SPOZNAJA: praktična, poetička i teoretska.

 

2 DIJELA DUŠE: razumni(znanstveni i rasudbeni) i nerazumni.

 

 

Razumni znanstveni dio, funkcija mu je spoznaja istine, sposobnosti kojima dolazi do istine su mu vrline. On se bavi nepromjenjivim, ne nastalim, ne propadljivim, nečim što ne može bit drukčije.

U razumni(znanstveni) dio duše spadaju dijanoretičke vrline-znanost( bavi se matematikom, fizikom i metafizikom, očituje se u sposobnosti dokazivanja) , umnost( sposobnost koja se bavi načelim, bavi se počelima znanosti, kod umnosti sve ima svoje principe i ona se tim bavi) i mudrost(vrhunac ljudskog znanja, odnosi se na božanske stvari, nauzvišenije stvari, vrjednija je od razboritosti, svrha mudrosti je sama mudrost).

 

Razumni rasudbeni dio bavi se promjenjivim stvarima, svime što ima materiju.

U razumni(rasudbeni) dio duše spadaju etičke vrline: umijeće( tvoridbena sposobnost bavi se razumom, stvaralačka djelatnost i vještina) i razboritost( činidbena djelatnost, vrlina, sposobnost djelovanja, dobro djelovanje, sredstvo da se postigne nešto više).

 

NAJVEĆA LJUDSKA VRLINA JE MISAONO PROMATRANJE. UMAN ČOVJEK SE BAVI NJIME.

Aristotelova filozofija je teleološka jer SVE IMA SVOJU KRAJNJU SVRHU.

 

1.knjiga-BLAŽENSTVO

 

„Svako umijeće i svako istraživanje, te slično djelovanje i pothvat, teže, čini se nekom dobru.“ (Eudoksova teorija)

 

 Blaženstvo je najveće dobro, najpoželjnije od svih stvari, to je djelatnost duše u skladu s krepošću, Aristotel smatra da je teško da neko ružan, prosta podrijetla, samac bude blažen, pogotovo ako su mu prijatelji posve loši ili ako su njegovi bližnji umrli :/ :D , blaženstvo

zahtijeva potpunu krepost i potpun život. Onaj tko je istinski dobar podnosi sve životne kobi i nevolje. Dobra su: izvanjska, dobra duše i dobra tijela.

Aristotel smatra da postoje 3 načina života-život užitaka(svrha su mu užitci), državni život(svrha mu dobro i čast), misaoni život.

Aristotel smatra da mladići nisu dostatni za vođenje države jer su mladi i neiskusni i jer teže za svim stvarima. Državništvo je najvažnije jer je nadređeno ostalima, ono određuje ko će se čim baviti.

Dobro po sebi- razboritost, vid , užitci, časti. „Dobro nije nešto zajedničko prema jednoj ideji, ako postoji svrha svih činidbenih djelatnosti to će biti činidbeno dobro“.

Ono što se traži radi sebe samoga nazivamo krajnjijim od onoga što se traži radi nečeg drugog, ono što se traži radi sebe samoga, a nikada radi nečeg drugog nazivamo krajnjim u punome smislu. Sve ima svoju svrhu. Čovjek ima razum i prema njemu treba odredit krajnji cilj, a njegov cilj je razumski razmišljat. Ugoda je duševno iskustvo, svakomu je ugodno ono što najviše voli, kao što je konj ljubitelju konja, prizor ljubitelju prizora i na isti način pravedne čini ljubitelju pravednosti i kreposna djela ljubitelju kreposti.

Blaženstvo je najbolje i najljepše i najugodnije i ta svojstva se ne razdvajaju po delpskom natpisu: Najljepše je ono najpravednije, a najbolje je zdravlje. Najugodnije je steći ono što se žudi.

 

 

 

 

 

2.knjiga- KREPOST

 

Krepost je dvostruka: umna(prema podjeli na nagon i razum) i ćudoredna(stječe se navikom).

Krepost je srednost između viška i manjka, ona je stanje. Sredina, stanje koje određujemo razumom u skladu sa slobodnim djelovanjem. Krepost je sredina u odnosu na nas, teško je pronaći sredinu u svemu.

 

„Sredina između dvaju poroka, viška i manjka, prema najboljem i pravednom ona je krajnost“

 

Posao kreposti je baviti se užitcima i boli. Tko se dobro služi njima bit će dobar , a ko loše bit će loš.

Čuvstva su:žudnja, srdžba, strah, drskost, čežnja.

Sposobnosti su stvari po kojima smo čuvstveni, uspjeti se ne srditi, trpiti bol.

Stanja su ono po čemu smo dobro ili loše u odnosu na čuvstva. (Krepost-stanje).

Srednosti- strah-hrabrost-drskost, škrtost-darežljivost-rasipnost, prostoća-izdašnost-neukusnost, malodušnost-velikodušnost-nadutost(oholost), častohlepan-bezimen-nečastohlepan, srdžba-blagoćudnost-nerasrdljivost, hvastavost-tankoćutnost-podrugljivost, prostak- dosjetljiv-lakrdijaš. Naporno je biti valjan. Treba se čuvati ugode i užitka i u svemu se odnositi s mjerom(kako pučke starješine osjećaju prema lijepoj Heleni, tako i mi moramo osjećati prema užitku, trebamo ga se riješiti, da bi manje griješili.

 

3.knjiga- IMANENTIZAM-prva polovica treće knjige, namjerni i nenamjerni postupci, strah-hrabrost-drskost, izbor ili odluka, voljno-protuvoljno.

 

Namjerni i nenamjerni postupci nastaju prinudom i neznanjem.

Prisilno je ono čemu je počelo izvana, mimovoljno počinjeno u neznanju, protuvoljno ono što izaziva bol i kajanje, a voljno ono čemu je počelo u samom počinitelju. Neuzdržan čovjek djeluje žudeći, a uzdržan prema izboru. Žudnja je oprečna izboru, ona se tiče ugode i bola dok se izbor tiče stvari koje su u našoj moći. Izbor je razuman, suprotan nagonu, ono što trebamo izabrat prije svega drugoga, odnosi se na sredstva, on nije vjerovanje, mišljenje je preduvjet izbora. U našoj je moći činiti lijepo i loše izbjegavati. I nevaljalost je voljna. Težnja svrsi ne biva po vlastitom izboru, treba se roditi kao netko tko pravilno odlučuje. Postavivši svrhu razmatramo kako i čime je postići, i izabiremo najbolja sredstva.

Hrabrost je srednost između straha i drskosti. Nije hrabar onaj ko u borbu ide bez opravdanog cilja, hrabar je onaj s opravdanim ciljem. Gnjev se također svrstava u hrabrost. Gnjev pomaže hrabrosti. Zvijeri su hrabre zbog bola. Preljubnici zbog požude čine takve drskosti. Ljudi kad se ljute osjete bol, a kad se svete onda osjećaju ugodu.

 Imamo građansku hrabrost(građanin teži za čašću). Hrabar čovjek se ne boji siromaštva, bolesti, smrti, al on se mora bojati sramote, jer ako se ne boji sramote onda znači da je besraman, ako se pak boji znači da je smjeran i pristojan. Isto tako nije strašljivac koji se boji nasilja nad ženama, a nije hrabar onaj koji se ne plaši bičevanja. Čak se ni smrt ne tiče hrabra čovjeka. Onaj tko je hrabar neustrašiv je kao čovjek. Postoje i strahote koje nadilaze čovjeka i takvo nešto je strahotno svakome ko ima razum. Svrha svake djelatnosti je sklad s odgovarajućim stanjem. „Dakle, čovjek koji se boji onoga čega treba i zbog čega treba, i to izdržava, te onako kako treba i kad treba, taj je hrabar. Jer onaj tko je hrabar osjeća i djeluje po zasluzi i kako načelo nalaže.“

Onaj što se ničeg ne plaši, ni potresa ni poplava ni valova, taj je drzak. Drzak čovjek ratuje kad je mir, a kad je rat povuče se. Strašljivac, hrabar i drzak tiču se istih stvari al se različito odnose prema njima. Hrabar ne treba bit zbog prisile nego zato što je to lijepo. Sokrat je smatrao da je hrabrost znanje. Pri svim krepostima djelovanje ne pruža ugodu, osim ako se njim nije postigla svrha.

 

Umjerenost spada u ne razumski dio duše. To je srednost u odnosu prema užitcima. Tiče se tjelesnih užitaka ali ne svih. Pretjeranost u užitcima zaslužuje ukor. Umjeren čovjek požudni dio treba uskladiti s razumnim. Čovjeka koji uživa u bojama , risarijama ne nazivamo ni umjerenim ni razuzdanim. Kao što se dijete treba držati uputa odgojitelja tako mi trebamo živjeti prema načelu razuma.

 

 

4.knjiga- DAREŽLJIVOST, IZDAŠNOST,BLAGOĆUDNOST,VELIKODUŠNOST, TANKOĆUTNOST.

 

Darežljivost je srednost između davanja i uzimanja novca, rasipništvo i škrtost. Darežljivost se tiče novca, svakom se stvari koristi najbolje onaj tko posjeduje krepost prema njoj. Bogatstvom se najbolje koristi onaj ko ima krepost prema njemu. Korištenje novca je trošenje i davanje, a uzimanje je njegovo stjecanje. Zahvalnost se upućuje onom tko daje. Darežljivac daje radi lijepoga i ispravnoga, onima kojima treba i kad treba.  Onaj tko daje novac, a osjeti bol taj je škrtac. Darežljivac ostavlja malo i za sebe, a rasipnik ne ostavlja. rasipnik pretjeruje u davanju i ne uzimanju,dok manjka u uzimanju, a  ne darežljivac manjka u davanju a pretjeruje u uzimanju sitnica. Rasipnik je opet bolji jer koristi sebi i drugima, a ne valja jer postaje pohlepan. Škrtac malo daje, a stalno uzima. Oni prihvaćaju sramotu zbog dobitka, a stječu dobitke odakle ne treba. S pravom se nedarežljivost suprotstavlja darežljivosti i s pravom je veće zlo od rasipnosti.

 

Izdašnost se tiče novca, al sa svojom količinom nadmašuje darežljivost. Izdašan čovjek je darežljiv, a darežljiv nije nužno izdašan. Izdašnost je srednost između sitničavosti i prostaštva ili neukusnosti. Rashodi u izdašna čovjeka su veliki, a takvi su mu io učinci. Više će gledati na to kako će mu učinak bit ljepši. Siromah ne može biti izdašan. 

Darežljiv je čovjek koji djetetu kupi lizalo, a izdašan ako kupi stan nekome kome je potrebno.

 

Velikodušnost je srednost između malodušnosti i oholosti. Velikodušan je onaj tko sebe smatra dostojnim velikih stvari, a zbiljski je takav, tko bez zasluga smatra dostojnim velikih stvari taj je ohol. Onaj tko se smatra dostojnim velikih stvari taj je ohol. Onaj tko se smatra dostojnim manjih stavri nego što zaslužuje taj je malodušan. Velikodušni ljudi se bave čašću i

istinski velikodušnik je dobar. On će se umjereno nositi i prema bogatstvu i vlasti, a ako ga zapane i nesreća i sreća neće se ni previše veseliti niti će ga previše boliti. Srami se primiti dobročinstva.

 

Blagoćudnost je srednost između rasrdljivosti i nerasrdljivosti. Pohvaljuje se onaj tko se srdi na koje treba, koliko treba i kad treba. Blagoćudan čovjek teži biti neuznemiren, srdi se kako načelo nalaže, čovjek dobre ćudi nije sklon osveti, nego opraštanju. Oni što se ne srde smatraju se ludima i ne znaju se braniti. Rasrdljivci se brzo ljute i na sve i kad treba i kad ne treba. Zbog nagle ćudi odmah uzvraćaju i dugo se srde jer potiskuju svoj gnjev. S mučnim ljudima je gore živjeti. A blagoćudni ljudi su dobri prijatelji.

 

SREDNOST između hvastavosti i podrugljivosti je bezimena. Hvastavac je onaj koji se pravi da ima svojstva koja nema, a podrugljivac niječe svojstva koja ima. Hvastavac je gori. Najbolji je onaj tko je istinoljubiv i izbjegava laž. Taj je hvalevrijedan, skloniji je umanjenju istine. Onaj tko se pretvara da posjeduje više nije opak nego je više isprazan. Podrugljivci koji umanjuju stvari čine se ugodnijima. Oni ne govore tako radi dobitka nego kako bi izbjegli razmetanje.

 

Tankoćutnost je srednost između prostaštva i lakrdije. Značajka tankoćutnog čovjeka je slušati i govoriti stvari što dolikuju plemenitom čovjeku. Lakrdijaš ne može odoliti nečem što je smiješno, ne štedi ni sebe ni druge.

DAKLE,postoje 3 opisane srednosti u životu, a sve tri se tiču dioništva u riječima i postupcima. Jedna se tiče istine, a druge dvije ugode.

Stidljivost je čuvstvo. Određuje se kao strah od beščašća. Mladež treba biti stidljiva jer mnogo griješi, među mladima hvalimo stidljive, a među starimo ih kudimo jer oni ne bi smjeli radit nešto čega bi se stidili.

 

5.knjiga PRAVEDNOST-NEPRAVEDNOST

 

Pravednost je savršena krepost, u njoj su skupljene sve kreposti, ona je najvrednija vrlina, ona je zapravo cijela krepost. Od pravednosti drugi imaju korist. Pravednost prema razmjeni dobara-svrha novca- glupo je razmjenjivati kuću u vrijednosti od 100 kreveta, jer nekom je potrebna kuća, a kreveti nisu. Višak od pravednosti je nanošenje nepravde, a manjak je trpljenje nepravde. Pravedan čovjek je onaj koji djeluje po zakonu, nije lakouman i pristran je. Pravednost imamo:

 -DISTRIBUTIVNU: dat svakom što zaslužuje, mjerilo joj je geometrijska proporcija.

-KOREKTIVNA: ako si nanio štetu moraš je popraviti, mjerilo joj je aritmetička proporcija.

 

Pravedno je ono zakonito i jednako, a nepravedno je nezakonito i nejednako, nepravedan je onaj tko krši zakone. „Ono pravedno je sredina između dobitka i gubitka“ . A se odnosi prema B, isto kao B prema C…to je pravilan razmjer. Pravednost se odnosi prema sredini, a nepravednost prema krajnostima. 

Nepravedno djelujemo zbog kukavičluka, ne možemo napuštat bojni položaj ako smo već na njemu. Nepravednost je cijeli porok.

 

 

6.knjiga – Dijanoetičke  intelektualne (razumske) kreposti

Aristotel dijeli dušu na razumski i nerazumski dio.

Razumski se tiče samo nalaženja istine, stječe se učenjem i iskustvom, ima funkciju u moralnoj djelatnosti. Razumski dio se dijeli na znanstveni i rasudbeni. Znanstveni (teorijski) ima funkciju da spoznaje istinu. Sposobnosti kojima dolazi do istine su vrline ( vrline razumskog dijela duše) Bavi se nepromjenjivim, vječnim, nenastalim, nepropadljivim, onim što ne  može biti drugačije. Rasudbeni ( praktični, činidbeni) bavi se promijenjivim, sve ono što osjetimo, opažamo, materijalno…

Nerazumski – etičke vrline, tiče se htijenja, djelovanja i osjećaja.

Dijanoetičke vrline znanstvenog dijela:

-         znanost ( očituje se u sposobnosti dokazivanja)

-         umnost ( sposobnost koja se bavi počelima)

-         mudrost ( o stvarima što su po naravi najuzvišenija, predstavlja vrhunac ljudskog znanja)

Dijanoetičke vrline rasudbenog dijela:

-         umijeće - tvorbena sposobnost (vještina, stvaralačka djelatnost)

-         razboritost –činidbena vrlina (sposobnost djelovanja)

Ključna razlika između mudrosti i razboritosti – mudrost se odnosi na božanske stvari a razboritost na ljudske stvari.

1. Objasniti pojam znanosti, čime se bavi i kojem dijelu pripada?

Znanje se može predavati i naučiti. Nešto može biti drugačije kad se odmakne od nas, te mi ne znamo je li drugačije od onoga kakvo je bilo u našoj percepciji ( neposrednom promatranju).

1. Što je umijeće i koja je razlika između tvorbe i činidbe?

-Umijeće su stupnjevi vrline (npr. amater i profesionalac) Umijeće se može obuhvatiti pravilima koja se mogu naučiti i ona se uvijek primjenjuju na isti način, ali se s vremenom može zaboraviti. Činidba (praksa) se odnosi na ljude, a tvorba (poetika) na stvari. Činidba je odnos među ljudima, a tvorba odnos prema stvarima.

-Razboritost – znači prosuditi što je za nas dobro, a što nije, rasuđujemo o onome što je u našoj moći. Razboritost je filter koji nam govori što trebamo činiti a što ne. Razboritost se ne može naučiti ni iz knjige ni iz nekog postupka, i ne može se odučiti. Svrha razboritosti nije u njoj samoj, već u djelovanju, tj. konačnom djelu.

Umijeće i razboritost su načini spoznaje činidbe i tvorbe.

-Umnost počinje gdje znanost prestaje, sve ima svoje principe, umnost se bavi tim principima.

-Mudrost nema svrhu, već je sama svoja svrha. Ona je sveobuhvatna, vrhunac je ljudskog znanja. Ostvaruje se preko razboritosti.

 

7. knjiga – umjerenost, uzdržnost, ustrajnost, mekoputnost, neuzdržnost, neobuzdanost

 

-3 ćudoredna stanja koja treba izbjegavati: porok, neuzdržnost (nedostatak samokontrole), zvjerstvo (surovost vjerska)

-suprotnosti koje treba njegovati: krepost, uzdržnost, nadčovječna krepost.

-neuzdržnost i uzdržnost – tiču se užitaka, koristoljublje, častoljublje

Uzdržan – ostaje pri svojoj racionalnoj prosudbi, educira svoje strasti, ne predaje im se. Uzdržnost nije vrlina već pohvalno stanje

Neuzdržan – zna što je loše no afekti prevladavaju. Kad je znanje istinsko afekti se ne pojavljuju i razum prevladava. Neuzdržan čovjek može se popraviti. Takav čovjek je sličan pijanom, on je kao država koja ima zakone a ne primjenjuje ih. Nemoguće je da neuzdržan čovjek bude i razborit, jer razborit zna primijeniti znanje koje ima, a neuzdržan čovjek nema tu vrstu znanja.Bez znanja nema vrline, a razboritost je preduvjet moralnog djelovanja.

-Ustrajnost i mekoputnost – tiču se podnošenja boli

Ustrajan čovjek podnosi sve loše što mu se događa. On je postojan i čvrst, ne da se lako pokolebati.

Mekoputan čovjek je mlitav, razmažen, lijen, mušičav, plačljiv, osjetljiv…

-Neuzdržan i neobuzdan

Nuzdržan – svladan afektima, al je izlječiv, sličan onome tko boluje od sušice (privremeno stanje)

Neobuzdan – radi to namjerno, svjesno, to je njegovo izborno stanje, nema strasti, ne može se pokajati ni izliječiti. Sličan onome tko boluje od padavice ( konstantno stanje)

-Umjeren i uzdržan – ni jedan ni drugi ne čine ništa loše, ne ostvaruju nevaljale žudnje, razlika je što umjeren čovjek nema nevaljalih žudnji, a uzdržan ih ima al ih ne ostvaruje.

-Intelektualni eudajmonizam – Sokratovo etičko stajalište – razumska sreća

Bit: vrlina = znanje, ako čovjek zna što je ispravno prema tome djeluje, a tko griješi taj ne zna, tko je mislio da zna a pogriješio imao je prividno znanje. Aristotel negira sokratovu teoriju, on  kaže da strasti ne mogu biti jače od stvarnog znanja. On promatra prirodu i svijet oko sebe objektivno, a ne prema svojemu ja – prema svome viđenju svijeta i poimanja.

 

8. knjiga – prijateljstvo

 

-Prijateljstvo je neodvojivo od čovjeka (čovjek = prijatelj). Prijatelj ništa ne oduzima već pruža i obogaćuje. Prijateljstvo = krepost.

Prijateljstvo je prema naravi usađeno među ljudima. Dostojno voljenje uključuje užitak, krepost i korist. Voljenje neživih bića nije uzajamno zato ne postoji (npr ljubav prema vinu)

-Dobrohotnost – prijatelju željeti dobro radi njega samog, al to nije prijateljstvo jer to nije uzajamno. I može se odnositi prema nepoznatima i onima koji o tome ne znaju, a prijateljstvo ne može

1. prijateljstvo radi koristi: nije istinsko, javlja se među starijima

2. prijateljstvo radi užitka: npr. Dosjetljivca voliš jer je ugodan, a ne zato što je takva i takva osoba, javlja se među djecom i starijima

3. prijateljstvo radi dobra: pravo prijateljstvo, na temelju dobrote, prijatelju želiš dobro radi njega samoga, traje dugo, takvo prijateljstvo se najčešće pojavljuje isključivo među čestitim ljudima.

-Egoizam ne trpi drugog ako mu ne pridonosi, nevaljali nisu prijatelji ni prema sebi

-Prijateljstvo po premoći: tu svatko očekuje da dobije više nego drugi, i kad se to dogodi razvrgava se prijateljstvo.

Prijateljstvo otca prema sinu, sina prema ocu, ne vole isto, tu su različiti razlozi voljenja, niti dobivaju isto jedan od drugog niti to trebaju tražiti…

-Prijateljstvo nastaje iz ljubavi prema samom sebi a prijatelja gledamo kao drugog sebe. Možemo imati samo onoliko prijatelja s koliko ih možemo živjeti, jer je prijateljstvo zajedništvo, i poželjno je zajedničko življenje. Sve što nam se događa, i dobro i loše želimo podijeliti sa prijateljima.

 

9. knjiga, Blažen čovjek – 4 osobine, tj razlozi za prijateljstvo

 

-Najbolje prijateljstvo je među ljudima koji se privlače na osnovu vrline, te ih više zanima pružanje ljubavi od primanja. Manje vrijedno mu je ono bazirano na koristi i užitku. Naš odnos prema samom sebi reflektira se i na naše odnose prema prijateljima.

-Prijateljstvo i  pravda – vezani su jer oboje imaju veze s odnosom prema drugima

 

10. knjiga, o užitku i sreći

-Spinoza: Pojam boli i ugode - primarne strasti življenja

-Aristotel: Užitak najintimnije sraste s ljudskim bićem.

- Da bi se mladi karakteri razvijali ispravno treba ih učiti čemu se radovati i za čim žaliti, a to se usađuje odgojem.Bol i užitak od presudnog su utjecaja na moralnu sposobnost i sreću u životu i protežu se kroz cijeli život (Spinoza). Prema boli i užitku treba se odnositi s mjerom da bi život bio sretan. To su dva suprotstavljena stanja zbog kojih se ljudi predaju raskalašenim užitcima.

-Zašto se misli na tjelesne užitke kad se govori o raskalašenim užitcima? Prema aristotelu, osjetilna uživanja su uživanja prije svih drugih, najistaknutija, pa ljudi misle da postoji samo osjetilni užitak. Užitak je suprotan boli, pa zbog suviška boli ljudi traže suvišak užitka, a to je najčešće tjelesni užitak. I opet na kraju ako pređemo mjeru s užitkom vraćamo se boli jer dolazi do gađenja.

-Užitak: Eudokso kaže da sva bića teže dobrom i stoga je užitak najveće dobro. On je razmatrao svoju vlastitu prirodu, umjeren, kreposan, i ispravnim odnosom prema užitku. Prema Aristotelu užitak je neko dobro, ali ne najveće dobro. On ga skoro identificira s pojmom djelatnosti – tj. da se razlikuje od čovjeka do čovjeka, razlikuje se prema moralu. Svaka djelatnost je praćena užitkom ili boli, zavisno od okolnosti.Uživanje koje prati plemenito djelovanje je moralno dobro i obrnuto za ono koje prati rđavo djelovanje.

-Tjelesna uživanja: vid, njuh, zvuk

-Samo čovjek djeluje, životinje su aktivne. 'Svi psi meso, svi magarci sjeno' – za ljude je to različito, različite vrste ljudi imaju različite užitke. Razuman čovjek određuje sredinu užitka, on određuje mjeru svakog svog užitka.

 

-od 6. poglavlja – učenje o sreći

-Sreća:  (blaženstvo) nije svojstvo već djelatnost, (ostvaruje se djelovanjem u skladu s vrlinom tj. onako kako djeluje razuman čovjek).Nije svojstvo najbitnija razlika između čovjeka i Boga. Bog je čisti akt, on ne spava nego je njegova funkcija misliti samoga sebe, on je nepokrenuti pokretač. Po svojoj prirodi je jednostavan, apsolutan i savršen, a čovjek je kontingentan, kompleksan i nesavršen.

Aristotelova eudajmonistička teorija: Na sreću djeluju i vanjske okolnosti jer je ona krajnji cilj, negira Sokratovu razumsku sreću tj. intelektualni eudajmonizam.

-Čovjek mora imati svoju svrhu. Za svako djelovanje postoji krajnja svrga (TELEOLOŠKA ETIKA). A krajnja svrha (ona koju biramo radi nje same) je sreća, blaženstvo.

-djelatnosti u skladu s vrlinama su najbolje.

-odmor nije krajnji cilj, već priprema ( nužno sredstvo) za daljnji rad.

 

-7. poglavlje – sretan život

Sreća-djelatnost (misaono promatranje) sukladna vrlini. Istinska sreća=umna djelatnost=misaono promatranje.

-Um je najveća i najvrjednija sposobnosti, čisto promatranje, najstalnija djelatnost. Misaono promatranje = realizacija u skladu s najboljim djelom sebe a to je um. Bog misaono promatra.

-Razlika između umnog i npr hrabrog čovjeka: Umni čovjek može svugdje djelovati, a hrabar samo na bojnom polju. Pa je djelovanje umnog čovjeka vrjednije, a drugo mjesto po vrijednosti zauzima življenje u skladu s drugim vrlinama jer je djelatnost u skladu s njima svojstvena čovjeku.

-Razlika između moralne i intelektualne sreće:

Moralna – ostvaruje se realiziranjem moralnih vrlina (one koje pripadaju nerazumskom djelu duše), svi slobodni građani polisa je mogu ostvariti. Imati moralnu sreću znači živjeti u skladu s vrlinama i imati prilagođene vanjske okolnosti ili dobra..

Intelektualna – ostvaruje se umom. Mogu je postići filozofi i oni su najsretniji jer djeluju prema najboljem djelu svoje duše. Filozofi trebaju imati umjerene vanjske okolnosti.

-Potpuna sreća vidi se kroz Bogove koji su blaženi. Od ljudskih djelatnosti najsretnije su one koje su najsličnije božanskoj djelatnosti.

 

-zadnje poglavlje – odgoj

-zakonodavac mora odrediti pitanje odgoja (jedino u Sparti)

-bez iskustva i mudrosti ne može se sastaviti valjan zakon. Aristotel čovjeka gleda kao političko biće.