KA ISLAMSKOJ TEOLOGIJI OSLOBOĐENJA:MUHAMMAD HUSAYN FADLALLAH I PRINCIPI

ŠI'IJSKOG PREPORODA

Cilj ove rasprave je razlučiti i kritički raspraviti glavne ideje Muhammada HusaynaFadlallaha,savremneog ši'ijskog alima,koji je rođen u Iraqu 1936.godine i koji je živio u Libanu od 1966.godine.Proučavanje Fadlallahovih ideja može uvelikoosvijetliti sljedeče činioce:1) krizu civilnog društva u savremenom arapskom svijetu,2) smisao nasilja u prijelaznim i burnim političkim situacijama, 3) odnos između nasilja i svetog, 4) priroda uloge 'uleme koja je tradicionalno igrala ulogu čuvara vjere, i 5) rekonstrukcija domaćei, u ovom slučaju, religijske kulture u odgovoru na neposrednu opasnost od kolonijalizma od kako je viđen u liku izraelske države.

Ova pitanja određujumanje više,parametre Fadlallahaova misljenja i njegove pojave,prema mom mišljenju,kao najistaknutijeg teologa osloboditelja u savremenom arapskom islamu,posebno nakon prerane smrti Muhammada Baqira al-Sadra 1979. godine.Čitanjem između redaka,može se izvesti jasan zaključak da Fadlallah, uz to što je bio pod utjecajem ideja Khomeinija,Montazarija,Shari'atija,al-Bannaa i Sayyida Qutba,bio je također pod utjecajem Fanona,Freirea i čak Marxa.Kao postkutbijanski mislilac,Fadlallah razvija mnoge o Qutbu u vezi sa nekim savremenim problemima sa kojima se suočava muslimanski svijet.

Religijska kritika statusa qua i uloga 'uleme

Možda je jedna od najvažnijih razlika između Sayyida Qutba i Muhammada H. Fadlallaha u sljedecem:Dok je prvi razvio svoj islamisticki projekt naspram zaledja agresivnog i ideoloskog arapskog nacionalizma,drugi je razvio svoj projekt liberalne teologije spram zaledja postupno rastakajuce nacije/drzave kakva je Liban,zatim spram uspona sektaštva,porasta vanjske intervencije,bila ona zapadna,izraelska,sirijska ili iranska. Fadlallahov projekt teologije oslobođenja pociva na premisli da su propast,nazadnost,letargija,apatija i gubitak dinamizma bili usađeni u muslimansku dušu stoljećima do nas,tako da je jedini prihvatljivi odgovor permanentna,stalna kulturna revolucija koja struji iz naročitog čitanja islamskih načela.ključ koji otvara skrovite i brojne varijable u Fadlallahovu mišljenju se,možda,nalazi u njegovom kompliciranom religijskom putovanju jednog 'alima,koji je odrastao i stasao u ši'ijskoj teološkoj školi u Najafu i stekao svoje obrazovanje pred najistaknutijim ši'ijskim 'ulemanskim ličnostimasvog vremena.Kako Fadlallah zamišlja pojam 'ilma u odnosu na njegovu važnost za savremeno islamsko stanje ? I koju funkciju 'ulema mora ispuniti tokom bijede i tlačenja? Odgovor na ova pitanja mogao bi nam osvjetliti kritičke mogućnosti koje Fadlallah investira u moderno islamsko obrazovanje kao revolucionarnu pedagogiju i njenu moguću upotrebu kao oružja potlacenih da se oslobode od objektivnih i subjektivnih uvjeta tlačenja i nepravde.

Započnimo s tim da je očito da Fadlallah ne ograbičava svoju analizu znanja na apstraktnu i i irelevantnu dogmu,već ustrajava u prezentiranju jedne forme

1

religijskog intelektualizma koji je obuhvatan i revolucionaran.Drugim riječima,on teoterizira da su nepravedni uvijeti u modernom muslimanskom svijetu konstruirani od ljudi tokom godina,a konstruirale su ih konkretne i objektivne povijesne i društvene sile tlačenja,a preludij da se ukinu ovi uvjeti nalaze se u širenju jedne ideologije kontrasvijesti i pokreta koji ce biti predvođen predanom 'ulemom propovijednicima.Na ovu predanu i angažiranu 'ulemu i propovijednike Fadlallah gleda onako kako se gleda na avangardu i pionire islamskog preobražaja u qutbijanskoj terminologiji,da to bude inteligencija par exellence modernog islama.

Kako,onda,može 'ulemapostići revolucionarni status u društvu bez izvrgavanja opasnosti glavnih principa svoje religije? Fadlallah,'alim,otkriva da ima mnogo svetog znanja koje je rašireno diljem muslimanskog svijeta,ali da ovo znanje nema za posljedicu bilo koji zamjetljiv utjecaj na svakodnevni zivot i praksu ljudi.On postavlja pitanje: "zasto je 'ulema toliko degradirana a njen položaj tako podcjenjen?".Tu počiva razlog zašto Fadlallahova polazišna tačka nije 'ilm niti sveto znanje u metafizičkim,deološkim i egzegetskim aspektima,kako smo naprijed kazali,vec je njegova polazišna tačka uloga 'uleme kao angažiranog segmenta društva koji je predan zadaći okretanja društva naprijed.U ovom smislu,Fadlallah nas podsjeća na poznate riječi al-Ghazalija koji je bio jednako uzenmiren podcjenjivanjem 'ulemanske pozicije u muslimanskom društvu 12.st. po Isa a.s. Nisam vise obavezan da i dalje sutim,jer odgovornost govora, kako i da vas opominjem,nametnuti su mi vasm ustrajnim zastranjivanjemod jasne istine,vašom upornošću na podhranjivanju zla,vasim laskanjem neznanjem i spremnošću da budtee protiv onoga koji, da bi bio u skladu sa nalozima znanja,odstupa od obicaja i ustanovljene prakse ljudi.

Fadlallah je na isti način bio prisiljen govoriti otvoreno protiv društvenog i političkog tlačenja,jednostavno zato jer je sveta dužnost govoriti otvoreno.Fadlallah shvata da se stanje islama u 20.st. fundamentalno razlikuje od al-Ghazalijeva doba,ali da mehanizmi nepravde i tlačenja djeluju na upravo isti način kao i prije.U tom smislu,Fadlallah smatra 'ilm svetom dužnošću ali samo tada kada je 'ilm posvećen problemima i pitanjima sa kojima se suočava šire društvo.

Fadlallah je svejstan Kur'anskog stavka:

„Bog će uzdići na stepene dostojanstvene one od vas koji vjeruju i onima kojima znanje dato je.“

Međutim,Fadlallah smatra svoju ulogu kao ulogu običnog sluge masa.'Ilm ne zadobija nikakav značaj ukoliko nije transformirano u kritičku teoriju akcije.U izvjesnom smislu,istisnki intelektualac je onaj koji kombinira oboje, i 'ilm i kritičku percepciju.Fadlallah u toku svoga komentiranja obrazovanja i akulturacije propovjednika na savremenoj muslimanskoj sceni,postuira da da'Iyah,kao istinski intelektualac,mora u svojoj osobi kombinirati sljedeće fundamentalne principe i kriterije:1) 'ilm-sveto znanje;2) ma'rifah-kvantitativno i prakticno znanje;3)wa'y-svijest,i 4) hiss-percepciju.Po Fadlallahu, "pitanje neznanja i znanja jeste pitanje inteligencije i svijesti prije nego li je to pitanje kvantitativnog znanja."ova 4 naprijed navedena elementa moraju biti međusobno izmjenjiva u ličnosti propovijednika kao revolucionalnog itelektualca.U ovom smislu ,Fadlallah nas podsjeća na poznatu

2

distinkciju koju je podcrtao Richard Hofstadter između inteligencije i intelekta.

Inteligencija djeluje unutar okvira ograničenih ali jasno utvrđenih ciljeva, i može biti brza u rješavanju pitanja mišljenja za koja se čini se da ih ne može riješiti.Npokon,inteligencija je ono što se univerzalno upotrebljava da svakodnevno može vidjeti na djelu i zadiviti proste i zakučaste duhove.Intelekt,s druge strane,je kritička,kreativna i kontemplativna strana uma.Dok inteligencija ide za tim da shvati manipulira,preustroji i ispravi,dotle intelekt ispituje,duboko uranja,pita se,čudi,teoretizira,kritizira i domišlja.Inteligencija će posegnuti za neposrednim značenjem u nekoj situaciji i procijeniti ga.Intelekt ce procjenjivati procjene i tragati za značenjima stanja kao cjeline.

Propovijednik kao istinski intelektualac je ideolog s kritičkim intelektom i oštrom vizijom stvari.Propovijednik uvijek mora biti u pokretu protiv tlačenja,nazadnosti i straha.Pronicljivi propovijednik jeste čovjek koji se oblikuje unutrašnjom sposobnošću da osjeća i proniče kroz stvari,i čak predskazuje stvari prije negoli će se dogoditi.Iznad svega ,kritička percepcija ovisi o saosjećajnosti,milosti i positovjećenju sa žalosnim događajima.Kritička percepcija,također, odlikuje se strpljivošću ,vodstvom i upravljanjem.

Fadlallahah brine to što je inteligencija vjerskih ljudi mogla biti iskvarena pogrešnim obrazovanjem i stoljećima dugim nazadovanjem,kao i zapadnim obrazovanjem i idejama.Čak je i društvena percepcija običnih ljudi oblikovana naspram ovog opresivnog,tlačiteljskog zaleđa. Mi (muslimani) zapazili smo ili se osvjedočili u gnusne zločine koje je kapitalistički sistem generirao, budući da mi još uvijek prolazimo kroz gorko iskustvo ekonomskog i političkog imperijalizma.

Ovo je samo jedna strana slike koja bi se mogla objasniti kroz lupu društvenih i ekonomskih uvjeta.Što je međutim,još bolnije,jeste nesposobnost modernih muslimana da prevedu 'ilm u kreativnu teoriju i progresivnu akciju.

Naspram ovog zaleđa,Fadlallah ne gleda na 'ilm kao na izolirani hram,niti su pripadnici 'uleme izolirani svećenici.Navodeći kur'anski stavak koji kaže da se "Boga boje samo oni Njegovi(Božiji) robovi/štovatelji koji su učeni,Fadlallah povlači vezu između 'uleme i Božijih poslanika i vjeronavjestitelja.Pripadnici 'uleme su,prema njegovu mišljenju,povjerenici božijih poslanika prema masama.Fadlallah uzima i ovaj naredni hadith k srcu:"'Ulema je nasljednik Božijih poslanika sve dok ona ne prione za Ovaj svijet.Drgovi Muhammeda a.s. su pitali:"Što znači prionuti uz ovaj svijet?" A Muhammed a.s. je odgovorio." To znači biti rob sultanu.Ako vidite 'ulemu da radi takve stvari budite na optezu da ne razore vjeru.".Prema Fadlallahu pripadnici 'uleme nisu samo nasljednici Božijih poslanika u materijalnom ili vjerskom smislu,već oni nadziru poslaničku misiju Božijih poslanika(nakon njihove smrti).Drugim riječima,'ulemi je povjerena misija sređivanja društvenih i političkih uvjeta i stanja ljudi.Crkvena hijerarhija ne postoji u islamu i svakoje u krajnjoj analizi odgovoran.'Alim(vjerski učenjak,obrazovani čovjek),posebno kada oblači religijski plašt,jest simbol očuvanja vjerske poruke.Poruka 'ulemanskog plašta je i ta da 'alim odbija da ga vlast obuzme,da on čuva svoju nezavisnost i autonomiju i da uvijek bude svjestan da je 'alim nasljednik Božijih poslanika po tome što mora dobrovoljno

3

da žrtvuje čak i svoju krv za taj cilj.Prema Fadlallahu,"to nije puko pitanje čovjeka koji se pokaže na glavnom džamijskom ulazu da bi drugi ljudi za njim klanjali...Pitanje je ovdje o samoj sudbini Kur'ana,poruke i ovog pokreta." 'Ulema nisu oni ljudi koji naprosto samo riječima "dopuštaju ono što je ispravno i zabranjuje ono što je pogrešno," već 'ulemi pripadaju oni ljudi koji djeluju kao uzori u preobražaju postojećih uvjeta življenja.Mnogi su iskoristili islam za neke materijalne ciljeve.Fadlallah pravi razliku između mučeništva i komercijalne upotrebe islama ili prilagođavanja islama.Postoji zasigurno golema razlika između ove dvije situacije.Briga o svakodnevnim društvenim i političkim problemima ljudi vodi do neprestanog žrtvovanja i svirsihodne egzistencije,pa možda i do konačnog mučeništva.S druge strane korištenje islama kao medija za bogaćenje i zgrtanje materijalne koristi jeste,krajnjoj analizi,pokoravanja cijelom sistemu društvene i političke strukture koju održavaju sadašnje vlasti.

Oslanjajući se na svoju premisu da je čovjekova predanost nekom cilju ono pravo,Fadlallah svraća pažnju na zapadnu zaslijepljenost opasnošću islamskog fundamentalizma.Fadlallah tvrdi da "Zapadnjaci tvrde u svojim zapadnim medijim a također i u kolaboracionalističkim medijima ovdje kod nas,da opasnost ne počiva u Izraelu,kolonijalizmu i sistemu nepravde kod nas,već da opasnost,zapravo,leži u islamskom fundamentalizmu."Zapad po riječima Fadlallaha,želi da se svako bori protiv ove nove baklje islama,protiv tipa islama koji se ne predaje lahko ni imperijalizmu ni neznanju,i koji odbija da bude sluga u palačama kraljevai prinčeva,i koji odbija da bude portparol sultana tako da umiri mase u korist vladara.Znate li zašto je ovaj islam opasnost?One je opasnost jer drži otvorenim oči ljudi spram slobode,kao što ih čini otvorenim i spram robovanja Bogu.Biti rob Božiji znači stajati kao slobodna ličnost pred svijetom.Smisao da budeš samo božiji rob jest u tom da se nikogne bojiš osim boga...Ono što neprijatelji progone jest vođa vakvog islama,a ne službenog islama koji se slobodno kreće po sektaškim i kraljevskim mjestima.Neprijatelji progone kur'anski islam.Etp zašto zapadni mediji prisiljavaju ljude da vjeruju da su ovakvi vjernici ekstremisti,radikali i teroristi.Unašim očima oni su samo predani muslimani.

Paralelno sa al-Bannaovom i Qutbovom diskusije o ulozi oficijelne 'uleme,Fadlallah zapaža snažnu vezu između neke 'uleme i opresivnih činilaca u društvu.Ipak,čini se da Fadlallah cijeni neugodan položaj većine 'uleme koji ne pružaju ruku pomoći silama tlaćenja,već su,u najmanju ruku,posljedica samih tlačiteljskih uvjeta i,posljedično tome,šuteći ne mogu shvatiti svoj škripac.Mnogi među ovakvom 'ulemom kritiziraju neke forme etičkih i društvenih devijacija u društvu.U međuvremenu,međutim oni zanemaruju raspravljati o fundamentalnim društvenim i polotičkim pitanjima,takvima kao što su politička i društvena nepravda i društveni kriminal:Fadllallah se u svojim argumentima oslanja na pravnu tradiciju u islamu i slaže sa sa modernim islamskim aktivizmom koji veli da islam nije samo religija obredoslovlja,več dinamička društvena i kulturna sila koja je neodvojiva od svakih interesa i problema društva.On teorijski izlaže da je od bitne važnosti razlučiti između dva prisustva islama.

Prema mom mišljenju,islam ima dva prisustva (1) u kontekstu države i (2) u kontekstu pojedinca i društva.Islam se razlikuje od sadašnjih društvenih i

4

intelektualnih pokreta po ideji da musliman ne može čekati da primjeni islam u svom individualnom i kolektivnom životu dok se ustanovi islamska država...postojanje islamskog političkog sistema nije esencijalan uvjet za primjenu islama na individualnoj i kolektivnoj ravni.

Ovo je možda jedna od glavnih razlika između Qutba i Fadlallaha.Iznad svega islam je "vjera događajućeg jihadana svim frontovima.Isla nastoji otvoriti principe veličine,ponosa i slobode od svih vrsta imperijalizma i ropstva." Problem velikog broja islamskih propovijednika ,prema Fadlallahu,jest taj što oni ne shvataju da Šerijat stavlja naglasak na jihad kao veliki princip u islamu(a ne samo na jihad kao rat).Takva situacija postaje čak kritičnija. Kad takva ´ulema ustane protiv principa promjene u društvu,i kad se otvoreno usprotivi revolucionarnom pokretu koji ustaje protiv tlačiteljskog sistema i zlih sila na svijetu.Takva 'ulema posljedično tome,predstavlja najveću rezervnu snagu kontrarevolucije koja podržava nterese konzervativnih grupa i saveznike starog režima.U ovom smislu se i vjernivi mijenjaju,da bi bili zaplašeni elemnti koji su ambivalentni prema činiocima promjene.Posljedično tome,vjerovanje se transformira u element rigidnosti umjesto da postane element koji vodi kretanju i širenju.

Fadlallah opominje protiv dvostrukog aršina spram korumpiranih uvjeta življenja i pomanjkanja odlučnosti,a što karakterizira muslimane u dobu dekadence i propasti.Sljedeći navod Žan Pol Sartra je vrlo prikladan da osvijetli namjere M.H.Fadlallaha: "Razumijeti znači mijenjati,prevazilaziti sebe." Fadlallahov projekt je utemeljen na borbi protiv vladajućih ideja u društvu kroz stvaranje alternativne revolucionarne srtukture mišljenja.To je poziv da se ostane unutar opsega vladajućih ideja, niti pak unutar opsega mišljenja skorašnje kolonijalne tradicije koja " pritiska kao noćna mora umove ljudi.

Premda on ne koristi marksistički vokabular,Fadlallh poziva da se ukinu hegemonističke ideje starih režima,gdje očito čujemmo eho sljedećih poznatih riječi Karla Marxa:Ideje vladajuće klase u svakoj epohi vladajuće ideje ,to jest klasa koja je materijalna sila društva jest u isto vrijeme njena vladajuća intelektualna sila.Klaa koja ima na raspolaganju sredstva za materijalnu proizvodnju,posljedično tome,kontrolira sredstva mentalne/duhovne proizvodnje.

Fadlallah koji je u potpunosti svjestan utjecaja modernih povijesnih uvjeta na muslimane na koje on gleda kao na neprestani ciklus propasti i represije,izaziva muslimansku inteligenciju,posebno 'ulemu,da rekonstruira temeljne pojmove islama na način koji osvjetljava savremenu situaciju.Fadlallah smatra da je muslimanska inteligencija opkoljena tamnim pojmovima (afkar gha'ima) upravo zbog toga jer im nedostaje"čvrsta pojmovna osnovica" (qa'ida fikryya saliba).Iz ovog ugla Fadlallah se bavi kulturnim formiranjem 'uleme i šta to formiranj eznači za sadašnjost.Premda on tvrdi da je odgovornost svakog muslimana da ponese odgovornost da'wata na svim razinama života,on u osnovi stavlja odgovornost na pleća 'uleme koja,po mišljenju Fadlallaha mora biti uključena u život svog naroda .Iz ovog ugla on kao i Sayyid Qutb,napada fiqh(pravo) tamnih vijekova,ili takav tip jurisprudencije koji je bio proizveden tokom doba propasti i dekadence.On takvu jurisprudenciju smatra fiqhom neznanja i fiqhom zaostalosti,smtra ga fiqhom kompromisa koji negira

5

postojanje problema i koji smtra da sve dok se islam prakticira,nema potrebe da se kritizira status quo,niti tlačiteljsko ponašanje privilegiranih u društvu.Prema Fadlallahu pravo pitanje jeste pitanje islamse slavne prošlosti(al-'izzah al-islamiyyah).

Fadlallah priziva u sjećanje događaj iz Karbale i mučenje al-Hassainovo i članova njegove porodice kao znak da je mučeništvo u teškim vremenima nužno za očuvanje islamske veličine i slave.Prema Fadlallahu,'alim je,uz to što je istaknuti čuvar i interpretator svetih tekstova,savjest zajednice.On saosjeća sa narodnim bolom,žali sa njim i osjeća puls svog naroda.Usljed toga što smtra da je zajednica pod neposrednom opasnošću ne samo progona,već istrebljenja-što je posebno rezultat izraelske okupacije južnog Libana,gdje živi znatan broj Libanskih ši'ija -Fadlallahov jednostavan odgovor jeste otpor.Otpor je odgovor, "jer obziri čovjeka su prije obzira zemlje i nacije.Sve dok je čovjek ponižen i porobljen,zemlja nema uopće nikakva značaja.Sve dok neprijatelji upadaju i nastanjuju se u čovjekovu psihu i emocije,nacija nema nikakve vrijednosti." Odgovor je da se unište strahovi koji dugo traju.U ovu svrhz Fadlallah piše sažetu ali važnu raspravu o naravi i ulozi otpora stranoj vojnoj sili i razgranavanju ovakvog tipa stanja na relativno malu ši'ijsku zajednicu.U djelu al-Muqavamatul-Islamiyyatu(islamski otpor),Fadlallah smatra da je otpor protiv Izraela dio šire konfrontacije između muslimanskog ummeta i izraelskog neprijatelja.Prema Fadlallahu,pitanje Libanskog juga nije sektaško-nije ni ši'ijsko, ni sunijsko ni kršćansko,već je simbol većih problema sa kojim ase suočava muslimanski ummet danas.U ovom pogledu Fadlallah vjeruje u konstantnu revoluciju i promjenu.Revolucije se,prema njegovom mišljenju,ne smiju ograničavati na nekoji regio ili zemlju sadašnjeg muslimanskog svijeta.

Revolucija ne može biti ograničena na poseban region.Revolucija je izrazdinamičkog mišljenja koje reflektira duboku bol,tlačenje i eksplatiranje čovjeka.U ovom pogledu, revolucija je univerzalniljudski fenomen...koji ne može biti roba za izvoz ili uvoz.Revolucija je debatadijalog,izazov i pokret a kad se sve to postigne,revolucia postaje prirodni fenomenu svijetu.

Prema Fadlallahovom mišljenju," Tlačenje je zlo,kolonijalizam je zlo,cionizam je zlo."

Islamska teorija o tlačenju

Fadlallah razvija svoju islamsku teoriju tlačenja na temelju dvije stvari:a) svoha razumijevanja kur'ana i b) svoha čitanja objektivnih društvenih ekonomskih političkih i kulturnih uvjeta koji okružuju potlačene mase u modernom muslimanskom svijetu.U biti,Fadlallah smtra tlačenje jednim procesom dehumaniziranja koje negira slobodu koju kur'an daje čovjeku.Potlačeni (al-Mustad'afun po kur'anskoj terminologiji) trpe zbog socijalne i ekonomske eksploatacije i iznad svega zbog samopodcjenjivanja.

Fadlallah smatra da su bogataši vladajuća elita odgovorni za ovakvo stanje stavri.U izvjesnom smislu,on tvrdi da je tlačenje i strah nešto što je ljudski inženjering.Šta

6

više vladajuća elita je u stanju da politički osujeti slobodu siromašnih ljudi koji su,prema Fadlallahu,podpali pod vlast bogataša koji posjeduju ekonomska sredstva proizvodnje.Prema tome,siromašnima se stalno negoira sposobnost da postanu samodovoljni.Drugim riječima,siromašni su učinjeni ovisnim o ekonomskoj srukturi bogatstva,oduzeta im je njihova neovisnost da sami donose odluke.Jednostavno kazano,sirotinja je otuđena alijenirana.Ovdje se Fadlallah slaže sa M.Marxom da je sirotinja lišena svoga stvaralačkog kvaliteta,zbog toga što je od nje oduzet rezultat njezina rada.To je više od puke dehumanizacije,raščovječenja.Ekonomska snaga postaje snažan" element(vanjske)prisile koja paralizira ili ukida autonomnu volju čovjeka." Premda Fadlallah ne vjeruje u marksistički metod klasne analize, ipak,oni tvrdi da su,kao i proletarijat u marksističkoj terminologiji,potlačeni otuđeni zato što su liešni svojih esencijalnih vrijednosti.

To što određuje čovjekov identitet jeste njegova sposobnost da postigne slobodu bez bilo kojih unutarnjih ili vanjskih zapreka.Fadlalah se u biti slaže sa Paulo Freireovim određenjem da je prava sloboda "osujećena nepravdom,eksploatacijom,tlačenjem i nasiljem tlačitelja.Prava je sloboda potvrđena čežnjom potlačenih za slobodom i pravdom,i njihovom borbom da iznova otkriju svoju izgubljenu ljudskost." Međutim,on ne ide tako daleko kao Freire u proklamiranju da je velika povijesna misija potlačenih da oslobode i sebe i svoje tlačitelje.Fadlallah takvu vezu (između potlačenih i tlačitelja) uopće ne vidi.Naprotiv,Fadlallah je mišljenja da,ako se moraju ukinuti uvjeti tlačenja,onda logično slijedi da mora biti uništena i vladajuća elita.Kako je spomenuto,Fadlallahova teorija oslobođenja koristi 'ulemu kao vodeću i predanu inteligenciju u društvu,da intervenira kritički na strani masa kako bi se zacrtao put ka spasenju.'Ulema mora pomoći masama da transformiraju svoje stanje potlaćenosti u stanje slobode.Sloboda se spoznaje u muci i tjeskobi,a potlačeni,da bi postigli svoju emancipaciju,moraju proći kroz mnogo patnje,što je,zapravo,zahtjev ovakvog tipa života.

Nadalje,Fadlallah smatra da,usljed plemenske i poluplemenske prirode mnogih muslimanskih društava ,porodične veze i prestiž još igraju sržnu ulogu u jačanju uvjeta tlačenja.Bogataši se uvijek oslanjaju na svoju porodičnu tradiciju ili na svoje shvatanje te tradicije.Nije,stoga,iznenađajuče oni koji su ustali protiv vjerovjesničkih poruka pripadali najvišim porodicama u društvu.

Uz ekonomsku moć i porodične veze,Fadlallah tvrdi da bogataši posežu vrlo često za vojnom moći da bi se održale vlasti i da bi održali prestiž.To zapravo znači da diljem muslimanskog svijeta postoji manjina vlastodržaca koja se dočepala vojske,a ta je vojska,opet,u službi vladajuće elite.Izvanjski govoreći Fadlallah je mišljenja da domaća vlast i vojna elita spostvalja veze i saveze sa međunarodnim imperializmom da bi ograničila i paralizirala autonomnu slobodu manjih nacija.Ova veza vlasti neograničava se samo na ekonomsku i društvenu eksploataciju,već,također, i na kulturnu i na intelektualnu ovisnost .Fadlallah dolazi do važnog zaključka da različiti načini eksploatacije ,kako prikriveni tako i vidljivi,postoje u modernom muslimanskom svijetu.Ljudska povijest je suma "neprestajućeg tragičnog sukoba izmeu jakih i slabih,između silnih i potlačenih,te između nepravde i pravde."

Uz ove oblike eksploatacije,Fadlallah uvodi termin "Doktrinalno tlačenje" (istid'af fi I-'aqidah) da bi opisao smetnje koje oblikuju savremeni intelektualni mozaik u muslimanskom svijetu.On opisuje u predhodno navedenim terminima kako čovjeku

7

nedostaje "fleksibilno i jako misljenje koje mu omogućava da se otvori prema Istini,te,posljedično tome ,nedostaju mu intelektuali metodi koji mu omogućuju da zaimadne detaljno i obuhvatno znanje kao sredstvo ra razlučivanje različitih puteva." Drugim riječima, Fadlallah vjeruje da moćni i tlačitelji više vole da potlačeni žive u stalnom stanju bjede u kojim neće čak ni biti svjesni svoga stanja.Fadlallah to temeljito izlaže na sljedeći način:

Na razini kako doktire tako i života, ne postoji razlika između slučajeva tlačenjapojedinca i slučajeva u kojima se tlače zajednice i narodi.Iz ovog zaključujemo dasuprotstavljanjem silama zla i nepopustljivosti ,koje predtavljaju imperialističkumoć koja protežira ekonomski i politički imperijalizam, jetse islamskaodgovornost koja se mora izvršiti u okviru sredstava što ih muslimanske mase posjeduju.

Fadlallah smatra da Kur'an,kao sveti dokument,govori protiv tlačenja i ohrabruje čovjeka da se buni protiv tlačenja.On napominje da Kur'an pravi razliku između dvije kategorije potlačenih: 1) potlačeni koji imaju sredstva ali im nedostaje volja da promijene svoje stanje.Takvi više vole strah,komfor,lagodu,ne želeči da žrtvuje svoj osjećaj sigurnosti ,ličnu dobit i prestiž,te 2) potlačeni koji su rođeni u objektivnim tlačiteljskim uvjetima i koje Kur'an ohrabruje da emigriraju pomoću čega bi prekinuli krug straha i tlačenja.Prva grupa potlačenih biva kažnjena jer se ne drži kur'anskog nagovora o iseljenju:

Meleki će pitati one koji su prem asebi zgriješili,kad im duše budu uzimali:"Na čemu ste vi bili?" A oni će odgovoriti: "Bili smo na zemlji tlačeni!" A melekiće pitati: " A zar Zemlja Allahova prostrana nije pa da se po njoj selite?!"Eto njimaće Džehenm biti stanište.A ogavno li je to boravište.(Kur'an, 4:97).

Fadlallah smatra da ima više načina suprotstavljanja tlačenju.Samo jedan od njih je iseljenje da bi se vjera prakticirala slobodno,daleko od bilo kakva tlačenja.

Ka islamskoj teoriji vlasti/moći

Kako je pokazano u predhodnom odjeljku,Fadlallah prihvata revolucionarni islamskipogled koji se ne ustručava pružiti otpor tlačenju i nepravdi.Fadlallahova polazna tačka u tretiranju pitanja vlasti je hendikepirajuće stanje muslimanskoh ummeta i rastući vanjski pritisak na muslimane da,prema njegovom mišljenju ,pribjegnu samodefetizmu oi apatiji spram izazova koji ih okružuju.Fadlallah postavlja sljedeće pitanje: Zašto čovjek mora posvetiti toliko mnogo energije i vremena raspravljajući o pitanju vlasti/moći.On tvrdi da i moć i slabost jesu dvije ključne dinamike koje definiraju odnos između "potlačenih naroda" (aš šu'ubu l-mustad'afah) i "tlačiteljskih sila"(al-qiwau l-mustakbirah). To je bez ikakve sumnje dijalektička situacija koja uveliko opterećuje svakodnevni život potlačenih ljudi i čini ih totalno zavisnim od tlačitelja u njihovom ekonomskom,kulturnom i društvenom životu te čak i u njihovom pojmovnom životu.Da bi zaimala tačno razumijevanje islama kao "društvene i političke religije" (din ijtima'i wa siyasi) koja obuhvata sve aspekte života islamska teorija vlasti/moći mora biti transformirana u obuhvatni obrazovni proces,sa kurikulom i programom koji se kreće u svim pravcima.Doista je uveliko pogibeljno da se slabost nameće ummetu koji je suočen sa zaleđem

8

zaostalosti,presiom arogantnihsila,pogibeljno je,također,da negativni i apatijski pristupi preovladavaju među muslimanima koji se suočavaju sa izazovima

Da bi jihad(džihad) postao jedan stalno rastući i dinamički proces,muslimani moraju prezentirati islam "kao jedna neovisna ekonomska,politička i pojmovna jednadžba koja se suočava sa nevjerničkim i arogantnim jednadžbama (stranih sila) ".U nekom smislu,Fadlallah ne tretira jihad na način kako ga shvaća,da navedemo Bernarda Lewisa, "preovlađujuća večina klasičnih teologa,pravnika i tradicionalista...(koji) shvaćaju obavezu jihada u vojničkom smilsu,i prema tom shvaćanju ga izlažu." Jihad je,prema mišljenju Fadlallaha,jedan sveobuhvatni pojam koji pokriva duhovno i fizičko,konkretno i suptilno.Fadlallah se slaže sa Sayyidom Qutbom da je 'aquida,kao apstraktna teološka doktrina,beskorisna ukoliko ne pribavlja svjetlo vodilju za probleme sa kojima se hrvu savremeni muslimani.

Fadlallah definira vlast/moć kao materijalnu silu i duhovnu energiju.Materijalna sila nije sama dovoljna da očuva boljitak i teritorijalni integritet jedne nacije.Temeljeći svoj argument na uveliko razblaženoj premisi da "slabi imaju pravo da za sebe priprave različit sustav pravila," Fadlallah stavlja kao uvjet da siromašne nacije potrebuju unutarnju i duhovnu moć da bi se oduprle kontinuiranoj propagandi koja je,prema mišljenju Fadlallaha,zaštitni znak Zapada,a tu propagandu vode arogantne sile.Neokolonijalizam je postao institucionalizirana to je bila posljedica psihološkog poraza potlačenih naroda i ljudi.Ne imati moć ne znači samo izgubiti volju za borbom i žellji da se ostane na životu, "već ne imati moć znači postati kopija i sjena drugog ljudskog bića," a slabe nacije postale su kopije moćnih nacija. Odbacujući argument da islam,kao monoteistička religija, lišava čivjeka njegove esencijalne slobode izbora spram velike moći Božije, Fadlallah tvrdi da je odnos boga i čovjeka tako kako je objašnjen Kur'anom,bitno emancipatorski. " Kur'an ( sa svojom osloboditeljskom misijom) je temeljni izvor snage koja čovjeku daje stalnu energiju,i pokreče ga na autonomno kretanje stalnoga rasta i obnove,da bi tako čovjek mogao bonoviti i život oko sebe i podsticati ga naprijed." Međutim Fadlallah priznaje da su se, tokom islamke povijesti pojavile brojne filozofije i svjetonazori s ciljem da opravdaju društvenu nepravdu i tlačenje siromašnih od strane bogatih u ime sudbinskog predodređenja i apstraktne Božije moći.

Fadlallah gleda na povijest kao na neprestanu borbu između tlačitelja i potlačenih.Nepravda,na dubljoj razini, involvira poništenje čovjekove humanosti.Nepravda znači opstruiranje čovjekove autonomne volje eksploatatorkis,hegemonističkim i vladajjučim silama koje postoje u društvu.Fadlallah je doista svjestan društvenih dimenzija tlačenja i slobode.Dok je njegova polazišna tačka naročito razumijevanje Kur'anskog teksta i afirmiranja slobode pojedinca,on pokušava da se uhvati u koštac sa stanjem klonulosti svoje zajednice u Libanu i širem stanju muslimanskog ummeta.U neku ruku,Fadlallah se bori sa bolnim slomom i propašću civilnog društva u Libanu i klonulim utjecajem koji je ovaj slom mogao imati na obične ljude što je bolno,nadalje,jeste da ovo nasilje nije zamaskirano ili prikriveno/latentno,već je eksplicitno,očituje se usvakodnevnim gubicima života koji podstiču unutarnje i ,također ,vanjske sile.Nasilje je inicarno,kako je to bilo stolječima,sa strane moćne elite sa vlasti ,koja se ne obazire na mase,osim što im zadaje trpljenje i bol.Odgovor na ovu tragičnu situaciju je,po

9

definiciji,tragičan.Međutim,možda ova tragedija,šire posmatrano,osigurava neku vrstu spasenja za zajednicu kao cjelinu.

Fadlallah ne zaboravlja duboki utjecaj koji je feudalni mentalitet mogao imati na moderni muslimanski um.On naglašava da buržoaska revolucija-ili nacionalistička revolucija u modernom muslimanskom svijetu-nije uspjela da se oslobodi uveliko ušanćenih osječaja i pojmova ropstva,podčinjavanja i eksploatacije koji još određuju kulturne parametre modernog muslimaskog svijeta.Prema tome,muslimani moraju razumjeti islam kao radikalni prekid sa svim tim ušanćenim ublicima ropstva.Islam postaje društveni i povijesni činilac velike transformacije i promjene.

Fadlallah je opsjednut -šta je i razumljivo-sektaškim,ekonomskim i društvenim podjelama i unutarnjom borbom u muslimanskoj zajednici.On provodi dosta vremena pokušavajući d arekonstruira islamsku ideologiju društvene kohezije kao važan korak u borbi protiv kolektivne slabosti i ovisnosti o vanjskim silama.Društveno jedinstvo,koje sebe prevodi u jednu kontrasilu spram sektaštva i nejedinstva,može se postići samo ukoliko se ispune određeni uvjeti.Prvo,Kur'anske sastavnice jedinstva-to jest milost i saosjećanje među vjernicima-aktueliziratipod sadšnjim uvjetima.Drugo, pažljivo proučiti povijesne primjere jedinstva.Treće,činioce tlačenja i otkriti i poraziti.Nije iznenađujuće da Fadlallah smatra da ovaj posljednji uvjet zauzima visoko prioritetno mjesto.On tvrdi da su tri oblika vlasti u islamskoj povijesti uvijek odgovorni za ustanovljenje filozofije slabosti i nazadnosti:

1)Društvena i ekonomska privilegirana elita koja sa bori protiv bilo koje revolucije u ime očuvanja statusa quo.2)Vjerski ljudi,vladari i političari,koji se razvijaju na podjeli i koji slijede maksimu "zavadi pa vladaj!",i 3)Zagovornici devijantnih ideologija koji su uglavnom podstaknuti od strane spoljnih sila s ciljem da razore koherentnost muslimanskog ummeta.

Društvena kohezivnost predpostavlja doktrinalno jedinstvo.Fadlallah opominje i upozorava protiv koncepcijskog nejedinstva, jer bi bilo koja "razlika u općim doktrinalnim pitanjima utrla put stvarnim jazovima u društvenom i koncepcijskom kosturu društva."

Fadlallah smatra da kur'an sankcionira upotrebu vlasti/moći u islamu.Kur'an smatra da je vlast pitanje koje je povezano sa etikom i društvom.Povijesno govoreći, međutim bogati se koristili vlast kao mehanizam da se razlikuju od društva,i kao način da eksploatiraju i izrabljuju siromašne slabe u društvu.Povijesna upotreba vlasti na takav način uvijek se sačinjavalo problem za potlačene.Fadlallah smatra da su potlačeni spriječeni da se preobraze u nezavisna i participacijska bića,i uvijek su prisiljeni da se osjećaju ovisnima o vlastima koje su iznad njih.Negiranje njihove čovječnosti,u neku ruku dovelo je do samopodcjenjivanja i sljepilaspram stvarnih mogućnosti koje bi siromašni mogli posjedovati.Prema Fadlallahaovom mišljenju,sveta je dužnost odgovorne 'ulama islamskih mislilaca da upozore šutljivu i potlačenu većinu na njihov bezizlazni položaj ,i da skrenu pažnju na doktrinalni i etički islamski stav koji se protivi takvoj eksploataciji i bijedi.Također, prema Fadlallahu ,'ulama mora održati i očuvati dialoški odnos sa potlačenim kao sredstvo pomoći da iskažu svoju duboku usađenu muku.U izvjesnom smislu,Fadlallah nas podsjeća na riječi Freirea da je "jedini djelotvorni instrument ( u oslobađanju

10

potlačenih) humanizirajuća pedagogija posredstvom koje vodstvo ustanovljava stalni odnos dijaloga sa potlačenima." Fadlallah drži da je upotreba vlasti od strane pootlačenih opravdana zbog sljedećih razloga:1)Da se potlačeni odbrane od unutarnje malaksalosti i apatije,

2)Da budu u vezi sa porukom islama na dinamičan i jasan način,i

3)Da se bore protiv neokolonijalizma kao društvene ,ekonomske i političke realnosti u savremenom muslimanskom svijetu.I klasični i moderni kolonijalizam,prema Fadlallahu koristi svoje vojne i političke moći da bi prisilio narode na podčinjenost i ropstvo.Ovakva situacija ima za posljedicu rasnu superiornost kolonizatora i ovisne ekonomske veze između kolonizatora i koloniziranog kojima "slabi i kolonizirani narodimoraju pribaviti sirovinske materijale za potporu industrije kolonizatora." To je,međutim tek prva etapa koloniziranja koja predhodi mnogo pogubnijoj formi ropstva u kojoj industrijska civilizacija ostavlja svoj pečat na živote naroda i oblikuje njihovu osobnost na svoj vlastiti način,tako da potlačeni ustremljuju svoj pogled na nju (industrijsku civilizaciju) u svojim općim iposebnim naporima.Spram ovakvog zaleđa ,(kolonijalizam) je uvijek stvarao nered (fitnah),izmišljao ratove i probleme,ispričavao razvoj industrijskog pokreta u zemljama u razvoju.Taj je industrijski pokret dugo vremena bio pokušaj da se postigne samodovoljnost u potrošačkoj robi ali, imperijalističke su zemlje uspjele preokrenuti ekonomiju zemalja u razvoju u vojno orijentiranu ekonomiju...,prisiljavajuči tako nerazvijene zemlje da bankrotiraju,što je uzrok teških vojnih obavezai velikog duga.

Prema ovome Fadlallah nas podsjeća na riječ Franza Fanona koji je kazao o kolonijalizmu:

Kolonijalizam i imperijalizam nisu podvukli crtu kad su povukli svoje zastave i svoju policiju sa naših teritorija.Stolječima se kapitalisti ponašaju u nerazvijenim zemljama na način koji se nimalo ne razlikuje od načina ratnih zločinaca.Deportacije,masakri,prisilni rad i ropstvo bili su glavni metodi koje je koristio kapitalizam da bipovećao svoje bogatstvo, svoje zlato ili dijamantne rezerve i da bi uspostavio svoju vlast.

Islam se ,kako je naprijed spomenuto ,ne suzdržava da propagira silu kao instrument za oslobođenje.Glavni ciljevi upotrebe vlasti mogu se sumarno pokazati na sljedeci način:1) Rekonstruiranje muslimanskog života i osiguranje takve vlasti koja je ,ako se vrši na valjan doktrinalni način i u etičkom smilslu,glavna pozitivna dinamička sila u društvu,2)Zaštita 'aquide od tlačenja koje bi moglo usljediti od njenih neprijatelja,stavljajući tako vjernike u stanje jada i bijede,3)Pomaganje potlačenih i eksploatiranih protiv tlačiteljskih sila oličenih u unutrašnjim i vanjskim neprijateljima,4) Slabljenje nevjernika i rušenje njihove moći,i 5) Pribavljanje samoodbrane i očuvanja naroda,svetih mjesta i zemlje protiv bilo koje agresije.Prema tome,islam opravdava,pravno i etički,upotrebu vlasti protiv činjenja loših djela i protic skretanja sa puta pravde.To dovodi do pitanja interesa (maslahah) muslimanske zajednice.Interes muslinakse zajednice nužno potrebuje borbu protiv tlačenja u ovoj fazi muslimaske povijesti.

11

Vlast je.također nužno potrebna da bi se odgovorilo na kritičke izazove savremene situacije.Fadlallah poentira da njegov savremeni muslimanski svijet pati od gubitka pozitivne energije,s jedne starne,dok na drugoj strani lokalni međunarodni neprijatelji muslimanskog svijeta izjedaju veliki komad njegovih resursa,kako materijalnih tako i ljudskih.Fadlallah daje primjer naftne industrije koju praktički kontrolira manjina bogatih ljudi čija je uveliko povezana sa sudbinom kolonijalizma.Evo šsta Fadlallah o tome veli: Mi smo,dakle,protiv kolonijalizma jer on lišava čovjeka njegove slobode,eksploatira njegovu ekonomsku,društvenu i kulturnu egzistenciju u korist kolonijalizma.Svi eksploatirani ljudi imaju pravo da žive u slobodi i poštovanju.Eto zašto smo mi protiv kolonijalizma bio on američki,evropski ili sovjetski.Mi smo protiv svih represivnih režima i represivnih lidera,jer mi vjerujemou pravdu za svoje ljude, uključujući i griješnike.

Fadlallah smatra je Zapad neprijatelj par exellence.On tvrdi da je zapad odgovoran za stvaranje sredine opterećene nasiljem na Srednjem istoku općenito i u Libanu posebno.Nasilje smatra Fadlallah,neemanira iz stanja uma,već iz datih društvenih i političkih uvjeta nametnutih tlačiteljskom vlašću/moći Zapada.Fadlallah opominje protiv traženja bilo koje forme saveza sa imperijalizmom da bi se uklonili domaći tlačitelji.On tvrdi da je kolaboracija arapskih vodstava sa britancima u predvečerje Prvoga svjetskoga rata bila velika povijesna greška.Taj je kolaboracija dovela do stvaranja nove forme kolonijalizma koji je bio daleko gori po tlačenju od tlačenja iz vremena osmanske ere.U krajnjoj analizi,vlast/moć je esencijalna komponenta ljudskog života.Jedini način da se sprijeći kvarenje vlasti i da se spriječi korupcija koja bi iz pokvarene vlasti mogla rezultirati,jeste primjena strogih islamskih kriterija.Revolucij,pod uvjetima kakvi jesu ,jetse nešto što se mora dogoditi.To je paradoks ,i to je cijena koju muslimani moraju platiti da bi sačuvali svoju doktrinu i sebe. Kako je već spomenuto,Fadlallah ne negira vezu koja bi mogla postojati između islama kao objavljenog religijskog fenomena,i nasilja.Naprotiv,čini se da on smatra da je ova veza ne samo nužna i hitna ,već da je ona u središtu islamske religijske potrage.Fadlallah prevodi nasilje u samoodbrambeni akt odupiranja neprijatelju i u mučeništvo.Potonji ključni pojam ,pojam mučeništva ,je ispunjen bremenitim simblizmom ši'ijske povijesti.Mučeništvo je poprimilo sveto mjesto par exellence i iz te perspektive vjerovatno je lakše razlučiti kompleks objektivne i subjektivne povijesti ši'izma u Libanu kroz prizmu teškog položaja i mučeništva.Prema Reneu Girardu,"Žrtvovanje sadrži jedan element misterije." Žrtvovanje može dati smisao bezmislenom svijetu u kojem stvari moraju biti smoždene i uništene da bi mogao biti rođen novi poredak stvari.Prema Fadlallahu,situacija sa kojom se suočavaju muslimani u Libanu posebno,i u muslimanskom svijetu općenito,sadrži golemi dio bola,zastranjenje od istinskog islamskog puta.Samo bi misteriozan čin mogao biti u stanju istisnuti grube sastavnice tegobnog stanja muslimana.

Rene Girard,također, tvrdi da

Proces žrtvovanja zahtjeva naročit stepen neshvaćanja.Svećena lica ne razumijui ne smiju razumijeti istinsku ulogu akta žrtvovanja.Teološki temelj žrtvovanja imasredišnju ulogu u jačanju ovoga neshvaćanja.Bog je taj koji,navodno zahtjeva žrtve.

12

On je jedini u principu,koji osjeća dim sa žrtvenika i traži zaklano meso.

'Alim kao interpretator Svetoga teksta, nosi teret da ponudi teološko objašnjenje, ako ne i opravdanje, procesa žrtvovanja. Muhammad Husayn Fadlallah uradio je upravo to. U nekom smislu, vjernici kojižele postići mučeništvo da bi unaprijedili zajedničku stvar islama i muslimana moraju, u principu, dobiti dopuštenje nekog teološkog tijela. Vjernici se ne smiju žrtvovati na svoju ruku, a da i ne govorimo da ne smiju izazivati Božiju srdžbu. Prema tome, Fadlallah definira mučeništvo kao mehanizam koji pomaže da se ublaži i utaži patnja, da se muslimani približe jedni drugima i da se svijetu da uzbuna usljed bezizlaznog položaja u kojem su oni potlačeni.

Misija i obaveza: Uloga da'iya u vremenima krize

Fadlallah koristi tri zasebna ključna termina da bi ilustrirao svoj koncept dinamičkog islamskog pokreta - du'ah (propovjednici), harakiyyun (aktivisti) i 'ulama (učenjaci, učeni ljudi iz područja vjerskih nauka). Već smo se bavili naširoko pitanjem pripadnika 'ulama' i funkcijom njenih ljudi kao izbavitelja siromašnih i potlačenih u društvu. Ovdje je sada na redu raspravljati o prva dva termina.

Fadlallah se hvata u koštac sa povijesnom primjenom islama i, posebno, važenjem te primjene za savremeno stanje stvari. Kako je bio slučaj i sa Sayyidom Qutbom, Fadlallah vjeruje u dinamizam islamske misije i u nužnost pojave propovjednika koji mogu obaviti ovu misiju. Za razliku od Qutba, međutim, Fadlallah ne vjeruje da današnje muslimansko društvo živi u jahiliyyatu, premda Fadlallah priznaje da postoji osjećanje bolnog škripca koje prožima cjelokupno psihološko ponašanje muslimana. Fadlallah naglašava motiv tlačenja na račun jahiliyyata i pripravlja teren za duboku kritiku postojećeg stanja koje je, smatra on, zasićeno tlačenjem tokom mnogih stoljeća. Fadlallah vjeruje da rješenje leži u promjeni stanja opresije i tlačenja. Da bi muslimanski ummet shvatio opće značenje doktrine i njezine različite implikacije na život, on (ummet) mora biti psihološki pripravan da prihvati promjenu i, prema tome, da prihvati da je postupna promjena nužno potrebna. Fadlallah stalno i iznova naglašava da se lideri da'we moraju uhvatiti u koštac sa objektivnim društvenim i ekonomskim uvjetima u kojima muslimanski ummet egzistira, analizirati osnovne crte i probleme, i ponuditi dijagnozu koja bi mogla biti od koristi za ovakvu situaciju. Fadlallah oplakuje činjenicu da veliki broj muslimanskeomladine ima izobličeno shvaćanje islama zato što preovlađuju, smatra Fadlallah, netačni koncepti koji su nastali zahvaljujući nepovoljnim društvenim i ekonomskim uvjetima i do kojih je došlo usljed pogrešne prakse nekih vjerskih ljudi.

Fadlallahovo razumijevanje islama kao praktične vjere (din 'amali) i pretpostavka da je islam praktična vjera, potcrtavaju da on, kao čovjek teolog, ima pragmatični cilj. Fadlallah je zauzet postizanjem konkretnih rezultata kroz napore kako zajednice tako i propovjednika općenito. Muslimanska zajednica mora biti prisiljena da shvati svoje stanje stvari i da se suoči sa izazovima koji se pred nju postavljaju. Fadlallah napominje da se islam postepeno povlači iz društvenog života. On postavlja pitanje:

Kako se može i zamisliti da smo uzmakli i da smo omlitavili u vršenju naših

13

odgovornsti na način koji priziva lijenost i defetističku logiku? Kako možemo opravdati svoje prepušanje očaju, negirajući čak i da ima bilo kojih problema, ili ne vjerujući da postoje olujni izazovi koji drmaju univerzum oko nas?

Prema Fadlallahovom mišljenju, stanje je tako kritično da ono čak i ne dopušta bilo kakvo izoliranje, neaktivnost, lijenost, strah i dvojbu. Oni koji pristaju uz te pojmove (neaktivnosti, lijenosti, straha...) jesu rame uz rame sa neprijateljima islama, tvrdi Fadlallah.

Spram ovog zaleđa propovjednici moraju osjetiti bilo zajednice. Biti širokodušan i širokouman u vjerskom i kulturnom stvaralaštvu jeste ključ revolucionarne pedagogije. Uz proučavanje Kur'ana i Sunneta, propovjednik se mora upoznati sa svim disciplinama, od književnosti do psihologije i nauke. Od hitne je važnosti, dakle, da propovjednici proučavaju druge kulture i, čak, da uče tehniku i metode kršćanskih misionara u muslimanskim zemljama. Genij kršćanskih misionara, prema Fadlallahu, sastoji se u tome što su oni smogli snage da prakticiraju svoj misionarski rad kroz sve vrste disciplina, uključujući medicinu, biznis, zakon, pravo i tako dalje. Propovjednici moraju biti selektivni u svome znanju. Oni moraju odabrati praktično znanje koje im je pri ruci u njihovoj situaciji. Propovjednici moraju, takođe, izbjeći mentalnu dokolicu i praznu retoriku. Islamski misionarski rad se mora kretati oko kulturnih aspekatadruštva, u tome propovjednici moraju biti graditelji i podizatelji moderne i nove islamske kulture. Da bi to mogao učiniti, propovjednikov temperament mora biti obilježen njegovom misijom (risalah) i konkretnim uvjetima u kojima on živi.

Da bi bili u skladu sa kulturnom stranom društva, nužno je da se propovjednici suoče i savladaju teškoće sa jednom otvorenom percepcijom (ihsas munfatih). Uglavnom to trebaju učiniti radi toga jer u savremenoj situaciji preovladava tjeskoba, defetizam, naivnost, apatija i cinizam. Mnoge su da'iye izgubile ovu društvenu percepciju stvari i, posljedično tome, propovjednici (du'ah) se ne mogu "suočiti sa stvarnošću kroz inteligentna osjećanja, otvorenu percepciju i široko razumijevanje sredine koja nas okružuje, kroz shvaćanje uvjeta i događaja koji nas zatiču. Današnje znanje islamskih propovjednika (du'ah) preokrenulo se u naivne, krhke i lomne zaključke, tome znanju nedostaje provjerena informacija, to je znanje ograničenog iskustva." Propovjednici se moraju uhvatiti ukoštac sa imperijalističkom problematikom. Fadlallah smatra da je imperijalizam uvijek iskorištavao sektaške i političke podjele, vrebao je povijesne zlobe i neprijateljstva da bi naturao svoju vladavinu i hegemoniju, posebno u Libanu. Međutim, najgori aspekt cijele ove stvari jeste da su oni među muslimanima, kojima nedostaje društvena percepcija, pristali uz ove imperijalističke zavjere. Fadlallah je uveliko kritičan spram "emocionalnih izljeva i naivnosti koja karakterizira one koji rade za islam. Usljed toga što im nedostaje" duboka i široka konceptualna baza i inteligentni i kritički osjećaj," ti su islamski radnici postali lahak plijen u rukama imperijalizma. U nekom smislu, Fadlallah dostiže tačku očaja kad raspravlja o različitim ograničenjima i nedostacima islamskih propovjednika, te kaže da je možda nemoguće postići cilj oslobođenja usljed 1) neznanja boraca, i 2) (nepoznavanja) neprijateljstva neprijatelja.

Možda oprečno svojim željama, Fadlallah vjeruje da tek mali broj predanih i učenih propovjednika i aktivista može ispuniti misiju koju ima na umu. Jedan važan aspekt ove misije jeste rekonstrukcija modernog islamskog mišljenja. Ta rekonstrukcija traži

14

cjelovitu uronjenost kako uislamske tako i u zapadne izvore. Ne smije se biti nehajno spram velikih zapadnih postignuća u nauci i civilizaciji. Također, mora se prizvati autentične islamske pojmove i vrijednosti da bi se razumjela moderna situacija. U izvjesnom smislu, Fadlallah odbija da se traži izlaz u ružičastoj i idealnoj prošlosti. Umjesto toga, Fadlallah je toliko opsjednut modernom situacijom, opsjednut do mjere da on poziva sve muslimane da se hrabro suoče sa zapadnom civilizacijom na objektivan i ponešto konstruktivan način.

Tačno je da Fadlallah opominje protiv ogromnih šteta koje je počinio kolonijalizam u muslimanskom svijetu, ali, što je iznenađujuće, on smatra da muslimani mogu izvući veliku korist iz intelektualnih i kulturnih postignuća zapadne civilizacije. Prema Fadlallahovu mišljenju, muslimani moraju upotrijebiti ispravan metod da bi razumjeli Zapad, a taj metod mora uzeti u obzir intelektualne temelje zapadne civilizacije i njene široke ljudske i društvene ciljeve. Jedan problem modernih muslimanskih mislilaca jeste njihov neuspjeh da razumiju zapadnu civilizaciju, zato što muslimanski mislioci samo naglašavaju jedan problem na račun drugih problema - naime, problem duhovne depresije Zapada. Fadlallah se slaže da to ne smije biti jedino mjerilo kojim se ima razumijevati Zapad, posebno ne usljed činjenice što su i sami muslimani bili, povijesno govoreći, očarani modernim Zapadom. Drugim riječima, Fadlallah tvrdi da se moramo uhvatiti ukoštac s unutarnjom dinamikom zapadne civilizacije i moramo pokušati shvatiti Zapad iznutar njega samoga. S druge strane, isto vrijedi i za muslimansku inteligenciju u odnosu na muslimanski svijet: ona mora primijeniti muslimanske kriterije na islamsku civilizaciju. To znači da islam, kao civilizacija, ima svoju vlastitu logiku, te bi bilo krajnje štetno "racionalizirati ili modernizirati islam tako da bi on mogao stupiti na široka vrata modernog života." Premda Fadlallah napada i kolonijalizam i kapitalizam kao dva proizvoda zapadne civilizacije, on ne predviđa bilo kakav sukob civilizacija između islama i Zapada nakon raspada sovjetskog sistema i pojave Sjedinjenih Država Amerike kao vodeće super sile u svijetu.

Rješenje koje nudi Fadlallah za škripac u kojem se nalaze moderni muslimani poziva da se primijeni Poslanikov, a.s., metod promjene na sljedećim razinama:

1) Postupno širenje islamskih ideja,

2) Miroljubiv metod širenja islama, bez pobuđivanja bijesa sa strane statusa quo,

3) Osobni metod širenja islama, 4) Iseljenje u slučaju da je vjera opkoljena ili napadnuta. Fadlallah misli na emigraciju (iseljenje) koja znači sigurnost, preobražaj i opći prekid s društvom grijeha, i

5) Odlučno i predano ponašanje koje posjeduje širokogrudu strpljivost i znanje. Moraju se shvatiti i ostvariti pokretni i praktični konceptualni temelji (qawa'id fikriyya wa 'amaliyya mutaharrika).

15

Islam i problem Izraela

Kao ši'ijski učenjak koji prebiva u Libanu, Fadlallah ispoljava jedinstven pogled na palestinsko pitanje. On dijeli brigu s mnogim islamskim misliocima da je arapska nacija/država do kraja neuspješna u iznalaženju trajnog rješenja za palestinsko pitanje uglavnom zbog plitkih i uskih temelja arapskog nacionalizma. Što je gore, Fadlallah tvrdi da je muslimanski ummet gluh na palestinsko pitanje, te tretira Palestince kao težak teret i nerješiv problem. Fadlallah kaže da su Palestinci uvijek pod teškom paskom u gotovo svakoj arapskoj zemlji, i da trajno rješenje palestinskog pitanja mora poteći iz islamskog jedinstva, a to se jedinstvo može postići samo ukoliko se ukinu regionalizam i političke podjele u modernom muslimanskom svijetu. Fadlallah zaključuje da je palestinsko pitanje u samom središtu modernog islama.

Prema mome mišljenju pitanje Palestine, po svojoj jedinstvenoj naravi, položaju, aluzijama i političkom utjecaju koje je ono (pitanje Palestine) imalo na muslimanski svijet, ukratko predstavlja srž kretanja islamske povijesti u ovom dobu. Po svojoj genezi, palestinsko pitanje predstavlja sukob između islama i britanskog kolonijalizma, a taj je sukob presječen sukobom islama i cionističkog pokreta. Palestinsko je pitanje dovelo do općeg sukoba između islama i Zapada.

Fadlallah, slijedeći ukorak ideologiju modernog islamizma, smatra da je Izrael produžetak zapadnog kolonijalizma. Prema Fadlallahovu mišljenju, Izrael nije naseljenička kolonija / država u klasičnom smislu, već je to zapadna predstraža.

To da se Izrael pojavio kao sveobuhvatni plan da se ova regija kooptira politički, vojno, ekonomski, demografski i kulturno jeste stvar koju nema potrebe uopće ozbiljno obrazlagati.Svako čitanje povijesti cionističkog pokreta i izraelske vojne i političke stvarnosti upoznat će nas da Izrael uvijek pokušava stvoriti nove, za sebe pogodne, uvjete da bi se tako mogao širiti. Izrael se ne može zadovoljiti okupacijom nekoje zemlje, već on želi okupirati cijeli region, ako ne vojno, a ono politički i ekonomski.

Fadlallah smatra da je, kao posljedica izraelske hegemonije i zapadne penetracije u ovoj oblasti, islamsko prisustvo pod ozbiljnom prijetnjom. Izrael, naravno, ne može sve ovo činiti bez pune podrške, posebno, Sjedinjenih Država Amerike. Fadlallah izvrgava ruglu usko gledanje američke spoljne politike. Ne odobrava toj politici činjenicu da joj nedostaje uvažavanje islama kao dinamične sile u savremenim muslimanskim društvima.

Amerika želi da pokori svaki muslimanski duh koji razvije zastavu islama ili slobode. Ona(Amerika) osjeća da istinski islam, a ne sektaški islam, onaj istinski islam iz Kur'ana nemože napraviti kompromis sa imperijalističkom ili arogantnom osobom.

Fadlallah izjednačava bilo koju domaću kolaboraciju sa Izraelom i Sjedinjenim Državama Amerike sa oblikom smutnje (fitnah) - skretanjem od istinskog islamskog puta i razdorom unutar muslimanskih redova. Fadlallah poziva muškarce, žene i djecu da se mobiliziraju protiv onih koji mogu pokušati stvoriti fitnu, jer "to je pitanje naše egzistencije, naše budućnusti i života. To je pitanje za koje moramo biti odgovorni."

16

Naspram ovog zaleđa, Fadlallah traži utočište u ši'ijskom simbolizmu kao sredstvu odlučne borbe sa sadašnjim stanjem. On poziva moderne da razmišljaju o tragičnom događaju Karbale i iznosi postavke da se ova tragedija mora transformirati "u novi oblik herojstva da bi se spriječila bilo koja nova tragedija." Fadlallah povlači usporedbu između Yazida, 'umayadskog halife odgovornog za Karbalu, i moderne izraelske države. I Yazid i Izrael pokušali su da posrame i ubiju muslimane.

Izrael nam daje opciju: Ili da umremo pod gusjenicama njegovih tenkova, ili da skapavamo živi pod gusjenicama njegove političke, ekonomske i kulturne politike i manevriranja.Iz Fadlallahove perspektive, mučeništvo je, baš kao i revolucija, stalna nužnost. Otpor nije prijelazna epizoda, već je to kontinuirani događaj sve dok se ne postignu ciljevi.

Smrt za muslimana koji pruža otpor ne sačinjava tragediju ili lažnu psihološku okolnost.Smrt za njega jeste domišljena okolnost koja nije podstaknuta putenim osjećanjima.Musliman koji pruža otpor živi za ciljeve sve dok ciljevi postoje.

Prema Fadlallahovom mišljenju, izbor mučeništva i smrti je u skladu sa duhovnim i doktrinalnim temeljima vjernika. Smrt postaje proces koji se dobrovoljno želi, podstaknut od vanjskih faktora. Također, "smrt je korak koji vodi dostizanju mučenikovih ciljeva. Eto zašto vjernik, kad postigne mučeništvo, živi kroz svoju duhovnu sreću." Fadlallah zaključuje da samomučeništvo nije posljedica pranja mozga, ono nije ni iracionalno ni nemoralno. Oni koji tako tumače mučeništvo rukovođeni su psihološkim premisama.

Problem sa (naučnom) disciplinom psihologije je što ona pokušava proučavati fenomenmučeništva iz perspektive pragmatičnog rječnika i laboratorijskih rezultata. Ti (dobijeni)laboratorijski rezultati odbijaju dopustiti da se neke stvari mogu razumjeti samo kroz rad i bol. Nikada nećeš moći cijeniti slobodu ako se nisi uhvatio ukoštac sa porobljavanjem.Moći ćeš cijeniti povike i krikove umirućih i skapavajućih ljudi samo ako se uhvatiš u koštac sa jadima skapavanja.

To što daje mučeniku pravo da umre nije samo neki povod / razlog u teorijskom smislu, već praktički uvjeti i okolnosti koje doprinose pojavi tog povoda / razloga. U nekom smislu, Fadlallah, čini se, zagovara da bi 'ulama morala sankcionirati mučeništvo ali samo onda kada situacija zahtjeva samomučeničke akte. U izvjesnom smislu, ono što Kramer tvrdi jeste donekle istinito po tome što se samoubilačke operacije "mogu učiniti islamskim samo kroz sanktifikaciju (posvećenje), koja poprima formu pomirenja između akta samomučeništva i apstraktnog principa, opečaćenog od ljudi koji tumače sveti zakon." Ali 'ulama je, prema Fadlallahovu mišljenju, kako smo već kazali ranije, savjest skapavajuće i stradavajuće zajednice. Stradanje je uglavnom prouzročeno rukama Izraela, i jedini odgovor na ovo stradanje jeste - mučeništvo.

Uz ši'ijski simbolizam, Fadlallah naglašava i važnost nacionalnog (to jest libanskog) jedinstva u suočavanju s onim što on naziva zapadnom agresijom. Fadlallah neprestano ponavlja misao da je kolonijalizam jedini koji izvlači korist iz sektaških

17

sukoba, a Izrael je neposredni entitet koji se koristi 1) sektaškim podjelama, 2) vjerskim i doktrinalnim muslimanskim raskolima, i 3) političkim razlikama. Fadlallah dodaje da sve zajednice u Libanu trpe od iste podvajajuće političke i društvene stvarnosti, te da je Izrael opći razlog svih ovih podjela.Dok tretira Izrael i Zapad kao neprijatelje, Fadlallah razmišlja i o sadašnjim političkim režimima u arapskim zemljama i dolazi do zaključka da je većina tih režima pogubnija i čak grublja u svom ophođenju sa svojim podanicima negoli vanjski neprijatelji. Fadlallah o tome kaže:

Arapski režimi, u svome savezu bilo to sa (kapitalističkim) Zapadom ili sa (komunističkim) Istokom, uveliko su izvukli korist iz palestinskog problema tlačenjem svoga naroda te tvrdeći da, budući vode rat protiv Izraela, ratna situacija zahtjeva vanredne mjere. Prema tome, arapski režimi su uspjeli u prisvajanju umme kroz ekspropriranje njene slobode izražavanja i poništavanje njenoga prava na političko manevriranje i pokrete.

Također, neki arapski režimi, posebno oni u Zaljevu, tvrde da "pravi neprijatelj nije Izrael, već Palestinci. Poznato nam je da je namjera takvog plana (proglašavanja Palestinaca neprijateljima) da se udari klin razdora između arapskog i muslimanskog ummeta, s jedne, i palestinskog pitanja, s druge strane." Fadlallah, također, tvrdi da većina arapskih režima, Izrael i Sjedinjene Države Amerike traže rješenje za palestinsko pitanje upravo na ovom povijesnom zglobu, a razlozi si sljedeći: 1) Arapski je svijet spreman da se oslobodi palestinske situacije, 2) Izraelsko društvo potpalo je pod utjecaj intifade (ustanak) i nije u stanju da s intifadom iziđe na kraj društveno ili psihološki, i 3) Sjedinjene Države Amerike stoje na stanovištu da izvuku veliku korist iz "novog svjetskog poretka" (an-nizamu I-'alami al-jadid), jer ovo jeste pogodno vrijeme da se uspostavi američka verzija mira. Fadlallah, također, tvrdi da Izrael igra beznačajnu ulogu u konfrotiranju sa islamističkom opasnošću uglavnom zbog toga jer su "arapski režimi učinili glavni posao u suzbijanju islamskog pokreta." Značajem su arapski režimi sami zamijenili Izrael, pružajući znatnu pomoć zapadnim interesima u ovom području.

Fadlallah tek neznatno modificira ovu svoju poziciju komentirajući sporazum Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i Izraela, koji je potpisan u septembru 1993. godine pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država Amerike.Fadlallah kaže da će ovaj sporazum vjerovatno voditi dvama glavnim rezultatima: 1) Stanju političkog i ideološkog gubitka i stanju haosa u arapskom i muslimanskom svijetu,i 2)Vodit će također "američkoj,arapskoj i izraelskoj alijansi protiv islamskim pokreta svih pokreta za nacionalno oslobođenje." U izvjesnom smislu arapski svijet stupa u novu kritičnu fazu koja se razlikuje po novoj formi političke hegemonije i novom stanju ekonomske i tehnološke zavisnosti o Izraelu i Zapadu.Suočavajući se sa ovom novonastajućom i zamršenom situacijom, Fadlallah traži utočište u jihadi kao jedinom rješenju.

Premda neki ljudi smatraju jihad nasiljem, te da je nasilje beskorisno izraelskoiskustvo je nesumnjovi pokazalo da je nasilje jedini most na koji su Jevreji stupilida bi došli do Palestinaca.

Izvršioci i provoditelji ovakvog tipa jihada odani su propovijednici(du'ah) i 'ulama,koji se,prema Fadlallahaovom mišljenju,mora baviti sadašnjom situacijom na

18

inteligentan način.

Mi se obraćamo islamskim aktivistima(al-harakiyyin) još jednom da se uhvate ukoštac sa sadašnjim stanjem koje svima njima pruža izazov.Oni se moraju suočiti sa običnim izazovima i problemima iz perspektive svoga islamskog jedinstva .Međutim,ako žele da postaknu razlike doktrinalne i pravne naravi,oni to moraju učiniti sa pozicije jedinstva, a ne sa pozicije podjele...Osjećamo da mnogi među postojećim režimima u muslimanskom svijetu djeluju kao stražari i čuvari međunarodne arogancije u podsticanju i podpaljivanju nereda i smutnje ( fitnah) među muslimanima.Moramo znati kako da ograničimo zlo ovih činilaca tako što ćemo sami postati čuvari naše islamske stvarnosti na način da se drugi ne mognu infiltrirati i iskriviti ga.

Nema sumnje da će bilo koji mirovni sporazum između arapskog svijeta(uključujući Palestince) i Izraela vjerovatno uspostaviti stalni izazov i čak prijetnju filozofiji i budućim planovima islamskih pokreta,posebno onih koji djeluju u zemljama kao što su Liban,Jordan i Egipat.Fadlallah je sigurno svjestan ove prijetnje,i poput mnogih predanih 'alima, on propovijeda ustrajnost i borbu.

Zaključna razmatranja

Kao duhovni i intelektualni lider pokreta Hizbullah,Fadlallah razvija svoju teologiju oslobođenja naspram zaleđa krajnje bolnih uvjeta kroz koje su muslimani, naročito ši'ije,prolazili u Libanu.Tačnp je kako Esposito napominje,da Fadlallah "kombinira tradicionalnu vjersku učenost sa snažnim reinterpretiranjem islamske povijesti i vjerovanja koje naglašava politički aktivizam i društvenu reformu", ali jednako tačno da je polazišna tačka Fadlallahove teologije u lomnim društvenim i polotičkim uvjetima koje potlačeni sloj mora transformirati sa svojim revolucionarnim činiocem,'ulemom.Prema Fadlallahu ,prihvatanje postojećih društvenih i političkih uvjeta znači isto što i prihavtanje propasti i paralize.Fadlallah smatra da je situacija dovoljno fuidna da jamči stvaranje novog i duhovno otvorenog islamskog kulturnog i vjerskog prostora.Fadlallah je,stoga,spreman da se približi običnom čovjeku više nego li su to drugi muslimanski revivalisti zato što je on predan da vodi jednostavan život sa masama urbane sirotinje i izbjeglicama u južnom Beirutu.Fadlallah usrdno moli običnog pojedinca da ne sjedi pasivno ,gledajući kako stvari idu kud idu, već da stvari transformira u novu situaciju.

Sasvim je prirodno,dakle,da Fadlallah vidi spasenje muslimanskih masa u jednom društvenom i političkom pokretu koji predstavlja njihove želje i aspiracije.Fadlallahov je san da se ovaj pokret pojavi prvo u Libanu,gdje on obitava.Fadlallah predstavlja do kraja jedan neovisan pravac mišljenja i djelovanja,premda on uživa povjerenje nekih iranskih lidera s vrha.Možda je faktor koji najviše uznemirava u Fadlallahovoj teologiji oslobođenja-uz uvjeta tlačenja i eksploatacije-sektaške,društvene i političke podjele kojima je Liban bio podvrgnut.Prema njegovom mišljenju,moguće je rekonstruirati muslimansku zajednicu spram ovog zamršenog zaleđa unutarnjih podjela i vanjskih

19

prijetnji.Fadlallah smatra da je Hizbullah vojna i moralna sila koja će voditi ovu rekonstrukciju.Drugim riječima,Hizbullah je kulminacija revolucionarnog pogleda,programa i plana pripadnika 'ulame'.Fadlallah nije,međutim nikada gledao na Hizbullah kao na organizaciju podjele.Ovdje se Fadlallah do kraja i žestoko ne slaže sa pogledima koje je iznjeo Martin Kramer,izraelski učenjak koji,komentirajuči ulogu klera i Hizbullaha u Libanu,tvrdi da je "Hizbullah radio na ovim razlikama (u ši'ijskoj zajednici), rastavljajući porodice,susjedstvo,sela i gradove duž postojećih linija,te unoseći ideje u postojeća rivalstva i feude.Hizbullah je protutnjao Libanom poput stotinu rijeka suhim koritima podjele,koje su skršile ši'ijski pejzaž u Libanu." Prema Fadlallahu, međutim nasilje,tlačenje i podjela nametnuti su u modernoj Libanskoj povijesti,a Hizbullah se pojavio kao odgovor na ovakvo stanje stvari,kao sredstvo ojačavanja ši'ija i vračanja njihova samopouzdanja.

Možda je glavna razlika između Qutbova i Fadlallahova mišljenja u sljedećem: dok je Qutb bio formiran i čak kontroliran od strane jake nacije/države (Egipta),Fadlallah je formiralo raspadanje jedne nekad čarobne i moderne nacije/države (Libana).Naseristička država koja je kontrolirala ekonomska sredstva nasilja težilo je da ukine islam kao nezavisnog političkog i kulturnog činioca u društvu.Bruce Lawrence uočava, do velike mjere,ispravno da je

Islam prestao biti ako je ikada i bio nezavisna varijabla u muslimanskim društvima.Dominantna rubrika za društveni kao i za politički domen jeste nacija/država.Nacija/država ne samo jedna od rijetkih iznimki iz ovoga pravila je ,naravno,Liban.Raspad Libanske države/nacije doveo je do nicanja različitih grupa koje u stanju u odsustva jakog tlačiteljskog političkog sistema artikulirati različite ideologije koje su bile godinama potiskivane.Zapravo,to je značilo da se kritika kao oružje,mogla upotrijebiti u ovim okolnostima da bi se ojačala percepcija ljudi prema prevazilaženju ove situacije i da bi postali svjesni činjenice da je izgradnja civilnog društva na peplu propadajuče države jedino moguće kroz zdravu razmjenu ideja i kritiku.Fadlallahova kritika nam još govori da se privatni prostor moeže obnoviti u odsustvu tlačiteljske nacije/države.Dok je privatni prostor pojedinca bio napadnut nebrigom i tlačenjem države,a kritičke sposobnosti pojedinca bile reducirane bilo pogrešnim prosvječivanjem ili nedostatkom prosvjete kojemu je bio podvrgnut,sada pojedinac ima priliku da napreduje ako slijedi revolucionarnu ideologiju 'ulama. Fadlallah ne koristi pravne pojmove Daru l-Islam i Daru l-Harb,koji su do utančine analizirani u klasičnoj islamskoj pravnoj teoriji.Kritičkim čitanjem njegova djela,postaje jasno da je gotovo nemoguće raspetljati pojam Daru l-Islam-a od Daru l-Harb-a.Ta dva pojma su tako pomiješana i takvi su bili stolječima,da Fadlallah upotrebljava kvazimistički jezik da bi izarzio unutarnju subjektivnu konfuziju i depresiju moderne muslimanske zajednice.

Komentirajući ulogu ši'ijske 'ulama u Libanu posebno,i ulogu 'ulama općenito,nameće se jednostavno pitanje.Kako ta 'ulama' vidi svoju ulogu u društvu-posebno u onom društvu koje je podjeljeno politički,društveno i religijski?odogovr koji daje Fadlallah podsjeća na mnoge primjere tokom islamske povijesti,kad su pobožni ljudi vjere stajali uz sirotinju, potlačene i unižene.Premda se Fadlallah uveliko oslanja na ši'ijsko tumačenje povijesti,on se nipošto ne ograničava na ši'ijski subjektivitet.On priziva u sjećanje i 'Ammara bin Yasira i Abu Dharra al-Ghifarija koji su ustali protiv tlačenja

20

i nepravde. Premda se može tvrditi da je Fadlallah oblikovao u svome duhu, i u duhu svojih sljedbenika, revolucionarno viđenje novoga Libana, ono što Fadlallaha pokreće na akciju nije toliko "čisti izgled budućeg Libana koji će steći stabilnost kroz islamski zakon i pravdu," koliko povijesno tlačenje u kojem žive libanski Ši'ije. To je polazišna tačka, a sve drugo jeste samo sporedni nusproizvod ovakve vizije stvari.

Prema Fadlallahovu mišljenju, uloga 'alima mora biti manja na planu nepristranog znanja u tradicionalnom smislu, a veća u odbrani zajednice od vanjskih opasnosti. Odgovornost 'alima ne počiva u prenošenju zastarjele kulture, već u spravljanju nove kulture, u modeliranju kulture u srcima i umovima nove generacije, generacije koja je iskvarena lošom kulturnom praksom i koja je pogrešno informirana o pravim principima islama. Na mnogo načina Fadlallah pristupa shvatanju kulture kako ga je izložio Lucien Goldmann u mnogim svojim djelima, posebno u djelu Cultural Creation in Modern Society (Kulturno stvaranje u modernom društvu). U izvjesnom smislu, Fadlallah i Goldmann se slažu da "kultura mora biti oplođena, zalijevana i mora joj se dati vremena da proklija."

Dezintegracija političkog sistema države postavlja nove izazove koji do tada nisu viđeni. Jedna od posljedica političke slabosti države jeste iščezavanje tradicionalnih porodičnih veza. Fadlallah smatra da su duhovne veze u porodici i zajednici cementirajuća snaga tradicionalne strukture. On kaže da današnja muslimanska generacija trpi od surove oskudice u svojim ljudskim vrijednostima, i podložna je gubljenju osjećanja i emocija. "Duhovna suša (al-jafaf ar-ruhi) i emocionalna oskudica (al-jadb al-'atifi)" karakteriziraju život mladih ljudi koji uporno pokušavaju pobjeći iz stanja u kome su i bune se protiv života.

Kako smo vidjeli, Fadlallah priziva u sjećanje dugotrajnu tradiciju u islamu - tradiciju otpora i revolucije. Međutim, on priziva otpor i revoluciju da bi se suočio sa posebnom situacijom - situacijom Ši'ija u Libanu. On priziva i tumači ovu tradiciju na relevantan način, ne toliko da stvori islamski poredak u Libanu, već da zaštiti Libance i da zaštiti civilno društvo od međusobne borbe, defetizma i vanjskih opasnosti. Fadlallah predlaže formulu koegzistencije u libanskom društvu koja ne prenaglašava islamsku državu. Fadlallah je uglavnom zaokupljen podizanjem digniteta masa, sirotinje i uniženih klasa. On zagovara uspostavljanje revolucionarnog pokreta koga će predvoditi 'ulama, a taj pokret, prema njegovom mišljenju, mora voditi stalni dijalog sa muslimanima i kršćanima u Libanu.

Preveo,

Enes Karić

21

22