sarajevo, novembar 2011. god. “zaviČajno …...božanski poredak, iza koje nastupa propast ili...

1

Sarajevo, novembar 2011. god.

BILTENSarajevo, novembar 2011 br.2

“ZAVIČAJNO DRUŠTVO

PLAVLJANA I GUSINJANA”

U BOSNI I HERCEGOVINI Sarajevo

PISMO UREDNIKAPoštovani čitaoci,

Redakcijski odbor Biltena Zavičajnog Društva Plavljana i Gusinjana u BiH, razmatrajući okvirnu uredjivačku politiku koju će tretirati naše glasilo, odlučilo je, između ostalog počevši od ovog broja pa kroz sljedeće, u formi feljtona ili sličnog metoda da upozna čitatelje , a posebno naše mlade zavičajce , koji su rođeni u Bosni i Hercegovini o nekoliko bitnih karakteristika koje određuju nas, Plavljane i Gusinjane, kako geografski tako i sociološki, tradicijski, kulturološki, običajno i slično.

Redakcija je veoma svjesna bilo kakvog rizika autentičnosti navedenih tema, tim prije što postoji veoma štur istrazivački arhiv koji bi makar jednim dijelom kompletirao bilo koji segment ili temu predviđajućeg “feljtona”. Stoga, ovim putem molimo sve naše zavičajce da pomognu u realizaciji ove značajne ideje na način za koji smatraju da će pomoći redakciji. To mogu biti pisani dokumenti, fotografije, izvorna istorijska predanja i slično.

Također smo svjesni činjenice da će određeni tekstovi izazivati određene kako pozitivne tako i negativne reakcije koje ćemo prihvatiti ukoliko budu objektivne. Za ovaj broj biltena objavljujemo dva teksta koje je priredio Amir Sabovic, prof.sociologije .

Redakcija

Bilten“ZAVIČAJNO DRUŠTVOPLAVLJANA I GUSINJANA U BiH”

Glavni i odgovorni urednik:Amir Šabović

Urednički kolegij:Halil Hadžimušović, Amela Memić,Sanija Memić, Ekrem Ferhatović,Ruždija Musić, Suad Ibrahimagić,Dževdet Nikočević, Damir Laličić

Adresa:Džemala Bijedića 12571000 SarajevoBosna i Hercegovina

Štampa:AMOS GRAF d.o.o.

Tiraž:500 kom

3


U povodu jubileja 20 godina postojanja i rada „Zavičajnog društva Plavljana i Gusinjana“ u BiH, Sarajevo organizovan je i održan prigodan kulturno – umjetnički i sportski program i to: 27.05.2011. godine Turnir u šahu u hotelu Hollywood na Ilidži te Turnir u malom nogometu na stadionu malih sportova u Hrasnici, 28.05.2011. godine Izložba slika akademskog slikara Dževdeta Nikočevića, svečana Skupština i promocija knjige Dr. Mustafe Memića. U sklopu ove manifestacije 29.05.2011. godine održano je tradicionalno porodično druženje na Igmanu.

Za nas je od izuzetne važnosti bila svečana Skupštini koja je održana u sali hotela Hollywood sa početkom u 10 sati uz prisustvo više od 120 zavičajaca i gostiju.

Skupštinu je nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine otvorio predsjedavajući Halil Hadžimušović, koji je prigodnim riječima pozdravio prisutne, a posebno porodice onih koji više nisu sa nama, njegovu ekselenciju ambasadora Crne Gore u BiH gospodina Veselina Đurovića i članove njegovog

tima, predstavnika Vlade Crne Gore gospodina Mustafu Šahmanovića, predstavnike udruženja i posebno prestavnika PG Merhameta iz Njemačke gospodina Beku Selimanjina. Učenjem Fatihe ili na drugi prigodan načina odata je počast članovima Zavičajnog društva koji više nisu sa nama.

U nastavku svečane Skupštine ređali su se za govornicom i to: prvo aktuelni predsjednik UO Zavičajnog društva Suad Ibrahimagić koji je iznio kratak osvrt na rad društva u dosadašnjem periodu (objavljen u prošlom Biltenu), zatim prvi predsjednik ZDPiG Bajram Redžepagić koji je u svom obraćanju posebno istakao da je „formiranje našeg Zavičajnog društva bilo veoma bitno za naš ukupan život u BiH, i to ne samo nas u BiH, već se ta aktivnost pročula i prodrla do naših zavočajaca u Sloveniji, gdje su se naši Plavljani i Gusinjani organizovali na sličan način“.

Obraćajući se prisutnim na zavičajno tradicionalan način nj.e. ambasador C.G. u BiH Veselin Đurović se pohvalno izrazio o ljudima iz Plava i Gusinja, iznio niz

JUBIJEJ 20 GODINA RADA DRUŠTVA

4

ZAVIČAJNO DRUŠTVO PLAVLJANA I GUSINJANA

U B O S N I I H E R C E G O V I N I

pojedinosti o tome šta je vlada Crne Gore i država Crna Gora do sada uradila i šta namjeravaju uraditi u narednom periodu kako na ekonomskom tako i na ostalim poljima, te nam u svoje lično ime i u ime Vlade Crne Gore i države Crne Gore čestitao na jubileju, zaželio srećan rad u narednom periodu. Predstavnik vlade Crne Gore gospodin Mustafa Šahmanović je iznio da je država Crna Gora i njeni organi dužna da obezbijedi uslove za normalan život i rad svih njenih građana, te u tome posebno istakao značaj i ulogu koju imaju udruženja kakvo je i naše kao partner vladi u kreiranju tih uslova.

Šefkija Čekić se u svom obraćanju prisutne upoznao o broju doktora nauka iz zavičaja koji rade na Univerzitetima u BiH, o njihovoj ulozi i pružanju pomoći studentima iz Plava i Gusinja oko upisa na fakultete, zatim o uspješnim ljudima i privrednicima iz zavičaja kao primjer je naveo Fahrudina Radončića koji je obilježio i privredne i političke prilike u BiH, te da treba uvijek da čuvamo obraz i tradiciju Plava i Gusinja magdje bili.

Prisutnima su se još obraćali Ramo Đukanović i Husnija Redžepagić, a u pauzama između govornika prisutne su zabavljali Haljit Radončić sa svojom tamburom svirajući kolo „Alaturko“ i muzičkom obradom zavičajnih pjesama te Đani Hot sa muzičkom numerom koju je posvetio svojim roditeljima i svim Plavljanima i Gusinjanima.

Na svečanoj Skupštini kako i dolikuje podijeljena su i priznanja za doprinos u radu društva i to zaslužnim pojedincima, privrednim društvima i udruženima građana. Na kraju predsedavajući prije zatvaranja svečane Skupštine, zahvalio se prisutnima na pažnji i odvojenom vremenu, izvijestio o sponzorima a među njima posebno istakao Amos Graf d.o.o., Giprom d.o.o. te hotel Hollywood. Nakon svečane Skupštine za prisutne je organizovana zakuska.

U sklopu jubileja 20 godina rada Zavičajnog društva posebno mjesto pripada i promociji knjige Dr. Mustafe Memića „Gusinjsko – Plavska krajina u vrtlogu historije“. Promotori knjige su bili: Amir Šabović kao uvodničar i medijator promocije, zatim Bajram Redžepagić, Sanija Memić te Dr. Safet Bandžović kao redaktor i pravi promotor ove knjige koji je između ostalog iznio svoje impresije i sticaj okolnosti kako je zamoljen od prof. Čekića da bude redaktor ove knjige, autora koji je na kraju svog životnog puta narušenog

5


zdravlja odlučio da napravi ovakvu knjigu, gdje se ovakvim poslom bave institucije a u ovom slučaju samo jedan čovjek Mustafa Memić, te da je njegov zadatak tim bio teži i da ga je on sa zadovoljstvom prihvatio i priveo kraju i da je prva promocija knjige bila u Gusinju.

Na kraju je istakao da je značaj i zasluga Mustafe Memića kao historičara i naučnika velika, pogotovo su značajna djela koja je ostavio. U svoje i u ime pordice prisutnim se obratio a zaslužnim zahvalio Sanija Memić i ukazao na djela njegovog oca i njegovu želju da neko nastavi da istražuje tamo gdje je Mustafa stao.

Navodimo citat iz izlaganja Sanije Memića sina rahmetli Mustafe „U poodmaklim godinama, narušenog zdravstvenog stanja, Mustafa je bio uporan u nastojanju da istraži i predoči još neke reljefne dionice prošlosti Gusinjsko-Plavske krajine, kraja gdje je rođen, kao i naroda kojem pripada. Smrt ga je pretekla da ovu knjigu potpuno dovrši, pa uz podršku i angažovanje Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, saradnika dr.Safeta Bandžovića i mr.Sefera Halilovića, te recezenata akademika Muhameda Filipovića i mr.Sefera Halilovića na čemu im je familija posebno zahvalna, knjiga je vidjela svjetlost dana 2008.godine, godinu dana nakon njegove smrti”, te citat iz izlaganja Mustafine Unuke Amele Memić “Eh što bi moj rahmetli dedo sada bio sretan da vas vidi u ovolikom broju na dan obilježavanja jubileja 20 godina postojanja i rada Zavičajnog društva čiji je on bio član i jedan od osnivača, a pogotovu što se pred ovolikim brojem zavičajaca i uglednih gostiju promoviše njegova knjiga o historijskim činjenicama iz prošlosti njegovog kraja kojeg je neizmjerno volio i redovno posjćivao. Ja vam se od srca zahvaljujem i želim da zajedno dočekamo i proslavimo još Jubileja”

Ovom devetom, ujedno i posljednjom knjigom Mustafa je završio svoju tridesetogodišnju istraživačku i historijsku literarnu aktivnost u potpunosti posvećenu svojim sunarodnjacima i svom zavičaju koje je ljubomorno skrivao u srcu i neizmjerno volio, te često posjećivao.

Ruždija Musić

6



6

199 Mnogi još za života umiru, a manji je broj onih koji sebi obezbijede

neprolaznost u budućnosti. Za njih smrti zapravo i nema.

Među takvima su sigurno naši, za slobodu umrli, Plavljani i Gusinjani, Gusinjani i Plavljani.

POGINULI I NESTALI

PLAVLJANI I GUSINJANI

U RATU 1992.-1995.

Šehidima - poginulim borcima, civilnim žrtvama rata, nestalim osobama, ratnim vojnim invalidima i svim mojim dragim Plavljanima i Gusinjanima i Gusinjanima i Plavljanima za nemjerljiv doprinos u oslobodilačkoj borbi protiv srpsko-crnogorskog agresora na suverenu i međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu i njen bošnjački narod, u periodu od 1992. do 1996. godine.

Živjeti u istorijskom paklu Balkana u kome se i u miru pripremaju ratovanja i genocidi, u kome se sistematski asimilira naše nacionalno biće, kada smo u srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj ideologiji definirani negativnim principom, u ambijentu u kome su život, odnosno naša sudbina i neizvjesnost neminovno vodili postavljanju jednog paradigmatičnog pitanja: kako izgraditi vlastitu suvremenost, a da je ne impregniramo zločinom genocida? Na bazi promemorije istorijskih činjenica u kojima je utemeljen sadržaj ovih redaka, uviđamo da je bošnjačka istorija, istorija genocida. Čovjek umire onoliko puta koliko gubi svoje najbliže.

U istoriji smo nasilno gubili svoje najbliže, desetkovano je naše religijsko, etničko i nacionalno biće. Patili smo i umirali za svojim najbližim, ali tragizam jednog naroda nikada nije postao faktorom naše nacionalne svijesti, našeg samoosvješćivanja, naše pisane istorije, vlastite samospoznaje kao mjere odnosa spram drugih, iznalaženja puteva i sredstava kako bi se izbjegao taj tragizam. Kako postoje tragične individue, postoje i tragični narodi, naime postoje tragični momenti u istoriji jednog naroda isto kao i u životu pojedinca. Postoje bogate i violentne istorije i simplificirane i ili samotok istorijskog zbivanja. Dramatična istorija je

tragična istorija, ali u tom tragizmu ne možemo niti smijemo gledati samo tragizam, već i polje stvaralačkih postignuća našeg etnosa, samoosješćivanja, produkcije velikih općeljudskih vrijednosti i iznalaženja odbrambenih mehanizama u otklanjanju uzroka tragizma našeg nacionalnog opstojanja. Naš nacionalni tragizam se manifestnom snagom očituje u dvostrukom smislu riječi: prvo - dramatičnom istorijom kao našom nesrećom impregniranom zločinom genocida i, drugo, što ta dramatičnost nije rezultirala nacionalnim osvješćenjem. U bošnjačkoj nacionalnoj svijesti taj naš istorijski tragizam se izražavao samo kao puka reminiscencija.

Kroz kontinuirane genocidne čine, koji našu istoriju čine tragičnom, Bošnjaci su i smrću potvrđivali svoje religijsko, socijalno, etničko i nacionalno biće, a da toga nisu ni bili svjesni.

Svijest o tragičnosti naše istorije čini paradigmatičnim sadržaj naše nacionalne svijesti, bez koje se ne može meritorno paritcipirati u sadašnjosti i profilirati savremenost. Zbog nedostatka pisane i naučne istorije o našoj tragičnosti, pribjegava se predanju. Narodno predanje je, obično rekonstruirana istorija uslovljena nacionalnim interesom, što, opet, vodi vladavini religijskih i političkih mitova. Nacionalna mitomanija reproducira oficijelne laži, pogubne i otrovne za sadašnjost i suvremenost naroda. I srpski narod ima tragičnu istoriju i snažnu samosvijest, na žalost, samosvjest utemeljenu na religijskim i političkim mitovima, ali i na realnim istorijskim činjenicama. Da bi naša nacionalna samosvijest izbjegla zamke mitologije, da bi bila u funkciji suvremenog

SMRT ZA ŽIVOT

7


7


nacionalnog osvješćivanja, moramo u potpunosti respektovati uzroke i korijene naše dramatične istorije. Uz suvremeno nacionalno osvješćivanje, dramatična istorija koja se ne smije preskočiti, kojom se brani božanski poredak, iza koje nastupa propast ili smrt, u koju čovjek kao umno biće, prekoračuje zbog nekog svog ideala i principa, u bošnjačkom nacionalnom biću prekoračuje se sve vrijeme njegova postojanja, do danas. To prekoračivanje granice, po cijenu egzistencijalnog opstanka, određuje osnovni karakter istorijskog bivstvovanja bošnjačkog naroda, što je vidno došlo do izražaja od početka srpsko-crnogorske agresije na suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu, u aprilu mjesecu 1992. godine.

Geopolitički položaj i islamska vjeroispovjest su osnova istorijskog tragizma bošnjačkog naroda. Živeći u graničnim pojasevima raspolućene kršćanske civilizacije, na tlu suprostavljenih Vizantije, Rima, na tlu sudara Istoka i Zapada, pravoslavlja i katoličanstva, borbe za ostvarenje kršćanske misije, živjeći u dijaspori Balkana, religijske, socijalne, političke i nacionalne borbe različitih naroda, bošnjački narod, da bi opstao i sačuvao svoj etnički i duhovni integritet, bio je primoran, u lavirintu beznađa, boriti se za svoj opstanak, uvijek protiv jačih, boriti se ponekad nesvjestan, ponekad svjestan uzaludnosti svoje borbe i žrtve. Od svog postanka pa do danas, svaka generacija Bošnjaka bila je determinirana istom istorijskom sudbinom - borbom za egzistencijalni opstanak. Pred svakom genereacijom je isto sudbinsko pitanje: ima li smisla boriti se za dostojanstvo i uspravan hod jednog naroda po svaku cijenu? Bornirani istorijski determinizam reproducirao

je kategoričan odgovor: da ili ne, bez treće alternative, iako znamo da istorija, općenito predstavlja otvorenu mogućnost s više alternativa. U obje alternative - i da i ne - ishod je prekoračivanje granica moći. Uvijek kada je dobijao bošnjački narod, dobijao je i čovjek, jer u bošnjačkoj istoriji nije nikada dobijao čovjek kada je gubio narod. Borba za egzistencijalni opstanak u istoriji bošnjačkog naroda, svojim rezultatom i državotvornim oblicima koji su oktroisani, nije opravdavala bošnjačke žrtve, pokretačke ciljeve i istorijske ideale, već naprotiv, uvijek je iz toga slijedio jedan oblik socijalno-političkog, religijskog i ekonomskog genocida.

Bošnjacima je konstantno osporavan identitet, definirani su bili hrvatskim ili srpskim nacionalnim korpusom, reducirani su nominalno na religijsku susptancu, izvlašćeni su od ekonomskog i zemljišnog posjeda. Kroz izvlašćeno egzistencijalno stanje manifestirao se tragizam borenja za istorijske ideale. Ali, nisu ti tragični ishodi jedini ishodi angažovanja bošnjačkog naroda u suvremenim hostorijskim zbivanjima. Agresija srpsko-crnogorskih četnika na Bosnu i Bošnjake pokazala je da ima smisla boriti se za slobodu uz plaćanje velike cijene. Ako je suverenost i suverena država, u hegelovskom određenju, izraz slobode jednog naroda, onda sve naše žrtve nisu nisu i neće biti uzaludne. To je smrt za život... (Nastavak u slijedećem broju)

Njima u čast, a nama na ponos

Ferid Ferović

8



Geografski gledano, Plavska općina se nalazi na sjeveroistoku Crne Gore, nedaleko od granice prema Albaniji i Kosovu. Zauzima površinu od 486 km kvadratnih, sa tri veća mjesna područja: Plav, Gusinje i Murino, uz dvadesetak većih i manjih sela i naselja. Sjedište općine je u Plavu.

PLAV kao sjedište općine, okružen je skoro sa svih strana visokim planinskim vrhovima i grebenima Prokletija, Visitora, Bogićevice i Čakora, čije su doline išarane jezerima, rijekama, potocima, vodopadima i izvorima bistre vode.

PLAV se nalazi na 901 metar nadmorske visine, pored Plavskog jezera u podnožju Prokletija. To je mali gradić sa uskim krivudavim ulicama i zanimljivom orijentalnom arhitekturom. Tradicionalne kuće su

najčešće bile građene u kombinaciji kamena i drveta, iznutra ukrašene rezbarijom u drvetu, naročito tremovi, vrata i prozori. Plav se u pisanim izvorima ne pominje kao naselje već kao naziv jedne cijele oblasti koja datira još iz 8 i 7 vijeka prije nove ere što potvrđuju crteži lovca na jelena „željezno doba“ u pećini planine Vezirova Brada, koja se nalazi 12 km istočno od Gusinja. Prije dolaska Slavena na ovim prostorima su živjeli Iliri. Veliki Slavenski talas zapljusnuo je i ove prostore „razbijajući“ se o padine Prokletija, miješajući se sa starosjedilačkim ilirskim stanovništvom. Tradicija bilježi i prisustvo Grka i Rimljana na ovim prostorima.

Kao urbano naselje PLAV se spominje prvi put u 13. vijeku kao Centar Župe, a posebno se spominje kao naselje Ribaši-Ribari. Od kraja 14. vijeka pa sve do 1912. godine Plav, Gusinje i okolina bili su pod Tuskom vlašću. U tom periodu ovo naselje se razvilo usled činjenice da postaje mjesto gdje se karvanski put od Kotora i Skadra za Peć i Istanbul, ukrštao sa putem koji je išao dolinom Lima. Kao takvo postaje važna raskrsnica, karavanska stanica i centar u kome se koncetriše vlast, razvija trgovina, zanatstvo, poljoprivreda i kulturni život. Uži centar naselja bio je opasan zidom sa kulama, osmatračnicama, puškarnicama (Dazdarev grad – Redžepagića), u njega se ulazilo kroz dvije kapije.

PLAV je usled svog geografskog položaja, a naročito poslije propasti Turskog carstva 1912. godine stalno mijenjao etničku strukturu i broj stanovnika. Ta praksa je nastavljena krajem 90-tih godina prošlog vijeka, tako da po raspoloživim podacima, danas u dijaspori živi skoro četiri puta više stanovnika nego u Plavskoj općini. Po nacionalnoj strukturi, Bošnjaka ima oko 65%, Albanaca oko 18%, Crnogoraca i Srba 17%, i svi oni žive uglavnom u toleratnim komšijskim odnosima.

U podnožju Prokletija, jugozapadno od Plava, na 925 m nadmorske visine, mjestu gdje se sastaju vode rijeka Grnčar i Vruja praveći rijeku Ljuču, 5 km udaljenosti od granice sa Albanijom, na razmeđu Istoka i Zapada nalazi se jedinstvena kasaba – varošica Gusinje.

Kao jedna od 11 dukljanskih župa, Gusinje (Gusenio) po prvi put se spominje u ljetopisu Popa Dukljanina (Sclavorum Regnum). U 14. vijeku spominje se kao selo na karavanskom putu od Kotora do Skadra prema Peći i Istanbulu. Kao važno odmorište na tom putu Gusinje postaje centar poznat po trgovini, zanatstvu i poljoprivrednim proizvodima. Obzirom da je kroz njega

tada prolazio veliki broj trgovaca i pratilaca karavana, Gusinje je već krajem 19. vijeka brojalo preko 1800 domaćinstava.

Gusinje je za vrijeme Turske vladavine (od kraja 14. vijeka do 1912. godine) u jednom periodu bilo centar nahije i kapetanije, poznat po izvozu stoke i poljoprivrednih proizvoda. O životu iz tog perioda govori nam, sami izgled mahala koji je jedinstven, u izgledu kuća i fizionomiji naselja sačuvano je dosta orijentalnih elemenata, od sokaka sa kućama uskih pendžera i doksata do malih dućana. Jako je interensantan raspored ulica u odnosu na centar naselja, jer je isti napravljen po ugledu na primorske gradove (pisani izvori govore po ugledu na Dubrovnik kao jednu od karavanskih destinacija Gusinjana), tako da sve ulice vode i stapaju se u samo središte – centar naselja. O brojnosti i vjerskoj raznolikosti populacije koja je živjela na ovim prostorima svjedoče pet Džamija, te po jedna Crkva za stanovnike pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti.

Gusinje danas broji jako malo stalno živućih stanovnika zbog velike migracije od Amerike do Australije i Novog Zelanda. U početku, poslije propasti Turskog carstava najveći broj odselio je za Tursku, poslije drugog svetskog rata po prostorima bivše Jugoslavije, a krajem devedesetih najveći broj za Ameriku, tako da danas 15000 Gusinjana živi u Newyorku.

ISTORIJA: ODAKLE SMOOpći podaci o zavičaju

Plav

Gusinje

9

U tekstu odakle smo, procitali ste gdje su geografski smjesteni Plav i Gusinje. U ovom tekstu pokušat ću, koristeći raspoložive istorijske izvore, čitatelje naseg biltena da upozna, kada , kako i zasto se formiraju na urban nacin Gusinje i Plav, kome su organizaciono pripadali koje ih etnicko stanovnistvo naseljava, sta ih je definisalo kao etnos i sl.

Razmisljajuci o tome na koji nacin i kojom metodom da zapocnem ovaj tekst imao sam vise dilema. Da li da koristim iskljucivo istorijsku građu koja je raspoloziva u raznim encikilopedijama, decansku hrisovulju, inim historicarima itd. ili iskljucivo autorima porijeklom iz Plava, Gusinja, Murine, Sarajeva ili kombinujuci sve metode od naucnih, faktickih pa do metoda svjedocenja koje su cesto subjektivne. Odlucio sam se za sve po malo ali je osnova istorijska građa, stavovi zavicajnih autora i druga literatura sa preteznim naglaskom na drustveno-sociolosku dimenziju formiranja ove etnicke grupe-skupine.

Od urbanog formiranja, Plav i Gusinje naseljavaju u velikom procentu pripadnici islama koji se nacionalno ne poistovjecuju. Manji dio stanovnistva se osjeca i definise kao pripadnici Albanske nacije i to pripadnici islama i katolicanstva, dok je vecina ovog stanovnistva imala problem sa nacionalnom pripadnoscu sto ce im kroz vijekove biti veliki problem i uzrok neviđenih tragedija. Stoga ovaj tekst tretira iskljucivo pripadnike islama Plava i Gusinja. No red je radi pravilnog razumijevanja utvrditi koje su etnicke skupine naseljavale Plav i Gusinje prije pojave religija i nacija. Enciklopedija Jugoslavije tvrdi da se na sadasnjim prostorima Plava i Gusinja vise od 300. godine p.n.e odvijala odredjena drustvena struktura kao i to da je na ovim prostorima zapoceo rimsko-ilirski rat, iz cega nije tesko zakljuciti da su ove prostore u tom periodu naseljavali, prvo Rimljani, potom Iliri te dio Romanskog stanovnistva. Također nije tesko zakljuciti da su ovi prostori bili veoma bogati, strateski znacajni i klimatski veoma dobri sa dosta vode, plodne zemlje i dobrih pasnjaka. Zato su uvijek bili predmetom osvajanja. Obzirom da par stotina godina p.n.e. pa dobar period i nove ere karakterisu ratovi, propadanje starih, formiranje novih imperija i sl., na ovim prostorima su se odvijali znacajni migracioni procesi. Ovi migracijski procesi su se intezivirali posebno u 17. stoljecu sto nije mimoislo ni prostore Plava i Gusinja. No da se sada osvrnemo na ono sto je veoma bitno za nas Gusinjane i Plavljane.

Osmanlije (Tursko carstvo) su krajem 15. stoljeca na ovim prostorima zatekli impozantnu koncentraciju stanovnistva, vecu nego bilo u kojem drugom prostoru Crne Gore i Brda. Defterima skadarskog sandzakata popisom je utvrdjeno da je 1485 godine u Plavsko-Gusinjskoj nahiji bilo 1130 domacinstava, pretezno vlaskog stanovnistva koje je tokom 16. i pocetkom 17. stoljeca nestalo. Uzrok nestanka ove populacije

nije decidno utvrđen, no posto ovaj vremenski period karakterise osvajacki karakter velikih evropskih sila (Rusija, Francuska, Austrija) koji je imao imperijalisticki cilj sa sigurnoscu se moze utvrditi da nestanak ovog vlaskog stanovnistva nije uzrokovan humanim preseljenjem. U svemu tome znacajnu ulogu imala je i katolicka crkva pod vodjstvom papinih misionara koji su sluzili Mletackoj Republici.

Prisustvo osmanlija na prostoru Balkana a posebno osvajanjem male Crne Gore doprinijelo je raslojavanju zatecenog stanovnistva po vjerskoj osnovi. Poznato je da je na ovim prostorima domirirala pravoslavna religija i određeni postotak katolicanstva. Tursko drustveno uređenje dominantno je crpilo uzuse Islama i islamske filozofije zivota kao i uspostavu šerijatskog zakona. Ovo drustveno uređenje je nema sumnje bilo pravednije, naprednije i bolje uređeno sto je doprinijelo dobrovoljnom prelasku na islam veceg broja zatecenog stanovnistva iz oba tadasnja etnosa i pravoslavnog i katolickog. Tako se određeni vremenski period ovaj podvojeni vjerski drustveni zivot odvijao veoma skladno sto zorno potvrđuju primjeri plemena Kuca ciji se zivot skladno odvijao izmedju pripadnika krscanstva i islama jer su ti pripadnici bili tijesno krvlju vezani a pored ljudskih nazora, postovali su se i kanoni Ljeke Dukadjina.

Dakle u pocetku “Luna” nije smetala krstu. Kako u Kucima tako i u ostalim mjestima stare Crne Gore i Brda nesmetano se odvijao zivot clanova istog plemena ali razlicitih religijskih uvjerenja. Sta je uzrokovalo raseljavanje pripadnika Islama iz jednog u drugi kraj sadasnje Crne Gore a posebno pojava stanovnistva islamske vjeroispovijesti na prostorima Plava i Gusinja govori Marijan Bolica u opisu Skadarskog Sandzaka. On potvrđuje da su se pobune protiv osmanlija cesto dizale potaknute Carskom Rusijom i po nagovoru Mlecana. Ove pobune su

KO SMO

10

vođene protiv domorodackog stanovnistva, protiv “svojih Turaka” , dakle protiv krvne brace koji su presli na Islam. U bunama su prednjacila brdska plemena (Kuci, Piperi, Bjelopavlici te pleme Klimente sa sjevera Albanije).

Cilj ovih pobuna je bio pljacka, pustosenje i ubistva a povod je navodna osveta Turcima koji su na “besu” zarobili Knjaza Danila namjeravajuci ga ubiti. Danilo je otkupljen za određenu sumu zlatnika. Oslobodivsi se a uz poticaj velike Rusije preduzeo je mjere osvete napadajuci osmanlije po odredjenim mjestima. Tako je doslo i do pobune plemena Kuci koji su napali tvrđavu Medun na koju su istakli mletacku zastavu sto je potvrda da je kuckim glavarima obecana posebna nagrada od strane Kotorskog Providura. Prezivjelo stanovnistvo, Muslimani, uspjelo je da se spase bjezeci u Spuz, Podgoricu, Niksic, Kolasin, Rozaje te Plav i Gusinje.

Od tada je nestalo muslimana u plemenskoj zajednici Kuca a znatno je povecana muslimanska komponenta u drugim krajevima. U Plavu i Gusinju su vrseni intenzivni upadi plemena Klimente koje je zadavalo velike brige lokalnom stanovnistvu koje je bilo pod zastitom osmanlija sto ih je natjeralo da pocetkom 17. stoljeca (oko 1610 godine) izgrade gradsko utvrdjenje Gusinje a sest godina kasnije i Plav. Ove godine se uzimaju kao nastanak urbanizacije Plava i Gusinja i ova mjesta defakto svrstava u gradove. Obzirom na ucestale napade na Plav i Gusinje od strane Klimenta, Kuca i Pipera, Plavljani i Gusinjani su se herojksi odupirali ovim napadima u cemu su prednjacila dva cuvena junaka, Mulja Čaković i Ramo Sujkovic.

Radi zastite Plavljana i Gusinjana i gusenja ove pobune osmanlije su angazovale 15000 vojnika. Ovdje se valja zapitati koji je to interes sto su osmanlije motivisane na upotrebu velike vojske da sacuva stanovnistvo ovih krajeva osim vjerske pripadnosti. Smatram da je najbitniji interes osmalija bio u cinjenici da su ova dva mjesta na fantasticnoj lokaciji, da ima dosta ravnice, da ima potoka i rijeka u izobilju, da postoje tri jezera, da posjeduju prelijepe pasnjake kao i to da su ova dva mjesta stvorena za trgovinu jer su bila locirana tako da su kroz njih prolazile saobracajnice od Dubrovnika preko Podgorice, Gusinja i Plava i dalje preko Kosova, Skoplja, Soluna do Istambula. Sve ove navedene cinjenice pogodovale su da se u ovim krajevima razvije veoma ziv i dinamican zivot a pri tome se i bogato zivjelo od cega je odredjenu korist imala i Turska vlast preko instalisanih aga i begova. No porasli su apetiti male Crne Gore za prosirenjem teritorije metodom otimanja od komšija.

U ovome je veoma ohrabrivana i imala punu podrsku od Carske Rusije. Opredeljenje za zauzumanje teritorija, tada jos nepriznate Crne Gore putem otimanja podrucja koje su u drzavno-pravnom pogledu bile u sastavu osmanske drzave i na kojima je crnogorsko stanovnistvo bilo izrazito manjinsko, izazvalo je brojne oruzane sukobe. Prvi takav sukob

11

crnogoraca s jedne strane i Plavljana i Gusinjana sa druge strane dogodio se 1854 godine. Istoricari su ovu bitku nazvali “Polimska vojna”. Crnogorsku vojsku koja je ucestvovala u ovoj bici porazili su iskljucivo Plavljani i Gusinjani jer tada u ovim mjestima nije bilo turske vojske. Odbrana ovih gradova oslanjala se na lokalno stanovnistvo koje zbog odbrane Plava i Gusinja nije bilo obavezno sluziti vojni rok u osmanskoj vojsci.

Ove vojne formacije bile su potcinjene mladom kajmekamu Gusinske kaze, Ali-begu Sabanagicu, kasnije cuvenom Ali-Pasi Gusinjcu. Crnogorci su tesko podnijeli ovaj prvi vojnicki poraz u Gornjem Polimlju, na Previji i u njihovoj svijesti ostala je dugo i duboko urezana o cemu su dugo i cesto pisali. Izgleda da crnogorcima nikako ne leze Plavljani i Gusinjani jer su samo 25 godina kasnije bili do nogu potuceni u boju na Noksicu kao i na Murini 1880 i tako redom kasnije kada su god pokusavali protiv Plavljana i Gusinjana nesto na silu uraditi. Svi ovi vojni angazmani male Crne Gore zapoceli su zbog pocetka slabljenja Turske imperije.

Nastaviće se…

STUDENTI

IZ PLAVA I GUSINJA

U SARAJEVU

Slijedeći tradiciju naši studenti iz godine u godinu, poslije završetka srednjoškolskog obrazovanja, kao smjernicu i put ka uspjehu biraju Univerzitete u Sarajevu. To je, prije svega, želja naših roditelja da se osamostalimo i uspijemo u životu kroz vrijeme studiranja na priznatim Univerzitetima.

Pored toga, veliki broj naših sugradjana i rodbine zivi u Sarajevu, te s toga žele da ga osjecamo kao „svoj“ grad.

Početak studiranja nije lak, ne samo u Sarajevu već u bilo kojem drugom gradu. Pored svih obaveza i navikavanja, dodatni problem je i status stranih državljana, koji se ne sastoji samo u redovnom prijavljivanju već se naš status primjećuje i u društvu. Na fakultetima se studenti uglavnom grupišu, najčešće su te grupe formirane još za vrijeme srednjoškolsih dana. Prve predrasude su vezane za naš govor po kojem nas odmah svrstavaju u „Sandzaklije“. Razlozi su ti što su ljudi iz naših krajeva postigli velike uspjehe u ovom gradu te smatraju da smo zauzeli njihova mjesta, iako tako ne bi trebalo biti.

Period osamostaljivanja studentima nije jednostavan. Cijeli spisak obaveza za koje prije nismo toliko znali je sada samo na nama. Bilo je potrebno uspostaviti ravnotežu

između odgoja koji smo ponijeli od kuće, a opet se prilagoditi načinu života koji je u mnogo čemu drugačiji od načina života u našem kraju.

Naši studenti, kojih ima na svim fakultetima su postigli (i dalje postižu) velike uspjehe. Neki su se čak tokom studiranja aktivirali i dobili državljanstvo, da bi nakon studiranja sebi osigurali bolju mogućnost za odgovarajući posao. Po završetku fakulteta, neki se vraćaju u rodni kraj, neki se odluče za Sarajevo, gdje je, moram naglasiti, mnogo veća konkurencija za posao, ali s obzirom da nam je upornost jača strana-tako i dobijamo posao kakav zaslužujemo i uvijek težimo usavršavanju.

Zadnjih godina je sve manji broj studenata iz Plava i Gusinja u Sarajevu a razlozi su prepreke koje sam navela, ali bez obzira na sve to mogu sa ponosom preporučiti da upornost, istrajnost i znanje pobjeđuju i svi smo mi ponosni na uspjehe naših studenata. Zato zanemarimo sve poteškoće sa kojima se susrećemo jer znanje je naše oružje kojim pobjeđujemo sve te prepreke.

Sabina Đešević

12

Fondacija „Sanela Redžepagić“, osnovana je nakon Saneline smrti 2008. godine, i neučinkovitog liječenja u Sarajevu i Pavii (Italija).

Inače, Sanela je imala zvanje akademski muzičar solo pjevač – profesor. Bila je pet godina članica Opere Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, a zatim do kraja života solistica u Sarajevskoj operi. Odigrala je za života mnoge operne uloge, gostovala u dosta stranih država i održala veći broj samostalnih koncerata.

U svom kratkom životu i bogatoj umjetničkoj karijeri, o najljepšoj uspomeni joj je ostao nastup 1997. godine, na procesiji u Ljubljani za Papu Ivana Pavla Drugog. Posljednje trenutke svoga mladog života Sanela je provela uz neutješne roditelje i sestru Larisu, a na stočiću pored kreveta stajale su tužne note Opere Carmen, koju nije odigrala a toliko joj se radovala. Iz Italije je za jedne novine izjavila: „Carmen ću igrati ja ili neko drugi, u Sarajevu ili negdje drugdje“.

Smrt je bila brža, a Carmen je za njom ostala uplakana.

U znak sjećanja na ljepotu njenog lika, duše, dobrote i umjetničkog opusa, njena rodbina i bliski prijatelji, uz podršku velikog čovjeka, privrednika i

humaniste Fahrudina Radončića, i Raiffeisen Banke BiH, prije dvije godine osnovali su fondaciju koja nosi Sanelino ime. Fondacija je u svom radu fokusirana na pomoć ženama tako što će ih stalno podsticati na blagovremenu brigu o svome zdravlju tj., odijelu tijela koje nemilosrdno napada opaka bolest zvana rak dojke, a kada obole, da im u granicama svoje mogućnosti bude od pomoći.

Iako Fondacija „Sanela Redžepagić“ faktički djeluje nepune dvije godine, stekla je mnogobrojne prijatelje, saradnike i poštovaoce i za nju znaju u Americi, Holandiji, Kuvajtu, Njemačkoj i drugim državama odakle svakodnevno prima poruke, a njene aktivnosti prate i objavljuju mnogi poznati portali.

Fondacija je u ovoj godini započela kontinuirani obilazak žena koje se liječe od raka dojke u kliničkim centrima u BiH, te su tako već izvršene posjete u Zenici, Sarajevu i Tuzli a naredne su predviđene u Mostaru i Banja Luci.

Ova aktivnost će se nastaviti i u idućoj godini a ženama se uz posjetu predstavnika fondacije predaju prigodni pokloni prilagođene njima nakon operacije odnosno kemoterapije. Svoju aktivnost i inovativnost u radu, Fondacija „Sanela Redžepagić“ pokazala je realizacijom triju originalnih akcija, i to:

Upoznajmo Fondaciju „Sanela Redžepagić“

I CARMEN

JE ZAPLAKALA

13


Prvoučešćem na Međunarodnom privrednom sajmu ZEPS 2011. godine, gdje je u pet dana na svom atraktivnom štandu, uz učešće mladih saradnica Fondacije iz Zenice i Sarajeva, podijeljeno oko sedam hiljada primjeraka propagandnog materijala, usmjerenog na prevenciju od opake bolesti karcinoma dojke.

DrugoFondacija je ove godine na više od dvije stotine adresa u Federaciji poslala vrećice u kojima su se nalazile poruke, simbolične kasice i dio materijala koji je imao za cilj da dodatno animira širu javnost o prisutnoj opasnosti raka dojke, koji nemilosrdno napada žene.

Trećevrlo simboličnu i edukativnu akciju Fondacija „Sanela Redžepagić“ je organizirala sa MUP-om, ZE-DO kantona, pod nazivom „STOP RAKU DOJKE“, gdje su saradnice Fondacije sa saobraćajnom patrolom na nekoliko punktova zaustavljale vozače, dijelile im promotivni materijal o prevenciji od raka dojke, što je primljeno sa izuzetnim simpatijama, i ocijenjeno vrlo korisni i neuobičajeno.

Inače, Fondacija je počela da održava prigodna predavanja po općinama o raku dojke, a u planu ima i izradu prigodnog priručnika, kako da se žene što je moguće više zaštite (preventivno) od ove teške bolesti, kao i kako da se ponašaju za vrijeme liječenja i rehabilitacije.

Fondacija „Sanela Redžepagić“ smještena je u elitnom objektu Avaz Twist Tower, gdje ima sve uvjete za uspješan rad te ovim putem poziva sve koji su zainteresirani za volonterski humanitarni rad, da joj se pridruže i pomognu u realizaciji njenih plemenitih ciljeva.

Fondacija se finansira donacijama firmi i građana, a njen zlatni sponzor je Sportska kladionica Bet Live iz Novog Travnika, na čiji zahtjev je potpisan i svojevrsni sporazum o saradnji s Fondacijom.Za ambiciozni program rada Fondaciji su potrebna stalna sredstva, te je zaista potrebno da svi građani, koji su u mogućnosti, izdvoje bilo koji iznos i uplate ga ili na račun Fondacije ili pozivom na humanitarni telefon br. 090 290 014, na koji način će donirati 1 KM za svekoliku pomoć ženama kojima je neophodna.

Pozivamo sve građane da kad god mogu posjete Fondaciju, a kada nisu u mogućnosti, da nas kontaktiraju na sljedeće načine:

Tel. br. 033 217 705; Mob. br. 063 803 224;

web stranica: www.fondacijasanelaredzepagic.ba; E-mail: [email protected] ;

Žiro račun Fondacije: 1610000078720070 kod Raiffeisen Bank BiH

DA SVE ŽENE BUDU ZDRAVE !

S. Redžepagić

14



Vama darovaocima ovogodišnjih novčanih sredstva povodom Kurban Bajrama 2011. godine, povjeravajući emanet Zavičajnom društvu Plavljana i Gusinjana da ih podijele zavičajcima iz Sarajeva i Mostara, dajemo na znanje kraće podatke o realizaciji primanja novčanih sredstava za i njihovu podjelu.

Kao što je poznato Zavičajno društvo Plavljana i Gusinjana je i ove godine kao i prethodnih blagovremeno počelo sa primanjem uplata za podjelu našim zavičajcima povodom Kurban Bajrama hidzretske 1432/2011. godine.

Koristimo priliku da najavimo reviziju spiska za podjelu, pogotovu spiska iz tabele sehida i poginulih boraca jer je jedan broj korisnika izjavio da ne želi više da bude na spisku, te koristimo priliku da ovim putem pozovemo sve korisnike da nam se jave ukoliko još neko ima kakve želje ili primjedbe. Takođe kod podjele smo obavijestili sve prisutne da prevashodno djeca šehida, poginulih boraca, civilnih žrtava rata, te i djeca ostalih zavičajaca bez obzira dali se nalaze na pomenutim spiskovima ili ne, dostave svoje biografije UO Zavičajnog društva, kontakt osoba je Amela Memić, radi kompletiranja njihove dokumentacije i oko eventualne pomoći kod

zapošljavanja, jer pravimo bazu podataka koja će biti dostavljena svim našim zavičajcima koji posjeduju firme, pa neko od njih možda i nađe posao, jer na taj način imamo tačan uvid šta je ko po zanimanju, kakva znanja i vještine posjeduje, za kakve poslove je osposobljen ili bi želio da bude osposobljen, da bi eventualno na osnovu toga privrednici naši zavičajci mogli reagovati.

U tom smislu prislo se Realizaciji odluke sa 44. sjednice UO zavicajnog Društva, koja je održana dana 03.11.2011.god. na kojoj je odlučeno da se ove godine za Kurban Bajram privremeno obustavi prikupljanje i podjela Kurbanskog mesa iz razloga nemogućnosti sigurnog lagerovanja prikupljenog Kurbanskog mesa jer Kurban Bajram ove i narednih godina pada u sve topliji perod godine, a da se nastavi sa praksom prikupljanja i podjele novčanih sredtsva. Za navedeno radna grupa u sastavu: Musić Ruždija predsjednik, Ferhatović Ekrem član, Memić Amela član i Ibrahimagić Suad član, pristupila je akciji prikupljanja i podjele novčane pomoći trima kategorijama naših zavičajaca koji su kao i do sada bili korisnici iste (porodicama šehida i poginulih boraca; socijalno ugroženim i našim zavičajcima iz Mostara u Hercegovini).

OBILJEŽAVANJE

KURBAN BAJRAMA

HIDZRETSKE

1432./2011. GODINE

Braćo i sestre!

Allahov poslanik, a.s., je rekao:

,,Zaista je Allah na pomoći svom robu dokle god taj rob pomaže svog brata muslimana.’’

14



15


Podjela prikupljene novčane pomoći izvršena je u Subotu, 12.11.2011.god. u 12.00 sati, u prostorijama Kluba, uz prisustvo skoro svih korisnika sa navedenih spiskova.

Visina pojedinačne novčane pomoći po korisniku iznosila je 40,00 KM, osim u 2 (dva) karakteristična slučaja, gdje je iznosila 50,00 KM, a što je komisija jednoglasno usvojila.

Na osnovu zahtjeva upućenog od strane UO Zavičajnog društva svim privrednicima koji žive i rade u BiH, a uzimaju učešća u svim našim akcijama našem pozivu se odazvalo odredjeni broj privrednika koji uzimaju ucesca u svim nasim akcijama i to redom kako slijedi. Ovogodišnji darovaoci novcanih sredstava su:

AMOS GRAF d.o.o. Sarajevo 700,00 KM;

DENIDA group d.o.o. Sarajevo 500,00 KM;

Mrkulić Saljo Sarajevo 500,00 KM;

Omeragić Šukrija Sarajevo 300,00 KM;

GRBAVICA d.o.o. Sarajevo 200,00 KM;

pizzeria MERKATO Sarajevo 120,00 KM;

NAIDAS TRADE d.o.o. Sarajevo 100,00 KM;

QUADRO caffe bar Sarajevo 100,00 KM;

IRFAX d.o.o. Sarajevo 100,00 KM;

REPLICO d.o.o. Sarajevo 100,00 KM;

Mulić Šemso Sarajevo 100,00 KM;

AC REMS d.o.o. Sarajevo 100,00 KM;

Redžepagić Safet Zenica 100,00 KM;

SZR JASA Sarajevo 100,00 KM;

FS LINEA d.o.o. Sarajevo 100,00 KM;

Memić Sanija Sarajevo 50,00 KM;

Pašalić (Redžepagić) Maida Sarajevo 50,00KM;

Lucević Rifat Sarajevo 40,00 KM.

Koristimo priliku da se svim nasim donatorima zahvalimo u nase i u ime svih onih koji su primili ove novcane poklon pakete. Molimo milostivog i samilosnog Alaha da obilato nagradi sve one koji su nam donirali novcana sredstva, izvrsili svoju islamsku obavezu, a posebno sto su time potpomogli nase zavicajce.

,,Ko olakša muslimanu neke od dunjalučkih tegoba, Allah će zbog toga njemu olakšati tegobu na Sudnjem danu”

Jos jednom hvala Alahu i svim vama koji ste pomogli ovu nasu akciju, i pozivamo vas da i ubuduce zajednicki realizujemo ovu hairli aktivnost.

Za vas pripremili i uredili: Musić Ruždija, Ibrahimagic Suad, Ferhatović Ekrem, Memić Amela.

15


16



Razgovor sa gospodinom Ujkanom Zilkićem, voditeljem Pošte 71218 Sokolović-Kolonija, smještene u istoimenom naselju,između Ilidže i Hrasnice. Potanko, o svemu i svčemu, o radu i pregalaštvu, o uspjesima i patriotizmu, o tužnim, ali i o onim drugim, nadasve radoisnim trenutcima.

Kročiš li Bosnom, najljepšom zemljom na svijetu, vidjećeš prvo da je stara i legendarna planina Igman mrka obrva svome Sarajevu. Kao oku, poklanja mu neku čudnu graciznost, prepotentnost i odvažnost. S planinom Bjelašnicom u zagrljaju, Igman očinski drži porodicu na okupu-zelenu Bosnu i sunčanu Hercegovinu. U skoro poetičnom skladu. U samnom položaju ove planine, iz čijih njedara izvire prelijepa rijeka Bosna, između Ilidže, čuvene po svojim ljekovitim mineralnim i sumpornim izvorima, banjama, kupališnim bazenima, te drugim prirodnim blagodetima i, nekada, industrijski razvijene Hrasnice, pruža se prostrana i ravna Sokolović-Kolonija. Naselje koje broji preko pet hiljada stanovnika. Dakle,naselje sa dovoljnim brojem stanovnika da bi, po poštanskim propisima, moglo da ima svoju Poštu. I ima je.

Pošta - neraskidiva karika svakodnevnog života

Pošta 71218 Sokolović-Kolonija počela je sa radom 2001.godine,u tada tek novosagrađenom objektu,u okviru ovdašnjeg velikog Zanatskog centra.Njen voditelj je gospodin Ujkan Zilkić.Prošavši sve faze rada,u sistemu poštanskog saobraćaja je oko trideset godina.U živopisnom i pitoresknom gradiću Plavu,poznatom po svom jezeru,iz kojeg izvire rijeka Lim,podno visokih i surovih Prokletija,1953.godine,od oca Balije i majke Umihane,rođen je Ujkan Zilkić,časni

izdanak ugledne i nadaleko čuvene porodice Zilkić.

Put u nadi za bolje sutra,prije tridesetak godina,dovodi Ujkana Zilkića u Sarajevo.Zapošljava se u Elektroprivredi Bosne i Hercegovine,u kojoj kao komercijalista,radi dvije godine,da bi potom prešao u Poštu 71212 Hrasnica.Počeo je kao dostavljač,zatim šalterski radnik,pa „dogurao“ i do kontrolora,na kojem ga radnom mijestu i rat zatiče.

Ujkan Zilkić je otac četvoro dijece,dva sina-Sanela i Salmira,i dvije kćerke-Enice i Anele.Najteži trenutak u njegovom životu bio je kad mu je 28.avgusta 1992.godine,u cvijetu mladosti tragično nastradao srednji sin Sadat.No,gdje je tuge,uz golemi roditeljski sabur,ima i velike radosti.Od kćerke Enise i sina Sanela,porodica Zilkić bogatija je za četvoro prekrasne unučadi.

Kao aktivni član Patriotske lige Bosne i Hercegovine,od oktobra mijeseca 1991.godine,na području općine Ilidža nastavit će oslobodilačku borbu u Armiji Republike Bosne i Hercegovine.Prikljčuje se 104. Motorizovanoj Brigadi u Hrasnici,u kojoj ostaje do kraja rata.Bio je angažovan na telefonskoj centrali u Centru veza,a u međuvremenu je obavljao i dužnost upravnika Pošte 71212 Hrasnica,koja cijelo vrijeme rata nije prestajala sa radom.

Značajna logistička podrška funkcionisanju sistema

Pošta 71212 Hrasnica,preko koje se,takoreći,odvijao čitavi rad PTT-a,imala je funkciju Centra pošta Sarajevo,jer su u njoj bili izmješteni svi pečati.Sva pošta se,kaže Zilkić,morala iznijeti na Igman,koju su Centrotransovi autobusi preuzimali i prevozili prema centrima pošta Zenica i Mostar,i dalje.Ujedno,iz ovih

Drugi pišu o nama: prenijeto iz lista Poštar br.25/2007

DOBAR GLAS DALEKO SEČUJE(odlomak iz teksta) piše: Ferid Ferović

16



17


centara preuzimane su i sve pošiljke koje su upućivane u Sarajevo.

Stvoriti u ratnim uslovima,koliko-toliko,normalno odvijanje PTT saobraćaja,bilo je moguće samo uz nadljudski težak rad,koji su nesebično ulagali svi radnici ove pošte,a kojih je,u prosjeku bilo od deset do petnaest.

Pošta u Hrasnici i tadašnji njen upravnik,gospodin Ujkan Zilkić,bili su u svakom pogledu,izuzetno značajna logistička podrška kompletnom ratnom rukovodstvu,raznim stručnjacima i brojnim radnicima Javnog preduzeća PTT saobraćaja Bosne i Hercegovine,Sarajevo,koji su kroz Sarajevskim „tajni tunel“,probijen krajem jula 1993.godine,ispod aerodromske piste, u dužini od 760 metara,po službenim zadacima odlazili preko Igmana na slobodne teritorije Bosne i Hercegovine,kao i u druge zemlje.U Sarajevo su,kroz ovaj „prolaz spasa“,počesto stizali i Ujkanovi obilni paketi sa hranom,koje je on lično slao kolegama u Pošti.

Priznanje za požrtvovano čuvanje imovine preduzeća

Voditelj Pošte V. reda 71212 Hrasnica,Ujkan Zilkić „vuk“ sa Prokletija,teško da će ikada zaboraviti jedan događaj koji se zbio 7. jula 2004.godine,kada je naoružani pljačkaš,u po bijela dana,sa uperenim pištoljem prišao šalteru blagajne i od gospođe Advije Džaferović,koja je radila na navedenom radnom mijestu,zatražio da mu preda novac.Gospođa Džaferović je uspjela zatražiti pomoć,upoznavši voditelja Pošte o upadu nepoznate osobe u objekat,na šsta je on prisebno djelovao,uhvativši se u koštac sa naoružanim pljačkašem,koji se nakon toga dao u bjeg,ne uspjevši u svojoj nakani.Za ovaj hrabri poduhvat,kojim je spriječio pljačku Pošte,Ujkan Zilkić je odlukom upravnika Centra Pošta Sarajevo nagrađen sa pesto konvertibilnih maraka.Dobar glas daleko se čuje.Osim usluga dostave,Pošta 71218 Sokolović-Kolonija,koju od 2006.godine uspješno vodi Ujkan Zilkić,svojim cijenjenim korisnicima veoma zadovoljnim njenim radom pruža sve druge poštanske i ostale usluge :mmjenjačke usluge,usluge pismonosnih pošiljaka u prijemu i isporuci,usluge uplate i isplate,paketske,telefonske te Western Union usluge,odnosno usluge brzog i pouzdanog transfera novca.Prodaja Certifikata,novina,cigareta,čip kartica,ultra kartica,filatelističkih maraka i ostalih vrijednosnica,i sve drugo sto ova posta ima u svom asortimanu da ponudi korisniku,sastavni je dio njenog rada.

Pošta 71218 Sokolović-Kolonija,u kojoj je izuzetno vrijedan Ujkan Zilkić i voditelj i šalterski radnik iz godine u godinu,ostvaruje sve bolje i bolje poslovne rezultate.

18



Redakcijski kolegij Biltena Zavicajnog drustva Plavljana I Gusinjana u BiH donio je odluku da zapocne jedan bitan serijal promocije nasih zavicajaca koji su zasluzili da se o njima pise u nasem glasilu. U opciji je bilo vise kriterija, dosta prijedloga od clanova redakcije koji su to zavicajci o kojima bi se u biltenu pisalo: da li su to osnivaci drustva, donatori, sponzori, uspjesni privrednici I sl.

Redakcija naseg glasila jos nije donijela konacne kriterije ali je donesena odluka da se krene u ovakav nacin promocije zasluznih Plavljana I Gusinjana sa prvim sljedecim brojemBiltena.

U tom smislu redakcija je donijela jednoglasnu odluku da se u ovom broju Biltena predstavi gospodin Muharem Feratovic. Ovo iz prostog razloga sto se imenovani “nalazi” u svim navedenim kriterijima. Stoga prihvatauci svaki “rizik nerazumijevanja” citalaca naseg Biltena u ovom broju donosimo nekoliko cinjenica koje promovisu gospodina Muharema u osobu koja je dala znacajan doprinos radu I razvoju Zavicajnog drustva Plavljana I Gusinjana u BiH.

Gospodin Muharem Feratovic je rodjen 1938 godine u Budovicama. U Sarajevo je dosao 1964 godine I jedan je od dvadesetak Plavljana I Gusinjana koji su medju prvima iz tog kraja potrazili vatan u Sarajevu. Njegov radni angazman ga je vodio u vise profesija (kondukter, taksista…) sve do zadnjeg profesionalnog angazmana u kojem se osebno snasao- oblast ugostiteljstva.

Sada je vlasnik lanca ugostiteljskih objekata (picerije, kafici) I to u samom centru grada. Tokom gotovo pedestogodisnjeg boravka u Sarajevu, Muharem Feratovic se nikada nije distancirao kako od zavicajne tradicije, kulture, obicaja pa tako I od zavicajaca koje je dolaskom u Sarajevo zatekao kao I onih koji su prisitzali u ovaj divni grad. Muharem je uvijek bio tu za pridoslice da ih ohrabri u odluci da zapocnu novi zivot u Sarajevu pa da im I pomogne u mjeri koju on moze a nekima je bio sevep da dodju u Sarajevo, pomogne im pri pronalasku posla i bude im pri ruci u svakom poslu.

Kada je saznao da postoji ideja da se Plavljani I Gusinjani organizovanu pocnu okupljati I druziti svesrdno je mejdu prvima prihvatio tu ideju I na njemu svojstven nacin radio na formiranju zavicajnog drustva postavsi jedan od znacajnih osnivaca.

Ovim nije prestao njegov angazman vec je uvijek cak I u najtezim vremenima (agresija na BiH) bio jedan od pokretaca I realizatora svake akcije drustva. Muharem Feratovic je prisutan na svakoj Zavicajnoj veceri od prve, aprila mjeseca 1991.godine u Hrasnici kada je bio jedan od zapazenih aktera pa sve do danasnjih dana, doduse u zadnje vrijeme odigravsi samo jednu ili dvije “alaturke” (vjerovatno mu nije dobra muzicka pratnja) sto govori da se bez Muharema tesko moze zamisliti ijedno zavicajno vece.

Razvijajuci lepezu aktivnosti (Projekat Kurban Bajrama Porodicno druzenje na Igmanu, Sportske aktivnosti) koje organizuje Upravni odbor Drustva, Muharem je jedan od znacajnih aktera navedenih aktivnosti bilo kroz donacije, bilo kroz sponzorstvo, licnim ili finansijskim ucescem, ostavlja pecat covjeka koji zivi za plemenitu ideju stvaranja, rada I razvoja Zavicajnog drustva Plavljana I Gusinjana u BiH. Ovom prilikom toliko o nasem Muharemu uz cestitke na ustrajnosti I svesrdnoj pomoci.

Redakcija

ZAVIČAJCI

19


Zuvdija Hodžić rođen je 1944. godine u Gusinju. Osnovnu skolu je učio u Gusinju, Peći i Plavu, gimnaziju u Ivangradu. U Prištini je završio Filolozofski fakultet. Od 1962. živi i radi u Podgorici .

Bio je novinar »Titogradske tribine«, saradnik Doma omladine »Budo Tomović«, novinar i urednik »Titovog pionira«, zatim urednik INDOK – Centra, »Tribine«, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture, urednik časopisa »Doclea« i »Koha«. Bio je urednik »Almanaha«, čiji je i osnivač. Redovni je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti od 2004. godine.

Objavio je knjigu poezije »Na prvom konaku« (1970), knjige pripovjedaka »Gluva zvona« (1973) i »Neko zove« (2003), roman »Gusinjska godina« (1976, 1996), roman »Davidova zvijezda« (1991, 2000, 2001) i knjigu reportaža i putopisa »Jedan dan života« (1995). Pjesme i priče prevedene su mu na mnoge jezike. Zastupljen je u brojnim antologijama i izborima kod nas i inostranstvu.

Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja – Nagrade oslobođenja Titograda, Nagrade oslobođenja Plava, trostruki je pobjednik jugoslovenskog festivala mladih pjesnika »Majska rukovanja«, pobjednik jugoslovenskih festivala poezije u Beogradu, Kumanovu, Prilepu, Nikšiću.

Njegov roman »Davidova zvijezda« je uvršten u školske programe Federacije BIH. Hodžic je poznat i kao uspješan crtač, grafičar i ilustrator. Imao je samostalne izložbe u Podgorici, Pljevljima, Ulcinju, Plavu i Cetinju. Objavio je knjige zapisa i crteža »Podgoricom starom« (1999) i »Otkrivanje zavičaja« (2003).

Ovaj pisac, slikar, pjesnik i istaknuti kulturni radnik, zasigurno jedan od najvećih sa ovih prostora rado se odazvao pozivu redakcije i za ovaj broj Biltena priredio je kratki osvrt iz istorije našeg zavičaja sa nekoliko prekrasnih slika. Uz to u ovom broju objavljujemo jednu od pripovjedaka iz njegove zbirke Neko zove . Nadamo se da će Vas ovi tekstovi bar na trenutak odvesti u zavičaj.

BIOGRAFIJA

Zuvdija Hodžić

20



Nazivi planina, rijeka, naselja – Visitor, Trojan, Lim, Ropojana, Romon, Grmčar, Ribare, i drugi sa ilirskom, grčkom, romanskom, vlaškom, slovenskom ili orijentalnom osnovom, kao i brojni i značajni kulturno-istorijski spomenici – pokazuju da je područje Nacionalnog parka Prokletije, zahvaljujući izuzetnim prirodnim uslovima i položaju – od praistorije do našeg doba neprekidno bilo naseljeno, svjedočeći o smjenjivanju i prožimanju civilizacija i kultura, vjera i carstava. Potvrđuju to i tragovi materijalne kulture – gradine, utvrde, crkvišta, mramorja, naseobine, groblja, ostaci rimskog vodovoda u Gusinju ali i do danas očuvane legende (najčešće o Grcima i skrivenom blagu), vjerovanja, običaji, etnološki motivi, nošnja, folklor. I danas se održavaju tradicionalni petrovdanski sabori kod Hridskog jezera, ilindanski skupovi kod Ali-pašinih izvora, đurđevdanski uranci i omaha.

Na okapini planine Brade vezirove otkriveni su crteži iz VIII i VII vijeka prije nove ere. Neki daleki predak je bijelom bojom prikazao kompoziciju lova na jelene, dok su na jednom kamenu na Valušnici prikazane figure Velike majke i djece, lovaca i životinja. Ovi crteži izazivaju veliku pažnju poznatih naučnih radnika, istoričara umjetnosti i kulturologa.

Iako na području NP Prokletije nijesu vršena arheološka istraživanja, prilikom izgradnje pojedinih objekata i izvođenja komunalnih radova nailazilo se na ostatke starih građevina, najčešće odbrambenog tipa ili sakralne arhitekture. U Plavu su, prilikom izgradnje zdravstvene stanice pronađeni (nažalost i uništeni) ostaci ranohroišćanske bazilike, kao i groblje sa ogromnim kamenim pločama koje je narod nazivao

latinskim ili grčkim; u selu Višnjevu su otkriveni ostaci „latinske crkve“ a na brdu Kačanik kod Gusinja „grčko groblje“, i temelji crkve „primorskog tipa“, u Rudnicima neobično veliki nakovanj i alatke, najvjerovatnije ostali od srednjovjekovnih rudara Sasa.

Od sakralnih objekata svakako je najznačajniji manastirski kompleks Svete Trojice u Brezojevicama, s lijeve strane Lima, u neposrednoj blizini starog gradskog naselja „Grad“ i tvrđave čiji se ostaci vide. U okviru manastirskog kompleksa je i istoimena crkva koja datira iz XII vijeka. Ona je obnovljena i živopisana 1566. i 1567. godine. Crkva je jednobrodna kamena građevina sa polukružnom apsidom, pripratom i naosom, bez kubeta. Građena je u vizantijskom stilu, a svojom arhitekturom podsjeća na starije primorske crkve. Živopis je sačuvan u fragmentima, a od motiva ističe se kompozicija Strašnog suda i scene Rođenja Bogorodice. Ne zna se ko ih je islikao ali je očita sličnost sa zoografima Morače i Koma na Skadarskom jezeru. Zanimljivo je da se zvonik ne nalazi uz crkvu već na brdu Gradac, što je imalo i praktičnu funkciju – pozivanja na molitvu ali i obavještavanja i slanja određenih poruka pravoslavnom stanovništvu . U blizini crkve je još jedna, nevelika, kamena građevina – zgrada prve svjetovne škole u ovim krajevima. Crkva je zakonom zaštićena kao izuzetno vrijedan kulturno-istorijski spomenik.

U centru Plava, na uzdignutom platou nekadašnjeg „Grada“ okruženog bedemima, nalazi se Stara Carska džamija, sagrađena 1471. godine. Njenu izgradnju finansirao je sultan Abdul Hamid. Zbog originalne arhitekture, duboreza i arabeski, kamene i drvene gradnje, galerije, soferluka i vitkog minareta, zaštićena je kao spomenik kulture.

PLAVSKO-GUSINJSKO

KULTURNO NASLJEĐE

21


U Plavu je i Redžepagića kula ili Čardak – najstariji i najzanimljiviji stambeno – odbrambeni objekat. Kula ima tri sprata povezana drvenim, unutrašnjim stepenicama. Sagradio ju je 1671. godine Hasan–beg Redžepagić. Dva sprata su od kamena a treći od drveta. Sa svake strane, na drugom spratu, postoje pokriveni drveni balkoni. U prizemlju je bio prostor za smještaj konja i za hambare (magacine), a na spratu - sobe za divane, sjedeljke, spavanje i objedovanje. Na zidovima, debelim više od jednog metra su puškarnice. U njoj je sada smještena zavičajna etnografska zbirka. Kula je zaštićena kao kulturno-istorijski spomenik.

U Plavu su zanimljive i džamije Sultanija, Šabovića i Redžepagića.

U Gusinju je poznata Vezirova džamija. Izgradio ju je 1765. godine Kara-Mahmut Bušatlija, posljednji skadarski vezir. I ona je građena kamenom i drvetom, i takođe, ima interesantnu, veoma funkcionalnu i dekorativnu unutrašnjost kao i veoma visoko i vitko drveno minare.

U Gusinju postoje i Čekića i Radončića džamija, pravoslavna crkva Sv. Đorđa sa ikonostasom, a nedaleko od nje i katolička crkva u kojoj se nalazi zanimljiva etnografska građa iz života albanskog stanovništva. Veoma su zanimljive i originalne kamene kule i kuće sa odajama u kojima su rezbareni rafovi, dolapi, ornamenti, minderi i ćilimi – proizvodi domaće radinosti.

Plav i Gusinje poznati su i po vrijednom duhovnom blagu – usmenoj narodnoj poeziji, pogotovo lirskim pjesmama, kao i bogatom folkloru, čuvenom gusinjskom kolu „alaturko“ i igri s puškom koji su na repertoaru mnogih ansambala. Žensku muslimansku narodnu nošnju ovog kraja etnolozi smatraju među najljepšom na Balkanu. Iz osmanskog perioda ima više pjesnika i pisaca koji su pisali na turskom, persijskom ili

arapskom jeziku.

Ovaj kraj dao je i poznate književnike i umjetnike našeg doba – Radovana Zogovića, Esada Mekulija, Dušana Kostića, Huseina Bašića, Redžepa Ćosju, kompozitora Redža Mulića i druge.

Zuvdija Hodžić

22



Sve sto je disalo hitalo je u sklonista. Bjehu navrli obijesni balisti, posundase se sokacima, skrhase proske, razgnjecise lijehe, pljackajuci I paleci razrijedjene pravoslavne domove, koljuci celjad i stoku. Bacali su ih u zapaljene stogove sijena.

Navramise se I na Gusinje, naslo im se na putu, sviklo. Pritiskose ga kao povodanj. Trupali su po kulama, tuhali, pentrali se na tavane, zabijali se u trapove I budzake, izvukujuci skrivenu I uspanicenu djecu I po kojeg starca, koji se, nemocan da bjezi prokletijskim prljagama, skrio u nekoj rupi, dok mine nesreca. Ponadase se , zaludno, da ce brzo. Neki se predadose sami, iako su znali sto ih ceka.

Balisti su ih strijeljali tek kad bi ih izmucili, izivjeli se, orgijajuci.

Ovo im je za dvanaestu, za krscenje na sili.

Za Avra Cemovica, zaduzio nas je na Previji.

Musketali su I djecu, vrnucemo im to sad.

Nicija ne sviti do zore, pa ni njihova.

Krst su nam na cello utiskali.

Pojahali su nam na obraz. I na zene.

Galamili su, granali rukama, prsili se I pucali, sigurni u svoju snagu, ubijedjeni da je doslo njihovo I d ace dovijek trajati.

Banuse I pred kucu Nur-Dokinu. Skolise je sa svih strana, zatrpase. Bjehu doznali da je u njoj vlasko dijete, sin pokojnog Jefta Dragovica, kafedzije.

Izbezumljeno I samo, uskocilo je preko baste u njegovu kucu, nasumice.

Hrupise na vrata kundacima, da ih razglave.Teska reza skripnu, baglami prozuklo huknuse.

O, Nur-Dok, bra. Cujes li, o Nur, bra?

Iskoci, dosli ti musafiri, ne srijecu se tako.

Kapidzik na vratima se pomace I otvor poklopi Nur- Dokino izborano, zgrceno lice. Virnuse sitne oci, uvucene ispod nakostrijesenih vjedja.

Ne ulaze tako musafiri u kucu. Ne prelazi se tako Nur-Dokin prag. Nije se naucilo. Sto cete?

Otvori, Nur, znas ti sto smo dosli, Vlasce, kopile, u tvojoj je postenoj kuci. Daj nam ga. To vala.

Nur-Doka pretrnu. Nije ni morao da pita, znao je d ace stici, video je neko ovo dijete I prokazao. Ni dag a sakrije nije stigao, ni dag a izvede nekud nije mogao.

Zapecase ga koprive znoja, do kosti, zasvrbjese.

Jest, vala, tu je. Dijete je to, siroce, ne grijesite dusu, ne prilici vam.

Sva je ta bagra ista, Nur. Porasce I ono pa ce ti krv isposati. Takvi su , znas. Nootvori. Deveto im koljeno treba utrijeti, da se ne pogani zemlja. Samo je ono preteklo, spiskali smo ih sve, da se ne kote.

Sklupcano u cosku, dijete je drhtalo, priuseno jecajuci. Culo je sve, znalo je sto ga ceka. Oko njega stislo se desetoro djece, Nur-Dokine I brace mu Selja I Haruna. Njihove zene , ocajne I nemocne, lomile su prste, udarale se u grudi ili stiskale djecu.

Nur ih pogleda, obrnu se, bi mu zao djeteta. Htjede da mu kaze: ne boj se, sine, ne da tebe djedo pa da se sve obrne. Lijepo li si, nesrecno li si, nevino li si. Rijeci mu zaprijese u grlu, kao koscice, ne moga da ih

OBRAZ

23


progune. Zagrcnu se od njih. Sjeti se brace I uzdahnu. Dje su nasli bas sad da vrat krhaju, slomili se dabogda, u nevrijeme. I oni, I ovi Gusinjani, kad ne treba, kuda li su se djenul, ugasili se, ni s knjgama se ne sastavili. Ne ostavlja se dom I covjek sam kad je vrijeme, nevrijeme, ovakvo. Sto su sad sam? Sto da cinim? Sila je to, sve gori od gorega, a milosti nemaju, prsli im obrazi a ni za strah ne znaju. Boga ne postuju. Sinoc su suturisali porodicu Aba-Goske, turili im bombe kroz pendzer, das vi izgore, zajedno sa Djurom Savovim, bjehu ga sklonili u plijevnicu, komsija im je prvi.

Namakli su I mene na muke, uprtili mi ih, tezih imao nijesam, a svasta sam preko sijede glave preturio.

Pustiti ga ne mogu a drzat ga u kuci ne smijem. Ovo me jos nahodilo nije, jadnika. Ni odbranit ga ne mogu. A moram. Sto me snadje pod stare dane, pred grobom. I drugom sam nogom u njemu. Sto mi to cinis boze dragi. Sto mi dusu ne uze, da me ne sramotis ovako? Mnogo ih je, a medje ljudske nemaju, za tebe nikad nijesu ni znali. Nagodit se ne mozemo, znam. Ni pomoci mi nema, sam sam. I ovo dijete, dje nadje bas mene da na ovaj oganj nalozi. Rekoh li zenama I djeci da vrata za sobom zatvaraju I ne izlaze, ruzno je vrijeme, mecava je to, brate moj, urnise sve, nista ne ostavi. Rat brata nema.

Ne poslusa me niko.

No sad, sto je, tu je. U zemlju da potonem, ne mogu. Ni grobove zasramit. Necu, vala. Star sam da se brukom pokrijem, kad cu se oprati?

Kundaci zahrupise po vratima, opet.

Nur-Doka se prenu, zabaci krupnu glavu, odlucan, ljut.

Ne igrajte se glavom, ljudi. Iz ove se kuce niko izvodio nije. Jako smo pleme, s nama su I Celjici, ne valja nam

se zamjeriti, pametno nije. Nikome oprosriti necemo, nikome duzni ostali nijesmo. Skupicemo se brzo, trazicemo vas.

Ne laparj, stari, ne djetinji. Senuo si ili se sprdas.

Proslo je tvoje, hvala bogu.

Ne dam ga, prasnu Nur, uvrijedjen. Ne dam, ne dam… ponovi nekoliko puta, kao da je time zelio I sebe da uvjeri.

Ko te pita, stari hajvanu, strasilo bezubo.

Calmasi se uskomesase, odvojise se od vrata. Po gredama zafijukase meci, ispucani u ljutnji.

O, Nur! Obalicemo ti sijeno, navalicemo na japiju I zazditi.

Imas djecu, pricuvaj ih dok je vrijeme.

Daj to pasce da ih ne pogani.

Ne dam, dijete je to, ograisalo je dosta. A vi, hajte I uzmite ga, ako vam moze biti. Zamijenicu I njegovi I svoju glavu.

Ko ih cuva, gori je od njih.

Turicemo ti bombu, niko iskociti nece.

O, Nur, o Nur-Dok, bra! – poznade promukli glas Seljmona Hota. O , Nur, bra, slusaj me. Branit ga ne mozes , sacuvat ga ne mozes. Zlo ti se hvata kako god obrnes. Kazem ti da ga predas, necemo ti djeci nista, dlaka im s glave faliti nece.

Pih, to mi Seljmon zbori, pomisli Nur. Gubalo ga sto smo zajedno za sofrom izjeli. Nitkov.

O , Seljmon, viknu, o, Seljmon, cuj me. Hocu nesto da ti recem. Stanite.

24



Nagla tisina popade po svemu, najezise se od toga.

Ha, Nur, zbori. Slusam te.

Daj mi besu da mi ovo dijete ne dirate dok ne vidim Demusa, vodju vasega. Stari smo znanci, iskacu mu ovo dijete, da mi ga oprosti.

Seljmon pristade odmah, znajuci dobro Demusovu narav I bjesnilo koje ga spopane kad se spomenu Vlasi, mrzio ih je iz duse, zivotinjski, ujeren das u oni krivi za sve sto ne valja na ovom svijetu.

Stanite! O, NUr-Dok, iskoci , hajde. Dadoh ti rjec , vala. Jamcim, puskom.

Za vratima, Nur pozva najstarijeg sina koji s karabinom cucase kraj pendzera.

Evo ti bomba, Kadjur. Ako se primaknu I navale: udri. Ne daj ih u kucuc I uglavite vrata. Zene I sitnez neka se povuku u klijet, sigurnije je.

Smace rezu I pogrbljen, tromim, starackim hodom, sidje niz stube. Bio je natusten kao oblaci, nad Vrmosom. Blizi zemlji no nebu. Gledao je pred sobom, ali svi su osjecali da mu iz ociju sijeva I pisti bijes. Osjecali su da je nadut I moze prsnuti kao srca, raznijeti I sebe I njih. Gotovo nesvjesno uperise puske u njega, pa se razmakose, cineci mu put.

Do kule, u kojoj se bjese smjestio Demus, ispratise ga nekolicina. Tu im se Nur-Doka okrenu I obrecnu.

Sikter, sikter. Sam cu gore. Djeveri mi ne trebaju. Micite se da ne pukne bruka, da vas sutarisem.

Pustise ga da udje sam.

Dobro, Nur, pricekacemo, da vidimo.

Udje u veliku sobu, zagazi runjavom serdzadom.

Neki mladji skocise na noge, cineci mu mjesto.

O, hajd Nur, bujrum, koje dobro, glasnu se Demus Kodra. Ostario si, vidju, smrknut si. D ate bolest nije savila.

Dobro sam Demus, nista mi nije. No svrnuh da ti recem: u kuci mi je Vlasce, sin Jefta Dragovica, strknuo pravo u ruke. Pa dodjoh da ti ga prijavim, naredio si tako, cuo sam.

Pametno si ucinio Nur. Aferim. Glavu cu skinuti svakome ko im ruku pruzi, zaklacu, poprsticu da se ne kote, majku im kaursku. U prah cu sve, I zene , I djecu, I mal im. Zapamtice Demus Kodru, he. Vriskace kad mi se ime pomene, sna imati nece, ni od mene mrtvoga. Izbiskao sam, ocistio sve od pogani. Zbog njih je carstvo propalo, turcili su se dag a upropaste, gradili su dzamije a pod zemljom su crkve imali. Nikad vjer eu njih.

Demus, jos nesto sam htio.

Sto Nur, zbori.

Neka ga ne muce, dijete je, neka ga prevare I pucaju odmah, ucini mi to, zbog moje djece.

Dobro, de, neka ti bude. Jarani smo stari.

S rukom na lijevoj strain grudi I naklonom, Nur-Doka se pozdravi I izadje. (Neka sad bude tako Demus, neka, ali vam to Nur nece zaboraviti. Kad tad ti ces mi prvi platiti za ovo, oprostiti necu, ako ja ne mognem I ne stignem, amanet cu ostaviti, hocu vala).

Sto je rekao Demus – prekidose ga iz razmisljanja.

Je li ti dao medalju, hihi, hi.

Zapitkivali su, dirkali. Bjese ga natjerao bijes sto je

25


prijetio da provali I sikne no on ga savlada, predje I preko njihovih podrugivanja. Gazio je nogu pred nogom, da se smiri, pa tek onda prozbori.

Demus me ubijedio da vam ono Vlasce predam I ja sam pristao. Prijatelji mso, necu da mu se zamjeram. Rekao je dag a ne mucite, no dag a ubijete, odmah, cim ga izvedem na stube. Zavaracemo ga, vi krenite uz sokak, neka vidi da idete. Trojicu postavite ispod stuba da sacekaju.

I kazite Demusu, trazio je, da zna.

Sad cu ja. Hajde, recite svojima, nek se spreme.

Hoce, ne brini. Nocas idemo, vracamo se. Culi smo das u ovamo krenule brigade onih komunarskih skotova. Obavijestio ih neko za ovo nase kupljenje. Docekacemo ih gore,satrijecemo, da se prica. Haha, ha.

Nur-Doka udje u kucu. Opkolise gas vi, nestrpljivi, uzbudjeni.

Dobro je, razvedri ih Nur, dobro je djeco. Demus mu je oprostio zivot. Strasi se partizana, idu ovamo, a zna da je Harun sa njima. Moze mu valjati, ne zna se sto vrijeme nosi I ko ce biti kadija. A na njega su cekali, on je jedini pretekao, htjeli su da dovrse.

Djeca zagrajase, obradovana. Obisnuse mu se oko vrata, poljubise ga. Zene pustise suze. Djecak ustade, zbunjeno, ne znajuci sta bi s rukama.

Samo moramo ga prebaciti u kucu Etovu, on je dobro sa Talijanima, propustice gad a provede ovo dijete do Vasojevica, do njegovih. Tako cemo I mi I ono skinuti brigu s vrata.

Mesa, obrnu se sinu, trkni do Etema I kazi das am porucio da nocas dodje za ovo Jeftovo dijete I prihvati ga.

Hajd, sine. Ne boj se, eno ih dje idu, vidite I sami.

Hocu babo, evo, odmah, evo.

Gurnu vrata I propusti ga da prodje. Mesa gotovo I ne zakoraci na drugu precagu a puske graknuse. On se savi. Pokusa da se dohvati za camovu perdu, ali mu ruka skliznu kao tudja, prelomi se I on pade niz stube, krckavo, kao da puca dzam. Jeknu, dvaput, zakoprca se, zgrci I smiri. Nur-Doka stisnu pusku, grcevito, okrenu je da puca, da iskali I odusi, ali mu ona ispade iz ruku. Slomljen I otezao, pritisnut bolom, sidje niz stube. Balisti zaminuse uz obor, preskocise proske, ne osvrcuci se.

Nur-Doka uze opusteno tijelo u narucje, smeteno zureci u njega. Bio je prekinut u pasu, kao pogodjen u trbuh. Onda se uspravi I dok mu je brada podrhtavala, zajeca.

Mesa, dijete moje, Mesa sine, oprosti babu svome, oprosti.

Zene zavriskase.

Lele nama, kuku, kuku….oj, oj.

Uznosio ga je uz stube, mrmljajuci nesto u bradu, odsutan za sve, ne videci nista.

Oprosti mi, sine, morao sam. Mesa, Mesko, sine, Meka moj.

Milovao ga je po kosi, kudravoj I svilenoj kao kukuruzna sas, polozenog na postaciji.

Oprosti, sine, oprosti babu…morao je…

Nur-Doka nije mogao da ustavi suze. I vlasko dijete, u cosku, grcalo je, sklupcano I samo.

Zuvdija Hodžić

26



Nestvarno je bilo čuti u najtežem periodu agresije na BiH tokom 1993.godine da se u opkoljenom Sarajevu dešavaju sportski događaji. Poslije par odigranih turnira u košarci¸došlo se na ideju da se igra liga u Sarajevu, i vjerovali ili ne, prijavilo se deset ekipa. Moja ekipa KK NOVI GRAD je ostala bez većine igrača jer su skoro svi studirali u Sarajevu, i na moju preporuku 4 Aprila ‘92 otišli su u svoja mjesta i svi su, hvala bogu preživjeli. Uz kapitena Bašovića, ljudske gromade, Kenana Avdića juniora, sastavili smo ekipu od košarkaša, pripadnika drugog samostalnog bataljona. Tu su još bili moj prijatelj Mujo Kurtović, s kojim sam trenirao fudbal u Slogi iz Sjenice. Mujo je fenomen, svestrani sportista koji je odlično igrao fudbal, rukomet i košarku i uz Likića, Šiljka, Tupkovića, Bakšića bila je to dobra ekipa.

KAKO JE PORAZ OD 15 RAZLIKE PRETVOREN U POBJEDU OD 2O PREMA 0 !

26

27


Bez ijednog novog zajedničkog treninga, prvu utakmicu smo igrali protiv najjačeg rivala “Ćeskopromex”. To je ekipa koja je redovno trenirala, a satavljena je bila od igrača koji su igrali u prvoj i u prvoj B ligi ex Jugolsavije, pa su bili apsolutni favoriti.

U hladnoj sali KSC “ Skenderija “ upoznajem se sa igračima i preuzimam ulogu trenera jer kapiten Bašović je igrao na terenu. Svi smo mršavi, blijedi, istraumirani, a ipak srećni što smo svi zdravo i dobro stigli u dvoranu i zadužili opremu. A kako smo došli do opreme to je jedna dobra epizoda iz ratne zbilje jer su naše klupske prostorije uništene i zapaljene na Dobrinji. Prije toga, sreo sam svog velikog prijatelja Envera Fazlića pripadnika jurišne čete Devete brdske brigade s kojim sam nekada radio u “ Pretisu “ i ispričao mu da počinje liga u košarci, a on kaže da su prilikom pretresa stana bivšeg trenera Novog Grada našli garnituru opreme i ja sam ga zamolio da nam to donese i on je to učinio na čemu smo mu svi u klubu bili izuzetno zahvalni. Šokirani smo bili prisustvom mnogobrojne publike, koja je maltene ispunila dvoranu, a najveći je problem bio šta reći igračima, od kojih sam polovinu tek upoznao, pogotovu kada je protivnik izraziti favorit, spreman i uigran. Jedan veoma bitan detalj saznao sam neposredno prije početka utakmice, a to je da će u ekipi protivnika biti igrač Admir Bukva koji nije ispravno registrovan za Ćeskopromex. Naravno, da sam o tome upoznao komesara i sudije, odnosno htio sam da im pokažem da iako je rat i anarhija, i da bez obzira na te okolnosti u sportu treba raditi prema pravilima i propozcijama takmičenja, i da ću uložiti žalbu i utakmicu dobiti službenim rezultatom 20 : 00, bez obzira na činjenicu, što sam uvijek bio frustriran kada se utakmice u sportu rješavaju mimo terena odnosno za zelenim stolom. Da opustim atmosferu u svojoj ekipi, kažem igračima da igraju bez nervoze u laganom ritmu jer utakmicu sigurno dobijamo službenim rezultatom, i da forsiramo igru u reketu, jer imamo dobre igrače ispod

koša i to Bašovića, Šiljka i Kurtovića i odličnog plejmejkera Likića koji ce to realizirati spuštanjem ili dodavanjem lopte u reketu. Utakmica je išla u onom smjeru kako smo zamislili, i bez obzira na činjenicu što je protivnik bio kvalitetniji i spremniji nisu mogli napraviti veću razliku i prelomiti utakmicu. Tek pri kraju utakmice protivnik je uspio napraviti 15 razlike, sve zbog umora i nespremnosti naših momaka. Mi smo bili oduševljeni nastupom ekipe i većina gledaoca-navijača je bila na našoj strani i navijala za nas. Komesar lige je registrovao utakmicu 20 : 00 za KK “ Novi Grad “ i stavio do znanja da sport mora ostati čist u primjeni pravila bez obzira na vandredne okolnosti i situaciju. Liga je brojala 10 ekipa, od kojih danas postoje i rade samo dvije i to KK “ Bosna “ i KK “ Novi Grad “. Ekipa koja nas je najviše dojmila i impresionirala je ekipa KK “ Čarli “ iz Hrasnice, jer su morali proći kroz tunel da bi igrali utakmice u Skenderiji. Čak je par igrača ranjeno prilikom prelaska u Dobrinju. Jednom sam zajedno s njima bio ispred tunela jer sam iz Kolonije prenosio opremu koju sam dobio iz Slovenije od KK “ Olimpije “, a KK “ Čarli “ je tada ostao 6 sati ispred tunela i nisu prešli, pa su to uspjeli tek sutra drugi dan. Kako su to podnosili oni znaju, ali smo bili presretni kad bi ih vidjeli u dvorani žive i zdrave.

Navešću jedan kuriozitet vezan za košarku, a to je, da se selektor BiH u košarci Sabih Hadžić poslije nastupa reprezentacije u kvalifikacijama u Berlinu uvijek vracćao u Hrasnicu, u četvrtu motorizovanu brigadu i zajedno sa našim zavičajcem Halitom Radončićem išao u rov na liniju, i tu je rođeno prijateljstvo koje i dan danas traje. KK “ Novi Grad “ je bio hit ratne košarke u Sarajevu jer je pobjeđivao favorite kao što su: Ćeskopromex, Bosna, Sarjevo, Cenex, itd, a svi punoljetni igrači su bili pripadnici armije i policije Bosne i Hercegovine, a ova fotografija pokazuje našu radost i radost navijača poslije već opisane pobjede nad Bosnom Decembra 1994 godine.

Ekrem Ferhatović

27

28



29


DOO ,,GIPROM,, TUZLA

DSD ,,GIPROM,, PLAV

PRODAJA STANOVA, GARAŽA I POSLOVNIH PROSTORA, u Plavu, na lokaciji Racina, kod osnovne škole, koji se sastoji od četiri lamele, sa po 14 stanova (jednosobni, dvosobni i trosobni, četvorosobni), sa garažama i balkonom sa pogledom na Plavsko jezero.

Jednosobni – 49,00 m2

Dvosobni – 69,00 m2

Trosobni – 89,00 m2

Četvorosobni – 115,00 m2

Garaže – 22,00 m2 i 24,00 m2

2 poslovna prostora – sa po 41,50 m2

Mogućnost kompenzacije za nekretnine u Podgorici, Baru, Ulcinju i Bosni i Hercegovini.

Za sve dodatne informacije se obratite na:

+387 61 734 333

+382 67 239 855

+382 67 239 849,

kao i na mail adresu:[email protected], i

našu zvaničnu web adresu: www.giprom.ba

30



31


Općina TrnovoFahrudin RadončićFeratović Muharem

Ahmetović Enver - Eddy Mrkulić Saljo Omeragić Šukrija GRBAVICA d.o.o.

NAIDAS TRADE d.o.o. Mulić Šemso Redžepagić Safet Zenica Memić Sanija Pašalić (Redžepagić) Maida Lucević Rifat

sarajevo, novembar 2011. god. “zaviČajno …...božanski poredak, iza koje nastupa propast ili...

Documents