DNEVNIK ČITANJA ( Redovnica, Denis Diderot)

Djelo predstavlja životnu priču junakinje Suzane Simonin, koju ona pripovijeda markizu

Crosmairu u vidu pisma. Ona ga najprije upoznaje sa svojim ranim godinama; govori mu o tome

kako se razlikovala od svojih dviju sestara i da je to ostavilo negativne posljedice za nju.

(...) Svakako sam bila tjelesno i duševno vrijednija od svojih sestara i nadvisivala ih karakterom i

darovitošću (...)1

Međutim, usprskos njenim kvalitetima roditelji je nisu voljeli kao njene dvije sestre te su odlučili

da je pošalju u samostan pošto se jedan od udvarača njene sestre počeo, zapravo, zaljubljivati u

nju. Simonin je imala tada šesnaest i pol godina i protivil se odlazku u samostan.

Iako je bila pametna i snalažljiva, časna sestra ju je uspjela nagovoriti da u samostanu ostane dvije

godine, a u međuvremenu će moliti njene roditelje da joj se smiluju.

(...) Ah, gospodine kako su prepredene te glavarice samostana! Ne možete to ni zamisliti! (...)

I to radi hiljadu talira koji pritječu njihovu samostanu. Evo razloga zbog kojeg one lažu cijeli svoj

život i pripremaju mladim, nevinim djevojkama očaj koji će trajati četrdeset, pdeset godina, a i

možda vječnu propast (...)2

Iako se nije htjela zaredeti to je ipak odlučeno: U međuvremenu su odredili dan polaganja

mog zavjeta: poduzeli su sve da dobiju moj pristanak: ali kad su vidjeli da ga uzalud traže, odlučili

su obavit sve bez mog pristanka.3

Zbog njene odluke zatvorili su je u samicu te govorili da đavo govori iz nje svaki put kada

je odbijala reći da.

Isto zlo dolazi ili od Boga koji nas iskušava, ili od đavla koji nas napastuje.4

1 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.7.2 Isto. Str.10.3 Isto. Str.16.4 Isto. Str. 17.

2

Ceremonija zaređenja izgledala je ovako: (...) ali oni su vidjeli mladu umiruću žrtvu koju nose na

oltar, i sa svih strana čuli su se uzvici i jecaji, no uvjerena sam da među njima nisu bili od moga

oca i majke (...)5

Svaki put kada bi rekla „Ne“ na njihova pitanja, oni mjesto nje odgovarali sa „da“. Nakon skandala

kojeg je izazvala vraćaju je njenoj kući, gdje je zatvaraju u sobu da samuje. Simonin saznaje da je

ona nije zakonito dijete svoje majke i da je to razlog prezira njene majke i očuha prem njoj. Otac

Serafino je savjetuje da se zaredi jer je to jedini način da okaje majčine grijehe i da ostane

zaštićena kada joj roditelji umru jer neće imati ništa od nasljedstva te da na svoje sestre ne računa

u budućnosti. Osim toga gospođice gorak je kruh koji se prima.6

Simonin je odlučila radi majke da se zaredi: Postat ću redovnica; kad je već suđeno da

budem nesretna, svejedno je gdje ću to biti.7

Odveli su je u samostan Longchamp gdje je postala ljubimica glavarice kako zbog pjevanja i

sviranja tako i zbog svojih vrlina. Uskoro se u gotovo nesvjesnom stanju zaredila. Položila sam

zavjet, ali se toga uopšte ne sjećam, i postala sam redovnicom nedužno kao što sam postala

kršćankom(...)Ali trebalo bi znati da li je čovjek svjestan tih dijela i da li u njima sudjeluje onako

kako se to čini(...) 8Nakon njene smrti došla je nova glavarica koja otvoreno izražava mržnju

prema njoj i tu počinju njene patnje. Nova glavarica, naprotiv, poslala je svakoj redovnici njenu

pokornu košulju i buč i oduzela nam Stari i Novi zavjet. Ljubimci prijašnjih režima nikada nisu

ljubimci režima koji slijedi(...)9

Budući da je Suzana odbila da izvršava sva ta naređenja, glavarica ju je počela kažnjavati

te nagovarati i druge sestre da je ignorišu i muče. Njena prijateljica Ursula preuzela je od nje

pismo koje je sestra sastavila i poslala ga advokatu Manoriju koji je za Suzana bio jedina nada za

izbavljenje. Kada je to saznala glavarica samostana po svršetku službe božje polegle su je u lijes

usred kora; smjestile su pored nje svijećnjake i škropionicu; pokrile je mrtvačkim sandukom i

služile misu za pokojnike, nakon koje je svaka redovnica pri odlsku poškropila svetom vodicom

izgovarajući riječi: Requiescat in pace.

5 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.19.6 Isto. Str.24.7 Isto. Str.25.8 Isto. Str.38.-39.9 Isto. Str.42.

3

Treba razumjeti samostanski govor da se shvati kakva se prijetnja krila u tim posljednjim

riječima.10

Uskoro su je sve sestre izbjegavale, čak se i plašile te podmetale razne zamke da je

povrijede; uskraćivale su joj odjeću, hranu; zabranjivale da se moli; oduzele molitvenik, krunicu,...

U samostan je došao arhiđakon da ispita šta se događa pa su je ostale sestre pokušale

predstaviti kao opsjednutu đavolom što im nije pošlo za rukom. Suzana im se požalila na uvjete u

kojima se nalazi .

Skrušeno sam molila kad su se u mojoj ćeliji pojavili arhiđakon, njegova dva pratioca i glavarica.

Rekla sam vam već da u mojoj sobi nije bilo ni tapeta, ni stolice, ni klecala, ni zastora, ni

strunjače, ni pokrivača, ni plahta, ni bilo kakve posude, vrata se nisu dala zatvoriti, na prozorima

nije bilo gotovo ni jednog cijelog stakla.11

Kada je arhiđakon vidio stanje u kojem se nalazi, naredio je da joj se sve vrati. Iako joj je

bila vraćena sloboda, ipak, proces se slabo razvijao, tačnije, nije bio uspješan. Glavarica ju je

natjerala da obnovi zavjet. Ubrzo je umrla sestra Ursula.

Međutim, usprskos gubitku slučaja, Manouri je uspio da premjesti Suzanu u drugi samostan.

Neću steći slobodu, ali ću pomijeniti zatvor, a to ipak nešto znači. Prvi sretni događaj rađa u nama

nadu za drugi, i tu je možda začetak poslovice da sreća ne dolazi nikada sama(...)

Tako sam stigla pred vrata svog novog zatvora. Glavarica mi dođe u susret raširenih ruku, zagrli

me, primi me za ruku i odvede u veliku samostansku dvoranu, kamo su neke sestre već bile stigle

prije mene, a druge su pridolazile. Ta glavarica zove se sestra...Ne mogu se odreći želje da vam je

opišem. Ona je mala, okrugla žena, ali brza i živih pokreta; glava joj ni časa ne miruje; na njenoj

odjeći je uvijek nešto u neredu; lice joj je prije lijepo nego ružno,...12

Nova glavarica je odmah pokazala veliku ljubav prema Suzani, međutim, zbog svoje

nastranosti to joj je samo priuštilo nove nelagodnosti.

Međutim bila je podigla svoj ovratnik i stavila moju ruku na svoje grudi; ona je šutjela i ja

također; činilo se da osjeća veliko zadovoljstvo. Molila ja da je poljubim u čelo, obraze, oči, usta,

i ja sam je poslušala. Mislim da nije bilo ništa zlo u tome. Međutim njen užitak je rastao. Sretna

sam što na tako nevin način povećavam njenu sreću, ja sam joj dalje ljubila čelo, obraze i usta.

10 Isto. Str.60.11 Isto.87.12 Isto.109.

4

Ruka koju je bila položila na moje koljeno prelazila je preko cijelog mog odijela, od vrha nogu do

struka, pritiskajući me čas na jednom čas na drugom mjestu.13

Suzana nije bila jedina koju je glavarica iskorištavala na ovaj način, sestra Tereza je bila prethodna

ljubimica i pošto ju je glavarica zamijenila Suzanom zapala je u patnje i tugovanje.

Pošto je mislila da ne radi ništa loše Suzana je sve ispričala na ispovijedi, pa joj je pater

Lemoine savjetovao da je se kloni i izbjegava.

(...) zapovijedam vam da izbjegavate glavaricu, da odbijate njema milovanja, da nikada ne ulazite

u njenu sobu, da zatvarate pred njom svoja vrata, naročito noću, ...14

Uskoro se glavarica razbolila jer joj je Suzana uskratila ljubav.

Glavarica, kojoj nisam mogla pomoći ni prestati je žaliti, prešla je postepeno iz tuge u pobožnost,

a iz pobožnosti u mahnitost(...) Uskoro je postala šutljiva, govorila je samo „da“ ili „ne“. Šeće se

sama; odriče se jela; krv joj se zagrijava; obuzima je vrućica, a nakon vrućice slijedi buncanje.15

Na nagovor novog ispovijednika, Suzana je odlučila da pobjegne, ali se bijeg zakomplicirao jer se

kočijaš nije pridržavao uvjeta pa ju je odveo u kuću gdje je vladala prostitucija. Međutim, Suzana

je uspjela pobjeći i zaposliti se kao pralja. Suzana moli markiza Croismarea da joj se smiluje.

Izvadak iz Grimmove „ Književne korespondencije“, iz godine 1770. kao intertekst i dijalogizam

13 Isto.125.14 Isto. 152.15 Isto. 165.

5

Uzmemo li u obzir inertekstualnost, te tumačenje djela nezavisno od njegovog autora

onda bismo slobodno mogli reći da je ovaj odjeljak ustvari dio cijelog djela i možemo ali ga i ne

moramo zanemariti. Naprotiv, djelo dobija dodatnu kako komičnu, tako i inovativnu notu. Zbog

svog obika, epistolarnog, djelo predstavlja oblika dijaloga, u

svakom smislu te riječi; samo djelo je odgovor na događaj koji se ili zaista desio ili je proizvod

nečije mašte o mladoj redovnici koja je pobjegla iz samostana: (...) govorilo se o nekoj mladoj

redovnici iz Longchampa što je sudskim putem tražila odrješenje od zavjeta, na koje su je bili

prisilili njeni roditelji.Ta sirota samostanka toliko je zanimala našeg markiza da se založio za

nju kod svih savjetnika pariškog lamenta (...) Gospodin Diderot odlučio je da iskoristimo taj

događaj. Zamislio je da je dotičnoj redovnici sreća bila sklona i da se spasila iz samostana, pa je

u njeno ime pisao gospodinu de Croismareu moleći ga za pomoć i zaštitu. Nismo ni sumnjali da

ćemo ga vidjeti ako pritječe u pomoć svojoj redovnici (...) 16

Grimm dalje kaže: (...) jer to je bila najokrutnija satira koja je ikad napisana o samostanima;

ona je bila to opasnija što je prvi dio sadržavao samo pohvale; njegova mlada redovnica bila

anđeoski pobožna i čuvala je u svom priprostom srcu najiskrenije poštovanje za sve što su je

naučili poštovati.17

Budući da je prema Bahtinu govor uvijek dijalog, tako i ovo djela ima svoj odgovor, a to

je Grimmova priča o tome šta se zaista desilo, osim toga Grimm je sakupio i pravu

korespondenciju između imaginarne Suzane i pravog Croismarea. Postavlja se pitanje da li je i

sam lik Croismarea postao fikcija, da li je taj čovjek nesvjeno uvučen u svijet nerealno pišući

svoja pisma. Čini nam se da Diderotov postupak predstavlja pravu invaziju na realnost, da

fikcija nalazi pukotine kroz koje se provlači i bez našeg pristanka uvlači u svoj svijet.

Ako bismo to mogli usporediti sa današnjim stanjem, mogli bismo doći do zaključka da

posredstvom interneta možemo biti uvučeni u bilo kakav tuđi irealan svijet, kako svojim

tekstom, slikom, snimkom i zvukom, možemo biti korišteni za koketiranje sa nestvarnim.

Iz „stvarne“ korespondencije saznajemo da je Suzana umrla, a to nam javlja gospođa

Madin, koja je također stvarna osoba i na čiju su adresu zaista stizala pisma. Nakon nekog

vremena markizu je bilo objašnjeno o kakvoj se prevari radi.

Pismo

gospođe Madin markizu Croismareu

16 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.183.17 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.183

6

Dragoga djeteta više nema; njene su muke svršile; a naše će još možda dugo trajati. Ona je

prošle srijede, između tri ili četiri sata ujutro, prešla sa ovoga svijeta na onaj koji nas očekuje

(...)

Moreau-Madin

10. svibnja 1760.18

Pismo

Markiza Croismarea gospođi Madin

Znam, gospođo, što za osjetljivo srce znači gubitak bića kojemu je bilo privrženo i gubitak

sreće da ga može obasipati dobročinstvima; naša draga gospođica za kojom danas tuhujete;

zaslužila ih je svojom nesrećom i svojom ljubaznošću (...)

18. svibnja 1760.19

Stavovi prema crkvi

18 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.206.19 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.208.

7

Budući da je bio enciklopedista, istinski predstavnik materijalizma, racionalizma i

prosvjetiteljstva, Diderot je Redovnicu za osudu svakog iracionalnog i suludog ponašanja što je

bilo i zaređivanje mladića i djevojaka. O njegovim stavovima najbolje govori slijedeći tekst:

Zar su samostani tako bitni za ustrojstvo države? Zar je Isus Kirst osnovao redovnike i

redovnice? Zar crkva nikako ne može biti bez njih? Čemu zaručniku trebaju tolike lude djevice, a

ljudskom rodu tolike žrtve? Zar se nikada neće osjetitit potreba da se suze otvori tih ponora u

kojima nestaju budući naraštaji? Zar sve te samostanske molitve iz navike vrijede koliko vrijedi

novčić koji se iz milodrđa daje siromahu? Da li bog koji je stvorio čovjeka kao drušveno biće,

dopušta da se on zatvara u samostan? Da li bog, koji ga je stvorio tako nestalnim, tako slabim,

može odobriti nepromišljenost njegova zavjeta? Može li te zavjete koji su protivni općim

prirodnim nagonima, poštovati itko osim zakržljalih stvorenja, u kojima je klica zdrava nagona

uvenula i koja bi se s punim pravom mogla svrstati među čudovišta kad bi nam naše obrazovanje

dopuštalo da tako lako i tako dobro upoznamo čovječiju nutrinu kao njegovu vanjštinu? A sve te

tužne ceremonije koje se vide za vrijeme zaređivanja i polaganja zavjeta, kad se neki muškarac

ili neka žena posvećuju samostanskom životu i nesreći, obustavljaju li one životne funkcije? Ne

bude li se one, naprotiv, u miru, stezi i dokolici sa žestinom koja je nepoznata u svijetu, gdje

ljude zakuplja mnoštvo zabava?(...) Gdje su noći remećene jecajima, dani puni suza (...) Gdje

bol i neraspoloženje uništava sve drušvene kvalitete? Na mjestu gdje nema ni oca, ni brata, ni

sestre, ni rođaka, ni prijatelja? (...) Gdje boravi odvratnost, mržnja i hirovitost? Gdje su strasti

koje u tišini tinjaju?(...) samostan je kaljuža u koju se baca izmet društva (...)20

Iz svega navedenog jasno je da su Diderotovi stavovi prema crkvi negativni, međutim, ti

stavovi ne potiču iz neke neobjašnjive mržnje ili prezira, on nam tačno daje razloge, on nas

upućuje u duhu racionalizma da se zaređivnje protivi čovjekovoj prirodi. To je sasvim

zdravorazumsko i prihvaljivo objašnjenje.

Diderot je bio očito veoma pažljiv prilikom građenja lika jer Suzana je pobožna, mirna i

neiskvarena, tako da onima koji bi opovrgavali ono što se nalazi u djelu ostavlja sasvim malo

prostora ili gotovo nikako za neke protustavove. Ona ne bježi iz crkve jer se zaljubila, jer je

20 Redovnica, Denis Diderot, Matica hrvatska., Zagreb 1960., str.89.-90.

8

poludjela, ohola, pokvarena, zanesena, ona sasvim razumno govori da joj je dosadno i protiv

njene prirode.

Bilješka o piscu

Rođen je 1713. god. u Langresu. Izbačen iz kuće počinje se baviti prevođenjem sa

engleskog. Upravo u prevodilačkom poslu rodila mu se ideja o Enciklopediji, tom velebnom

9

djelu koje je danas već sinonim za nalet i afirmaciju građanske misli u Francuskoj, za

francusku revoluciju. Prvo djelo mu je bilo „Ogled o zasluzi i vrlini“. Iduće godine izlazi

djelo „Filozofske misli“. Odlukom Parlamenta djelo je bilo spaljeno. Zatim piše „ La

promenade du sceptique“ te „De la suffisance de la religion naturelle“, ali ne objavljuje ova

djela. 1749. piše djelo „ Pismo o slijepima ...“ i odlazi u zatvor. Prvi svezak „Enciklopedije“

pojavio se 1750. Služi se ezopovskim načinom izaražavanja, a nova materiijalistička misao je

prisutna. Jezuiti 1572. zabranjuju „Enciklopediju“, ali već 1753. „Enciklopedija“ nastavlja s

izlaženjem. 1577. jezuiti ponovo zadaju udarac. Osmi svezak izlazi već 1759. i razašilje se

pretplatnicima krišom. 1762. napokon, prosvjetiteljstvo pobjeđuje nakon skandala jezuita

Lavaletta i progonom Loyolina. Do 1771. razaslat će još 6 svezaka, tabli i karata. Iako je bila

kolektivno „Enciklopedija“ je u prvom redu bila njegovo djelo. Od ostalih dijela značajni su

„La religiuse“, „Le neveu de Rameau“, čuveni dijalog. Od filozofskih dijela značajni su:

„ Suite de l’apologie de M. l’abbe de Prades“, i „ de l’inerpetation de la nature“.

Također piše osvrte na pariške izložbe. Šezdesetih godina piše ponovo filozofska djela. U

posljednjih desetak godina svoga života piše roman „ Jacques le fataliste“ ,dramu „ Est-il

bon, est-il mechant?“ i konačnu redakciju njegova poznata djela „ Paradoxe sur la

comedien“. Umro je 1784. god.

10

Sadržaj

Sadržaj djela

2

Izvadak iz

Grimmove

„ Književne

korespondencije“

, iz godine 1770.

kao intertekst i

dijalogizam 6

Stavovi prema

crkvi 8

Bilješka o piscu

10

Sadržaj 11