Nakon knjige DUNAV objelodanjene prije desetak godina i nadopunjene 1992. VUKOVARSKIM RAZGLEDNICAMA (u biblioteci EVERGRJN), dobili smo, evo, knjigu koja nas ponovo vraa u autorovo djetinjstvo provedeno u Vukovaru. (Pavlii je roen 1946. u tom gradu, pie romane, pripovijetke, eseje, feljtone i scenarije, ivi i predaje knjievnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.) U knjizi su prikazani razni aspekti te davne zbilje, od krajolika pa do pojedinih ustanova: od rijeke Vuke, livada oko nje, baa i tavana, pa do suda, bolnice, groblja, parka i vojnog skladita. Posebna je vrijednost u tome to su svi predmeti i ljudi vieni djejim oima. Zapravo je to sentimentalna kronika iz ranih pedesetih godina,natopljena nostalgijom premaj t Ugradu koji je u meuvremenuzbrisan s lica zemlje i za koji se jo ne zna kad e i kako biti obnovljen. Dijelovi knjige objavljeni su u nastavcima u asopisu Republika i izazvali su vrlo pozitivne odjeke. Neki su knjievni kritiari ak skloni miljenju da su ovakvi autobiografski, memoarski zapisi literarno vredniji i zanimljiviji od Pavliievih romana i pripovijedaka, moda i zato to se osjea da ih je pisao za svoju duu. Kako bilo da bilo, rije je o izvanrednom osvjeenju u hrvatskoj knjievnosti.Pavao Pavlii S APUDL;COPYRIGHT PAVAO PAVUI, 1995.Pavao PavliiUREDNIK CRNKOVINakladnik zahvaljuje na financiskoj potpori Ministarstvu kulture Republike HrvatskeZnanje, 1995.PROLOGpapudl je popularni, danas donekle zaboravljeni naziv za Gundulievu ulicu u Vukovaru. Porijeklo toga imena nije poznato, a etimologija prema njemakome Schau, Pudel (Gle pudla) nije sigurna, kao to je dvojbena i tvrdnja da u korijenu toga naziva stoji vapska rije spu-den, to znai uriti, po emu bi, onda, apudl bio kao neki preac.lica se prua u smjeru istok-zapad i duga je oko tristo metara, iroka dvadesetak. Ja sam se u njoj rodio na broju 27, u kolovozu 1946., i ivio sam ondje do ljeta 1955. Proveo sam, dakle, u apudlu deset prvih godina, pa sam zato i ovo to slijedi podijelio po godinama; etiri ulomka u svakom poglavlju mogu se, ako je kome po volji, shvatiti i kao etiri godinja doba. U apudlu se, otkad postoji, pa sve do danas, nikad nije dogodilo nita znaajno. To je glavni razlog to piem ovu knjigu.k...1946.1 okuavao sam pobjei na ulicu.uljao sam se na prstima, premda bose noge ni inae nisu pravile nikakav um na opekama obraslim zelenkastom mahovinom. Te su mi opeke odozdo grijale tabane, dok sam na golim leima osjeao dodir popodnevnoga ljetnog sunca. Desno su bila vrata od letvica i iza njih upe, u koje se sunce uvlailo kroz krov i po-zlaivalo panjeve za cijepanje drva, pile i sjekire; lijevo su bile visoke i teke georgine, bordo i ljubiaste, i njihov mi se pomalo truli miris zavlaio u nosnice.A naprijed, u dnu polu tamnog hodnika, bila su tamnosmea vrata sa utom kvakom. Nad vratima, rasporeena u polukrug, bila su ukrasna stakla koja su udno blijeskala i bacala na pod hodnika blijede odraze svojih boja. Otkad pamtim, nad ulinim vratima bio je taj stakleni ukras: zelene, crvene, plave i ute plohe stakla, pomalo pranog, ali sjajnog i lijepog, osobito kad bi se kroza nj vidjeli bijeli ljetni oblaci. areno mi je staklo bilo kao svjetionik na toj mojoj zabranjenoj plovidbi.Ne sjeam se vie ni zato su mi zabranili da izlazim na ulicu, ni zato sam ja toliko elio izai. Jesam li, moda, bio neto kanjen? Ali, moji roditelji nisu bili skloni takvim kaznama: ili bi me klepnuli, ili me ne bi ni kanjavali: nije bilo ni zatvora, ni uskraivanja veere, niiega slinog. Je li se na ulici zbivalo neto to je meni bilo osobito vano? Ni u to ne vjerujem, jer bih se i toga valjda sjeao: da je bila kakva igra, prijatelji, neki auto, svaa meu odraslima, znao bih to. Jo je najvjerojatnije da je to bilo neto to sam elio vidjeti, a roditeljima je bilo stalo da ne izlazim: ako je, recimo, prolazio pogreb, a ja sam bio samo u gaama.Ali, ja sam sebi bio zabio u glavu da izaem, i zato sam se uljao. Bilo je oko pola tri popodne, i moji roditelji su ruali: vrata nae kuhinje bila su irom otvorena prema dvoritu, kao i vrata kuhinja svih drugih stanova. Nazirao sam roditelje kako sjede tamo, za stolom, majku lijevo a oca desno, mogao sam ih ak i uti gdje tiho razgovaraju zveckajui priborom o tanjure, dok sam na prstima napredovao, zaavi sad ve u hodnik to je vodio prema kapiji, gdje su, na samom poetku, bila otvorena vrata jo dvaju stanova. U hodniku je malo odjekivalo, pa sam zato hodao jo opreznije.Bio sam uzbuen, jer inae nisam bio neposluan, a sad sam inio neto to mi je bilo izriito zabranjeno. A jo sam vie bio uzbuen zato to sam znao da zapravo traim suvie. U dvoritu je bilo mnogo toga zanimljivog, ondje mi - morao sam sebi priznati - nikad nije bilo dosadno, pa sam zato, bjeei na ulicu - dok mi se znoj slijevao ispod pazuha - zapravo uzimao neto to mi moda i ne pripada. Znao sam da sa svakim korakom kroz dvorite prelazim preko poprita mnogih uzbuenja, i da bi ve i sjeanje na njih moralo biti dovoljno da me zadri. Ali, ja sam se uljao prema vratima, prema utoj bravi i onim staklima koja su obeavala tako mnogo da se to jedva moglo podnijeti.Dvorite je bilo sa sve etiri strane zatvoreno, kao kutija, ali se ondje nikad nisam osjeao zarobljen, jer mi se inilo da ima odvie toga za gledanje. Eto, recimo,nebo: ono je moglo ovjeka zabavljati satima. Kao to se - kau - iz tvornikog dimnjaka zvijezde vide i usred dana, tako su i iz dvorita sve nebeske pojave bile bolje vidljive i ispunjeni)e znaenjem, ba zato to su se gledale odande.Gledali smo, recimo, pomrinu sunca. Nanizali bismo po dvoritu lavore i u odrazu vode, koja se brzo grijala, motrili kako suncu nestaje gotovo polovica. a-ili smo stakla i kroz njih gledali u nebo, koje je na taj nain postajalo areno i mutno, ali se inilo da i to ima smisla i da je i to u skladu s pomrinom sunca, stranim i nevjerojatnim dogaajem, kad je sunce nalik na mjesec. Susjede su stajale oko lavora, mirisao je zafrig iz svih kuhinja, a bijeli cvjetii na njihovim tamnim pregaama izgledali su kao zvijezde na dnevnom nebu viene iz tvornikog dimnjaka.Iz dvorita je bilo zanimljivo gledati avione, koji su bili dvokrilni i zvali su se eroplan, dok se mjesto s kojeg su polijetali zvalo erodrum. Ponekad se mogao vidjeti pilot kako mae, kotai i propeler, a zvuk motora cinkao je staklima naih prozora. Avion je presijecao ba na dio nebeskog svoda, i zato se inilo da je tehnika stigla i u nae dvorite, da se u tom kvadratu neba vidi svijet i sve to je u njemu vano, kao kroz prozori na vaarskoj panorami.Sve je to u svakome trenutku bilo tamo, u dvoritu, i ja sam i toga poslijepodneva mogao gledati nebo fna kojem su oblaii bili zanimljivi koliko i avioni) i tako se zabaviti. Ali, ja sam se na to ogluio i iao sam prema vratima. Bio sam ve na pola hodnika, ve sam smiljao kako da potegnem kvaku a da se ne uje njezin poznati i osobiti zvuk, kad se odande, iz nae kuhinje, zauo glas:- Dogovorili smo se: ne na ulicu!Nisam rekao nita, nego sam se vratio, pa preko vruih opeka, sve do bunara na drugom kraju. Prebrojao sam paoke na kolskom kotau koji je ondje sluio za izvlaenje kabla, kucnuo nekoliko puta po letvicama, a onda se opet okrenuo prema kapiji. Gledao sam iz daljine utu kvaku u polutmini hodnika, motrio arena stakla, a onda sam opet krenuo.Prelazio sam preko mjesta s kojih smo gledali nebo. Na nebu su se javljale razliite pojave. Jednom je let-jelo neto to se zvalo bablje ljeto, bilo je bijelo i meko, a najbolje je bilo to to se nije moglo ocijeniti je li blizu i dugo jedan metar, ili daleko i dugo deset metara. Letjelo je iznad dvorita kroz plavetnilo kao cepelin, polako, ali u sasvim odreenom smjeru, kao da ima neki svoj put i neki svoj neodloni posao. Pokazivalo je kako je svijet prepun zagonetnih pojava i prirodnih uda, i kako je i nae dvorite u to ukljueno.S neba su ponekad padale i plakate, zelene, crvene i plave. To su bili leci koje su bacali iz aviona, ali tada najee ne bismo vidjeli avion, nego samo uli, a papirii bi odnekud doleprali, prevrtali se u plavetnilu i sputali se na krovove upa, na krov bunara, na tavanske stepenice, na georgine, a ja sam za njima trao i nastojao ih uhvatiti jo u letu, a poslije bih sakupio sve do posljednje. Na plakatama su bili pozivi na mitinge i na proslave, i jo druge takve poruke. Ljudi u dvoritu nisu im se osobito veselili, moda zato to su bili odrasli, pa ih je malo to doista radovalo, a moda i zato to je to bila politika, a oni su od politike zazirali.Dok sam hodao preko dvorita, gazei oprezno s cigle na ciglu, bilo je to kao da gazim po lecima iz aviona kojima je dvorite poploano. Na nekim ciglama su, zbilja, bili vidljivi i neki natpisi, na nekima ogrebotine, ili tragovi mahovine, ili ve neto, i sve je to nalikovalo naslova. I po tome sam znao da prelazim preko mjesta vanih zbivanja, da ne bih smio bjeati odatle. A svejedno sam bjeao.Kad sam bio ve skoro kod kapije, kad sam pruio ruku da dohvatim utu kvaku, opet sam iz nae kuhinje zauo glas. Strpljivo me je upozorio da smo se neto dogovorili, i da se toga dogovora treba drati.Opet sam se vratio i krenuo ispoetka.Toga poslijepodneva nisam uspio izai na ulicu. Proveo sam valjda cijele sate u pokuajima i porazima. Nije me to zabavljalo, ali me nije ni ozlojedivalo, toga se sjeam. Nije to bila igra, ali nije bio ni spor s roditeljima. to je zapravo bilo, ne znam ni sad, kao to se ne mogu sjetiti ni zato sam htio izai ni zato mi nisu dali. Znam samo da je bilo silno vano.Znam, isto tako, da je to moje prvo sjeanje iz toga vremena. Moda i nije prvo kronoloki, ali jest po vanosti. Jer, svaki put kad se sjetim toga dvorita, te ulice, toga vremena, zapravo pokuavam sebi objasniti to se toga poslijepodneva dogaalo. Zato sam bjeao i zato nisam pobjegao. Jer, nekako mi se ini: da sam tada uspio izai, da sam se ipak nekako izvukao, moda bih vidio neto vano i moda bi moj ivot krenuo posve drugim tokom. I dok sve ovo piem, ja zapravo i taj drugi ivot pokuavam nekako rekonstruirati.U suton je dolazio inkasant. Popeo bi se na kuhinjsku hoklicu koju bi mu netko usluno dodao, a onda bi radio svoj posao: osvjetljavao bi baterijskom lampom cifre na brojilu i zapisivao ih u veliku knjigu. Potom bi siao sa stolice i izdavao raune, uske papirnate trake na kojima je bilo mnogo nerazumljivih brojki. Pisao je tintanomolovkom na kojoj je bio osobit drveni produetak, da olovka due traje. Plaajui, stanari bi mrko pogledavali jedni druge, jer je brojilo bilo zajedniko, pa su se pitali tko vie troi i tko za koga plaa. Inkasanta su uvaavali i nisu se s njim svaali, jer je nosio uniformu, a svi uniformirani ljudi bili su tada pomalo policija. Ne znam zato je inkasant dolazio u suton, ali znam da bi odande, s praga hodnika, zaokruio pogledom po dvoritu, kao da se pita koliko sve to skupa vrijedi.U suton se isto tako popravljao osigura. On se kvario ba u to doba moda zato to su tada svi palili svjetlo, a instalacije su bile slabe, a moda i zato to su se tada guske vraale kui. U ulici su u mnogim kuama drali guske, koje su same ujutro odlazile na pau na livadu pokraj Vuke, a naveer se same vraale i gakale pred kapijama, tako da je u suton ulica izgledala kao da vrvi od sablasti. Ujesen se u guskama javljao nagon da lete na jug, pa su se dizale iznad ulice i zapletale se u ice, i tada je nestajalo struje. Ponekad se to moglo rijeiti izmjenom osiguraa, tako da se u njega stavi vrlo tanka ica koja se zvala lina. Onaj tko bi to inio uvijek bi, sa hoklice, zaokruio pogledom po dvoritu, da vidi jesu li se svjetla upalila, a moda i zato da se uvjeri kako je inae u dvoritu sve u redu. Ja bih se tada takoer obavezno popeo na stolicu, da vidim kako sve odozgo izgleda. I svagda bi mi se inilo lijepo, osobito tada, u sumrak, kad svijetle prozori i kad sve stvari dobivaju neko novo, nono znaenje.Slijeva bi mi tada bio red upa s vratima od letvica, s niskim krovom na jednu vodu po kojem je rasla mahovina. U sredini su bile posaene georgine (tu bi zimi bile gomile snijega), a zdesna su se nizali stanovi: na u krajnjem desnom kutu, pa zatim prozor susjednog stana, gdje su ivjeli kubika Pepa i njegova ena, baba Pa-ula. Pod njihovim prozorom bio je poklopac podruma koji je zlokobno pucketao kad bi se na njega stalo, a odmah zatim bile su stepenice za tavan. Kroz prozor bi se predveer ulo kako Pepa hre kad bi se napio rakije, i kako baba Paula hrope od svoje astme. U kutu do njih stanovala je gazdarica, koju sam ja zvao Bakica, a do nje, iza bunara na kota, nasuprot kapiji, bila je moja baka. Kraj njezinih kuhinjskih vrata bio je uzak prolaz kojim se stizalo u stranje dvorite, gdje su bili svinjci i zahodi.U suton je dvorite izgledalo vee, jer bi se ispunilo sjenama, za koje se nije znalo koliko prostora u sebi kriju. Tavanske stepenice tada bi tajanstveno krkale kao da njima netko silazi iz mraka tavana, ba u tom asu, kad dolazi njegovo nono doba. Cigareta susjeda uturica u sumrak je obasjavala njegovo lice tako da ga nije bilo mogue prepoznati; tada se tek vidjelo to sve njegovo lice u sebi krije, jer i to je bio on. Podgrijavala se veera i mirisalo je iz svih kuhinja, i ulo se kako netko sa dna erpe strue ostatke gmnatirmara, one crvenkaste i zagorjele, koji su najslai.U to doba dana istila se riba koju je netko upecao na Vuki i skupile bi se make, koje bi jele iznutricu, potmulo reei i gledajui ispod oka jedna drugu,- tada nisu bile nimalo umiljate. U sumrak je moja baka kretala u crkvu, a susjede bi uzimale stoliice i izlazile pred kuu, da ondje malo sjede i razgovaraju. Svatko je imao pravo misliti da je za taj dan dosta radio i da se sad moe odmoriti.U suton je trebalo prati noge u lavoru, na dvoritu pred kuhinjskim vratima, dobro trljati ne zaboravljajui pete, pa gledati i sluati. Dizati glavu svaki put kad se zauje zvuk kapije, jer stalno je netko dolazio i odlazio, sluati dobacivanje susjeda o svome pranju. Vidjeti Pepu kako se vraa nosei preko ramena pola vree kukuruzato ga je drpio u magazinu gdje radi, i procjenjivati je li pripit ili nije. Sluati babu Anu gdje psuje u hodniku (je-bogotac, stalno je govorila, jebogotac), udisati miris ki-nice to se u lavor zahvaala ravno iz bave pod olukom, gdje su nekad znale mravinjati sitne crne ivotinjice zvane mrdavci.Trebalo je napinjati oi i ui: oi, da bi se vidjela prva zelenkasta zvijezda to se ukazivala nisko nad krovom upe, a ui, da bi se uo udaljen kucaj veernjega zvona koji je nekada znao doprijeti ak do nas. To je bilo vano zato to je otkrivalo veliinu svega, i da je dvorite dio te veliine. Prva zvijezda pretvarala je nebo iz bezoblina sivog platna u duboki i beskrajni prostor. Zvuk zvona davao je gradu obujam, a ulici i dvoritu mjesto u tome gradu. A kretanje susjeda otkrivalo je kako je komplicirano ljudsko drutvo, i kako jo ima svata zanimljivo to se moe nauiti i doivjeti. Sve se to bolje vidjelo i osjealo ba u suton, jer suton je sve razmekavao, pa se milju u sve lake prodiralo.A najljepe je bilo kad bi suton doao prerano, kad bi se smrklo usred poslijepodneva, pa se pribliila oluja i pljusak. Tada bi sumrak bio zelenkast i nekako sav napet, nad upama bi nebo bilo modro i bez zvijezda, ali bi umjesto njih tamo bile munje, kao neke izduene zvijezde, kao zvijezda viena iz profila. Sve bi se okrenulo, dan bi se pretvorio u no, kao pri pomrini sunca, a onda bi poelo pljutati, i ja bih stajao pred naim vratima pod strehom, pa bih disao duboko, upijajui miris nevremena i gledao klobuke kako se stvaraju u baricama, dok petunije prigibaju glave pod udarcima kinih kapi, i sluao bih kiu koja je zvuala kao da mnogo ljudi odjednom vie. Ponekad sam mogao razabrati i rijei, esto i zagonetne, kao imi, prababa, bubuljica, nenarodno. A oluci su klokotali, u nae bure slijevala se kinica i jasam se sve vie primicao rubu strehe, da me kia malo poprska po potkoljenicama, dok su iza mene bila otvorena vrata kuhinje i otac je gasio radio, jer kri kad je grmljavina. Poslije pljuska doao bi pravi suton, a jo je bolje bilo kad bi nakon nevremena zasjalo sunce, nisko i oslabljeno oblacima kroz koje se probija. Tada bi to izgledalo ba kao da se i u prirodi dogodilo isto to i u dvoritu: kao da je doao sumrak, pa je iskoio osigura, pa se naao netko da ga popravi, i onda se svjetlo opet vratilo i sve je ponovo u redu. Poslije toga mogao je doi i pravi suton, a mogao je, ako treba, doi i inkasant.Ja sam se dugo pitao zato se svi toliko uzbuuju oko toga inkasanta, i to on to zapravo naplauje, kako neto to struji kroz ice moe imati nekakvu cijenu. Sve dok se jednog dana nisam sjetio zato on uvijek sa stolca paljivo zaokrui pogledom po dvoritu. Postalo mi je jasno da sve ono to se u dvoritu zbiva - ienje ribe, pranje nogu, kraa kukuruza, podgrijavanje veere, prva zvijezda - da je sve to dragocjeno, i da sve to treba platiti. To je inkasant naplaivao, i za to sam i ja bio spreman platiti svaku cijenu.Od svih mjesta na kojima sam u ivotu bio, najbolje pamtim bakinu kuhinju. Pamtim je bolje nego prostorije u kojima sam bio najsretniji u ivotu, bolje nego vlastiti lik koji svaki dan viam u ogledalu, bolje nego reenicu koju sam maloprije napisao. Mogao bih je u svakom asu opisati, mogao bih je nacrtati, mogao bih ak povjerovati kako u u nju jednom ponovo ui, pa u nekom smislu to svakodnevno i inim.Znam kako bi to bilo. Otvorio bih vrata koja su u gornjoj polovici bila zastakljena i podijeljena na etiripravokutnika, zastrta zavjesicom koju je baka sama hek-lala i krobila. Zastao bih na malo povienom pragu okovanom po rubovima tankom limenom trakom usjaje-nom od mnogobrojnih nogu koje su onuda prole. Pomislio bih kako su preko toga praga prenijeli moga djeda kad je umro, kako su prenijeli mene, kad sam se dvije godine nakon toga rodio. Pomislio bih kako sam tamo dobrodoao. I to bi bilo dovoljno: bio bih tamo, premda sve to ne postoji ve vie od trideset godina.Lijevo od vrata, uza zid je otoman, nizak i voru-gav, pokriven neim to grebe po obrazu kad se na to legne. Na njemu su dva jastuia, jedan od utih i crnih kvadrata, a drugi od plavih i crnih. Oba su glatka, moda svilena, i u oba se pod prstima osjea zgrudana vuna. Zid iza kreveta zastrt je tapiserijom na kojoj se vide jeleni i koute na proplanku, brda u daljini i jezero. U tu sam sliku mogao satima buljiti, i poslije sam je trpao u svoje prie, kad sam god htio opisati kakav miran, sirotinjski i pomalo tuan stan.Do otomana, nasuprot ulazu, u samom kutu, nalaze se vrata od pajze. Kad se ona otvore, vidi se pro-zori to gleda na stranje dvorite, i police. Desno je, znam, amper s vodom, koji se ne smije dirati. Vrata su zatvorena rezom koja se zovt rigla. Odmah do vrata pajze, du zida, niu se mjesta koja su najvie bakina. Najprije jedna od njezinih zeleno-utih hoklica (nainio ih je moj djed, koji je bio stolar, kao to je nainio i ostali namjetaj), malo kripava i s kakanim podlokom. To je mjesto za gosta: tu su sjedili zetovi kad su ih moje tete prvi put dovodile u kuu. Ponekad sam i ja bio prisutan; jedan od njih imao je dva para gumionki kojima sam se silno divio, jedne s crvenom gumom a druge s crnom.Do hoklice je amlica, mjesto gdje sjedi baka i gdje me uzima u krilo. amlica je nia od hoklice, etvr-tasta, u sredini ima uzak prorez da se moe uhvatiti rukom i nositi; ali to se ne vidi, jer je i na njoj neka prostirka. Tu je baka sjedila u zimske veeri, dok bi vani padao snijeg, ne palei svjetlo, a kuhinja je bila obasjana odrazom bjeline izvana i odbljeskom vatre iz parheta, i onda bi baka tiho pjevala neke pjesmice koje ni od koga drugog nisam uo, moda crkvene. Dok su tetke ivjele s njom, pjevale su i one, spustivi trikeraj u krilo, a u kuhinji bi lijepo mirisalo, jer se na plou parheta stavljao ogrizak jabuke.parhet, do kojeg je baka sjedila, zauzimao je gotovo pola kuhinje. Bio je sazidan od utih opeka, pa se dobro slagao s ciglama na podu, koje su takoer bile ukaste, samo esterokutne. Imao je etiri ringle i loio se s one strane gdje je sjedila baka, a okolo je bio optoen metalnom ipkom na koju su se vjeale kuhinjske krpe. Iznad tednjaka je na zidu visila kuharica koja se sezonski mijenjala. Natpis je uvijek bio na maarskom, izvezen plavo ili uto. Na jednoj se vidio mukarac kako u parhetu - veoma nalik na onaj bakin - loi vatru, dok mu ena neto prigovara. Imao je natrag zaeljanu kosu i vrsto zakopan sako, nalikovao je na bakine zetove kad bi se sveano odjenuli. Rerna je bila uzdignuta, visoka koliko i baka, s lijepim velikim vratima i porculanskom kvakom; nikad joj nisam vidio drugi kraj, toliko je mrano bilo unutra. Baka je u penici pekla kruh i buh-tle, u plavoj, niskoj, okrugloj tepsiji, a na ploi je u plavoj erpi s plavim poklopcem pravila kokice. U nje je sve posue bilo plavo, pa i loni iz kojega je dorukovala gance nadrobljene u bijelu kavu od cikorije, samo to je on imao jo i bijele toke.Do rerne je stajala jo jedna hoklica, i tu je voljela sjediti moja majka. Tetke su tu sjedile kad bi oprale kosu, da se bre sui, pa i ujak, kad bi doao. Onda su dolazilavrata kroz koja se ulazilo u jedinu sobu, i ona dopola staklena. Kroz njih sam ponekad vidio kako se baka presvlai, ili kako zavrava svoju punu, zabadajui u nju duge, sjajne hamadle. Unutra se nazirao golem, ukast brani krevet sa dvije svete slike iznad uzglavlja, keramiki luster, ut i zelen, i vaza na pei, uta, nainjena od ahura granata. Na staklu tih vrata bila je takoer zavjesica, i kroz nju je katkada dopiralo neobino svjetlo s prozora u sobi, koji je gledao prema dvoritu i bunaru, kao i prozor u kuhinji.Razlika je bila samo u tome to je prozor u kuhinji bio manji, jednokrilan, i nalazio se tono iznad stola. Izmeu sobnih vrata i stola bilo je mjesta za jo jednu hoklicu, i ondje je sjedila moja tetka Soka, s pletenicom oko glave, dok je bila cura. Ja sam ondje rado sjedio, valjda zbog kuta.Stol je bio zastrt bijelim pakpapirom, jer se na njemu krojilo, i na nj se stavljala daska za mijeenje tijesta. Za vrijeme obroka zastirao se crvenim i bijelim stolnjakom, ili neim jo boljim. Na tome stolu sva su jela bila odlina, moda zato to su se kusala iz bijelih, debelih i kitnjastih tanjura i osobitim priborom: lice su bile istroene na onom kraju kojim se strue po tanjuru (mnogo se i dugo njima jelo), a vilice su imale drvene drke sa utim, sjajnim zakovicama. Na stolu je stajala aa, zapravo krigla za pivo, koja se povremeno ribala solju ili pepelom, i velika, potamnjela budilica koju nikad nisam uo da zvoni.Ali, najbolja je bila ladica, koja se nije smjela otvarati, ali se u nju moglo viriti kad bi je otvorila baka. U njoj je bilo svega: krojaki centimetar, plava kreda, kare, heknadla u drvenoj futroli, naprstak, gumbi, pule konca, peatni vosak (baka je slala pakete teti Ireni, asnoj sestri, i od nje dobivala pakete s Visa), gumena kru-ka s cjevicom, za ienje praine sa ivaeg stroja (koji je stajao u sobi), pribor za pletenje mrea i pribor za pretresanje jorgana, jer sve je to Baka znala raditi. inilo se da ladica nema kraja, ni u dubinu, ni u irinu, i nikad je nisam sasvim razgledao. Pa, kad sam se zavlaio pod stol i sjedio na preki to je spajala dva para nogu, pomalo mi se inilo kako se ondje, u polutmini, ta arobna ladica nekako nastavlja.I, doista se i nastavljala, jer sve to se odozdo vidjelo, bilo je njezin produetak: one neobine opeke na podu, pa krpare preko njih, pa noge stolica, otoman vien odozdo, parhet iz neobinog kuta. Sve kao da je izalo iz one ladice i cijela kuhinja kao da je bila takva neka ladica, puna zagonetnih stvari i pribora za tajanstvene poslove.Do stola je bila jo jedna hoklica, a nad njom je, na uskom pojasu zida, izmeu ulaznih vrata i prozora, visilo zrcalo. Bilo je dugako moda dvadeset centimetara a iroko deset, bilo je uokvireno plavim kauukom i ja sam se ponekad penjao na stolicu da se pred njim kreveljim. Pred njim su se tetke minkale prije izlaska, i tada bi kuhinja mirisala na njihov ru, to je bilo sveano.Do zrcala su bila ulazna vrata, koja su stajala o-tvorena od proljea do jeseni. Tu je kraj, moglo bi se i izai. Meni to ne pada teko, jer i kad izaem, ostajem u bakinoj kuhinji. Ionako sam sve u ivotu njome mjerio, a sva uda koja sam vidio, s njom sam usporeivao. U-ostalom, niti ja mogu iz nje niti ona iz mene: mogao bih promijeniti posao, mjesto stanovanja, nain ivota, navike, ukus, prijatelje, pa bih svejedno ostao isti sve dotle dok bih se te kuhinje sjeao onako kako je se sada sjeam. Zato i izlazim posve mirno, znajui da zapravo ne mogu izai.*Jednom sam u dvoritu umalo nastradao. U ono doba su se u Dunavu lovili panjevi, pa su se na takama dovozili kui i ondje razbijali, za ogrjev. Za to je bio potreban bar jedan eljezni klin, i drveni bat kojim bi se po klinu tuklo. Moj otac posudio je od susjeda bat i njime je prejako mlatio, pa ga je razbio; tako se latio da naini drugi. Bat je imao drveni drak na koji je bio nataknut komad tvrdoga, oblog drva koje je s obje strane bilo obuj-mljeno eljeznim prstenovima. Da bi se taj prsten natakao na drvo, trebalo ga je grijati u vatri, da se rairi, pa ga onda navui i pustiti da se ohladi. Tako je uinio i otac: grijao je prsten dok se nije uario. Ali, ja sam, motajui se po dvoritu, najednom krenuo prema crvenom kolutu i zgrabio ga desnicom. Stao sam urlati, a sa mnom i svi drugi koji su se nali u blizini. Derao sam se, ali nisam putao taj lijepi crveni prsten,- jedva su mi ga nekako izbili iz ruke. Mislili su da u ostati bez ake, ali se nije dogodilo nita: samo je iskoio golemi plik, a nakon nekoliko dana i nekoliko mazanja uljem, sve je opet bilo u redu.Premda se toga dogaaja ne sjeam, nego za njega znam samo po prianju, ipak mislim da je u njemu nekako sadrano sve to je vano za moj ivot u tome dvoritu. Jer, ondje je sve bilo lijepo i sve je moglo biti opasno, i postojala je neka vjerojatnost da je to opasnije to je ljepe. A ipak, ne sjeam se da sam se iega bojao, nego se sjeam da su se bojali drugi. I u tome je bilo sve.Neke su stvari bile opasne izravno po ivot. Takav je bio bunar, koji je stajao pred bakinim prozorima. Do polovice je bio zidan, bijel, onda je slijedila ograda od letvica, s vratima i rezom kao na plotu, a na vrhu je bio fini mali krov na dvije vode pokriven crijepom. Vrata bunara nisu se smjela ni po koju cijenu otvarati, da se neupadne, kao to se nije smjela dirati ni ona osobita sprava koja je drala kota da se ne pone vrtjeti sputajui kabao u vodu, jer bi kota dobio brzinu i mogao je ovjeka ubiti; odrasli su ga koili dlanom, i tada bi se uo osobiti zvuk dok bi elini okov drljao po ruci, a lanac zveckao odmatajui se sa svoga valjka. Bio sam preslab da otkvaim kota, a premalen da otvorim vrata, ali sam svejedno oprezno prilazio bunaru, kao da bi i sama namjera bila dovoljna da oslobodi ono to je u njemu opasno. Voda iz njega nije se pila, bila je mutna i ne sasvim zdrava, samo se u kablu sputala na dno lubenica, ili meso umotano u krpu, da se hladi. Ja bih tek ponekad, kad nikoga nije bilo u blizini, ubacio poneki predmet kroz letvice i oslukujui ekao da pljusne duboko dolje gdje se, znao sam, u vodi odrazuje nebo i glava onoga tko se nagne, kao to sam se i ja znao nagnuti kad bi me tko drao. Ponekad sam, pred san, zamiljao pad u bunar, i to mi je bilo i strano i privlano, osobito ljeti, kad bi moda liilo na kupanje u Dunavu, a moda su se odande vidjele i zvijezde, kao iz tvornikog dimnjaka. Kad bih pokuao zamisliti beskraj (a o njegovu postojanju uo sam od bake), uvijek sam ga zamiljao kao bunar: kao padanje sve dublje a da se nikada ne stigne do dna.Druge su stvari bile opasne zato to su me mogle ozlijediti. Branili su mi da hodam po poklopcu podruma, jer daske su bile stare i trule, krkale su kad bi se na njih zakorailo, i moglo se dogoditi da se prosjednu. A ispod tih dasaka - na kojima su stajala dva eljezna koluta uz pomo kojih su se vrata otvarala - bile su strme stepenice, a onda jeza: kameni zidovi i zemljani pod, vonj krumpira i neki udni umovi. A najvaniji je tamo bio mrak, takav mrak kakav nigdje drugdje nisam vidio: gust, vlaan, opipljiv, potpun, tako taman da se to nije moglo podnijeti, osobito ljeti, kad sam u podrum silazio bos i samo u gaama. Privlaile su me prie o tome kakosu za vrijeme rata sjedili u podrumu i kako je tada bilo. Uzbuivalo me je kad bih u podrumu zauo umove s ulice, prepoznao glasove svojih prijatelja: tada sam se osjeao potpuno i savreno skriven, kao da me nikada vie nitko nee nai. Nikada onamo nisam siao sam, moda i zato to su susjedi uturievi govorili da u podrumu ivi ikerda. Nisu ga opisivali, niti su govorili to on radi djeci, ali se nekako podrazumijevalo da je grozan, im stanuje u mraku, i da je ondje upravo zbog mene, jer ja sam tada bio jedino dijete u dvoritu. Nikad nisam sasvim vjerovao da on postoji (i roditelji su mi tvrdili da je to izmiljotina), ali nikad nisam bio siguran ni da ne postoji. Tako me je podrum i privlaio i odbijao.Neke su stvari bile opasne zato to sam ih mogao otetiti. Recimo, cvijee. Cvijea je bilo posvuda u dvoritu, i zato se ondje nisam smio loptati. Osim georgina u sredini, pred svakim vratima i na svakom prozoru bilo je cvijea, a izmeu opeka kojima je dvorite bilo poploano ponegdje su rasle petunije koje smo mi zvali be-tonije. U starim, proupljenim loncima, koje Ciganin s drvenom nosalicom na leima, zvan krpiloncija, nije mogao popraviti, rasle su pelargonije (zvane mukatli), najee crvene, ruiaste i bijele. Baka je imala i rumarin. Kad bi nam se pruila prilika (a to nikad nije bilo u mome dvoritu), erupali smo mukatle, otkidali latice s onih crvenih, pa pljuvali na njih i lijepili ih na nokte, da izgledaju kao da su lakirani. Cvijee se nije smjelo otetiti zato to je bilo tue, a ne zato to bi ga bilo teta: bilo je jeftino, a bilo ga je i mnogo. A kad god bi se u dvoritu trebalo slikati - otprilike jednom u dvije godine - gurali bi me ravno meu to cvijee, ne pazei vie hoe li se otetiti, i jo bi me tjerali da gledam u sunce, pa sam kiljio, to zbog sunca, a to opet zbog nepravde.Ali, nije se ni moglo znati to je sve opasno, i to i jest bilo najudnije, zato je i izgledalo da sve moe bitiopasno, da je svijet prepun iznenaenja, pa je zato tada sav ivot bio pustolovina. Postojale su stvari koje su bile nezgodne. Za neke sam slutio zato su nezgodne, premda nisam jasno znao. Jednom sam kod nae gazdarice, koja je drala podstanarke, virio kroz staklena vrata u sobu i vidio kako se djevojka presvlai. Svjetlo je dolazilo sa suprotnog prozora, ona je navlaila neto preko glave, a ja sam od svega zapamtio samo pupak, jer sam se zaudio to ga i odrasle ene imaju. Gazdarica me je opo-menula i to je bilo nezgodno. Jednom sam u stranjem dvoritu vidio babu Paulu kako sjedi na zahodu, jer joj je, valjda, vjetar otvorio vrata. Ali, bilo je i nezgodnih razgovora i nezgodnih situacija. Recimo, kad bi moji roditelji raspravljali s gazdaricom, o stanarini, o struji, a moda i o meni, jer sam neto zabrljao. Ili, kad bi se kod bake govorilo o tome kako ujak pije. Ili, kad su ene pitale majku kad e u bolnicu, a ja nisam imao ni pojma da je bolesna, samo to se u posljednje vrijeme jako udebljala. Bilo je nezgodno da ja neke stvari ujem ili vidim, i uvijek se moglo dogoditi da me jednostavno potjeraju, ba onda kad je meni bilo najnapetije. Sve to bih radio, gdje god bih se naao, to god bih rekao, sve je moglo biti nezgodno, a to znai i opasno. I ba zato je i bilo toliko zanimljivo.Pa je li onda udo to sad, dok o svemu tome priam, mogu sasvim dobro zamisliti kako mi je bilo onoga dana kad sam zgrabio onaj uareni obru? Jer, to drugo radim sada, pripovijedajui, nego upravo to isto? Latio sam se neega to je neodoljivo lijepo, barem meni, i ne mogu izdrati a da to ne dotaknem,- a u isto vrijeme, to moe biti i te kako opasno, naprosto zato to se drugima moe initi i dosadno i nevano, a moe se i meni samom na kraju otkriti kako je zapravo banalno i prazno. I, evo me tu: zgrabio sam uareni prsten svojih uspomena, on mi priji dlan kojim drim olovku, i ja se deremda je milina. Jedina mi je nada da e barem ta dernjava, ako ve ne i samo hvatanje prstena, imati nekakva smisla.1947.Nikoga od stanara naega dvorita nisam nikada vidio nigdje izvan apudla. To ne moe biti sluajno, premda je moda tek varka sjeanja. Ni kad smo ili u grad na sladoled, ni kad smo ili u Adicu na etnju, ni kad smo ili u Borovo u svatove, nikad ih nigdje nisam susreo. Oni kao da su imali neki ivot samo u apudlu i u dvoritu, i kao da nigdje drugdje nisu ni postojali. Dapae, oni kao da su bili onamo naroito naseljeni samo zato da bih ja meu njima ivio, i samo zato da bi meni otkrili neke manifestacije ivota koje su svojim sudbinama utjelovljivali i oprimjerivali.Doista, svatko od njih kao da je bio za neto zaduen, za neki vid egzistencije, za neki oblik postojanja, i oni su taj svoj put tjerali uporno, a ja sam, kreui se od jednih do drugih, od stana do stana, postepeno shvaao kako je sve skupa sloeno i kako se na sasvim razliite naine moe ivjeti. I nikad mi nije bilo dosta da se u to iznova uvjeravam, nikad mi nije bilo dosta da te ivote -te mogunosti - na razne naine kombiniram, kako su se mijenjale moje putanje po dvoritu i redoslijed mojih posjeta razliitim stanovima.U hodniku, najblie kapiji, jedni nasuprot drugima, bili su uturievi i baba Ana. Njihovi su prozori gledali na ulicu, kao i nai. I danas mi se ini da imaneto znaajno u tome to su ivjeli tako razliito. Jer, baba Ana je - koliko god to smijeno zvualo - bila simbol politike, a uturievi simbol pojedinane sudbine.Baba Ana je ivjela s odraslom kerkom Suza-nom, neudatom, koja je bila boleljiva i imala dva zlatna zuba. Zahvaljujui njima, ja sam shvatio da ivim u svijetu u kojem postoji vlast, koje se treba bojati i o kojoj mnogo ovisi, ali koja je takoer ljudska i zato se o njoj moe runo govoriti. Tamo se i inae mnogo govorilo o neobinim stvarima: Suzana je bila u bolnici u Zagrebu i priala je kako tamo zabijaju ljudima u glavu pedalj dugake avle, radi lijeenja. Imala je i neke fotografije, takoer medicinske, ljudi su na njima imali zatvorene oi i izgledali su strano. Tamo sam listao i neke kataloge s mnogo lijepih cipela i haljina, predratne, iz doba kad je bilo svega, a ne kao sad. Na zidu, iznad parheta, nisu visile obine kuharice, vezene, kao kod majke i kod bake, nego papirnate, dravne: sprijeda etva, vralice i traktori (jedan se djeak, vodonoa, sakrio meu snoplje), a straga tvornice koje se dime; izmeu toga miiavi radnici zasukanih rukava i seljanke u bijelim maramama. Sve je bilo u boji i ja sam mislio da je to bolje od onih bakinih siromaha to loe vatru. Kod babe Ane se govorilo o oficirima i milicajcima, o medicinskim sestrama, o partizanima, o tome koga je koja vojska u ratu ubila, o Rusima, Nijemcima i ustaama. Sve je tamo stalno postojalo i nije nikad prolazilo, a ovjek je, ak i iz onoga dvorita, imao pravo da se zanima i za najvea pitanja. Baba Ana je poslije, kad sam bio malo stariji, umirala nekoliko puta, nekoliko puta se priestila i dobila posljednju pomast, a onda se opet pridizala i govorila jebogotac i jebemater. To je bilo u skladu s njezinim ivotom, pa zato nije udo to sam kod nje jednom zatekao miliciju, kad sam iznenada nahrupio: ugledao sam zavrnute sagove i pomaknut kredenac i otoman, neki suljudi neto zapisivali i to se zvalo premetaina. Ne znam to su traili, ali znam da je od svih stanova u dvoritu neto slino bilo mogue samo u tome stanu.Nije to bilo mogue kod uturievih, jer oni su za mene bili simbol pojedinane sudbine i dokaz koliko ona moe biti teka i bez politike i povijesti. On je bio mrav, upalih obraza, ira, puio je na trenjev cigarpic, rado se smijao i volio teka jela; radio je neto na eljeznici. Ona je bila debela, prosijeda, nosila je dvije velike ukosnice i plave, karirane haljine. Nisu imali djece, i to je bilo najvanije. Zato su se mnogo bavili oko mene, a poslije oko moje sestre. Ali, imali su i drugo: on je majstorisao, a ona je stalno bila pred kapijom, i znala je sve to se dogaa, ak je i mome ocu prva javila da sam se ja rodio, kad se vraao s posla, u kolovozu etrdeset este. Kad su bili sami, malo su razgovarali; u suton bi sjedili u kuhinji ne palei svjetla i utjeli, a ja sam ponekad utio s njima.Pepa i Paula, u stanu do nas, otkrivali su mi tjelesnu stranu ivota. Pepa je bio pijanac, govorio je duboko i esto bio neobrijan, a kad bi se naljutio na enu, rekao bi te labaznem. Viao sam ga kod magazina kako nosi vree od sto kila hodajui po uskoj dasci. Za njega se govorilo da je kubika, ne znam da li zbog kubika koje je prenosio, ili zbog rakije koja se tada takoer mjerila kubicima. Baba Paula je u kuhinji imala Majku Boju od porculana, s posudicom svete vode do nogu, ali nije bila pobona kao moja baka, nego je esto psovala. U ljetna predveerja sjedila bi u kuhinji, za stolom, kraj otvorenih vrata, dok bi u dvoritu mirisale svjee polivene petunije a nebo bilo zeleno, i hripala bi od astme. Na kraju je umrla, jer se najela salate od krumpira s jajima, nakon to je dobila injekciju protiv tetanusa, a to se tada nije smjelo. Pepa se ponovo oenio, babom posve drugaijom od Paule, pa su skupa ili u gostionicu Sunce, on bi piorakiju a ona pivo, i ako bi im ostalo novaca, kupili bi sreku.Do njih je, sasvim u kutu bila Bakica. Ona je bila svjedok da postoji veliki svijet, ne samo izvan ulice i izvan grada, nego i izvan drave, pa i izvan naega kontinenta. Ona je bila Zagrepanka, ili je imala nekakve veze sa Zagrebom, neobino je govorila, a povremeno su joj dolazili neki neaci koji su govorili jo neobinije. Bila je malena i mrava, sijeda, nosila je punu na potiljku, kao i moja baka, ali je znala biti zloesta i ljuta, osim to nam je bila prirodni neprijatelj, kao gazdarica. Ponekad bi se raznjeila, i tada mi je pokazivala fotografije svojih neaka, ili kumadi, to ive u Americi. Bile su to djevojke u nabranim haljinama i s okruglim eirima na potiljku, iza njih su se vidjele neobine kue, bijele, valjda drvene, neke su od djevojaka bile naslonjene na bicikl. Poneka je slika bila u boji i to je bilo ono najbolje, to je bio najvei dokaz da svijet zbilja postoji, kao i injenica da na tim slikama nitko nije kiljio, to znai da nisu morali gledati u sunce.Na kraju, tu je, kao stanar, bila jo i moja baka, koja je jedina ivjela sama u stanu, ali ona je imala nas. Svatko od stanara bio je zaduen za poneto u mome ivotu, a baka je bila zaduena za sve odjednom. Ona je imala svoju politiku stranu, jer je ila dvaput dnevno u crkvu, kopala fratarski vinograd i imala kerku u asnim sestrama, na to se tada poprijeko gledalo. Ona je imala svoju sudbinu, jer se dvaput udavala, oba puta za Maare, i dvaput je ostajala udovica. Ona je imala i svoju tjelesnu stranu, jer joj je jedna ruka bila djelomino nepokretna, a osim toga se i oblaila neobino, uvijek je imala crnu maramu. Ona je, napokon, svjedoila i o svijetu, jer nije bila rodom odavde, nego iz Vrbanje, jer joj je otac bio Slovenac, i jer je itala knjige na stranom jezikui razgovarala maarski s ljudima koji su povremeno dolazili, a zvali su se Karika, Palika, anjika ili Pitika, i sa enama koje su se zvale Erika, Julika, Marika i Ilon-ka. Baka je sve njih natkriljivala, ona je pokazivala kako svatko ima u sebi i poneto od drugoga, poneto od svake mogunosti. I dobro je to je ona bila ba moja baka, jer ja sam tek trebao izabrati na koju u stranu, to mi se najvie svia.Zato su tu bili stanari, da mi pomognu. Oni su mi pokazivali strane svijeta, osnovne elemente (vatru, vodu, zemlju, zrak), etiri temperamenta, oni su pokazivali to sve moe biti i kako moe biti. Manje je vano to je dvorite zbog toga bilo svijet; mnogo je vanije to je svijet i poslije za mene ostao dvorite, i to sam zbog toga morao birati.to sam izabrao? Drutvo, pojedinanu sudbinu, tijelo, svijet? Ne znam. Moda sam izabrao sve odjednom. Moda jo uvijek biram. Moda sam i sjeo da ovo piem samo zato da bih ustanovio to sam zapravo izabrao.Prozor na naoj jedinoj sobi bio je obian, dvokrilni, ali ja sam gledao ulicu uvijek kroz isto krilo, ono desno. Na tome je krilu staklo bilo napuklo i otac ga je nekad -moda i prije moga roenja - sam zakrpio: na mjestu gdje su se zrakaste napukline sastajale, stavio je utu predratnu dvodinarku i nekako je uvrstio arafom, tako da je staklo bilo sigurno. Dvodinarka je bila zanimljiva i sama po sebi, zbog krune i zbog natpisa koji je trebalo itati krivei glavu as na jednu, as na drugu stranu. Ali, jo je vanija bila zato to je uvijek ulazila u vidno polje kad bi se gledalo van, i kako god da je ovjek stajao, onaje svagda bila dio prizora, to god se vani dogaalo, tu je uvijek bila i dvodinarka. Leao bih u svome naranasto obojenom kinderbetu uz suprotni zid i preko dvodinarke gledao nebo; ili bih leao u branom krevetu (bolestan, ili ujutro, kad otac ode na posao), i opet preko dvodinarke gledao vrhove drvea u ulici. Tako je pomalo taj komad kovine postao vaniji od svega to se kroz prozor vidjelo, premda je on zapravo bio sam prozor, i jo vie, prepreka i smetnja. Bez dvodinarke vie nisam ni znao gledati.Motrio bih, recimo, preko nje ivicu na drugoj strani ulice. Pred mnogim su kuama tada rasle ivice, visoke otprilike odraslu ovjeku do grudi, pune bodlji i malih listova, a kad bi se slomila granica, potekao bi bijeli sok. Kue su bile prizemne, obino s po dva prozora, pred njima je bio plonik od cigle, pa ivica, pa pojas trave, pa jarak, zvan jendek, pa onda kaldrmisana cesta. Plonikom bi ponekad ile djevojice s kekama i pozdravljale s mruke ili samo ke, hodao je gospodin u slamnatom eiru i sa tapom, trali su psi. I, ivica je sve njih prekrivala i otkrivala, davala dojam kao da se kriju, kao da igraju mure. A dvodinarka je, stapajui se sa ivicom, izgledala kao neto to je u ivici skriveno, kao izgubljena lopta ili zaboravljeni hljeb kruha, pa mi se zato dogaalo da se upitam hoe li prolaznik opaziti skriveni predmet, a onda bih se sjetio da ga vidim samo ja. Dvodinarka je postajala teret u kolima to prolaze ulicom, prekrivala je glavu pijanca to se u ivicu sklonio da mokri, inilo se da e je ena to mete pred kuom na suprotnoj strani ulice natovariti na lopatu.Isto se tako mogla stopiti i s kaldrmom. Kaldrma je bila od krupnih, oblih kamenova izmeu kojih je bilo blato. Ponekad je izgledalo kao da dvodinarka viri iz toga blata dok onuda drndaju seljaka kola u dugim kolona-ma idui na vaar, izgledalo je kao da e konj i po njoj udarati kopitom, da e svinja vezana za nogu i preko nje posrnuti kao to je posrnula na kaldrmi. ak joj je i boja bila slina kao i boja kamenova.Blato na kaldrmi ljeti se pretvaralo u prainu. Ta je praina bila neobino sitna i meka, milovala je tabane poput najfinijega brana, a bila je i teka, pa su je samo kamioni mogli ozbiljno uzvitlati, a to je bilo rijetko. Po toj smo praini igrali nogomet malim gumenim loptama, jer u njoj bi se kaldrma sasvim izgubila, premda se ponekad dogaalo da zaoremo nogom i pogodimo palcem u kamen. Igrali smo nogomet u predveerje, dok je sunce zalazilo u dnu ulice, gazili smo po onoj mekoj praini, i nije nam bilo ni toliko vano tko e pobijediti. A kad bih kroz prozor gledao druge kako igraju, uvijek bi bile dvije lopte: jedna je bila ona koju su vani natjeravali, a drugo je bila dvodinarka na mome prozoru. Tom sam drugom loptom potpuno vladao: ako bih na pravi nain nagnuo glavu i polako je micao, mogao sam postii da ue u mali gol nainjen od dva kamena, i mogao sam to ponoviti koliko god sam puta htio; mogao sam stalno pobjeivati.Ni zimi nije bilo loe. Tada bi u naoj ulici bio dubok snijeg, kroz apudl bi cinkale saonice, a snijeg se istio drvenim lopatama koje je imala svaka kua. Moja dvodinarka tada bi postajala gruda kojom sam - pomiui glavu iza stakla - gaao koga sam god htio, i nikad ne bih promaio. Ili bi postajala kota onoga kamiona kojem je zbog hladnoe otkazao motor ba pred naom kuom, pa se ofer mui okreui kurbl, sve dok ne upali.a bih tada zamiljao kako je kamion krenuo bez kotaa (jer kota je ostao na mome prozoru), kako se, u dnu ulice, skrenuvi s ceste, uputio niz padinu zajedno s djejim saonicama, i kako e - dok ofer veselo cii - dokli-zati sve do livade uz Vuku, dokle ak i eljezne sanjke teko stiu.Najbolje je bilo to to se dvodinarka mogla poveavati i smanjivati, ovisno o tome kako bih se primicao ili odmicao. Zato je i mogla biti as kao kota kamiona, as kao gumb na neijem kaputu, a bilo je lijepo i kad bi postala orah. U naoj su ulici rasli orasi, gotovo pred svakom kuom bilo je stablo; nikakva drugog drvea nije u apudlu bilo, samo orasi pa orasi. Sa svoga prozora ja sam, ne naginjui se, vidio dva stabla na drugoj strani ulice i jedno na naoj. Lijepo je tada bilo umijeati dvodinarku meu smee plodove to dozrijevaju na stablu ispadajui iz svojih zelenih lupina, mladi i mirisavi. Jo je ljepe bilo nataknuti dvodinarku kao orah na stablo u proljee, kad ondje nikakvih plodova nije moglo biti, nego su visile rese, i sav bi apudl bio prekriven resama i na njih mirisao: ve tada moglo se vidjeti to e s resama biti, u to e se razviti, to mi je dvodinarka omoguavala. A najljepe od svega bilo je verati se na stabla i brati orahe, i pri tome se prisjeati dvodinarke, i svaki put kad se uzbere orah uzbrati zapravo i nju, jer ona kao da je pomogla da se orasi vide, shvate, pa i da se beru.Kao to je pomagala i u svemu drugome. Ona je mogla biti neiji eir i neije staklo na sunanim naoalama, mogla je biti kronja i plod u kronji, kota vozila i samo vozilo, mogla je biti lonac i poklopac, mrlja i rupa, mogla je biti ak i ono ega nigdje nema i to ne postoji, i uz pomo ega se - upravo zato to je nepostojee, udno i nevjerojatno - mijenjaju oni prizori vani i daje im se nov smisao. Ona je mogla biti kao okular na dalekozoru na koji treba nasloniti oko, ne zato da bi se kroza nj neto vidjelo, nego zato da bi se onim drugim okom vidjelo drugaije. Ona je mogla biti kao rupa naivici kroz koju se ulazi u neki sasvim drugi svijet, gdje nema ni ivice ni apudla, nego je sve potpuno drugaije. A mogla je, siguran sam, promijeniti i moju sobu i mene u njoj, premda to nikad nisam mogao provjeriti. esto sam se pitao kako izgleda soba gledana izvana, preko dvodinarke, i kako izgledam ja koji zurim van. Ali, nikad to nisam doznao: prozor je bio previsoko da bih kroz njega izvana gledao u sobu, a osim toga, tada bih ja sam bio vani, i vie nisam mogao zamisliti sebe kako gledam, koliko god napinjao matu.Moda sam je zato toliko i napinjao, naime, u nadi da u jednom ipak uspjeti. Jer, prozor sa dvodinar-kom nauio me je da sve to se gleda ima nekoga smisla i cara tek onda kad postoji zapreka, i tek kad se od te zapreke napravi prednost, kad ona postane dio prizora i kad ga pone odreivati. I nauio me je da se i vlastito gledanje moe shvatiti kao prizor za nekoga drugog tko je vani, kao prizor koji je svakako zanimljiv, ali nedostian, no vrijedan napora da se zamisli. Uostalom, upravo to ovdje sve vrijeme i radim.*Vrijeme se mjerilo po ocu, po njegovim dolascima i odlascima. Kad bih se ujutro probudio, njega vie ne bi bilo, a kad bi se on vratio, bilo je vrijeme za ruak. Ako bih ga ugledao kad bih se probudio, to bi zailo da je nedjelja ili praznik. No je zapoinjala tako da bih ga poljubio dok je sjedio kraj radija, a ponekad, ako bi on neto ranije legao, tako da bih ga gledao kako u krevetu pui polovicu cigarete, s crvenom maramom na glavi, da mu kosa bolje stoji, otresajui pepeo u malu etvrtastu staklenu pepeljaru koja je udno sjala pod ruiastim svjetlom lampe na nonom ormariu, koju je otac sam izradio a majka joj je oslikala titnik cvjetiima u crnom tuu.Dan je poinjao tako da oca nije bilo, i sve se mjerilo time koliko ga ve dugo nema i koliko je ostalo do njegova povratka. Otac je radio u tvornici koju je on zvao fabrika. Tvornica je proizvodila cipele, ali se oevo radno mjesto zvalo Strojara i on je govorio o zupanicima, konusima, ublerima i jo neemu to se zove drebank i frezmaina. Ja tvornicu nisam vidio, osim izdaleka; znao sam da je crvena. Ali, ona je za mene imala miris: malo manje po gumi i po strojnom ulju i po eljeznici (jer se na posao putovalo vlakom), a vie po neemu drugom, osobitom, ime je odisala oeva torba. Otac je, kao i svi, nosio na posao torbu, i po torbi se i znalo da netko radi. U torbi se nosila jauzna. Obino su to bila dva komada kruha namazana svinjskom mau pa sklopljena, a onda zamotana u papir. U boljim prilikama bila je to crvena mast u kojoj su se prile kobasice, ponekad je izmeu kriki kruha bilo i jaja, ili kiseli krastavac. Torba je, osim toga, mirisala i po koi od koje je bila nainjena, i po eljezu s kojim je otac radio, i jo po kojeemu, i to je bilo uzbudljivo, taj miris hrane to je jedu oni koji rade zagonetne i teke poslove, i miris rada i odgovornosti.Da su poslovi ozbiljni i teki, znalo se i po papirima u koje se jauzna zamotavala. Bili su to masni papiri s nekakvim kvadratiima po sebi, ili ak i s nacrtima, a jako su ukali i bili nekako klizavi. Njih je otac donosio iz tvornice, a s nekima sam se i ja mogao igrati, pa bih na kuhinjskoj stolici nainio ured, prevrtao papire i pravio se da na njih udaram peate. Na papirima je uvijek pisalo MP i SF-SN, a ja sam to tumaio uvijek na drugi nain, ve kako mi je kada trebalo. Na njima su se, osim toga, javljala i imena nekih dalekih gradova i zemalja, dani i sati, i to mi je sasvim dobro ilo uz oca i uz njegovo dolaenje i odlaenje.Jer, on je bio ivi dokaz da odmah izvan nae ulice poinje svijet, da je tu blizu pruga, eljeznica, daljine.esto sam se pitao to bi se dogodilo kad bi se tranice uspravile i upotrijebile kao ljestve. Bi li se stiglo do neba? Otac je mjerio vrijeme kreui se u prostoru, dokazivao da postoji i jedno i drugo. Donosio je dokaze da svijet doista postoji, da postoji Amerika, i njegov ujak u Americi, u gradu Bellaireu, Ohio, gdje je no kad je kod nas dan, i odakle su nam stizala pisma koja su poinjala sa Dragi netijae, i paketi.A najbolje je to otac dokazivao onda kad je iao na put i kad se s puta vraao. Je li putovao slubeno, ili je dobivao nagradne boravke kao udarnik, to vie ne znam, ali znam da je tada bilo sve drugaije. Tada sam spavao u njegovom krevetu, tada bismo ruali u drugo doba dana, drugaije je prolazilo poslijepodne, i uope, vrijeme je na razliit nain protjecalo. Sjeam se jutara kad sam se budio na oevu mjestu i gledao odande u prozor, i kako je majka spavala pokrivena preko glave, a ja sam se bos uljao u kuhinju da potraim komad jueranjeg kruha, da ga malo navlaim pa posolim, a onda ga jedem u krevetu.Otac bi s puta neto donosio, i to je bilo vano, manje zbog svoje vrijednosti, a vie kao dokaz o postojanju dalekog svijeta i njegovoga vremena, koje je razliito od naeg. Neto od toga drugog vremena otac je presaivao ovamo k nama. Iz Kranja mi je donio pernicu, drvenu, oslikanu crvenim cvjetovima, s pominim poklopcem i s pretincem za iljilo. Iz Ulcinja je donio velik vijenac suhih smokava nanizanih na liko, i ja sam ih kuao ujutro, kad sam ugledao oca na vratima, u zelenom ogrtau i s francuskom kapom, i tada sam prvi put uope jeo smokve.Otac je dolazio i odlazio, i po tome se sve znalo. Majka je bila kod kue, i po tome se takoer sve znalo. Ali, ponekad je on i nju odvodio sa sobom, i tada je opetbilo malo drugaije. Otprilike jednom tjedno odalazili su u kino, na veernju predstavu, i za mene se tada brinula baka. Ponekad bi me uspavljivala u naem stanu, i tada sam morao moliti ovako:Anele Boji, uvara moj, danju i nou uz mene stoj.Ali, jo je ljepe bilo kad bih u takvim prilikama iao spavati kod bake. Tada bih leao u golemom branom krevetu, pod perinama pod kojima se moglo roniti i gotovo se izgubiti, na neizmjernim jastucima koji su mirisali na istou i na trulo perje. Baka je iz kuhinje, s otomana, dovikivala neka se smirim, a poslije, kad je tu bila i moja sestra, znala je doi u sobu i podviknuti. Ja sam uvijek mislio o tome kako je u tome krevetu leao moj djed, koga nikad nisam upoznao, kako je u tom krevetu i umro. A lijevo bi se vidio prozor, sa svjetlijim etvrtinama neba, nada mnom bi bio onaj Bakin neobini luster, i uvijek sam ondje neto zanimljivo sanjao.Vrijeme se mjerilo po ocu, jer on je radio, a mi drugi nismo, vrijeme se njemu prilagoavalo. Ruak se odgaao ako bi on zakasnio, veera se podgrij avala tek kad bi on stigao s dobrovoljnog rada, majka je ujutro ustajala da mu stavi jauznu u torbu. Otac je bio gospodar vremena. Pa, je li onda udo to se njime i posebno bavio? Otac je, naime, popodne popravljao satove.U kutu kuhinje imao je kancelarijski stol sa est ladica, pokriven zelenom ohom, na njemu je bila lampica, i otac bi tu po cijele dane sjedio, s povealom na oku, i otvarao satove noiem. Imao je pincete, mah nako-vanj, sasvim maleni eki, osobite odvijae, i ponekad je nad tim tiho psovao. Dolazile su babe iz susjedstva donosei svoje stare vekerice, dolazili su ilageri sa zidnim satovima i gospoda sa depnim. Otac je sve te satove otvarao i virio u njih. Ja sam stajao na korak od njega, upolutami, i gledao njegove ruke to rade pod jakim svjetlom. U satovima su bili crveni kamenii koji su se zvali rubisi (to vie rubisa, to bolji sat), a runi su se satovi dijelili na ankerice i cihndrice, i svi su, izgleda, imali neto to se zvalo spirala. A najbolje je bilo kad bi otac otvorio sat, pa ga namjestio da se bolje vidi pod onim utim svjetlom (u vonju benzina kojim je prao dijelove i pirita iz piritne lampe), a sat bi, premda otvoren, ipak radio, i vidjelo bi se kako zupanici zahvaaju jedni u druge, pa se vrte, neki bre, neki sporije, a neki bi ili i naprijed-natrag. Bilo je lijepo vidjeti kako sve tima, i ujedno kako mnogo vjetine treba da bi se uredno i tono mjerilo vrijeme.Kao to je mnogo trebalo i za mjerenje vremena u naem obiteljskom satnom mehanizmu, gdje se po ocu znalo koje je doba, i gdje je takoer ponekad dolazilo do zastoja i trebalo je neto popravljati. Pri emu je isto tako ponekad dolazilo do greaka, kao i kod popravljanja satova: dogaalo se da ocu poneto od dijelova ispadne na pod, i tada je to trebalo traiti, puzei etveronoke, za-vlaei se pod stol i pod otoman, svijetlei baterijom, a ponekad smo se sluili i magnetom. Neki put bi i majka ve poela podgrij avati veeru, pa se miris pekarskog krumpira mijeao s mirisom benzina, alkohola i metala, a mi bismo jo traili. Ali, uvijek bismo na kraju nali, jer otac je ipak bio jai od satova, i od vremena.Tada bi sastavio sat, navio ga i malo zaljuljao. Prislonio bi mi ga na uho i lijepo bi se ulo kako tiho kucka, dok je posvuda naokolo bila veer, dok je radio svirao i veera se grijala, dok je otac gasio svjetlo na radnom stolu: vrijeme je bilo vraeno u svoju koloteinu i sve je bilo u redu, mogli smo nastaviti dalje. Na satni mehanizam bio je spreman za sutranji dan.bilo malo drugaije. Otprilike jednom tjedno odalazili su u kino, na veernju predstavu, i za mene se tada brinula baka. Ponekad bi me uspavljivala u naem stanu, i tada sam morao moliti ovako:Anele Boji, uvaru moj, danju i nou uz mene stoj.Ali, jo je ljepe bilo kad bih u takvim prilikama iao spavati kod bake. Tada bih leao u golemom branom krevetu, pod perinama pod kojima se moglo roniti i gotovo se izgubiti, na neizmjernim jastucima koji su mirisali na istou i na trulo perje. Baka je iz kuhinje, s otomana, dovikivala neka se smirim, a poslije, kad je tu bila i moja sestra, znala je doi u sobu i podviknuti. Ja sam uvijek mislio o tome kako je u tome krevetu leao moj djed, koga nikad nisam upoznao, kako je u tom krevetu i umro. A lijevo bi se vidio prozor, sa svjetlijim etvrtinama neba, nada mnom bi bio onaj Bakin neobini luster, i uvijek sam ondje neto zanimljivo sanjao.Vrijeme se mjerilo po ocu, jer on je radio, a mi drugi nismo, vrijeme se njemu prilagoavalo. Ruak se odgaao ako bi on zakasnio, veera se podgrij avala tek kad bi on stigao s dobrovoljnog rada, majka je ujutro ustajala da mu stavi jauznu u torbu. Otac je bio gospodar vremena. Pa, je li onda udo to se njime i posebno bavio? Otac je, naime, popodne popravljao satove.U kutu kuhinje imao je kancelarijski stol sa est ladica, pokriven zelenom ohom, na njemu je bila lampica, i otac bi tu po cijele dane sjedio, s povealom na oku, i otvarao satove noiem. Imao je pincete, mali nako-vanj, sasvim maleni eki, osobite odvijae, i ponekad je nad tim tiho psovao. Dolazile su babe iz susjedstva donosei svoje stare vekerice, dolazili su ilageri sa zidnim satovima i gospoda sa depnim. Otac je sve te satove otvarao i virio u njih. Ja sam stajao na korak od njega, upolutami, i gledao njegove ruke to rade pod jakim svjetlom. U satovima su bili crveni kamenii koji su se zvali rubisi (to vie rubisa, to bolji sat), a runi su se satovi dijelili na ankerice i cilindrice, i svi su, izgleda, imali neto to se zvalo spirala. A najbolje je bilo kad bi otac otvorio sat, pa ga namjestio da se bolje vidi pod onim utim svjetlom (u vonju benzina kojim je prao dijelove i pirita iz piritne lampe), a sat bi, premda otvoren, ipak radio, i vidjelo bi se kako zupanici zahvaaju jedni u druge, pa se vrte, neki bre, neki sporije, a neki bi ili i naprijed-natrag. Bilo je lijepo vidjeti kako sve tima, i ujedno kako mnogo vjetine treba da bi se uredno i tono mjerilo vrijeme.Kao to je mnogo trebalo i za mjerenje vremena u naem obiteljskom satnom mehanizmu, gdje se po ocu znalo koje je doba, i gdje je takoer ponekad dolazilo do zastoja i trebalo je neto popravljati. Pri emu je isto tako ponekad dolazilo do greaka, kao i kod popravljanja satova: dogaalo se da ocu poneto od dijelova ispadne na pod, i tada je to trebalo traiti, puzei etveronoke, za-vlaei se pod stol i pod otoman, svijetlei baterijom, a ponekad smo se sluili i magnetom. Neki put bi i majka ve poela podgrij avati veeru, pa se miris pekarskog krumpira mijeao s mirisom benzina, alkohola i metala, a mi bismo jo traili. Ali, uvijek bismo na kraju nali, jer otac je ipak bio jai od satova, i od vremena.Tada bi sastavio sat, navio ga i malo zaljuljao. Prislonio bi mi ga na uho i lijepo bi se ulo kako tiho kucka, dok je posvuda naokolo bila veer, dok je radio svirao i veera se grijala, dok je otac gasio svjetlo na radnom stolu: vrijeme je bilo vraeno u svoju koloteinu i sve je bilo u redu, mogli smo nastaviti dalje. Na satni mehanizam bio je spreman za sutranji dan.Svakoga jutra ja sam mislio na Sveta Tri kralja. To je bilo zato to je za taj blagdan dolazio sveenik s ministrantom i kadio, i zato to Sveta Tri kralja donose darove, to me je baka dobro nauila: bila je, dodue, vana zvijezda koja ih je vodila, ali osobito vani bili su darovi. Tamjan, dakle, i darovi.Sveenik bi doao drei u ruci molitvenik, a za njim bi iao ministrant i nosio kadionicu, obino bi bilo oblano, a ponekad je bilo i snijega, ali ja tada ne bih otiao na sanjkanje, da ne propustim. Uli bi u sobu gdje je stajao okieni bor, i tada bi sveenik izmolio to treba, okadio, a ministrant bi se popeo na stolicu i nad vratima napisao: 19 G + M + B 47. Nakon toga bi se s bora skidali bomboni uvijeni u nareckani utavi papir i u sta-niol. Bomboni bi se mogli pojesti (topili su se u ustima i nalikovali na sapun), a staniol bi se preao izmeu stranica knjige koje je trebalo trljati noktom, pa bi doao gladak i sjajan. Kod bake u papiru i staniolu nije bilo bombona, nego samo komadi drva, radi tednje. Bor bi se tada bacao u smee, a nakit (kugle, pozlaeni orasi, gljive, zvijezde), spremao bi se u kutiju za cipele do idue godine. Kua bi jo dugo mirisala po tamjanu koji se dobro slagao s mirisom borovih iglica.to su Sveta Tri kralja donijela Isusu, nisam tono znao, jer mi se inilo da je to svaki put kad sluam o njima neto drugo. Zato sam i mogao misliti na njih, svakoga jutra, kad bi netko dolazio da nam neim okadi kuu i da nam neto donese.Dolazila je, recimo, mljekarica. Ona je stizala na biciklu, na kojem su uz stranji kota bile privrene dvije velike kante. Imala je preko lea osobitu vunenu maramu uhvaenu sprijeda zihericom, obrazi su joj bili crveni od mraza, i uvijek bi mi neto lijepo rekla, dok bihstajao na otomanu, jer me majka ba oblaila. Govorila mi je rano i derane, i ve je to bilo neobino. Donijela bi u kuu miris studeni, miris mlijeka i vlanih polja kroz koja je dola na svome biciklu.Onda, dolazili su roaci sa sela, oeve sestre, oeva majka, kojekakve strine. One su imale iroke suknje i marame kao i mljekarica, s njima se trebalo ljubiti i razgovarati, sjedile bi na otomanu usred svojih sukanja i nije se znalo gdje su im noge. Donosile su kobasicu, krvavicu, varke, rakiju dudovau, ive pilie, a osim toga jo i lijenike uputnice, porezna rjeenja, prie o selu,0 bolestima i imanju, o svaama izmeu ena u obitelji. Oeve sestre donosile su i malo neobinosti: jedna je htjela biti pjevaica starogradskih pjesama i ila je na audiciju u Osijek, druga je odluila krenuti u svijet i traila je da joj moja majka odree duge plave pletenice. ene sa sela mirisale su po mlijeku, po vlanim sobama sa zemljanim podom, po peradi, po dunjama i jabukama. Mukarci su zaudarali na duhan i rakiju, neki i na luk, svima su ruke bile teke, a prsti debeli. Kad bi otili, kuhinja bi vonjala kao baa u kojoj se iz mokre zemlje upravo upala salata.Ujutro je dolazio i potar i donosio obavijest da je stigao paket iz Amerike. Inae nije donosio gotovo nita,1 kad god bih ga upitao ima li neto za nas, odgovarao bi da e biti sutra. Bio je mrav, upalih obraza, nosio je brkove, a nekoliko godina poslije ubili su ga noem u tunjavi. A kad bi donio obavijest o paketu, drao bi se osobito sveano i vano, jer ni njemu se to nije dogaalo svaki dan. Slutio je valjda i on da tada postaje jednim od Sveta Tri kralja, i nastojao je biti dostojan te uloge.Dodue, jedan je dio uloge preuzimala i majka, koja je odlazila na potu da podigne paket i potpie to treba. Kad bi ga donijela, to se jedva moglo podnijeti,toliko je lijepo bilo. Jer, iz paketa bi odjednom zamiri-salo, nekako nestvarno, udno, nekim mirisom kakav nigdje drugdje nije postojao. Je li to bio miris mora, preko kojega je paket putovao? Ili miris Amerike? Ili tek miris sapuna kojim je sva ona odjea bila oprana?Jer, u paketu je uvijek bila samo odjea. Najbolji na njoj bili su depovi i gumbi. Dobro, bilo je tu kariranih koulja, flanelskih, kakvih ovdje nema, bilo je cipela, eira, nevjerojatno arenih kravata, bilo je traperica -taman za mene - s po jednom naivenom zvijezdom na svakome od stranjih depova, bilo je rukavica, velova za enske eire, pa ak i jedne smee gamae. Ali, najvaniji su bili depovi i gumbi.Depova je bilo mnogo, i na neoekivanim mjestima. Na enskim sakoima nizali su se po dva jedan ispod drugog, na mukim kaputima javljali su se na nekoliko razliitih visina, izvana, i iznutra, a ponegdje su se ak nalazili i depovi u depovima, jedni u drugima! Ni za to na svijetu ne bih propustio da u svaki od njih zavuem prste, dok paket lei na branom krevetu, dok jutarnje sunce sja kroz prozor i dok cijeli stan mirie tako da je ve to dovoljno da ovjeka usrei.A gumbi su bili jo i bolji. Bilo ih je mnogo, na depovima, na rukavima, na ramenima, bili su raznih boja i neobinih oblika, sasvim dovoljni da otkriju kako je slavna i bogata zemlja ta Amerika. Na trapericama su bili metalni, a neki su od njih zapravo bili male ute zakovice to su se javljale na svim depovima i na ras-porku, i lijepo su svjetlucale. No, najljepe od svega bilo je kad bi se na nekim starim, izblijedjelim hlaama gumbi malko rascvjetali po rubovima, i tada bi se otkrilo da su zapravo nainjeni od tvrdoga, preanog kartona. Gumbi od papira, zar to nije nevjerojatno, zar to nije dostojno da bude dar to ga donose Sveta Tri kralja?Naravno, nisu svi darovi bili takvi, tako slavni i tako rijetki, ali je svaki imao svoju vrijednost. Nekakav dar donio bi i dimnjaar, kad bi uao u dvorite sa svojim utim gumbima, s etkama na jednom i onom srpastom spravom na drugom ramenu, kad bi me taknuo kaiprstom po nosu i malo me zaaio, ili mi pruio ruku da se rukujemo, a ja bih se uvijek prevario. Bilo je neto lijepo i u vonju ai to se oko njega irio, i u pitanju mora li se on svaki dan kupati, i gdje to izvodi, i kako.Nekakav dar donosile su i Bosanke to su tram-pile krpare i perad za staru odjeu, i krpiloncije koji bi sjeli nasred dvorita, zabili ondje eljezni kolac i od njega nainili radionicu za popravak posua. Nekakav dar donosile su i susjede to bi k nama svratile, i veterinari to su dolazili trojiti svinje (nosili su zelene eire, pumperice i engleske brkove), i svatko tko bi ikad pritisnuo utu kvaku na smeim ulinim vratima.A ako nikoga ne bi bilo, onda bismo sami donijeli dar i sami okadili kuu: pred naom kapijom, na uskom pojasu trave izmeu plonika i ceste, rasla je kamilica. Bilo je lijepo ujutro, dok je sunce jo koso, sjesti meu sve ono cvijee, pa brati kamilicu u platnenu vreicu: namjestiti dva prsta kao kare, pa njima otkidati glavice cvjetova, polako i strpljivo, i udisati njihov miris, a povremeno zavlaiti nos u vreicu i provjeravati je li istina da ondje, zgruvani i upareni, cvjetovi miriu jo bolje, i znati da e se njima moi namirisati kua kad se raire na novine da se sue. Da emo sami sebi moi biti Sveta Tri kralja.Nisam se tada ni pitao: ako se sve to radi, ako svi ti ljudi dolaze, ako se kadi i ako se donose darovi, tko je onda mali Isus, za koga je sve to. Jer, znao sam da to i nije toliko vano, a nije ni sasvim odreeno. Ulogu malogaIsusa igralo je dvorite, kua, ulica. I to i jest bilo ono najbolje: ako smo svi bili Sveta Tri kralja, onda smo svi bili i Isus.1948.Negdje poslije dva sata naom su ulicom prolazili bati-nai. Tada je svakako trebalo biti vani i vidjeti ih, jer su oni pokazivali kako ovjek drugaije izgleda i drugaije se ponaa kad je s drugim ljudima nego onda kad je sam.Zvali su se batinai zato to su radili u Borovu, u nekadanjoj Batinoj tvornici, a to se tada zvalo Kodbate. Ii u Borovo zvalo se ii napolje, ne zna se zato, moda zato to je grad jo uvijek sebe vidio kao neku zatvorenu utvrdu, a Borovo je bilo izvan njegovih zidina. A batinai su - premda je njihov nadimak bio smiljen ironino i dobrohotno - i izgledali kao nekakva vojska to popodne nasre na grad i mili kroz sve ulice, pa jo i s nekakvim nevidljivim batinama koje su bile sadrane u njihovu imenu.Za tihih dana mogla se uti sirena kojom se oznaava kraj radnoga vremena, s daljine od tri kilometra. Onda bi, nakon otprilike petnaest minuta, naili biciklisti. Vozili su po ploniku, ili po travi kraj njega, ili su svojim rebrastim gumama ostavljali tragove u praini na cesti. Vozili bi jedan za drugim, ne osobito brzo, ponekad su pri tome i razgovarali, i izgledali su kao nekakva snaga, kao konjica. Koliko su jaki, pokazivala je biciklistika garaa pred tvornicom, gdje su dvokolice visile na osobitim stalcima, objeene za prednji kota. Zaposjeli bi cijelu nau ulicu, a ako bi im se tko naao na putu, oni bizvonili. Tko nije imao zvonce, taj je vikao uvaaaj, a mi bismo njemu vikali: Prodaj bicikl, pa kupi zvono! Bicikli su se dijelili na muke i enske, jer su muki imali tan-gu, pa se na njih zajahivalo tako da se nekoliko puta odgurne nogom od zemlje, a onda se ta noga elegantno, u vonji, prebaci preko sica. Na tangi je otac vozio sina a momak djevojku, a za sasvim malu djecu montirala se na nju osobita sjedalica. enski bicikli nisu imali tan-gu, pa se na njima nije moglo voziti udvoje, osim tako da jedno od njih sjedne na paktreger. Ali, zato su enski bicikli imali arenu mreicu preko stranjeg kotaa, da se iroka suknja ne zaplete u bice. Mi bismo stajali pred kapijama i gledali ih kako prolaze, i mislili smo o tome iz kakve daljine stiu i koliko jo moraju voziti. ak i onda kad smo ih poznavali, kad su bili iz nae ulice, izgledali su nam nekako kao svjetski putnici.Onda bi doli pjeaci. Odjednom bi se pojavili u dnu ulice hodajui u grupicama, po dvoje, po troje, naglo bi zaposjeli sve plonike kao bujica i tekli bi onuda dobrih desetak minuta bez prestanka. Jer, oko pola tri je stizao vlak to ih je dovozio iz Borova, i tako bi se zaas nali u naoj ulici, i tada su se mogli uti i iz stanova, kroz prozore je dopirao bat mnogobrojnih nogu i razgovor, i bilo je to kao da svakoga dana naom ulicom prolazi neka mala prvomajska povorka.Za razliku od biciklista, koji su svoje pedale gazili odmjereno i staloeno, pjeaci su se uvijek urili. Moda zato to nisu bili svoji gospodari kao biciklisti, moda zato to su iz tvornice trali na vlak da uhvate mjesto, oni su uvijek hitali: mukarcima su vijorili skuti balonera, enama su vijorile suknje i trajne ondulacije, a svi su grabili naprijed urno pa nestajali u kapijama i sporednim ulicama, dok bi ostali odluno brzali dalje. Oni su ispunjavali ulicu mirisom gume i eljeznikog ugljena, mahanjem torbi i arenilom odjee, glasovima i pokre-tima, i bili su neto to se ne smije propustiti jer traje kratko, kao duga ili zalazak sunca. A jo su vie ispunjavali ulicu svojim licima i neobinim dranjem, injenicom da su drugaiji.Jer, oni nisu bili drugaiji samo od nas, koji smo u njih buljili i nismo radili Kodbate, nego su bili drugaiji i od sebe samih, i to je na njima i bilo najzanimljivije; a to je bilo isto i po snijegu i po kii, po suncu i po vjetru, bez obzira na njihovu odjeu, na rasvjetu i na temperaturu. Bili su drugaiji.Neke od njih mi smo i znali, jer bili su nai susjedi, ili ak i oevi. Gledali smo ih kako se pljuskaju iz lavora u dvoritu, sluali ih kako se svaaju sa enama, virili im preko ramena kad su pred kuom popravljali bicikl, viali ih gdje nedjeljom pue po prozorima s mreicom za kosu na glavi. A kad bismo ih ugledali meu batinaima, odjednom ih vie ne bismo mogli prepoznati. Odjednom su drugaije izgledali, drugaiji su im bili pokreti, drugaije su govorili, ak im ni glasovi vie nisu bili isti.Nisu se oni pravili vani, nisu nastojali biti bolji nego to jesu, obratno, ponekad su izgledali tunije i ne-uglednije u pola tri popodne nego u drugo vrijeme. Radilo se tu o neemu drugom: oni su jedni na druge tako utjecali, time to su bili batinai. Namirisani vonjem tvornice, sa eljeznikom ai u kosi, meu svim onim batinaima, oni su bili neki sasvim drugi ljudi. ak su i nai vlastiti roditelji, dolazei s posla, trebali neko vrijeme da prestanu biti batinai. Trebalo je da ostave torbu, da skinu kaput, da operu ruke, da se malo snau. Moj otac bi tek nakon nekog vremena, nakon ruka, prestao govoriti i ponaati se na taj neobini nain, i tek kad bi se pruio na otomanu u kuhinji, tek kad bi se okrenuo svojim satovima, bio bi opet moj otac.Batinai su mi pomogli da shvatim da je tako i inae. Gledao sam, recimo, susjedova sina, mladia, kako po naoj ulici u suton marira u eti predvojnike obuke, nosei na ramenu drvenu puku s rupom na mjestu gdje je trebao biti okida. Pjevali su:Drue Tito, ljubiice, ne daj Trsta ni Gorice!A njemu su ile iskakale na vratu i pogled mu je bio staklast. Ja sam trao pokraj ete i pokuavao privui njegovu panju, ali on me nije htio ni pogledati, premda je znao da sam tu, premda mi je inae pravio avione od papira i doputao da ga zajaem. I on je, u onoj eti, bio nekakav batina.Gledao sam svoju baku kako ide u sprovodu, koji je naom ulicom kadikad prolazio, kao to su prolazili batinai i kao to su prolazili mladii iz predvojnike. Baka bi mi dala samo znak oima, da budem pristojan, ili bi mi priprijetila prstom, ali inae kao da i nije bila moja baka. udio sam se kako nekako drugaije prigiba glavu, kako nekim meni nepoznatim glasom otpjevava za sveenikom, udio sam se kako, dok ape s drugima u sprovodu, upotrebljava neke rijei kao reemo i eljade, koje inae nisam od nje sluao. I ona je, dakle, mogla postati kao neki batina.Kao to sam to mogao postati i sam. S vremenom sam poeo zapaati kako se sasvim drugaije ponaam na ulici, s prijateljima, drugaije u dvoritu, sa susjedima, a drugaije opet s roditeljima ili s bakom. Neko me je vrijeme to muilo, pitao sam se koje je od tih mojih lica pravo, a u isto vrijeme ni jednoga se od njih nisam mogao odrei. S vremenom sam shvatio da to tako mora biti, da je ovjek odreen drugima barem onoliko koliko je odreen svojom vlastitom prirodom, ali me je to pre-ruavanje ipak dugo zbunjivalo.Sve dok nisam uvidio da me oni batinai to u pola tri prolaze naom ulicom zapravo i ne privlae toliko zato to se kao ljudi mijenjaju, niti zato to su toliko nalik jedni na druge, koliko zato to mijenjaju nau ulicu. Zahvaljujui njima, apudl je svaki dan na deset minuta postajao velegrad, postajao je vano mjesto, ispunjavao se snagom i pokretom. Iz periferijske ulice pretvarao se u poprite povijesti, nita manje. I to me onda tjeilo, kad god bih osjetio kako me okolina mijenja: osjeao bih se kao batina koji i sam na neto utjee, pa makar samo na jednu ulicu. Pa i danas, kad se god naem u takvoj situaciji, ja zapravo kroim kroz apudl u pola tri popodne, okruen istim takvima kao ja, pa se urim i ta mi urba donosi zadovoljstvo, dok zblenuti klinci stoje pred kapijama i gledaju me sa strane.U stranjem sam dvoritu jednom vidio dva mjeseca. Stajao sam kraj sive daane ograde, nad glavom su mi bile grane jorgovana to se naginjao iz susjednog vrta, desno je bila nadstrenica, a iza mene uzak prolaz dug est-sedam metara, kojim se, izmeu bakine kuhinje i zida susjedne kue, dolazilo do stranjeg dvorita. Nebo je bilo zelenkasto, iz daljine se ula glazba iz zvunika koji su u to doba jo visili na banderama, a preda mnom su se nizale niske graevine od dasaka i terpapira. Pjesma je ila ovako:Ne dolazi kad dolaze ljudi da mi padne ti na bijele grudi.ulo se kako se svinje miu i dau u svojim nastambama, hvatao se suton i ja sam, mokrei uz plot, podigao glavu, i tada sam ugledao dva mjeseca. Stajali su moda tri prsta daleko jedan od drugoga, svakome odnjih nedostajao je po jedan komadi, ali opet ne posve na isti nain, kao to im ni mrlje nisu bile sline. Po tome sam i znao da to to gledam nije varka oka, nego da su dva mjeseca doista tamo na nebu. Nisam se nimalo zaudio.Poslije nikoga nisam mogao uvjeriti da sam na nebu doista vidio dva mjeseca, ali me to nikad nije pokolebalo. I danas sam siguran da sam ih doista ugledao, tamo, na zelenom nebu, u onaj sutonski as, i da je ba tako i moralo biti. I danas vjerujem da je svakome sueno da samo jednom u ivotu tako neto vidi (bar se meni nikada nije ponovilo), a da za to postoji i vrijeme i mjesto. Ja sam svoje mjesece morao vidjeti ba u stranjem dvoritu, pa sam zato tako i siguran: stranje je dvorite bilo pravo mjesto za to.Jer, ono je bilo strano. Ono je na najbolji nain pokazivalo kako smo tada doista ivjeli: u neistoi, u sirotinji, u nepoznavanju iega ljepeg i boljeg, u opoj zaputenosti. Ja to tada nisam znao, a svejedno mi se stranje dvorite inilo i onda pravim mjestom za udo. Ondje nije bilo niega nego samo svinjci i zahodi.Dvorite je bilo poploano ciglom, ali je svejedno izgledalo nekako prljavo, jer esto je onuda tekla sapunica od pranja, luina, mokraa, a bilo je i svinjskog izmeta, premda se sve to i istilo. Desno je bila nadstrenica i upa, gazdariina, ali to je bilo manje vano,- vaniji su bili svinjci, koji su se nizali desno i lijevo, a u najdaljem kutu, iz kojeg se kroz uski prolaz stizalo do vrta, bila su dva zahoda. Jedan je pripadao gazdarici, a drugi svima nama ostalima.Svinjci su bili slupani od smrdljivih starih dasaka i pokriveni terpapirom. Sastojali su se od kuice, u kojoj su svinje spavale, i od obora, u kojem se nalazio valov (dvije daske u obliku slova V), u koji se svinjama ulijevaonapoj, gdje su ga one srui jele. Svaki od stanara imao je svoj svinjac, i svaki je sam, u svoje vrijeme, odlazio hraniti svinju. Svinje su ujutro i naveer vritale traei hranu. Mene bi podigli, i ja bih se nagnuo preko ograde i ekao ih po uima, dok je od njih strujala toplina i zadah.Zahodi su se zatvarali jednostavnom rezom, bio je to komad daice koji je trebalo okrenuti okomito da oslobodi vrata ili vodoravno da ih zatvori. Unutra su imali zidanu pregradu na kojoj je bila daska s urezanom okruglom rupom. Na dasci je ponekad bilo poderanih novina, odozdo je puhalo, a izmeu zida i krova vidjelo se nebo i bilo je pauine. Na zahod smrdio je sasvim drugaije od gazdariinog.Bilo je u stranjem dvoritu jo stvari, recimo, panj za cijepanje drva, prozori bakine pajze, punice u kojima se suilo meso i niska ograda iza koje je poinjalo jo jedno dvorite, gdje su ivjeli Marasovi. Ali sve je to bilo manje vano, sve je to padalo u sjenu pred svinjcima i pred zahodima.Svinjci su bili strani zbog svinja. Svinje su bile crne i bijele, vrlo zanimljive, s golemim uesima to su im padale preko oiju, s uzvinutim repiima, s mnogobrojnim glasovima zbog kojih se inilo da neto govore. Smrdjele su, ali to nije nita smetalo. Imale su razliite naravi, a ponekad su dobivale i imena. Nisu bile opasne, a kad bi ih se pustilo da bazaju po dvoritu, bilo je dovoljno poeati ih po trbuhu, pa da se izvale i ponu zadovoljno roktati. Ali, strano je bilo to to se znalo da e jednoga dana biti zaklane. Taman kad bih se s njima upoznao, kad bih poeo uivati kako rastu, one bi nestajale uz vrisku, krv i zlokoban zveket lanaca uz pomo kojih su ih prevrtali u koritu za urenje.Svinje su svata otkrivale, od njih se mnogo moglo nauiti, ali je sve to bilo zasjenjeno neim jezivim.Kad bi ih se pustilo iz obora, veselo bi rovale po svemu i svaemu, a osobito su voljele jesti ugljen, koji im je hrskao pod zubima kao da grizu bombone. Imale su smisla za alu, znale su hodati za ovjekom poput pasa. Ah, ivjelo se u neprestanom strahu da se ne razbole - o tome su se priale grozne prie - a osim toga, dolazio je i veterinar da ih troji. Tada bi mene otjerali ak na ulicu, doao bi ovjek u pumpericama i zelenom eiru, i iz stranjeg dvorita ula bi se strana vriska, tako da sam pomiljao kako ih kolju, a na kraju je na prljavim ciglama ostajalo neto nalik na zgnjeene vinje. Svinjska patnja inila je stranje dvorite tjeskobnim.A takoer i zahodi. Najprije zato to su bili pomalo nerazumljivi: tamo je najvie trebalo paziti na istou, to je izgledalo udno. Jer, tamo dolje, u onoj rupi, nalazilo se neto najprljavije to se uope moe zamisliti, a u isto vrijeme, trebalo je paziti da se za sobom ostavlja isto, i daska se esto ribala luinom i drugim takvim sredstvima. To nije bilo lako povezati.Onda, zahod je otkrivao kako u naem ivotu ima dosta toga na to ne moemo utjecati i emu moramo robovati. U zahod se moralo i nou, i po snijegu, i kad je kia. I, tome nitko nije mogao odoljeti, to nam je svima bilo zajedniko. Znao sam pomiljati kako to radim samo ja, a onda sam se udio gledajui odrasle gdje idu dvoritem nosei komad novina u ruci, ili stari karnicl, ili ak i razglednicu. To je bilo udno, ali i nekako utjeno, premda mi se inilo donekle sramotno to i odrasli to rade.To su valjda i oni osjeali, pa su se zato i stvari oko zahoda zbivale tajno. Njih je, recimo, trebalo prazniti, a to se radilo nou, jer tada bi dolazili nekakvi ljudi koje ja nisam nikada vidio, sa svojini smrdljivim kolima, pa bi onda do zore praznili rupu, i nakon toga pranjenja vidjelo bi se da je ona iznutra ozidana ciglom, kao bunar.Zahod je i bio neto poput bunara, jer bio je opasan: u njega se moglo upasti, on je bio strana jama, i bilo je grozno misliti na to, jer bilo je, ini se, i nekih pria o toj temi. Pad u zahod bio bi strasniji i od pada u bunar, i ta je mogunost razvijala matu, otkrivala joj da mora raditi i u smjeru ljepote i u smjeru strave.Utoliko vie to je i sam zahod na to tjerao, to se protiv njega trabalo boriti, jer je ponekad teio da se otme i da nam se osveti. Zimi se izmet smrzavao, rasla bi brda i narasla bi toliko da se vie gotovo ne bi moglo ni sjesti. To je otkrivalo da se tu, u stranjem dvoritu, i oko nas, dogaaju strane stvari i da se one uvijek mogu zbiti.Takvo je bilo i cijelo stranje dvorite: proeto jezom zbog svinjske smrti, jezom zbog nonih odlazaka u zahod, gaenjem zbog smrada i zbog gacanja po prljavoj vodi, proeto osjeajem krivnje zbog straha i straha zbog krivnje. A istodobno je bilo i neizbjeno, pa sam zato onamo esto odlazio.I to je bilo pravo mjesto da ugledam dva mjeseca, da mi bude ukazana osobita milost. Ta su dva mjeseca bila nagrada za sve to sam doivio u stranjem dvoritu, za strpljivost i veselje s kojima sam ga podnosio, za ljubav i prihvaanje to sam ih prema njemu osjeao. Ta su dva mjeseca bila kao dva oka, i tada sam prvi put postao svjestan da nisam ja jedini koji gleda: ja sam gledao zelenkasto veernje nebo, ali je i odande netko motrio mene.*Ulicom su stahio prolazila kola, barem prijepodne. Bila su sasvim nalik na seljaka, imala su stranice koje su se zvale lojtre i sranji dio koji se zvao araglje, samo to se u njima prevozio ugljen i drva za ogrjev, sa stanice. Njima su upravljali ljudi koji su se zvali furmani.Govorilo se: psuje ko furman, premda oni nisu svi psovali, nego su neki bili i veoma tihi. Nosili su zimi ubare i na nogama drvene klompe iz kojih je virila slama, pa neke kouhe zvane opaklija i rukavice bez prstiju. Ljeti su imali iltkape i arene koulje, ali tada su se rjee viali. Puili su na lule i stalno su neto govorili svojim konjima, bile su to cijele reenice, svaali su se s njima, obeavali i prijetili, jer konji su, izgleda, sve razumjeli. Bio je jedan furman kutrave kose, spljotena nosa i velikih usta, nalik na crnca, i jedan ispijen, istaknutih jagodica, taman u licu, nalik na Indijanca. Bilo ih je i s velikim brcima usukanim na kraju, bilo ih je elavih, a svi su, izgleda, bili stari. Furmani su bili vani radi prijevoza, a dijelili su se na dobre i loe.Bilo je zanimljivo zamiljati koliko ugljena, koliko drva, koliko drugih stvari svaki od njih preveze u jednom danu, u jednom tjednu, mjesecu, godini. inilo se da toga ima silno mnogo (njihov tovar mjerio se tonama uglja i metrima drva), i da stalno premjetaju goleme koliine svega i svaega s jednoga kraja grada na drugi. Jer, nisu oni prevozili samo ogrjev nego i druge stvari: imali su i drugaija kola, ravna i bez ograde, zvana plato, ponekad i s gumenim kotaima. Bez toga se nije mogla zamisliti nijedna selidba, jer tada bi se na kola naslagali ormari, stolovi, zrcala to su se njihala i odraavala orahe i ivicu i nas koji smo trali kraj kola. Imali su, osim toga, i sanjke, tada bi konje nakitili praporcima i zveckali ulicama po cijeli dan, a mi smo ulili ui i trali za njima sa svojim malim sanjkama da se zakvaimo i tako se vozimo moda ak i do stanice, gdje se tovario ogrjev. To je bila pustolovina, nikad se nije znalo u koji e se dio grada stii, i tada se jo bolje vidjelo kako su furmani vani i kako mnogo stvari prevoze.Dijelili su se na dobre i loe, premda su svi bili zanimljivi. Zanimljiv je bio miris konja, zanimljivo jebilo kako se vrapci zalijeu da kljucaju konjsku balegu to se pui na cesti, zanimljivo je bilo kako furmani tovare kola i rasporeuju teret. Svi smo znali kako se konjima nareuje: za naprijed bi se samo pucnulo jezikom, za natrag se moralo rei curik, a kad je trebalo da konj podigne nogu, pri uprezanju ili isprezanju, valjalo je tu nogu dotaknuti i rei arto. Konji su trpjeli vale u ustima, naonjake i uzde zvanekajasi, a jako su se razlikovali, pa su neki bili mirni i moglo ih se gladiti po glavi, a neki su bili nervozni i htjeli su ugristi. Kao to su razliiti bili i furmani, i to je bilo u nekoj vezi: kakav ovjek, takav i konj. Ali, furmani su takvi bili sami po sebi, dok konji tu nita nisu mogli, sve je ovisilo o koijau. On je bio dobar ili zao i prema nama i prema konju.Neki od njih doputali bi nam da pagom prive-emo svoje male sanjke za njihove velike i da se za njima vuemo, ljeti bi nam doputali da se malo vozimo s njima, vjeajui se sa strane ili sjedei na onom dijelu rude to otraga viri iza kola. Neki su nas ak pozivali da se popnemo i doputali da drimo jednom rukom kajase, a drugom rukom bi zvan kandija, i da pucamo jezikom onako kako smo to od njih nauili. Ali, drugi su nam to branili, psovali su i tjerali nas, i nije im se smjelo prii ni blizu. Bilo je i treih, koji su jednom bili dobri a drugi put zli, pa bi dopustili da zakvaimo sanjke, a onda bi odjednom vinuli biem i raspalili nas po rukama i gdje bi ve dohvatili, pa je trebalo bjeati i vikati za njima prostote.Isto su tako bili razliiti i prema konjima. Dobro se to vidjelo onda kad bi se kola zaglavila u blato. Oni dobri tada bi milovali konje po uima i neto im govorili, ili im ak davali malo zobi iz osobite vree koja se konju vjeala na glavu. Drugi bi ibali konje biem, bijesno, sve jae i jae, kivno, i vidjelo se jasno kako misle da konji namjerno nee da izvuku kola, premda bi mogli. Mi bismo tada eljeli prii i pomoi, ali se nismo usuivali, jerbi furman izgledao opasno, a osim toga, konji su bili njegovi, i tko zna kakve su oni raune imali izmeu sebe? Moda su konji doista pakostili, jer su i oni mrzili svoga gazdu kao i on njih?Tako furmanu jedva da se moglo ita runo za-eljeti: to god da mu se dogodi, stradat e konji, a njih nam je bilo ao. Najvie to smo mogli, bilo je da fur-manima zaelimo da u nedjelju ostanu bez posla.Jer, nedjeljom - a neki put i radnim danom popodne - furmani su se pretvarali u fijakeriste. Imali su fijakere sa sjajnim, ulatenim blatobranima, s fenjerima, konim krovom i malim sjedalom to se preklapa, s elegantnim oprugama to su tiho kripale kad bi se fijaker ljuljao po kaldrmi. Ako nije bilo svatova, ako nije bilo krstitki i slinih prigoda za koje je trebao fijaker, furmani su odlazili na eljezniku stanicu i ondje ekali vlak, dok su konji lupali kopitom po granitnoj kocki ili dugo mokrili tiho frkui. Vlak je dolazio popodne, putnika nije bilo mnogo, ali bi se ipak naao ponetko s tekim koferom, i tada bi ga bilo lijepo vidjeti kako se trucka u fijakeru, po tom sunanom danu, dok umiveni furman sprijeda puka iz lule, a oblaii plavoga dima viju se za njim kao male vesele zastave.Oni dobri furmani imali su obiaj da, ako ne nau muteriju, ukrcaju nekoga prolaznika, tek toliko da nisu sami i da ne idu badava. A oni loi vozili su se kui sami u praznom fijakeru, i jo bi pri tome znali oplesti konje onom svojom kandijom koja je bila od sirove koe i po sebi imala vorove, da jae zaboli. Mi smo ih gledali u nedjeljno popodne kad je u ulici tiina, kad svi stanari spavaju poslije ruka, i dobro smo ih sve znali, premda su nedjeljom bili drugaije obueni. Uvijek bi nam bilo drago kad bi dobri furman naao muteriju, a zli izvisio.Premda smo, naravno, uviali da su i oni zli vani. Ne samo zbog mirisa konja, ne samo zbog sjajnihfijakera i zbog onoga tajanstvenog rituala uprezanja i is-prezanja koji bismo mogli uvijek iznova gledati, nego i zato to smo znali kako bez furmana tota ne bi bilo mogue, pa makar bili i zli. Znali smo kako se roditelji vesele kad stigne ugljen, kako su kadri otii furmanu i kui da se s njim precizno dogovore, vidjeli smo kako su furmani moni i osobiti. Znali smo da bi bez njih sav ivot stao, barem na ivot, ivot obitelji i nae ulice, apudla.A tek poslije, kad nam je postalo jasno da se u-gljen ne pravi na stanici, nego da se dovozi iz nekog dalekog kraja, gdje se kopa ispod zemlje, uvidjeli smo koliko su furmani vani. Oni su bili dio jednoga velikog lanca, radili su silno vaan posao, obavljali su premjetanje stvari s mjesta na mjesto, a to kao da je bilo dio nekoga vieg plana. Kao da su oprezno i razumno rasporeivali teret po zemaljskoj kugli kako bi ostala okrugla i pravilna, i kako bi se vrtjela onako kako je za sve nas najbolje. I zato, kad bismo ih vidjeli gdje sjede na drvima i vikaju biem, bilo nam je jasno da se teret pravilno rasporeuje, da se na tome radi, a da su furmani dobri ili zli ovisno o tome shvaaju li taj svoj kozmiki zadatak kao kaznu ili kao povlasticu.Oko pola dva majka me je slala da kupim salatu. Tada bih uzeo mreu koja je kao drke imala dva drvena kruga, a u drugu bih ruku stisnuo smeu novanicu od deset dinara, jer tako se kupovalo: za deset dinara salate ako smo sami, a za dvadeset ako dou gosti. Otiao bih preko-puta, otvorio kapiju i udahnuo miris onoga to se toga dana kuhalo u tome dvoritu. Pogledao bih cigle obrasle zelenom mahovinom, kajsiju i pod njom pletenu fotelju,koja mi je izgledala kao luksuz i kao da ima neke veze s prodajom salate. Onda bih zazvao i pojavila bi se susjeda. Bila je mala i debela, uvijek ljuta, moda zato to je bila malo gluha; imala je njemako prezime i nosila maramu na glavi. Rekao bih zato sam doao, a ona bi bez rijei krenula preda mnom u vrt, nosei u ruci stari i potamnjeli kuhinjski no zaobljena vrha. Otvorila bi vrata od letvica i tako bismo uli u bau. Tu bi susjeda zala meu gredice i stala noem vaditi glavice salate, pa ih trpati u moju mreu. Ja sam morao paziti da mi ne da neku koja je malo prela, ili onu izduenu, koja je otila u sjeme. Ali, ja nisam pazio nego sam zvjerao okolo.Gledao sam voke i njihova okreena stabla, gledao sam gredice, kako su okopane, kako je zemlja usitnjena, i to na gredicama raste, gledao sam prema onome dijelu gdje je bilo cvijee, udisao sam miris vlane zemlje, i miris loike, paradajza, paprike, svega to je ondje bilo. Povremeno sam pogledavao i malu debelu susjedu, ali ne zato to bih se bojao da e mi uvaliti lou salatu, nego zato da bih motrio njezine ruke. Taj trenutak kad se vadi salata inio mi se osobito svean, a to da ovjek ima salatu u vlastitom vrtu, da u taj vrt moe kad god hoe otii i ubrati to ga je volja, to mi je izgledalo kao nedostina rasko.A u isto sam vrijeme koristio priliku da promatram ulicu iz vrta: stranja proelja kua, stranja dvorita, zahode, upe, dijelove kua u susjednoj ulici. Sve je odatle izgledalo drugaije, poznate kue doimale su se kao sasvim nove, i odjednom mi je naa ulica - apudl -otkrivala neko svoje neznano a privlano lice. U tim trenucima, meu gredicama salate, meni se znalo initi kako mi jedan ivot nee biti dovoljan da sve to upoznam.I, to su bila dva glavna razloga to sam volio odlaziti po salatu. To to mi nismo imali vrta pa sam ui-vao u tuoj bai, i to to se stranja strana ulice otkrivala kao neko tajno lice svaijega, pa i mog ivota, kao riznica u koju se samo u osobitim trenucima (s ulaznicom od deset dinara salate) moe povremeno stupiti.Mi nismo imali vrta, i ja sam uvijek dobro za-paao ljude to sa tihaama u ruci predveer zadovoljni idu kui, dobro sam zapaao trenutak kad se s proljea bijele voke, odmah bih po vonju dima raspoznao kad se u nekom vrtu pali korov, mogao sam povremeno, usprkos svim onim svinjcima, stojei na naem prozoru, razaznati miris svjee okopane zemlje. Nisam ja eznuo za onim to se u vrtu bere, za zelenim kaj ijama, za ljivama, paradajzom, ak ni za salatom. eznuo sam za mogunou da u vrt odem, da se oko njega brinem, da neto gledam kako raste, za mogunou da pokaem uljeve od kopanja i da kaem kako je to, eto, i moj vrt.Zato mi je bilo drago to je moja baka obraivala vrtov