srpska i hrvatska povijest

7/23/2019 Srpska i Hrvatska Povijest

1/320


2/320


3/320

DRAGO ROKSANDI / SRPSKA I HRVATSKA

POVIJEST I NOVA HISTORIJA


4/320

BIBLIOTEKA MEMORIA

Urednik:

Vladimir tokalo

Recenzenti:

Nika Stani

Zorica Stipeti


5/320

Drago Roksandi

SRPSKA I HRVATSKA

POVIJEST

I NOVA HISTORIJA

STVARNOST

Zagreb


6/320


7/320

Predgovor

Radovi koji su uvrteni u ovu zbirku nastaju u

duem, desetljetnom rasponu i sainjavaju tek dio,

stroi izbor iz vee skupine tekstova. Svima njima u

korijenu je ista istraivaka inspiracija, a moe ju se

svesti na nastojanje da se o otvorenim pitanjima

srpske i hrvatske povijesti, posebno povijesti Srba u

hrvatskim zemljama, od 18. do 20. stoljea, razmilja

alternativno u odnosu na tradicionalnu srpsku i

hrvatsku historiografiju, u skladu s istraivakim izazo

vima u obzorju evropske nove historije. Dakako, u

skladu s vlastitom recepcijom njezinih spoznaja i mo

gunosti.

Kako je nova historija, koja se obino izvorno

dovodi u vezu s francuskom historiografskom kolom

oko asopisa Annales..., sve prije nego jednoznana

u svojoj kritici tradicionalne ili dogaajne historijske

znanosti, s politikom historijom kao premonom di

sciplinom, tako ni njezina recepcija u ovom

istraivakom iskustvu ne moe biti jednoznano

shvaena. Ona pripada novoj historiji utoliko to

istraivaka pitanja u navedenom podruju istraiva

nja shvaa globalnohistorijski, tj. sa svijeu da bilo ko

je meu njima nije mogue reducirati na neki posebni

svijet povijesnog iskustva, koji se razlikuje od onoga

koji se oblikuje epohalno u srpskoj ili hrvatskoj per-

5


8/320

spektivi ili u njihovim interakcijama, proimanjima, u

najirem povijesnom smislu. Ukoliko joj je to zajed

niko s matinim novohistorijskim strujanjem, spoz

naje koje su u njoj saete u vezi sa srpskom i hrvatskom povijeu od 18. do 20. stoljea uveliko su

utemeljene u iskustvu meunarodne rasprave o pro

blemu prijelaza (tranzicije) u graansko drutvo, iz

vorno zapoete u britanskoj marksistikoj historiogra

fiji i teorijski i istraivaki prevedene u iskustvu

amerikih drutvenih znanosti, ukljuivi i historiogra

fiju.

Ona slijedi i recentnije razvojne tokove u novoj

historiji utoliko ukoliko je otvorena prema antropo

lokim aspektima povijesnih zbivanja, neovisno o to

me da li su u pitanju fenomeni koji pripadaju historiji

ideja, historiji mentaliteta ili nekoj drugoj, manje ili

vie srodnoj disciplini. Otuda i razumijevanje za do-

gaajnost u novom interpretativnom obzorju, doiv

ljenu kao mogunost da se odnos izmeu ovjeka i

njegova povijesnog svijeta shvati u neogranienosti

istraivakih aspekata.

Ne uputajui se u dalja ralanjavanja novohisto-

rijskih inspiracija u radovima uvrtenim u ovoj zbirci,

vano je saopiti da je itavu tome desetgodinjem na

poru strano bilo kakvo nastojanje da se povijesna

iskustva obuhvate jednim, interpretativno superiornim

teorijsko-metodolokim stajalitem, iako su i sama

nova historija i ova razmiljanja u nesumnjivoj vezi s

kontroverzama kroz koje prolazi kritika marksi

stika misao u suvremenoj historiografiji u nastojanju

da se oslobodi svojih ideologijskih i utilitarnih opte

reenja. Otuda je u ovim radovima, neovisno o tome

kada nastaju, sadrano i uvjerenje da je tradicionalno-

6


9/320

historijska teza o objektivnosti historijskoznanstvenih

istraivanja relativna i shvatljiva samo u odabranom

teorijsko-metodolokom obzorju. Stoga ni ove radove

ne valja shvaati drugaije nego kao svjedoanstva o

autorovim stajalitima u vrijeme kada nastaju, kao

izraz individualnog istraivakog iskustva u recepciji

nove historije. Upravo zbog toga nijedan od uvrte

nih radova nije mijenjan u odnosu na formu u kojoj je

objavljen jer jedino u toj izvornosti svaki od njih i ima

svoju zbiljsku vrijednost, imajui u vidu situaciju u ko

joj nastaje, dakako, ne samo znanstvenu.

Izlazak iz tradicionalne historiografije u nas, ak

kada se zbiva s ambicijom da se misaoni diskontinuitet

istraivaki to je mogue manje ostvaruje nautrb

onih dubinskih kontinuiteta koji jednu, bilo koju, na

cionalnu historiografiju i ine duhovnom cjelinom, uvi

jek je sporan, nerijetko i konfliktan. Tradicionalne hi

storiografije u nas, i na srpskoj i na hrvatskoj strani,

kao i na mnotvu drugih, irom Evrope, funkcioniraju

kao temeljni inioci oblikovanja nacionalnih ideologi

ja, ak i politikih ideologija. Iako i nova historija

posredno ili neposredno ima ideologijske implikacije,

koje se u svojim uincima mogu podudarati s funkcija

ma tradicionalne historiografije, nova historija u

ishoditu dovodi u pitanje odnos izmeu povijesnih

procesa i ideologijskih artikulacija, to tradicionalna

historiografija u biti ne ini.

Kada se tome doda da ovi radovi kontinuirano na

staju u interakciji iskustava batinjenih i u srpskoj i u

hrvatskoj historiografiji , da su predmetno odreeni

srpsko-hrvatskim/hrvatsko-srpskim interakcijama u

m odernizacijskim i nacionalno integracijskim pro cesi

ma, jasno je da pojedinano ili u cijelosti mogu biti

7


10/320

povod nesporazumima, nesuglasicama, ak konflikti

ma ovakva ili onakva porijekla.Oni su to i bili,a oni

to

jo

uvijek

i

jesu. (Zajedno

s

nizom drugih

oni su

povod za osporavanje radnog mjesta na Katedri za

istoriju naroda Jugoslavije Novog veka

na

Odeljenju

za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Komisija

u sastavu

prof. dr

Vasilije Kresti,

prof. dr

Mihailo

Vojvodi

i doc. dr

Rado Ljui zakljuuje

s

njima

u

vezi 4. rujna 1989.: Osnovna karakteristika njegovog

(tj. Roksandievog

- nap. D.R.)

tumaenja nacionalne

prolosti sastoji

se u

iracionalnom hiperkriticizmu

srpske

a

idealizovanom prikazivanju hrvatske istorije.

Vidjeti: Univerzitet i moralnopoli t ika podobnost u

Nae teme

3-4/1990, 516-600). Neovisno

o

sluaju

o

kojem

je

rije,

ova

presuda

je

paradigmatina

za

tradi-

cionalnohistorijski, nacionalnoideologijski odnos pre

ma bilo kakvu radu novohistorijske inspiracije.

U

sociokulturnom ambijentu,

u

kojem

i

sami strunjaci

inzistiraju

na

jednoznanim, prepoznatljivim nacional-

noideologijskim konotacijama historijskoznanstvenog

miljenja

i u

kojem

je

sporan svaki iskorak

iz

ideologij

ske strukture, drugaije

se ne

moe reagirat i . Dakako,

slina razvrstavanja, manje ili vie otvoreno, manje ili

vie drastino, zbivaju

se u

svim nacionalnim historio

grafijama

u

jugoslavenskom prostoru

i

daleko izvan

njegovih granica.

U tome i jeste dublji smisao nove historije, to

ona stvara istraivake prostore

u

kojima

je

mogue

egzaktnije komparirati razliite povijesne situacije i

procese, oblikovati smisao

za

univerzalnost povijesnih

tokova

i

svoditi nacionalne ideologije

na

povijesne

fe

nomene, jedne meu mnogima, dakle , svodi t i

ih na

8


11/320

predmet istraivanja umjesto da one odreuju samo

istraivanje.

Mnogi vjeni sporovi srpske i hrvatske historio

grafije tek s dosljednijom primjenom istraivakih mo

gunosti nove historije dobivaju mogunost biti

istraeni na nain koji nee izravno podrazumijevati

procjene koliko tko s odreenim spoznajama dobiva

ili gubi u nacionalnoideologijskim perspektivama.

Stoga je nova historija nesumnjivo primjenjiva u

istraivanjima onih povijesnih pojava i procesa u koji

ma se susreu, proimaju (potpuno neovisno o tipu

susretanja ili proimanja) hrvatska i srpska povijest.

ak i najosjetljivija pitan ja, k ao to su u ovoj

zbirci stavovi u vezi s istraivanjima velikosrpskog he-

gemonizma i drugih nacionalizama u jugoslavenskom

drutvu od 1918. do 1941. godine, s takvim, znanstve

no naelnim pristupom, koji ne polazi od pretpostavki

o dobrim i loim nacionalizmima, uveliko gube

svoj emocionalni naboj , ideologijsku inspiraciju, ali

znanstveno i moralno tim vie obvezuju.

Takvo, novohistorijsko obzorje iskljuuje i ste

reotipe, ideologijske, vri jednosne i l i e tnokaraktero-

loke naravi, koji iznova sve vie proimaju ne samo

svakodnevno miljenje intelektualnih slojeva, ve po

staju i ishodita masovnih, drutvenih orijentacija s da

lekosenim posljedicama.

Izlazei iz politike/ideologijske povijesti u povijest

drutva, shvaenu u svim njezinim ljudskim moguno

stima (a ne kao nekakav kvazitotalitet u kojem je sve

unaprijed odreeno), nova historija stvara prostor

da se granini fenomeni hrvatske i srpske povijesti ,

posebno povijesti Srba u Hrvatskoj, izvorno shvaaju

u svojoj ljudskoj, antropolokoj dimenziji, pored toga

9


12/320

kao fenomeni koji su komparabilni i iz drugih per

spektiva. Vlastiti autorov pristup, sa svim predmetnim,

teorijskim i metodolokim implikacijama, mogue je

rekonstruirati s obzirom na vrijeme nastanka i to ne

samo unutar njega samog, nego i s obzirom na domi

nantne tendencije u srpskoj i hrvatskoj historiografiji.

Upravo takav pristup autoru i omoguava da kontinui

rano sudjeluje u iskustvima razvoja nove historije i

u hrvatskoj i u srpskoj historiografiji (o drugim inspi

racijama da ne govorimo).

U tome je i dublji interkulturni i multikulturni smi

sao istraivanja srpske i hrvatske povijesti u novoj hi

storiji. Nijedna od njih njima ne gubi svoj identitet,

dapae, ali svaka od njih onoj drugoj postaje

prepoznatljivija, objanjivija i razumljivija, a time i

evropskija.

Izvjesno je da nova historija moe imati i etno-

terapeutski smisao, utoliko ukoliko je znanstveno

sposobna suoiti se s bilo kojim fenomenom nacional

ne batine, ma kako kontroverzan bio, posebno iz per

spektive odnosa prema drugim nacijama (a takvih

sluajeva ima bezbroj u Srba i Hrvata), egzaktno ga

vrednovati izvan obzorja nacionalne ideologije ili ste

reotipa, a da on time nita ne gubi u cjelini povijesnog

iskustva kao jedan od njegovih oitovanja.

Tome su dokaz i oni radovi u ovoj zbirci koji na

staju u vremenima uveliko razliitima od dananjih, u

kojima je bilo kakvo otvaranje pitanja odnosa Hrvata

i Srba u Hrvatskoj, na primjer, ve u naelu zazorno

bilo iz hrvatske, bilo iz srpske perspektive. Tako prvi

uvrteni rad u vezi s povijeu Vojne krajine nastaje u

vrijeme kada krajika historiografija

de facto

dobija le

galitet u naoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti, nakon

10


13/320

to je godinama jedno od onih podruja povijesnog

iskustva koje se tretira s krajnjom obazrivou da se

ne bi sluajno otvorilo neko pitanje koje ima izravne

implikacije u vezi sa shvaanjima odnosa izmeu Srba

i Hrvata u krajikom prostoru. U istom smislu vrijedi

apostrofirati i rad o funkcijama ilirizma u procesima

hrvatske i srpske nacionalne integracije u hrvatskim

zemljama, posebno iz perspekt ive opusa Vuka Ka-

radia itd.

Dakle, upravo je spoznajni i vrijednosni potencijal

nove historije da detabuizira podruja istraivanja,

kakva postoje u svakoj nacionalnoj batini (a ne samo

srpskoj ili hrvatskoj), jedna od njezinih najveih pred

nosti, to joj omoguava da izravnije nego tradicional

na historiografija, u svakom sluaju kreativnije, bude

inilac promjene u svakoj kulturnoj situaciji.

Iz autorove perspektive, najvea je vrijednost ita

va ovog iskustva to ono nije iskljuivo individualno

ve to je oblikovano u kolektivnom, k tome interge-

neracijskom iskustvu i na beogradskoj strani (ranijih

godina, posebno na fakultetskom Okruglom stolu) i

na zagrebakoj (kasnijih godina, posebno u seriji

znanstvenih rasprava o temama iz povijesti politike

misli u Hrvatskoj). Njima se itavo ovo iskustvo u

svom razvoju uveliko kree onim prostorima u kojima

je potreba za inovacijskim rjeenjima u suoavanjima s

otvorenim povijesnim pitanjima unutranje, k tome

imperativne naravi, a ne neto to se nadaje vanjskim

stjecajima okolnosti. Ono ne poznaje meugeneracij-

sko raslojavanje nego, nasuprot, unutargeneracijsko u

svim poslijeratnim povjesniarskim naratajima.

U tom smislu ono iskljuuje bilo kakvu kolu,

grupu ili bilo kakav drugi izraz kolektivne identifi-

11


14/320

kacije jer pripadnici raznih generacija i razliitih kul

turnih krugova u njemu sudjeluju na svoj, osoben

nain, a najmanje je izraz nekakva generacijskog iden

titeta jer je danas potpuno jasno da su takve identifi

kacije iluzorne i da su tipino obiljeje autoritarnih so

ciokulturnih ambijenata, u kojima se generacijski iden

titet oblikuje potrebom homogenizacije prema ambi

jentu, s konstruiranjem suglasnosti o pitanjima pred-

stvaralake naravi.

Individualna kreativnost pretpostavlja nesuglasja,

dijalog o otvorenim pitanjima, u kojem u najboljem

sluaju moe biti zajednika kultura miljenja, npr., u

onom smislu u kojem je mogue, neovisno o svim ra

zlikama, govoriti o novoj historiji. Stoga su i ovi pri

lozi velikim dijelom susretne, dijaloke naravi jer

upravo kao takvi najvema bi i trebali udovoljavati

svojoj funkciji poticanja inovacijskog miljenja u vlasti

tom ili i irem, strunom iskustvu.

Upravo je s tog stajalita dio uvrtenih radova

izrazito angairan u strunom smislu, u nastojanju da

podri alternativne pristupe otvorenim znanstvenim i

sociokulturnim pitanjima u najirem, modern-

izacijskom i nacionalnointegracijskom smislu.

Danas, kada je potpuno neizvjesno kakva je sudbi

na jugoslavenstva u najneposrednijoj budunosti, ova

zbirka je isto tako izraz angamana za kulturu komu

nikacije, dijaloga u jugoslavenskom prostoru koja je

utemeljena u svijesti o razliitosti, sve do razine indivi

dualnih iskustava, u prolosti, sadanjosti i budunosti,

kao i o povijesnom imperativu njihovih suoavanja,

suivljavanja, potpuno neovisno o tome kako e se (i

da li e se) jugoslavenska zajednica rekonstituirati.

Srpski i hrvatski povijesni prostori neizbjeno su pro-

12


15/320

stori proimanja i to ne samo iz njihovih vlastitih per

spektiva, nego, moda jo i vie, iz subkontinentalnih,

kontinentalnih (tj . evropskih) perspektiva. Iluzorna je

i sama pomisao da je mogua integracija jednih ili

drugih u evropske procese, a da se ne kultiviraju nji

hovi meusobni odnosi . Odgovornost bi lo kojeg

srpskog ili hrvatskog povjesniara nije mala. Ona je

pored toga i kontroverznija kada jedan individualni

opus nastaje s ambicijom da funkcionira interkulturno

- u srpskom i hrvatskom ambijentu, podjednako, s

ambicijom da bude inilac promjena, u evropskoj in

spiraciji. Zbog toga je ovo i zbirka bez iluzija. Takva

jedna orijentacija u nas nikada ne moe biti bez previ

da, ak i stranputica, to, ipak, ne moe biti razlog

odustajanju od projekta koji je sve prije nego samo

individualni.

U Za gre bu , 16/10/1990. D rag o Ro ksan di

13


16/320


17/320

I

Vojna krajina i nova historija

Posljednjih nekoliko godina nesumnjivo se po

vealo zanimanje za povijesnu i kulturnu batinu Voj

ne krajine u Hrvatskoj. Dijele ga istraivai razliitih

usmjerenja, iz razliitih drutvenih znanosti. Dijeli ga i

drutvena javnost , osibito u nekadanjem vojnokra-

j ikom prostoru.

Mnogostruki su i meusobno esto proturjeni

uzroci toga poveanog zanimanja. O njima bi se mo

glo posebno raspravljati . Ovom prilikom takva potre

ba postoji u vrlo ogranienoj mjeri. Mogu je pokuaj

njihove tipologizacije po kojoj bi se oni iscrpljivali u

razliitim odnosima historijske svijesti i historijske zna

nosti. Kako je znanstvena spoznaja o povijesnoj i kul

turnoj batini Vojne krajine vrlo ograniena - razliiti

oblici historijske svijesti o njoj su esto izrazito nez

nanstvenog porijekla. Obino se iskazuju kao tipini

romantiarski mitovi, slinog sadraja ali razliitih na

cionalnih etiketa - srpske i hrvatske.

Ovaj prilog je pledoaje za historijsko znanstveno

miljenje o povijesti Vojne krajine, da budem jo

odreeniji, za socijalno-historijsko miljenje o

njoj.

Znanstveno-historijsko miljenje o povijesti Vojne

krajine u Hrvatskoj uvelike dovodi u pitanje razvojne

15


18/320

tokove tradicionalne hrvatske, srpske i jugoslavenske

historiografije openito. Odnos prema naoj tradicio

nalnoj historiografiji u tom dijalogu nikada ne bi smio

biti nihilistiki. Dapae, na novim pretpostavkama bi

se morao u nju integrirati .

P r v o .

Krajiki prostor dijeli hrvatske zemlje jed

ne od drugih tokom skoro cjelokupne novovjekovne

povijesti. Budui da se upravna podjela mijenjala, na

vodim kao primjer samo stanje najdueg trajanja. Pro-

stirui se od Jadranskog mora do Dunava, krajiki

prostor ve u prvoj polovini XVIII stoljea dijeli ban

sku Hrvatsku od banske Slavonije, bansku Hrvatsku

od Dalmacije, da i ne spominjem tursku Hrvatsku.

Postavlja se logino pitanje koliko je uope mogue

govoriti o hrvatskoj povijesti u integralnom smislu bez

znanstvene istraenosti povijesti Vojne krajine.

Doista, hrvatska historiografija novovjekovne povi

jesti se usredotouje na drutvo mediteranskog tipa u

Dalmaciji i na drutvo provincijalne Hrvatske i Slavo

nije. Time je unaprijed bitno otean svaki pokuaj sin

teze.

Stanje bi se tek dijelom promijenilo umnoava

njem broja radova o povijesti Vojne krajine, ako bi se

istraivalo u tradicionalnim teorijskim i metodolokim

granicama. Tek kada povijesno zbivanje bude oslo

boeno determinizma upravno-politikih podjela, ka

da ga se uzmogne dubinski istraivati, moi e se

govoriti o novoj historiji. Time e se istovremeno

ukinuti potreba za cjelinom posebnih historijskih spoz

naja o Vojnoj krajini u Hrvatskoj. Takvo istraivanje

moe biti samo socijalno-historijsko. Uvjeren sam da u

tom pravcu treba usmjeriti istraivanja krajike povije

sti.

16


19/320

Hrvatska i srpska nacionalna integracija u hrvat

skim zemljama, na primjer, tek djelomino se moe

razumjeti bez socijalno-historijskog istraivanja kra

jikog inioca. U nekoliko primjera se moram zadrati

na dogaajnoj razini. Oseka radikalnog aneksio-

nizm a u Da lmac iji, u sredinjem pitanju sjedinjenja

Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom, neshvatljiva je

ako se cjelovito ne istrai drutvena zbilja u kojoj je

prostor izmeu Zrmanje i Kupe vojni logor, kako se

povremeno u historijskim izvorima kae. Ili, ak u vri

jeme dok je pokret za nacionalnu integraciju u uspo

nu, 1863. godine, u raspravama o eljeznikom

povezivanju Dalmacije s unutranjou uope nema ri

jei o pruzi koja bi Dalmaciju povezivala sa Zagre

bom. Spor se svodi na sukob slavo-dalmatinskih ko

mora u Splitu i Zadru u pitanju da li se eljezniki

treba povezati s Beogradom il i Osijekom.

1

Nedvojbe

no je da su u pitanju razni inioci, ali meu njima

oigledno i tvrdnja, sasvim je svejedno da li jest ili nije

izreena, da je lake sagraditi prugu preko podruja u

sastavu Osmanskog carstva nego preko Vojne krajine.

Ili, prostor Gornje krajine je ve u vrijeme banova

nja Ivana Maurania procesima hrvatske i srpske na

cionalne integracije izrazito podvojen, da bi se ve u

osamdesetim godinama u njemu prednjailo u politici

nacionalnog ekskluzivizma na obadvije strane. Petri

nja, Kostajnica i Senj su meu najjaim pravakim

uporitima, a u istom prostoru su i najjaa srpska upo

rita, kao Glina, Korenica i Gospi. Taj obostrani ek-

skluzivizam se nikada nee moi objasniti na razini

politike historije ili historije nacionalnih ideologija a

da se ne up ad ne u novi ekskluzivizam, bilo jedn og bilo

1) Nika Stani,

Hrvatska nacionalna ideologija

preporodnog

pokreta

u

Dalmaciji.

M ihovilPavlinovi i njegov

krug,

Centar

za

povijesne znano

sti - Odjel za hrvatsku povijest, Zagreb , 1980,202.

17


20/320

drugog predznaka. Tek kada se cjelovitije istrai mod

ernizacija hrvatskog drutva i privrede u drugoj polo

vini XIX stoljea, kada se istrai ogranienost razvoj

nih mogunosti Gornje krajine u istom tom vreme

nu, a one su bile na granici bezizlazja, moi e se ob

jasniti kako jedan, tako i drugi ekskluzivizam. Obadva

su samo na razliit nain reagirala na istu drutvenu

zbilju iz svoje regionalne perspektive. Cijeli taj prostor

je bio marginalan u hrvatskoj razvojnoj politici u dru

goj polovini XIX stoljea i prije i poslije razvojaenja.

Iako hipotetiki sudovi u historijskoj znanosti nisu pre

poruljivi, mislim da ih ne treba u potpunosti isk

ljuivati. Da je proces hrvatske nacionalne integracije

u drugoj polovini XIX stoljea bio vie uznapredovao,

posebno u pitanju sjedinjenja Dalmacije sa Hrvatskom

i Slavonijom, Gornja krajina se ne bi nala u svoje

vrsnom razvojnom slijepom crijevu, nego bi pred

njaila u razvojnom povezivanju hrvatskih zemalja.

Srpsko graanstvo i srpska poli t ika u Hrvatskoj bi

nuno bili usmjereni na konstruktivniju ulogu u

ostvarivanju svojih nacionalnih ciljeva.

D r u g o . Danas je nedvojbeno da povijest Vojne

krajine u Hrvatskoj pripada kako povijesti hrvatskog,

tako i povijesti srpskog naroda u Hrvatskoj. Uvijek ni

je bilo tak o. Ije d n a i druga n aa historiografija batine

teku hipoteku pokuaja da se povijest Vojne krajine

ekskluzivno integrira bilo u povijesti hrvatskog, bilo u

povijesti srpskog naroda. Danas, ako i promakne neki

takav pokuaj, doivljava ga se kao marginalnu poja

vu, kao manje ili vie iritantan nacionalni romantizam

u nekakvu recidivnom obliku. Moda se i varam, bu

dui da su istraivanja povijesti Vojne krajine brojem

jo uvijek vrlo ograniena. Da ih ima u veem broju,

moda bi takva recidivnog nacionalnog romantizma

bilo vie jer teorijske i metodoloke pretpostavke za to

18


21/320

pos toje i u jed no j i u d rugoj naoj historiografiji. Glav

no izvorite buduih moguih nesporazuma je u

mnotvu nesuglasja meu naim historiarima, koja se

povremeno pretvaraju u pravu zbrku u pitanjima o

odreenju nacija, feudalnog drutva, graanskog

drutva, prijelaza iz jednog u drugo, naina proizvod

nje, nacionalne ideologije, da ne nabrajam dalje.

U opravdanom bijegu iz doktrinarstva poslije pe

desetih godina, naa novovjekovna historiografija se u

pretenom dijelu odrekla svake teori jske i metodo

loke refleksije. Ona se nala u stanju koje je besprim

jerno kako na evropskom Zapadu tako i Is toku. Um

jesto da se znanstveno istrauju procesi nacionalnih

integracija junoslavenskih naroda u njihovim povije

snim meuodnosima, historija se (ne)voljno zaplie u

bezizlazjima, kao to je rasprava o etnogenezama, ko

ja nas neinteligentno i do iznemoglosti iscrpljuje, a

upravo je matematiki precizno jasno da nas u suvre

menim jugoslavenskim uvjetima takve rasprave vode u

nacionalizam ili rasizam.

Dakako, istraivanja nacionalne integracije nema

bez istraivanja prijelaza iz feudalnog u graansko

drutvo, promjena u nainu proizvodnje, ideologiji ,

kulturi, politici. Vrlo dobro nam je poznato da su to

istraivanja koja u suvremenoj evropskoj historiografiji

ve poodavno nisu u iskljuivoj vlasti njezina marksi

stikog usmjerenja.

Pitanje srpske i hrvatske nacionalne integracije u

Vojnj krajini je izuzetno teko istraivati, naroito na

razini o kojoj je ovdje rije. Budui da je povijest

Voj

ne krajine zajednika povijest, znanstveno treba biti

vrlo jasan u odreenju to je zajedniko, a to je po

sebno, ako se hoe izbjei nove mitologizacije.

Zajednitvo u Vojnoj krajini je u biti dvostrano

odreeno. Prvo, ustanova Vojne krajine, neovisno o

19


22/320

svim razlikama u njezinu ureenju u razliitim povije

snim razdobljima, osigurava u dugom trajanju institu

cionalno povijesno zajednitvo. Drugo, nesravnjivo

vanije je zajednitvo krajikog drutva, koje neovisno

o svojoj narodnoj i vjeroispovjednoj podjeli, u osnovi

sainjava homogeno, vrlo slabo raslojeno patrijarhalno

drutvo dinarskog tipa. (Upotrebljavam pojam di

narsko u nedostatku boljeg, prikladnijeg.) Zajed

nitvo tog drutva se repreducira vrlo usporenim

promjenama u nainu proizvodnje, ali i u najveem di

jelu superstrukture.

Primjera ima uistinu mnogo. Ponovo u navesti je

dan na dogaajnoj razini, koji se inae esto spomi

nje.

Poteice krajinika Varadinskog generalata,

pobunjenih 1755. godine, odlian su primjer krajikog

jednodulja, neovisno o narodnosti i vjeri, koje se

potvruje ak i u solidarnom izjanjavanju protiv grko-

katolianstva, odnosno protiv politike crkvene unije.

Nacionalne integracije u krajikom prostoru u

Hrvatskoj uope se ne moe shvatiti ako se ne istrau

ju meusobni utjecaji ta dva procesa, kako u krajikim

granicama, tako i izvan njih. Oni se meusobno

proimaju, meusobno poticajno djeluju, na razliite

naine u razliitim vremenima, ali i meusobno po

riu, iskljuuju. Kako jedna tako i druga nacionalna in

tegracija nije linearan proces, nego vrlo proturjean,

sa velikim razvojnim amplitudama.

Naa tradicionalna historiografija vrlo se malo ba

vila svim navedenim pitanjima. Dapae, s punom od

govornou se moe rei da izgleda kao da se znatnim

svojim dijelom trudila da o njima nita ne zna, kao da

u principu iskljuuje bilo kakvo srpsko-hrvatsko zajed

nitvo.

20


23/320

injenica je da je tradicionalna etnocentrika hi

storiografija ustrajala u svojoj inerciji iskljuivog

istraivanja vlastite nacionalne povijesti, bavei se od

nosima ova dva naa naroda skoro iskljuivo u sluaje

vima sporova i sukoba, dakako, na navijaki nain, za

svoju stranu, a zanemarujui ono to je srpskoj i

hrvatskoj povijesti zajedniko, a time nuno pre

viajui da je u cijelim historijskim razdobljima ono

to je zajedniko bitno odreivalo posebno.

U tom smislu je vrlo pouan primjer ilirskog po

kre ta. I u srpskoj i u hrvatskoj historiografiji ve neko

liko desetljea podjednako se smatra da je Ilija Ma-

muzi svojom studijom

Ilirizam i Srbi

objasnio srpsko

odbijanje ilirskog pokreta.

Tvrdim da je Mamuzievo istraivanje historio

grafski prevladano jer on istrauje odnos ilirizma i

Srba na literarnoj razini, to je neprihvatljivo budui

da se radi o dva nacionalna integraciona pokreta. Po

red toga, budui da se njegovo istraivanje prvenstve

no ograniava na ugarske Srbe, ono se s vrlo velikom

sumnjom mora uzimati u obzir kada se radi o hrvat

skim i slavonskim Srbima.

Ba zato mi je bilo vrlo drago uti Jaroslava ida-

ka na simpoziju o Vojnoj krajini koncem

1981.

godine:

Ideje preporodnog pokreta naile su uope na dobar

prijem meu krajikom inteligencijom, poglavito ofici

rima. Iako i danas smatram ispravnom moju konstata

ciju da je ilirizam zahvaljujui umnogome svom ime

nu, naao u poetku dosta jak odjek meu Srbima u

Vojnoj krajini, za razliku od onih u Ugarskoj, ipak

nedostaje jo uvijek njezino temeljito provjeravanje.

Vrlo pouna rasprava Ilije Mamuzia o ilirizmu i

Srbima ograniila se uglavnom na pitanja odnosa

21


24/320

ugarskih Srba prema i l irskom pokretu do poetka pe

tog stoljea.

1

Imam namjeru iscrpno istraivaki se

baviti odnosom hrvatskih i slavonskih Srba prema ilir

skom pokretu. Moja je hipoteza da je il irski pokret

Srbima u Hrvatskoj i Slavoniji, i to ne samo u Vojnoj

krajini nego i u provincijalu, s djelominim izuzetkom

Sremske upanije, takoer jedna faza nacionalne inte

gracije, isto kao i Hrvatima, s tim to smatram da

poetak procesa srpske nacionalne integracije u hrvat

skim zemljama treba traiti u promjenama otvorenim

sa I. srpskim ustankom.

Poi u, dakle, od hipoteze da se procesi hrvatske

i srpske nacionalne integracije meusobno proimaju i

u Hrvatskoj i Slavoniji u ovo vrijeme, a ne samo neto

kasnije u Dalmaciji , kao to je ve openito prih

vaeno u historiografiji.

Ohrabrenje u tom smislu za mene znae i slini

zakljuci koje je ve iznio Slavko Gavrilovi u Istoriji

srpskog naroda.

2

Moje oigledno naglaavanje zajednitva u kra

jikoj povijesti nema nikakvo mistino znaenje jer

sam i te kako svjestan brojnih drutvenih proturjeja u

dugotrajnoj krajikoj povijesti.

1) Jaroslav idak, Rezervoar oruane moi. O znaenju Vojne krajine u

hrvatskoj povijesti, OKO, 21/1-4/2.1982, 9.

2) Slavko Gavrilovi, Srbi u Habsburkoj monarhiji od kraja XVIII do

sredine XIX veka, u:

Istorijasrpskog naroda

V-2, Beograd, 1981.

Navodim jedan ulomak: Srbi su imali izuzetno znaajnu ulogu i u

Hrvatskom saboru tokom njegovog zasedanja u junu i julu 1848.

Njihovi predstavnici su tada prvi putuvelikom broju uli u Sabor; bilo

ih je tano polovina

52 od 104

prisutnih), iskljuivo

iz

redova trgovaca,

inteligencijeigraniara, stoje bilo znatnovie odprocenta srpskog ivlja

u okviru celokupnog stanovnitva u Hrvatskoj, Slavoniji

i

Sremu. Neki

od Srba poslanika bili su i veoma aktivni u Saboru, a neki od njih kao

Mojsije Georgijevi, Petar Mati

i

Dimitrije Orelj zauzimali su najlibe

ralnije

i

najradikalnije stavove tokom saborske rasprave... (101).

22


25/320

S tim u vezi po trebno je ralaniti naelno prihvat

ljivu tvrdnju da su Krajinici razvojno dijelili iste raz

vojne uvjete. Dakako, istovetnost uvjeta je relativan

pojam, budui da su u nekim vidovima oni jedinstveni

za cijelu Vojnu krajinu, a u nekim drugim o njima

moe biti rijei samo u regionalnim ili ak lokalnim

granicama unutar same Vojne krajine, dakako, uvijek

u odreenom vremenskom razdoblju. Ipak, ta istovet

nost ne onemoguava razlike u povijesnom razvoju

Srba i Hrvata u Vojnoj krajini. Navest u jedan

znaajan primjer. U vrijeme razvojaenja Vojne kraji

ne u Hrvatskoj Srbi su bili neto manje od polovine

njezina stanvnitva. Ipak, tolika masa srpskog stanov

nitva nije uspjela kroz dva ili ak tri stoljea svoga

bivstvovanja u krajikom prostoru stvoriti nijedan ko-

munitet, nijedno trgovite, nijedno tapsko mjesto (Pe-

trovaradinska regimenta je vrlo specifian izuzetak) u

kojem bi srpsko stanovnitvo bilo u veini. To se nije

zbilo ak ni u regimentama sa velikom veinom

srpskog stanovnitva, kao to su lika ili banske regi

mente. Zato? O tome nema ni blizu cjelovita povije

snog objanjenja. Dakle, nedvojbeno je da isti drutve

ni uvjeti nemaju iste razvojne posljedice za narode ko

ji ih dijele.

Pitanje se jo vie usloava kada se zna da inae

ogranieno drutveno raslojavanje u Vojnoj krajini ni

je imalo bitnije razliite razmjere u Hrvata i Srba.

T r e e . Ve sam naglasio da povijest Vojne kra

jine u biti nije mogue istraivati metodama tradicio

nalne dogaajne historijske znanosti, osobito ne sa

metodama koje je ona u nas razvila, bavei se prven

stveno politiko-historijskim pitanjima.

23


26/320

Krajika historija je historija agrarnog drutva, sla

bo diferenciranog sa stanovita podjele rada tokom ci

jele njegove povijesti.

Da bi se njome bavilo, oigledno je nuno ui u

niz proturjeja socijalne historije u njezinu globalnom

znaenju, postavljajui usporedno niz teorijskih i me

todolokih pitanja, koja mi se danas ini moguim

rjeavati prvenstveno u marksistikom miljenju, ne

potcjenjujui znaenje drugih moguih doprinosa.

Demografske promjene u Vojnoj krajini su uvelike

uvjetovane migracijama, prvenstveno u razdoblju do

militarizacije, ali i poslije nje. One se ne mogu svoditi

pretenim dijelom na useljavanje u Vojnu krajinu, bu

dui da je tokom cijele krajike povijesti bilo i iseljava

nja iz Vojne krajine, to u provincijal, to izvan Hab

sburke monarhije. Jo vrlo povrno poznamo migraci

je unutar prostora Vojne krajine. Moe se samo pret

postaviti koliko su bile vane.

Kada se ovim promjenama dodaju promjene zbog

stalnih, skoro generacijski velikih gubitaka u ratovima,

upravo je zauujua stabilnost krajikog sistema na

osnovama na kojima je utemeljen. Trebalo bi otvoriti

niz pitanja, od naina proizvodnje nadalje, da bismo

objasnili tu stabilnost. Na ovom mjestu bih se zadrao

samo na pitanju bioloke reprodukcije. esto je se ob

janjava ranim enidbama. Obino se smatra da su

one batinjene iz pretkrajike prolosti. Jedno obja

njenje povezuje njihovo porijeklo sa dankom u krvi u

Osmanskom carstvu, s tim to su rane enidbe kasnije

prenesene na podruje Vojne krajine. Mislim da je

glavno izvorite obiaja ranih enidbi sama krajika

ustanova, ba zbog stalnih velikih demografskih oscila

cija. Da bi se krajiki sistem reproducirao, morala se

24


27/320

reproducirati i odreena masa stanovnitva. Demo

grafske oscilacije su se mogle ograniiti bilo novim

useljavanjima bilo porastom broja lanova kune za

druge. Kako je prosjeno trajanje ljudskog vijeka u

krajikom prostoru, osobito mukaraca, moralo biti

znatno krae nego, na primjer, u provincijalu, same

krajike vlasti su bile prisiljene poticati ranu enidbu.

Dodue, posljedice su umnogome morale biti kon-

traproduktivne. enidba psihofiziki nedovoljno zrelih

osoba morala je imati za posljedicu smanjivanje psiho

fizikih sposobnosti nasljednika, poveanje broja ra

zliitih oboljenja, a time i porast smrtnosti iz novih

uzroka. Ovim pitanjem su se dosta bavile francuske

vlasti u Vojnoj Hrvatskoj poetkom XIX stoljea.

Kada tvrdim da je krajika povijest shvatljiva samo

kao povijest patrijarhalnog, agrarnog drutva, u kome

su promjene vrlo usporene, svjestan sam opasnosti od

ahistorizma koji takvo tvrenje moe ukljuivati. Ot

voreno je pitanje kako istraivati u socijalnoj historiji

usporene drutvene promjene. Jedva da moemo go

voriti o upotrebljivim iskustvima u tom smislu u naoj

historiografskoj batini.

Ponovo u upotrijebiti primjer migracija budui da

su bitne za razumijevanje povijesti krajikog drutva,

kako u postanku, tako i u opstanku. U dosadanjim

istraivanjima prevladava uvjerenje da su one pre

teno, da ne kaem daleko najveim dijelom,

vlake. Vrlo su rijetka istraivanja i rasprave to to

socijalno-historijski znai. Iako je kontroverzi o tome

bilo,

one uope ne mogu biti smatrane razrijeenima.

Ostaje dojam o jednoobraznosti krajike vlake

mase, to je jako teko prihvatiti, osobito kada se ne

gubi iz vida dug vremenski raspon seoba. Znatno vie

25


28/320

se mora istraivati vlaka drutvena raslojenost u

raznim razdobljima povijesti njihovih seoba u Vojnu

krajinu, promjene u njihovu nainu proizvodnje, kultu

roloke razlike, budui da doseljavaju iz razliitih pro

stora u razliita vremena, da su razliite vjere i narod

nosti. Potrebno je dalje istraivati posebne razloge nji

hova migriranja i razliite statuse koje stjeu prela

skom u Hrvatsku u razliitim razdobljima, u odnosu

na statuse koje su imali prije prelaska itd.

Sve je to u izravnoj vezi sa ispitivanjima drutvene

pokretljivosti u povijesti Vojne krajine, bez ega se ne

mogu istraivati ni promjene u drutvenim odnosima

unutar nje, ni promjene u oblicima vlasnitva. Pokret

ljivost je u neposrednoj vezi i sa stabilnou krajikog

sistema. Prva polovina XVIII stoljea je doba najveih

vlakih migracija, ali i najveih krajikih buna. Jed

no i drugo je sigurno u nekakvoj posrednoj vezi, ali jo

uvijek ni izdaleka nije dovoljno jasno u kakvoj.

Kada su ve vlake seobe u pitanju, poznato je

da su se hrvatska i srpska historiografija njima dosta

bavile u ranijim razdobljima, ali jo uvijek je sporno

da li se radi o vlasima ili Vlasima. U toj dosta na

glaenoj etnogenetikoj raspravi ak ni pristalice jed

nog istog naina pisanja nisu meusobno suglasne.

Navest u najnovije primjere, koristei citate iz radova

Nade Klai i Jaroslava idaka, dakle, iz prve linije u

naoj historiografiji. Obadvoje pojam piu sa velikim

poetnim slovom. N. Klai kae: Budui da to vlako

stanovnitvo dolazi ponajvie iz pograninog turskog

teritorija, iz pakrakog i cernikog Sandaka, a ne iz

stare Srbije, ono se u izvorima XVII stoljea nikad ne

naziva Srbima. No, pojam e se Vlaha od tridesetih

godina XVII st. opet pomalo mijenjati . Naime, s nam-

26


29/320

jerom da budu to jai u svojoj borbi protiv svojih za

povjednika, Vlasi zahtijevaju da se Statuta koja tada

dobivaju proire i na

Predavce

i

Slovine

(Hrvate), te

vlaka zajednica ukljuuje otad i katoliko stanov

nitvo, odnosno starosjedioce.

1

J. idak smatra: Ti

su se doljaci obino sami sluili imenom Vlaha, odno

sno vlakih sinova, istiui na taj nain ponajprije

svoj drutveni poloaj slobodnog stoara-ratnika kakav

su uivali i pod turskom vlau. A budui da su se od

starosjedilaca razlikovali, izmeu ostaloga, i po vjeri,

razumljiva je i upotreba naziva natio Valachorum

za njih u ponekom dokumentu izrazito slubenog

znaaja. Prema tome, ime Vlah samo je sinonim et

nikog imena Srbin, pa nema opravdanog razloga da

se ono i danas jo u ozbiljnim znanstvenim rasprava

ma pie malenim poetnim slovom.

2

I jedan i drugi

navod se odnose na povijest Slavonske krajine u XVII

stoljeu.

Pored historijsko-demografskih pitanja znatno

vea panja buduih istraivaa socijalne historije Voj

ne krajine trebala bi biti usredotoena na promjene u

nainu proizvodnje, a s tim u vezi i na drutvene

promjene. Takva istraivanja usloava injenica da se

u

njoj,

uz sve mijene tokom etiri stoljea njezina

postojanja, u razliitim odnosima isprepliu tipovi ra

zliitih drutava. Da bi se ulo u tu socijalnu dinamiku,

nuno je suoiti se s nizom bitnih kontroverzi balkan

ske i srednjoevropske povijesti openito. Pitanje

Voj

ne krajine smatram u bit i pi tanjem drugog kmet

stva.

Ima frapantnih dokaza za tu tvrdnju na pojav-

1) Nada Klai,Drutvena previranja i bune uHrvatskoj u XVI i XVII

stoljeu,Nolit, Beograd, 1976,140.

2) Jaroslav idak, isto.

27


30/320

noj razini. Upozorit u samo na jedan od njih. Cijela

istona i jugoistona Evropa u Novom vijeku su pro

stor najvee rasprostranjenosti drugog kmetstva.

Istovremeno u cijelom tom prostoru, od Osmanskog

carstva i Habsburke monarhije do Prusije i Rusije, u

razliitim oblicima su poznati krajiki sistemi. Takav

analogijski niz ne moe biti historijski sluajan. U tom

smislu Vojna krajina u Hrvatskoj nije nikakav geni

jalni izum kao to je mislio maral Marmont 1809-

10.

godine.

Uz navedene evropske okvire krajike historije, ja

sno je da bismo mnogo bolje nego to je to sluaj tre

bali poznavati socijalnu historiju Osmanskog carstva i

Habsburke monarhije. Ne jednog ili drugog, nego i

jednog i drugog. U suvremenoj jugoslavenskoj histo

riografiji je vrlo teko raspravljati o tim pitanjima zbog

tradicionalnih zatvorenosti pojedinih nacionalnih hi

storiografija u svoje zapadne i istone kulturne

krugove.

ak ako ostanemo u granicama Habsburke mo

narhije ili u granicama hrvatskih zemalja Habsburke

monarhije, mogue je u istom vremenu utvrditi neke

analogne historijske procese. ini mi se da su dobri

primjeri procesi urbarijalne regulacije u provincijal

nom prostoru Hrvatske i Slavonije i militarizacije u

krajikom prostoru Hrvatske i Slavonije. U hab

sburkoj apsolutistikoj politici u hrvatskim zemljama

u 18. stoljeu nema nikakva linearnog kontinuiteta.

Cijelo 18. stoljee je u vrlo proturjenim reformnim

pokuajima, ali se uvijek iznova rjeavaju ista bitna

pitanja. Agrarno pitanje smatram najznaajnijim

meu njima. Ne smije se smetnuti s uma da deagrari

zacija u to vrijeme jo uvijek ima vrlo ogranien do-

28


31/320

maaj u cijeloj Habsburkoj monarhiji, u hrvatskim

zemljama pogotovo. Razvoj apsolutistike monarhije

najveim dijelom ovisi upravo o primjerenom rjeenju

agrarnog pitanja.

Kako u sluaju urbarijalne regulacije, tako i u

sluaju militarizacije habsburki dvor intervenira u

agrarne odnose. Pored svih brojnih, ak i bitnih razli

ka u jednom i drugom sluaju, postoji zajednika

osnova. U prvom sluaju se reguliraju odnosi izmeu

kmeta i vlastelina, a u drugom izmeu krajinika i kra

jikog zapovjednika, odnosno krajike hijerarhije u cijelosti. I u jednom i u drugom sluaju agrarni odnosi

se reguliraju u skladu sa potrebama habsburkog ap

solutizma u svemu, od oblika rente nadalje.

Moe se postaviti pitanje o objanjivosti razlika

ako je takva zajednika osnova. Mogu je i dosta ra

zloan odgovor.

U XVI i XVII stoljeu, sve do sloma zrinsko-fran-

kopanske urote, habsburki dvor vlada hrvatskim zem

ljama u smislu politike ograniene mogunostima per

sonalne unije. Stanje se poinje ubrzanije mijenjati po

slije sloma urote, a naroito poslije Karlovakog mira

(1699). Koliko god je tokom XVI i XVII stoljea per

sonalna unija pod Habsburzima bila nuna zbog

obrambenih razloga, poslije Karlovakog mira Hab

sburka monarhija postaje jo nunija zbog izrazito

unutranjih razloga. Ulaskom najveeg dijela panon

skog prostora u granice Habsburke m onarhije nam et

nulo se pitanje (dis)kontinuiteta u vlasnikim i

drutvenim odnosima, naroito u onim prostranim di

jelovima toga prostora, preteno pograninim, koji su

bili preplavljeni stanovnitvom iz unutranjosti Bal

kanskog poluotoka. To stanovnitvo je esto ivjelo u

29


32/320

pretfeudalnim drutvenim odnosima u Osmanskom

carstvu i nije se ni moglo ni htjelo pokmetiti po kla

sinom obrascu bilo hrvatskog bilo ugarskog plem

stva. Integriranje u sistem srednjoevropskog feudalnog

drutva moralo je biti ostvareno nekim sistemom po

vlastica, kojima je garant mogla biti samo jaka sredi

nja vlast, odnosno habsburki dvor.

U krajikoj povijesti tokom XVIII stoljea, poseb

no u njegovoj prvoj polovini, spojila su se dva historij

ska procesa. Jedan od njih je (re)feudalizacija dose

ljenog stanovnitva, a drugi je drugo kmetstvo, koje

se razvija iz historijskih proturjeja imanentnih razvoju

feudalnog drutva u zemljama pod habsburkom vlau.

Ovakvo razlikovanje pojmova refeudalizacije i dru

go kmetstvo nije uobiajeno, a vjerojatno ni opravda

no. Pitanje, nema sumnje, mora biti temeljito rasprav

ljeno.

Vojni razlozi su u duem vremenskom trajanju se

kundarni uzrok militarizacije, odnosno brojni hab

sburki ratovi poslije Karlovakog mira samo su je po

spjeili. Ne treba zaboraviti da Dvor vrlo esto po

puta pritiscima hrvatskih i ugarskih stalea, makar sa

mo naelno. Militarizacija je sutinski provedena to

kom austrijskog nasljednog rata (1741-1748), onda ka

da je Monarhija bila najugroenija, kada je njezina

sudbina visila o koncu. Ta sudbinska vezanost kao da

je ostala konstantom.

Istraivanjem raznih vidova militarizacije moe se

zakljuiti da je ona tipini habsburki kompromis.

Ovaj put kompromis je ostvaren prvenstveno izmeu

Dvora i krajike mase, prividno na raun hrvatskog i

ugarskog plemstva.

30


33/320

Postavlja se pitanje zato hrvatsko i ugarsko plem

stvo niti poetkom XVII niti poetkom XVIII stoljea

nije bilo samostalno sposobno sporazumjeti se sa bal

kanskim doseljenicima. Ne smijemo izgubiti iz vida da

je takvog sporazumijevanja bilo (privatni vlasi).

Pitanje je dosta esto raspravljano, ali jo uvijek nema

zakljuaka koje bismo mogli smatrati konanijima.

Ipak nije dovoljno rei da vlastelinstva, upanije ili

stalei u Hrvatskoj i Slavoniji nisu posjedovali takvu

vanekonomsku prinudu da bi proces (re)feudalizacije

mogli okonati. Potrebna su dalja istraivanja.

Odgovor sasvim sigurno mora biti dubinski,

seui do razlika na razini tipa drutva.

Za razumijevanje povijesti Vojne krajine bitno je

imati u vidu da se ona razvija pretenim dijelom u

prostoru koji je u stoljetnom ili skoro dvostoljetnom

kontinuitetu bio u sastavu Osmanskog carstva i da

(re)feudalizac ija poslije prisajedinjenja H ab sbur koj

monarhiji ukljuuje neke oblike drutvenog vlasnitva i

drutvenih odnosa koji su tipini za istone despocije.

Drutvene strukture dugog trajanja koje Turci za

tiu u vrijeme svog osvajanja, koje neznatno modifici

raju, koje preivljavaju doba osmanske vlasti, ta

koer su vrlo vane za razumijevanje razvoja krajikog

drutva. Dakle, neovisno o tome da li se radi o

srpskom ili hrvatskom stanovnitvu u krajikom pro

storu, ono je najveim svojim dijelom doseljeniko iz

prostora koji su se u razvojnom smislu manje ili vie

razlikovali od hrvatskih zemalja pod habsburkom

vlau. Nuno se postavljalo pitanje mogunosti koeg

zistencije razliitih tipova drutava. injenica je da

hrvatsko feudalno drutvo nije imalo moi samostalno

(re)feudalizirat i novoosloboena podruja. Dapae,

31


34/320

ak su i austrijske krajike vlasti u vie navrata jedva

nalazile dovoljno snage da umire uzbunjeni krajiki

prostor. Buna 1755. godine, u kojoj uestvuju krajini

ci i kmetovi, skoro je dovela na rub sloma tradicional

no hrvatsko drutvo i uveliko olakala prodor poto

njeg apsolutizma.

e t v r t o . elija krajikog drutva je nesum

njivo kuna zadruga, i dok ne bude veih pomaka u

znanstvenom historijskom istraivanju kune zadruge,

sigurno nee biti veih pomaka u poznavanju krajike

povijesti. Kuna zadruga, na alost, u naim drutve

nim znanostima izgleda da ima svojevrstan roman

tiarski aureol kao tipina junoslavenska tvorba. Ima

mnogo napisa, ali i razmjerno mnogo neznanstvenih

nanosa u njima.

Vrlo je mnogo pitanja i pojmova s njom u vezi ko

je tek treba razjasniti. Na ovom mjestu u se zadrati

samo na jednom od njih, dodue, dosta vanom. Radise o raspadanju kunih zadruga u Vojnoj krajini. Sa

isprikom zbog moga ogranienog uvida u bibliografiju

radova o tom pitanju, mogu ustvrditi da nije postav

ljeno pitanje zato se kunu zadrugu prvi put titi kra

jikim zakonodavstvom tek sredinom XVIII stoljea, u

vrijeme militarizacije. Miljenja sam da je to vrlo

vano pitanje jer navodi na zakljuak da se u promijenjenim drutvenim i privrednim razvojnim okolnosti

ma kuna zadruga nala ugroena. Koliko je u pitanju

bilo prodiranje robno-novanih odnosa, a koliko su

drugi uzroci, jo uvijek bi bilo vrlo teko rei.

Bitno je da habsburka apsolutistika politika

poinje tititi i po odreenim obrascima konzervirati

kunu zadrugu onda kada nje poinje nestajati u kra

jikom agrarnom drutvu. Da bi Vojna krajina opsto-

32


35/320

jala, ona je morala biti agrarna zajednica. To znai da

se apsolutistikom politikom ograniava srpski i hrvat

ski drutveni razvoj u Vojnoj krajini u isto vrijeme ka

da je on poeo bivati sve ubrzaniji u provincijalnim dijelovima Hrvatske i Slavonije, odnosno Habsburke

monarhije u cijelosti. To je imalo dalekosene historij

ske posljedice.

U svakom sluaju raspadanje kunih zadruga u

Vojnoj krajini trebalo bi poeti ranije istraivati, a ne

tek u XIX stoljeu. Tu zabludu smo vjerojatno batini

li iz prvih radova o tom pitanju koje se poinje tampati sredinom XIX stoljea. Kako takvih radova u

XVIII stoljeu jednostavno nije bilo, kao da se zak

ljuilo, uz posvemanju neistraenost arhivske grae,

da nije bilo ni krize kune zadruge u XVIII stoljeu.

Kriza kune zadruge se moe istraivati i u jed

noj drugoj perspektivi. To je perspektiva postupnog

suavanja krajikih samouprava kakve su bile uo

biajene u XVII stoljeu i koje su najsadrajnije u

Statuta Valachorum iz 1630. godine. Taj tip samou

prava, odnosno povlastica, osiguravao je krajinicima

brojne ovlasti koje su daleko prelazile granicu kune

zadruge, koja je u njima, uostalom, sporedno pitanje,

postupno nestaje sve dok nije bio ukinut militarizaci

jom. Sve ranije samouprave su suene na samu kunu

zadrugu, koja je bila u potpunosti zatiena od

propadanja. U tom smislu je bila zatiena ak i od

svojih vlastitih lanova. Dakako da je takva kuna za

druga prije ili kasnije morala postati anakronizam koji

teko optereuje ljudsku svakodnevnicu i koji onemo

guava drutveni razvoj. Koliko je pak drutveni raz

voj ograniavan pokazuje i uvid u strukturu regimente

koja ne samo da ima upravne oficire sa vrlo irokim

33


36/320

ovlastima koje im omoguavaju da se mijeaju u ma

nje ili vie sva pitanja opstanka pojedinih kunih za

druga, nego i poseban sloj Extra-Personnel, koji

obuhvaa vrlo raznorodna zanimanja poput prosvjet

nih, zdravstvenih, privrednih, obavjetajnih itd. ak su

i babice u njegovu sastavu. Ono to se u provincijal

nim uvjetima razvijalo drutvenom podjelom rada, kao

inilac promjene drutvenih odnosa, u Vojnoj krajini

se razvija unutar krajikog sistema kao inilac njegove

konzervacije.

*

Smisao ovih esejistikih marginalija je u htijenju

da potaknu dalju raspravu o povijesti Vojne krajine.

Kao to je Vojna krajina neko bila na rubu evrop

skog povijesnog zbivanja (antemurale Christianita-

tis), tako je i njezina povijesna i kulturna batina jo

uvijek, cijelo stoljee od sjedinjenja sa civilnom Hrvat

skom i Slavonijom, na rubu nae historiografije, i ne

samo nje. Smatram vrlo znaajnim to smo takvo sta

nje poeli mijenjati, utjeui i na druge razvojne toko

ve nae historiografije.

I lanak je objavljen u blokuHistoriografija

i Vojna krajina, Nae teme, 1982, 26 UH,

1917-19261

34


37/320

II

Vojna krajina i nova historija

Povodom Zbornika Vojna krajina.

Povijesni pregled - historiografija -

rasprave Zagreb 1984)

Od 23. do 25. nov em bra 1981. godine u Za gre bu

je odran Meunarodni znanstveni skup u povodu

100. obljetnice sjedinjenja Vojne krajine s Hrvat

skom. Organizirali su ga Odjel za hrvatsku povijest

Centra za povijesne znanosti Sveuilita u Zagrebu i

Savez povijesnih drutava Hrvatske. Bez straha da

emo pre t je ra t i , skup moemo smat ra t i pr i je lomnim

dogaajem u razvoju krajike historiografi je u Ju

goslaviji . Njegov poticajni uinak je vie nego uo

ljiv.

Ve u 1984. godini, pored spomenutoga zbornika,

objavljene su jo tri monografije u vezi s povijeu

Vojne krajine.

1

Dakako, bibliografija radova se ne

1) Rije je o djelima Slavka GavriloviaM itrovica.

Trgovite u Sremu

XVIII i XIXveku

11716-18481,

Duana M. BeriaSlavonska vojna

granica

u

revoluciji 1848-1849

i Vojina S. Dabia

Banska krajina

U

688-1751/.

Prilogistorijisrpskogihrvatskognaroda ikrajikog uree

nja u

Ban iji.

Potonja dva djela su magistarski radovi.

35


38/320

ograniava samo na njih.

1

Vano je zabiljeiti

odravanje i nekih naunih skupova na kojima je u

veoj ili manjoj mjeri rasprava bila usredotoena na

krajika pitanja.

Ipak, stvaranje Meuakademijskog odbora za isto-

riju vojnih krajina u jugoslovenskim zemljama u no

vom veku 19. aprila 1983. godine, prijedlog Srpske

akademije nauka i umetnosti, kao i stvaranje odgova

rajuih komisija u svim akademijama u zemlji, s izu

zetkom makedonske, nuno mora biti izdvojeno u kro

nologiji dogaaja zbog svoje mogue dalekosenosti.

Ne treba previdjeti ni ostvarene uinke.

2

U tome je

nezaobilazan veliki osobni udio akademika Vae

ubrilovia, predsjednika Meuakademijskog odbora.

1) U vrijeme odravanja znanstvenog skupa o Vojnoj krajini, dakle 1981.

godine, promovirana je knjiga Mirka Valentia

Vojna krajina i pitanje

njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, nastala skraivanjem dok

torske teze pod istim naslovom. O knjizi je u toku polemika. Vidjeti:

Vasilije K resti, Neprihvatljive ocjene o Srbima V ojne krajine

i

M ir

ko Valen ti, O dgov or na 'kritiku ' Vasilija K restia,

asopisza suvre

menu povijest

3/1983/119-135 i 137-168, kao i Vasilije Kresti,

Neprihvatljive ocjene o Srbima Vojne krajine ili nemo odbrane 'iz

vornog znanstvenog lanka',Istorijski glasnik 1-2/1984/129-162.

Vasilije K resti je u knjizi Srpsko-hrvatski odn osi i jugoslovenska ideja

1860-1873. Studije i lanci

/Beograd 1983/ objavio na str. 213-263

studiju Vojna granica u nacionalnooslobodilakim planovima Srba i

Hrvata /1860-1873/ .

M agistarski rad Drag e Roksandia B une u Senju iPrim orskoj krajini

/1719-1722/ je objavljen u

Radovima Instituta za hrvatsku povijest

15/1982/33-106.

Magistarski rad Nenada Moaanina Upravna podjela i stanovnitvo

Poekog sand aka, obranjen u Za greb u 1982. godine, vaan je dije

lom za povijest turskoga krajikog ureenja u Slavoniji.

Pregled ovim nije iscrpljen.

2) U 1984. godini Meuakademijski odbor je organizirao savjetovanje

Izvoriiliteratura za istoriju vojnih krajina u jugoslovenskim zemljam a

u novom veku. U toku je priprema zbornika za tampu. U toku su

pripreme znanstvenog skupa Vojne krajine u jugoslovenskim zem

ljama u Novom veku do Karlovakog mira 1699. godine. Skup e biti

odran u Beog radu na proljee 1986. godine.

36


39/320

U oskudnoj krajikoj historiografiji u nas jo su

oskudniji radovi kojima se na bilo koji nain dovode u

meusobnu vezu razliita krajika povijesna iskustva u

jugoslavenskom prostoru u novom vijeku, tanije, na

kon poetka turskog prodora u drugoj polovini XIV

stoljea. Usporednim istraivanjem s v i h krajina u

jugoslavenskom prostoru u novom vijeku izravno se

onemoguava, ili bar svodi na bitno manju mjeru mo

gunosti reprodukcije pseudoromantiarskih mitova u

bilo kojoj nacionalnoj historiografiji pojedinano na

podlozi razliitih krajikih povijesnih iskustava, poseb

no na podlozi njihove graniarske ideologije.

Dakako, o dalekosenosti prevladavanja mitova o

granicama u jugoslavenskom prostoru u novom vijeku

naelna rasprava vie nije potrebna. Usporedno

istraivanje vojnih krajina u jugoslavenskom i jugoi-

stono-evropskom prostoru u dugom vremenskom

trajanju u neposrednoj je vezi s nizom sutinskih, jouvijek nedovoljno istraenih pitanja o feudalnim

drutvima u jugoslavenskom prostoru. Uspjena uspo

redna istraivanja e sasvim sigurno pretpostaviti rein

terpretacije brojnih povijesnih objanjenja. Pitanje je u

kojoj mjeri ih tek naziremo.

Usporednost istraivanja je naroito vana u

hrvatskoj povijesti, jer se u hrvatskom prostoru stjeu

sva krajika povijesna iskustva u razliitim vremen

skim trajanjima.

Usporednost istraivanja ne doprinosi samo obo

gaivanju pojedinih nacionalnih historiografija u Jugo

slaviji nego i obogaivanju jugoslavenske historiografi

je u njezinu organskom jedinstvu.

Nesumnjivo bi bila velika greka precijeniti skrom

ne ostvarene domaaje u krajikoj historiografiji u

37


40/320

proteklih nekoliko godina. Jo vea greka bi bila pre

vidjeti osigurane istraivake mogunosti, posebno

ako se ima u vidu dojueranja posvemanja zane-

marenost krajikih istraivanja u jugoslavenskoj historiografiji, a da ne spominjemo njihovu optereenost

izvanznanstvenim nanosima, koja se povremeno znala

pretvarati u svojevrsne nepisane tabue. Ostvareni

pomak doista treba umjeti cijeniti.

Najvea prepreka daljem uspjenom razvoju kra

jike historiografije je pomanjkanje istraivaa, a po

sebno primjereno obrazovanih istraivaa.

Samo nekoliko istraivaa se prvenstveno bavi po

vijeu jedne od vojnih krajina. Nekoliko ih to radi po

vremeno u veoj (rjee!) ili manjoj (ee!) mjeri. To

je uglavnom sve.

Dakle, bitno je pitanje kako proiriti krug mladih

istraivaa. Budui da svaki meu njima, neovisno o

tome na koju se krajinu usredotoava, m o r a svladati

odreene jezike, odreene pomone povijesne znano

sti,

osposobiti se za odreena interdisciplinarna

istraivanja, da ne nabrajam dalje, sredinje je pitanje

osnivanja postdiplomskog studija koji bi udovoljavao

potrebama.

Kako su te potrebe nuno ograniene u jugosla

venskim razmjerima, jedino je razumno rjeenje osno

vati jugoslavenski interuniverzitetski postdiplomski

studij.

Njegova bi sredita svakako trebala biti u raz

nim gradovima, ovisno o tome gdje je najprikladnije

usredotoiti istraivanja pojedinih krajina.

Nema sumnje da ovaj prijedlog pomalo granii sa

znanstvenom fantastikom u suvremenim jugoslaven

skim uvjetima. Njegova ostvarljivost bi se vjerojatno

znatno poveala, ako bi ga se proirilo na prijedlog o

38


41/320

postdiplomskom studiju vojne i ratne povijesti jugosla

venskih naroda i narodnosti u novom vijeku. Dodue,

tako proiren on krije neke opasnosti koje su uvijek u

vezi sa studijem pojedinih historijskih disciplina.

Koliko god postojala potreba za primjerenim

obrazovanjem istraivaa povijesti vojnih krajina, toli

ko ne postoji potreba za stvaranjem posebnih znan

stvenoistraivakih ustanova.

Iskustva austrijske historiografije u vezi s istraiva

njem povijesti habsburke Vojne krajine u Hrvatskoj i

Vojvodini su dovoljno rjeit primjer o posljedicamasvoenja povijesti vojnokrajikog d r u t v a na povi

jest vojnokrajike u s t a n o v e .

Socijalno-historijska, dapae, globalno-historijska

utemeljenost istraivanja povijesti vojnih krajina

pretpostavlja njihovo integriranje u povijesti jugosla

venskih naroda i narodnosti.

Dogovoreno meuakademijsko usmjeravanje, uko

liko i dalje bude uspjeno, moe u sutini zadovoljiti

posebne potrebe. Isti stav vrijedi i za djelatnost poje

dinih akademijskih komisija u granicama republika i

pokrajina.

Budue istraivae povijesti vojnih krajina prven

stveno bi valjalo zapoljavati u postojeim znanstve

noistraivakim ustanovama, naroito u onima koje se

nalaze u nekadanjem krajikom prostoru. Svaki je

krajiki sistem u nas tokom novoga vijeka bio izrazito

regionaliziran, to je u vezi s njihovom agrarnom pri

rodom. Dovoljno je spomenuti generalate i regimente

u militariziranoj Vojnoj krajini, krajine u Mletakoj

Dalmaciji, kapetanije u bosanskom paaluku! Global

no-historijska istraivanja izvorno takoer moraju biti

regionalizirana. Moe se bez puno dvoumljenja pret-

39


42/320

postaviti da u SR Hrvatskoj istraivai povijesti vojnih

krajina, pored Zagreba, prvenstveno trebaju djelovati

u Slavonskom Brodu, Bjelovaru, Sisku, Karlovcu, Se

nju i Zadru.

Njihova prostorna rasutost, meutim, morala bi bi

ti u obrnutoj srazmjeri s njihovom meusobnom

istraivakom, projektnom povezanou, jer je kompa-

rativnost bitan preduvjet uspjenosti rada ak kada su

u pitanju i pojedine krajine.

Naravno, brojni su drugi vidovi kadrovske politike

u istraivanjima povijesti vojnih krajina koji takoer

nisu zanemarljivi.

P r v o , Nesporno je da se socijalno-historijska

istraivanja povijesti hrvatsko-slavonske Vojne krajine

prvenstveno svode na istraivanja njezina seljakog

drutva. S tim u vezi su otvorena brojna pitanja meto

dologije istraivakoga rada, jer nije bila dosljednije

izvoena.

Dodue, iskustva nekolicine istraivaa, a meu

njima svakako treba izdvojiti Slavka Gavrilovia, bit e

i u budunosti nezamjenljiva. U sreditu njihova

zanimanja su krajike bune i pokreti. Nema sumnje da

e nonkonformistiku batinu povijesti Vojne kraji

ne trebati i dalje istraivati, ali isto tako nema sumnje

da je mnotvo otvorenih pitanja u vezi s povijeu se

ljakog drutva u njoj koja su klju i za socijalno-histo-

rijsko objanjenje krajikih buna i pokreta.

Posljednjih nekoliko godina je uoljiv izrazitiji po

mak prema istraivanju povijesti kunih zadruga u

hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini. Uvjeren sam da je

vie nego opravdan, jer se s visokim stupnjem pouzda

nosti moe ustvrditi da je povijest Vojne krajine nera

zluiva od povijesti kunih zadruga u njoj.

40


43/320

Meutim, stjecajem nekoliko okolnosti na kojima

se nije nuno posebno zadravati, izrazita veina po

stojeih istraivanja je usredotoena na povijest

kunih zadruga poslije militarizacije, a naroito u XIXstoljeu. U to vrijeme su uoljive brojne pojave krize

kunih zadruga, odnosno njihova raspadanja.

O povijesti kunih zadruga u Vojnoj krajini u XVI,

XVII i u veem dijelu XVIII stoljea znamo vrlo malo,

a sa sigurnou se moe pretpostaviti da o pojavama

krize kunih zadruga u potonjem razdoblju ne

moemo pouzdanije raspravljati ukoliko na primjeren

nain ne istraujemo njihovu povijest u prethodnom

razdoblju. Otvorena su pitanja o usporedljivosti

kunih zadruga u razliitim krajikim ureenjima to

kom novoga vijeka, a u hrvatskom prostoru se upravo

nameu usporedna istraivanja kunih zadruga u Voj

noj krajini i u Provincijalu.

Navest u dva primjera koja svjedoe o vanosti

takvih istraivanja. Zadruna podjela rada, pored

ostaloga, pretpostavlja jasno razgranienje mukih i

enskih poslova u kunim zadrugama. U raznim

razdobljima povijesti Vojne krajine ona je bila na

ruena. Obino se to deavalo tokom duih ratnih

izbivanja veine odraslih mukaraca, ali odstupanja ni

kada nisu bila pretvorena u sistem, kao to se to do

godilo u dugom vremenskom rasponu uzastopnih ra

tova od 1788. do 1815. godine.

Po Hacquetovu svjedoanstvu s kraja XVIII sto

ljea sirote Lianke obavljaju sve zemljoradnike

poslove. Meu njima, oito po teini, izdvaja oranje

plugom bez tokova. Demian takoer pie da ene

u prekosavskoj Krajini u isto vrijeme rade sve teke

muke poslove, pored toga to obavljaju u domain-

41


44/320

stvu i sve svoje enske poslove. Sasvim je razumljivo

da brojne kompanije i regimente u ovo doba, prema

statistikim podacima, imaju manje ena nego muka

raca. Unato velikim ratnim gubicima mukaraca!

Prekomjerna optereenost ena u krajikim za

drunim gospodarstvima je utjecala na promjene u na

ravima, nadasve zbog snanog potiskivanja enske

osjeajnosti, zbog ega su pored samih ena naroito

trpila njihova djeca. Dakako, s tim u vezi su se mije

njali i ljudski odnosi, kako unutar, tako i izvan kunih

zadruga.

Moe li se u hrvatsko-slavonskom Provincijalu

istraivati sline promjene u kunim zadrugama?

Drugi primjer je u vezi s odnosima unutar kunih

zadruga. Stupanj intervencije krajikih vlasti u odnose

unutar kunih zadruga u Vojnoj krajini poslije militari

zacije se ne moe uope sravnjivati sa stupnjem inter

vencije vlastelinstva i upanija u odnose unutar kunih

zadruga svojih podlonika.

Dapae, budui da krajike kune zadruge nerijet

ko ine osobe koje nisu u krvnom srodstvu, dinamika

socijalnih odnosa u njima je znatno drugaija.

Demian upozorava da u krajikim zadrugama kon

cem XVIII i poetkom XIX stoljea ima mnogo vie

unutranjih napetosti meu zadrugarima, mnogo vie

nesloge, a mnogo je slabije privreivanje na gospodar

stvima nego to je to sluaj s kunim zadrugama u

Provincijalu. Dapae, kune zadruge u Provincijalu,

ak i kada su vrlo brojne, tee se dijele nego to je to

sluaj u Vojnoj krajini.

Demian svjesno ili nesvjesno previa da je nia

taka diobe kunih zadruga u Vojnoj krajini svoje

vrstan bijeg od prekomjernih krajikih obaveza, kao i

42


45/320

da je via taka diobe u Provincijalu u vezi s nizom

pitanja zemljinih odnosa.

Dakle, istraivanja kunih zadruga u hrvatsko-sla-

vonskoj Vojnoj krajini su nesumnjivo bitna pretpostav

ka istraivanja seljakoga drutva u njoj u cijelosti.

Narav sauvanih izvora za povijest Vojne krajine

omoguava utemeljenje niza kvantitativnih metoda u

istraivanjima povijesti kunih zadruga u njoj. Izgleda

da izvori za povijest kunih zadruga u Provincijalu ne

omoguavaju istu razinu egzaktnosti istraivanja. Tim

su vanija istraivanja u krajikoj povijesti.

Dakako, nezamjenlj ive su i komparativne metode,

kako u istraivanjima unutar krajikoga prostora, tako

i izvan njega.

D r u g o . U novim krajikim istraivanjima je

iznova otvoreno i vlako pitanje, dakako, s neizb

jenim etnogenetikim nedoumicama. Izgleda da je u

njemu optereenje hrvatskih i srpskih nacionalnih mi

tova i ideologija najvee. Oigledno je nuno u to je

mogue veoj mjeri racionalizirati dalja istraivanja da

bi se to je mogue prije poelo izlaziti iz zaaranih

krugova koji ve cijelo stoljee optereuju obje histo

riografije. Povremeno bismo doslovno mogli govoriti i

o njihovu trovanju.

Dogovorena komparativnst istraivanja povijest i

vojnih krajina u jugoslavenskim zemljama u novom vi

jeku, ukoliko bude uspjeno ostvarivana, bit e dra

gocjena upravo u istraivanju vlakog pitanja, jer su

vlasi nesumnjivo vaan inilac, u razliitoj mjeri, u

svim krajinama u naem prostoru.

Meutim, dalji spoznajni pomaci su uveliko ovisni

o novoj grai. Naroito je to vano kada je u pitanju

Vojna krajina u Hrvatskoj. Istraivanje i objavljivanje

43


46/320

izvorne grae omoguava pojmovnu analizu koja jo

uvijek nedostaje. Ukoliko je ima, redovno je isuvie

navijaka. Dakako, pojmovna analiza se ne moe

ograniiti samo na vlako ime. Ona mora obuhvatiti

sve druge pojmove kojima se identificira etnika i so

cijalna pripadnost u cijelom toku postojanja hrvatsko-

slavonske Vojne krajine.

Takva pojmovna analiza je nemogua u granicama

tradicionalne hrvatske i srpske historiografije. Nuno

je utemeljivati nove, interdisciplinarne metode u ra

sponu od sociolingvistike preko socijalne psihologije

do socijalne historije. Dakako, metodoloka traganja

se ne mogu zaustaviti u ovom trokutu!

Pitanje metoda je u najuoj vezi s pitanjem kon-

ceptualizacije istraivanja.

Teorijske rasprave u drutvenim znanostima u Ju

goslaviji izrazito zanemaruju prednacionalno poimanje

naroda. Etnika srodnost junoslavenskih naroda, nji

hova jezika povezanost, utjecaj vjerskoga inioca u

fazi nacionalnih integracija (vjerojatno jai bilo gdje

drugdje u Evropi) itd., sasvim sigurno oteavaju bilo

koji pokuaj dosljednijega pojmovnog izvoenja.

Meutim, od njega se ne moe pobjei, jer je ne

sporno postojanje i srednjovjekovnog srpskog i hrvat

skog naroda, kao i postojanje srpske i hrvatske nacije

u XIX i XX stoljeu.

Novovjekovni intermezzo, naroito u rasponu

od XVI do XVIII stoljea, najee je izvorite etno-

genetikih nedoumica u srpsko-hrvatskim relacijama,

a to je i kljuno razdoblje u vlakom pitanju.

Srednjovjekovno poimanje naroda u jugoslaven

skom prostoru ne moe biti izvedeno bilo kakvom re

dukcijom bilo kojeg pojedinanog shvaanja nacije,

44


47/320

tj.

isputanjem iz shvaanja nacije svih onih inilaca

koji su u vezi s graanskim, odnosno kapitalistikim

drutvom. Rjeenje je jo manje u linearnom izjed

naavanju srpstva s pravoslavljem, katolianstva s

hrvatstvom i slobodnim raspolaganjem s musliman

stvom.

Novovjekovne promjene vjerske pripadnosti u pra-

voslavno-katoliko-muslimanskom trokutu nesravnjivo

su bre i proturjenije nego promjene svijesti o narod

noj pripadnosti, kao to je i odnos vjere i narodnosti

znatno drugaiji nego to je to sluaj tokom procesa

nacionalnih integracija u XIX i XX stoljeu.

S tim u vezi je dovoljno spomenuti primjer najbo

gatije pisane batine u novom vijeku, batine barok

nog slavizma katolike provenijencije, te ispitati

poimanja srpstva u

njoj,

bilo da se radi o narodu, jezi

ku ili vjeri.

Dakako, u takvu neizdiferenciranom poimanju na

roda vlaki inilac unosi posvemanju pometnju u

istraivanja, jer su vlasi i pravoslavne i katolike i mu

slimanske vjere, a u brojnim sluajevima ih se s punim

pravom moe dovoditi u etnogenetikom smislu u ve

zu s predslavenskim stanovnitvom Balkanskoga po

luotoka, neovisno o tome kada su se koje skupine sla-

vizirale. Nije mali broj istraivaa u povijesti jugosla

venske historiografije kojima je u takvim nedoumica

ma licitiranje u skladu s vlastitim shvaanjem nacio

nalnih interesa bio najpouzdaniji metod. Uostalom, u

rumunjskoj,

bugarskoj, grkoj i albanskoj historiografi

ji se u tom smislu u istom pitanju nita ne zaostaje.

Dapae.

U istraivanju povijesti srpskog i hrvatskog naroda

u hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini vrlo je vano um-

45


48/320

jeti razluivati svijest naroda o vlastitoj narodnoj pri

padnosti ili o vlastitoj socijalnoj identifikaciji od identi

fikacije koja mu se namee u skladu s interesima ra

zliitih sredita moi. U istraivanjima se najee su

sreemo upravo s potonjom identifikacijom jer je o

njoj ostalo daleko najvie pisanih izvora.

To je dodatni razlog koji opravdava, odnosno na

mee interdisciplinarna istraivanja. Jedno je, na

primjer, istraivati oblike narodne svijesti u Slavonskoj

krajini u XVIII stoljeu na temelju spisa bekoga

Dvorskog ratnog vijea, a drugo je istraivati ih na

temelju izvorne narodne epike iz istoga vremenskog

razdoblja. Dakako, ozbiljna istraivanja ne mogu isk

ljuiti bilo koji izvor.

U tom smislu je zanimljiv primjer morlakoga

pitanja u Dalmaciji u novom vijeku. Vrlo su brojni iz

vori razliite provenijencije u kojima se koristi mor-

lako ime, ali emo ga uzaludno traiti kod Andrije

Kaia Mioia, u njegovu Razgovoru ugodnom....

Meutim, pored slovinskoga on esto upotrebljava i

hrvatsko i srpsko i bugarsko ime. Da li sluajno

isputa moralako? Uvjeren sam da to svjesno radi.

Dakako, to bi valjalo i dokazati. Svaki takav pokuaj

bi bio iluzoran ukoliko bi se zanemarilo socijalno-hi-

storijske metode. Pitanje narodne svijesti u Vojnoj

krajini u cijeloj skali socijalne stratifikacije tokom nje

zine povijesti nerazluivo je od povijesti krajikoga

drutva. To u potpunosti vrijedi i za kontroverze u ve

zi s vlakim pitanjem.

T r e e .

Naelno vjerojatno nije potrebno doka

zivati da su historijsko-demografska istraivanja bitna

pretpostavka socijalno-historijskih istraivanja povije

sti hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Cijeli sistem voj-

46


49/320

nokrajike uprave i priroda sauvane izvorne grae,

kao uostalom i njezina koliina, olakavaju razvoj hi-

storijsko-dem ografskih i socijalno-historijskih istraiva

nja, naroito za razdoblje nakon militarizacije Vojne

krajine sredinom XVIII stoljea, u razmjerima koji su

jedva igdje drugdje mogui u istraivanjima novovje

kovne povijesti jugoslavenskih naroda i narodnosti.

Dakako, histori jsko-demografska istraivanja ta

koer pretpostavljaju objavljivanje obimnih izvornih

zbirki. Ta nezaobilazna obaveza krajike historio

grafije ne bi smjela biti preputena bilo kakvim

sluaj

nostima ili dobroj volji pojedinaca, nego bi morala u

to je veoj mjeri biti planirana, ak i u viedeset-

ljetnoj perspektivi.

Sauvani fondovi za povijest hrvatsko-slavonske

Vojne krajine su poznati i - neovisno o tome da li su

manje i l i vie sreeni, odnosno potpuno nesreeni,

ak i neovisno o tome koliko su istraeni - omo

guavaju planiranje politike objavljivanja grae. U

naelu i u brojnim pojedinostima. Istraivake mo

gunosti, istraivake sklonosti pojedinaca, kao i drugi

inioci, svakako bi se morali povezivati s razvojnim

imperativima krajike historiografije. U protivnom

se nikada nee moi izai iz kruga tradicionalistikog,

dogaajnog poimanja istraivanja povijesti hrvatsko-

slavonske Vojne krajine.

Dakako, ni tko nema pravo propis ivat i metodo

loke obrasce u krajikoj historiografiji, kao to tak

va mogunost u historiografiji u Jugoslaviji naelno

mora biti iskljuena. Meutim, sporadino, nepoveza

no dogaajno istraivanje povijesti Vojne krajine u

uvjetima u kojima se krajika historiografija inae

razvija je skoro nedopustiv luksuz. To je rasipanje sna-

47


50/320

ga koje, na kraju krajeva, teti i dogaajno shvaenu

istraivanju povijesti Vojne krajine. Razvijene evrop

ske historiografije, uostalom, svoju dogaajnu bati

nu uveliko temelje na bogatim korpusima objavljene

izvorne grae jo u XIX stoljeu, pa i ranije, tako da

je u biti smijeno bilo kome dokazivati potrebu uteme

ljenja korpusa izvora za povijest Vojne krajine.

Takav posao se danas vie u poneemu ne moe

raditi kao to se radilo u vrijeme kada historijska de

mografija ili niz drugih specijalnih historijskih discipli

na ni izdaleka nisu bili ono to su danas u svjetskoj

historiografiji. Bilo bi to takoer nerazumno previati

u dogovorima o prirodi i sadraju korpusa izvorne

grae za krajiku povijest.

U ovom prilogu je ve spomenuta izrazita regiona-

liziranost zbivanja u povijesti hrvatsko-slavonske Voj

ne krajine. Ne moe ju se previdjeti u uobliavanju

korpusa izvorne grae za krajiku povijest. Naroito

za razdoblje poslije militarizacije.

Regimenta i kuna zadruga su dva pola unutranje

ravnotee krajikog drutva. Iako je Vojna krajina jed

noobrazno ureena, naroito poslije proglaenja

Osnovnog krajikog zakona iz 1807. godine, krajiko

drutvo se oblikuje kao cjelina nadasve u granicama

regimenti - privredno, upravno, vojniki itd. Regimen

te esto nisu prirodne cjeline, njihove granice, na

roito u Hrvatskoj krajini, uglavnom su oblikovane u

skladu s vojnim razlozima. Regimentske granice ta

koer u pravilu nemaju veze s upravnom podjelom u

prethodnim povijesnim razdobljima. Ipak je povijest

krajikoga drutva u izvoritu povijesti regimenti.

Budui da su regimente ujednaeno podijeljene u

kompanije, izvanredne su mogunosti za komparativ-

48


51/320

nu upotrebu historijsko-demografskih metoda, kao i

za komparativnu upotrebu socijalno-historijskih meto

da openito.

Rije je o nunosti izrade niza lokalno-historijskih

i regionalno-historijskih studija na to je mogue

iscrpnijoj izvornoj podlozi. Rije je nadasve o nunosti

da se istraivaki smisao za krajiku povijest ukori

jeni u sredinama u kojima se ona zbivala, naroito

ukoliko raspolau znanstvenoistraivakom infra

strukturom, kao to je ve naglaeno.

itavo stoljee je proteklo od sjedinjenja hrvatsko-

slavonske Vojne krajine s hrvatsko-slavonskim provin

cijalom, a da su krajika povijesna istraivanja u

mnogome jo uvijek na samom poetku. Jedino to im

ne nedostaje je obilna optereenost nacionalnim ideo

logijama i mitovima.

Sreom, danas vie nikoga nije potrebno uvjeravati

u vanost istraivanja povijesti hrvatsko-slavonske

Vojne krajine u historiji hrvatskoga i srpskoga naroda

u Hrvatskoj openito.

Mnogo je tee pokrenuti sve one drutvene i

znanstvenoistraivake inioce ija je odgovornost u

tim istraivanjima nesporna i koji pojedinano mogu

biti doista djelotvorni tek ako usuglase vlastiti rad.

/lanak je objavljen u Zborniku Centra za

drutvena istraivanja Slavonije

i

Baranje,

22

(1985)

1

343-353/.

49


52/320


53/320

III

Hrvatske zemlje, francuska

revolucija i napoleonski ratovi

Ako je 1790. godine u Hrvatskoj i Slavoniji dove

dena u pitanje apsolutistika Habsburka monarhija,

tj .

njezin jozefinistiki sistem, kao to je prethodne

1789. godine u Francuskoj dovedena u pitanje apsolu

tistika monarhija Louisa XVI, svaka dalja usporedba

zbivanja na hrvatskoj i francuskoj strani prije upuuje

na temeljne razlike nego na slinosti.

Povijesna zbilja hrvatskoga i francuskoga drutva

toga doba uveliko je razliita, to se odraava i u na

juoljivijim zbivanjima na jednoj i drugoj strani. Dok

je u Francuskoj sredinji inilac drutvenih promjena

1789.

godine Trei stale, u itavu svome rasponu od

seljatva do buroazije, u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je

to plemstvo, natio Croatica u stalekom smislu. Dok

su graanski slojevi Treeg stalea u Francuskoj bili u

punom privrednom usponu, dijelei sredinje pozicije

u svjetskom kapitalistikom sistemu, poduzetnike

skupine graanstva i plemstva u Hrvatskoj i Slavoniji

stjecale su najvema u privrednim djelatnostima koje

su bile u vezi sa subkontinentalnom tranzitnom trgovi

nom, to ni izdaleka nije stvaralo povoljne pretpostav

ke za ubrzaniju prvobitnu akumulaciju kapitala. Dok

je francuski Trei stale, prije svega u svojim graan-

51


54/320

skim slojevima, ali i u znatnim dijelovima sveenstva i

plemstvu, duboko bio proet ideologijom i kulturom

prosvijeenosti, kojih je i izvorite prije svega francu

sko, prosvijeenost je u Hrvatskoj i Slavoniji mnogovie ograniena na umne pojedince, otvorene prema

evropskoj kulturi, nego to je vlasnitvo irih skupina

gornjih slojeva stanovnitva.

Dok je francuski Trei stale politiki samosvje-

stan, dapae uvjeren u svoju samodovoljnost u voe

nju

nacionalne

politike, hrvatsko plemstvo svoju poli

tiku samosvijest, utemeljenu u tradiciji hrvatskogdravnog prava, izrazitije nego ikada tokom 18. sto

ljea integrira s politikom samosvijeu monijega

ugarskog plemstva u trenutku kada ono u svojoj bazi

postaje konstituens procesa maarske nacionalne inte

gracije. Dodue, uinak takve staleke integracije bio

je kontroverzan jer je istovremeno i slabioijaao pro

ces inicijalne faze hrvatske nacionalne integracije, ali

je ta injenica manje vana u globalnoj hrvatsko-fran-

cuskoj usporedbi.

Na slian nain bilo bi mogue usporediti povije

snu zbilju hrvatskoga i francuskog drutva i s drugih

analitikih stajalita, ali je dvojbeno koliko bismo time

uistinu iscrpili temu o hrvatskim zemljama, francuskoj

revoluciji i napoleonskim ratovima. Naime, znanstve

no je ipak neprimjereno kontrastirati povijesne zbilje

Zapadne, Srednje i Jugoistone Evrope, kao to se to

obino radi na kronolokim tablicama, iako takvo

kontrastiranje moe biti vrlo sugestivno u razumijeva

nju kontinentalnih procesa.

Tokovi hrvatske i francuske povijesti tokom novo

ga vijeka stubokom se razlikuju. Poslije stogodinjeg

rata, okonanog 1453. godine, kao i poslije vjerskih ra-

52


55/320

tova u Francuskoj u 16. stoljeu, sljedea dva stoljea,

17. i 18, neovisno o svim oscilacijama razvojnih ritmo

va, doba su razvojnog uspona francuskoga drutva -

privrednog, vojnopolitikog i kulturnog - u kojem je

drava apsolutistikog monarhizma s brojnih anali

tikih stajalita kljuni razvojni inilac. U spektru pro-

tomodernizacijskih procesa, francuska drava, ako i

nije neposredno inilac napretka, posredno je stvarala

kreativni prostor novim drutvenim iniocima, kao to

je Trei stale, koji su revolucijom 1789. godine osigu

rali legitimitet za nove povijesne inicijative.

Nakon gubitka Dalmacije (1409), zatim slomova u

ratovima s Turskim Carstvom na Krbavskom polju

(1493) i kod Mohaa (1526), kada je obuhvaala

50.000 km, Hrvatska je pri kraju 16. stoljea svedena

na 16.800 km u nizu susljedinih uzmaka pred tur

skom ekspanzijom. Uveliko potisnuti s Jadranskog

mora, to je s razvojnog stajalita imalo mnotvo nega

tivnih uinaka, potisnuti na rub panonskog prostora,

to je razvojno isto tako imalo mnotvo negativnih

uinaka, ostaci ostataka Hrvatske opstali su u 16. i

17. stoljeu, s novom dinastijom Habsburgovaca od

1527.

godine, u biti kao krajite, sa svim neizbjenim

posljedicama takva stanja u socioekonomskom i voj-

nopolitikom smislu. Otvorena prema razvojnim pro

cesima u srednjoevropskom i junoevropskom prosto

ru, sa svijeu o sebi kao predziu kranstva,

Hrvatska je u tom razdoblju u traginim raskoracima

izmeu onoga to hoe i onoga to moe, koji su

moda najuoljiviji u slomu hrvatskih velikakih rodo

va Zrinskih i Frankapana u otporu habsburkom dvor

skom apsolutizmu (1670) i intelektualno-politikoj

avanturi Juraja Kriania.

53


56/320

Iskustva zlatnog vijeka Dubrovnika, u sjeni tur

skog vrhovnitva, kao i sa svoje prostorno periferijske

pozicije, doista imaju poseban status u hrvatskoj povi

jesti ovoga doba, sve do razornog zemljotresa (1667).

Nasuprot dubrovakoj, jugoistonoj periferiji hrvatsko

ga etnikog prostora, na istarskoj, sjeverozapadnoj pe

riferiji, nakon demografske katastrofe, koja je svoj

vrhunac dosegla u 16. stoljeu, u 17. stoljeu, poslije

uskokoga rata, u toku je postupna obnova drutva i

privrede u upravnopolitiki podijeljenoj Istri.

Demografska katastrofa, sa svim svojim neizb

jenim razvojnim posljedicama, jedno je od najuo

ljivijih obiljeja hrvatske povijesne situacije ovoga do

ba. Postupna demografska obnova tokom 17. stoljea

pretenim je dijelom u vezi s razvojem krajikog siste

ma u hrvatskom prostoru, a kako u njoj sudjeluje i

brojni srpski ivalj, najee u vlakom socijalnom sta

tusu, povijesni procesi u hrvatskom prostoru dobivaju

jo jednu, novu dimenziju. Etnodemografske promje

ne u Srednjoj i Jugoistonoj Evropi tokom itava no

vog vijeka, uostalom, u kojima su Hrvati i Srbi izuzet

no dinamian agens, refleks su dubljih povijesnih

promjena. Njima su pojmovi hrvatski prostor i

srpski prostor proeti u vrlo irokim rasponima, a

takvih, dodue manjih, proimanja jednog i drugog

prostora ima i s drugima, susjednim etnikim zajedni

cama. Nastavi kao posljedica, etnodemografske

promjene tokom 18. i jo vie tokom 19. stoljea po

staju

srpska i hrvatska povijest

Documents