reformacija u hrvatskim zemljama u europskom kontekstu...reformacija u hrvatskim zemljama u...

1

Uvod

Stanko Jambrek

Reformacija u hrvatskim zemljama u europskom kontekstu

2


Stanko JambrekReformacija u hrvatskim zemljama u europskom kontekstuCopyright © Stanko Jambrek

NakladniciSrednja Europa, ZagrebBiblijski institut, Kušlanova 21, Zagreb

Za nakladnikeprof. dr. Damir Agičićprof. dr. Thomas Sibley

Urednikprof. dr. Damir Agičić

Recenzentiprof. dr. Zrinka Blaževićprof. dr. Nataša Štefanec

LekturaBlanka Mesić, prof.

KorekturaLjubinka Jambrek

Grafičko oblikovanjeKristina Jambrek

TisakTiskara Zelina d.o.o., Zelina

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske

ISBN 978-953-7963-06-4 (Srednja Europa)ISBN 978-953-55850-9-1 (Biblijski institut)CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 859205.

3

Uvod

Stanko Jambrek

Reformacija u hrvatskim zemljama

u europskom kontekstu

Zagreb, listopad 2013.

4


5

Uvod

SADRŽAJ

UVOD

Metodološka i teorijska polazišta ...........................................................................12Definiranje i upotrebljavanje temeljnih pojmova ................................................15Izvori i literatura ......................................................................................................18

REFORMACIJA U EUROPI

Opći kontekst reformacije u Europi .......................................................................25Društveno-politički kontekst ............................................................................ 25Kulturni kontekst ................................................................................................ 26Duhovni kontekst ............................................................................................... 28

Reformacija kao pokret naviještanja “čiste Božje riječi” ......................................33Biblija kao Riječ Božja ........................................................................................ 34Spasenje je dar Božji ........................................................................................... 38Crkva je zajednica svetih ................................................................................... 39Sakramenti ........................................................................................................... 39

Pregled razvoja i širenja tradicija reformacije ......................................................41Luteranska ili evangelička tradicija reformacije ............................................. 42Kalvinska ili reformirana tradicija .................................................................... 49Anglikanska tradicija reformacije .................................................................... 52Radikalna tradicija reformacije ......................................................................... 52Širenje reformacije u Mletačkoj Republici, Austriji i Ugarskoj .................... 54

Reformacija u Mletačkoj Republici ........................................................... 54Reformacija u Austriji ................................................................................. 55Reformacija u Ugarskoj ............................................................................... 56

Opći kontekst reformacije u hrvatskim zemljama ...............................................59

REFORMNI POKRET MEĐU INTELEKTUALNOM ELITOM

Uvod u područja reformacije .................................................................................67Istarsko-kranjsko-hrvatsko područje ....................................................................69

Prva faza (1520-1554): Duhovna obnova Katoličke crkve u skladu sa Sv. pismom ................................................................................ 69

6


Druga faza (1555-1600): širenje i učvršćivanje reformacije .......................... 80Reformacija u Württembergu i njezin utjecaj na

Istarsko-kranjsko-hrvatsko područje ................................................. 80 Vizija i strategijski plan širenja reformacije .............................................. 84

Evangelizacija jugoistočne Europe ...................................................... 91Prijevod Biblije i reformatorskih spisa na narodni jezik .................. 94Okupljanje misijskih podupiratelja za objavljivanje knjiga

i potporu duhovnim radnicima .................................................... 96Organiziranje tiskare za potrebe ostvarenja vizije ............................ 99Izdanja Biblijskoga zavoda ................................................................. 101

Djela za procjenu tiska i jezika ................................................... 102Djela za opismenjivanje ............................................................... 103Sveto pismo ................................................................................... 105Prijevodi u rukopisu .................................................................... 112Temeljna teološka i vjeroispovjedna djela ................................. 113Naklade knjiga .............................................................................. 117Raspačavanje knjiga ..................................................................... 118

Organiziranje i učvršćivanje evangeličkih crkvenih općina po württemberškom pravilniku/obredniku .............................. 124

Međimursko-prekmursko-ugarsko područje reformacije ............................... 131Razdoblja i temeljne karakteristike širenja reformacije

na Međimursko-prekmursko-ugarskom području ............................... 132Prvo razdoblje: od 1530-ih do 1550-ih ................................................... 133Drugo razdoblje: 1560-ih do 1580-ih ...................................................... 138Treće razdoblje: nakon 1591. godine ....................................................... 143

Naviještanje evanđelja i organizacija crkava ................................................. 147Djela hrvatskih reformatora i njihov utjecaj na razvoj i širenje reformacije 158

Baranjsko-slavonsko područje reformacije ........................................................ 162Evangelizacija i uspostava protestantskih crkava ......................................... 171

Peter Kákonyi ............................................................................................. 171Mihael Starin .............................................................................................. 172Mirko Ciger ................................................................................................ 177

Utvrđivanje vjerovanja i bogoslužja ............................................................... 179Stjepan Kiš Segedinac – teolog i učitelj ................................................... 180Matija Škarica ............................................................................................. 187

Oblikovanje struktura Crkve ........................................................................... 193

RECEPCIJA REFORMNIH IDEJA MEĐU POLITIČKOM ELITOM

Recepcija reformnih ideja među političkom elitom ......................................... 201Recepcija reformnih ideja među biskupima i svećenstvom

Rimokatoličke crkve u hrvatskim zemljama ................................................. 203

7

Uvod

Recepcija reformnih ideja među najutjecajnijim plemstvom u hrvatskim zemljama i na područjima iseljenih Hrvata ............................ 206

Tamás I. Nádasdy ....................................................................................... 209Ivan i Krsto Ungnad .................................................................................. 211Obitelj Zrinski ............................................................................................ 217Petar i Toma Erdödy .................................................................................. 222Obitelj Batthyány ....................................................................................... 227Mlakovački, Jankovići i Horvat Stanšić Gradečki .................................. 229

PUČKI PROTESTANTIZAM: NAČINI POSREDOVANJA REFORMNOG UČENJA GRADSKOM I SEOSKOM STANOVNIŠTVU

Strategije i metode evangelizacije i promidžbe reformacije ............................. 238Evangelizacijska brošura .................................................................................. 238Pjevanje psalama i vjerskih pjesama .............................................................. 242Drama kao sredstvo naviještanja evanđelja ................................................... 248Razgovaranje između papista i luterana kao priručnik za evangelizaciju .. 251Beneficium Christi kao samostalni evangelizacijski traktat ......................... 256Javne rasprave i kolokviji ................................................................................. 259

Propovijedanje Riječi Božje ................................................................................. 263 Propovijedanje iz Svetoga pisma .................................................................... 264Odgovornost za naviještanje Riječi Božje ...................................................... 268Vrste i sadržaj propovijedi ............................................................................... 270

Evangelizacijske propovijedi .................................................................... 271Propovijedi iz Svetoga pisma prema nedjeljama i

blagdanima crkvene godine ............................................................... 272Propovijedi za sustavno izlaganje učenja pojedinačnih knjiga Biblije 277Propovijedi za sustavno izlaganje temeljnih istina Biblije .................... 278Prigodne propovijedi ................................................................................. 281

Poučavanje, odgoj i obrazovanje ......................................................................... 283Strategija odgoja i obrazovanja hrvatskih protestanata ............................... 288Priručnici za temeljnu pouku u vjeri djece i odraslih .................................. 290Sadržaj katekizama na hrvatskom jeziku ....................................................... 294Protestantske škole u hrvatskim zemljama ................................................... 299

Vrste i načini bogoslužja, bogoštovlja i obreda .................................................. 301 Evangeličko bogoslužje, sakramenti i obredi ................................................ 306Reformirano bogoslužje, sakramenti i obredi ............................................... 310Pjevanje pjesama u bogoslužju i obiteljskom bogoštovlju ........................... 311Uloga molitve i molitvenika kod vjernika i vjerničke zajednice ................ 316

8


PROTUREFORMACIJA I KATOLIČKA OBNOVA U HRVATSKIM ZEMLJAMA

Protureformacija i katolička obnova u europskom kontekstu ......................... 327Protureformacija u hrvatskim zemljama ........................................................... 336

Djelovanje mletačke inkvizicije u hrvatskim zemljama .............................. 337Borba protiv reformnih knjiga ........................................................................ 340Protureformacija kao politički proces ............................................................ 347Protureformacija u biskupijama ..................................................................... 352Uvjeravanja i prisile radi povratka u Rimokatoličku crkvu ........................ 354Demoniziranje reformatora i njihovih spisa ................................................. 356

Katolička obnova u hrvatskim zemljama ........................................................... 358

ZAKLJUČAK

Zaključak ............................................................................................................... 363

IZVORI I LITERATURA

Kratice .................................................................................................................... 373Neobjavljeni izvori ................................................................................................ 375Objavljeni izvori .................................................................................................... 375Literatura ............................................................................................................... 385Literatura objavljena na internetu ....................................................................... 413

PRILOZI

Prilog 1: Pismo Mihaela Starina .......................................................................... 419Prilog 2: Fragment Starinove drame Comoedia matrimonio sacerdotum ....... 421Prilog 3: Deset pravila o zabranjenim knjigama ............................................... 427Popis slika i ilustracija .......................................................................................... 433Kazalo imena ......................................................................................................... 439Kazalo pojmova ..................................................................................................... 443

9

Uvod

UVOD

10


11

Uvod

Reformacija šesnaestog stoljeća promijenila je religijsku, kulturnu, političku i gos-podarstvenu sliku Europe te se nejednakim intenzitetom očitovala sve do 1630-ih. Reformna gibanja zahvatila su hrvatske zemlje već u 1520-ima, zahvaćajući hrvatsku političku elitu, rimokatoličko svećenstvo, intelektualce i običan puk. Re-formacija je djelomice bila sredstvo za postignuće različitih političkih, kulturnih i gospodarstvenih ciljeva, djelomice sredstvo za duhovnu obnovu postojećih rimo-katoličkih župa te djelomice temelj za uspostavljanje novih protestantskih crkvenih općina. Reformatori s hrvatskog povijesnog prostora tijekom reformacije objavili su više od četiristo djela1 na hrvatskom (glagoljicom, latinicom i ćirilicom), latin-skom, njemačkom, mađarskom, engleskom, slovenskom i talijanskom jeziku te se aktivno uključili u europsku reformaciju. Sudjelovali su u usmjeravanju i oblikova-nju reformnih zbivanja, ne samo u hrvatskim zemljama, već i u njemačkim zemlja-ma, Mletačkoj Republici, Kranjskoj, Štajerskoj i Ugarskom Kraljevstvu.

Potkraj dvadesetoga i početkom dvadesetprvog stoljeća u Hrvatskoj se sve više pažnje i istraživanja posvećuje protestantizmu šesnaestoga stoljeća2, koji je „prodro u sve dijelove Hrvatske, a ne samo u njezinu periferiju“ i koji je i u 17. stoljeću imao najširu društvenu recepciju te se realizirao kao pokret u Međimurju i osmanskoj Slavoniji, gdje je „nova vjera izgradila i svoju crkvenu organizaciju“ (Adamček, 1985, 76-77). Novijim istraživanjima odgovoreno je na poticaj Nade Klaić da se prouči protestantizam, ne samo onaj u opsegu i dosegu Habsburgova-ca i mletačke katoličke vlasti, već i na preostalom hrvatskom etničkom teritoriju (1957, 218). Na nužnosti dobrog poznavanja življenja i djelovanja katolika i pro-testanata u Slavoniji i Baranji pod osmanskom vlašću u 16. i 17. stoljeću upozo-ravao je i akademik Radoslav Katičić: „Hrvati, ako žele valjano uspostaviti svoju povijest, moraju obratiti veliku pozornost osmanlijskom razdoblju svoje prošlo-sti“ (Hadrovics, 2000, 148; cit. u: Marijanović, 2006, 15). Stanislav Marijanović

1 Izraz „više od četiristo djela“ koristim kako bih ukazao na brojnost djela s jedne strane, a s druge strane da bih istaknuo da ni nakon nekoliko stoljeća po reformaciji ne postoji ni pri-bližni popis svih djela hrvatskih reformatora kao i europskih reformatora čija su djela utjecala na razvoj reformacije u hrvatskim zemljama. Izričaj „više od četiristo djela“ podrazumijeva: 1) djela koja su objavili reformatori koji su djelovali na Istarsko-kranjsko-hrvatskom području (43 djela); 2) djela koja su objavili hrvatski reformatori djelatni na Međimursko-prekmursko-ugarskom području (31 djelo); 3) djela koja su objavili reformatori koji su djelovali na Baranj-sko-slavonskom području (37 djela); 4) neutvrđen broj reformnih djela hrvatskih humanista protestantske provenijencije, primjerice Matije Vlačića (preko 250 autorskih i uredničkih dje-la), Andrije Dudića, Markantuna de Dominisa, Matije Grbića i Pavla Skalića.

2 Unatoč novim istraživanjima, Stanko Andrić (2006, 48) istaknuo je: „Kulturna prošlost da-našnje hrvatske pokrajine Baranje za naše je humanističke discipline i akademsko-obrazovne programe još uvijek velikim dijelom neusvojeno kulturno dobro.“

12


pak ukazuje da za „bolje poznavanje povijesne građe o protestantizmu u to tur-sko doba, ostaje i dalje na snazi ponovljena konstatacija da još uvijek nedostaju izvori iz prve ruke neposrednih propagatora Reformacije, onih koji pridobivaju vjernike i stvaraju nukleuse protestantske organizacije u našim krajevima“ (2006, 15). Izvori iz prve ruke vrlo su rijetki, a postojeće informacije povjesničari već desetljećima „recikliraju“ (Štefanec, 2003, 71). Stoga je jedan od ciljeva ove knji-ge ukazati na tiskana i sačuvana rukopisna djela reformatora kao bogatu riznicu povijesnih, vjerskih, teoloških i kulturoloških podataka.

U knjizi se, dakle, istražuju reformna zbivanja u hrvatskim zemljama za vrijeme reformacije (1517-1648). Budući da su reformske ideje na hrvatski ranonovovjekovni prostor dospijevale iz različitih smjerova i pod različitim teološko-kulturološkim i po-litičkim utjecajima, cilj je istraživanja bio smjestiti događanja u hrvatskim zemljama i među iseljenim Hrvatima u širi europski teološki, kulturološki i društveni kontekst.

Drugi je cilj bio istražiti dosad nekorištenu arhivsku građu te kritički anali-zirati objavljene povijesne izvore i ključna djela hrvatskih i europskih reforma-tora koja su imala značajan utjecaj na razvoj reformacije u hrvatskim zemljama i među iseljenim Hrvatima. Uz crkvenu, kulturnu, političku, vojnu i diplomatsku povijest nastojao sam više uključiti i društvenu povijest. Korištenjem recentnih teorijsko-metodoloških predložaka na temelju proučene građe napravljena je kri-tička sinteza povijesti reformacije na hrvatskom povijesnom prostoru.

Treći cilj bio je istražiti recepciju ideja reformacije među biskupima i svećen-stvom Rimokatoličke crkve te najutjecajnijim magnatima u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu. U istraživanju se identificiraju uzroci sudjelovanja velikaša u promidž-bi reformnih učenja i podupiranju protestantskih pastora, propovjednika i crkava te uzroci povratka najznačajnijih magnatskih obitelji u Rimokatoličku crkvu.

Četvrti je cilj bio istražiti načine posredovanja reformnog učenja gradskom i seoskom stanovništvu, što je uz ostalo uključivalo identificiranje strategija i me-toda naviještanja evanđelja i promidžbe reformacije te strategije poučavanja, od-goja i obrazovanja.

Peto, važan je zadatak bilo i istraživanje djelovanja protureformacije u Europi i u hrvatskim zemljama te njezin učinak pri zaustavljanju širenja i suzbijanju re-formacije na tom prostoru.

Metodološka i teorijska polazišta

Interpretacije koje povjesničari daju povijesti značajno utječu na njihovo sagle-davanje uzroka i razvoja reformacije. Pojedine povijesne škole u proučavanju i tumačenju reformacije pridaju različita tumačenja i naglaske.

13

Uvod

Protestantski povjesničari – primjerice Phillip Shaff (1819-1893), Harold J. Grimm (1901-1983) i Roland Herbert Bainton (1894-1984) – tumače reformaci-ju kao vjerski pokret koji je tražio uspostavu čistoće ranoga kršćanstva opisanog u Novom zavjetu. Ovo tumačenje najčešće zapostavlja ekonomske, političke i in-telektualne čimbenike koji su uvelike doprinijeli razvoju reformacije.

Stariji rimokatolički povjesničari najčešće tumače reformaciju kao herezu koju je potaknuo Martin Luther.3 S njihova gledišta protestantizam je najčešće heretička šizma kojom je narušeno teološko i eklezijalno jedinstvo srednjovje-kovne Crkve (Cairns, 1996, 272).

Sekularni povjesničari u tumačenju daju više pažnje sekundarnim čimbeni-cima reformacije nego primarnim. Marksistički usmjereni povjesničari tumače reformaciju unutar ekonomskog konteksta, kao rezultat pokušaja Rimske kurije u materijalnoj eksploataciji Njemačke. Politički pak usmjereni povjesničari vide re-formaciju prvenstveno kao politički događaj uzrokovan jačanjem nacionalizma.

Potkraj dvadesetoga stoljeća među crkvenim se povjesničarima javlja novi, ekumenski pristup reformaciji, ni protestantski ni katolički, a podupiru ga brojni protestantski, katolički i sekularni povjesničari. U isto vrijeme se među sekularnim povjesničarima razvijaju modeli nove društvene i kulturne povijesti. Reformacija se, prema ovim gledištima, ne razmatra kao jedan jedinstveni pokret na koji onda reagira protureformacija, već kao složena serija neovisnih vjerskih, društvenih i političkih pokreta. Steinmetz (2002) sažima promišljanja ekumenskog pristupa reformaciji te ističe da je šesnaesto stoljeće obilježeno brojnim vjerskim reforma-cijama – među kojima su luteranska, reformirana, erazmijanska, anabaptistička, katolička, erastijanska, antitrinitarijanska, chilijastička, epikurejska – koje su bile međusobno u stalnoj interakciji u zamršenom uzorku ovisnosti i neovisnosti. Stoga je temeljni zadatak povjesničara reformacije razumjeti i objasniti izvornost, individualnost i međuovisnost tih brojnih pokreta vjerske obnove.

Nova društvena i kulturna povijest razmatra događaje reformacije unutar ši-rega društvenog i kulturnog konteksta. Nezadovoljni s tradicionalnim pristupom koji se usredotočuje na vodeće reformatore, ključne doktrine, teologiju i crkvene institucije, istraživači nove društvene i kulturne povijesti nastojali su istražiti i proniknuti kako su vjernici primili, razumjeli i primijenili različite propovijeda-ne i tiskane poruke. Pažnja se pridaje elementima popularne kulture i vjerovanja koji su imali središnju ulogu u razvoju reformnih pokreta u šesnaestom stoljeću. Reformacija se ne razmatra samo kao izolirani vjerski pokret, već je kontekstuali-zirana u društvenim i kulturnim zbivanjima. Razmatraju se, primjerice, promje-ne načina bogoslužja i bogoštovlja, osobna pobožnost, odnosi u braku i obitelji, odgoj djece te obrazovanje djece i odraslih u pojedinim tradicijama reformacije. Posebna se pažnja pridaje prijenosu ideja tiskovinama i obrazovanjem.

3 I suvremeni katolički povjesničari, uključujući i sekularne povjesničare sklone katoličanstvu, nazivaju luteransku tradiciju reformacije „heretičkim pokretom“ (usp. Miculian, 2006, 346-349).

14


Ova knjiga daje sintezu razvoja, tijeka i jenjavanja reformacije u hrvatskim zemljama u razdoblju od 1520-ih do 1630-ih godina. Zbog složenosti problema-tike, kao teorijska podloga služili su modeli nove društvene i kulturne povijesti (P. Burke, L. Hunt), odnosno nove vjerske povijesti (J. Delumeau). Kao osnovni model korišten je pristup Roberta W. Scribnera (1941-1998),4 vrlo uspješno pri-mijenjen na slučaju njemačke reformacije. Povijest reformacije analizirana je iz perspektive različitih recepcijskih slojeva, a tek djelomice iz perspektive različitih dijelova hrvatskog povijesnog prostora ili njegovih političkih cjelina, kao što je do sada uglavnom bio slučaj. U fokusu istraživanja nalazi se antropološka tema-tika, odnosno modaliteti recepcije i prakticiranja reformnih ideja u različitim društvenim slojevima u hrvatskom povijesnom prostoru, od pučkog do elitnog protestantizma.

Od 1970-ih godina vrlo utjecajan model za istraživanje reformacije razvili su Heinz Schilling i Wolfgang Reinhard stavljajući naglasak na promatranje re-formskih zbivanja u kontekstu niza drugih promjena u državi i društvu. Uvodeći pojam i teoriju konfesionalizacije kao krovni pojam za niz promjena u domeni crkve, društva i države pokušali su objasniti i ponuditi istraživački model za je-dan od temeljnih ranonovovjekovnih procesa koji se odvijao simultano uz proces razvoja (ranonovovjekovne) države. Konfesionalizacija se odvijala od 1520-ih, odnosno 1540-ih do 1640-ih godina, a sam je pojam velikim dijelom dokinuo prije važne terminološke odrednice pa tako primjerice, katolička reformacija ili protureformacija postaje katolička konfesionalizacija upućujući na zajednički te-melj procesa unutar raznih vjerskih zajednica. Ove su teorije i modeli i za naš slučaj izuzetno zanimljivi, ali ih za potrebe knjige i istraživanja, prije svega zbog potrebe usustavljivanja temeljnih znanja o recepcijskim slojevima, načinima ši-renja reformacijskih ideja te o samoj tiskanoj produkciji na vrlo širokom i razno-rodnom prostoru, zasad nije bilo moguće zadovoljavajuće primijeniti te smo ih ostavili za sljedeću fazu istraživanja.

U knjizi je uz izvore korištena relevantna sekularna, protestantska i katolička sekundarna literatura. Iako su vjerska i teološka pitanja primarna i izuzetno zna-čajna za istraživanje, pažnja je posvećena društvenim, kulturološkim, političkim, gospodarskim, moralnim i intelektualnim čimbenicima. U knjizi nastojim po-nuditi nov pristup problematici koristeći modele kulturne i društvene povijesti, prvenstveno one razvijane pri istraživanju reformacije u europskoj historiogra-fiji. Za proučavanje, sređivanje i tumačenje povijesne građe koristio sam se ra-zličitim znanstvenim metodama i pomoćnim povijesnim znanostima, posebice kronologijom, geografijom i filologijom. Gdje god je to građa dopuštala, osim kvalitativnih metoda korištene su i kvantitativne metode. U proučavanju izvorne

4 Najznačajnija Scribnerova djela su: For the Sake of Simple Folk: Popular Propaganda for the German Reformation (1981), The German Reformation (1986), Popular Culture and Popular Movements in Reformation Germany (1987), The Reformation in National Context (1994), i Germany: A New Social and Economic History (1996).

15

Uvod

građe koristio sam metodu teološke i tekstološke analize, a pri kontekstualizaciji reformacije na hrvatskom prostoru u europski kontekst koristio sam kompara-tivnu metodu.

Definiranje i upotrebljavanje temeljnih pojmova

Povjesničari su tijekom istraživanja reformacije različito definirali i razumijevali pojedine pojmove koje su koristili. Radi jasnoće izlaganja i ispravnog razumije-vanja važno nam je na početku definirati u kojem značenju će se u radu koristiti ključni izrazi, kao što su: reformacija, protureformacija, katolička obnova, tradicija reformacije, protestantizam, luteranizam, kalvinizam, reformno učenje ili nauk.

Reformacija (lat. reformare, promijeniti, preobraziti) je duhovni pokret za obnovu doktrina i života crkve u Europi šesnaestoga stoljeća.5 Alister McGrath (2006, 85) ističe da je reformacija „pokret koji je Zapadnu crkvu želio vratiti biblijskim temeljima glede njenog sustava vjerovanja, morala i struktura“. Kao početak reformacije slovi javno objavljivanje Lutherovih6 Devedeset pet teza 31. listopada 1517, u kojima je iznio svoje argumente protiv trgovanja oproštajni-cama s pozivom na raspravu o naravi i upotrebi oproštajnica (Jambrek, 2007, 26).7 Izraz reformacija koristi se i za povijesno razdoblje od 1517. do 1618. godine.

Taj izraz ima više značenja. McGrath (2006, 88) ukazuje na četiri elementa uključena u definiciju reformacije: luteranstvo, Reformirana crkva ili „kalvini-zam“; „radikalna reformacija“, često nazivana „anabaptizam“, te „protureformaci-

5 Erwin Iserloh, izdavač četvrtoga sveska Velike povijesti Crkve (ur. Hubert Jedin) naslovljenoga Reformacija, katolička reforma, protureformacija i sastavljač njegova prvog dijela zapisao je u Predgovoru da je pisao povijest Crkve s katoličkog stajališta, u ekumenskom duhu (2004, V). U tekstu o uzrocima reformacije je zapisao: „Reformaciju koja bi dovela do rascjepa zapadno-ga kršćanstva nitko nije htio. Reformatori su htjeli reformu svima zajedničke Crkve. A kako je ta reforma zakazala i kod glave i kod udova, došlo je do loma. U tom smislu reformacija bi bila revolucionaran odgovor na promašenu reformu u 14. i 15. stoljeću. Uzrok tomu bila su, dakle, stanja i ponašanja koja je trebalo reformirati a ponajprije sve ono što je pravodobno reformi stajalo na putu“ (2004, 4).

6 Luther nije nikada koristio riječ reformacija kako bi opisao događaje u kojima je sudjelovao (Scribner, 1986, 2).

7 Latinska riječ reformatio imala je u uporabi u 16. stoljeću tri temeljna značenja. Prvo, značila je novi pravni kod ili skup statuta, primjerice „Reformacija imperijalnog grada Nuremberga 1484. godine“. Drugo, značila je restrukturiranje sveučilišnog studijskog kurikuluma (znače-nje koje je Luther najviše koristio). Treće je značenje bilo unutarnja reforma crkve (Scribner, 1986, 4).

16


ja“ ili „katolička reformacija“. Stoga on piše o luteranskoj, kalvinističkoj, radikal-noj i katoličkoj reformaciji (2006, 88-100) ili o Reformiranoj crkvi te luteranskoj, radikalnoj i katoličkoj reformaciji (2003, 5-11). On dijeli reformaciju na prote-stantsku i katoličku. David V. N. Bagghi (2000, 462) smatra da se različiti re-formacijski pokreti mogu svrstati u tri konfesionalne skupine: 1) protestantsku reformaciju, koja obuhvaća luteransku, reformiranu i anglikansku tradiciju; 2) radikalnu reformaciju, koja obuhvaća anabaptiste, duhovnjake i racionaliste; 3) katoličku reformaciju, koja uključuje reforme na temelju Tridentskog koncila i razvoj povezan s reformama nekih postojećih i osnivanjem novih redova.

Pri svakoj klasifikaciji reformacije treba imati u vidu povijesni kontekst re-formnih pokreta početkom šesnaestog stoljeća, koji su u Katoličkoj crkvi izazva-li pokret protureformacije. Stoga duhovne (uključujući kulturološke, političke i društvene) pokrete možemo razvrstati u dvije temeljne kategorije: reformaciju s jedne, a protureformaciju i katoličku obnovu s druge strane.

Povijesni razvoj reformacije uvjetovao je četiri tradicije:8 1) evangeličku ili lu-teransku tradiciju, 2) reformiranu ili kalvinsku tradiciju, 3) anglikansku tradiciju te 4) radikalnu ili anabaptističku tradiciju iz koje je kasnije proistekla tradicija slobodnih crkava (Jambrek, 2003, 13).9 U odnosu prema sekularnim vlastima re-formacija se dijeli na „magistratsku reformaciju“10 ili „glavnu struju reformacije“ u kojoj sudjeluju evangelička, reformirana i anglikanska tradicija te na radikalnu reformaciju.11

Protestantizam (lat. protestari, prosvjedovati, protiviti se) ima danas dva te-meljna značenja. To je u širem smislu naziv za crkve proizašle iz reformacije u še-

8 Svaka od ovih tradicija obogaćena je s barem nekoliko podtradicija. Tako se luteranska tra-dicija reformacije nekoliko desetljeća, od 1540-ih do 1580-ih, razvijala u dvije teološko-po-litičke stranke: filipisti, tj. sljedbenici Philippa Melanchthona zalagali su se za humanističko-luteransko teološko usmjerenje, a gnesioluterani poznati i kao vlačićevci ili flacijevci jer ih je predvodio Matija Vlačić Ilirik, zalagali su se za „čisto“ biblijsko teološko usmjerenje. U reformiranoj tradiciji reformacije možemo razlikovati Zwinglijevo i Calvinovo usmjerenje. Radikalnu tradiciju reformacije, primjerice, čini više usmjerenja: anabaptističko, duhovnjač-ko (spiritualističko) i antitrinitarijansko.

9 Na isti ih način dijeli i obrađuje Encyclopedia Britannica. Vidi u: „Christianity”, Encyclope-dia Britannica Online. http://www.eb.com:195/bol/topic?eu=108296&sctn=14, posjet 30. 10. 1999.

10 Evangelička, reformirana i anglikanska tradicija reformacije usvojile su obnovljenu doktri-reformacije usvojile su obnovljenu doktri- usvojile su obnovljenu doktri-usvojile su obnovljenu doktri- su obnovljenu doktri-su obnovljenu doktri- obnovljenu doktri-obnovljenu doktri- doktri-doktri-nu crkve, ali su još uvijek sa srednjovjekovnim rimokatoličanstvom dijelile ideal kršćanske države u kojoj su svi građani kršteni članovi jedne crkve s jednim vjerovanjem. Reformatori evangeličke tradicije reformacije smatrali su da je crkva podložna sekularnom djelovanju vla-sti, kao što su knezovi, magistrati i gradska vijeća. Magistrati su imali prava unutar crkve, a crkva se mogla oslanjati na vlast magistrata kako bi uvela disciplinu, ugušila herezu ili održala poredak (McGrath, 2006, 88).

11 Radikalni reformatori su osporavali prožimanje vlasti crkve i magistrata smatrajući da je re-formacija u skladu sa Svetim pismom tek dijelom dovršena. Vjerovali su da ne treba reformi-rati crkvu, već je treba uspostaviti na prastare apostolske temelje, a crkva i država moraju biti odvojene, teorijski i praktično.

17

Uvod

snaestom stoljeću.12 U užem smislu to je naziv za luteransku tradiciju reformacije. Izraz protestantizam potječe od prosvjeda nazvanog Protestatio (Prosvjed) koji je na Drugom državnom saboru u Speyeru 1529. objavilo šest njemačkih knezo-va i četrnaest gradova.13 Kako je na saboru zaključeno da se provede Wormski edikt (1521), kojim su Martin Luther i njegovi suradnici stavljeni izvan zakona, staleži koji su pod Lutherovim utjecajem provodili reforme otvoreno su ukazom Protestatio prosvjedovali protiv toga zaključka, braneći slobodu savjesti i prava vjerskih manjina (McGrath, 2006, 88).

Protureformacija je ukupnost aktivnosti Rimokatoličke crkve između 1545. i 1648. na sprečavanju širenja reformacijskih učenja. Potaknuta i natjerana refor-macijom Rimska je kurija nastojala provesti unutarnju duhovnu obnovu i zau-staviti reformacijsko učenje. Gotovo u isto vrijeme odvijala su se dva povezana i prožimajuća gibanja, katolička obnova i protureformacija.

Katolička obnova je pokret u Rimokatoličkoj crkvi s ciljem obnove crkve na temelju odluka Tridentskog koncila (1545-1563).

Tradicija reformacije (lat. traditio, od tradere – predati, uručiti) u ovoj knji-zi podrazumijeva ukupnost vjerskog učenja, propisa, običaja i pravila ponašanja koja su usmenom ili pismenom predajom, odgojem i obrazovanjem prenošena s generacije na generaciju.

Evangelik/ci je naziv za pripadnika/ke evangeličke ili luteranske tradicije re-formacije. Oprečan mu je naziv papist/i, koji se koristio za pripadnike Rimokato-ličke crkve, tj. sljedbenike rimskog pape.

Luteranizam je naziv za luteransku tradiciju reformacije. Izraze luteran, luterani, luteranski i luteranstvo koristili su Lutherovi protivnici14 kao pogrdu kojom su htjeli ocrniti Luthera i njegove suradnike kao osnivače nove crkve. Luther nije prihvaćao taj naziv, više je volio nazivati sebe evangelikom, a svoje pristaše evangelicima. Tek nakon Lutherove smrti njegovi sljedbenici prihvaćaju za sebe naziv „luterani“, kako bi se razlikovali od drugih skupina, primjerice filipista, kalvina i zwinglijevaca. Teolozi u Wittenbergu koristili su 1597. izraz „luteran“ kako bi definirali svoju crkvu.

12 U najširem smislu pojam protestantizam u sebi obuhvaća cijeli spektar nerimokatoličkoga za-padnog kršćanstva s različitim doktrinarnim svjetonazorima. No, nisu svi kršćani i kršćanske crkve nerimokatoličkoga zapadnog kršćanstva voljni biti uključeni u protestantizam, niti se pak neke protestantske crkve, primjerice anglikanska te neke luteranske i reformirane crkve, slažu kada se neke slobodne crkve smatraju protestantskim crkvama (Jambrek, 2003, 13).

13 Izraz protestant izvorno je politički izraz, odnosio se na one u Svetom Rimskom Carstvu koji su 1529. prosvjedovali protiv zaključka donesenih na Drugom državnom saboru u Speyeru (Scribner, 1986, 3).

14 Pogrdni izraz „luteran“ među prvima je koristio katolički teolog Johann Eck tijekom rasprave s Lutherom u Leipzigu (1519). Eck i ostali katolički teolozi slijedili su staru rimokatoličku tradiciju da se pojedina hereza imenuje po njezinu utemeljitelju. Tako su sljedbenici Luthera nazvani luteranima. Nadalje, protestantski staleži u Unutrašnjoj Austriji također nisu voljeli da ih se naziva luteranima, a na sebe su referirali kao na pripadnike augsburške vjeroispovi-jesti. Pojam „luteran“ smatran je pogrdnim, a 1578. godine optuživali su isusovce za pogrdnu upotrebu tog pojma (Štefanec, 2011, 166).

18


Kalvinizam je biblijsko-teološki doktrinarni sustav i pristup kršćanskom živ-ljenju nazvan po utjecajnom francuskom teologu Jeanu Calvinu (1509-1564). Kalvinizam je i naziv za reformiranu tradiciju reformacije, a vjernici koji prihva-ćaju kalvinizam često se nazivaju kalvinima.

Izričaj „reformno učenje ili nauk“ odnosi se na sveukupnost učenja ukorije-njenog u Svetome pismu s praktičnom primjenom u bogoslužju i bogoštovlju te svakodnevnom vjerničkom življenju.

Imena i prezimena osoba s hrvatskog prostora koristim na hrvatskom jeziku, a pri prvom spominjanju u zagradi ili bilješci navodim njihova imena i prezimena kako su zabilježena u povijesnim izvorima, primjerice Grgur Franković (Gregory Frankovith, Gergely Frankovics, Frankovith Gergely, Szigethij Franchouit Gergely Doctor). Imena i prezimena osoba iz drugih zemalja nastojim koristiti u njihovu izvornom obliku, s tim da pri prvom spominjanju navodim i druge oblike njihova imena i prezimena. Kod pisanja imena i prezimena osoba iz drugih zemalja činim iznimku kod udomaćenih imena i prezimena koja koristim onako kako su udoma-ćena, a pri prvom spominjanju navodim i sva ostala, primjerice Ivan Ungnad (Hans Ungnad, Hans Ungnad III. von Weissenwolf, Hans Ungnad von Sonnegg).

Nazive mjesta s hrvatskog prostora navodim na hrvatskom jeziku, a u zagra-dama donosim nazive kako su zabilježeni u povijesnim izvorima. Nazive mjesta s drugih povijesnih prostora navodim na jeziku dotičnog prostora, a u zagradama navodim korištene nazive na drugim jezicima. Kod nekih udomaćenih naziva mjesta s drugih prostora koristim naziv onako kako je udomaćen, a pri prvom spominjanju navodim i sve ostale nazive, primjerice Željezno (Eisenstadt), Sveti Križ (Deutschkreutz, Németkeresztúr, Kerestur).

Pojmovi kao „Mađari“, „Austrijanci“, „Nijemci“, „Slovenci“, odnose se na lju-de s ugarskim, njemačkim ili slovenskim imenima i prezimenima, podrijetlom iz austrijskih zemalja pod nasljednom habsburškom vlašću, s prostora Svetog Rim-skog Carstva i Ugarskog Kraljevstva.

Izvori i literatura

Većina izvora za povijest reformacije u hrvatskim zemljama objavljena je u nje-mačkoj, austrijskoj, slovenskoj, talijanskoj i mađarskoj historiografiji. Tek manjim dijelom koristio sam se neobjavljenim izvorima iz Središnjeg državnog arhiva u Stuttgartu Zemaljskog arhiva Baden Württemberga (Landesarchiv Baden Wür-ttemberg – Hauptstaatsarchiv Stuttgart), Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Mađarskog državnog arhiva u Budimpešti (Magyar Országos Levéltár).

Objavljeni izvori uključuju pisma i spise reformatora, zapisnike, zakone,

19

Uvod

uredbe, odluke i presude te predgovore knjigama. Korespondenciju hrvatskih, slovenskih i njemačkih reoformatora objavio je 1874. godine Ivan Kostrenčić u Beču, pod naslovom Urkundliche Beiträge zur Geschichte der protestantischen Li-teratur der Südslaven in den Jahren 1559-1565, a korespondenciju između vojvo-de Kristofa Württemberškoga i Petra Pavla Vergerija objavili su 1875. Eduars von Kausler i Theodor Schott u knjizi Briefwechsel zwischen Christoph, Herzog von Württemberg, und Petrus Paulus Vergerius / gesammelt und hrsg. Theodor Elze je 1897. u Tübingenu objavio Trubarova pisma, Primus Trubar Briefe. U novije vrijeme pisma slovenskih protestanata objavio je Jože Rajhman u dva djela: Pisma slovenskih protestantov (1986b) i Pisma Primoža Trubara (1986c). Pisma hrvat-skih protestanata pabirčimo u nekoliko djela. Tako je, primjerice, Alojz Jembrih objavio korespondenciju (u transkripciji i prijevodu na hrvatski) povodom odla-ska Stipana Konzula iz Regensburga u propovjedničku službu u Željezno (Eisen-stadt) na poziv Hansa von Weißpriach (Jembrih, 2007, 327-351)15; Sandor Payr (1910) objavio je prijepis korespondencije ugarskih reformatora, među kojima je i pismo Mihaela Starina (29-30), Gašpara Dragonića (32-33), Jurja Međimurca (135-136), Stjepana Klasekovića (146-147), Stjepana i Jurja Zvonarića (158-159) i Jurja Fistrovića (174); a Friedrich Adolpho Lampe (1728) objavio je pismo Mi-haela Starina i Samuela Pathaija, koja su postala ključna za razumijevanje razvoja reformacije na Baranjsko-slavonskom području. Radoslav Lopašić (1885) obja-vio je dvadeset pet prijepisa dokumenata povezanih s reformacijom u Istarsko-kranjsko-hrvatskom području.

Reformatori koji su djelovali u hrvatskim zemljama objavili su, prema mo-jim spoznajama, sto jedanaest djela. Više od pola tih djela izvorne su teološke ili filozofske rasprave napisane na hrvatskom, latinskom, njemačkom, mađarskom i talijanskom jeziku. Ostatak djela čine prijevodi spisa vodećih europskih refor-matora, posebice njemačkih, te ključni reformni dokumenti, poput katekizama i vjeroispovijesti. Sačuvana djela reformatora djelatnih na hrvatskome tlu u še-snaestom i sedamnaestom stoljeću nalazimo u brojnim knjižnicama u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Kako se u posljednjih nekoliko godina u svijetu snažno razvila digitalizacija knjiga, mnoge od tih knjiga skenirane su i dostupne u digitalnom obliku.16 Većina djela europskih reformatora digitalizi-rana je u Münchenskom centru za digitalizaciju pri Bavarskoj državnoj knjižnici (Münchener DigitalisierungsZentrum, Bayerische StaatsBibliothek) i dostupna na

15 Neka od tih pisama Jembrih je objavio u Dodatku pretiska prvog dijela Parvi del postile Joha-nna Brencza objavljene u Regensburgu 1568. godine u prijevodu Stipana Konzula i Antuna Dalmatina. Pretisak je objavljen 1993. godine pod nazivom: Antun Dalmatin i Stipan Konzul. Postilla, 1568., (Pazin, IKD „Juraj Dobrila”).

16 Mnoge od starih knjiga mogu se nabaviti preko portala Google Books (http://books.google.com). Trinaest knjižnica iz osam europskih zemalja pokrenulo je 2006. godine projekt EOD (eBooks on Demand) koji omogućuje kupnju digitalnog oblika bilo koje knjige od 1500-te do 1900-te godine. Knjigu na zahtjev digitaliziraju u knjižnici i dostavljaju naručiocu u roku od nekoliko dana u PDF formatu.

20


portalu knjižnice.17 Djela hrvatskih reformatora pronašao sam u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici (NUK) u Ljubljani, Nacionalnoj knjižnici Széchényi u Budimpešti (Országos Széchényi Könyvtár), Herzog August Bibliothek u Wolfenbüttelu, Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču (Österreic-hische Nationalbibliothek), na Odjelu za rijetke knjige i rukopise Danske Kraljev-ske knjižnice (The Royal [Danish] Library, Department of Manuscripts & Rare Books), te u Beinecke zbirci rijetkih knjiga i rukopisa Knjižnice Sveučilišta Yale (Beinecke Rare Book and Manuscript Library of University of Yale) u SAD.

Istraživači starije hrvatske književnosti priredili su i objavili niz protestant-skih djela šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća.18 Djela baranjskih reformatora Petera Kákonyija i Mihaela Starina objavio je 1886. Áron Szilády u ediciji Régi magyar költök tára.

Franjo Bučar je početkom dvadesetoga stoljeća potaknuo proučavanje hrvat-ske protestantske književnosti i povijesti. Od 1910. do 1938. godine objavio je niz djela, koja uglavnom osvjetljavaju reformaciju u Istarsko-kranjsko-hrvatskom području, a tek djelomice u Međimursko-prekmursko-ugarskom području, koja predstavljaju vrijedan povijesni i kulturni doprinos, no zahtijevaju kritički osvrt i nadopunu. Njegova knjiga Povijest hrvatske protestantske književnosti, tiskana 1910. godine19, još i danas je jedina povijest hrvatske protestantske književno-

17 Digitale Bibliothek (http://bsb-mdz12-spiegel.bsb.lrz.de/~mdz/index.html?c=autoren_index &l=de&projekt=).

18 Stjepan Damjanović je priredio pretisak i napisao pogovor za Glagoljsku i ćirilsku Tablu za dicu u izdanju Sveučilišne naklade Liber (Zagreb, 1986). Alojz Jembrih je priredio pretisak i napisao pogovor za Katekizam probni mali glagoljski (IKD „Juraj Dobrila”, Pazin, 1994), Katekizam glagoljski (IKD „Juraj Dobrila”, Pazin, 1994), Katekizam latinički (IKD „Juraj Do-brila”, Pazin, 1991), Prvi del Posztile (IKD „Juraj Dobrila”, Pazin, 1993), Beneficium Christi: Govarenje vele prudno (IKD „Juraj Dobrila”, Pazin, 1996), Duševne pesne (IKD „Juraj Dobrila”, Pazin, 1990), Drugu knigu duševnih pesan (IKD „Juraj Dobrila”, Pazin, 1990) te Prvi i Drugi del Novoga testamenta (glagoljički i ćirilički) (Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“, Zagreb, 2007). Prijepis prve hrvatske protestantske knjige Rasgovaranje meju papistu i jednim luteran (Razgovaranje) priredio je M. Valjavec prema prijepisu Šime Ljubića i objavio ga u Starinama JAZU (knjiga XVII, Zagreb, 1885). Matica hrvatska je tiskala prijepis Razgovaranja u Zbor-niku proze XVI. i XVII. stoljeća (Zagreb, 1972). Pretisak i transkripciju djela Razgovaranje meju papistu i jednim luteran(om), tiskanim 1555. g. priredili su i pogovore napisali Alojz Jem-brih i Stanko Jambrek (Zagreb: Bogoslovni institut i Nacionalna sveučilišna knjižnica, 2005). Prijepis knjige Edna kratka summa nikih prodik od tlče objavio je Franjo Fancev kao prilog članku „Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI. vijeka” (Rad JAZU, knjiga 214, str. 99-112). Vatroslav Jagić je u Beču 1897. objavio prijepis knjige Vsih prorokov stumačenje hrvatsko. Borislav Arapović je priredio preslik i napisao studiju o knjizi Proroczi MDLXIIII. Prvotisak Proroka Staroga Zavjeta na hrvatskom jeziku: studija i preslik (Mostar: Sveučilište u Mostaru, 2002.). Teološki fakultet „Matija Vlačić Ilirik“ objavio je 2007. pretisak glagoljičkoga Novoga testamenta iz 1562/63., te 2008. godine pretisak ćiriličkoga Novoga testamenta iz 1563. godine. Oba pretiska priredio je Alojz Jembrih.

19 Pretisak je objavljen 1996. godine u izdanju „Logosa” iz Daruvara i Instituta za duhovnu kul-turu u Zagrebu.

21

Uvod

sti. Bučar je sakupio, a Franjo Fancev nadopunio i sredio Bibliografiju hrvatske protestantske književnosti, bez koje se ni danas ne može zamisliti proučavanje protestantske književnosti. Za ono doba (1938. godina) bila je to najpotpunija bibliografija koju bismo danas trebali ispraviti i nadopuniti novim nalazima knji-ga hrvatskih reformatora i europskih reformatora koji su djelovali u hrvatskim zemljama i među iseljenim Hrvatima. Bučar se uvelike oslanjao na djela Elzea (1880; 1887; 1897; 1901), Schnurrera i Losertha. Christian Friedrich Schnurrer je 1799. objavio monografiju Slavischer Bücher-druck in Würtemberg im 16. Jahr-hundert, u kojoj piše o Trubarovim slovenskim i hrvatskim knjigama u Urachu. U istraživanju reformacije u Kranjskoj i ostalim austrijskim Nasljednim Zemljama temeljna su i nezaobilazna djela Johanna Losertha (1898; 1906; 1907a; 1907b). Na njega se oslanjaju slovenski povjesničari, posebice Josip Gruden (1910).

Izuzetno su mi u istraživanju pomogla djela Sándora Payra o povijesti evan-geličke tradicije reformacije u Ugarskoj, koja uključuju Međimurje i reformna zbivanja među Hrvatima doseljenim u zapadnu Ugarsku. O reformiranoj tradi-ciji reformacije u Ugarskoj pisali su Friedrich Adolf Lampe, Áron Szilády, Imre Révész, Jenő Zoványi i László Keveházi.

Istraživanje povijesti reformacije u hrvatskim zemljama zahtijevalo je i kon-zultaciju raznih djela iz povijesti i teologije njemačke i švicarske reformacije, djela iz kulturne povijesti, osobito onih koja su se bavila tiskarstvom te kultur-nom i vjerskom promidžbom. U području teologije pomogla su mi djela Martina Luthera, Philippa Melanchthona, Matije Vlačića Ilirika, Ulricha Zwinglija, Jeana Calvina, Johanna Brencza i Heinricha Bullingera. Za uvid u kulturnu povijest bila su nezamjenjiva djela Petera Burkea (1978; 1991) i Roberta Scribnera (1986; 2001).

Na kraju, u identificiranju knjiga hrvatskih reformatora i reformatora djelat-nih u hrvatskim zemljama pomogao mi je Drugi svezak Popisa starih mađarskih knjiga (Régi magyar könyvtár, II dik kötet [RMK II]) koji je priredio i objavio 1885. u Budimpešti Károly Szabó, te internetski Popis starih mađarskih knjiga (Elektronikus Régi Magyar Könyvtár [eRMK])20 Nacionalne knjižnice Szcéhényi u Budimpešti (Országos Széchényi Könyvtár). Ovaj popis objedinjava prvi i dru-gi svezak Popisa starih mađarskih knjiga (Régi magyar könyvtár – RMK) i Popis ranih mađarskih tiskanih djela I. 1473-1600 (Régi Magyarországi Nyomtatványok I. 1473-1600 [RMNy I]) koji sadrži tiskana djela do 1601. godine u Ugarskoj na bilo kojem jeziku te knjige tiskane drugdje u cijelosti ili djelomice na mađarskom jeziku. Régi Magyarországi Nyomtatványok II. 1601-1635 [RMNy II] sadrži popis knjiga tiskanih od 1601-1635. godine, a Régi Magyarországi Nyomtatványok III. 1636-1655 [RMNy III] popis knjiga tiskanih od 1636-1655. godine.

20 Nalazi se na internetskoj adresi: http://www.arcanum.hu/oszk/lpext.dll/eRMK/1f0f?f= templates&fn=main-h.htm&2.0

22


1

Karta 4: Područja reformacije

Osnovne informacije o knjizi:

- 464 stranice + 8 stranica priloga u boji- 608 podtekstnih bilježaka (fusnota)- više od 1000 uputnica unuta teksta- 70 slikovnih prikaza- 3 priloga teksta iz 16. stoljeća- 8 autorskih karata u boji- 1 grafički prikaz reformacije u boji

reformacija u hrvatskim zemljama u europskom kontekstu...reformacija u hrvatskim zemljama u...

Documents