RELIGIJA I EUROPSKE INTEGRACIJE Dr. Ivan Cvitkovi ć

Religijska zajednica, zasnovana na bilo kojem od religijskih učenja, uvijek postoji u nekoj državnoj zajednici. Ona ne živi ni "iznad" ni "pokraj" države, njoj. I religijska zajednica je, kao i država, ljudska, a ne božanska institucija.

Suvremena država treba biti religijski neutralna. Ona pripada svima, religijska zajednica ne. Uvjerenja (religijska) jednih ne mogu se nametati svima. odvojenost religijskih zajednica i države ne znači njihovo suprotstavljanje, već razlikovanje područja političkog i religijskog. Ne mogu se od religijskih normi praviti političke norme. Vjerske slobode nisu proizišle iz "matrice" religijskih zajednica, već su u modernoj povijesti nametnute od države. Pluralitet religijskih zajednica zahtijeva od države da bude svjetovna, da prema crkvama i religijskim zajednicama zauzme stav neutralnosti. A od građana da religijsku pluralnost shvaćaju kao blagostanje, a ne kao pošast. Religija tako postaje dio društva, a ne dio države. U ujedinjenoj Europi ne postoji jedan "univerzalni" model odnosa religijskih zajednica i države. Europska unija ne ulazi u lokalno zakonodavstvo o crkvama i religijskim zajednicama. Ona poštuje lokalni status crkvi i religijskih zajednica i religijsku raznolikost. Ali, Vijeće Europe je zatražilo od svih država da omoguće svim religijskim zajednicama da se razvijaju pod istim uvjetima. U Dopunskoj deklaraciji 11, uz Ugovor Europske unije iz Amsterdama, ističe se da Europska unija poštuje status koje religijske zajednice uživaju u zemljama članicama. Unija nije na svoj nivo prenijela pitanja uređenja odnosa država - religijska zajednica, već je to stvar svake države i religijske zajednice na nivou dotične države. Specifičnost su tzv. "tranzicijske zemlje" u koje spada i Bosna i Hercegovina. U njima se na vjerske slobode gleda ne kao na individualna, već kao na kolektivna prava. A treba štiti i individualna i kolektivna prava.

Religija i politika Za sljedbenike religija, osobito militantnih religijskih pokreta, vezuje se nekoliko političkih pojava: iredentizam - pokušaj da se od susjeda pripoji nekad posjedovana teritorija; da se spoje s njom često zbog iste religijske pripadnosti stanovništva; secesija - pokušaj d a s e stanovništvo koje pripada istoj religiji odcijepi od međunarodno priznate države; migracije - potiče se migracija stanovništva iz sredine u kojoj čine religijsku manjinu u državu u kojoj živi njena većina; dijaspora - kad se zbog prisile, ili nekih drugih razloga, odlazi u druge zemlje, ali održavaju odnosi sa sunarodnjacima i religijskom zajednicom u matičnoj zemlji; međunarodni terorizam - podrška religijskoj subraći u svijetu. Religije su se u politici, najčešće, afirmirale na dva načina: u borbi za neovisnost naroda od kolonijalnih sila, ili u borbi za promjenu političkog sustava. U prvom se modelu religije javljaju kao inspiracija za otpor tuđinu

1

(hinduizam i džainizam u Indiji; buddhizam u Jugoistočnoj Aziji; islam u Alžiru i Afganistanu, itd.). U drugom modelu, religija je osnova za aktivan (u nekim muslimanskim zemljama) ili pasivan (u bivšim socijalističkim državama) otpor postojećem poretku i potpora za promjene političkog sustava. Religijske zajednice i politika su dvije različite realnosti između kojih treba postojati neki vid koegzistencije. Vlast se time dijeli na duhovnu i svjetovnu i svaka je (ili bi trebala biti) kompetentna na svom području. Zajedničko im je što i jedna i druga vrše "nadzor" nad ljudima. Model vođenja politike na religijski način. Može s e kod građana graditi i svijest da politički problemi imaju religijske uzroke (kao što je bilo u socijalizmu), ili da religijski ciljevi imaju politička rješenja (koncept koji često dolazi iz religijskih zajednica).Drugi je model proizvođenja neprijatelja. I uvijek je neprijatelj onaj druge religije ili areligiozni (ateisti). Postoje i oni koji religijska načela unose u "političko polje " i oni koji načela političkog unose u "religijski prostor". U ovom modelu, religijski interes postaje drugorazredan, a predominantan je politički interes. Danas i "politički vjernici", dojučerašnji komunisti koji su preobukli odoru, zamijenili simbole (umjesto petokrake sad im je simbol križ/krst ili alem), ali nisu se oni izmijenili. Ideološki su mislili ranije, ideološki misle i sada, pa ih zato i zovem "politički vjernici". Religija i religijska zajednica su im potrebne ne zbog vjere, već zbog njihove političke promocije.

Sociološk i model i odnosa religija i politika Religija i religijska zajednica ponekad se uzimaju kao osnova za političko prosuđivanje i identitet. U tom modelu politika postaje religijska obveza. Suprotno tomu imamo model po kojem je bijeg od politike religijska obveza (Jehovini svjedoci, nekad mormoni, taoisti...). Treći je model odvojenosti svjetov nog (pa i političkog) od duhovnog. Koji su sve mogući vidovi utjecaja religijskih zajednica na politiku? Najčešće se ističe sfera zakonodavstva (bračno zakonodavstvo, pitanje abortusa, rada nedjeljom ili subotom, prehrana, i si.). Tu su i pozivi na apstinenciju od politike Bez obzira da li fundamentalizam bio protestantski, katolički ili pravoslavni; sunitski ili ši'itski; hinduistički ili buddhistički; židovski ili..., on je uvijek antidemokratski pokret koji dozvoljava javnost samo pripadnicima svoje religijske grupe. Iz fundamentalizma i fanatizma izlaze netrpeljivost, netolerancija i isključivost. Religija može utjecati na politiku kroz korištenje religijskih simbola (križa, krunice, tespiha...), fotografija poglavara religijskih zajednica, ulomaka iz "svetih spisa" i si., na predizbornim plakatima i porukama. Tu je i predizborno obraćanje religijskih lidera vjernicima u kojima im sugeriraju, najčešće indirektno, kojoj stranci dati izborni glas.I religizacija politike, i politizacija religije ići će na štetu religije. Politizacija religije često (osobito ako je religija imala utjecaja na nastanak i razvoj

2

nacionalnog identiteta) zna završiti u "kvazireligiji" poput nacionalizma (H. Kung). Od 1990. godine do danas u Bosni i Herce govini nema politike bez religije, niti religije bez politike.

Religije i političke stranke Religija i religijska zajednica mogu imati važnu ulogu u određivanju političkog i stranačkog života nekog društva. Svojim vezivanjem za određene političke projekte religijske zajednice napuštaju svetu tradiciju koja time postaje zaboravljena, ako ne i izdana. U toj situaciji moguć je model: političko angažiranje na religijskim osnovama može biti opasnost po samu vjeru, pretvoriti je u ideologiju. Religijske zajednice često ističu da imaju pravo izricati sud o političkim opredjeljenjima i postupcima (vladajuće stranke) koji, po njima, nisu sukladni općem dobru. Tako se, u drugoj polovici XX stoljeća, nakon Drugog koncila, razvila zasebna teološka disciplina "politička teologija". Država može zakonom zabraniti religijskim zajednicama da sudjeluju u aktivnostima političkih stranaka ili da za njih prikupljaju novac (Azerbejdžan). U nekim zemljama (poput Bugarske) zabranjeno je ne samo osnivanje političkih stranaka na osnovu religije, već i korištenje religije i religijske zajednice za političku promidžbu. U Njemačkoj je scientolozima zabranjeno da budu članovi nekih političkih stranaka. Suprotno tomu, u Norveškoj zakonom je dozvoljeno osnivati političke stranke na religijskoj osnovi.

Islam i politika U ranom periodu islama dominirao je stav po kojem je religija političko, a politika religijsko. Džamija je bila ne samo sveti, već i politički prostor u kojem se raspravljalo o svim pitanjima života zajednice. Medinskim Ustavom Muhammed je imenovan kao vrhovni vođa Medine. Doprinijelo je to da se, možda, razlika između islama i drugih suvremenih religija zapaža i na području politike. OIC je osnovan 1969. kao odgovor muslimanskog svijeta na napad na treći najsvetiji hram muslimana, džamiju Aqsa u Jeruzalemu. Jeruzalemski muftija Amin al-Huseini odmah je uputio poziv muslimanskim zemljama da održe konferenciju. Prvi samit održan je 22-25. rujna 1969. godine u marokanskom glavnom gradu Rabatu. Osnovan je OIC s generalnim sekretarom u Džedi. Među članicama su muslimanske zemlje s različitim političkim uređenjima. Broji 57 država plus tri zemlje promatrača (Albanija, koja je pod pritiskom političke opozicije napustila taj status, Turska i Bosna i Hercegovina). Muslimanski sekularisti bi željeli odvojiti religiju od politike. Žele da religija bude stvar osobnog života, te smatraju da se iz političkih, a ne vjerskih, razloga želi očuvati sprega islam-politika. Kritičari ih smatraju prozapadnom elitom upozoravajući da je sekularizacija neprihvatljiva za muslimane. U islamu, po njihovom mišljenju, ne postoji razlika između svjetovnog i duhovnog.

3

U islamskom svijetu nije nikad došlo do odvojenosti religijskih zajednica i države. Često se čuje termin "politički islam". Što bi to bilo? Situacija kad se islam prihvaća više kao politička ideologija nego kao religijski svjetonazor. Je li demokracija odlika islamskih zemalja? Obično one prihvaćaju tehno logiju zapada, ali sumnjive su prema individualnim slobodama i demokraciji kao produktu Zapada (za islamiste). Radikalno orijentirane grupe među musli manima odbijaju parlamentarnu demokraciju kao nešto prozapadno, što je suprotno islamu i lokalnoj tradiciji. Oni koji prihvaćaju demokraciju svoj stav zasnivaju na kur'anskoj ideji po kojoj se vlade trebaju savjetovati i vladati na osnovu konsenzusa. Po njima, u demokratskom je okruženju moguće odvojiti religijsko i političko. Polazeći od toga da islam i demokracija nisu nespojivi4 mnogi intelektualci nastoje napraviti sintezu ideje parlamentarne demokracije i islama. Za njih je veliki pomak k demokraciji i to da, u mnogim zemljama, islamističke grupe legalno sudjeluju u izbornom procesu i osvajaju mjesta u Parlamentu (Tunis, Alžir, Egipat, Jordan...). Nažalost, u većini islamskih zemlja nisu na vlasti oni koji su najbolje prošli na izborima, već autoritativni režimi.

Rimokatoličanstvo i politika Istina je da Isus nije bio politički vođa; nije osnovao nikakvu političku stranku; njegovi učenici nisu bili politički lideri, pa ni zajednica zasnovana na njegovom naukovanju (Crkva) nije politička zajednica. Politička stranka uvijek vodi računa o postojećim političkim odnosima, a Isusa je interesirala budućnost. Zato i nije htio pripadati stranci saduceja. Pa ipak, Rimljani su ga pogubili iz političkih razloga, kao političkog pobunjenika. Kasnije će, osobito u novijoj povijesti, njegovo naučavanje biti osnova, ili poticaj, za neke desničarske, ali i revolucionarne teorije poput "teologije oslobođenja" i "teologije revolucije".I revolucionari i ratnici su zlorabili Isusovo ime. Prvi su ga nazivali zagovaračem revolucionarnih zbivanja, pobunjenikom. Drugi borcem, vođom, pa i vojskovođom (u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata), neki ratnim saveznikom (kao u ratu vođenom na području Bosne i Hercegovine 1991-1995), itd.Kakva je bila uloga Crkve u slomu socijalističkih država Europe?britanska sociologinja religije Grace Davie tvrdi: "Crkve su u tom raspadanju odigrale ključnu ulogu. Na nekim mjestima (naročito u Poljskoj) Katolička je crkva postala glavno žarište djelotvorne oporbe komunizmu".

Pravoslavlje i politika Po kanonskom pravu, Pravoslavna crkva se ne smije miješati u zakonske, sudske i političke odluke ako one ne zadiru u religijska prava, ili ako je na to ne pozove svjetovna vlast. Istočno kršćanstvo nije imalo ni renesansu, ni reformaciju, ni prosvjetiteljstvo. Ono se, ima se utisak, bojalo Zapadne Europe i njenog kršćanstva, pred njim razvijalo neku vrstu straha, a ponekad i mržnje.

4

Pravoslavne crkve su organizaciono (a dijelom i duhovno) ostale "nacionalne crkve". Sto je tomu doprinijelo: organiziranost po nacionalnom načelu, crkvena vlast je unutar vlastitog naroda, narodni jezik u liturgiji, narodni/običajni način izražavanja vjere, itd. Kod pravoslavnih crkava (osim djelovanja među iseljenicima i manjinama u drugim državama) geografska se rasprostranjenost Crkve podudara s državnom rasprostranjenošću. Tad, najčešće, vlada cezaropapizam (kontrola države nad religijom). Napad na religijsko vodstvo je i napad na vlast.

Protestantizam i politika Polazeći od Isusovih riječi kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta i riječi sv. Pavla po kojima se većina židovskih zakona ne odnosi na kršćane, protestanti zaključuju kako u Bibliji nije dat niti jedan obvezujući model političkog i društvenog ustroja. Zahvaljujući tomu, omogućeno im je kreiranje vlastitih modela, a to je otvorilo put i razvoju demokracije. Reformacijom kao da započinje odvajanje religije i politike. Religija je potisnuta u privatnu sferu. Privatno se odvojilo od javnog. Po mnogima to je pomoglo da se demokracija najviše razvila u zapadnim društvima. I religijski pluralizam kao da proizlazi iz prirode protestantizma. Jer, čitava njegova povijest označava podjele, "pluraliziranje", "umnožavanje" protestantskih grupa. U takvoj situaciji teško bilo koja grupa može imati kontrolu nad politikom, ali i politika nad njima. To i državu i protestantske zajednice dovodi u autonomna područja (svatko na svom). Mnoge protestantske zajednice, među njima i kalvini, polaze od toga da Kristov nauk briše sve građanske razlike među ljudima, pa i nadmoć koja bi se zasnivala na tim razlikama. Svi su jednaki (Nema više ni Grk ni Rimljanin...). To protestantizam, po mnogim autorima, dovodi u direktnu svezu s demokracijom, osobito kalvinizam. U mnogim su državama protestanti (osobito baptisti i kvekeri) bili najbolji borci za razvoj vjerskih sloboda.

Religijska situacija u Europi U raspravama na temu religija - politika - europske integracije, statistika kaže da je stupanj religijske samoidentifikacije još uvijek visok, dok je stupanj religijske participacije znatno niži. Riječ je o procesu napuštanja "crkvene religioznosti". Proces individua lizacije na Zapadu doveo je i do individualiziranja religije. I financiranje religijskih zajednica u europskim zemljama nije identično. Postoji više modela: crkveni porez (nordijske zemlje i Njemačka) plaćaju svi građani koji nisu dali izjavu o nepripadnosti religijskoj zajednici; model odvo jenosti religijske zajednice i države koji podrazumijeva i izbjegavanje države da financira religijske zajednice (Francuska od 1905). U Francuskoj Crkva se financira prilozima vjernika. Država daje samo pomoć za privatne škole koje osnivaju religijske zajednice. U postsocijalističkim zemljama religijske zajednice, zahtjevima za vraćanjem nacionalizirane imovine, kao da gube dio svoje vjerodostojnosti

5

(dolaze u sukob s dosadašnjim korisnicima te imovine, ostavljaju utisak kao da im je stalo samo do materijalnih dobara). One žele mjesto koje su imale u društvu prije socijalizma (prije 1945. godine).

Kršćanska Europa - Europa Christiana Od početka kršćanstva pretpostavlja se sociološki tip odvojenosti Crkve i države (mada, kroz povijest, često nije primjenjivan). Povijesno gledajući, Europa je starija od kršćanstva. U njoj postoji pretkršćanski period, kulturni utjecaji koji su nastali prije kršćanstva (germanski, slavenski...). Potom dolazi kršćanstvo, kasnije reformacija. Nakon vjerskih ratova koji su je potresali, Europa se opredijelila za načelo vjerske slobode po kojem svatko može birati vjeroispovijest, a time i kojoj će religijskoj zajednici, Crkvi, pripadati. Poslije toga, među europskim kršćanima rast će ekumenski pokret i dijalog. Dolazi do pojave novih religijskih identiteta na europskom tlu muslimani (uz one autohtone na Balkanu), pripadnici novih religijskih pokreta, itd. Znači li to da "europska religija" (naslijeđe kršćanstva) ustupa mjesto "religijama Europe". Za europsko jedinstvo izuzetno je značajno samopropitivanje, samokritika, razumijevanje uloge svake od religijskih zajednica u europskim podjelama i sukobima kroz europsku povijest. Njihova uloga u europskim nacionalizmima (u prošlosti, a i danas). Mnoge od njih nisu samo doprinosile nacionalnim identitetima, već i nacionalnim konfrontacijama u kojima su često nastupale pozivajući se na Boga, ili u ime njega. Samo tako će se, nakon tih samokritičkih analiza, moći ocijeniti što su pravi putovi u integraciji Europe.

Bog u europskom Ustavu Od europskih zemalja na Boga se i na kršćansko nasljeđe, na ovaj ili onaj način, pozivaju ustavi Švicarske, Grčke, Slovačke, Irske, Poljske, Njemačke. Mogli bismo reći da još osam država religijskim zajednicama daje posebno mjesto u društvu (Velika Britanija, Finska, Danska, Austrija, Portugal, Španjolska, Latvija, Litvanija). Protiv unošenja odredbe o kršćanskim korijenima Europe u europskom Ustavu bili su Njemačka, Francuska, V. Britanija, skandinavske države, Španjolska. Dosadašnje rasprave o europskom Ustavu pokazale su da će odnos reli gijskih zajednica prema europskim integracijama ovisiti o nekoliko stavova: kako Europska unija vidi Crkvu; od procjena koje religijske zajednice imaju o Europi. Moguće je da vodstva religijskih zajednica (osobito kršćanskih) vide dvije moguće Europe: kršćansku (s prizna vanjem i uvažavanjem kršćanskih vrijednosti u temeljnim europskim dokumen tima poput Ustava) i "europsku" Europu (bez isticanja kršćanstva i kršćanskih vrijednosti "kao temelja europske civilizacije").Europski Ustav određuje budućnost Europske unije. iti će Europa postati više kršćanska ako se u njenom Ustavu spomenu Bog i kršćanske vrijednosti, niti će biti manje kršćanska, ako se to izostavi. "Ustav treba omogućiti zajednički život različitih ljudi, ljudi koji imaju različite svjet

6

onazore" (T. Bremer, 2003). Iz tolerancije prema ljudima koji imaju druge svje tonazore i religijsku pripadnost upitno je insistiranje na spominjanju termina "kršćanski" u europskom Ustavu.

Rimokatolička crkva i Europa Pitanju odnosa Rimokatoličke crkve prema europskim integracijama. Njeno je izaslanstvo bilo na kongresu u Hagu (1948) na kojem se raspravljalo o tomu kako integrirati Europu. Pio XII, Ivan XXIII, Pavle VI, Ivan Pavao II, kao pape, podržavali su europske integracije. Na istim pozicijama je i sadašnji papa Benedikt XVI. Danas Vatikan ima diplomatske odnose s briselskim institucijama, vodstvom Europske unije i Vijećem Europe. Vatikan ima potpisan konkordat s dvanaest zemalja Europske unije. Rimokatolička crkva je osnovala i svoje insti tucije po uzoru na europske svjetovne institucije: Europsko vijeće biskupskih konferencija (1971), Komisiju episkopata Europske zajednice (1980). Rekli bismo da, generalno, Rimokatolička crkva ima proeuropske poglede s nadom kod nekih u "restauraciju" kršćanstva i kršćanskih vrijednosti u njoj. Ujedinjenoj Europi je potrebna duša, jedan način mišljenja i života. Takvo ujedinjenje Europi može donijeti mir nakon krvavih ratova u XX stoljeću. Neke zajednice (poput Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, Poljskoj...) željele bi da Europa još jednom postane "kršćanska". Ali, većina ih govori o "bezbožnoj Europi" kojoj je potrebna duša. Drugi se, i u Rimokatoličkoj crkvi i u drugim religijskim zajed nicama, boje Europe, njene legalizacije abortusa, eutanazije, istospolnih brakova, sekularizacije, privatnosti religijskog života...

Pravoslavlje i Europa Među zagovornicima ulaska Srbije u europske integracije, u Srpskoj pravo slavnoj crkvi snažna je struja onih koji su za "Europu s kršćanskim nasljeđem". Ocjenjuju da se situacija početkom XXI stoljeća donekle mijenja priključivanjem Europskoj uniji nekoliko zemalja čije je stanovništvo, po konfesionalnoj pripadnosti, većinsko pravoslavno - Rumunjska, Bugarska, Cipar, a odranije je tu Grčka. Oni se pozivaju i na povijesna događanja po kojima je sv. Pavle najprije donio Evanđelje u Europu (u ondašnju Makedoniju) da propovijeda u zemlji koja je danas dominantno pravoslavna - Grčkoj. Najprije je bio u gradovima Filipi, Solunu, pa Ateni, Korintu, a bio je i u Rimu, sjedištu Imperije.pitanje je koliko je i Europa spremna i otvorena za istočno, ortodoksno, pravoslavno kršćanstvo? Koliko je otvorena ne samo za "lijevo", već i za "desno plućno krilo", kako je to rekao Ivan Pavao II? Ne može Europa prihvatiti kršćanstvo, a odbacivati, neprihvaćati pravoslavlje. Kao što Rimokatolička crkva pomaže u razumijevanju razvoja Zapadne Europe, tako pravoslavlje pomaže u razumijevanju istočne Europe (društvene okolnosti, kultura...).

7

u Ormiliji (Grčka) je 1993. godine održana konferencija na temu "Pravoslavlje i nove europske realnosti". Na tom je skupu postignut dogovor o osnivanju europske međuparlamentarne skupštine pravoslavlja (EMKP). Inicijativa je razmatrana u okviru djelovanja Europske unije. Glavni cilj bio bi "ispunjavanje uloge pravoslavlja u okviru Evropske unije" (Milosevic, 2005:99). No, ni do danas taj dogovor nije realiziran.

Islam i Europa Na nivou Europe postoje sljedeće religijske institucije: a) Europska komisija biskupskih konferencija (CCEE). Ovo tijelo je, krajem 2005. godine, procijenilo da se Europska unija nalazi u najvećoj krizi u povijesti što su pokazali i neuspjeli referendumi o europskom Ustavu provedeni u Francuskoj i Nizozemskoj. Članice ove asocijacije potiču uključivanje cijelog Balkana u Europsku uniju jer je ono, po njima, predugo bilo izvan Zapadne Europe, b) Konferencija europskih crkava (CES) koju čine pravoslavne i protestantske crkve, čine je oko 120 autonomnih crkvenih zajednica Istoka i Zapada, c) Europska baptistička federacija (EBF). d) Europsko vijeće vjerskih lidera, e) Njima se pridružila Federacija islamskih organizacija u Europi (FIOE) i Europsko vijeće za fetve i istraživanja (ECFR). "Kad je riječ o ovom području, mislim da je za kršćanske konfesije bitna denacionalizacija vjere, a za islam mislim da je potrebna depolitizacija Kur'ana, to jeste da se, koliko je to moguće, islam ne poklopi s društvenim ustrojem. Potrebna je i još jedna stvar - desakralizacija politike. Neki svjetovni ljudi su vrlo naglašeno religiozni".

Uloga religijskih zajednica u Europi Svjetovna uloga religijskih zajednica u Europi mogla bi biti: izgradnja civilnog društva, podržavanje procesa koji vode miru i nenasilju; obrana od zlouporaba religije i religijske zajednice; razvijanje tolerancije i dijaloga; raz vijanje svijesti o poštivanju različitosti; razvijanje dijaloga među religijskim zajednicama i vjernicima; ekologija; migracije; politika razvoja; pomoć siro mašnima i bolesnima, itd.

Religija , demokracija i ljudska prava Za demokraciju je važan stupanj razvijenosti sloboda, pa i vjerskih sloboda. Mnoga religijska učenja ističu pravednost svog Boga, te je ideja pravde sadržana u njihovom socijalno-političkom naučavanju. Danas se, s jedne strane, toliko govori o ljudskim pravima da se pitamo nije li to "neka nova religija". S druge strane, svjedoci smo gaženja i onih elementarnih ljudskih prava. Svi govore o ljudskim pravima, religijskim pravima, slobodi svjetonazora a svi ih "krše" (osobito pravo manjine). Kao da se sve svodi na teorijsko priznanje ljudskih prava i sloboda. A problem ljudskih prava nije samo problem države i njenih organa, već i religijskih zajednica i institucija (osobito kada je riječ o religijskim pravima i slobodama).

8

9