SINIA KRIANEC SVI BUTE ME TUILI SRIJEDA Plavetnilo upravo pristiglo, koje u meni budi refleks nametnutog zadovoljstva, udnu nagradu u neeljenom trenutku, pojavljuje se u tisuinki sekunde te u meni budi film u kojem sam, ini mi se, ve jednom glumio. Unaokolo povici iarani psovkama, vrlo napeta i nervozna atmosfera, a sve to u toplom proljetnom danu na cesti koja nizbrdo presijeca taj pitomi, naivni zagorski breuljak kojega ne moemo kriviti situaciju. Stojim, moda i nesvjesnoga pogleda usmjerenog u tu plavu policijsku lampu, sabran u svojoj unutarnjoj tajanstvenosti, poznatog mi od ranije dogaaja. Sjeanja vrtim traei san ili moda priu u kojoj se sve to ve dogodilo, eljan da saznam ishod, ali odgovora nema. - Voza Jaguara neka ue u policijski auto - prolomilo se nareivaki i u tili as puem u frulicu, koja ne reagira. Trezvenjak sam ve sedam godina, ali ipak sa udom prihvaam, da test nema ni trunke alkohola iako se zna da u Zagorju i sam zrak ima 0,05 promila. Vrijeme prolazi, pie se zapisnik, a moje misli stvaraju pravi komar u glavi. No sada sam uz policiju siguran, a do maloprije, da sam i ne povjerujem. Razjarena gomila, koja i ne zna to se zbilo, napala me uz prijetnju smru, a sirotinja mi, vrijeajui me jer sam, kao, bogat i sve si slobodan dozvoliti nita i ne znai pa je zato i gazim. To izjavljuje ak i Boica, histerina majka djeteta kojega je ostavila da plae samo uz rub ceste. eli me udariti i time jo vie razjaruje hordu koja se poveava; zaboravlja da je majka, a ja eto ne mogu vjerovati da mi se to dogada i to samo zbog razbijenog migavca, i situacije za koju sam najmanje upravo ja kriv. Prisjeam se da je i svjedok rekao Boici da je pogrijeila, a i moji suvozai sin Gordan i asistentica Karmen u udu su promatrali razjarenu kolerinu spodobu koja zapostavlja i svoje dijete da bi agresivno inscenirala moju krivicu. - Ali, tata, pa ti nisi kriv, to je jasno. Zato te ta ena napada i toliko vie? - uslijedilo je pitanje mog 16-godinjeg djeaka. - Vidi, sine, svjesna da je kriva, na taj se nain brani, a obrana joj je vana najvie pred muem koji e je sigurno napasti zbog tete na autu. Razlog vie tolikoj galami je i to to u meni vidi bogataa koji e joj u strahu vjerojatno namiriti tetu. No ono to je sigurno, njezino ime ne utjee na ponaanje, osim ako ona nije Boica kolerinih i uvijenih. udan je taj zagorski mentalitet, a kultura odnosa meu ljudima na vrlo niskoj razini. Naravno, mi se zato ne trebamo prilagoavati takvim ljudima, ve naprotiv, naom pristojnou utjecati da se i oni mijenjaju - odgovaram sinu. - Moete ii - uputi me policajac, a ja sam mu izrazio aljenje i ispriku to se sve to odigralo te svjestan da nisam ak ni najmanje kriv, uputim se pravac dvorca, koji mi je i stvorio nepoeljnu i neugodnu popularnost u Zagorju. Personal je jedva doekao moj povratak, jer sam ve kasnio na mnoge zakazane i ranije potvrene susrete. Trkom prolazim kroz svoj kutak kako bih se barem malo uredio i dok veem kravatu pred ogledalom, gledam se u oi, koje otkrivaju totalni zamor, ali u dubini pogleda i nedefiniranu perspektivu. Ulijeem tako po tko zna koji puta u crveni salon ispunjen ljudima koji me ekaju, sjedei za razliitim stolovima. Samo ih je moje kanjene spojilo u jednom prostoru. - Dobro mi doli... Kus die Hand... Moete li mi uope oprostiti to kasnim... - pun vedrine i umjetnog, ali dobro odglumljenog pozitivnog zraenja, pozdravljam jedan stol, namjerno glasno, sa eljom da me svi u salonu uju, pa makar u isto morati ponoviti jo nekoliko puta. Radost zbog moje pojave ili pristojnost okupljenih, eljnih da obave posao zbog kojeg su doli, navode me na daljnji scenarij pa nastavljam s pitanjem: - Znate li zato je dobro to to ste ekali? Ne znate? Zbog starenja! Naime, u dvorcu Beanec vrijeme stoji i tu nitko ne stari. Pogledajte najbolji primjer - pokazujem rukama na sebe - Mene, koji imam 59 godina, a jo se relativno dosta dobro drim, kaj ne? Ali znate, to je zato to ja ivim u dvorcu u kojem vrijeme uistinu stoji. Tako poinje show kojim se elim nametnuti kako bi dominantno vladao situacijom i neutralizirao kanjene, a da atmosfera u salonu postane ugodna za one koji me jo ekaju,

kao i za one koji zapoinju svoju priu zbog ega su doli. U trenutku percipiram od kojega stola trebam poeti, i to ne po redoslijedu dolaska ili interesu, ve mi je prioritet nestrpljivost. Sjedam tako s tri milostivice u poodmaklim iskusnim godinama i slavim pobjedu svojeg osjeaja za izbor stola. Goe me maksimalno hvale i obasipaju komplimentima, to drugi, kako im je promiljeno nametnuto, pomno sluaju. Andeoski smjeak, prihvatljiva fasada te skroman pogled u neutralnoj kombinaciji est oiju, a unutra misli pretrauju baznu memoriju. Prisjeam se kako sam nekada, jo 1991., u samom poetku rada dvorca namjerno ugovarao vie susreta s raznim ljudima u isto vrijeme. Znalo se dogoditi da sam istodobno razgovarao s raznim ljudima za osam stolova. emu sve to? Najskuplje u startnoj poslovnoj poziciji je graenje imena, to iziskuje velike napore, ali i domiljatost. Kako bih se predstavio svima kao izuzetno traena osoba, predstavljajui pritom usluge dvorca, ostavljao sam najbolji dojam u punom lokalu, u kojem su svi ekali na red, a pritom bili jo i svjedoci umjenosti komuniciranja, uvijek zainjenog s dosta prihvatljivog humora. Moji, u to vrijeme jo jako nevjeti pomagai, znali su se pitati zato ba svi sastanci u jednom danu u istom satu?! A upravo tako se polako gradila moja poslovna politika koja se nije nigdje mogla nauiti ili vidjeti, ve je sve to bio dio izvoria ideja koje su me nosili ususret beskrajnom optimizmu. Vrtim tako misli jednim dijelom unatrag, a drugim pomno upijam sve oko sebe, i u trenutku do odluke procjenjujem da treba pokloniti i drugima panju: - Gnadige Frau, oprostite na prekidu, ali ponukan komplimentima dozvolite mi da Vam kaem hvala, na nain kako to sada osjeam. Iako sam proao trnoviti put i raskrio dosad mnogo korova, neprihvaen i svakodnevno poniavan, ipak se dananjim danom osjeam adekvatno nagraen za djelo pod geslom 'ovjeanstvu na korist domovini na ponos', nagraen i poaen, jer imam ovdje, u Vaem i mojem dvorcu, ovako drage goe kao to ste Vi... Uvijek zaokupljen milju da treba stalno regrutirati svoje ambasadore, prilagoavao sam se situacijama, pogaao najbolje momente i naine. Zato nastavljam priu s damama, s prijedogom da prihvate aenje palainkicama punjenim sladoledom pa potom prelivenim vinjama zakuhanim u crnom vinu, ( recept )kako bih ih jo vie impresionirao, a za sebe ugrabio vrijeme da stignem obii ostatak svijeta koji me eka. - Gospodine Krianec, oprostite na smetnji, ali imate hitan poziv spojen na liniju u kuhinji pomalo bojaljivo, kao i uvijek, nastupio je prvi konobar Oi. Zahvaljujem mu glasno, a u sebi jo i vie telefonskom pozivu koji je isprika za naputanje dama, kreem put kuhinje, koristei pritom da najsrdanijom gestikulacijom pokaem naklonjenost svima koji me jo ekaju, dakako, uz duboki naklon isprike. - Halo, Krianec! Ljubazno molim, izvolite - govorim podignuvi slualicu. - Moje vam ime nee nita znaiti, ali ja sam ula mnogo o vama i znam da skupljate umjetnine, osim to i sami obnavljate dvorce, pa vam elim ponuditi neto ukoliko ste zainteresirani. Gledala sam vas i na televiziji, znate, a ja sam stara i nemam prihoda, mirovina mi je jako mala, a htjela bih pomoi i svojoj djeci koja su ostala bez posla. Imam tri unuka, a suprug je pokojni ve pet godina, nastradao je oko Vukovara u ratu - mirnim i simpatinim glasom predstavila se, po prvom dojmu, vrlo dobroudna super-baka. Saznavi da mi nudi slike Medovia, Ivekovia, Krizmana i Bukovca odgovaram: - Milostiva gospoo, hvala Vam na pozivu i lijepim rijeima koje ste mi uputili. elim Vam pomoi, ali moje mogunosti, bez obzira na povoljnu cijenu, nisu Vam naklonjene. Rado bih imao u kolekciji djela spomenutih majstora, no ekonomske neprilike u kojima se nalazim, nesavladiva su barijera, ali mogu Vam pomoi da ukoliko elite, izloim djela u dvorcu te moda na taj nain pronaem kupca to je prije mogue. - Prihvaam prijedlog, ali znate, mi nemamo automobila da ih prevezemo do vaega dvorca, a taksi je preskup. Moete li nam tu moda pomoi, a mi emo vam refundirati ako se slike prodaju - skromno me upitala super-baka. - Da, rado u to uiniti, i molim Vas da prihvatite moju ispriku to Vam nisam pomogao, ali, nametnuo sam si obnovu tri dvorca i prioritet imaju ulaganja vezana uz osnovne konzervatorske radove, u kojima i uz izuzetno visoke trokove i jedva uspijevam s onim osnovnim. Naalost, jer mi rad nije prepoznat od onih koji su i sami krivi za kontinuitet

propadanja spomenika kulture. No, nadam se boljim vremenima. Doi u im uzmognem po slike. Cijelo vrijeme razgovora, pratei rad kuhinjskog bloka i zatvorene toionice, uoavam potrebu da osoblju skrenem panju na momente gdje moemo njihov rad unaprijediti pa sam u trenutku zapoeo sa savjetima. Kuharici Mirjani: "Stavi malo vie nolly prata u vrhnje za umak svjei bakalar." (recept) Poznavajui gosta, ueniku na toionici: "Martini mora biti vrlo suh zato stavi malo vermuta na puno dina i ni za Boga ne zabadaj akalicu u zelenu maslinu!". - - Slastiar Aleks neka pripremi VIP kolaie za goste koji jo ekaju na razgovor sa mnom - govorim izlazei iz kuhinje. Vraam se u crveni salon i pogledom rekapituliram stol broj 13, koji me eka zbog dogovora za svadbenu sveanost pa stol broj 17, za ugovaranje kongresa zubara, zatim stol broj 11, za kojim e traiti sponzorstvo za neto te broj 15, gdje mislim da je u pitanju promocija ili krstitke... A ostali? Ne sjeam se vie, ali moram pouriti. No, svi ti ljudi izgledaju kao i da im se previe ne uri. Hm, moda ono sa 'stoji vrijeme' ipak pali! "Srea svuda oko nas", da li se tako zove toga dana epizoda koju privodim kraju na zadovoljstvo svih? Ili je to ve ritam normalnog i uobiajenog za poslovanje u svakodnevnim sloenim situacijama. Bogatiji za nekoliko banketa i seminara, ispraam posljednje goste iz crvenoga salona i stigavi im tek mahnuti u znak pozdrava, pogledam prema prekrasnom starom Jaguaru, kojem sam ja danas ni kriv ni duan napravio tetu. U alosnim mislima, potpuno optereenim tim dogaajem, trgne me zvuk telefonskog zvona. - Hoete li sada neto pojesti? - pita Mirjana iz kuhinje. - Da, hvala ti, bilo bi dobro. - Umjesto ruka kojega ste preskoili, skuhala sam vam teletine u povru. - Da, da, super! Dolazim odgovaram, uputivi deka na ulazu, da organizira zalijevanje cvijea te ienje stazica u perivoju ,od izraslog radia te kreem prema recepciji da usput pogledam dananje upite, siguran da imam desetak minuta dok se postavi stol u kuhinji. Lijepo je da su svi upiti usmjereni traenju usluga dvorca skoro ujedno i potvrde rezervacija. Kao i ranije, svi koji neto postave kao traenje ponude, ve znaju da to i hoe, pa je stoga mnogo lake i ugovarati poslove. Ali, bilo je dana, a bogami i godina kada nije bilo tako. Uurbano aljem E-mail. Prvo, u London, zahvalu gostima na pohvalama, a zatim brzo piem fax potvrdu Uredu Ujedinjenih naroda koji ele krai radni boravak pa opet zazvoni telefon: - Jelo je gotovo, hoete li i aj od koprive? (recept). - Da, hvala. Dolazim. I tada, u trenutku kada me od gladi djeli spasonosnih 150 koraka, prolomi se, noen jekom unutar starih zidina, iznenadni povik: - Chief, imamo autobus! - Kakav sad autobus, u sumrak bez najave - pomislim i polako sa znatieljom krenem u smjeru ogromnih drvenih vratiju na samome ulazu dvorca, do kojega su ve dopirali razdragani povici. - Mi smo iz Zagreba. Umirovljenici. Bili smo danas na izletu po Zagorju i bojali smo se prije doi do vas, jer nemamo mnogo novaca, pa smo vas mimoili, mislei da je skupo, ali smo uli od profesora timca - Zmaja taborgradskog, mnogo lijepoga o Vama i ipak smo se odluili doi, ukoliko nas elite primiti - rekao mi je srdano njihov voditelj pruajui ruku u znak pozdrava. Stojim uz grupu pedesetak oputenih, uglavnom vrlo vitalnih, sretnika tree starosne dobi, i predoujem si sebe u tim godinama. Da li uope u tim? Gledam ljude koji su zasluni dio klase koja nesvjesno uope odrava sistem u kojem ivimo. Pa zar njih milijun ne treba ,proporcionalno brojci, mlijeka, kruha i svega drugoga primarnog da bi preivjeli? Zar ne troe svakodnevno sve to imaju o time potiu balans u tako vanoj prehrambenoj industriji koja bi, inae da ih nema, ve davno kolabirala. Za nas to to nemaju novaca uope nije vano, jer mi ionako gledamo stvar kulturoloki i elimo prijatelje kue pa prema tome, ne trebaju svi imati novac da bi bili dobro doli. - Gledali smo Vas na televiziji, ali ovako u ivo ste nam lepi, mladi gospon gazda dobacila mi je onia enskica s prekrasnom plavom kamir maramom.

- No, hvala, hvala, pogotovo na komplimentu , ali dozvolite mi da Vam zahvalim na Vaoj posjeti. Iako nenajavljeni u naoj mogunosti da Vas primimo, elim Vam izraziti nau i grofovsku i zagorsku dobrodolicu sa eljom da se vrlo ugodno osjeate u dvorcu u kojem nitko ne stari, jer u njemu vrijeme stoji - poeo sam svoj pozdrav. - Ma da! Onda pak niti od tud nejdemo! - javi se po izgledu umirovljeni, vrlo uglaeni bivi profesor. - No, kad Vam velim jo da ja imam 59 godina... Ali, znate, ja ipak ivim tu... - ponudim im sumnjivu informaciju, koju mnogi prihvate s produenim glasnim: - Peeeedeset deeeeeveeeet"! - Borme se super drite - doda netko, a drugi e - Pa kak bu i ostaril kraj toliko posla, i nema vremena stariti! Zadovoljan stvorenom atmosferom i prepoznavi da me auditorij pomno prati, odluim krenuti u prikupljanje glasova te okupivi sve oko fotografija koje prikazuju poetno stanje obnove, zaponem po tko zna koji put, ve poznati monolog: - Milostive gospode i gospodo! Jo 1673. godine grofovi Keglevii, zapoeli su gradnju ovog nikad zavrenog prekrasnog zdanja. Kasniji vlasnici bili su obitelji plemia Kolenbach i Schlaum-Linden, dok je posljednja ovdje obitavala obitelj baruna Ottenfels Geschwinda. Iz perioda Ottenfelsa spominje se i prenosi legenda vezana za barunicu Josipu, kojoj je jedna vraara na putu iz Carigrada, prorekla sudbinu te joj iskazala da e ivjeti tolilko dugo koliko e graditi dvorac Beanec. Naravno, barunica ga nikada nije dala zavriti, dvorac je stalno bio pod skelama, a ja to mogu i ja ga vezano legendi u obnovi od 1990. jo nisam zavrio. Obnovu sam zapoeo 1. oujka 1990. i to u slobodi da sam prepoznavi prostor namjenski odredim sadraj, isprojektiram, izvedem sve radove uz pomo, tako rei, neprofesionalne ekipe, sve sam sam isfinancirao, a potom i na ope zadovoljstvo svih, otvorio te time sebi odredio jo vee robijanje, uz postavljeni odgovarajui specifini menadment "one man band". Sveano otvorenje bilo je na Badnjak 1990. Pogaate li zato? Pa jednostavno, jer na Badnjak je post i najjeftinije je astiti, kaj ne. - Ha, ha, ha... lukavo - netko e iz grupe - Ali tu je riba, pa rakovi i koljke, koji borme nisu jeftini. - Ali, prije svega ne bih Vas htio zamarati priom, ve bih Vam radije ugodio uslugom koju Vi elite. A ne znam jo koliko se i planirate zadrati? - Mi vam, penzii, hvala Bogu imamo vremena, a Vaa pria je toliko zanimljiva da bismo bili najsretniji ukoliko biste je nastavili. Naravno, samo da Vas ne optereujemo - uzvratio je voa grupe. Na ljubaznost sam uvijek odgovarao ljubazno, a moda tako lake zaboravim nemili dananji dogaaj ,ukoliko prihvatim simpatino drutvo te zato prihvaam pitanje mlade vitke brinete: - Zato ba urediti Beanec? - U ivotu Vam se sve vrti oko ljubavi, pa tako ni mene nisu zaobili pritajeni osjeaji koje sam doivljavao u mladosti. Tada, dok je dvorac jo podsjeao na Trnoruicu ili neku jo goru priu, koju bi trebalo izmisliti, esto sam posjeivao zarastao park oko dvorca, jer se tu igrala plavokosa djevojica, u ono vrijeme za mene najljepe ovozemaljsko stvorenje, s pogledom kao u srne, lebdei unaokolo kao neki aneo. Tako zaljubljen vjerojatno da i nisam primjeivao dvorac, jer su okeca traila okeca, ali naposljetku, da Vas dugo ne zamaram, umjesto da se dogodi poljubac eljene ljubavi, dogodilo se vezivanje s dvorcem koji je za tom vezom, u kojoj e biti obnovljen, tada eznuo vie nego li itko od prisutnih. Povijesna nepravda je ispravljena. Dvorac zaboravljen i usamljen dobio je sebi eljenog para, a istine radi, priznat u rado, postao je tako i spomenik prkosa jedne velike neostvarene mladenake ljubavi. - Naravno, Vi se ne alite, jer ste u to vrijeme ivjeli nedaleko dvorca u Crvenkapici? -Danas, kad u reiji ivota igram brzopotezni ah sa znanih vrhunskih desetak poteza unaprijed, simpatino je priznati poraz iz vremena kada nisam bio tako vjet. Danas bih iz sline situacije izvukao i jedno i drugo, a vjerojatno i namjenski familijarni kredit za adaptaciju najvee kue u Hrvatskom Zagorju, no 1978. jo mi zvijezde nisu bile naklonjene. - Poznato je da ste imali velikih potekoa u tijeku obnove - uporna je brineta.

- Kao prvo, tko u Zagorju nema problema, stavlja si oder u cipelu! No za razliku od drugih, meni je suen kamenolom u obje cipele. Uz kri, naravno. Pa kri u prezimenu, pa ivot na krianju... No nije sve tako negativno, dok ne otkrijete da ste okrueni genijalcima. Znate li zato su Zagorci genijalci? - postavljam iznenada pitanje. - Ne, ne znamo - gotovo e jednoglasno grupa. - Zato, jer imaju jal u genima - prozborim brzo te se usmjerim na otkrivanje Zagoraca u grupi te ih pronaavi, krenem stvar malo ublaiti. - Da, ali zato ponosno istiemo da smo se rodili s malom maturom. - Je, to je pak tono - jave se moji Zagorci. -Da, ali smo na njoj na alost i ostali - brzo dobacim i nastavim - Da li Vi znate koja je najdemokratskija regija na svijetu? Ne znate, pa Zagorje naravno! Kaj mi nemamo najvie sudskih procesa? Samo, znate, kako se opet odnedavno malo vie spominju izbori 2000. godine Zagorci su se prestali svaditi. Znate , jer kak veliju, ipak se nezna gdo bu bil sledei predsjednik. - Hahaha - prolomio se smijeh cijele grupe. - Visokopotovani, no kad ve stojimo pred slikama koje Vam doaravaju ruinu iz 1990. godine, elim Vam napomenuti da se nalazimo u najmanjoj regiji na svijetu koja ima najveu koncentraciju spomenika kulture. Tu danas brojimo jo stotinjak ivuih burgova, kurija, sakralnih objekata od ega 54 dvorca, a to je simpatino publicirao prof. ticaroti u izvornom stanju dananjice. Iako imamo neobino interesantan, ak makroekonomski potencijal, naalost, situacija sa svijeu optereena neznanjem, ne potie vrednovanje i ukljuenje batine u gospodarske tijekove. to moemo, kad izgleda da nam je kolijevka na raskriju istonjakog primitivizma i austro-ugarskog jala. Dvorac Beanec, poslije egzekucije nad barunom Ottenfelsom, koji je sramotno ubijen 1943., pokraden je i kasnije sistematski unitavan. Na primjer, kako je dobroinitelj barun Ottenfels posuivao novac i tako zaduivao mjetane Valentinova i okolnih pregradskih sela, u strahu od obnove potraivanja, dunici su odlucili spaliti knjigu u koju je barun upisivao dunike. Naravno, u to su vrijeme sve knjige pisane njemakim pismom pa sve zateene knjige u biblioteci dvorca bivaju spaljene na lomai i bacane kroz prozor, jer nije se znalo koja je prava. Dalje, dvorac koji je bio nekadanje stjecite politikog, kulturnog i javnog ivota kreme tadanjeg drutva, pretvoren je u dvorac za nezbrinutu djecu, pa potom u suionicu mesa koja se tu zadrala valjda dok je bilo jo bukovih intarzija na podovima, nelakiranog parketa koji je uz ostatak namjetaja bilo najbolja ogrjevna sirovina za suenje kobasica, a ponekad i preuzvienih unki - govorim promatrajui zgraanje nekih u grupi koji su i sami ivjeli u to vrijeme pa nastavljam: - Zanimljivo je da sam nedugo po obnovi imao gosta koji se deklarirao kao djelatnik "Sljemena" u to vrijeme te u dobroj namjeri obilazei u mojem drutvu objekt, po sjeanju opisivao prostorije u kojima je to visjelo od suhomesnatih proizvoda. Neznajui da sam odgovoran za dananje drugaije stanje dvorca i namjenu, upitao sam ga kada je bilo bolje, sada ili prije, on mi je jednostavno odgovorio: - Deko pa prije je bilo bolje, jer mogli smo si unku maznuti, a sada toga vie nema. Naravno danas tu vise Vanita, estii, Martii, Stanii, Ciko i drugi pa i mladi slikari, samo su ponueni u kulturolokom smislu oplemenjenja prostora i na potenu galerijsku prodaju. Dakle, poslije "Sljemena", metalna galanterija "Dedal" otvara ovdje proizvodnju rasvjetnih tjela, a potom po propasti "Dedala", "avri" sve preuzima kako bi kao sve spasio, a ustvari na racun dvorca i zaposlenih radnika, dobiva sredstva koja ne ulae u nuni spas dvorca, ve ih koristi za gradnju pregradske tvornice. Dvorac u prizemlju, tavanu i podrumu optereenima zubom vremena ,postaje deponij otpada, dok eksterijeri bukvalno poprimaju naslov odlagalita smea za Hrvatsko Zagorje - opisujem grozno stanje koje sam zatekao. - Vi ste imali velikih problema sa "avriem"? - uslijedilo je odmah pitanje iz grupe. - Horoskop mi je takav da me problemi hoe. No sad bih Vam rado predloio da malo proetamo dvorcem kako bih Vam time ipak predoio i argumente za priu koja slijedi. Dvorac je etverokutnog oblika, s unutarnjim atrijem, okruenim zatvorenim arkadama, hodnicima, iz kojih se ulazi u prostorije prizemlja, a moe se i u podrum, u koji Vas sad

pozivam, zbog malog aenja. Usput predlaem da pogledate slike iz naeg prodajnog fundusa. Na ulazu u podrum doekuje nas, drei otvorena vrata, konobar Frenki te sve ljubazno upozorava na stepenice koje moramo proi. Pourim malo ispred grupe da upalim svjetla i vodoskok u vinoteci te iza hrastovog pulta, a ispred ekskluzivnog kutka zaponem polako toiti plemiku rakiju za goste (recept). - Vinoteka je uredena po sistemu sam svoj majstor, a uz pomo dragog kolege Ede Balabana. Postavljena je kao kuaonica vina, te u okviru scenografije boravka gostiju u dvorcu, ovdje dajemo svima mogunost da uz gastronomsku ponudu izaberu i prepoznaju vino koje ele da im se poslui kod blagovanja. Tu je naa vinska karta, koja Vam daje vizualnu mogunost doivljaja 500 razliitih vina iz cijeloga svijeta. - Koja su Vam najstarija vina? - Naa vinoteka nema vrlo starih ili arhivskih vina, jer sam prostor za uvanje arhivskih vina trai i drugaije uvjete. Sam na ulazak u vinoteku i temeratura naeg tijela od 37 stupnjeva C, uzevi u obzir koliko nas ima, vrlo bi negativno djelovala na stara vina, koja trae kondicionirani prostor s temperaturom od 8 stupnjeva. Mi u naoj ponudi posjedujemo arhivska vina, ali ih naravno, sebino uvamo od negativnih utjecaja u posebnim komorama. No kad ve govorimo o vinu, onda mi dozvolite da Vas podsjetim da je Hrvatska najbogatija na svijetu po tom pitanju, s 266 sorti vina, ali naalost loe podrumarstvo i neodgovoran odnos, donedavno su uvjetovali da danas govorimo o sto vina u Hrvata. Zato, uz mnoge mlade vinogradare koji se uvelike trude podii kvalitetu i spasiti autohtone sorte, kao to su Plani ili Plenkovi s Hvara, ili Kos i Jurii iz Zeline, a tu su i Enjingi, Krauthaker, Tomac i drugi, mi dajemo na doprinos podizanju vie vinske razine pravilnom prezentacijom tog Bojeg dara kako se kae u narodu. Podiem aicu rakije s medom uz dodatak: - Zaustavljeni smo u vremenu, a vidite da i nai satovi nemaju cajgere, pa kada popijemo nau plemiku rakijicu koja pomlauje, bolje se osjeamo. Zato, u Vae zdravlje -nazdravljam promatrajui tako njihova lica, dok svoju pro forma aicu bez primaka ustima isputam, jer evo, ima ve sedam godina da ne pijem nikakav alkohol. - Moe li li se dobiti jo? Izvrsna je, a i ja sam ve mlai. ini se da djeluje kao i afrodizijak" - proape podeblji gospodin, na to mu supruga doda: -Dajte mu onda nekoliko litara za doma ako je zaista afrodizijak! Naravno, novonastala situacija izazvala je smijeh cijele grupe. - Vidite, nekada je ova podrumska prostorija sluila kao kotlovnica ili konkretnije kao pe. Kroz ove posebno za to izgraene prozore, u zimi bi tu ubacivali drva i drugi gorivi materijal te nekontroliranim gorenjem zagrijavao bi se ovaj bavasti strop a preko njega, dobivala bi se ugodna temperatura za grijanje mediteranskog bilja u zimskom vrtu iznad nas, koji mi danas koristimo kao blagovaonicu. Sada si u asocijaciji moete predoiti koliko je bilo posla da se iz ondanjeg loita, naravno, uz ienje ostataka nedavnih civilizacijskih formi, doe do interijera kojemu poklanjamo tako znaajno mjesto ponudi, kao to je to danas u formi vinoteke. Inae, informacije radi, cijeli podrumski dio na duini od oko 50 metara, bilo je potrebno prije svega iskopati na adekvatnu dubinu za ugostiteljsku namjenu pa zatim posebim sidritima ojaati konstrukcije zidova podruma, jer temelja nigdje nije ni bilo. Cijeli zahvat bio je izuzetno sloen, a posebno otean vodenim izvorima koji su se otvarali prilikom iskopa talonog nasipa ili mogue i nasipa koji je upravo imao nekada funkciju da eliminira vodu iz prostora bez konkretne namjene. Simpatina je zgoda iz sredine 1990. godine kad je gospoa Nemi za televiziju snimala reportani prikaz o obnovi dvorca, i kada je prilikom razgledavanja podruma, koji je natopljen vodom samo kao jezero za uzgoj ribe imao smisla, izjavila da e objaviti moje tvrdnje da e tu osvanuti ugostiteljki prostor, iako osobno vjeruje da se to ne moe i nikada nee dogoditi. Nakon tromjesenih radova, iskopa, kaptiranja izvora, injektiranja zidova, hidroizolacije, polaganja infrastrukture u kinete nastale u armiranobetonskom podu, betoniranja svih nadvoja i bolti, polaganja vodonepropusnog klinkera i svih ostalih radova, podrum je postao cjelovit i svrsishodan. Najvanije je da je sposoban da se sam nosi i odrava iz prihoda koji e se nadalje ostvarivati u njemu. elite li da Vam pokaem i preostali dio sadraja u podrumu? - upitah i odmah uz odobravanje i prihvaanje moje goste vodim u noni klub.

Ne ocekujui takvo to, totalno fascinirani, u polumraku svi ponu glasno komentirati svoje oduevljeje. Nastane tajac uz aputanja "svaka ast". Odjednom netko upita: - Kada radi ovaj klub? - Ovaj prostor otvorio sam zbog osnovne potrebe da u startno vrijeme omoguim zadovoljenje znatielje mlade publike pa sa eljom da nam ne smetaju u gornjim prostorima, organizirali smo im zabavu ovdje. Diskacje radio jednu godinu te sam ga potom odluio zatvoriti, jer se sadrajno nije uklapao u moju koncepciju, ali ni razina ponaanja tinejdera nije bila prihvatljiva, iako su me znali nazivati neki roditelji i estitati mi u izraavanju podrke, jer konano njihova djeca imaju kulturno mjesto za izlaske. Zatvorio sam ga kada je ilo skoro najbolje, da svima ostane u lijepom sjeanju i tako unato dobroj financijskoj isplativosti, svjesno pokrenuo aktivnosti prema cilju visoke kvalitete za probranu publiku, koja e znati prepoznati i prihvatiti primarno kulturoloko odreenje razine usluga. Naravno, kroz hotelijersko komercijalnu taktiku poslovanja, jer prihodi su neophodni zbog permanentnog odravanja dvorca kao i oplemenjenja svih njegovih sadraja. Danas ovaj prostor najcee koristimo kao prostor zatvorenog tipa za zabavu naih hotelskih gostiju, uz organizaciju iluzionistikih nastupa, plesnih veeri, a ponekad odravamo i modne revije, promocije, kongrese i poslovne prezentacije. Rado primamo planinare, koji svoje planinarske dojmove rekapituliraju uz ples i veselje upravo ovdje ili sve najavljene grupe kolaraca, kolektiva i sl. - Da smo to barem i mi znali ranije pa i bismo Vam se rado preporuili - odvano se javi milostivica iz kuta te pokrene opi zborni nastup: "Da, bilo bi super!" - Pa, ako Vi to hoete, moemo Vas pozvati na ples - uzvratio sam. - Kaj stvarno? Bilo bi to nezaboravno - javila se, inilo mi se, najstarija gospoa medu njima. Krenem odmah na povienu binu, ukljuim aparaturu i u tili as glazba ezdesetih odjekne svojom punom snagom, uz pojavu prigodnih svjetala i stvori se tako najspontanija prekrasna atmosfera u internoj zabavi onih kojima godine uope vie nisu bile vane. Ne stigavi se ni raskomotiti, svi su plesali to u parovima, to u grupicama ili jednostavno sami. Pripremam tako glazbu za dalje, kad me prekine netko od osoblja: - Chief, u blagovaonici imamo goste koji ele s vama razgovarati a naruili su i tatarski beefsteak! - Dobro, doi u, ali sve mi pripremite te kada bude geridon postavljen u Sali, pozovi me, ja u im mijeati biftek i usput otkriti razlog njihovog dolaska! Uz nekoliko najavnih rijei, promijenim glazbu s jo vie temperamenta i postignem naravno eljeno, svi zapljeu i zapleu s jo vie ara. Napunim s pet prigodnih CD-a muziki uredaj, diskretno ugasim svijetlo na bini da se ne primijeti moje izbivanje te krenem prema restoranu. Romantina atmosfera uz svijee, pomalo ak mistina, zbog starih plemenitaa koji u esteskom elementu mraka, svoji ponosni stav portreta u starim pozlaenim okvirima, prenose na ugoaj cijelog prostora. Poluskriveno, zbog visokog bilja u sreditu prostorije, jedva primjeujem mladi i sigurno zaljubljeni par, koji su u svojim arobnim osjeajima pravi ukras kuta u kojem sjede. Desno, u dnu kod prozora, sa sputenom venecijanskom zavjesom, etvero ve vienih i posebno dragih gostiju, gospoa i gospodin Bencek sa svojim prijateljima. - Kakva ast, ali i veliko zadovoljstvo, to Vas mogu opet pozdraviti za Vaim stolom! iskreno radostan obraam se i u dubokom naklonu rukujem s damama i gospodom te odmah molim za dozvolu da osobno pomognem oko pripreme prigotavljanja predjela za stolom. Polako dodajem sastojke (recept biftek) u staklenu zdjelu obloenu bijelim ubrusom te paljivo mijeam majonezu, da to manje nepotrebno skreem pozornost na rad ruku, a vie trenutke za stolom posvetim ugodnom razgovoru oekujui i pitanja. Gospodin Bencek, uz uvertirni hvalospjev iskoriten na simpatian nain za upoznavanje prijatelja s mojim radom, postavlja i oekivano pitanje: - to je s Bosiljevom i Gornjom Rijekom? Uvijek osobno poaen interesom i eljom da prati projekt obnove druga dva dvorca koja pokuavam vratiti iz zaborava, uz oiglednu radost na svakom mom koraku naprijed, gospodinu Benceku i drutvu polako poinjem priicu:

- U svakom sluaju, da ne zaboravim kasnije, Vi ete biti meu poasnima na otvorenju, ali do kojeg emo svi skupa morati malo priekati. Naime, iako postoje realne anse da se dvorci vrlo brzo osposobe za otvaranje, stojim s radovima, jer s pojavilo pitanje vraanja, po zakonu o denacionalizaciji pa su kroz sudske arbitrae donesene i presude o privremenoj mjeri, odnosno prestanku poveavanja vrijednosti objektu. Uz sve nesigurnosti ulaganja, destimulativnu mjeru napretka ocrtava i porezni sustav koji je apsolutno krajnje nenaklonjen te jednostavno investitora tjera u propast. Naravno, na Bosiljevu je mnogo napravljeno, tako smo rijeili konzerviranje objekta novim krovnim povrinama, dijelom sanirali problematine statiki ugroene zidove i konstrukcije, poradili na tisuama kvadratnih metara fasada i drugome. Gornja Rijeka je pak stvar za sebe. Tamo lokalna inspekcijska sluba ne dozvoljava nastavak radova, nagovorena nepromiljenom voditeljicom Zavoda za zatitu kulturnih dobara, koja je ujedno i kriva za propast doma Sidonije Rubido, dvorca u Gornjoj Rijeci. - to ele od Vas? - bio sam upitan vrlo znatieljno - Ne znaju ni oni, ali to hoe odmah. Prema izdanim uvjetima za adaptaciju, ele da ja uredim u dvorcu muzej, u kojeg jednostavno ne znam to bih stavio pa onda tko bi u njega dolazio, a naposljetku kako bih ga odravao? Da o ulaganju i ne govorim koje, naravno, pada na mene, uz uvjet da ne mogu biti niti vlasnik, jer objekt pripada Republici Hrvatskoj, koja nema novaca za obnovu, ali nije previe sigurna da li je sve to potrebno pa je bolje da se stvar stavi pod 'runu konicu'. Kazne koje u platiti ili plaam, samo su mjera upozorenja meni nadobudnome, da bi trebalo i dalje omoguiti da Casper i drutvo imaju mira. To to se sve to dogaa u najzaostalijem kraju sjeverozapadne Hrvatske, gdje ljudi nemaju od ega ivjeti i gdje se stanovnitvo masovno iseljava, to nije briga gospodu koje rade do tri ure, a drava im osigurava plaicu kao stimulaciju za zalaganje u ouvanju materijalnih dokaza graditeljske batine. Zaboravlja se samo pritom da i kamen ima vijek trajanja te e se bez brige i zatite i najtvri pretvoriti u prainu, a onda moemo graditi samo makete dvoraca u pijesku! Ne elim da ovaj moj nastup prokomentirate kao frustraciju ili da pomislite da sam izgubio volju. Ne, nipoto. Ja znam da u svoj triptih dvoraca, kao s keramike ploice koja kao suvenir danas ve predstavlja moju ideju, realizirati na ope zadovoljstvo svih, svjestan da e me i dragi neprijatelji pozdraviti. No kad smo ve kod neprijatelja, ja ih barem imam toliko da mi ak ni prijatelji nisu potrebni, samo, ne mogu ih jo sve definirati, jer u svom neznanju i u zlobi neki nisu ni svjesni da su prvo neprijatelji sebi pa onda meni. elite li probati, gospodine Bencek? - upitam i pruim na ipkom dekoriranom desertnom tanjuriu jo manji tanjuri, sa liicom i izmijeanom smjesom mirodija i govedske pisanice u omjeru kako to gospodin ba voli. - Odlino, to je to! Hvala Vam na trudu, ali nita manje i na vaoj zanimljivoj i dobrodoloj prii - uzvrati gospodin Bencek. - Moda da ipak kapnemo jo koju kap Remy Martina? Zahvalnog pogleda svi prihvate, a ja brzo egzibistionistiki zavrim pripremu i vrlo spretno dekoriram jelo te ga sa zagorskim i grofovskim dobrim tekom, spustim na unaprijed pripremljeni kristalni dupli servis na stol. - Dozvolite da Vas poastimo. Sjednite na trenutak i pridruite nam se - ljubazno e gospodin Bencek. - Vrlo ljubazno Vam zahvaljujem, ali Vi ste mene najvie poastili svojim dolaskom, na emu Vam posebno zahvaljujem, a sada mi dopustite da obiem malo ukolo pa u biti slobodan ponovno navratiti do Vas malo kasnije - uzvraam s iskrenom zahvalom. Krenem prema ulazu u blagovaonicu, davi mig konobaru Mlakaru da pripazi na servis tosta i maslaca te da gostima dotoi preostali Dom Perignon od aperitiva. Na sekundu protrim kroz kuhinju, dobivi mig od kuhara ivka da je sve OK te upozorenje od Mirjane da bi bilo vrijeme da danas ve neto pojedem. Izaem na zadnja personalna vrata s vanjske strane dvorca prema recepciji, ne bih li tako ulovio kojeg svog nestanog uenika zabuanta. Intuicija mi je i ovoga puta pomogla pa sam tako ulovio dvojicu, kako se na brzinu rjeavaju cigareta, ali jasno ne i dima, u trenutku kad sam banuo. - Djeco, vidim da imate zaslueni odmor, vjerojatno nije ilegalni? - upitam usmjerenog pogleda u sputene poglede uenika.

- Mi, znate... Ovaj, mi smo... - krajnje su se prestraeno pokuavali obraniti, na to ih prekinem i zamolim da me na prvom satu nastave u koli podsjete da im objasnim kako se najefikasnije ispricati u slinim situacijama i naravno da im objasnim zato ljudi pue. Ubrzanim koracima nastavim prema ulazu i recepciji da pohvatam sve hitne poruke i pozive u meuvremenu. - Zvali su Vas mnogi, ali nita nije toliko vano da ne bi moglo priekati jutro - saznajem od uvijek vedre i simpatine Karmen, kojoj skreem panju na vaan stol u restoranu s molbom da me informira o svim daljnjim narudbama, jer elim biti u tijeku, a takoder i da pokloni suvenir 'sreko' mladom paru iz restorana prilikom odlaska, odnosno, da ih tretira kao potencijalne mladence sa 100 uzvanika na svadbi. Atmosfera se u nonom klubu razbuktala. uljam se polako na binu i pripremam novu najavu ekajui trenutak da prebacim opet iz automatskog na manualni sistem rada ranije podeenu opremu. U polusjedeem stavu naslonjen na barsku stolicu, sa slualicama na uima, pretraujem brzo, ne bih li naao neto to bi u ovom trenuku posebno odgovaralo pa u svom umoru, usporene koncetracije, otkrivi Trio Gute i miks vjeno popularnih klasika u njihovoj obradi, vlastitim trenutnim oduevljenjem, najavim tango i radost plesa zaslugom Guta inspiriranih djelima Verdija. Aplauz, uz povike "bravo, bravo" i "bravissimo, maestro" primam kao nagradu te svjestan da sam slijedeih desetak minuta slobodan, u dubokom pogledu kroz proctor, ponovno u istom danu osjetim plavo isijanje svjetlosti iz stropnih svijetiljki, kao posebno zadovoljstvo najdrae mi boje. Ugodnije sjednem na stolicu i prepustim se mislima koje me prvo povedu u ljetnu no na jednu bledsku klupu unazad otprilike 15 godina. Refleks svjetlosti plavih neonskih reklama u mirnom jezeru, toliko me oduevio da sam jednostavno posustao u namjeri traenja kutka za mirnu laganu veeru nakon cjelodnevne etnje i zasjeo tik uz tamom obavijeno jezero na kojem se iscrtavao ton najljepe mi boje, prepoznate u tom trenutku. Da me prije nekoliko minuta netko upitao koja je moja najdraa boja, ne bih znao odgovora, ali sada sam buljio u neto to me ispunjavalo opsjednutim zadovoljstvom iznutra. Jednostavno, osjeajem sree. Iz zanosa fantastinog otkria, vrati me u stvarnost bijeli, vie nego li ponosni labud, koji mi doplivajui s jezera pristupi, nameui se svojim grakanjem. Podignem se s drvene klupe, uz koju natrgam rukom malo trave i mirno je pruim prema labudu koji je to i oekivao. Nabacam mu jo malo trave unakolo po vodi, to je privuklo i njegovog kompanjona, u prvi tren ne dobrodolog, a poslije ipak u tom izobilju podijele veeru ili bolje jednu od veera te veeri. Sjednem natrag na klupu i iskljuen od prolaznika i svih zvukova koji dopiru do mene, prisjeam se osobne napetosti prvoga dana kada sam stigao na jedno od najdraih mjesta za odmor. Odmor koji sam zasluio krajnjim fizikim i psihikim optereenjem, isprovociran boleu, a sve zajedno kao produkt nesnosnog ivota kojeg sam otupljujui, provodio u obiteljskoj gostionici "Crvenkapica". Brani nesklad, neslaganje s roditeljima, optereenost socijalnim i politikim momentom drutva, a posebno zagorskim mentalitetom, rezultirali su kod mene netrpeljivou i mrnjom spram cijeloga svijeta 24 sata dnevno. Najgora posljedica perioda od osamdesetih do devedesetih uza sve je bilo i priklanjanje alkoholu. Sjeam se kako je s tim poelo. Vozim auto smireno prema Zagrebu, jer sam krenuo na vrijeme na popodnevna predavanja na fakultet te u jednom trenuku osjetim totalnu slabost, tovie uhvati me osjeaj gubitka svijesti. Svjestan opasnosti, zbunjen, u strahu ne vjerujui da mi se to dogaa, pokuao sam se uz otvaranje prozora maksimalno koncetrirati, ne bih li se tako odrao pri svijesti. Preplaen, nisam stao, jer uz magistralu ne bih ni imao neke koristi, a vjerujem da u onakvom stanju ne bih niti mogao izii iz auta da zatraim pomo. Doavi do grada, stanje mi se popravilo, ali unato svemu, odluim prije odlaska na faks kupiti neto od potrebnih knjiga u Mladost u Ilici. Pjeaim tako od dananjeg Trga Bana Jelaia Ilicom, kad ispred Kina "Lika" ponovno osjetim slabost. Primim se za zatitnu tramvajsku ogradu i ponovno pokuam ubrzanim disanjem i koncentracijom zaobii nesvjesticu. Moda mi treba eera, pomislim i krajnjim naporom odravanja ravnotee, ubrzam do slastiarnice preko puta, gdje uspijem nekako naruiti vode i eera, sav drhui, s otkucajima srca koje kao da se spremalo iskoiti iz tijela.

Prolo je moda i sat vremena koliko sam sjedio na vanjskoj terasi ispred hotela "Dubrovnik", do kojega ne znam ni sam kako sam dospio, i polako kisnuo na kii, koju valjda nisam ni primjeivao. Zatraiti pomo hitne medicinske slube... Ili to drugo napraviti? Postavljao sam si pitanje na koje nisam znao odgovora. Ne znam zato, ali smogavi snage odvezao sam se do Grobnike ulice, gdje ivi moj ujak Dragec s obitelji i tu zatekao bratia Borisa. Ubrzo prihvatii ponudu da popijem jaki alkohol, koji me povratio opet meu takorei ive, osjetio sam olakanje, ali pronaao kurativno, a kasnije i preventivno sredstvo za eventualne nove slabosti. Otiao sam slijedeeg dana na pregled kod lijenika, koji je konstatirao visoki tlak te mi prepisao sintetski B-kompleks i Trasikor za tlak. Tablete nisu pomagale, a moje uestale smetnje lijeio sam najbolje alkoholom od kojeg se vie nisam odvajao. Nakon tako provedenih est godina intezivno radei danonono u privatnoj gostionici, koja je u to vrijeme bila na vrhunskom glasu po kvaliteti usluga, uz hektolitre alkohola, doekao sam i dan nove panike za vlastiti ivot. Teko oteenje jetre, bila je dijagnoza, koju sam saznao na specifian nain. Poslije vaenja krvi u hitnom laboratoriju uz sve naklonjenosti osoblja bolnice u Krapinskim toplicama prema popularnom pacijentu, otiao sam na Whiska u oblinji kafi, da priekam nalaze, ali i lake izbriem stres od vaenja krvi, od kojeg sam strahovao ak vie nego od jo za mene nedefinirane bolesti. Stojim tako i pijuckam wiska i puim omiljenu cigaru, kad netko od bolnikog osoblja, vjerojatno u pauzi, stigavi u samu neposrednu blizinu mene i ne primijetivi me, informirao je prisutne, kako je danas Sinia iz "Crvenkapice" doao na kontrolu jetre, koja je u raspadnom stanju te me proglasio hodajuom smrti. Najgore to je to sve bila prava pravcata istina te mi nije preostalo drugo nego da se zbog zatite obitelji, posebno djece, odluim na novi korak, koji e potpuno promijeniti nain i stil mog ivota, ne bih li si tako uspio dugoronije pomoi. S tim razlogom jednostavno sam se udaljio na Bled i sam sebi odredio dijetu i apstinenciju, ali i nametnuo si dosta slobodnog vremena prvi put u ivotu, u kojem sam mogao u miru razmiljati, ali i planirati. Petnaestak dana bilo je dovoljno da shvatim mnoge stvari ali i da si nametnutim aktivnim odmorom znatno poboljam zdrastveno stanje i najvanije - prebrodim krizu. eljan podizanja raspoloenja u obitelji, ali i uz straan nedostatak djece, donesem odluku da se pokaem u promijenjenom stanju, znatno mraviji, vedrog i odmornog izgleda te odluim otii po suprugu teficu i djecu Gordanu i Gordana, kako bih s njima dalje u drutvu nastavio rehabilitaciju. Tako, prisjeajui se prolosti, naslonjen iznad miksera na pultu, duboko uzdahnem i vratim se u stvarnost, na zabavu koja je kulminirala. Konobari su se ratrkali, svatko je u restoranu sada neto htio naruiti, i kako se upravo u mojoj blizini naao kolega Mlakar, pitavi ga za dojmove, zamolim ga za jednu coca-colu jer ve padam od iznemoglosti te je popijem naiskap, sklonivi se iza vrata da me ne vide gosti. Borio sam se tako tko zna po koji puta u ovih devet godina animirajui goste dvorca, izabirui skladnu glazbu, prilagoenu uzrastu ili prepoznavajui navike gostiju i bio najsretniji kad se nije trailo sviranje moderne glazbe dananjice, prepune istih eletronskih ritmova. Zapravo, najradije sluam ili snimam klasike za restoran i druge prostore u dvorcu u kojima i ne dozvoljavam sviranje druge vrste glazbe osim klasike dobrih starih majstora. Kontrolom svih lampica, uvidjevi da sve funkcionira, ponovno se prepustim mislima ne bih li skratio vrijeme. Danas sam za modernim disco pultom, a nekada u mladosti, djeai koji je skupljao ploe i uivljen u likove i dogaaje iz pop koncerata lijepio postere po zidovima svoje i bratove sobe u Folnegovievom naselju, tada posljednjem naselju Zagreba, prije Save ba kao i danas. Ali onda s tom razlikom to preko Save nije postojalo gotovo nita, osim Bundeka, kamo smo se ili kupati. Ja sam lijepio postere, a mama ih je skidala, to je meni bilo teko prihvatiti, jer mame mojih vrnjaka koje sam posjeivao, to nisu radile. No tono, ima onih koji to ne rade kao to je to inio u ono vrijeme moj kolski kolega, ali i najbolji prijatelj Neno. Zanimljivo je, da su u naem stanu uvijek bile organizirane proslave, jubileji, roendani, posebno moj, koji je padao na Dan republike 29.studenoga. Nove su se godine slavile, ali redovito i Boi. Simpatino je bilo u to vrijeme kada je kum Kreo, uvijek dobre volje, pjevao zabranjene hrvatske pjesme, a najdraa mu je bila Vila Velebita. Ostavile su te zabave traga i na meni, jer tako sam ve u ranoj mladosti nauio plesati i pjevati, iako te zabave ba nisam previe simpatizirao. Bio

sam miran i povuen djeai, ali s dobrim zapaanjem i uvijek u nekom svom filmu, koji mi je vjerojatno pomagao u prihvaanju neeljenih situacija. Pomno pazivi da ne doe do prekida svirke, najavim izbor najboljeg plesnog para i pustim valcer za zainteresirane natjecatelje. Desetak ve dobro oznojenih parova, dobro snalazeih u ritmu, trude se da osvoje jo nenajavljenu nagradu, dok ja prelazim u sve bri ritam polke i jo vie podiem uzavrelu atmosferu iznudei da sada svi u ritmu pljeu i tako pomau plesnim parovima, a ujedno i ocjenjuju natjecatelje. Ja pak razmiljam to najboljemu pokloniti i da li je poteno nagraditi samo jedan par. Tako u voenju novogodinjih noi, u uvertiri najave ponoi, traim od gostiju da puu balone jer najvei napuhani donosi nagradu, a tako nesvjesno sudjeluju u podizanju timunga i ulaze u novu godinu bez tradicionalnog odbrojavanja koje u dvorac, u kojem vrijeme stoji, i ne pristaje. Naravno da zbog elje za pobjedom svi pretjeraju, to je i cilj igre, te baloni poinju pucati, to svearsku razinu pojaava i dovodi nas do proglaenja pobjednika i dodjele nargade. "Svi ste pobijedili, a za nagradu si estitajte novo leto". Tako donosim i ovaj put odluku, kojom si ujedno pomaem da privedem zabavu kraju: - Svi ste Vi toliko dobri da bi jednostavno nepoteno bilo izdvajati bilo koga, pa zato nagrada - svima. Osvojili ste mogunost da kad opet odluite doi, ponovno napravimo veselicu kao ovu danas koju privodimo kraju ili moda isplaniramo u dogovoru unaprijed i nekaj bolega kaj ne? - Gospodine Krianec, od srca fala na svemu, pogotovu vaem angamanu, i svugde bumo pripovedali kak nam je bilo lepo. Ustrajte na vaem putu obnove dvoraca i nek vas ne strai ovo bedasto vreme u kojem ivimo jer posle kie uvek dojde sunce, a mi bumo rado doli k vam ak bu te nas hteli primiti - zadihano e voa grupe. - Tako drage goste uvijek rado vidimo opet i zato do skorog videnja, sretan vam povratak pozdravivi se, odjurim u restoran, a goste prepustim osoblju da ih isprati. Prolazei pokraj vinoteke uoavam da gore svjetla koja je netko od osoblja zaboravio ugasiti pa ih s malo ljutnje, na brzinu gasim i krenem jedvice od umora, uspinjati se stepenitem. Konobar Oi na ulazu u blagovaonicu: - Gosti su na desertu, do sada je bilo sve super zadovoljnji su. - Koliko je sati i imamo li jo gostiju u kui? - pitam ga. - Ne, prazni smo ukoliko ste dolje zavrili, a sada su 23 sata. - Deki mogu doma, a ti uputi none uvare i zamoli ih da me probudi netko u sedam sati, jer idem za Zagreb zbog nabave, a imam i neku sjednicu. Sada idem dolje do stola gostiju da se pozdravim, a ti pripremi neto za goste na odlasku - daljem upute Oiu. - Evo, gazda nam se vratio - u taj tren govore gosti. - Nadam se da Vas ne uznemiravam ili prekidam u nezgodnom trenutku - govorim prilazei. - Ne, ma ni govora. Dapae, dajte nam se malo pridruite ukoliko vam je to mogue gotovo e jednostavno. - Sa zadovoljstvom, bit e mi velika ast. Hvala Vam - uzvraam i sjedam za slobodan stolac na kraju stola. - Sigurno ste ve jako umorni, a mi vas sad jo zadravamo - govori gospodin Bencek. - Svaki ovjek koji radi, oekuje nagradu za obavljeni posel, a ja sam natremce pomislil da bu mi dananja nagrada izostala, kad eto, mi Vas, dragih gostiju. Pa onda, kod nagraivanja umor se eliminira, tako i ja sad Vie nisam umoran odgovaranm, prikrivajui oiglednu premorenost. - E, kada bi se jo i drugi ugostitelji na taj nain obraali gostima, drali vau kvalitetu i korektne cijene, bili bi mi uz dar prirode najbolji za turizam u svijetu - uzvrate gosti. - No, also dakle, imamo mi puno i vie nego dobrih ugostitelja koji i znaju i cijene svoju profesiju, samo znate, stvar puca kod trenutka vremena u kojem ivimo. Ljudi Vam rade, a nemaju koristi od toga, totalno su destimulirani, pa im nije vie do niega. Potpuno smo ogrezli u ekonomskoj krizi, u kojoj vie nitko nita nema, a malo onih koji imaju to ne smiju pokazati jer se boje ili su pak krivo stekli pa im nije pametno isticati se kod nas i zato troe vani. Cirkulacije novca nema, pogotovo kada se uzme u obzir da je i drava veliki dunik. to onda moemo mi ugostitelji, koji se bavimo jednom sekundarnom, ali ipak za ovjeka

vanom granom.? Pa ne mora ovjek jesti u restoranu ili spavati u hotelu, pogotovo to i ne ini ukoliko nema, a kod nas da stvar bude gora svi su i jedan drugom duni. - Da, osjea se to na svakom uglu, ali kako vi odolijevate i jo vidljivo idete napred? - Hvala na laskavom komplimentu, no ne idem ba naprijed, tovie, stagniram ve devet godina. Jer, ako uzmete u obzir da sam Beanec uredio za godinu dana uz prihode ondanje "Crvenkapice", onda bi po logici stvari tebali dvorac i "Crvenkapica" danas jednostavno, ako ne u godini, onda u etiri godine, urediti drugi dvorac ili moda i dva. Danas nemate rentabilnog hotela u dravi. Kao lan Upravnog odbora hotelijera Hrvatske, esto sam svjedok tualjki na sjednicama koje konstantno ukazuju na alarmantno stanje. Gotovo u potpunosti i na oigled, Vlada s uredbama i zakonima onemoguava rad, a porezna politika, gdje plaamo poreze za nenaplaena potraivanja, najgenijalnija je ideja koja svakako mora ui u knjigu najveih svjetskih gluposti! - To je nevjerojatno, ali kako to i doivljavaju stranci koji imaju moda ambicije ulagati u Hrvatsku? - pitaju me zainteresirani sugovornici. - elite li odgovor iz prve ruke? Nedavno me jedan inozemni gost, po visokoj europskoj hijerarhiji biznisa jako vaan za nas, upitao kako funkcioniramo ekonomski. Odgovorio sam mu uz traenje dozvole da mu ispriam aktualni vic, koji ide ovako: Doao gost u hotel, eljan da prenoi, ali je saznao na recepciji da nema u hotelu vie mjesta. Izvadi on tako, pouen tradicijom odnosa meu ljudima u osjetljivim situacijama, iz depa 100 DEM i prui recepcioneru, uz mig - uini neto, ovo je za tebe. Uzme recepcioner novac te istom ode efu i obrati mu se: "efe, ovo je stotka koju ste mi posudili proli mjesec, evo vraam je, ali Vas molim, ukoliko moete za gosta koji mi je pomogao da Vam vratim dug, oslobodite sobu za noas". ef e na to: "OK, neto u uiniti" te ode kod tajnice direktora i vrati joj dug od sto DEM uz molbu da zamoli direktora da dozvoli smjetaj gosta. Sva sretna, uleti ona odmah kod direktora i ona njemu vrati dug od prolog tjedna, koji je posudila za plaanje kazne u prometu, s molbom da se uini neto za gosta. Sa stoticom u depu, evo ubrzo direktora na recepciji kod recepcionera koji je i njemu posudio ba stoticu prije neki dan te mu vrati dug uz molbu da smjesti gosta. Recepcioner u nemogunosti da izvri traeno ode do gosta i vrativi mu novac, ispria se zbog problema da pronae bilo koju soluciju organizacije noenja za njega. -Ha,ha.. ha,ha... - zadovoljni gosti za stolom primjetno odreagiraju na uobiajeni nain za slinu situaciju, a u asocijaciji na priu netko doda: "No, ali nedavno smo proitali dobar vic kojeg ste objavili ak u 'Veernjaku'. Nije vas strah tako javno kritizirati ekonomiju?" - Ma, ja nikada nisam i neu kritizirati neto, eljan provociranja i bez argumenata za postupak, ve u svojim nastupom moda samo htjeti potaknuti potrebu da se nametnem kako bih lake prezentirao koju svoju ideju usmjerenu boljitku ili u ovom sluaju, gospodarskom razvoju. No ali ovaj vic kojeg me je zamolio da objavim dragi prijatelj Pajo Kaniaj, a ja sam ga negdje prije uo, bio je vic po sistemu: dobar narod pria viceve i kad mu je najtee. - O kojem je vicu rije ? - upitaju gospoda vrlo zainteresirano. - Odluili Hrvati nabaviti dvije atomske bombe pa su s tim razlogom krenuli put Amerike. Kataloki izaberu traeno, ali trgovac primijeti da se moda potencijalni kupci malo nekaju pa ih upita: "No, boys come on, uzimate ili ne?" "Da, da vrlo rado, ali znate, mi bismo zapravo htjeli razgovarati o nainu plaanja", vele oni. "Yes, boys, ali emu to? Kaj niste uli za cash & cary?", dobiju upit. "Da, da to je OK, ali znate kod nas nisu takvi obiaji, zapravo mi nikom ni ne plaamo, mi kompenziramo", odgovore oni. "Ma, crazy, ludo, pa kaj predlaete?", pita ih trgovac. "Eto, mi bi vama mogli za vae dvije atomske bombe, ponuditi naih dvadeset ekonomista koji su, vjerujte nam, iste razorne moi kao i vae dvije bombe", odgovore oni. - Pardon pardon, ali ipak je istinito da sve ale i vicevi vuku korjene iz istinitih situacija doda netko, na to se ispriam na oduzimanju vremena i kvarenju romantine atmosfere prisutnima te s opravdanjem neizostavnih nonih obveza, pozdravim goste i uputim se k recepciji zbog rezimiranja dananjih realiziranih poslova te pripreme dnevnog plana za sutra. Sjedam za pult uz ukljueni ekran kompjutora, podboen na lijevu ruku te traei predah uz kocku pronaene okolade u poluotvorenoj ladici stola, mirei, stanem analizirati dan. eljan da sve privedem to prije kraju, ipak u prvi tren preputen predahu, jedino sam jo

imao snage da oslukujem svoje usporeno disanje, praeno povremenim uzdasima u kojima sam poeo prepoznavati potrebno olakanje. Da li je to konano smirenje uz prihvaanje popodnevnog sudara kao normalne ivotne situacije ili je to signal jo jednog kraja dana koji mi je poklonio toliko napetosti, patnji, radosti, uspjeha? mirim gotovo na rubu sna, a u tami pred oima poinju mi se izmjenjivati u tisuinkama sekunde, sliice bez reda ili smisla, sliice koje mi bude svijest u elji da ih bolje doivim, a tad nestanu. Onda se opet iskljuim, oekujui nastavak i kao u polusvijesti, kada bi se po traenju trebao pojaviti kolorit apstrakcije, realizma, fantastike ili moda neeg jo nevienog na rotoru unutarnje percepcije, svori se tu jedna zaustavljena slika, slika ba u modroj boji, boji kojom su presvukli veliki moderni autobus. Autobus koji kree, po tko zna koji put sa startne pozicije ka cilju, cilju koji mnogima znai sve, a najvie mladim igraima koji e veeras braniti svoj grad, svoj klub i sebe same kroz ugled i ostavljeni dojam na stadionu koji je prihvatio najbolje. Da, najbolje iz Europe. Mnogi e se naljutiti kad pod reflektorima, koji dan znae, gomila prozbori "Dinamo, Dinamo!", ali kad se ti isti reflektori ugase, svi e slaviti i nikome nee biti vie vano kako se navijalo, jer slavit e se pobjeda. Drage pobjede, svi ivimo za njih, a deki pa zar nije prekrasno da vjeruju da im odmor u dvorcu Beanec pomae da pobjeuju? U stvari, da li se u to smije i posumnjati, postavim si pitanje sa meni jasnim odgovorom te u prisjeanju na dananji ruak pred odlazak nogometne momadi, vjerojatno i uz pomo okolade, odjednom se razbudim, trgnem i uspravim u naslonja, s pitanjem: "Kako je prola utakmica!". Istog trena podiem telefonsku slualicu i zovem kuhinju. - Kako smo igrali... - ne izgovorivi reenicu do kraja, saznam za pobjedu, uz osjeaj radosti sportske enciklopedije Mlakara s druge strane ice. - Dobro, onda im moram poslati estitku - zavrim razgovor i zaponem pisanje prigodnog teksta, koji odmah zatim aljem faxom svojim simpatinim dekima. Prisjeam se, zanimljivo je kako me njihov prvi dolazak prije nekoliko godina ak pomalo i smetao, jer sam se bojao za image kue, da bi se svar tako brzo promijenila, prepoznavi korektne kulturne navike i obiaje igraa i prateeg rukovodstva, da sam ubrzo javno priznao krivu procjenu te upoznavi i pojedinano sve lanove kluba, nadalje bio sretan to im mogu izai u susret. Otvaram novu stranicu za pisanje na ekranu te vjerojatno zadovoljnjiji zbog uspjeha nogometne momadi, poinjem opet funkcionirati. Pogledam u podsjetnik za sutra te uoim da jo i danas nije gotovo. Vjena borba u izboru posebnih momenata koji doprinose perspektivi, ali ne samo osobnoj, nazovem nastalu situaciju i brzo prionem na pisanje dopisa usmjerenih prema cestarima, Ministarstvu prometa, zbog uasa nazvanog "sama jama" koji se, izgleda, namjerno ne popravlja i to u duini samo dva kilometra izmeu Krapinskih Toplica i reta, nekoliko kilometara prije, kako ga svi Zagorci zovu, najelitnijeg dvorca, gdje su furt veliki ljudi. E, pa ti veliki ljudi dolaze i sutra pa je prilika da se podsjeti sve neljubazne i uz to inertne strukture na propuste. Ne samo u radu ve i namjeri koenja razvoja slijepog crijeva nedovoljno prepoznate Pregrade, koja se smjestila nedaleko poznatog dvorca, a koji je, ini se, ba krivac za sve, jer se prostro prije grada u Kostelskoj dolini pa kao kooperni paun zaklanja svoje potomstvo koje ga je odbacilo kao runo pae. Koristim ime ministra Grania, jer mi je ponueno. esto upravo on stoji iza pohvala koje mi osobno i upuuje prilikom protokolarnih situacija u medudravnim aktivnostima koje Ministarstvo vanjskih poslova organizira pod mojom gastronomsko-dirigentskom palicom, u prepoznatom mirnom i sigurnom ambijentu, za kojeg je teko odluiti da li je bolji u interijeru ili eksterijeru, kako kau. Razlog je to to, eto, po tko zna koji put, obnovljeno staro plemiko kulturno dobro, prihvaa tako znaajne ljude u jo znaajnijem meudravnom interesu strana, koje e sutra tu zasjedati, a povijest memorirati kao jo jedan detalj ili svjedoanstvo kvalitete misli o namjeni jo nedavno oronulog, ruevnog objekta. Zar mi toliki samoinicijativni ulog ne daje pravo da napiem dopis Cestaru Aleksandru koji, kao glavni direktor Hrvatskih cesta, namjerno skida, a poslije daje i unititi oznake-putokaze prema dvorcu, iako za njih imam suglasnost i plaam porez. Dokle u uvijek prije velikih poslova osobno juriti po krianjima i postavljati oznake koje nekome, ali pitam se zato, smetaju? Zar nije korektno komunalnoj inspekciji signalizirati da narede sanaciju i ienje bliskog okolia nad kojim nemam ingerencije te da presele vrlo sumnjive legitimnosti, otkupnu stanicu stoke iz same blizine dvorca, hotela s pet zvjezdica,

i to bez ikakvih sanitarnih uvjeta? Nesretni sudovi uvijek mi se vrzmaju glavom, a sada kada sam jo i osuen na tri mjeseca zatvora, izuzetno me iritiraju sve preeste misli vezane uz nepravdu ili bolje formulirano, pravdu za koju se jo samo moram izboriti. Prisjeam se jo iz 1990. kad sam poistio deponij smea ispred i iza samog dvorca, osuen sam zbog smetanja posjeda po prijavi Joe Krsnika nesretnog Don Juana Porezne uprave, koji je proetavi i kroz Izvrno vijee opine, regulirao balans ekolokog oneienja kraja, obrnuto proporcionalno kategoriji spomenika kulture u blizini. Najkreativniji i najinventivniji takav zagorski narednjakovi nakon dugogodinjeg naukovanja u "djejem vrtiu", kako se zove uvijek zadimljena krma, uspjeno je zavrio kao jedini inokosni predstavnik poljoprivredne zadruge. Duani, gostionica i dosta vremena za lov, prigovaranje, ogovaranje, a sudske tubem pa zakaj ne, zar nije zanimanja Zagorac? Sva srea da mu je od monog Braceka Leskovara poslovoe duania, ker sutkinja. A ta, nekad micina Sanjica smrtno zaljubljena u ve skoro ozbiljnog mukarca, tj. mene, ker je tate , iji su najsretniji snovi, oni u kojima ja padam s velike visine u kavez prepun lavova, koje je netko pak zaboravio nahraniti nekoliko tjedana. No, moja za druge uvijek predobra majica nije nikada zaboravila nahraniti nae susjede, Bracekove roditelje, koji su bili uvjereni da je svakako previe traiti od sina da ih posjeuje, kad je udaljen od njih skoro puna tri kilometra i jo zauzet centralistikom milju primjereno podobnog lana Saveza komunista, a mislim ak da se "ono" zvalo sekretar za kontrolu puanstva, koje pod okriljem vjere odlazi traiti utjehu u crkvu. Taj moj Joek Krsnik sretan, dakle, to me ima, doekao je dan da proslavi veliku pobjedu, zahvaljujui svesrdnoj pomoi dragog mentalnog sklopa lokal-patriotskog odnosa dvojca sa kormilarom. Tako moja Sanjica mene osudi, jer sam, kako stoji u tubi, preplaio lovca Jou mojom eljom da kultiviziram Zagorje. - Chief, to pripremamo za sutra? - primjereno glasno me upita kolega Mlakar, izraavajui pritom puno panje, jer je uoio da lutam zamiljenog pogleda. - Restoran, stol kao i kod susreta delegacija Albanije i naih, dok kroz pigl-salon ide stol s dvostranim sjedenjem, naglaeni razmak kod ministarskih sjedalica, tamno plava prostirka s vrlo decentnim uskim a dugakim cvjetnim aranmanom kojeg sam ve naruio kod nae cvjearke Dunjice. Zastavice - slovenska i hvatska. Pazi na pravilo desne strane, puenje nije predvieno, ali pazite na slovenskog ministra u svim intermezzo situacijama, jer mislim da on pui. Oekujte da e i naruivati kavu, dok za naeg ministra morate imati spreman aj od kamilice u svakoj situaciji, i to posluen u ajniku s filter vreicom, ve uronjenom u vruu vodu. Kamin salon i knjinica moraju biti spremni za mogue izdvajanje od delegacija ukoliko ministri ele razgovarati nasamo. Crveni salon pripremiti za pauze lanova delegacija, a u mali salon postavite kompjutor s printerom zbog protokolarnih zapisnika. Novinari su najavljeni, i moi e se kretati dvorcem, samo uz odobrenje efa protokola hrvatske strane. Ruak pripremiti po sistemu 'a la minute', uz izbjegavanje pauza duih od pet minuta izmeu gangova, jer na ministar inzistira na radnom laganom i vrlo brzom ruku. Za 11,30 sati pripremiti se za prihvat sanitarne inspekcije te ukoliko je naa upanijska, skratiti priu, ali ukoliko dou profesionalci iz Zagreba omoguiti im potpunu slobodu, sigurni da nam njihova prisutnost nee smetati, jer oni znaju to rade. Svakako predvidite da na prilazu dvorcu bude netko od naih zbog upozorenja moguim gostima da smo u posebnoj kategoriji zatvorenog tipa poslovanja te im dijelite prospektni materijal, a moete im obecati aenje slijedeci put, kako bismo im opravdali nemogunost dananjeg prihvata. O ostalom e voditi brigu djelatnici iz policije koji e biti u civilu. Ja se vraam iz Zagreba najkasnije do podneva da doekam ministre. Naravno da ete me za sve zvati na mobilni telefon, ali sve bi trebalo biti O.K. jer siguran sam da smo dobro uhodani i pripremljeni - detaljno odgovaram. - Pazite se da Vas ne isprovociraju ujutro na sudu, efe i sretno Vam, a prije nego li odem elite li togod da Vam donesem - pita Mlakar. - Ne znam. U stvari, ne hvala - odluim se na odgovor svjestan umora kolege i dodatnih 250 metara koje bi morao napraviti da mi udovolji nekoj elji. Zavrivi slanje fax dopisa, vjerojatno zadovoljan to sam izdrao jo jedan dan skoro do kraja, primaknem posljednju kocku okolade usnama te automatski krenem izguvati ambalani staniol papir s namjerom da ga bacim, ali kad sam ga pomjerio, konstatiram da se u ladici cijelo vrijeme ispod okolade jo od jutros nalazi porezna blokada rauna, zbog

koje mi je sad ve skoro jueranji dan zapoeo kriminalno loe, kao i uostalom tridesetak prijanjih od kada sam blokiran, na svim pa ak i tekuim privatnim raunima. No krasno, pomislim, kako poelo, mislei na jutro, tako je i zavrio dan. Zatvaram ladicu na brzinu, pravei se kao da sam imun na grozan papir koji me toliko iznervirao zbog svoje neopravdanosti sadraja i naglo ustajem, pri emu se, osjetivi vrtoglavicu oslonim o pult recepcije, protresem glavom i ponovno se uspravivi, krenem put posljednjeg fizikog, ali sada koliko god napornog, ipak i ugodnog, uspinjanja starim, pomalo skliskim stepenicama, prema svom kutku i onom ogromnom, staromodnom, ali meni najdraem krevetu. - Chief, kaj idete? - pita Mlakar. - Da, idem pokuati spavati ako bu mi uspjelo. - Danas vam je bilo naporno pa jo i taj sudar - veli Mlakar. - Ma nije sudar, koliko taj primitivni odnos ili jo bolje taj moj nezgodni status u kojem me ljudi doivljavaju - odgovaram i polako se vuem na kat dvorca prema svojoj sobi, kad Mlakar dalje nastavlja: - Jeste li rijeili upravu prihoda? - Nisam, no ne znam niti kako da je rijeim, pogotovo sada kada sam u boljem poloaju zbog dobivenog suda protiv lane drube iz Uprave prihoda. U taj as, otvaraju se vrata sobe 205, iz koje izlazi na dragi reiser koji tu kod nas u miru radi na svom filmu. - Dobra veer, gospodine reiseru. Kako ste i moemo li togod dobroga uiniti za Vas veeras? - pitam ga. - Dobra veer vama, dragi ljudi. Nita, sve je uredu sa mnom, osim to sam pojeo previe onog finog smua s onim vaim krumpirom u vrhnju (recept) pa onda jo oni trukli vu keramici. Uh, bilo je to previe pa sada ispatam. Zato idem malo u etnju, samo tu po katu, a vidite vi ovaj pogled prema tornju sa zvonikom iznad kojega ve dvije noi pratim puni mjesec koji prolazi nakratko zaklonjen arobnim oblakom.? Potpuno mistina slika, ali neviena pa ovaj prelijepi atrij dvorca. Sve je tako romantino. E da, to sam Vas htel pitati, gsp. Krianec, zato nemate kazaljke na satu u tornju, kaj se to ne bi moglo ugraditi? - Pa, ovaj znate, bi, svakako da bi, ali nismo to uinili ne zato to je to skupo, ve jednostavno nama kazaljke u dvorcu gdje vrijeme stoji ne trebaju - odgovaram. - Ha, ha, imate prav. Ba ja srljam gdje ne treba - prokometira gospodin koji toliko djeluje odmorno i prepun energije da mu je za pozavidjeti. - No deki, ali kaj veliki gazda i pomonik delaju tak kasno ili je pardon moda ve prerano? - nastavi dalje na reiser, ritualno se pripremajui zapaliti jednu od svojih, ve nama dobro znanih lula. - uo sam da spominjete Upravu prihoda, kaj je to u vezi s onim to sam juer proital u "Jutarnjem listu"? Grozno je to kak mogu napakostiti ti mali administrativci ljudima koji stvaraju, kaj je najgore, izmeu ostalog, za njih. Ja bi ih sve poslal u neko mesto - ustro nastavi reiser. - Vjena tema naalost, a najgore to mi tu prolazimo bez milosti, a vidite, svi u dravi istiu kako je Beanec poslije otvaranja za javnost uzor i ponos drave - nadovezao se Mlakar. eljan da prekinem temu, pokuam preusmjeriti razgovor pitanjem da li bi moda na reiser popio jedan digestiv, na to momentalno dobijem negativni odgovor, uz gestikulaciju glave i pitanje: -Mnogo sam itao o Vama gosp. Krianec, i moram priznati da su Vam mediji naklonjeni, a sigurno imate i meu svim Hrvatima 90% ljudi koji Vas cijene, no neki su Vam i zavidni, ali svaki koji vidi to ste uinili, moral bi skinuti kapu. - Da, ispada tono tak kak mi je jednom rekao Jasenko Houra, da me svi mrze, ali istovremeno mi se i dive - dodam i nastavim - Poteno je priznati, gospodine reiser, da mi je najvea pomo i pristigla od novinara, divnih i dragih ljudi, koji su o meni uglavnom pisali onako kako su i sami procijenili stanje stvari. - Najvie Vam problema prave poreznjaci? - Zapravo, dozvolite da Vam kaem da ne bih ja to nazvao problemima, nego dijelom ivota u kojemu je sve odreeno fifti-fifti. Moda ti bedaki jednostavno i nisu svjesni da mi svojim poniavajuim represivnim nainom pomau da idem naprijed. Velika je volja u

meni potjerana jo vie potrebom dokazivanja ili jednostavno inatom oplemenjena da ustrajem na zacrtanom putu. Klipovi i trnje po kojem me tjeraju hodati dravne administrativne i upravne structure, samo mi pomae da sve rezimiram, jer u takvoj situaciji je lake trati ili tovie ak preskakati. Ali ja Vas ne bih htio sad pred spavanje optereivati da sluate ili uope budete blizu mojih svakodnevnih radosti - odgovaram. - Dajte, nemojte tak pa ja Vas tak rado sluam, znate, a nikad se ne zna moda bi se mogli dogovoriti da se vae djelo i nain rada stave na film. No, krasno! Kaj bi s njim delali, plaili djecu koja nece ii spavati - pourim se komentirati uz prisutnu unutarnju elju da se to prije svi lijepo pozdravimo pa nastavim - Also dakle, Herr reiser, uz duno potovanje, oprostite kaj smo Vam malo zasmetali u Vaem nonom miru i etnji, sa eljom da se vratite Vaem ritmu uivanja, mi bi vas sada noeni naim obavezama pozdravili. Laku no i ne zaboravite da samo Vam na raspolaganju kada to poelite. - Laku no. - Laku no. U pratnji kolege, odlazim prema cilju do kojeg me jo jedino dijeli odzdravljanje klimanjem glave Mlakaru i otvaranje vratiju iza kojih me eka eljena samoa. Mir i tiina. Smiraj kojeg jedino remeti um i pritisak u uima i onda odjednom nenadano neopisivo zadovoljstvo. Koliko malo treba ovjeku da osjeti radost da se beskrajno umoran raspoloi. Tako beznaajan moment u novom pokretu i evo ak stereo zadovoljstva, jer obje cipele sada nekontrolirano odbaene vie ne sputavaju kurje oi da promatraju taj udnovati svijet koji im je dostupan samo u noi. - Sinia, Sinia... - najnjeniji apat, obavija me kao noen lahorom, dok ne raspoznajui porijeklo te izuzetne njenosti pozivanja, promatram zavjesu kako se lagano levitacijskom lakoom poigrava. Umornim pogledom pokuavam pronai smirenje u jednoj Monetovoj marini, seriografiji na kojoj, ini se i lie masline nadvijene nad morsku obalu plee zaarano maestralom kojega je slikar tako iluzorno uspio nametnuti. Boe dragi pa ukoliko ne spavam onda fantaziram, ali osjeaj je poseban, osim to mi nekakvi trnci prolaze tjemenom, jer ja osjeam neije prisustvo. Uspravim se na jastuku u polusjedei stav i ponem oslukivati, rairenih zjenica, s nelagodnim pritiskom u vratnom dijelu kraljenice. Protrese me zima i sav se najeim, kad ponovno raspoznam onaj isti poziv mog imena, ali toliko njean i neodoljiv da mu odgovorim, pokuavajui imitirati boju i melodinost glasa koji me poziva. - Tko me zove, molim? U polumraku u kojoj se i dalje najjasnije istie do malo prije promatrana slika, na plaviastom zidu sobe, obasjana snopom svjetlosti vanjskog reflektora, odjednom postanem svjestan siluete koja mi se s posebnom lakoom pone pribliavati. Znao sam. - Znao sam - sam sebi priznajem na glas i zadivljen pojavom, nastavim - Ti si ve dugo moj gost, zar ne? - Tvoj gost? Moda si ti moj gost. - Boe dragi, pa tvoj glas je toliko njean da ne mogu vjerovati. - Kako kada, a i ti ima raspon da bi ti neki mogli pozavidjeti. - To znai da si ti stvarno stalno tu kraj mene? - upitam s nevjericom. - Pokraj tebe i mnogih koji su tuda proli prije tebe - odgovori duhica kratko. - Vjeruj mi, osjeao sam neije prisustvo, ali nisam mogao biti siguran i nisam se htio prisiljavati na neutvreno vjerovanje, ali iznenadila si me, jer uvijek bih prije oekivao mukoga duha. Ustvari, ti si tako, tako, ma kako da ti objasnim... - No, to je, ne vjerujem da je tebi nestalo teksta. Ti si barem vian svakoj situaciji, a moda te moj glas podsjea na neki tebi poznati od ranije? - Moda, ali ovo je ipak perfekcija, divota jedna, toliko dobro da ne vjerujem u stvarnost pa ni nije zar ne... - Ne zamaraj se time, drago mi je da ti se svia i ostanimo na tome. Ali ostanimo i na upoznavanju za koje ne treba nikome govoriti, jer sam si svjestan da bi mogao uza sve to radi i kako te do sada gledaju izazvati jo vie neprilika. - Nevjerojatno, hoe rei da bi netko mogao pomisliti da su mi se ratelali ventili?! Zar ti hoe moju potvrdu da ja vjerujem da mi se to to sad s tobom razgovaram zbilja dogaa? - Kako je tako je, ali ja ti imponiram, a prepoznati e da ti dolazim u pravi as.

- Super! Sve je super, a to ima, duhica i ja. S kim se jo drui, koliko vas jo ima u dvorcu? - pitam znatieljno. - I sam si nagaao do sada vrlo dobro. Primijetio si nestaluke u nonom klubu. Zar ti nije prijanja pomonica Sanja i sama priznala ak u javnosti, da je srela duha. Uplaena na smrt i danas jo uvijek o tome razmilja, makar je od tada prolo nekoliko godina, a ona vie i ne boravi u dvorcu. - Sjeam se toga, ali sjeam se i razbacanog cvijea, premjetenih inventarskih predmeta, sveukupno udnih pojava za koje nisam mogao okriviti nikoga. A Sanja, ona je u "Latinici", televizijskom talk-showu, uistinu ponovila doivljaj. - A ti mi onda govori da su ti duhovi poslovni pratneri, da ti kradu novac, a uz to okrivi i poreznjake da ti ne priznaju porezne olakice zbog toga. - alio sam se, u elji da razbijem monotoniju ozbiljnosti emisije - odgovaram. - Dobro, ali si imenovao posebnu skupinu ljudi i to ne samo svoje Zagorce, ve sve hrvatske poreznjake, jer ti je gledanost televizijske emisije o duhovima bila mjerljiva s miljunekima okeca. - To si trebala rei Denisu Latinu koji je sve i zakuhao. To bi mu bila korektna nagrada za trud koji je uloio u tu, ali i druge emisije. - E da, kada smo ve kod drugih emisija, ti moj pametnjakoviu, to ti je trebalo gostovanje ponovno kod Latina na temu jet-seta? - ista reklama, uz pokuaj da se opravdam od mogueg prihvaanja javnosti u takvu nekakvu kategoriju. Pa, ako me ve prati, onda vidi ili si uoila da sam na pitanje, koje je uslijedilo prije poziva u emisiju, da li u Hrvatskoj ima pripadnika jet-seta rekao da ima, kako bih lake uao u emisiju. Ali sam zato u emisiji energino negirao postojanje uope slinog sloja u Hrvatskoj, u koju niti ne slijeu 'jetovi', a bojim se i da u izobilju bogatsva postoji i netko tko bi u dokolici lutao po svijetu samo zbog upranjavanje dosade. - Ali, emisiju su opet gledali poreznjaci. Je li i njima jasna definicija i pojam bogatih? nastavlja duhica. - Ti misli da su oni tolika zlopamtila da bi se mogli osveivati, jer misle da imamo vie nego li to oni znaju? - Koliko si i sam puta rekao da ivi u epicentru austrougarskog jala i istonjakog primitivizma pa to je tu onda udno? Zar ne primjeuje da bolje prolaze oni koji u ratu ue u grmlju ili jo bolje, mau zastavama vojski koja prolazi kraj njih? Takvi bivaju ak i nagraeni. - Da, zato to kugla i kolajna uvijek fulaju pravu osobu! - A to je tebe fulalo kada se tako ponaa spram poreznjaka? - gotovo e nervozno moja leprava sugovornica. - Pa, ti si suneko moje od duhice, vie optereeno s gospodinom kegrom nego ja! - No no, a ti, moj aneleku, bez onoga gore to svijetli, to ti i ne treba jer se ti i u mraku dobro snalazi, zaboravlja da ja ne plaam poreze i prireze, i dajreze i morareze, nego je to tvoja obaveza, koja i nije samo obaveza, ve tebi neurastenino iritirajua frustracija, zbog koje si bio u stanju razjuriti cijelu Krapinu, i one krive, i one koji nisu nita krivi, i zbunjene, a i one koji nisu svjesni odakle su, pod zajednikim nazivnikom - djelatnici uprave prihoda. - Vidim da je CIA beba za tebe, ali nije mi jasno kako moe tako njeno, s mirnoom i bez imalo uzbuenja ili bez bar malo agresivnosti, izgovarati ime porezne uprave? - pitam. - Jednostavno, a i ti moe samo ako hoe. - Dobro, dobro, ali zato si mi servirala ovu temu u krevet? - Vidi, vidi, plemi, a naivan! Da ti nisi neka endemska vrsta? Jedno misli, a drugo govori. - Tono je, O.K., optereen sam poreznjacima ili bolje rei, alergian sam na njih! - No ipak si pristojan prema njima i nisi ih, premda si imao priliku, oprao u razgovoru s reiserom iz sobe 205. Znam da nisi bio toliko umoran da ne bi mogao pokrenuti lavinu, ali si se ipak suzdrao. - Shvati, ja nemam nita protiv drave i ja sam u euforiji nastanka ove drave htio dati svoj doprinos. Platio sam poreze i prije nego li je itko traio, i vie od toga. Pa zar nisam uredio taj dvorac sam samcat, svojim fizikim radom i investicijom i ime god hoe jo otplatio svoje dugove i stvorio poziciju novog ugleda preko toga objekta i zagorske upanije. Zar mi nisu elnici rekli u poetku: "Samo ti delaj, sve bu v redu", a kad je bilo skoro, a

posebno sve pri kraju, onda vudri po njemu, kaj bu on sad tu nekakav grof, kaj nam ni Kajfe dosta, itd. Kaj me nisu oslobodili zbog ulaganja stimulativno od poreza, kao nek si pomogne prvih pet let, evo mu to i na pismeno. Prolo sedam let, kad evo blokada rauna! Nisi platil porez od 1991. do 1995. i sad tancaj na na raun dok nam ne bu dosta, jer slobodna procjena i ocjena svake Marice iz poreznog ureda je vie nego istina i injenino stanje pa ak i zajameno ustavno pravo slobodnog ovjeka. Ako grijeim oprosti i ti i oni koje sam iritiral, ali zakaj onda Upravni sud ne rjeava albu ve etiri leta?! A to se tie moga suzdravanja pred gostom hotela, radi se o stvari je koju nazivamo ugostiteljskom etikom. Sloeno bi bilo razumjeti vlasnika hotela koji eli gostima osigurati zadovoljstvo proeto panjom, da napada i kudi dravu u kojoj radi i ivi, jer imena pojedinaca ako su dravni slubenici u takvom naglaavanju znae mnogo vie. - Ma, ne sumnjam ja u tvoj patriotizam niti kulturu, ali nekada te zaista teko razumjeti. - Na primjer? - Zato si toliko galamio na poreznjake i izazivao nihov revolt i zato se nisi drao profesionalnog bontona u takvim situacijama? - uj ti, due, zato mi ne bi priali o drugim stvarima? - Zato, jer tebi to treba da se oisti, da ti bude lake, jer kad se meni povjeri biti e ti lake. Priznaj da ti je ve lake. - Pa i Freud je za tebe beba, ali zna, hvala ti, jer mi se ini da me razumije. - Jesi li bio ikada kod profesionalnog psihijatra ili psihologa? - Nisam zbog sebe - odgovaram. - Dobro, hajde reci zato si ostavljao dojam kolerinog agresivca u Upravi prihoda? inzistira duhica. - Zbog percepcije. - Ma daj, kakve percepcije? - Grozne - odgovaram kratko. - ali se ili izbjegava odgovor? - uporna je moja sugovornica. - Zar nije grozno kad primijeti da ovjek sam sebi ini loe? - Pojasni - trai od mene. - Uredi dvorac, otvori ga, zalaufa dobar 'one man band' menadment pa umjesto da pone stavljati sitni u arapu, odlui urediti jo dva dvorca. Nema ni petka ni svetka, raspadne ti se brak, nema nita svoje i potom kad ti ivot poinje biti vjeni suton, pozovu te da preda poreznu prijavu. - Ali, sam si izabrao svoj put. - Jesam i to put u dravi kojoj elim samo najbolje, a koja mi ne prizna investiciju, jer kau nije moje, zatitnu kamatu, jer ne zna se ije je, hipoteku jer, ekaj, to je nae! Nema dijaloga, a monolog koji bi trebao prihvatiti je u skladu s poetkom smaka svijeta. Sve unititi da uniti i one koji smetaju, kako bi oni koji ostaju, a to su oni kojima mi smetamo, imali istu situaciju novog doba, u kojemu e vladati oni koji su odluili ostati - tumaim. - Ne razumijem. - Ni ja, ali mogu ti ponoviti. - ekaj, pa ti si pravi uas. - Ne, nisam, ali "ono" je grozno, i zato sam nekada prozborio jezikom kojeg su mnogi razumjeli, da im bude lake. Volim jednostavnost i praktinost, a kad lupi po stolu to ti je jako jednostavno, a praktino da i ne govorim. - Daj mi opii jedan moment tog tvojeg lupanja, molim te. Moe li? - Moe. Stoje ti moje poslovne knjige poreznog karaktera, sedam mjeseci kod njih... - Gdje to? - U pregradskoj Poreznoj upravi, i u neodoljivoj elji mojih savjetnika u financijskom servisu da pogledaju neke situacije zbog potrebe da se alimo na odreena neosnovana rjeenja, nazovem telefonom drage mi osobe i zamolim za termin za povrat istih. Ne danas, ali sutra doite u podne, saznam i zadovoljan odgovorom ponem s psihikim pripremama za sutra. Sutra ipak nazovem dva sata prije zakazanog termina, ne bih li ipak provjerio je li se togod promijenilo. Sretan zbog poziva da doem, uputim se po svoje miljenice, kad tamo u poreznoj, poreznjaka nigdje. Najvanije je utvrditi datum, jer ako je prvi dan u travnju onda je to to nema nigdje nikoga duhovito, ali ako nije sluajno mjesec travanj, onda to moe biti zabrinjavajue. I eto, tako se desi gora solucija.

- Ne mogu vjerovati da nisi nikoga zatekao u kancelarijama?! - Nisam ni ja vjerovao svojim oima, ali to onda. Nekada je istina grozna. Sjea se izraza od ranije? - I dalje, to je bilo dalje? - nestrpljivo e duhica. - ekao sam i ekao, a onda proetao kroz nekoliko spojenih i prohodnih kancelarija i naposlijetku u posljednjoj naao cijeli tim. Timovali su ti nad mojim knjigama, dok su fotokopirke umnoavale stranice za financ-timsku arhivu. Sloni rad uspaljenih najsvjesnijih izvrioca tajnog zadatka sada su promatrala dva oka, koja nisu mogla vjerovati da se to pred njima dogaa. Samo sam mogao jedno, jer moje prisustvo nikom nije smetalo, a moda me nisu niti primijetili - udariti po stolu, jer ni pristojan pozdrav nije dobio odgovarajuu jeku. Jesi li se kada igrala "leti-leti"? Kad kae avion pa svi podignu ruke u zrak, tako su i moje Zagorke digle ruke, samo jo malo vie. Reci mi sada na ovo, tko se trese i predaje bezrazlono u paninom strahu? - Onaj koji... - Koji je to, no, reci! - Dobro, to je jasno, a to je bilo dalje? - Pokupio sam knjige, pozdravio se i otiao, bez da sam im ostavio i za kavu. - Zato spominje kavu? - Zato to ljudima elim dobro, a kava je, zna ve... Kofein nije zdrav. - Kada si jo pukao? - A kad nisam. Ma daj, alim se. - Ali, bilo je toga dosta - moja e izgleda, dobro upuena sugovornica. - Bilo, pa prolo - odgovaram. - Da, ali s posljedicama - na to e ona. - Sve ima svoju cijenu - uzvraam. - Ali, nekada je cijena via nego bi trebala biti? - Kavaliri aste - odgovaram galantno. - to ti najvie smeta kod financa, kako ih ti zove? - Smeta mi to su me prilikom posjeta, kada su se u Beancu nalazili njemaki ministar financija i na ministar u to vrijeme, gospodin Prka te gospoda Ivekovi i Perkovi, informirali kako u ja moi jednostavno financirati adaptaciju dvoraca jer e novi zakon prepoznati openacionalnu vrijednost moje investicije. Kasnije, uoivi da me ipak zakoni zaobilaze, otiao sam na razgovor kod efa poreza gospodina Perkovia. Ljubazno primljen, dobio sam informaciju da mi ne trebaju olakice, jer su moji trokovi kod investicije toliko veliki da premauju prihode pa uz amortizaciju jednostavno oporezovani dio i ne postoji. - I dalje? - Krapinci odbacuju knjige, jer rekao sam ti ve i ranije, ne priznaju amortizaciju, niti investiciju, niti ita drugo, a uz to i sve to od materijala za nuno odravanje dvorca stavljam u knjige, bacaju mi van, pa mi jo za to poveaju porezno tereenje, koje si pak sami naplauju nenajavljenim blokadama iro-rauna. Uz jo izmiljene druge poreze iz godina koje sam ti obrazloio s legalnim oprostom plaanja. Pogaa me i to to mi naplauju putokaze kao reklame na cestama, a u zakonu lijepo pie da oni ne podlijeu plaanju takse na reklamu, jer su to oznake kojima se oznaavaju objekti od posebnog kulturnog znaenja ili tako nekako. Prve godine ih izbroje, a onda kada ti ih pola nestane zbog nemarnog cestara ili klinaca koji nemaju druge zabave osim vandalizma, ili neke i sami maknemo, financi, deru i dalje po broju koji njih zadovoljava, a kada se pravovremeno ali alba nije bila u roku, jer kad e biti zaprimljena, odreuje Marica koja je zato tamo i plaena za to. Kaj ne? - uj, pa to je grozno i ti si sve to tako lako sada bez ljutnje izustio? - Jesam, a kaj bum na tebe vikal, a bogme ne isplati se vie ni na njih vikati. - Kaj bu, onda, prestal? - Davno sam ja prestal s galamom, samo zna, raniji dojam ostaje pa je njima Sinia sinonim za sve najgore. - Ma daj, kaj veli! - Najgore se i desilo bez galame, kada sam prijavljen policiji da sam prijetio ubojstvom, i jo tako, ali zbilja groznim stvarima da ih ne elim izrei.

- Misli li to na aktualni sluaj sa Slavicom Kameneki i njenom tajnicom? - Da - odgovaram. - Kaj je zapravo bilo s tom prijavom? - Ako sam duan, znam da moram platiti obveze, ali kaj ako meni nisu drugi platili, gdje da uzmem?! Ali, blokirali su me bez veze i razloga po tko zna koji put. Kako sam danom prisilnog i nenajavljenog ienja rauna, namjeravao platiti nuni pokrov za dvorac u Gornjoj Rijeci, upozoren od banke da je Porezna uprava imala veliko pospremanje, bio sam slobodan nazvati gospodu Hlupi u Pregradu, a koja me po sistemu "nisam ja upuena", uputila na upanijsku proelnicu Slavicu, do koje se moe doi, uspostavilo se kasnije, samo na sudu. U istom danu nekoliko puta, a onda u nekoliko narednih dana bezbroj puta, odbijen u molbi da me se primi samo na razgovor, poalio sam se u zagrebaku fotelju. Gospodin Perkovi me tekom mukom sasluao, toliko tekom da je vjerojatno pod teretom oslonio slualicu na stol kako bi lake izdrao znanu mu jadikovku o obnovi dvoraca, a ja osjetio i neku korist, jer sam imao neprekinuti monolog sa stolom koji je sve najbolje i razumio, ali nije bio u stanju pomoi - s muninom se prisjeam svega. - Frizira stvari na udan nain, vjerojatno i ima toliko simpatija kod ljudi koje, ini se, bit u blaga, pomalo i vrijea. - Nije mi namjera nikoga uvrijediti, a i Bog mi je svjedok da nisam niti zlopamtilo, niti osvetnik, niti da se borim samo za svoje ciljeve, ali to kad ne podnosim nepravdu, nemarnost, neovjenost i ostale bratie i sestrice prethodnim rijeima. - to je bio odgovor u ministarstvu? - Na molbu, da uz moje prihvaanje izmiljenog duga, samo ostvarim pravo na odgodu, odnosno, obrono plaanje duga, to su me pouili da traim u samom Ministarstvu, dobio san negativan pismeni odgovor. Istoga dana kada sam i bio osobni svjedok da su neki juni Hrvati ostvarili u cilju sanacije dugova, dakako kreditne linije, od Ministarstva financija na iznose koje je teko i zamisliti pa i izgovoriti. - Po tvojim rijeima, ti si imao ili ima one koji te i prihvaaju u redovima Ministarstva? - Da imam ih. - I onda? - Naiao sam na skamenjenog gospodina... - Jesi li ti malo umoran pa ti se neto pomijealo ili si ve u novoj epizodi? - Sreo sam u jednom CD-shopu efa poreznjaka - odovaram. - I kaj je bilo? - Pa, rekao sam ti! - Promijenio je agregatno stanje? - duhovito e duhica. - Da, ak dva. - ekaj, kako dva? - Prvo se skamenio, a potom ispario! Ha, ha... - nisam mogao suzdrati smijeh, sjetivi se toga. - I vie se nije pojavio? - U mojem ivotu izravno nije. - A da se pojavi? - Neka se pojavi. - A prijava od Slavice, to je s njom? - eli doznati moja znatieljnica. - ekaj, ljepotice prozirna, prvo mora upoznati ministra kegru! - Ima li on dobrih strana u tvojem sluaju? - Da, svakako ima. - Ne mogu vjerovati da ti to priznaje. - Problem moga ivota je i u tome da ja toliko nevjerojatno nestvarno ivim da me teko u svemu prihvatiti i shvatiti pa ak mi i vjerovati. - No daj, molim te pohvali kegru, po emu ti se svidio? - Nisam rekao da mi se svidio, ve sam rekao da ima dobrih strana. - Ja u ostati vjeni duh ako me tako nastavi drati u neizvjesnosti! - nestrpljiva je duhica. - Dobra mu je, na primjer, desna strana. - Zato desna?

- Pa s te strane obino mu se nalazi gospoa Voki, jer zna, kavaliri stavljaju drage i vane osobe s desne strane. - I to je to? - Nije. - Nego to je to? - Dobra stvar je to to mi je gospoa rekla dok je bila ministar prosvjete, da sam nevjerojatno nadaren i da je moja najvea nesrea to nemam ovaj dvorac Beanec na irokom Brijegu, jer bi onda za njega cijeli svijet znao, a i ja bih vjerojatno imao neku korist! - Krasno, a to je rekao ministar kegro? - Nita. - Pa zar nisi razgovarao s ministrom financija? - Ne, ali jesam s potpredsjednikom Vlade. - Koji je pak sad taj? to ti je on rekao? - Pa, Borislav kegro. Rekao mi je, ustvari, nije meni nego sebi, da sam ja najvei utajiva poreza u dravi. - Znaci, ministar je i popredsjednk Vlade? - Da, vrlo je jednostavan i praktian. - Zato? - Dvije dunosti, a jedna fotelja. Ekonomija, razumije? - Ne ba. - I ne treba ti, lebdi ti i dalje - uzvraam. - Dobro, vratimo se na proces. Je li ti tko pomogao? - Da, roditelji. - Kako, kad ti je otac pokojni? - E, moja duhice, nije ba tako. - Pojasni! - gotovo e naredbodavno moja nona sugovornica. - Tata ivi u meni, a naslijedio sam i gen tolerancije, bitan za nastavak prie. - Dobro, razumijem te, fali ti ponekad oslonac, kojega bi i kad bi ga imao odbijao, jer si jednostavno solist. Izabrao si najteu dionicu i nastupa. A publika su neprijatelji. Biti prihvaen od neprijatelja velika je stvar, jer moda ti je moan neprijatelj ponekad bolji i od prolaznog prijatelja. - Ima pravo, a dobro je i to da za isti prekraj ne moe dvostruko odgovarati. - emu sad to? - pita duhica. - Recimo da si ti ubaena pijunka iz redova onih koje ja kritiziram i naprimjer, prijavi me ili jo gore predoi im snimku kao dokaz. Ne bi nita postigla, jer sam ja to ve svima pojedinano vie puta objasnio, to osobnim kontaktom, to kroz medije. - Ma daj, tko e tebe prijaviti, svi te ve poznaju, a i da ti netko i stisne prijevremeno zatvorsko umirovljenje, napravili bi ti najveu uslugu. Ali, jao tebi u zatvoru! - gotovo e uvrijeeno duhica. - Zna li ti da sam ja bio u zatvoru? - Znam ja mnogo toga, ali mi je simpatino uti od tebe tvoje gledite dogaaja - odgovori ona. - Probat u biti kratak. Jo poetkom 1987. u "Crvenkapici", gostionici koju sam vodio u obiteljskoj kui, jednu veer imali smo veselu veer. Od Vardara pa do Triglava, pa malo naglo probuenim Banom do Pete i okolice, pa konano s Rajskom Djevom Kraljicom Hrvata na sud. Tko je bio prvi glas, drugi ili bas bilo je skroz svejedno, jer se ocjenjivalo i nagraivalo zborno pjevanje. Ne gine mi dva mjeseca, a moglo bi ti i gore, dokae li mi se upotreba dirigentske palice. Srea u nesrei, sudac je bio jedan od dobrih Leskovara, i jo k tome Hrvat. Nije bilo dovoljno dokaza i prijava milicionera Pere je propala. No, vrebao je od tad na Pero, zvani i tetoina, novu priliku i skoro smo mu sami pomognli da uspije. Dok smo se na sudu branili da nismo pjevali, on isticao: "Drue sudija, jesu, jesu". Stvar smo po oslobaajuoj presudi promijenili u "jesmo, jesmo", to ga je toliko iznerviralo u jednom danu da ne samo da je obnovio proces sasluanja nego je i gotovo uspio dokazati nau krivnju. No hajde, za utjehu, ostala mu je jedino mrnja i poriv za osvetom. - Dobro, a kada si dospio u zatvor? - Neto kasnije, ali ipak jo u prolom, Perinom vremenu.

- Razlog? - Nesporazum. Proveo sam dan s glumcima Borisom Dvornikom i Reljom Baiem, a od toga s Dvornikom neto due, odnosno, dugo u no. Snimala se, naime, u Toplinskim Krapinskim (kako Dvornik zove Krapinske Toplice) serija gdje su svoje uloge imali i gospodin Sagner, Bata ivojinovi, Burdu i ostala svita. "Crvenkapica", koritena takoer za snimanja, posluila je tom prigodom i za sklapanje poznanstava i eto, odigrala opet jo jedan od tisua vanih momenata u mojem ivotu. Provodio sam bezbrino dan, vei dio u vinskom podrumu Popovec, i ne slutei da e me rastanak s tada napitim prijateljem odvesti u zatvor. Sjeam se da sam se dovezao skoro pred kuu, kad mi se auto ugasio te ga vie nisam mogao pokrenuti. U pijanom stanju koje su prepoznali moji ukuani, odbili su mi izai u susret i pomoi pa je uslijedila refleksna reakcija izljeva bijesa, i pokuaj da zaustavljanjem nekog automobila u prolazu naem ekipu koja e mi pomoi. Bezuspjeno sam gubio vrijeme tako na cesti, dok se konano nisu pojavila svjetla, koja su se i zaustavila. Tri milicionera, dobro mi znana, koje sam ja toliko puta poastio, da sam njihov poziv da uem u milicijski auto protumaio kao alu. No nije bila ala i ja sam ti zaas zavrio u zatvoru. Sretan Perica, koji je bio deurni jer vie nije smio naputati prostorije, zato to je teren za njega bio preteak, doao je na svoje. Sinia u gajbi, ali u gajbi koju sam iskoristio za najavu promjena koje su se u politikom smislu neto kasnije i dogodile. - Reci, raci to si im radio? - nestrpljiva je bila moja duhica. - Pjevao oslobodilako-utjene pjesme, sentimentalnog ustrojstva, uz esto ponavljanje refrena kao to su "Ustani Bane", "Jo Hrvatska ni propala", itd. - I nisi se bojao? - Toliko sam bio povrijeen, da mi je bilo svejedno! - I dokle je to trajalo? - Oslobodili su me ujutro, jer su stranke poele dolaziti u administrativne referade pa je moje pjevanje budilo preveliki interes auditorija, a smetalo je to u to vrijeme dobro uhranjenog komandira, koji je na poslijetku jo odsluao moju jednosatnu misu kraj svih otvorenih vrata nasred nove policjske stanice u Pregrade. - I nisu te... - Nisu, ne znam zato, ali nagaam. - Dobro, je li ti to danjanja vlast uzela kao dobro? - Za ovu sam vlast ili bolje, dravu, napravio mnogo kvalitetnije pomake u ponaanju, ali vjerojatno jo nije vrijeme da se to verificira. - Zanimljivo, ali nisi zavrio priu o Slavici Komeniki? - Na postupke koje sam ti opisao alio sam se izravno predsjedniku dr. Tumanu. - Svaka ast! - s divljenjem e duhica. - Predsjednik je predao predmet na obradu svome savjetn