SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKIH I ODGOJNIH

ZNANOSTI

STUDIJ RAZREDNE NASTAVE

Seminarski rad

Psihologija dječjeg crteža

Prvi dječji crteži ljudske figure

Mentor: mr. art. Vesna Sušac

Student: Andrijana Barbarić

Mostar, veljača, 2014.

Sadržaj:

1. Uvod ......................................................................................................... 3.

2. Prvi dječji crteži ljudske figure ................................................................. 4.

3. Prvi crteži koji nešto prikazuju ................................................................. 6.

4. Linije ......................................................................................................... 8.

5. Korištenje crteža u dijagnostičke svrhe .................................................... 10.

6. Zaključak .................................................................................................. 12.

7. Literatura .................................................................................................. 13.

2

Uvod

Dječji crtež je jedna od metoda kojom pokušavamo dokučiti djetetov unutarnji svijet. Razvoj

dječjeg crteža može dati mnogo informacija o razvoju i potrebama djece. Neki testovi

inteligencije se baziraju na slici, tj. crtežu ljudske figure, čije procjena posredno govori o

intelektualnim sposobnostima djeteta.

Dječji nam crtež može reći puno toga. On govori o kognitivnom razvoju djece, o njihovim

motoričkim sposobnostima, okulomotornoj koordinaciji, o načinu na koji vide i doživljavaju

svijet, ukazuje na emocionalna stanja djece, trenutne interese i preokupacije. Od početnog

šaranja preko formiranja prvih prepoznatljivih likova, do detaljnijih prikaza raznih motiva,

dječji crtež sazrijeva zajedno s djetetom.

Između godine i godine i pol, djetetu koje polako postaje sve samostalnije kroz otkrivanje

svijeta prvim koracima, riječima, možemo ponuditi deblju pastelu i pokazati na koji način

može ostaviti trag na papiru. Ova prva imitacija šaranja prerasti će s vremenom u spontano

šaranje u dobi od otprilike 18 mjeseci. Prvo šaranje za dijete nije ništa više od ugodne

kinestetičke aktivnosti, a anatomski najprirodniji pokret je kružan pa su prva šaranja

sastavljena od mnoštva kružnih petlji.

S dvije godine djeca uglavnom mogu imitirati i povlačenje ravne crte, a uskoro će razlikovati

i horizontalnu i vertikalnu crtu. Prvi krugovi u fazi šaranja izgledati će kao duge kružne petlje,

a u dobi od otprilike 3 godine dijete će moći nacrtati više-manje pravilan, zatvoren krug, o

čemu ćemo više vidjeti u ovom radu.

3

Prvi dječji crteži ljudske figure

Dječji likovni izraz ili dječji crtež je sredstvo komunikacije između djeteta i okoline. Većini

djece crtanje predstavlja ugodnu aktivnost. Crtajući, dijete sazrijeva. Postoji nekoliko faza u

razvoju dječjeg crteža.

„U većini periodizacija dječjeg likovnog izražavanja možemo uočiti osnovni Linquetov model

(modifikacija po Wildloecheru, kod Beisla,1978.), gdje su navedene tri osnovne faze:

faza šaranja, kao početnog likovnog izražavanja,

faza dječjeg, odnosno intelektualnog realizma, kao početak namjernog prikazivanja i

faza vizualnog realizma – napuštanje dječjeg realizma, propadanje dječjeg crteža

(Piaget, 1975.).“1

Prvi crteži djece ostvaruju se opsegom, sadržajem te onim metodama i sredstvima koji

odgovaraju psihomotoričkim mogućnostima djeteta u fazi ranog djetinjstva.

Djevojčica Amy je tijekom prve godine svog života sa zanimanjem pratila majku kako crta

čovjeka, kuću, mačku, i kada je prvi put uzela bojicu, napravila je par crtica na papiru. Uskoro

je mnogo sigurnije držala bojicu povlačeći je po papiru (slika 1).

Slika 1 Amyno marljivo šaranje neposredno poslije prvog rođendana

Djeca veoma uživaju u tim povlačenjima olovke po papiru, što mi nazivamo šaranjem. Ti

tragovi na papiru su vrlo važni, a dokaz vidimo u tome da dijete gubi zanimane za aktivnost 1 Grgurić, N., Jakubin, M., Vizualno – likovni odgoj i obrazovanje, EDUCA - nakladno društvo d.o.o., 1996., str. 30

4

ako olovka ne piše. U ovom šaranju djeca najviše pomjeraju ruku naprijed – nazad, a ti prvi

crteži ne nastaju namjerno, ali s vremenom dijete uvježba te pokrete i ne prelazi ivicu papira.

Kasnije stječu veću kontrolu podlaktice, da bi na koncu i pokreti prstiju postali precizni.

Rhoda Kellogg (1970.) je istraživačica koja je skupila kolekciju dječjih crteža, među kojima

je identificirala 20 različitih osnovnih šara (slika 2).

Slika 2 Rhoda Kellogg u velikoj zbirci dječjih crteža identificirala je 20 različitih osnovnih šara

5

Međutim, sva djeca ne prođu kroz period usavršavanja različitih šara. Nije nužno da

prepoznatljivom crtanju prethodi period šaranja, a šaranje ne mora prerasti u prepoznatljivo

crtanje.

Prvi crteži koji nešto prikazuju

Papir i olovka su sredstvo kojim se prikazuju odnosi i događaji u stvarnom životu. Pri uzrastu

od oko 20 mjeseci djeca počinju praviti šare koje predstavljaju određenu osobu ili objekt.

Djeca nastoje dati smisao onome što su nacrtali, iako to ne izgleda kao predmet o kojem se

radi. Neka djeca svoje crteže imenuju prije nego ih nacrtaju, a neki to čine nakon što ih

nacrtaju. Često ni djeca ni odrasli nakon nekog vremena ne vide nikakvu sličnost sa stvarnim

objektima. To možemo vidjeti na primjeru dječaka Aidana (2 godine i 7 mjeseci), koji je

nacrtao kružnu šaru te spiralnu koja je djelimično preklapala kružnu, što je predstavljalo

mamu. Iduće dvije spiralne šare su predstavljale tatu i Angelu (slika 3). Drugi dječak, Simon

(3 godine i 2 mjeseca), je nacrtao dvije razdvojene šare koje su predstavljale mamu i tatu

(slika 4).

Slika 3 Aidan (2 god. 7 mj.), izjavio je: Slika 4 Simon (3 god. 2 mj.), Mama i tata„Crtam čovjeka. Ovo je mama. Ovo jetata. Ovo je Angela.

Vidljivo je da djeca ne znaju nacrtati figuru, ali svojim šarama daju imena te često crteže

dopunjavaju verbalnim iskazima. Iako crteži nisu prepoznatljivi bez dodatnih informacija,

djeca uglavnom znaju kako bi različiti oblici trebali biti međusobno raspoređeni, npr. oči su

jedno do drugog, ispod je nos, a ispod su usta.

Često se desi da spontani dječji crteži sasvim slučajno poprime oblik nekog predmeta, što

dijete i uoči. Primjer je već spomenuta djevojčica Amy, koja je u dobi od 2 godine i 11

6

mjeseci trebala nacrtati čovjeka, ali, nakon što je završila crtež, rekla je da je to stablo jabuke

(slika 5).

Slika 5 Amy (2 god. 11 mj.), na svom crtežu prepoznala je stablo jabuke

„Drugom prilikom je bila iznenađena i oduševljena oblikom onoga što je upravo nacrtala:

„Vidi! To je ptica!“ (slika). Zatim je izjavila. „Treba joj oko!“ i dodala tačkicu. Posle toga je

rekla: „Ptice imaju noge, je l' da? Pet nogu!“ nakon što je slučajno nacrtala osnovni oblik

ptice, bila je u stanju da, svesno i namerno, doda ostale elemente.“2 (slika 6)

Slika 6 Ptica, Amy (2 god. 10 mj.)

Crteži nastali na ovaj način spadaju u slučajni realizam. Dijete se može i navesti da otkrije

sličnost između oblika koji stvara i stvarnog objekta. To čine odrsali postavljanjem pitanja

poput „Da li crtaš tatu?“, i sl. Djeca ne prestaju sa šaranjem onda kada počnu raditi

prepoznatljive crteže.

2 Cox, M., Dečji crteži, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000., str. 31

7

Linije

Malom djetetu, koje tek počinje crtati prepoznatljive oblike, može poći za rukom da napravi

pravu liniju ili zatvoreni krug. Jedna od teškoća s kojom se dijete susreće je crtanje

trodimenzionalnih oblika jer dijete ne zna kako upotrijebiti linije i oblike koje je naučilo kako

bi postiglo sličnost sa stvarnim predmetima. Da bi dijete nacrtalo ljudsku figuru obično nacrta

samo glavu, kojoj nekad doda noge i ruke (slika 7).

Slika 7 Sara (4 god. 4 mj.), kružne oblike koristi za glavu, a linije za noge

„Dijete ne pokušava stvoriti kopiju osobe, ono koristi prikaz glava – noge kao simbol. Sve do

nekog doba dijete će se, kad riše čovjeka, malo obazirati na neku određenu osobu. To doduše

ne znači da ono ne želi ili da nije sposobno promatrati svoju okolinu. Dijete u ovoj fazi

prikazuje ljudski lik u obliku jednostavna sklopa krugova, ovala i ravnih linija.“3

Kasnije djeca jednostruke linije koriste samo za crtanje onoga što svojim izgledom podsjeća

na linije (kosa, trepavice itd.), a dvostrukim linijama crta tijelo, vrat, ruke, noge.

Jedna od najčešćih tema dječjih crteža je ljudska figura. Najraniji crtež ljudske figure, koji se

sastoji od kružne linije, koja predstavlja glavu iz koje izlaze noge, se naziva kefalopoid ili

punoglavac. Neka djeca na toj figuri nacrtaju i pupak, koji se pojavljuje unutar glave ili

između noga. Djeca stomak smještaju u onaj dio figure koji je duži. Djeca na čijem su crtežu

glave duže od nogu, obično crtaju dijelove lica u gornjem dijelu, a stomak smještaju unutar

kruga. Ruke su prikačene na glavu. U nešto kasnijoj fazi crtaju noge duže od glave (slika 8).

3 Grgurić, N., Jakubin, M., Vizualno – likovni odgoj i obrazovanje, EDUCA - nakladno društvo d.o.o., 1996., str. 40

8

Slika 8 Kontura "glave" na punoglavačkoj figuri može također predstavljati i tijelo (a), kasnije se tijelo i ruke pomjeraju na niže dijelove tranzicione figure (b)

Kad od kartona napravimo dijelove tijela, te damo djeci da sastave čovjeka, uglavnom mogu

sastaviti ljudsku figuru, ali i dalje ne crtaju trup (slika 9)

Slika 9 Robert (4 god. 9 mj.) može sastaviti konvencionalnu figuru od dobivenih dijelova (a), ali i dalje crta "punoglavca" (b)

U ovom prikazu ljudske figure često nije jasno da li trup postoji ili ne, ali je sasvim jasno da

su ruke izostavljene, najvjerovatnije jer se na njih zaboravi, što se često događa sve do uzrasta

od 5 godina. Ako dijete i nacrta ruke, priključuje ih uz konturu glave. To je razumljivo ako se

tijelo nalazi u području glave.

„Džon Stoun i ja (neobjavljeni podaci) pitali smo dvadeset pet crtača „punoglavaca“ koja je

od tri figure prikazana na slici 3.7 najbolja, a koja najgluplja. Jedna figura bila je u formi

„punoglavca“ (sl. 3.7a), druga u konvencionalnom obliku (sl 3.7c), a treća u tranzicionom

obliku (sl. 3.7b) s rukama uz „noge“, a pupkom između „nogu“.ovaj oblik obično crtaju deca

koja su starija od crtača „punoglavaca“ (Koks i Parkin, 1986.). Nijedna figura nije imala

9

odeću. Crteži su bili na karticama koje su izmešane i koje su pokazivane svakom detetu

drugačijim redosledom. Dvadeset jedno dete je figuru „punoglavca“ proglasilo najboljom.

Za petnaestero je konvencionalna figura bila najgluplja, a za drugih deset taj epitet je dobila

tranziciona figura.“4

Djeca koja crtaju tranzicionu formu su nešto starija od djece koja crtaju klasične punoglavce.

Međutim, ne prolaze sva djeca kroz tranzicionu fazu, nego odmah prelaze na konvencionalnu

fazu, a to se događa tako da noge u donjem dijelu spoje u poprečnu liniju (slika 10).

Slika 10 Kada smo od crtača "punoglavaca"tražili da između crteža čovjeka u formi punoglavca (a), tranzicionoj formi (b) i konvencionalnoj formi (c) odaberu najbolji, oni su se odlučili za vlastiti stil

Korištenje crteža u dijagnostičke svrhe

Test crtanja ljudske figure je mjera intelektualne zrelosti. Test se ocjenjuje pomoću bodova

koji se daju ovisno obroju dijelova tijela koji su nacrtani, njihovih proporcija i načina na koji

se priključeni uz glavnu figuru.

„Za crtež čoveka koji je nacrtala petogodišnja devojčica bodovi su dati za glavu koja sadrži

oči, nos i usta ali i za ucrtane zenice i pravilan položaj i proporciju ušiju; uzeto je u obzir to

što figura ima kosu, ruke dopunjene šakom sa prstima, nacrtane su noge sa stopalima, ruke i

noge su priključene uz trup, veličina glave je relativno proporcionalna u odnosu na telo i

postoje određene naznake odeće. Ukupna ocjena za figuru je 19 bodova, što preračunato u

standardizovan rezultat u ovom slučaju iznosti 105. Standardizovan rezultat predstavlja

položaj dotičnog deteta u odnosu na drugu decu istog uzrasta. Prosečan rezultat za svaku

uzrasnu grupu je 100 tako da se ova devojčica nalazi u granicama proseka za svoj uzrast.“5

4 Cox, M., Dečji crteži, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000., str. 515 Cox, M., Dečji crteži, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000., str. 77-78

10

Djevojčice često crtaju više detalja nego dječaci, najvjerovatnije zbog bržeg sazrijevanja.

Važno je da crtež na kojem je dijete pokušalo nacrtati ljudsku figuru bude njegov najbolji

pokušaj. Ovakvi testovi se lako primjenjuju i lako ocjenjuju i korisni su za dobivanje procjene

stupnja intelektualnog razvoja djeteta. Dvoje djece može dobiti isti broj bodova iako se

njihovi crteži uveliko razlikuju, a to je zbog detalja u crtežu koji su korišteni.

Često se crteži koriste da bi se otkrilo nešto o djetetu. Primjer je slučaj petogodišnjeg dječaka

koji je zamoljen da bude dijete sa slike:

„Jimmy plače kao novorođenče: „Ua, ua, ua!“

„Kad se to događa?“

Jimmy: „Noću. Ne mogu od toga spavati.“

„Pa da, to te stvarno može izbezumiti.“

Jimmy: „Aha. Ne mogu spavati, pa sam umoran.“

„Zna li to tvoja mama?“

Jimmy: „Ne zna.“

Zatim je počeo izražavati bijes prema majci koja, kako je mislio, nije svjesna koliko malo

dijete utječe na njegov život. Majka mi je rekla: „On voli bebu. Tu nema apsolutno nikakve

ljubomore.“ On zaista voli bebu, ali ona mami oduzima vrijeme, budi ga noću i ljuti ga. Zbog

nekog razloga nije mogao ili nije htio majci izravno reći o tim osjećajima vezanim za bebu.

Zato ih je iskazivao na drugi način: mokrenjem u krevet i nepristojnim ponašanjem u školi.

Zamolila sam ga da razgovara s majkom i djetetom sa slike; nakon što je izrazio svoje

osjećaje, počeo je govoriti s ponosom: on će brata svašta naučiti – on je, konačno, njegov

veliki brat.“6

Crtanje je prirodna i spontana aktivnost i zato ga mnogi terapeuti koriste kao sredstvo pomoću

kojeg navode djecu da iskažu sebe i pričaju o onom što ih muči.

6 Oaklander, V., Put do dječjeg srca, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 44-45

11

Zaključak

Crtači punoglavaca uglavnom bez problema sastavljaju konvencionalnu ljudsku figuru ako

već imaju gotove dijelove tijela koje je lako prepoznati. Prilikom crtanja je nešto drugačije.

Konvencionalni crtači crtaju ključne dijelove tijela, a to su glava, tijelo, dvije noge i dvije

ruke, dok crtači punoglavaca crtaju samo glavu i noge.

Crtači punoglavaca ponekad odmiču od takve forme zbog kritike odraslih, ali češće zbog

samomotivirajuće akcije usmjerene prema traganju za boljim formama. Do uzrasta oko 12

godina djeca koriste sve više i više detalja za crtež ljudske figure. Konvencionalni crtači su

otvoreniji za utjecaj drugih osoba negoli su to crtači punoglavaca.

„Otkrio sam nov način... mislio sam, mislio i onda sam ga prosto smislio.“

12

Literatura:

1. Cox, M., Dečji crteži, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2000.

2. Grgurić, N., Jakubin, M., Vizualno – likovni odgoj i obrazovanje, EDUCA - nakladno

društvo d.o.o., 1996.

3. Oaklander, V., Put do dječjeg srca, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

4. http://obiteljskicentar.hr/vijesti/1494/

13