slavko kovačić - kršćanstvo i crkva u staromu i srednjemu vijeku

7/21/2019 Slavko Kovai - Kranstvo i Crkva u Staromu i Srednjemu Vijeku

1/140

VERBUM


2/140

Slavko Kovai

K R N S T V O I C R K V

U S T R O M U I S R E D N J E M U V IJ E K U

VERBUM

Split, 2004 .


3/140

B roj odluke o o do br en ju S ve u ili ta u Split u

04-12/2-4- 2004.

Splt, 04. lip nja 2004.godine

Lektura:

s. A rk anela Smoljo

S V U I U ~ J

K N J I ~ C A

U S l T U J

J J C 1 1 9 J ; t

SIGN URI\

0 0 4 - ,

Ir C : ~3 -l

CIP - Katalogizacija u publieacij i

Sueuil ina knji n ica Splitu

UDK 27( 09 1)(0758 )

KOVAI , Slavko

Kt anstoo iCrkv a u sta romu isr ednjemu vij eku / S la vko Kovai -

Spli t: Verb um , 2004. - 26 0 str., lis ta s a

poojesnim

kartam a u bojam a:

ilustr . ;

24

cm . - (Manualia Un it er si ta tt s s tu d io rum Spal at en si s

Udbenici Sve uilita

ti

Splitu )

Po pi s pap a ( do p o etk a 14 stolj e a): st r. 239 241 Bibliografija : st r.

237238

Kaza lo

ISBN 953-2 35-004-7

ISBN 953-235-004-7


4/140

V II C R K V N B U R N O M R Z M E U

S T R O G I S R E D N J E G V IJ E K

55. CRKVA U DOBA GERMANSKESEOBE I SLO M A ZAPADNOGA

RIMSKOGACARSTVA

Pritis ak germanskih plem ena na granice R im skoga Carstva poeo se je pojaavati

ve u 2. st. i vie nije poputao. Kad su u posljednjoj e tvrtini 4 . stoljea m ongolski

Huni provalili iz A zije u Europu pa tu n ajprije nahrupili na istonogotska plem ena

rasuta u stepama uz C rno m ore, pokrenuli su lavinu velike seobe germ anskih ple-

m ena.

Zapadni Goti,

koji su ve due vrijem e sa sjeveroistoka p ritisk ali n a granicu

R im skoga C arstva, tada su u sve veem u broju prelazil i rijeku Dunav pa u svojim

pljakakim i osvajakim pohodim a kretali najp rije prem a Carigradu i G rkoj. Kad ih

je tu rim ska vojska ip ak uspjela zaustavit i, pobjedonosno su krenuli put Zapada.

Provalil i su tako u Italiju te ve g. 410. pod A larik ovim vodstvom zauzeli R im . Prem -

da su se te A larik ov e ete iz R im a brzo povukle pa nastavile plja kati po Italiji, ip ak

je asoviti pad toga grada, sim bola nekadanjega velikog i m onog Carstva, izazvao

ope zaprepaten je. Sve m alobrojniji pogani od tada su jo otr ije optu ivati krane

da su oni za sve krivi, jer su ostavil i poganske bogove, koji su prije R im uvali , a sad

ga prepustili neprijate lju . K rani su, i sam i preneraeni, pom iljali na neposrednu

b liz inu sudn je ga dana.

Za Zapadnim Gotim a (Vizigotim a) ili su Istoni Goti (O str ogoti ) prib liavaju i se

sv e vie Italij i. S europskog sjevera kretali su se prem a rim skoj Galiji, Pirinejim a i H is-

p an iji g ermanski Vandali, koje nij e zausta vio ni G ibralt arski tjesnac nego su preli u

sjevernu A friku i zauzeli je. N apokon su s Istoka dojurili i

Buni

pod vodstvom

stranoga A ti le te ostavljaju i za sobom pusto nezaustavljivo kretali prem a krajn jem

Zapadu. N jih je g . 451. na

Katalaunskom polju

usred Galije doekala rim ska vojska

koju je vodio A ecije. Iz tu zam etnute bitke obje su vojske iz ile iscrpljene. Huni, koje

A ecijeve ete nisu bile u stanju otjerati , sam i su se povukli natrag do Panonije , tu

prezim ili i odm orili se pa sljedee godin e 452. opet upali u Italiju, opusto ili A kvile-

ju te nastavili osvajati grad za gradom pribliavajui se srednjoj Italiji . N a vijest o tom u

Rim ljane je obuzela strava. Znali su da ih rim ska vojska ne e i ne m oe braniti, pa

su sve pouzdanje stavili u ve ostarjelog papu Leona 1., koji je zaista pokazao ne-

v je ro jatn u h rabrost, kad je odlu io s m alom pratn jom otii pred stranog osvajaa,

4


5/140

dok se taj sa svojim etam a jo nalazio

daleko . D o neobinog susreta dolo je

kod grada M antove, gd je ga je A tila,

zaudo, lije po p rim i o, sasluao m olbu da

ne ide na R im , prihvatio je i uzeo

ponuene darove. N akon toga je zaista

odustao od daljn jih osvajan ja, pa se vra-

tio natr ag prem a Panoniji, gdje se zatim

njem u i njegovim H unim a izgubio svaki

tr ag.

M eutim za Italiju i za R im nije bilo ~?F~===j

predaha. Ve g . 455. prebacili su se

onam o iz A frike V andali i stig li pod

rim ske zidine . Pom oi opkoljen im

graanim a nije b ilo n io tkud . O pet je papa

Leon iziao pred njihova vou Genzerih a

m olei ga da odustane od opsade , ali on

je obeao sam o da ne e ubijati, to je

nakon provale i o dr ao, ali su ti osvajai

punih petn aest dana sustavno pljakali

po G radu unitavajui sve pred sobom ,

nnZ E M WE P O D V L U I ? l D J E LO M i N O

L iZ L

R IJ N S K IH G ER M N : : . 4 l P O K R T E N I

ne tedei n i najv ea kulturna dobra, po '--- --

em u su ostali na zlu g lasu u cije loj daljn -

joj povijesti (usp . iz raz vandalizam.

Vanjskim op asn ostim a p rid ruili su se

sve vei nutarn ji neredi, a vrhovna vlast b ila sve slabija, tako da se Zapadno R im sko

Carstvo tr eslo u svojim tem elj ima. O d g. 455. do 476. promijenilo se osam careva.

N apokon je Odoakar, voa vizig otskih eta, koje su neko vrijem e ratovale u slubi

zapadnorim skih careva, g. 476. oborio posljedn jega od njih Rom ula A ugustu la pa na

ruevinam a rim ske drave osnovao vizigotsku kojoj je on bio na elu . Pod vlast tih

osvaja a pale su zatim jo D alm acija, juna G alija i H isp an ija. O tp ril ike u isto vrijem e

u Galiju su sa sje vera upali germ anski

Burgundi

koji su osvojili n jez in jugo is ton i

d io, neto sjevernije od njih sm jestili su se A lem ani, a

Franci

su zauzeli p rostran e

pokrajine sred nje i sje ve roz ap ad ne Galije .

O doakarova vizigotska drava nije bila duga vijeka, jer je ostrogotski voa

Teodorik , poslan od istono rim skoga cara, upao sa svojim etam a u Italiju , oborio

Odoakra s prijestolja i potisnuo s vlasti n jegove Gote, ali osvojene krajeve nije predao

B izan tu nego je tu stvorio m onu istonogotsku dravu. N ju je tek poslije sm rti toga

w m m l K T O L I C I

~ P O G N I

Katolici ige rmanski arijan c i posl ij e s loma

Zapadnoga Rimskoga Cars tva

5


6/140

njezin a prvog i neobino sposob nog vlad ara

(t526.)

o borila v ojs ka rim s ko ga (b izan t-

skoga) cara Justinijana 1.

(527.-565.),

ali tek pos lije d va de se to go dinjeg ratovanja

(535.-555,),

koje je za sobom ostavilo teke prilike. Tako su se Italija, D alm acija i jo

neki m anji d ije lovi b ivega Z apadnoga R im skog C arstva vratili pod rim sku vlast, koju

se za to razdoblj e obino naziva bizan tskom . M eutim , sje vernu su Italiju ve

568.

osvojili germ anski Longobard i pa tu osnovali svoju dravu sve vie potiskujui

b izants ku vlast prem a jugu , dok se vizigotska drava odrala u junoj G aliji i H is-

pan iji.

N ije teko zam isliti u kakvim su jadn im prilikam a ivje li r imsk i s ta ro s jed ioc i. Svi su

oni u to doba bili potp un o rom a niziran i, svi po vjeri katolici, i naueni na rim sku ci-

vil izaciju , a posli je svih tih prevrata, prorijeeni, opljakani i osirom aen i m orali su

tr ajn o ivjeti pod ijelj en i u vie novih barbarskih drava, uglavnom pod vlau osva-

jaa arij anske vjere. Razumlj iva je n jihova odbojnost prem a toj osvajakoj m anjin i koja

je v rsto drala vlast, ugnjetavala ih na razne nain e, n ep rija teljski se odnosila prem a

njihovoj katolikoj vje ri i sveenstvu. U za sve to bilo je ipak dalekovidn ijih pojedi-

naca koji su ve u 5. st. kod tih barbara zapaali i neke pozitivne crte .

Uvren jem vrlo krute vlasti germanskih osvajaa u novonastalim dravam a cijeli

je rim ski Zapad zapljusnuo novi

va l ari jan izma.

T akav oblik kranske vjer e popr im i li

su najprije V izigoti preko svog sunarodn jaka i vjerovjesnika U lfile (4 . st.) , p re nije li g a

na sebi srodne O str ogote, a zatim jedn i i d rug i na ve in u o stalih g erm a nskih plem ena,

koja su se ukljuil a u tu seobu. Arijanstvo se u to doba poelo sm atrati germ anskom

nacionaln om religijom i otr o se suprostavljati katolikoj vje ri kojoj je ostajalo v rsto

priv reno starosjed ilako puanstvo. tovie , spom enuti je ostrogotski vladar T eodorik

V eliki bio naum io vrsto povezati sva ta vladaju a germanska plem ena u borbi protiv

katolikih R imljana i G rka te tako na rim skom u tlu osn ov ati v elik u u je din je nu arijan -

sko-germansku dravu. Taj njeg ov opasn i p lan slomio se na otporu m ladog franakoga

vladara K lodviga, kojega za to n ije uspio pridobiti nego se on, naprotiv, odluio za

katoliku vjeru .

Katoliki su starosjed ioci pod vlau arij an skih g ospodara podnije li m noge nevolje .

S vrem enom su ipak njihova uporna nastojanja da ustrajnim svjedoen jem svoje vje re

i dugotrajnim strp lj iV im navije tan jem predobiju te vladajue arijance za katoliku

vjeru urodili neoekiv an im uspjehom . T ij ekom nekoliko sljedeih s to lje a pok rs tila su

se i poganska plem ena, germanska i poslij e n jih doseljena slavenska i ugarska. Tako

je poe tkom novoga ti suljea cijeli Zapad opet b io katoliki.

56 .

POKRTENJEPOGANSKIH FRA NAKA I CRKVA U NJIHOVO J DR A V I

Obaran jem rim ske vlasti u Italiji g .

476.

bila je zapeaena i sudbina rim ske prefek-

ture G ali je . Tada su n jezin im jun im d ije lom zavladali Goti (od A lpi i rijeke Loire do

6


7/140

Pirineja), jugoiston im B urg un di (d olin e rijeka R hne i S ane), sjevern i d io pripao je g .

48 6. Francim a, dok je kraj lijevo od rijeke Rajne od Bazela do M ainza tada bio u ruka-

m a A lem ana.

M ladi je franaki vojskovoa K lodvig nakon oeve sm rti (48 2.) nastavio zapoeta

osvajan ja u Galiji. Dok su svi ostali germ anski osvajai (G oti, Vandali, Burgundi, A le-

m ani) kao arijanci okrutno postupali prem a katolikom sveenstvu u osvojen im zem -

lj am a, K lodvig je , prem da poganin , ve pri sam om osvajan ju nastojao ne dirati u

sveenik e i to m anje te te n an ositi tamo n jim k ran sk im crk vam a. Zacij e lo se nadao

na taj nain lake pridobiti za sebe katolike starosjed ioce , koji su u tim nevoljam a

bili sve privreniji svojim b is kupima , sveenicim a i m onasim a.

Taj m ladi franaki vladar bio je povezan s ostalim germ anskim voam a i irom

etn ikom pri pa dno u i ro db in sk i. N jegova ena K lotilda bila je ki b urg un dskoga ari-

janca, ali je od m ajk e katolikin je od gojen a u katolikoj vjeri, pa je zacije lo i ona utje-

cala na K lodviga da potuje katolike starosjedioce, a vjerojatno

i

da se prib lii

katolikoj vjeri. K atolikom je odluio postati nakon to je izvojevao sjajnu pobjedu

nad A lem anim a. P rije od lu u ju e g b oja zazvao je u pom o K lo tild in a Boga. Teko

je prosuditi , koliko je na tu n jegovu odluku utjecala vjera u str ogomu sm islu te rijei,

a koliko stanovit a osjea jn a n ak lo no st supruzinoj vjeri i politik a p ro cje na. U odluci

da se prijavi za krtenje slijed ili su ga odm ah m nogi franaki prvaci, lan ov i n je gove

ratn ike druin e, n jih oko 3 .000. K rstio ih je biskup sv. Rem igije u kated ra ln o] k rs tio -

n ic i u Reim su najvje ro ja tn ije g . 498 . il i 499. O bini vojn ici i ostali Franaki doseljeni-

ci brzo su se poveli za svojim prvacim a. O sim toga, sve je n jih od prve zadivila lj e-

pota kranskoga bogosluja vrlo sveano obavljanog u velebnim biskupskim bazi-

likam a i sam ostanskim crkvam a. To je svakako olakalo i pourilo n jihovu odluku.

K lodvigovo katoliko krten je im alo je dalekosene posljed ice za budunost n je-

gove nove drave i cij e le zapadne Europe. O tada su katolik i Ga lo -R im l ja ni, n jegovi

podanici, g ledali u n jem u providonosnoga suca ovoga vrem ena, kako se izrazio

biskup sv. A vit . G rgur Tourski uspored io ga je s Konstantinom

(Novi Kon sta ntin pris-

tupa krsnoj kupelj i, da opere bolest s tare gube). O ni G alo-R im ljan i koji su tada b ili pod

vlau arij anskih Gota , B urg un da i A lem ana prieljkivali su od tada da K lodvig to p rije

nadvlada njihove gospodare i tako im om ogui slobodno isp ov ije d an je n jih ove vjere.

U pravo je ta katolika vjera, kad je postala zajednikom starosjed iocim a i doseljenim

Francim a, ubrzala proces n jihova m eusobnog zbliavanja, dovela do proim anja i

s tapanja njihovih kultura, sve njih povezala u jedan jed in i novonastali narod .

Z a razv oj C rkve i kranskoga ivota ipak je bilo vrlo nezgodno to su se novo-

doselj en i F ranci pokrstili tako na brzinu bez ikakve tem eljitije priprem e. B ili su

krani, ali vie vanjtinom i osjeajim a nego ivotom i vladanjem , to se sve oitije

7


8/140

pokaziv alo posli je K lodvigove sm rti, kad su za vladanja njegovih slabih nasljednika u

zem lji poeli veliki neredi. Od tada je kranski duh sve vie slabio i m eu starosje-

d iocim a. Prijetila je ozbiljna opasnost da se C rkva u franakoj dravi sasvim zatvori u

sebe pa pom alo pretvori u nekakvu nacionalnu C rkvu. To se ipak nije dogodilo za-

hvaljujui novom produbljenju i povezivan ju s R im om , do ega je poslije dolo djelo-

vanjem brojn ih m isionara koji su neoekivano stali stizati s europskog sjevera.

57. UPLITANJEBIZANTSKIH CAREVAU VJERSKA I CRKVENAPITANJA

TIJEKOM ESTOGA I SE DM O GA ST OL JE A

Car Justin ijan 1. (527.-565.) uspio je B izan tskom C arstvu opet za kratko vratiti s jaj i

slavu. On je bio vrsto odluio obnoviti rim sku svjetsku dravu na jedinstvenom

kranskom tem elju . Stoga je poduzeo pobjednike ratove protiv O strogota iV andala

te donio m jere protiv poganskih ostataka i protiv hereza, dao se na veliki posao ko-

difik acije rim skih zakona te neum orno rad io na razvoju dravne i crkvene organi-

zacij e . Odraz tih njegovih nastojanja bile su i velianstvene crkve sagraene u njego-

vo doba, naroito one u Carig radu (npr. A ja Sophia ) i u Raveni. N jegov je ideal b io

naju e jed in stvo, ili jo to n ije re e no, meusobno proim anje drave i Crkve u

podreenosti Bojoj volji. Meutim , to je ustvari dovelo do tetnog presizan ja na

crkveno podruje i njegove gotovo potpune nadreenosti C rkvi. O ivio je pravno

nae lo stvoreno u doba poganskih careva prem a kojem u je

vla da ro va to lja v rhovni

zakon za sve, pa i za C rkvu i papu, kojem u je teoretski priznavao prvenstvo u opoj

C rkvi, ali je vie puta pokazao da se ustvari na to uope ne obazire . Stoga se njego-

vo doba sm atra klasinim razdobljem b izan tskoga cezaropapizma. On je zaista sebe

sm atr ao ovlatenim da kao teokratski vladar i zatitn ik kra ns ko ga p ra vo vje rja

odreuje do u tanin e vjerske istine i crkvene propise u sk la uju i ih sa svojim poli-

tik im cil jevim a. O sobno je sudjelovao u raspravam a o teolokim pitanjim a, a u svo-

jim je carskim progla sim a nastupao kao da je vrhovni teolog inauitelj .

To je n jegovo uplitanje u dogm atske sporove bacilo C arstvo u nove kobne sukobe,

a m onofizit sko pitanje jo vie zaplelo. Jedan od takvih n jegovih zahvata bio je edikt

kojim je osudio devet Origenovih teo lokih za sad a im e je taj glasoviti teolog, sin

m uenik a Leonide, i sam p riz na va la c, prib rojen hereticim a tri stoljea p oslije sm rti.

N jegovu je osudu nam etnuo opoj C rkvi. D aleko vee napetosti i sporove izazvala je

n jegova osuda tzv. triju poglavlja. Cezarejski bisku p T eod or, vrlo utjecajan na dvoru ,

elei zatititi origeniste od proganjanja , svratio je carevu pozornost na drugo pitanje.

Tvrdio je da bi se m onofiziti, koji su od bijali p rih vatiti d efin iciju kalce don sko ga ko n-

cila, prid ruili opo j C rkvi, kad bi car osudio tri poglavita teologa antiohijske teoloke

kole, koje su m onofiziti sm atrali sv ojim n ajv eim p rotivn icim a: 1 Teodora Mopoesti-

8


9/140

jskoga, 2. Teodoreta Cirskoga i 3 . Ib asa Edekoga. Car, sklon uplitanju u dogm atska

pitanja, rado je prihvatio prijed log pa je g. 544. izdao edikt kojim je osudio tr i

poglavlja (tako se izrazio ) i sve koji bi njih branili.

U spis im a tih pisaca stvarno je bilo sumnj ivih tvrdnji, pa i oitih n es to rija nskih

shvaanja, ali ih Kalcedonski koncil ipak nije osudio, jer je Teodor um ro u m iru s

Crkvom prije Efekoga koncila (t428 .), a ostala dvojica prihvati la su koncilske od luke.

Careva osuda donesena cijelo stoljee nakon njihove sm rti izazvala je veliko nezado-

voljs tvo na Istoku, a daleko vee na Zapadu. tovie ]u stinijan je g. 551. ponovio

osudu u novom ediktu , a zatim zatraio da isto uine biskupi na opem u koncilu koji

je po njegovoj e lji g . 553 . zasjedao u Carigradu (Carigradski II.). es to kim p ritiskom

na biskupe to je i postigao. T i su njegovi novi potezi izazvali estoko protivljen je na

Zapadu, naroito u A frici, s jeve rnoj Ita liji (Akv ile ja ) i Ilir ik u (Salona), jer je tu vladalo

m iljen je da se na taj nain stavlja u pitan je kalcedonska form ula vjere. Stoga su stali

estoko braniti t ri poglav lja , a napadati cara, pa i papu V igilija.

Taj se papa p rije k on cila i za vrijem e koncila osudi t ri ju poglav lja od lun o p ro-

tivio, ali je , ve sta r i b ole sta n, a u dva navrata iz lo en p ritiscim a, pa i fizikim zlostav-

ljanjim a sa str ane carskih in ovnik a, napokon popustio . Objavio je osudu triju

poglavlja , ali uz napom enu da tim ne dira u kalcedonski koncil. N eki su biskupi na

Zapadu, unato spomenutoj papinoj napomeni, smatrali da je kalcedonska definicija

dovedena u sumnju . Stoga su u svom otporu ili tako daleko da su s papom preki-

nuli zajedn itvo. Jedan od glavnih voa te oporbe bio je salon itanski biskup Fron-

tin ijan. Car ga je zato prognao u Egipat. Taj je novi raskol ipak bio prostorno

ogranien na sam o neke krajeve, a najd ue je potrajao u sjevern oj Italiji, gd je je

sasvim prevladan tek oko g.

700.

Otprilike je dno stoljee nakon to ga u slian se pokuaj poputan ja mo nofizitim a,

ne bi li ih pridobio za jedin stvo, upustio car He ra klije (610.-641.). Priliku m u je prui-

lo teoloko tum aenje hipostatske unije predloeno od carigradskoga patrijarha Serg i-

ja oslonjeno na novostvoreni izraz i pojam m onoenergetizam , prem a kojem u bi u

Kristu hiposta tskim ujedinjen jem bile dvije naravi, boanska i ljud sk a, ali sam o jedna

jedin a boansko-ljudska en ergija. Car se nadao da e tim tum aenjem , koje je preko

nekih svo jih b isku pa p re dloio mo nofizitim a, vratiti bar neke njihove skupine u opu

Crkvu. M eutim tom nauku kao oito m onofizitskom u estoko se opro ueni m onah

i posli je jeruzalem s ki p atrijarh S ofro nije. Tada je carig radski patrijarh a S ergije priznao

da je izraz jedna energija neprikladan , ali je ostao i dalje odvie privren m onofiz-

itim a. Jednim spretno sastavljen im pism om uspio je na svoju stranu pridobiti papu

Honorija 1 ., koji nije bio dorastao spekulativn im problemima. Tako je Honorije, ne

prih vaaju i ustvari n i m onofizitizam ni m onoenergetizam , a ele i sa svoje strane pri-

donijeti sm ir iv anju duhova, naredio da se izbjegava upotr eba novoga teolokoga

9


10/140

izraza energija bilo da se govori o jednoj ili dvjema energijam a, kako bi se izbjegla

sm utn ja. M eutim , kad je potom car progla sio ispovijest vjere koju je sasta vio Serg i-

je , a u kojoj je pojam energ ija zam ijenio pojm om volja, smutn ja nije izbjegnuta

nego je jo poveana. T im se carskim dokumentom nazvanim

Ehtezi s

svim a nam eta-

lo jo opasniju zabludu nazvanu m onoteletizam , koju su ve p rije izriito zastu pali

neki m onofiziti . Istoni su biskupi gotovo odreda prihvatili taj carski d okum ent, ali

pape, Honorijevi nasljednici, ustali su otr o protiv njega. Kad je tako u vrijem e cara

Konsta nta II.

papa Martin

1 .

na velikoj lateranskoj sinodi odranoj g.

649.

progla sio

da su u Kristu dvije naravne volj e

i

dva naina djelovanja (bez toga ne bi bile dvije

potpune naravi ljudska i boanska ) te izopio zastupnike m onotelet izma, car ga je

dao uhititi, dovesti u Carigrad , osuditi za tobonju veleizdaju , zlo stavljati i potom

prognati na Krim , gdje je od pretrp ljenih m uenja um ro. Jo okrutnije bili su kanjeni

neki m onasi, koji su se protivili m onoteletizm u (M aksim Priznavalac i drugi).

Novi car Konstantin IV .

(668 .-685.)

odluio je poraditi na sm irivanju prilik a sazi-

vanjem opega koncila. Taj

6.

opi koncil koji je zasjedao od studenoga

680.

do rujna

68 1.

u carskoj palai u Carigradu te stoga nazvan Carigradski 111.(po zasjedan ju u

dvoran i s kupolom , grki se kupola kae tru llos, nazivaju ga i trulskim) osudio je

pokretae i zatitnike m onoteletizm a, m eu koje je ubrojio i papu Honorija. Tadanji

je papa potvrujui zakljuke tog koncila osudu svoga preth odnika ograniio sam o

na nehaj u suzbijan ju krivoga nauka, jer je bilo posve jasno da on uz taj krivovjerni

nauk nije pristajao.

Budui da koncil i Carigradski II. i Carigradski II I. nisu donijeli n ikakve odredbe u

pogledu crkvenoga ureenja i stege, ta su pitan ja rje avana na sin odi odranoj u Cari-

gradu g. 6 9 2 opet u dvoran i trullos po kojo j se zove trulskom sinodom . Tu su,

m eutim , donesena rjeen ja sam o za pitanja koja su se ti cala Crkve na Istoku, a

zapadni zahtjevi i obia ji bili su potpuno zanem areni. Stoga je papa, prem da i sam

rodom s Is toka, nije priznao, dok su je B izantinci sm atr ali (tako je svi p ra vo slavci do

danas sm atr aju ) opim koncilom .

58 . s v

BENED IKT I N JEG OV O PRA VILO U RA ZV OJU ZA PA DNO GA M O NA T VA

Najosnovnije povijesne podatke o sv. Benediktu i neke legende donio je papa

Grgur I. V eliki u drugom u poglavlju svojih

Dijaloga.

Tako se zna da je roen oko

48 0.

u Nursiji. U Rim u je stekao tem eljitu opu naobrazbu, a zatim kod nekog sveenika

uio crkvene nauke. Odlu io se za pustinjaki ivot pa se nastan io u je dn oj p ilji b liz u

Subiaca . Neki su ga tam onji m onasi potom izabrali za svoga samos tanskog

poglavara. Pristao je i zapoeo slu bu, ali kad oni nisu pokazali spremnost da pri-

hvate str ou stegu, ostavio ih je te se vratio u svoju p ilju . Tu su m u se pridruili neki

2


11/140

uenici. Kad je zatim protiv n jega ustao neki sveenik, radi m ira i da izbjegne m ogue

neprilike, krenuo je daleko odatle prem a Napulju . Zausta vio se na brdacu Monte-

cassino,

gdje je s vremenom osnovao sam ostan . Za svoje tam onje monahe sastavio

je Regulu (pravilo za m onaki ivot), vjerojatno g . 529. Tu je i um ro najvje rojatnije

oko g. 550.

Sastavlj ajui svoje Pravilo obilato je p re uz im ao od drugih : od A ugustina, Kasij ana,

Bazilija V elikoga. Regu la je uza sve to bila

originalna sinteza,

u m nogoem u plod nje-

gova itan ja, razm ilj an ja , prouavanja i pogoto vo njegova iskustva. Svo jim dub ok im

sm islom za pra ktino, za m jeru i sklad , za gran ice lju dskih m ogunosti , za ravnoteu

ti jela i duha, za ovjeku prim jerenu raznolikost i prirodni ritam , zacrtao je sti l

m onakog ivota i d jelo vanja prihvatljiv i b liz ak ovjeku europskoga Zapada, i staro-

sjed iocu i pripadniku novodoselj en ih plem ena. On je to pravilo nam ijen io m onte-

cassin skoj zajednici. M oda je m islio i na druge traite lje bliega i sigurnijega puta do

kranskog savrenstva, ali u svakom sluaju on tada nije m ogao ni slu titi kakav e

silan utjecaj to pravilo im ati u budunosti.

D a se to Pravilo proirilo p o cij eloj Euro pi, o sv ojilo i stari je sam ostane u kojim a su

m onasi prije ivjel ip rem a drugaijim obiajim a i sm jern icam a, treba dakako pripisati

nje-

govim unutran jim svojs tvima,

ali i

papi G rguru I,

koji je na spom enuti nain upoznao

Europu s a s ve e vim ivotom i d je lom . O sim toga, G rgur je jo kao m ladi rim ski patr icij

tak av sam ostan ured io u svojoj palai, u njem vie godin a ivio kao m onah te potom kao

papa svoje rim ske m onahe poslao da vjerovjesn iki d jeluju u dalekoj Engleskoj. Zbog

svega toga neki n jega nazivaju drugim osnivaem benediktinskoga reda.

U nedostatk u sigurnih i jasnih povije snih vrela n ij e m ogue odreenije govoriti o

poecima enskoga ogranka Benediktova reda, koji je prem a predaji uputila u ivot

njegova roena sestr a sv. Skolastika. injenica je da su se i enski sam ostani vrlo rano

proirili gotovo po svim gradovim a u Zapadnoj Europi.

Benediktinci su stekli tolike zaslu ge za prenoenje tekovin a stare grko-rim ske

kulture novonastalom svij etu europskoga Zapada, da se o n jih ov im s amo stan ima s

pravom govori kao o

aritima najraznoorsnije kulturne d jelatnosti,

iako to nije bio

njihov prvotni cil j, je r o sn iva je im ao pred oim a pog lavito d uhovn o-m oralne ciljeve.

B itan m u je bio ideal kranskoga savrenstva, idealn i lik u K ristu o tkuplj enoga ovje-

ka, koji m oli tvom i radom , cij e lim svojim biem i iv otom , slavi Stvoritelja , a m oral-

no-ascetskim nastojanjima sebe suobliuje K ristu . Za

sredite monakoga ivota

odredio je svakodnevno sveano sla vij enje euharistije , a za ostala vrsta uporita

odredene satove u danu iu noi u koje se monasi opetovano okuplja ju na m oljen je

asoslova

kao slu bene crk vene m oli tve. To je poznati benediktinski

opus Dei.

Za borbu protiv besposlic e , koju je Benedikt sm atr ao velikom opasnou za duu,

predvid io je itanje Svetoga pism a i razm ilja n je o proitanom u usmje reno na m olitvu


12/140

(lectio d iv in a)

i rune poslove

(o pera manuum).

Svoje m onahe nij e usm jerio na neku

posebnu vanjs ku djelatn ost bilo na crkvenom bilo na opekultum om podruju . S v

Benedikt po svoj prilici nije bio sveenik. ije to bila ni veina njegovih m onaha.

M eutim , da bi oni m ogli itati Sveto pism o s pravim razum ijevanjem , m orali su stei

neku opu i prim jerenu teoloku naobrazbu. Tako je jed nostavan prop is Benediktova

Pravila o sv . tivu po slije u stv ari n ajv ie pridonio ouvanju stare naobrazbe te dao

sn aan zamah sred njo vjeko vn oj kulturi. Propis om o runom radu dao je i potic aj za

unaprediuanje materijalne (privredne) kulture, to e poslije im ati veliku vanost, jer

m ladi su europski narodi i u tom e trebali iskusne uitelje. Sam ostanska im a nja bila su

najuzornije obra ivana, za ono doba najsavrenijim oruem i na najbolji nain .

Samostani su na taj nain postali i prvim svojevrsnim str unim kolam a, poljodjelskim

i zanatskim . Tako je sv. Benedikt preko sv ojih d uhovnih sin ova i ke ri narodim a nas-

tanjenim u prostranim zem ljam a od Sredozem noga m ora do Skandinavije, od Irske do

Poljske, donio kransku kulturu kriem , knjigom i plugom, kako se izrazio papa

Pavao VI.

proglauju i

g. 1964. sv . Benedikta zatitnikom Europe. .

5 9

UDIO PAPE SV . GRGURA

1

VELIKOGA U RAANJU KR ANSKE EUROPE -

PO KRTE JE A NGLOSAKSONACA

Papa Grgur

1

potekao je iz rim ske senatorske obite lji, bogate i ugledne, koja je iz

svojih redova koje stoljee prije dala po jednoga cara i papu. U m ladosti je stekao

odlin u n ao braz bu te neko vrijem e obnaao najv iu slu bu u civilnom u ivotu rodno-

g a g rada (gradski prefekt). M eutim , u njem u je brzo do zrela odluka da sve to ostavi.

Tako je on sja jn u svjetovnu odoru zamijenio skrom nom m onakom haljinom , a

oinsku palau pretvorio u samostan Sv. Andrije . ivei zatim u njem u kao obian

monah, sav se predao m oli tv i, pokori, prouavanju i razmatranju Svetoga pism a.

akon etir i godin e kontem plativnog ivota m orao je naglo napustiti tu svoju m irnu

oazu, jer ga je papa Pelagij e im enovao aposto lskim izaslanik om u Carigradu. U carsko-

m u je gradu proveo est godin a, n jem u dugih i m unih , jer je bio prisiljen ivje ti u sja-

jn oj palai, kretati se u visokom drutvu, susretati se staln o sa svjetov nim o dlin icim a

najviim nosiocim a dravne vlasti . Uza sve to i tu je, okruen najee nekolicin om

m o na ha i drugih prijatelj a, uspijevao ivjeti u skladu sa svojim monakim idealom

posveujui sve slobodno vrij em e m oli tv i i studiju. Upravo je tada nastalo njegovo

veliko dje lo

Moralia in job,

teoloki kom entar Knjige o Jobu. Po povratku u R im opet

je , in i se, neko vrijem e m orao ivje ti izvan svoga samostana, jer ga je papa zadrao

u tajn ikoj slubi.

Kad se napokon uspio vratiti svom om il je nom sam ostanskom ivotu pom islio je

da se je trajno rijeio vanjskih briga i poslova, ali iz nenada je taj svoj m ir m orao zau-


13/140

vij ek ostavit i. Odm ah nakon sm rti pape Pelagij a R im ljani su (sveenstvo i puk) za

novoga papu izabrali n jega. Otim ao se, koliko je mogao. M eutim kad su oni za taj

izbor postigli i carsku potvrd u, vie n ije bilo izm ic anja.

Kao papa pokazao je tipino rim ske vrline. U slu bu Rim ske i ope Crkve stavio

je svoje velike upra vne i organizatorske sposobnosti . U njegovu slabom i bolelj ivom

tijelu krila se neslomlj iva duhovna snaga koja je izvir ala iz ostvare nog sklada

kranskih kreposti. Spojio je u sebi na nevjeroja tan nain duh velikoga pokornika i

m olite lja, zanos pravoga m istika i sveca, s izvanrednom razbori tou i praktinim

sposobnostim a. Tako je Crkva u njem u dobila neum ornoga pasti ra dua, oca sir om a-

ha, obnovitelj a sv. bogoslu ja i liturgij skoga pjevanja, uitelj a i poticatelj a novih

vjerovjesn ikih pothvata. Izvanjsku mo Rim ske crkve uzdigao je uspje nim upravnim

i privrednim unapreenjem njezinih bogatih posje da. V iestruko povean im p rihod i-

m a pom agao je prognanim a i ugroenim a koliko je vie m ogao. Najvei njegov usp-

jeh bila je m lada Crkva u Engleskoj vrsto povezana s R im om i s papom , koju su u

bli skoj budunosti ekali veliki vjerovjesn iki zadaci.

Kranstvo se u Britaniji bilo udomailo ve u rim sko doba. Na dijelu otoka pod

rim skom vlau vje rski ivot i crkvena organizacija lijepo su se razvijali . B ilo je tamo

vie biskupija. M eutim , kad su se rim ske leg ije poe tk om V. st. odatle m ora le povui,

kransko su stanovnitvo zadesile te ke nevolje . Razna poganska osvajaka plem e-

na, P ikti sa sjevera Britanskoga otoka, a Angli , Sasi i ]u ti s danan je n jem ake obale i

iz Danske ruil i su sve pred sobom . Preivjeli britanski krani zbili su se tada u

gor ov ite p re dje le na zapadnom u rubu otoka (W ales) il i su prebje g li u danan ju fran-

cusku Bretagnu. Toliko su tim bil i ojaeni, da s osvajaim a, koji su oko g. 4 50. tamo

osnovali sedam svojih m alih dravica , n isu htjeli im ati ba nikakva posla . ak im nisu

htj eli ni navijetati kransku vjeru, pa ni onda kad su se neki od tih pogana poe li

za n ju zanim ati .

Papa Grgur 1., na vijest da ti pogani ele upoznati kransku vjeru koju im ni

tijekom sto godin a nitko nije pokuao navijestiti, da to nisu in ili ni spom enuti bri-

tanski krani, n i n etko od biskupa i sveenika iz Franake, bio je duboko oaloen.

Jedan je od njihovih vlad ara, kentski kralj E telbert, bio oen je n kato lik in jom Bertom ,

kerj u franakoga kralja . Hotei ona i dalj e iv je ti p o svojoj vjeri dovela je sa sobom

jednoga biskupa koji je za nju u kapeli obavljao bogoslu je, ali drugim a nije propovi-

jedao. G rgur, duboko svjestan vjerovjesnike dunosti , a ne pouzdavajui se vie u

bre tonske i fr anake sveenike, koji su toliko zakazali , od lu io se na veliki poth vat.

Uputio je u Englesku 4 monaba iz svoga rim skoga samostana na elu s njihovim pri-

o ro m Aug ustinom.

Rim ski su vje rovjesn ici sprem no poli na daleki put, ali ih je, kad su stig li u junu

Franaku, zahvatila m alodunost. N isu znali da je ta barbarska zem lja toliko udalj ena

3


14/140

i da ih eka takva neizvjesnost. Toliko su se prestraili d a su se p oe ljeli vratiti natrag .

P is ali su papi, da im to dopusti. On se tada posebnim pism im a obratio nekim

fr anak im knezovim a i biskupim a traei od njih da te m isionare na prolazu lijepo

prim e i pom ognu, da im nau tum ae koji e im biti pri ruci u nepoznatoj zem lji.

Pokolebane m onahe vjerovjesnike n ije u svom odgovoru korio nego ih je blag im

rijeim a utj eio i oh rab rio tako, da su odluno nasta vili p ut. N a proljee g . 597. sret-

no su uplovili u ue rijeke Tem ze te se iskrcali na jednom otoiu. K ralj je u rn o

doao pred njih elei n jihovu poruku uti na otvorenom , jer se kao poganin bojao

da bi ga in ae ti str anci mo gli zaarati. Tada je stasiti A u gustin iziao preda n j te preko

tum aa zatr aio doputen je, da u njegovoj zem lji sm iju prop ovije dati kransku vjeru .

E telb ert im je to sprem no dopustio.

O braen ja su bila brojna. K ralj se krstio ve o D uhovim a. N jegov prim jer d je lovao

je na m noge. O Boiu je b ilo p rip rem lje no to liko novokrtenika da nisu m ogli svi

doi na red za krten je u krstionici, pa su ih krtava li na rijeci. A ugustin je pisao papi,

da ih se tada krsti lo dese t tisua. V jerovjesnici su bili puni posla , je r su traili poje-

d in ana i svjesna obraenja i dobru priprem u, kako ih je upozoravao njihov uit elj

G rgur. O n im je davao za ono doba nevjerojatno m udre upute. P isao im je m eu osta-

lim i to da slobodno prihvate sv e obiaje tih p lemena, p a i re lig io zn e, ako nisu suprot-

n i kranskoj vjeri i m oralu . Sv. B eda Vene ra bilis piui poslije u svojoj

Crkvenojpovi-

jesti engleskoga naroda o tim b rojn im ob rae njim a n ag lasio je da im se kralj veselio ,

ali da n ije n ik oga prisiljavao , jer je nauio da sluba K ristu m ora biti dragovoljna, a

ne silom nametnuta.

N a to je dodao:

Pobono ipravedno Grgurovo d je lovan je post ig lo

je to da na narod postane sudio nik om v je n e slobode.

Tako se dogodilo da je te m eljitim radom rim skih vjerovjesnika, u z p otivan je kul-

turn ih posebnosti toga dotada poganskog naroda i slobodnoga opred je lje nja sv ako ga

pojed in ca, Engleska u man je o d sto g od ina po stala n ajkransk ijom i na jkato ik ijom

zemljom ranoga srednjeg vijeka. Dok je tada u Franakoj kranski ivot bio sasvim

m lak, a tam onja C rkva do te m jere bila zatvorena u sebe, da se vrlo lako m ogla

pretvoriti u neku isto nacionalnu C rkvu, m lada C rkva u Engleskoj bila je u sebi vrlo

iva i ivo povezana s A postolskom Stolicom u R im u. R im s ki m onasi, koji su tu C rkvu

osnovali , tam o podizali crkve i sam ostane , osn iv ali b is kup ij e, o tv ar ali ko le, zasadil i

su u due tam onjih vjernika naroitu pobonost prema sv. P etru i duboki o sje a j

odanosti Petrovim nasljed nicima pa pama

kao K ristovim nam jesnicim a na zemlj i.

Pamtil i su dobroin stvo pape sv. G rgura dugo p oslije n jegove sm rti te prem a njem u

gajili posebno tovanje. Prvi engle ski sredn jovjekovni pisci nazivali su ga engleskim

apostolom,

slu il i se izrazim a na papa , n a uit elj pa ak i na G rgur.

V jerski i kulturni procvat te otoke zem lje im ao je dalekosene posl jed ice za

Katoli ku Crkvu i zapadnoeu ropsk u ku ltu ru.

E ng le ska je p ostala rasaditem p re dan ih

vje rovjesn ik a i ku ltu rn ih d je latn ika. Anglosaksonski m isionari d jelovali su poslije

24


15/140

organizir ano i sustavno na konanom u pokrtenju germ anskih zem alja na europskom

sjeveru. Dali su bitan doprinos produbljen ju kranstva u Franakoj te prip rem ili tzv.

karolin ku r enesan su .

5


16/140

DRUGI D IO

CRKVA U RANOM U I RAZV IJENOM U

SREDN JEMU V IJEKU


17/140

O P E O Z N A K E I P O E C I S R E D N J E G A

V I J E K A

60 . IZ RA Z SREDN JI V IJ EK I OP E OZ AKE TOGA POV IJES OG RAZDOBLJA

Humanisti su govorei o povijesti la tin ske p ism enosti i kn jievnosti prvi poe li

iz razom srednji vij ek ozn aav a ti razdoblj e izm eu 5 . i 15 . st. Posli je je taj iz raz pri-

mijenjen na opu povij est, a zatim i na crkvenu. Bolje odgovara povijesti zapadne

E urope nego povij esti B izan ta , a jedva da se moe i govoriti o nekom istodobnam

s rednjemu vij eku u povij esti zem alj a na drugim kontinentim a.

B izantska je civ il izacij a ustvari b ila posljedn ja faza u razvoju stare grkorim ske ci-

vili zacij e, a B izan tsko C arstvo zavrno, m oglo b i se rei i s tarake , razdoblj e R im -

skoga C arstva. U njemu su se stari dosez i u civ ilizacij skom i kulturnom razvoju odrali

na visokoj razin i, ali je, unato nekih novih proplam saja, openit o govorei v ladala

stanovita sta gnacij a .

K ad je g . 476 . Z apadno R im sko C arstvo propalo , tu su civ il izacijske tekovine i prije

to ga dostignuti visok i stu panj kulturnoga razvoja promjenam a koje su izazvale veli ke

germanske, a zatim avarsko-slavenske seobe i osvajan ja svedeni na b ije dne osta tke .

ovodoseljena plem ena donijela su sa sobom svoju civilizacij u , koja je b ila prim itiv -

na te se ni izdaleka n ije mogla m je riti s rim skom , kakva se uza sve nepril ike ip ak

odrala u B izan tu , ali i u njo j je bilo razn ih elem enata koji su u dodiru s preic im a

staroga grko-rim skog dosega dje lovali potic ajn o za stvaranje neega novog, to e iz

skrom nih poeta ka polako klijati, rasti i d ozrijevati , dok ne preraste u novu zapadno-

europsku civil izaciju i ku lturu , ko ja . e u novom u vij eku snano utj ecati na sv jetski

proces kulturnog razvoja koji jo tr a je.

Posebnosti europskoga srednjega vij eka na svim podrujim a ivo ta, pa i crkvenoga,

najuolj iv ij e su u vremenskom razm aku od oko 800 . do oko 1300. godine. N eke ope

oznake toga novog stanja nazrij evale su se ve davno prije g . 800 ., oblikovale se i

po lako razvij a le. O d g. 1300 . sve v ie su slabile i gubile se , p remda su neke od njih

opstale i tijekom sljedeih sto lj ea , sve do Francuske revolu cije (npr. feudali zam ).

Budui da su snano obiljeil e i crkveni ivo t, po tr ebno je one glavnije naves ti.

1 . U civ il iz acijs kom sm is lu novo je stan je , tipino za srednji v ij ek, naju olj iv ij e u

inje nic i, da se

te ite ivota

i

privredivanja prebacilo

iz

grada u selo .

U rim sko doba

vodee privredne grane bil e su obrt i trgov in a , dok je u srednjem u vije ku na prvo

m jesto dolo ratarstvo.

129


18/140

2. R im ska d rava b ila je v rsto o rganizirana . U n jo j su , kao i u go tovo sv im drug im

starim dravam a, iv je la dva osnovna drutvena slo ja : s lobodn i ljud i i robovi, s tim da

su robovi b ili li en i sv ih ljudsk ih prava . N a cije lom podruju unutar n jezinih gran ica

v rije dile su is te p ravne no rm e, tono odreene i zakonsk i u tv rene . U pravne poslove

v rili su b ro jn i i dobro organ iz ir an i in ovnic i.

Srednjovjekovne su drave bile posve drugaije uredene.

U njim a je iv io m nogo

r azn olik iji s ku p d ru tv en ih slojeva od kojih gotovo nijedan nije b io potpuno neovisan

asvim slobodan, je r su u zam renom spletu feudalnih odnosa go tovo sv i b ili neko-

m u pod reen i. T em elj na prirodna veza m eu ljud im a od tada je bilo za je dniko

podrijet lo , p leme, ko je je ig ra lo od lu u ju u ulogu i u sam om stvaran ju novih drava i

u njihovu ustr o jstvu . N edostatak p rog la en ih i kod ific ir an ih zakona u tim dravam a,

ko je su ip ak b ile jed instvene , nadom jeta li su obia ji , a predaji se pridavala vee

znaenje nego svim pozi ti vn im za ko nsk im p ro pisim a.

3 . Jedna od najosnovnij ih oznaka sredn jega v ijeka b io je ti p in o sred njo vjekovn i

un iverza li zam , openitost i jed in stv o unato velikih razlika u podrijetlu , obiaj ima,

jezicima , krajevim a i n jihovim priv rednim mogunostima .

G lavna duhovna spona

ko ja je u tom u povij esnom razdoblju povezivala u jedno ljude i narode , v ie i n ie

drutvene slo jeve , b il a je sv im a za jednika kranska vjera u isto j sveopoj Crkvi.

T ad an ji E u ro plja n i osjeali su se p ripadnic ima veli ke ob it e lji k ra nsk ih naroda .

Tu m oralnu povezanost i uzajam nost europsk ih p lem ena i naroda sim bolizira li su

papinstv o , ko je su sv i p riz navali na jv iim opim auto rit e tom , i novo zapadno carstvo ,

najp rije F ranako , a zatim jem ako-rim sko . U za sve to u ranom u se srednjem vij eku

n ije papu i b iskupe, cara , k ra lj eve i knezove sm atra lo nek im apso lu tn im gospodari-

m a, ko ji b i im ali p ravo odlu ivati i poduzimat i to im se proh tije , popu t rim sk ih care-

va . N apro tiv , u shvaan ju tadan jih ljud i na eu ropskom Z apadu b io je sam o jedan pot-

pun i gospodar: K rist, K yrios , k ra lj k ra ljeva i gospodar gospodara , tovie k ra lj n eba

i zem lje . U uv jeren ju da su u njegovo kraljevstvo pozvan i sv i lju di sm atra li su ga jedi-

nom pravom glavom sveope Crkve

II

tj . svega kra nstva , i c ij e loga ljudskog roda .

U skrsloga i p ro slavljenog a Kr i s ta ivo su iek iv ali k ao suca svega sv ije ta , p red kojim

e se , kad na svre tku sv ije ta doe u slav i, s vi p o ja v iti. N jem u e tada sv i, pa i nosio -

c i b il o ko je v lasti , papa s b iskupim a i s ostal im svee nstvom i car s kra l jevima i kne-

zov ima , m orati po loiti raun o tom e kako su v ril i svo je slu be: s veeniku sac-

erdotium

i k ra lj ev sku

regnum .

N ji hovu odgovo rnost sm atr a li su to veom , to se

rad ilo o najviim i najvanijim slubam a u to j duhovno-po litiko j stvarnosti , ko ju su

o ni n aziv ali sveo pom crkvom II Ecclesia universalis .

U tadanjem u shvaan ju n ij e se str ogo razlu ivalo to spada na nosio ce sveen ike

slube, a to na nosioce sv je tovno-po litike , je r se sm atr a lo da su se i jedn i i d rug i,

130


19/140

svatk o na svo j nain , dun i brinu ti za C rkvu i dravu te tako p ridonosit i opem u

dobru i napre tk u , duhovnom i vremeni tom . T ako su np r. m eu glavne dunosti

k ranskog vladara ubra ja li obranu C rkve, zatitu sir o ta i udov ica , p rom ican je praved-

nosti uz poti van je sv ih ste en ih p rava pojedinaca i korpo racija .

U praksi, dakako, najee n ij e b ilo sve tako idealn o . B ilo je tijek om sredn jega

v ij eka m nogo vladara , vo jvoda i knezova , a i biskupa, ko ji su postupali supro tn o ,

v ladali se nasilno , a li n ikom u od njih n ije pr iznavano da im aju p ravo ta ko postu pati .

a m nogim sinodam a, crkven im i m jeov itim crkveno-dravn im , opetovano je

nag laavan spom enuti ideal.

M eutim od 14 . st. pa dalj e jav il o se i sve v ie irilo shvaa n je prem a kojem u se

v ladar im a ponaati kao apso lutn i gospodar u svo jo j d rav i ne vodei rauna n i o

kakvim viim idealim a, n i o kakvom dob ru d rug ih naroda . S toga b i n jem u bil o

doputeno poduz ima ti sve to donosi korist n jegovo j drav i, to n ju uv ruje , titi

n jez in e in terese , bez obzi ra na m oraln a nae la i neij a prava . T o je ustvari b ilo oi-

v lj avan je staroga poganskog shvaan ja ko jim je b ilo proeto rim sko p ravo , a ko je je

u novom u vijeku uvoen jem pojm a v iih d ravn ih raz loga II posta lo i ug lavnom osta-

lo opim prav il om u po litic i te u kru tom shvaan ju i p rovedbi bezobzir no gazil o ljud -

ska i sva d ruga prava pojed in aca i za jedn ica .

Ideal je sredn jega v ij eka b io da papa i car kao g iave svega k ra nstva usk laeno

dje lu ju na dobro duhovno i m aterija ln o , v remeni to i v jeno , sv ih ljudi, sv ih naroda i

drava . D o nespo razum a je i n ap eto sti m eu n jim a ipak do lazilo i tijekom prv ih sto -

lj ea sredn jeg v ijeka , pa i v rlo velikih . S v rem enom su se prilike to lik o p rom ije nile da

se sve v ie nam eta la po tr eba za raz luivan jem duhovne i sv je tovne, crkvene i dravne

sfere . T o razd ruivan je pokazalo se neophodnim , a li u jedno vrlo prob lem ati n im i

m un im . Izazivalo je vrlo teke spo rove i prave bo rbe dok se napokon nije nalo

zadovoljavajue kom promi sno rjeen je .

S pom enu te dv ij e vrhovne v lasti p ap inska i carska n isu u sredn jem u v ije ku sm a-

tr ane je dnak ima i neov isn im a. P rvenstvo se nae ln o priznavalo duhovnoj. U logu pape

i cara g ledali su u slic i dva ju svje tli la , Sunca Mjeseca ko ja prem a K n jiz i Postanka

v ladaju na nebeskomu svodu , a li ta ko da M jesec dob iva sja j od S unca . To su zais ta

b il a dva stoera oko kojih se v rt je la sva povijest sredn jega v ijeka , barem do poe tka

14 . sto lj ea.

4. Crkva je u ranomu srednjemu vijeku imala premo na kulturnomu

drutven-

om podruj u,

a ope n it o jo j se , barem teore tsk i, p riznavalo p rvenstvo i na po liti kom.

Privredno je takoer b ila jaka . O na je na Z apadu spasila znanstvenu trad ic iju sta roga

sv ije ta te nov im narod im a posredovala te kov ine rim ske civ ilizac ij e , b il a im m ajk om

i uit e lj ico rn , po tak la i dugo vodi la ku lturni ivo t i razvoj . Teo log ij a , ko ja je sm atr ana

najv iom znanou , u prvom u se razdoblju hranila bibli jskom egzegezom te b il a

131


20/140

oplodena d je lim a crkven ih o taca , osobito vatrenom A ugusti novom m ilju . Posli je se

nadahnjiva la i pom agala A ris to te lovom m etafizikom , na n jez in im tem eljim a izg rad il a

tz v . sko lasti ku m etodu te stvo ril a zaok ruene teo lo ke sustave , tzv . srednjov je kovne

sume .

5 . Feudali zam , kao tipinu znaa jku srednjega v ij eka n ije m ogue m im oii n i u

crkv eno j po vij esti b ez obzir a na to to po seb i spada na isto po litik i, d rutven i i

gospodarsk i red , a ne v jersk i i crkven i. T aj su stav nastao je u sli jed prom jene uvje ta

gospodarskoga ivo ta u povezanosti s nagrad ivan jem za vojn iku slubu (leno ) i

traen ja zati te za ug roene slobodne selj ake kod veleposjednika . P reko toga su se

m alo po m alo usta lili odnosi vaza l sen ior, a vo jn iko je leno , davano u poetku na

odredeno v rij em e dok tr a je slu ba u konjic i, s v remenom prelo u feud kao tr a jn i

posjed koji se naslj edu je u is to j o b ite lji. U razvijenom u feudalizm u dolo je do toga

da je go tovo svatko b io nekom u vazal (v lasn ik i i d rutveno pod loan) i nekom u

senior (v lasn ik i i d ru tv eno nadreden) s odreden im ovlatenj ima , dunostim a i p ra-

v im a. T aj je gospodarsko -dru tv en i su stav uobliio svije st tadan jih ljud i, pa m u se i

C rkva p ril agod il a . U o n im sto lj eim a n ije n i im ala druge m ogunosti za uzd ravan je

svo jih ustanova, jer je zemlj in i posjed b io jed in o m ogui iz vo r sta ln ih p rih od a. C rkv i

su b il i po tr ebn i velik i p rihod i, je r je ona u tim vrem en im a osim vren ja svoga bitn o-

ga re li gioznog poslan ja m orala voditi svu brigu i snositi sve tr o kove za p rosv je tnu i

socija lnu d je la tn o st. T o to se crkven i slu ben ic i, sveenstvo , p ri tom u m nogo pu ta

n is u is pravno postav lj a li p rem a d rutvenom po loaju i im an ju , s ir om atvu i bogats tvu ,

prob lem je , ko ji se jav lj ao u sv im vrem en im a i sv im druten ih sustav im a sve do danas,

je r u suobliavan ju uredbam a ovoga sv ij e ta la ko se pre tje ra .

61 . V RED OV AN JE SREDN JE G A V IJEK A EKO I DA A S

K ad su hum anis ti u 15 . sto lj eu uveli po jam s rednj i v ij ek njim su h tje li oznait i

razdob lje u pov ij esti la ti n skoga jez ika i kn jievnosti ko je razdvaja staro rim sko

k lasin o razdoblj e , kad je ta j jez ik b io prav ilan i lijep , a kn ji evnost v rlo bogata , od

vrem ena u kojem u su ba human isti , ponesen i velikim oduev ljenjem , to usp je li

obnovit i. S toga su srednji vij ek u pov ije sti la tin t ine

zamiljali

kao mranu dolinu

koja stoji izmedu dvaju sjajnih vrhunaca, kao barbarsko doba u kojem u su ljud i iv -

je li bez prave civ il izac ij e , bez sja ja um jetn ike ljepo te i bez znan ja . Izraz goti ki

upotrij eb lj en za sredn jov jekovnu um jetn ost znaio je za njih is to to i barbarski surov,

nesklada n i mraan .

Takvu negati vnu sliku sredn jega v ij eka od njih su u 16 . s t. p reuzeli p ro testan ti i

jo je v ie ocrnil i. O ni su se tada sta li zg raati nad tih tisuu god in a navodno

iz rod eno g k ranstva II toboe po tpunoga zastr an jen ja prvo tn o duhovne C rkve ,

3


21/140

ko ju b i tek on i, svak i reform acijsk i pokre t na svo j nain , v raa li u to .neiskvareno

s tan je . N i p rosvjetitelji ( i luministi) 18 . sto ljea n isu im ali n im alo ljepi po jam o tom u

pov ijesnom razdoblju . G o tovo sv i, od pobonog b iskupa Fenelona , p reko M on-

tesqu ieua do sarkastinoga V olta ir a , govorili su o tminam a ko je su tada prek ril e

E uropu , kad je ona navodno zapala u d iv lja tvo i p raznov jerje . M arksisti 19. i 20 . s t.

u svo jo j su p ro tukra nsko j p ropagand i opet sv im silam a ocrnjiva li to pov ijesno raz-

dob lje .

Z a m arksiste se , m eutim , m oe rei, da su u takvom u p rikaz ivan ju sredn jega v ije -

k a b ili ve u prilino ve likom zakan jen ju , je r su rom an ti c i na koncu 18 . i u p rvo j

po lov ic i 19 . st. o sje tili uzv ienu ljepo tu ko ja se oitova la u tom toboe m ranom raz-

dob lju te se za n ju odu ev ljava ti. O tom u su prv i poe li govo riti p jesn ic i i o pe n ito

knjievn ici, a b rzo za tim i v rlo ozb iljn i pov je sniari, koj i su tada o tk rili pa po tom pov i-

jesno-kritikom m etodom prouili i ob jav ili m noge srednjovjekovne rukop ise i doku-

m en te . P ri tom u je dosta spom enu ti n jem akog pov jesn ia ra P ertza i ve lik i po thva t

Monumenta Germania e h is torica. U H rvatsko j su sline po thva te p od uz im a li K u ku l-

jev i i R ak i, a za tim su im se pridru ili S m iik las i d rug i. K ad su nakon ozbiljnoga

prouavan ja na sv jetlo dana iz ile razne srednjov jekovne ideje , u s tanove, velikan i

srca , um a i pera , hum an istike su se i p rosv je titeljske p red rasude poe le su se ruiti.

P okaza lo se da je u tim sto ljeim a

iz tame probijalo snano svjetlo dobrote i ljepote,

da je sredn ji vijek ,

uza sv e n eg ativnosti, bio veliko i vano razdoblje ljudske povijesti

koje se ne mora stid jeti drugih prije i poslije njega.

S trun jac i m ed ijeva lis ti iz razn ih

naroda nastav lj a ju ga prouava ti sv e do danas. U shvaan ju i t um ae n ju po jedinih zb i-

van ja i pov ijesn ih tokova iznesena su nerije tko raz li ita , pa i op rena m ilj en ja .

Me u tim , to znan stvena prouavan ja da lje napreduju , to jednostr ana i mrana

poimanja s re dn je ga v ije ka sve v ie gube podlogu.

U za sve to u nas su u vrijem e komun is tike v ladav ine ko lsk i udben ic i iz pov i-

jesti v rv ili i da lje iz raz im a popu t onoga sredn jov jekovno m ran ja tvo , ali u ozbiljno j

znanstveno j lite ratu ri b ili su sve rje i. T ako je p rije dvadese tak god ina Tv rtk o K ule-

nov i u novosadskom asop isu za kulturu, ume tnost i d rutvena p itan ja

Polja

nap isao: D anas v ie n itko pam etan i po ten ne govori o mraku sredn jega veka , im a

ih a k dosta ko ji em fa tino inz istira ju na n jegovo j sve tlo sti te se odm ah u zagrad i

pozvao na d je lo Gus tava C ohena: La grande clarte du moyen age IT . KULEN OV I ,

San kod Dantea i Borhesa, Polj a , 27 , 1981 , 274 , str. 502 /.

N ek i, popu t Toynbeea , ta j srednji v ijek u pov ijes ti eu rop skoga drutv a sli kov it o

usporeu ju s puberte tsk im i m ladenak im razdob ljem u ivo tu o v jeka po jed inca .

P rikazu ju ga kao vrijem e naivnog idealiz rna, a li i o tre oporbe i prko sa , uspona i

padova , is toga v je rskog zanosa i v rhun ske sve tosti, a li i p raznov jerja i udn ih hereza ,

dobro te i neseb ine ljubav i, a li i s tran ih ratova , okrutnosti i d iv lje osve te . O naj tko


22/140

prouava to v rij em e sta ln o nai lazi na otre sup rotnosti , na sv jetla i sjene, iz lje ve d obra

i z la , beskrajnog ideali z rna i kru te seb inosti. Po tpuna i opa ravnotea nije, naalost,

jo n ikad i n ig dje dosti gnu ta , iako osta je neodgodivom te njom . S li ne se sup rotn o -

sti , pa i j o otrije , oit u ju na svo j nain i u svim drug im pov ije sn im razdobljim a. ek i

su sk loni m iljen ju , da je u tom pog ledu m oda jed ina bitna razli ka izmeu sredn je -

ga v ij eka i naih v rem ena , i to v rlo opasna razlika , to ljude m oderne tehnike civ i-

li zacij e sve vie zahvaa osjeaj nekoga udnog um ora i k lonu losti , to b i m ogao b it i

p redznak da naa c iv il izac ij a stari, da se m oda ve pribliava zalazu .

62. PORA ST PA P IN SKOGA UGLEDA NA PR IJE LA ZU IZ STAROGA U SREDN JI V IJEK

I PO VE ZIVA N JE N O V IH K R AN SK IH N A RO DA S R IM OM

U jeku barbarsk ih p rovala na podruje Z apadnoga R im skog C arstva sta rosjed i-

lako se puanstvo u svojim str adan jim a n ije m oglo uzdati n i u kakvu zatitu rim sk ih

vlasti, jer je rim ska drava i p rije konanoga pada b il a u rasu lu . P apa L eon 1. V eliki,

ve i onako ugledan kao vrstan teolog , sja jan govorn ik i prav i svetac , postao je jo

ob ljublj en iji kad je , da spasi R im ljane od po tpune propasti , h rabro stupio pred zlo -

g lasnoga A til u , a zatim i p red G enzerih a i n jegove d iv lj e V anda le .

K ad je carska v last na Z apadu napokon sasv im oborena, po rob lj en i i po tl ae n i

starosjed ioci pod v lau arija nsk ih G ota i d rug ih G erm ana na lazil i su jedini oslonac,

u tjehu i oh rab ren je u pape, b iskupa i svee n ik a , ko ji su , patei skupa s njim a , usp i-

jevali pod ravati u njim a nadu u bo lju budunost.

Ju stin ij anov usp je h u obnov i rim ske v lasti na Z apadu b io je sam o djelom ian i

ug lavnom kratk o tr a jan . S jevernu su Ita li ju ve 568 . osvoji li arijansk i Longobardi, oda-

k le su za tim nadira li prem a Raven i u ko jo j je sto lovao b izan tsk i ca rsk i nam jesn ik

egzarh

za Ita li ju . B ivi rim sk i Ilirik prep lav il i su zatim A vari i S laven i te odatl e pri-

je tili G rkoj i Ita liji. U pravo tada kad su longobardska sil a i avarsko -slavenski p ritisak

b ili na jei, na aposto lsko j rim sko j sto li c i b io je papa G rgur 1 . V eli k i (590. -604 .). O

n jegovo j snano j osobnosti , neobinom sp oju n jeg ova tip ino rim skog sm isla za p rak-

tino s v isokom razin om ljudsk ih i k ransk ih v rlina , dubokom duhovnou i

svetou , o pom agan ju ugroen im a ve je p rije b ilo govora , pa je ovd je dovoljn o

nag lasiti da je on bolj e nego it ko d rug i uoio opasnost da se u takv im p rilik am a u

pojed in im zem lj am a na eu ropskom kontinen tu , gdje su v lada la razna ge rmanska ple -

m ena i na dalekom ir skom otoku , nastanjenom kelt sk im puanstvom , obl ikuju

nacionaln e C rkve sasv im zatvo rene u sebe .

akon to je na irskom u o to ku B ritanac sv . Pa trik ve u sredini V . st. s

iznenau ju im usp jehom proir io kransku v jeru m eu ke lt sk im starosjed ioc im a,

kra nstvo je tu zem lju b rzo i tako duboko proe lo da je u n jo j k ra nska pobonost

134


23/140

cvala , a m onak i ivo t bu jao kao nigd je. M eutim , n jihove su veze s europsk im kop-

nom i R imom zbog veli ke udalj enosti i ra tova koji su zatim u E urop i voen i b ile dugo

vrem ena goto vo n ikakve. Budui da u Irsko j tada n ij e b il o gradova , pa se redov ite

b iskup ije n isu m ogle razviti, razvoj je crkvene organ izacij e b io u tim sto lj eim a

neobia n , isk ljuivo vezan uz sam ostane . B iskup i su iv je li u sam ostan im a s m onasi-

m a i b il i podv rgnut i opatim a.

D otle je na brit anskom otoku rim sko kra nstvo b il o ve sasv im poti snu to , a li us-

p jeh rimsk ih m isionara ko je je pogansk im A nglosaksoncim a poslao papa G rgur

doveo je do neoek ivanoga obrata . U gled toga velikog pape i papinstva uope irili

su zatim diljem sjeverozapadne E urope nov i anglosaksonski m isionari, koji su

ti jekom 8. st. usp je li p robuditi do tada prilino pospanu C rkvu u F ranakoj drav i te

je ivo povezati s R im om , a kra nstvo proiriti i u vrije iti m eu razn im pogansk im

plem en im a u N jem akoj. U tom e se kao crkven i obnovit e lj u F ranakoj drav i, vjero -

v jesn ik i o rgan iza to r m lade C rkve u N jem akoj najv ie istakao a ng lo sa kso na c W in frid

Bonifacije .

On je d je lovao u najt jesn ijo j povezano sti s papom i R im om . ivo t je

zavrio kao m uenik , ub ijen od pogansk ih Frizonaca . N jegov grob u Fuld i i danas se

sm atr a sim bolom C rkve u N jem akoj. O n i n jegovi m isionari posvuda su ir ili n aroit o

tovan je sv . Petra i lju bav prem a njegovu nasljedn iku pap i i rim skoj aposto lsko j s to li -

c i, to je b itno prid on ije lo povezivan ju kra jevn ih C rkava s R im om , a tim e i stvaran ju

kato like E urope.

63 . PA PIN S KA PO TPORA KAROLIN Z IM A I Z NA EN J E KRA LJEV SKOGAPOMAZAN JA

Karo lin z i po tje u s podruja danan je B elg ije i Luksem burga. Tu su b ili n jihov i

obite ljsk i p osjed i. K roz v ie su pokolj en ja (ve od 6 . st.) s luili na m erov in kom u

dvoru kao dvorski upravitelj i rnajordomi , M erovin k i v ladari, K lodv igov i naslje dn i-

c i, b il i su sve nesposobniji i nem arniji ( doba lije nih k ra lj evali). S vu brigu za dvor i za

dravu preputali su svo jim m ajordom im a, iji je ug led tako sve v ie rastao . N ajv ie

im ga je uzd igao m ajordom K arlo M arte l svojom odlu uju om pob jedom nad opas-

n im arapsk im osvaja im a koji su iz pan jo lske b ili p rodrl i sve do gradova Tours i

Po it ie rs (732.). U za sve to K aro linzi se jo n isu usu ivali p risv o jiti k ra lje v sku a st.

Z nali su ko li ko je za F ranke i uope za Ge rmane znailo pravo vla darske loze i k rv i

ius

stirpis

regiae . Posli je sm rti K arla M artela nek i su se p lem ii d ig li p ro tiv n jegovih

sinova elei ih uk loniti s v lasti , ali je pobuna uguena .

in i se, da je K arlov sin P ip in M ali ba zbog tog o tp ora poeo pom ilj a ti , kako bi

napokon trebao posegnuti za kra ljevsk im naslovom te tako seb i i po tom cim a osi-

gura ti stalnost e lnoga poloaja u drav i. V e je v rsto drao u rukam a svu v last, a li

to n ije sm atrao dovoljn im osloncem u pokuaju da se prog lasi k ra lj em . Bojao se da

5


24/140

ga F ranci ne e prihva titi , jer n ije po tj ecao iz kraljevske loze , a on i se n isu lako odri-

ca li svo jih sta rih shvaan ja i ob ia ja . D ovoljno v rst o slonac m ogao m u je osigu ra ti

sam o netko tko je u sv ijesti i os jeajim a n je gov ih F ranaka , posebno p lem stva , u ivao

vrhunski auk to ritet. T akav je ug led ustvari im ao sam o papa , je r su kato li k i F ranc i ve

b il i open it o poprim ili od anglosaksonsk ih m isionara o sob ito ivu pobonost p rem a

sv . P etru povezanu s o sjea jem duboke priv renosti n jegovu nasljedn iku . P ip in je

stoga poslao p ism o pap i Z ahariji t raei od n jega odgovo r na p itan je, je li bo lje da

kransk im narodom v lada onaj tk o je k ra ljevske k rv i, a n ije uope sposoban vod iti

zem lju , osigu rava ti jo j m ir i red , ili je bo lje da zakon itim kra ljem bude netko tko je za

sve to sposoban , iako n ije k raljevske krv i. P apa , ko jem u je germ ansko shvaa n je o

sve to sti k ra lj ev skoga ko lj ena b il o sasv im strano i nepoznato , odgovorio je , da je

bo lje da kra lj em bude onaj tko je za to prikladan id oneus . Oslon io se pri tom na

razum sko nae lo prikladnosti za slu bu . P rem a pap inu po im an ju p rik ladan je onaj

tko im a dobru vo lju i d r i s tv arn u v las t. D o bra vo lja

II

u tom je slu a ju zn aila : da

je poboan , p ravov jeran i p ravedan , pa prem a tom u prik ladan

da

vlad a k ra nsk im

narodom . K ron ia r je ta j pap in odgovo r iz raz io rijeim a: N a red io je da P ip in postane

kra ljem fussit P ipinum regem fieri , to n ije tono , je r se n ije rad ilo o nekakvo j

pap ino j zapov ijed i, a li dobro odraava od jek ko ji je spom enuti odgovo r im ao m eu

F rancim a. K ad je nakon toga P ip in pred p lem stvo i narod izn io prijed log , da m jesto

nesposobn ih M erovinga n je ga iza be ru za novoga kra lj a , poziva jui se pri tom na pa-

p inu iz javu , on i su to prih va til i b ez veeg o tp ora.

B udui da je to za F ranke b ila ve li k a prom jena , P ip in je od lu io spom enutom u

pap inom pravorije ku p ridodati jo jedan vaan elem en t: pomazan je . a tu je nam isao

doao ug leda jui se u prim jer s ta rozavje tn ih kraljeva , a za tim ang lo saksonsk ih i v iz ig -

otsk ih k ransk ih v ladara , ko ji su se prije p reuzim anja v lasti davali pom azati sv .

u ljem . T aj je in u P ipinovu slua ju b io dogaaj od najvee pov ij esne vanosti , jer od

tada je obredno pom azivan je novoga v ladara sv . u lj em ulo u opi ob ia j u

kra nsk im zem ljam a Z apadne E urope, a sm atrano je neim to bitno upotpunjuje in

izbora i us to lie n ja . K ra lj a se od toga trenu tka v ie n ije sm atra lo ob in im laikom nego

d ion ikom klerik ih slu b i, tako da je u bogoslu ju sm io p jeva ti evanel je. T im je

obredom ujedno prihvaa o dunost zatitnika i b ra nite lj a C rkve

c urator et defensor

Ecclesiae i posredn ika izm eu sveenstva i puka mediator inter sacerdotes et popu-

lum . K aro lin z i su tako dob ili teokra tsko znae n je . S toga su on i i sv i d rug i pom azan i

sredn jov jekovn i k ra lje v i svom u im enu dodavali n apom enu Dei gratia rex. Upravo je

po tom u karo linka d inastija , p rem a ondan jem u opem shvaan ju , bitno nadv isil a

b ivu m erov inku .

Pomazan im vladarim a takav je iroko shvaen i teokratsk i karak ter i - u povezanos-

ti s njim - osobit po loa j u C rk vi b io p riznavan sam o do sred ine 11 . s t., a od tada se ,

136


25/140

u jeku velike crkvene obnove, sve v ie uv riva lo shvaan je , da su on i u C rkv i, i

nakon obreda pom azan ja , ipak sam o la ici.

O znaka B ojom m ilou kra lj uzd iza la ih je , u shvaa n ju n jihov ih podan ika , u

nadnaravn i red , ali su upravo zbog toga gubili znaen je apso lutn ih gospodara . isu

v ie m og li im ati teo re tsko opravdan je za despo tsko ponaan je , jer su p reuz im ali

obvezu da trajno sauvaju dobr u vo lju . im bi poe li g aziti p ravdu , postali bezbon i

i zli, sm atra lo se da su presta li b iti k ra ljevi u punom znae n ju te rijei, da su izgub ili

neto to b itno spada na njihov po loaj k ranskoga v ladara najv iega stupnja, ono po

em u su n ji hov i podan ic i b ili obvezan i na v je rnost na v io j raz in i, u sav jes ti.

K ad je uspostav ljeno novo zapadno kransko cars tvo , sve je te nove oznake

dob io i car, s tim da je n jegova povezanost s papom bila jo vea . P ap i je p rip ad alo

p ravo da, posli je nego netko izborom bude uzd ignu t na taj na jv i i po loa j m eu

kransk im vladarim a, p rosud i je li novo izab ran i za to pr ik ladan

Cidoneus.

Nakon to

je isp it ao te slubeno p riznao tu p rikladnost, on je im ao pravo i duno st osobno

obav iti ob red carskoga pom azan ja i k run idbe .

64 . N A STA N AK C RKV EN E IL I PA P I SK E DRA VE U ITA L IJ I

L ongobard i se n isu zadovo ljili p od rujem ko je su u v rij em e svoga upada (568 .)

osvo jili u sjeverno j Ita liji. N jihova se v last oda tle s ta lno irila p rem a sredn jo j Ita liji i

R imu . U 8 . st. zap rije tili su tim krajev im a po tpunom propau . N jihov kra lj A istu lf

049.-756 .) oborio je g . 751 . ravensk i egzarha t tako da je B izan tu o d sje ve rn e Ita lije

osta la jo sam o V enec ija . T o A istu lfu n ije b ilo dosta . B acio je oko i na rim sk i duka t.

Papa S tjepan II. 052 .- 757 .), po rodu R im lja n in , sk lop io je tada s n jim prim irje , ali

osva jai su ga odm ah prek rili te zatra ili nem ogui danak : zla tn ik po g lav i svakog

R im ljan in a . Papa se naao u sti sc i. N a pom o iz B izan ta , iju je v last R im priznavao,

n ije uope m ogao raunati. Jed in a stvarna pom o ugroenom u gradu m ogla je doi

sa Z apada, od ka to lik ih F ranaka . S toga se obra tio na P ip ina .

P ip in je b io vo ljan pom oi. ije zaborav io dobroinstvo pape Z aharije , a nadao se

da b i p rua jui pom o pap i i R im ljan im a m ogao jo bo lje uv rs titi svo je p rijesto lj e , je r

n a ta j b i nain osigu rao zatitu sv . Pe tra . T ko b i se poslije toga usud io d ii p ro tiv

n jega? S toga je iz raz io sp rem nost da pomogne . Me u tim , longobardsk i p riti sak b io je

sve vei, a pom o n ije stiza la . S tjepan II. v idei da se v ie ne m oe eka ti, k renuo je

urno u F ranaku . N a B ogo jav ljen je g . 754 . stigao je u Ponthion . P ip in m u je iz iao

ususre t i doekao ga na ko lj en im a, a zatim se skoio i p rid rao pap ina kon ja za uzdu ,

to je po slij e posta lo uob ia jen im inom sredn jov jekovn ih v ladara , kad su doe k iva li

papu . S tjep an je, im je sjahao , pao na ko ljena pred kra lj a m ole i za pom o. P ipin

m u je to obeao pod zak le tvom . K renu li su za tim u Pariz , gd je je papa P ipina

137


26/140

ponovno pomazao, a s njim i njegova dva sin a: K arla i K arIm ana, te sv oj tro jic i podi-

je lio naslov rim sk ih patr ic ija .

M eu tim , P ipin ipak sam nije m ogao nita uiniti. Pom o je ovisila o p ristanku

franakoga plem stva. N a saboru u Quie rz yu neki su izrazili negodovanje , jer Longo-

bard i su dotada b ili franak i saveznici, a franaki plem ii n isu bili vo ljn i ratovati u

korist tuega cara. N apokon su ip ak pristali , a li sam o iz ljubav i prem a sv. Petru , jer

Longobard i su postali opasnom prijetn jom i sam om grobu toga aposto lskog prvaka.

Tako je izm eu pape i P ip ina napokon sklopljen pravi savez.

ij e jasno , je li ta j savez popr imio konkretn e oblike usklaene s tadan jim feu-

dalnim pravom . Svakako , fr anaka se vojska ve sljedeega lj eta spustila u Italiju pa

opsjela longobardsku prijestolnicu Paviju . A istu lf je p ristao na nagodbu prem a kojoj

je m orao vratiti R avenu i druge osvojene gradove, ali kad su se F ranci povukli, n ij e

n ita vrati o . tovie, opkolio je g . 756. i R im . Papi nije ostalo drugo nego u im e sv.

Petra opet zatr aiti P ip inovu pom o, na to je taj v ladar ponovno doao s vojskom u

It aliju , opko lio Paviju i postavio m nogo tee uv jete za m ir. P risilio je A istu lfa da vrati

zauzete gradove, preda tr einu blaga te pristane na plaanje god injeg danka Franci-

m a. N a vije st o tom u brzo su pred P ipina stig li b izan tski poslan ici te zatraili da

Ravenu preda njihovu caru , kojem u je prije pripadala , ali P ip in za to n ije htio n i uti .

Odgovo ri o im je da ni on ni n jegovi F ranci n isu vod ili ta j rat i p ro lijevali svoju krv za

tuega cara nego jedino iz ljubavi prem a sv. Petru dodaju i da je te gradove stekao

po ratnomu pra vu pa ih m oe darovati komu hoe , a o beao ih je darovati sv . Petr u ,

to ne e opozva ti n i za kakvo blago.

To Pipin ovo dari vanje dobivenih krajeva sv . Pe tru i n jegovu naslj edniku, odnosno

R im sko j crkv i, b io je prv i k rupniji korak u po li tikom udalj avanju R im a od C arig rada.

R im ski dukat i d io srednje Itali je od tada je u svakom u pog ledu bio u p ap in oj stvarn o j

v lasti, iako dravne veze s B izan tom jo nisu bile prekinute , pa se u datira nju papin-

skih dokum enata i dalj e spomin jalo carevo im e, a na novcu rim skoga dukata kovao

carev li k .

R im lj an i svejedno nisu ba dugo uivali m ir. Longobardska drava opet je o jaala .

Pipinov sin i nasljedn ik K arlo V elik i oenio je longobard sku princezu, pa je tako

m eu tim ratnikim dravam a oivlj en savez. Meu t im , iznenada su se m eu njim a

pojav il e nesuglasice. K ad je po tom K arlo svoju enu poslao natrag k ocu, rat je bio

neizbjean. Longobard ski je kralj p rip remajui se za taj sukob pokuao sk lop iti savez

s papom Hadrij anom 1., a kad se papa to j ponud i nije odazvao , krenuo je s vojskom

na R im . H adrijanu nije preostalo n ita dru go nego pozvati u pomo K arla . T aj je onda,

nastupajui kao bran it elj C rk ve u sk ladu s naslovom rim skoga patricija koji je dobio

prigodom pom azan ja , doao s vo jskom u Italiju te porazio Longobarde. Po tom je

doao u R im , gdje su se na grobu sv . Petr a on i papa zak leli na meusobnu vjern ost.

138


27/140

N a U skrs g . 774 . obnov io je oevu darovn icu sv . P etru . M eutim , kad je zatim dovr io

ra t s L ongobardim a pa se okrunio za longobardskoga kralja , oklijevao je u prv i as

p redati pap i ono to m u je P ip in b io darovao. Izv rio je to tek g . 781 .

Posljed ica toga Kar lova in a b ilo je da ljnje slabljen je povezanosti papa s B izan tom .

U pap in sk im se dokum en tim a od vrem ena H adrijana I. im e bizantskoga cara n ije v ie

spomin jano , n iti je n jegov lik kovan na rim skom u novcu . Pape su od tada b ili u sve

po tpunijem sm islu i po litik i gospodari u R im u , u d ije lov im a sredn je Ita lije i b ivega

ravenskoga egzarhata . T ako je nastala C rkvena ili Pap inska drava, ko ja se slubeno

zvala Pa trim on ij sv. Petra. Ona se odra la neto m alo m an je od 1 .100 god ina sluei

C rkv i i pap instvu kao svo jev rsna zatita n jegove duhovne neov isnosti, a li e sto i kao

preve liki tere t i opasna zam ka.

65 . TOBON JA KONS TANT INOVA DAROVN ICA

N ekim se R imljanim a in ilo da P ip inova darovn ica , a tako i K arlova, n isu neto

sasvim nova, je r su se sjetili s ta re legende prem a ko jo j je jo car K onstantin

naputa jui R im i selei s dvorom u novu prijesto ln icu na B osporu , darovao pap i S il-

vestru i n jegov im nasljedn icim a svo ju L ateransku palau , R im i cijeli Z apad . Pov ijesna

je jezg ra te legende u in jen ici da je K onstantin stvarno darovao pap i L ate ransku

palau u ko jo j je od tada pa sve do kasnoga sredn jeg v ij eka b io pap insk i dvor. O n je

pap i dao sag rad iti i ka tedralu s k rstion icom (tz v . L ate ranska baz ilika). Meu t im , le -

genda je m nogo toga nadogradila , a nasta la je , bez dvo jbe, tijekom 5. s t., kad je r im-

ska v las t na Z apadu b ila sve slab ija i napokon propa la , dok je ug led tadan jih papa

sve v ie rastao . N jom je na legendaran nain pro tum ae no stvarno stan je na rim skom

Z apadu u razdob lju u ko jem u rim ske v lasti tam o v ie n ij e b ilo , a b ivim podan icim a

Z apadnoga R im skog C ars tva papa ostao jed in im utoitem . S toga n ije nikakvo udo ,

da su nek i u P ip inovo i K arl ovo doba pom islili: A ko je papa neko b io gospodar

R im a, c ije le Ita li je , tov ie i cije loga Z apada , onda m u je ov im nov im darovn icam a

franak ih v ladara v rae n od svega toga tek m ali d io , ko ji su b ili o te li L ongobard i.

Z a n jih je to bilo sasvim prihvatljiv o tumaen je , ali se sam o po seb i nam eta lo

p itan je : A gd je je ta j K onstan tinov dokum en t? Odgovor se inio sasv im ra zum ljiv im :

N ik akvo udo da je u to lik im ra tov im a i p ljakam a propao . O n i ko ji su tako razm ilja li

zac ije lo n isu m ora li sm atra ti n ikakv im zlim in om , ako tu navodnu K onstantinovu

darovn icu prem a sadra ju ouvanom u legend i ope t nap iu .

U takvom je ozraju sas tav lje na na jg lasov iti ja pov ijesna krivo tvo rina ob ino nazi-

vana

Donatio

ili

Constitutio Constantin i.

To se v jero ja tn o dogod ilo tijekom druge

po lov ice 8 . sto ljea. U 9. je sto lj eu uvrtena u tz v .

Pse udoiz id orove dekreta le,

a oda-

tle poslij e ula u tzv . G racijanov dekre t. P ape su se u sukobu s carev im a v ie pu ta na

139


28/140

n ju poz iv ale u punom u uv jeren ju da je isp ravna. Tek je u 15 . s t. uoe no da je to k rivo -

tvorina .

66 . K ARO LIN K O CAR STVO I T Z V . K AROLIN KA TEOKRAC I]A

K arlo V elik i naslijed io je oca g . 768 . V ladao je 46 god ina, u poetku skupa s

b ratom , a za tim , nakon n jegove sm rti, sam . U sp jeno je vod io m noge ratove u ko ji-

m a je znao pokaza ti v je tinu , odlunost, a li i o kru tnost. P roirio je g ran ice F ranakoga

K ra ljevstv a, uveo red i m ir, u red io d ravnu upravu . Okru io se na jue nijim lju dim a

onoga doba , ko je je s raznih strana doveo na svo j dvo r. G lavn i n jegov sav je tn ik u ku l-

turn im nasto janjim a b io je Ang losaksonac Alku in . T a j je u A achenu upu tio u ivo t

v isoku dvorsku kolu . K arlov im sposobnost im a i po thva tim a d iv ili su se podan ic i,

p lem stvo i narod . O n je za sve suvrem en ike postao i t ijekom cijeloga sredn jeg v ijeka

o stao po jam najs lavn ijeg v ladara. A lku in je u jednom u pism u iz g . 799. usporeujui

p ap ino aposto lsko dosto janstvo , carsko dosto janstvo

bizantsk ih careva i K arlovo

k ra ljevsko dosto janstvo

zakljuio da je to tree na juzv ieni je , je r je m ou i zv rsnije ,

m udrou ja sn ije , dosto janstvom sjajn ij e .

K ad se sve to uzm e u obzir, onda je sasv im razuml j iv dogaaj, ko ji je oznaio

p rek re tn icu u europsko j pov ijesti, a zb io se u boino j noi g . 800 . K arlo je boravei

tada u R im u doao na papinu sveanu boinu m isu . K ad se po jav io n a v ra tim a bazi-

like S v . Pe tra , zaorili su se pok lic i iv io K arlo rim sk i august , a za tim je papa L eon

III. na n jegovu g lavu postav io carsku krunu . T im je u tem eljeno novo zapadno car-

stvo . B ilo je to ustvari franako carstvo, a li i rimsko. Da nije b ilo r imsko, ono unato

K arlovo j sposobnosti , ug ledu i snazi n jegove franake d rave ne b i m og lo b iti sm a-

trano prav im cars tvom , a rim sko je b ilo p rije svega po stanov ito j duhovno j

povezanosti s tim gradom i s rim sk im biskupom , papom . U pravo m u je to dava lo

znae n je un iverza ln oga cars tv a.

Bitna razlika toga novog cars tv a od nekadan je ga rim skog iz v remen a careva

A ugusta , T ra jana , D iok lec ijan a, K onstantina i d rug ih jes t u sasv im novo j un iverza lnoj

ide ji , t ipino sredn jov jekovno j i k ransko j. O na je u kljuiva la jed ins tvo u razno-

li kosti, ili ide ju s tvaranja i od ravan ja takvoga sveopega sv jetskoga pore tka koji

ob ia je i in terese po jed in ih k ransk ih naroda m oe u sk la iv ati sa sveopim

kra nsk im idea lim a i in teres im a. N ajprije to karo lin ko cars tvo , a za tim o tonovsko

n jem ako-r im sko cars tvo u svo jo j je , ukupno uze to , tisuljetno j pov ijes ti , ipak te ilo

za ostvaren jim tih idea la , kad jae, a kad slabije , dok on i u novom vijeku n isu goto -

vo posve izb li jed je li.

S tvarno znae n je toga carstva teko je danas p ravo r azumjeti, a pogo tovo tono

rijeim a izraz iti . C ar je p riznavao i b io duan priznava ti po tpun i suveren ite t po jed i-

140


29/140

FRANAW A2ltVA 9 \

IO A f JtANAKf DRhVE

ERDUNSKIM U GO VO RO M 8\

. DRAVA LOTAAA

,DRAVA LJUDEVITA NJEM.

O R V K R L E L V O G

2,000,000

.

MAGREB

Srednja Europa za Karolinga

141


30/140

n im dravam a i njih ov im vladarim a . ije im m ogao nareiva ti n iti ih na neto p risili-

ti. Mog a o ih je sam o poz ivati i m o liti da slono nastupe za ope dobro . Sm atralo se

da su on i na te poz iv e ipak dun i odgovoriti, iako ne ba pod svaku cijenu , nego

mora ln o dun i. P rem a tomu carstvo i carsk a v last b ilo je neto izm eu ideje , ideala i

realnosti , tj. s tvarne v lasti ; neto to se uk lapa lo u srednjov je kovna po im an ja , a

dananjim je ljudim a jedva shvatljivo . Raspadom sre d njo v je k ovnog a un iv e rz alizma u

vrij em e stvaranja nov ih apso lu tn ih m onarh ija to je cars tvo sve v ie gubi lo svo j o rig i-

na ln i sm isao , dok ga napokon n ije apo le on g . 1806 . zauv ij ek oborio .

Osobitu pozo rnost zasluuje odnos Ka r la V elikoga prem a C rkv i. S vo jim je uv je ren -

jem , osjea jim a i nakanam a uvi jek oitovao ivu priv renost k ransko j v jeri, a li uza

sve to n ije iv io kao ba uzoran kran in , pogo to vo ne u p itan ju braka i b ran ih

obveza. S matr ao je svo jim na jva nijim d un ostim a titit i C r kvu i ir iti k ransku v jeru ,

a li p ri tom u n ije uvi jek postupao u sk ladu s k ra nsk im shvaanjem , np r. kad je S ase

dao naprosto sil om pokrstiti. O pen ito se m oe rei da je on i u C rkvi na svoj

od reen i nain vladao , ali ne tako da b i popu t b izan tsk ih careva seb i p risvajao i

duhovnu vlast. B io je te ok ra tsk i v lad ar, a li ipak na sasvim drugaiji nain nego

b izan tsk i car.

U K arlovo doba esto su odravane sinode, i tz v . mjeovite (crkveno dravne) i

i sto

crkvene.

U radu m jeov itih sudjelovali su b is kup i, sveenstvo i la ic i, a na drugi-

m a b iskup i i sveens tvo . Zakl ju c i jedn ih i d rug ih sinoda im ali su sam o sav jetodavno

znae n je sve dok ih on kao v ladar ne b i prihvati o te sa svo je strane p ro glasio i

d ravn im zakon im a. N jegov i

kapitu lari

(ob jav lj en i zakon i)

bili su zaista puni

crkvenih propisa .

N ij e se zadovoljavao sam im prog la enjem nego je b rino paz io da

se on i i vre . Iz upu ta davan ih

nadzornicima

(veinom su to b ili b iskup i i opa ti) v id i

se da je pod n jegovim nadzorom bio sav crkven i ivo t, od m oralnoga ponaan ja

sveenstva i naroda do crkvenoga ko lstva i crkvene uprave. N isu iz toga b ila

iskljue na n i l it u rg i js ka pitanja . Osobi to se zauzim ao za to da

puk bude dob ro pou en

u v je rsk im isti nam a. T raio je da svatk o naui napam et na jvan ije m oli tve , istine i

zapov ijed i. ag laavao je dunost

nedjeljnoga poinka

udjelovanja u misi.

K ako b i

upn ic i lake i bo lj e mog li p ro p ov ije da ti, nared io je Pavlu akonu da za n jih sastav i

neku vrstu

propoojednikog prirunik a

prem a evan eljim a. ele i u vesti jed in stvenost

u obrede za tr aio je od sv ih crkava da nabave pri jepis

rim skoga sakramentara

te se

n jega str ogo pridrava ju . O b ia j naslijeen iz kra nske starine da novog b iskupa b ira

sveenstvo s pukom nije dok inuo , a li je traio da i k ralj im a u tom ud jela , barem u

potvrd i izbo ra . A ko se on n ije slo io , izbo r je m orao b iti p on i ten . S osob itom je str o-

gou nadg ledao kako se uprav lj a c rkven im dobrim a.

K arla je g . 814 . nasli jedio n jegov sin Ludov ik (Ljudevit) Pobon i, ko ji n ije n i p rib -

lino im ao oevih v ladarsk ih sposobnosti . N a jv ie ja da i n jem u i d ravi nanije li su

142


31/140

nek i n jegov i roac i, ko jim a je p repustio dvo rsku po litiku , a skupa s n jim a n jegov i

s lab o o dg oje ni s in ov i, ko ji su se ve za oeva ivo ta m eusobno bo rili z a v la st. Posl i -

je oeve sm rti poveli su prav i m eusobn i ra t. N apokon su se ipak nekako nagod ili te

m irom u V erdunu podije lili d ravu na tri d ije la (843 .). S red in ji d io i carsk i naslov p ri-

pao je L o ta ru , dok je L udv ig N jem aki dob io iston i d io (N jem aku ), a K arlo e lav i

zapadn i (F rancusku ). N ajp rije je izum rla L otarova loza , a za tim su s pov ijesne pozo r-

n ice nesta li i os ta li K arlov i po tom ci. N akon to su se v ie od po la s to ljea za ca rsku

k runu o tim ali razn i ve lik a i, n apokon je zapadno cars tvo usp io obnov iti n jem ak i

v ladar O ton 1 . (okrun jen u R im u g . 962 .).

67 . K R A N IPO D V L A U A RA PS K IH O SV A JA A

V elik i A rap sk i po luo tok d ije li se na prostranu unu tran jo st s pustin jsk im , po lu -

pu stin jsk im i s tep sk im pred je lim a i p lodn iji d io b li i C rvenom u m oru , gd je su usp ije -

va le m irod ije . T u je b ila razv ijena trgov ina , a g lavna su trgovaka sred i ta b ila u

g rad iim a M ek i iM ed in i.

K ranstvo je p rod ira lo u A rab iju od 5 . s to ljea , a li se n ije u veo j m jeri p ro ir ilo

u tam on jim pogansk im p lem en im a. N ajpoznatije pogansko sve tite b ilo je u gradu

Me k i. Z valo se

b

U njem u su tovali c rn i kam en (m eteo rit) i b ro jne ido le . P rem a

starijo j a rap sko j p reda ji ta j b i h ram bio pod igao A braham , a on i b i b ili n jegov i po tom -

ci p reko A gare i n jez ina sina Ism aela . T o n jihovo poganstvo b ilo je na poetku 7 . st.

h eno te istik i u sm jereno . tu jui razna n ia boanstva ipak su p riznava li jednoga

vrhovnog boga ko jega su naz iva li A lahom . M eu n jim a je b ilo i m onote is ta , ko ji su

to va li sam o A lah a.

N jihov nov i v jersk i voa M uham ed rod io se poslije g . 570 . R ano je o stao siroe pa

je u m ladosti do sta pu tovao s karavanam a, sve dok ga n ije uze la u slubu neka boga-

ta udov ica ko ju je za tim oen io . N a b ro jn im putovan jim a, a i u sam oj A rab iji, susre tao

se s k ran im a i s p ripadn ic im a idovstva . N jegovo poznavan je k ranske v jere b ilo

je dosta povrno , a n ije ga n i im ao prilik e upoznati u izvo rnom obliku nego u nesto ri-

janskom i m ono fiz itskom . K ransk i nauk op resv . T ro jstvu in io m u se nep rih -

va tljiv im , je r ga je sm atrao nespo jiv im s m ono te izm om . T o m u je b ilo dovo ljno da

odbaci c je linu k ranskoga uen ja . P o narav i sk lon sam oi i razm iljan ju s v rem enom

je doao do uv jeren ja da u idovsko -k ransk im svetim kn jigam a jes t B oja ob java ,

a li n e po tp u na . N apokon je s tao nauavati d a je B og ljude uio po idovsk im pro -

roc im a od kojih je posljedn ji i n a jvei b io Isu s

Isa ,

a na jvei uope b io b i ba

Muh amed , ko ji p reda je ljud im a A braham ov nauk u svo j is toi.

K ad je to poeo javno nauavati u M ek i, dolo je do uzbune . Z aprije tila je opas-

nost da ga ub iju , pa je g .

622.

(tu god inu naziva ju bedra ili

hidra

i od n je poin je

143


32/140

irenje islam a osoaja e im p oh od im a

is lam ska era) odatle pob jegao u suparn ik i g rad Medinu , gdje su ga dobro p rim ili i

gd je je okup io prvu islam sku zajedn icu . Poslije toga vod ili su se izm eu ta dva g rada

ra tov i sve do g . 630 ., k ad je M uham ed napokon usp io zauze ti M eku . O dm ah je dao

iz a be izbac iti ido le . O stav io je sam o crn i kam en , je r ga je on

potsjeao

na A bra-

ham a. N astav io je za tim sveti ra t p ro tiv nev jern ika sve dok n ije sv im arap sk im ple-

m en im a nam etnuo islam (=poko rnost B ogu). Um ro je 6 . V I. 632 . N aslijed io ga je tast

A bu -B ak r, a onda sljedei ka lifi.

Is lam sk i p ro rok n ije za sobom ostav io n ita zap isano nego su n jegov i uen ic i

po slije skup ili n jegov v jersk i nauk u svetu kn jigu nazvanu Kuran (=ono to treba

ita ti). T a je k njiga p rip ad nic im a islam a u jed no n ajv i i zak on ik , v je rsk i i d rav ni. Dijel i

se u 114 su ra (pog lav lja ). O d poetka se o sjea la po treba tum aen ja n jegova sadra-

ja pa su i ta tum aen ja zap isana , a zovu se sune sunah . Po tom u se on i ko ji uz

K uran prihvaaju i ta tum aen ja zovu suniti, a ko ji ih odbacu ju iiti. S v rem en om je

dolo do raz lika u razn im pojed inostim a tako da danas im a p reko 70 raz liitih is lam -

s kih slje db i.

P rem a is lam skom uen ju est je g lavn ih v je rsk ih is tin a na ko je se nadovezu je isto

to lik o g la vn ih d u no sti. Is t

slavko kovačić - kršćanstvo i crkva u staromu i srednjemu vijeku

Documents