1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XXIV. broj 3 (136), Zagreb, rujan-listopad 2017 /tišri-hešvan 5778.

Velikan fotografske avangarde

Sasha Stone vidi višeWaltera Benjamina i Sashu Stonea povezuju neke biografske

podudarnosti. Obojica su Židovi i vršnjaci, obojica apatridi, Stone svojevoljnim izborom još u mladosti, Benjamin prisiljen prijetnjom

nacizma. Obojica su skončali na sličan način, bježeći od nadolazećeg Holokausta, Benjamin iz Francuske, Stone iz Belgije, preko Pirineja u Španjolsku i Portugal, ne bi li se odande brodom dokopali Sjedinjenih

Američkih Država

Sasha Stone dugo se vremena spominjao samo kao su-putnik i prijatelj, suradnik i istomišljenik Waltera Be-njamina. Njegove fotomontaže koče se na koricama prvog izdanja Benjaminove Jednosmjerne ulice iz 1928: gusto-agresivni slijed putokaza s nazivom Einbahnstaße, crveno obrubljenih, na pozadini crno-sive zbijene ulič-ne fronte. Ponovljena izdanja na većini svjetskih jezika nose ih danas na naslovnicama. No dok se simbolika umnoženih putokaza isključivo povezivala s Benjami-nom, odnosno pitanjem je li i koliko je uopće slijedio njihov smjer, naime, marksizam u koji je ga je uputila Asja Lacis, kojoj je knjiga posvećena („Ova ulica zove se Ulica Asje Lacis otkako ju je kao inženjerka probila u autoru) – gotovo su po strani ostali umjetnik i djelo, kontekst i prigoda. Decenijima, u vremenima muka i za-borava, modernistička fotomontaža čuvala je sjećanje na njega. Revalorizacija Stonea zbila se mnogo kasnije, već kad je Benjamin trijumfalno ustoličen kao ikona moder-nističke intelektualne kulture: „veliki kritičar svog doba, ličnost sui generis“ (Siegfried Unseld, Suhrkampov glav-ni urednik, u uvodu sveska O aktualnosti Waltera Benja-mina, 1972.). Istini za volju, i Jednosmjerna ulica dočeka-na je 1928. s ogradama – „dućan s najnovijim proljetnim modelima metafizike u izlogu“ (Bloch), dok je Siegfried Kracauer posumnjao u političku djelotvornost fragmen-tacije – a tek je nakon poslijeratnih izdanja (od 1955. nadalje) dobila punu potvrdu kao avangardno djelo ra-dikalnog i kritičkog duha, ponajviše zaslugom Adorna, ali i Blocha. Za razliku od internacionalne vojske koja je stajala (i stoji) iza dugotrajne promocije Benjamina, Sas-ha Stone ostao je predmetom interesa njemačkih teoreti-čara, uz nešto iznimaka iz angloameričke kulture, koji su nastojali afirmirati avangardnu epizodu razvoja fotogra-fije u doba Weimarske republike. Napokon, Sasha Sto-ne nije imao Scholema, Adorna, Habermasa ili Hannu Arendt, nego nekoliko kritičara, no dovoljno akribičnih da se upuste u avanturu istraživanja i dovoljno entuzija-stičnih da izvuku nekoliko izložbi, publikacija i tekstova, koji su označili revalorizaciju tek od 1990-ih. U njoj se Stone postupno odvaja od Waltera Benjamina i nezaobi-lazne Jednosmjerne, a njegovo djelo, ličnost i život oblaže fasetama koje uspostavljaju njegovu singularnost među weimarskom avangardom. Benjamina i Stonea povezuju neke biografske podudar-nosti: obojica su Židovi, obojica vršnjaci, obojica apatridi – Stone svojevoljnim izborom još u mladosti, Benjamin prisiljen prijetnjom nacizma. Obojica su skončali slično: na bijegu od nadolazećeg Holokausta. Benjamin iz Fran-cuske, Stone iz Belgije – preko Pirineja u Španjolsku i Portugal – ne bi li se odande brodom dokopali Sjedinje-nih Američkih Država. Izmučen teškom bolesti (tuber-kulozom ili čak rakom pluća), Stone je u 45. godini pre-minuo 8. kolovoza 1940. u Perpignanu, Benjamin je 26. rujna te godine, u 48. godini, počinio samoubojstvo u

katalonskom gradiću Port Bou na Costa Bravi, iscrpljen probijanjem planinskim stazama i pesimizmom. Iako se zna gdje su pokopani, njihovi grobovi i posmrtni ostaci nisu očuvani. Dok je u mjestu Port Bou 1994. otvoren memorijal Pasaži, djelo glasovitog izraelskog umjetni-ka Danija Karavana, a od rive ljetovališta Banyuls-sur-Mer, gdje počinje Benjaminova golgota, do groblja u Portbouu uređena 2001. memorijalna staza Chemin F1, od 2007. Chemin Walter Benjamin, u Perpiganu, a ni drugdje nema spomena o Sashi Stoneu – manje tragič-nom, manje karizmatičnom, manje univerzalnom. „Teže je štovati sjećanje na bezimenoga nego na slavnoga“, gla-si Benjaminova izreka na memorijalu Pasaži. Sasha Stone stekao je ime do 1930. kao jedan od naj-poznatijih njemačkih fotografa. Tako je na izložbi De-utscher Werkbunda Film und Foto (FiFo), priređenoj 1929. u Stuttgartu, koja slovi kao manifest fotografske avangarde i vrhunac njezine afirmacije s 991 djelom 180 fotografa iz Europe i SAD, izložio 67 fotografija, dok je njezin duhovni mentor Moholy-Nagy izložio 97 foto-grafija. FiFo je obišla najvažnije kulturne i umjetničke centre: Berlin, München, Zürich, Berlin, Beč i Zagreb (!), dospjela u Tokio i Osaku, inspirirala tek osnovan Museum of Modern Art, MoMa (1929) u New Yorku na intenzivno sabiranje, otkup i prezentaciju fotogra-fije, a širenju njezine ideje potpomogle su dvije knjige izravno potaknute njome: Wernera Krafta, Es kommt der neue Fotograf (Stiže novi fotograf) te Franza Roha i Jana Tschicholda Foto Auge (Oko fotografije). U Za-greb je FiFo dospjela zaslugom dr. Ive Sterna, odvjetni-ka i novinara, promotora filma i fotografije, suosnivača Radija Zagreb (1926), koji je u Zagreb doveo i arhitek-ta Petera Behrensa. I nehotice se nameće pitanje, je li i kakav je trag ostavio Sasha Stone – osim u povijesnim evokacijama. Kad je 1932. napustio Berlin, skrasio se u Bruxellesu i ondje osnovao novi studio, Sasha Stone bio je zvijezda berlinske kulturne scene – ne samo foto-grafije nego filma i teatra, podsjeća Jonathan Scheiner uoči prve velike poslijeratne Stoneove izložbe Fotogra-fie und Architektur u Berlinu, upriličene tek 2006.2 U prikazu studije Birgit Hammers, koja napokon, ali tek 2014, Sashu Stonea dovodi na scenu, povjesničar foto-grafije, kustos i nadasve aktivni publicist Anton Holzer postavlja pitanje – ne prvi i ne prvi put: kako je tako brzo isparilo sjećanje na intenzivnu prisutnost Sashe Stonea u Berlinu3? I pretpostavlja: zbog nepotpune biografije, gubitka dokumentacije i atelijera u Berlinu, napuštanja drugoga u Bruxellesu, zbog smrti, pa polaganog ob-navljanja kontinuiteta i teškoća istraživanja – što nije pogodilo samo Sashu Stonea, nego i još neke iz tabora izopačene umjetnosti (Entartete Kunst). No istina je da je njegovo djelo bilo rasuto Europom kao malo koje, da su se dijelovi slagalice otkrivali slučajno i malo-pomalo, dok nije došlo vrijeme da se sastavi i vidi slika. U tome

su sudjelovali mnogi i na različitim mjestima. Prvu, do-sad najobuhvatniju izložbu, popraćenu publikacijom postavio je Eckhart Köhn u muzeju Folkwang u Essenu 1990, pošto je u Amsterdamu pronašao Stoneova sina Sergea i sabrao nepoznate biografske detalje, dok su u Beču pronađene fotografije Berlina koje je Sasha Stone 1929. poslao židovskoj izdavačkoj kući Dr. Hans Epstein Verlag, Wien-Leipzig, za pripremu tiskanja glasovitog vodiča Berlin in Bildern (Berlin u slikama), a dotad se smatralo da su izgubljene4. Velika Köhnova izložba, ko-jom je obnovljeno sjećanje na Stonea, mogla se vidjeti u Hamburgu, Antwerpenu i Bremenu. U godini njezi-na otvaranja još dvojica istraživača, Dieter Kerbs i Peter Maaswinkel, objavila su nove detalje o Stoneovu životu, napose o njegovu kraju, i dopunila Köhna5. Stone se od 2004. i sljedećih godina javlja u nekoliko vrijednih stu-dija (knjiga) o povijesti fotografije u 20. stoljeću, a 2007. Birgit Hammers najavljuje svoju disertaciju i objavljuje cilj: situiranje među avangardu Weimarske republike, posebno istraživanja na polju arhitekture i urbanog kra-jolika, fotomontaže, a u vezi s time filma i veze s Piscato-rom za kojeg je fotografirao i oblikovao scenu6. Godine prije, 2006, održana je u Berlinu i spomenuta izložba, prva nakon Stoneova odlaska 1932. Još jedan korak do cjeline učinio je Paul Schamelhout, nećak Cami Stone, Sashine suputnice, supruge i suradnice, koji je javnosti predstavio 800 dotad nepoznatih fotografija i veliku tek-stualnu dokumentaciju iz atelijera u Bruxellesu koji su Cami i Sasha imali do razvoda 1939. Ta ostavština po-tom je dospjela u privatne ruke na aukcijama, na kojima su fotografije dosezale vrtoglave svote. Dijelom naža-lost nedostupna dokumentacija iz briselskog atelijera, a i s drugih mjesta, ipak je omogućila točnije atribucije, objašnjenje umjetničke suradnje Sashe i Cami Stone, o čemu se dotad malo znalo i napokon, podjednako važ-no, afirmaciju Cami Stone, koja je tek u Bruxellesu stekla ugled kao umjetnica. Monografijom Birgit Hammers, misli Anton Holzer, postavljeni su svi stupovi za ustoli-čenje Sashe Stonea, a i za Cami Stone.

Piše Snješka Knežević

Sasha Stone

NOVIOMANUT 136

2

* * *Tko je bio Sasha Stone? Tko Cami Stone? U biografskom dijelu Hammers sabire sve što se o njima znalo i prido-daje vlastite uvide stečene istraživanjem, koje unatoč svemu ne smatra dovršenim. Sasha Stone rođen je 16. prosinca 1895. u Sankt Peter-burgu kao Aleksandr Sergejevič Steinsapir, sin židovskih roditelja, oca Natana Steinsapira i majke Belle Meerson. Emigrirao je zarana u Poljsku, studirao elektrotehniku na Politehnici u Varšavi od 1911. do 1913. i postao inženjer. Zatim je otišao u New York, uzeo ime Aleksandr Stone, dobio državljanstvo, kratko radio u Edison Company, ušao 1917. u armiju, sudjelovao u Prvom svjetskom ratu u sastavu U. S. Air Force kao pilot, a kao pripadnik oru-žanih snaga kratko nakon rata boravio je Parizu, u Art Training Centeru. Časno je otpušten 1919. U New Yorku je upoznao Cami – Camille Schammelhout, koja je za njim došla u Pariz. Na Académie des Beaux-Arts Sasha je počeo studirati kiparstvo i slikarstvo. No vjerojatno već 1921. par je otišao u Berlin, gdje se brzo i lako uklju-čio u umjetničke krugove. Sasha i Cami vjenčali su se 1922, već 1924. otvorili u Kurfürstenstrasse 13 fotograf-ski studio. Od 1928. Aleksandr oficijelno nosi ime Sasha Stone, a od 1930. reklamira zajednički studio parolom „Sasha Stone vidi više“. Vjerojatno još u New Yorku, izvjesno u Parizu, potom u Berlinu Sasha Stone oduševljavao se avangardnom umjetnošću, najprije konstruktivizmom, pa kubizmom i dadaizmom. Tako se u Berlinu smjesta zbližio s Aleksan-drom Arhipenkom, koji je ondje od 1920. do 1923. dr-žao umjetničku školu, a Sasha ju je neko vrijeme polazio, ne bi li se usavršio u kiparstvu. Blizak je bio i s Moholy-Nagyjem, El Lissitzkim, Miesom van der Roheom, pro-tagonistima likovnog avangardizma, Adolfom Behneom, promicateljem arhitektonskog ekspresionizma i novog građenja, teatarskim inovatorom Erwinom Piscatorom, koji je pozornicu htio dinamizirati sredstvima fotografije i filma, idejama konstruktivizma i najnovije tehnike, ne bi li je transformirao u politički tribunal i epsku panoramu, a Stonea angažirao kao fotografa i scenografa. „Moj foto-graf “ – nazvao ga je u knjizi Das politische Theater (1929). Surađivao je s Walterom Ruttmanom, istaknutim prota-gonistom apstraktnog eksperimentalnog filma u njegovu najvažnijem djelu Berlin. Sinfonie der Großstadt, posveće-nu dinamici života metropole, u kojem montaža ima bit-nu ulogu. Napokon, družio se s Walterom Benjaminom, koji je živio i mislio izvan i mimo svih uokvirenja, upijao sve što je titralo, uočavao sve što je lebdjelo, a Sashu Sto-nea izabrao da vizualno predoči to što je ispleo i prepleo u metafizičkim slikama svoje Jednosmjerne ulice. Sasha Stone poznavao je dirigenta Bruna Waltera, glumicu Tillu Durieux, najvećega klauna tog doba Charlieja Rivela, po-pularna poput Chaplina, i bezbroj drugih koje je portre-tirao. Kretao se u Berlinu kao u teatru, cirkusu, varijeteu, robnoj kući, na sportskom terenu – ukratko: na podiju javnosti i oči u oči sa svime što ona znači.

* * *Berlin je u doba kada je Stone ondje djelovao, od 1921. do 1932, doživio golemu urbanističku, tehničku i kulturnu transformaciju te eksplozivni rast. Bio je stjecište rada, ka-pitala i znanja i inovacije – metropolis, tehnopolis, elektro-

polis. A privlačnom snagom svega toga postao je poprište kreacije, eksperimenta i inovacije na svim poljima, pogla-vito kulture: književnosti i izdavaštva, teatra i muzike, ra-diofonije i filma, arhitekture i vizualnih umjetnosti; mje-sto vreve, vrenja i budnosti. Sasha Stone nije pripadao ni jednom smjeru ili grupaciji, ali je od svega uzeo nešto. Bio je blizak novom gledanju (Neues Sehen) i novoj objektivno-sti (Neue Sachlickheit), ispitivao principe kolaža i montaže koji su se prakticirali u raznim žanrovima i medijima, od književnosti (Alfred Döblin) do filma (Hans Richer) i fo-tografije, gdje su oko iznalaska fotomontaže koplja ukršta-li Raoul Hausmann, Helmut Herzfeld (John Heartfield) i Georg Grosz. I tematski opseg Sashe Stonea bio je najširi: portret i akt, vizualne umjetnosti i dizajn, teatar i cirkus, grad i arhitektura, industrija i tehnika, a okušao se u do-kumentarnoj i socijalnoj fotografiji. Birgit Hammers defi-nira ga kao „univerzalnog fotografa“, što nimalo ne čudi zbog opredjeljenja za profesionalnu fotografsku karijeru. Ponuda studija Sashe i Cami Stone obuhvaćala je sve što se nudilo objektivu: reklama i moda, ilustracija i plakat, portreti, prizori i ambijenti. Sasha Stone fotografirao je glasoviti paviljon Miesa van der Rohea na Svjetskoj izložbi u Barceloni 1929. – simbol Weimarske republike i arhi-tektonsku ikonu 20. stoljeća, a time što je paviljon srušen nakon izložbe i rekonstruiran mnogo kasnije (1983–86), njegova fotografija stekla je osobitu važnost ne samo evo-kacije originala nego dokumenta stila vremena. Najslavnije i najpoznatije Stoneovo djelo, fotoknjiga ili vodič Berlin in Bildern (1929), proizašla je iz suradnje s arhitektom i kritičarom Adolfom Behneom. Temama i motivima, vizurama i perspektivama Stone se potvrdio podjednako kao pristaša novog gledanja i kao pozna-vatelj najbolje tradicije žanra. Fotomontaže, koje su mu kao izraz i mogućnost prirasle srcu, radio je za Piscatora prigodom otvaranja njegove eksperimentalne pozornice na Nollendorfplatzu 1928. za pozivnicu, a 1929. za pro-vokativno pamfletsku knjigu Deutschland, Deutschland über alles Kurta Tucholskog i Johna Heartfielda, koja je stekla značaj političkog bedekera ili slikovnice stanja dr-žave i nacije – tri godine prije Hitlerova nastupa. Izlagao na svim važnim izložbama doba, objavljivao u svim važ-nim časopisima, kao što su bili G za elementarno obliko-vanje koji su osnovali Werner Graff, Mies van der Rohe i Hans Richter, arhitektonski Das neue Berlin i Baugilde, belgijski nadrealistički mjesečnik Variétes i pariški Bifur, njemački Die Form, UHU, Das Kunstblatt, Querschnitt, Berliner Illustrierte Zeitung, godišnjak Das Deutsche Bild. Formuli Hammersove: između umjetnosti i komer-cijalnosti, mogle bi se pridodati barem još dvije natukni-ce: između avangarde i tradicije, između eksperimenta i konvencije. Upravo ta moć upijanja i prerade, stapanja i preklapanja čini jedinstvenost Sashe Stonea i legitimira ga kao velikog fotografa, lišena idejnih okova, otvorenih očiju i srca: Sasha Stone vidi više. U Bruxellesu Sasha i Cami Stone reklamiraju svoj stu-dio u Rue de Naples 18 za industriju i reklame, ali ko-lekcijom fascinantnih ženskih aktova sudjeluju u edi-ciji Les Femmes francuskoga magazina Arts et Métiers Graphique 1933, a iste godine izlažu na Exposition Inter-nationale de la Photographie u Bruxellesu – kao i prije, na klackalici komercijalno-umjetničko, kao i prije u komu-nikaciji s umjetničkom i intelektualnom avangardom. U

veljači 1939. rastaju se Cami i Sasha, a u travnju Sasha se oženio Lydiom Edens. Cami ostaje u rodnom gradu kao samostalna umjetnica. Sasha s Lydiom i porodicom bježi u Španjolsku 14. svibnja 1940, tri dana prije ulaska voj-ske Trećega Reicha u Bruxelles. Sasha umire 6. kolovoza u Perpignanu. Cami ga je nadživjela 35 godine i umrla 1975. u 77. godini. Njezina afirmacija kao umjetnice zbi-la se tek 2014. zaslugom Birgit Hammers – dvadesetak godina nakon ponovnog otkrića Sashe Stonea.

1 Prema Lisi i Hansu Fittko, koji su njome proveli stotine bjegunaca, a pripada mreži europskih „putova slobode“.

2 Das neue Sehen, Jüdische Allgemeine, 26. 10. 2006.3 Der „Universalfotograf “. Neue Forschungsergebnisse

zu Sasha Stone, u: Fotogeschichte, 136, 2015. – Birgit Hammers, ‘Sasha Stone sieht noch mehr’. Ein Fotograf zwischen Kunst und Kommerz, Imhof, Peterberg, 2014.

4 Dr. Hans Epstein (1897–1932) osnovao je uz financij-sku pomoć svojega oca Bertholda Epsteina izdavačku kuću u kojoj je uspješno objavljivao publikacije s po-dručja kulture i umjetnosti, biografije, vodiče gradova i krajeva. Nakon njegove nagle smrti kuća je prešla u ruke dr. Rolfa Passera, koji je nastavio Epsteinovu misi-ju do arizacije 1933, nakon čega se rasula dokumentaci-ja, među kojom je bilo 90 Stoneovih originala.

5 Sasha Stone. Randbemerkungen zum Lebensweg und zum Lebesende eines staatenlosen Fotografen, u: Foto-geschichte, 10, 1990.

6 Birgit Hammers, „Sasha Stone sieht noch mehr“ – ein Fo-tograf zwischen Kunst und Kommerz, u: Fotogeschichte, 106, 2007.

Židovi već stoljećima žive, pišu i stvaraju najuzvišenija filozofska, teološka, znanstvena i umjetnička djela koji-ma su možda više od bilo kojeg drugog naroda zadužili svjetsku kulturu i civilizaciju. Iako nakon povijesnoga progona iz svoje zemlje i nebrojenih pogroma diljem svijeta, u dijaspori (od kojih je Holokaust najgrozomor-niji po opsegu i sadržaju), dakle, iako praktički sve do jučer lišeni države (Izrael je obnovljen tek 1948), osla-

Cami Stone 1929

Hommage Karolu Sidonu u povodu 75. rođendana

Pisac, disident ili rabinSvojim djelovanjem Karol Sidon otvorio je nove prostore češko-

židovske duhovne i kulturne participacije, a da pritom nije podlegao stereotipima moralnih i etičkih sličnosti i razlika između dvaju

kulturom moćnih i velikih, iako brojem malih naroda

Piše Jaroslav Pecniknjajući se na vlastitu tradiciju, misaonost i duhovnost (gdje religija ima važnu ulogu) na specifičan su način doticali i (pre)oblikovali umjetnost, znanost i kulturu u najširem smislu te riječi naroda s kojima su zajedno, ili barem u istoj zajednici, živjeli. Tako su stvoreni novi prostori civilizacije koja prije toga na takav način nije postojala. U tom je smislu paradigmatičan susret češke i židovske kulture, koji je u plodotvornoj, u mnogim se-

gmentima duhovno monumentalnoj komunikaciji, bez obzira na sve povijesne nedaće i strahote koje su teško pogodile židovski narod tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima, iza sebe ostavila neizbrisiv trag kao malo gdje u Srednjoj Europi. A karizmatični (ali za mno-ge i kontroverzni) praški rabin, pisac, disident i intelek-tualac svjetskog formata Karol Sidon svojim je stvaralaš-tvom upravo danas (kada obilježava 75. godinu života) najbolja potvrda ove tradicije, jer je svojim djelovanjem otvorio nove prostore češko-židovske duhovne i kultur-ne participacije, a da pritom nije podlegao stereotipima moralnih i etičnih sličnosti i razlika između dvaju kultu-rom moćnih i velikih, iako brojem malih naroda, već je te sveze zahvatio u provokativnom i novom književno-misaonom kodu. To nije nikakvo iznenađenje jer Sidon potječe iz specifične židovsko-češke obitelji: potomak je rabinske obitelji koja ima daleke rodbinske veze sa Jo-sefom Haimom Sonnenfeldtom, negdašnjim vrhovnim rabinom Aškenaza u Palestini, ali i liberalne i građanski tolerantne češke porodice slobodoumnih i humanistič-kih (svjeto)nazora.

NOVIOMANUT 136

3

Karol Sidon

Za Židove kao narod karakteristična je i važna jedna specifična činjenica; za razliku od drugih naroda na ovim srednjoeuropskim prostorima oni naprosto nema-ju svoje „narodne“ priče, već im je tradicijska literatura vezana uz legende premrežene biblijskom građom ili uz priče učenih rabina i ostalih duhovnih velikana. Sidon se svojom literaturom, svjestan te činjenice, zaputio u novi, dotad židovskom pismu nepoznat svijet, krenuo je zapletenim stazama povijesti i suvremenosti, poštu-jući pritom „motivske“ efekte judaističke tradicije, ali i fascinantnu (samo)anegdotalnost i (auto)ironiju židov-skog duha. Po osobnom priznanju u svojoj se literaturi povodio za talmundskom mudrošću, u kojoj se između ostalog naglašava: „Ne gledaj na vrč, već gledaj što je u njemu.“ To je specifična vrsta (samo)kritike, (samo)refleksije, introspekcije kojom se o(be)smišljava čistoća prostora i rase, a baštini ono najbolje što jedna sredina ostavlja u nasljeđe. Tradicija nikada nije jednodimen-zionalna, Sidon je toga bio više nego svjestan i tvrdio je: svaka „tuđa“ priča, ujedno je i naša priča, samo se u njoj moramo znati, a još više željeti prepoznati. Tamo gdje Židova nema, tamo gdje ih se pokušalo potisnuti iz povijesti u zaborav, gdje su pogromi i genocid (p)ostali zakonomjernošću, kao na primjerice srednjoeuropskim prostorima, upravo su tamo Židovi najprisutniji, a Sidon je kao veliki literarni mag specifičnom po-etikom istra-živao i tragao upravo za tim prostorima života i takvim horizontima snoviđenja.Karol Sidon rodio se 9. kolovoza 1942. (5702) u Pragu, a dvije godine potom (1944) njegova oca Alexandera (po-drijetlom iz Trnave, gdje je bio prvi rabin nakon što su 1856. iz grada bili kolektivno protjerani svi Židovi) uhi-tio je Gestapo, utamničio ga i nakon brutalna mučenja interniran je u konclogor Terezin, gdje je i bio ubijen. Majka je Karola skrivala po češkim selima kod prijate-lja sve do kraja okupacije, tj. Protektorata, i uspješno je zametnula trag nacističkoj policiji koja je, bez obzira na izvjesnost njemačkoga vojnog poraza, uporno provodila Hitlerovu zapovijed o tzv. konačnom rješenju židovskog pitanja. I Karolov brat Julius uspio je preživjeti Holo-kaust, jer ga je majka uspjela „ubaciti“ u tzv. Wintonov vlak, kojim je stanovit broj židovske djece iz Češke, tzv. humanitarnim konvojem, bio prebačen u Veliku Bri-taniju i smješten kod obitelji koje su preuzele obvezu brinuti se o tim nesretnim djevojčicama i dječacima do svršetka rata. Nakon rata majka se ponovno udala, opet za Židova, koji je prošao pakao Terezina, Treblinke, ali i sovjetskih gulaga, što je također ostavilo duboka traga na Karolovo sazrijevanje i kasnije poimanje života, ali i literature kojoj se posvetio. Zanimljivo je da je Karolova sestrična Greta Vrba (rođena Sidon) objavila memoare naslovljene Komu vjerovati a komu slagati, u kojima je opisala dramatična i tragična zbivanja tijekom nacističke okupacije Češke, a dotakla se i događaja u vezi s Karo-lovom obitelji. Greta je bila supruga čuvenoga Rudolfe Vrbe, koji je među rijetkima uspio pobjeći iz Auschwitza (zajedno sa još četiri židovska supatnika) te je savezni-cima predao važne informacije o tom najvećem i naj-strašnijem nacističkom logoru smrti. Objavio je i knjigu uspomena iz koje je razvidno kako su saveznici jako do-bro znali što je Auschwitz i koje se strahote tamo doga-đaju, ali usprkos svemu ništa nisu poduzimali. Vrbina je knjiga veliko i potresno svjedočanstvo, ali i optužba za ravnodušnost svijeta prema židovskom stradanju. Svršetkom mature (1959) Karol je upisao na glasovitoj praškoj FAMU dramaturgiju, ali kako bi se mogao ško-lovati, morao je raditi kao nosač kulisa u kazalištu. Po svršetku studija (1965) radio je kao dramaturg animira-noga filma u studiju Jiříja Trnke, a potom kao redaktor Literarnog lista. Tijekom Praškog proljeća angažirao se u borbi za demokratizaciju zemlje, posebice kulturnog stvaralaštva, iako je bio relativno skeptičan prema Du-bčekovim idejama o „socijalizmu s ljudskim licem“ i komunističkim reformama, smatrajući da se komunisti i komunizam ne mogu reformirati. No nakon sovjetske vojne intervencije u kolovozu 1968. priključio se svečeš-kom nacionalnom pokretu otpora, suprotstavljajući se okupaciji zemlje. U to se vrijeme najintenzivnije bavio literaturom i objavio svoja dva možda najbolja književna djela. Iz tiska mu je 1968. izašla knjiga San o mom ocu, a dvije godine potom (1970) i San o meni u kojima je na egzistencijalističko-psihologijskoj razini opisao go-dine vlastita djetinjstva, odrastanja i sazrijevanja. Obje su knjige postale kultnim djelima brojnih generacija mladih, jer Sidon je „nemilosrdno otvoreno“ propitivao

vlastitu dušu tražeći načina nošenja s mučninom vreme-na u kojem živimo. Na kafkijanskoj podlozi, ta su mu autobiografska djela poslužila za (raz)rješenje složenih identitetskih pitanja. Ispisujući dramu borbe dobra i zla na društvenoj, ali i osobnoj razini, Sidon je (iz)gradio svojevrsnu urbanu, ali i specifičnu „narodnu“ priču i tako je srednjoeuropsku literaturu, uostalom kao i ži-dovsku tradiciju, obogatio na posve nov način. Naravno, kao radikalni kritičar prosovjetski orijentirana, dogmat-skoga čehoslovačkog komunističkog režima, Sidon je bio izbačen s posla, a kako bi preživio, radio je kao pro-davač novina, ložač centralnog grijanja, uz brojne druge fizičke poslove. Nakon što je potpisao Povelju 77 (bio je istaknuti sudionik tog pokreta), vlasti su mu onemogu-ćile i bilo kakav fizički posao, tako da je ostao praktički na ulici bez ikakvih primanja. Ali uz pomoć inozemnih književnih i emigrantskih donacija, te uz pomoć prijate-lja iz dissenta nastavio je s književnim radom. U samiz-datu (u ediciji Petlice) objavio je opsežnu trilogiju Božji trn (1977), za koju je u Francuskoj (1978) dobio knji-ževnu nagradu Jan Kollár, nazvanu po velikom češkom emigrantskom slikaru i pjesniku koji je od 1980. živio u Parizu (u Prag se vratio tek 1997, gdje je 2002. umro). U istoj ediciji izdao je i osebujni roman-esej Evangeliarij po Josefu Flaviju, ali prije toga objavio je roman Vrata zime, u kojem je analizirao „prazninu života s kojom se čovjek suočava pred smrt“, a zapravo to je velika knjiga o pita-nju ništavila, ravnodušnosti i krivice s kojom se svijet (nije) suočio nakon Holokausta. Kao dramatičar objavio je djela Nužnici (1972), stiho-tvornu dramu Labirint (1973), a potom slijede Saphira i Pjevaj mi na putu (1973), Mordehaj i Ester (1980), a poznat je i po radiodramama, od kojih su najpoznati-je Stara priča (1977) i Trinaesto okno (1978). Sva su mu dramska djela sakupljena i objavljena u opsežnoj knjizi naslovljenoj Drame (2012). Ugledni češki redatelj Juraj Jakubisko snimio je po predlošku Sidonovih djela neko-liko igranih filmova, a sam je Karol kao scenarist svo-jedobno za čehoslovačku televiziju adaptirao Turgenje-va, Černiševskog... Posebno su bile zanimljive Legende starog Praga, koje je Sidon pripremio za glasoviti Crni teatar Jiříja Srneca. Za razumijevanje Sidonova djela važne su i tri knjige razgovora s Karelom Hvížd’alom, uglednim češkim intelektualcem i svojevrsnim arbitrom češkoga kulturnog života. Posebice su zanimljive prve dvije knjige, naslovljene Umrijeti u Jeruzalemu (1997) i Crvena krava (2002), iz kojih se može iščitati Sidonov životni credo i stvaralačka poetika. Protagonisti Sidonovih djela traumatizirane su osobe koje čeznu za razumijevanjem i ljubavlju bližnjih, ali zbog teške „podvojenosti duše“ odveć su osjetljivi i osu-đeni na osamljenost. Strahuju od života i ne mogu mu se otvoreno predati, a opterećeni povijesnim, obiteljskim, političkim i emocionalnim nasljeđem s kojim se ne zna-ju nositi redovito tragično svršavaju. Realitet, podsvijest i unutarnja napetost rezultiraju osjećajem ništavila i Si-don se gotovo doslovno povodi za sentencijom slavnoga Ciorana: „Ništavilo je bilo u meni, nije mi bilo potrebno tražiti ga u drugima.“ Također, na tragu Freuda, Sidon je pisao kako je smrt najintimnija dimenzija svih nas koji živimo, samo moramo imati hrabrosti suočiti se s njom; odnosno, svi mi pjevamo jednu te istu pjesmu smrti, ali bez te pjesme, pjesme o životu (p)ostaju bespredmetne. U tom pogledu, pisao je Sidon „mrtva su vremena za-pravo najintenzivnije forme živog vremena“. Jedan od najvažnijih državnika i intelektualaca naše epohe, i sam disident, Vaclav Havel, veliki Sidonov prijatelj i poklonik njegove literature, u razgovoru je istaknuo: „Njegovo pi-smo još nismo u stanju u punoj mjeri shvatiti, jer nam govori o stvarima kojih se grozimo, koje odbijamo pri-hvatiti, iako ih svakodnevno vidimo oko sebe. Ali lakše nam je praviti se kao da ne postoje, a Sidonova je veliči-na upravo u tome što je priznao i opisao to i takvo stanje duha i vremena.“ Zbog aktivna sudjelovanja u disidentskom pokretu i oš-trih antirežimskih istupa Sidon se našao pod strašnim pritiskom čehoslovačke tajne policije, tako da je odlučio napustiti zemlju. Godine 1983. emigrirao je u Njemač-ku, gdje je ubrzo potom konvertirao na judaizam i po-stao Efraim ben Alexander. Arnošt Lustig, veliki češki pisac i također poklonik Sidonove literature (ali posli-je i žestoki kritičar njegove rabinske funkcije), opisao je u razgovoru za Literarne novine Sidonovu duhovnu metamorfozu, odnosno želju da postane rabinom. Još tijekom boravka u Čehoslovačkoj Karol se sve više pri-

klanjao judaizmu i tražio je način kako da ga studira, ali neke su prepreke u tom trenutku bile nepremostive. Kao prvo, nije imao gdje, a komunističke vlasti nisu mu željele odobriti odlazak u inozemstvo, a osim toga, nije bio Židov po majci, što je stvaralo dodatne probleme. Ali, kada je dobio prigodu emigrirati, njegovi su prija-telji iz dissenta pisali Lustigu u Ameriku (gdje je u to vrijeme živio u emigraciji) i zamolili ga da preko svojih veza pomogne Sidonu da se upiše na rabinske studije u Heidelbergu, gdje se namjeravao nastaniti po odlasku u egzil. I uistinu, Lustigova je intervencija pomogla, tako da je Sidon poslije na Institutu Harry Fischel u Jeruzale-mu nastavio obrazovanje, u instituciji koja je bila pozna-ta po školovanju brojnih ortodoksnih Židova. Na koncu, i sam se Sidon priklonio toj struji, a po povratku u Prag za sobom je povukao i određeni broj mladih pripadnika tog pokreta. U Pragu je 1992. promoviran u vrhovno-ga praškog i češkog tzv. zemaljskog rabina i u početku je, zbog ugleda koji je uživao, brzo obnovio židovsku zajednicu, ali njezinu većinskom liberalnom krilu nije odgovarala sve veća zastupljenost ortodoksnih, odnosno mladića podrijetlom iz rabinskih obitelji u Izraelu. Ti-jekom 1997. Sidon je u Pragu obnovio osnovnu židov-sku školu, a potom i gimnaziju; a razgranao je i bogatu izdavačku djelatnost te je tako židovski nakladnik Sefer postao jedan od najagilnijih promotora judaistike i he-braistike na cijelom prostoru Srednje Europe. Karol je u spomenutoj izdavačkoj kući između ostaloga objavio češke prijevode Tore i nove praške Hagade. U među-vremenu nije se bavio književnošću (barem ne javno), smatrajući da umjetnička djelatnost ne priliči rabinu. No stvari su se u židovskoj zajednici komplicirale, jer se sve više zaoštravao sukob liberalnih oponenata i Sidonovih ortodoksnih pristaša, tako da se liberalna frakcija praške židovske zajednice pobunila i odlučila ga je smijeniti s rabinske funkcije. Tijekom 2004. i 2005. sukob je kul-minirao; Sidon odluku većine nije prihvatio, ali nakon brojnih intervencija iz židovskih krugova u svijetu stva-ri su se ipak s vremenom primirile, a Karol se povukao s funkcije vrhovnoga praškog rabina (zamijenio ga je David Peter). Ipak, do danas je zadržao naslov vrhov-noga zemaljskog rabina, ali po mišljenju Tomaša Jeli-neka, glavnoga Sidonova oponenta u zajednici, pitanje je samo vremena kada će odstupiti s te dužnosti, jer se u međuvremenu razveo (od treće supruge Ruth Vlaste Sidon) i oženio bivšom učenicom, Mongolkom Ojun-cacral Tuju, koja je gotovo četrdeset godina mlađa od njega. Istodobno, najavio je povratak literaturi rekavši: „Nakon brojnih životnih kušnji i gorkih nesporazuma, danas već u poznim godinama, shvatio sam da mi je pi-sanje bila i ostala vječna ljubav, kojoj se sada sa veseljem mogu vratiti.“ Je li Sidonovim povratkom književnosti praška židovska zajednica izgubila, nakon brojnih i često vrlo žučnih sukoba i rasprava, teško je to ustanoviti, ali je više nego izvjesno da su češka, židovska i uopće svjet-ska literatura na veliku dobitku. Svojedobno je Lustig prognozirao: „Židovstvu će Sidon daleko više pomoći ako se posveti književnosti nego ako bude ustrajavao u rabinskoj dužnosti.“ To potvrđuju i novi književni rado-vi koje je objavio pod pseudonimom Haim Ciganin, iza kojeg se dugo vremena krio, iako su mnogi slutili da je riječ upravo o Sidonu.Prije tri godine Sidon je u javnosti, u razgovoru za medi-je, priznao da je zapravo on Haim Ciganin (zbog rabin-skih je dužnosti to skrivao) i najavio tiskanje svoje nove tetralogije naslovljene Altschulova metoda. Dosad su izašla dva sveska: Tamo gdje lisice kažu laku noć i Piano live, svojevrsna kombinacija trilera i magijske, povijesne fikcije, a nedavno je izašao i roman za „odraslu djecu“ Mali pan (gospodin) Talisman, potvrdivši fascinantnu piščevu erudiciju i snagu Sidonova književnog djela.

NOVIOMANUT 136

4

Dan Bahat je antički čovjek kao i njegova umjetnost. Ne-iscrpni rudnik davnih vremena izraelske prošlosti. Dan Bahat je legenda. Desetljećima službeni arheolog Jeruza-lema koji je otkrio i istražio podzemni tunel kojega da-nas možemo razgledati ispod Kotela (Zida plača), i još ranije u ekipi Ygal Yadina istraživao je Masadu; upravo je Bahat sedamdesetih godina prošlog stoljeća otkrio imena 10 zelota koji su imali dužnost ubiti suborce prije no što su i sami izvršili samoubojstvo kako ne bi pali u ruke Desetoj rimskoj legiji pod zapovjedništvom Luci-ja Flavija Silve koji je tri godine opsjedao Masadu. Da-nas u sedamdesetosmoj godini, Dan Bahat nije izgubio upornost pa silazi i istražuje Pećinu 11 u Kumranu kao nekadašnji voditelj istraživanja bez obzira što je u miro-vini dugi niz godina, odlučan da okonča posao i obja-vi istraživanja (u Pećini 11 pronađeni su svitci Psalma, netaknuti, i svitci Hrama). Potomak je dva zaljubljenika idealista koji su u dvadesetima napustili situirane obitelji i luksuz sa osiguranim prihodima u L’vivu i koji su bili odlučni izgraditi Yishuv. Stoga nije slučajno što Bahat želi posvetiti svoju knjigu o tunelu ispod hrama upravo sjećanju na roditelje i njihovom snu o židovskoj zemlji. Rođen je 11. listopada 1938., u sedamdeset osmoj je go-dini, ima petero djece (od kojeg jedno usvojeno) i de-vetero unučadi. Bahat obožava predavati i upravo je na Teološkom fakultetu u Luganu, okončao dva sveučilišna kolegija (Povijest i arheologija antičkog Izraela, i Povijest jeruzalemskog Hrama). Trenutno završava i knjigu koja će biti senzacija, Povijest Hrama od kanaanskog doba do britanskog mandata, 1917; ili o trnovitoj povijesti unište-nja, tekst koji zadire u aktualnosti protkane povijesnim tekstovima, sve potkrijepljeno arheološkom stvarnošću i UNESCO-m. „Skoro sam ga okončao, nedostaju mi najteža poglavlja, o Prvom i Drugom hramu. Ne možete niti zamisliti koliko materijala ima, moram odlučiti što ću eliminirati bez da povrijedim prijatelje iz IAA (Israeli-an Antique Authority)“ tumači nam Bahat. „Danas utire put nova generacija arheologa koja ima izuzetna tehnič-ka znanja, odlična u upotrebi računala na terenu, ali bez širine pogleda na svijet kojega istražuju, jako rascjepka-nog znanja i bez mogućnosti pogleda od 360 stupnjeva, također i na umjetnost, glazbu, arhitekturu, antičke pis-ce. Svojevremeno, na primjer, svi su arheolozi znali čitati gotska slova i usporediti pročitano s nalazima; mi smo imali odličnu opću kulturu, otvorenu prema svemu.“Bili ste protagonist neponovljive arheološke avanture. Što mislite o tome kada u Jeruzalemu pronađete ostatke izvan konteksta, odbačene na otpadima?Arapi u Jeruzalemu nastavljaju s uništenjem svega onoga što pronađu prilikom održavanja i čišćenja ispod Zaravni. Ništa čudno: bacaju sve što pronađu, nase-lja, hebrejske ostatke, kanaanske, kršćanske, bizant-ske, muslimanske, otomanske. Imaju strah od bi-blijskih ili židovskih tragova, pa da bi izbjegli rizik uništavaju sve, ruševine koje nestaju ispod zida u zavali Kidron. Potom mi odlazimo tamo, pronala-zimo nezamislive ostatke, najčešće biblijske i židov-ske. Protestirati? Kome? UNESCO-u koji bi trebao nadzirati i biti jamac kulturnoj baštini, a sljubljen je s arapskim muslimanima?- Jeruzalem je čvorište svega, tu se poigrava s budu-ćim mirom: mnogi kažu, među njima i predsjednik Reuven Rivlin i pisac A.B.Yehoshua. Slažete li se?U tijeku je arheološki rat između WAQF-a (organ koji skrbi o islamskoj baštini predvođen Jordanom s palestinskim personalom, op.a.) i IAA, sukob kojim se cilja delegitimirati Izrael. I ono što se dogodilo pod patronatom UNESCO-a shvaćamo kao važnu

Iz stranih medija: Bolettino della Comunita ebraica di Milano 3/2017´

Dan Bahat, čovjek koji je istraživao u srcu JeruzalemaTisućljetni stupovi koji su završili na otpadu, raspršeni mozaici, vaze i natpisi koji nestaju. Tko su predatori izgubljenih sjećanja? Razgovor

s Danom Bahatom, velikim arheologom Tunela i Masade. Povod razgovoru je aktualnost odluke UNESCO-a, zbog koje se danas više nego ikada vodi rat arheološkim iskopinama iza kojih stoji želja za delegitimiranjem Jeruzalema kao glavnoga grada Židovske države

Piše Fiona Diwan

igru - utakmicu. Kako vidim budućnost ovoga grada? Kao status quo. Kao arapsku prevlast nad Hramom (iako kao Židov teško ovo izgovaram), i suverenitet Izraela nad ostatkom grada, kao što je danas. I za Arape bit će to jako teško prihvatljivo, pogotovo ako ne odluče konstituirati vlastiti Parlament u Abu Disu, mjestu u blizini Zaravni, što je puno bliže od Knesseta. U tom slučaju sveti prostor bit će spašen i ostat će status quo. Mišljenja sam da je sukob s Palestincima politički, ne religiozni, tim više što Izrael ima odnose s mnogim arapskim zemljama, tako da je nemoguće zamisliti da je ovo religiozni problem.– Koji su danas Vaši odnosi s WAQF? Godinama, kao službeni arheolog u gradu, imao sam od-lične odnose s Arapima i danas postoji uzajamni respekt. Nikada nije bilo polemike niti ikakve mržnje. Uspio sam raditi u miru s palestincima, ultraortodoksima, s kršća-nima… Tajna je umijeće uči u najveću kišu i ostati suh. Pokušavam imati dobar odnos sa svima, zato sam mo-gao istraživati godinama; posvećivao sam veliku pažnju osobnim odnosima, a ne mome pravu da iskopavam ili tome da to mogu raditi prisilom. U Jeruzalemu ako ideš s namjerom da imaš pravo iskopavati, na postižeš ništa. Arapi su mi dozvolili da istražim tunel. Govorili su mi: “Nas ne interesira koga Ti predstavljaš. Nama je važno da si nam prijatelj“. Nikada nisam imao problema. Kada uđeš u vinograd, uđeš da bi jeo grožđe, a ne da bi ubio čuvara. Svi znamo da je rješenje za Jeruzalem politika, a ne arheologija koja je ušla posredno. Arapi uništavaju. Da u ratu smo… Obično pas maše repom, ali ponekad se događa da rep pomiče psa. S Arapima se ponekad događa isto. Uzmimo za primjer Rahelin grob, Rachel Mannu, hodočasničko mjesto: Arapi su zamislili da je to bio grob arapina koji je pratio Muhameda. UNESCO je to prihvatio i potvrdio da je to zaista grob Prorokovog suputnika, a ne Rahelin grob. Razumijete? I veliki dio Europe je glasovao za to, Europa koja ide ka negativiz-mu, potkupljena, Europa koja je neeuropska.Uvijek postoji jedan arheolog minimalist i jedan maksi-malist, jedan koji negira povijenu utemeljenost u Bibliji i jedan koji ju preuveličava. Ima li smisla govoriti o arheo-logiji slobodnoj od Knjige? Može li se istraživati bez ima-nja na pameti „svetog zemljopisa“? Biblija je faktografija, osim vjere? Može li se pronaći sredina?Teško je odgovoriti. Danas u Izraelu, arheologija je po-prište bitke gdje se sukobljavaju dvije političke strane. U biti se ratuje između revizionističke i minimalističke politike protiv maksimalističke, naravno. U biti, to je su-kob između arheologa iz Tel Aviva i Jeruzalema. Grupa

iz Tel Aviva vidi jeruzalemsko pitanje kao problem ko-jega treba odbaciti i iz tog razloga pokušava minimali-zirati i ignorirati odnos koji pomiruje biblijsko čitanje i židovsku prisutnost, smatrajući to bajkom ili osnovnim mitom: ako ne pronađemo korijene i tragove hebrejske prisutnosti u ovim ostatcima, možemo mirno prepustiti Arapima da završe s ovom jabukom razdora koja ometa put mira, kažu. Međutim, to je sve ideološko pitanje. Za intelektualne hiper laike Tel Aviva interpretacija biblij-ske povijesti je fikcija, književnost bez povijesne podlo-ge; oni gaje ideju arheologije bez istraživanja korijena. Za arheologe iz Jeruzalema je suprotno, oni istražuju podrijetlo kako bi rekonstruirali vlastitu povijest, makar pronašavši potvrdu o kojima piše Flavije ili ostali povije-sni izvori. Dvije suprotstavljene vizije. Cijeli arheološki svijet je isprepleten političkim strastima, postoje frakcije, grupe… ako ne pripazimo, riskiramo totalno nerazumi-jevanje. Zamisli da danas niti jedan arheolog iz Tel Aviva dragovoljno ne izgovara riječ Tora.– Arheologija dakle jako različita od vremena stvaranja Države?Da. U prvim godinama mi smo Židovi bili jako nestrplji-vi u potvrđivanju rezultata da je ovo naša država. Svaki je istraživač želio istražiti barem jednu sinagogu, arheolog je bio konj upregnut u kočiju cionizma. Ta etapa je za-vršena zauvijek. Jedno sam vrijeme bio zaokupljen time da istraživanja na tunelu i Masadi trebaju iznijeti na svi-jetlo dana židovsku povijest. Ali danas sam mišljenja da je pokazati našu nazočnost ovdje važnije nego pokušati. Prikazati to što već imamo kao povijest Jeruzalema, od Flavija, hodočasničkih kronika, križarskih dokumena-ta do ilustriranja povijesti Davida i Golijata na primjer. Imamo popis Golijatova oružja i zahvaljujući tome mo-gli smo zaključiti da je jedan pronalazak odgovarao fili-stejskom oružju iz opisa. I kada sam istraživao u Masadi želio sam dokazati, a ne probati: zapisi Josipa Flavija go-vore nam o važnom prostoru, o posljednjem prostoru na svijetu u kojem su Židovi bili slobodni prije katastrofe, prije egzila koji je potrajao tisućljećima. Danas se radi o tome da se ne želi pod svaku cijenu iznijeti teza već se govori o izrađevinama, pronalascima, dokumentima, ikonografiji koji govore o otvorenoj povijesti, ne zatvore-noj, neodlučnoj, za stolom.– Treći Hram, ima onih koji ga žele rekonstruirati?Hram prinošenja žrtava je gotov u dijelu. Ali tko je taj koji danas želi vidjeti žrtvovanje krava ili koza na Viso-ravni? Nitko ili malo onih ekstravagantnih. Judaizam se spasio upravo nedostatkom Hrama. U suprotnome, ri-skirali bismo završiti kao Samaritanci kojih je 1600 u ci-jelome svijetu. To što je spasilo Judaizam je zamjena Bet Hamigdaša s Torom, jedan prenosni nematerijalni hram. U suprotnome, reći Treći Hram je netočno, moguće je da je to i peti. Treći je bio razrušen u prvom stoljeću, i bio je onaj Ezrin i izbjeglički po povratku iz Babilona, dok je onaj Salamonov uništen od Nabukodonosora bio drugi, i na kraju Herodov bio je u stvarnosti četvrti. Nasuprot tome, iz židovskog gledišta, rekonstruirati Hram je ne-moguće jer smo svi nečisti.Neka su istraživanja danas otvorila pitanje o podrijetlu Jeruzalema. Neki izraelski arheolozi drže da je antički

Jeruzalem vjerojatno tamo gdje se danas nalazi ali ispod Svetog brda. I da Herod, sa nasipava-njem Bet Hamigdaša, prekriva Drugi Hram, i da je izbrisao sve tragove starijih konstrukcija. Jedna teza koju nije moguće dokazati stjecajem okolno-sti jer nikada neće biti moguće istraživati ispod Svetog brda.Točno, iz tog razloga želio sam napisati knjigu Povijest hramske uzvisine. Arheolozi minimali-sti revizionisti žele dokazati da nikada niti jedan Patrijarh nije zaista postojao, da je biblijska po-vijest samo književnost, da i David i Kralj Iza-hija (onaj od bunara) nisu nikada postojali. I postoji arheolog Izrael Finkelstein, revizionista danas jako popularan, koji podržava ideju da od starih kanaanskih ostataka Jeruzalema po-stoje nalazi upravo ispod hramske zaravni. Ali ja nisam suglasan s njim. Ja nikada ne govorim o onome što ne mogu dokazati. Sada, kada ka-Dan Bahat

NOVIOMANUT 136

5

žem da je Jeruzalem bio hetitski grad, a ne kanaanski to mogu i dokazati. Zatim Finkelstainova hipoteza je nelogična: tko je taj koji planira i gradi grad daleko od izvora vode? Nitko, nema smisla (Jeruzalem se napajao vodom iz izvora Ghihon, koji je daleko i dosta niže). Samo to je dovoljno da se odbaci Finkelstainova hi-poteza da stari Jeruzalem postoji ispod zaravni i da je možda kanaanski. Bio je to jedan hetitski grad što je različito od ranije iznesenog. Postoje biblijski tragovi o tome. Ovdje je živio hetitski zapovjednik Uria, Betsa-bejin muž, onaj kojega je David poslao na bojišnicu. I onaj isti prorok Izaija (vidi Hagadu Pesah) koji govori o Jeruzalemu dosta stoljeća kasnije, personificirajući ga rekavši: „ tu koja si prostitutka koja sjedi na cesti,

što misliš tko si ti? Tvoj otac bijaše amoričanin a tvoja majka hetičanka…“ Dakle i Izaija, stoljećima kasnije, prisjećao je da je narod Jeruzalema bio hetitskog a ne kanaanskog podrijetla.Dakle postoji problem, do sada nerazriješen, kada su kanaanci zaista pristigli. Jeruzalem je prvi put osvojio Jošua oko 1230 g.pr.Kr., u razdoblju velike seobe naro-da koji su se raštrkali posvuda: Filistejci, Sikuli, Sardi (Shardenu), pomorski narodi… svi su oni uvjetovali propast naroda Hetita, i njihov poraz uvjetovao je seo-bu posvuda. Među njima bili su i Gebusi koji su gradili utvrđene gradove (Gerablus danas u Turskoj na Eu-fratu). Po tom principu, došavši u Eretz Izrael, Gebuzi su rekonstruirali Jeruzalem iz ruševina. Možemo reći

da je Jeruzalem bio i gebuzijski grad. Dobro je utvr-đen zidinama i utvrdama. U Knjizi Sudaca, Šoftim kaže se, da Jehuda’ nije mogao pokoriti Jeruzalem. Probio se uz veliki trud, Kralj David koji je psihološki morao preplašiti narod svirajući glazbene puhače instrumente pod zidinama grada; Gebuzi su na ramenima nosili in-valide, stare i nemoćne, slijepe i gluhe i nijeme… Bila je to magija protiv magije. Činjenica je da danas mno-gi miješaju Gebuze i Kanaance, dva potpuno različi-ta naroda; prvi su indoeuropljani, a drugi su semiti. I danas ova hipoteza više nego ikada, izaziva polemiku koja izlazi iz domene arheologije, ali ima cilj povijesno odrediti prošlost i budućnost Izraela.

S talijanskog prevela Kristina Džin

Bila je večer, jedan od zadnjih novembarskih dana 1990. Izašao sam iz dućana Kemoboje na uglu Palmotićeve i Amruševe ulice i gotovo se sudario sa Slavkom Goldste-inom. Obojica smo se obradovala susretu, ali njegovo je lice ostalo ozbiljno. „Je l’ znaš? Skinuli su ploče na Trgu žrtava fašizma. Sad je sve gotovo.“ „Znam. Poslijepod-ne mi je Vesna javila da mijenjaju ploče. Ali nije gotovo, Slavko, sad tekar počinje!“ Stajali smo na pločniku i u razgovoru dijelili zabrinutost da nova vlast u svom revizionističkom pohodu želi čak izbrisati i sjećanje na žrtve fašizma. „Ako ih smetaju čak i žrtve fašizma, to znači da kane relativizirati zločinački ka-rakter ustaškog režima koji je doveo do žrtava“, primijetio sam. Na to je Slavko replicirao: „ Ova promjena rezultat je direktne Tuđmanove naredbe. Kad je Buzančić, tadašnji gradonačelnik Zagreba, dočekao Tuđmana na aerodro-mu, rekao mu je: ‘Gospodine Predsjedniče, to s Trgom žr-tava fašizma neće ići, građani se bune’. Na to ga je Tuđman ljuto prekinuo: ‘To mora ići!’. Ne mogu vjerovati da oni ne vide da je sve to voda na Miloševićev mlin.“Rekao sam Slavku da sam kupio samoljepljivu plastiku i da ću na ploči s novim imenom, Trg hrvatskih velikana, riječ „velikana“ zamijeniti riječju „patuljaka“. Slavko se dobroćudno nasmiješio i zamišljeno rekao: „Trebat će nam više od samoljepljive trake.“Između 1990. i 2017. Slavko Goldstein učinio je mno-go toga što je bilo nužno učiniti. Svojim organizacijskim sposobnostima, svojim književnim talentom, svojom predanošću etičkim vrijednostima u obrani kojih je an-tifašizam i nastao, svojim upozorenjima na zlo koje te vrijednosti ugrožava, što je iskusio iz prve ruke, Slavko je Goldstein sebi svojstvenom upornošću nastojao Hr-vatsku usmjeriti od demokrature ka pristojnom, otvore-nom demokratskom društvu. Uz prekomjernu dozu op-timizma moglo bi se reći da je u tome samo djelomično uspio. To ga stavlja, zajedno s njegovim postignućima, u malobrojnu, ekskluzivnu skupinu ljudi koji su djelova-njem pridonijeli razvoju demokracije i slobode, omogu-ćujući da ljudsko društvo na dulji rok – i najčešće poslije njih – postane bolje.U povodu Goldsteinove smrti novine su se raspisale o njegovu životu; kronološki, od djetinjstva u Karlovcu, hapšenja i ubojstva njegova oca Ive od strane ustaša do Slavkove posljednje knjige Jasenovac – tragika, mitoma-nija, istina.

In memoriam: Slavko Goldstein (1928–2017)

Čovjek za budućnostS iskustvom zla koje je donio fašizam i koje ga je pogodilo još u dječačkoj dobi, Slavko Goldstein mogao je postati isključiva i netolerantna osoba.

Ali on je prepoznao isključivost i netrpeljivost kao osobine koje vode prema bezosjećajnosti i

prema zlu koje je sam iskusio. Kao da se cijeloga života držao onoga što mu je u svom posljednjem pismu iz ustaškog zatvora sugerirao otac, pismu

koje će igrom slučaja ipak dobiti 64 godine nakon što je napisano: „Bolje je trpjeti nepravdu nego

činiti je!“

Piše Zoran Pusić

Moje je sjećanje na Slavka drukčije, dijelom u slikama, naročito nekih, sada već davnih događaja.Sjećam se fotografije Slavka Goldsteina na naslovnici tjednika Danas, negdje 1989; on u sredini među li-kovima budućih hrvatskih političara, kao središnja figura burnih i naglih društvenih promjena, pravoga primjera promjene društvene paradigme, kad se poli-tički pluralizam preko noći iz tabua pretvarao u opće-prihvaćenu političku realnost. Uvjeren da bez politič-koga pluralizma nema prave demokracije i ponesen osjećajem političke slobode koji se te godine širio Hr-vatskom, Goldstein je osnovao Hrvatski socijalno-li-beralni savez, prvu stranku alternativu Savezu komu-nista, postavši i njegov prvi predsjednik. Već sljedeće godine, kad je hrvatski nacionalizam, što induciran Miloševićevom politikom, što autohtoni, prerastao u politički mainstream, mjesto predsjednika stranke prepustio je Draženu Budiši i odustao od aktivne stra-načke politike. Podsjetio me tada na Andrićevu Priču iz Japana, na lik pjesnika koji je bio spiritus movens pokreta protiv staroga režima. Ali nakon pobjede i formiranja nove vlasti pjesnik u njoj nije želio sudje-lovati.Početkom 1993. Slavko Goldstein, zajedno s mojom sestrom Vesnom Pusić i Ozrenom Žunecom, pokreće Erasmvs, „časopis za kulturu demokracije“. Erasmvs je izlazio četiri puta godišnje (u toku pet godina), a po kvaliteti i argumentiranoj kritičnosti priloga bio je pravi kulturno-politički događaj u Hrvatskoj. Već potkraj 1993. uredništvo Erasmvsa organiziralo je u Zagrebu okrugli stol Srbi i Hrvati, sa četrdesetak su-dionika, među kojima je petnaestak bilo iz Srbije, a jedan iz Gline. (Bio je to sudac Radovan Jović, koji je zbog svojih stajališta dospio u zatvor u Republici Srpskoj Krajini, a zbog lažne optužbe o špijunaži po-slije 1995. u zatvor u Hrvatskoj.) „Razgovarali su lju-di“, kako piše u uvodu transkripta tog okruglog stola Slavko Goldstein, „koji nisu pripremili ni razbuktali rat, pa su utoliko sposobniji uspostaviti mir: vlastitim društvima namijeniti bolju sudbinu od bujanja mr-žnje i neprijateljstva“. Skup je održan samo zahvalju-jući Goldsteinovu poznanstvu s Josipom Manolićem, tada drugim čovjekom u državi, bio je prava senzacija i izazvao mnoge komentare pune mržnje od strane za-drtih nacionalista.

Na Staru godinu 1993. u redakciju Feral Tribunea upala su dva vojna policajca s nalogom da glavnog urednika Viktora Ivančića odvedu u vojarnu Dračevac. Bilo je to samo nekoliko dana nakon izlaska Ferala s onom anto-logijskom naslovnicom na kojoj su Tuđman i Milošević zajedno u krevetu. Ivančić je otišao u drugu sobu da spakira stvari i, uvjeren da ta regrutacija može pogub-no završiti, bježi kroz drugi ulaz, sjeda u auto i vozi u Zagreb. Do Slavka Goldsteina, da ga zamoli za pomoć. Slavko odlazi ministru obrane Gojku Šušku, čeka sa-tima, a ovaj ga ne želi primiti. Na kraju ga je primio Šuškov zamjenik Goran Dodig i dogovorio sastanak s Goldsteinom i Ivančićem. Njih dvojica traže da to ne bude u MORH-u, nego u Novom Liberu. Za vrijeme razgovora Dodig kaže Ivančiću: „Ajde, glavno da je gla-va na ramenu“. Na to Ivančić skače i viče: „Dakle, mislili ste me likvi-dirati!?“ Slavko smiruje Ivančića: „Viktore, molim vas, pričekajte vani“, i traži od Dodiga garancije da se Ivan-čiću neće ništa dogoditi. U međuvremenu uredništvo Ferala obavijestilo je o tome brojne međunarodne or-ganizacije tako da je slučaj internacionaliziran. Para-lelno Slavko je, kao stari partizan, planirao Ivančićev bijeg u Sloveniju, „Gostionica Kalin je na samoj granici, jedan ulaz je u Hrvatskoj, tu uđeš, drugi je u Sloveniji, gdje izađeš“, objašnjavao mu je. Sve je na kraju završilo relativno mirno. Ivančić je proveo mjesec dana u vo-jarni Dračevac kao jedini urednik novina koji je regru-tiran. Napisao je nekoliko izvrsnih satiričkih tekstova nadahnut vojarnom, i do danas je ostao uvjeren da ga je Slavko svojom promptnom i hrabrom intervencijom spasio.U listopadu 1994, desetak dana nakon incidenta koji je završio policijskom brutalnošću nad nama koji smo pokušali spriječiti bespravno izbacivanje iz stana maj-ke s dvoje djece, u Erasmvsu je tiskan članak pod na-slovom Fašizam. U tekstu se upozorava na „novi val političkog terorizma koji se potmulo širi Hrvatskom“ i proziva Vukojević, Šušak i, posredno, Tuđman za taj trend fašizacije. Mnogo godina poslije, kad sam čitao Slavkovu knjigu 1941. – godina koja se vraća i saznao detalje o njegovu djetinjstvu, pomislio sam kako ga je ta deložacija morala podsjetiti na sličnu deložaciju, kad je, po dolasku fašizma 1941. u Hrvatsku, njegova majka s dvoje djece bila izbačena iz njihova stana u Karlovcu.

NOVIOMANUT 136

6

Slavko Goldstein bio je ugledni novinar, jedan od osni-vača Vjesnika u srijedu, urednik Radija Zagreb, film-ski scenarist, uspješni izdavač, jedan od najaktivnijih promotora židovske kulturne baštine u Hrvatskoj i Ju-goslaviji i predsjednik Židovske općine u Zagrebu do 1990. Ali u dijelu njegova bića, onom najkreativnijem, ostao je trag maloga židovskog dječaka kojem su tra-gični događaji iz 1941. naglo prekinuli djetinjstvo i ba-cili ga u svijet odraslih. Na različite ljude to bi djelovalo različito. Slavko je znao da bi vjerojatno završio kao još jedna žrtva Holokausta, kao što je, uostalom, i završio dobar dio njegove šire porodice, da nije bilo odlučnosti njegove Muti, kako su Slavko i mlađi brat Danko zvali svoju mamu, koja je s dvoje djece otišla u partizane. To nije bio izbor sigurnosti, odlazak u partizane potkraj 1941. ili početkom 1942. bio je sve samo ne jamstvo sigurnosti, bio je to izbor ljudskoga dostojanstva svim

vrlo realnim opasnostima i prijetnjama unatoč. S isku-stvom zla koje je donio fašizam i koje ga je pogodilo još u dječačkoj dobi Slavko Goldstein mogao je postati isključiva i netolerantna osoba. Ali on je prepoznao is-ključivost i netrpeljivost kao osobine koje vode prema bezosjećajnosti za patnje drugih i prema zlu koje je sam iskusio. Kao da se cijeloga života držao onoga što mu je u svom posljednjem pismu iz ustaškog zatvora suge-rirao njegov otac, pismu koje će čudnom igrom slučaja ipak dobiti 64 godine nakon što je napisano. „Bolje je trpjeti nepravdu nego činiti je!“Još bi bilo bolje spriječiti nepravdu, prenijeti sljedećim generacijama dragocjeno iskustvo koje može pomoći da se zablude ne ponove. Ne čudi životno opredjeljenje Slavka Goldsteina da na zlo fašizma upozorava kao na trajnu opasnost za svako društvo. Kao predsjednik sa-vjeta Spomen-područja Jasenovac potaknuo je izradu

poimeničnoga popisa žrtava. Taj popis do sada broji oko 83.100 imena. Kad su u Hrvatskoj učestali besramni fal-sifikati koji taj logor smrti prikazuju kao običan zatvor za državne neprijatelje NDH, Goldstein je raskrinkao laži činjenicama i argumentima u knjizi Jasenovac – tra-gika, mitomanija, istina. Definitivni odlazak ljudi na kraju devetoga životnog de-setljeća biološka je neumitnost. Kad su posrijedi poje-dinci koji su zadužili društvo u kojem su živjeli i djelova-li, poput Slavka Goldsteina, govori se o nenadoknadivu gubitku za zajednicu. Za njegovu rodbinu i prijatelje to je svakako gubitak, a hoće li to biti gubitak za zajednicu, ovisi o nama. Ovisi o našoj odlučnosti da ne dopusti-mo da vrijednosna, duhovna ostavština Slavka Goldste-ina nestane zajedno s njegovim fizičkim nestankom. Ili, kao što je Boris Pavelić naslovio svoj lijepi tekst: „Slavko, druže, nećemo se dati!“

Ova pripovijest započinje u nekoj oronuloj srednjovje-kovnoj kući u ulici Brunner u Perchtoldsdorfu. Njezin vlasnik drži trafiku u razizemlju, a usput prodaje i an-tikvitete. Bilo je to, čini mi se, 1995. kad sam prolazeći mimo u izlogu trafike vidio izloženu sliku koja je smjesta privukla moju pozornost, tako da sam, usprkos velikoj žurbi, zastao kako bih je što bolje pogledao. Bio je to portret u ulju, poprsje mlade žene, bolje reći djevojke. Procijenio sam da joj je moglo biti petnaest ili šesnaest godina Nepoznata drži glavu nagnutu prema desnom ramenu, pogled joj je spušten prema dolje. Djeluje kao da je povučena u sebe i potištena. Upada u oči i kvaliteta portreta, gdje su izvedeni samo glava i vrat djevojke te pozadina, dok su ramena i grudi ostali kao skica, nedo-vršeni. A signatura nedostaje. Tko je naslikao taj por-tret? Tko je portretirana djevojka? Zašto je slika ostala nedovršena?Ušao sam u trgovinu i raspitao se za sliku. Na pitanja mi odgovara snažan muškarac tamne brade, zaključu-jem, vlasnik dućana. On potvrđuje: da, slika je na proda-ju. Vrlo smo se brzo nagodili pa sam otišao do obližnje banke. Nakon nekoliko minuta vratio sam se s traženim iznosom. U trafici sada stoji još jedna mala, starija, očito uzrujana žena. Kako se ustanovilo, bila je to žena trafi-kanta, ogorčena na njega iznad svake mjere. On da uop-će nema njezinu suglasnost da unovči tu sliku. Slika je njezina i nije na prodaju. To je portret njezine najdraže, u međuvremenu preminule prijateljice iz mladih dana, Lisl. Obitelj te Lisl je tada, u godinama prije zadnjega svjetskog rata, stanovala u susjednoj kući, u Rodaunu nedaleko Beča, kao i ona sama. Čvrsto držeći portret uza se, nestala je u stražnjem dijelu trafike. Nekoliko dana poslije, ponovno došavši u ulicu Brunner, izrazio sam pred trafikantovom ženom želju da kupim sliku, no vlasnica se nikako nije dala nagovoriti. Kad sam nakon više godina, prigodom posjeta Perchtolsdorfu, zavirio u ulicu Brunner, u nadi da će mi trgovina uspjeti, trafika je bila zatvorena. Kuća je imala novoga vlasnika. Moje raspitivanje nije dalo ploda. Nisu znali gdje sada stanu-je trafikant, nekadašnji vlasnik. Odlučio sam prekinuti s potragom i konačno zaboraviti na sliku. To mi ipak nije uspjelo. Uspomena na portret nepoznate djevojke ostala mi je živa.U tijeku priprema za proslavu 650. obljetnice Bečkoga sveučilišta susreo sam se u siječnju 2014. s gospođom Dr. A. u kavani Landtmann, s druge strane Sveučilišta. Riječ je bila o projektima suradnje u godini jubileja. Sa-svim uzgred, saznao sam od gospođe Dr. A. da su ona i muž prije nekog vremena kupili prastaru kuću u ulici Brunner u Perchtolsdorfu te da je od tada malo-pomalo obnavljaju. Bila je to kuća s trafikom, koja je posljednjih godina više puta mijenjala vlasnike. „Poznajem tu kuću“,

Otkrića

Tko je djevojka s portreta?Kako je istraživanje portreta jedne djevojke vodilo u Beč između

dva svjetska rata, potom u ratnu i poratnu, odnosno komunističku Hrvatsku, kanalizirajući na svoj način sudbinu slikara Oskara Artura

Alexandera i njegove obitelji

Piše Dieter Schweizer brzo sam odgovorio i potom svojoj sugovornici ispričao o davnim susretima s nekadašnjim vlasnikom kuće, tra-fikantom, zbog neke uljene slike, koju sam htio kupiti. Za naših sljedećih susreta sve se vrtjelo oko sveučilišnog jubileja, a za privatne razgovore nije bilo vremena. No potkraj svibnja dočekala me vijest zbog koje sam sko-čio u zrak. Gospođa Dr. A., kako se tada pokazalo, bila je zapazila moju neutaženu želju za portretom, pa mi je e-poštom javila da je njezin muž uspio pronaći sliku. Nekadašnji vlasnik njezine kuće, gospodin H., s kojim je njezin muž razgovarao o starim nacrtima i fotografija-ma, još posjeduje tu sliku i mogao bi se pod određenim uvjetima od nje i odvojiti. Žena mu je naime umrla prije dvije godine.Prvoga slobodnog dana, u lipnju 2014, posjetio sam, na-kon telefonskog dogovora, gospodina H. u njegovoj kući u mjestu Hau, Neusiedl am See, u kojoj je stanovao od 2007. Uspostavilo se da je, osim meni poznata portreta, gospodin H. imao još jedan drugi portret te djevojke. Sjećajući se mojeg ondašnjeg upita, gospodin H. bio je voljan prodati slike, koje je postavio jednu do druge na šarenu sofu u dnevnom boravku – obadvije zajedno. Onaj drugi portret, koji prije nisam vidio, nedvojbeno rad istog umjetnika, bio je bijelo laviran crtež olovkom lica nekog ozbiljnog djeteta u dobi od osam do deset go-dina. Bez ikakva premišljanja otkupio sam oba portreta, sada, kako sam ustanovio, oštećena. Slike su najvjero-jatnije stradale i očevidno oštećene još tijekom selidbi, a potom i posljednjih godina zbog nepažljiva držanja u vlažnoj šupi. To ipak nije potamnilo moju sreću. Nakon gotovo dvadeset godina držao sam u rukama portret za-mišljene mlade žene, kojeg sam se već bio odrekao, ali ga nisam zbog njegovih umjetničkih osobina nikad mogao zaboraviti.Prije no što sam se oprostio od gospodina H. pokušao sam što više saznati o podrijetlu tih slika te tko je i oda-kle je ta portretirana djevojka. Prvo mi je gospodin H. govorio o sebi samu, o svom poslovnom životu. Obje slike zapravo su bile dio životne priče njegove nekoli-ko godina starije žene Mechthild, zvane Meta, rođene M. Od rane mladosti bila je bliska prijateljica Liselotte (Lisl) Alexander, rođene 25. siječnja 1922, kćeri jedinice hrvatskog umjetnika, slikara Oskara Artura Alexandera (također: Artur Oskar, ili: Arthur Oskar) i njegove žene Gerde, rođene Schneefuß, a svi su oni do 1938. stanovali na adresi Willergasse 43 u Beču – Rodaunu. Oba kuplje-na portreta Lisl naslikao je njezin otac, crtež približno 1930. godine, a ulje osam godina poslije. Gospodin H. objašnjavao je da su obadvije slike došle u posjed njego-ve žene kao dar za uspomenu, kad je obitelj Alexander 1938. zauvijek morala napustiti Austriju. Nepredviđeni i iznenadni bijeg slikara daje objašnjenje na pitanje za-

što je kasnija slika ostala nedovršena. Gospodin H. dao mi je također telefonski broj svoje pastorke Heidrun K., koja je, kao što je mislio, imala još nekih uspomena iz majčinih školskih vremena. U jesen 2016. konačno sam našao slobodnog vremena da nastavim s namjeravanom potragom za pismima i dokumentima iz života Liselotte Alexander. Najprije sam posjetio Heidrun K., koja mi je svjedočila o do-životnom prijateljstvu svoje majke Mechthild s Lise-lotte Alexander. Tako sam saznao da nisu prijateljevale samo te dvije djevojčice iz susjedstva, nego da su im i majke bile bliske prijateljice. Majka djevojčice Lisl bila je Gerda, krasna, mudra, i po naravi vedra i vesela, 23 godine mlađa žena hrvatskoga slikara Oskara Artura Alexandera, koji je i prije svoga vjenčanja, 1919, kupio skladnu historicističku vilu u Willergasse u Rodaunu. Obitelj Alexander provodila je ljeta u starom hrvat-skom gradiću Samoboru nedaleko slovenske granice. Budući da je potjecao iz imućne zagrebačke obitelji, umjetnik je na prilično velikom posjedu, uza sam rub šume, dao sagraditi prostranu, arhitektonski jedno-stavnu ljetnu kuću s atelijerom. Rodio se u Zagrebu 20. veljače 1876, studirao u Francuskoj i Austriji, a na nje-ga su znatno utjecali impresionizam i bečka secesija. Bio je član osnivač Društva hrvatskih umjetnika 1896, a od 1908. i aktivan član bečke umjetničke udruge Ha-genbund. Među suvremenim hrvatskim slikarima bio je na glasu kao jedan od najvažnijih portretista. Godine 1905. preselio se u Beč i tu je ostao do 1938, ne preki-nuvši nikad privatne i poslovne doticaje s domovinom. Nakon bijega iz Beča živio je u hrvatskom Samoboru, gdje je umro u dobi od 77 godina. Prava sreća za nekoga tko istražuje tragove Liselotte sa-čuvani je dnevnik Mete M. Prvi je zapis od 6. rujna 1936, a posljednji od 23. svibnja 1937, dva dana prije no što se Metina obitelj preselila iz Rodauna u Mauer. Heidrun K. dopustila mi je da majčin dnevnik uzmem sa sobom, kako bih ga kopirao. Dok sam ga čitao, stvorila mi se – usprkos pozadini jednog svijeta na koji pada tmina

Portret mlade Liselotte

NOVIOMANUT 136

7

Obiteljska idila

– slikaretna, neopterećena djetinjstva mlade djevojke iz četvrti vila u Rodaunu. Također se izbliza upoznaje Metina najbolja prijateljica Lisl. Njoj će uskoro biti pet-naest, Meta je godinu mlađa. Prijateljice se susreću go-tovo svaki dan, a često mogu naizmjenično i prespavati kod sprijateljenih obitelji. Meta je još djetinjasta, vesela i oduševljena sportašica. Odgajana je u konzervativnom katoličkom duhu, ali već se u ranoj dobi zanima za po-litiku. Meta svakodnevno upisuje u svoj dnevnik kratak izvještaj, uglavnom o vremenu i školi, često i o svojoj obi-telji, a uvijek o „jako lijepim“ pothvatima i doživljajima s prijateljicom Lisl. Rado piše i o zajedničkim posjetima kinu. I opetovano se u dnevniku otkrivaju bilješke o pro-pagandnim emisijama na radiju hitlerovske Njemačke. Tako 10. rujna 1936. Meta, s očitim oduševljenjem, iz-vještava o danu stranke Rajha. Majčino upozorenje „ne pisati previše o Hitleru“, kćerka odbija. „Punktum“. Toč-ka. Lisl politika uopće ne zanima. Razboritija je i zrelija od Mete. Rado provodi sve slobodno vrijeme s Metom, a uspijeva joj i biti isto tako vesela kao i Meta, ali je sva-ki put ne zabavlja divljanje njezine prijateljice i „često uopće nije vesela“. Za razliku od Mete, njezin je značaj složeniji i naginje tugaljivosti. „Ona sama sebi protiv toga ne može pomoći“, brani je prijateljica u zapisu od 18. studenog 1936. Na ovome mjestu moramo izvješće nakratko prekinuti s pogledom na blisku budućnost obiju djevojčica. Za nešto manje od jedne godine Meta će postati oduševlje-na članica tada još ilegalna Saveza njemačkih djevojaka (Bund Deutscher Mädel, BDM). Njezina prijateljica Lisl, kao kći židovskog slikara, ne može razumjeti zašto je is-ključena iz članstva u tom savezu.Da se ponovno vratimo u 1936. godinu. To je vrijeme sve veće političke nesigurnosti. Slikareva obitelj, koja je dotad ugodno i bezbrižno živjela, dočekala je sve to nepripre-mljena. Ali i bečka klijentela s ljubavi prema umjetnosti osjeća prijeteće promjene i ima preča posla nego naruči-vati portrete. Obitelj Alexander prisiljena je na štednju, pa pomišljaju i na oproštaj s Bečom. Donji stan vile u Roda-unu prazni se, kreči i iznajmljuje nekoj gospođici Kraus. S vremena na vrijeme odvajaju se i od naslijeđenih predme-ta za koje ih ne vežu uspomene i odnose ih u zalagaonicu. Sljedeća godina donosi im prolazno ekonomsko olakša-nje s uspješnom samostalnom izložbom Oskara Artura Alexandera kao ratnog slikara sa slikama zrakoplovstva iz vremena Prvoga svjetskog rata te s portretima i drugim djelima koje je otkupio Vojnopovijesni muzej. U Metinu dnevniku na dan 5. svibnja 1937. nalazimo osvrt na tu izložbu: „Lislin tata je zapravo slikar. I sada ima u Beču u Dvorskom vrtu izložbu (Staklena palača) svojih slika […], i onda smo se Lisl i ja s tatom, i to u njegovu autu, odvezle tamo. Izložba je prekrasna […]. U 12 otišli smo k Lislinim djedu i baki, gdje smo jele.“ Lislini baka i djed u Beču, to su bili gospodin i gospođa Schneefuß, roditelji Liselotti-ne majke Gerde. Sudetski su Nijemci. Lislina baka govori praški njemački svojih roditelja.Početkom 1938. odlučio je Oskar Artur Alexander skupa s obitelji napustiti Austriju i vratiti se u staru domovinu, gdje se nadao da će on i njegova obitelj biti na sigurnom

i gdje će moći nesmetano raditi. „Pun radosti i nade“, kao što je napisao nekom prijatelju, vraća se u Hrvatsku, a kad on već boravi u Samoboru, njegova žena Gerda u Beču organizira selidbu sve pokretne imovine. U Zagreb su poslana dva prepuna teretna vagona. Ali u Rodaunu ostaje još mnogo toga i brojne uspomene u kući, koju su nakon rata rekvirirale ruske okupacijske snage, uništivši ili oštetivši unutrašnjost i pokućstvo. S napuštanjem Beča, domovine, majčine domovine i očeve odabrane domovine, za Liselotte nastupa nagli kraj od rođenja sređena i sretna odrastanja, od djetinjstva do djevojaštva. Kako je po naravi naginjala tugaljivosti, još snažnije osjeća gubitak svega onoga što joj je do tada bilo drago i doživljava tešku duševnu traumu, posljedice koje će je doživotno pratiti. Usprkos svim očekivanjima, u Samoboru, gdje su se otac, majka i kći iznova smje-stili u ljetnoj kući, sreća se više ne vraća. Tijekom rata obitelj doživljava brojne nedaće i ponižavanja, a nakon travnja 1941, s nastavkom rata, situacija za Oskara Artu-ra Alexandera postaje sve opasnija. Jedva je izbjegao da ga Gestapo odvede. Nakon rata obitelj i dalje stradava, ovaj put od novih vlastodržaca. Liselotte ima 23 godine, no zbog roditeljskih strahovanja ne smije na studij u Za-greb. Zabave među vršnjacima rijetke su i jednostrane. Mnogi mladići, pozvani u vojsku, nisu se vratili iz rata. I tako Liselotte mora život iz godine u godinu provoditi u cjelodnevnom društvu majke i oca. Godine 1952. bježi iz te skučenosti i udaje se. Ali silom prilika i nadalje živi s mužem, odvjetnikom Fedorom K., kojega njezina majka Gerda nije nikad prihvatila, u roditeljskom ljetnikovcu. Bračni par ima dvoje djece. Kći Ksenija rođena je 1953, u godini u kojoj je umro Oskar Artur Alexander. Tri godi-ne poslije dolazi na svijet sin Aleksandar. F. K. nadživio je svoju duboko nesretnu i očajnu ženu Liselotte (umrla je 14. studenog 1978) sedam godina, a Gerda Alexander nadživjela je kćerku trinaest godina. Posredovanjem ravnateljice Muzeja suvremene um-jetnosti u Zagrebu Snježane Pintarić našao sam se 20. travnja 2017. s hrvatskim arheologom I. M. Slikar Oskar Artur Alexander bio je njegov praujak. I. M. napisao je potresnu kroniku obitelji Alexander, koja je potjecala iz Güssinga u Gradišću. Dana 21. travnja moja žena Cla-udia i ja, u pratnji dr. I. M. i naše zagrebačke prijatelji-ce D. P., odvezli smo se automobilom u Samobor, gdje su nas prijateljski primili Liselottina kći Ksenija i njen muž Tomislav. Činilo se da je u toj kasnobidermajer-skoj ladanjskoj kući vrijeme stalo. Proveli su nas kroz prostorije, gdje su stijene bile gusto prekrivene djelima Oskara Artura Alexandera iz svih njegovih stvaralačkih razdoblja. Neka sam odmah prepoznao, jer su mi bila poznata iz kataloga, a mogao sam ih prvi put proučavati u originalu. Ksenija govori njemački svoje majke. Ima odličan sluh za jezike i smjesta je prepoznala moje švicarsko-aleman-sko podrijetlo. Kseniji sam predao fotografije obaju por-treta njezine majke, koje sam spasio od propasti. Dugo ih je promatrala. Nisu joj bili poznati. Tomislav je donio fotografije iz obiteljskih fotoalbuma na stol, što je bila prigoda za razgovor o bečkim godinama te Oskarovu,

Gerdinu i Liselottinu bijegu. Nakon ručka odvezli smo se s I. M. do ljetne kuće, u kojoj je Liselotte živjela s majkom, ocem, mužem i djecom, a koja je već nekoliko tjedana na prodaju. Neočekivano vidimo na vrtnim vra-tima udovicu Aleksandra K., sina Liselotte Alexander. U žurbi je, očito nesklona razgovoru s nama. Sljedećega dana posjetili smo u Gornjem gradu u Zagrebu u Klo-vićevim dvorima izložbu Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900. Izložba podsjeća na procvat hrvatskih umjet-nosti i znanosti u vrijeme bečke moderne. Bilo je to vje-rojatno najplodnije vrijeme stvaralaštva u životu Oskara Artura Alexandera.Opet sam kod kuće, prolazim sobama do portreta mlade Liselotte, koji su mi sada, s otkrićima o njihovoj povi-jesti, još vrednija. Čini mi se da u nedovršenu portretu šesnaestogodišnje kćeri, koji je otac naslikao samo neko-liko tjedana prije bijega, slutim tihi predosjećaj kasnije nesreće. Pritom mi na pamet dolaze autobiografska dje-la, koja je tijekom života stvorio Oskar Artur Alexander, bliske, poznate slike i crteži njega sama, njegovih Gerde i Liselotte. Sve su to slike pune nade i veselja, portreti sreće, a nakon životnog loma 1938. odrazi patnje. Po-sljednje djelo 78-godišnjeg umjetnika, veliki autoportret iz 1952, nastao godinu prije smrti, pokazuje jako ostar-jela, sudbinom slomljena muškarca, kojemu je tijekom ratnih godina, nakon progona iz Beča, njegova vlastita domovina postala neprijateljskom, a nakon završetka rata sve više i stranom.

Preveo s njemačkog Ivan Mirnik

Kakve su se sve misli motale po glavi nesretnog Hersche-la Grynszpana 1938. godine tih jesenskih dana u Parizu, dok je 5000 Židova na granici Njemačke i Poljske ostav-ljeno na nemilost bez krova nad glavom i bez sredstava za život. Nijemci su ih protjerali iz Njemačke kao polj-ske Židove, dok ih Poljaci nisu htjeli pustiti u Poljsku jer su bili njemački Židovi. A u toj gomili Židova bili su i Herschelovi roditelji otac Sendel i majka Riva. Bilo je

Sjećanje na Kristalnu noć

Prekretnica u progonima Židova Posljednjih godina taj datum obilježava se širom svijeta kao dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. I u Zagrebu se toga dana na Trgu žrtava fašizma okupljaju antifašisti, kako bi odali počast žrtvama nacističkog režima i prisjetili se užasa Holokausta, stradanja šest milijuna Židova

koje je počelo u Kristalnoj noći 9. studenog 1938. godine

Piše Darko Fischer

to već pet godina otkako su njemački nacisti na čelu s Hitlerom došli na vlast. Antisemitska propaganda i mal-tretiranje Židova bilo je sve izrazitije. Hitlerovi osvajački apetiti bili su sve veći, Austrija je već bila pripojena Tre-ćem carstvu.Možda se Herschel prisjećao svih nevolja kroz koje je njegov narod prošao kroz tri milenija. Mislio je možda o egipatskom ropstvu, o progonstvu u Babilonu, o potla- Herschel Grynszpan

NOVIOMANUT 136

8

čenom položaju u vrijeme helenizma, o rimskoj vlada-vini, rušenju hrama i protjerivanju, o junacima Masade, rijetkom primjeru otpora protiv zavojevača, o dva mile-nija dijaspore i pogromima u Rusiji, Poljskoj, Ukrajini, Zapadnoj Europi. Pitao se zašto je bilo toliko nasilja, a tako malo otpora u napadima na nevine žrtve. I sada opet u Europi 20. stoljeća njegovi roditelji i mnogi drugi izloženi su maltretiranju i torturi. Treba li nešto poduze-ti? Kakve će biti posljedice? Svega ovoga Herschel je sigurno bio svjestan. Bio je oča-jan zbog beznadnog položaja svojih roditelja ali i zbog užasnog položaja Židova u Njemačkoj. Sigurno je mislio da svijetu treba skrenuti pažnju na ovaj užas, koji sigur-no može prerasti u mnogo lošije prilike za Židove. No svijet je bio ravnodušan. Bilo je tada dvije vrste država, kako je to komentirao Chaim Weizmann: jedne u koje Židovi nisu htjeli ići i druge u koje Židovi nisu smjeli ići.I onda se Herschel odlučuje na očajnički potez. U po-nedjeljak 7. studenog kupuje pištolj i metke, odlazi u njemačko veleposlanstvo u Parizu i ispaljuje smrtono-sne hice u njemačkog diplomatu Ernsta vom Ratha. Iro-nija sudbine: Ernst vom Rath uopće nije bio nacist niti njihov simpatizer. Zatim se predaje francuskoj policiji.

Vom Rath umire dva dana kasnije i ta vijest odmah sti-že do Hitlera. On traži okrutnu osvetu. Ona treba doći “spontano”.Uvečer, u srijedu 9. studenog počinju najokrutniji na-padi na Židove i njihovu imovinu po cijeloj Njemačkoj i Austriji. U napadima su sudjelovale SA paravojne tru-pe ali i veliki broj njemačkih građana. Podivljala gomila pali i ruši na sve što naiđe i što je židovsko. Zavladala je antisemitska histerija. Paljene su sinagoge, uništavana su židovska groblja, razbijani su izlozi židovskih duća-na, pljačkani su židovski stanovi, pretučeno je mnogo Židova. Bila je to Kristalna noć, noć razbijenih izloga! Uništeno je 7500 židovskih dućana i poslovnih prosto-ra, spaljeno je oko 200 sinagoga. Oko 30.000 Židova je uhapšeno i otjerano u koncentracione logore. Židovi su morali platiti ogromnu odštetu. To su učinili pripadnici njemačkog naroda, kulturnog naroda, naroda pjesnika poput Goethea i Schilera, znanstvenika Gaussa i Eulera, filozofa Kanta i Nitschea. Kako je to moguće? Tek malo je bilo izuzetaka koji to nisu odobravali. A to je bio samo početak u još veće okrutnosti najveće zločine koje je ljudska civilizacija stvorila.Kristalna noć prekretnica je u proganjanju Židova. Od Kristalne noći nadalje počelo je fizičko maltretiranje i uništavanje Židova. Počeo je Holokaust. Okrutnosti Kri-stalne noći izazvale su neke osude drugih država: Sjedi-njene države povukle su svog veleposlanika iz Njemač-ke, Velika Britanija počela je akciju “Kindertransport”, spašavanje židovske djece. Od kraja 90-ih godina prošloga stoljeća, taj datum, 9. studenoga, obilježava se širom svijeta kao dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. I u Zagrebu se tradicio-nalno toga dana na Trgu žrtava fašizma okupljaju anti-fašisti, kako bi odali počast žrtvama nacističkog režima i posebno se prisjetili užasa Holokausta i stradanja šest milijuna Židova koje je započelo u Kristalnoj noći 9. stu-denog 1938. godine. Na godišnjicu Kristalne noći prisjećamo se još jednog židovskog atentatora i atentata koji se dogodio prije

Kristalne noći. David Frankfurter, rođen u Daruvaru, djetinjstvo je proveo u Vinkovcima a kasnije živio u Švi-carskoj. Tamo je 1936. izvršio atentat na jednog simpa-tizera nacista. Možda je baš Frankfurter bio inspiracija Herschelu Grynszpanu da počini atentat? Što činiti da se zločini poput ovih protiv Židova u 20. stoljeću nikada više ne ponove? Moramo ukazivati na štetnost svakog nasilja jer od nasilja u konačnici strada-vaju svi, i žrtve i počinitelji. Drugi svjetski rat to jasno pokazuje. Nacisti su nanijeli ogromnu štetu njemačkom narodu. Na kraju rata Njemačka je bila sravnjena sa ze-mljom, imala je desetke miliona vojnih i civilnih žrtava. Njemački narod danas, nisu oni, od nacista zavedeni lju-di, već država, društvo i stanovništvo, koje odaje počast žrtvama Holokausta u mnogim prilikama, svjesni da je nacizam bio strahota i pogrešno opredjeljenje.Nadamo se da i u Hrvatskoj sve više prevladava stav kako je svaka sklonost prema nacizmu i sramnoj proš-losti onih koji su se nacizmu priklonili, opasna i treba je sprečavati. Naša opća poruka je: ako ikada naslutite kriva opredjeljenja i sukobe i ako ima i malo mogućno-sti da se netrpeljivosti riješe mirnim i razumnim putem, izaberite takvo rješenje! Sinagoga u plamenu

Razorena židovska trgovina

Prava, autentična jevrejska kultura postoji uglavnom u dijaspori. Ova naizgled kontraverzna konstatacija potiče upravo iz prirode „jevrejskog identiteta“. Taj identitet nije isključivo verski, nije dominantno za-snovan na jeziku, izmiče usko shvaćenom pojmu tra-dicije. To je maglovit pojam, u dobroj meri određen onim što „drugi“ misle, šta „drugi“ propisuju, prihva-taju ili odbacuju. Jevrejska književnost u dijaspori pi-sana je na različitim jezicima: na jidišu, ladinu, koji bi se uslovno mogli nazvati specifično jevrejskim, iako su nastali iz mešavine različitih jezika, pisana je u naj-većoj meri na jezicima sredina u kojima su Jevreji ži-veli ili i danas žive. U svojoj opširnoj i veoma dokumentovanoj studi-ji Jevrejska samomržnja Sander Gilman pokazuje da je jidiš bio odbačen i prezren jednako od onih koji su govorili nemački i hebrejski ili pisali na tim jezi-cima, jer se ovim jezicima priznavalo da poseduju kulturnu vrednost, a sve to nije priznavano jidišu koji je predstavljao tradicionalni diskurs Jevreja istočne, jugoistočne i srednje Evrope. Gilman posmatra polo-žaj jevrejskog pisca kao neku vrstu stalnog protesta protiv autsajderske pozicije koja mu se neprekidno nameće: „Jevrejski pisac je onaj pisac koji, obeležen kao Jevrejin, odgovara na taj čin obeležavanja svojom

Filip David

Identitet i kultura

Između lojalnosti i (samo)mržnjeAko se traže neke zajedničke odlike književnosti nastale na jidišu, uz izvesnu bojazan da svako uopštavanje pojednostavljuje tumačenja,

te zajedničke odlike se mogu uočiti i definisati kao sklonost k onostranom, prikazivanje onoga sveta koji se na jidišu naziva

yenewelt, naročit, karakterističan oblik humora, nekakve pometene veselosti koja je više izraz želje da se nadvlada očajanje nego stvarne

radosti i opijenosti životom

Piše Filip David

literaturom, medijumom koji ima najveći značaj za Jevrejina i pisca.“ Ako se traže neke zajedničke odli-ke književnosti nastale na jidišu, uz izvesnu bojazan da svako uopštavanje pojednostavljuje tumačenja, te zajedničke odlike se mogu uočiti i definisati kao sklonost k onostranom, prikazivanje onoga sveta koji se na jidišu naziva yenewelt, naročit, karakterističan oblik humora, nekakve pomerene veselosti koja je više izraz želje da se nadvlada očajanje nego stvarne radosti i opijenosti životom, duboka veza jidiš kulture sa hasidizmom. Uticaj književnosti pisane na jidišu na srednjeevropsku književnost i na savremenu ame-ričku značajan i neprocenjiv. Umetnost, duhovnost, misao Srednje Evrope? Geo-grafski gledano, taj prostor deluje fantomski, avetinj-ski. Nema preciznih granica, nema jedinstvene misli. To imaginarno, ali ipak postojeće biće Srednje Evrope nastalo je iz sukobljavanja mašte i razuma, misticiz-ma i nove prosvećenosti, emocija i racionalnog duha. Hasidizam i haskala duboko su upleteni u dela razli-čita po svome smislu i značaju, od Franca Kafke do Sigmunda Frojda, u čijim se ostvarenjima prepoznaju tragovi rane i moderne Kabale. Srednja Evropa de-vetnaestog i početka dvadesetog veka to su Lamberg, Beč, Prag, Varšava u kojima su pisci, slikari, pozoriš-

ni reditelji, naučnici poput Ajnštajna, Muzila, Šulca, Broha, Rajnharda, Malera, Verfela, Šagala, Kanetija, Adlera, Deblina, spominjemo samo neka od brojnih imena, postavljali osnove savremenoj književnosti, modernom pozorištu, novoj muzici, novom slikar-stvu, nauci budućnosti.

NOVIOMANUT 136

9

Kritičari srednjeevropske duhovnosti kažu: „Ako je Kafka bio dete Srednje Evrope, bio je to i Adolf Hi-tler.“ Takva konstatacija, međutim, pokazuje duboko neshvatanje suštine srednjeevropske kulture. Hitler se trudio svim silama koje je imao na raspolaganju, du-hovnim i fizičkim, da geografsko i kulturno područje Srednje Evrope zbriše sa svih stvarnih i imaginarnih mapa. Jer multietnička raznovrsnost i „jevrejski duh“ Vajmara „kvarili“ su staru nemačku kulturu, unosili u nju „kosmopolitsku tolerantnost“, destruktivnu sna-gu novih ideja. Za Hitlera, za naciste, to je bilo obič-no „jevrejsko smeće“. Srednja Evropa, to je bilo nešto čemu se Treći Rajh suprotstavljao ognjem i mačem. Osnivanje jevrejske države izoštrilo je „jevrejsko pita-nje“, odnosno probleme asimilacije i definisanja iden-titeta u zemljama koje su prihvatili kao svoju domo-vinu. Javno ili tajno, skriveno ili neskriveno, prisutna je u mnogim sredinama ona stara i opaka konstatacija kako su Jevreji predstavnici nekakve mitske spolj-ne vlasti i zato ne mogu biti lojalni građani zemlje u kojoj žive. Hans Majer uočava da se autsajderstvo jevrejskog naroda ispoljava i kao pometnja osećaja u pojedincu, što često vodi samomržnji, tegobnom pri-lagođavanju ili mirenju sa posebnošću. Dve krajno-sti ove „pometnje osećaja u pojedincu“ jesu sa jedne strane samomržnja, a sa druge uvećana lojalnost koja

Filip David ugledni je srbijanski književnik židov-skoga podrijetla, rođen 1940. u Kragujevcu. U ge-neracijskom i (po)etičkom smislu pripadnik je grupacije pisaca među kojima su bili Danilo Kiš, Borislav Pekić i Mirko Kovač. Braneći u svakoj pri-lici intelektualnu i spisateljsku nezavisnost, od po-četka se suprotstavljao velikosrpskom nacionalizmu i režimu Slobodana Miloševića. Bio je dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd, ali je 1999. ostao bez posla. Godine 1992. Filip David je usred Beograda izjavio : „Gospodari naših života i naših sudbina uvukli su nas u rat, u kriminal i gan-gsterizam, pustili su sa lanca svoje rasiste i mafijaše, otvorili mikrofone, uperili u njih kamere, od zemlje u kojoj smo se rodili napravili su zemlju nasilja i sra-mote. Jedino što nam preostaje jeste da postanemo izdajnici. Biti izdajnik u takvoj zemlji i takvom siste-mu najmanje je što može i mora učiniti svaki mora-lan i častan čovek.“Napisao je više TV-drama, filmskih scenarija te pro-znih i esejističkih knjiga, među kojima se izdvajaju Bunar u tamnoj šumi, Zapisi o stvarnom i nestvar-nom, Princ vatre, Hodočasnici neba i zemlje, Kuća sećanja i zaborava, Fragmenti iz mračnih vremena i Jesmo li čudovišta.

se pretvara u udvorništvo ili izražava kroz podržava-nje i podsticanje nacionalizma sredine u kojoj žive. Primera ovakvog ponašanja ima mnogo u različitim vremenima i različitim situacijama. Oto Vajninger, mladi dvadesetogodišnji samoubica, tipičan primer samomržnje, veli: „Ne mrzi se nešto sa čime se nema sličnosti.“ Na slučaju Josefa Haima Brenera, obrazo-vanog jevrejskog izbeglice iz Rusije, pisca sa početka prošlog veka, može se sagledati jedan deo psihološke složenosti i očajničke apsurdnosti ovakvog ponaša-nja. Brener je pisao na hebrejskom, koji je u njegovo vreme bio zaboravljeni jezik kao starogrčki ili latin-ski. Izabrao je taj jezik, jezik dalekih predaka, jer su iz njega, kako tumači Amos Oz, progovorili najdublje očajanje i slutnja katastrofe. „Kopanje po sopstvenoj duši, sa mržnjom prema sebi, pomešanom sa samo-sažaljenjem, gnevom, ironijom i izvesnim osećanjem nestvarnosti ljudi, mesta, vremena i jezika.“ Mrzeo je svoje sunarodnike zbog njihove nemoći, bede, a naro-čito je mrzeo jednoga Jevrejina – samoga sebe. Pisao je na svetom jeziku drevnih knjiga, sa saznanjem da to može malo ko pročitati, pogotovu niko od većinskog stanovništva. To vraćanje jeziku koji nije postojao kao jezik čitala-ca bilo je ustvari krik očajnika: Sve je uzaludno, pa i pisati!

Izložba slika Duška Šibla tematskom cjelinom fokusi-ranom na ljudski pokret u kontekstu židovske kulture i kulturne baštine jedna je od mogućnosti interpreta-cije povijesti židovskoga naroda kao i datosti današ-njega vremena. Ujedno se time otvorio dodatni aspekt sagledavanja trajnoga slikarova opredjeljenja za motiv prezentan u svim njegovim izložbama pod raznim na-zivima – Trenuci, Stvarnost i sinteza, Vrućina tijela, Ples, Poetika ljudskog tijela. Slikarski opus Duška Šibla po-znat je hrvatskoj kulturnoj javnosti, jer on često izlaže u muzejsko-galerijskim prostorima, dok je sam slikar oduvijek povučen, nenametljiv u komunikaciji. Nevje-rojatan je sraz između Duškove osobne samozatajnosti i grozničavosti prikazanoga na slikama. Ta nenametljiva prisutnost i visoka razina stvaralaštva urezana je u našu memoriju. Time su njegove slike rasterećene bilo kakvih dodatnih asocijacija osobnih kontakata te omoguću-ju fokusiranje na kreativnu erupciju njegove slikarske energije. Mi se kao promatrači uključujemo u dinamič-nost prikazanoga i postajemo dio toga dramskoga na-boja. Kao da je i namjera Duška Šibla da nam podari esenciju ljudskoga dodira.Životna putanja Duška Šibla upućuje na spremnost za nova iskustva, promjene okružja, promjene domicila, srastanja s novom sredinom. Taj put, koji nosi bremeni-tost sastanaka, rastanaka, reminiscencija, poziva i dozi-va ujedno je u umjetniku kristalizirao ključna saznanja i uvjerenja, a motiv pokreta postaje za njega simbol svih životnih datosti i sudbinskih mijena.Obitelj Šibl židovskih je korijena, što je nužno i Duš-kova popudbina. Na datostima vlastite obitelji tijekom povijesti on dekodira ljudske sudbine u svim mijenama, a spoznaja sudbine Židova tijekom proteklih stoljeća ujedno je njegov svjesni i nesvjesni duhovni kodeks. Komponenta židovstva poluga je koja je bila presudna za umjetnika da se koncentrira na temu pokreta kao efekt gibanja, dolazaka i odlazaka, uspostavljanja i kidanja ljudskih odnosa. Pokret i dodir poništavaju svako ogra-ničenje, otvaraju mogućnosti promjena, zadiru u sudbi-nu. Pokreti su pokretači kovitlaca gibanja na svim razi-nama konotacija. Pokret kuje sudbinu kao što je može i taliti. On je tektonska snaga, jer je ishodište svih poten-cijalnih ljudskih dodira u širokom spektru značenja, on je fascinantan i začudan zamašnjak namjernih i nena-

Likovna umjetnost

Tektonska snaga pokretaU povodu Europskog dana židovske kulture i baštine, koji je

organizirala Mira Wolf, u Galeriji Kranjčar u Zagrebu održana je samostalna izložba Duška Šibla pod naslovom Pokret – dodir

Piše Ariana Kralj

mjernih inicijacija privlačnosti i odbojnosti, zbližavanja i udaljavanja, iskaz nježnosti kao i gruba odbacivanja ili osude. Dodir pokretom može biti odskok u slobodu, kao i sunovrat u ponor.Slike tijela Duška Šibla nisu volumeni koji drobe svoju okolinu, to je niz napetih silnica koje vibriraju kao stru-ne što zatitraju kada ih dodir pokrene i prostruji tijelom. Svjedoci smo prijenosa misaonih strujanja, nužnosti br-zine presudnih odluka: da li primiti, zadržati, propustiti, odbaciti. Sazvučje slikarovih struna nosi emocionalnu komponentu, psihološku dramu odluke. Usplamtjelost gibanja obznanjuje presudnost pojedinoga pokreta. Pokret i čovjek za Duška Šibla neodvojive su povezni-ce, magične snage istraživanja puna dinamike, a time i prodora u drugu dimenziju. Dodir i pokret ljudskih bića prenose čovjeka iz prostora u prostor, iz poznatoga u ne-poznato, iz jednoga vremena u drugo vrijeme. Autor zahvaljujući vlastitom izvrsnom školovanju na području povijesti umjetnosti, književnosti, slikarstva (a time i superiornom uvidu u raskoš i raspon ljudske kreativnosti i iskričavosti) traži u svojem slikarstvu neku vrstu sublimacije toga enormnog potencijala raznoliko-sti pristupa i interpretacija života. Pokret je zrcalo vi-brantnosti duha. U pokretu je neograničena snaga koja stvara, preskače, pomiče, promiče. Tijela svojim dodi-rom stvaraju ritam ljudskoga daha i time oživljavaju i prošlost i sadašnjost, sve je istovremeno i postojanje i promjena. Tijela Duška Šibla strune su Davidove harfe. Snaga te energije pokreta dominira u stvaranju i prola-znosti zajedništva. Pečat pokreta je dodir, taj nas otisak određuje. Odakle Dušku sugestivna moć prenošenja toga uka-zanja našega paralelno sublimiranoga svijeta? Njegov život, koji je u Zagrebu bio okružen snažnim i izrazitim ličnostima svoje obitelji židovskih korijena, nastavio se kao pokret u inozemstvu ugrađujući sebe u drugu sredinu, ujedno podnoseći sve te promjene kao slijed iskustava svih svojih predaka, kao datost koja je sama po sebi razumljiva, kao već otprije sudbinski naznače-no kretanje; susreti s nepoznatima, isprepletenost isku-stava, odskoci, padovi. Za njega to nije taloženje uspo-mena, nego pouka o neminovnosti kretanja u vremenu i kroz vrijeme; kao gipkost duha i tijela; kao što je sva-

NOVIOMANUT 136

10

ki odraz u nepoznato i dobitak i gubitak, ali ipak po-stojanje. Taj mentalni dodir budi nam novo duhovno traganje. U jednoj hasidskoj priči rabin je uz molitvu plesao, a onda su mu se pridružili svi nazočni. Nakon što su proletjeli sati, poput sunca koje silazi na zapadu, rabin se blago naklonio i rekao: No nadam se da sam uspio odgovoriti na sva vaša pitanja – i otišao je u noć. (Navod iz knjige Nede Wiesler Tekstom kroz ples – ži-dovskim plesom prema povijesti i tradiciji.) Upravo su to i slike Duška Šibla; odgovor na protjecanje vremena, na nadgradnju naših života, na potrebu isprepletenosti ljudi, zamršenosti tijela, kretanje kroz životne datosti kao što prolazi Brechtova Majka Courage, sve do ushi-ćenoga plesa radosti. Njegove su slike zanos odskoka i doskoka, mi smo svjedoci ustreptaloga gibanja, sli-ke su ujedno zvukovni izraz, jer ne samo što je vidljiv tren dodira, čujan je i tren odskoka, nalazimo se u sre-dištu događanja, pred nama i uz nas odvija se život u rasponu ljepote, neizvjesnosti i snage. Život prikazan na Šiblovim slikama stvarniji je od naših života, jer ga sugestivnošću obogaćuje. Prikazana su tijela sapeta od struna koje podrhtavaju od ljudskog daha, njihove to-pline, njihove želje da žive i prožive. Ljudska su tijela jedno uz drugo, suodgovorna za tuđi život, oslanjajući se na taj tuđi život. Svi smo mi sukrivci i osloboditelji

kretanja, na svima je odgovornost te dinamike. Grabi-mo život, ali ujedno i ljude, hvatamo njihov kreativni dah, pohranjujemo ga i onda vlastitim pokretom no-simo taj dah drugoga kao Aladinovu svjetiljku, koja može podariti čarobnost ili spaliti najbliže. Slike Duška Šibla životni su iskaz, stoga je susret s njima svečanost, poklonstvo pred događajem koji nadrasta naše kratko postojanje, ali magičnom snagom ostavlja ljudsku sna-gu daljnjega kretanja.Sve to Duško je ugradio u svoje stvaralaštvo, jer je svjestan gotovo dvije tisuće godina židovske dijaspore, vječnoga kretanja židovskoga naroda svijetom, uvijek obogaćujući svojim doprinosom ili iskustvom sredine u koje su dolazili. Sve te datosti Duško pohranjuje u sebi, sve obiteljske usmene predaje imaju komponentu seljenja, kretanja, pokreta, zasigurno s ishodom razli-čitih sudbina. Tu nema mjesta pobjedonosnom, tu je duboko poštovanje kategoriji hrabrosti novih poče-taka, prešutna predaja popudbine. Život nas katkad odgurne, ali i tako podari novim vidikom. Duško Šibl upućuje nas na hrabrost koraka, dodira, međuljudskih odnosa. Tu nema mjesta tragičnosti, pokret je naša ne-minovnost, naš trenutak postojanja. Odraz i pad, po-vijenost i zgrčenost tijela ne ograničavaju nas, sve je pokret koji daje snagu, nama ili drugima, a jedino je

Životopis:Duško Šibl rođen je 1951. u Zagrebu, gdje 1977. na Filozofskom fakultetu diplomira povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Odlazi u London, upisu-je i diplomira slikarstvo 1982. na Byam Shaw School te završava postdiplomski studij na Royal College of Art. Samostalno izlaže od 1982, sudjeluje na nizu sa-mostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. O njegovu slikarstvu tekstove pišu vodeći likovni kri-tičari – akademici Tonko Maroević i Luko Paljetak te Josip Depolo, Marina Baričević, Vlado Bužančić, Milan Bešlić, Iva Körbler, Enes Quien, Flora Turner, Saša Vereš, Mirjana Šigir, Josip Škunca, Goran Bla-gus, Lucija Orešić. HRT je snimio film (autorice Ma-rine Baričević) Poetska igra tijela 2004.Živi i radi u Zagrebu, Dubrovniku i Londonu.Autor fotografije: MARIO KRIŠTOFIĆ

bitno da smo sudionici, a ne samo promatrači. Stoga ćemo uvijek i iščekivati Šiblove izložbe, jer nam njego-ve slike podaruju okrilje čarobnoga sudjelovanja u tajni ljudskoga postojanja.

Zuzana Ružičková preživjela je u svakom smislu te riječi. U siječnju 2017. češka čembalistica proslavila je deve-deseti rođendan. Njezine snimke kompletnih Bachovih djela za klavir solo iz 60-ih i 70-ih godina prošloga stolje-ća kao prva takva integralna izvedba uopće objavljene su prvi put na CD-u kako bi obilježile njezin 90. rođendan. Za mnoge je bilo otkriće koliko su radosne i pune živo-ta njezine izvedbe. I sada, u desetom desetljeću života, u praškom mansardnom stanu koji je njezin dom više od pedeset godina, Ružičkova je kao i njezina izvedba: živahna, velikodušna osoba koja je neustrašivo prigrlila život unatoč svemu. Njezina je životna priča tema doku-mentarca produkcije Getzels Gordon Productions Zuza-na: Glazba je život. Rođena u Plzenu, još kao dijete preživjela tuberkulo-zu. Zatim je preživjela koncentracijski logor Terezin, Auschwitz, prisilni rad u Hamburgu i na kraju Bergen-

Iz stranih medija: The Jewish Chronicle

Uvijek sam imala glazbu u sebiU povodu 90. rođendana svjetske čembalistice Zuzane Ružičkove snimljen je dokumentarni film i objavljena prva kompilacija CD-a s

njezinim interpretacijama kompletnih Bachovih djela za klavir solo iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća kao prva takva integralna izvedba uopće. Ovaj članak objavljuje se u spomen na Zuzanu Ružičkovu, koja

nas je napustila 27. rujna 2017. u Pragu.

Zuzana u svom domu u Pragu. Snimila Jessica Duchen

Belsen. Pod češkim komunističkim režimom, ona i nje-zin suprug Viktor Kalabis bili su cenzurirani zbog nepri-hvaćanja režima. Posvećujući život čembalu, posebno Bachu, morala se boriti s fundamentalističkim pokretom rane glazbe sre-dinom 20. stoljeća, koji je osuđivao njezine bogate ma-štovite interpretacije unatoč njihovoj muzikološkoj pod-lozi. Kada razmišlja o prošlosti, Ružičkovoj zatreperi osmijeh povrh njezine neizbježne cigarete. „Ljudi govore da sam bila hrabra“, prisjeća se. „Nisam. Bilo je to stotine sretnih trenutaka. Upravo se zato preživjeli uvijek osjećaju krivi. Jer upravo smo zahvaljujući sreći mi preživjeli, a toliko drugih ne.“ Njezin ratni put počinje deportacijom njezine obitelji u Terezin; Židovi Plzena među prvima su bili odvede-ni. Pronašla je klavir na tavanu, učila klavir i harmoni-

ju kod skladatelja Gideona Kleina i pjevala u nekoliko zborova. Pjevala bi na premijeri legendarne dječje opere Brundibár Hansa Kraša da je nisu deportirali neposred-no uoči premijere. Srela je također vođu mladih Fredyja Hirscha s kojim je radila i u Plzenu i poslije u Auschwit-zu na organizaciji aktivnosti i vježbi za zatočenu djecu.Terezín je poznat po svom kulturnom životu, iako su neki preživjeli očajavali od pretjerano romantizirana tamošnjega života; u stvarnosti prenapučenost, pothra-njenost i bolesti bile su jezive. Kako možemo na nešto gledati kao na lijepo kad je u stvari odvratno? „Bilo je i lijepo i odvratno“, prisjeća se Ružičková.„Uvjeti su bili zaista strašni; bili smo gladni, radila sam na polju, bili smo jako umorni i nenaviknuti, a za stare i bolesne ljude to je bila noćna mora. Ali jedini način za preživljavanje bila je kultura: što god da si znao, bilo je iznimno. Bilo je toliko istaknutih ljudi, umjetnika, znan-stvenika, ljudi koji su mogli držati predavanja, i u tome je to bilo jedinstveno.“Jednom mi je pristupio američki novinar i rekao mi: „Nije moglo biti tako strašno, imali ste koncerte…“ Sil-no me razljutio! Otpravila sam ga. Bilo je strašno. Ali to je bio jedini način da se izbjegne očaj, i dalje jest jedini način i uvijek će to i biti. „Uvijek kažem mladim ljudima da imaju jednu moguć-nost za punoću kulture, prekrasne koncerte, poeme, lite-raturu i nitko im to ne može oduzeti. To je svijet u koji mogu otići kada je vanjski svijet nepodnošljiv.“ Njezin otac preminuo je u Terezinu. U prosincu 1943. Ru-žičková i njezina majka bile su deportirane u Auschwitz. Nekoliko mjeseci poslije dobile su razglednice i instruk-cije da ih napišu obiteljima, govoreći kako su dobro, ali s datumom šest tjedana kasnije. „Znali smo da su ljudi pri-je nas također morali pisati tako šest tjedana prije nego što su završili u plinskoj komori, i tako smo točno znali datum kada smo bili predodređeni za plinsku komoru: 6. 6.1944. Toga su dana Saveznici stigli.“Zbog toga su nacisti trebali pronaći tisuće ljudi kako bi ih poslali na prisilni rad. „Postojala je selekcija, s Menge-leom, i majka i ja smo prošle i bile smo poslane u Ham-burg. Strašno je bilo što je zaista 3.500 ljudi završilo u plinskoj komori“. Prisilni rad, čišćenje otpadaka na brodovima, naporno prebacivanje cigli od čovjeka do čovjeka upropastili su ruke Zuzane Ružičkove. Tada je, poslana u Bergen-Bel-sen u veljači 1945, oboljela od kuge, po njezinim riječi-ma, a počela se oporavljati nakon oslobođenja logora. „Najveća pomoć bila je moja majka – velikom srećom, kad god bismo bile razdvojene, nekako smo se uvijek us-pijevale pronaći.“ Još jedna potpora bila je glazba. „Uvi-jek sam imala glazbu u glavi. U liniji ljudi koji prebacuju

NOVIOMANUT 136

11

cigle učila sam svoje susjede operne arije, ponovno kao bijeg iz stvarnosti“. Oporavljajući se nakon rata u Plzenu, gdje je njihov stan bio konfisciran, vježbala je klavir dvanaest sati dnevno kako bi povratila osjećaj i tehniku ruku. „Nisam mogla živjeti bez glazbe. Bila je to srž moga bića“. U Terezínu, Ružičková i njezin parter pronašli su sve-učilišnoga profesora koji je pristao učiti ih hebrejski za cijenu pola kruha. Neko vrijeme sanjali su da se presele u Izrael.„Ali kada sam se vratila konačno iz logora, shvatila sam da ovu zemlju previše volim“, smije se. Poslije su ona i majka razmišljale o preseljenju u Sjedinjene Države: „Ali da bih bila primljena na glazbeni konzervatorij tamo, morala sam ispuniti upitnik u kojem je bilo pitanje: Ko-jeg ste podrijetla? Potrgala sam upitnik i rekla da nikada neću ići tamo gdje me pitaju za podrijetlo.“Biti čembalist bila je rijetkost u poslijeratnoj Čehoslo-vačkoj, i nekoliko je godina Ružičková dijelila svoje ak-

tivnosti između tog instrumenta – kada je mogla naći neki na kojem bi vježbala– i klavira. Čembalo je preva-gnulo radi Bacha: „Bachova glazba je nešto iznad ljudske patnje. Pomogla mi je.“ Suprug joj je također pomogao. Upoznala ga je dok je predavala klavir skladateljskoj klasi na Akademiji izvedbenih umjetnosti u Pragu. „Bio je odličan pija-nist“, kaže, „i običavali smo mnogo svirati četveroruč-no; skladatelje poput Stravinskog i Bartóka, koji su bili zabranjeni jer nisu bili socijalistički realisti. Natjerao me da pričam o logorima, što nitko nije mogao. To je bilo prekrasno za mene.“ Kalabis, koji je preminuo 2006, postao je jedan od najvažnijih suvremenih čeških skladatelja; danas je Ružičková posvećena promociji njegovih djela.“Postojala je ruska službena politika antisemitizma – mnogo je Židova bilo suđeno i obješeno i u to smo se vrijeme moj suprug, koji nije bio Židov, i ja vjenčali“, prisjeća se. „Zbog njegove inklinacije zapadnoj kulturi i zato što nije bio član partije nije imao naklonost partije.

Rekla sam mu da će za njega biti katastrofa ako oženi Židovku. Svejedno me oženio.“ Godine su donijele svoj udio političke cenzure, uzne-miravanja i posljedične tjeskobe, pa ipak prijateljstvo i partnerstvo bilo je sve prisnije; Ružičková je prijatelje-vala s umjetnicima kao što su violinist Josef Suk, diri-gent Václav Neumann i čelist János Starker. Njezini su studenti također postali bitan dio njezina života; danas je mentorica mladom briljantnom iransko-američkom čembalistu Mahanu Esfahaniju.Ali možda je najvažnije pitanje kako je uspjela zadržati vjeru nakon preživljavanja Holokausta. „Što sam starija, sve sam bliže židovskoj vjeri“, izjavljuje Ružičková. Una-toč svemu, još vjeruje u Boga. „Cijelo vrijeme rasprav-ljam s Bogom. To je vrlo židovska stvar!“

Intervju za The Jewish Chronicle vodila je Jessica Duchen (https://www.thejc.com/culture/music/the-ul-

timate-survivor-1.429716) S engleskog prevela Ivana Mihaljinec

Prvi sastanak izraelskog premijera i njemačkog kance-lara dogodio se 1960. u New Yorku. Na tom je sastanku izraelski premijer Ben-Gurion kazao zapadnonjemačkom kancelaru Konradu Adenaueru da su, prije osnutka Izra-ela, na svijetu postojale tri vrste Židova: Židovi koji su ži-vjeli među Muslimanima i prihvatili muslimanske običa-je; europski Židovi koji sebe nikad nisu smatrali dijelom društva u kojemu su živjeli; te američki Židovi koji žive u imigrantskoj zemlji i stoga se smatraju Amerikancima kao i svi drugi Amerikanci. Ben Gurion, rođen u moder-noj Poljskoj, razumio je europske Židove. No on nikad nije uistinu razumio Židove iz arapskog svijeta ili Židove u Americi. Zapravo, mnogi od nas Izraelaca još ih ni sada ne razumijemo. A to nigdje nije očitije nego u načinu na koji Izrael reagira na antisemitizam u današnjoj Americi. Veći dio izraelskih Židova nije osjetio antisemitizam na vlastitoj koži. Kad čuju riječ „antisemitizam“, pomisle na židovsku prošlost - nacistički Holokaust, pogrome u ca-rističkoj Rusiji – a ne na naša iskustva. Istovremeno, kad se zagledaju u prošlost, izraelski Židovi nikad posve ne vjeruju da jedna nežidovska zemlja može biti slobodna od antisemitizma. Ispitivanjem javnog mišljenja iz 2016. g. ustanovljeno je da 90 posto Izraelaca vjeruje kako je antisemitizam „ve-oma“ ili „prilično obična pojava“ u svijetu. Stoga je pre-ma mišljenju mnogih Izraelaca katastrofa koja bi opet mogla zadesiti dijasporu tek pitanje vremena. K tome, izraelski Židovi nisu upoznati sa židovskim zahtjevima izvan Izraela. Priča koju oni znaju – cionistički narativ – priča je o nemoćnim Židovima u dijaspori koji su postali zahtjevni u političkom smislu tek u židovskoj državi. To je, da se poslužimo Ben-Gurionovom riječima, priča o europskim Židovima.Zbog položaja i aspiracija izraelske države, izraelski Ži-dovi nisu stekli istu osjetljivost, isto uho za antisemiti-zam poput Židova drugdje u svijetu. Primjerice, ovog je tjedna Yair, dvadeset šestogodišnji sin predsjednika Be-njamina Netanyahua, stavio na twitter sličicu koja pri-kazuje židovskog milijardera Georga Sorosa kako njiše zemljinu kuglu obješenu o ribički štap, u liku čovjeka-gušterice kukasta nosa, što je najodvratniji antisemitski prikaz Židova. Netanyahu mlađi još se nije izjasnio o tom, ali ja nipošto ne sumnjam da je on antisemit. Nje-gova je pogreška vjerojatno ekstremni primjer nespret-nog Izraelca koji se poslužio nepravim oruđem kako bi rekao nešto o očevim neprijateljima.Ovaj jaz između Izraela i dijaspore ujedno je razlog za nastojanja Izraela i njegovih čelnika da pronađu doli-

čan odgovor na strah koji je zahvatio velik dio zajedni-ce američkih Židova otkako je na vlast stupio Donald Trump, a još više nakon prošlotjednih događaja u Char-lottesvilleu, u Virdžiniji, kada su neonacisti marširali ulicama izvikujući antisemitske slogane. Mnogi ljudi – osobito premijerovi uvriježeni protivnici i klevetnici – kritizirali su Netanyahua zbog toga što nije brže osudio neonaciste i što su njegove optužbe bile nedostatne. Reakcija američkih židovskih organizacija, lidera i protivnika neonacističkog iskazivanja mržnje u Char-lottesvilleu, a u obranu Izraela, bila je zbunjujuća. Mnogi su Židovi, čini se, reagirali na ta događanja kao da anti-semitizam – postojeće ali rubno raspoloženje u zemlji koja uglavnom gaji tople osjećaje prema svojim Židovi-ma – znači neposrednu opasnost. No dižući glas i tražeći jasniju osudu, ti su se židovski lideri u isti mah ponašali odlučno i samouvjereno. Kao da uopće ne žive u strahu. Budući da je jedini antisemitizam što ga Izraelci razumi-ju antisemitizam nasilja, krvi i brutalnog zastrašivanja, mnogima je među njima teško razumjeti paniku nastalu zbog stotinjak demonstranata i predsjednikove nemušte osude. A kako je za njih židovska država (i židovska voj-ska) jedini lijek protiv antisemitizma, mnogima je teško pojmiti strah od antisemitizma koji ne rezultira imigra-cijom u Izrael. No najvažnije je zapitati se što bi Izrael trebao učiniti. Uzmite u obzir samo nekoliko opcija:Pomoći američkim Židovima u materijalnom smislu? Oni, čini se, dobro žive. Zapravo, izgleda da imaju do-voljno samopouzdanja za vođenje vlastite bitke. Svaki pokušaj intervencije Izraela u tu krizu sugerirao bi da američki Židovi nisu integrirani onoliko koliko tvrde da jesu. Pridružiti se zboristima osude? Izrael ne mora dokaziva-ti da ne voli neonaciste. Ali Izrael kao država ima druge interese. Prvo i nadasve, potrebu za dobrim odnosima s američkom administracijom – istom onom administra-cijom koju mnogi američki Židovi optužuju za krizu. Osim toga, Izrael gaji averziju prema lijevo orijentiranim radikalima poput onih koji su se sukobili sa zagovorni-cima bjelačke prevlasti u Charlottesvilleu, jer mnoge od tih radikala dovodi u vezu sa skupinama koje uvelike kritiziraju politiku Izraela i često podržavaju bojkotira-nje Izraela, što je stav koji većina Izraelaca drži isto toli-ko antisemitskim kao i antisemitizam desnice. Uzdržati se od svake reakcije? Kad je Izrael to pokušao, mnogi su čelnici američkih Židova (i neki Izraelci) osu-dili njegovu šutnju. „Svaki Židov, bilo gdje, koji se ne suprotstavi predsjedniku Donaldu Trumpu i njegovoj administraciji, djeluje u prilog antisemitizmu“, pisali

su židovski romanopisci Michael Chabon i Ayelet Wal-dman tražeći od Izraela da „dođe k pameti“. Jedino što Izrael doista može ponuditi kao odgovor na antisemiti-zam provjeren je i pouzdan odgovor: vlastito postojanje. Izrael može i mora Židovima i dalje biti sigurnim pribje-žištem, spremnim da primi Židove u nevolji iz bilo ko-jeg dijela svijeta. Izraelski zakon o povratku omogućuje svakome Židovu koji osjeća potrebu za bijegom od pro-gona da nađe dom u židovskoj državi i postane njezinim građaninom. Mnogi Židovi u Americi razočarani su onim što smatra-ju ravnodušnošću Izraela prema antisemitizmu u Sjedi-njenim američkim državama, bilo da je riječ o neonaci-stičkim demonstracijama ili sličicama na twitteru. No to je zapravo još jedan primjer razmimoilaženja među Ži-dovima. U očima Izraelaca, prestrašeni američki Židovi odbacuju ono što oni, Izraelci, smatraju jedinim rješe-njem za antisemitizam. U očima američkih Židova, sa-mouvjereni Izraelci uporno se drže rješenja koje ne vodi onome što oni, američki Židovi, smatraju najvažnijim: Ameriku bez antisemitizma.Lijek za taj nesporazum je znanje koje nedostaje i jednoj i drugoj zajednici. Američki Židovi moraju shvatiti da je izraelski stav o antisemitizmu u Americi odraz okolnosti u državi Izrael. Izraelci pak moraju imati više razumi-jevanja za američke Židove i pomiriti se s time da ovaj put ne bi trebali nuditi svoje već spremno i često sjajno rješenje - sigurno pribježište, nego imati više empatije za onu drugu, veliku židovsku zajednicu koja vodi vlastitu borbu protiv antisemitizma.

Shmuel Rosner je urednik političke kolumne u listu The Jewish Journal te viši znanstveni suradnik instituta The

Jewish People Policy Institute. S engleskog prevela Mia Pervan

Iz stranih medija: The New York Times, 15. rujna 2017.

Lijek za nesporazumeIzraelci moraju imati više razumijevanja za američke Židove i pomiriti

se s time da ne bi trebali nuditi svoje već spremno i često nuđeno rješenje - sigurno pribježište - nego imati više empatije za onu drugu,

veliku židovsku zajednicu koja vodi vlastitu borbu protiv antisemitizma

Piše Shmuel Rosner

Shmuel Rosner

NOVIOMANUT 136

12

Detektorica metala Ellen Jackson (desno) pomogla je ABR timu u pronalasku oko 250 novčića u ljeto 2017. godine

Šilo, Zapadna Obala – Šofar, zakrivljeni ovnov rog, odje-knuo je glasno brdima oko Šila, signalizirajući kraj još jednog dana potrage za biblijskim svetim tabernakulom. Neuhvatljiv, kao i zavjetni kovčeg u kojem je bio pohra-njen tijekom putovanja Izraelaca iz Egipta do njihovih naseobina u Kanaanu, tabernakul je opisan u Bibliji (Izl. 25:8-9) kao zemaljski dom Boga - Božje „prebivalište“ među njegovim narodom.Mnogim iskopavanjima pokušavalo se pronaći zemalj-ske dokaze Božjega doma ovdje u Šilu i drugdje. Isto tako mnogi arheolozi tražili su sitne arheološke predmete (ar-tefakte) i dokaze kojima bi osvajanje Šila Jošuinih biblij-skih Izraelaca povezali s tim mjestom. Sve bez uspjeha.Posljednjih tjedana ovdje kod Šila, gdje se prema Bibliji gotovo 400 godina štovao Zavjetni kovčeg i tabernakul, ova nova skupina američkih arheologa i dobrovoljaca – s Biblijom u jednoj ruci i lopatom u drugoj – počeli su dokazivati da je Sveto pismo povijesni udžbenik.Nije to zloglasna gomila Indiane Jonesa. Predvođeni dr. Scottom Striplingom, voditelji timova za Udruženje za biblijska istraživanja uputili su se na mjesta iskopavanja i koriste se najnovijim arheološkim tehnikama – nekima koje njihovi izraelski suvremenici još ne primjenjuju. Međutim, više od njihovih detektora metala, digitalne tehnologije i naprednih tehnika, ono što čini ovaj tim po-sebnim i drukčijim od najmodernijih izraelskih arheologa njihovo je religijsko vjerovanje da će to što traže doista tu i naći.Iskapanje u Šilu jedno je iz niza iskopavanja kršćanskih institucija koja su u toku u Svetoj zemlji s ciljem da se dokaže povijesna istinitost Biblije. To je također bio ka-men temeljac etosa prijašnjih izraelskih arheologa. Me-đutim, kako se sve više kristalizirala šira i sve očitija slika sa sve više iskopavanja, suvremena izraelska akademska struka postupno je napuštala takav pristup. Bilo kakvo iskopavanje u biblijskom Izraelu arheološki je gotovo redovito borba između vjere i razuma. Na iskopi-nama Šila gotovo je nemoguće traženje da se spoji to dvoje. Stripling namjerava ovdje nastavati s iskopavanjima de-setljećima. Nalazi ovoga ljeta na drugoj kampanji već su ohrabrujući, iako ni izbliza definitivni: prije nekoliko tje-dana arheolozi su objavili da je pronađeno 10 velikih ke-ramičkih ili glinenih pehara iz doba prije Prvoga hrama. Zbog njihove same po sebi vrijednosti stručnjaci kažu da bi ove posude mogle ukazivati da je područje nenadano napušteno, kako je to opisano u Bibliji. Osim toga arhe-olozi su našli kobaat, pehar ili obredni kalež, što se može povezati s religioznom upotrebom. Neki smatraju da ta otkrića ukazuju da se arheolozi pri-bližavaju mjestu tabernakula. A drugi drže da su vrijedni jer se time širi djelokrug znanstvenih istraživanja. Posljednja veća iskopavanja u Šilu bila su od 1981. do 1984. Vodio ih je poznati izraelski arheolog prof. Isra-el Finkelstein, koji je u prvim redovima onih koji zago-varaju „radikalnu“ reviziju izraelske povijesti u 10. i 9. stoljeću pr. Kr., utemeljeno na činjenicama (protivno biblijskim pričama). On nije locirao tabernakul niti je očekivao da će ga naći. Suprotno sadašnjim iskapanjima kod Šila, Finkelstein nije shvaćao Bibliju kao plan za iskopavanje.„Biblijsku tradiciju treba čitati s obzirom na vrijeme kad je sastavljana, ideologiju autora, itd. Ne može joj se pri-stupati na pretjerano pojednostavljen način“, govori Fin-kelstein, profesor arheologije Izraela za brončano i želje-zno doba pri Sveučilištu u Tel Avivu. „Priča o Zavjetnom kovčegu je fascinirajuća, no može nas tek poučiti o svije-tu autora koji su živjeli stoljećima poslije razaranja sloja Iron I Shiloh.“

Iz stranih medija: The Times of Israel

Potraga za biblijskim tabernakulomNova kopanja jednog kršćanskog tima otkrivaju zagonetne nalaze na području gdje su se prema

Bibliji nalazili tabernakul i zavjetni kovčeg gotovo 400 godina

Piše Amanda Borschel-Dan

U oštroj suprotnosti s time, Stripling izjavljuje novinama The Times of Israel „Neki kažu da Biblija nije pouzdana. Mi smo utvrdili da je vrlo vjerodostojna.“ Mi držimo da je Biblija ozbiljan povijesni dokument,“ nastavlja Stripling.“ Potom ublažava iskaz „ali dokazi ostaju dokazi“.The Times of Israel razgovarao je s arheolozima koji su iskapali na dva od četiriju mjesta koja se smatraju kao moguće lokacije biblijskog tabernakula, kao i s vodite-ljem Arheološkog odjeljenja gradske administracije (na čijem se području iskopava). Također smo bili prisutni drugoga dana sadašnjih radova na iskopavanju, koji su se obavljali četiri tjedna u svibnju-lipnju, te proveli jedno prije podne s arheolozima Udruženja za biblijska istraži-vanja i dobrovoljcima razgovarajući o njihovoj potrazi.

To je najveća zagonetka na svijetuStojeći na sunčanoj strani padine drevnog brda Šilo, Stri-pling, odjeven u jarko plavu košulju na zakopčavanje i šešir širokog oboda kaki boje, nadgledava napredovanje radova toga prijepodneva. Sve vrvi od dobrog raspolo-ženja i šala dok dobrovoljci i stručnjaci kopaju zemlju i čude se i dive svojim otkrićima.Za neke iz ekipe već samo prisustvo na polju je dovoljno. Jedan dobrovoljni kopač uzbuđeno govori „vrijedno je svakog dolara. To je nešto što sam želio raditi cijeloga svog života.“ Jedan drugi, Wait Pasedag, dobrovoljno iskopava za Udruženje već 30 godina. Ove je godine do-veo čak i svojega 18-godišnjeg unuka. Spustivši se na zemlju u sredini četverokuta omeđenog konopcem, Stripling pokazuje neke od rijetkih nalaza koje su našli protekloga dana. Govori -nonšalantno dr-žeći blok kamena neodređenoga oblika u ruci, da je to vjerojatno drška kamene posude koja se upotrebljavala za ritualno čišćenje, možda oko prvoga stoljeća. Toga drugoga dana iskopavanja oni su već našli 20 ko-mada novca i brojne druge sitnije nalaze koje su pažljivo odvojili u omote kako bi ih odnijeli u Jeruzalem. Njih će katalogizirati i spremiti – neke u Arheološkom odjelje-

Dr. Scott Stripling, voditelj istraživanja u biblijskom Šilu

Zvuk šofara signalizira kraj radnog dana na arheološkom lokalitetu Šilo

nju izraelske gradske administracije – a neke će uzeti u Sjedinjene Države za daljnja istraživanja.„To je najveća svjetska zagonetka,“ kaže Stripling blagim južnjačkim unjkavim govorom.Uz to što vodi iskapanja za Udruženje za biblijska istra-živanja, Stripling je također izvanredni profesor na Hou-ston Baptist sveučilištu (Biblija) i na Bible Seminary (Cr-kvena povijest). On ima D. Min. s naglaskom na drevnu bliskoistočnu arheologiju, a bio je dva desetljeća i pastor.Očit je njegov entuzijazam kad se hvali da je njegovo iskopavanje prvo izvan Jeruzalema koje se koristi tehni-kama mokrog prosijavanja koje je preuzeo dok je radio na projektu prosijavanja Hrama na brdu prije nekoliko godina. Stripling drži da je jednostavan postupak prosi-javanja kroz mrežu uz štrcanje vode na pliticu još jedan način da se, poslovično ili doslovno, ne ostavi neokre-nutim ni jedan kamen. Tako je na licu mjesta pokusno primijenjen i digitalni sustav snimanja.„U arheologiji dobivamo tek jedan komadić kolača. Mi uništavamo (kopanjem) i dobijemo tek jednu priliku da nešto pravilno uradimo“, govori.

Blistavi šareni šatorBiblijski Šilo bio je 389 godina prebivalište neuhvatlji-vog Zavjetnog kovčega, koji je bio pohranjen u isto tako neuhvatljivom tabernakulu. Mjesto se najviše asocira sa svećenikom Elijem i prorokom Samuelom. To mjesto je također i mjesto Anine molitve, u kojoj zahvaljuje Jahvi na svom djetetu, Samuelu, kojega posvećuje da će ostati služiti u tabernakulu. U Psalmima i Knjizi o Jeremiji, Biblija govori o srušenom Šilu. Izraelce su pobijedili Filistejci koji su prema predaji razorili grad i ukrali Zavjetni kovčeg. Kako je svjedočeno u Jeremiji, kasnije je naselje nastalo za vrijeme vladavine Jeroboama I. (928.-907. pr.Kr.), kralja sjevernoga Kra-ljevstva Izraela, razaranjem Prvoga hrama 586. pr.Kr.

NOVIOMANUT 136

13

Izraelski arheolog prof. Israel Filkenstein

Arheolog Yevgeny Aharonovič je 2006/2007 iskopavao ispod zgrade na trgu znanom kao Weli Yetaim koji u svojim

temeljima sadrži nekoliko slojeva crkvi

Skladišta iz kanaanitskog razdoblja u Šilu istraživao je prof. Israel Finkelstein

Dr. Scott Stripling (desno), stoji s Waltom Pasedagom, volonterom u istraživačkom timu

Aharonovič je rekao The Times of Israel da ono što je bilo zanimljivo na toj lokaciji iskopavanja, jednoj od najsta-rijih crkava u Šilu, jest otkriće grčkog natpisa s nazivom „Šilo“. „Budući da je to jedna od najstarijih crkava u Šilu…. po-stoji mogućnost da je nastala na spomen na mjesto ta-bernakula,“ rekao je. „Ne mogu to sto posto tvrditi ali za to postoji šansa.“U kratkom suočavanju s Times of Israel, Hanina Hizami – koordinator za arheologiju pri Gradskoj administraciji i nadzornik Aharonoviča, spomenuo je još jednu drugu

Biblijski prikazi daju opis izgleda tabernakula: treba biti blistavi šator u mnogo boja, optočen sjajnim plemenitim kovinama. U Izlasku 26., Mojsije dobiva vrlo detaljne in-strukcije od Jahve kako izgraditi šator, i od kakvih mate-rijala trebaju biti izrađene zavjese. Dok je očito da su zavjese biološki razgradive, Jahve ta-kođer nalaže upotrebu 50 zlatnih kopči, 50 kopči od tuča, 40 podnožja od srebra i ostalih potrepština od kovina, pa je to potaklo neke arheologe da se upitaju: bili još uvijek bilo moguće pronaći barem jedan od tih predmeta? Svakoga dana svoje četverotjedne sezone iskopavanja, ekipa Udruženja za biblijska istraživanja podvrgla je istraživanju oko 2000 komada lončarije. Sveukupno više od 700 dodatnih predmeta registrirani su uključu-jući i nakit, oruđe te metalno ili kameno oružje. Ekipa Udruženja za biblijska istraživanja našla je 15 komada židovskih ritualnih kamenih posuda, dvije gotovo cijele keramičke posude i 250 primjeraka novca, no ništa što bi uvjerljivo ukazivalo na tabernakul. Za Striplinga, autora „Lopatica i istina“, raditi na biblij-skim mjestima je neodoljivo ispunjenje 25-godišnjega sna, i ništa ga ne može pokolebati.Prije ovo ljetošnjih iskapanja Stripling je pisao donatori-ma kako je prolazio poljem prvi put i kako ga je „obuzeo osjećaj strahopoštovanja dok sam razmišljao kako je Bog prije nas otvorio vrata Šila što će imati izravan utjecaj na to kako će ljudi čitati Bibliju u budućnosti.“„Vidio sam kolce koje sam pozabijao u zemlju prošloga svibnja i zamišljao sam stotinjak dobrovoljaca i osoblja koji će raditi s nama u Sezoni 1. Razmišljao sam o prvim riječima ikad poslanim Morseovim znacima – „Vidi ta čuda koja je Bog stvorio!“

„Drukčiji“ arheolozi na tom prostoruPrethodnim iskapanjima se također tražilo i nije se našla jasna povezanost između ranih Izraelaca, kad su ušli u zemlju izraelsku – nakon Izlaska iz Egipta i njihovog bo-ravišta u pustinji – i arheoloških nalaza nađenih u Šilu.Na predjelu je prvotno kopala 1922. danska ekspedici-ja, a zatim danska ekipa tijekom triju kampanja između 1928. i 1932. Najopširnija izraelska iskopavanja bila su pod vodstvom Finkelsteinea, u ono doba sa Sveučilišta Bar-lian, koji je kopao četiri sezone od 1981.-1984.Finkelstein je na mnoge načine onaj „drukčiji“ arheolog u društvu kad se raspravlja o Šilu.

Suprotno Striplingovu zanesenom optimizmu o povije-snosti biblijskih tekstova, Finkelstein je sklon hebrejsku Bibliju promatrati kao rodoljubnu mitologiju ljudi koji pokušavaju usredotočiti svoju snagu i vjeru. „Ja sam čvrsto uvjeren da se arheološka istraživanja tre-baju provoditi najboljim metodama i tumačiti Bibliju na najbolje načine. Nema potrebe već od samog početka polaziti od perspektive ili potvrđivanja ili negiranja po-jedinog biblijskog teksta,“ izjavio je Finkelstein Times of Israel.Za vrijeme iskopavanja 1980-tih Finkelstein nije našao dokaze koji bi govorili u prilog istinitosti biblijskog pri-povijedanja. „Na takvom području – za razliku od npr. ruba pustinje – može se očekivati da će se naći izgrađeni ostaci. U mo-jim iskapanjima jedini nalazi iz kasnog brončanog doba potječu iz jame u kojoj su bili, kako se čini, tek otpaci od religioznih obreda,“ govori Finkelstein.On kaže da je arheologija prošlih godina doživjela zna-čajne promjene, uključujući primjenu metoda iz eg-zaktnih i humanih znanosti na istraživanja na terenu.

Primjerice, jedan od interdisciplinarnih timova sa Sve-učilišta Tel Aviv nedavno je otkrio nikad dosad viđeni hebrejski natpis na ulomku keramike primjenjujući mo-dificiranu uobičajenu digitalnu kameru i revolucionarnu novu tehnologiju za multispektralnuo prikazivanje.„Da sam poznavao te metode prije 35 godina, ja bih ih iskoristio: datiranje raspadanjem radioaktivnih izotopa ugljika, molekularnu analizu sadržaja posuda, geo-arhe-ologiju i slično,“ rekao je Finkelstein.Zapravo dva desetljeća nakon njegovih iskopavanja Šila, Finkelstein je pokušao primijeniti nove tehnike za dati-ranje svojih oskudnih nalaza organskoga porijekla.„Dvadesetak godina nakon iskopavanja, poslao sam bo-taničke ostatke kratkoga trajanja, koji su bili pohranjeni na sveučilištu, na radiološko datiranje. Oni su potjecali iz konteksta željeznoga doba I. i omogućili su datiranje u drugu polovinu 11. stoljeća pr.Kr. To je bilo jedino radio-loško istraživanje nalaza iz Šila,“ kaže. „Napominjem da su životinjske kosti nepouzdane ako ne potječu iz čiste i sigurne okoline – pogotovo obrađeni predmeti koje su ljudi vjerojatno čuvali desetljećima.“

Dugogodišnja privlačnost ŠilaŠilo je dugo privlačio one zainteresirane za biblijsku arheologiju. Prema jednom Finkelsteinovu članku iz 1986. u Biblical Archaeology Review (Biblijska arheološ-ka smotra), britanskom ministru za kolonije Winstonu Churchillu svidjela se navodno ideja da se iskopava na toj lokaciji. Drugi zainteresirani bili su britanski gene-ral Edmund Allenby, koji je osvojio Jeruzalem od Turaka 1917., te lord Arthur Balfour, čija je eponimična ‘Balfou-rova deklaracija’ te iste godine bila značajan korak prema obnovi Židovske države.Nekoliko je crkava slavilo uspomenu na priču o Šilu na toj lokaciji. Godina 2006/7. arheolog Jevgenij Aharono-vič iskopao je pod ispod četverokutne građevine, po-znate kao Weli Yetaim, na kojem je bilo nekoliko slojeva crkava. Smatra se da je to još jedna od mogućih lokacija tabernakula.

moguću lokaciju za tabernakul – pokraj vrata grada. Re-kao je da, kad je dopustio Striplingovom timu Udruženja za biblijska istraživanja iskopavanja u Šilu, prije svega njegov cilj je bio da oni dovrše razotkrivanje još jednog dijela gradskih zidina.Hizami se nada da će potpunim otkopavanjem obrisa zi-dina, što je posao od nekoliko godina, biti nađena vrata i tu bi se kod njih, on pretpostavlja, mogli pronaći tipični kultni oltari – i, nada se, mjesto židovskog tabernakula.Do kraja četverotjedne sezone iskopavanja u lipnju timo-vi Udruženja za biblijska istraživanja iskopali su 5,5 me-tara široki sjeverni prednji dio masivnog obrambenog zida Šila iz srednje brončanog doba (Kanaanski period), a na nekim su mjestima kopanjem u dubinu od preko četiri metara dosegli kamenu podlogu.Arheolozi Gradske administracije ovoga su ljeta također našli spremište u kojem su in situ otkrili 10 posuda usred očite pustoši - što se povezuje s prije otkrivenim prosto-rima za vrijeme danskih iskapanja. Kako je objavljeno u Israel Hayom, otkriće deset kera-mičkih pehara Hizamija je potaklo da se ponada da će to potkrijepiti biblijsku priču o rušenju Šila. „To je vrlo uzbudljiv nalaz. Najezda Filistejaca mogla je biti uzrok razaranju kao i vatra koja je harala (Šilom)“, rekao je.

Razgovarajući s Times of Israel na početku ljetnih iskopa-vanja Stripling je rekao da ekipa Udruženja za biblijska istraživanja namjerava provesti desetljeća na razotkriva-nju tajni zakopanih ispod Šila. Prethodna dva iskopava-nja Udruženja trajala su svako po 21 godinu. Ne bih se iznenadio da i ovo potraje tako dugo.„Nakon sjeverne prednje strane prijeći ćemo na vrh i kopat ćemo ispod bizantinskih građevina. Ne možemo izdvojiti gdje je bio mishkan (tabernakul), ali ako kažem što je moj predosjećaj, mislim da bi to možda bilo pri vrhu,“ rekao je, slažući se s neprovjerenom hipotezom skeptičnoga Finkelsteina iz 1980-tih.

Odgovarajući na pitanje što ga motivira, Stripling skida svoje arheološke rukavice i stavlja na glavu svoj pastorski šešir.„Ljudi se žele povezati s prošlosti i odgovoriti na bitna pitanja tko sam ja, zašto sam ovdje, kuda idem? Temeljna pitanja čovječanstva,“ govori. „Sitni arheološki nalazi – artefakti – vrlo se značajno u to uklapaju. Spoznajući da je Jošua bio tu… morate na neki način zakoračiti unatrag i duboko udahnuti.“

S engleskog prevela Jasna Čmelić

NOVIOMANUT 136

14

I. U riznici fraza koje svakodnevno odaju način života njemačkoga građanina, spoj gluposti i ku-kavičluka, razmišljanju se posebno nameće ona o predstojećoj katastrofi – jer „tako više neće ići dalje“. Bespomoćno ustrajavanje na predodžba-ma o sigurnosti i posjedu proteklog stoljeća pri-ječi prosječnom čovjeku da uoči nadasve važne, posve nove stabilnosti koje proizlaze iz sadašnje situacije. Budući da mu je išla u prilog relativna stabilizacija predratnih godina, on je uvjeren da je svako stanje koje prijeti njegovu posjedu nestabil-no. Ali stabilne prilike nisu nikada i nigdje ugodne prilike, a već je prije rata bilo slojeva za koje su 1stabilizirane prilike bile stabilizirana bijeda. Pro-padanje nije nimalo nestabilnije, ništa manje čud-novato od uspona. Samo račun, koji u propadanju vidi jedini ratio sadašnjeg stanja, uzdiže se iznad slabašnog čuđenja svakodnevnom ponavljanju i shvaća izraze propadanja kao jedino stabilno i je-dino spasonosno, kao nešto izvanredno što gotovo graniči s čudesnim i nepojmljivim. Narodne za-jednice srednje Europe žive kao žitelji opkoljenoga grada kojima nestaju živežne namirnice i streljivo, a zdrav razum govori da je gotovo izlišno očekivati spas. To je slučaj kad najozbiljnije treba razmotriti predaju, možda na milost ili nemilost. Ali nijema, nevidljiva moć s kojom je suočena srednja Europa ne djeluje. I tako ne preostaje ništa drugo nego da se u neprestanom očekivanju posljednjeg napada pogled usmjeri na ono izvanredno, u čemu je je-dino spas. To iznuđeno stanje najnapetijeg mûka moglo bi doista proizvesti čudo, budući da smo u nekom tajanstvenom kontaktu sa silama koje su

Iz riznice Waltera Benjamina

Albumi kao magični priručniciSvi bliski ljudski odnosi postali su gotovo nepodnošljivo jasni, tako je gotovo nemoguće opstati. Jer kao što s jedne strane novac pogubno

stoji u središtu svih životnih interesa, a s druge je upravo granica pred kojom zakazuju gotovo svi ljudski odnosi, tako i iz prirodnih i moralnih

odnosa sve više i više nestaju istinsko povjerenje, mir i zdravlje

nas opkolile. Naprotiv, očekivanje da tako dalje neće ići moglo bi jednoga dana pokazati da za pat-nju pojedinca kao i zajednicā postoji samo jedna granica preko koje se više ne može ići: uništenje.

II. Neobičan paradoks: ljudima kad rade na umu je samo uskogrudni privatni interes, dok ih u pona-šanju više nego ikada određuju instinkti mase. I više nego ikada masovni su instinkti poremećeni i daleko od života. Dok mračni nagon životinja – kako navode bezbrojne anegdote – nalazi izlaz iz nadolazeće nevidljive opasnosti, ovo društvo, u kojem svatko gleda samo svoju nisku korist, živo-tinjskom tupošću, ali bez tupog znanja životinja, izlaže se kao slijepa masa svakoj, pa i najočitijoj opasnosti, a različitost individualnih ciljeva uz-miče pred identitetom vladajućih snaga. Stoput iznova pokazuje se da je njihova ovisnost o uvri-ježenom, no odavno već izgubljenom životu tako jaka, da im priječi primjenu intelekta, predviđanja, čak i u drastičnoj opasnosti. Tako se upotpunjuje slika gluposti: nesigurnosti, štoviše izopačenosti vitalnih instinkata i nemoći, ukratko, propadanje intelekta. To je stanje svih njemačkih građana.

III. Svi bliski ljudski odnosi postali su gotovo nepod-nošljivo jasni, tako je gotovo nemoguće opstati. Jer kao što s jedne strane novac pogubno stoji u središtu svih životnih interesa, a s druge je upra-vo granica pred kojom zakazuju gotovo svi ljudski odnosi, tako i iz prirodnih i moralnih odnosa sve više i više nestaju istinsko povjerenje, mir i zdrav-lje.

IV. Ne govori se badava o „goloj“ bijedi. Ono što je najzlokobnije u njezinoj izloženosti, u tome kako je po zakonu nužde izbio na vidjelo ma-kar i tisućiti dio skrivenoga, to nije sućut ili jednako tako strašna svijest o vlastitoj nedo-dirljivosti promatrača, nego stid. Nemoguće je živjeti u njemačkom velikom gradu, u ko-jem glad sili najbjednije da tavore od privida kojim nastoje pokriti golotinju koja ih peče.V. „Siromaštvo nije sramota.“ Možda je tako. Ali ono sramoti siromaha. Sramote ga i tješe izrekom. A pripada onima kojima se nekoć moglo vjerovati, ali su se odavno izlizale. Poput one brutalne: „Tko ne radi, neka ne jede.“ Kad je bilo rada koji je hra-nio svog čovjeka, bilo je i siromaštva koje ga nije sramotilo, jer ga je pogađalo zbog nerodice i drugih nevolja. Ali sramoti ovo zlopaćenje na koje će biti osuđeni milijuni, u koje će biti uvučene stotine tisuća osiro-mašenih. Prljavština i bijeda rastu oko njih poput zida, kao djelo nevidljivih ruku. I kao što pojedinac može mnogo podnijeti sam, ali osjeća pravedni stid kad njegova žena vidi kako ga on nosi i sama trpi, tako poje-dinac može trpjeti dok je sam, i sve dok to prikriva. Ali nikada se ne smije pomiriti sa svojim siromaštvom, dok ono kao golema sjena pada na njega i njegovu kuću. Tada mora probuditi sva osjetila za svako nanese-no mu poniženje i obuzdavati ih tako dugo dok njegova patnja više ne bude išla nizbr-dicom jada nego se počne uspinjati stazom revolta. Ali nema nade za to, dok se ovdje o svakoj najstrašnijoj, svakoj najmračnijoj sudbini svakog dana, čak svakog sata, dis-kutira u novinama, predočavaju svi prividni razlozi i prividne posljedice, a to nikome ne pomaže da spozna mračne sile koje ravnaju njegovim životom.

VI. Strancu koji površno promatra kako se oblikuje njemački život, koji je možda čak nakratko pro-putovao zemljom, njezini se žitelji ne čine manje neobičnima od kakva egzotičnog soja. Neki je du-hovit Francuz rekao: „Nijemac je u rijetkim slu-čajevima načisto sa sobom. Kad bude, onda to ne želi reći. Ako kaže, onda to neće biti razumljivo.“ Tu tužnu distancu rat nije tek povećao stvarnim i legendarnim zlodjelima koja su, kako čujemo, Nijemci počinili. Ono što je grotesknu izolaciju Njemačke upotpunilo u očima drugih Europljana, što stvara uvjerenje da se Nijemci ponašaju kao Hotentoti (kako je to vrlo točno rečeno), to je za strance potpuno nepojmljiva, a za zatočene posve nesvjesna sila kojom životne prilike, bijeda i glu-post ovdje podvrgavaju ljude snagama zajednice, kao što je život bilo kojeg primitivca određen za-konitostima klana. Najeuropskije od svih dobara, onu više ili manje jasnu ironiju koja život pojedin-ca odvaja od egzistencije svakog zajedništva u koje je upleten, Nijemci su potpuno izgubili.

VII. Sloboda govora je nestala. Dok je prije među ljudi-ma bilo samo po sebi razumljivo slušati sugovor-nika, sada se to nadomješta pitanjem o cijenama njegovih cipela ili kišobrana. Neodoljivo se u svaki društveni razgovor nameće tema životnih prilika, novaca. Ali ne govori se o brigama i bolima poje-dinaca, čime bi možda jedni drugima mogli po-moći, nego se promatra cjelina. Kao da si zatočen u kazalištu i moraš pratiti komad na pozornici, htio-ne htio, tako uvijek nanovo, htio ili ne htio, moraš biti predmetom razmišljanja i govora.

VIII. Tko se ne lišava promatranja propasti, taj će od-mah početi tražiti posebno opravdanje za svoju prisutnost, djelatnost i svoje sudjelovanje u tom kaosu. Koliko uvida u opće zakazivanje, toliko iznimaka za vlastiti djelokrug, prebivalište i trenu-tak. Gotovo posvuda potvrđuje se slijepa volja da se ugled spasi nauštrb osobne egzistencije, umjesto da se od opće zaslijepljenosti izbavi nadmoćnom procjenom njezine nemoći i upletenosti. Zato je zrak tako pun životnih teorija i svjetonazora i zato im se ovdje pridaje takva važnost, jer na kraju gotovo uvijek služe sankciji bilo koje beznačajne privatne situacije. Upravo je stoga zrak tako pun utvara, priviđenja kulturne budućnosti, koja pro-cvatu preko noći, jer je svatko opsjednut optičkim varkama svog izoliranog stajališta.

IX. Ljudi sabiti na području ove zemlje izgubili su po-gled za konturu ljudske osobe. Svaki slobodnjak čini im se čudakom. Zamislite planinske lance vi-sokih Alpa, ali ne kako se ocrtavaju prema nebu, nego prema naborima tamne marame. Moćni

Walter Benjamin

Braća Walter, Georg i Dora Benjamin

NOVIOMANUT 136

15

oblici razabirat će se tek nejasno. Takva teška za-vjesa zastrla je nebo Njemačke te ne vidimo više čak ni profile najvećih ljudi.

X. Iz stvari je nestala toplina. Predmeti svakodnev-ne uporabe tiho ali postojano odbijaju čovjeka od sebe. Sve u svemu: iz dana u dan on mora ulagati golem napor da prevlada tajne otpore koji mu se suprotstavljaju – i to ne samo otvorene. Vlasti-tom toplinom mora poravnati njihovu hladnoću da ga ne ukruti, a neizmjerno spretno dodirivati njezine bodlje da ne iskrvari. Od ljudi oko sebe ne očekuje pomoći. Kondukter, činovnik, obrt-nik i prodavač – svi se oni osjećaju kao zastupnici neprijateljske materije, a koliko je opasna nastoje pokazati vlastitom surovošću. I sama se zemlja, povodeći za ljudskom propasti, zavjerila izopa-čenosti stvari koje je kažnjavaju. Nagriza ljude i stvari, a vječni izostanak njemačkog proljeća samo je jedna među bezbrojnim pojavama rasa-pa njemačke prirode. U njoj se živi, kao da se, protivno svim zakonitostima, u tim krajevima odjednom počinje osjećati pritisak stupca zra-ka čija težina sve tlači.

XI. Svako ljudsko kretanje, bilo da ga pokreću duhovni ili čak prirodni impulsi, izloženo je pretjeranom otporu okoline. Stambena oskudi-ca i poskupljenje prometa potpuno će uništiti elementarni simbol europske slobode, koji je u određenim formama postojao i u srednjem vijeku: pravo na slobodno kretanje. No ako je srednjevjekovni jaram prisiljavao ljude na pri-rodne saveze, sada su oni sputani u neprirod-no zajedništvo. Sudbonosnu snagu nagona za lutanjem ništa neće ojačati kao ograničavanje prava na slobodu kretanja, i nikada sloboda kretanja nije bila u većem nerazmjeru s obiljem sredstava za kretanje.

XII. Kao što sve stvari u nezadrživom procesu mije-šanja i onečišćenja pokazuju svoje pravo lice, a dvoznačno dolazi na mjesto autentičnoga, tako je to i s gradom. Veliki gradovi koji neusporedi-vo smirujućom i pozitivnom snagom uključuju stvaraoca u svoje zidine, pogledom na horizont uspiju iz njega izvući svijest o sve većim elemen-tarnim snagama, posvuda su načeti prodira-njem sela. Ne krajolika, nego onim najgorim u slobodnoj prirodi: oranicama, cestama, noćnim nebom koje više ne prikriva crveni titravi sloj. Nesigurnost čak i napučenih krajeva dovodi građanina u potpuno neprovidnu i nadasve je-zovitu situaciju, u kojoj se uz rugobe puste rav-nice mora pomiriti s nakazama gradske arhitek-tonike.

XIII. Današnji proizvodi potpuno su lišeni plemenite ravnodušnosti prema sferama bogatstva i siro-maštva. Svaki udari žig na svog vlasnika, a nje-mu samo preostaje da ispadne kao bijednik ili varalica. Jer dok su pravi luksuz prožimali duh i društvenost i odnosili ga u zaborav, ono što se sada smatra luksuznom robom tako je neopisivo besramno da se o to razbija svako duhovno zra-čenje.

XIV. Iz najstarije pučke predaje kao da do nas dopire opomena da se u prihvaćanju bogatstva prirode klonimo sebičnosti. Jer majci zemlji ne možemo darovati ništa svoga. Stoga se priliči pokazati strahopoštovanje kad uzimamo, jer joj od sve-ga što smo ikada primili ustupamo dio onog što ćemo uzeti. To strahopoštovanje potječe od sta-rog običaja, zvanog libatio. I možda se to drev-no moralno iskustvo preobrazilo u zapovijed da se zaboravljeno klasje i otpalo grožđe sakuplja, zato što je od koristi zemlji ili donosi blagoslov predaka. Prema atenskom običaju, kod blagova-nja je bilo zabranjeno sakupljati mrvice, jer one pripadaju junacima. – Kad se društvo u nuždi i pohlepi toliko izopači da darove prirode samo pljačka, ubire nezrele plodove da ih odnese na tržište i isprazni svaku zdjelu da se najede, onda će njegova zemlja osiromašiti, a tlo donositi sla-be žetve.

Trgovina za poštanske markeTko pregleda hrpu starijih pisama, često mu jedna mar-ka, odavno izvan uporabe, na lomnoj kuverti govori više od tuceta pročitanih stranica. Katkad se susreće s njima na razglednicama i čovjek ne zna bi li ih odlijepio ili sa-čuvao kartu kakva je nekoć bila, kao list starog majsto-ra koji na prednjoj i stražnjoj strani ima dva različita, jednako vrijedna crteža. Ima također, u vitrinama ka-vana pisama koja imaju nešto na rovašu i stoje na stupu srama pred očima sviju. Ili su odaslana i moraju u tom ormaru godine i dane čamiti u nekom staklenom Salas y Gomez1? Pisma koja dugo ostaju neotvorena dobivaju nešto grubo; ona su razbaštinjena i pakosno snuju tihu osvetu za duge dane patnje. Mnoga od njih kasnije pred-stavljaju u izlozima trgovaca poštanskim markama zbir-ke, žigosane skroz naskroz. Zna se, postoje sabirači koji se bave samo žigosanim markama i gotovo su jedini prodrli u tajnu. Oni se drže okultnog dijela marke: žiga. Jer žig je njezina noćna stra-

na. Postoje svečani žigovi, koji oko glave kraljice Viktorije postavljaju svetokrug, i proročanski, koji Humberta okrunjuju mučeničkom krunom. Ali ni jedna sadistička mašta ne dopire do crne procedure, koja prugama pokriva lica i duž kugle zemaljske urezuje pukotine poput zemljotresa. I perverzno radovanje opreci tog unakaženog tije-la marke spram bijele, čipkama urešene haljine od tila: zupcima. Tko se upusti sa žigovima mora kao detektiv raspoznavati signale najozloglašeni-jih poštanskih ureda, kao arheolog povezati torzo s imenima neznanih mjesta, kao kabalist posje-dovati inventar podataka za čitavo stoljeće. Poštanske su marke pune malih brojaka, sitnih slova, listića i okašca. Oni su grafičko ćelijsko tki-vo. Sve to gmiže jedno preko drugoga i živi, poput nižih bića, čak i u kad se raskomada. Zato se od djelića poštanskih maraka, kad se zalijepe, izrađu-ju tako snažne slike. Ali dah raspadanja uvijek po-kazuje da se život sastoji od mrtvih. Njihovi por-treti i skaredne grupe pune su kostiju i hrpa crva. Hoće li možda u slijed boja dugih rečenica sinuti svjetlo stranog sunca? Jesu li u ministarstvima po-šte Crkvene države ili Ekvadora uhvaćene zrake za koje mi drugi ne znamo? I zašto nam ne pokažu marke boljih planeta? Tisuću stupnjeva plameno-crvenog koji obavijaju Veneru, i četiri snažne sive nijanse Marsa, i Saturnove marke bez brojaka?Zemlje i mora na markama samo su provincije, kraljevi samo plaćenici brojaka koji po nahođenju izlijevaju svoje boje po njima. Albumi s poštan-skim markama magični su priručnici, a u njima su pohranjeni brojevi monarha i palača, životinja i alegorija i država. Poštanski promet zasnovan je na njihovoj harmoniji, kao što se na harmonijama nebeskih brojaka zasniva promet planeta. Stare marke za groš, koje u ovalu pokazuju samo jednu ili dvije brojke. Izgledaju kao one prve fo-tografije, iz kojih na nas iz crno lakiranih okvira gledaju rođaci koje nikada nismo upoznali: broj-kama obilježene pratetke ili praroditelji. I Thurn i Taxis2 ima velike brojke na markama; tamo su kao začarane brojke taksimetra. Ne bi se trebalo

Kutija za čitanje Stup Pobjede

Asja Lacis

NOVIOMANUT 136

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 3 (136) Zagreb, rujan-listopad 2017 / tišri-hešvan 5778 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi tromjesečno

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: (01) 4922 694Žiro račun kod IBAN HR4223600001101558364Savjet časopisa: August Kovačec, Arijana Kralj, Viktor ŽmegačGlavni urednik: Zdravko Zima (novi.omanut@yahoo.com)Uredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Vesna Domany Hardy, Tamara Jurkić Sviben, Živko Gruden, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj Inozemni dopisnici: Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Lektorica: Saša Vagner Grafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn

pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EURIBAN: HR4023600001500332212

SWIFT: ZABAHR2XMišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT se izdaje zahvaljujući donacijama Savjeta za nacionalne manjine RH, Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba, Ureda za kulturu.Ovaj časopis u cjelini, kao i prethodne počevši od broja 112 iz 2012. godine, te mjesečni program kao

i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na stranici

www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

S A D R Ž A J

Prošlost i sadašnjost: Sacha Stone vidi više (Snješka Knežević) ............................................................................................................1

Hommage Karolu Sidonu: Pisac, disident ili rabin (Jaroslav Pecnik) .................................................................................. 2

Dan Bahat, čovjek koji je istraživao u srcu Jeruzalema (Fiona Diwan) ................................................................................4

In memoriam: Slavko Goldstein (Zoran Pusić) ............ ............................................................................................................ 5

Otkrića: Tko je djevojka s portreta? (Dieter Schweizer) ..................................................................................................................... 6

Kristalna noć: Prekretnica u progonima Židova (Darko Fischer) .................................................................................................. 7

Identitet: Između lojalnosti i (samo)mržnje (Filip David) ................................................................................................................ 8

Izložbe: Tektonska snaga pokreta (Arijana Kralj) ................................................................................................................................. 9

U spomen na Zuzanu Ružičkovu: Uvijek sam imala glazbu u sebi (Jessica Duchen) ............................................................ 10

Lijek za nesporazume (Shmuel Rosner) .................................................................................................................................................. 11

Zapadna obala: Potraga za biblijskim tabernakulom (Amanda Borschel Dan) ...................................................................... 12

Iz riznice Waltera Benjamina: Albumi kao magični priručnici (prevela Snješka Knežević) ............................................... 14

OBAVIJESTPreslažući našu arhivu, sa žaljenjem smo ustano-vili da nam nedostaju neki stariji brojevi Novog Omanuta, i to:62, 68, 72, 74, 83, 85, 93, 94, 95 i 96.S obzirom na to da nam je posjedovanje cjelovite edicije od velike važnosti, molimo cijenjene člano-ve za ljubaznost da nas, imaju li koji od tih brojeva, kontaktiraju kako bismo te primjerke barem ko-pirali.Unaprijed se zahvaljujemo!Osoba za kontakt: Neda Wiesler 098 929 58 44

1 Salas y Gómez (španjolski Islas Sala y Gómez), otok u Pacifičkom oceanu, 381 km od Uskršnjeg otoka. Ime je dobio po španjolskom kapetanu Joséu Salasu Valdésu, koji ga je otkrio 1793, i Joséu Manuelu Gómezu, koji ga je 1805. prvi istražio. Nenastanjeni otok pripada od 1808. Čileu. Poznat je postao po pjesmi Adalberta von Chamissoa, koji ga je obišao kad je jedrilicom oplovio svijet.

2 Thurn und Taxis, aristokratska njemačka obitelj, koja je od 1748. živjela u Regensburgu, a od 16. do 18. stoljeća stekla bogatstvo osnutkom poštanskog poduzeća. Od njegovih prihoda kupovala je zemljišta, a u 19. stoljeću industrijska poduzeća i pivovare.

3 Heinrich Stephan, od 1885. von Stephan (1831–1897), generalni direktor njemačke pošte, organizi-rao poštanski i telegrafski promet, izgradio telefon-sku mrežu, osnovao Svjetski poštanski savez, kojem su pripadale sve važne države svijeta; zaslužan za uvođenje jedinstvenih standarda za međunarod-ni poštanski promet. Primio mnoštvo odlikovanja i priznanja. Ipak, nije suvremenik Jeana Paula (1763–1825).

čuditi jer jedne večeri kroz njih prodre svjetlo svijeće. A onda postoje male marke bez zubaca, bez naznake valute i zemlje. U gustoj paukovoj mreži nose samo jedan broj. One vjerojatno jedine nemaju sudbine. Izgled turskih maraka za pijastar podsjeća na ukošenu, preživahnu, preblistavu iglu na kravati lukavog, napola europeiziranog trgovca iz Istanbula. One pripadaju soju poštanskih skorojevića, velikih, loše nazupčanih, kri-čavih formata iz Nikaragve ili Kolumbije koje se izdaju novčanicama.Dodatne marke su aveti među markama. One se ne mijenjaju. Mijena monarha i oblika vladavine prolazi mimo njih bez traga kao mimo duhova. Dijete gleda prema dalekoj Liberiji kroz obrnuti ka-zališni durbin; leži tamo iza uskog poteza mora s palmama upravo onako kako to pokazuju poštanske marke. S Vascom da Gamom jedri oko trokuta koji ima jednake strane kao nada, a boje mu se mijenjaju s vremenom. Turistički prospekt Rta dobre nade. Kad vidi labuda na australijskim markama, onda je to i u plavim, zelenim i smeđim tonovima crni labud koji se javlja samo u Au-straliji i plovi ovdje na vodama ribnjaka kao na pučini oceana.Marke su posjetnice koje velike države ostavljaju u dječ-joj sobi. Poput Gulivera, dijete putuje da vidi zemlju i puk svojih poštanskih maraka. Zemljopis i povijest Liliputanaca, svu znanost malog naroda sa svim njegovim brojkama i imenima dobiva u snu. Sudjeluje u njihovim poslovima, prisustvuje njihovim purpurnim pučkim skupovima, gleda porinuća njihovih lađica i slavi jubileje s njihovim okrunjenim glavama koje stoluju iza živice. Kao što je poznato, postoji jezik poštanskih maraka koji se prema jeziku cvijeća odnosi kao Morseova abeceda prema pisanoj abecedi. No kako će još dugo živjeti cvi-jeće između telegrafskih stupova? Nisu li velike umjet-ničke marke poratnog doba sa svojim jarkim bojama već jesenske astre i dalije te flore? Stephan3, Nijemac, i ne slučajno suvremenik Jeana Paula, posijao je u ljetnoj sredini devetnaestog stoljeća to bilje. Dvadeseto stoljeće ono neće preživjeti.

Prema planetarijuKad bi antički nauk, kao nekoć Hilel židovski, treba-lo izraziti najkraće, jednoznačno, rečenica bi glasila: „Samo onima pripast će zemlja koji žive od snaga koz-mosa“. Ništa ne razlikuje antičkog čovjeka od novije-ga kao predanost kozmičkom iskustvu kakvu potonji i ne pozna. Njegovo propadanje najavljuje se već u procvatu astronomije na početku novoga vijeka. Ke-pler, Kopernik, Tycho Brahe nisu zacijelo bili tjerani samo znanstvenim impulsima. Ali ipak se predznak onoga što je moralo doći krije u isključivom nagla-šavanju optičke povezanosti sa svemirom, do čega će astronomija veoma brzo dovesti. Antičko ophođenje s kozmosom odvijalo se drukčije: u zanosu. Jer zanos je iskustvo kojim obuhvaćamo najbliže i najudaljenije, nikada jedno bez drugoga. A to će reći da čovjek u zanosu može komunicirati sa svemirom samo u za-jedništvu. Opasna je zabluda novijih kad to iskustvo smatraju beznačajnim, otklanjaju ga i prepuštaju pojedincu kao ushićenost za lijepih zvjezdanih noći. Ne, ono od vremena do vremena dospije na djelo, a narodi i po-koljenja ne uspijevaju mu odoljeti, kao što se to zbi-lo u zadnjem ratu koji je bio pokušaj novog, dotad nečuvenog vjenčanja s kozmičkim silama. Mase ljudi, plinovi, električne sile bačeni su na vjetrometinu, vi-sokofrekventna strujanja prožimala su zemlju, nova su se zviježđa javila na nebu, atmosfera i dubine mora brujali su od propelera i posvuda su se žrtveni rovovi kopali u majčici zemlji. To veliko snubljenje kozmosa odvijalo se prvi put u planetarnom mjerilu, naime u duhu tehnike. Ali kako joj je pohlepa vladajuće klase za profitom naumila nametnuti svoju volju, tehnika je izdala čovječanstvo i svadbenu ložnicu pretvorila u more krvi. Ovladavanje prirodom, tako uče imperijalisti, smi-sao je sve tehnike. No tko bi vjerovao batinašu kad bi objavio da je smisao odgoja ovladati djecom? Nije li odgoj najprije neophodno uređivanje odnosa iz-među generacija, dakle, ako se govori o ovladavanju, onda o ovladavanju odnosom između pokoljenja, a ne ovladavanju djecom? Tako i tehnika nije ovladavanje prirodom nego ovladavanje odnosom prirode i čovje-

čanstva. Čovjek kao vrsta dospio je doduše prije više tisućljeća do kraja svog razvoja; ali čovječanstvo kao vrsta na svom je početku. U tehnici ona se organizira kao physis u kojem se kontakt s kozmosom oblikuje kao nešto novo i drukčije nego u narodima i obite-ljima. Dovoljno je podsjetiti na iskustvo brzinā s po-moću kojih se čovječanstvo priprema za nesagledive putove u unutrašnjost vremena, da bi tamo naišlo na ritmove kojima će se liječiti bolesnici kao nekad na visokim planinama ili južnim morima. Lunaparkovi su predoblik sanatorija. Jeza pravoga kozmičkog isku-stva nema veze s onim majušnim fragmentom prirode koji smo navikli nazivati „prirodom“. U razaralačkim noćima zadnjeg rata tijelo čovječanstva potresao je osjećaj nalik sreći epileptičara. A pobune koje su usli-jedile bile su prvi pokušaj ovladavanja novim tijelom. Snaga proletarijata mjerilo je njegova ozdravljenja. Ako ga do srži ne prožme njegova disciplina, neće ga spasiti nikakvo pacifističko mudrovanje. Samo u za-nosu začeća život prevladava opijenost uništenja.

(Fragmente iz Jednosmjerne ulice Waltera Benjamina s njemačkog prevela Snješka Knežević)