PREDGOVOR

Socijalna farmacija je knjiga koja će poslužiti studentima farmacije u početnom upoznavanju

s općim pitanjima, historiji, etici, sociologiji i psihologiji medicine i farmacije, te onog

najvažnijeg - uspješnog studiranja te složene naučne discipline. Knjiga je namijenjena u

prvom redu studentima koji su tek zakoračili u svijet apotekara, svijet mnogo prozaičniji i

složeniji nego što to opisuju moderni romani iz farmaceutskog života. U izlaganjima i

objašnjavanju koristi se historijska metoda od ranijeg prema kasnijem i metoda logičke

dedukcije od općeg prema specijalnom, od širih pojmova na uže. Možda će Socijalna

farmacija moći pružiti poneku nenadanu spoznaju i iskusnim farmaceutima, jer se čovjeku

događa da uprkos dobrog poznavanja mnogih stabala katkad ne vidi i ne poznaje šumu kao

cjelinu.

autor, Nurka Pranjić

I Uvod u historiju farmacije

Uvod u historiju farmacije

Upotreba biljaka u svrhu ishrane i liječenja stara je koliko i samo čovječanstvo. Koristeći bilje

u svakodnevnoj ishrani, čovjek je postepeno uočavao njihova ljekovita svojstva. Tada još nije

imao velika saznanja o uzročnicima bolesti, niti o tome koja bi biljka mogla i na koji način da

se upotrijebi za liječenje i sve se zasnivalo na iskustvu (grč. empirija). S vremenom su

otkrivani razlozi specifične upotrebe ljekovitih biljaka za određene bolesti, tako da je

primjena lijekova postepeno izlazila iz empirijskog okvira i zasnivala se na objašnjivim

naučnim činjenicama. Sve do pojave ijatrohemije u 16. stoljeću, biljke su predstavljale osnov

liječenja i profilakse.

Ljekovito bilje kao afrodizijak, lijek ili otrov

Koliko je čovjek vjerovao u ljekovitost pojedinih biljnih vrsta, najbolje ilustruje podatak da su

biljke postajale zaštitni znak bogova i božanstava, lijekova i liječenja. U minojskoj civilizaciji

na Kritu mak je bio zaštitni znak. Neke biljne vrste su zbog ljekovitosti i široke upotrebe

prerasle u svete biljke, kao što je to slučaj sa crnim i bijelim lukom, u koji su se zaklinjali

egipatski ljekari- apotekari, a lukovice ovih biljaka stavljali su kao darove u grobnice kraljeva.

Zahvaljujući jakoj aromi, koristili su ih u magijskim obredima, za tjeranje zlih duhova, mada

su u osnovi toga, i ne znajući, koristili dezinfekciona i antibiotska svojstva sumpornih

jedinjenja. I tropanske alkaloidne biljke su se slično vijekovima koristile u magijskim

ritualima i kao afrodizijaci zbog opijatnog i halucinogenog djelovanja, pa su u mnogim

kulturama dobijale magijsko ili simbolično značenje. Najčešće su se u te svrhe upotrebljavale:

mandragora, velebilje i tatula.

Mandragora

Mandragora je jedna od najpoznatijih svetih biljaka, čija je magijska moć posljedica slučajnog

sklada dva faktora:

1. korijena u obliku ljudskog tijela sa izraženim muškim i ženskim polnim organom;

2. alkaloidnog je sastava pa posjeduje halucinogene efekte.

Ženska i muška mandragora, prikaz iz anonimnog italijanskog rukopisa iz 16. stoljeća

Ona se pominje i u Starom zavjetu. Narodi Mesopotamije i Egipta su je miješali sa drugim

tropanskim alkaloidnim biljkama u različitim preparatima koji su se pili ili mazali na kožu.

Korijen u vinu koristili su kao opijajuće i omamljujuće sredstvo i od njega su pravili figurice

koje su nosili kao talismane za dobro zdravlje i zaštitu od svih bolesti, a žene za liječenje

neplodnosti. Osim neobičnog korijena, koristili su se plodovi mandragore poznati pod

nazivom “afroditine jabuke”. Predstavljale su simbol ljubavi. U Tutankamonovoj grobnici

pronađeni su plodovi mandragore u cvijetnom vijencu faraona.

Upotreba mandragore u liječenju kroz historiju

Rimski enciklopedista Aulus Cornelius Celsus u svom djelu De re medica u prvom stoljeću

piše da je san mirniji i dublji ako se pod jastuk stavi plod mandragore. Dioskorid ju je koristio

kao anestetik tokom hirurških intervencija, kao lijek za oči, abortivno sredstvo i sredstvo za

uspavljivanje. Galen je korijen mandragore kuhao u vinu kao anestetičko sredstvo, a sa

medom je izrađivao supozitorije koje su se koristile za uspavljivanje. Međutim, bio je svjestan

njene otrovnosti, jer ju je svrstao u najškodljivije lijekove koji se moraju uzimati umjereno da

ne bi djelovali kao otrov. Hebrejska tradicija je znala za mandragoru, koja je u to vrijeme

važila za afrodizijak. U srednjem vijeku mandragora je doživjela vrhunac svog ugleda, kada je

prozvana magičnom biljkom. Sam pomen “malog zasađenog čovjeka” izazivao je veliki strah.

Vjerovalo se da ispušta krik kad se vadi iz zemlje, kako je pisao još Teofrast, kao i da taj krik

može da ubije onoga ko ga čuje, pa su psima prepuštali da je kopaju. Ovo vjerovanje

pomenuo je i Šekspir u tragediji “Romeo i Julija”. Za mandragoru su se borili, a trgovina je

cvjetala. Cijena je bila utoliko viša ukoliko je mandragora bila sličnija ljudskom obličju i

ukoliko se pol jasnije video.

Biljke afrodizijaci bez halucinogenih efekata

Bilo je i biljaka koje su se koristile kao afrodizijaci, ne radi halucinogenih efekata već zbog

izvjesne sličnosti sa muškim polnim žlijezdama. U arapskom svijetu i danas je ostalo

vjerovanje da je salep (Salep tuber) najpouzdanije sredstvo za jačanje polne moći, koje se u

osnovi bazira na homeopatskom principu “slično se sličnim liječi“. U Indiji su se ljubavni

napitci (pocula libidinis) izrađivali od bijelog luka, koji se, pored toga, koristio i kao

antiseptik i anthelmintik.

Biljke otrovi

Mnoge toksične biljke korištene su kao otrovi ili su usljed neznanja bile uzrok slučajnog

otrovanja. Egipćani su, prema podacima iz Ebersovog papirusa, za justifikaciju koristili otrov

iz breskvinih koštica, a izrada i upotreba ovog otrova bila je povjerena samo malom broju

sveštenika, odnosno ljekara- аpotekara, koji su se morali zakleti da će čuvati tajnu. Grčki kralj

Atal III iz Pergama, odličan poznavalac otrova, imao je vrt gdje su uzgajane isključivo

otrovne biljke iz kojih je dobijao otrove. Upotreba ploda (bobica) velebilja radi slučajnog ili

namjernog otrovanja, samo- opijanja i/ili namjernog onesposobljavanja za rad ili odbranu, bila

je raširena sve do 19. stoljeća. Još u vrijeme Dioskorida znalo se za otrovnost ove biljke, jer

on opominje da pehar vina sa 4 drahme velebilja sigurno ubija svakog čovjeka. Zabilježena su

i mnoga slučajna otrovanja ovom biljkom, kao što je ono iz 1813. godine, kada se kod Pirne

otrovao cijeli garnizon francuskih vojnika, ili slučaj iz 1841. godine, kada su se mnoge

porodice otrovale preko puževa koje su jeli kao poslasticu, a koji su skupljani sa polja gdje

raste velebilje.

Začini

Cimet, anis, kim, morač, korijander, biber, celer, đumbir, karanfilić i drugi začini igrali su

nekada veoma važnu ulogu u ljudskom društvu i odnosima pojedinih država i naroda.

Basnoslovna cijena začina bila je neposredan povod otkriću Amerike u želji da se nađe put za

Indiju u kojoj rastu ove biljke. Tako su se, na primjer, crni i bijeli biber, zahvaljujući

etarskom ulju, ljutom ukusu, fermentima i smoli, koristiti kao antitusica, amarum purum,

digestiv i, lokalno, kao antiseptik.

Literatura

Wink M. A Short History of Alkaloids. In: Roberts FM, Wink M, editors. Alkaloids: Biochemistry, Ecology and Medicinal Applications. New York: Plenium Press; 1998. p. 11- 44. Mez-Mangold L. A history of drugs. Basel: F. Hoffmann-La Roche & Co. Limited Company; 1989. p. 45-7. Parojčić D, Stupar D. Istorijski osvrt na lekovito bilje. Carcinogenesis 1993; 1: 123-25. Parojčić D, Stupar D, Kovačević N. Opijumski mak u terapiji starih civilizacija. Arh. Farm. 2001; 1-2: 153-62. Tucakov J. Lečenje biljem. Beograd: Rad.1990; p. 228-37. Pelt J-M. Drogue et plantes magiques. Strasbourg: Horizons de France; 1971. p. 146-58. Vrgoč A. Uputa u farmakognoziju, Zagreb; 1931. Krajanski A. Karakteristike srednjovječne materiae medicae. Farmaceutski vjesnik 1926; 7: 245-53. Bazala V. Ljekovi i otrovi važni za kulturnu i medicinsku povijest. Farm. Glas. 1955; 7-8: 383-96. Tucakov J. Farmakognozija. Beograd: Naučna knjiga; 1948. Pelt J-M. Drogue et plantes magiques. n.d. 98-117. Wong M. Contribution à l'Histoire de la Pharmacie ancienne chinoise. Zbornik radova međunarodnog simpozijuma održanog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru. Zagreb: Institut za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; 1971: 153 – 64. Parojčić D. Istorijski razvoj aspirina sa osvrtom na novije podatke o njegovom otkriću. Arh. farm 2003; 1: 49-68. Cooper P. Herbs of Homer. Pharm. J. 1995; 255: 898 – 900. Tucakov J. Lečenje biljem. n.d. 535 Tucakov J. Srpska srednjovekovna farmacija. In: Stanojević S. ed. 700 godina medicine u Srba. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti 1971. p. 148-69.

Izvori proučavanja razvoja farmacije

"Sve livade i pašnjaci, brda i doline su apoteke"

Paracelzus

Podatke o medicini i farmaciji (jedinstven entitet) u prehistoriji čine: upotrebni predmeti,

crteži i usmena predanja do pojave pisma. Na ostacima pračovjeka iz Krapine nađeni su

tragovi reumatizma, dva slomljena zuba, jedna slomljena ključna kost. Ti su prijelomi

pravilno zarasli za njegova života, što znači da su dobro liječeni. Primitivni stanovnici

Polinezije ispirali su ranu i kamene instrumente s mlijekom tek otvorenog kokosovog oraha.

Spaljivanje rane koristilo je zaustvljanju krvarenja. Patnje bolesnika su ublažavane opojnim

drogama. Iliri su poznavali i cijenili različito ljekovito bilje, osobito peruniku, a po ilirskom

kralju Genciju dobila je ime Gentiana. U nekropolama (tlo bivše Jugoslavije) nađene su

različite: igle, britve, kliješta, pincete i drugi predmeti koji su se koristili u medicini.

Praistorijski ljudi su znali izvoditi neke teške operacije: trepanaciju (bušenje lobanje),

amputaciju (odsijecanje) udova, kastraciju, kao i inciziju gnojnih apscesa i slično. Grci i

Rimljani su preuzeli medicinska iskustva Babilonaca, Asiraca, Egipćana i drugih starih

naroda. Postavili su temelje razvoja farmakognozije. Hipokrat, Teofrast i Dioskorid su

posebno zaslužni za razvoj medicine i farmacije.

Sumerska glinena pločica iz Nipura

Kulturu Mesopotamije razvijali su Sumerani 5000 godina p.n.e.. U njihovoj civilizaciji ljekar

i apotekar (ljekarnik) je svećenik. Princip liječenja je baziran na vračanju (magiji) i iskustvu

(empiriji). Babilonci i Asirci su osnovali carstva 2300. godine p.n.e. u kojima su sačuvali

sumerski kao jezik kulture i učenosti. Prihvatili su sumersko pismo koje se iz slikovnog

razvilo u klinopis. Najstariji pisani dokument o upotrebi ljekovitog bilja za izradu lijekova i za

liječenje pronađen je na sumerskoj glinenoj pločici iz #ipura nastao u periodu 2200. - 2100.

godine p.n.e (područje današnjeg Iraka). To je najstarija poznata recepturna knjiga, i

istovremeno najstariji ljekarski prirucnik. Sumerski ljekar je urezao na glinenoj plocici (15x8

cm) recepturu za 12 pripravaka, masti i lijekova za unutarnju primjenu. Pominje se preko 250

različitih biljaka, među kojima su neke alkaloidne: mak, bunika i mandragora.

Babilonci su se bavili uzgojem

ljekovitog bilja. Tako je nastao čuveni

Botanički vrt u 8 stoljeću p.n.e., a

posjedovao je 67 rodova biljnih vrsta.

Babilonski botanički vrt

Pločice na klinopisu iz Ninive

Asirski kralj Asurbanipal (668.-626. p.n.e.) napravio najveću knjižnicu na klinopisu tog doba

na ostacima glavnog grada Ninive. Pronađeno je više od dvadeset hiljada pločica koje su

sadržavale medicinski tekst. Podaci o lijekovima biljnog i životinjskog porijekla otkriveni su

na 660 pločica. Tu se kao ljekovite biljke za spravljanje lijekova pominju: datula, smokva,

med, luk, ječam, lan, čempres, cedrovina, hrastovo lišce. Ekstrakte lijekova pripravljali su

vodom, mlijekom, kvascem i uljem.

Ebersov papirus

Egipatska medicina dostigla je vrhunac 2000. godine p.n.e. Dostupni medicinski papirusi

(1900.-1200.p.n.e.) koji pokazuju veliko znanje lijecnika- apotekara (ljekarnika) Egipatske

medicinske ustanove pripadale su moćnom svećenstvu i povezane su s hramovima. Počinju sa

radom škole u kojima se prenosilo ljekarsko umijeće. One su bile okružene prostranim

vrtovima na kojima se uzgajalo ljekovito bilje.

U Ebersovom papirusu (20,23 m dug, 30 cm širok), napisanom oko 1550. godine p.n.e. u Tebi

i koji je svojevrsna enciklopedija medicinskog znanja pominje se veliki broj biljnih vrsta i

droga korištenih u terapiji. Ebersov papirus predstavlja glavnu knjigu staroegipatske medicine

i farmacije. U njemu je opisano pripremanje lijekova za sve tada poznate bolesti na

hijeratskom pismu u svrhu učenja. Pisani recepti na papirusu Ebers svrstani su prema

bolestima i sadrže nazive nekoliko stotina ljekovitih biljaka. Ovdje ćemo spomenuti samo

neke: bunika, nar, ricinus, aloja, sena, bijeli i crni luk, smokva, bijela vrba, korijander, kleka i

kičica. Protumačeni recepti Ebersovog papirusa otkrivaju nam da se korijander koristio za

otklanjanje stomačnih tegoba, fleka na koži i glavobolje, iz polodova kleke specifičnim

postupcima se dobijalo etarsko ulje, dok se kičica pripremala za otklanjanje ginekoloških

problema, a u obliku vina za poboljšanje apetita, protiv nadimanja i grčeva u stomaku.

Najveći je medicinski papirus, obostrano je pisan i čuva se u Leiptzig-u.

Grobnice faraona

Originalni biljni lijekovi izuzetno su rijetki i predstavljaju pravi izazov za arheologe i

istoričare. Zahvaljujući sačuvanim darovima ostavljanim u grobnicama careva iz perioda

Ehnatona i Tutankamona (1550-1305. god. p.n.e.) ostao je sačuvan jedan broj originalnih

biljnih droga iz perioda Starog vijeka.

Kineska knjiga PEN TS‘AO KAN MU

Najstarije kinesko medicinsko djelo PEN TS‘AO KAN MU (1578. godine p.n.e.) napisao je

Li Shi Zhen. PEN TS‘AO sadrži 11000 recepata i opise za 1892 ljekovita sredstava (376 je

prvi put opisano- neko korijenje i trave; 1160 ilustracija). Neki ga farmako- istoričari smatraju

najstarijom farmakopejom na svijetu. Proučavanje starih recepata sa načinima izrade

ljekovitih preparata ponekad je isto tako teško kao i odgonetanje samog naziva biljne vrste iz

koje se on izrađivao zbog tajnih “heraldičkih” imena, često prema nazivima životinja. Tako je

“srce jastrebovo” naziv za pelin, dok je “mišji rep” naziv za bijeli sljez. Kineski cimet se

koristio kao lijek, miris, a kasnije i kao začin.

Vede

Najnovija istraživanja pokazuju da su u plodnoj dolini Nila uzgajane mnoge biljne kulture,

između ostalih i bijeli mak (Papaver somniferum var. album L.) iz kojeg se dobijao opijum.

U indijskim svetim kjnigama Vedama spominje se liječenje biljem i začinskim biljem

porijeklom iz Indije: morski oraščić, biber, karanfilić i druge.

Vedsko razdoblje je (1200.-800 godina p.n.e.), a Vede su svete knjige Hindusa (Ajurveda:

aju= život), veda=znanje). Vede opisuju cjelovit pristup životu i zdravlju. Takođe sadrže opis

ljekovitih biljaka i njihovo djelovanje. Napisane su drevnim jezikom Indije. U Brahamsko

razdoblje (800. – 1000. godine p.n.e.) nastaje djelo koje je temeljeno na vedskom znanju

„Čaraka Samhita“. U njemu je opisano više od 200 ljekovitih droga razvrstanih prema

terapijskom učinku. U istom razdoblju nastaje „Sušruta- samhita“ u kojoj je opisano 760

ljekovitih biljaka. Smatraju je ljekarničkom knjigom i farmakopejom drevne Indije.

Biblija, Talmud

Iz starog doba izraelskog naroda nije sacuvano nijedno stručno medicinsko djelo (hebrejska

medicina). Biblija i Talmud donose podatke o uzgoju i primjeni bilja. Medicinom se bave

svećenici. Talmudski ljekar sam priprema lijekove. U Bibliji se više puta spominje druga

osoba koja priprema mast (smatra se pretačom farmaceuta). Pripremali su se tekući ljekoviti

pripravci u vinu i octu, a masti su se pripravljale od ulja i smola. Ulja, iscijeđena iz sjemenki,

koristili su za rane, kožne bolesti i kozmetiku. U to doba opisane su i pripreme infuza i

dekokta. Prema podacima iz Biblije i svete jevrejske knjige Talmuda, prilikom različitih

obreda koji su pratili liječenje korištene su mirisne smole, najčešće mira (Myrrha) i tamjan

(Olibanum).

Homer

Oslanjajući se na Homerove epove “Ilijadu” i “Odiseju”, nastale oko 800. godine p.n.e.,

saznajemo za 63 biljne vrste iz minojske, mikenske i egipatsko- asirske farmakoterapije. Neke

od njih dobile su imena prema mitološkim likovima iz ovih epova, kao na primjer inula (Inula

helenium L., Asteraceae), nazvan u čast lijepe Helene (Jelene) zbog koje je vođen trojanski

rat. Za biljke iz roda Artemisia, za koje se vjerovalo da vraćaju snagu i čuvaju zdravlje, naziv

je izveden iz korijena grčke riječi artemis, što znači zdrav/ krepak. One su nazvane po

čuvenoj karijskoj carici Artemidi, koja je i sama mnogo istraživala i gajila ljekovite biljke.

Grčki filozof Herodot

Grčki filozof Herodot je prvi ukazao na vezu između građenja piramida i bijelog i crnog luka.

Prema zapisu na piramidama luk se koristio u ishrani da bi graditeljima dao snagu za težak

fizički rad. Interesanto je da je, prema jednom receptu, trudnicama bilo dozvoljeno da ga

koriste u ishrani, dok se dojiljama savjetovalo da ga izbjegavaju, jer se njegov ukus prenosi i

na majčino mlijeko, što bebama ne prija.

Theophrastos

Theophrastos iz Ereza (372-287. god. p.n.e.), koji se smatra ocem botanike potiče iz doba

mesopotamske kulture (današnja teritorija Iraka) i Aristotelov je učenik. Napisao je istoriju

biljaka „Historia Plantarum“ u kojoj je sistematizovao preko 450 biljnih vrsta. Smatra se

najstarijom farmakopejom. Danas se čuva u Muzeju Univerziteta u Filadelfiji.

Dioskorid (Pedanios Dioskorides)

Najvažniji pisac starog vijeka o biljnim drogama je Dioskorid (Pedanios Dioskorides).

Dioskorid, Grk iz Anazarba, kao ljekar-apotekar Neronove vojske proučavao je ljekovito bilje

na svim područjima gdje bi išao s rimskom vojskom.

Dioscurid je oko 77. god napisao.

”Nauku o lijekovima u pet knjiga” (De

Materia medica libri quinqae). Ovo

klasično djelo starog vijeka, koje je

mnogo puta prevedeno i štampano,

pruža obilje podataka o biljnim

lijekovima koji su činili osnovu materia

medicae sve do kasnog srednjeg vijeka

i renesanse.

Dioscorides Materia Medica

Od ukupno 944 opisanih droga, 657 je biljnog porijekla sa opisima vanjskog izgleda (105 je

životinjskog porijekla). Preovladavaju biljke blagog djelovanja, ali su upotrebljavane i one

koje sadrže alkaloide i druge materije jakog fiziološkog delovanja. Dioskurid je kamilicu

koristio kao antiflogistik za liječenje rana, uboda, opekotina i čireva, zatim za ispiranje očiju,

ušiju, nosa i usta. Međutim, Diskorid je smatrao da djeluje abortivno, o čemu on piše

slijedeće: “Cvijet, korijen i cijela biljka pospješuju menstruaciju, tjeraju embrion, urin i

kamenac, ukoliko se koriste u obliku infuza i kupke”. Ovo netačno vjerovanje su kasnije

prihvatili i Rimljani i Arapi, pa otuda potiče latinski naziv matricaria, izveden iz dvije riječi:

mater, što znači majka, odnosno matrix, što žnači materica. Uz opis biljaka vrlo često su data i

imena na drugim jezicima, kao i stanište gdje rastu ili se uzgajaju. Evo kako izgleda

Dioskoridov opis narcisa: “O narcisu. Jedni ga zovu Narkysos anydros, zatim Autogenes i

Bolbos emetikos. Rimljani ga zovu Bolbus morbitarius, a neki isto kao i ljiljan narcis zovu

Leirion. Listovi su slični poriluku, nježni su i mnogo manji i uži. Stabljika je prazna i bez

lista, jednu stopu visoka i na njoj se nalazi bijeli cvijet koji ima u sredini žutu, a ponekad

crvenu rupu (misli se na tučak i prašnike). Korijen je u sredini bijel, okrugao i sličan luku.

Plod je u jednoj vrsti kožice, crn i duguljast. Najbolja vrsta narcisa raste na bregovima i

miriše. Drugi je sličan luku i miriše na zelje. Ako se skuha korijen i popije ili pojede

prouzrokovaće bljuvanje. Fino stucan sa medom, narcis je izvrsno sredstvo kod opekotina.

Grci i Rimljani

U Starom Rimu su korištene različite supstance za liječenje i anesteziju. Kod ljudi je ciljano

razvijan strah od otrovanja, pa se radilo na pronalasku antidota. Zarađivali su dosta novca

dajući preventivne materijale kao i materijale za sanaciju nakon otrovanja. Neke žene su

plaćale i za ubistva svojih muževa otrovanjem, pri čemu bi doktori kao izgovor tvrdili da su

samo pacijenta riješili muke. Komad osušene hijenine kože se koristio za saniranje ujeda

bijesnog psa. Mnoge tablete su sadržavale osušene bube. Da bi smanjili vrištanje i opiranje

pacijenata korišten je najčešće opijum kao anestetik, koji bi davao pacijentu osjećaj

obamrlosti i ograničio bi njegove pokrete.

Galen

Galen

Najpoznatiji rimski ljekar- apotekar Galen sastavio je prvi

popis droga sličnog ili istog terapijskog dejstva (paralelne

droge) koje mogu zamjenjivati jedna drugu “De succedanus”.

Sa stanovišta današnje nauke, neke od predloženih zamjena ne

odgovaraju u farmakološkom smislu i potpuno su

neprihvatljive. Galen je uveo u terapiju i neke nove biljne

droge koje Dioskorid nije opisao, kao što je Uvae ursi folium,

koja se i danas upotrebljava kao uroantiseptik i blag diuretik.

Smatrao je da bolesniku treba dati djelotvorne tvari u takvom obliku da ga organizam primi

što lakše. Bio je stručnjak u upotrebi, pripremanju i sastavljanju lijekova. U starom Rimu

postojale su brojne apoteke u kojima su se izrađivali i lijekovi. Galen je u Rimu (u Via Sacra)

imao svoju sopstvenu apoteku u kojoj je izrađivao razne komplikovane sastojke, koji se po

njemu još i danas nazivaju „galenski pripravci“. Sem ovih apoteka u Rimu su postajale i

trgovine lijekovima koje su se nazivale „Tubernae unguentariatae“. Za razliku od drugih

trgovina lijekovima, ove su već u to doba imale kao spoljni znak klasični Eskulapov štap sa

zmijom. Te trgovine, apoteke vodile su svoje knjige primanja i izdavanja, a morale su da drže

i noćnu službu. Lijekovi koji su se vjerovatno sastojali većinom od raznih masti, pripremali su

se na zasebnom stolu sa mramornom pločom, koji je pretača današnjem recepturnom stolu.

Arapska medicina i farmakoterapija

Glavna zasluga Arapske medicine je na području terapije i farmakologije. Uveli su u

farmaciju mnogo novih i raširili upotrebu raznih dotad nepoznatih droga (sena, klinčić i

drugi). Arapska djela iz farmakognozije su prevođenja na latinski jezik i bila osnov medicine i

farmacije do 17. stoljeća. Prva izdana arapska farmakopeja nazvana je „Karabadini“. Arapi su

unaprijedili alhemiju, dijalektiku u medicinskoj riječi i komunikaciji, gradili bolnice, ludnice i

apoteke. Najpoznatiji botaničar i farmakolog bio je Ibn-al-Baitar.

Avicena

Krajem 10. i početkom 11. vijeka živio je i radio Avicena, najčuveniji arapski ljekar

(apotekar). Još od malih nogu Ibn Sina je skupljao znanje iz različitih izvora svog vremena,

kritički selektirajući ono što je prema njemu bilo zanimljivo i važno. Broj djela koja je

napisao bio je između 100 i 250. Sadržaj i kvalitet njegovih djela, te njihov doprinos u

praktičnoj medicinskoj nauci otkrivaju začuđujući stepen njegove intelektualne i stručne

kompetentnosti.

Najpoznatije njegovo djelo je „Medicinski kanun“. Ono je zasigurno najvažnije djelo iz

vremena u kome je živio Ibn Sina, a sastoji se od pet dijelova. To je velika medicinska

enciklopedija u kojoj je sadržano čitavo grčko- rimsko i arapsko znanje. Avicena se u djelu

istakao kao izvanredan promatrač i logičar, a između ostalog opisuje i seksualne perverzije.

Ovo je djelo kasnije prevođeno na latinski jezik. Vrijedio je za glavnu medicinsku

enciklopediju sve do renesanse. Bio je priznat udžbenik sholastičke medicine, uz Hipokratove

"Aforizme" i Galenovu "Ars parva".

Avicenin „Medicinski kanun“ (Al Canun)

svojevrsna je enciklopedija ditadasnjih medicinskih znanja napisana u 5 dijelova. U prvom

dijelu data su pravila koja obrađuju teoretsku i praktičnu stranu medicine prema općem

značenju. U drugom dijelu raspravlja se o jednostavnim i složenim lijekovima, kao i hrani

(dijetetski režim) koji se koriste prilikom liječenja. Treći dio knjige govori o bolestima koje

zahvataju pojedine organe, zatim o njihovim uzrocima, simptomima i liječenju. Četvrti dio

Medicinskog kanuna obrađuje bolesti i njihove uzroke (etiologiju).

U Medicinskom kanon-u, Avicena je obuhvatio znanja Dioscurida i Galena, ali je opisao i

ljekovito bilje preneseno iz Kine, Indije i Perzije. Kad su u pitanju savjeti o općoj terapiji, Ibn

Sina preporučuje liječenje na tri načina: primjenom higijenskih mjera, lijekova i praktičnih

radova (vježbe). Po njemu, higijenske mjere imaju jedanko značenje kao i svi drugi lijekovi.

Između šest nužnih uzoraka naročite odredbe se odnose na pravilnu ishranu.

Uzgoj ljekovitog bilja u samostanima

Karlo Veliki je 812. godine u svojim Kapitularima dao popis oko 100 biljnih vrsta koje se

moraju gajiti na svim državnim imanjima njegove prostrane imperije, a to su uglavnom bili

manastiri. Žalfiju je veliki vladar posebno cijenio. Latinski naziv ove biljke potiče od starih

Latina koji su je nazvali spasonosna biljka (salvare, što znači spasiti, izliječiti). Žalfija je i

danas obavezna biljka u svim samostanima jer važi za svetu biljku.

Medicina se prakticira u samostanima. Benediktinci se posebno ističu u uzgoju i poznavanju

efekata ljekovitog bilja. Redovnica Hildegardiz Bingena (1098.-1179.) napisala je djelo o

ljekovitim tvarima ”Physica”.

Povlačenjem medicine i farmacije u samostane ili manastire, osnov terapije činilo je tek 16

svetih biljaka, koje su apotekari kaluđeri u zapadnoj Evropi obavezno uzgajali u manastirskim

vrtovima: pored već spomenute žalfije, tu su bile ruža, ljiljan, morač, nana i grčko sjeme. U

većini slučajeva vrijednost droga po tadašnjem shvatanju nije zavisila od njene stvarne

ljekovitosti, nego prije svega da li je biljka ubrana lijevom ili desnom rukom, u ponoć,

određenog dana u sedmici ili godini i da li se pri tome išlo unatrag, pjevalo, zijevalo i slično.

Medicinska Salerenska škola

U doba kada prijeti opasnost da će dotad stečeno medicinsko znanje pasti u zaborav zbog

crkvene dogme, u Europi, u Salernskom zaljevu postoji oaza medicine. Grad Salerno se

razvio južno od Napulja kao idealno mjesto za liječenje bolesnih. U Salerno su se dolazili

liječiti mnogi bolesnici, a kasnije i ranjenici iz kršćanskih ratova. Razvila se Salernska škola

(medicinska škola, medicinski univerzitet) u kojoj su se snažno osjećali uticaji grčke, rimske,

židovske i arapske medicine. Škola je nastala u 9. stoljeću. U njoj je djelovalo mnogo ljekara

koji nisu bili pod uticajem katoličke crkve, a bavili su se hirurgijom i ginekologijom što je u

samostanima bilo zabranjeno. Žene prvi put u novoj eri imaju značajnu ulogu u medicini. One

nisu bile samo ljekari već su držale i predavanja. U Salernu se nije oskudijevalo ni u

bolesničkom materijalu. Po uglrdu na Salerno otvara se medicinska škola u Montpeljeu.

Pravi procvat u Salernskoj školi nastaje krajem 11. stoljeća kad upoznaju arapsku medicinu.

Konstantin Afrički (1020.-1087. godine) iz Kartage, živio je kao benediktinac u samostanu

Monte Cassino u Italiji. Preveo je gotovo sva arapska djela na latinski, a neka je sam

potpisivao kako bi ih hrišćani lakše prihvatili. Ta su djela mnogo pomogla Salernskoj školi.

Ediktom Fridriha II, Salernskim ediktom iz 1240. godine, zvanično su razdvojena djelatnost

medicine i farmacije u profesionalnom smislu. Ipak, stoljećima su ljekari i farmaceuti ostali u

specifičnom profesionalnom odnosu, a koji je definisan nizom etičkih kodeksa. Apotekar ili

ljekarnik se tada nazivao i aromatarius ili speciarius.

Prve apoteke u Evropi

U srednjem vijeku apoteku je mogao otvoriti svako tko je mogao pribaviti prostor i dovoljnu

količinu lijekova, a mogao joj je i mijenjati lokaciju po vlastitoj želji (realno pravo). No,

stručni je rad u apoteci mogao obavljati samo apotekar (ljekarnik), i to kao njezin vlasnik,

zastupnik ili upravitelj (osobno pravo). Pod utjecajem medicinske škole u Salernu, među

prvim apotekama u Europi bile su one u Napulju (1140), Parizu (1180), Trogiru (1271),

Dubrovniku (1272), Zadru (1289) i u Puli (1353). U 16. stoljeću nastala je nova grana

farmakognozije, farmakobotanika. Pod

Herbarijumi i period ijatrohemije

Uporedo sa razvojem nauke i umjetnosti u periodu renesanse razvijala se i farmaceutsko-

botanička literatura. Herbarijumi su prve ilustrovane knjige o ljekovitom bilju koje su

objašnjavale izgled biljke, upotrebu pojedinih biljnih dijelova i način izrade lijekova.

Herbarijumi su naročito bili popularni tokom kasnog srednjeg vijeka i renesanse jer su mnogi

svojom formom i sadržajem bili prilagođeni za opću upotrebu.

Međutim, radovi velikih antičkih autoriteta, Dioskorida i Galena, neprestano su bili osnova

antidotariuma i renesansnih herbarijuma do 17. stoljeća. Među najpoznatije predstavnike ove

literature ubrajaju se “Hortus sanitatis” (Vrt zdravlja) u Njemačkoj u 16. stoljeću, te

herbarijum „Herbario nuovo“ (Novi herbarijum) američkog apotekara francuskog porijekla

Eliasa Duranda (1794-1873). Herbario nuovo je obuhvatao je preko 10 000 biljnih vrsta i

više od 100 000 primjeraka sakupljanih širom Amerike. Detaljna analiza Durandovog

herbarijuma pokazala je da se obično prvo navodilo ime biljke, koji njen dio se koristi i u koje

terapijske svrhe, zatim je opisan izgled, mjesto gde raste, u kojem periodu se bere, a ponekad i

sa čim ju je eventualno dobro kombinovati u pripremi lijeka, a sa kojim biljkama se ne uzima

u kombinaciji.

Paracelzus

U doba Paracelzusa (1493.-1541.) uvođenjem hemijskih lijekova (ijatrohemija) ne samo da se

nije smanjio interes za ljekovito bilje već je otpočelo hemijsko proučavanje njihove

ljekovitosti. Proučavanje ljekovitosti biljaka je obilježilo razvoj nauke u 17. i 18. stoljeću.

Alhemičarsko učenje o signaturama odigralo je važnu ulogu u razvoju sistematike biljaka, jer

su prikupljeni morfološki podaci o biljnim vrstama. Prema vjerovanju da je ljekovitost biljke

obilježena njenim izgledom (morfologijom), ljekari su, slijedeći znakove prirode, kantarion

preporučivali za liječenje rana i uboda, jer listovi ove biljke izledaju kao da su probodeni, dok

su se za žuticu upotrebljavali cvjetovi i korijenje žute boje. Pravu sistematiku biljaka, koja se

održala do danas, postavio je 1735. godine švedski botaničar Carl von Linné.

Hinin i hininovac

Otkrićem Amerike i puta za Indiju, evropska farmakoterapija obogaćena je novim biljnim

drogama, od kojih su mnoge odigrale važnu ulogu u farmakoterapiji 18. i 19. stoljeća. Malo je

biljaka koje imaju tako burnu i zanimljivu istoriju kao Cinchona. Zbog nje su vođeni ratovi,

trgovalo se njenom korom, a mnogi su se obogatili na bolestima i nevoljama stotina miliona

ljudi bolesnih od malarije. Primijećeno je da oboljele lame skidaju koru sa stabla hininovca i

glođu je, te se na ovaj način oporavljaju. Tako je kora hinina dobila naziv jer na jeziku Inka

pripada termin izuzetna kora. Interesantan je i naziv “Cortex Peruanus,” koji ukazuje na

porijeklo droge, a pod kojim je ona ušla u londonsku farmakopeju 1677. godine. Međutim,

službena medicina 17. stoljeća bila je ogorčeni protivnik hininovca, jer on nije pokazivao ni

laksativni ni vomitivni efekat. Veliki doprinos širenju upotrebe hinina dao je apotekar iz

Kembridža Robert Talbot, koji je izrađivao Vinum Chinae kao amarum, stomahik i

antipiretik. Engleski ljekar Thomas Sydenham među prvima je upotrijebio koru hininovca za

liječenje malarije i nekih drugih oblika groznice. Monteverdijevo otkriće, 1872. godine da

hinin djeluje kao uterotonic, dovelo je ne samo do njegove upotrebe u akušerstvu već i do

velike zloupotrebe za izazivanje pobačaja. Ovo je na žalost, zbog velikih doza koje su se

koristile u tu svrhu, a često je imalo za posljedicu otrovanje i letalni ishod.

Alkaloidi i pocetak savremene farmakoterapije

Početkom 19. stoljeća izolovani su prvi alkaloidi i heterozidi, čime je zapravo označen “novi

početak” farmakoterapije, koja se sve manje oslanjala na uzgajano ljekovito bilje, a sve više

na izolaciju aktivnih sastojaka iz selekcionisanih biljnih vrsta. Prvi organski spoj koji je

dobijen iz biljnog svijeta, a koji je imao aktivno dejstvo, bio je alkaloid opijuma– morfijum,

koji je 1804. godine izolovao njemački apotekar Sertürner (Friedrich Wilhelm Sertürner

1783–1841.) i nazvao ga prema grčkom bogu sna Morfeju. Ubrzo zatim izolovan je veliki

broj alkaloida, od kojih ćemo spomenuti samo nekoliko: narkotin (1817), strihnin (1818),

brucin (1819), kolhicin (1820), kodein (1832), atropin, akonitin (1833), papaverin (1848),

skopolamin (1890).

Upotreba ljekovitog bilja na našim prostorima

Nevolje sa bolestima iznjedrile su novo zanimanje, narodne doktore, samouke iscjelitelje i

travare (oba spola) koji su malo bolje od ostalih neukih stanovnika sagledavali uzroke

obolijevanja i pronalazili moguće lijekove i načine liječenja. Liječenje se sastojalo u

kombinaciji fizičkih postupaka, upotrebe trava, molitvi i bajanja. Naravno, tretirani su samo

simptomi bolesti i to postupcima koji su bili dostupni i izvodljivi: kupanje oboljelog u vrućim

kupkama, topli ili hladni oblozi, puštanje krvi, kupanje, uz dodatak zapisa i molitvi. Kao

lijekovi korištene su razne trave i razni čajevi.Glavna sveta i čudotvorna biljka naših prostora

bio je i ostao bosiljak. Preparat bosioka Unguentum basilicum, nosio je epitet kraljevski

melem.

Zbirke recepata kao pomoć narodnim ljekarima u Bosni i Hercegovini

O najčešćim bolestima i raznim načinima liječenja u srednjem vijeku najviše nam govore

"Ljekaruše" (Likaruše). Ljekaruše su bile posebna vrsta medicinskih rukopisa koje su bile od

pomoći narodnim ljekarima, travarima i hećimima” u pružanju odgovarajuće ljekarske

pomoći.

Hilandarski kodeks

Najstariji sačuvani srednjovjekovni terapijski zbornici Hodoški zbornik (1390.) i Hilandarski

medicinski kodeks od 13.-16. stoljeća oslanjaju se na Dioskoridovu i Galenovu nauku o

ljekovitom bilju. U Hilandarskom kodeksu opisano je 100 biljnih vrsta i droga biljnog

porijekla. Dioskorid je često citiran, a biljke koje je on uveo u terapiju posebno su bile

cijenjene. Po narodnom shvatanju, koje se često pretvara u vjerovanje i sujeverje, ljekovitost,

ali i toksičnost, pojedinih biljaka opjevane u mnogim narodnim pjesmama. Tako su najčešće

opjevane biljke odoljen, kamilica, matičnjak i trava iva. “Da ne ima odoljena trave, ne bi

majka odranila sina“.

Razvoj medicinske naučne misli u Bosni i Hercegovini

Za razvoj medicinske naučne misli u Bosni i Hercegovini zaslužni su Jevreji. Tradicionalno je

bilo da se Jevreji bave liječenjem. Mnogo Jevreja je u to vrijeme u Bosni djelovalo kao hećimi

ili attari. Riječ atar ili attar, na arapskom jeziku označava onoga koji prodaje lijekove,

travara, drogeristu, dok na turskom jeziku više označava onoga ko prodaje mirođije- začine.

Literatura

Parojčić D, Stupar D. Istorijski osvrt na lekovito bilje. Carcinogenesis 1993; 1: 123-25. Tucakov J. Lečenje biljem. n.d. 535 Revue d'Histoire de la Pharmacie 1964: 183. Tucakov J. Srpska srednjovekovna farmacija. In: Stanojević S. ed. 700 godina medicine u Srba. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti 1971. p. 148-69. Peroš R. Prilog proučavanju povijesti kamilice (Matricaria chamomilla) i sličnih vrsta. Farm. Glas. 1963; 11: 451-56. Thaller L. Od vrača i čarobnjaka do modernog lječnika. Minerva: Zagreb 1938. Imbesi A. Le piante medicinali caratteristiche dell'adriatico. Zbornik radova međunarodnog simpozijuma održanog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru. Zagreb: Institut za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umetnosti; 1971: p. 243-65. Tartalja H. Kratak pregled povijesti farmacije. Četvrto izdanje. Zagreb: Farmaceutsko-biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1965. p. 26-63. Sonnedecker G. Kremers and Urdang`s Histrory of Pharmacy. 4th ed. Toronto: J. B. Lippincott Company 1976. p. 17-22. Urdang G. Uloga farmacije u društvu (prevod Jardas B.) Zagreb: Farmaceutsko društvo Hrvatske, Institut za povijest farmacije 1954. p. 39-53. Atanacković D, Cerkovnikov E, Rill M. Prilog povijesti terapeutske kemije: Malarija i antimalarici. Far. Glas. 1970; 7-8: 323-32. Friedrich Ch, Seidlein HJ. Die Bedeutung der Entdeckung des Morphins für die Entwicklung der Pharmazeutischen Wissenschaft. Pharmazie 1984; 39: 340- 45. Katić R. Medicinski spisi Hodoškog zbornika, Gornji Milanovac/Beograd: Dečije novine/Narodna biblioteka Srbije 1990. p. 8-23. Hilandarski Medicinski Kodeks N. 517, prevod (priredio i uvodnu studiju napisao Relja Katić), Beograd: Narodna biblioteka Srbije/Dečije novine, 1989. Fellows L. What are the Forests Worth?. Lancet 1992; 339: 1332. Reynolts T. Tropical rein Forest Conversation Tide to Drug Development. Journal of the national Cancer Institute 1991; 9: 1594. Atherton DJ, Sheehan MP, Rustin M. Traditional Chinense Plants for Eczema. Lancet 1991; 338: 510. Villasenor IM, Edu DA, Bermner JB. Structure of an Antimutagen of Carmona retusa leaves. Omanić A, Dodig- Karaman Ž, Serdarević M, Kabiljo M. The Contribution of Jawish health professionals to the development of health care in Bosnia and Herzegovina. Acta medica historica adriatica 2008; pp 7-22. Fabijanić R. Pojava attara i njihova djelatnost u Sarajevu u turskom periodu. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 7-22.

II Uvod u etiku

Hipokratova zakletva

Honestre vivere, neminem laedere, suumcuinque tribuere.

Časno živjeti, nikog ne oštetiti, dati svakome što mu pripada.

Etika

Etika je naučna disciplina koja se temelji na moralnim načelima, nauk je o ćudoredu (grč.

ethikós-moralan, ćudoredan, a ethos- običaj, narav, ćud, karakter). Etika sistematično

proučava i prosuđuje ljudsko djelovanje u svjetlu moralnih vrijednosti i moralnih načela.

Tradicionalno su etički problemi bili prepušteni profesiji, a javnim problemima postali su

nakon II svjetskog rata, nakon ekstremnih slučajeva zločinačke primjene medicinskog znanja.

Donose se prvi etički pravilnici koji određuju postupke ljekara: Nürnberški zakonik iz

1947.godine i Međunarodni kodeks medicinske etike iz 1949. godine. Za obavljanje drugih

zanimanja od većeg društvenog interesa počinju se donositi kodeksi koji, uz ukupnost etičkih

načela rada određene profesije, uključuju i pravne posljedice njihovog rada- deontološki

kodeks. Uz deontološki kodeks ljekara, najčešće se spominju deontološki kodeksi advokata i

novinara.

Hamurabijev Zakonik

Tokom istorije gotovo svaki organiziraniji oblik društvenog uređenja iznjedrio je neki oblik

normiranih nastojanja vezanih za zaštitu prava i/ ili zdravlja stanovnika. U staroegipatskoj

medicini ljekar je oko 2000. godine p.n.e. bio odgovoran za zdravlje pacijenta svojim

životom. Dobro su poznati drevni paragrafi uklesani u dva metra visoku stelu babilonskog

vladara Hamurabija (1728.-1686. godine p.n. e.). Oni se odnose između ostalog uz procesno

pravo na tjelesne povrede. U njima su kodificirane kazne za pogreške u liječenju, ali i nagrade

za pojedine specifične postupke liječenja.

Hipokrat

Hipokrat (Hippocrates; 460.-370. godine p.n.e.), otac medicine i centralna ličnost grčke

medicine prvi je definisao bolest kao štetnu povredu. Dao je opis, prototip etički idealnog

ljekara (apotekara) koji se zadržao do danas. Najveća Hipokratova zasluga je utemeljenje

medicine kao prirodne nauke (otac medicine), odvajanje od religije i apstraktne magije.

Hipokratova medicina je izrazito klinička i individualistička. Za Hipokratovo ime su vezana

prva jasno definisana načela ljekarske etike.

Sadržaj Hipokratove zakletve

Društvena i politička realnost starogrčkog svijeta temeljila se na robovlasničkim odnosima

koji su omogućavali život na osnovu tuđeg rada, ali i stvaranje životnih i društvenih

privilegija. U takvom okruženju Hipokrat je postao snažan simbol liječenja i deontoloških

načela na kojima se medicina nastavila temeljiti. Ona je do danas ostala osnovni etički

normativ za: ljekare, stomatologe, farmaceute i sve druge zdravstvene radnike. Nepresušan je

izvor i polazište u proučavanju etičkih dilema s kojima se susrećemo i danas. Hipokratova

zakletva je nastala, vjerovatno u vrijeme Pitagorine škole, a obuhvata sledeće najvažnije

principe:

1. zakletvu pridržavanja zakletve,

2. poštovanje i zahvalnost svojim učiteljima,

3. prihvatanje obaveze plaćanja školarine,

4. prihvatanje obaveze da svoj život podredi u korist bolesniku,

5. pitanje eutanazije,

6. pitanje abortusa,

7. obaveza na čist i častan život,

8. odbijanje bavljenja tuđim poslovima,

9. odnos ljekara prema pacijetu,

10. odnos ljekara prema kolegama,

11. ravnopravnost bolesnika bez obzira na pol i klasu,

12. čuvanje ljekarske tajne za sve što se vidi i dozna pri liječenju bolesnika,

13. prihvatanje nagrade za uspješno ispunjenje ove zakletve i kazne ako postupi suprotno.

Orginalni oblik Hipokratove zakletve

U izvornom obliku Hipokratova zakletva glasi: „Kunem se Apolonom, ljekarom, Eskulapom,

Higijom i Panakejom, i svim bogovima i boginjama, čineći ih svjedocima da ću po svojim

moćima i svojom savješću ispunjavati ovu svoju zakletvu i ovu svoju obavezu. One, koji su

me podučavali ovoj ljekarskoj vještini poštovaću kao svoje roditelje, spreman da dijelim

njihove životne sudbine, a da im na zahtjev pružim ono što im je potrebno. Poštovaću

njihovo potomstvo i držati ih za svoju braću. Ako budu željeli da ih naučim ovoj vještini,

podučavam besplatno i bez pismene obaveze duga. Dužan sam da saopštavam propise,

predavanja i svo ostalo nastavno gradivo svojim sinovima i sinovima svoga učitelja, kao i

učenicima koji su upisani i obavezni po ovoj ljekarskoj Zakletvi, a inače nikome. Dijetetske

mjere preduzimaću u korist i dobrobit bolesnika, po svojoj moći i svom razumijevanju, a ako

im prijeti opasnost ili bolest, pokušaću da ih sačuvam od njih. Takođe, neću nikome, pa makar

na molbu, dati smrtonosno sredstvo, niti ću dati takav savjet. Isto tako neću dati nijednoj ženi

nikakvo sredstvo za pobacivanje ploda. Čisto i časno ću izgraditi svoj život i vršiti svoju

vještinu. I tako mi boga, neću vaditi kamen iz bešike, a da to urade ostaviću onima u čiji to

poziv spada. U sve kuće, u kojegod budem ulazio, dolaziću na korist i dobrobit bolesnika,

držeći se podaleko od svake namjerne i štetne nepravde, a naročito od polnog općenja sa

ljudima i ženama, slobodnim i robovima. Što u svom poslu budem saznao ili vidio, ukoliko se

ne bude smjelo javno znati, prećutaću i zadržati kao tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne

budem li je prekršio, nek mi bude srećan život i uspješna umjetnost, nek steknem slavu i

ugled kod ljudi do u daleka vremena, no prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, nek

me zadesi protivno“.

Vječne temeljne odrednice Hipokratove zakletve

Medicinska etika kroz vrijeme je dobijala obilježje epohe i društvenih odnosa, ali je uvijek

zadržavala specifičnost ljekarskog poziva, sadržanu u originalnoj Hipokratovoj zakletvi.

Zdravstveni radnici prema Hipokratovoj zakletvi (i danas) treba da posjeduju: znanje, etičko

ponašanje, da nisu lakomi za novac, da budu povučeni, krotki i dostojanstveni, da stiču

životnu mudrost i podučavaju druge znanjem, da razumno govore, da se čuvaju mana, da se

čuvaju praznovjerja i da znaju koga je nužno liječiti besplatno.

Ženevska formulacija Hipokratove zakletve

„Ženevska deklaracija“ je preuređena Hipokratova zakletva koju je usvojilo Svjetsko

udruženje ljekara u Ženevi 1948. godine. Ženevskom formulacija Hipokratove zakletve

naglašene su obaveze koje, prema iskustvima iz prethodna dva svjetska rata, nisu poštovane.

Te obaveze se odnose na:

obavezu da se pruži stručna pomoć bez obzira na vjerska opredjeljenja, nacionalnu

pripadnost, rasnu i klasnu pripadnost i politička uvjerenja;

obavezu da se stručno/ naučno znanje ne smije koristiti suprotno zakonima humanosti.

Tekst te formulacije Hipokratove zakletve, glasi: "U času kada stupam među članove

ljekarske profesije, svečano obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema

svojim učiteljima sačuvaću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoj poziv ću obavljati savjesno i

dostojanstveno. Najvažnija briga biće mi zdravlje mog bolesnika. Poštovaću tajnu onoga ko

mi se povjeri. Održavaću svim svojim silama čiste i plemenite tradicije ljekarskog zvanja.

Moje kolege biće mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene uticati nikakvi

obziri: vjera, nacionalnost, politička ili klasna pripadnost. Apsolutno ću poštovati ljudski život

od samog početka. Ni pod pretnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja

suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju

čast."

Meñunarodni kodeks medicinske etike

Na trećoj generalnoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije u Londonu 1949. godine

usvojen je Međunarodni kodeks medicinske etike. I on je preuređena Hipokratova zakletva.

Propisuje odnos ljekara (zdravstvenog radnika) prema radu, vrijednostima i ljudima:

1. ljekaru se povjerava zdravlje čovjeka;

2. ljekar ima humanu i socijalnu misiju;

3. ljekar je obavezan da poštuje moralne zakone profesije;

4. ljekar se ne smije rukovodi motivima lične koristi;

5. zabranjeno je reklamiranje u medicini;

6. ljekar čuva profesionalnu nezavisnost;

7. ljekar za svoj rad može primiti samo profesionalnu nagradu;

8. ne smije štetiti bolesniku;

9. nova naučna otkrića i postupke će primenjivati samo ako su javno priznata;

10. ljekar prihvata odgovornost za ono što je lično utvrdio;

11. ljekar se obavezuje da će bolesnika uputiti ljekaru koji je osposobljen za dati posao;

12. ljekar se obavezuje da će ukazati hitnu medicinsku pomoći uvijek i na bilo kojem

mjestu;

13. ljekar se mora ophoditi prema svojim kolegama onako kako želi da se oni ophode

prema njemu;

14. ljekar ne smije štetiti ugledu svojih kolega i mora sa puno pažnje izbjegavati sve ono

što može moralno i materijalno naškoditi njegovim kolegama;

15. ljekar se mora pridržavati propisa uključenih u Ženevsku, odnosno preuređenu

Hipokratovu zakletvu.

Helsinška deklaracija

Na sastanku Svjetske zdravstvene organizacije 1964. godine u Helsinkiju usvojen je etički

dokument koji je poznat kao Helsinška deklaracija. U ovom kodesksu su ponovljene obaveze

iz Ženevske deklaracije, 1948 godine i Međunarodnog kodeksa medicinske etike iz Londona

1949. godine. Posebno su date preporuke kako upravljati kliničkim istraživanjima. Svaki

postupak ili savjet koji bi mogao da oslabi fizičku ili psihičku otpornost ljudskog bića, smije

se primijeniti samo u pacijentovom interesu. Jasno se razdvajaju istraživanja kojima je

osnovna svrha u terapijskoj pomoći od kliničkih istraživanja. Kliničko istraživanje se mora

zasnivati na naučno utvrđenim činjenicama. Klinička istraživanja smiju izvoditi samo lica s

naučnim stupnjem obrazovanja i medicinski stručnjaci. Rizik kliničkog ispitivanja mora biti u

skladu sa ciljem koji se želi postići. Za klinička ispitivanja ljekar treba da dobije saglasnost

pacijenta.

Dopuna Helsinške deklaracije

Dopuna Helsinške deklaracije odnosno preporuke za zdravstvene radnike koji se bave

biomedicinskim istraživanjima, a u vezi sa učešćem ljudi kao ispitanika, prihvaćena je i

revidirana u Tokiju 1975. godine, a potom je doživjela još nekoliko izmjena i dopuna u vezi

sa aktualnim istraživačkim problemima vremena. Zadnja revizija bila je u Edinburgu 2000.

godine. Polazi se od činjenice da je misija zdravstvenog radnika da čuva zdravlje ljudi. Svrha

biomedicinskih istraživanja mora biti takva da poboljša dijagnostičke, terapijske i

profilaktičke procedure i razumijevanje etiologije i patogeneze bolesti. U medicinskoj praksi

mnoge terapijske i dijagnostičke ili profilaktičke procedure nose sa sobom rizik, pa je nužno

da se o tome vodi računa, a pacijent bude adekvatno informisan. Autori i izdavači podjednako

imaju etičke obaveze. U objavljivanju rezultata ispitivanja istraživači su obavezni da sačuvaju

tačnost rezultata. Negativni, kao i pozitivni rezultati moraju biti publikovani ili javno dostupni

na drugi način. Izvori finansiranja, pripadnost institucijama i bilo koji konflikti interesa

moraju biti navedeni u publikaciji. Saopštenja o ispitivanjima koja nisu u skladu sa principima

navedenim u ovoj Deklaraciji ne treba da budu prihvaćena za objavljivanje.

Osnovne etičke norme zdravstvenih radnika

U svim pomenutim etičkim normativima u prvi plan se ističu osnovne etičke norme

zdravstvenih radnika:

1. HUMANIZAM: rizik po sopstveno zdravlje, potčinjavanje sopstvene savjesti.

2. SKROMNOST: Znanje i vještinu treba prezentirati pred sebi ravnima. "Konzilijum

je mjesto za nadmetanje u znanju i rezonovanju".

3. ODNOSI MEĐU KOLEGAMA: "Stariji pomaže mlađem, mlađi poštuje starijeg".

4. UREDNOST: Vanjski izgled i privatni život odaje urednost i umjerenost da ne

umanjuju dostojanstvo.

5. TAJNA: "Povjerena uhu, zatečena očima, naslućena umom". Sve u vezi sa

bolesnikom, od imena do dijagnoze je tajna.

6. JAVNA SLUŽBA: Zdravstveni radnik je javni radnik, jer određuje bolovanja,

procenjuje radnu sposobnost, daje prijedlog za invalidske komisije, odnosno

učestvuje u trošenju zajedničkih dobara.

"Od korisnih saznanja ni jedna ne pruža takvu pomoć kao liječenje. Ono pomaže onda kada

nikakvo bogatstvo ni moć ne mogu više koristiti. Steći slavu i ugled kod ljudi do u daleka

vremena. Uspomena na dobro djelo je vrednija od materijalne dobiti". Ovo su govorili

obdareni mudrošću. Ima li veće nagrade?

Bioetika

Bioetika ima različita značenja, od razumijevanja bioetike kao profesionalne etike u medicini,

bioetike kao ljubavi prema životu, bioetike u ekologiji do globalne bioetike. Integrativna

bioetika u edukaciji podrazumijeva medicinsku etičku edukaciju studenata biomedicinskih

fakultetskih usmjerenja. Nije dovoljno da edukacija medicinske etike bude usmjerena prema

studentu, već mu treba pomoći da razumije zašto je važno izgraditi stav da je u kliničkoj

medicini pacijent u središtu pažnje. Studente treba naučiti da sami izvode kliničke vještine i

samostalno donose odluke. Ukoliko su u obrazovnoj proceduri autoriteti najvažniji, onda će

studenti morati prihvatiti one zaključke koje im autoriteti nameću. Po prirodi stvari takvi

zaključci nisu opravdani. Studenti su aktivni učesnici kliničke prakse i edukativnog procesa.

Integrativna bioetika u kliničkoj medicini

Klinička integrativna bioetika zauzima se za etiku u kliničkom radu, te je primarno usmjerena

na etičke probleme u vezi sa zdravstvenom brigom o pacijentima, teoretskim raspravama o

modelima etičkog pristupa usmjerenog na zaživotno učenje, profesionalni razvoj i

istraživanje. Odnosi se na moralno odlučivanje tokom svakodnevne brige za pacijenta i nastoji

odrediti što treba za učiniti za pacijenta u određenom momentu. Povezana je sa kliničkim

problemima (slučajevima) pacijenata, a svi koji učestvuju u kliničkom radu dio su širokog

timskog i interdisciplinarnog djelovanja. Bitni elementi medicinske etike u kliničkoj medicini

su sljedeći: komunikacija kao temeljna klinička vještina, sposobnost rješavanja problema

pacijenata, nošenje sa stresom, timski rad, usmjerenje na izbor adekvatne terapije, poštovanje

pacijenta i obaveza čuvanja tajne i istine. Kliničke medicinske etike je kinički utemeljena, na

stvarnim slučajevima, neprekidnoj koordinaciji (integraciji), jasna (ne suviše kompleksna), te

da su kliničari nastavnici.

Periodizacija farmacije

Ediktom Fridriha II (Sicilijanski edikt, Salerenski edikt) iz 1240. godine, zvanično su prvi put

razdvojeni medicina i farmacija. Ipak, stoljećima su ljekari i farmaceuti ostali u specifičnom

profesionalnom odnosu, a koji je definisan nizom etičkih kodeksa. Konkurentski i rivalski

odnosi između ljekara i farmaceuta su trajali od 13. pa do sredine 20. stoljeća kada se

postavljaju prvi moderni etički kodeksi, koji poprimaju i nacionalni i međunarodni karakter.

Za samostalni razvoj ove dvije medicinske discipline značajan je doprinos razvoja medicine i

farmacije u naučnom i tehnološkom smislu. Etički kodeksi danas uključuju i smjernice o

međusobnom profesionalnom i etičkom odnosu zdravstvenih radnika.

Literatura

Flower J. Transformations of 21st century health care, Part 1. Beyond the digital divide. Health Forum J 2003;46:8-13.

Gell G. Side effects and responsibility of medical informatics. Int J Med Inform 2001;64:69-81. Majdančić Ž. Digitalni forenzično- psihijatrijski dokumentacijski sustav. U: Goreta M. i sur. Psihijatrijska vještačenja. Knjiga prva: Kazneno pravo. Zagreb: Naklada Zadro i PB Vrapče, 2005; 685-91. Majdančič Ž. Medicina, informatika, etika. U: Kern J. Hercigonja-Szekeres M. Medicinska informatika 2007, Zbornik radova. Zagreb: Hrvatsko društvo za medicinsku informatiku, 2007. Vaszar LT, Cho MK, Raffin TA. Privacy issues in personalized medicine. Pharmacogenomics 2003;4(2):107-12. Stupar D, Parajcić D. Osnovi etike u stručnom farmaceutskom radu kroz vekove. Arhiv farmacije. 2002; 3: 419-427. European Union Directive 95/46/EC. On the Protection of Individuals with Regard to the Processing of Personal Data and on the Free Movement of such Data. OJ L281/31, October 1995. World Medical Association Declaration of Helsinki: Recommendations guiding medical doctors in biomedical research involving human subjects (database on the Internet), Helsinki: WHO, c1989- (updated 2001 Mart 8) Available from: http:// www.fda.gov/oc/health/helsinki89.html. Anderson JG, Goodman KW. Ethics and Information Technology. New York: Springer, 2002. Pranjić N. Medical error, professional liability for malpractice in Bosnia and Herzegovina. Lijec Vjesn 2009; 131(7-8):229-32. Philip C. Hébert- Alex V. Levin,Robertson G. Bioethics for clinicians: 23. Disclosure of medical error. CMAJ. 2001; 164 (4): 509-513.

Od empirije do savremene medicine

Od kada postoji Medicina?

Ako pođemo od definicije da je historija hronika nekog vremena (Ciceron), onda je

prihvatljivo stajalište da je bolest nastala pojavom života. Medicina se razvijala kao nauka sa

začetkom ljudske svijesti.

Svaki aktivni pokušaj uklanjanja boli predstavlja

početak medicine i/ili farmacije. Nastala je s pojavom

života, a razvijala se kao nauka sa začetkom ljudske

Svijesti. Počeci medicine kod svih naroda su

uglavnom jednaki. Podatke o medicini u prehistoriji

čine: upotrebni predmeti, crteži i usmena predanja do

pojave pisma.

Zmija kao Simbol medicine

Zna se da je pračovjek patio od različitih bolesti, ali postoji pretpostavka da ih je sigurno i

liječio. Na ostacima pračovjeka iz Krapine nađeni su tragovi reumatizma, dva slomljena zuba,

jedna slomljena ključna kost. Ti su prijelomi pravilno zarasli za njegova života, što znači da

su dobro liječeni.

Najranija pisana predanja koja dosežu u daleku istoriju objašnjavaju bolest kao mističan

aspekt koji je otkriven u antičkoj literaturi stare Grčke (Homer, „Ilijada“ ili „Odiseja“).

Primitivni stanovnici Polinezije ispirali su ranu i kamene instrumente s mlijekom tek

otvorenog kokosovog oraha. Spaljivanje rane koristilo je za zaustvljanje krvarenja. Patnje

bolesnika su ublažavane opojnim drogama. Iliri su poznavali i cijenili različito ljekovito bilje,

osobito peruniku, a po ilirskom kralju Genciju dobila je ime Gentiana. U nekropolama (tlo

bivše Jugoslavije) nađene su različite: igle, britve, kliješta, pincete i drugo koje su se koristile

u medicini. Praistorijski ljudi su znali vršiti neke teške operacije: trepanaciju (bušenje

lobanje), amputaciju (odsijecanje) udova, kastraciju, kao i inciziju gnojnih apscesa i slično.

Empirijska medicina

Prva faza istorije medicine je empirija. Čovjek ne postavlja nikakva pitanja. Instikt čovjeka

kao u životinje doveo je do razvoja iskustva. Neki ljudi stiču prva iskustva, skupljaju ih i

postaju prvi „ljekari“, a razumiju se i u zvijezde. Empirijska medicina je bazirana na iskustvu

i stara je koliko i čovjek. Sastojala se u liječenju boli, poznavanju ljekovitih svojstava biljnih

droga, sunca, vatre i vode. Glavni nosilac empirijske medicine je žena, majka.

Izvori primitivne medicine su: iskustvo i magija. Čovjek počinje postavljati pitanja zašto i od

koga nastaju bolesti pa dolazimo do druge faze magijska ili demonska medicina.

Magijska medicina

Druga faza istorije medicine je demonska ili magijska. Magijsku medicinu su predstavljali i

vršili plemenski vrači ili magi ili sveštenici pomoću svojih tobožnjih moći i znanja. Mislilo se

da su uzroci bolesti religiozno-magične prirode: kazne uvrijeđenih bogova, hirovi demona, zle

posljedice prekršaja tabua, neprijateljske vradžbine i slično. Čarobnjaci su posrednici između

bolesnika i tajanstvenih sila koje vladaju prirodnim pojavama. Metode liječenja su bile

magične: nošenje amuleta, zaštitna čaranja, žrtve bogovima i slično. Za mnoge teške bolesti

ljudi su smatrali odgovornim duhove, a njihov vrač (čarobnjak, mag) je morao saobraćati sa

duhovima da bi mogao “izliječiti” bolesnika. Primitivni narodi su bili ubijeđeni da njihov vrač

komunicira sa duhovima. Istjerivanjem tih duhova bavili su se sveštenici, a oni su bili i

najbolje upućeni u astrologiju. Smatralo se da najtačnije podatke o bolestima ljudi otkriva

metoda posmatranja zvijezda i jetre žrtvenih životinja. Proricalo se i na temelju snova.

Magijsko –religiozna medicina

Treća faza u istoriji medicine je magijsko- religiozna faza. Ljekar je sveštenik, a bolest se

definiše kao kazna bogova. U liječenju se koristi molitva, mistične formule. I dalje se gledaju

zvijezde u svrhu primitivne prognostike. Ipak, u ovo vrijeme se razvija promatraju čovjeka i

„naučna svijest” odnosno prvi ljekari.

Humoralna medicina

Uočavaju se razni sokovi (krv, žuč, mokraća, slina, limfa, menstrualna krv) i smatra da

je njihov poremećaj uzrok bolesti i tako nastaje IV faza u razvoju medicine. Zdravlje ili

ISONOMIA se ogleda u balansu ili ravnoteži tekućina. Stoga je menstrualni ciklus

determinisan bolešću. Među mnogim kvalitetima pominju se ravnoteža toplote i hladnoće,

suvoće i znojenja itd.

Paleopatološki nalazi

Paleopatologija je posebna grana istorije medicine koja se bavi sistematskim proučavanjem

tragova bolesti na ostacima ljudskih i životinjskih tijela iz daleke prošlosti. Otkriva nam

tragove bolest. U Krapini su otkriveni 1899. godine najstariji ostaci neandertalskog čovjeka.

Krapinski čovjek, koji je nađen u pećini kod Krapine, živio je prije 100 000 godina. Na

njegovoj ključnoj kosti otkriven je kalus od zarasle frakture; otkriveni su znaci reumatičnog

artritisa, hipoplazije pršljenova kičmene moždine, spušteni svod stopala, zubni kamenac i jaka

abrazija zubne cakline. Na ljudskim kostima iz neolita nalaze se tragovi periostitisa,

nespecifičnog osteomijelitisa, spine bifide, kongenitalne luksacije kuka, akromegalije,

benignih osteoma, deformirajuće artroze i spondiloze i druga. Rahitične promjene su nađene

na neolitskim kostima iz Sjeverne Evrope. Opisane su tuberkulozne promjene na neolitskim

kostima, ali nisu dokazane. Utvrđeni su znaci malignih ostaosarkoma.

Dobro srasle frakture na dugim kostima iz praistorijskog perioda ukazuju na poznavanje

metoda liječenja slomljenih kostiju. Na egipatskim mumijama uočavaju se promjene koje su

karakteristične za neolitsko doba: promjene u smislu rahitisa, sifilisa i karcinoma,

ateroskleroza, mokraćni i žučni kamenci, absces bubrega, veziko-vaginalne fistule,

pneumonija, pleuralne athezije, hidrocefalus, osteohondrodistrofija i atrofične noge sa

njihovim skraćenjem, što ukazuje na stanje poslije preboljelog poliomijelitisa i tuberkuloze. U

tkivima mumija nađene su gram-negativne i gram-pozitivne bakterije. Sigurne sifilitične

promjene na kostima nađene su u XV vijeku.

Paleoodontologija

Paleoodontologija je nauka koja se bavi proučavanjem razvojnih i patoloških promjena na

zubima, a važna je grana antropologije i paleopatologije. Zubi su najotporniji dio leša.

Arhajske vanevropske medicinske kulture

Mezopotamija, Egipat i Izrael

Najstariji medicinski sistemi u vanevropskim područjima su: Mezopotamija, Egipat i Izrael.

Mezopotamija podrazumijeva područje između Eufrata i Tigrisa gdje su živjeli Sumerani,

Akadeni, Babilonaci i Asirci. Govorimo o robovlasničkom društvu. Karakteristike

medicinskog umijeća su zabilježene na glinenim pločicama.

Kod Ninive u Kujundžiku iskopano je 20 000 pločica iz biblioteke kralja Asurbanipala. Među

njima je 1 000 pločica imalo isključivo medicinski sadržaj. Otkrivaju da je liječenje provodio

sveštenik- mag. Princip je bio da sasluša bolesnika, otkriva grijeh kao uzrok bolesti, te

određuje prinošenje žrtve, ali također bolesniku daje i određenu terapiju. Uspjeh ili neuspjeh

liječenja ovisio je o prisustvu demona. Očito je da dijagnostički metodi nisu postojali, liječeni

su samo simptomi bolesti. O anatomiji se ne zna ništa osim da je „srce središte inteligencije, a

krv nosilac života i svih stanja”.

Racionalni elementi mezopotamijske medicinske kulture su: tačno navođenje simptoma nekih

bolesti (bronhitisa, pneumonije i bubrežnih kamenaca) što je notirano u ljekarskim

priručnicima. Koristile su se različite ljekovite droge: opijum, hašiš i kukurijek. Za liječenje

kožnih i oboljenja oka koristile su se mineralnih tvari kao lijekovi. Religiozni zakoni

propisuju higijenske principe: vodi se računa o higijena i ispravnosti vodovoda i ličnoj

higijeni.

Babilonsko- asirska medicina

Babilon se nalazio na području današnjeg Iraka gdje su živjeli Sumerani, 5000 godina prije

nove ere. To je narod koji je imao svoje pismo, bavili su se astronomijom,

arhitekturom i kiparstvom. Vjerovali su u mnoštvo demona, a takvo vjerovanje se odražavalo

i u medicini. U Babilonu se smatralo da bolesti nastaju djelovanjem demona. Babilonsko-

asirska medicina je u osnovi magično-religiozna. Vjerovalo se da najtačnije podatke o

bolestima ljudi daje metod promatranja zvijezda i jetre žrtvenih životinja. Poznato je da se

proricalo i na temelju snova. U Babilonu je uvedena simbolika brojeva, recepti su određeni

magičnim brojevima npr. već pominjanih kritičnih dana: 7., 19. ili 21.

Poznat je Humurabijevu zakonik (1728.- 1686. p.n.e. u Lurvu) po kome su bili uređeni odnosi

hirurga i pacijenta, propisane ekonomske cijene hirurškog zahvata, ali i kaznene odredbe za

liječnika u slučaju neuspjeha ili medicinske greške: „Tko ozlijedi nekog u tučnjavi mora

platiti liječnika.“„Ljekar koji izliječi prelomljeni ud treba dobiti pet srebrnjaka.Ako ljekar

nekog operira nožem neka dobije deset srebrnjaka, a ako je pacijent rob neka njegov gospodar

plati ljekaru pet srebrnjaka. Ako pacijent umre krivnjom ljekara ili izgubi oko treba ljekaru

odrezati obje ruke. Ako je bolesnik bio rob liječnik ga mora nadoknaditi drugim robom.“Strah

od kazne potiče razvoj kirurgije. Hamurabijev zakon je istovremeno poticao razvoj medicine.

Uvidjeli su korisnost u izolaciji gubavaca. Babilon dolazi pod vlast Asiraca u 12. vijeku prije

nove ere i time prestaje razvoj medicine. Savjete bolesnima na trgovima nude prolaznici.

Starožidovska medicina

Starožidovska medicina je u osnovi preventivna i ne nalazimo elemente kurativnog

djelovanja. Primjer zato je zabrana jedenja svinjskog mesa zbog prevencija trihineloze i/ili čin

obrezivanja u cilju prevencija spolnih bolesti (Biblijski izvori). U svetim knjigama starih

Židova (Biblija) nalaze se brojni higijenski propisi: pranje ruku, higijena hranjivih namirnica,

slavljenje dana odmora, upute za prepoznavanje lepre, izolacija lepraznih bolesnika i propisi o

klanju životinja. Motivacija ovih propisa je prvenstveno religiozna, ali oni imaju i medicinsko

javnozdravstveno značenje.

Staroegipatska medicinska kultura

U Starom Egiptu se razvio kult poštovanja mrtvih i postupci balzamovanja mrtvaca koji su

ostali očuvani do današnjih dana. Champollion je 1822. godine prije nove ere otkrio

hijeroglife. Tot je bog svega znanja i medicine (Hermes u grčkoj Mitologiji). Imhotep (oko

2900. godine p.n.e.) je bio sveštenik, ljekar, savjetnik faraona Zosera, graditelj piramide u

Sakari, polubog i zaštitnik medicine (sličnost s Askelpijemili Eskulapom u grčkoj medicini).

Staroegipatska medicina se proučavala u hramovima, a obučeni doktori su bili dobro

organizirani. Pisani medicinski dokumenti iz staroegipatske medicine su papirusi. Oni nose

imena pronalazača, vlasnika ili mjesta gdje se nalaze.

Papirus iz Kahuna (oko 1850. godine pr.n.e.) je u potpunosti posvećen ženskim bolestima. On

sadrži: upute za dijagnostiku ženskih oboljenja, upute za prognozu trudnoće, recepte za

olakšanje začeća i liječenje steriliteta. Edwin Smith papirus (oko 1550 p. n .e.) je prijepis djela

iz 3000. godine p.n.e. i zapravo najstariji hirurški naučni tekst i najstariji izvor neuroloških

fenomena. U njemu se nalaze upute za dijagnozu i terapiju povreda glave, vrata i stomaka.

Papirus Ebers (Georg Ebers) je neka vrsta enciklopedije medicinskog znanja. Smatra se da je

on internistički zbirni spis. Sadrži anatomsko- fiziološke rasprave o srcu i krvnim sudovima,

recepte za liječenje svih organa i podatke o zloćudnim tumorima i njihovom liječenju. Najveći

je medicinski papirus, obostrano je pisan i čuva se u Leiptzig-u.

Po shvatanju egipatskih ljekara bolest je božanska kazna i/ili posljedica prirodnih faktora.

Štetna tvar nastaje truljenjem i ulazi u krvne žile, a uzrok bolesti mogu biti crvi i insekti.

Anatomsko je znanje veoma slabo mada prave mumije. Misle da je srce centar cirkulacije

krvi, a krvne žile imaju sistem cijevi i može se pipati puls. Gibanje krvi povezano je s

porastom i opadanjem bila, a disanje je najvažnije.

Staro-egipatski ljekari služili su se i magijom u liječenju bolesti, koristili su i biljne droge u

liječenju bolesti, a na rane su stavljali svježe životinjsko meso. Krvarenje su zaustavljali

kauterizacijom. Poznati staroegipatski ljekar bio je Imhotep, koji je bio sveštenik i dvorski

savjetnik faraona Zosera (oko 2900. godine p.n.e.). Poznati je graditelj stepeničaste piramide i

istaknuti majstor ljekarskog umijeća.

U starom Egiptu bila je propisana: umjerenost u jelu i piću, higijena stanovanja, seksualna

higijena, odstranjivanje izmeta, pokopavanje mrtvaca, kontrola vode za piće, kontrola

hranjivih namirnica, njega tijela i način oblačenja.

Starokineska medicina

Osnivač starokineske medicine bio je legendarni car Huang-Ti (oko 2500. godina p. n. e.).

Vjeruje se da je napisao knjigu Nei-king (Zbornik medicine). U Nei-king-u su sabrana sva

znanja i iskustva predhodnih vijekova ili milenijuma, a može se podijeliti u dva dijela:

„Huang ti so ven”, gdje se jednostavnim pitanjima i odgovorima nastoji doći do životnih

istina i „Ling šu”, koji se odnosi na akupunkturu. Prva knjiga „Pent – Sao” opisuje ljekovito

bilje i lijekove (3 000 godine p. n.e.) a praktično je prva poznata farmakopeja u civilizaciji

čovječanstva. U toj prvoj farmakopeji izvršena je sistematizacija ljekovitih biljaka i drugih

ljekovitih supstanci.

Znameniti kineski ljekari su bili: Pien-Tsio Nan-king (III stoljeće p.n.e.) i Chang Chung-King

(II stoljeće p.n.e.) koji je bio izvrstan kliničar i autor knjige o febrilnim stanjima i/ili

groznicama. Njega nazivaju “kineskim Hipokratom”.

Temeljne ideje kineske medicine su jedinstvo mikrokosmosa i makrokosmosa, održavanje

života i zdravlja vladavinom dva polna principa koji prožimaju ljudski organizam i svu

prirodu. Yang je muški, topli, aktivni, a Yin je ženski, hladni, pasivni princip. U posebnom

sistemu provodnih kanala kruže dva spolarna principa- energija chi. Ako prevladava jang to je

zdravlje, a jin je bolest. Veliku važnost pridaju pneumi pa se razvija akupunktura kao način da

se stvaranjem sitnih rupica u tijelu ispušta nezdrav zrak. Uveli su i važnost pulsa za

dijagnostiku, mjerili su puls na 11 različitih mjesta i poznavali oko 200 različitih pulseva.

Ljekar mora da uspostavi poremećenu ravnotežu između yanga i yina. Kinezi su prvi uveli

variolizaciju (vakcinaciju) tako što su gnoj iz gnojne bubuljice bolesnika stavili u vatu pa u

nos zdravom čovjeku ili bi sasušeni gnoj upuhivali trakom u nos. Tako bi čovjek prebolio

blaži oblik bolesti i stekao imunitet. Mnogi anatomski opisi su potpuno nerazumljivi. Za

liječenje sifilisa koristila se živa, ali bezopasno dozirana i to tako da bi se spaljivala rumenica,

živina ruda te se udisale tako nastale pare. Kod prijeloma primjenjivali su ekstenziju

(rastezanje) radi boljeg srašćivanja ulomaka. Starokineska medicina je bila na veoma visokom

stupnju razvitka. Uveli su upotrebu čaja.

Staroindijska medicina

Najstarije razdoblje indijske medicine (otprilike 1500 do 500 p.n.e.) vedsko razdoblje, jer je

cijelo znanje bilo sadržno u svetim pjesmama Vedama. U najstarijoj ring-Vedi i nešto mlađoj

Atharva-Vedi održava se religiozno-magična medicina: bolesti su demoni, treba ih istjerati

magičnim ritualom. U Vedama se nalaze i vrlo razumni propisi. Arheološke iskopine ukazuju

da je kod ovih naroda postojala gradska civilizacija s razvijenim tehničkim higijenskim

uređajima. Klasična indijska medicina biljaži “#auku o drugom životu”. Bramansko

razdoblje indijske medicine (V stoljeću pr.n.e.) Bramani su razvili principe eugenike prema

kojima je: rađanje djece velika sreća i čast, neplodnost je nesreća, vještački abortus grijeh, a

kod ženidbe se mora paziti uglavnom na nasljedne faktore. Staroindijska filozofija i patologija

bile su osnov medicinske teorije. Nju čini dinamičnost životnih procesa: organi nisu nego

nastaju, karakteristični dio udova nisu kosti, nego dinamični zglobovi, uloga vjetra i vatre je

stvaralačka, organizam je sastavljen od pet elemenata (voda, vatra, zrak, zemlja i eter), a oni

prelaze u 7 temeljnih tvari (tjelesni sok, krv, meso, mast, kost, moždina i sjeme). Misli se da

postoje tri energetska principa (vjetar, žuč, i sluz) koji uslovljavaju zdravlje i bolest.

Dijetetika je u praktičnoj medicini na visokom nivou. Indijci su dobro poznavali djelovanje

brojnih ljekovitih biljaka. Od lijekova su najčešće korištena sredstva za povraćanje, kihanje i

čišćenje crijeva.

Literatura Driesch A. Geschichte der Tiermedizin: 5000 Jahre Tierkeilkunde, Verlag Callwey, München, 1989. Eichbaum F. Grundriss der Geschichte der Tierheilkunde. Berlin. Verlag von Paul Parey, 1885. Montogomery ER. Priče o velikim medicinskim otkrićima, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb 1953. Glesinger L. William Harvey i otkriće krvnog optoka. Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1949. Meyer-Steineg TK. Geschichte der Medizin im Überblick mit Abbildungen Jena, Verlag von Gustav Fischer. Sudhoff ,1928. Thaller L. Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika. Minerva Zagreb,1938.

Uvod u racionalnu medicinu

Eskulap (Aeskulap), bog medicine

U staroj Grčkoj postojali su bogovi liječenja, kao: Apolon, Artemida, Heraklo, Kastor i

Poluks, a prije svih njih isticao se Asklepije - Aeskulap. Eskulap (Asklepije), glavni bog

medicine, sin Apolona i učenik mudrog kentaura Hirona koji ga je i uputio u tajne medicine.

Izgleda da je doista živio u 12. stoljeću p. n. e. i da je bio toliko vješt da je nakon smrti

proglašen za boga medicine. Uvijek se prikazuje sa štapom oko kojeg je obavijena zmija-

sveta kreatura. Bili su mu posvećeni mnogi hramovi: u Knidu, Knosu, Epidauru i Pergamu. U

te hramove bi dolazili bolesnici, a on im se javljao u snu ili preko svećenika, te im davao

upute. Još uvijek su u takvim hramovima sačuvane pismene zahvale za izlječenje. Objašnjenje

leži u tome da su sveštenici osim ritualne primjenjivali i racionalnu terapiju, a da to bolesnici

nisu ni primjećivali. Eskulapov kult predstavljao je simultani religiozni sistem liječenja .

Statua Eskulapa, boga liječenja i njegove

kćerke Higije, boginja krepkosti i zdravlja.

U 6. stoljeću prije nove ere javljaju se prvi filozofi, pa medicina prelazi u ruke ljudi nevezanih

za religiju i postaje naučna. Iako ljude često liječe bogovi, to rade isto racionalnim metodama.

Misliko se da se u medicinipostiže više argumentom nego empirijom ili praksom. Medicina je

orijentisana čovjeku (u centru), a ne bolesti. Nije bilo razlika između filozofije i nauke, niti

je bilo razlika između filozofije i medicine. Mislilo se kako su zemlja, vatra ili voda primarni

elementi, pa su tako srce, jetra i dijafragma prokretivni procesi tijela, a muška sperma

ekskluzivni odgovor za oplodnju.

Zdravstveno utočište ili SANCTUARIJ (6 stoljeće p.n.e.)

Sancturiji su se širili Mediteranskim područjem, a u njima su se provodili medicinski tretmani

koji su imali za cilj oslobađanje Eskulapa. Eskulapov kult: vidi se pacijent koji spava na

ležaju- inkubacija. Na lijevoj strani slike vidi se ljekar koji tretira desni rameni zglob

djevojčice “svetom zmijom” da bi je uveo u san . Esculapov ritual: Poslije čišćenja kupatila i

rituala prosvećivanja pacijent je provodio noć u Eskulapovom hramu a proces je nazvan

enkoimesis, incubatio (u spavanju): Eskulap bi se pojavio pacijentu u snu i dao mu savjet.

Apolon, bog miševa

U Ilijadi je Apolon, Eskulapov otac, nazvan bog miševa jer se vjerovalo da su miševi

prenosnici bolesti. Naime, Apolon nije poznavao što su mikroorganizmi ili paraziti, ali je

utvrdio odnos između djelovanja prenosnika i kuge. Brzo širenje infekcije kuge mislilo se da

nastaje duplikacijom glave zmija.

Prva palijativna terapija

U Trojanskom ratu heroj Philoctetes je bio ranjen i liječen od strane vojnog trojanskog

liječnika otrovom zmije i nespecifičnom biljkom sa Lemnosa (palijativna terapija) (490.

godine p.n.e.).

Prva definicija infektivne bolesti

Kada je Agamemnon htio da oslobodi zarobljenu kćerku on je otrovao pse, mule i Grčku

armiju tako što je zagadio vodu kupusnim tvorom i razvila se epidemija kuge (biološka bojna

strategija). Homer opisuje infektivne bolesti kao bolesti sa akutnom groznicom i znojenjem

koje iznenada završavaju fatalno.

Pythagora

Veliki matematičar Pythagora djelovao je na otoku Samosu, a kasnije je otišao u Crotone gdje

je vladao Policrates. Po njegovom učenju brojevi u prirodnim naukama ne mogu biti

definisani u medicini. Samo neki brojevi imaju značaj u medicini, a najvažniji je broj 4 i 7 (7

pomnožen sa 4 daje broj 28 i predstavlja trajanje lunarnog mjeseca i menstrualni period; 7

pomnoženo sa 40 daje broj 280 koji predstavlja period trajanja trudnoće, 10 lunarnih mjeseci;

magičan broj 7 se koristio kao znak da će beba rođena nakon 7 mjeseci preživjeti, a nakon 8

ne; period karantina za infektivne bolesti bio je 40 dana kao i period mirovanja u

puerperijumu, a broj 40 zadržao je i religiozna obilježja kao sveti dani posle smrti.

Alcmeon od Crotona

U 7.-6. stoljeća p.n.e. Alcmeon od Crotona, Pytagorin student je bio prvi koji je ukazao da je

mozak najvažniji organ u tijelu i da mozak kontroliše cijeli organizam. On je po njemu

pretstavljao centar mišljenja i osjećaja. Ova hipoteza je bila prihvaćena od Platona, ali ne i od

Aristotela.

Alcmeon je takođe pretpostavio da iz mozga izlaze nervi koji provode nervne impulse ali

njegova hipoteza nije prohvaćena u to doba. On je otkrio prilikom operacije oka “kanale” koji

su povezani sa senzornim organom u mozgu. U Grčko vrijeme tijelo je bilo svetinja i

disekcija se nije prakticirala i o mozgu se na osnovu posmatranja žrtvovanja životinja mislilo

kao o hladnoj, želatinoznoj masi koja je bila veoma malo interesantna. Bio prvi ljekar koji je

formulisao doktrinu zdravlja kao ravnotežu snage tijela i sadržaja tečnosti i to je nazvao kao

“ kvalitet i uzročne mogućnosti”.

Kult muškaraca

Kao jedan od mnogih primjera muške dominacije u Staroj Grčkoj, jeste shvatanje da muškarci

donose čistoću i zdravlje biološki defektnim i potčinjenim ženama prilikom spolnog odnosa, i

smatralo se da to dovodi do oslobađanja menstrualne krvi koja se ženama nakuplja oko srca.

Takođe su preuzimali sve zasluge za začeće, smatrajući da ženska maternica samo služi za

prihvatanje sperme, a da su oni zaslužni za začetak ploda. Abortus je bez obzira na

Hipokratovu zakletvu, bio dozvoljen grčkim zakonima, posebno ubistvo tek rođene ženske

djece.

Literatura:

Thaller L. Od čarobnjaka do liječnika. Zagreb, 1932. Živojinović S. Bolesti drevnih ljudi. Beograd, 2000. Minarik F. Od staroslovenskega vraštva do savremenog lijeka. Ljubljana, 1971. Anonymous. Companion Encydlopedia of the History of Medicine. London-New York, 1999. Gastiglioni A. Storia della Medicina. Milano, 1936. Lanjrence I at al. The Western Medical tradition. Cambridge, 1995. Maksimović J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine. Novi Sad, 2001. Grmek MD, Budak A. Uvod u Medicinu. IX preuređeno i dopunjeno izdanje. Nakladni Zavod Globus Zagreb, 1996. Homer. Iliad, Book VIII, lines 245–53, Greek manuscript, late 5th, early 6th centuries AD.

Uloga farmacije u društvu

Farmacija je djelatnost bazirana na praktičnoj primjeni medicinske i hemijske naučne

spoznaje. Primarna svrha ili zadaća farmacije je unapređenje zdravlja, a tradicionalni zadatak

farmacije je liječenje. U stvarnosti savremena farmacija, ništa ili gotovo ništa ne govori o

zdravlju. Predmet svog istraživanja usmjerila je na bolest.

Definicija farmacije

Farmacija (grč. φάρµακον = lijek) je naučna djelatnost biomedicine i zdravstva, grana

ljudske djelatnosti kojoj je cilj liječenje, čuvanje i unaprijeđenje zdravlja ljudi. Farmacija se

bavi sigurnom, efikasnom i racionalnom upotrebom lijekova. Tradicionalna uloga farmacije je

priprema i izdavanje lijekova. Farmaceut je ekspert za lijekove. Savremena farmacija

uključuje klinička ispitivanja, istraživanja sigurnosti i efikasnosti lijekova. Farmacija

uključuje sljedeće naučne discipline (područja): farmaceutska hemija, farmaceutska

tehnologija, farmakologija, toksikologija i klinička farmacija. Riječ lijek na latinskom jeziku

znači medicina, a ars medicina= umjetnost liječenja. Otuda neraskidiva spona od početka

ljudske svijesti između medicine i farmacije. U modernoj farmaciji kao i medicini, sve je

važnije pitanje prevencije određenih bolesti. Farmaceuti su specijalisti za terapiju lijekovima

se bave optimizacijom lijekova za pozitivan ishod liječenja. Titule i stručna i naučna zvanja u

ovoj djelatnosti su: farmaceutski tehničar, magistar farmacije, specijalista magistar farmacije,

magistar farmaceutskih nauka i doktor farmaceutskih nauka. Zvanje magistar farmacije stiče

se na Farmaceutskom fakultetu u okviru integriranog preddiplomskog i diplomskog studija

koji traje 5 godina (prema principima Bolonjske deklaracije). Magistar farmacije stiče

licencija za samostalan rad nakon jednogodišnjeg staža i položenog stručnog ispita u trajanju

od 5 godina. Licenciju za rad farmaceutima izdaje Farmaceutska komora. Za produženje

licence za rad magistar farmacije treba ispuniti kriterije koje je propisala Farmaceutska

komora u smislu kontinuirane zaživotne edukacije.

Uloga farmaceuta prema rezoluciji Svjetske zdravstvene organizacije

Svjesni smo globalnih promjena u zdravstvu koje indirektno mijenjaju i farmaciju. Rezolucija

Svjetske zdravstvene organizacije1 (engl. World Health Organisation- WHO) “Uloga

farmaceuta u promijenjenoj strategiji o lijekovima” obvezuje apotekara da:

1. �utemeljeno i objektivno savjetuje pacijente o lijekovima i njihovoj upotrebi,

2. unapređuje koncepciju farmaceutske zaštite u cilju racionalnije upotrebe lijekova,

3. �aktivno sudjeluje u prevenciji bolesti i očuvanju zdravlja (Promocija).

Apotekarska djelatnost

Apotekarska djelatnost je specifična djelatnost koja se bavi izradom i nabavkom i

snabdijevanjem stanovništva i zdravstvenih ustanova lijekovima i medicinskim/

farmaceutskim proizvodima, liječenjem, prevencijom bolesti i unapređenjem zdravlja.

Pod snabdjevanjem lijekovima se podrazumjeva promet lijekovima na malo, a takav promet

se obavlja u apotekama i apotekarskim depoima. Obuhvata naručivanje, čuvanje i izdavanje

lijekova na recept i bez recepta, te izradu i izdavanje magistralnih i galenskih pripravaka

provjerenog sastava. Osim lijekovima i medicinskim proizvodima apoteke snabdjevaju i

homeopatskim proizvodima, dječjom hranom, dijetetskim proizvodima, kozmetičkim

sredstvima i drugim sredstvima koja se koriste u zaštiti zdravlja.

Uloge farmaceuta u društvu

Kroz dugo razdoblje temeljna zadaća ljekarnika bila je razvoj, izrada, kontrola i izdavanje

lijeka. Veliki je dio posla preuzela farmaceutska industrija, a farmaceut se sve više usmjerava

na izdavanje lijekova te opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima. Farmaceutska

(zdravstvena) zaštita podrazumijeva:

1. Usmjerenost na lijek i izdavanje lijeka;

2. Usmjerenost na pacijenta i ishod liječenja (pacijent u središzu pažnje).

Osnovne uloge farmaceuta u društvu su:

1 Resolution WHA47.12. Role of the Pharmacist in Suport of the WHO Revised Drug Strategy, 47th World Health Assembly, Geneve, May 1994. Svjetska zdravstvena organizacija (engl. World Health Organisation) je osnovana 7. aprila 1948. godine.

1. promociji zdravlja,

2. prevenciji bolesti,

3. sigurna i efikasna upotreba lijekova,

4. savjetodavna uloga: informisanje i edukacija pacijenata.

Zdravstveno ponašanje farmaceuta predstavljaju aktivnosti koje preduzimamo radi zdravlja,

odnosno kombinaciju znanja, postupaka i ponašanja koji zajedno doprinose zdravlju. Postoje

četiri vrste zdravstvenog ponašanja: pozitivno ponašanje koje rezultira unapređenjem

zdravlja, preventivno ponašanje radi sprečavanja pojave bolesti, bolesničko ponašanje u fazi

otkrivanja i liječenja bolesti i ponašanje u ulozi bolesnika tokom aktivnosti od liječenja do

rehabilitacije. Zdravstveno ponašanje se odnosi na ponašanje radi sprečavanja bolesti i na

ponovno sticanje zdravlja.

Apoteka u Italiji, 1905. godine

Globalne promjene u zdravstvu i novi zadaci farmaceuta u sistemu zdravstva zahtijevali su

promjene nastavnih programa na fakultetima (kurikuluma). Studijski program povećan je sa 9

na 10 semestara. Smanjen je udio temeljnih, bazičnih sadržaja, a povećani su stručni (za 10

%), biomedicinski (15 %) i društveni (5 %) sadržaji. Uvode se novi stručni nastavni predmeti

(kolegiji) prema Bolonjskoj deklaraciji i evropskim uzorima. Značajno je povećati broj

izbornih kolegija i uvesti više stručne prakse (npr. 4 x 15 sati (1.- 4. god.) + 150 sati (5.

godina). Diplomski rad zahtijeva dodatnih 150 sati. Bilo bi dobro uspostaviti nove module:

apotekarstvo, istraživanje i razvoj lijekova, bioetičnost u kliničkim istraživanjima).

Zdravlje

Zdravlje nije ni funkcija ni struktura tijela kao ni empirijska činjenica, objektivni fenomen ili

dio čovjeka. Za razliku od bolesti, zdravlje je subjektivan osjećaj/ doživljaj, percepcija koja se

može intuitivno odrediti, ali se ne može precizno opisati ili kvantitativno odrediti. Sreću koju

donosi zdravlje osjeća samo čovjek koji je bio bolestan, tek tada se primjećuje razlika u

odnosu na zdravlje. Kad „čovjek puca od zdravlja“, on zdravlje i ne primjećuje. Bitna razlika

između zdravlja i bolesti je što bolest predstavlja nešto bolno i neželjeno, nešto što se može i

mora odstraniti. U ljekarskom nalazu se obično piše dijagnoza “sine morbo” ili “odsustvo

bolesti”, a sada se postavlja pitanje koliko ona ima smisla u kontekstu zdravlja?

Zdravlje je prema Ustavu Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) definisano 1948. godine

kao stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i

iznemoglosti.2 Vlade su odgovorne za zdravlje svog naroda, što se može zadovoljiti tek

preduzimanjem odgovarajućih zdravstvenih i društvenih mjera.

Zdravlje je jedno od osnovnih prava svakog čovjeka. Preduslov je blagostanja i kvalitete

života. Zdravlje je također indikator napretka i osnova stalnog ekonomskog rasta. Preduslovi

za zdravlje(determinante zdravlja) iz povelje o unapređenju zdravlja koja je donešena u

Ottawi, 1986. godine su: mir, dom, obrazovanje, hrana, prihodi, siguran okoliš, socijalna

pravda i jednakost u pružanju zravstvene zaštite.

Bolest (morbus)

Procesi u organizmu koji nastaju kad se naruši ravnoteža u međudjelovanju organizma i

okoliša čine bolest. Bolest se definiše kao poremećaj zdravlja i uslovljen je biološkim, i

socijalnim faktorima. Ako se zdravlje definiše kao “dobar osjećaj, tjelesni integritet i

sposobnost prilagođavanja okolini”, onda bolest predstavlja izostanak jednog ili više ovih

uslova. Oštre granice između zdravlja i bolesti nema. Svako kvantitativno odstupanje od

prosjeka nije bolest (npr. povećanje mišićne mase u treningu, povećano sportsko srce) već

bolest nastaje kao kvalitativan poremećaj koji bitno remeti funkciju organizma. Bolesti se

razlikuju po kliničkim manifestacijama, simptomima i znacima. Razlikujemo ih prema

2 Svjetska zdravstvena organizacija je međunarodna organizacija koja djeluje u sastavu Ujedinjenih naroda.ne saradnje među državama u svijetu. Cilj djelovanja Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) je dostignuće najvišeg stepena zdravlja svih naroda.

supstratu: anatomske, strukturalne bolesti koje dovode do poremećene funkcije i/ili

funkcionalne, bez poremećaja anatomije.

Uzroci bolesti, causa morbi su svi uticaji koji su povezani s nastankom bolesti. Etiologija je

nauka o uzrocima neke pojave. Etiološki faktori bolesti mogu biti: vanjski (egzogeni) faktori:

fizički, hemijski i biološki; te unutrašnji (endogeni) faktori koje čine: nasljedni poremećaji,

genetska oštećenja ili intrauterina oštećenja (ne moraju biti nasljedna).

Bolesnik

Bolesnik je osoba koja ima tjelesni ili psihički poremećaj, bez obzira da li je toga svesna i da

li se obratila medicinskom stučnjaku za to. Bolesnik se svjesno ili nesvjesno ponaša

specifično prema sebi i prema ljudima koji ga okružiju. Uloga bolesnika se uči iz interakcije

sa drugim ljudima koji su bolesni. Uloga ima nekoliko obelažja: bolesnik nije odgovoran za

svoje stanje; bolesnik polaže pravo na izvesne privilegije (neobavljanje uobičajenih dužnosti);

od njega se jedino očekuje da uloži napor da povrati zdravlje, tj.da prihvati ulogu pacijenta;

bolesnici su često žigosani tj. stigmatizovani u društvu. Vrlo je bitno napraviti razliku između

bolesnika i pacijenta.

Pacijent

Pacijent je svaka osoba koja se obratila ljekaru za pomoć, nezavisno od toga da li je bolesna

ili ne. I zdrav čovek je pacijent, ako stupi u medicinsku komunikaciju za pomoć. Poenta je da

svaki bolesnik ne mora biti i često nije pacijent.

Socijalne determinante zdravlja

Socijalne determinante zdravlja su sinonim nejednakosti u stanju zdravlja pojedinaca i

populacija, a one su neizbježne. Nastaju kao posljedica genskih razlika, različitih socijalnih i

ekonomskih uslova ili su rezultat ličnog izbora načina života. Ali, nejednakosti u zdravlju

nastaju i kao posljedica razlika u mogućnostima (nejednakost u pristupačnosti zdravstvenoj

zaštiti, razlike u stanovanju, pristupačnosti zdravoj prehrani, siromaštvu i drugi. Postavljeno je

šest osnovnih načela u zdravlju: smanjenje nejednakosti u zdravlju: sprečavanje bolesti i

unapređenje zdravlja, međusektorska saradnja za zdravlje, učešće lokalne zajednice (zdravi

gradovi), primarna zdravstvena zaštita i međunarodna suradnja (partnerstvo i umrežavanja).

Pozitivna socijalna determinanta zdravlja je usvajanje zdravog životnog stila. A životni stil je

lični izbor svakodnevnog života, način života, obrazovanje, izbori koji utiču na naše zdravlje

(pušiti ili ne pušiti, piti alkohol ili ne piti alkohol, pravilna prehrana, vježbati ili ne vježbati i

druga. Dakle postoji pet načina ponašanja kojima značajno utičemo na zdravlje (ponašanja

kao determinante zdravlja): pušenje, ponašanja koja uzrokuju povrede i nasilje, alkohol i

druge psihoaktivne supstance, rizična ponašanja, dijeta i higijenske navike i fizička aktivnost

(sjedilački način života).

Promocija zdravlja

Promocija zdravlja je proces osposobljavanja stanovništva i zajednice da unaprijede svoje

zdravlje i ujedno povećaju kontrolu nad njim. To je proces koji podržava okolnosti i stanja

putem kojih se ljudi osposobljavaju da naprave zdrav izbor. To je pokret koji angažuje

društvene , okolišne, zdravstvene i druge odrednice u cilju prevencije zdravstvenog rizika.

Promocija zdravlja podržava lični i socijalni razvoj putem obezbjeđenja informacija,

edukacije za zdravlje i razvoja vještina neophodnih za uspostavljanje kontrole nad svojim

zdravljem i svojom okolinom. Proces promocije treba započeti od djetinjstva, a nastaviti kroz

sistem školovanja, mjesta rada i življenja. Aktivnosti na promociji zdravlja doprinose:

smanjenju nejednakosti u zdravlju, unapređenju ljudskih prava, produženju očekivanog

trajanja života i smanjenju razlika među bogatim i siromašnim. Principi promocije zdravlja

odnose se na stanovništvo u cjelini, a ne na osobe sa visokim rizikom za sprečavanje bolesti.

Promocija zdravlja traži efikasno učešće cijele zajednice. Zdravstveni sektor ima veliki značaj

u promociji zdravlja i to posebno primarna zdravstvena zaštita. Promocija zdravlja znači

zalaganje za zdrave životne navike i ponašanja izbjegavanje lošeg i po zdravlje rizičnog

ponašanja. Promocija zdravlja je najveći domet zdravstvenog djelovanja. Akcija je usmjerena

odrednicama zdravlja, a ne uzrocima bolesti.

Mogućnosti zapošljavanja stručnjaka u području farmacije

Farmaceuti se mogu zaposliti:

1. u javnim apotekama;

2. bolničkim apotekama;

3. veledrogerijama i farmaceutskim predstavništvima;

4. u farmaceutskoj industriji na poslove: istraživanja, razvoja i proizvodnje;

5. kozmetičkoj industriji;

6. u državnim institucijama (npr. Agencija za lijekove i medicinske proizvode);

7. u laboratorijama (analitički, galenski);

8. u naučnim i obrazovnim institucijama.

Literatura

Ballint M (1964) The Doctor, His Patient and the Illness, Pitman Medical. Blažević D, Cvidini-Stranić E, Beck-Dvoržak M (1989) Medicinska psihologija, 3. izd. Jumena Zagreb. Blažević D (1975) Kontratransfer, Dinamska psihologija i psihoterapija, Medicinski fakultet, Zagreb. Bulik CM, Carpenter LL, Kupfewr Dj, Frank E (1990) Features assocciated with suicide attempts in reccurent major depression. Journal Of Affective Disorders; 18: 29-37. Burten R. Anatomy of Melancholy, 1621. citat prema aj M. i Sartorius N. Depressive Disorders, Vol 1, WPA, Wiley, 1999. Claerhout B, De Moor GJ (2005) Privacy Protection for HealthGrid Applications. Methods Inf Med. 44: 140-143. Folnegović V (2009) Klinička slika depresije danas. Autorski pregled; Medix 2009;82: 183-186. Guze SB, Robins E (1970) Suicide and primary affective disorders. British Journal Of Psychiatry; 117: 437-438. Harris EC, Barraclough B (1997) Suicide as an outcome for mental disorders. A meta-analysis. British Journal Of Psychiatry 1997; 170: 205-228. Honeyman A, Cox B, Fisher B (2005) Potential Impacts of Patient Access to Their Electronic Care Records, Inform Prim Care. 13: 55-60. Hopes LM, Williams A (1997) Depression, self-defeating and self-destructive behaviours as predictors of suicide ideation in males and families. Psychol Med; 27: 1165-1171 Hotujac Lj (1998) Poremećaj raspoloženja. Medicus; 59-69 Hotujac Lj (2003) Depresija – prepoznavanje i liječenje u ambulanti liječnika primarne zdravstvene zaštite U: concensus grupa za depresiju i anksiozne poremećaje. Prepoznavanje i liječenje depresije i anksioznih poremećaja – uloga liječnika primarne zdravstvene zaštite. Zagreb, 8. Bennett NL, Casebeer LL, Kristofco R, Collins BC. Family Physicians' Information Seeking Behaviors: a Survey Comparison with Other Specialties. BMC Med Inform Decis Mak. 5: 9. Ustun TB, Sartorius N (1995) Mental Illness in General Health CARE: An International Study, Chichester, England; John Wiley&Sons. Western MC, Dwan KM., Western JS., Makkai T, Del Mar C (2003) Computerisation in Australian General Practice. Aust Fam Physician. 32: 180-5. Wright AF (1990) A study of the presentation of somatic symptoms in general practice by patients with psychiatric disturbance. J R Coll Gen Pract; 40: 459-463 Anonymous (1997) Alternative projections of mortality and disability by cause 1990-2020: Global Burden of Disease Study. Lancet 1997; 349: 1498-1504. Anonymous (2001) Burden of Mental and Behaviour Disorders. U: The World Health Report 2001. Mental Health: New understanding, New Hope, Geneva: WHO. Anonymous (2005)

Etika, etičko ponašanje, profesionalni odnos farmaceuta- ljekara

Etički kodeks

Pod pojmom kodeks etike, ili etički kodeks, podrazumijeva se pisani dokument kojim se jasno

preciziraju etička načela i obaveze zdravstvenih radnika. Etički kodeks kao normativ u

zdravstvenoj struci javlja se relativno kasno, odnosno mnogo poslije pojave etičkih zakletvi i

načela, kako za ljekare tako i za farmaceute. Analiza sadržaja svih sada važećih etičkih

kodeksa nije moguća u Ženevskoj reviziji Hipokratove zakletve (1948,1968,1983,1994) nije

eksplicitno naglašen odnos ljekar- farmaceut, ali se ljekari obavezuju da svim silama

održavaju čast i plemenite tradicije ljekarskog poziva, te da kolege tretiraju kao braću i sestre.

Slično stoji i u Međunarodnom kodeksu medicinske etike (1949, 1968, 1983, 1994)- “Ljekar

će se ponašati prema svojim kolegama onako kako on želi da se oni ponašaju prema njemu.“

Ni mnogi farmaceutski kodeksi nisu ništa detaljniji u ovom pogledu. Međunarodni etički

kodeks za farmaceute (1960, 1997) koji je donešen od strane Međunarodne Farmaceutske

Asocijacije (FIP), sadrži čak cijelo poglavlje naslovljeno: “Odnos farmaceuta prema

pripadnicima zdravstvene profesije”. Međutim, i ovde su općenito naglašeni etički aspekti

profesionalne saradnje kroz međusobno poštovanje i povjerenje.

Etički aspekti u zdravstvu 19. stoljeća

Zbog velikog doprinosa razvoju hemijske nauke i botanike početkom 18. stoljeća, apotekari

stiču poštovanje, a ljekari im sve više prepuštaju spravljanje i izdavanje lijekova. Ovo je

dobrim dijelom posljedica naglog razvoja i sve zahtjevnijeg obrazovanja u obje profesije.

Ljekar koji je držao do svog profesionalnog ugleda, sve više je postajao voljan da se oslanja

na svog kolegu iz apoteke. Poštovanje koje su farmaceuti stekli, bilo je vrijedno pažnje, a

krajem 19. stoljeća oni postaju značajni nositelji aktivnosti u pripremi farmakopeja. Dok su

prve zvanične farmakopeje i apotekarske priručnike sastavljali uglavnom ljekari, situacija se

mijenja kod izrade mnogih poznatih evropskih farmakopeja, kao što su španska farmakopeja

iz 1794. godine (Pharmacopoeia Hispana); Pruska farmakopeja iz 1799. godine

(Pharmacopoeia Borussica); farmakopeja Sjedinjenih američkih država iz 1877. godine

(United States Pharmacopeia).

Etički kodeks američkog farmaceutskog društva

Prema Etičkom kodeksu američkog farmaceutskog društva iz 1852. godine, koji je

obavezivao apotekare i drogiste u Americi skoro pola vijeka (član 4.) kaže se da je bavljenje

farmacijom potpuno drugačije od bavljenja medicinom, te se osuđuje vođenje poslova obje

profesija od strane jedne osobe, zato što bi to moglo dovesti do materijalnih iskušenja, koja

vrlo često nisu u skladu sa moralnim i savjesnim profesionalnim obavljanjem posla. Kroz

uspostavljanje harmonije stiče se svijest o etički ispravnom profesionalnom odnosu, što se

uočava već u prvim farmaceutskim kodeksima, u kojima je centralna tema odnos ljekar-

farmaceut. Kodeks etike Američkog Farmaceutskog društva iz 1852. godine je skoro u

cjelosti posvećen međusobnom odnosu farmaceuta (apotekara i drogista) i ljekara, pri čemu se

pravi razlika između onoga što bismo danas nazvali farmaceutom u apoteci i farmacuetom u

veledrogeriji. Kodeks, koji je bio na snazi skoro pola vijeka, na vrlo specifičan način je

objasnio etičnost odnosa između ove dvije profesije kroz njihov zajednički odnos. Preciznije,

u članu 5. se kaže: “Važan uticaj koji veliki broj ljekara vrši na apotekarsku djelatnost tako što

su svoje obaveze i dohotke povjerili apotekaru, razlog je iz kojeg apotekari treba da traže

njihovo korisno mišljenje i održavaju s njima prijateljske odnose, nastojeći da s velikom

ozbiljnošću obezbijede pacijentima čiste i dobro spravljene lijekove.”

Etički kodeks Farmaceutskog društva Nju Džersija, donešen 1872. godine sadržavao je etički

neopravdano obavljanje ljekarske prakse od strane farmaceuta i također, sklapanje tajnih

dogovora između farmaceuta i ljekara.

Zajednička etička načela

Uprkos ovim primjerima dobre volje, godinama ukorjenjeni sukobi mijenjali su se

promjenljivom brzinom, jer su obje profesije bile odlučne u zaštiti sopstvene teritorije, često

zaboravljajući činjenicu da bi pacijent i briga o pacijentu trebalo da budu na prvom mjestu.

Pokušaj donošenja zajedničkih etičkih načela za ljekare i farmaceute bio je krajnje

neuobičajen u Evropi, pa i u Americi. Jedan od rijetkih zabilježenih u istoriji farmacije i

medicine su Etička pravila koja je 1900. godine donijelo Farmaceutsko društvo Merilenda uz

konsultacije sa Medicinsko-hiruškim fakultetom. Ona su se odnosila i na ljekare i na

farmaceute, a kroz ova načela mogu se sagledati pravno-etički aspekti profesionalnog odnosa

u zdravstvu početkom prošlog stoljeća. Iako su pisana jednostavnim, arhaičnim stilom u

imperativu, prije bi se mogla nazvati “zabranama” nego pravilima. Njihov sadržaj ukazuje na

činjenicu da su ih sastavljali praktičari, apotekari za recepturom:

1. „Farmaceuti će odbiti da propisuju lijekove pacijentima u apotekama, izuzev u hitnim

slučajevima, dok će ljekari moći da nose i izdaju lijekove pacijentima samo za hitne

slučajeve.

2. Farmaceutima je zabranjeno da zamenjuju jednu stvar drugom. (misli se na lijek ili

komponentu u složenom ljekovitom preparatu).

3. Ljekari će regulisati svoje cijene, a farmaceuti svoje.

4. Farmaceuti neće dopunjavati (prepravljati) recepte kada im ljekar naloži da to ne rade.

5. Farmaceuti moraju kontaktirati ljekara prije nego što izdaju lijek na recept, ako

sumnjaju da postoji greška.

6. Farmaceuti neće otkrivati sadržaj recepta pacijentima“.

Hinsonov Etički Kodeks

Mnogo detaljniji i sveobuhvatniji po pitanju odnosa farmaceuta i ljekara bio je pravi etički

kodeks Farmaceutskog društva Merilenda. Ovaj kodeks, koji je početkom 20. stoljeća

sastavio američki farmaceut Henry P. Hynson, bio je vodeći princip za članove ove asocijacije

i sve farmaceute u državi koji žele da obavljaju dužnosti ove profesije na visokom nivou:

1. “Što se tiče odnosa farmaceuta prema kolegama. U ovom odnosu on treba da se

ponaša prema njima onako kako bi volio da se oni ponašaju prema njemu.

2. Ne treba da pravi primjedbe ili da opominje na način koji će nepovoljno da se odrazi

na članove ove profesije, bilo uopšteno ili pojedinačno.

3. Ne treba ni da radi ono što bi na bilo koji način naudilo ugledu drugih farmaceuta, bilo

u očima ljekara ili laika.

4. Ne treba da na nedopušten način nabavi ili koristi privatne formulacije preparata koje

pripadaju nekom drugom, niti treba da pravi imitacije ili koristi preparate koji

pripadaju nekom drugom kolegi, kao ni etikete i poseban vid oglašavanja.

5. Ne treba da popunjava naloge ili recepte do kojih slučajno dođe.

6. Kutije sa receptima koje na sebi sadrže kopije recepata i oznake drugih farmaceuta,

dozvoljeno mu je da popuni na zahtjev, ali mora uvijek da zamijeni oznake svojim

oznakama, pri tom preuzimajući odgovarajuću odgovornost.

7. Nikada ne treba da traži kopiju recepta od drugog farmaceuta, budući da je onaj čiji je

recept sam ovlašten na kopiju; upravo je on osoba od koje je i treba tražiti.

8. On može da pozajmi robu od drugog farmaceuta, pod uslovom da su taj postupak

odobrile obje strane i da podjednako odgovara objema stranama; međutim, bolji način

je da se plati svota za željenu robu koja odgovara pravoj cijeni i da se dobije pola

profita“.

Odnos farmaceuta i ljekara prema Hinsonovom etičkom kodeksu

Farmaceut u odnosu sa ljekarom:

1. „On treba izričito da odbije da propiše lijek pacijentima, osim u izuzetno hitnim

slučajevima.

2. On ne smije ni pod kakvim okolnostima da zamijeni jedan artikal drugim ili da neki

sastojak nadoknadi drugim u ljekarevom receptu bez saglasnosti ljekara.

3. Treba da odbije da ponovo popuni recepte ili izda kopije recepata kada to od njega

zahtijeva ljekar.

4. On ne treba da odlaže kopije recepata van kutije za recepte osim ako mu tako nije

rekao onaj ko je lijek propisao, čak i ako to pacijent zatraži.

5. Ne treba ni da koristi bilo neku riječ bilo oznaku tipa: "Za spoljašnju upotrebu",

"Otrov", "Oprez", itd, bez dužnog poštovanja prema željama onoga koje lijek

propisao, pod uslovom da bezbjednost pacijenta i porodice nije ugrožena.

6. Kad god postoji sumnja u tačnost recepta ili uputstva koje je ljekar izdao, on treba,

bez razlike, da se posavjetuje sa ljekarom da bi izbjegao moguće greške ili

neprijatnosti; bez takvog savjeta ne treba praviti prepravke u receptu.

7. Nikada ne treba sa pacijentima da priča o receptima koje je izdao ljekar, niti da im

otkriva sastav tih receptom propisanih lijekova.

Sličan sa sličnim u bilo čemu u životu

Možda najbolji primjer harmoničnog odnosa farmaceuta i ljekara nalazimo u popularnom

priručniku za ljekare koji je još 1880. godine napisao dr. Cathell, a koji je u SAD-u doživio

veliki broj izdanja. U poglavlju naslovljenom: “Zapazi kako je dobro i kako je prijatno za

braću da žive zajedno u jedinstvu” Cathell savjetuje mladog ljekara da farmaceuta ima za

saveznika: “Dužnost ti je da budeš pravičan i prijateljski nastrojen prema svakom dostojnom

farmaceutu. “ Obojici su nam ljudsko tijelo i ublažavanje patnji izabrani predmeti životnog

rada i stoga imamo slične odgovornosti, i svakom od nas je potrebna pomoć onog drugog.

Zahvaljujući ovakvom odnosu i uzajamnoj zavisnosti između farmacije i medicine, farmaceuti

su tvoji prirodni saveznici i trebalo bi da uživaju tvoje poštovanje. Sličan sa sličnim, u bilo

čemu u životu, a naročito u profesijama kakve su naše, trebalo bi da postanu dobri prijatelji.

Vjerovatno će se svi ljekari složiti da se ni u jednoj profesiji ne može naći više ugledne

gospode nego među farmaceutima. Ovo, kao i naši zajednički interesi, trebalo bi da nas

navodi na saradnju u našim velikim, čvrsto povezanim oblastima dužnosti prema bolesnicima

i onima koji pate.”

Literatura Code of Ethics of the American Pharmaceutical Association. Proceedings of the National Pharmaceutical Convention; 1852 October 6th; Philadelphia,USA. Philadelphia: Merrihew &Thompson, Printers; 1852. p. 24-6. Percival T. Medical Ethics: or a code of instituts and precepts, adapted to the professional conduct of physicians and surgeons [1803]. London: Oxford University Press; 1849. p. 52 - 8. Swann J. FDA and the Practice of Pharmacy: Prescription Drug Regulation Before the Durham-Humphrey Amendment of 1951. Pharmacy in History 1994; 36 (2): 55-70. Marić J. Medicinska etika. 11. izd. Beograd: Megraf; 2001. p.147-200. Buerki AR, Vottero DL. Ethical Responsibility in Pharmacy Practice. 2nd ed, Madison, W: AIHP; 2002. p.101-47. Stupar D, Parojčić D. Osnovi etike u stručnom farmaceutskom radu kroz vekove. Arh. farm 2002; 3: 419-27.

III Historija medicine i farmacije

Antička grčka medicina i Hipokrat

„Ljudski život je kratak, a ljekarsko umijeće veliko. Povoljan trenutak brzo proñe, iskustvo je varljivo, a odluka teška.“

Hippocrates, otac medicine

Antička medicina

Antička medicina je interdisciplinarna disciplina u kojoj su se preplitali umjetnost,

književnost, filozofija, politika i religija. Simbol medicine zmija nije predstavljala zmiju nego

važnu praktičnu funkciju antičke medicine. Svaki antički hram imao je podzemne prolaze sa

zmijama, a hram nije bio samo mjesto žrtvovanja nego i mjesto gdje se prekidala bolest. Cilj

zmija bio je pomoći pacijentu u stanju šoka i prosvijetliti mu put do boga. Sa Hipokratovim

dobom formiraju se racionalne filozofske škole u Grčkoj i Velikoj Grčkoj (Aleksandrija), na

Siciliji, i u Kalabriji u Italiji. Najznačajnija škola bila je Pitagorina škola. U Grčko vrijeme

tijelo je bilo svetinja i disekcija se nije prakticirala, a o mozgu se zaključivalo na osnovu

posmatranja žrtvovanja životinja. O mozgu se mislilo kao o hladnoj, želatinoznoj masi koja je

bila veoma malo interesantna.

Hipokrat, OTAC MEDICINE

Hippocrates, otac medicine i centralna ličnost grčke medicine prvi je definisao bolest kao

štetnu povreda. Sebe je predstavljao Eskulapovim sljedbenikom. Ušao je u legendu i otvorio

istoriju medicine. Medicina je orijentisana čovjeku (u centru) a ne bolesti. Dao je opis,

prototip etički idealnog ljekara koji se zadržao do danas. Rođen je na ostrvu Kos 460. godine

prije nove ere. Potiče iz porodice ljekara (otac Heraklid, djed Hipokrat), a tradicija se

nastavlja preko njegovih sinova ljekara Tesala i Dracona. Kao njegovi učitelji pored oca

Heraklida pominju se još dijatetik Herodik i sofist Gorgia. Živio je u doba Sokrata. Grčku su

tada potresali peloponeski ratovi. Najviše je kao liječnik djelovao na ostrvu Kos, ali je mnogo

putovao po Mediteranu i prenosio svoja znanja i ljekarsko umijeće. Misli se da je umro 377.

godine p.n.e. u gradu Larissa u pokrajini Tesaliji, ali se ne zna gdje mu je grobnica. Na ostrvu

Kosu uz jedan izvor postoji oznaka Hippocrates. Hipokratovo učenje je bilo u direktnoj

suprotnosti magiji i ritualima ali od kulta Eskulapa kroz antičko doba medicina nikad nije bila

odvojena od religije. Najveća Hipokratova zasluga je utemeljenje medicine kao prirodne

nauke (otac medicine), odvajanje od religije i apstraktne magije. Hipokratova medicina je

izrazito klinička i individualistička. Za Hipokratovo ime su vezana prva jasno definisana

načela ljekarske etike.

Kako Hipokrat objašnjava bolest?

Prema Hipokratovom učenju bolest je biološka pojava koja se odvija po zakonima prirode, ali

je protiv harmonije organizma i okoliša. U bolesti je narušena ravnoteža. Bolest nosi naziv

diskrazija koja znači poremećaj tjelesnih sokova (humoralna teorija). U bolesti pored

poremećaja dinamičke disharmonije organizam ostaje aktivan u cilju ozdravljenja nastoji

uspostaviti poremećenu ravnotežu. Kad se radi o diskraziji u organizmu nastaju promjene koje

se manifestiraju određenim znacima i simbolima karakterističnim za pojedine bolesti uz

posebno objašnjenje njihovog nastanka. Hipokratova škola je smatrala da bolesni organizam

nastoji da spontano uspostavi poremećenu ravnotežu što upućuje na pojam homeostaze.

Pobija se ontološki pojam bolesti i smatra da ne postoje tačno definisane pojedine bolesti,

nego pojedini bolesnici. U Hipokratovo doba opisane su bolesti praćene povišenom tjelesnom

temperaturom, gdje se prepoznaju: malarija, tifus, povratna groznica, puerperalna sepsa,

skrofuloza, pneumonija, tuberkuloza pluća, pleuritis, otogeni meningitis, epidemijski parotitis,

paraliza facijalisa, krvarenje u mozgu, tetanus, ileus, giht, reumatska oboljenja zglobova,

urolitijaza, bjesnilo, cistitis i histerija. Epilepsija i astma, koje su dotad smatrane svetom

bolešću su takođe opisane kao poremećaj diskrazije.

Medicina u doba Hipokrata

U Hipokratovoj medicini se zapaža slabo poznavanje anatomije. Čovjek se posmatra kao

cjelina koja je neodvojivo povezana sa okolišem. U fiziologiji i patologiji nema

sistematičnosti, a u patogenezi bolesti su dominantne humoralna i pneumatska teorija.

Normalno odvijanje životnih procesa ovisi od tjelesnih sokova. Za zdravlje je veoma važna

ravnoteža između tjelesnih sokova kao i nesmetano unošenje vazduha u krvne sudove što

omogućava stvaranje životne toplote. Zdravlje je harmonija unutrašnjeg materijalnog i

dinamičkog sklada.

Uvod u kliničku praksu

Vrijednost Hipokratove medicine je u kliničkoj praksi. Prvi put se uvodi individualna istorija

bolesti sa pažljivim praćenjem svih simptoma i kliničkih znaka bolesti. U bolesnika se prate i

bilježe sve psihičke i fizičke promjene (semiotika je razvijena ali se ne pominje semiotičko

značenje pulsa). Analiza simptoma nije služila, kao u modernoj medicini, za postavljanje

dijagnoze, već za upoznavanje patofiziološkog uzroka bolesti i postavljanju prognoze. Kao

primjer izvanrednog kliničkog zapažanja i rasuđivanja poznati su Hipokratovi opisi batičastih

prstiju u hroničnoj plućnoj insuficijenciji (digiti hippocratici), izgled lica koji nagovještava

skoru smrt (facies hippocratica), kao i opis smrtnih hropaca (danas poznato kao Cheyne-

Stokesovo disanje). I hirurške grane su se prakticirale u Hipokratovo doba, ali hirurzi nisu bili

u rangu liječnika (nisu poznavali anatomiju!). Posebno nerazvijena bila je abdominalna

hirurgija. Izvodile su se: trepanacija lubanje, torakalna drenaža kod empijema, otvaranje

abdomena kod apscesa bubrega i jetre i amputacija gangrenoznih ekstremiteta. Prijelomi i

iščašenja zglobova su bili dobro tretirani (primjena repozicije, ekstenzije i imobilizacije).

Posebna pažnja posvećivana je neophodnosti čistoće pri izvođenju operativnih zahvata,

načinu previjanja i nastavku liječenja. I danas se korist zahvat zavoja glave poznat kao “mitra

hippocrates”. U doba Hipokrata su bile razvijene stomatologija i oftalmologija. Ginekologija

nije bila razvijena zbog praznovovjerja.

Liječenje u doba Hipokrata

“Kod liječenja bolesnika uvijek treba paziti na dvije stvari: Korisnost ili barem ne škoditi i

potrebna je ljekarska skromnost- “ljekar ne raspolaže zdravljem, već samo pomaže prirodi

općeg jačanja organizma” (Hipokrat)

Hipokrat je slijedio tradicionalni terapijski pristup, a koristio je empirijska iskustva liječenja

narodnom medicinom. Saznanja o biljkama sakupljana su godinama i u ovo vrijeme su bila

primjenjena u liječenju svih bolesti od zubobolje do steriliteta. Liječenje je imalo za cilj da

pomogne u isjeljiteljskoj aktivnosti. Načela terapije su bila oprezne indikacije, alopatija i

primjena dijetetskih sredstava. Broj upotrebljavanih lijekova bio je mali. Koristili su se

emetici, purgativi, diuretici i asdrigentna sredstva. Jak bol je suzbijan narkotičnim sredstvima

(sok od maka). Provođenje dijete u liječenju bilo je veoma značajno kao i određivanje tjelesne

vježbe tokom liječenja. Ishrana je bila umjerena: med, mlijeko, razne vrste vina i supe od

žitarica. Zdrav okoliš je preduslov zdravlja čovjeka. U liječenju preporučuje još obloge,

masažu, puštanje krvi, purgative i opijum.

Humoralna teorija karaktera i razvoj psihologije

Njegov sistem spoznaje i rada ima dva principa: empiriju i filozofiju. Prihvaća filozofiju

Empedokla da čitav svijet potiče od vode, vatre, zraka i zemlje pa da prema tome i čovjek

potiče od istih pa imamo: hladno, toplo, suho i mokro. U organizmu imamo toplu krv, hladnu

sluz, žuta žuč je suha, a crna mokra. Ako su sokovi ispravno pomiješani, čovjek je zdrav.

Odatle i nazivi za karaktere čovjeka: sangvinik, kolerik, flegmatik, melanholik. Odnose tih

sokova regulira posebna sila koju Hipokrat naziva «fizis»- priroda. Pošto se takva medicna

bavi samo sokovima, a čvrste elemente pušta po strani, nazivamo je humoralnom (od latinske

riječi humor = sok, tekućina, vlaga).

Prvi put u praktičnom radu s bolesnicima koristila primitivna psihoterapija i/ili psihoanaliza.

Liječenje se zasnivalo na izražavanju jednog od 4 karaktera ili temperamenta: sangvinik,

kolerik, melankolik i flegmatik. Sangvinik je povjerljiv i optimističan, a ima previše krvi

(tretman puštanje krvi). Kolerik je po karakteru iritabilan, brzo plane, i mislilo se da ima

previše žuči. Flegmatik je spor i ravnodušan što je bilo u vezi sa previše mukusa ili flegme.

Melankolik je tužan što je u vezi sa crnom žuči.

Hipokrat je prihvatio holistički pristup medicini. Kao terapiju, pacijentima je preporučivao

smijeh, druženje s prijateljima, odmor, slušanje muzike, vježbanje. Više je stavljao naglasak

na pacijenta nego na bolest. Hipokrat je uveo je načelo "zdrav duh u zdravom tijelu" i "media

via“ što znači zlatna sredina.

Prva klasifikacija duševnih bolesti

Prema Hipokratu duševne bolesti su uzrokovane prirodnim faktorima, a u mozgu je sjedište

duševnih zbivanja i pometnji. On je začetnik prve klasifikacije duševnih bolesti. Opisao je i

klasificirao: paranoju, melanholiju, epilepsiju, histeriju i maniju. Sumanut čovjek po njemu je

zapravo bolestan čovjek. Opisao je poslijeporođajnu depru (pospartalnu psihozu) i histeriju,

koju je pripisao samo ženama jer se kod njih javlja zbog lutanja maternice. Zaključio je da

desnom stranom tijela upravlja lijeva, a lijevom stranom tijela desna strana mozga.

Corpus Hippocraticum

Zbirka radova (50 djela) Hipokrita i njegovih sljedbenika (Herodika, Praksagora, Tesal, Polib)

i nosi naziv Corpus Hippocraticum. Glavni spisi zastupaju smjer Eskulapove škole na ostrvu

Kosu. Bolesni organizam se posmatra kao cjelina, daje se prognoza i utvrdjuje zakonitost

patoloških procesa. U drugim spisima su zastupljene ideje Knidske škole, sa isticanjem

značaja lokalizacije bolesti i lokalne terapije. U pojedinim spisima zastupljena je humoralna

teorija o nastanku bolesti, dok je u drugim pneuma značajna u patogenezi bolesti. Jednu

grupu spisa čine rasprave filozofskog karaktera iz predsokratovog vremena. Sva djela su

napisana na grčkom jeziku, sa jonskim dijalektom. Neka su u vidu priručnika i monografskog

karaktera, sa naučnim raspravama i uputstvima namijenjenim ljekarima. Druga djela su

namijenjena učenicima i širokoj publici, a neka su u vidu bilješki, za vlastitu upotrebu. Dio

Hipokratovih djela nije završen, a predstavlja skup zapisa iz prakse, zbirke istorije bolesti i

nedovršene naučne rasprave. U «Aforizmima» u 8 knjiga nalaze se kratka zapažanja o svim

bolestima i dugo je vremena važio kao osnovni medicinski udžbenik. Sva djela iz zbirke

Corpus Hippocraticum prvi je štampao na latinskom jeziku Fabius Calvus, u Rimu 1525.

godine, a na grckom jeziku Aldo Manuzio, u Veneciji 1526. godine.

Epidemije

Epidemije su bolesti koje su povlačile najviše pitanja i izazivale najviše straha jer su odnosile

velik broj života. Postojale su već u praistoriji, ali nisu zahvatale veće razmjere jer se ljudi

nisu družili zbog slabe mogućnosti komunikacija. U početku se vjerovalo da su one kazna

demona (kod Babilonaca Nergal, božanstvo u obliku muhe) ili bogova, ovisno o fazi

medicine. Kinezi su primjenjivali vakcinaciju pa je logično zaključiti da su smatrali da je to

prirodna pojava. Hipokrat je smatrao da epidemije potiču od zagađ enog zraka «mijazmi» i da

njihovo udisanje kod velikog broja ljudi stvara epidemije. Tako je jednom na poziv ilirskog

kralja da suzbije epidemiju koja se tamo pojavila postavio pitanje: «koji vjetrovi pušu u

Iliriji?». Na osnovu odgovora zaključio je da vjetrovi mogu donijeti samo bolest i u Atenu pa

je donio odluku da je bolje da ostane kod kuće i pomogne kad za to dođe vrijeme. Još prije

Hipokrata, u bibliji su opisane metode kojima se suzbija zaraza: izolacija, kupke, higijenske

mjere i slično. Takve iskustvene metode postojale su i kod drugih naroda. Poznatije epidemije

starog vijeka su: „Atenska kuga“ koja je harala od 430-435. godone p.n.e. za vrijeme

peloponeskih ratova između Etiopije i Grčke.

“Hipokratova zakletva”

Od najvećeg značaja Hipokratove medicine je prva poznata kodifikacija ljekarske etike

“Hipokratova zakletva”.

Literatura

Asimov, I., (1982). Asimov's Biographical Encyclopedia of Science and Technology (2nd Revised Edition). Garden City, New York: Doubleday. Collier PF. Oath and Law of Hippocrates (1910). Harvard Classics Volume 1997; 38. Debus AG. World Who's Who In Science: A Biographical Dictionary of Notable Scientists from Antiquity to the Present. Chicago: Marquis;1968. Porter R. The Biographical Dictionary of Scientists. Second Edition. New York: Oxford University Press, 1968. Penfield W. The Mystery of the Mind. Princeton: Princeton University Press, 1978. Glesinger L. Povijest medicine. Zagreb, Školska knjiga, 1978. Thaller L. Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika. Minerva Zagreb,1938.

Medicina u Aleksandriji

Po osvajanju Egipta i Haldeje, Aleksandar Veliki je osnovao medicinsku školu i muzej u

Aleksandriji, jednom od najvećih tadašnjih centara nauke u Starom svijetu. Više od tri vijeka

kasnije, naučnici iz svih krajeva Mediterana dolazili su tu da završe svoje studije medicine. Za

vrijeme Ptolomeja u Egiptu je izgrađena najveća i najčuvenija biblioteka u istoriji u kojoj su

bila složena sva znanja epohe. Biblioteka je imala i univerzitetski i naučni značaj. U njoj su

obučavani naučnici po principima Aristotelove škole. Jedan od svršenih studenata, koji su se

upisali u ovaj centar, Galen, rodom iz Pergama u Maloj Aziji, ostao je dominantnom figurom

medicine više od hiljadu godina.

Kada govorimo o ovom periodu onda moramo znati da je Aleksandrijska medicinska škola

bila empirijska. Ljekarska obuka morala je sadržavati tri fundamentalne aktivnosti

medicinskih vještina: anamnesis (historiju bolesti), autopsiu (disekciju za koju se govorilo da

znači “posjetu bolesti”, a koja pomaže ljekaru u budućem pregledu bolesnika) i dijagnozu

(diagnosis). Principi ove škole su sačuvani do danas. Jedina manjkavost tog perioda bilo je

šturo medicinsko znanje. Prvi put u istoriji medicine se ističe da je disekcija neophodna za

obuku profesionalnih aktivnosti ljekara i da je zapravo fundamentalni dio obuke „tehnika

egzaminacije post mortem“. Tretman liječenja svodio se na „ad hock" odluku o tretmanu i

dijagnozi.

Istovremeno uz empirijsku školu koja je djelovala u Pergamu u Aleksandriji su postojale i

dogmatska škola koja je slijedila kontinuitet Hipokratove škole i metodistička škola.

Manjkavost Alexandrijske medicine bila je vrlo loša higijena što je isticao Democritos i

Aristotel.

Herophilus

Herophilus (335-280 godine p.n. e.) je rođen je u Halkedonu u Maloj Aziji (područje današnje

Turske) 335. godine prije nove ere. Najveći dio života je proveo u Aleksandriji. Ne zna se

mnogo o njegovom ranom životu osim da je prešao u Aleksandriju i vrlo mlad počeo sa

svojim školovanjem. Podučavao je druge i bio autor 9 tekstova čiji su se naslovi nalazili u

njegovoj knjizi „Pulsevi“. U knjizi „Babinjare“ pojasnio je trajanje trudnoće i faze rađanja. U

Aleksandriji je često izvodio disekcije i publikovao bi uz objašnjenja sve što je radio i što ga

je fasciniralo. On je bio prvi naučnik koji je sistematično provodio disekciju na ljudskom lešu,

pa ga smatraju prvim anatomom. Disekcija je u to vrijeme bila zabranjena osim u

Aleksandriji.

Herophilus je prepoznao da je mozak centar nervnog sistema. On je prvi podijelio mozak na

veliki i mali i istakao da se funkcionalno razlikuju. Spoznao je da je mozak sjedište

intelektualnih funkcija i da to nije srca kako se ranije mislilo. Uočio je da iz mozga izlazi splet

nerava. Opisao je optički i okulomotorni nerv koji su od značaja za vid i pokretanje očnih

mišića. Vjerovao je da su senzorni i motorni nervi u mozgu i njihova neuralna transmisija

vođeni pneumom. Pogrešno je bilo takođe njegovo mišljenje da je pneuma supstanca koja

prolazi kroz arterije zajedno sa krvlju.

Brojni termini koje je koristio u svom anatomskom vokabularu, kad su bili prevedeni na

latinski jezik korišteni su kroz istoriju. U disekciji mozga on je uključio termin chorioeides

kao chorion u značenju dvije membrane horion i amnion (embriologija) koje se razvijaju u

fetusu. Njegov termin je još uvijek u upotrebi. Herophilos je otkrio povezanost paranazalnih

sinusa, kojeg su anatomi poslije njega nazivali „Tocular Herophilli“. Pri disekciji očiju

zapazio je osnovne membrane oka, nazvao ih je retiform (slično mreži, mrežnjača engl. “net-

like”). Uspješno je nazvao duodenum (znači crijevo dugo dvanaest prstiju, na grčkom

dodekadaktylon).

Herophilos je elaborirao doktrinu o pulsu. Smatrao je da je osnovni fenomen pulsa ritam kao

u muzici. Da bi smo razumjeli puls, predlagao je, da bi trebali učiti teoriju muzike.

Herophilusa je podučavala Aristotelova kćerka o teoriji muzike. Međutim ova teorija o

primjeni muzičke teorije (harmonija tonalnih intervala muzičke skale) je kasnije bila

napuštena. Ono što je vrijedno pomena je tvrdnja da je kvalitet pulsa povezan sa bolešću, i da

je puls povezan sa radom srca. Isticao je da tremor i spazam, s druge strane potiču iz mišića.

Herophilus je jedan od začetnika naučne misli. On je uveo eksperimentalni metod u medicinu,

i po njemu je to nužni naučni metod za otkrivanje iskustvene osnove. Galen ga je kritikovao i

isticao da je eksperimentalni metod kontradiktoran racinalnosti.

Herophilus je također bio zaslužan za intenzivno proučavanje fiziologije reproduktivnog

sistema. On je otkrio jajnu stanicu, pojasnio oplodnju jajne stanice i trudnoću. Značajna su

također njegova anatomska proučavanja jetre, pankreasa gastrointestinalnog trakta,

sekretornih i polnih organa. Vjerovao je da je zdrava ishrana i tjelesno zdravlje povezano, a da

je zdravlje individualno. Kad se jednom izgubi zdravlje, vještine se ne mogu ispoljiti, bježi

snaga, gubi korisnost, a inteligencija ne može biti primijenjena.

Pozvao je Erasistratusa da mu se pridruži i zajedno su osnovali Anatomsku školu. Sva

njegova djela su izgubljena, ali je bio veoma čuven sve do pojave Galena u medicini u

drugom vijeku nove ere. Poslije smrti Herophilusa 280. godine prije nove ere, anatomska

istraživanja su bila prekinuta dok ih nije započeo Leonardo da Vinci 1800 godina kasnije.

Erasistratus

Erasistratus (304. -250. godine p.n.e.) je bio ljekar kralju Seleucus I Nicatoru od Sirije.

Antiochus, sin Seleucus i Nicator, kralja Sirije, bio je opasno bolestan i pozvali su

Erasistratos-a da mu pomogne. Kad je on posjetio pacijenta otkrio je da je bolest psihičke

prirode (kada mu je opipao puls i vidio udare srca u prsištu). Naime Antiochus je bio

zaljubljen u mladu maćehu, koju je oženio njegov stari otac (prizor oslikan na fresci u Siriji).

Također je bio anatom, ali mu se pripisuje posebna zasluga kao tvorcu fiziologije. On je

zaslužan za opis srčanih zalisaka. Zaključio je da srce nije centar osjećaja, a da ono radi na

principu pumpe. Prvi je ukazao na razlike arterija i vena. Vjerovao je da su arterije ispunjene

zrakom i da se u njima nalazi duša (pneuma). Otkrio je da su atomi esencijalni tjelesni

element, a da ih vitalizira pneuma, te prolaze kroz nerve. Prvi je uočio razliku između

senzornog i motornog nerva i dao je precizan opis cerebruma i cerebelluma. Istakao je da dura

mater nije izgrađena od supstance koja potiče od mozga. Napisao je mnogo radova iz

anatomije, praktične medicine i farmacije. Erasistratus je zajedno sa Herophilus-om bio

začetnik naučne misli. Ispitivao je značaj tjelesne temperature. Uočio je razlike između

sistemske i pulmonalne cirkulacije, koji su imali značaj za rad srca. Misli se da je Eristratus

dao naziv trikuspidalnoj valvuli srca. Uočio je da senzacija gladi potiče iz stomaka.

Pneuma (spiritualna supstanca) igra važnu ulogu u fiziologiji i patologiji. U liječenju

podržava upotrebu purgativa, dijete bogate voćem i povrćem, kupanje i frikcije za obaranje

temperature, tjelovježbu. Principi Aleksandrijske škole su sačuvani do danas. Jedina

manjkavost tog perioda bilo je šturo medicinsko znanje. Tretman liječenja svodio se na ad

hock odluku o tretmanu i dijagnozi.

Literatura

Connell SM. Aristotle and Galen on sex difference and reproduction: a new approach to an ancient rivalry. Studies In History and Philosophy of Science Part. 2000. A 31(3): 405-27. Wills A. "Herophilus, Erasistratus, and the birth of neuroscience," The Lancet. (November 13, 1999): 1719 Expanded Academic ASAP. Gale, 2008. Brock AJ (trans.) Galen. On the natural faculties. Heinemann, London 1916. pp xii, 233. Simon Hornblower and Anthony Spawford, "Herophilos," The Oxford Classical Dictionary. (New York: Oxford University Press, 1999) 699. "Herophilus", Encyclopedia of World Biography Supplement Vol. 25 Thomson Gale. (Michigan: Gale). von Staden H. (ed. trans.) Herophilus: The Art of Medicine in Early Alexandria. Cambridge University Press, 1989. Adrian Wills, "Herophilus, Erasistratus, and the birth of neuroscience," The Lancet. (November 13, 1999): 1719 Expanded Academic ASAP. Gale,. 2008. On the Localization of the Functions of the Brain with Special Reference to the Faculty of Language," Anthropological Review, Vol. 6, (Oct., 1868) 336. Galen. On the natural faculties. Brock AJ (trans.) Heinemann, London 1916. pp xii, 233.

Medicina starog Rima

Rimska medicina

Rimska medicina prije Galena je pod jakim uticajem religijskog praznovjerja. Romanska

medicina je održavala istovremeno svjetlo helenske racionalne medicine, narodne lijekove i

praksu religioznog kulta. Rimljani su imali i naučni i mitološki pristup medicini i brizi za

zdravlje. Preuzeli su neka saznanja od Grka, prvenstveno od Hipokrata, kao i od Etrušćana,

Egipćana, Perzijanaca i drugih osvojenih naroda. Rimljani su pak, pored empirijske metode,

posmatranja i bilježenja simptoma, uključili i molitve i žrtve bogovima, kao dio tretmana.

Skoro svi rimski bogovi su imali moć izlječenja, a bog zdravlja je bio Eskulap (Aesculapius).

To je preuzeto iz grčke mitologije, a postojala je legenda kako je grčki bog Eskulap putovao

u obliku zmije i došao u Rim brodom koji je putovao do rijeke Tiber. Kad je plovio rijekom

Tiber pao je s broda na jednom otoku i tu su Rimljani podigli hram do kojeg su putovali da bi

se molili za izlječenje. Na ovom otoku i danas ima bolnica. U starom Rimu su postojali i

drogeristi, koji su pripremali razne masti, afrodizijake, otrove, sredstva za pobačaj, parfeme i

medicinske banje. Oni su se zvali „farmakopoli“, dok su „alipti“ pripremali i prodavali samo

razne masti.

Ljekari u Starom Rimu

Ljekari u Starom Rimu u početku nisu uživali poštovanje i često su smatrani prevarantima i

šarlatanima. Tu su reputaciju stekli zbog nedostatka ljekarskog znanja, vještina i efikasnih

tretmana. Većina doktora nije bila obučena za taj posao, osim nešto malo znanja što su im

prenosili njihovi mentori. Najviše ljekara bili su slobodni robovi i drugi koji nisu imali

uspjeha ni u čemu drugom (u antičkoj medicini robovima i ženama bilo je zabranjeno baviti

se medicinom). Neki doktori su čak reklamirali svoje usluge na uglovima ulica, vršeći neke

jednostavnije operativne zahvate na ulici i na taj način su privlačili ljude. Neki su doktori

reklamirali i preparate za uljepšavanje, kozmetiku, parfeme, čak su pravili i frizure i na taj

način zarađivali dosta novca. Neki doktori su skupo naplaćivali lijekove , koji uopšte nisu

djelovali i liječili bolesti koje nisu razumjeli. Ako bi se njihove metode slučajno pokazale kao

uspješne, privukao bi mnogo pacijenata, a ako to ne bi bio slučaj, onda bi jednostavno

promijenio profesiju.

U starom Rimu postojalo izvjesno razlikovanje među samim ljekarima, od kojih su se neki

bavili više izradom lijekova, nego liječenjem. Potvrdu za to nalazimo kod Aula Kornelija

Celsa, koji razlikuje tri podvrste : hirurge, ljekare opšte prakse i onoga koji se bavi više samo

izradom lijekova- farmakokinetikom.

Medicina Rimskog carstva

U staroj Grčkoj u vrijeme Rimskog carstva snažno se razvijala higijena (javne česme,

vodovod i kanalizacija). Rim je imao dobar vodovodni i kanalizacioni sistem. Uvodi se sistem

fontana – insulae. Svaka kuća je imala akvadukte. Međutim vodovodne cijevi u Rimu bile su

izgrađene od olova i javljale su se olovne kolike kao znak otrovanja. Kolike su se javljale i

često imale smrtni ishod u prilikama kad se pilo vino. To je zato jer su se olovne pare koristile

za kontrolisanje fermentacije vina. Medicina se u starom Rimu prakticirala se kao opšta i/ili

porodična medicina. Doctor je bio pater familiae. Bila je zasnovana na realnom empirijskom

pristupu. Obzirom da je Grčka osiromašena ratovima mnogi ljekari iz stare Grčke su došli u

Rimsko carstvo. Žene su imale važnu ulogu u medicini, jer su pomagale kod porođaja i

pružale potrebnu brigu, a doktori su često zanemarivali pacijente.

Praznovjerje pomalo nestaje dolaskom prvih grčkih ljekara u Rim. Prvi je bio Arhagat 219.

godine p.n.e. koji je imao mnogo uspjeha, ali je nakon nekoliko neuspjeha proglašen

krvnikom, a Rimljani se sve više vraćaju svojim neškolovanim ljekarima i sve više

izbjegavaju strance.

Ugled grčkih ljekara podiže Asklepijad (91. godine p.n.e) koji na temelju svog velikog znanja

stekao veliki ugled. Zbog specifičnosti života Rimljana uvodi u liječenje dijetu, gimnastiku,

šetnju, masažu i slično. Umro je u kasnoj starosti nakon pada niz ljestve. Uveo je atomističku

teoriju, bolest tumači poremećajem gibanja atoma. Prvi je razlikovao akutne od hroničnih

bolesti. Izmislio je traheotomiju i vađenje tekućine iz trbušne šupljine probadanjem zida

trbušne šupljine kod „vodene bolesti“. Njegova škola uvodi teoriju o bolesti kao posljedici

krivog tonusa tijela.

Postoji i pneumatska škola; pneuma je duša i njen poremećaj uzrokuje bol. Ta škola nije bila

dugog vijeka. Sukobe među raznim formiranim školama prekida nastanak eklektičke škole

koja je iz svih škola uzela najkorisnija učenja.

U 1. vijeku p.n.e. Paulus Cornelius Celsus je napisao prvo mediicnsko djelo- enciklopediju na

latinskom jeziku, a to je „De re medica“. Celsus nije bio ljekar nego enciklopedist. Sačuvana

je enciklopedija o medicini u 8 knjiga. Celsus se više zalaže za empiriju. Opisao je operaciju

kile, operaciju očne mrene, operacije različitih oteklina, amputacije, trepanaciju lubanje,

spaljivanje proširenih žila i plastične operacije lica. Razvio je svoju metodu odstranjivanja

kamenca u mokraćnom mjehuru.

Plinije Stariji također piše medicinska djela iako nije ljekar. Mnogo veće znanje ima

Dioskurid, rimski vojni ljekar. Napisao je prvu farmakopeju ili I farmakološko djelo u 1.

vijeku p.n.e. „De materia medica“, koje je bilo glavno djelo o lijekovima sve do 1800.

godine. U tom dijelu opisano je oko 500 biljnih, životinjskih i mineralnih lijekova, njihova

terapijska primjena, način sakupljanja i čuvanja. Soran iz Esefa je napiao veliko djelo iz

Ginekologije i porodništva.

Javno zdravstvo i Rimska medicina

Zasluga Rimljana je u vrlo visokom nivou javnog zdravstva i medicinskom zakonodavstvu.

Propisno su pokopavali mrtve, a osnovali su i prve krematorije, javne nužnike, javna kupatila,

kanalizaciju, obavezan pregled prostitutki i pregled živežnih namirnica. Postojale su samo

vojne bolnice i valetudinariji za smještaj oboljelih robova. Medicinsko zakonodavstvo

postojalo je već u 7. vijeku p.n.e. Izraz carski rez ne potiče od imena Julija Cezara, za kojeg se

smatralo da je na taj način došao na svijet. Zakon Rimljana, ili Caesarean je zahtijevao da

ukoliko trudnica umre ne može biti sahranjena dok se dijete ne izvadi iz utrobe. Ovaj zahvat

je rijetko izvođen, jer doktori nisu mogli spasiti majku. Postojala je zabrana vještačkog

pobačaja. Ljekar je odgovoran za svoj rad. Status ljekara je u početku bio vrlo nizak, bili su

robovi, ali se kasnije postupno poboljšavao. Najkarakterističniji je razvoj higijene u Rimsko

doba. Javni ljekari su se nazivali arhijatri, a činovnici edili brinuli su za higijenske uslove u

gradovima. S vremenom se javljaju se specijalizacije (ginekologija, okulistika, otologija).

Iako nisu mogli dovesti u vezu mikroorganizme s bolestima, ipak su instrumente prije

upotrebe držali u ključaloj vodi, rane su prali i slično. U Starom Rimu je bilo poznato i da krv

teče kroz arterije i vene. Hirurzi su koristili odgovarajuće instrumente kojima su stezali

arterije kod operacija. Takođe su vršili amputaciju da bi spriječili smrt od gangrene. U

bolnicama su čak odvajali neke pacijente od drugih, kako bi spriječili širenje bolesti. Takođe

su zagrijavali prostorije i često ih zračili.

Šta je bolest u Rimskoj civilizaciji

Stari Rimljani su vjerovali da je bolest rezultat neslaganja s bogovima i vjerovali su da će ih

supersticija, rituali i čaranje izliječiti. S obzirom da su mnoge bolesti bile prolaznog

karaktera, oni su smatrali da su izliječeni jer su udovoljili bogovima na pravi način. Rimskoj

civilizaciji, kao i svim drugim civilizacijama, prijetile su mnoge bolesti. Jedna od bolesti za

koju nisu imali efikasan tretman je malarija. Sama riječ znači «loš zrak». Doveli su u vezu

stajaću vodu s širenjem parazita koji izaziva malariju.

Rimska medicina od Galena do propasti rimskog carstva

Galen (Claudius Galenus) rođen je 130. godine u Pergamu u Maloj Aziji. Medicinu je učio u

Pergamu, Smirni i Aleksandriji, gdje se posebno bavio anatomijom. U Rim dolazi 162. godine

gdje se proslavio svojim kurama. Prvo je bio doktor gladijatorima. On je istraživao funkcije

organa, ali na životinjama. Najčešće je provodio istraživanja na svinjama smatrajući ih

najsličnijim ljudima. Otkrio je da se urin ne produkuje u mokraćnoj bešici, ali da prolazi kroz

uretere. Opisao je laringealni rekurentni nerv i njegov tretman biljnim preparatima

(“lijekovima”). Po Galenu etiološki materia pecans uzrokuje bolest i treba je ukloniti. Galen

je elaborirao filozofsku tezu o tjelesnoj cirkulaciji. Bio je prvi koji je determinisao metod

digestije hrane u stomaku.

Kao tridesetpetogodišnjak postaje ljekar cara Marka Aurelija. Umire u Rimu 200. godine.

Napisao je oko 400 djela iz medicine, filozofije i matematike. Stotinu djela koja imaju

medicinski sadržaj dijele se na: medicinsku filozofiju i etiku, komentare starih medicinskih

djela, anatomiju, fiziologiju, higijenu, nauku o pulsu, dijetetiku, patologiju, farmaciju,

terapiju, opštu medicinu. Pristaša je Hipokrata i preuzima teoriju o tjelesnim sokovima, ali ih

nadopunjuje i pneumom koju dijeli na onu u mozgu, srcu i jetri.

Anatomiju proučava isključivo na životinjama, što će dovesti do potpunog sloma njegove

nauke u 16. vijeku od strane Vesala koji je utvrdio da je anatomija koju opisuje Galen u stvari

„anatomija majmuna“. Mislio je da je jetra glavni organ krvne distribucije preko mezenterične

vene. Nutrienti iz hrane se prenose do organa iz jetre. Preko vene cave krv iz jetre odlazi u

srce. Po njemu je treću cirkulaciju činila takozvana animalna duša i mozak je dobijao krv

preko nerava.

Ipak je u anatomiji veliki broj korištenih pojmova uveo Galen. Utvrdio je da živci potiču iz

mozga i da oni provode životnu pneumu po cijelom organizmu kroz kičmu. Uočio je da se

prekidom kičmene moždine uzrokuje kljenut određenih dijelova tijela. Stvara koncepciju

krvotoka koja se održava sve do 17. vijeka. U patologiji se pridržava humoralne medicine.

Hirurgijom se malo bavio, više ranarništvom.

Galenovi principi liječenja

Galen je mnogo pisao o svim oblastima praktične i teorijske medicine i farmacije. Galenom

je označena vještina pripremanja lijekova, jer je on bio ujedno i najveći apotekar svog

vremana. Po njemu je i dobila svoje ime nauka i vještina pripremanja lijekova „Galenska

farmacija“. On je osnovao i naučno istraživanje lijekova “farmakognoziju”. Lijekove daje po

principu „contraria contrariis“. Njegov sistem je djelovao toliko savršeno da je dugo vremena

smatran konačnim. Uveo je različite farmaceutske lijekove bazirane na biljkama. Naprimjer

koristio je vrbinu koru kao opijumsku tinkturu. Galen je prvi medicinar koji je liječio uzroke,

a ne posljedice! Po njemu su lijekovi koje apotekari i farmaceuti pripremaju i proizvode u

apotekama prozvani galenskim pripravcima. Do danas je ostalo da se u “Galenskom

laboratoriju” spravljaju magistralni pripravci lijekova (tinkture, čajevi, masti, solucije). Galen

je koristio metod liječenja puštanjem krvi. Uveo je metod sterilizacije ključanjem koji se

zadržao do 18. vijeka. Na svako pitanje je mogao odgovoriti iz jednostavnog razloga što je bio

veoma uporan i imao veliko znanje. Zbog njegova monoteizma crkva mu daje placet pa se

njegovo učenje održalo sve do 17. vijeka. (do pojave Vesala i Paracelsusa). Kasnije prerade

Galenovih djela su posve bezvrijedne, pa medicina Rima gubi tlo pod nogama i u nju se

ponovo uvlači liječenje pomoću amuleta, magije i slično.

Razvoj vojne medicine i hirurgije u starom Rimu

Mnogi ratovi, koje je vodila Rimska imperija su doveli do napredka u vojnoj medicini a

izgrađene su i bolnice pod vojnim uticajem. Doktori su opservirali i bilježili uspješne

tretmane, koje su mogli koristiti drugi doktori. Car, Augustus, je osnovao profesionalne

medicinske trupe, koje su pružale pomoć na bojnim poljima.Augustus je shvatio da doktori

igraju značajnu ulogu u armiji, dao im je dostojne titule i posebne mirovinske beneficije. Od

ljekara se očekivalo da pohađaju Vojnu medicinsku školu, te da polože odgovarajuće ispite.

Ljekari u Starom Rimu bili su podijeljeni na uže specijalnosti. Tako su postojali internisti,

oftamolozi i urolozi,dok su operacije obavljali hirurzi. Hirurzi su imali širok spektar

analgetika i sedativa, koji su pomagali pri operacijama, uključujući ekstrakte iz opijuma

(morfij). Uklanjali su i ožiljke sa tijela oslobođenih robova, koji nisu željeli da na taj način

budu obilježeni u rimskom društvu. Najimpresivnije su ipak bile operacije na mozgu,

obavljane u cilju nestanka glavobolja koje su često bile posljedica ozljeda glave. Doktori su

koristili cilindričnu bušilicu (podsjeća na štapiće koji služe za stvaranje paljenje vatre) kojom

su pravili rupu u lobanji. Nevjerovatno je da je bio visok stepen preživljavanja i nije bila

potrebna anestezija za ovaj zahvat. Među ostacima Pompeja, grada koji je razoren usljed

erupcije Vezuva, pronađeni su hirurški alati, kao što su skalpeli, makaze. Skalpeli napravljeni

od čelika i bronze korišteni su za pravljenje rezova. Kuke su korištene za lakše uklanjanje

manjih dijelova tkiva.

Otrovanja u starom Rimu

U Starom Rimu su korištene različite supstance za liječenje i anesteziju. Kod ljudi je ciljano

razvijan strah od trovanja, pa se radilo na pronalasku antidota. Zarađivali su dosta novca

dajući preventivne materijale kao i materijale za sanaciju nakon trovanja. Neke žene su

plaćale i za ubistva svojih muževa trovanjem, pri čemu bi doktori kao izgovor tvrdili da su

samo pacijenta riješili muke. Komad osušene hijenine kože se koristio za saniranje ujeda

bijesnog psa. Mnoge tablete su sadržale osušene bube. Da bi smanjili vrištanje i opiranje

pacijenata korišten je najčešće opijum kao anestetik, koji bi davao pacijentu osjećaj

obamrlosti i ograničio bi njegove pokrete.

Apoteke u starom Rimu

U starom Rimu postojale su brojne apoteke u kojima su se izrađivali i lijekovi. I sam Galen je

u Rimu (u Via Sacra) imao svoju sopstvenu apoteku u kojoj je izrađivao razne komplikovane

sastojke, koji se po njemu još i danas nazivaju „galenski pripravci“. Sem ovih apoteka u Rimu

su postajale i trgovine lijekovima koje su se nazivale „Tubernae unguentariatae“. Za razliku

od drugih trgovina lijekovima, ove su već u to doba imale kao spoljni znak klasični Eskulapov

štap sa zmijom. Te trgovine, apoteke vodile su svoje knjige primanja i izdavanja, a morale su

da drže i noćnu službu. Lijekovi koji su se vjerovatno sastojali većinom od raznih masti,

pripremali su se na zasebnom stolu sa mramornom pločom, koji je pretača današnjem našem

recepturnom stolu.

Epidemije u antici

Da bi se razjasnio uzrok epidemija u antičko doba razvila se teorija mijazmi. Prema toj teoriji

epidemije nastaju zato što su štetne materije u vodi i zraku. Stoga „ljekari i apotekari“ bježe iz

područja epidemija i ostavljaju oboljele da ih njeguju ranari!! To je uradio i Galen. Najveća

epidemija kuge desila se od 251-266. godine „Ciprijanova kuga“. Vjerojatno se radilo o

epidemiji velikih boginja. Krajem IV vijeka patricijka Fabiola podiže prvu bolnicu u Rimu.

Literatura

Brian P. Galen on the ideal of the physician. South Africa Medical Journal. 1979. 52: 936-938. Cambi N. Antika. Zagreb, 2000. Chamoux F., Grčka civilizacija, Beograd 1967. Coarelli F. Rome: Guide Archeologiche. Milano, 2004. pp. 4. Cristofani M. Gli Etruschi: Una nuova imagine. Firenze, 1993. pp. 2. Durando F. Drevna Grčka. Zagreb, 1999. Gabucci A. Guide to ancient Rome.Venice, 2000. Glasinger L. Medicina kroz vjekove. Zagreb, 1954. Grimal P. Rimska civilizacija. Beograd, 1968. Janson HW, Janson AF. Povijest umjetnosti. Zagreb, 2003. Jurić A. Grčka: Od mitova do antičkih spomenika. Rijeka, 2001. Liberati AM, Bourbon F. Drevni Rim. Zagreb, 2000. Milićević M. Rimski kalendar. Zagreb, 1990.

Arapska medicina

Glavna zasluga Arapske medicine je prenošenje grčko- rimskih tekovina na istok. Djela

Hipokrata i Galena se prevode na arapski jezik. Najpoznatiji prevodilac bio je Hunain Ibn

Izak (809 -877. godine). U najranijoj fazi Arapska medicina prolazi kroz demonističku fazu

koja traje do pojave Muhameda, kada ulazi u religioznu, a poslije u naučnu fazu i širi se u

svim zemljama koje Arapi osvajaju. Arapski liječnicu su upotpunili medicinu vlastitim

iskustvima koja su predali zapadu. Otvaraju se Medicinske škole u Siriji i Perziji. One se u

762. godini sele u Bagdad. U 8. vijeku počinju stvarati vlastita djela, a u 10. vijeku pojavom

Razesa počinje najplodnije doba arapske medicine. Na području anatomije Arapi nisu postigli

ništa značajno jer iz vjerskih razloga nisu radili sekciju. Glavna zasluga Arapske medicine je

na području terapije i farmakologije. Najpoznatiji je botaničar i farmakolog Ibn-al-Baitar.

Unaprijedili su alhemiju, dijalektiku u medicinskoj riječi i komunikaciji, bolnice, ludnice i

apoteke. Od kliničkih grana najviše su unaprijedili okulistiku. Ali Ibn-Isa opisuje u svojoj

knjizi „Dhakhirat al-Kahhalin” (Priručnik za oftalmologe) 130 različitih očnih bolesti, a

proučavali su i optiku.

Razes

Razes (Abu Bekri Muhamed ibn Zakarija al-Rasi (850.-933. godine) iz Perzije živio je u

Bagdadu i radio kao liječnik i direktor bolnice. Izdao je medicinsku enciklopediju od 226

dijelova grčkih i arapskih autora „Sadržaji“. Djelo je puno njegovih ličnih vrlo dobrih

opažanja. Drugo djelo mu je „Kitab al Mansuri“, napisano u 10 knjiga o kozmetici,

toksikologiji i hirurgiji. Najpoznatije mu je djelo o boginjama i ospicama jer ih Razes prvi

razlikuje. Protivi se svakom praznovjerju i šarlatanstvu.

Abul –Kasim

Abul -Kasim (umro 1013. godine) iz Kordove autor je medicinske enciklopedije „Al Tasrif“.

U prvom dijelu pomenute enciklopedije je obrađena opća medicina, a u drugom hirurgija. Iz

njegovih djela o hirurgiji vidljivo je da su se arapski ljekari služili kauterom (usijano željezo),

a ne nožem te da su podvezivali krvne žile. Opisao je prvi put slučaj vanmaterične trudnoće.

Ibn Sina, Avicena

Avicena je već kao 16-godišnjak liječio sultana Buhare

Nuha Ibn Mensura na prijedlog svojih starijih kolega. Tada

su ga zvali "čudom od djeteta" i vec je u tom životnom dobu

imao pristup bogatoj sultanovoj knjižnici.

Ibn Sina, Avicena (980-1037.

godine)

Krajem 10. i početkom 11. stoljeća živio je i radio Avicena, najčuveniji arapski ljekar. Punim

imenom Abu Ali Ibn- Sina bio je rodom iz Perzije. Ibn Sina je rođen 980. godine u

Afshanahu, nevelikom mjestu nadomak Buhare. Sa deset godina je završio studij Kur’ana i

islamske literature, a sa osamnaest ostale naučne discipline, uključujući i islamsko pravo,

astronomiju, medicinu, logiku i filozofiju. Njegov ogromni doprinos u raznovrsnim naučnim

disciplinama učenosti rezultat je njegove nevjerovatne memorije koja mu je omogućavala da

napamet nauči, primjerice, „Kur’an“ i Aristotelovu “Metafiziku”. Bio je svestran naučnik,

enciklopedist u pravom smislu riječi, a bavio se medicinom, filozofijom, matematikom,

fizikom, astronomijom, alhemijom i teologijom. Njegovi savremenici svjedoče da je najteže

naučne i filozofske probleme rješavao u snu, a današnji savremenici bi rekli da je imao visok

količnik emocionalne inteligencije. On je radio i djelovao unutrašnjom određenošću koja je

generirala fascinantnu fizičku i intelektualnu energiju. Svoje zadnje godine zivota Ibn Sina

proveo je na dvoru pod zastitom Ala ed-Devle. Umro je u Hamadanu 1037. godine gdje se i

danas nalazi njegov grob. Živio je dosta neuredno, a umro je od lijeka što ga je sam sebi krivo

pripravio protiv grčeva u stomaku. Uz Galena, Avicena je ostavio najznačajniji uticaj na

kasniji razvoj evropske medicine i farmacije.

Kao izvanredni poznavalac Kur’ana, nesumnjivo genijalni Ibn Sina Avicenna nije dvojio o

strukturi naše stvarnosti, o uzajamnom prožimanju materijalnog i duhovnog svijeta, te o

postojanju duhovnih bića i njihovim stalnim pokušijma da utiču na čovjeka i njegovo

zdravlje. Potvrde za to nalazio je u svakodnevnom životu, jer su na njegova vrata kucali

mnogi duševni bolesnici, tražeći da im pomogne i da ih oslobodi od zlih duhovnih napasnika.

“Čovjek je svakodnevno izložen atacima šejtana i džinna”, zapisao je jednom prilikom

Avicena. “Njihovi napadi su raznovrsni i opasni i mogu biti mnogo pogubniji i razorniji od

svake fizičke bolesti.” Nakon smrti oca Ibn Sina, u svojoj dvadeset drugoj godini počinje

pisati svoja prva naučna djela. Na dvorovima u Reju, Džurdzanu i Isfahanu kod svojih

mecena Ibn Sina, u miru piše djela. Taj period pisanja za Ibn Sina je bio najplodotvorniji u

njegovom životu. Tada su nastala njegova najbolja djela koja su ostavila veliki pečat u

svjetskoj nauci, posebno medicini.

Čuvena djela

Još od malih nogu Ibn Sina je skupljao znanje iz različitih izvora svog vremena, kritički

selektirajući ono što je prema njemu bilo zanimljivo i važno. Broj djela koja je napisao bio je

između 100 i 250. Sadržaj i kvalitet njegovih djela, te njihov doprinosa u praktičnoj

medicinskoj nauci otkrivaju začuđujući stepen njegove intelektualne i stručne kompetentnosti.

Najpoznatija djela su mu: "„Medicinski kanun ili Zakonik medicine" (izvorno: "Al Kuanun

fit-tib", "Rasprava o filozofiji" (izvorno: "Kitab al shifa") koja predstavlja filozofsku

enciklopedija, a uključuje logiku, fiziku, matematiku i metafiziku, "Traktat o duši" (izvorno:

"Al isharat") i druga.

Vjerovao je da se na svijetu ništa ne dešava slučajno i da se u snu mogu sagledati neke

nevidljive stvari, pa čak zaviriti u budućnost. Smatrao je da razumnim ljudskim bićima stoji

na raspolaganju jedan neiscrpan potencijal, nazvao ga je “snagom zamišljanja”, nekom vrstom

“unutarnjeg glasa”, čije sugestije i zapovijedi tijelo mora poštovati i izvršavati, “jer ta snaga

može isto tako izliječiti bolesnika, kao sto može zdravog čovjeka oboriti na bolesničku

postelju”. Avicena je isticao da ta snaga ima mogućnost “actio in distantia” odnosno

djelovanje na daljinu, ali nije riječ samo o izazivanju psihičkih fenomena, već o energiji koja

je sposobna pokrenuti i neko materijalno tijelo. Ta nevidljiva snaga nije ništa drugo do duša,

koja, iako toga nismo svjesni, suvereno vlada svijetom materije. Njegovi eseji i poeme, kao

što su “Poslanica o tajnama sudbine”, “Esej o ljubavi”, “Kasida o duši”, “Postignuće sreće”,

samo su djelići njegovih razmišljanja i istraživanja svijeta metafizike. Nekolicina prijepisa

njegovih djela nalazi se u Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu.

„Medicinski kanun“

Čuveni “Medicinski kanon”, zasigurno je najvažnije djelo iz vremena u kome je živio Ibn

Sina, a sastoji se od pet dijelova. Više puta je prevođen na latinski jezik i više od šest vijekova

(od 11.-17.) smatran je najvažnijim medicinskim izvorom kako na Istoku, tako i na Zapadu, a

i dan danas predstavlja primarni izvor islamske medicine. Sa Ibn Sinaovim „Medicinski

kanunom“ došlo je i "zlatno doba arapske medicine" i njen najveći uspon. To je golema

medicinska enciklopedija gdje je sadržano čitavo grčko- rimsko i arapsko znanje. Avicena se

u djelu istakao kao izvanredan promatrač i logičar, a između ostalog opisuje i seksualne

perverzije. Ovo je djelo kasnije prevođeno na latinski jezik. „Medicinski kanun“ je vrijedio za

glavnu medicinsku enciklopediju sve do renesanse. Bio je priznat udžbenik sholastičke

medicine, uz Hipokratove "Aforizme" i Galenovu "Ars parva" na univerzitetima Istoka i

Zapada.

U Medicinski kanon-u, Avicena je obuhvatio znanja Dioscurida i Galena, ali je opisao i

ljekovito bilje preneseno iz Kine, Indije i Perzije. Medicinski kanon je napisan u pet tomova,

a bezbroj je puta je štampan i preštampavan na arapskom i drugim svjetskim jezicima,

uključujući i latinski. Medicinski kanon je podijeljen na četiri dijela. U prvom dijelu data su

pravila koja obrađuju teoretsku i praktičnu stranu medicine prema općem značenju. U drugom

dijelu raspravlja se o jednostavnim i složenim lijekovima, kao i hrani (dijetetski režim) koji se

koriste prilikom liječenja. Treći dio knjige govori o bolestima koje zahvataju pojedine organe,

zatim o njihovim uzrocima, simptomima i liječenju. Četvrti dio Medicinskog kanuna obrađuje

bolesti, njihove uzroke,

Higijensko dijetetski režim i okoliš opisani u Medicinskom kanunu

Ibn Sina je u liječenju bolesnika, osim konkretne upotrebe lijekova, većinom onih koji su se

koristili i koriste danas kao tradicionalni lijekovi, preferirao higijensko- dijetetski režim i

okolišne faktore. Higijensko- dijetetski režim je opisan u drugom poglavlju prvog dijela

Medicinskog kanuna i nazvao ga "Opće norme praktične medicine". Praktični dio medicine

on je podijelio na higijenu i liječenje bolesti, u kome je opisao higijenske norme ponašanja,

važnost pravilne ishrane, zatim uzimanje vode i drugih pića, kretanje i mirovanje, san i

budnost te izlučivanje i zadržavanje tjelesnih materija, zatim spolno općenje, uticaj godišnjih

doba. Iz ovog poglavlja citiran je dio koji se odnosi na upražnjavanje higijene:

"Ljekaru nije zadatak da kod pacijenata sačuva stalnu mladost i snagu, niti da svakoj osobi

osigura najdulji život, a pogotovu ne da spriječi smrt. Čovječije tijelo, naime, nastaje samo od

vlage u kojoj je sadržana toplota, koja tu vlagu kuha i hrani i iz nje izlučuje suvišne dijelove,

pa je neminovno rastvara. Kad, ipak, isti faktor stalno djeluje na isti objekat, njegovo se

djelovanje stalno povećava. Kad se rastvaranje poveća, jenjava prirodna toplota, jer joj nestaje

materije (vlage), zatim oslabi probava i smanji se naknada (hrane), bez koje tijelo ne može

opstati, a kamoli se razvijati. Tako to neprestano ide dok se ne istroši vlaga i utrne toplota, i to

je, eto, prirodna smrt, čiji je nastup fiksiran za svaku osobu, prema njenoj konstrukciji i snazi.

Svrha je, dakle, nastojanja svakog ljekara da svaka osoba, prema svojoj konstituciji i snazi,

dosegne do određenog roka, osim ako nastupi kakav vanjski poremećaj, i da zadrži zdravlje u

svako doba života, kako tom dobu odgovara. To se postiže zaštitom vlage, da se uopće ne

raspada, kao i čuvanje od većeg rastvaranja nego što zahtijeva prirodni tok. Osnova za to je

sadržana u uravnavanju šest nužnih uzoraka, što smo objasnili, kao što smo disali i vrste zraka

koje su za zdravlje najpovoljnije."

Kad su u pitanju savjeti o općoj terapiji, Ibn Sina preporučuje liječenje pomoću tri stvari:

higijenskih mjera, lijekova i praktičnih radova. Po njemu, higijenske mjere sastoje se od

racionalne upotrebe šest nužnih uzoraka za održavanje zdravlja. Po njemu, ove mjere imaju

jedanko značenje kao i svi drugi lijekovi. Između šest nužnih uzoraka naročite odredbe se

odnose na pravilnu ishranu. Recimo, Ibn Sina kaže da bolesniku nekada ne treba davati hranu

ako je bolest u krizi ili je pri kraju "kako se priroda ne bi zabavila varenjem hrane umjesto da

se bori protiv bolesti"; ili "isto vrijedi i za grozničave nastupe, da se, pored spomenutog

razloga ne bi još povećala i muka usljed toplote varenja". "Hrana je", kaže Ibn Sina, "prijatelj

tjelesne snage, ali je ona i njezin neprijatelj usljed toga što stoji u prijateljskoj vezi sa bolešću

koja je opet neprijatelj snage. To je razlog da se u bolesti uzima hrane samo koliko je

najnužnije za jačanje organizma." Bolesniku katkada treba davati manje hrane, premda je

kvalitetno ima dosta, kao što se postupa s onim ko ima jak apetit i varenje i koji u organizmu

ima obilno sokova. U tom slučaju savjetuje upotreba zeleni i voća. U drugim slučajevima Ibn

Sina preporučuje smanjenje količine, a zadržavanje kvaliteta ishrane, kao, naprimjer, kod

bolesnika koji ima slab apetit i varenje, jer je "tijelu potrebna hrana koju je u maloj količini

moguće svariti i iskoristiti, a koja će obiljem svoje hranjivosti tijelo ojačati i hraniti". Katkada

hranu treba smanjiti i kvalitativno i kvantitativno "kad uz slabost apetita i varenja bolesnik

trpi i od preobilja tjelesnih sokova". "Ima slučajeva", kaže Ibn Sina, "da hranu treba davati

kvantitativno i kvalitativno obilnu", kao što su to slučajevi kada bolesnika treba pripraviti za

teško tjelesno vježbanje. Ovih nekoliko opisa koji se odnose na higijensko-dijetetski režim u

liječenju i tretmanu bolesnika koje je Ibn Sina dao doktrinarno su potpuno identični onima

koji se danas koriste bez obzira na stepen farmakoterapije.

Lijekovi i upustva o liječenju opisana u Medicinskom kanunu

Medicinski kanun je sve do 18. vijeka bio glavni izvor podataka o primjeni ljekovitih biljaka

u evropskim zemljama kao i izvor uputstava o primjeni hemijskih metoda i postupaka u

pripremanju lijekova. Navodi recepturu i indikacije za oko 760 lijekova.

U opisu liječenja bolesti pomoću lijekova, Ibn Sina daje tri pravila: prvo pravilo je da treba

odabrati kvalitet lijeka i to nakon što je ustanovljena vrsta bolesti kako bi se moglo liječenje

provesti lijekom oprečnog kvaliteta; drugo Ibn Sinaovo pravilo je da treba ustanoviti količinu

lijeka i stepen njegovog kvaliteta, uzimajući u obzir prirodu bolesnog organa, stepen bolesti,

spol, životnu dob, navike, godišnje doba, zanimanje, kraj, vanjski izgled i snagu bolesnika. Po

Ibn Sinau, priroda organa sadrži četiri faktora: konstituciju, kompleksnost, njegov položaj u

organizmu i njegovu snagu. Zato, izbor lijekova treba vršiti u odnosu na ova četiri faktora, a

lijek se bira ovisno od toga koliko je očuvana konstitucija zdravog organa. Treće Ibn Sinaovo

pravilo odnosi se na poznavanje vremenskog stadija bolesti, recimo, ako je topli otok u

početnoj fazi, upotrijebit će se samo sredstva za rastvaranje materije, dok se u sredini između

ta dva stadija daju obje vrste lijekova (jaki i slabi), a kada otok opada, treba se ograničiti samo

na slabi lijek.

Među dobre lijekove Ibn Sina navodi: radost, susret sa dragom osobom, prisustvo osobe koje

se bolesnik stidi i čije mu je prisustvo ugodno. Tako, naprimjer, često ozdravi potpuno

iznemogao zaljubljenik kada iznenada opazi dragu osobu koja je bila odsutna. U dobre

lijekove Ibn Sina ubraja i miomirise i lijepe pjesme. Po Ibn Sinau, za bolesnika je nekad

korisna promjena zraka, promjena stana, promjena godišnjeg doba, te promjena položaja,

kao npr. uspravljanje tijela za bol u leđima, ili, pak, gledanje u određene predmete koji koriste

za liječenje razrokosti (strabizrma).

U opisu značaja pravilnog izlučivanja materije iz organizma, Ibn Sina govori: "Kod svake

vrste izlučivanja materije treba imati u vidu pet okolnosti, a jedna od tih je da se iz tijela mora

izlučiti ono što ga muči bilo svojom količinom ili kvalitetom." Interesantan je stav Ibn Sin-e,

koji kaže da se izlučivanje materija iz tijela "može nekad nadoknaditi postom ili snom, pa se

poremećaj konstitucije usljed priliva materije na taj način regulira". Za izlučivanje materije

nekad treba uzeti lijekove koji po kvalitetu odgovaraju toj materiji. Takve lijekove treba

regulirati odgovarajućim elementima koji djelulju kao purgativi i koji te lijekove dovode u

ravnotežu.

Po Ibn Sinau, hrana paralizira djelovanje većine lijekova, zato što se priroda zabavi varenjem

hrane, a zaboravi suzbijanje materije, kao i zbog toga što se lijek pomiješa sa hranom pa mu

se uništi snaga. Ako neko ima osjećaj odvratnosti prema lijeku, Ibn Sina preporučuje da takav

pacijent žvače biljku Artemisia dracunculus ili Zizyphus sativa koji je od nje puno

djelotvorniji. Ako bolesnik, nakon uzimanja lijeka, osjeća grčeve u stomaku, treba popiti tople

vode i prošetati nekoliko koraka. Ako bolesnik želi da se djelovanje lijeka prekine, a ima

toplu konstituciju tijela, on treba popiti biljke Plantago psyllium sa sirupom od jabuka ili sa

hladnom vodom i šećerom ili sa ružinom vodom. Bolesnik sa srednje umjerenom

konstitucijom u ovakvim slučajevima treba uzimati lijekove kao što je sjeme od bosiljka, dok

osoba hladne konstitucije treba spomenuto sjemenje uzimati u ograničenim količinama.

U ovom odjeljku Ibn Sinaovog Kanuna opisana je jedna opća preporuka o liječenju. "Ljekar

ne treba da navikava čovječiju prirodu na lijek i da lijek liječi svaki poremećaj zdravlja niti da

navikne bolesnka i da mu daje purgativ ili sredstvo za izazivanje povraćanja. Gdje god je

intervencija ljekara moguća lakšim sredstvom, ne smije se laćati težega. Birajući lijekove,

treba ići od slabijeg na jači, ako onaj slabiji ne zadovolji, izuzev ako postoji bojazan da će u

bolesnika malaksati snaga pa, u tom slučaju, treba odmah u početku uzeti jači lijek. Ne treba

bolesniku stalno davati jedan lijek kako se priroda ne bi na njega navikla i na taj način

smanjila njezina osjetljivost (rezistencija). Ljekar ne smije istrajati u pogrešnom liječenju

bolesnika, niti smije napustiti pravilan postupak liječenja čak iako su izostale posljedice

jednog ili drugog liječenja. U jaka godišnja doba (ljeto i zima) ne treba posezati za jakim

lijekovima. Ako je moguće, preporučuje poduzimanje zdravstvenih mjera hranom, bez

upotrebe lijekova. U slučaju da postoji sumnja da li je neka bolest topla ili hladna, nipošto ne

treba probati prejakim sredstvima, a ljekar mora biti oprezan da ga ne zavede uzgredno

djelovanje lijeka. Ako se u jednog bolesnika nađe više bolesti, treba početi liječiti onu koja

ima jedno od sljedeća tri svojstva: prvo je da bude ozdravljenje drugog oboljenja ovisno o

ozdravljenju onoga koje se liječi, naprimjer, ako bolesnik ima otok i gnojnu anginu, treba

početi liječenjem otoka. Drugo je kad je jedno oboljenje u uzročnoj vezi s drugim, kao što je,

naprimjer, začepljenost kanala i groznica u kojoj se raspada sok. U ovom slučaju treba liječiti

onu bolest koja je uzrok drugoj. Ako to ne bude moguće „oxymelom“, nema zapreke da se

upotrijebe sredstva za zagrijavanje, jer je korist od takvih sredstava za rashlađivanje

otvaranjem začepljenih kanala veća od štete njihova zagrijavanja.

Treće je slučaj kad je jednu bolest preče liječiti nego drugu. Tako, ako se radi o akutnoj i

hroničnoj bolesti, treba najprije liječiti akutnu, ali ljekar ne smije posve zanemariti ni onu

drugu. Ako neko oboljenje bude popraćeno još i nekom sporednom pojavom, treba prije

liječiti samo oboljenje, izuzev ako je sporedna pojava jača, kao, naprimjer, kod kolike, jer tu

treba najprije umiriti bol, a onda liječiti začepljenost kanala.

Po ovome opisu lijekova i način njihovog korištenja u praktičnoj upotrebi koji datira iz 11.

stoljeća, dakle iz vremena kad je nastao čuveni Ibn Sinaov Kanun (1012.-1024. godine),

raspoznajemo doktrinu i karakter tzv. "avicenske medicine", koja je uglavnom bazirana na

tradicionalnim oblicima liječenja koje je Ibn Sina vješto opisao, a, u suštini, bili su

kompilacija svega rečenog što su opisali drugi autori prethodnih perioda. Poređenja radi,

navest ćemo primjer za primjenu purgativnih lijekova koje je opisao Galenus (Galen), drugi

neprikosnoveni liječnički mudrac iz prvog stoljeća ove ere, koji kaže "da lijek koji nije

otrovan, ako ne djeluje purgativno stvara, usljed postojeće sličnosti, sok koji treba da povuče i

to je razlog da se taj sok poveća", dok o istoj stvari Ibn Sina kaže da stvar ne stoji tako i da

povećanje so ka dolazi od njegove pokretljivosti i njegova razilaženja po tijelu i stoga što se

drugi tjelesni sokovi, usljed njegova preimućstva, pretvaraju u njega. U trećem dijelu Kanuna

data je klinika pojedinačnih organa, gdje se govori o oboljenjima pojedinih organa, njihovim

uzrocima, simptomima i načinu liječenja. Ilustracije radi, iz ovog dijela izdvojit ćemo Ibn

Sinaov opis liječenja tri tipa glavobolje: tople, hladne i suhe.

Čudesni med Avicena

„Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja, koje je lijek ljudima. To je uistinu dokaz za

ljude koji razmišljaju (En Nahl, 69). Poštujući gore navedeni citat iz Kur’ana Ibn Sina

Avicenna smatrao je med jedinstvenim lijekom za harmoniju duše i fizičko zdravlje. Kao

predvodnik arapske medicinske škole (savremenici su ga nazivali carem medicine i/ili

princom liječnika) on je koristeći med spravljao ljekovite medne preparate čudesnih

svojstava, za koje se pričalo da su u stanju čak i mrtve da oživljavaju! Naravno da tu ima

pretjerivanja, ali Ibn Sinini preparati od meda, koji su kasnije po njemu dobili ime,

zasigurno su bili među najčudesnijim eliksirima i stoljećima su se smatrali najdjelotvornijim

lijekovima za duševne bolesti i bolesti unutrašnjih organa. Niko ne zna kada je i kako došao

na ideju da poveže dvije najblagotvornije stvari na svijetu: Kur’an i med i da počne spravljati

med kao jedinstvene preparate na svijetu. U viševjekovnoj praksi pokazalo se da med ima

čudesna svojstva i moć ljekovite supstance.

Avicenizam

Avicenizam je pojam koji obuhvata kompleks sadržaja, misli i djela Abdulaha Ibn Sina.

Avicenizam predstavlja sveukupnost filozofije življenja kakvu je zamišljao i prakticirao

liječnik i mislilac Abdulah Ibn Sina i koja je nepobitno imala uticaja na savremene poglede i

shvatanja znanosti općenito, a posebno filozofije i medicine. O "avicenskoj medicini", koja je,

bez sumnje, ostavila značajan pečat i na našim prostorima do pojave moderne medicine

prošlog vijeka, vrlo malo se zna. Osim dva spomenuta značajna djela, ovog velikana

prepoznaju po jednom traktatu koji se odnosi na fenomenologiju straha od smrti, koji je

preštampavan na desetine svjetskih jezika, a o ovome znanstvenici i obični ljudi ovih prostora

vrlo malo znaju.

Tradicija avicenizma i galenizma u Bosni i Hercegovini

U našoj filozofskoj i medicinskoj misli Ibn Sina je jedan od mnogih istočnjaka iz plejade

veličanstvenih koji je dugo bio neopravdano zapostavljen. Vijekovima je Avicena smatran

mudracem (hakim) jer je obično liječeći tjelesne bolesti, istovremeno liječio psihu i/ili

ličnost. Mudracu se svako može potpuno sigurno predati. To je ideal i savremenog ljekara,

posebno danas u doba visokih tehnologija, kada težimo istinskoj ljudskoj komunikaciji.

Misterija duše

Kao najveći mislilac i filozof svog vremena, Ibn Sina Avicenna je bio svjestan činjenice da

fizičko tijelo predstavlja samo jednu dimenziju ljudkog bića, nikako i jedinu. Tijelo bez duše

samo je bezvrijedni oklop koji stari i slabi. Vitalnost i život daje mu ono što nazivamo dušom,

ali ni ona ne može opstati i samostalno djelovati. Bez tijela i svega onoga što sačinjava ljudski

organizam, ljudsko biće nije kompletno. Zajedno, u skladnim i harmoničnim odnosima, mogu

stići do zvijezda! Avicena je istraživao materiju, ali ga je više interesirala duša, spoljni uticaji

na nju, ali i njeni uticaji i krajnji dometi. Zašto je ljudska duša tanana i osjetljiva poput žice na

harfi? Otkud duševna bol, potištenost, euforija, ekstaza, histerija? Šta se dešava sa dušom

kada se čovjek počne ponašati neprirodno; kada izgubi razum i svijet počne doživljavati kao

prizore u iskrivljenim ogledalima? Zašto neke žene ne mogu da rode iako su medicinski

potpuno zdrave? Zašto ljudi mrze? Zašto vole? Kako? Otkud? Zasto?

Anatomija čovjeka, Medicinski kanun

Literatura

Masic I. First hospitals in Bosnia and Herzegovina. Avicena, Sarajevo, 2001: 7-13. Izložba "Zdravstvo u BiH", dokumenti Državnog arhiva o zdravstvu i zdravstvenoj zaštiti u BiH. Hypocrat. Sarajevo i Državni arhiv FBiH Sarajevo, 1995: 5-16. Mašić I, Riđanović Z, Kujundžić E.lbn Sina - Avicena, život i djelo. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-11. Avicena. Oksfordski filozofski rečnik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad. 1999. Avicena. Oksfordski filozofski rečnik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad. 1999. Sokolović AD. Prilozi sanitetu starog Sarajeva. Avicena, Sarajevo, 1999: 5-30. Mašić I, Stolić V. Kratak pregled bosanskohercegovačke medicinske bibliografije. Bosniaca, Sarajevo, 1996: 51-9. Nefis A. Mudžez el-Kanun. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-20. Dobrača K. Drijentalni medicinski rukopisi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Avicena, Sarajevo, 1997: 5-27. Fabijanić R. Pojava attara i njihova djelatnost u Sarajevu u turskom periodu. U: S. Hadžović I sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 7-22. Gušić S. Uređenje attarske djelatnosti u osmanskom periodu u BiH. U: S. Hadžović i sar. Attari injihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 23-34. Latal Danon Lj. Jevrejska komponenta u attarskoj djelatnosti. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 35-42. Devetak Z. Ljekaruše iz osmanskog perioda. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 67-78. Mašić I. Pregled o_entalnih medicinskih rukopisa o liječenju prirodnim lijekovima na području BiH. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo,1999: 85-106. Mašić I. Avicenska medicina. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 107-34. Koprivica J, Grabovac J. Bibliografija radova Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu 1985.-2000. NIR KCU Sarajevo, 2003: 1-353.

Univerzitet u Salernu i sholastična medicina

Faksimil latinskog izdanja Salernskog edikta iz prve polovine 14. vijeka, koje se čuva u

Codex-u Par. u Nacionalnoj biblioteci u Parizu.

Medicinska škola (univerzitet) u Salernu

Salerno je prvo mjesto gdje se sticalo više medicinsko obrazovanje. Student je učio 3 godine

logiku, a 5 godina medicinu te vršio godinu dana prakse pod nadzorom ljekara. Diploma je

trebala biti potvrđena od vlasti. U Salernskoj školi dolazi do procvata anatomije jer se rade

obdukcije čak i na ljudskim leševima. U 13. vijeku Copho piše „Anatomia porci” (anatomia

svinja), a Maurus „Anatomia Mauri”. Razvoj anatomije omogućava procvat hirurgije i

ginekologije. Trotula Plataerius, Talijanka, koja je bila smatrana najčuvenijom liječnicom

svog vremena, napisala je „De milierum passionibus” udžbenik ginekologije i akušerstva.

Jedna od bitnih dijagnostičkih metoda je pregled urina- uroskopija, gdje se na osnovu muteža

ili boje i mirisa određivala bolest. Druga važna dijagnostička metoda je pipanje pulsa. Car

Fridrih II dao je 1240. godine salernskoj školi pravo da izdaje diplome pod uslovom da je

kandidat učio secirati ljudski leš. Razvojem Univerziteta u Napulju 1224. godine sjaj te škole

opada. Napoleon je 1811. godine zatvorio Salernsku školu svojim dekretom. U ovom periodu

veliku ulogu su odigrali i sholasički ili samostanski Univerziteti medicine. Rezultat je

skolastičke medicine koju svrstavaju u značajnu epohu, ali bez važnih naučnih otkrića u

feudalno doba.

Salerno

U doba kada prijeti opasnost da će dotad stečeno medicinsko znanje pasti u zaborav zbog

crkvene dogme, u Europi, u Salernskom zaljevu postoji oaza medicine. Grad Salerno se

razvio južno od Napulja kao idealno mjesto za liječenje bolesnih. U Salerno su dolazili mnogi

bolesnici, a kasnije i ranjenici iz kršćanskih ratova. Razvila se Salernska škola u kojoj su se

snažno osjećali uticaji grčke, rimske, židovske i arapske medicine. Škola je datirala od 9.

vijeka. U njoj je djelovalo mnogo laika koji nisu bili pod uticajem katoličke crkve, a bavili su

se hirurgijom i ginekologijom što je u samostanima bilo zabranjeno. Žene nisu bile samo

liječnici već su držale i predavanja. U Salernu se nije oskudijevalo u bolesničkom materijalu.

Pravi procvat nastaje krajem 11. vijeka kad upoznaju arapsku medicinu.

Konstantin Afrički

Konstantin Afrički (1020.-1087. godine) iz Kartage, živio je kao benediktinac u samostanu

Monte Cassino u Italiji. Preveo je gotovo sva arapska djela na latinski, a neka je sam

potpisivao kako bi ih hrišćani lakše prihvatili. Ta su djela mnogo pomogla Salernskoj školi.

Od salernskih ljekara čuvena je porodica Platearius. Najpoznatiji je Johannes Platearius, koji

je kao mlad ljekar napisao „Practica brevis”, priručnik praktične medicine.

Formalno razdvajanje medicine i farmacije

Salernskim ediktom (slika 14) koji je donešen 1240. god. formalno su razdvojene farmacija i

medicina, ali su apotekari i liječnici još dugo vijekova ostali u specifičnom međusobnom

odnosu, koji ćemo prikazati sa etičkog i stručnog aspekta. Zabrana udruživanja i podijeljena

stručnost osnova su svih zakonskih i etičkih normativa, koje su uglavnom pisali lijčnici

udruženi u gradske ljekarske savjete (Collegio Medicum). Prvi počeci farmacije kao

samostalne profesije javljaju se u gradovima Mediterana u kojima se osjećao uticaj Salernske

medicinske škole, najpoznatije škole srednjeg vijeka za obrazovanje ljekara i apotekara.

#ikola Salernitanus je napisao je „Antidotarium Salernitanum” gdje se nalazi 120 recepata

lijekova.

Skolastička medicina ili samostanska medicina

Razvoj salernske škole i uticaj procvata Arapske medicine inicirao je na zapadu pojavu

mnogih samostanskih i crkvenih medicinskih škola. Iako sloboda duha u njemu nije bila

naročito jaka, ipak će odigrati važnu ulogu razvoja medicine u Europi tog doba. Samostanske

i crkvene medicinske škole javljaju se u 12. vijeku. Osim Univerziteta u Oxfordu i

Cambridge-u, koji za medicinu tog doba nemaju velikog značaja, najstariji su

univerziteti Montpelier, Bologna, Pariz i Padova. Njihova medicinska učenja temelje se na

osnovama arapske medicine i galenizma, ali su u pristupu bila dogmatična i nisu dopuštala

individualno naučno istraživanje. Svaka slobodnija misao nailazila je na otpor ljekara i

crkvenih vlasti. Nastava se sastojala u čitanju i komentarisanju klasičnih tekstova

Hipokratovih „Aforizama”, Galenovih i Razesovih djela, te Aviceninog „Medicinskog

kanuna”. Djela ovih autora, a posebno Medicinski kanun služili su kao oficijelni udžbenici.

Osim predavanja održavale su se i rasprave na kojima su pobjeđivali oni koji su vladali

silogistikom. Nakon završetka studija sticala se “bakalaureat”, odnosno potvrda ili diploma o

naučnom stepenu obrazovanja ljekara. Ako bi neko nastavio naobrazbu na slijedećem, višem

stepenu sticao bi znanje i diplomu kojom bi imao pravo obrazovati i podučavati ljekare.

Najviši akademski stepen bio je zvanje magistra. U 15. stoljeću uveden je i postao najviši

akademski stepen- doktor nauka.

Uvoñenje anatomije u redovan studij medicine

Program ili curriculum (Curicula) nastave je određivala crkva. Zasluga Univerziteta u Bologni

je uvođenje ljudskog leša (anatomije) u obavezno obučavanje budućih ljekara. Mondino dei

Luzzi je početkom 14. vijeka držao predavanja uz leš, ali nažalost koristio je Galenova

anatomska tumačenja. Ugo Borgognoni, gradski ranar, je u 13. vijeku osnovao Hiruršku

školu. U Padovi je bez većih zasluga djelovao Pietro d' Abano koji je smatrao da mu je glavna

dužnost upoznati zapad s djelima starih autora. Alessandra Benedetti, žena, osnovala je prvi

anatomski zavod (1450. -1512. godine) u Padovi. Ovaj podvig i formiranje anatomskog

zavoda doveo je do nastanka najvećih otkrića u istoriji anatomije. To je bio razlog da

univerzitet u Padovi nadmaši Univerzitet u Bologni.

Od Univerziteta u Francuskoj posebno čuven je bio Univerzitet u Montpelieru. Na ovom

univerzitetu osjećao se snažan uticaj arapske medicine 8evropski centar arapske medicine).

Arnaldus de Villanova zalagao se za veoma jednostavne lijekove, ali je bio sklon i

praznovjerju. Ponekad je protuslovio Galenu i Aviceni. Značajne promjene u razvoju hirurgije

uveo je Henry de Mondeville. Pri operacijama koristio se narkozom, a za hirurgiju isticao je

da je poznavanje anatomije na prvom mjestu.

Na Univerzitetu u Parizu djelovao je najslavniji učitelj hirurgije svih vremena

Lanfranco iz Milana. U 10. stoljeću hirurgija se odvaja od medicine jer u to vrijeme dominira

predubjeđenje da je hirurgija zanat i da u medicini treba prezirati manualni rad. Također,

crkva je zazirala od krvi pa je ljekarima zabranila operativne zahvate.

Hirurgija se prepušta ranarima. To je dovelo do pojave prakticiranja hirurgijom od strane

poluobrazovanih i neobrazovanih ljudi. Vremenom oni stiču sve više iskustva i prakse,

udružuju se i oslobađaju se od uticaja medicinskog fakulteta, ali to je bio način da se oslobode

galenizma. Počinju izvoditi sve teže operacije. U to vrijeme ima malo ljekara pa je zdravlje

siromašnih na vrlo niskom nivou i prepušteno je milosti bogatih.

Farmaceuti otvaraju prve apoteke, a ne ljekari, s tim da trebaju imati položen ispit za

farmaceutsku djelatnost. Lijekovi tog perioda su arapskog porijekla. Međutim, korišteni su i

brojni besmisleni lijekovi koji se temelje na praznovjerju. Popularna metoda liječenja bilo je

puštanje krvi. Uveden je “način liječenja pomoću dodira kralja”.

Zdravstvene prilike u srednjem vijeku

Higijena je bila na vrlo niskom nivou, gradovi su nečisti i bez kanalizacija. U 6. stoljeću se

širila Justinijanova kuga. Prema podacima Prokopija od kuge je umrlo pola bizantskog

carstva. Najstrašnija epidemija svih vremena, po imenu „Crna smrt”, započela je u Mongoliji

i sjevernoj Kini, a zatim je prenešena u Evropu. U Aziji je od nje umrlo 24 milijuna ljudi, a u

Evropi 25 milijuna. Završila je nakon 7 godina. Lepra je bila u to doba vrlo raširena, otvaraju

se leproziji. Bolesnik sa leprom gubi sva prava i proglašava se mrtvim. Poznate su epizode

Masovne psihičke epidemije tog vremena “flagelantizam”, samobičevanje i samokažnjavanje,

kao i đavolji plesovi. Likantropija podrazumijeva vjerovanje da se može postati vukodlak,

ljudi bi masovno ili pojedinačno umišljali da su postali vukodlaci, pa bi jeli i napadali djecu.

Otvaraju se prvi hospitaliji, a početkom 12. stoljeća doneseni su i prvi zakoni o javnoj čistoći

i ispravnosti živežnih namirnica. O gubavcima se brinuo poseban crkveni red, lazaristi.

Skorbut se ubrajao u masovne bolesti, a posebno je bio raširen u vrijeme krstaških ratova.

Poznata je i epidemija „Sveta vatra” 945. godine, koja je zapravo bila uzrokovana trovanjem

raženom glavicom (nametnikom raži). Posljedice su bile otpadanje prstiju i čitavih udova te

smrt.

Odredbe o uvoñenju karantene u Dubrovniku

Odredba o uvođenju karantene u Dubrovniku iz 1377.godine (Liber viridis, cap. 49; fol. 78).

Odredba o uvođenju karantene u trajanju od 30- 40 dana, donešena je 27. 08. 1377. godine u

Dubrovniku. Naime, dana 27. juna 1377. godine, u Velikom Vijeću okupljenom prema

običaju, u kojem je bilo prisutno 47 vjećnika, odlučeno je i utvrđeno s 34 glasa da se kako

„našijenci“ (dubrovački građani) tako došljaci koji stižu iz kužnih mjesta, ne prime u

Dubrovnik ni u njegov kotar, ako prije ne ostanu mjesec dana na Mrkanu ili u Cavtatu da se

raskuže. Isto tako s 44 vijećnička glasa toga vijeća odlučeno je da se nitko iz Dubrovnika ili

njegova kotara ne usudi ili pomisli poći k onima što dođu iz kužnih mjesta i ostanu na Mrkanu

ili u Cavtatu, pod prijetnjom kazne da i on sam ostane ondje mjesec dana.

A oni koji im budu nosili hranu ili ostale potrepštine, ne smiju ići bez dopuštenja službenika

za to određenih, nego s uredbom koju im izdaju spomenuti službenici, pod prijetnjom kazne

da i sami ostanu ondje mjesec dana.

Također s 29 vijećničkih glasova toga vijeća odlučeno je i utvrđeno da tko god se ne bi

pridržavao prije rečenog ili nečeg od prije rečenog, mora za kaznu platiti 50 perpera i isto tako

dužan je pridržavati se prije rečenog.

Literatura

Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Katić R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdinić V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Medika 2001, Zagreb. Primatesta P. Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremić M. Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija;Univerzitet u Nišu,2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A. LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias. Third edition, London 2003. Lichtenstein IL. Hernia Repair Without Disability. St Louis,Tokyo. Ishiyaku Euromerica,1986. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005.

Medicina renesanse u 16. stoljeću

Renesansa

Renesansa je jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti koje je označilo

prekid sa srednjim vijekom. Vremenski se određuje od 14. stoljeća u Italiji do 16. stoljeća u

ostatku Evrope. Početkom XVI stoljeća počinje novo doba u medicini. Možemo reći da se

postiže procvat medicine u Italiji. Medicina se vraća izučavanju djela medicinskih klasika

Galena i Hipokrata. Postiže se značajna reforma medicinske naučne misli, a za naučnu misao

uopšte značajan je pronalazak Gutenberg-ove štamparske mašine u XV stoljeća. Trebalo je

proći 1800 godina da bi se javila reforma anatomije.

Reforma anatomije

Jacobus Sylvius

Jacobus Sylvius ( Jacques Dubois 1478.-1555.) Jacobus Sylvius bio je profesor anatomije u

Parizu. Isticao je da se anatomija mora učiti uz leš. On je opisao sfenoidnu kost, dao izvrstan

opis kičmene moždine i opisao je venske zaliske.

Leonardo da Vinci

Leonardo da Vinči (1515.-1579. godine) se tokom boravka u Milanu s „velikom pažnjom

posvetio proučavanju građe ljudskog tijela. On je napravio nekoliko anatomskih crteža u

crvenoj kredi nastalih dok je secirao sopstvenom rukom na svojim sopstvenim časovima

anatomije. Ovi crteži, pored toga što imaju izuzetnu naučnu vrijednost, predstavljaju i

svojevrsna umjetnička djela, koja na najbolji način potvrđuju svestranost Leonardovog genija.

Gornji dio kičmenog stuba i muskulatura vrata

Položaj fetusa u materici

Unutrašnji organi žene

Leonardo da Vinči je tokom boravka u Milanu veliku

pažnju posvetio proučavanju građe ljudskog tijela.

Leonardo da Vinči je sastavio knjigu 1488.-1499. godineu

crvenoj kredi sa crtežima kostiju i mišića koje je secirao

sopstvenom rukom „Anatomski crteži u manuskriptima“,

obrisa izvučenih olovkom. Ovi crteži, pored toga što imaju

izuzetnu naučnu vrijednost, predstavljaju i svojevrsna

umjetnička djela, koja na najbolji način potvrđuju

svestranost Leonardovog genija.

Andrija Vesal ( Andreas Vesalius)

Za napredak i razvoj u području anatomije i fiziologije, najveći doprinos pripada Andriji

Vesalu, osobito u njegovoj nepokolebljivoj borbi za nauku protiv moćne crkve. Andrija Vesal

je rođen u Briselu u porodici ljekara. On je 1528. godine upisao Univerzitet umjetnosti, ali je

zahvaljujući očevu insistiranju na njegovoj medicinskoj karijeri, popustio i upisao Medicinski

fakultet u Parizu. Završio ga je 1533. godine i doktorirao u svojoj 23. godini. Proučavao je

teorije Galena. U vrijeme studija pokazao je interes za anatomiju i istraživao je kosti.

Uprkos osudi crkvenih vlasti, stvarne mogućnosti zatvora, pa čak i smrti, Vesal je išao

naprijed i secirao ljudske leševe. Njegov rad bio je objavljen u sedam knjiga pod nazivom "De

Humani Corporis Fabrica" 1543. godine. Predstavljale su kratak izvod Vesalovih

metodoloških ispitivanja i opažanja čovjekova tijela. U njima je empirijski ukazano na

Galenove ozbiljne greške u anatomiji. Utvrdio je da je mandibula građena od jedne kosti, a ne

od dvije kako je Galen tvrdio. Opisao je među prvima bijelu i sivu moždanu tvar, ali još

uvijek postoje neke pogreške u njegovim tezama koje će kasnije ispraviti drugi autori.

Također je razumio funkciju venae cavae kao jedne od dvije velike vene kojima otiče krv

nazad u srce, dok je Galen mislio da vena cava ide iz jetre. Pokazao je da muškarac i žena

imaju 12 pari rebara. S obzirom da je on pokazao da muškarcima ne nedostaje rebro što je

bilo suprotno dotadašnjem mišljenju temeljenom na priči o stvaranju Eve, njegov pronalazak

mu je donio ozbiljne nevolje. On je osporio postojanje "neuništive kosti" u ljudskom tijelu, za

koju je većina ljudi u srednjem vijeku vjerovala da oblikuje početak uskrslog tijela. Vesalijev

rad je privukao gnjev svih koji su željeli sačuvati status quo. Vesala su osporavale njegove

medicinske kolege, a jedan njegov profesor proglasio je svog učenika "pomahnitalim

luđakom".

Međutim, najglasniji protivnici su dolazili iz crkve. U početku je Vesal bio zaštićen od

crkvenih vlasti jer je bio ljekar imperatora Karla V. Međutim nakon Karlove abdikacije 1555.

godine, Vesal je postao lakom metom napada. Negirana mu je bila svaka mogućnost seciranja

leševa. Na kraju je optužen da je secirao živoga čovjeka i Inkvizicija ga je prisilila na

hodočašće u Svetu zemlju. Na tom putu je bio žrtvom brodoloma i po svoj prilici je umro od

gladi na grčkom otoku Zante.

Michael Servetusa

Michael Servetus koji je bio pripadnik španske hrišćanske sekte, a medicinsku slavu je stekao

kao vješt prosektor. Opisao je mali i veliki krvotok, a svoja otkrića je objavio u knjizi

„Restitucija hriršćanstva” 1553. godine. Međutim, njegovi protivnici su osporavali njegova

dostignuća, njegove knjige su spaljivane, a njega je osudila i zatvorila Katolička crkva. Uspio

je pobjeći u kalvinističku Ženevu, ali je njegov tretman tamo bio još gori. Uhapšen je i spaljen

na lomači, zajedno sa svojim knjigama, 1553. godine kao heretik.

Stephan van Calcar

Stefan van Calcar je objavio 7 knjiga na 663 stranice i sa 300 izvrsnih drvoreza koje je sam

izradio na osnovu njegovog iskustva i opažanja u prosekturi. Istakao je pogreške, njih 200,

koje su bile opisane u Galenovoj anatomiji.

Reforma hirurgije Ambroise Paré

Hirurzi su bili prezirani od „učenih ljekara“. Ambroise Paré je bio sin siromašnog seljaka, a

radio je kao hirurg i ranar u vojsci gdje je obišao brojna ratišta. Napisao je knjigu “Oeuvres”

1575. godine koja predstavlja sabrana znanja u hirurgiji. On je ponovno uveo ligaturu krvnih

žila prilikom amputacije koja je bila prije zamijenjena kauterizacijom. U praksu je također

uveo torakocentezu i traheotomiju, pojaseve za kilu i poboljšao je metod litotomije. Paré je

tačno definisao indikacije za uvođenje trepanacije i uveo reformske promjene u obradi

prostrijelnih rana, kao i način pronalaženja metka u tijelu.

Luise Burgeois

Luise Burgeois je bila pariška babica koja osniva prvu evropska babičku školu u bolnici

Hôtel-Dieu u Parizu.

Italija

U doba renesanse u Italiji je osnovana plastična hirurgije kao nova medicinska disciplina.

Učinjena je značajna reforma u načinu vođenja porođaja.

Reforma epidemiologije

Girolamo Fracastoro

Girolamo Fracastoro objavljuje 1546. godine djelo “De contagione et contagiosis morbis”

(“O zarazi i zaraznim bolestima”). Doktrina u njegovoj knjizi opovrgava Galenovo učenje o

mijazmama, a otkriva da se bolest širi malim nevidljivim tjelešcima, klicama (“seminaria

contagionum”). Fracastoro razlikuje pravu bubonsku kugu od tifusa. Ističe da se borba protiv

zaraznih klica sastoji u nastojanju ljekara da spriječi njihov unos u organizam. U to vrijeme

vladala je epidemija kuge u Evropi. Također se počinje širiti sifilis. Fracastoro je posvetio

pjesničko djelo ovom zdravstvenom problemu ”Syphilis sive morbus gallicus”. U djelu je

1530. godine opisano da su bogovi kaznili pastira Syphilusa zbog njegovih grijehova. Misli se

da je sifilis donešen u Evropu nakon otkrića Amerike. No u Kini su i ranije postojali opisi te

bolesti.

Theophrastus Paracelsus “otrov je sve i otrov nije ništa, Samo doza odreñuje da li je neka materija otrov ili ne”

Paracelsus

Paracelsus (Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim) je

rođen 10. novembra 1493. godine u Silbruku blizu Ajnsidelna u kantonu Švajcarske. Završio

medicinu u Ferrari, a i otac mu je bio ljekar, njemački plemić (izvanbračni je sin njemačkog

plemića). Bio je liječnik, hirurg i filozof, bez stalnog prebivališta. Pokazao je interesovanje za

narodnu medicinu i praktična iskustva. Putovao je po Svijetu. Javno je spalio Avicenina djela.

Paracelsus je objavio svoja djela iz područja medicine, alhemije, astronomije, filozofije i

teologije. Odbacuje teoriju o četiri tjelesna soka, a svodi životne funkcije na hemijske

procese u tijelu koji su jednaki onima u prirodi. Po njemu se ljudski organizam sastoji od

sumpora, žive i soli (više simboli, sama medicinska teorija je povezana s filozofijom). Ističe

da svim tjelesnim procesima upravlja tajanstvena sila koju on zove archeus.

Ličnost za koju može da se kaže da je sinonim za doba alhemije jeste Paracelzijus. On je

odigrao veoma važnu ulogu na polju medicine i farmacije. Svojim učenjem o lijekovima

postavio je temelje novim terapeutskim shvatanjima. Smatrao je da su oblik, boja i veličina

neke biljke, odnosno njenog lista, cvijeta ili ploda povezani sa nekim organom ili nekom

bolešću. Korijen mandragore i žen- šena koristio se od davnina kao univerzalni lijek za sve

(panacea) upravo zbog sličnog oblika sa figurom čovečijeg tela. Prije svega, pripisuju mu se

zasluge za uvođenje različitih supstanci u terapiju, naročito metala. Primijenio je (al)hemijske

tehnike u proizvodnji lijekova i označio početak hemijatrije, iz koje je kasnije nastala nova

naučna grana, farmaceutska hemija. Sam je pripravljao lijekove, a pritom koristio živu,

olovo, željezo, sumpor, antimon i bakar. Proučavao je ljekovita vrela. Pod pojmom “hemijski

lijek” u doba alhemije podrazumevao se onaj dobijen postupcima žarenja, topljenja,

kristalizacije, destilacije, precipitacije, rastvaranja ili miješanjem etarskih ulja sa šećerom.

Iako je bio i alhemičar, Paracelzijus je potpuno odvajao učešće alhemije u pripremi lijeka, od

nastojanja da se elementi pretvaraju jedan u drugi (pokušaji da se dobije sintetsko zlato). Bio

je pobornik uvođenja metala u terapiju, posebno antimona i žive. Preparate antimona koristio

je kod digestivnih tegoba kao stomachica i vomitiva. Metalne pilule, koje su bolesnici gutali

da bi pokrenuli probavu, imale su mehanički efekat, podstičući peristaltiku crijeva, dok je sloj

antimonoksida na njihovoj površini izazivao hemijsku reakciju i nadražaj na povraćanje.

Upotrebljavale su se i čaše od antimonovog stakla u koje se ostavljalo vino da odstoji, kako bi

nastalo Antimonovo vino, koje je takođe izazivalo povraćenje pa se davalo pijancima kako bi

se odvikli od navike konzumiranja alkohola.

U vrijeme kasnog Srednjeg vijeka koristila su se ulja dobijena suhom destilacijom biljnih ili

životinjskih sirovina. Naročito je bilo važno ulje od cigle, koje je Paracelzijus naročito

cijenio kao sredstvo za gušu. Preparat se dobijao žarenjem smrvljene cigle u prahu i

natapanjem praha u maslinovom ulju. Alhemičari su vjerovali da pomaže u liječenju tumora i

čireva, kao i bolesti grla.

Paracelzijus je uveo opijum u evropsku farmakoterapiju. Preporučivao je „crne pilule“,

poznatije kao „kamenčići besmrtnosti“ na bazi opijuma, kao analgetik. On je pomiješao

opijum sa sokom od limuna dodavši tom preparatu cimet, karanfilić, šafran, prašak od korala i

bisera.

Paracelzijus je 1530. godine klinički opisao sifilis i počeo da koristi preparate žive za liječenje

ove bolesti. Za „Mercurius vitae“ („Živa života“) kaže da je arkanum bolji od svakog drugog.

Tvrdi da obnavlja sve dijelove tijela, kako starog tako i mladog čovjeka, i vraća izgubljenu

moć. Živina voda koristila se za spoljašnju primjenu u obliku masti i melema. U svojoj praksi

koristio je i lijekove biljnog porijekla kao što su: složene destilovane vode, destilovana ulja,

biljni balzami, jednostavni i složeni ekstrakti, alkoholne ili vodene otopine jedne ili više

biljnih sirovina, kod kojih je menstrum ili rastvarač djelimično ili potpuno uparen, tako da

mogu biti tečni, polučvrsti ili suhi, smole, biljne soli i slično.

Njegovi sljedbenici su nastavljali putem kojim je on krenuo. Kroz istoriju hemije razvijala se

ideja “hemijskog lijeka”, a uporedo s njom i farmaceutska hemija. Taj razvoj traje i danas.

Tajnu silu koja omogućava trošenje i obnavljanje životnih elemenata Paracelzijus naziva

archaeus i po njemu ona je odgovorna kako za ljudski život tako i za tok bolesti. Paracelzijus

je već tada uočio utjecaj prirodnog okoliša na čovjeka pa tako piše: Svi utjecaji koji potiču od

Sunca, planeta i zvijezda djeluju nevidljivo na čovjeka, a ako su ti utjecaji zli, onda će stvoriti

zle učinke. Danas ova rečenica ne zvuči nimalo čudno ili posebno, ali u doba kada je živio i

djelovao Paracelzijus doživljavana je potpuno drukčije.

Na Paracelzijusa je za vrijeme njegovog studija snažno uticala patnja bolesnika i njemu

nepodnošljiva uobraženost ljekara. putovao čitavom Evropom (bio je i u našim krajevima)

skupljajući narodne lijekove za sve vrste bolesti i usput liječeći ljude. Bio je osoba veoma

nezgodnog karaktera i prijeke naravi. O ovome najbolje govori nadimak koji je dobio „Luter

medicine“. Paracelzus se suprostavljao svemu onome što je do tada predstavljalo svetinju:

Galenovo učenje proglasio je zastarjelim, posebno nauku o 4 tjelesna soka. Predavanja nije

držao na latinskom već na nemačkom jeziku i, konačno, spalio je na javnom trgu Avicenin

„Canon medicinae“ tada najautoritativniji udžbenik.

Tako je Paracelzus za bolesti oka koristio vidac ili vidovaču (Anagallis arvensis) koja i ima

oblik oka; a bolesti koje „iznutra pale“ liječio je listom koprive (Urticariae folium). Kantarion

(Hypericum perforatum) je preporučivao za liječenje rana i uboda, jer listovi ove biljke

izgledaju kao da su isprobodeni. Međutim, često je i griješio primjenjujući ovakvu terapiju, na

primer, kada je tvrdio da se bodljikavom stabljikom čička liječi unutrašnje zapaljenje želuca.

Paracelzus je govorio da treba razlikovati ono što jeste arkanum od onoga što nije. Uvidio je i

bio svjestan odnosa toksičnosti i doze. Postavio je osnove toksikologiji. Pisao je:„Otrov je

sve i otrov nije ništa, samo doza određuje da li je neka materija otrov ili ne“ ili „Dosis sola

facit venenum“ . Godine 1540. vraća se u Salzburg, gdje ostaje da živi i da se bori sa

sifilisom. Međutim, zbog teške bolesti potpuno se povlači i slijedeće godine, 24. septembra,

umire. Sahranjen je na groblju siromašnih San Sebastijan.

Slikoviti prikaz zajedničkog rada ljekara i apotekara u periodu kasnog srednjeg vijeka. Iako su profesije bile formalno razdvojene još u prvoj polovini 13. stoljeća, ova dva "Eskulapova sljedbenika" često su radila kao tim, odnosno ljekar je nakon pregleda bolesnika usmeno saopštavao apotekaru koji lijek da izradi. Svoju proskripciju počinjao je sa “recipe”, što znači uzmi, da bi zatim nabrojao sastav i galenski oblik lijeka. Tako je prema ovoj skraćenici Rp. cijela proskripcija nazvana recept.

Literatura

Jonathan B. Tajna povijest svijeta. Čakovec, 2009. Opća enciklopedija u 20 svezaka, sv. XV, Zagreb, 2007. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Grdinić V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Medika 2001, Zagreb. Primatesta P, Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremić M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija;Univerzitet u Nišu,2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005.

Medicina 17. stoljeća

Nakon upoznavanja anatomije u 16. stoljeću javila se potreba za razvoj fiziologije uz

odbacivanje svih špekulacija kojima se služila ranija medicina. Rene Decartes, koji je bio

pristaša dualističke teorije, odbacuje postojanja unutarnje sile i smatra da je za sve u

organizmu zaslužan odnos čvrstih i tekućih dijelova organizma. Takvo učenje je reakcija na

sholastičku medicinu. Spinoza zastupa Decartovo stajalište. Najveću zaslugu za napredak

medicine imao je razvoj fizike i hemije: Galileo, Toricelli (konstruirao barometar), Huygens

(svjetlo-val), Guerick (zračna sisaljka), Newton, Boyle, Marriotte. Prvi problem je cirkulacija

krvi. Do tada je bio nepoznat mali krvotok (plućni), a smatralo se da u arterijama teče pneuma

s malo krvi. Sve u svemu, 17. vijek je inicirao niz pozitivnih preduslova za razvoj medicine,

mada se odnjih nije imalo puno praktične koristi.

Cirkulacija krvi

Miguel Serveto iz Španjolske prvi je opisao plućnu cirkulaciju (mali krvotok). Piše da u pluća

dolazi crna krv, kroz venu ulazi u srce, odatle plućnom arterijom u pluća te se venom vraća

svjetlija krv. Zbog svog pronalaska Serveto je1553. godine spaljen na lomači. Do istih

saznanja o malom krvotoku došao je Realdo Colombo i eksperimentalno ga dokazao. Ipak,

nijedan od njih nisu uspjeli sagledati problem u cjelosti. Mislili su da krv nastaje u jetri.

Andre Cesalpino je 1569. tvrdio da je centar cirkulacije krvi srce, a ne jetra i da iz pluća u

srce zaista dolazi krv. On misli da arterijama teče pneuma. Girolamo Fabrici prvi

upotrebljava izraz cirkulacija. Fabrici otkriva 1603. godine venozne zaliske pa zaključuje da

krv u venama mora teći i prema srcu. William Harvey iz Engleske sintetizirao je sva ta otkrića

i na jednom svom predavanju iznio da se krv giba u krug (1616). Ali, Harvey se još 12

godina poslije nije usudio to svoje otkriće publikovati. On 1628. godine u Frankfurtu na

Majni objavljuje „Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus” i u njoj

daje sasvim logične argumente koje je utvrdio na mnogim vivisekcijama životinja i sekcijama

ljudi. Životinjama je puštao arterijsku krv iz žila, ali nije bilo zraka. Kad je čovjeku stegnuo

ruku, ona je nabubrila u donjem dijelu, značilo je da krv u venama teče prema srcu. Do danas

njegovo otkriće nije oboreno ni u jednoj tački. Samo Harvey nije odgovorio na pitanje kako iz

arterija na periferiji krv ulazi u vene. Zato se pobrinuo Marcello Malpighi koji je pod

mikroskopom otkrio kapilarnu cirkulaciju. Dugo je vremena trebalo proći dok je njegovo

mišljenje prihvaćeno.

Mikroskop u medicini

Iako su mikroskop otkrili otac i sin Hans i Zahurija Janssen, te još prije njih Galileo, za

primjenu mikroskopa u medicini i njegovu konstrukciju zaslužan je Antony van Leeuwenhoek.

Sam je konstruisao mikroskop. Pod mikroskopom je posmatrao sve što je mogao. Tako je

otkrio u kapljici vode infuzorije sitne životinje. To je bio početak razvoja mikrobiologije.

Vidio je eritrocite, ali ih nije razumio. Athanasius Kircher tvrdio je da u krvi oboljelih od

kuge ima živih organizama (contagium animatum).

Embriologija

Anatom Regnier de Graff je slijedeći prethodna saznanja Galena, otkrio folikule u

jajniku. Potvrđeno je Harveyevo otkriće da se plod razvija iz jajeta. Do istih rezultata dolazi

Franceso Redi, profesor u Pisi. Jan Ham, mladi student, je otkrio u ljudskom sjemenu

spermije. Leewenhoek je to potvrdio za sve muške životinje. Spermiji se nazivaju animalcula.

Javljaju se dvije teorije: animalkulistička koja muško sjeme smatra začetkom života, a jaje

(jajnu stanicu) smatrali su početkom života nakon oplodnje. Tek je 1721. godine

padovanski profesor Vallianieri eksperimentalno dokazao važnost jajašca u nastanku života.

Razvoj biohemije i fiziologije

U 17. stoljeću se razvija ijatrofizika i ijatrokemija. Jedan od osnivača i glavnih predstavnika je

Jean Baptiste van Helmont iz Bruxellesa, Paracelzov u enik. Postavio je biohemiju na naučne

noge, ali njegova su djela zamršenija i mističnija od Paracelzusovih. Helmont je uveo pojam

elemenata kao materija koje uzrokuju razna vrenja u organizmu, a njihov poremećaj uzrokuje

bolest. Razvio je velik broj hemijskih lijekova. Helmont je uveo pretragu krvi kao

dijagnostičku metodu. Franciscus de le Boë-Sylvius, profesor je praktične medicine iz

Nizozemske. Bio je čuvan jer je imao veliko medicinsko znanje. Preuzeo je pojam fermenata,

a vrenje dijeli na kiselo i bazno. Ističe ulogu žlijezda s unutarnjim lučenjem. Poremećaj

lučenja žlijezda uzrokuje bolest. Upotrebljava baznu ili kiselu terapiju. Thomas Willis prihvata

i slijedi Sylviusovo stajalište. Willis je otkrio šećer u mokraći dijabetičara. Odbacuje dogmu o

histeriji i dokazuje da je histerija psihička bolest živaca, a ne bolest maternice.

Ijatrofizika

Ijatrofizika cvate u južnim dijelovima Evrope zalaganjem skupine ljekara koji su njom

impresionirani. Kretanje, poluga, opruga, stroj, temperatura bili su pojmovi koji,

primijenjeni na živa bića, zokupljaju zastupnike ijatrofizike, odnosno ijatromehanike.

Osnovne metode i tehnike njihovog rada su mjerenje, vaganje, računanje. Santorio Santorio

iz Kopra, profesor medicine u Padovi, objavio je knjigu „De medicina statica” Sve fiziološke

i patološke probleme Santorio pokušava rješavati pomoću matematike i fizike. Nakon Galilea,

on je konstruisao termometar i aparat za mjerenje pulsa. Napravio je i posebnu vagu na kojoj

je radio, jeo i spavao te je precizno mjerio sve što unosi u sebe i ono što izlazi iz organizma.

Našao je da na neki nevidljivi način iz organizma nestaje dio tvari i to je nazvao stanično

disanje ili „perspiratio insensibilis”. Stanično disanje je smatrao veoma važnim, kao i

sredstva za znojenje. Giovanni Alfonso Borelli posvetio je istraživanja proučavanju rada

mišića prema zakonima fizike i mehanike. On objašnjava gibanje ekstremiteta na principu

poluge i kontraktilnosti mišića. Lorenzo Bellini većinu bolesti svodi na smetnje u cirkulaciji.

Gjuro Baglivi kao dijete odlazi iz Dubrovnika i živi u Rimu. Radni vijek je proveo u Rimu

kao papin ljekar i profesor anatomije, a zatim kliničke medicine. Sistem krvotoka on opisuje

kao sistem hidrauličnih mašina, disanje poredi s mijehom, a želudac s bocom. Elementarni

sastojci živog tijela po njemu su fibre ili vlakna i njihovo popuštanje ili stezanje uzrokuje

bolest. On ne napušta nijedno učenje, sve uvažava i ne osporova mišljenja drugih.

Thomas Sydenham

Thomas Sydenham ne pripada nijednom pravcu djelovanja u medicini 17. vijeka. Sydenham je

bio ljekar iz Engleske koji niti je bio predavač niti plodan pisac, a ipak je imao ogromne

zasluge u razvoju medicine. Prozvali su ga engleskim Hipokratom. Sydenham odbacuje svaku

špekulaciju i po njemu je bolest prirodni poremećaj. Sydenham traži inspekciju- posmatranje

bolesnika i komunikaciju kao osnov dijagnostike i liječenja. Ističe da je neophodno liječiti

kompletan organizam, a ne samo oboljele organe i sisteme. Bio je odličan terapeut, a zalagao

se za lake lijekove. Sydenham je bio prvi ljekar koji je neke bolesti definisao. Zadao je

odlučan udarac ijatrohemijskom pokretu. Mnogi su ga počeli slijediti.

Uticaj epidemije malarije na razvoj medicine

Richard Lower je proučavao odnos srca i živčanog sistema i ustanovio mnoge s tim povezane

smetnje. Richard Lower radio je transfuziju krvi na psima. Richard Morton svodi bolesti na

otrovanja ili ekspoziciju i djelovanje nekog otrova. Francis Glisson je opisao rahitis koji se

prvi put javio u Engleskoj. U to vrijeme donesen je kinin iz Amerike kao lijek protiv malarije,

ali ga većina ljekara nije prihvatila. To je zato jer nije izazivao nagon na povraćanje ili bilo

kakvo izbacivanje i/ili čišćenje sadržaja iz organizma što se protivilo dotadašnjem principima

toksikologije. Vrijedilo je mišljenju da je potrebno izbaciti otrov. Međutim, Isusovački red

ljekara počinje koristiti lijek koji je bio uspješan u liječenju malarije, pa ga počinju

reklamirati (zabranjeno u medicini prema etičkom kodeksu) i skupo prodavati preko svojih

jakih veza. Uspjeh tog lijeka dovodi do uvođenja niza novih lijekova iz Amerike kao što su:

„kafa, čaj i duhan”.

Intravenska injekcija i transfuzija

Skupine ljekara i farmaceuta počinju borbu protiv svih principa liječenja ako nisu venesekcija

ili čišćenje. S druge strane, to inicira proučavanja tako da saznanja o cirkulaciji krvi podstiču

ideju da se on može iskoristiti za brže širenje lijekova u organizmu i otkrivena je intravenska

injekcija. Prvi se dosjetio arhitekt Sir Cristopher Wren i samokonstruisane intravenske

injekcije je aplicirao psima. Postupak se sastojao od prethodnog izazivanja nabreknuća vene,

njenog razrezivanja, i zatim se injekciona cjevčica (injekcija se sastojala od cjevčice i mjehura

sa tekućinom) uguravala u venu. Intravensko injekciono davanje lijeka na čovjeku prvi je

primijenio Johan Daniel Major. Injekcija je bila izrađena od srebra. Jean-Baptiste Denis

izvršio je transfuziju krvi s teleta na čovjeka 1704. godine. Na čuđenje svih čovjek kojemu je

data teleća krv je preživio. Mnogi su poslije slijedili njegov primjer, ali su smrtni slučajevi bili

veoma česti pa je ova tehnika ubrzo bila zabranjena. Slovenski ljekar Marko Gerbec (1658. –

1718.godine) je prvi opisao klinički slučaj bolesnika sa srčanim blokom.

Razvoj ginekologije i akušerstva

U hirurgiji 17. vijeka nije bilo značajnih otkrića. Dogodio se veliki napredak u ginekologiji i

akušerstvu. U upotrebu se uvode porođajna kliješta koja su izumili članovi porodice

Chamberlein. Oni su čuvali njihovo otkriće kao najveću tajnu jer su na njima zarađivali

mnogo novca. Pokušali su svoj pronalazak prodati francuskim ljekarima, ali prilikom

demonstracije nisu uspjeli u prezentaciji jer se radilo o rodilji sa preuskom zdjelicom. Ipak su

porođajna kliješta prodali ljekarima u Nizozemskoj, koji su ponovno porođajna kliješta čuvali

kao tajnu. Tek početkom 18. porođajna kliješta se zvanično uvode u medicinu. Francois

Kauriceau je izdao knjigu u kojoj je sakupio sva svoja iskustva upotrebe porođajnih kliješta,

opisao metode pretraga, upozorio na važnost građe zdjelice, te opisao razne smetnje prilikom

poroda i trudnoće. Bio je odličan praktičar i promatrač. To je uticalo na donošenje Zakona da

se pri porođaju ne smije pomagati dok se ne vidi može li se on odvijati prirodno bez

problema. To je spasilo mnoge živote. U ginekologiji i akušerstvu zaostao je nerješiv problem

groznice u babinjama.

Razvoj higijene

Iako su higijenski uslovi poboljšani i smanjen broj zaraznih bolesti u 17. vijeku kuga u Italiji

odnosi oko milion života. Veliki higijeničar Giovanni Maria Lancisi, provodio je melioracije

močvara oko Rima, a higijenske mjere u vojsci učinio je obaveznim.

Počeci razvoja sudske medicine i patološke anatomije

Osnivačem sudske medicine smatra se Paolo. Zacchias (1584.–1659. godine), šef zdravstva u

Rimu pisao je o načinima utvrđivanja trudnoće i zakonitosti djeteta, o impotenciji, sterilitetu,

djevičanstvu, duševnim bolestima, seksualnim nastranostima, ozljedama, otrovanjima,

zaraznim bolestima ili simulaciji pacijenata kod ljekara. Patološku anatomiju utvrdio je

Švicarac Theohile Bonet. Bonet je opisao oko 3000 patolških anatomskih poremećaja.

Razvoj higijene rada i medicine rada

Ocem moderne medicine rada smatra se Bernardino Ramazzini. Ramazzini se rodio u Carpiju,

blizu Modene. Studirao je filozofiju i medicinu na Univerzitetu u Parmi. Radio je kao liječnik

u Rimu i Carpiju, a 1671. godine postao je profesorom medicine na Univerzitetu u Modeni.

Nakon poziva Mletačkog senata prešao je na Univerzitet u Padovu. Slavu je stekao svojim

radom na opisu profesionalnih bolesti u knjizi “De morbis artificum diatriba”, koja je

objavljena na latinskom jeziku 1700. godine. To je bio prvi sistematičan traktat o cijelom

području medicine rada. Predstavljao je sintezu svih iskustava i saznanja o profesionalnim

bolestima u doba feudalizma, a istovremeno i polaznu osnova za sva buduća proučavanja tih

bolesti. Knjiga je doživjela dva izdanja uz napomenu da je u drugom izdanju proširena lista

zanimanja, odnosno bolesti vezanih za profesiju. Opisi su uključivali uslove rada i

profesionalne bolesti za oko 40 različitih zanimanja.

U svojim razmišljanjima Ramazzini je polazio od stava

da kad ljekar posjećuje dom jednog radnika, on treba

sjesti na tronožac ako nema presvučene stolice, i mora

osigurati dovoljno vremena da bi obavio pregled.

Pitanjima koje je preporučio Hipokrat treba dodati još

jedno: “Što je tvoje zanimanje?” U 18. vijeku ističu se

djela Scopolija o otrovanjima živom u rudniku Idrija, a

Pott je 1775. godine opisao rak skrotuma u dimnjačara.

Naslovna strana «De morbis artificum diatriba», Modena 1700.

Literatura

Jonathan B. Tajna povijest svijeta. Čakovec, 2009. Opća enciklopedija u 20 svezaka, sv. XV, Zagreb, 2007. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Katić R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdinić V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Medika 2001, Zagreb. Jeremić M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija;Univerzitet u Nišu,2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Lichtenstein IL.Hernia Repair Without Disability.St Louis/Tokyo:Ishiyaku Euromerica,1986. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Osorio AM. Principles of Occupational and Environmental Epidemiology. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 1-7.

Medicina 18. stoljeća

U 18. stoljeću zadan je posljednji udarac feudalizmu i religiji kao mjerilu naučnih

dostignuća. Javljaju se napredne ideje koje svijet oslobađaju idealističkih filozofija i uvode

materijalistički pogled na svijet. Industrijalizacija, posebno u Engleskoj, uzrokuje pojavu

velikih gradova. U njima se skupljaju radnici pa se stvaraju veoma teški uslovi za rad i javlja

niz novih bolesti o kojima niko ništa ne zna. Razvija se matematika, hemija, botanika pa

ljekari nove probleme vide u drugačijem svjetlu nego do tada. Medicina se zapravo razvija tek

krajem ovog vijeka. Uprkos velikom napretku smrtnost zbog epidemija je velika. Kuga i dalje

zna harati. Velike boginje su u Rusiji svake godine odnosile 20 000 mrtvih. Bez obzira na

nove pronalaske u hemiji, farmakoterpiji, u 18. vijeku medicina ostaje vjerna staroj praksi.

Udomaćio se kinin, zajedno s drugim lijekovima uvedenim u prošlom vijeku, a istovremeno

raste zanimanje za obnovljene metode prirodnog liječenja (hidroterapiju, balneoterapiju).

Svakako najzanimljiviji novootkriveni lijek tog doba je digitalis koji se nakon višegodišnjeg

proučavanja uveo u liječenje srčanih bolesti.

Sve skupa, Boerhaaven je osnovao kliničku medicinu, Haller reformirao fiziologiju, Morgagni

osonovao patološku anatomiju, Pleni položio temelje medicinske bakteriologije, Frank stvorio

socijalnu higijenu, Pinel započeo reformu psihijatrije. Spallanzani unaprijedio embriologiju,

Bichat osnovao opću anatomiju i patologiju, Jenner otkrio vakcinaciju.

Hermann Boerhaave

Hermann Boerhaave, Nizozemac i proslavljeni je ljekar. Nije mnogo teoretizirao, ali je bio

čuven kao sjajan predavač. Bio je toliko popularan da je iz Kine primio pismo adresirano sa

„Gospodinu Boorhaaveu, ljekaru u Europi”. Bio je izvrstan eklektičar i objedinio je sve

postojeće teorije. To mu je poslužilo da iz njih uzme najprihvatljivije. Izdao je priručnik

„Institutiones medicae”. Krasio ga je visok moral koji je u potpunosti slijedio etički kodeks i

zalaganje u upotrebi jednostavnih i lakih ljekova. Bio je najveći kliničar 18. vijeka.

Razvoj fiziologije

Albrecht von Haller, švicarac, Boerhaaveov učenik, bio je izvanredan pjesnik i pisac,

bibliograf i botaničar, polivalentni predavač na fakultetu u Göttingenu i prije svega, osnivač

moderne eksperimentalne fiziologije. Uradio je mnogo na području fiziologije i dotakao se

gotovo svakog fiziološkog pitanja. Uradio je oko 600 eksperimenata i tako dao temelj novim

fiziološkim metodama. Zbivanja u organizmu svodi na nerve i mišiće, iritabilnost ili

podražljivost mišića i nervna osjetljivosti (senzibilitet). Spallanzani izvodi eksperimente koji

istražuju probavu, cirkulaciju krvi i disanje. Lazzaro Spallanzani je dokazao da bez kontakta

spermija i jajašca nema oplodnje i tako otukao teorije o spontanoj generaciji (tvrdnja da živa

bića kao što su žohari i pacovi mogu nastati i iz smeća i prašine). Bell i Magendie istražuju

nerve kičmene moždine, a Prochaska posebno nervne reflekse. Hieronymus David Gaub je

Hallerove teorije primijenio na patologiju. John Brown, Hallerov učenik, a protivnik Haller-

ove teorije tvrdio je da je podražljivost najvažnija i da je čovjekov organizam bolestan ako je

prenadražen ili ako je podražen premalo pa treba davati za liječenje sredstva za smirenje ili

podraživanje.

Gerhard van Swieten i reforma zdravstva Austrije

Gerhard van Swieten (1700. – 1772. godine) iz Nizozemske bio je Boerhaaveov učenik i

asistent. Pozvan je da liječi sestre Marije Terezije i tom prilikom je zadobio kraljičino

povjerenje. Ona mu daje u zadatak da reformiše austrijsko zdravstvo. On postavljenom

strategijom pretvara Beč u jedan od najvažnijih medicinskih centara svijeta. Uvodi potrebu

karantene na austrijsko- turskoj granici. Ojačao je javno zdravstvo, izuzetan je praktičar-

kliničar i u osnovi je u biti je eklektičar. Ipak, negativnosti su mu bile te da je bio protivnik

perkusije i variolizacije. U Hrvatsku je poslao svog učenika Ivana Krstitelja Lalangua koji je

bio autor prve medicinske knjige na hrvatskom jeziku „Medicina ruralis iliti vraštva ladanjska

za potreboću mužev i siromakov horvatskog orsaga i okolu njega bliznešeh mest”.

Razvoj mikrobiologije

Marko Antonije Plen i (1705. – 1786. godine) iz Gorice, inače pristaša bečke škole je tvorac

teorije „Contagium animatum”. To znači da je bolest posljedica djelovanja malih organizama.

Tvrdio je kako svaka bolest ima svog uzročnika. Savremenici ga ne razumiju. Plen je

promotor medicinske mikrobiologije i jedan od vizionara antibiotske ere.

Joseph Leopold Auenbrugger

Joseph Leopold Auenbrugger otkriva perkusiju kao važnu metodu pri pregledu pacijenta. Kao

sin gostioničara vidio je često kako mu otac udarcem po bačvi određuje nivo tekućine i to ga

je inspirisalo na perkusionu metodu u medicini. To je potkrijepio brojnim eksperimentima

koje je radio 7 godina i publikovao u sabranom djelu „Inventum novum”. Svi ga izruguju i

biva prihvaćen tek pola vijeka kasnije u Francuskoj zahvaljujući velikom francuskom

internisti Jeanu Corvisartu.

Johann Peter Frank

Johann Peter Frank, polaznik bečke škole bio je reformator higijene. Pisao je o ličnoj

higijeni, javnoj higijeni, higijeni rada, zaštiti žena, higijeni stanovanja, odijevanja, prehrane,

kriminalnom pobačaju, opasnostima tajne prostitucije.

Razvoj anatomije, patologije, embriologije i hirurgije

Na području anatomije najveće uspjehe i dalje postiže talijanska škola. Antonio Maria

Valsalva iz Bologne stekao je besmrtnost istraživanjem anatomije, fiziologije, patologije i

terapije bolesti uha. Njegovo slavno djelo je „De auris humana”. Antonio Scarpe, profesor u

Modeni i Paviji, proučavao je kosti, živce i osjetne organe. Giovanni Battista Morgagni je

profesor u Padovi i najmarkantnija osoba na području patološke anatomije. Prilikom sekcija

ljekari su uočavali razne patološke promjene na organima, ali im nisu znali funkciju.

Morgagni je prvi sistematično obradio sav patološki materijal i te je nalaze uporedio sa

simptomima i istorijama bolesti. Obrađivao je i najbanalnije bolesti, dok se tada u djelima

drugih obrađivala samo groteskna, monstruozna anatomija. Francois Xavier Bichat iz pariške

bolnice Hotel Dieu bavi se istraživanjem tkiva i njihovim patološkim promjenama. Utvrdio je

postojanje 21 vrste tkiva u organizmu, a od toga 7 u čitavom tijelu, a 14 samo u pojedinim

organima. Ističe da je važnije utvrditi koje je tkivo oboljelo nego koji organ. Iako je radio bez

mikroskopa dolazi do ispravnih rezultata. Time je osnovao opću patologiju kao granu

patološke anatomije koja će u 19. vijeku odigrati značajnu ulogu u razvoju medicine.

Embriologija dobiva nov zamah u djelu Friedricha Wolffa, koji je objasnio principe

embriogeneze. S razvojem anatomije razvija se i hirurgija. #icolas Andry osniva ortopediju, a

Joseph Pierre Desault urologiju.

Razvoj akušerstva

Belgijanac Jean Palfyn (1650.- 1730. godine) uvodi zvanično u praksu porođajna kliješta.

Jean Louis Baudelocqe obradio je mjere zdjelice, normalne položaje djeteta u rodnici, te

vođenje poroda. William Smelie je modificirao opstetrički forceps.

Razvoj oftalmologije (okulistike)

Okulistika se prevodi iz ruku šarlatana profesionalcima. Jacques Daviel (1667. – 1773.

godine) uvodi novu, bezopasniju operaciju očne mrene (katarakte). Otkrio je metodu vađenja

(ekstrakcije) zamućene leće (sočiva), što je hiljadama slijepih osoba vratilo vid bez gotovo

ikakve opasnosti po život.

Stomatologija 18. vijeka

I zubarstvo prelazi iz ruku šarlatana u još gore ruke zubara (stomatologa). Pierre Fauchard

(Francuska) izdaje prvi stomatološki priručnik. On poznaje 103 različitih bolesti zuba, šuplje

zube puni olovom, ispravlja abnormalne položaje zuba, upotrebljava različite vrste kliješta i

proteze.

Razvoj psihijatrije

Može se reći da se reformom u ovoj oblasti prvi put razvija psihijatrija. Philippe Pinel (1745.

– 1826. godine) iz Pariza uvodi humanije metode u psihijatriju, skida lance oboljelim, zalaže

se za njihovo tjelesno i moralno liječenje. Pinel provodi aktivnu terapiju, razlikuje

melanholiju, maniju, delirij, demenciju i idiotiju. Njegov učenik Jean Esquirol (1772. – 1840.

godine) osniva modernu psihijatrijsku definiciju i klasifikaciju duševnih bolesti. Humani

postupak prema duševnim bolesnicima provode Vincenzo Chiarugi (1759. – 1820.) u Italiji, te

William Tuke (1732. – 1822.) i John Conolly (1794. – 1866.) u Engleskoj.

Pseudonauka i opsjenarstvo

Uprkos napretku naučne misli, nemoguće je bilo iskorijeniti pseudonauku i opsjenarstvo.

Zapanjujuća je činjenica da se uz optimistične naznake u psihijatriji našlo mjesta i za dvije

„zanimljive” teorije: animalni magnetizam koji je otkrio bečki ljekar Franz Anton Mesmer

(1734. – 1815. godine). On je tvrdio da sam posjeduje magnetičnu silu i da može njom liječiti

različite bolesti dodirom ruke. Druga je „teorija” frenologija čiji je osnivač Franz Joseph

Gall, bečki ljekar koji smatra da sva duševna svojstva imaju određena sjedišta u mozgu koja

su više ili manje izražena pa prave izbočine na lubanji. Ipak, animalni magnetizam dao je

temelj hipnotizmu, a frenologija istraživanju centara u mozgu i to su njihovi pozitivni

doprinosi.

Preventivna medicina u 18. stoljeću

Na području preventivne mediicne najvažnije otkriće dogodilo se na samom kraju stoljeća.

Edward Jenner (1749. – 1823.), nepoznati ljekar iz Kenta, Engleska, primijetio je da ljudi koji

prilikom mužnje krave, naročito mljekarice, obole od veoma blagog i bezopasnog oblika

boginja i ne obolijevaju od „pravih” (velikih) boginja. Jednog je dječaka zarazio gnojem s

ruke svoje služavke, a kasnije i gnojem pravih boginja i dječak nije obolio. Dvije

godine kasnije izdaje na vlastiti trošak knjigu sa svojim eksperimentima i tako postaje slavan.

Napadaju ga i hvale istovremeno, a vakcinacija postaje poznata u cijelom svijetu. Poslije će se

velike boginje gotovo iskorijeniti, a vakcinu su mnoge zemlje uvele kao obaveznu. Službena

medicina i njena dostignuća tradicionalno su dostupna tek manjem, gradskom ili

bogatijem dijelu populacije. Preostali, posebno oni na selu prepušteni su svojim vidarima,

vračarama i putujućim šarlatanima. Početak industrijalizacije pokreće migraciju prema

gradovima, izazivajući pri tom niz socijalnih, ekonomskih i javnozdravstvenih problema. U

pojedinim dijelovima Evrope morbiditet i mortalitet rastu, osobito među djecom. U

Engleskoj se zato javljaju prvi pojedinačni i organizovani pokušaji zdravstvene zaštite.

Pokrenuvši programe zdravstvene zaštite za različite populacione skupine stanovništva,

njemački ljekar Johann Peter Frank (1745.- 1821.) postavlja temelje javnogzdravstvenih

inspekcija i javnog zdravstva, a kako je on nespretno upotrijebio termin medicinske policije.

Taj naziv obuhvatao je sve grane socijalne higijene u nadležnosti države.

Literatura

Jonathan B. Tajna povijest svijeta. Čakovec, 2009. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Katić R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdinić V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Zagreb, Medika; 2001. Primatesta P, Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremić M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija. Univerzitet u Nišu. 2001.

Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Lichtenstein IL.Hernia Repair Without Disability.St Louis/Tokyo:Ishiyaku Euromerica,1986. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Osorio AM. Principles of Occupational and Environmental Epidemiology. In Bowler RM, Cone JE (eds): Occupational Medicine Secrets, Philadelphia, Medical Publishers, 1999, pp 1-7. Thomas G, Rutishauser G. Basiswissen Urologie. Springer-Verlag. 2006.

Medicina 19. stoljeća

Na području anatomije proučavaju se naročito tkiva. Mikroskop se unapređuje (kondenzor,

imerzija) zaslugom Ernst Abbea i Carla Zeissa tako da se širi vidik proučavanja do

neslućenog. Otkrivaju se metode bojenja tkiva (Joseph Gerlach i Paul Ehrlich). Proučava se

građa mozga i nerava, otkrivaju se moždani putevi, centri, prugasti mišići, građa žlijezda s

unutarnjim lučenjem. Georges Cuvier 1801. osnovao je novu granu, komparativnu anatomiju.

Johann Friedrich Blumenbach osnovao je antropologiju. Fiziologija se jako razvija,

zahvaljujući napretku anatomije, mikroskopa i hemije. Osnivaju se fiziološki instituti i ona

postaje samostalna grana. Proučavalo se nervno tkivo, centralni nervni sistem, mali mozak i

njegova funkcija i kičmena moždina. Pokušao se rasvijetliti nastanak refleksa. Veliki su

uspjesi na polju fiziologije osjetnih organa, krvi i srca.

Jan Evangelista Purkyné (1787. – 1869. godine), je u Pragu osnovao Fiziološki institut, a sam

se proslavio na podru ju fiziologije vida. Claude Bernard jedan je od najvećih reformatora

fiziologije. Bio je profesor u Parizu, a otkrio je: glikogen u jetri, funkciju vazomotornih

živaca, funkciju simpatikusa, probavne enzime. Ubodom u određeni dio mozga izazivao je

umjetni dijabetes. U Njemačkoj je Johannes Müller, najpoznatiji predstavnik novog

eksperimentalnog smjera. Müller je uveo je racionalnu fiziologiju u Njemačku u trenutku

kada su postojala razna špekulativna strujanja. Od velike su važnosti njegova istraživanja na

području fiziologije nerava i osjetnih organa. Bio je i naučnik širokih biomedicinskih pogleda

što se posebno odrazilo u djelima njegovih učenika. Jedan od njih ljekar Theodor Scwann

stvara zajedno s botaničarom Matthiasom Schleidenom jedno od osnovnih pravaca

proučavanja moderne biologije, staničnu ili celularnu biologiju. Rudolf Virchow upotpunjuje

celularnu teoriju dokazom da sve stanice nastaju samo procesom diobe prijašnjih stanica.

Prema Virchowu bolesti se svode na promjene u stanicama, a on se smatra tvorcem celularne

patologije. Otkrio je leukemiju, trombozu i emboliju. Druga skupina Müllerovih učenika

(Henle, Köliker, Baer, Remak) daju bitna naučna dostignuća u području citologije

i embriologije. Herman von Helmholtz je istraživao je funkciju vida i sluha. Izumio je

oftalmoskop, a matematički je obradio brzinu kojom se širi podražaj u nervu. Treba istaći i

Ivana Petrović Pavlov-a iz Rusije, koji vodi eksperimentalnu školu. Pavlov se proslavio

proučavanjem uslovnih refleksa.

Osnivanje i razvoj endokrinologije

Krajem 19. vijeka a razvija se endokrinologija kao nova grana medicine. Ljekari- kliničari su

inicirali razvoj endokrinologije iako je to grana fiziologije. Thomas Addison je 1885. godine

opisao stanje koje nastaje uslijed nedovoljnog funkcionisanja nadbubrežne žlijezde. William

Gull je opisuje kretenizam kao nedovoljnu funkciju štitne žlijezde. Claude Bernard uvodi

pojam „unutarnje sekrecije” tvari koje su potrebne za funkciju čitavog organizma.

Upoznavanje funkcije gušterače rješava pitanje dijebetesa mellitusa. Joseph von Mering i

Oskar Pinkowski vade gušteraču psu i tako izazivaju šećernu bolest. Edouard Brown-Séquard

proučavao je izlučivanje apokrinih žlijezda, na način da je sam sebi uštrcavao sekrete

spolnih žlijezda nekih životinja. Tvrdio je da se poslije toga osjećao podmlađen. Edouard

Brown-Séquard je zaslužan za uvođenje hormonske (supstitucione) terapije.

Procvat razvoja patološke anatomije

Patološka anatomija stupa u prvi red po značaju istraživanja u medicini. Jean Cruveilhier je

izdao prvi patološko-anatomski atlas. Patologija kao zasebna disciplina našla se sredinom 19.

vijeka u svojevrsnom raskolu između statične patološke morfologije i dinamične funkcionalne

patološke fiziologije. U Beču djeluje najistaknutiji patolog tog doba Karl von Rokitansky koji

je za svoje radove uzeo anatomske kriterije i ne proučava samo patološki izmijenjene organe

nego i one naizgled zdrave, a koji bi mogli biti centar bolesti. Tako dolazi na ideju da je za

mnoge stvari kriva krv pa se tako približava humoralnoj patologiji. On je sa svojim

saradnicima izveo bezbroj obdukcija, ali ni jedan eksperiment. S velikom hrabrošću mu se

suprotstavio mladi Rudolf Virchow. Virchow je zastupao potpuno oprečna mišljenja. Zastupao

je celularnu patologiju po kojoj je stanica u centru poremećaja zdravlja.

Razvoj bakteriologije i serologije

Nastanak bakteriologije i serologije je veoma značajan u razvoju medicine. Bakteriologiju je

osnovao Louis Pasteur. Jedom je pozvan da riješi problem umiranja gusjenice dudova svilca.

Otkriva uzročnika (gljivica) i način za uzgajanje zdravih jedinki. To ga je podstaklo da

proučava i druge zarazne bolesti: kokošju koleru i bedrenicu. Pronašao je uzročnika i

primijetio da on stajanjem gubi virulenciju pa ga je ponovno upotrijebio kao cjepivo

(vakcinu). Pasteur 1885. godine pronalazi cjepivo protiv bjesnila, uzimao je serum dobijen iz

sušene kičmene moždine psa uginulog od bjesnila i ubrizgavao ga ljudima ujedenim od

bijesnih pasa. Obermeier otkriva uzročnika povratne groznice, #eisser uzročnika gonoreje,

Eberth i Gaffky tifusa, Hanson lepre, Laveran malarije, Pasteur streptokoke i stafilokoke,

sepse i gnojnih upala. Robert Koch je otkrio bacil tuberkuloze i dokazao prenosivost. Koch je

otkrio i tuberkulin iako nije bio uspješno sredstvo za liječenje, upotrebljava se i danas u

dijagnostičke svrhe (tuberkulinska proba). Otkrio je i uzročnika kolere. Ronald Ross je 1895.

godine otkrio uzročnika malarije i njen prijenos putem komarca. Paul Ehrlich je objasnio

osnovne principe imuniteta. On je osmislio i modernu hemoterapiju. On je prvi put u istoriji

medicine otkrio lijek protiv sifilisa, i našao ga u takozvanom „spoju broj 606” ili arsfenaminu.

Emile Roux i Emil von Behring otkrivaju toksine koje izlučuju bakterije i antitoksin kojim se

organizam brani. Behring je eksperimentalno dokazao da serum životinja imuniziranih protiv

tetanusa i difterije stvara imunitet kod čovjeka koji ga primi.

Klinička medicina

Interna medicina, kao najvažnija grana kliničke medicine razvija se početkom 19. stoljeća u

Francuskoj. Jean #icolas Corvisart je uveo perkusiju. René Théophile Hyacinthe Laënnec

najveći francuski kliničar 19. stoljeća, izumio je stetoskop 1816. godine i uveo auskultaciju

(asocijacija: vidio je djecu kako tuku u gredu i prenose poruke). Najprije je za auskultaciju

koristio svitke papira, a kasnije drvenu slušalicu. Opisao je čitav niz simptoma koje je otkrio i

na taj način otkrio neke nove bolesti. Dugujemo mu novo oblikovanje i primjenu

anatomskokliničkog pojma bolesti, opise plućne tuberkuloze i ciroze jetre. Protivnik je opasne

struje koja tvrdi da svaka bolest nastaje podražajem i upalom probavnih organa koja se

kasnije širi i na ostale pa se liječenje sastoji od dijete i stavljanja pijavica (u Francusku je

1827. godine bilo uvezeno 33 milijuna pijavica). Joseph von Škoda, veliki promotor perkusije

i auskultacije, prvi ih je i objasnio. Njegov asistent Ferdinand von Hebra unaprijedio je

pulmologiju i daje nov smjer djelovanja u dermatologiji. Od njemačkih kliničara Johann

Lucas Sconlein uvodi perkusiju i auskultaciju. Richard Bright je prvi proučavao bubrežne

bolesti i simptome.

Dijagnostičke metode u kliničkoj medicini

Kliničku medicinu devetnaestog vijeka karakterizira svojevrsno ujedninjavanje svih dijelova

u jedinstven sistem teorijskih i praktičnih spoznaja o uzrocima, sjedištu i toku bolesti uz

razradu objektivnih dijagnostičkih metoda i uz kritičku ocjenu terapijskih postupaka. Za

dijegnostiku to znači uvođenje kvalitativnih i kvantitativnih fizikalnih, hemijskih i

mikrobioloških pretraga izlučevina (mokraća i stolica), tjelesnih tekućina (u prvom redu krvi),

želučanog soka i fragmenata tkiva. Sredinom 19. vijeka uvedena je metoda brojanja krvnih

tjelešaca, bojenje krvne slike, a zatim i sedimentacija eritrocita. Od funkcionalnih pretraga

posljednjih godina 19. vijeka usavršena je metoda mjerenja krvnog pritiska (Scipione Riva-

Rocci) i elektrokardiografija (Willem Einthoven). Ludwig Traube je osnovao medicinsku

kliničku termometriju. Adolf Kussmaul, uveo je ezofagoskop i želučanu sondu za uzimanje

sokova, a Arnold pokusnu punkciju za vađenje patološke tekućine. Pierre Potain je prvi

primijenio tlakomjer. Osim ovih novih dijagnostickih metoda, sve više se primjenjuju razne

pretrage tjelesnih tekućina. Prvi put se osniva hematologija koja omogučava prognosticiranje

bolesti. Napredak hemije omogućio je stvaranje novih lijekova kojih nema u prirodi.

Razvoj farmacije

Za napredak u farmaciji bitno je bilo izoliranje djelotvornih tvari iz nekih biljaka (alkaloidi).

Izoliran je morfin iz opijuma, a uskoro strihnin, kofein, atropin. U medicinu je 1836. godine

uveden brom, a 1837. godine hloraldehid. Uskoro je sintetiziran aspirin (acetil- salicilna

kiselina).

Razvoj fizikalne medicine, otkriće x- zraka i hirurgija, anestezija i akušerstvo 19.

stoljeća

U 19. stoljeća razvija se fizikalna terapija, a 1840. godine medicinska gimnastika. Postiže se

uspjeh u liječenju tuberkuloze pomoću dvije metode: Hermann Brehmer koji je osnovao

lječilište za tuberkulozu i istovremeno osnovao klimatoterapiju. Wilhelm Conrad Röntgen

otkriva 1895. godine posebne zrake, koji su označeni slovom X, a koje su otvorile nove

mogućnosti dijagnoze i liječenja. Operacije se ne mogu uspješno izvoditi jer bolesnik trpi

veliku bol i često se događaju zatrovanja rane. Od hirurga pariške škole istakli su se

Dominique Jean Larrey, nenadmašni ratni hirurg i organizator vojnog saniteta u toku

Napoleonovih pohoda i Guillaume Dupuytren, virtuozan operator i izvrstan nastavnik.

Anestezija u modernom smislu počinje s pokusima tek u 19. vijeku kad je engleski hemičar

Sir Humphry Davy utvrdio da rajski plin (dušični oksidul) smanjuje osjećaj boli i nakon

dubljeg disanja uspavljuje. Američki stomatolog Horace Wells je iskušavao na samome sebi

djelovanje dušičnog oksidula. Počeo je izvoditi stomatološke operacije služeći se tim plinom,

ali demonstracija pred mjerodavnim stručnjacima nije mu polazila za rukom. Jedan drugi

stomatolog, William Morton je uspješno izvodio zubarski zahvat pomoću etera, a harvardski

profesor John Collins Warren je primjenjivao taj postupak u općoj hirurgiji. Nezadovoljan

popratnim učincima eterske narkoze, edinburški hirurg i opstetričar Sir James Young Simpson

je prvi koristi hloroform. Uvode se još dvije nove metode: lokalna anestezija kokainom (Karlo

Kollen) i infiltracijska anestezija (William Stewart Halsted).

Joseph Lister uvodi antisepsu. Potaknut idejom da uništi bakterije koje možda uzrokuju

infekciju Lister upotrebljava karbolnu kiselinu. Rezultati njegovog pokušaja su bili odlični.

Borbu protiv zaraze provodio je raspršivanjem karbolne kiseline u operativnom području prije

i u toku operacije. Praksa je uskoro pokazala da je rad u sterilnim prilikama još korisniji. Uz

pomno pranje ruku, iskuhavanje instrumenata i radne odjeće koriste se gumene rukavice i

maska, a karbolnu kiselinu zamjenjuju nova dezinfekcijska sredstva. Pioniri te asepse jesu

njemački ljekari Gustav Adolf #euber i Ernst von Bergmann. Wiliam Stewart Halsted uvodi

u upotrebu gumene rukavice. Hirurg James Leonard Corning uvodi lumbalnu anesteziju za

bezbolnu operaciju donjih dijelova tijela. Theodor Billroth, predstavnik bečke škole, radi prvu

uspjelu operaciju raka na želucu, a Eduardo Bassini radikalna operacija kile. Desormaux

otkriva cistoskop i daje nov zamah urologiji. Zaslugom Maxa #itzea širila se upotreba

cistoskopa s električnim osvjetljenjem na različitim mjestima u ljudskom tijelu i time počinje

medicinska endoskopija. Gustav Simon je uradi prvu eksciziju bubrega 1869. godine, a Enrico

Bottini povećanu prostatu.

U vođenju porođaja ogromne zasluge pripadaju mađarskom opstetričaru Ignaz Philippe

Semmelweis-u. On je primijetio da je u bolnici u kojoj su se obrazovali studenti smrtnost

rodilja bila 10 puta veća nego u bolnici u kojoj rade samo babice. Jednom je posjekao prst na

lešu i dobio sepsu, a tom prilikom je otkrio da simptomi odgovaraju babinjoj groznici. Tada je

zaključio da bolest prenose studenti koji nakon dodira leša vrše pregled rodilja bez pranja

ruku. Niko nije prihvatao njegovu teoriju, a dogodilo se da sam umire u bolnici od sepse.

Njegova teorija je prihvaćena tek nakon njegove smrti.

Oftalmologija

Herman von Helmholtz je izumio oftalmoskop 1851. godine, što je izazvalo

pravu revoluciju. Instrument je promovisao Albrecht von Graefe koji se još naziva i „otac

glaukoma”. Frans Cornelis Donders je izmislio cilindrično staklo za astigmatizam. Julius

Hirscheberg je koristio elektromagnet za vađenje stranih tijela iz oka. Karlo Koller uvodi

lokalnu anesteziju kokainom pa su omogućene lakše terapijske i dijagnostičke manipulacije u

području oka.

Otorinolaringologija

Otkriven je rinoskop i laringoskop (Manuel Garcia) 1885. godine. Uvode se operacije na

koštanom dijelu uha, a izvodile su se operacije raka grla.

Literatura

Jonathan B. Tajna povijest svijeta. Čakovec, 2009. Opća enciklopedija u 20 svezaka, sv. XV, Zagreb, 2007. Schmitz R. Geschichte der Pharmazie: band II. Govi-Verlag Pharmazeutisher Verlag GmbH, Eschborn, 2005. Katić R. Srpska srednjovekovna medicina, Beograd, SANU, 1987. Grdinić V. Ilustrirana povijest farmakopeje, Zagreb, Medika; 2001. Primatesta P, Goldacre MJ. Inguinal hernia repair: incidence of elective and emergency surgery, readmission and mortality. International Journal of Epidemiology 1996;25:835-839. Jeremić M: Specijalna hirurgija I, dijagnostika i terapija. Univerzitet u Nišu. 2001. Read RC. The development of inguinal herniorraphy.Surgical Clinics of North America 1984;64:185-196. Stoppa R, Wantz GE, Munegato G, Pulchinotta A. Hernia Healers: An Illustrated History. France: Arnette,1998. Kingsnorth A, LeBlank KA. Menagement of abdominal hernias.Third edition, London 2003. Lichtenstein IL.Hernia Repair Without Disability.St Louis/Tokyo:Ishiyaku Euromerica,1986. Shultz L, Graber J, Pietraffita et al.: Laser laparoscopic hernioraphy: a clinical trial.Preliminary results. Journal of Laparoendoscopic Surgery 1991;1:41-45. Stuart A. A brief History of pharmacy and pharmaceuticals.In: Stuart A (ed.) Making Medicines. 1st ed. Pharmaceutical Press, 2005. Wolf RE, Keršovani O, Millen R. Renesansa. Osorio AM. The environmental and occupational hystory. In EPA Recognition and Management of PesticidePoisonings,5th ed. Waschington, DC, Environmental Protection Agency, 1999, pp 18-33.

Bosansko attarstvo i ljekaruše

Higijenske i zdravstvene prilike u Bosni u 15. i 16. stoljeća su bile veoma loše, te je pojava

epidemija bila redovna pojava (kuga, kolera, variola, malarija, dizenterija, tifus, trahom, favus

i druga gljivična oboljenja). Epidemija kuge je bilo u Bosni od 1465. godine pa do polovine

osamnaestog stoljeća desetak, a visoka stopa smrtnosti. Stanovništvo Bosne je lijek za svoje

bolesti tražilo od svećenstva i travara, dok su vladarske i velikaške porodice dovodile na svoje

dvorove dubrovačke i mletačke ljekare da im budu na usluzi (Dubrovačko vijeće pozitivno je

rješavalo zdravstvene zahtijeve). Berberi su se bavili “malom hirurgijom”, djelovali su i tzv.

džerahi- ranari, hećimi- ljekari (koji sami spravljaju lijekove) i apotekari. Djelatnosti svih

ovih zaposlenika se prepliću. To je vrijeme kad u Bosni nema bolnica, niti diplomiranih

ljekara. Zdravstvenu djelatnost provode uglavnom Franjevci koji su bili prilično priučeni

vještini liječenja. U to vrijeme počinje djelatnost attara- drogerista u Sarajevu i u drugim

dijelovima Bosne.

Attari- drogeristi

Za razvoj medicinske naučne misli u Bosni i hercegovini zaslužni su Jevreji. U Jevreja je

baviti se liječenjem bila porodična tradicija (kao i prema Hipokratu). Mnogo Jevreja je u to

vrijeme djelovalo kao hećimi ili attari. Riječ atar ili attar, na arapskom jeziku označava

onoga koji prodaje lijekove, travara, drogeristu, dok na turskom jeziku više označava onoga

ko prodaje mirođije - začine. Ljekarnik, apotekar (attar) je bio član uglednog staleža. Iz

apotekarske obitelji potiču i neki poznati naučnici kao, naprimjer, Johannitius Mesua stariji i

Kohen el Attar. Egipćanin, Kohen el Attar je u XIII stoljeću napisao “Priručnik za

apotekarske radionice”. Ovim priručnikom su se služili drogerisiti na islamskom Istoku do

XIX stoljeća. Attari su za usavršavanje svoje djelatnosti liječenja koristili „Ljekaruše“. Prve

podatke o attarima nalazimo u XVI stoljeću. Njihova djelatnost pripadala je trgovini. O

attarima u XIX stoljeću već ima više podataka. U Sarajevu je jevrejska porodica Papo držala

“jednu istočnjačku staru apoteku”, to jest attarsku radnju kroz tri stotine godina. Sačuvan je i

priručnik- manual Avrama Pape nastao polovinom XIX stoljeća. Posljednji njen vlasnik bio je

Santo Papo, koji je poginuo 1941. godine. Priručnik se danas čuva u Biblioteci Jevrejske

općine u Sarajevu.

Zabilježeno je da je u Sarajevu 1876. godine u attarskom esnafu bilo učlanjenih trideset, a

među njima troje muslimana, attara. Prema popisu svih attara u Sarajevu, koji je sačinila

austrougarska vlast 1878.-1879. godine bilo je registrirano još dvadeset dvoje attara Jevreja.

Nosioci atarske djelatnosti u Sarajevu bili samo muslimani i Jevreji.

Attarska djelatnost je bila potrebna, i kad su u Bosnu počeli pristizati školovani ljekari i

apotekari. Njihovi dućani su bili prepuni svakojake robe i medikamentima. Samih lijekova u

jednom spisu koji navodi dr. Levy ima oko 140. Tome treba pribrojati i sve ono što su znali

da pripreme od sirovine koje su imali, te ostalu robu. Iz njihovih se radnji nije moglo izići

praznih ruku. Osim toga, o cijeni se moglo razgovarati, a moglo se i ostati dužan, pa kasnije

platiti. U oficijelnim apotekama to se nije moglo. Zato se vlasnici apoteka tog vremena žale

na slab promet, pa pored držanja apoteke, moraju da se bave dopunskim djelatnostima, kako

bi osigurali sredstva za normalni život. Tako se zna da je, naprimjer, livanjski apotekar radio i

kao fotograf! U Sarajevu u vrijeme austrougarske vlasti živi i radi preko pedeset attara u

svojim dućanima.

Ljekaruše

"Ljekaruše" (Likaruše, zbirke recepata) su pisane su najčešće u 14. i 15. stoljeća i kasnije, a

prepisivane su, uz nove dodatke i bilješke, sve do polovine 19. stoljeća. Prema ljekarušama se

postupalo kao prema neizmjernom blagu koje je predavane kao amanet s koljena na koljeno.

One oslikavaju stvarno stanje zdravstvene kulture tog vremena na našim prostorima. Iz njih se

saznaje da se u Bosni najčešće bolovalo i umiralo od kuge, lepre, difterije, tuberkuloze,

malarije, reumatizma, kilavosti, litijaze, crijevnih katara i kolere.

Ljekaruše su bile posebna vrsta medicinskih rukopisa koje su bile od pomoći „poznatim i

nepoznatim ljekarima“, travarima i hećimima” u pružanju odgovarajuće ljekarske pomoći u

ondašnjem vaktu. Neosporno je da su samo rijetki pismeni ljudi koristili Ljekaruše. Postoje

razne ljekaruše: muslimanske, jevrejske, srpske, hrvatske i franjevačke. Nažalost, mnogi od

ovih rukopisa su uništeni ili im se izgubio trag. Najviše ih je sačuvano u franjevačkim

samostanima i pisali su ih bosanski franjevci “ujaci”.

Razvoj higijene i fizikalne medicine u Bosni

Pored svake džamije gradila se javna česma. Bez sumnje, sama mjera održavanja lične

higijene nije dovoljna da bi se prevenirale razne bolesti. Javna turska kupatila imaju tradiciju

od kasnih antičkih vremena. Koliko je poznato, u Sarajevu je bilo sedam turskih kupatila, od

toga su najmanje tri bila dvostruka, pojedinačno za muškarce i žene. Gazi Husref-begovo

tursko kupatilo bilo je prvo tursko kupatilo otvoreno polovinom XVI vijeka i ono je

posljednje tursko kupatilo sačuvano u ovom gradu. Do 1910. godine 36 većih naselja u Bosni

i Hercegovini dobilo je vodovode, a kanalizacija je uvođena nešto sporije. Prva je izgrađena u

Sarajevu 1896. godine.

Medicina sjeveroistočne Bosne u 19. stoljeću

Široki slojevi naroda uglavnom su tražili pomoć kod narodnih ljekara. Pedesetih godina

devetnestog stoljeća spominje se fra. Ivan Kljaić, u parohiji Breške (općina Tuzla) koji je,

pored teologije, učio medicinu u Padovi. Postoji knjiga koju je on napisao, a koja je sadrži

uputstva o liječenju raznih bolesti. Pred kraj turske vladavine u Tuzli spominje se vojni ljekar

mađarskog porijekla, dr. Petelenz, koji je bio ljekar Garnizonske bolnice na Gradini od 1860.

do 1876. godine. U isto vrijeme spominju se dva ljekara turskog porijekla koji su u Tuzlu

došli poslije vojne i administrativne reorganizacije Bosne, koju je proveo Omer paša Latas.

Poslije ukidanja Zvorničkog sandžaka i osnivanja Tuzlanskog okruga, tuzlanskom paši

dodijeljeni su tada Mehmed Said efendija i vojni ljekar Muhidin-beg bimbaša (major).

Mehmed Sami Šerbić

Mehmed Sami Šerbić je poslan u Istambul da uči medicinu i po završetku studija došao je

1873. godine u Tuzlu. On je u njoj ostao i radio pune četiri decenije. Po dolasku u Tuzlu, dr.

Šerbić je pokrenuo akciju za izgradnju bolnice u čemu je naišao na razumijevanje tadašnjih

turskih vlasti i Vakufske uprave. Za godinu i po dana sagrađena je u blizini Jalske džamije za

ondašnje prilike masivna zgrada, svijetla i zračna. Kompletno opremljena „hastahana“

(bolnica) je otvorena i predata na upotrebu u jesen 1874. godine. U osam prostorija bile su

četiri sobe sa deset bolesničkih postelja, prostorija za ordinaciju i prijemnu ambulantu,

bolesnička kuhinja i soba za dva bolničara, koji su održavali stalno dežurstvo. U dvorištu je

sagrađena ljetna kuhinja i uz nju priručni magacin i drvarnica (šupa). Tuzlanska Hastahana sa

ambulantom pored Vakufske bolnice u Sarajevu je prvi zametak organizovane zdravstvene

službe u Bosni i Hercegovini.

Prva apoteka u Tuzli

Prva apoteka u Tuzli bila je smještena u maloj kafani izgrađenoj za vrijeme vladavine Hilmi-

paše, a vodio ju je Pantelakija. Ovu prvu tuzlansku civilnu apoteku kupio je nešto kasnije

Siminiati, a od njega je istu otkupio, 1882. godine, mr. Gavro Peciković, koji je došao iz

Vojvodine. Dvije godine kasnije mr. Peciković je otvorio modernu apoteku, koja je pod

imenom "Okružna apoteka", radila više od pedeset godina.

Literatura

Omanić A, Dodig- Karaman Ž, Serdarević M, Kabiljo M. The Contribution of Jawish health professionals to the development of health care in Bosnia and Herzegovina. Acta medica historica adriatica 2008; pp 7-22. Masic I. First hospitals in Bosnia and Herzegovina. Avicena, Sarajevo, 2001: 7-13. Mašić I, Riđanović Z, Kujundžić E. Ibn Sina, Avicena, život i djelo. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-11. Mašić I. i sar. Doprinos islamske tradicije razvitku medicinskih znanosti. Avicena, Sarajevo, 1998: 17-64. Hadžović S, Mašić I. i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 1-6. Gušić S. Uređenje attarske djelatnosti u osmanskom periodu u BiH. U: S. Hadžović i sar. Attari injihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 23-34. Latal- Danon Lj. Jevrejska komponenta u attarskoj djelatnosti. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 35-42. Devetak Z. Ljekaruše iz osmanskog perioda. U: S. Hadžović i sara. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 67-78. Sokolović AO . Prilozi sanitetu starog Sarajeva. Avicena, Sarajevo, 1999: 5-30. Fabijanić R. Pojava attara i njihova djelatnost u Sarajevu u turskom periodu. U: S. Hadžović i sar. Attari i njihov doprinos razvoju farmacije u BiH. Avicena, Sarajevo, 1999: 7-22.

Nadriljekarstvo: narodna i magijska medicina

Magijska vještina ili “ars magica” je čuvana u tajnosti i bila je zasnovana na “tajnom znanju”,

a počivala je na vjerovanju u čuda. Primitivni duh preistorijskog čovjeka u svim bićima i

predmetima vidi skrivene “dobre i zle duhove”, koji mu mogu učiniti dobro ili zlo. Dobre

duhove poziva u pomoć i taj ritual čini “bijelu magiju”, a zle duhove tjera od sebe prijetnjama

u vidu “crne magije”. Za rastjerivanje zlih duhova su se primjenjivale i/ili provodile: zakletve

u vidu raznovrsnih oblika rituala, izricanje izvjesnih magijskih, nerazgovjetnih riječi, kađenje,

radi čišćenja prostorije od zlih duhova i slično. Magija je vještina izazivanja promjena u

vlastitoj svijesti. Naime, snaga volje je oruđe kojim pobuđujemo procese u sebi samima i

preko njih utičemo na svijet oko sebe. Ti procesi su zasnovani na unaprijed utvrđenim

pravilima i služe kao sredstvo za pobuđivanje promjena. Nazivaju se ritualima. Rituali su

govorne, duševne i duhovne aktivnosti koje se provode na određeni način, a imaju za cilj

izazivanja promjena u svijesti maga ili magičara. Takve promjene će izazvati i promjene u

njegovoj okolini ili području na kojem se želi djelovati ili se djeluje. Magija i medicina su bile

tijesno povezane.

Medicina primitivnih naroda

Magično- religiozna medicina podrazumijeva liječenje čarobnim moćima. Prvi oblici magije

javljaju se još u doba špiljskog čovjeka (nastojanje za bacanjem "čini" na životinju koju je

lovio; crtanjem prikaza lova na zidove pećine). Već tada možemo uočiti vezu između

magijskog i religioznog odnosno usredotočenje energije ka željenom cilju da bi se osigurao

uspjeh. To je osnova svakog vjerskog i svakog magijskog rituala. Nadalje, valja spomenuti i

značaj prvih učenjaka „maga“ koji su živjeli u pojasu između Eufrata i Indije, a raspolagali su

znanjima o arhitekturi, medicini, astrologiji i magiji. Magija se uglavnom dijeli na „bijelu ili

pozitivnu“ (liječenje, čitanje sudbine iz dlana, runa, karata i slično) i crnu, zlu (sotonizam,

vještice, čarobnjaci, demonopoklonstvo).

Magični termini

Magični termini koje treba pomenuti su:

1. Fetišizam označava obožavanje izvjesnih predmeta za koje se vjeruje da donose

sreću.

2. Totem je obožavanje izvjesnih životinja, biljaka ili drveća, jer tobože donose sreću.

3. Astrologija je predviđanje ishoda preduzetih poslova ili stanja zdravlja na osnovu

zvijezda.

4. Tabu je vjerovanje da nešto ne treba činiti, jer donosi nesreću.

5. Zodijak, “životinjski krug” predstavlja slike zvijezda na ekliptici koje su podijeljene

na 12 jata i nose većinom imena raznih životinja, pri čemu se slika tumači.

6. Horoskop ili “roždanik” je sastavljen na osnovu izračunavanja nebeskih tijela u

trenutku rađanja, a u cilju predskazivanja.

7. Hiromantija je predskazivanje sudbine po izgledu šake.

8. Abrakadabra predstavlja ispisane riječi na tablici 11 puta, jedna ispod druge, čini

trougao, koji se nosi privezan uz tijelo i “čuva od groznice”. Abraksas je magija,

gdje 365 dana u godini ili isti toliki broj nebeskih carstava i duhova, ispisan na

tablici privezanoj uz tijelo donosi sreću.

9. Hamajlija ili Amulet je majušna stvar koja se nosi privezana uz tijelo, jer “čuva od

svih zala”.

10. Talisman se nosi privezan uz tijelo i smatra se da donosi sreću.

11. Magijski zapis je tekst u prozi ili u stihovima u kome se prijeti zlim duhovima, a

pozivaju se u pomoć i dobri duhovi, s vjerom u dobar ishod bolesti ili posla.

U babilonskoj kulturi posebno značenje su imali brojevi- “kritični dan” kao što su: 7., 19. i 21.

u mjesecu ili od početka bolesti. Mislilo se da u te dane ljekar- vrač i/ili sveštenik ne smije

zalaziti u prirodu zbivanja.

Abrakadabra

ABRAKADABRA je jedna magična formula. Dok jedni smatraju da riječ potiče od

hebrejskog „abreg ad habra“, a što znači uputi svoju munju do smrti. Drugi tumači tvrde da

joj je porijeklo od kaldejskih riječi „abada ke davra“, što znači nestani kao riječ. Abrakadabra

je najpoznatija čarobna riječ u istoriji, a vijekovima se smatrala iznimno moćnom. Prvi put se

pojavila u knjizi “Res Reconditae” (Tajna pitanja) Serenusa Sammonicusa, rimskoga ljekara

iz trećeg stoljeća. Serenus je preporučivao riječ abrakadabra za liječenje uporne groznice,

teške bolesti poput gripe sa simptomima koji se pojavljuju svakog drugog dana. Čarobnu je

riječ moguće izgovoriti, no, prema Serenusu, liječenje je najefikasnije ako se riječ

abrakadabra na komadu pergamenta ispiše u obliku obrnutog trokuta te se nosi oko vrata kao

amulet. Kako se riječ abrakadabra smanjuje izostavljanjem po jednog slova, pretpostavljalo se

da će se isto dogoditi i s bolešću. Nakon devet dana amulet se skida s vrata i preko ramena

baca u rijeku koja teče prema istoku, čime je liječenje bilo završeno. Abrakadabra je sve do

sedamnaestog stoljeća ostala u upotrebi kao čarobna riječ. U svom djelu „Istorija kuge“ 1772.

godine, engleski romanopisac Daniel Defoe, zabilježio je da su se mnogi pokušali zaštititi

određenim riječima i crtežima, a osobito riječju Abrakadabra ispisanom u obliku trokuta ill

piramide.

Palindromi

Neke od najmoćnijih čarobnih riječi srednjeg vijeka bile su palindromi, riječi ili izrazi koji,

citani s desne na lijevo i s lijeva na desno, zvuče jednako. Osobito popularne bile su riječi od

kojih je bilo moguće oblikovati „magični kvadrat“ u kojemu riječi jednako glase ako ih se čita

odozgo prema dolje, odozdo prema gore, s desna na lijevo i s lijeva na desno. Najpoznatiji

medu njima, čiji korijeni sežu barem u osmi vijek, je kvadrat kojega čini palindromski izraz

sator arepo tenet opera rotas. Značenje ovih riječi nije poznato, no, prema mnogim knjigama

o čaranju, ovaj je kvadrat posjedovao najmanje tri zadivljujuće osobine: pouzdano je otkrivao

vještice (vještica koja se nađe u istoj prostoriji s kvadratom, bila bi prisiljena pobjeći); služio

je kao amulet protiv čaranja i bolesti; a ispisan na drvenoj pločici, služio je za gašenje vatre

ako biste ga bacili u kuću u plamenu! Kao što se može pretpostaviti, za ostvarenje rezultata

nije uvijek bilo dovoljno prepisati riječi. Kvadrate je bilo potrebno ispisati na odgovarajućoj

podlozi, pod astrološkim uticajem odgovarajućeg planeta ili zvijezde te u odgovarajućem

trenutku. No, čak ni u tom slučaju rezultati nisu djelovali, pogreška se često pripisivala

nepravilnom izgovaranju riječi, neodgovarajućem stavu ili izostavljanju važnih postupaka. S

druge strane, ako bi se pacijent oporavio od bolesti ili bi demoni ostali podalje, smatralo se da

je djelotvornost riječi dokazana.

Samostanska i/ili manastirska medicina

Karlo Veliki je 812. godine u svojim Kapitularima dao popis oko 100 biljnih vrsta koje se

moraju gajiti na svim državnim imanjima njegove prostrane imperije, a to su uglavnom bili

manastiri. Žalfiju je veliki vladar posebno cijenio. Latinski naziv ove biljke potiče od starih

Latina koji su je nazvali spasonosna biljka (salvare, što znači spasiti, izliječiti). Žalfija je i

danas obavezna biljka u svim samostanima jer važi za svetu biljku.

Medicina se prakticira u samostanima. Benediktinci se posebno ističu u uzgoju i poznavanju

efekata ljekovitog bilja. Redovnica Hildegardiz Bingena (1098.-1179.) napisala je djelo o

ljekovitim tvarima ”Physica”.

Povlačenjem medicine i farmacije u samostane ili manastire, osnov terapije činilo je tek 16

svetih biljaka, koje su apotekari kaluđeri u zapadnoj Evropi obavezno uzgajali u manastirskim

vrtovima: pored već spomenute žalfije, tu su bile ruža, ljiljan, morač, nana i grčko sjeme. U

većini slučajeva vrijednost droga po tadašnjem shvatanju nije zavisila od njene stvarne

ljekovitosti, nego prije svega da li je biljka ubrana lijevom ili desnom rukom, u ponoć,

određenog dana u sedmici ili godini i da li se pri tome išlo unatrag, pjevalo, zijevalo i slično.

Travarstvo

Dar za vrtlarenje čarobnjacima je bio vrlo koristan. Lijekovi za sve vrste bolesti, od

uobičajenih do natprirodnih, od prištića do skamenjivanja. Smatralo se da neke trave bolesne

mogu čak i zaštititi od magijskih djelovanja njihovih neprijatelja. I to je cijeli smisao

travarstva. Trave se već hiljadama godina koriste i u magiji i u medicini. Sistematično

proučavanje trava započeli su drevni Sumerani koji su opisali medicinsku primjenu kumina,

majčine dušice, lovora i mnogih drugih. Prva poznata kineska knjiga o travama, napisana je

oko 2800. godine p.n.e., a opisuje medicinsku primjenu za 366 biljaka. Drevni Grci i Rimljani

upotrebljavali su trave u medicini, kao začin te za spravljanje kozmetičkih pripravaka, mirisa i

boja. Oni praznovjerniji koristili su ih i kao amulete te ih nosili oko vrata, omotane u malene

platnene vrećice, kako bi se zaštitili od zloduha, bolesti ili prokletstva gnjevnoga susjeda. U

Homerovoj Odiseji spominje se trava po imenu „moli“ koju Odisej dobiva da bi se zaštitio od

čarolija čarobnice Cirke. Čarobne trave u mitologiji se povezuju s vješticama poput Hekate i

Medeje. Mislilo se da su one od njih pripremale napitke kojima su svoje miljenike obasipale

darovima te izazivale strahovite patnje onih koje su željele uništiti.

Vrač u srednjem vijeku

U srednjem vijeku je gotovo svako poznavao mjesnog „vrača“ ili „vračaru“ koji su travama

liječili ozljede i bolesti te pronalazili rješenja za sve vrste poteškoća, od presušivanja bunara

do nepodnošljive svekrve. Takvi su postupci urodili narodnim vjerovanjem o ljekovitim i

magičnim osobinama biljaka koje je prenošeno s koljena na koljeno. Liječenje se često

temeljilo na principu prema kojem je Bog svaku biljku obilježio vidljivim znakom njene

uloge u medicini, pa je već prvim pogledom moguće ustanoviti čemu biljka može poslužiti.

Boja cvjetova ili plodova, oblik korijena ili lista, površina latice ili stabljike, sve je to govorilo

o ljekovitim osobinama biljke. Na primjer, smatralo se da biljke žutih cvjetova, poput krčice,

liječe žutilo koze izazvano žuticom; biljke crvenih listova ili korijena upotrebljavale su se za

liječenje rana ili bolesti krvi, a od ljubičastih listova irisa pripremali su se oblozi za modrice.

Ako je biljka ličila nekom ljudskom organu, smatralo se da je blagotvorna u liječenju tog

organa. Plućnjak, koji je dobio naziv prema listovima posutim tačkicama, koji podsjećaju na

pluća, upotrebljavao se za liječenje plućnih tegoba, dok se trodijelni list jetrenke, za koga se

kaže da liči ljudskoj jetri koristio za liječenje bolesti jetre. Listovi topole, odnosno,

„trepetaljke“, upotrebljavali su se za liječenje drhtavice prouzrokovane moždanom paralizom,

a cvjetovi nalik leptirima preporučivali su se za ubode insekata.

Vjerovalo se da su uzroci mnogih bolesti nadprirodne sile, no i za njihovo liječenje postojala

je biljka- lijek. Mjesna vračara ili travarka savjetovala bi da zle duhove držite na

udaljenostima pomoću vijenaca načinjenih od grane kupine, a da ključanicu napunite

sjemenkama komoraca kako vam u kuću ne bi ulazili duhovi. Ako se sokom naprstka

premažu podovi oni bi štitili od vila.

Očekivalo se da će biljke čudesno riješiti i druge, sasvim zemaljske probleme. Kočijašu, koji

se plašio da će zaspati držeći uzde u rukama, savjetovalo se da sa sobom nosi pelin za koji se

smatralo da već svojom prisutnošću tjera san. Onome tko traga za blagom, preporučivala se

vodopija, koja je, navodno, imala moć otvoriti zaključana vrata i škrinje. Ženama koje su

zeljele ostati trudne, savjetovalo se da oko kuće posiju peršun, a mladićima koji su željeli

osvojiti srce svoje izabranice, savjetovalo se da, izgovarajući ljubavnu bajalicu, uberu

nekoliko stabljika stolisnika.

Literatura

Thaller L. Od čarobnjaka do liječnika. Zagreb, 1932. Živojinović S. Bolesti drevnih ljudi. Beograd, 2000. Minarik F. Od staroslovenskega vraštva do savremenog lijeka. Ljubljana, 1971. Anonymous. Companion Encydlopedia of the History of Medicine. London-New York, 1999. Gastiglioni A. Storia della Medicina. Milano, 1936. Lanjrence I at al. The Western Medical tradition. Cambridge, 1995. Maksimović J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine. Novi Sad, 2001. Grmek MD, Budak A. Uvod u Medicinu. IX preuređeno i dopunjeno izdanje. Nakladni Zavod Globus Zagreb, 1996. Homer. Iliad, Book VIII, lines 245–53, Greek manuscript, late 5th, early 6th centuries AD.

IV Farmaceutska profesija

Razdvajanje medicine i farmacije

Slikoviti prikaz zajedničke brige ljekara i apotekara oko pacijenta: ljekar nad bolesničkom posteljom postavlja dijagnozu na osnovu boje, mirisa i sedimentacije urina, dok apotekar u oficini sa apotekarskim priborom izrađuje lijek. Ilustracija u drvorezu preuzeta je iz 7. knjige inkunabule (Westminster, 1495.) enciklopedije “De proprietatibus rerum” engleskog monaha Bartolomaeus Anglicus-a.

Salernski edikt

Zabrana udruživanja ljekara i apotekara u poslovnom pogledu, a na štetu bolesnog čovjeka,

jedno je od najstarijih načela etike zdravstvenih radnika, koje je bilo prvi put spomenuto u

statutu južnofrancuskog grada Arla iz 1170. godine, a zatim je u mnogo temeljnijoj formi

ozakonjeno Salernskim ediktom.

Na osnovu medicisnkih odredbi koje je donio Roger II 1140. godine, a pod uticajem arapskog

uređenja, sicilijanski kralj i Sveti Rimski Car Fridrih II Hohenstaufen donio je svoje

konstitucije „Constitutiones Regum regni utriusque Siciliae“. Konstitucije predstavljaju

Odredbe donešene od 1231. do 1240. godine, kojima se uređuje cjelokupna zdravstvena

služba u državi (reforma zdravstva). One su izvršile velike promjene u zakonodavstvu

Srednjeg vijeka uopće. Ohvatale su i dio koji se odnosi na sanitetsko zakonodavstvo, a koji

govori o razdvajanju medicine i farmacije (teze 44, 45, 46 i 47). Ovaj dio Fridrihovih

konstitucija, poznat je pod nazivom Sicilijanski edikt. Sicilijanski edikt je sastavio je

nastavnički kolegijum Salernske medicinske škole te je u literaturi više poznat pod nazivom

Salernski edikt. Salernskim ediktom formalno su razdvojene farmacija i medicina, ali su

apotekari i liječnici još dugo vijekova ostali u specifičnom međusobnom odnosu.

Zabrana udruživanja u iste savjete i podijeljena stručnost osnova su svih zakonskih i etičkih

normativa, koje su uglavnom pisali ljekari, udruženi u gradske Ljekarske savjete (Collegio

Medicum). Prvi počeci farmacije kao samostalne profesije javljaju se u gradovima

Mediterana u kojima se osjećao uticaj Salernske medicinske škole, najpoznatije škole

srednjeg vijeka za obrazovanje ljekara i apotekara. Istorijski gledano, apotekarstvo je po prvi

put dobilo svoj zakonski oblik, a apotekar u javnom životu zauzima mjesto sa tačno

određenim funkcijama i djelokrugom rada.

Meñusobni odnos specarius- medicus

U vrijeme Fridrihovih konstitucija, a i mnogo kasnije lijekovi se nisu izrađivali samo u

apoteci. Bilo je nepisano pravilo da ljekari imaju pravo izraditi i izdati one lijekove

pacijentima koji su im bili potrebni za vrijeme samog pregleda i liječenja. Prema Grmeku, ove

takozvane priručne apoteke ljekara smatraju se najstarijim tipom apoteka, iz kojih su se

kasnije razvile gradske apoteke u mnogim srednjovekovnim gradovima.

Iako se primenjivao samo u Fridrihovom Kraljevstvu Sicilije, a ne i u germanskim dijelovima

Svetog Rimskog Carstva, Salernski edikt je uspostavio model koji je farmacija slijedila širom

Evrope, sa izuzetkom Britanskih ostrva, što je omogućilo i uvođenje pojedinih medicinskih

statuta u susjedne gradove južne Francuske i sjeverne Italije. Ovo je kasnije bilo

općeprihvaćeno u statutima ostalih franscuskih gradova Arelata, mediteranskih gradova na

Jadranskoj obali, kao i njemačkim gradovima Rajnske oblasti, gde su se otvarale prve

apoteke. Navešćemo samo jedan primjer iz Trogirskog statuta, u kome se kaže da se ljekar

(medicus) i apotekar (apotecarius seu speciarius) koji primaju platu od općine obavezuju

“zakletvom za službu” da prilikom stupanja na dužnost nikad međusobno neće sklapati bilo

kakve sporazume (quod medicus comunis non faciat societatem cum speciario).

U kasnom srednjem veku i u periodu renesanse, kao što je rečeno, trgovačke i svake druge

poslovne veze između ljekara i farmaceuta bile su zabranjene, ali u Firenci i nekoliko gradova

Italije u 14. stoljeću, apotekar je mogao da zaposli ljekara ili obrnuto ili su obojica mogli biti

vlasnici apoteke. Slike renesansnih apoteka prikazuju ljekara koji piše recept ili pregleda

pacijenta, dok apotekar za svojom recepturom priprema lijek.

Gdje se u pravilu nisu primjenjivale odredbe Salerskog edikta?

U malim gradskim predgrađima i naseljima, a nročito izraženo u seoskim područjima,

socijalne prilike su često uticale na kvalitet liječenja. Dok su se ljekari uglavnom okretali

imućnijim slojevima društva, siromašniji su morali da se zadovolje brigom ranara (cirologi) i

berbera (barbieri).

Za vrijeme velikih epidemija, od kojih su najčešće bile kolera i kuga, lijekove su pripremali

ranari, kojima su pacijenti bili prepušteni, dok su ugledni građani, među njima i ljekari i

apotekari, bježali iz gradova u želji da sačuvaju sopstveni život. U takvim prilikama, kada je

bilo teško pronaći i zaposliti ljekara da brine o zdravlju stanovništva, a apotekara da ih

snabdijeva potrebnim lijekovima, vlasti su bile prinuđene da prilikom primanja u službu

obavežu gradskog ljekara (fizikusa) i/ili hirurga da ima svoju dobro snabdjevenu priručnu

apoteku.

Strukovna profesionalna udruženja

Vrlo rano su se u srednjovekovnim gradovima formirala strukovna udruženja ili esnafi

(cehovi), obično zajedno za sve one koji su se bavili liječenjem i izradom lijekova, jer ih je

bilo malo. Tako su hirurški ceh sačinjavali:

1. ljekari (physici, medici, doctori),

2. apotekari (apothecarii, speciarii),

3. ranari (cirologi) i

4. brijači (barbieri).

S obzirom na to da su se poslovi brige i izrade lijekova za pacijente smatrali unosnim

zanimanjem, ova su udruženja formirana na osnovu posebnih statuta gradova. Njihovi članovi

su bili tadašnji najobrazovaniji stručnjaci, koji su uživali veliki ugled u gradu i zajednici.

Često se ističe primjer da je član udruženja ljekara i apotekara u Firenci “Tribo dei Medici e

degli Speciali” bio i Dante Alighieri.

U Firenci su apotekari bili okupljeni u esnaf zajedno sa ljekarima, dok su u Parizu, Dižonu i

Avinjonu bili okupljeni u zajedničko udruženje apotekari i trgovci začinima. Međutim, u

Veroni je još 1221. godine postojao esnaf sastavljen isključivo od onih koji su izrađivali

lijekove, a profesije koja će se kasnije nazvati apotekarstvom.

Apotekarska udruženja su imala slijedeće zadaće:

1. kontrolisala su da li se poštuje apotekarski monopol,

2. postavljala su jedinstvene cijene lijekovima,

3. utvrđivala broj budućih učenika i nadgledala njihovo školovanje.

Dozvole (licence) za bavljenje farmaceutskim poslom davali su gradski Ljekarski prezidijumi

ili savjeti koji su se nazivali “Collegio medicum”. U pojedinim gradovima Evrope apotekari i

njihova udruženja su uspijevali da dobiju status Kolegijuma (Collegio Speciarii ili Collegio

Apothecarii) odnosno Apotekarskog savjeta. To se dogodilo u Valensiji (1441.), Barseloni

(1445.), Rimu (1602.), Londonu (1617.) i Nirnbergu (1632). Međutim, ovi kolegijumi nisu

dugo bili u ravnopravnom položaju sa “Collegio medicum”, naročito u Francuskoj i

Engleskoj, gdje su od početka postojali veliki međusobni antagonizmi.

Profesionalni antagonizam u odnosu ljekar- apotekar

Kada je 1532. godine Champier nazvao apotekare nepismenim prevarantima, neznalicama i

prodavcima roga za svijeću, otpočeo je pravi rat rječima između ova dva Hipokratova

sledbenika. Prema Cowenu, u osnovi ovog sukoba nalazilo se pored ekonomskog interesa i

fundamentalno shvatanje odnosa između profesija. Ljekari ne samo da su od apotekara

očekivali da ne prelaze okvire svoje struke, često ih optužujući da se bave medicinom i da

rade ljekaru iza leđa, već su očekivali da priznaju superioran autoritet ljekara u svim

medicinskim pitanjima. Apotekari su odbijali ideju podređenosti ljekarima i počeli su da se

trude da stvore sopstveni prestiž i profesionalni status.

Duga borba pariških apotekara sa tada moćnim Medicinskim fakultetom za priznavanje nekih

novih biljnih droga i prihvatanje jatrohemije obilježila je 16. i 17. vijek. Trebalo je da prođe

više od sto godina poslije zvanične zabrane Parlamenta o upotrebi antimona 1566. godine, da

bi 1666. godine uslijedilo odobrenje da se vino antimona smije izrađivati u apotekama. Osim

toga, Medicinski fakultet u Parizu morao je da prizna vrijednost Cinchonae cortex, koju je

dekan Guy Patin nazvao “nevažnim otkrićem”. Iako je bio najglasniji kritičar apotekara, koje

bi u svakoj prilici nazivao “lošim i prljavim kuvarima ljekara”, imao je dosta vrlo uglednih

protivnika koji su cijenili kolege po struci, shvatajući da su na istom zadatku liječenja i

očuvanja zdravlja pacijenata. Među njima, kraljev ljekar Renaudot imao je potpuno drugačije

mišljenje koje je ostalo zabilježeno u epigramskim stihovima: “Ponekad se zaista oslanjamo

na apotekara, da bismo povratili zdravlje pacijentu- mi sposobni ljekari. Ali Patin istrajava u

puštanju krvi, u upotrebi lista sene i šprica da bi svog pacijenta otjerao u grob. Sve u ime

milosrđa.”

Apotekar- ljekareva desna ruka

Odvajanje farmacije od medicine nije značilo da je farmaceut stekao nezavisnost i

ravnopravnost. On je ostao podređen ljekaru po zakonu i po razdvajanju profesionalnih

normativa. Najstariji primjeri apotekarskih zakletvi, pronađeni u statutima srednjovekovnih

gradova iz perioda razdvajanja farmacije od medicine, govore o podređenom položaju

apotekara. Često korišten izraz za apotekara bio je “ljekareva desna ruka” (Dextera Medici

manus), koji se prvi put pojavljuje u dodatku Nirnberške farmakopeje. Nastao je u cilju opisa

ravnopravne uloge ljekara i apotekara u zajedničkoj brizi za očuvanje zdravlja bolesnika.

Međutim, kasnije je preuzet u sasvim drugom značenju i koristio se sve do 19. stoljeća da

opiše podređen položaj apotekara u odnosu na ljekare. Mali broj ljekara čije su usluge bile

skupe i nedostupne većini ljudi, uslovio je da apotekari pored izrade lijekova u apotekama

često daju savjete bolesnima, a nerijetko i propisuju terapiju.

Pravo apotekara da liječe

Rivalitet između “Collegio medicum” i Apotekarskog društva u Londonu prisutan tokom 17.

stoljeća kulminirao je slučajem apotekara William Rose-a 1701. godine, kada su ljekari

bezuspješno pokušali da spriječe apotekare da se bave medicinom. Ovo je jedinstven slučaj u

istoriji farmacije da je u 18. stoljeću, kad su dvije profesije bile i zakonski i etički odavno

razdvojene, apotekarima potvrđeno pravo bavljenja liječenjem, za šta oni nisu bili školovani.

Kraljevski ljekarski prezidijum iz Londona izveo je apotekara William Rose-a pred sud pod

optužbom da je postavljao dijagnoze, propisivao terapiju i bavio se medicinom na drugi način.

Slučaj je oboren, jer se smatralo da je to uobičajeno u to doba i da je u javnom interesu zaštite

zdravlja da se apotekari u nekim situacijama bave i onim za šta nisu bili obučeni.

Jedan istoričar medicine iz 18. stoljeća, Andreas Ottomar Goelicke (1671.-1744.), kajao se

zbog ljekarevog prepuštanja dijela svoje struke apotekarima. To je objašnjavao nedostatkom

vještine za manuelni rad i ljekarevim prezirom prema apotekarskoj vještini.

Thomas Persival „Medicinska etika“

Početkom 19. vijeka, engleski ljekar Thomas Persival (1740-1804) napisao je prvo djelo iz

medicinske etike objavljeno 1803. godine u Londonu pod naslovom: “Persival's medical

Ethics”. Ovo djelo je postalo vodeći tekst 19. stoljeća o etici u zdravstvenoj profesiji, sa

nekoliko ponovljenih izdanja 1827. i 1849. godine. Persival je razlikovao tri tematska

područja etike:

1. dužnosti ljekara prema pacijentima i obrnuto;

2. dužnosti ljekara međusobno i prema ostalim članovima zdravstvene profesije;

3. dužnosti ljekara prema javnosti i obaveze javnosti prema ljekarskoj profesiji.

U posebnom poglavlju obrađen je odnos ljekara prema apotekarima, sa jasno istaknutim

značajem uzajamnosti obje profesije. Autor je vrlo eksplicitno naglasio da “postoji posebno

bliska veza između ljekara i apotekara, iz čega proizilaze različite obaveze. Na znanju,

vještini i tačnosti apotekara počiva, u velikom stepenu, uspjeh, reputacija, ugled i značaj

ljekara. S druge strane korist za apotekara ogleda se u tome što će on biti dublje zainteresovan

za uspjeh izvršenih kurativnih planova i njegovi čast i ugled biće neposredno uključeni u

čistoću i izvrsnost izrađenih lijekova”. Persival je posebno isticao ulogu apotekara u

zdravstvenoj zaštiti, jer je očigledno toliko cijenio apotekare da je ljekarima preporučivao da

prije terapije porazgovaraju sa apotekarima i da čuju njihovo mišljenje o bolesti, mogućim

lijekovima i njihovom dejstvu. On je još tada ukazivao na značaj savjetodavne uloge

farmaceuta u apoteci, koji svojim ponašanjem može efikasno da pomogne ljekarsku terapiju.

Pisao je: “Apotekar je u svako doba lako i ljubazno sredstvo komunikacije”, što se pokazalo

tačnim.

Nije iznenađujuće što je Persival pozitivno ocijenio kurativnu ulogu apotekara: “Apotekar je

ljekar siromašnih u svim slučajevima, a bogatih kada nevolja ili opasnost nije veoma velika.”

Naime, jedan od vanvremenskih etičkih principa da zdravstveni radnik nikada ne smije da

odustane od pružanja pomoći pacijentu, sve dok ovaj ne ozdravi, često je bio zanemarivan u

praksi. Sve do 18. stoljeća bilo je više pravilo nego izuzetak da su ljekari u vrijeme velikih

epidemija ili kriza svoje pacijente ostavljali na cjedilu, a žrtve su bile prije svega siromasi koji

nisu mogli da pobjegnu.

O ovome je još 166. godine pisao slavni rimski “ljekar- apotekar” Galen, priznavši da je i sam

pobjegao iz Rima za vrijeme epidemije kuge kako bi se spasio od zaraze. Iako su mnogi etički

normativi propagirali jednako liječenje za sve, postojanje specijalnih farmakopeja za

siromašne (Pharmacopoea pauperum) dokaz je nejednakog pružanja zdravstvene zaštite, na

koju je Persival slikovito ukazivao kroz “apotekara u funkciji ljekara siromašnih”.

Apoteka kao doktorska radnja u Americi

U Americi je sve do kraja 19. stoljeća postojala apoteka kao “doktorska radnja”, a ljekari su

bili primorani da preuzmu ulogu apotekara zato što je apotekara bilo malo. Ekonomski uslovi

i veliki broj stanovnika su diktirali okolnosti u kojima je bila tradicija da ljekar izrađuje

lijekove koje propiše pacijentima. Nije slučajnost što je prvo udruženje ljekara u Americi iz

Nju Džersija za svoj moto uzelo moto Časnog apotekarskog društva iz Londona, koje je

glasilo: „O meni se u cijelom svijetu govori kao o onome ko donosi pomoć (Opiferque per

orbem dicit). Izjava predsjednika Medicinskog udruženja Nju Džersija: “Mi, ljekari,

priznajemo apotekare kao potpuno sebi ravne i poštovanja dostojne stručnjake, koji se bave

značajnim poslom”, potiče iz 1869. godine i usamljen je primjer etičkog odnosa koji će biti

uspostavljen mnogo godina kasnije u gotovo svim kodeksima etike, kako ljekara tako i

farmaceuta.

Literatura

Cowen D. Changing relationship between pharmacists and physicians. Am J Hosp Pharm 1992; 49: 2715-21. Russell JHC. The Interrelationship of Pharmacy and medicine. Am J Pharm Edu 1946; 10: 86-97. Code of Ethics of the American Pharmaceutical Association. Proceedings of the National Pharmaceutical Convention; 1852 October 6th; Philadelphia,USA. Philadelphia: Merrihew &Thompson, Printers; 1852. p. 24-6. Percival T. Medical Ethics: or a code of instituts and precepts, adapted to the professional conduct of physicians and surgeons [1803]. London: Oxford University Press; 1849. p. 52 - 8. Swann J. FDA and the Practice of Pharmacy: Prescription Drug Regulation Before the Durham-Humphrey Amendment of 1951. Pharmacy in History 1994; 36 (2): 55-70. Marić J. Medicinska etika. 11. izd. Beograd: Megraf; 2001. p.147-200. Buerki AR, Vottero DL. Ethical Responsibility in Pharmacy Practice. 2nd ed, Madison, W: AIHP; 2002. p.101-47.

Profesionalna uloga apotekara u savremenom društvu

„One bolesti koje ne nose veliku opasnost ne treba

razdraživati uzimanjem lijekova“ Platon

Farmaceuti- savjetodavci

Šezdesete godine prošlog stoljeća svjedok su daljih promjena u profesionalnom odnosu

između farmaceuta i ljekara koje su bile odraz napretka u medicini i farmaciji, uslovljene prije

svega razvojem materia medicae, uvođenjem novih i moćnih grupa lijekova iz farmaceutske

industrije, kao i promjena u obrazovanju i rađanju novih sistema zdravstvene zaštite, te sve

većem uključivanju vlade u zdravstvenu zaštitu. Prelazak sa dvogodišnjeg i trogodišnjeg na

četvorogodišnji i petogodišnji sistem studija kvantitativno i kvalitativno mijenjaju edukaciju

zdravstvenih radnika, što u slučaju farmaceuta daleko prevazilazi spravljanje i izdavanje

lijekova iz ranijeg perioda. Tako su “stari apotekari na uglu” postali farmaceuti u javnim

apotekama koji sebe vide kao konsultante i savjetodavce o upotrebi lijekova. Sve više

farmaceuta odlazi u bolničke apoteke, gde postaju uključeni u pripremanje lijekova i

nadgledanje njihove distribucije i upotrebe u bolnici. Osim toga, oni zajedno sa ljekarima

učestvuju u razvijanju bolničkog registra lijekova i kreiranju modela propisivanja terapije za

hospitalizovane i nehospitalizovane bolesnike.

Nove profesionalne odgovornosti farmaceuta

Uz sva ta nova dostignuća, farmaceut je stekao i nove profesionalne i moralne odgovornosti

koje ga mogu dovesti u sukob sa ljekarom:

1. savjetovanje pacijenata,

2. zaštita od neželjenih efekata,

3. praćenje efekata lijekova,

4. izbjegavanje ispunjavanja nepotpunih recepata,

5. preispitivanje izbora lijeka ili doziranja,

6. kontrolisanje pacijenata koji zloupotrebljavaju lijekove,

7. ocjenjivanje efikasnosti tek uvedenih lijekova u terapiju i učestvovanje u istraživanju.

Lijekovi nemaju doze nego ljudi

Porast incidence morbiditeta i mortaliteta izazvan lijekovima nameće pitanje ko je odgovoran.

U 1/5 hospitaliziranih bolesnika pojavljuju se problemi prouzrokovani terapijom lijekovima.

Samo se 45% pridržava, a 65% bolesnika ne pridržava uputstava o načinu korištenja lijeka.

Posljedice takvog ponašanja su nepredvidive. Iako su lijekovi potencijalno opasne

supstancije, opasnost i rizik u suštini se ne nalaze u njihovom hemijskom sastavu nego u

njihovom korištenju. Uprkos naučno- tehnološkom napretku (ili, upravo zato?!), snažno je

prisustvo „farmakomitova“. Pokreti samopomoći, samomedikalizacije, nastupanje “novog

biološkog poretka” uz dominantnu učestalost hroničnih degenerativnih bolesti sve više

popularizuje heterodoksne medicine/lijekova.

Samomedikacija

Pojam samomedikacije nije novijeg datuma, samo je danas ponovo aktuelan i odnosi se na

lijekove u ručnoj prodaji. U svakoj apoteci bez recepta možete kupiti određen lijek, jer su neki

od njih već toliko dugo u upotrebi da su ih pacijenti dovoljno upamtili (aspirin, kapi za oči,

krema protiv opekotina itd). Nestručno uzimanje preparata u cilju samomedikacije može imati

dalekosežne posljedice po zdravlje bolesnika, ali i društva u cjelini, jer liječenje komplikacija

mnogo više košta.

Neracionalna terapija

#eracionalna terapija koja se obično dovodi u vezu sa ljekarskom strukom, predstavlja jedan

od najmučnijih izazova koji pogađaju farmaceutsku profesiju danas. Ukoliko otkriju ono što

po njihovom stručnom mišljenju predstavlja neznalački ili nepromišljen izbor ljekovitog

oblika ili doziranja lijeka, farmaceuti su suočeni sa dilemom da li da ćutke ispune recept

onako kako je napisan ili da intervenišu kod ljekara.

Pokušaj razjašnjenja recepta preko telefona predstavlja često izvor konflikata u profesionalnoj

komunikaciji. Još izazovnija je funkcija preispitivanja ispravnosti terapeutskih odluka ljekara

putem formalnog procesa ispitivanja iskorištenosti lijekova. Nalazi ovakvih ispitivanja često

nalažu farmaceutu da se direktno suprotstave ljekaru, kada najbolji interes prema pacijentu

zahtijeva takvu intervenciju.

Iako se priznaje da “ljekari nose konačnu odgovornost za terapiju koju propisuju”, farmaceuti

u novoj ulozi imaju ovlašćenja da iniciraju i modifikuju tu terapiju. Osnovna potreba

obezbeđivanja najboljeg puta za brigu o pacijentu predstavlja temelj gde se stručni i etički

aspekti ove dvije srodne profesije sudaraju i podudaraju. Možda bi na početku novog

milenijuma ovo podsjećanje na neke primjere iz osam vijekova duge istorije konflikata

između profesija moglo da posluži kao upozorenje da se pitanje etike i moralnosti u zdravstvu

ne smije ostavljati po strani kada su uključena pitanja prestiža, uzurpacije ili netolerancije.

Literatura

Hein HW, Sappert K. Zur Datierung der Medizinalordnung Friedrichs II. Zur Geschichte der Pharmazie 1955; (2): 9-11. Parojčić D. Farmaceutska deontologija u Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji od 1839. do 1941. godine. [Magistarska teza]. Beograd: Farmaceutski fakultet Univerziteta u Beogradu; 2000. p. 4-6. Hein HW, Sappert K. Die Medizinalordnung Friedrichs II. Eine pharmaziehistorische Studie. Veröffentlichungen der Internationalen Gesellschaft für Geschichte der Pharmazie N. F. Bd. 12. Eutin: ISHP; 1957. p. 22-43. Grmek MD. Ljekarništvo u srednjovekovnim dalmatinskim gradovima. Acta Pharmaceutica Jugoslavica 1954; IV: 196-214. Leidig G. Deontologia Pharmaceutica. Zur Standesethik des Apothekers aus historischer Sicht. Stuttgart: Deutscher Apotheker Verlag; 1997. p.193-7. Cowen D. Pharmacists and physicians, An Uneasy Relationship. Pharm Hist. 1992; 34(1): 3-16. Cowen D, Helfand W. Pharmacy: An Illustrated History. New York: Abrams; 1990. p. 186. Buerki AR, The Historical Development of an Ethics for American Pharmacy. Pharmacy in History 1997; 39 (2): 54-72. Cowen D. Changing relationship between pharmacists and physicians. Am J Hosp Pharm 1992; 49: 2715-21. Russell JHC. The Interrelationship of Pharmacy and medicine. Am J Pharm Edu 1946; 10: 86-97. Code of Ethics of the American Pharmaceutical Association. Proceedings of the National Pharmaceutical Convention; 1852 October 6th; Philadelphia,USA. Philadelphia: Merrihew &Thompson, Printers; 1852. p. 24-6. Percival T. Medical Ethics: or a code of instituts and precepts, adapted to the professional conduct of physicians and surgeons [1803]. London: Oxford University Press; 1849. p. 52 - 8. Swann J. FDA and the Practice of Pharmacy: Prescription Drug Regulation Before the Durham-Humphrey Amendment of 1951. Pharmacy in History 1994; 36 (2): 55-70. Marić J. Medicinska etika. 11. izd. Beograd: Megraf; 2001. p.147-200. Buerki AR, Vottero DL. Ethical Responsibility in Pharmacy Practice. 2nd ed, Madison, W: AIHP; 2002. p.101-47. Stupar D, Parojčić D. Osnovi etike u stručnom farmaceutskom radu kroz vekove. Arh. farm 2002; 3: 419-27.

Empatija i komunikacijske vještine u odnosu apotekar- pacijent

“ Čovjek ispravno vidi srcem, a ono što je bitno oku je nevidljivo.“

Antoine De Saint-Exupery “Mali princ”

Termin empatija ili iskreno suosjećanje

Empatija ili iskreno suosjećanje ili emocionalno poistovjećivanje s osjećajima drugih se

povezuje s najvišim dostignućima u medicini. Iako se najčešće dovodi u vezu s Freudovom

teorijom, pojam empatija izvorno je nastao unutar područja estetike. Pojam je uveo njemački

filozof estetike, Robert Vischer 1872. godine u pokušaju razumijevanja procesa izazivanja

emocionalnog odgovora kod posmatrača umjetničkog rada, istovremeni sklad subjekta i

objekta. Termin kojeg je odabrao “osjećanje iznutra” (kao suprotnost pojmu simpatija koja

znači “osjećati sa”) je preveden na engleski 1897. kao “emaptička projekcija” ili, jednostavno,

empatija.

Empatija=briga

Empatija predstavlja “totalnu brigu” koja se definira kao socijalna, duhovna, emocionalna i

fizička briga. Općenito se smatra da empatija predstavlja holističku medicinu u kojoj je

pacijent a ne jetra, srce ili bilo koji drugi dio tijela predmet ljekarske pažnje. Takav model

djelovanja iziskuje cijeli niz posebnih stavova i vještina, općenito nazvanih empatija.

Emaptija uključuje:

1. emocionalno razumijevanje pacijenta, “osjećanje iznutra”, senzitivna briga;

2. biti na istim “osjećajnim talasnim dužinama” kao i pacijent;

3. dovoljno odvajanje od pacijenta tako da ekspert može svoje medicinske vještine

racionalno primijeniti u konkretnom slučaju;

4. empatičan zdravstveni profesionalac je objektivan u svojim ponašanjima prema

pacijentu;

5. “Znam kako vam je” je temeljna empatička izjava.

6. pomak od objektivnog, pozitivnog, vrijednosno-neutralnog znanja;

7. implicira osjećaj uzajamnosti.

Empatija se smatra neophodnom komponentom zdravstvene zaštite. Empatija započinje

neverbalnom komunikacijom- sposobnošću slušanja. Pod “efikasnom komunikacijom”

ponajprije se misli na vještinu koja uključuje jasan i razgovjetan govor. Jednako važan dio

komunikacije, i najteži za naučiti, je sposobnost dobrog slušanja. Zasigurno je svako od nas

iskusio zadovoljstvo i zahvalnost osjetivši da nas druga osoba uistinu sluša i da razumije

značenje onoga o čemu govorimo.

Medicina i farmacija kao „industrija i/ili ekonomija“

Danas je sistem zdravstvene zaštite podvrgnut procesima instrumentalizirane racionalizacije

na jednak način kao i sektori privrede (medicina i/ili farmacija kao industrija). Postoji iluzija

da se pacijenti mogu tretirati u tačno propisanom vremenu i na točno propisan način. Logika

proizvodnje zdravlja nastoji se po svaku cijenu izjednačiti sa logikom proizvodnje stvari, a na

mjesto zaštite sada nastupa “usluga- pogon”, “proizvodnja”. Ljekara se po prirodi ne može

povećati, ali se također ne može skratiti vrijeme potrebno da se “proizvedu” ljudi.

Konceptualizacija empatije u popularnom značenju može biti prezentovana kao: vrsta

“mistične” koncepcije nalik “ženskoj” intuiciji; osjećajnost ili iracionalnost. Empatija je šesto

čulo zdravstvenog radnika, instinktivna, primitivna forma koja nam omogućava da

proniknemo u suštinu druge osobe.

Status empatije u naučnoj medicini

Problematičan je status empatije u naučnoj medicini. Smatra se nenaučnom, feminiziranom i,

po definiciji, neprofesionalnom identifikacijom sa “drugim”. Empatija se suprotstavlja

objektivnom, vrijednosno- neutralnom znanju i tehnikama. Prema tome ona je u suprotnosti sa

racionalnom argumentacijom. Empatija je antiteza objektivnom, vrijednosno-neutralnom

znanju. Odbijanje suosjećanja često je popraćeno i potaknuto pretjeranim oslanjanjem na

tehnološke modele ljudskog ponašanja.

Definiranje empatije jezikom naućne objektivnosti

Psihijatri i medicinski predavači (edukatori) su u 20. stoljeću definisali su empatiju kao važnu

terapeutsku i komunikacijsku vještinu u medicini. Funkcija ove definicija je zadržati odnos

profesionalca i bolesnika unutar granica prikladnih za emocionalno neutralan, naučni pristup

moderne medicine: oblik kontrolirane intimnosti. Termin empatija i/ili empatičko

razumijevanje služi kao oznaka za procese i tehnike koje psihoterapeut svjesno bira kako bi

dopro do “unutarnjeg okvira” pacijenta bez gubitka vlastitog identiteta”. Riječ je o

reguliranim tehnikama komunikacije između zdravstvenog profesionalca i pacijenta.

Aristotelovo promišljanje empatije

Empatija zahtijeva vjerovanje da neka druga osoba ozbiljno pati bez ikakve vlastite krivice ili

više od vlastite krivice. Osnova saosjećanja je vjerovanje da su mnogi uobičajeni oblici zle

sreće (ratna stradanja, gubitak političkih prava, tjelesna i duševna bolest, skora smrt...) doista

od ključne vrijednosti. Najčešća pitanja u odnosu ljekar/ apotekar- pacijent:

Kako ste? Kako se osjećate? Je li vam dobro?

Bolesnik se često pita da li je ljekar/ apotekar uistinu zainteresiran za odgovor na postavljeno

pitanje, imaju li oni pojma o tome kako se on uistinu osjeća. Stoga su bitne empatičke izjave:

Znam kako se osjećate. Znam kako vam je. Kao da sam u vašoj koži.

Šta je osnova terapeutskog odnosa u biomedicini?

Komunikacija između pacijenta i apotekara predstavlja osnovu za neophodnu razmjenu

informacija i kreiranje terapeutskog odnosa potrebnog za očuvanje zdravlja i/ili rješavanje

zdravstvenih problema i postizanje međusobnog povjerenja. Važan aspekt komunikacije

pacijent- ljekar predstavljaju očekivanja pacijenata koja su definisana kao pacijentove

potrebe, zahtjevi ili želje prije dolaska ljekaru. U svakom susretu bolesnik- ljekar odvija se

izvjesna emocionalna reakcija i to kako u bolesnika, tako i u ljekara. Štaviše, u tom odnosu

reakcije jednog utiču na reakcije drugog. Ovaj fenomen nikako nije vezan isključivo za susret

psihijatra sa emocionalnim pacijentom, nego za sve pretrage, preglede, liječenje i prilike u

kojima se susreću pacijent i ljekar/ apotekar. Važno je ono što se kaže, ali je još važniji način

na koji se kaže.

Posebna potreba za zaštitom traži u ličnosti ljekara rezonanciju koja zahtijeva visoku zrelost

njegove ličnosti. Ovu potrebu za privremenom ovisnosti, ljekar mora iskoristiti i usmjeriti je

prema zajedničkom radu s pacijentom na uspješnom liječenju i izlječenju, a ne na postojanje

slijepe pasivne ovisnosti pacijenta o njemu. Ljekaru se ne smije dogoditi da, zato što je

pacijent ovisan o njemu, doživi sebe kao jačeg, nadmoćnijeg, svemoćnog i da u takvom spletu

nesvjesnog i svjesnog narcizma zaboravlja na svoju ulogu ljekara. Mehrabian je 1972. godine

mjerio važnost tri faktora ukupnog dojma: riječi, tona glasa i ostala neverbalna ponasanja

(geste, mimika lica, držanje ili stav) u slučaju kad ne postoji slaganje među sugovornicima.

Otkrio je da su riječi manje važne, budući da određuju samo 7% dojma, dok su brzina, ton

glasa i izgovor odgovorni za 38%, a neverbalno ponašanje sa čak 55% važnosti dojma.

Problem predrasuda u komunikaciji

Problem predrasuda može biti uzrokom neuspješne komunikacije i sve predrasude u medicini

treba odbaciti prevashodno zbog etičkog stava i deontologije. Često se razvijaju predrasude

zbog različitosti u vezi sa drugačijim ideologijama, religiji, drugačijem etničkom ili

regionalnom porijeklu, različitom spolu, različitim seksualnim orijentacijama, kreativnim

osobama, ekscentričnim osobama, osobama koje se odijevaju, šminkaju ili ponašaju na

upadljiv način i/ili bolesnim osobama bilo da je riječ o fizičkim ili o mentalnim

poremećajima.

Ranjivost bolesnika

Osim tehničkih vještina, ljekar treba imati i komunikacijske kompetencije. Bolesnik treba

“ontološku sigurnost”, povjerenje u ljekara, uvjerenje da ljekar djeluje u najboljem interesu

bolesnika, a ne u interesu osiguravajućih društava, poslodavca, države ili u svom ličnom,

partikularnom interesu.

Emocionalna inteligencija

Emocionalna inteligencija je sklop sposobnosti koji određuje kako se ljudi nose sa svojim

osjećajima, kako surađuju jedni s drugima i kako komuniciraju. Istraživanja pokazuju da je

emocionalna inteligencija mjerilo uspješnosti i izvrsnosti u gotovo svakom poslu. Evolucijski

su se emocije razvile puno prije nego razum. Novija otkrića u neurologiji pokazuju da emocije

utiču na razvoj kognitivnih sposobnosti. Upravo emocije će nas potaknuti na izuzetne

rezultate u odnosu s pacijentom ili u liječenju pacijenta. Emocionalnu inteligenciju čine:

sposobnost samorazumijevanja, sagledavanja svojih sposobnosti, sagledavanja svojih potreba

i osjećaja, sposobnost samokontrole vlastitih emocija, samopouzdanje, sposobnost empatije

(razumijevanje osjećaja drugih ljudi), sposobnost uspostavljanja i održavanja skladnih

međuljudskih odnosa.

Empatija se može naučiti

Rašireno je uvjerenje da se empatičke komunikacijske vještine ne mogu naučiti: ili jeste ili

niste empatička osoba. Kao i svaku drugu vještinu, ljekar mora vježbati, empatički slušati

prije nego ta vještina postane sastavni, prirodni dio njegovog svakodnevnog djelovanja.

Empatičke komunikacijske vještine mogu se naučiti ako ljekar ima vrijednosni sistem koji

stavlja akcenat na uspostavljanje terapeutskog odnosa sa bolesnikom. Kao javno- zdravstveni

profesionalci, ljekari trebaju razviti određen nivo upravljanja brigom o bolesniku i naučiti što

bolje slušati. Aktivno slušanje znači održavati kontakt očima i ne prekidati osobu dok priča

(stalno prekidanje se može tumačiti i kao nedostatak poštovanja). Aktivno slušanje se izražava

također klimanjem glavom i povremenim osmijehivanjem. Aktivna pažnja nije igranje sa

olovkama ili ključevima, šaranje po papiru, gledanje na sat. Ona znači opušteno držanje,

ponavljanje riječi sagovornika (ako se na početku razgovora ponove riječi koje je upravo

izgovorio sagovornik, to pokazuje da ga se aktivno sluša i razumije sto kaže).

Šta pacijent očekuje od farmaceuta?

Bolesnik prilazi apotekaru sa stavom očekivanja. Očekuje i da će ga on kao osobu sa

određenim svojstvima i potrebama. Očekuje također da će razumjeti njegov aktualni strah,

ustrašenost, emocionalnu napetost, zabrinutost za svoje zdravstveno stanje. U većini slučajeva

bolesnik ulazi u odnos s apotekarom s povjerenjem kako u njega kao osobu, tako i u njegovo

znanje. Bolesnik rijetko verbalno izražava ovo povjerenje. On govori o svojoj bolesti, a pri

tome je stalno prisutna i njegova potreba da budu prepoznate i shvaćene i njegove

emocionalne potrebe. Apotekar koji uključuje u svoj rad i emocionalne reakcije bolesnika

može tokom jednog pregleda vidjeti različitost mimičkih izraza i gesta: strah, očekivanje,

smirivanje, nadu, sumnjičavost, povjerenje, olakšanje ili očaj. Skala reakcija pacijenta je vrlo

individualna, što dobar ljekar prepoznaje.

Kakvog apotekara želi većina bolesnika?

Paracelsus je rekao da ljekar/ apotekar mora postati jedinstvena i kompletna osoba jer u

suprotnom neće otkriti ništa. Historijska uloga ljekara/ apotekara, njegova stvarna i konstantna

uloga osobe koja pomaže, danas se mijenja i više nije tako intenzivno ispunjena magičnim

moćima ljekara. Stvarnost našeg vremena obilježava odnos ljekar- pacijent. Sve je veći

akcenat na saradnji ljekara (apotekara) i pacijenta, u kojoj je pacijent aktivna osoba koja

sudjeluje u liječenju. Ljekar/ apotekar u bolesti umanjuje strah pacijentu. ljekar/ apotekar u

svojoj ličnosti treba da posjeduje sigurnost koju stiče znanjem bio-medicine. Što je veće

znanje, to će on biti sigurniji. Pacijent vrlo dobro osjeća da li je ljekar/ apotekar stalo do njega.

Putem emocionalnog odnosa bolesnik- ljekar/ apotekar, pacijent razumije kad je on za ljekar/

apotekar samo slučaj, a kad je za njega osoba. Svoje emocije ljekar/ apotekar otkriva u načinu

kako razgovara s pacijentom, kako se veseli ili ljuti na razvoj i tok njegove bolesti, kako ga

pita za njegove simptome, kako ga pozdravlja ili ne pozdravlja ispred ordinacije/ apoteke ili

kako odgovara na telefon. Poznato je svima u medicini da empatička i učtiva komunikacija

koju nudi ljekar/ apotekar daje mogućnost da se razvije odnos povjerenja između ljekar/

apotekar i pacijenta. Neke emocionalne reakcije mogu poboljšati komunikaciju, kao što su

simpatije, ugodna pažnja, tolerancija, dok druge mogu kočiti komunikaciju: strah, antipatija,

netrpeljivost, odbojnost ili otvorena agresija.

Apotekaru nije uvijek lako prepoznati što pacijent želi kazati, niti je uvijek jednostavno

prepoznati kakav se odnos stvara između liječnika i bolesnika. Treba mnogo strpljenja i

razumijevanja. Neki je liječnik strpljiv i čeka. Neki, opet, lakše zapada u istu reakciju koju ima

i njegov pacijent. Analiza kratkotrajnog razgovora sa bolesnikom otkriva često mnogo

nerazumijevanja i nejasnoća koje su se odvile između ljekara i bolesnika. Trebalo bi prihvatiti

pravilo da prvi susret bolesnik – liječnik ne bi smio trajati manje od pola sata.

Koji je glavni cilj u odnosu ljekar (apotekar)- pacijent

Cilj u odnosu ljekar/ apotekar- pacijent je osposobiti pacijenta da bude samostalan. Svrha

liječenja svakog bolesnika je da ga se dovede do zrelijeg ponašanja, a ne do ovisnosti.

Poremećaje raspoloženja, sem trajanja i simptoma, determinira i nemogućnost bolesnika da

sam sebi pomogne. To je vrlo važno znati. I pacijent i ljekar/ apotekar, za koga se pretpostavlja

da je zdrava ličnost s razvijenim senzibilitetom za etiku u međuljudskim kontaktima, teže

povratku dobrog zdravlja pacijentu. U njihovim odnosima izvjesna bliskost može ostati trajna,

ali ta bliskost ne smije značiti ovisnost o liječniku. Cilj medicine je da pacijent ponovo uđe

aktivno u svoju porodičnu i socijalnu sredinu i da postane neovisan o ljekaru.

Komunikacijski stilovi

Postoje tri osnovna stila u komunikaciji: pasivnost, agresivnost i asertivnost. Asertivnost je

sposobnost izražavanja mišljenja, prava, želja, emocija bez osjećaja anksioznosti i poštujući

druge osobe i samog sebe. Asertivnost je socijalna sposobnost. To je operativni model koji

nam omogućava da komuniciramo sa drugima na efikasan način. Asertivna osoba postiže

ostvarenje svojih prava, ali poštuje i prava drugih. Postiže svoje ciljeve bez da vrijeđa druge

osobe. Ima dobru sliku o sebi i dobro samopoštovanje. Izražava se na jasan, razumljiv način i

samostalno. Odlučuje sama za sebe. Pasivna osoba dozvoljava da drugi krše njena prava i

izvlače korist. Ona ne postiže svoje ciljeve. Osjeća se tjeskobno, frustrirana je i tužna.

Agresivna osoba krši pravila drugih da izvuče korist. Postiže svoje ciljeve na račun drugih. To

je osoba koja ima napadački stil, ponižava druge i podcjenjuje ih. Impulsivna je, nepredvidiva

i razdražljiva osoba. Upliće se u tuđe odluke (izbore). Zakočena je i depresivna. Dozvoljava

drugima da odlucuju za nju.

Kako kritikovati osobu

Kritika se definiše kao komentar koji naglašava negativne aspekte osobe, njenog ponašanja ili

njene ličnosti. Možemo razlikovati konstruktivnu i destruktivnu kritiku. Konstruktivna kritika

sadrži negativan komentar u pozitivnom kontekstu, data je sa namjerom da se poboljša odnos,

a destruktivna kritika sadrži poruke optuživanja i ima cilj ranjavanje druge osobe. Ima se

pravo kritikovati, ako postoji spremnost i hvaliti. Treba provjeriti svoj dio odgovornosti u

datoj situaciji. Kritika se mora odnositi na konkretno, specifično ponašanje, sadašnje, a ne na

neko iz davne prošlosti. Ne treba kritikovati u stanju emotivne uzbuđenosti. Treba izabrati

mjesto i trenutak, te je potrebno biti psihički i fizički prilagođen. Obično se počinje sa

priznanjem pozitivnog u ponašanju i držanju osobe. Potom se opiše ponašanje koje želite

promijeniti i opiše negativna emocija koju u vama izaziva to ponašanje.Bilo bi dobro opisati šta se točno očekuje od osobe, pozitivne posljedice promjene u ponašanju, izbjegavati

globalne kritike, prijetnje, optužbe, ironiju, ponižvajuće usporedbe i pretjerano insistiranje.

Poslije kritike treba biti na raspolaganju i sklon suradnji, razgovarati dok se ne nađu rješenja

prihvatljiva za obje strane, poticati pozitivne promjene u ponašanju i zahvaljivati na njima.

Literatura

Anonymous (1997) Alternative projections of mortality and disability by cause 1990-2020: Global Burden of Disease Study. Lancet 1997; 349: 1498-1504. Anonymous (2001) Burden of Mental and Behaviour Disorders. U: The World Health. Report 2001. Mental Health: New understanding, New Hope, Geneva: WHO. Anonymous (2005) Confidentiality Approach for the Clinical E-Science Framework (CLEF), Methods Inf Med. 44: 193-197.

Anonymous (2006) Strategija razvoja primarne zdravstvene zastite Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Ninistarstvo Zdravstva. Ballint M (1964) The Doctor, His Patient and the Illness, Pitman Medical.B Bennett NL, Casebeer LL, Kristofco R, Collins BC (2005) Family Physicians' Information Seeking Behaviors: a Survey Comparison with Other Specialties. BMC Med Inform Decis Mak. 5: 9. Blažević D, Cvidini-Stranić E, Beck-Dvoržak M (1989) Medicinska psihologija, 3. izd. Jumena Zagreb. Blažević D (1975) Kontratransfer, Dinamska psihologija i psihoterapija, Medicinski fakultet, Zagreb. Bulik CM, Carpenter LL, Kupfewr Dj, Frank E (1990) Features assocciated with suicide attempts in reccurent major depression. Journal Of Affective Disorders; 18: 29-37. Burten R. Anatomy of Melancholy, 1621. citat prema aj M. i Sartorius N. Depressive Disorders, Vol 1, WPA, Wiley, 1999. Claerhout B, De Moor GJ (2005) Privacy Protection for HealthGrid Applications. Methods Inf Med. 44: 140-143. Folnegović V (2009) Klinička slika depresije danas. Autorski pregled; Medix 2009;82: 183-186. Guze SB, Robins E (1970) Suicide and primary affective disorders. British Journal Of Psychiatry; 117: 437-438. Harris EC, Barraclough B (1997) Suicide as an outcome for mental disorders. A meta-analysis. British Journal Of Psychiatry 1997; 170: 205-228. Honeyman A, Cox B, Fisher B (2005) Potential Impacts of Patient Access to Their Electronic Care Records, Inform Prim Care. 13: 55-60. Hopes LM, Williams A (1997) Depression, self-defeating and self-destructive behaviours as predictors of suicide ideation in males and families. Psychol Med; 27: 1165-1171 Hotujac Lj (1998) Poremećaj raspoloženja. Medicus; 59-69. Murray CJ, Lopez AD (1997) Global mortality, disability and the contribution of risk factors: Global Burden of Disease study. Lancet; 349:1436-1442. Neelman J, Halpern D, Leon D, Lewis G (1997) Tolerance on suicide, religion and suicide raters; an ecological and individual study in 19 Western countries. Psychol Med; 27: 1165-1171. Nutt D, Rickels K & Stein DJ (2002) General Anxiety Disorder – Simptomatology, Pathogenesis and Management. Martin Dunitz, London. Sharma R, Markar HR (1994) Mortality in affective disorder. J Affect Disord; 31: 91-96. Teasdale S (2005) Identifying and Establishing Consensus on the Most Important Safety Features of GP Computer Systems: e-Delphi Study, Inform Prim Care. 13: 3-12.

Sadržaj apotekarskog terapijskog djelovanja

Savjetodavna uloga farmaceuta

Tek u 19. stoljeću, razvojem hemije i botanike, apotekari stiču poštovanje, a ljekari im

prepuštaju spravljanje i izdavanje lijekova. Kao posljedica novih otkrića u medicini i farmaciji

u 20. stoljeću, te uvođenjem petogodišnjeg školovanja, farmaceuti postaju konsultanti i

preuzimaju savjetodavnu ulogu. Oni učestvuju u spravljanju, distribuciji lijekova, razvoju

registara lijekova i kreiranju propisivanja terapija. Iako još uvijek stoji da “ljekari donose

konačnu odgovornost za propisanu terapiju”, farmaceuti imaju ovlaštenje da modificiraju i

iniciraju terapiju. Ako otkriju ono što je, po njihovom stručnom mišljenju, suprotno znanju ili

nepromišljen izbor ljekovitog oblika ili doza lijekova, farmaceut je pred dilemom da li da

šutke ispuni recept ili da interveniše kod ljekara. Direktna intervencija često je bila izvor

konflikata.

Nove moralne i profesionalne odgovornosti

Nove moralne i profesionalne odgovornosti farmaceuta su:

1. savjetovanje pacijenata,

2. praćenje i zaštita od neželjenih djelovanja lijekova,

3. praćenje djelovanja lijekova,

4. ispitivanje izbora lijeka i doziranje,

5. kontrola zlouporabe lijekova,

6. ocjena uvođenja novih lijekova u terapiju,

7. učestvovanje u istraživanjima.

Apotekarsko terapijsko djelovanje

Cilj svake terapije lijekovima je poboljšanje zdravlja i kvaliteta života pacijenata. Optimalna

terapija lijekovima treba biti sigurna, efikasna i odgovarajuća. Ljekari i farmaceuti imaju

komplementarne odgovornosti i međusobno treba da se potpomažu kako bi postigli osnovni

cilj, optimalnu terapiju lijekovima. Ovo zahtjeva komunikaciju, međusobno poštivanje,

povjerenje i priznanje profesionanle stručnosti. Prilikom savjetovanja pacijenata, ljekar je

dužan fokusirati se na cilj terapije, na potencijalne rizike i korist terapije, te neželjene

efekte terapije. S druge strane dužnost farmaceuta je fokus na ispravno korištenje lijekova,

praćenje uspjeha terapije, savjetovanje o ispravnom doziranju, skretanje pažnje na

karakteristike lijeka koji se moraju uzimati s oprezom, te informacije o adekvatnom čuvanju

lijekova.

Odgovornost ljekara za terapiju lijekovima

Kad je u pitanju terapija lijekovima, odgovornosti ljekara su:

1. Dijagnosticirati oboljenja koristeći se znanjem i vještinama stečenim tokom

školovanja i specijalizacije, prihvatajući punu odgovornost za uspostavljenu

dijagnozu.

2. Procjena potrebe za terapijom lijekovima i propisivanje relevantnog lijeka, u

konsultaciji sa pacijentima, te farmaceutima i drugim zdravstvenim stručnjacima onda

kada je to potrebno.

3. Briga da pacijent dobije adekvatne informacije o dijagnozi, ciljevima terapije, kao i o

djelovanju, koristi i potencijalnim nusefektima terapije.

4. Praćenje i procjena odgovora na terapiju lijekovima, procjena postignute uspješnosti

liječenja, revidiranje terapeutskog plana ako je potrebno, u konsultaciji sa

farmaceutom i drugim zdravstvenim stručnjacima.

5. Pravilan unos podataka i opis potrebne terapije i lijekova u zdravstveni karton

pacijenta, a u skladu sa važećom legislativom.

Odgovornost farmaceuta za terapiju lijekovima

Kada je upitanju terapija lijekovima, odgovornosti farmaceuta su:

1. Osiguranje sigurnog liječenja, adekvatnog čuvanja i odlaganja lijekova, u skladu sa

važećom regulativom.

2. Osiguravanje provjerenih informacija pacijentima, a koje mogu uključivati naziv

lijeka, njegovu svrhu, potencijalne interakcije i nusefekte, kao i savjetovanje o

ispravnom doziranju i čuvanju lijekova.

3. Revidiranje propisanih recepata u svrhu otkrivanja interakcija, alergijskih reakcija,

kontraindikacija i terapeutskih duplikata. U slučaju dileme primarno bi se trebao

konsultovati s ljekarom- propisivačem.

4. Doprinos izradi i reviziji terapeutskih planova koji uključuju tretman lijekovima, a u

suradnji sa ljekarima i drugim zdravstvenim stručnjacima.

5. Savjetovanje pacijenata o odabiru i korištenju lijekova koji se izdaju bez recepta, te

tretman manjih simptoma ili poremećaja uz prihvatanje odgovornosti za takvo

savjetovanje. Kada primjeti neadekvatnu samomedikaciju, obavezan je savjetovati

pacijenta da se konsultuje sa njegovim ljekarom koji mu treba utvrditi pravu dijagnozu

i odrediti tretman.

6. Prijavljivanje neželjenih efekata lijekova nadležnim institucijama.

7. Osiguranje i obavještavanje javnosti i zdravstvenih stručnjaka o novim općim i

specifičnim informacijama vezanih za lijekove, iz provjerenih izvora.

8. Održavanje visokog nivoa znanja o terapiji lijekovima kroz kontinuiran profesionalni

razvoj i zaživotno učenje.

9. Pacijent će biti najbolje tretiran ukoliko farmaceut i ljekar surađuju, prepoznaju ulogu

jedni drugih, osiguravaju lijekove i tretmane koji su sigurni i odgovarajući kako bi se

postigao najbolji zdravstveni ishod.

Literatura

Anonymous (1997) Alternative projections of mortality and disability by cause 1990-2020: Global Burden of Disease Study. Lancet 1997; 349: 1498-1504. Anonymous (2001) Burden of Mental and Behaviour Disorders. U: The World Health. Report 2001. Mental Health: New understanding, New Hope, Geneva: WHO. Anonymous (2005) Confidentiality Approach for the Clinical E-Science Framework (CLEF), Methods Inf Med. 44: 193-197. Anonymous (2006) Strategija razvoja primarne zdravstvene zastite Federaciji Bosne i Hercegovine. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Ninistarstvo Zdravstva. Ballint M (1964) The Doctor, His Patient and the Illness, Pitman Medical.B Bennett NL, Casebeer LL, Kristofco R, Collins BC (2005) Family Physicians' Information Seeking Behaviors: a Survey Comparison with Other Specialties. BMC Med Inform Decis Mak. 5: 9. Blažević D, Cvidini-Stranić E, Beck-Dvoržak M (1989) Medicinska psihologija, 3. izd. Jumena Zagreb. Blažević D (1975) Kontratransfer, Dinamska psihologija i psihoterapija, Medicinski fakultet, Zagreb.

Bulik CM, Carpenter LL, Kupfewr Dj, Frank E (1990) Features assocciated with suicide attempts in reccurent major depression. Journal Of Affective Disorders; 18: 29-37. Burten R. Anatomy of Melancholy, 1621. citat prema aj M. i Sartorius N. Depressive Disorders, Vol 1, WPA, Wiley, 1999. Claerhout B, De Moor GJ (2005) Privacy Protection for HealthGrid Applications. Methods Inf Med. 44: 140-143. Folnegović V (2009) Klinička slika depresije danas. Autorski pregled; Medix 2009;82: 183-186. Guze SB, Robins E (1970) Suicide and primary affective disorders. British Journal Of Psychiatry; 117: 437-438. Harris EC, Barraclough B (1997) Suicide as an outcome for mental disorders. A meta-analysis. British Journal Of Psychiatry 1997; 170: 205-228. Honeyman A, Cox B, Fisher B (2005) Potential Impacts of Patient Access to Their Electronic Care Records, Inform Prim Care. 13: 55-60. Hopes LM, Williams A (1997) Depression, self-defeating and self-destructive behaviours as predictors of suicide ideation in males and families. Psychol Med; 27: 1165-1171 Hotujac Lj (1998) Poremećaj raspoloženja. Medicus; 59-69. Murray CJ, Lopez AD (1997) Global mortality, disability and the contribution of risk factors: Global Burden of Disease study. Lancet; 349:1436-1442. Neelman J, Halpern D, Leon D, Lewis G (1997) Tolerance on suicide, religion and suicide raters; an ecological and individual study in 19 Western countries. Psychol Med; 27: 1165-1171. Nutt D, Rickels K & Stein DJ (2002) General Anxiety Disorder – Simptomatology, Pathogenesis and Management. Martin Dunitz, London. Sharma R, Markar HR (1994) Mortality in affective disorder. J Affect Disord; 31: 91-96. Teasdale S (2005) Identifying and Establishing Consensus on the Most Important Safety Features of GP Computer Systems: e-Delphi Study, Inform Prim Care. 13: 3-12.

Seminar : Timski rad

Timski rad je kamen temeljac medicine. Međutim, neophodna je edukacija i sticanje vještina i

stavova potrebnih za efektivan timski rad, uglavnom vještina vezanih uz komunikaciju,

saradnju i rukovođenje. U 21. stoljeću zdravstveni radnici u pravilu djeluju kao dio tima.

Također, pacijent može biti ravnopravan član tima.

Tim

Tim je manja skupina, ali jednakih (ravnopravnih) ljudi ujedinjenih zajedničkim ciljem Tim

čine ljudi raznih profila, od stručnosti pa do osobnosti svakog člana, pažljivo formirana i

vođena zajedničkim ciljem na način da bude u stanju obaviti posebnu zadaću (formirati

odluku) po čijem okončanju slijedi njeno raspuštanje. Članovima tima je omogućeno da

slobodno izraze svoju kreativnost i ideje, sačuvaju svoju samostalnost, preuzmu odgovornost

za loš ishod i podijele nagradu za pobjedu. Na kraju timsko djelovanje je organizacijski i

upravljački koncept na kojem se sve češće temelji način djelovanja poslovnog sistema u

cjelini. Tim mora imati jasno postavljen cilj.

Prednosti i nedostaci timskog rada

Timski način djelovanja, ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Koristi koje timski koncept

pruža menadžerima, firmama i pojedincima od kojih se sastoji brojne su i velike. To je i

razlog zašto se danas svi tako puno hvataju za timove. Prednost timskog rada ponajprije treba

pronaći u raznolikosti i količini zanja, umijeća, iskustva, mišljenja, stavova, ideja, pristupa i

svega onog što u tim sa sobom unose njegovi članovi.

Prednosti su slijedeće:

1. sinergijski efekat;

2. raznolikost ekspertskih znanja;

3. idealno mjesto za navalu ideja (brainstorming);

4. stvaranje i održavanje atmosfere;

5. različiti stavovi i mišljenja;

6. nema nadglasavanja;

7. postavljanje zajedničkog cilja i privrženost cilju;

8. koncept snažne motivacije;

9. zanemarivanje tradicionalnih organizacijskih ograničenja.

Glavni nedostac timskog rada su:

1. cijena timskog rada;

2. cijena školovanja i treninga za timski rad;

3. učešće vanjskih eksperata;

4. velika početna ulaganja;

5. vrijeme za formiranje timova;

6. zajednička odgovornost.

Seminar : timski rad

Počnite sa usvajanjem timskog načina djelovanja! Timski koncept djelovanja predstavlja

oprobano sredstvo za povećanje kvalitete, uspješnosti i fleksibilnosti u radu. Iskoristite sve

prednosti timskog djelovanja: njegovu sinergiju, akumuliranje različitih znanja i vještina,

acionalnost u odlučivanju i timsku kreativnost. Zamislite svoje odjeljenje, skupinu,

rganizaciju ili sistem kao veliki tim sastavljen od manjih timova i radite na ostvarenju.

Rad se odvija u timovima od 5 članova. Uloge u timu: student koordinator, članovi tima,

student zapisničar, profesor 6. član (moderator). Popišite aktivnosti za koje mislite da nisu

potrebni i važni u vašem edukacijskom procesu, a oduzimaju vam vrijeme, podijelite te

poslove timski (obavezan seminar na izabranu temu i rješavanje problema) i budite u ulozi

voditelja- koordinatora. Ako pogriješite, preuzmite odgovornosti i nastavite dalje. Budite

strpljivi sa saradnicima. Ljudi su ono što jesu, možemo ih mijenjati vrlo malo, čuju samo ono

što žele čuti, vide samo ono što žele vidjeti, imaju različita ponašanja i vrlo različite motive za

sve što rade.

Rad u timu na zadati problem:

1. Prikaz prednosti timskog rada metodom „vrtloga ideja“ (engl. Brainstorming) u dva

koraka - prvo pojedinačno a zatim u grupama od 5 članova uz mjerenje vremena

prema izboru ključnih riječi u odnosu na izabrane medicinske pojmove;

2. Prikaz osnovne teorije timskog rada, dinamike tima i načina rukovođenja timom;

3. Prikaz zastupljenosti timskog rada u kurikulumima poznatih svjetskih univerziteta.

Znanja:

1. Značaj timskog rada u zdravstvu;

2. Prednosti i koristi timskog rada;

3. Vrste timova i načine rukovođenja timom;

4. Rasprostranjenost edukacije iz timskog rada na univerzitetima u svijetu.

Vještine:

1. Analiza vlastitog učešća i doprinosa u radu tima;

2. Unapređenje vlastitih vještina za rad u timu.

Stavovi:

Tim postiže bolje rezultate od najboljih pojedinaca.

Koji su zadaci studenta koordinatora?

⋅⋅⋅⋅ Vodi grupu kroz sesiju;

⋅⋅⋅⋅ Ohrabruje članove grupe da jednako učestvuju u diskusiji;

⋅⋅⋅⋅ Održava dinamiku rada;

⋅⋅⋅⋅ Pazi da se ne prekorači dogovoreno vrijeme rada;

⋅⋅⋅⋅ Usmjerava grupu da radi prema postavljenim hipotezama;

⋅⋅⋅⋅ Osigurava tačno zapisivanje podataka.

Dodatak

KODEKS FARMACEUTSKE DEONTOLOGIJE

I – UVODNE ODREDBE

Članak 1.

Kodeks farmaceutske deontologije ( u daljem tekstu: Kodeks) uvažava tradiciju, historiju (povijest) i savremene tekovine struke.

Članak 2.

Kodeks je namijenjen usmjeravanju magistara farmacije uobavljanju djelatnosti, njegovom odnosu do bolesnika (pacijenta), strukovnih kolega, drugih zdravstvenih radnika i prema javnosti.

Članak 3.

Kodeks prihvataju ličnom (osobnom) izjavom svi magistri farmacije zaposleni u apotekama, a nakon položenog stručnog ispita, u sjedištu Međukantonalne farmaceutske komore u Sarajevu.

Članak 4.

Izjava glasi:

«Ja ______________________________ svečano izjavljujem da ću:

• svoj poziv vršiti u skladu sa etičkim načelima Kodeksa, savjesno i dostojno, • svoj rad posvetiti humanosti i zaštiti zdravlja; • koristi bolesnika dati prednost pred ličnim interesom; • brinuti se za ispravnu, efikasnu i sigurnu upotrebu lijekova; • lijekove pripremiti i izdati prema najvišim standardima kvaliteta; • čuvati povjerene mi tajne, • svojim predpostavljenim i kolegama iskazivati dužno poštovanje; • u vršenju svog posla neću dopustiti razlike zbog posla, vjere, rase, nacionalnosti,

političke pripadnosti ili socijalnog položaja prema korisnicima usluga».

II – OPĆE ODREDBE

1. Odgovornost i neovisnost magistara farmacije

Članak 5.

Magistru farmacije osnovna je vodilja briga o zdravlju pojedinca društva.

Kao zdravstveni radnik dužan je svoje stručno znanje usmjeriti svakom bolesniku i građaninu. Svoj rad mora obavljati savjesno uz poštovanje čovjeka i njegovog života.

Članak 6.

Magistar farmacije je u vršenju svog poziva.u granicama svoje stručne osposobljenosti i u skladu sa zakonom, samostalan i neovisan. Za svoj rad odgovoran je svojoj savijesti, pacijentima i društvu.

Članak 7.

Magistar farmacije odgovoran je za svoj rad, kao i za stručno manje osposobljenih radnika u apoteci.

Njihov rad dužan je nadgledati.

Magistar farmacije ne smije dozvoliti izdavanje lijekova u apoteci osobama kojima to Zakon ne dopušta.

Članak 8.

Magistar farmacije dužan je, u granicama svoje stručne osposobljenosti i nadležnosti, spriječiti pogrešno liječenje.

Magistar farmacije može, u interesu pacijenta, uskratiti izdavanje lijeka.

Ukoliko je takav lijek propisan na recept, mora se odmah konsultovati sa doktorom.

Magistar farmacije lično je odgovoran za lijekove koje je izdao bez recepta.

2. Obrazovanje

Članak 9.

Magistar farmacije dužan je svoje stručno znanje održavati i stalno ga nadopunjavati novim saznanjima iz farmaceutske nauke.

Rukovodilac apoteke dužan je omogućiti i podupirati profesionalno obrazovanje i usavršavanje svojih saradnika.

II – POSEBNE ODREDBE

1. Uloga magistara farmacije u zdravstvu

Članak 10.

Zadatak magistra farmacije u zdravstvu je obezbijeđivanje snabdijevanja stanovništva lijekovima.

Magistar farmacije obavlja javni posao. Njegov odnos do svih korisnika mora biti isti.

Bez obzira na područje djelovanja ili specijalno stručno angažovanje, dužnost magistra farmacije je da, u granicama svojih mogućnosti, pomaže bolesniku u neposrednoj opasnosti kada nije dostupna ljekarska pomoć.

Članak 11.

Magistar farmacije dužan je čuvati interes i ugled apoteke ili druge zdravstvene ustanove u

kojoj je zaposlen.

Članak 12.

Magistar farmacije poštuje povjerljiv i lični značaj stručnih dokumenata.

Bilo koji podaci o pacijentima koje sazna u obavljanju svog poziva važe kao povjerljivi i stoga ih čuva kao profesionalnu tajnu. Rukovodilac apoteke dužan je zatražiti od svojih zaposlenih poštivanje ove odredbe.

U cilju čuvanja profesionalne tajne, magistar farmacije, neće javno pričati o bolestima svojih pacijenata i ljekarskim receptima. Prilikom obavljanja radova, izbjegavat će navode koji bi mogli ugroziti poštivanje profesionalne tajne.

Iznimka se čini kada se pacijent slaže sa navodima.

Članak 13.

Magistar farmacije sarađuje sa drugim zdravstvenim radnicima prilikom izbora sigurne i odgovarajuće upotrebe lijekova.

Magistar farmacije mora sudjelovati u zdravstvenom prosvjećivanju građana.

Članak 14.

Magistar farmacije podupire sve aktivnosti i mjere za sprečavanje bolesti i poboljšanja snabdijevanja lijekovima koje izvode ili preporučuju njegova profesionalna udruženja.

Magistri farmacije pomažu odgovarajućim upravnim organima u provođenju zadataka iz oblasti zaštite zdravlja.

Članak 15.

Magistar farmacije sarađuje sa organizacijama čiji je cilj unapređenje farmaceutske struke. Svojim radom i sredstvima dobrovoljno doprinosi radu i razvoju tih organizacija.

2. Odnos do pacijenta

Članak 16.

U izvršavanju svojih obaveza, magistar farmacije obavezuje se:

• Da će se svima, kojima je potrebna njegova pomoć, posvetiti sa jednakim osjećajem dužnosti;

• Da će pacijentima koji se sami liječe pružiti stručnu pomoć i savjete u granicama svoje osposobljenosti i pravovremeno ih uputiti ljekaru po savjet, ako smatra to za potrebno;

• Da će preporučivati samo one načine liječenja, lijekove i druge proizvode čiju primjenu može etički i stručno odbraniti;

• Da će uskratiti lijekove ili izdavanje medicinskih sredstava kada opravdano smatra da će ih osoba primijeniti na način koji je štetan po zdravlje.

Članak 17.

Magistar farmacije dužan je oprezno odgovarati na pitanja bolesnika ili treće osobe bolesti ili značaju propisanih lijekova.

Magistar farmacije mora izbjegavati postavljanje dijagnoze ili prognoziranja toka bolesti u čijem liječenju sudjeluje. Naročito treba izbjegavati komentare o rezultatima medicinskih nalaza pred bolesnikom ili trećim osobama.

Članak 18.

Magistar farmacije mora steći i sačuvati povjerenje bolesnika.

3. Odnos do saradnika

Članak 19.

Odnos prema saradnicima mora biti pravedan i koelgijalan.

Magistar farmacije ima pravo da od svojih saradnika traži ponašanje primjereno struci.

Članak 20.

Magistar farmacije- mentor mora pripravniku ili đaku- studentu na praksi omogućiti sticanje praktičnog znanja.

Dužan mu je prenijeti poštovanje i ljubav prema pozivu i svojim ponašanjem pružiti mu primjer.

Članak 21.

Magistri farmacije dužni su, pri vršenju svoga poziva, međusobno si pomagati i podupirati.

Magistar farmacije mora izbjegavati govor i djela koja bi mogla kolegi strukovno i moralno naškoditi.

U slučaju profesionalanog nesporazuma, učesnici istog dužni su ga riještiti sporazumno.

Ukoliko se ne može postići sporazumno rješenje, o tome se obaviještava Arbitraža Komore.

4. Vrednovanje rada magistara farmacije

Članak 23.

Magistar farmacije ima pravo i dužnost da preko svojih strukovnih i drugih organizacija nastoji postići (utvrditi) odgovarajuće vrednovanje svoga rada.

Za izvršene usluge smiju uzeti samo poštenu naknadu.

(Magistar farmacije dužan je da se osigura za slučaj odštetnih zahtjeva u granicama svoje poslovne aktivnosti).

5. Zabrana (nekih) dogovora ili sporazuma

Članak 24.

Svi dogovori ili radnje koje obuhvataju špekulaciju na račun bolesnika, odnosno njegova liječenja u suprotnosti su sa profesionalnom etikom.

Zabranjen je bilo kakav nelojalan dogovor između magistra farmacije i doktora, medicinskog osoblja i svih drugih osoba.

Nelojalan dogovor je dogovor između dvije ili više osoba na štetu bolesnika ili treće osobe.

6. Oglašavanje (reklamiranje)

Članak 25.

Oglašavanje proizvoda i usluga mora biti u skladu sa Zakonom o lijekovima («Službene novine Federacije BIH», broj: 51/01) i odredbama ovog Kodeksa.

Svi oblici oglašavanja koje koristi (primjenjuje) apoteka moraju se strogo pridržavati slijedećih načela:

1. Njihov moto mora biti zdravlje građana; 2. Moraju uvažavati socijalnu zadaću apoteke; 3. Moraju uvažavati naučnu i profesionalnu naobrazbu magistara farmacije; 4. Moraju uvažavati načelo kolegijalnosti u akademskom pozivu; 5. Moraju uzimati u obzir prava i dužnosti apoteke kao javne službe u interesu

organiziranog zdravstvenog snabdijevanja.

a. Zabranjeno oglašavanje

Članak 26.

U suprotnosti sa čašću i ugledom farmaceutske struke su:

1. Svi načini oglašavanja koji su tržišno napadni i suprotni etičkim normama; 2. Svi načini oglašavanja koji po sadržaju i obliku:

� Nisu u skladu sa istinom, iskrivljuju je, zavode ili sadrže pretjerane tvrdnje;

� Koriste praznovjernost i lakovjernost javnosti; � Mogu nelojalno utjecati na promet i na štetu drugih apoteka; � Sadrže svima zajedničke profesionalne obaveze i zadaće čiji način i

oblik izvođenja pripisuju kao posebne zasluge samo za one apoteke koje realiziraju tu reklamu;

� Sadrže ponudu posebnih besplatnih dodatnih usluga.

Dozvoljeno oglašavanje

Članak 27.

Oglašavanje je dozvoljeno:

• U okviru zajedničkog strukovnog oglašavanja koje preporučuje ili organizira Komora; • Unutar apoteke i na fasadi zgrade ako je u skladu sa drugim odredbama; • Unutar apoteke; • Ploča ili pano kao upozorenje na javnom mjestu koje označava najbližu apoteku i

sadrži samo tekst i adresu apoteke; • Kao jednokratna akcija prilikom otvaranja, ponovnog otvaranja, nakon renoviranja ili

proširenja, kao i uz poslovne godišnjice apoteke, u jednostavnom obliku upozorenja na događaj, a sadrži samo tekst i adresu apoteke;

• Kao oglas u publikacijama (iznimke su plakati) sa tekstom i nazivom apoteke. • Dodatni tekst može obuhvatiti samo upozorenje o asortimanu proizvoda koji se, osim

lijekova, prodaju u apoteci.

Članak 28.

U oglašavanje se ne ubrajaju obavijesti o radnom vremenu apoteke, o dežurstvu i pripravnosti, te objavljivanje promjene naslova i telefonskog broja.

IV – ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 29.

Kodeks farmaceutske deontologije i odredbe Kodeksa međunarodnih organizacija kojima pristupi Komorea, obavezuju sve magistre farmacije zaposlene u apotekarskoj (farmaceutskoj) djelatnosti.

Sastavni dio Kodkesa farmaceutske deontologije čine Principi farmaceutske etike.

Komora je dužna da traži dopunu odredbi Kodeksa od svih magistara farmacije koji rade u praksi.

Članak 30.

Komora mora poduzimati mjere protiv kršioca odredbi ovog Kodeksa.

Članak 31.

Kodeks farmaceutske deontologije stupa na snagu dana nakon usvajanja na Skupštini Međukantonalne farmaceutske komore.