Smisao značenja i značenje smisla-Semantika

Značenje u jeziku je veoma važno. Značenje je raison d'etre ljudskog jezika, njegov

krajnji cilj, ono zbog čega je nastao i ono zbog čega postoji. Tačno je da jezik ima i niz

drugih upotreba osim da prenosi značenje, ali sve one izgledaju kao "nusproizvodi"

njegove glavne funkcije. Izučavanje značenja još uvijek je Ahilova peta jezičke nauke.

Glavni uzrok tome je egzaktna orijentacija moderne lingvistike nasuprot subjektivnosti,

fluidnosti jezičkog značenja.

Muke počinju već i kod samog omeđivanja semantike kao nauke o značenju. Ako je to

nauka koja ispituje efekte riječi u ljudskom društvu onda se u njen širi okvir može

smjestiti svekoliko ljudsko iskustvo. Ekstremniji pobornici jedne moderne proširene

verzije semantike, zvane semiotika, nešto slično i zagovaraju; sva ljudska kultura nije

ništa drugo do komuniciranje nekih sadržaja određenim sistemima znakova. Ipak,

komunikacijski element nije jedini; violinista želi da svirkom na koncertu prenese

slušaocima sadržaj, ali i da zaradi novac. Postavlja se pitanje, ako domen semantike nije

svekolika ljudska aktivnost, šta onda jest?

Odgovor na pitanje treba tražiti u različitim značenjima riječi u našem jeziku, i njima

odgovarajućim riječima u drugim jezicima, kako u izolovanom stanju tako i u različitim

kontekstima.

Jedno značenje značenja jeste odnos jezičkih elemenata prema elementima vanjezičke

stvarnosti. U tom odnosu se kriju dva osnovna problema. Prvi problem je vezan za samu

prirodu odnosa između jezičkog i nejezičkog entiteta. Da li je taj odnos takav da svi

vanjezički entiteti označeni jezičkim elementom imaju prepoznatljive zajedničke osobine,

ili vanjezički entitet postaje ono što nam je na umu kad ga nazovemo riječju koja nam

znači ono što imamo na umu. To pitanje kopkalo je mnoge filozofe od Platona do Rasela

i dijelilo ih na realiste i nominaliste. Drugi problem proizilazi iz činjenice da mnogim

riječima ne odgovara ništa u fizičkoj stvarnosti (vile, elektroni) ili su nešto sasvim

neuhvatljivo (ljubav) ili nešto neodvojivo od nečeg drugog (igrati se). Pobornici teorije

imenovanja u semantici (po njoj bi riječi bile samo etikete za stvari van jezika) reći će da

ovakvim riječima ne treba tražiti pandan u "stvarnoj" stvarnosti. Još teže bi bilo tražiti po

psihološkoj stvarnosti. Teorija imenovanja ima dugu tradiciju i implicitna je u

Sosirovom jezičkom znaku. Danas je ona pod velikim znakom pitanja. Po mišljenju

mnogih savremenih semantičara riječi nisu etikete za stvari van jezika, mada na prvi

pogled izgleda da drugačije ne može biti. Odnos između jezičkih i nejezičkih entiteta nije

odnos pukog imenovanja. Međutim, neki odnos mora postojati, pitanje je koji? Sematika

treba da objasni lingvistički aspekt odnosa između jezika i nejezika.

Neke riječi su srodne po značenju, a neke nisu. Zar sve riječi nisu međusobno srodne već

zbog toga što se na nešto odnose? Sve riječi su riječi i samim tim su "u srodstvu", ali

karekter i stepen njihovog semantičnog srodstva varira po raznim dimenzijama (paket,

oblak, gama-zraci). Jedna ista riječ u fonetskom smislu može imati više značenja koja

mogu biti bliska, ali i veoma udaljena. Ne samo da svaka riječ svakog jezika ima više

značenja, nego se i skoro svako značenje može, bar približno, označiti drugačijom riječju.

Stoga se može zaključiti da jezik plete svojim riječima niz smisaonih odnosa. Idući dalje,

primjećujemo da svaki od tih drugih fonetskih oblika ima opet svoja mnogostruka

značenja. Složena je mreža značenjskih odnosa riječi našeg jezika. Značenja i njihovi

fizički znaci isprepleteni su u jedan veoma složen, ali ipak uredan sistem međusobnih

odnosa. Drugi važan zadatak lingvističke semantike jeste da osvijetli taj sistem smisaonih

odnosa iz što više uglova, da ga uhvati u svoju mrežu.

Drugi termini koji se upotrebljavaju za dvije dosad omeđene oblasti semantike, jesu

ekstralingvistička i intralingvistička semantika. Međutim, one nisu strogo odvojene

jedna od druge, ali u njima ima više područja.

Prva podjela unutar ekstralingvističke semantike mogla bi biti na jezik koji se na nešto

odnosi i na jezik koji se ni na šta ne odnosi. Na jezik koji se ni na šta ne odnosi

(pozdravi) prvi je ukazao antropolog koji je ispitivao jezik jednog naroda sa

Trobridanskih ostrva na južnom Pacifiku. On je tu upotrebu nazvao fatičko općenje.

Danas se pouzdano zna da je ovakav vid komunikacije općeljudska kategorija.

Fatičko općenje nije uvijek strogo odvojivo od drugih, deskriptivnih upotreba jezika. Ali

ipak su neki njihovi oblici lahko prepoznatljivi. Postoji i emotivna (poetska) upotreba

jezika u kojoj je sadržaj riječi, također, sasvim u drugom planu (razgovor sa samim

sobom).

Svaka nefatička ili neemotivna upotreba jezika nije automatski deskriptivna. Naime, ne

postoji u ekstralingvističkoj semantici poseban termin za sve neemotivne upotrebe jezika,

pa je deskriptivna upotreba među njima najčešća. Ne obraćamo se uvijek drugoj osobi

samo da bismo joj prenijeli neke informacije, opisali neko stanje stvari koje joj ranije nije

bilo poznato. Često i sami tražimo informaciju od nje. Nekad, opet tražimo da ona nešto

uradi. Ti zahtjevi za informacijom i akcijom su različiti od opisa da u svakom jeziku

postoje formalne razlike između rečenica kojima nešto opisujemo, pitamo, ili

zahtijevamo akciju (izjavne, upitne i zapovijedne rečenice). Riječi su potpuno isto što i

ljudski rad sa oruđem ili bez njega pa se uviđa da se jezikom ne prenose isključivo samo

informacije. Upotreba jezika za rad naziva se performativnom funkcijom jer se njome

nešto obavlja. I ova upotreba je posebna pa ima svoje formalne gramatičke posebnosti.

Ona mora podrazumijevati glagol u sadašnjem vremenu i prvom licu, obično jednine.

Deskriptivnom (informativnom) funkcijom jezika imenujemo stvari riječima. Direktno,

sasvim konkretno upućivanje na stvari riječima anglosaksonski semantičari nazivaju

reference, što je kod nas referencija. Odnos referencije ne smijemo poistovijetiti sa

značenjem. Upućivanje na stvari riječima vezano je za sasvim konkretan izričaj i

kontekst. Ono je samo jedan dosta ograničen vid manifestiranja složenog pojma jezičkog

značenja.

Postoje u svakom jeziku određeni zvučni sklopovi koji se dovode u vezu sa određenim

entitetima izvan jezika. Svaki jezik ima ustaljene glasovne kombinacije kojima se

upućuje na stvari izvan jezika. Odnos potencijalnog i statistički primarnog upućivača na

stvari i pojave prema samim stvarima i pojavama u semantici se zovu denotacija. Ono na

šta se riječ odnosi u vanjezičkom svijetu zove se denotatum. Denotacija je najbliža

laičkom poimanju značenja. Definicije i objašnjenja riječi u jednojezičnim rječnicima u

stvari su njihove denotacije. Ako pišemo rječnik, opis denotacije zavisit će od toga kome

je on namijenjen i za koju svrhu. Ipak, kad se radi o fizičkom denotatumu, obično su

potrebne dvije vrste informacija; o njegovim fizičkim svojstvima i o njegovoj funkciji u

datoj društvenoj sredini. Ali to ne znači da bi definicija istog denotatuma bila ista u svim

sredinama. Funkcije denotatuma u društvu mogu biti veoma brojne. Svojstva se ne

razlikuju, ali se u društvu razlikuju odabir svojstava po kojima jedna sredina razlikuje

jedan predmet od drugog ili drugih.

Denotaciji jedne riječi obično se suprotstavlja njena konotacija. Denotacija se tiče svih

onih svojstava ili funkcija jednog entiteta koji su nužni za njegovu identifikaciju, dok se

konotacija odnosi samo na ona svojstva ili funkcije koji imaju posebnu afektivnu

vrijednost. U jeziku se često javljaju parovi riječi od kojih jedna nosi isključivo ili

pretežno denotativno značenje, dok je kod druge dominantna njena konotativna

vrijednost (kuća-dom). Denotacija jedne riječi podrazumijeva neutralan opis njoj

specifičnih značenjskih obilježja; konotacija ukazuje na ona svojstva koja izazivaju

posebne emocije, koji nas izbacuju iz neutralnog psihološkog stanja, u prijatnom ili

neprijatnom smjeru. Denotacija je kognitivno, a konotacija afektivno značenje.

Denotacija je manje-više ista za sve članove jedne jezičke zajednice, konotacija može

znatno varirati od grupe do grupe, od čovjeka do čovjeka.

Zbog fluidnosti konotacije, nemoguće je utvrditi u rječniku stalnu konotativnu vrijednost

leksičkih elemenata jednog jezika. Ne bi se trebalo shvatiti da se riječi jednog jezika

mogu strogo podijeliti na denotativne i konotativne niti da ima riječi "nesposobnih" za

signaliziranje konotativnih misli. Članovi jedne denotativno-konotativne leksičke

opozicije mogu imati, van svojih uobičajenih značenja, posebne upotrebe koje ih

oponiraju u smislu "prijatne" odnosno "neprijatne" konotacije.

Konotacija se u najvećoj mjeri i ostvaruje izdvajanjem i isticanjem jednog ili više

obilježja određenog denotatuma (kuća; vrata, prozori, dom; sigurnost, mir). Konotacija se

"rađa" izdvajanjem i isticanjem samo nekih obilježja denotatuma (vlastite imenice kao

opće uz dodatne konotativne vrijednosti). Vlastite imenice su u semantičkom pogledu

vrlo posebne jer nemaju značenje u denotativnom smislu, one se ne mogu "definirati" pa

ih nema u rječnicima. One imaju samo funkciju upućivanja (referencije) na pojedinačne

ljude, životinje, stvari i pojmove. Ako se ime nekog poznatog čovjeka, životinje ili stvari

upotrijebi kao opća imenica, onda ona označava ono obilježje po kojem je postao poznat

taj neko.

Značenje jezičkih elemenata možemo izučavati u odnosu na vanjezični svijet i tako se

baviti ekstralingvističkom semantikom. Ako proučavamo međusobni odnos značenja

raznih elemenata, bavimo se odnosima smisla ili intralingvističkom semantikom. U

okviru ekstralingvističke semantike možemo razlikovati tri osnovna tipa odnosa jezika

prema nejeziku; deskriptivni, socijalni i eskpresivni. Pretežno socijalnu, ali djelimično i

ekspresivnu funkciju ima fatičko općenje, kojim uspostavljamo spone solidarnosti sa

drugim ljudskim bićima. U okviru deskriptivne funkcije jezika govorimo o referenciji,

denotaciji i konotaciji. U domenu socijalne upotrebe jezika raspravljalo se o raznim

performativnim govornim činovima, kada riječima obavljamo neke teške poslove.

Rodbinske i "komšijske" veze među riječima; leksička semantika

Riječi jednog jezika mogu biti u različitim vezama. Moderna lingvistika u oblasti

semantike otkrila je mnogo toga novoga. Savremena lingvistika preuzela je izvjesne

izvjesne semantičke kategorije klasičnog jezikoznanstva (dajući im nove dimenzije), ali

je uvela i neke nove kategorije.

Riječi "dvojnici"-sinonimija

Sinonimi su prema klasičnoj definiciji riječi istog značenja. Istovjetnost značenja dviju

oblikom različitih riječi laici obično prepoznaju "od oka". Sinonimiju je običan čovjek

intuitivno doživio i opisao svojom izrekom; Nije šija nego vrat. Lingvista traži egzaktne

testove svojih intuitivnih procjena. Jedan očevidan test kojim bi se mogla provjeriti

sinonimičnost dviju riječi bio bi sljedeći; zamjenite jednog "kandidata" za sinonimiju

drugim na svakom mjestu u jeziku gdje se onaj prvi može pojaviti, pa ako se značenje

nimalo ne promijeni, proglasite ih sinonimima, ako se nekad promijeni, a nekad ne

promijeni, onda ih smatrajte samo riječima srodnog značenja. Ovaj test nemoguće je

izvesti do kraja jer je broj rečenica neograničen. U pokušajima da dokažu apsolutnu

sinonimiju, lingvisti su nailazili na neku rečenicu u čijoj se semantici bar nešto izmijenilo

zamjenom riječi. Glavni razlog napostojanja apsolutnih sinonima treba tražiti u činjenici

da skoro svaka riječ u svakom jeziku ima više značenja, pa su neka od raznih značenja

dviju riječi podudarna, a neka nisu.

Dvije, tri, ili četiri riječi mogu imati tako srodna značenja da ih možemo smatrati

djelomičnim sinonimima. Sve što je djelomično srodno može biti manje ili više srodno,

pa se djelomični sinonimi mogu poredati po skali srodnosti od više ka manje srodnim.

Dvije riječi sa potpuno istom denotacijom mogu pripadati različitim varijetetima unutar

šire definisane jezičke zajednice. Zakon jezičke ekonomičnosti je ono što ne da riječima

da budu apsolutni sinonimi. Sat je vremenski period od 60 minuta, a čas je nastavna

jedinica u trajanju od 45 minuta.

Različite stilske funkcije dviju riječi istog "značenja" ilustruju drugi slučaj djelomične

sinonimije (mrak i tmina). Ako posebne stilove i registre smatramo posebnim

lingvističkim sistemima, onda su opet ovakvi parovi riječi sinonimi samo na nivou

cjelokupnog jezika ili dijasistema. Ako promjenu registra ne uzimamo kao promjenu

lingvističkog sistema već samo kao legitimno pomjeranje unutar istog sistema, onda se

radi o sinonimima sa okusom posebnih stilova. Upotreba različitih stilskih sinonima

može značiti da neko pokušava biti duhovit, da nekoga ismijava, da se tema tretira

neozbiljno. Postavlja se pitanje da li te sinonime treba smatrati samo stilskim ili i riječima

donekle različitog značenja.

Treća kategorija sinonimije je slična djelomičnoj i tu se parovi riječi razlikuju po

konotaciji, bilo da jedan član para ima jasnu konotativnu vrijednost odsutnu u drugom

članu, bilo da oba člana djelomično sinonimnog para imaju zasebne konotativne

vrijednosti. U jednom paru od kojih je jedan domaći, a jedan strani, obično strani nosi

posebne konotativne vrijednosti.

Četvrti tip sinonimije odnosio bi se na riječi čiji je izbor određen kontekstom,

kolokacijom sa posebnim drugim riječima u rečenici (užeglo maslo, prokislo mlijeko i

pokvaren sir).

Peti tip djelomične sinonimije odnosi se na riječi čija su značenja i u denotativnom smislu

donekle različita. Značenja takvih riječi u velikoj mjeri pokrivaju isti teren, a u manjoj

mjeri imaju svoje posebne atare. Ponekad se zove labavom sinonimijom. Njome se služe

jednojezični rječnici kada jednu riječ objašnjavaju drugom riječju ili riječima istog jezika

uz dodatne kvalifikacije koje značenje riječi u definiciji treba da približe značenju riječi u

odrednici ili natuknici (traljav, nemaran; odrednica, riječ). Labavost sinonima može biti

različitog stepena.

Riječi sa više manje ili više rezličitih značenja-homonimija i polisemija

Različita nepovezana značenja jedne riječi ilustruju pojavu koja se u lingvistici zove

homonimija (grč. isto ime), a prisustvo koliko-toliko srodnih značenja u istoj riječi

naziva se polisemija (grč. višeznačnost). Obično se kaže da se kod homonimije radi o

više riječi sa istim oblikom, dok se u polisemiji govori o jednoj riječi sa više srodnih

značenja.

Postoje brojni problemi pri klasifikaciji jer je značenje subjektivna kategorija. Stoga nije

čudno što je ponekad teško odvojiti polisemiju od homonimije (izgovor, isprika). U

leksikografskoj tradiciji se u ovakvim graničnim slučajevima razlika između homonima i

polisemičnih riječi određivala prema historijskim kriterijima. Ako je višeznačna riječ u

nekoj ranijoj fazi historije tog jezika imala različite oblike koji su odgovarali njenim

različitim značenjima u savremenom jeziku, onda je bila tretirana kao primjer

homonimije. Ako su se različita značenja razvila iz jednog etimona (prvobitni oblik jedne

riječi), onda je takva riječ smatrana polisemičnom i samo se jednom unosila u rječnik.

Mnogi lingvisti odbacuju ove sudove o savremenom jeziku bazirane na historijskim

kriterijima.

Prvi razlog je zbog samog određenja lingvističkog opisa savremenog jezika; on

podrazumijeva opis jezičkih intuicija prosječnog člana jedne jezičke zajednice pa

historijski faktori ne igraju nikakvu ulogu u fromiranju njegovih jezičkih intuicija koje

upravljaju njegovom upotrebom savremenog jezika. Malo je vjerovatno da historijski

faktori utiču na upotrebu savremenog jezika.

Drugi razlog za odbacivanje historijskih kriterija je vezan za distinkciju između

homonimije i polisemije. Dosljedna primjena tradicionalnog leksikografskog mjerila za

određivanje ove distinkcije dovela bi do nekih apsurdnih rješenja (šah: igra i vladar, kralj;

figura vladar).

U ogromnom broju slučajeva sasvim je jasno da li se radi o homonimiji ili polisemiji. U

jednom manjem broju slučajeva, nešto što je jednom čovjeku homonimija drugom je

polisemija, i obratno. Neke intuicije svih pripadnika jedne zajednice su podudarne, a neke

nisu. Svaka lingvistička kategorija i distinkcija bazirana na značenju imat će jedan mali

broj neodređenih slučajeva, zbog neodređenosti samog značenja. Neodređenost značenja

jezika je ono što ga čini ljudskim i daje mu fleksibilnost i bezgranične mogućnosti

nijansiranja smisla.

Većina modernih lingvista smatra da se ne treba dirati u jezik kao sistem. To znači da ne

treba dirati u višeznačnost riječi jer se ona najčešće razrješava kontekstom. Kad se zbog

razvoja jedne ljudske zajednice ukaže potreba za novim pojmom, onda obično neka

"stara" riječ dobije još jedno značenje za oznaku novog pojma (nefizičko značenje

prijedloga na; na telefonu).

Riječi "polovi"-antonimija

Sinonimija i antonimija spadaju u inventar tradicionalnog jezikoznanstva. Međutim,

moderna semantika je njih do te mjere preispitala da se jedva mogu prepoznati kao

potomci tradicionalnih kategorija.

Moderna semantika je revidirala samo poimanje sinonimije i antonimije kao suprotnih

pojmova, antonima. Antonimi su, poslije sinonima, semantički najsrodnije riječi u

jeziku, jer podrazumijevaju sličnost u svemu osim u jednoj jedinoj značenjskoj dimenziji.

Velik i malen su oba pridjevi, oba se odnose na fizičku ili kakvu apstraktnu veličinu,

samo što su po dimenziji stepena veličine na suprotnim polovima.

Drugo što su moderni semantičari ustanovili da je antonimija veoma složena pojava, sa

više kategorija i potkategorija. Savremeni lingvisti su najviše pažnje obratili antonimiji u

odnosu na druge veze među riječima. Većina lingvista smatra da su binarni odnosi veoma

značajni u strukturi ljudskog jezika i da njihovo istraživanje vodi uvidima u suštinsko

ustrojstvo čovjekovog jezičkog dara.

Stepenovani antonimi su ilustrovani parom velik-malen, a nestepenovani živ-mrtav.

Razliku u značenju stepenovanih i nestepenovanih antonima možemo prikazati i dokazati

njihovim mogućnostima kombinovanja sa drugim jezičkim elementima. Stepenovane

antonime možemo porediti, kombinovati sa komparativom i superlativom, dok

nestepenovane ne možemo. Stepenovane antonime možemo modificirati prilozima koji

označavaju stepen ili mjeru u kojoj je neko svojstvo prisutno, dok nestepenovane ne

možemo tako modificirati. Sa stepenovanim antonimima možemo igrati igru; Pero je

bolji od Jove. Jovo je gori od Pere. Pero je manje zao od Jove. Jovo je manje dobar od

Pere. I kad stepenovane antonime ne upotrijebimo u komparativu ili superlativu,

implicitno ih poredimo. Negacija jednog člana para nestepenovanih antonima

podrazumijeva afirmaciju drugog člana para. Kod stepenovanih antonima ovaj odnos važi

samo u jednom smjeru: afirmacija jednog člana antonimskog para podrazumijeva

negaciju drugog člana, ali ne i obratno. Pošto pokrivaju čitavu jednu dimenziju "bez

ostatka" nestepenovani antonimi zovu se još i komplementarni.

Zanimljivo je da po pravilu upotrebljavamo pozitivni član para stepenovanih antonima

kad pitamo u kojem stepenu je prisutno svojstvo označeno nekim pridjevom. Od

pozitivnog člana pridjevskih antonima pravimo i odgovarajuću imenicu neutralnog

značenja. Zato bi moderni lingvisti rekli da su pozitivni članovi para stepenovanih

antonima semantički neobilježeni.

Pero je Marin muž. Mara je Perina žena. Muž i žena su antonimi posebne vrste koji stoje

u međusobnom recipročnom odnosu i koji zato omogućavaju semantičke zamjene. Neke

gramatičke kategorije (aktiv i pasiv) stoje u recipročnom odnosu antonimije. Neki ovu

antonimiju nazivaju relacionom opozicijom, a neki konverzivnost. Ona je simetrična jer

a R b podrazumijeva b R a, gdje je R relacija, a a i b elementi u toj relaciji. Logičari

govore o dvije vrste relacija. Tranzitivna postoji tamo gdje a R b i b R c

podrazumijevaju a R c (ako je Jovo ispred Pere a Pero ispred Sime, onda je i Jovo ispred

Sime). Refleksivna relacija uspostavlja odnos između dva entiteta; Mejra oblači sebe ili

10 je jednako 10.

Riječi kao sestre ili rodice-hiponimija

Svako vezivanje stvari i pojmova istog "ranga" prema nekom kriterijumu daje riječi koje

stoje u odnosu što ga moderna semantika zove hiponimija. Često postoji i opća riječ koja

"pokriva" sve pojedine riječi "srodnike". Ta opća riječ se stručno zove nadređeni

termin. Pojedinačne riječi podređene nadređenom terminu zovu se hiponimi ili

kohiponimi ako ističemo mađusobni odnos podređenih riječi. Za hiponimiju je važan

odnos uključenosti; značenje riječi ruža uključuje značenje riječi cvijet. U običnom

govoru hiponimiji odgovara pripadnost određenog broja stvari ili pojmova istoj grupi ili

vrsti nečega.

Lingvistima je posebno zanimljivo da među jezicima postoje velike razlike u strukturi

odgovarajućih hiponimijskih "lepeza". Mnogi nizovi kohiponima nemaju nadređeni

termin koji bi ih pokrivao (crveno, bijelo, crno, zeleno, žuto-boja: obojeno). Često je

moguće pojam nadređenog termina izraziti sintagmom, ali to nije ono pravo.

Jedna te ista polisemična riječ se može javiti na više mjesta u jednoj hiponimijskoj lepezi

ili skupu povezanih lepeza. To je moguće jer u širem značenju ta riječ može biti

nadređeni termin, a u drugom užem značenju podređeni hiponim sebi samoj (lav: lav,

lavica). Kod mačke ženski rod i kod lava muški rod je neobilježeni član binarne opozicije

muški rod-ženski rod. Primjer trostrukog javljanja polisemične riječi u jednoj

hiponimskoj sprezi; nastavnik; učitelj, nastavnik, profesor (srednjoškolski), asistent,

lektor, nastavnik (univerzitetski); docent, vanredni profesor, redovni profesor.

Mogu postojati tri osnovne vrste razlika između odgovarajućih hiponimijskih skupova

dva razna jezika. Isti hiponimijski niz može imati nadređen termin u jednom jeziku, a

nemati ga u drugom. Broj hiponima u odgovarajućim hiponimijskim skupovima može

biti više ili manje različlit. Sadržaj odgovarajućih pojedinačnih hiponima u dva razna

jezičko-kulturna sistema može biti različit. Nekad se i broj i sadržaj odgovarajućih

hiponima toliko razlikuju od jednog do drugog jezika da možemo upitati koliko su ti

hiponimi odgovarajući.

Protivrječne riječi-inkompatibilnost

Ima nešto što je zajedničko antonimima i hiponimima i što ih razlikuje od sinonima.

Antonimi i hiponimi se međusobno isključuju u istom situacionom kontekstu. Lingvisti i

logičari kažu da su iste rečenice sa različitim antonimima ili hiponimima međusobno

protivrječne, tj. kontradiktorne. Odnos smisla koji postoji između riječi odgovornih za

kontradiktornost rečenica semantičari zovu inkompatibilnost. Inkompatibilnost postoji i

izvan antonimije i hiponimije, ali semantičare zanima samo inkompatibilnost između

riječi sličnog značenja, iz istog semantičkog polja.

To je kamen. To je stijena. To je ruža. To je lala.

Inkompatibilni skup može biti neporedan (skup boja) ili poredan (brojevi i mjeseci u

godini). Kad su poredani, elementi inkompatibilnog skupa mogu stajati u nizu, kao činovi

u vojsci ili u krugu, kao dani u sedmici ili godišnja doba. Kada su poredani u nizu, onda

se na svakom od dva krajnja niza nalazi po jedan krajnji član, na čijoj jednoj strani nema

ništa; na primjer, u poredanom nizu vojnih činova nema ništa ispod vojnika niti iznad

maršala. U ciklično poredanim skupovima svaki element ima svog komšiju s obje strane.

Kad su elementi poredani u nizu, onda njihovi međusobni odnosi mogu činiti skalu (loš-

dobar-odličan), sa manje ili više neodređenim granicama između elemenata, ili ljestvicu

(skup prirodnih brojeva), sa strogo određenim granicama između elemenata. Skale su

tipične za svakodnevnu komunikaciju, a ljestvice za razne organizovane vidove ljudske

aktivnosti. Nauke su pune ljestvica. Nekad jedan te isti poredani niz može u običnom

životu biti niz elementata u skali, a u nekoj organizovanoj ljudskoj aktivnosti niz

elemenata u ljestvici. Razlika između elemenata u skali i onih u ljestvici ogleda se i u

tome što se u skali mogu naći po dvije riječi koje čine antonimski par, dok u ljestvici

takvih parova nema. Antonimski par, obično čine dva leksema podjednako udaljena od

sredine skale.

Neporedane skupove čine razne boje, stabla, životinje. Podjele nečega na vrste zove se

taksonomija. Iako taksonomije obično daju inkompatibilne lekseme, ima taksonomija sa

manje određenim granicama između raznih članova taksonomijskog niza, koji onda ne

moraju uvijek biti u odnosu inkompatibilnosti.

Taksonomijski skupovi su nešto što se najviše mijenja u leksici jednog jezika (broj,

odnosi). Kada se u jednoj pojmovnoj oblasti pojavi neki novi entitet koji svojim fizičkim

svojstvima i svojom funkcijom u ljudskomm društvu podsjeća na neke postojeće, on će se

pripojiti onom postojećem entitetu koji je njemu najbliži.

Inkompatibilnost je široka kategorija leksičke semantike. Za nju se može reći da postoji

svugdje gdje postoji lingvistički kontrast između značenja različitih riječi. Antonimi i

kohiponimi pa i homonimi međusobno su inkompatibilni. Svi inkompatibilni skupovi

čine u isti mah i hiponimijske nizove. Antonimija i hiponimija i inkompatibilnost imaju

svaka nešto svoje i zaslužuju poseban tretman.

Još neki odnosi smisla

Pored važnijih smisaonih odnosa, koji prožimaju najveći dio leksike svakog jezika,

postoji i niz manje obuhvatnih odnosa smisla između različitih riječi.

Odnos dio-cjelina je blizak hiponimiji i čest je odnos (kuća kao cjelina ima dijelove kao

što su vrata, prozori, zidovi). Predikat sastoji se od pouzdan je test ovog odnosa jer će

njegov subjekat uvijek biti cjelina, a dopuna predikata što dolazi iza od odnosit će se na

dijelove te cjeline. Još jedan test ovog odnosa je mogućnost upotrebe glagola imati, u

smislu neotuđivog pripadanja u izrazu Cjelina ima Dio. Činjenica, da semantika i

faktografija nisu isto, pokazuje se na ovom tipu odnosa. Iako je faktički svaka prozorska

kvaka dio kuće, ona to nije semantički, jer ne možemo reći kuća mesinganih kvaka. Ipak

neki tranzitivni odnosi su i u semantičkom pogledu odnosi dijela i cjeline; djevojka dugih

noktiju. Ovaj odnos tek je načet u semantičkim istraživanjima. Nekad je teško razlučiti

hiponimiju od odnosa dio-cjelina, naročito kod gradivnih imenica i apstraktnih eniteta.

Umjetnost čine slikarstvo, muzika, arhitektura itd. Čovjekovo tijelo čine glava, trup,

udovi itd.

Drugi odnos smisla je odnos semantički obilježenog i neobilježenog člana jednog binarno

oponiranog para leksema. Kad jedna od dvije oblikom srodne riječi nosi neki fizički

biljeg odsutan u drugoj, kažemo da je on aformalno markiran. Tako su oblici množine ili

padežni oblici kod imenica formalno markirani u odnosu na oblik jednine, odnosno oblik

nominativa. Nemarkirani oblik uvijek ima širu upotrebu od markiranog; jednina se može

upotrijebiti u smislu množine, nominativ u smislu nekog kosog padeža, ali ne i obratno.

Riječ lav ima šire značenje od izvedene riječi lavica. Markiranost je u posebnoj vezi sa

ekonomičnošću jezika, jer šire značenje jedne riječi podrazumijeva njenu češću upotrebu.

Ako pojam markiranosti proširimo na jezičke jedinice veće od riječi, možemo reći da

upotrebom jedne riječi u sintagmi ona postaje markirana svim ostalim riječima iz iste

sintagme što dovodi to drastičnog sužavanja njenog smisla (rijeka; planinska rijeka;

rijeka što teče kroz Sarajevo). Formalna markiranost ne mora uvijek biti praćena

semantičkom markiranošću. Formalno nemarkiran lav je semantički nemarkiran jer se

može odnositi i na lavicu, ali formalno nemarkiran kralj ne može se odnositi na kraljicu.

Kad je u pitanju spolna razlika, semantička (ne)markiranost je u uskoj vezi sa značajem

te razlike kod odgovarajuće životinje ili neke kategorije u ljudskom društvu. Mnoga

ljudska zanimanja ne mijenjaju svoju suštinu za promjenom spola onoga koji se bavi tim

zanimanjem. Semantička markiranost može karakterisati parove riječi koje uopće nisu

formalno markirane. U parovima antonima visok-nizak, velik-malen ni jedan član para ne

nosi dodatni fizički biljeg pa je ipak prvi član semantički nemarkiran u odnosu na drugi

negativni član. Kada neutralno govorimo, upotrebljavamo nemarkirani član. Nemarkirani

član služi i za izvođenje imenica sa neutralnim značenjem. Markiranost nije crno-bijela

kategorija. Ona može biti prisutna u većoj ili manjoj mjeri. Važi pravilo da je stepen

nemarkiranosti spola u obrnutoj srazmjeri sa značenjem odgovarajuće spolne razlike za

ljudsko društvo ili jedan njegov segment. Kako raste značaj spolne razlike, tako opada i

stepen semantičke nemarkiranosti.

Neki odnosi smisla se mogu nazvati tipičnim smisaonim vezama. Mnogi prelazni glagoli

su po svom smislu vezani za neke tipične objekte; jesti hranu. Jedna od posljedica ove

veze jeste da se tipični objekti po pravilu ne upotrebljavaju kao izolovani objekti njima

odgovarajućih glagola. To su obično tautologije; jede hranu, pije piće. Upotreba atributa

uz tipični objekat dovoljna je da ove izraze učini sasvim prihvatljivim.

Mnoge su imenice smisaono vezane za glagole koji pokazuju radnju tipičnu za ono što

imenica označava; vatra je vezana za goriti. Postoji i slična veza koja uključuje glagol i

dvije imenice (tipični S i direktni O); govornik-govoriti-govor.

Postoji još mnogo veza i vezica smisla između raznih riječi jednog jezika. Interesantan

smisaoni odnos postoji između glagola dobiti-izgubiti, naučiti-zaboraviti. Prvi član je

pozitivno obilježen, a drugi negativno. Ima smisaonih odnosa koje osjetimo, ali ih je

teško eksplicirati (doći; otići). Na prvi pogled izgleda da se kod doći radi o kretanju ka

mjestu gdje se nalazi govorno lice, kod otići o kretanju od tog mjesta.

"Komšijski" odnosi među riječima-kolokacija

Najširi lingvistički pojam za međusobne odnose jezičkih jedinica u linearnom nizu teksta

jeste pojam sintagmatskih odnosa, za razliku od paradigmatskih odnosa, kojima su

sistematski povezani lingvistički elementi unutar cjelokupnog inventara jezika bez obzira

na redoslijed u tekstu. Pojmom kolokacija označava se samo jedan vid sintagmatskih

odnosa, onaj koji reguliše odnose susjednih ili bliskih leksema u gramatički ispravnom

nizu riječi.

Možemo reći da veza između dvije susjedne riječi može biti moguća, nemoguća i

poželjna. Primjeri nemogućih veza su kvadratni krug, piti kamen. Među njima treba

treba razlikovati dva tipa; jedan koji je univerzalnog karaktera i posljedica je

pragmatičkih nemogućnosti, tj. onih koji potiču iz vanjezičkog univerzuma i drugi koji je

specifičan za ovaj ili onaj jezik. U našem jeziku Ono cvijeće miriše slatko ne može se

reći, ali je preporučljivo u engleskom jeziku. Može se otkriti ponekad čitava skala manje

ili više poželjnih kolokacija. Semantički doživljaj maternjeg jezika razlikuje se od osobe

do osobe u finijim stvarčicama. Ponekad kolokacija zavisi od dijalekta, sociolekta ili

registra u kom se javljaju. U registru svakodnevnog govora mi možemo da šišamo travu,

u standardnom možemo samo da je kosimo.

Između dva jezika mogu postojati velike razlike u mogućim i poželjnim kolokacijama.

Sve ostale razlike su veće ako su jezici tipološki, genetski i prostorno udaljeniji.

Prevodiocima se često dešava da se povedu za kolokacijom stranog jezika sa kojeg

prevode i prenesu je u naš.

Kad se pođe od riječi i upita se s kojim drugim riječima se ona može kombinovati dolazi

se do uvida u pravu prirodu kolokacije, koja se smatra najzanimljivijom semantičkom

vezom u jeziku.

Riječi se mogu poredati u skalu na čijem se jednom kraju nalaze one koje druguju sa

skoro svim ostalim riječima što su s njima gramatički kompatibilne (dobar i loš), a na

drugom kraju one čije je društvo ograničeno na jednu ili dvije riječi, kao jato koje

druguje samo sa pticama i rjeđe sa ribama. Između ta dva kraja mogu se poredati ostale

više ili manje druželjubive riječi. Pojedine riječi mogu se udružiti u užu semantičku vezu

sa drugom riječju, pa se mogu upotrijebiti i bez ove druge riječi, a da značenje bude isto

(čopor ljudi upotrebljavamo ako se ljudi donekle ponašaju kao vuci). Dio našeg

maternjeg jezika je i znanje o njemu svojstvenim kolokacionim spregama. Riječ čopor

govori da ova riječ kolocira sa vukovima. Svaka riječ upotrijebljena u tekstu zrači dio

svog značenja na susjedne i bliske joj riječi u istom tekstu što izaziva promjene značenja.

U sintagmi čopor ne samo da su ljudi postali pomalo vuci, nego je i čopor postao

ljudskiji. Ta dijalektika semantičkog zračenja navodi neke lingviste na tvrdnju da jedna

riječ ima onoliko posebnih značenja koliko ima i mogućih kolokacija sa drugim riječima

jednog jezika. Utjecaj kolokacije na značenje riječi je doista velik.

Kolokaciono zračenje smisla riječi igra nezamjenjivu ulogu kod dešifrovanja višeznačnih

riječi (plav-svijetloplav, tamnoplav, žut, tamnoljubičast ili crn).

*Ako neka riječ ponekad druguje sa nekom drugom riječju, možemo reći da je njihova

kolokacija labava, a ako se dvije ili više riječi skoro redovno javljaju zajedno, kažemo da

su u odnosu čvrste kolokacije. Veoma čvrsta kolokacija karakteristična je za idiome

(mačak u vreći, povući mačka za rep). Za idiom je karakteristično i to da mu je značenje

po pravilu drugačije od onog koje bi se dobilo bukvalnim tumačenjem njegovih sastavnih

riječi. Između navedenih riječi kolokaciona veza je veoma čvrsta da ni jednu riječ ne

možemo zamijeniti nekom sličnom riječi, što je redovno moguće u neidiomatskim

izrazima. Iako je očito da spol mačka nema nikakvog značaja, ne smijemo reći mačka u

vreći, jer to odmah prestaje biti idiom. Kolokaciona čvrstina idioma prenosi se i na

njegovu gramatiku, pa je i broj gramatičkih transformacija koje idiom može podnijeti

krajnje ograničen. Mi možemo povući mačka za rep u infinitivu, perfektu, samo ponekad

u prezentu,a u budućem vremenu samo u modalnom značenju prijetnje.

"Atomi značenja"-semantičke komponente

Muškarac: Žena: Dijete (ljudsko)

Pojedinačna značenja riječi mogu se razložiti na semantičke komponente, čiji je broj u

jeziku bio znatno manji od ukupnog broja riječi. Postoji veliki broj neriješenih pitanja u

komponencijalnoj analizi smisla riječi. Zbog brojnih problema na koje se nailazi u ovoj

analizi, mnogi semantičari na nju gledaju sa velikom dozom skepse, dok je neki sasvim

odbacuju.

Jedan od glavnih problema u analizi značenja riječi potiče od toga što su riječi tako

raznorodne po karakteru da izgleda nemoguće naći jednu analitičku shemu koja bi bila

primjenjiva na sve njih. Obilježja sa predznacima ponajbolje idu sa riječima koje

označavaju konkretne, opipljive stvari i bića, koji nisu relacionog karaktera. Već kod

konkretnih imenica kao što su roditelj, dijete, muž, žena ne bi bilo dovoljno prosto

nabrojati elemente od kojih su ona sastavljena. Kružne argumentacije nemoguće je

izbjeći, ali to ne priznaju vatreniji pobornici komponentne analize. Za njih su semantička

obilježja samo simboli za umutrašnje mehanizme pomoću kojih se takvi fenomeni

zamišljaju i konceptualiziraju.

Značenja glagola su različita po karakteru od značenja imenica da ih predstavljamo na

drugačiji način. Značenje glagola ubiti možemo predstaviti kao +uzrokovati + umrijeti. U

komponencijalnoj analizi glagola koristi se modifikovana verzija tipa logičke analize koja

se naziva predikatni kalkus. Opća formula kojom se logičari služe za prikazivanje

značenjskih odnosa riječi u odnosu predikacije jeste Fa gdje je F predikat, a a ono na šta

se predikat odnosi, argument. Mogu se prikazati i sličnosti i razlike u značenju raznih

glagola sličnim odnosno različitim strukturama njihovih predikatinih formula; dati i uzeti

imaju slična značenja i rezultiraju promjenom posjedništva nad nečim.

Analiza sugerira da su značenja riječi u stvari posebni amalgami relativno malog broja

osnovnih semantičkih komponenti. Komoponentna analiza može poslužiti za preciznije

određivanje nekih važnijih odnosa smisla.

Sinonimija podrazumijeva identičnost semantičkih komponenti. Homonimija

podrazumijeva potpunu različitost semantičkih komponenti. Polisemija podrazumijeva

više različitih komponentnih amalgama za isti oblik riječi, ali sa jednom ili više

zajedničkih komponenti. Antonimija podrazumijeva identičnost svih semantičkih

komponenti osim jedne koja će biti obilježena sa + kod jednog, a sa - kod drugog člana

para. Konverzivnost podrazumijeva identičnost komponenti osim jedne, koja će biti

obilježena sa <-- kod jednog, a sa --> kod drugog člana para. Inkompatibilnost

podrazumijeva bilo kakvu razliku u komponentnom sadržaju značenja riječi. Kada se

odnosi na poredane nizove, ona podrazumijeva neka zajednička semantička obilježja kao

i sistematičnu razliku između različitih obilježja i članova istog niza. Kada se odnosi na

neposredne nizove, podrazumijeva samo jedno ili više zajedničkih obilježja. Odnos dio-

cjelina podrazumijeva bar jedno zajedničko obilježje kao i veći broj obilježja za dio nego

za cjelinu. Odnos markiranog i nemarkiranog člana jednog para uzajamno oponiranih

riječi podrazumijeva identičnost svih komponenti osim jedne koja će nositi oznaku + kod

markiranog člana, a -kod nemarkiranog. Prihvatljivi sintagmatski odnosi riječi

podrazumijevaju poštivanje projekcionih pravila kojima se određuju uslovi linearnog

nizanja riječi u tekstu koja operišu semantičkim komponentama.

Savremena lingvistika je naklonjena traganju za zajedničkim obilježjima ljudskih jezika.

Popularna je hipoteza da svaki jezik koristi isti skup univerzalnih semantičkih

komponenti, samo u različitim amalgamima i sa različitim pravilima. Svaki misaoni

sadržaj može se izraziti na svakom jeziku. Druga hipoteza se odnosi na postojanje jednog

skupa univerzalnih komponenti koje nalazimo u svakom jeziku, ali svaki jezik ima jedan

broj njemu specifičnih semantičkih obilježja. Svaka jezička zajednica ima bar nešto u

svojoj materijalnoj ili duhovnoj kulturi što je samo njoj specifično. O pitanju univerzalnih

semantičkih komponenti ne može se govoriti dok se komponentna analiza ne usavrši.

Značenje rečenice-rečenička semantika

Neki lingvisti smatraju da je rečenica, a ne riječ, temeljna jedinica značenja u jeziku jer

rečenicom iskazujemo kompletnu misao. Riječi su tu samo da sačine rečenicu. Ima jezika

bez riječi, ali ih nema bez rečenice. Samo rečenica može biti besmislena, a riječ to nikada

nije. Nijedna riječ sama za sebe nema nikakvu komunikativnu vrijednost. Ona je može

samo imati ako čini čitavu rečenicu, ako jeste rečenica.

Broj riječi u jeziku je više-manje određen, dok je rečenica bezbroj i to komplikuje opis

značenja rečenica. Da bismo u opisu bili iscrpni, moramo predviđati rečenice. Rečenice

su raznovrsne po svom semantičkom karakteru da je skoro nemoguće naći zajednička

čvrsta uporišta od kojih bi se krenulo u analizu njihove semantike. Možemo reći da vlada

oskudnica znanja o semantici rečenice. I ono što se zna dosta je nesigurno, hipotetično i

maglovito.

Rečenice se u semantičkom pogledu mogu podijeliti na veliki broj raznih tipova i

podtipova. Prvo ih treba podijeliti na tvrdnje i ostale rečenice. Tvrdnjama konstatujemo

da nešto jest ili nije onako kako tvrdimo. Samo tvrdnje mogu biti istinite i neistinite.

Nema smisla pitati se da li su istiniti zahtjevi, apeli, naredbe ili obećanja.

Iako su tvrdnje različite od ostalih rečenica, i njih možemo posmatrati kao jednu posebnu

aktivnost. Na tu aktivnost možemo posebno skrenuti pažnju slušaoca.

Test istinitosti vrijedi samo ako imamo na umu sadržaj, a ne i sam čin tvrdnje.

Najnoviji pristup u semantici rečenice zove se teorija govornih činova koja tvrdi da je

svaka rečenica jedna posebna aktivnost. Čin izricanja u ovoj teoriji zove se lokucioni čin,

a ono što rečenicom radimo ilokucioni čin. Dvosmislenost možemo riješiti upotrebom

neke riječi koja će obično eksplicitno pokazati šta smo imali na umu. Performativne riječi

javljaju se u eksplicitno performativnim rečenicama. U implicitno performativnim

rečenicama obećanje se podrazumijeva, ali ne imenuje. Teorija govornih činova je nova i

postaknuta je sociolingvističkim istraživanjima.

Može izgledati da su izjavne rečenice tvrdnje i upitne rečenice pitanja, a rečenice sa

zapovijednim načinom zahtjevi. To je tačno u velikom broju slučajeva. Međutim, neke

izjevne rečenice mogu biti obećanja ili prijetnje. Izjavna rečenica Dolaziš sutra poslije

podne? je pitanje. Upitna rečenica Ko bi rekao sa ona zna pet jezika nije pitanje nego čin

čuđenja. Ne postoji čvrst odnos između tradicionalnih vrsta rečenica i govornih činova,

mada vjerovatno postoji izvjesna statistički dominantna korelacija između njih.

Teorija govornih činova upućuje na praktične primjene semantike u ljudskom

sporazumijevanju. Opća semantika vjeruje da se svi problemi mogu riješiti pomoću

semantike. Većina semantičara vjeruje da mogu objasniti mnoge ljudske nesporazume.

Teorija govornih činova može objasniti moguće nesporazume u možda najvažnijem

domenu ljudskog sporazumijevanja, u domenu najmena naših govornih činova. Govorni

činovi pružaju najbolju podlogu za semantičku klasifikaciju rečenica. Međutim, govorni

činovi ne nude okvir za sve što se može reći o semantici rečenice. Postoji veliki broj

pitanja o značenju rečenice o kojima se može raspravljati van okvira govornih činova

(međusobni odnos značenja različitih rečenica, indirektno značenje rečenica, značenja

rečenica u odnosu na neposredni verbalni kontekst).

Svaka suvisla rečenica podrazumijeva određenu neurološku pripremu njenog smisla u

mozgu govornika i slušaoca. To bi bili neurolingvistički aspekti kodiranja smisla

rečenice. Postoje i sociolongvistički aspekti rečeničnog značenja. Zavisno od društvenih

normi, rečenica Hoćemo li na kafu kod mene? može biti protumačena kao zaista poziv na

kafu, i ništa više, poziv na razgovor uz kafu ili bilo kakvo drugo piće, poziv na intimne

odnose, a možda i neki obračun.

Uži lingvistički aspekti značenja rečenice proističu iz unutarnjih međuodnosa

lingvističkih elemenata u rečenici. Treba razlikovati dvije moguće vrste tumačenja

rečenica i sintagmi; uža lingvistička tumačenja (služenje svojim lingvističkim znanjem)

i lingvističko-pragmatična tumačenja (služenje svim znanjima koja posjedujemo). U

normalnoj upotrebi jezika, naša tumačenja su lingvističko-pragmatička, dok u nekim

posebnim interpretacijama, kada rečenicu želimo iskoristiti radi stvaranja humorističkog

efekta, onda mogu biti pretežno lingvistička. Čovjek se služi svojim pragmatičkim

znanjima o ljudskom univerzumu da bi tumačio rečenice koje su mu upućene na način

koji se najbolje uklapa u njegova vanjezička znanja. Tumačenje jedne male sintagme

pravi je projekat od hiljadu malih operacija. Jezičko i nejezičko znanje čine jednu cjelinu

u kojoj je teško razmrsiti jezičko od vanjezičkog. Čini se da su naša lingvistička znanja

nekako sistematičnija, da ona čine osnovu na kojoj gradimo sva ostala znanja.

Značenjski odnosi između različitih rečenica: sinonimija, uključenost,

nekonsistentnost

Značenjske razlike između dvije različite rečenice mogu biti veoma različite.

Nultom razlikom smatra se značenjska podudarnost (a ne identičnost) dviju oblikom

različitih rečenica. Potpuna identičnost značenja dva fizički različita jezička znaka u

logičkoj je suprotnosti sa zakonom jezičke ekonomičnosti. Jedan vid značenja u kojem

mogu biti podudarne različite rečenice jeste denotativno značenje (istinosna vrijednost

rečenice); Bio je to lijep svršetak i Bio je to lijep kraj. Može se govoriti o leksičkoj i

gramatičkoj sinonimiji, ali granica između njih nije jasno postavljena (Film je imao lijep

kraj. Film se lijepo završio).

Kategorija semantičke sličnosti između rečenica je i kategorija uključenosti. U značenje

rečenice Vidio sam jednu mačku uključeno je značenje izraženo rečenicom Vidio sam

jednu životinju. Odnos uključenosti nastaje između dvije rečenice kada se na istom

sintaksičkom mjestu u jednoj rečenici javlja riječ koja je hiponim odgovarajućoj riječi u

drugoj rečenici. Mačka iz prve prve rečenice hiponim je životinji iz druge rečenice.

Sinonimija se može posmatrati kao uzajamna uključenosti.

Odnosu nekonsistentnosti pandan je inkompatibilnosti. Nekonsistentnost može nastati

upotrebom inkompatibilnih riječi samo u predikatu dvije ili više rečenica. Ruža miriše i

Karanfil miriše su rečenice koje nisu konsistentne jer su im subjekti inkompatibilni. Ruža

miriše i Ruža zadudara su rečenice koje jesu nekonsistentne jer su im inkompatibilne

riječi u njihovim predikatima. Inkompatibilnost treba uzeti u širem smislu, koji uključuje

ne samo poredane ili neporedane taksonomijske nizove, nego i sve druge riječi koje stoje

u odnosu semantičkog kontrasta. Predikat treba uzeti u smislu tradicionalnog proširenog

predikata, koji uključuje i sve dopune pa i ponekad dodatke predikatu u užem smislu.

Nekonsistentnost nastaje upotrebom inkompatibilnih riječi u dubinskom predikatu.

Edvin čita Rat i mir. Edvin čita Žerminal. Rečenice će biti nekonsistentne ako prezent

čita protumačimo u smislu prave sadašnjosti, koja podrazumijeva da se nešto odvija u

trenutku govora. U tom slučaju objekt glagola čitati relevantan je za odnos

nekonsistentnosti. Ali ako prezent čita tumačimo u smislu čita s vremena na vrijeme,

onda naše dvije rečenice nisu više konsistentne, jer Edvin može naizmjenično čitati obje

knjige.

Tijesna je povezanost semantike i pragmatike. Složeni su odnosi nekonsistentnosti i

potrebna su njihova dalja istraživanja.

"Naopake" rečenice-kontradikcija, tautologija, semantička anomalija

Kada se oslobodila tradicionalnog purizma, moderna lingvistika je počela masovno

koristiti građu ljudskog jezika da bi mu ušla u najveće tajne.

Naopake rečenice su najčešće kontradiktorne rečenice. Kontradiktorna rečenica je ona

koja tvrdi da nešto u isti mah i jest i nije tačno. Kontradikcija može biti eksplicitna i

implicitna; Ovo je crveno i zeleno. Ona je siroče i ima oba roditelja. Nekada je

kontradikcija manje, a nekad više očigledna. Kontradikcija podrazumijeva upotrebu dva

suprotna semantička elementa koja se dovode u koliziju.

Tautologija podrazumijeva gomilanje dva ili više identičnih semantičkih elementa na

način koji te elemente čini suvišnim. Tautologija je pojava suprotna kontradikciji.

Tautologija se manifestuje na površini i ispod površine jezika. Tautologije se mogu

podijeliti na eksplicitne i implicitne. Ekplicitna tautologija podrazumijeva upotrebu dva

ili više sinonimnih leksema koji se odnose na istu stvar; Suljo je časovničar, urar i

sahadžija. Međutim, interesantnije su implicitne tautologije. Čest vid implicitne

tautologije nastaje upotrebom hiponima i odgovarajućeg nadređenog termina tako što se

oba odnose na isti entitet; Ta mačka je životinja. Mačka je životinja (nije tautologija). Ta

tautologija se javlja samo ako se inkrimisana rečenica može razložiti na dvije dubinske

koje stoje u odnosu uključenosti. Implicitna tautologija se javlja i kod rečenica koje stoje

u odnosu sinonimije; Obućar Anto pravi i popravlja cipele. Tautologija je omiljena meta

normativaca. Međutim, primjeri stara baka ili mali patuljak nisu ista sadržine kao što je to

Tom rečenicom ste iskazali jednu tautologiju (instrumental, akuzativ). U drugom

primjeru riječ je o gramatičkoj tautologiji koja je po prirodi ljudskog jezika. Granica

između gramatike i leksike nije oštra pa se može pokazati da su mnoge leksičke

tautologije gramatičke naravi (nizanje atributa).

Iako bi se termin semantička anomalija mogao primijeniti na svaku semantičku

poremećenost (i na kontradikciju i na tautologiju), on se obično upotrebljava samo za

semantički devijantnu rečenicu nastalu spajanjem semantičkih elemenata koji su

nespojivi, iako su međusobno kontradiktorni; Ona je vuneno siroče.

Najveći broj semantičkih anomalija nastaje kršenjem selekcionih ograničenja

(ograničenja semantičke spojivosti riječi, često susjednih, unutar jedne rečenice). Između

jedne imenice i njenog atributa postoji selekciono ograničenje koje omogućava imenici

da izabere samo one atribute koji su spojivi sa prirodom njenog značenja (vuneni: siroče).

Subjekat glagola teći može biti u normalnom jeziku samo imenica koja označava materiju

u tečnom ili gasovitom stanju, pa je zato rečenica Moj ormar teče devijantna. Selekciona

ograničenja tiču se pravilnog redanja riječi. Semantičari kažu da selekciona ograničenja

treba ograničiti samo na one slučajeve u kojim dolazi do sudara inkompatibilnih

komponenti. Takav sudar nastaje kod kohiponima ovce i žabe pa je rečenica Ovce su

kreketale devijantna. Međutim, stvorenje kao nadređeni termin ne sadrži komponentu

koja bi se sudarila sa komponentom žablje. Jedno od omiljenih jezičkih oruđa modernih

pjesnika je kršenje selekcionih ograničenja.

Značenje "između redova"-presupozicija i implikatura

Poznato je da mnogim rečenicama mi nešto izražavamo direktno, a nešto drugo

podrazumijevamo. Semantičari su zapazili da nema rečenice koja ne bi nešto

podrazumijevala. I sasvim obične rečenice podrazumijevaju niz stvari kojih često nismo

svjesni.

Presupozicija je prvi tip podrazumijevanja čije se pravilo može formulisati da rečenica A

sadrži presupoziciju B ako je B tačno kad god je A i tačno, bez obzira na to da li je A

afirmacija ili negacija. A; Riba koju je ulovio bila je velika ili Riba koju je ulovio nije

bila velika. B: On je ulovio ribu. Presupozicija podsjeća na odnos uključenosti. Glavna

razlika je u tome što kod uključenosti jedna rečenica mora podrazumijevati drugu samo

ako je ona prva u potvrdnom obliku. Uključenost nastaje samo kad je jedan element

uključujuće rečenice hiponim odgovarajućeg elementa uključene rečenice.

Presupozicijom treba smatrati svaki odnos podrazumijevanja koji nije rezultat

hiponimijskog odnosa dvaju paralelnih elemenata. Uključenost se može javiti samo u

tvrdnjama, dok se prepozicije mogu kriti u bilo kojem govornom činu. Presupozicije se

javljaju unutar zavisnih struktura u složenoj rečenici ili modifikovanim strukturama u

prosto proširenoj rečenici koje su transformacijom nastale od složenih. Uključenost

nastaje na relaciji između odgovarajućih glavnih dijelova rečenice.

Onaj rečenični član koji nešto presupozira mora izražavati činjenicu u vanjezičnoj

realnosti mora biti faktivan. U jeziku se faktivnost zavisne rečenice često izražava

veznikom što koji kontrastira sa nefaktivnim veznikom da. Među riječima koje uvode

činjenice ima čisto faktivnih i nečisto faktivnih riječi. Čisti faktivi uvode činjenice bez

obzira na to da li su upotrijebljeni afirmativno ili negativno (znati, žaliti, zabavljati). Kod

nečistih faktiva negacija uklanja obaveznu presupoziciju koju oni uvode u potvrdnom

obliku. Uz čiste faktive možemo upotrijebiti riječ činjenica, a uz nečiste ne možemo.

Implikatura je drugi vid podrazumijevanja. Ovim pojmom se označava sve ono što

može podrazumijevati neki izričaj, a što nije sadržano ni u njegovom bukvalnom

značenju ni u njegovim presupozicijama ili uključenim tvrdnjama. Ako u gostima

kažemo da nam je hladno, to može biti finiji način da kažemo da domaćin zatvori prozor,

da pojača grijanje, da nije kako gostoljubiv. Implikature se mogu poništiti dodatnim

iskazom, dok presupozicije ne mogu. Značenje rečenice u užem lingvističkom smislu,

nema nikakve veze sa njenim implikaturama. Vjeruje se da implikature potiču od kršenja

prećutnih pravila ponašanja kojih se pridržavamo u normalnim razgovorima. Smatra se

da postoje 4 glavna pravila koja se tiču kvantiteta onoga što kažemo u razgovoru,

njegovog kvaliteta, našeg odnosa prema temi i načina izražavanja. Pojam implikature kao

kršenja standardnih pravila o vođenju dijaloga stvara okvir za proučavanje metafore.

Konverzacione implikature proizilaze iz faktora vezanih za jednu sasvim konkretnu

konverzaciju i njene prateće fizičke elemente. Konstantan i nepromjenjiv podtekst zove

se konvencionalna implikatura, jer spada u općeprihvaćene konvencije jednog jezika.

Kod željnih implikatura često dolazi do promjene nekih fonetskih obilježja izričaja,

naročito intonacije u odnosu na isti izričaj sa neutralnom namjenom. U našem jeziku

implikatura se može signalizirati jednom rečeničnom melodijom koja ne ide do donje

granice govornog tonskog dijapazona.

Rečenica i širi kontekst-fokus, tema i rema

Rečenica izgovorena izvan određenog ljudskog konteksta je prazna rečenica koja ničem

ne služi. Rečenica se veže za konkretne konteksta u kojima ima drugih rečenica.

Tematska struktura je pravilo posebne strukture jezika. Ona reguliše odnos između

onoga što čini temu jedne rečenice, ono što je predmet naše jezičke intervencije i onoga

što na tu temu imamo reći što je sama intervencija. Ono novo što želimo reći je rema

našeg izričaja. Jedno pravilo tematske strukture našeg jezika glasi da prvo treba reći temu

pa remu. Ako smo red obrnuli, moramo naglasiti remu. Tema je ono što je već dato

kontekstom. Međutim, u našoj početnoj rečenici svi elementi mogu biti novi. U tematski

neutralnim situacijama počinje se od onoga što je u svijeti bliže, što ima veću psihološku

vrijednost.

Rema čini fokus rečenice. Ipak, termin fokus bolje sačuvati za onu remu koja je istaknuta

posebnim gramatičkim ili fonetskim sredstvima (Dušan je taj koji je stigao). Za fokus

nam može poslužiti i akcenat.

*Dušan je stigao. Dušan je tema, a to da je on stigao je rema.

Razni jezici se služe raznim sredstvima za signaliziranje tematske strukture rečenice.

Flektivni jezici najviše koriste red riječi tako da temu stave na početak rečenice, a remu

za kraj. Svaki jezik je obavezan da signalizira tematski strukturu svojih rečenica.

Engleski se služi pretvaranjem aktivnih u pasivne rečenice. Japanski ima posebne

partikule kojima signalizira razliku između teme i reme.

Nekada promjena tematske strukture rečenice iz temelja mijenja njeno značenje. Ako

tematiziramo engleski pa kažemo Engleski se govori u Americi, onda podrazumijevamo

da se taj jezik govori samo u Americi. Ako bez naglaska kažemo U Americi se govori

engleski, to podrazumijeva da se engleski možda govori i van Amerike.