2

PROLOG

Pločnik je svjetlucao na mjesečini dok je Andrea Douglas-Brown žurila opustjelom glavnom ulicom. Visoke su joj potpetice lupkale u tišini, često

neujednačenim ritmom — a sve zahvaljujući silnoj votki koju je popila. Gole su joj noge drhturile od hladnoće na oštrom siječanjskom zraku. Božić i Nova godina došli su i prošli, ostavivši za sobom aseptičnu studen. Prolazila je

pokraj duhanskih izloga uronjenih u mrak, s izuzetkom jedne prodavaonice alkoholnih pića sa zaprljanim izlogom pod treperavom uličnom svjetiljkom — tamo je pred sjajnim zaslonom laptopa pogrbljeno sjedio jedan Indijac, ali on

nije primijetio njezin prolazak.

Andrea je bila tako obuzeta bijesom, tako odlučna što više udaljiti se od

bara, da se zapitala kamo ide tek kad su duhanske izloge zamijenile velike kuće nešto podalje od pločnika. Iznad nje uzdizao se skelet brijesta, nestajući u noći bez zvijezda. Zastala je i oslonila se o zid kako bi došla do daha. Krv joj

je kolala žilama, a pluća bi je zapekla svaki put kad bi udahnula ledeni zrak. Okrenula se i shvatila da je daleko odmaknula, da je već prevalila pola puta do vrha brijega. Iza nje protezala se cesta, mokra od kišice i okupana

narančastim svjetlom, sve do željezničke postaje u podnožju, koja je bila zatvorena i mračna. Pritisnule su je tišina i hladnoća. Jedino kretanje

proizvodilo je kovitlanje pare dok joj se dah miješao s hladnim zrakom. Stavila je ružičastu torbicu pod ruku i, uvjerivši se da uokolo nema nikoga, podigla prednji dio tanke haljine te izvukla iPhone iz donjeg rublja. Ukrasni kristali

na maski mobitela lijeno su blistali pod narančastim svjedom uličnih svjetiljki. Zaslon je pokazivao da nema signala. Opsovala je, gurnula mobitel

natrag u donje rublje i otvorila zatvarač male ružičaste torbice. Unutra je ležao stariji iPhone, i ovaj u maski ukrašenoj kristalima, ali njemu je nedostajalo nekoliko komada plastike. Ni on nije primao signal.

Kad se osvrnula oko sebe, u grudima joj je počela rasti panika. Okolne kuće zapravo su bile daleko od ulice, skrivene iza visokih živica i željeznih dvorišnih vrata. Ako uspije doći do vrha brijega, vjerojatno će dobiti signal.

Ma kvragu, pomislila je, onda će nazvati očeva vozača i izmisliti neki razlog zašto se nalazi južno od rijeke. Zakopčala je tanku kožnatu jaknu, prekrižila

ruke na grudima i nastavila uz brijeg, držeći stari iPhone u ruci poput talismana. Tada je začula potmulo brujanje automobilskog motora iza leđa, pa je okrenula glavu i zaškiljila prema prednjim svjetlima, osjećajući se još

izloženijom kad su joj jarki farovi osvijedili gole noge. Nada da je riječ o taksiju nestala je kad je ugledala nizak krov automobila i shvatila da na njemu nema

znaka. Okrenula se i nastavila hodati.

Zvuk automobilskog motora postao je jači, a onda su joj prednja svjetla osvijetlila i lice, bacajući veliki krug svjetlosti na pločnik ispred nje. Prošlo je

još nekoliko sekundi, a svjetla su još uvijek bila na njoj. Gotovo je mogla osjetiti njihovu vrelinu. Osvrnula se i pogledala u taj sjaj. Auto je usporio i nastavio puzati korak-dva iza nje.

3

Kad je shvatila čiji je to auto, obuzeo ju je bijes. Zabacivši dugu kosu, okrenula se i nastavila hodati. Auto je malo ubrzao i zatim sustigao Andreu.

Prozori su bili zatamnjeni. Zvučnik u automobilu zakrčao je i zašumio, golicajući joj grlo i izazivajući svrbež u ušima. Naglo je stala. Auto se zaustavio nekoliko sekundi poslije, a onda se vratio metar-dva, tako da je vozačev prozor

sada bio u ravnini s njom. Zvučnik je umuknuo. Motor je preo.

Andrea se sagnula i bacila pogled u crnilo stakla zatamnjenog prozora, ali

ugledala je samo vlastiti odraz. Sagnula se i pokušala otvoriti vrata, ali bila su zaključana. Udarila je o prozor ružičastom torbicom i pokušala još jedanput otvoriti vrata.

»Ne šalim se«, povikala je. »Ozbiljno sam mislila ono što sam ti prije rekla! Ili otvori vrata ili... ili...«

Auto se nije pomaknuo, a motor je nastavio presti.

Kao da govori: Ili što?

Andrea je gurnula torbicu pod ruku, pokazala srednji prst zatamnjenom

staklu i krenula dalje, uspinjući se uz posljednji komad puta do vrha. Kad se između nje i prednjih svjetala automobila našlo jedno golemo stablo koje se dizalo uz rub pločnika, ponovno je provjerila mobitel i dignula ga iznad glave

ne bi li uhvatila signal. Nebo je bilo bez zvijezda, a smećkasti oblak činio se tako niskim kao da bi ga mogla dodirnuti ako ispruži ruku. Auto se polako

pomaknuo naprijed i zaustavio pokraj stabla.

Nagovještaj straha počeo joj je strujati kroz tijelo. Ostala je u sjeni stabla i brzo pogledala uokolo. Živice su obrubljivale pločnik s obje strane ulice koja

se protezala ispred nje, pretvarajući se u mrlju mračnog predgrađa. Tada je spazila nešto na drugoj strani ceste: sporednu uličicu između dvije velike

kuće. Jedva je uspjela razabrati malen znak: DULWICH 1 ¼.

»Uhvati me ako možeš«, promrmljala je. Udahnula je i htjela potrčati preko ceste, ali spotakla se o debeli korijen stabla koji je virio iz pločnika. Osjetila je

bolno pucanje u gležnju. Izgubila je ravnotežu i pala na cestu, udarivši kukom o rubnik, a uz šuplji tresak i glavom o asfalt. Torbica i iPhone odletjeli su od nje i ona je ostala omamljeno ležati, obasjana prednjim svjetlima automobila.

Svjetla su se ugasila i bacila je u tamu.

Začula je zvuk otvaranja vrata i pokušala ustati, ali cesta joj se zanjihala i

okrenula pod nogama. Ugledala je nečije plave traperice i par skupih tenisica, a onda joj se slika zamutila i udvostručila pred očima. Ispružila je ruku, očekujući kako će joj poznata figura pomoći da ustane, ali umjesto toga, ruka

u rukavici hitrom joj je kretnjom pritisnula nos i usta. Druga ruka zgrabila joj je nadlaktice i stegnula ih uz tijelo. Na koži je osjetila meku i toplu rukavicu, ali iznenadile su je moć i snaga prstiju. Ruke su je podigle i odvukle do

stražnjih vrata automobila, a onda je gurnule unutra. Sletjela je na stražnje sjedalo koliko je duga i široka. Kad su se vrata s treskom zatvorila, hladnoća

je nestala. Andrea je ostala ležati u šoku, ne shvaćajući u potpunosti što se upravo dogodilo.

Auto se zanjihao kad je figura sjela na prednje suvozačevo sjedalo i

zatvorila vrata, a onda se začulo škljocanje i zujanje uređaja za automatsko

4

zaključavanje. Andrea je začula otvaranje pretinca za rukavice, štropot, a onda i naglo zatvaranje. Auto se zanjihao kad se figura provukla između

prednjih sjedala. Nekoliko trenutaka poslije toga, osjetila je kako joj tanka plastična vezica obavija zapešća i urezuje se u njezinu kožu, čvrsto joj stežući ruke na leđima. Figura ju je brzo i lako okrenula na prsa te pritisnula svezana

zapešća mišićavim bedrima. Kad se debela vrpca razmotala s treperavim šumom, bol u iščašenom gležnju pojačala se, a onda je shvatila da su joj i

gležnjevi vezani. Osjetila je snažan miris osvježivača od borovine, miris pomiješan s nečim bakrenastim. Shvatila je da joj nos krvari.

Snažan bijes izazvao je navalu adrenalina i izoštrio joj duh.

»Kojeg to vraga radiš?« zaderala se. »Vikat ću. Znaš koliko glasno mogu vikati.«

Ali figura se premjestila, koljenima joj pritisnula leđa i istisnula sav zrak

iz njezinih pluća. Krajičkom oka spazila je nejasnu kretnju, a onda joj se nešto tvrdo i teško spustilo na tjeme. Osjetila je novu bol i ugledala zvijezde pred

očima. Ruka se podignula i još jedanput silovito spustila, a onda je sve utonulo u mrak.

Cesta je ostala tiha i prazna, a prve pahulje snijega počele su lijeno lepršati

prema tlu. Elegantni auto sa zatamnjenim staklima gotovo se bešumno pokrenuo i zaputio u mrak.

5

1.

Lee Kinney izašao je iz male kuće na kraju niza, one u kojoj je živio s majkom, i krenuo glavnom ulicom prekrivenom bijelim pokrivačem. Izvukao je kutiju

cigareta iz hlača trenirke i zapalio jednu. Snijeg je padao tijekom cijelog vikenda i još nije prestao, prekrivajući nered otisaka stopala i tragova guma. Postaja Forest Hill ležala je tiha u podnožju brijega, a putnici koji su se

ponedjeljkom ujutro obično tiskali pokraj njega, na putu u urede središnjeg Londona, vjerojatno su još uvijek bili u toplom, uživajući u jutru i krevetu sa svojim supružnicima.

Sretni gadovi!

Otkako je prije šest godina napustio školu, Lee je bio nezaposlen, ali dobri

stari dani besposličarenja na novčanoj potpori bili su završili. Nova torijevska Vlada slamala je dugotrajnu nezaposlenost, pa je Lee sada za svoju novčanu potporu morao raditi puno radno vrijeme. Dobio je prilično lagan posao

gradskog vrtlara u muzeju Horniman, samo desetak minuta udaljenom od njegova doma. Jutros je htio ostati kod kuće kao i svi drugi, ali Zavod za zapošljavanje nije mu javio da se posao otkazuje. Uslijedila je žestoka svađa s

majkom, koja mu je rekla da će mu ukinuti novčanu potporu ako se ne pojavi na poslu, a onda će morati potražiti neko drugo mjesto za život.

Začuo je kuckanje po staklu prednjeg prozora kuće, a onda se na prozoru pojavilo majčino upalo lice i poručilo mu da krene. Pokazao joj je srednji prst i zaputio se uz brijeg.

Sa suprotne strane približavale su mu se četiri zgodne tinejdžerke. Nosile su crvene sakoe, kratke suknje i dokoljenke Djevojačke škole Dulwich.

Uzbuđeno su čavrljale izvještačenim naglascima i istodobno pregledavale iPhone telefone, dok su im se karakteristične bijele žice za mobitel njihale iz džepova sakoa. Hodale su zauzevši čitav pločnik i nisu se razmaknule kad je

Lee došao do njih, pa je bio prisiljen skrenuti u gustu bljuzgavicu koju je ostavila cestovna ralica. Osjetio je kako mu ledena voda prodire u nove tenisice i bijesno pogledao djevojke, ali one su bile previše udubljene u svoje

čavrljanje i ciktav smijeh.

Vražje bogatunske kuje, pomislio je. Kad je stigao do vrha brijega, kroz gole

krošnje brijestova ugledao je satni toranj muzeja Horniman. Snijeg je poprskao glatke žute cigle od pješčenjaka, stršeći poput gruda mokrog toaletnog papira.

Lee je skrenuo u stambenu ulicu koja se protezala paralelno sa željeznom ogradom muzejskog dvorišta. Cesta se uspinjala pod oštrim kutom, a kuće su

postajale raskošnije. Kad je stigao na vrh, zaustavio se kako bi na trenutak došao do daha. Oštar i hladan snijeg ušao mu je u oči. Za vedrog dana, odavde se moglo vidjeti kako se London proteže miljama do London Eyea uz Temzu,

ali danas se spustio debeli bijeli oblak, pa je Lee jedva mogao razabrati

6

razmetljivo široki stambeni projekt Overhill na drugome brijegu.

Mala dvorišna vrata u željeznoj ogradi bila su zaključana. Vjetar je sada

puhao prema njemu i Lee je zadrhtao u svojoj trenirci. Vrtlarsku ekipu vodio je jedan jadni stari prdonja. Lee je trebao pričekati da se on pojavi i pusti ga da uđe, ali ulica je bila prazna. Osvrnuo se oko sebe kako bi se uvjerio da

nema nikoga, a onda se popeo preko malih vrata do dvorišta muzeja i krenuo uskim puteljkom između visokih zimzelenih živica.

Zaštićen od zavijanja vjetra, svijet oko njega postao je jezivo tih. Snijeg se brzo nakupljao na tlu i ispunjavao otiske stopala, dok se on probijao između živica. Muzej Horniman i njegovo dvorište zauzimali su sedamnaest jutara, a

šupe za vrtlarenje i održavanje bile su smještene odmah straga, uz visok zid s nakrivljenim vrhom. Sve se pretvorilo u blistavu bijelu mrlju, pa je Lee izgubio orijentaciju i zašao u vrtove dublje no što je namjeravao, došavši do

rasadnika naranči. Iznenadio se ugledavši ukrašene zgrade od željeza i stakla. Krenuo je natrag, ali nakon nekoliko minuta došao je do razdvojenih staza na

nepoznatom terenu.

Koliko sam puta prolazio ovim prokletim vrtovima? pomislio je i krenuo desnom stazom, koja je vodila u spušteni vrt. Bijeli mramorni kerubini pozirali

su na snježnim ciglenim postoljima. Vjetar je potmulo huknuo dok je puhao između njih, a Lee je prolazeći uz njih imao osjećaj da ga prate prazne, mračne

i male oči kerubina. Zaustavio se i pokrio lice dlanovima kako bi se zaštitio od naleta snijega, pokušavajući ustanoviti najkraći put do Centra za posjetitelje. Ekipa za održavanje vrta obično nije imala dopuštenje da ulazi u

muzej, ali bilo je grozno hladno, a kafić je možda otvoren, i jebi ga, on se ima pravo ugrijati — kao i svako drugo, normalno ljudsko biće.

Zatim mu je zazujao mobitel, pa ga je izvukao iz džepa. Bila je to poruka iz Zavoda, koji ga je obavještavao »da se zbog nevremena ne mora javiti na posao«. Gurnuo je mobitel natrag u džep. Učinilo mu se da su svi kerubini

okrenuli lica prema njemu, jesu li ga i prije gledali ? Zamišljao je kako polako okreću svoje sjajne male glave, gledajući ga kako prolazi kroz vrt. Istjerao je tu misao iz glave i požurio pokraj njihovih praznih očiju, koncentrirajući se

na snijegom prekriveno tlo — izbio je na tihu čistinu oko zaboravljenog jezera za čamce.

Zaustavio se i zaškiljio kroz lelujave pahuljice. Na sredini ovala besprijekorno bijelog snijega, na zaleđenom jezeru, ležao je izblijedjeli plavi veslački čamac. Na drugoj strani jezera nalazilo se zapušteno malo spremište

za čamce. Lee je jedva mogao razabrati pokrov starog veslačkog čamca ispod strehe.

Snijeg mu je ulazio u već promočene tenisice, a hladnoća se širila oko

njegovih rebara, i to unatoč jakni. Posramljeno je shvatio da zapravo osjeća strah. Mora naći izlaz odavde. Ako se vrati kroz spušteni vrt, doći će do staze

uz rub dvorišta i izbiti na London Road. Benzinska crpka bit će otvorena, pa može kupiti još pljuga i čokoladu.

Upravo se spremao okrenuti, kad je tišinu prekinula buka.

Bila je jedva čujna i iskrivljena, a dolazila je iz smjera spremišta za čamce.

7

»Hej? Tko je tamo?« povikao je visokim i paničnim glasom. Tek kad je buka prestala, a onda se nakon nekoliko sekundi ponovila, Lee je shvatio da je to

pozivna melodija mobitela i da možda dolazi, s telefona jednog od njegovih kolega.

Zbog snijega nije mogao reći gdje završava staza, a počinje voda, i stoga se,

u blizini drveća koje je okruživalo rub jezera za veslanje, oprezno probio prema zvuku pozivne melodije. Bila je to očajno tiha melodija, a kad se približio,

shvatio je da dolazi iz spremišta za čamce.

Došao je do niskog krova, sagnuo se i ugledao sjaj koji je osvjetljavao mrak iza sitnog čamca. Melodija je prestala, a nekoliko sekundi poslije, ugasilo se i

svjetlo. Lee je osjetio olakšanje što je to samo mobitel. Narkomani i beskućnici redovito su noću preskakali zidove, pa je vrtlarska ekipa stalno nalazila prazne novčanike — odbačene nakon što su gotovina i kartice izvađene — kao

i upotrijebljene kondome ili igle. Mobitel je vjerojatno bačen... Zašto baciti mobitel... Očito, čovjek baca samo usrani mobitel? pomislio je Lee.

Krenuo je oko malog spremišta za čamce. Stupovi sitnog pristaništa virili su iz snijega, a dok se nastavljao kretati ispod niskog krova spremišta za

čamce, kamo snijeg nije mogao doprijeti, Lee je primijetio da je drvo istrunulo. Polako je krenuo pristaništem, sagibajući se pod strehom niskog krova. Drvo iznad njegove glave bilo je istrunulo i ispucano, a paučina je visjela u

nakupinama. Sada je stajao pokraj veslačkog čamca — i spazio je iPhone koji je ležao pri drvenom oluku na drugoj strani spremišta.

Osjetio je kako mu uzbuđenje raste u grudima. Mogao bi bez mnogo pitanja

prodati taj iPhone u baru. Pokušao je nogom odgurnuti plovilo, ali čamac se nije pomaknuo jer se voda oko njega zaledila. Obišao je pramac i zastao na

drugom kraju. Kleknuo je, protegnuo se, rukavom kaputa očistio prašnjavi sloj snijega i otkrio debeli led. Voda ispod leda bila je bistra, pa je u dubini razabrao kako dvije crveno- crne ribe lijeno plivaju. Niz sitnih mjehurića digao

se oko njih, došao do donje strane leda i otkotrljao se u suprotnim pravcima.

Tada je mobitel ponovno počeo zvoniti. Lee se trgnuo i gotovo pao s ruba

pristaništa. Vulgarna pozivna melodija odjekivala je pod krovom. Sad je jasno vidio osvijetljeni iPhone na suprotnom zidu spremišta za čamce, ležao je na boku i pri rubu drva, odmah iznad zaleđene površine vode, u maski posutoj

kristalima. Lee je otišao do veslačkog čamca i prebacio nogu preko ruba. Spustio je stopalo na drveno sjedalo i iskušao ga svojom težinom, zadržavajući drugu nogu na pristaništu. Čamac nije popustio.

Zatim je prebacio i drugu nogu i ušao u čamac, ali čak ni s tog mjesta nije mogao dohvatiti iPhone. Zamišljajući debeli svežanj novčanica u džepu

trenirke, Lee je prebacio nogu preko drugog ruba čamca i nesigurno je spustio na led. Pridržavajući se za rub čamca, pritisnuo je led, riskirajući namakanje noge. Led nije popustio. Izašao je iz čamca i spustio drugu nogu na led,

osluškujući kako bi čuo izdajničku škripu napetosti i pucanja. Ništa. Napravio je sitan korak, a onda još jedan. Bilo je to poput hodanja po betonu.

Streha drvenog spremišta naginjala se prema tlu. Ako je želio dohvatiti

iPhone, Lee se morao jako sagnuti.

Kad je čučnuo, svjetlost zaslona osvijetlila je unutrašnjost spremišta. Lee

8

je spazio nekoliko plastičnih boca i komada smeća kako vire iz leda, a onda i ono što ga je natjeralo da stane... Izgledalo je kao vrh prsta.

Dok mu je srce počelo ludo lupati, uhvatio ga je i nježno stisnuo. Bio je hladan i nalik na gumu. Mraz se uhvatio za tamnoljubičasto obojeni nokat. Zasukao je rukav kaputa i protrljao led oko prsta. Svjetlost iPhonea bacala je

mutnozelenu boju na zaleđenu površinu, a ispod leda ugledao je šaku koja se uzdizala do mjesta gdje je prst virio iz leda. Preostali dio ruke gubio se u

dubini.

Mobitel je prestao zvoniti i zamijenila ga je zaglušujuća tišina. A onda je, odmah ispod mjesta na kojem je čučao, spazio lice djevojke. Njezine natečene

svjetlosmeđe oči gledale su ga praznim pogledom. Pramen smeđe kose bio je zalijepljen za led u obliku čvora. Jedna je riba lijeno otplivala pokraj nje, dotičući repom djevojčine usne, razmaknute kao da se sprema progovoriti.

Lee je s uzvikom ustuknuo i naglo se uspravio, udarivši glavom o nizak krov spremišta za čamce. Izgubio je tlo pod nogama i tresnuo na led.

U trenutku je ostao omamljeno ležati. Zatim je začuo slabo škripanje i pucketanje. Počeo se panično odgurivati nogama i povlačiti, pokušavajući ustati i što se više udaljiti od mrtve djevojke, ali opet se poskliznuo. Ovoga

puta propao je kroz led u hladnu vodu. Osjetio je kako se djevojčine mlitave ruke prepleću s njegovima, njezinu ledenu i sluzavu kožu na svojoj. Što se više otimao, to su im se udovi više prepletali. Hladnoća je bila oštra. Progutao

je nečistu vodu, odgurnuo se nogama i mahnuo rukama. Nekako se uspio odgurnuti do ruba veslačkog čamca. Napregnuo se i povratio, žaleći što nije

dosegnuo mobitel, premda su ga u međuvremenu sve ideje o njegovoj prodaji napustile.

Sada je samo želio pozvati pomoć.

9

2.

Erika Foster čekala je pola sata u prljavoj prostoriji za prijem policijske postaje Lewisham Row. Nelagodno se promeškoljila na plastičnom zelenom stolcu,

jednom u nizu stolaca pričvršćenih za pod. Sjedala su bila izblijedjela i sjajna, izlizana od godina provedenih pod teretom nervoznih stražnjica krivaca. Kroz velik prozor koji je gledao na parkiralište, obilaznica, sivi poslovni neboder i

prostrani trgovački centar borili su se za vidljivost tijekom nevremena. Trag rastopljene bljuzgavice protezao se dijagonalno, od glavnog ulaza do recepcije za kojom je sjedio narednik i divljim očima gledao u računalo. Imao je krupno

četvrtasto lice i rastreseno je čačkao zube prstom, izvlačeći prst kako bi provjerio nalaze prije no što ga je opet gurnuo u usta.

»Šef bi trebao stići svakog časa«, rekao je.

Pogled mu je kliznuo niz Erikino tijelo. Ugledao je mršavu figuru u izblijedjelim trapericama, vunenom puloveru i ljubičastoj pilotskoj jakni.

Pogled mu se zaustavio pri maloj putnoj torbi na kotačićima, odmah pokraj njezinih nogu. Erika ga je pogledala u oči, a onda su oboje skrenuli pogled. Na zidu iza nje visjela je zbrka plakata s porukama za javnost. Na jednom je

pisalo: »NEMOJTE BITI ŽRTVA ZLOČINA!« Erika je pomislila kako je prilično glupo izvjesiti takvu poruku u prostoriji za prijem policijske postaje u

londonskoj periferiji.

Zatim se začulo zujanje na vratima pokraj recepcije i u prostoriju je ušao viši nadzornik Marsh. Kratko podšišana kosa osijedjela mu je u nekoliko

godina otkako ga je Erika posljednji put vidjela, ali unatoč iscrpljenu licu, još uvijek je bio zgodan. Ustala je i pružila mu ruku.

»Inspektorice Foster, žao mi je što ste me morali čekati«, rekao je, gledajući joj odjeću. »Jeste li imali ugodan let?«

»Kasnio je, gospodine... zato sam u civilnoj odjeći«, odgovorila je,

ispričavajući se.

»Vražji snijeg nije mogao početi padati u gore vrijeme«, odvratio je Marsh. »Naredniče Woolf«, dodao je, »ovo je viša inspektorica Foster iz Manchestera

— ona će nam se pridružiti. Morat ćete joj što prije dodijeliti auto...«

»Da, gospodine«, kimnuo je Woolf.

»Trebat će mi i mobitel«, dodala je Erika. »Ako biste mogli naći neki stariji model, po mogućnosti s pravim gumbima. Mrzim nove zaslone.«

»Počnimo«, rekao je Marsh i provukao iskaznicu kroz čitač. Vrata su

zazujala i sa škljocajem se otvorila.

»Umišljena krava«, promrmljao je narednik kad su se vrata zatvorila za

njima.

10

Erika je slijedila Marsha niz dug i nizak hodnik. Naokolo su zvonili telefoni, a uniformirani policajci i pomoćno osoblje mimoilazili su ih s izrazima napetosti

i žurbe na blijedim licima. Prošli su pokraj zidne ploče s fotografijama zamišljene nogometne momčadi, a nekoliko sekundi zatim pokraj identične ploče s fotografijama iznad kojih je pisalo: UBIJENI NA DUŽNOSTI. Erika je

zatvorila oči i opet ih otvorila tek kad je bila sigurna da su je prošli. Gotovo se zabila u Marsha koji se zaustavio pred vratima s natpisom: OPERATIVNA

SOBA. Kroz napola otvorene rolete na staklu mogla je vidjeti da je prostorija puna. Grlo joj se stegnulo od straha. Počela se znojiti pod debelom jaknom. Marsh je uhvatio kvaku.

»Gospodine, htjeli ste me informirati o situaciji prije...« počela je Erika.

»Nemamo vremena«, odgovorio je Marsh. Prije no što je stigla reagirati, otvorio je vrata i dao joj znak da uđe prva.

Operativna soba bila je velika prostorija bez pregrada, a dvadesetak policajaca utišalo se i pogledalo je s očekivanjem. Ostakljeni zidovi s obje

strane gledali su na hodnike, a na jednoj strani stajao je red printera i uređaja za fotokopiranje. Tanki tepih ispred njih bio je izlizan, kao i dijelovi tepiha između stolova koji su vodili do bijelih ploča na stražnjem zidu. Marsh je

otišao na čelo sobe, a Erika je brzo spustila putnu torbu pokraj uređaja za fotokopiranje koji je izbacivao papir i naslonila se na obližnji pisaći stol.

»Dobro jutro svima«, rekao je Marsh. »Kao što znate, dvadesetogodišnja

Andrea Douglas-Brown nestala je prije četiri dana. A onda je uslijedila jebena medijska oluja. Jutros, odmah nakon devet sati, u muzeju Horniman u Forest

Hillu pronađeno je tijelo mlade djevojke koje odgovara njezinom opisu. Na temelju mobitela registriranog na ime Andree, izvršena je preliminarna identifikacija, ali još uvijek čekamo službenu identifikaciju. Forenzičari su u

ovom trenutku na putu, ali sve je usporio vražji snijeg...« Tada je počeo zvoniti jedan telefon. Marsh je zastao. Telefon je nastavio zvoniti. »Dajte ljudi, ovo je

operativna soba. Javite se na jebeni telefon!«

Jedan policajac u stražnjem dijelu prostorije hitro je digao slušalicu i javio se tihim glasom.

»Ako se pokaže da je identifikacija točna, onda imamo posla s ubojstvom mlade djevojke iz vrlo moćne i utjecajne obitelji, tako da ne smijemo gubiti vrijeme. Mediji prate svaki naš korak. Pod velikim smo pritiskom.«

Na stolu ispred Erike ležale su dnevne novine s krupnim naslovima: NESTALA KĆI ISTAKNUTOG LABURISTIČKOG LORDA i TERORISTI

OTELI ANDIE? Treća je naslovnica bila najupadljivija, s fotografijom Andree preko cijele stranice i naslovom: OTETA?

»Ovo je viša inspektorica Foster. Ona nam se pridružuje iz Manchesterske

metropolitanske policije«, završio je Marsh. Erika je osjetila da se sve oči u prostoriji okreću prema njoj.

»Dobro jutro svima, drago mi je što sam...« počela je, ali prekinuo ju je jedan policajac masne kose.

»Šefe, ja radim na slučaju Douglas-Brown kao slučaju nestale osobe i...«

11

»I?« upitao je Marsh. »Što, inspektore Sparks?«

»I moj tim radi kao urica. Slijedim nekoliko tragova. U kontaktu sam s

članovima obitelji...«

»Inspektorica Foster ima veliko iskustvo u radu na osjetljivim slučajevima ubojstva...«

»Ali...«

»Sparks, ovo nije rasprava«, prekinuo ga je Marsh. »Inspektorica Foster

preuzet će vođenje ovog slučaja... Mora brzo raditi, ali znam da ćete joj pružiti najbolju moguću potporu.« Nastala je neugodna tišina. Sparks se zavalio na stolcu i s neodobravanjem pogledao Eriku. Ona mu je uzvratila pogled i nije

ga skrenula.

»I svi držite jezik za zubima«, nastavio je Marsh. »Ozbiljno to mislim. Nikakvih razgovora s medijima, nikakvih govorkanja. U redu?« Policajci su se

mrmljajući složili.

»Inspektorice Foster, dođite u moj ured.«

Erika je stajala u uredu na gornjem katu, dok je Marsh prekapao po hrpi dokumenata na stolu. Bacila je pogled kroz prozor koji je davao malo širi

pogled na Lewisham. Iza trgovačkog centra i željezničke postaje, neravna linija kuća u nizu od crvene cigle protezala se prema Blackheathu. Marshov ured razlikovao se od uobičajenog ureda Višeg nadzornika. Nije bilo poslaganih

igračaka autića na prozorskoj dasci ni obiteljskih fotografija na policama. Radni stol bio je prekriven visokim hrpama dokumenata, a činilo se da niz

polica pokraj prozora služi kao dodatni prostor krcat debelim dosjeima, neotvorenom poštom, starim božićnim čestitkama i bilješkama na svijenim ljepljivim papirićima, ispisanim sitnim kitnjastim rukopisom. Na stolcu u

jednom kutu ležale su njegova svečana uniforma i kapa, a na vrhu zgužvanih hlača punio se Blackberry, svjetlucajući crvenom bojom. Bila je to čudna

mješavina mladenačke sobe i ureda visokog policijskog službenika.

Marsh je napokon pronašao malu kuvertu i dodao je Eriki. Ona je rasparala rub kuverte i izvukla lisnicu s policijskom značkom i iskaznicom.

»Dakle, iznenada idem od nule do junaka?« rekla je, okrećući značku u ruci.

»Ovdje nije riječ o vama, inspektorice Foster«, odvratio je Marsh, obilazeći

stol i sjedajući na svoj stolac. »Trebali biste biti sretni.«

»Gospodine, savršeno mi je jasno rečeno da ću, kad se vratim na posao,

najmanje šest mjeseci obavljati administrativne poslove.«

Marsh joj je pokazao da sjedne na stolac nasuprot njemu.

»Inspektorice Foster, kad sam vas pozvao, ovo je bio slučaj nestale osobe.

Sada je riječ o ubojstvu. Moram li vas podsjećati na to tko je žrtvin otac?«

»Lord Douglas-Brown. Nije li on bio jedan od glavnih Vladinih dobavljača

oružja za rat u Iraku? I to dok je sjedio u Vladi?«

12

»Ovdje nije riječ o politici.«

»Otkad se ja zanimam za politiku, gospodine?«

»Andrea Douglas-Brown nestala je na mom području. Lord Douglas-Brown grdno nas je pritisnuo. On je utjecajan čovjek koji može stvoriti i slomiti karijere. Danas ujutro imam sastanak s pomoćnikom povjerenika i nekim iz

ureda jebene Vlade...«

»Znači, radi se o vašoj karijeri?«

Marsh ju je oštro pogledao. »Treba mi identifikacija tijela i osumnjičenik, i to brzo.«

»Da, gospodine.« Erika je oklijevala. »Mogu li vas upitati zašto ste odabrali

baš mene? Zato da imate koga okriviti ako stvari krenu po zlu? Pa neka onda Sparks počisti nered i ispadne junak? Jer zaslužujem znati ako...«

»Andreina je majka Slovakinja, kao i vi... mislio sam da bi sve išlo lakše

ako na slučaju imam nekoga s kime se majka može identificirati.«

»Znači, dodijelili ste mi ovaj slučaj radi dobrog publiciteta?«

»Ako na to tako želite gledati, ali također znam da ste odlična policajka. U posljednje vrijeme doživjeli ste neke neugodne stvari, međutim, vaši uspjesi daleko nadmašuju ono što...«

»Nemojte mi prodavati ta sranja, gospodine«, prekinula ga je Erika.

»Inspektorice Foster, policijska politika jedina je vještina koju nikad niste svladali. Da vam je to uspjelo, sada bismo možda razgovarali sa supromih

strana ovog stola.«

»No, ja imam načela«, odvratila je Erika i oštro ga pogledala. Nastao je tajac.

»Erika... pozvao sam vas zato što vjerujem da zaslužujete priliku. Nemojte se predati prije nego što počnete.«

»Da, gospodine«, rekla je Erika.

»A sad, krenite na mjesto zločina. Javite mi se čim budete imali ikakve informacije. Ako je doista riječ o Andrei Douglas-Brown, trebat će nam

službena identifikacija obitelji.«

Kad je Erika ustala i htjela izaći, Marsh je nastavio blažim tonom. »Na pogrebu nisam dobio priliku da vam kažem koliko mi je žao zbog Marka... Bio

je odličan policajac i prijatelj.«

»Hvala vam, gospodine.« Erika je oborila pogled na sag. Još uvijek joj je bilo teško čuti njegovo ime. S mukom je suspregnula suze. Marsh se nakašljao i

nastavio profesionalnim tonom.

»Znam da se mogu osloniti na vas i da ćete brzo riješiti slučaj. Želim da me

obavještavate o svakom koraku.«

»Da, gospodine«, rekla je Erika.

»Inspektorice Foster?«

»Gospodine?«

13

»Čim prije odjenite uniformu.«

14

3.

Erika je pronašla žensku svlačionicu i brzo se presvukla u zaboravljen, ali poznat komplet crnih hlača, bijele bluze, tamnog pulovera i duge kožnate

jakne.

Dok je odlagala civilnu odjeću u ormarić, na kraju jedne od dugih drvenih klupa primijetila je izgužvani primjerak Daily Maila. Povukla ga je prema sebi

i izravnala novine. Ispod naslova, NESTALA KĆI ISTAKNUTOG LABURISTIČKOG LORDA, nalazila se velika fotografija Andree Douglas-

Brown. Izgledala je lijepo i dotjerano, s dugom smeđom kosom, punim usnama i sjajnim smeđim očima. Na preplanuloj koži nosila je oskudni bikini, zabacivši ramena kako bi naglasila bujne grudi. Gledala je u objektiv

samouvjerenim pogledom. Fotografija je bila snimljena na jahti, s plavim nebom i blistavom morskom površinom u pozadini. S obje Andreine strane vidjela su se snažna muška ramena, jedna viša, a druga niža — ostatak

dvojice muškaraca bio je izrezan.

Daily Mail opisao je Andreu kao »omanju pripadnicu otmjenih krugova«.

Erika je bila uvjerena da Andrei ne bi bilo drago kad bi to mogla pročitati. Za razliku od drugih tabloida, Daily Mail se obuzdao da je nazove »Andie«. Novine

su objavile razgovore s njezinim roditeljima, lordom i lady Douglas-Brown, kao i s njezinim zaručnikom. Svi su molili Andreu da im se javi.

Erika je prekopala po svojoj kožnatoj jakni i pronašla notes koji je nakon

svih tih mjeseci još uvijek bio tu. Zapisala je ime zaručnika, Giles Osborne, i dodala: je li Andrea pobjegla? Načas je gledala u te riječi, a onda ih je precrtala takvom žestinom da je razderala papir. Gurnula je notes u stražnji džep hlača

i krenula staviti policijsku značku u drugi džep, ali onda je zastala i vagnula je u ruci: ta poznata težina, kožnata futrola s pohabanim rubovima od godina

provedenih na njezinoj stražnjici, u stražnjem džepu hlača.

Prišla je ogledalu iznad reda umivaonika, otvorila kožnatu futrolu i podigla je ispred sebe. Fotografija je prikazivala samouvjerenu ženu sa začešljanom

plavom kosom koja prkosno gleda u objektiv. Žena koja joj je uzvraćala pogled držeći iskaznicu bila je mršava i blijeda, s raščupanom i kratkom plavom

kosom koja je pri korijenima pokazivala sjedine. Erika se zagledala u svoju drhtavu ruku, a onda je zatvorila futrolu.

Odlučila je zatražiti novu fotografiju.

15

4.

Narednik Woolf čekao ju je u hodniku kad je izašla iz ženske svlačionice. Dok se gegao pokraj nje, primijetio je da je za cijelu glavu viša od njega.

»Donio sam vam mobitel, spreman je za akciju«, rekao je, dodajući joj prozirnu plastičnu vrećicu s mobitelom i punjačem. »Auto će vas čekati poslije ručka.«

»Nemate ništa s gumbima?« obrecnula se Erika, ugledavši kroz plastiku pametni telefon.

»Mobitel ima gumb za uključivanje i isključivanje«, osorno je odvratio

Woolf.

»Kad stigne auto, možete li ovo staviti u prtljažnik?« rekla je, pokazujući

svoju torbu na kotačićima. Kad je ušla u operativnu sobu, razgovor je zamro, a onda joj je prišla jedna niska i podeblja žena.

»Ja sam inspektorica Moss. Upravo vam pokušavamo naći ured.« Žena je

imala kovrčavu crvenu kosu, a lice joj je bilo tako posuto pjegama da su se grupirale u mrlje. »Sve informacije stavljamo na ploču čim stignu«, nastavila je, »a ja ću vam poslati isprintane kopije u ured kad...«

»Bit će mi dovoljan i pisaći stol«, rekla je Erika. Prišla je bijelim oglasnim pločama na kojima je visio veliki zemljovid dvorišta muzeja Horniman, a ispod

njega Andreina fotografija skinuta s nadzorne kamere.

»Ovo je njezina posljednja poznata fotografija, snimljena na postaji London Bridge na ulasku u vlak za Forest Hill u 20.47 sati«, rekla je Mossova. Na

fotografiji s nadzorne kamere, Andrea je ulazila u vagon i pokazala lijepu golu nogu. Bila je dotjerana do maksimuma, u uskoj kožnatoj jakni preko kratke

crne haljine, ružičastim cipelama s visokim potpeticama i odgovarajućom torbicom. Na licu joj je bio izraz bijesa.

»Bila je sama kad je ušla u vlak?« upitala je Erika.

»Da, ovdje imam snimku nadzorne kamere s koje smo skinuli fotografiju«, odvratila je Mossova, hvatajući laptop i vraćajući se. Spustila ga je na hrpu fascikala i povećala video. Gledale su ubrzanu snimku kamere koja je

prikazivala dio perona. Andrea je ušla u kadar i u vagon. Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, pa je Mossova stavila snimku da se stalno ponavlja.

»Izgleda jako bijesno«, rekla je Erika.

»Da«, složila se Mossova. »Kao da se na nekoga iskalila.«

»Gdje joj je bio zaručnik?«

»On ima čvrst alibi, bio je na nekoj priredbi u središtu Londona.«

Još su nekoliko puta gledale Andreu kako prelazi peronom i ulazi u vlak.

Bila je jedina osoba na snimci, ostatak perona bio je prazan.

16

»Ovo je naš šef, narednik Crane«, rekla je Mossova, pokazujući mladića s kratko ošišanom plavom kosom koji je istodobno razgovarao na telefon, tražio

fascikle i gurao u usta štangicu čokoladice Mars. Pokušao je progutati koliko je mogao. Erika je krajičkom očiju spazila da Sparks spušta slušalicu, uzima kaput i kreće prema vratima.

»Kamo ste krenuli?« upitala ga je. Sparks se zaustavio i okrenuo.

»Forenzičari su nam upravo javili da možemo doći na mjesto zločina. U

slučaju da ste zaboravili, gospođo, želimo što prije identificirati žrtvu, zar ne?«

»Htjela bih da ostanete ovdje, Sparks. Inspektorice Moss, vi ste danas sa mnom — a vi, kako se zovete?« upitala je visokog i zgodnog tamnoputog

policajca koji je primao poziv na obližnjem stolu.

»Inspektor Peterson«, odgovorio je policajac, prekrivši dlanom slušalicu.

»U redu. I vi ste sa mnom.«

»A što bih ja trebao raditi?« želio je znati Sparks. »Sjediti i čistiti nokte?«

»Ne. Želim pristup svim nadzornim kamerama muzeja Horniman i okolnih

ulica.«

»Već ih imamo«, prekinuo ju je Sparks.

»Ne, želim da proširite okvir istrage na sve u četrdeset i osam sati prije

Andreina nestanka, i sve poslije toga, a želim i da obiđete sva vrata oko muzeja. Također, želim sve što možete saznati o Andrei. Obitelj, prijatelji, izvucite bankovne podatke, liječnički karton i popis telefonskih poziva,

elektronsku poštu i društvene mreže. Kome je bila draga? Tko ju je mrzio? Želim znati sve. Je li imala računalo ili laptop? Sigurno ga je imala i ja ga

želim.«

»Rečeno mi je da ne možemo dobiti njezin laptop«, odvratio je Sparks. »Lord Douglas-Brown bio je vrlo jasan...«

»Pa, ja vam kažem da ga nabavite.« U operativnoj sobi nastao je tajac. Erika je nastavila. »I nitko — ponavljam, nitko — ne smije razgovarati s novinarima

ili reći ikome išta. Čujete me? Ne želim čuti čak ni to da ste nekome odgovorili: >Bez komentara. < Držite jezik za zubima... Je li vam to dovoljno posla, inspektore Sparks?«

»Jest«, odgovorio je Sparks, bijesno je gledajući.

»Crane, vi ćete se pobrinuti da operativna soba funkcionira bez zastoja, ne?«

»Već radim na tome«, odvratio je Crane, progutavši posljednji komad čokoladice Mars.

»Dobro. Naći ćemo se ovdje u četiri.«

Erika je izašla, a Mossova i Peterson krenuli su za njom. Sparks je bacio kaput.

»Kuja«, rekao je ispod glasa i sjeo za računalo.

17

5.

Mossova je škiljila preko volana u snježnu cestu ispred sebe. Erika je sjedila na suvozačkom sjedalu, a Peterson straga. Neugodnu tišinu povremeno je

prekidao šum brisača koji su pištali i škripali prelazeći preko stakla, a izgledali su kao da su oblijepljeni izribanim kokosovim orahom.

Južni London bio je paleta mračnog sivila. Pokraj njih promicale su

dotrajale kuće u nizu i asfaltirana parkirna mjestima u prednjim dvorištima. Jedine mrlje boje dolazile su od kanti za smeće na kotačićima, naguranih u grozdovima crnog, zelenog i plavog.

Nakon oštrog skretanja ulijevo, zaustavili su se iza kolone automobila koja se protezala oko prvog zavoja jednosmjernog kružnog toka Catford. Mossova

je uključila sirenu, pa su automobili počeli skretati na pločnik kako bi im omogućili prolazak. Grijanje u policijskom autu bilo je pokvareno, što je Eriki dalo dobar izgovor da zadrži drhtave ruke duboko u džepovima duge kožnate

jakne, nadajući se da joj se tresu od gladi, a ne zbog pritiska zadaće koja ju čeka. Mjerkala je paketić crvenih sladića gurnutih u utor iznad radija.

»Slobodno?« upitala je, prekidajući nelagodnu tišinu.

»Da, samo naprijed«, odvratila je Mossova. Pritisnula je gas i ubrzala kroz jaz u prometu, dok su ih stražnji kotači zanosili prema jednoj strani zaleđene

ceste. Erika je izvukla sladić iz paketića, gurnula ga u usta i počela žvakati. Pogledala je Petersona u retrovizoru. On je bio pogrbljen i koncentriran na svoj iPad. Bio je visok i mršav, imao je dječačko lice. Podsjećao ju je na drvenu

igračku vojnika. Podigao je pogled i zagledao se u njezin.

»Što mi možete reći o Andrei Douglas-Brown?« upitala je Erika, progutavši

jedan sladić i krenuvši na drugi.

»Zar vas viši nadzornik nije upoznao sa slučajem, šefice?« upitao je Peterson.

»Jest, ali zamislite da nije tako. Pristupam svakom slučaju kao da ništa o njemu ne znam. Iznenadilo bi vas koliko se toga na taj način može doznati.«

»Ima dvadeset tri godine«, počeo je Peterson.

»Je li bila zaposlena?«

»Nema podataka o zaposlenju...«

»Zašto?«

Peterson je slegnuo ramenima. »Ne mora raditi. Lord Douglas-Brown vlasnik je privatne tvrtke za obrambene sustave, tvrtke SamTech, koja razvija

GPS i softverske sustave za Vladu. Kod posljednjeg poreznog obračuna vrijedio je trideset milijuna.«

»Ima li Andrea braće ili sestara?« upitala je Erika.

18

»Ima, mlađeg brata Davida i stariju sestru Lindu.«

»Dakle, moglo bi se reći da su Erika, njezin brat i sestra uzdržavana djeca?«

upitala je Erika.

»I da i ne. Sestra Linda radi, doduše... za majku. Lady Douglas-Brown posjeduje elitnu cvjećarnicu. David piše magisterij na sveučilištu.«

Sada su došli do Ulice Catford, koja je bila posuta solju, a promet se kretao normalno. Hitro su prolazili pokraj zalagaonica, ureda za davanje

kratkoročnih kredita i malih samoposluživanja s visoko naslaganim hrpama egzotične robe koje su prijetile da će se prosuti na bljuzgavi pločnik.

»Što je s Andreinim zaručnikom, Gilesom Osborneom?«

»Oni planiraju... planirali su veliko vjenčanje ljetos«, odgovorila je Mossova.

»Čime se on bavi?« upitala je Erika.

»On vodi tvrtku za organizaciju društvenih događaja za bogataše. Regata Henley, promocije novih proizvoda, elitna vjenčanja.«

»Je li Andrea živjela s njim?«

»Nije. Živjela je s roditeljima u Chiswicku.«

»To je u zapadnom Londonu, ne?« upitala je Erika. Peterson je kimnuo u retrovizor.

»Trebali biste im vidjeti dom«, nastavila je Mossova. »Spojili su četiri kuće i iskopali podrum. Sigurno vrijedi milijune.«

Prošli su pokraj Topps Tilesa, koji je izgledao zatvoren, a njegovo parkiralište bilo je veliki i prazni četverokut svježeg snijega. Zatim su prošli pokraj restorana Harvester, u kojem je jedan čovjek polako micao visoko

božićno drvo. Zujanje motora zavibriralo je kroz automobil i onda se ublažilo, a na vidiku se pojavila hrpa otrcanih barova. Ispred jednog, s imenom Stag,

stara žena ispijenog lica naslanjala se na oguljena zelena vrata pušeći cigaretu. Pokraj nje stajao je pas s glavom u vreći za smeće, a pločnik je bio posut starom hranom i snijegom.

»Pa kog je vraga Andrea Douglas-Brown radila ovdje, sama?« upitala je Erika. »Ovo nije baš uobičajena ruta za milijunaševu kćer koja živi u Chiswicku, zar ne?«

Snježni zapuh načas je obavio auto, a kad je prošao, ugledali su muzej Horniman. Zgrada je bila zaklonjena visokim jukama i palmama koje su se

pod snijegom doimale izgubljeno.

Mossova je usporila pred željeznim dvorišnim vratima i zaustavila se pokraj mladog policajca u uniformi. Erika je spustila prozorsko staklo, a on se

sagnuo, uhvativši okvir vrata rukom u kožnatoj rukavici. Snijeg je počeo ulaziti u auto i lijepiti se za podstavljenu unutrašnjost vrata. Erika mu je pokazala iskaznicu.

»Krenite lijevo. Cesta se oštro uzdiže«, rekao je. »Poslali smo ralicu onamo, ali vozite polako.« Erika je kimnula i zatvorila prozor. Mossova je skrenula

nalijevo i počela se uspinjati uz oštar brijeg. Kad su stigli do vrha, ugledali su

19

cestovnu prepreku pokraj koje je stajao još jedan uniformirani policajac. Na pločniku s lijeve strane policijske trake stajala je skupina novinara u zimskoj

odjeći. Pokazali su zanimanje za dolazak policijskog auta, pa se svjetlost njihovih bljeskalica počela odbijati od vjetrobrana.

»Odjebite«, zarežala je Mossova, pokušavajući prebaciti u treću. Zupčanik

je zaškripao i auto je jurnuo naprijed prije no što je usporio. »Sranje!« viknula je, stežući volan. Nagazila je kočnicu, ali auto je nastavio kliziti. Erika je u

retrovizoru vidjela kako cesta iza nje nestaje. Fotografi su reagirali na dramu i ispalili još bljeskalica.

»Oštro skrenite ulijevo!« povikao je Peterson, brzo spuštajući prozorsko

staklo i gurajući glavu unatrag. Erika se uhvatila za komandnu ploču, a Mossova se naslonila na volan i uspjela zaustaviti klizanje, usmjerivši policijski auto prema nedavno ispražnjenom parkirnom mjesto uz rubnik —

tamo nije bilo snijega. Kotači su dobili oslonac na čistom asfaltu, pa su se polako zaustavili.

»To je bila čista sreća«, rekao je Peterson s blagim osmijehom. Snijeg je ulazio kroz njegov prozor i lijepio mu se za kratke kovrče.

»To je bio čisti vražji led«, rekla je Mossova i duboko udahnula.

Erika je otkopčala sigurnosni pojas i s nelagodom shvatila da joj se noge tresu. Svi su izašli iz auta dok su im se fotografi podrugljivo smijali i dovikivali im pitanja o identitetu mrtvog tijela. Snijeg ih je već obavijao kad su izvukli

svoje isprave, pa je traka podignuta kako bi prošli. Dok je prolazila ispod trake, Erika je našla utjehu u činjenici da opet radi, da se policijska traka diže

za nju, da ponovno drži iskaznicu u raci. Još jedan uniformirani policajac uputio ih je prema željeznim vratima koja su vodila u dvorište muzeja.

Spremište za čamce sada je prekrivao veliki i bijeli šator forenzičara, a donji

rub šatora stapao se s gomilom snijega. Jedan od asistenata ekipe za očevid čekao je Eriku, Mossovu i Petersona u zaštitnom kombinezonu, a onda su i

oni prije ulaska navukli kombinezone.

Svjetlost unutrašnjih reflektora odbijala se od snijega i osvjetljavala istrunulo drvo niskog krova. Provirili su u šator, gdje su tri asistenta

pomagala glavnom forenzičaru i pročešljavala svaki centimetar unutrašnjosti. Veslački čamac ležao je blizu, svjetlucajući se na malom drvenom pristaništu, a policijski ronilac u crnoj opremi izronio je iz ledene vode i zapljusnuo okolno

tlo, donoseći sa sobom topao smrad ustajala jezerca. Oko njega plutao je otpad i mulj, i to na mjestima gdje su se komadi leda otopili pod sjajem

reflektora.

»Inspektorice Foster«, rekao je duboki muški glas. Za promjenu, Erika je morala podignuti glavu kako bi mogla pogledati u lice visokoj figuri koja se

pojavila iza spremišta za čamce. Skinuo je masku i otkrio ponosno, zgodno lice s velikim tamnim očima i urednim obrvama.

»Ja sam Isaac Strong, forenzični patolog«, rekao je. »Poznajem Mossovu i Petersona«, dodao je. Oboje su mu kimnuli. On ih je poveo oko kuće, pokraj vanjskog zida spremišta za čamce, pa su došli do metalnih nosila smještenih

uz stražnji dio šatora. Mrtva djevojka ležala je gola, osim ostataka rasparane

20

i muljem prekrivene haljine naborane oko pojasa. Ispod su bile rastrgane vrpce uskih crnih gaćica. Pune usne bile su joj lagano raširene, a jedan od

prednjih zuba bio je slomljen u blizini desni. Oči su joj bile širom otvorene u praznom mrtvačkom pogledu, a duga kosa bila je posuta lišćem i otpacima iz vode.

»To je ona, zar ne?« tiho je rekla Erika. Mossova i Peterson su kimnuli.

»U redu«, rekao je Isaac, prekidajući tišinu. »Njezino tijelo nađeno je

smrznuto u ledu. U ovoj ranoj fazi pretpostavio bih — ponavljam, pretpostavio — da je tijelo bilo u vodi najmanje sedamdeset dva sata. Prije tri dana temperatura se spustila ispod nule. Također, mobitel joj je još uvijek bio u

funkciji kad je nađena; jedan mladi tip koji ovdje radi čuo ga je kako zvoni.« Dodao je Eriki iPhone u prozirnoj plastičnoj vrećici. Masku je ukrašavao niz

kristala marke Swarovski.

»Znamo li tko ju je zvao?« upitala je Erika, ponadavši se da će odmah naći neki trag.

»Ne. Baterija se ispraznila ubrzo nakon što je izvučena iz vode. Mobitel je pretražen za otiske prstiju, ali to je živi nered.«

»Gdje se nalazi tip koji ju je pronašao?«

»Medicinski su tehničari s njim u ambulantnom vozilu pokraj Centra za posjetitelje«, odgovorio je Isaac. »Kad je policija stigla, bio je izvan sebe. Pao je

kroz led na njezino tijelo, povratio, popišao se i uneredio gaće u šoku, tako da pokušavamo brzo eliminirati njegov DNK.« Krenuo je prema tijelu na nosilima.

»Nadutost lica i tragovi vezivanja mogli bi ukazivati na davljenje, a i desna

ključna kost je slomljena«, rekao je i nježno joj okrenuo glavu rukom u rukavici od lateksa. »Na otprilike istome mjestu, pokraj svake sljepoočnice,

nedostaju joj čuperci kose.«

»Možda je počinitelj stajao iza nje i povukao je za kosu«, rekla je Mossova.

»Ima li tragova seksualnog nasilja?« upitala je Erika.

»Trebat će mi vremena da to detaljnije istražim. Postoje masnice i ogrebotine na unutrašnjoj strani bedara, na rebrima i na dojkama...«

Pokazao je niz crvenih pruga ispod svake dojke i oprezno ispružio ruku

kako bi pokazao otisak prstiju na rebrima. »Zapešća su puna rana, što bi moglo značiti da su joj ruke bile vezane, ali ne u trenutku kad je bačena u

vodu. Postoji i masnica na tjemenu, a na prednjem kutnom stupu pristaništa našli smo i zabijene komadiće zubne cakline... Još uvijek tražimo ostatke zuba. Možda ga je progutala, pa ću ga pronaći poslije.«

»Kad je nestala, nosila je ružičaste cipele s visokim potpeticama te imala ružičastu torbicu. Ima li kakvih tragova na tome?« upitala je Mossova.

»Nosila je samo haljinu i gaćice, ali ne i grudnjak... a ni cipele.« Isaac joj je

oprezno podigao noge. »Pete su joj gadno izranjavane.«

»Vučena je bosonoga«, zaključila je Erika, trznuvši se kad joj je ugledala

stopala puna upaljenih ogrebotina i posjekotina, kao i ružičasto meso ispod kože.

21

»Jedan od naših ronilaca izvukao je ovo iz vode.« Isaac je dodao Eriki malu prozirnu plastičnu vrećicu u kojoj se nalazila vozačka dozvola. Načas su u

tišini gledali fotografiju.

»Ovo je uznemirujuća fotografija«, rekao je Peterson. »Kao da nas gleda s druge strane groba.«

Erika se složila. Ljudi na fotografijama iskaznica često imaju staklene oči ili izgledaju kao da su ih naglo osvijetlila prednja svjetla automobila, ali

Andrea je samouvjereno gledala u objektiv.

»Isuse«, rekla je Erika, skrećući pogled s Andreine fotografije na mrtvo tijelo s razrogačenim očima na nosilima. »Kako brzo možete ustanoviti točan uzrok

smrti?«

»Dao sam vam dovoljno podataka za nastavak istrage«, ljutito je odvratio Isaac. »Morat ću obaviti autopsiju.«

»Koju ćete obaviti danas«, rekla je Erika, fiksirajući ga pogledom.

»Da, danas«, odgovorio je Isaac.

* * *

Oko šatora forenzičara vladala je tišina. Snijeg je prestao padati, a skupina uniformiranih policajaca tiho je pročešljavala okolicu jezera. Bijeli snijeg lijepio im se za noge dok su gacali kroz nanose.

Erika je izvukla mobitel i nazvala Marsha. »Gospodine, to je Andrea Douglas-Brown«, rekla je.

Nastala je stanka. »Sranje!«

»Upravo se spremam razgovarati s momkom koji ju je pronašao, a onda ću obavijestiti roditelje«, rekla je Erika.

»Što mislite? Fosterova?«

»Nedvojbeno je riječ o ubojstvu, možda o silovanju s davljenjem ili

gušenjem u vodi. Sve što imam na putu je prema momcima u postaji.«

»Ima li kakvih osumnjičenika na vidiku?«

»Ne, gospodine. Ionako sam počela u žurbi. Moramo organizirati službenu

identifikaciju s članovima obitelji. Forenzičari idu ravno s mjesta zločina na autopsiju, pa ću vas izvještavati o tome.«

»Kad bih mogao reći medijima da imamo osumnjičenika...« počeo je Marsh.

»Da, gospodine, znam. Prvo moramo porazgovarati s članovima obitelji. Postoje dobri izgledi da je poznavala ubojicu. Kad je nestala, nije bilo svjedoka,

a nitko nije vidio otmicu. Možda se ovdje našla s ubojicom.«

»Polako, inspektorice. Nemojte brzati i pretpostaviti da se Andrea sastala s nekim radi prljavog drpanja.«

»Nisam rekla da se Andrea sastala s nekim radi prljavog...«

22

»Zapamtite, riječ je o vrlo uglednoj obitelji koja...«

»Imam iskustva s takvim slučajevima, gospodine.«

»Da, ali morate shvatite s kim imate posla.«

»Znam. S tugujućom obitelji. Ali moram im postaviti uobičajena pitanja, gospodine.«

»Da, i budite obzirni. To je naređenje.«

Erika je prekinula vezu, bijesna zbog Marshova stava. Jedna stvar koju je

prezirala u Britaniji bio je sustav klasa. Čak i u istrazi ubojstva, činilo se kako Marsh želi da žrtvina obitelj dobije povlašteni tretman.

Mossova i Peterson izašli su iz šatora s uniformiranim policajcem, pa su

svi krenuli oko jezera i kroz vrt. Erika se upitala jesu li kipovi bez zjenica vidjeli kako netko dovlači Andreu i kako ona vrišti da joj poštedi život.

Tada je s radiouređaja na reveru policajca zakrčala statika. »Upravo smo

pronašli malu ružičastu torbicu u živici London Roa- da«, rekao je glas.

»U kojem je smjeru London Road?« upitala je Erika.

»Glavna ulica«, odgovorio je policajac, pokazujući preko reda stabala.

Nakon nekoliko mjeseci neaktivnosti, Erika se morala naprezati da vrati mozak u akciju. Svaki put kad bi zatvorila oči, ugledala bi Andreino tijelo s

oguljenom kožom i masnicama i razrogačene prazne oči. U istrazi ubojstva postoji mnogo varijabli. Kuća osrednje veličine može zaposliti forenzičare danima, ali u ovom slučaju mjesto zločina potencijalno se rasteže na površinu

od sedamnaest jutara, dok je dokazni materijal rasut po javnim površinama i prekriven debelim slojevima snijega.

»Prebacite je u Centar za posjetitelje ambulantnim vozilom«, rekla je Erika policajcu, a on se žurno udaljio. Trenutak poslije toga, Mossova, Peterson i ona izašli su iz redova živica. U podnožju blage padine prekrivene snijegom

nalazila se futuristička kutija Centra za posjetitelje. Prednje dvorište bilo je izbrazdano tragovima ambulantnih vozila koja su stajala s otvorenim

stražnjim vratima. Jedan mladi čovjek u ranim dvadesetima sjedio je straga, umotan u gomilu deka. Bio je blijed i tresao se. Pokraj vrata vozila stajala je sitna žena i promatrala kako član ekipe za očevid pažljivo pregledava odjeću

momka, stavljajući rukom u rukavici zaprljanu trenirku, džemper i tenisice u označene prozirne vrećice za dokazni materijal. Žena je imala obrve guste kao i momak, ali i oštro, sitno lice.

»Želim potvrdu«, govorila je, »i želim da popišete ono što je oduzeto. Lee je dobio tu trenirku tek u studenom, a i ove su tenisice nove — ostalo je još

trinaest tjedana kataloškog plaćanja za njih. Koliko ćete ih dugo zadržati?«

»Sve je to dokazni materijal u istrazi ubojstva«, rekla je Erika kad su došli do ambulantnog vozila. »Ja sam viša inspektorica Foster, a ovo su inspektori

Moss i Peterson.« Svi su podigli iskaznice, a žena je znatiželjno pogledala fotografije.

»Kako se vi zovete?« upitala ju je Erika.

»Grace Kinney, a moj Lee samo je došao na posao. Razboljet će se zato što

23

je morao čekati na hladnoći, pa će mu obustaviti naknadu!«

»Lee, možete li nam reći što se točno dogodilo?«

Lee je kimnuo. Lice mu je bilo blijedo i uznemireno. Rekao im je kako je došao na posao, a onda je slijedio zvuk zvonjave telefona, što je dovelo do otkrića Andreina tijela pod ledom. Jedan ga je policajac prekinuo, pojavivši se

na vratima ambulantnog vozila s malom ružičastom torbicom u prozirnoj plastičnoj vrećici. U drugoj vrećici nalazio se njezin sadržaj: šest novčanica od

pedeset funti, dva kompaktna tampona, maskara, ruž za usne i parfem u spreju.

»Je li to pripadalo mrtvoj djevojci?« upitala je Grace, naginjući se. Policajac

je hitro skrio vrećice iza leđa.

»Sad ih je već vidjela«, obrecnula se Erika na policajca i nastavila: »Gospođo Kinney, morate shvatiti da je ovo dokazni materijal u osjedjivoj istrazi i...«

»Ne brinite, držat ću jezik za zubima«, odvratila je Grace. »Iako samo Bog zna što je mlada djevojka s dizajnerskom torbicom i svežnjem novčanica od

pedeset funti ovdje radila.«

»Što vi mislite?« upitala ju je Erika.

»Ne namjeravam obavljati posao umjesto vas«, rekla je Grace, »ali čovjek ne

treba biti Sherlock Holmes kako bi shvatio da je tražila seks. Vjerojatno je dovela mušteriju, a onda je sve pošlo po zlu.«

»Lee, jeste li prepoznali mrtvu djevojku?«

»Zašto bi moj Lee prepoznao prostitutku?«

»Nije bila... ne mislimo da je bila prostitutka.«

Grace kao da nije ni primjećivala Leejevu uznemirenost. Čvrsto je navukao deku oko sebe i namrštio se, nabravši guste obrve. »Bila je lijepa«, tiho je rekao. »Čak i mrtva pod ledom... Umrla je na grozan način, zar ne?«

Erika je kimnula.

»Mogao sam joj to pročitati s lica«, rekao je Lee. »Oprostite, što ste me ono

pitali?«

»Jeste li je prepoznali, Lee?« ponovila je Erika. »Jeste li već vidjeli tu djevojku?«

»Ne, nikad je prije nisam vidio«, odgovorio je.

»Mislimo da je možda bila u jednom od barova u glavnoj ulici kad je nestala«, rekao je Peterson. »Koji barovi privlače mlade ljude?«

Lee je slegnuo ramenima. »Wetherspoon je krcat preko vikenda... Pig and Whistle. Odmah pokraj željezničke postaje.«

»Izlazite li mnogo, Lee?« upitao je Peterson. Lee je slegnuo ramenima. Peterson je nastavio: »Wetherspoon, Pig and Whistle. Još neki barovi?«

»Lee ne zalazi na ta mjesta, zar ne?« rekla je Grace, dobacujući mu pogled.

»Da, da, točno«, odvratio je Lee. »Hoću reći, ja ne zalazim tamo.«

24

»Ovo je nekoć bio lijep kvart«, nastavila je Grace. »Ništa luksuzno, ali lijepo. Taj grubi stari Wetherspoon nekoć je bio lijepi Odeon. Najgori su Glue Pot i

Stag. Kažem vam, ne biste me uhvatili u njima ni da se čitav svijet poplavi mokraćom, a samo ta dva bara ostanu iznad površine. A krcati su vražjim useljenicima — bez uvrede, dušo«, dodala je Petersonu. Erika je primijetila da

Mossova suspreže osmijeh.

»Kažem vam«, nastavila je Grace, još uvijek nesvjesna Leejeve

uznemirenosti, »kad hodam glavnom ulicom, osjećam se kao strankinja u vlastitoj zemlji: Poljaci, Rumunji, Ukrajinci, Rusi, Indijci, Afrikanci... A Lee mi kaže da su svi prijavljeni na Zavod za zapošljavanje, pružaju ruku i uzimaju

socijalnu pomoć. Trebali biste napraviti raciju u tim barovima u glavnoj ulici. Mnogi od njih rade za šankom i iskradaju se tijekom stanki kako bi se javili na Zavod. Ali nitko ne obraća pozornost na to. Moj Lee mora izlaziti na mećavu

i raditi četrdeset sati na tjedan za šezdeset funti socijalne potpore. To je sramota.«

»Koliko dugo radite u muzeju?« upitala je Erika.

Lee je slegnuo ramenima. »Počeo sam četiri tjedna prije Božića.«

»I pretpostavljam da će Leeja okriviti što ne može raditi jer se neka glupa

prostitutka dala...«

»Sad je dosta«, prekinula ju je Erika.

Činilo se da je Grace prihvatila kritiku. »Pretpostavljam da je nečija kći.

Znate li tko je?«

»Trenutačno ne možemo reći.«

To je pobudilo Graceino zanimanje. »Nije li to ona otmjena djevojka koja je nestala? Kako se ono zvala, Lee — Angela? Je li izgledala kao djevojka iz novina?«

Lee je sada buljio ravno preda se, kao da je ponovno proživljavao trenutak kad je kroz sloj leda ugledao Andreino lice.

»Kao što sam rekla, još uvijek nismo identificirali tijelo«, rekla je Erika. »Kontaktirat ćemo Zavod za vas, Lee, i obavijestiti ih što se događa. Nemojte se udaljavati iz lokalnog područja. Možda ćemo morati opet porazgovarati.«

»Mislite da će otići iz zemlje, ha?« obrecnula se Grace. »Promjena bi bila dobra stvar — iako, ovdje bismo mi bili jedini koji odlaze!«

Erika, Mossova i Peterson otišli su kad su medicinski tehničari počeli

pripremati ambulantno vozilo za odlazak.

»Prilično naporna žena«, rekla je Mossova.

»Ali nam je dala više informacija nego Lee«, odvratila je Erika. »Provjerimo te barove. Glue Pot, Stag. Je li Andrea bila u jednom od njih one noći kad je nestala?«

25

6.

Kad su izašli iz muzeja, opet je počelo nevrijeme, pa su ostavili policijski auto i vlakom krenuli za London Bridge, a onda podzemnom za Chiswick.

Podzemna je bila krcata i zagušljiva, pa su većinu putovanja morali stajati natiskani u gomili, a Erika je bila prikliještena između svojih novih kolega. Petersonovo mršavo tijelo bilo je u kontrastu sa zdepastim tijelom Mossove

koja ju je pritiskala s druge strane. Erika je poželjela da ima pet minuta za sebe, malo prostora i svježeg zraka kako bi se pribrala. Činilo joj se da je u dvadeset pet godina policijskih istraga izvijestila stotine ljudi koji su izgubili

voljene osobe, ali otkako je iskusila gubitak na vlastitoj koži, osjećala se drukčije. Bol je još uvijek bila jaka. A sad će to morati reći Andreinim

roditeljima i gledati kako ih obuzima njoj dobro poznata tuga.

Kad su izašli iz postaje podzemne željeznice Turnham Green, snijeg je prestao padati. U usporedbi s južnim Londonom, glavna ulica u Chiswicku

izgledala je uredno. I ceste su bile čiste, sa svježe obojenim poštanskim sandučićima, a male mesnice i prodavaonice organske hrane miješale su se u nizu s viktorijanskim kućama. Banke i samoposluživanja bili su osvijetljeni i

čisti. Čak se i snijeg činio bjeljim.

Kuća obitelji Douglas-Brown nalazila se u velikoj i širokoj slijepoj ulici

odvojenoj od glavne prometnice. Velika starinska kuća bila je renovirana, a uklanjanje višegodišnjeg sloja čađe i smoga izložilo je pogledu cigle u boji maslaca. Dominirala je nad ostalim kućama, no unatoč tome je djelomice bila

zaklonjena iza visokih stabala malog parka u sredini slijepe ulice. Otisci stopala u snijegu bili su od skupine fotografa koja se vrzmala naokolo, dok su

im se fotoaparati njihali preko toplih zimskih kaputa, a para se dizala s njihovih šalica kave. Interes im je porastao kad su se Erika, Mossova i Peterson približili kući i ušli kroz dvorišna vrata. Fotoaparati su počeli

škljocati, a svjetlost bljeskalica reflektirala se na crnoj boji ulaštenih i debelih ulaznih vrata kuće obitelji Douglas-Brown. Erika je duboko udahnula i pritisnula zvonce. Ono je ugodnim tonom odjeknulo u dubini kuće.

»Jeste li vi iz policije?« doviknuo im je jedan glas iza leđa.

»Je li mrtva djevojka Andie?« doviknuo je drugi glas. Erika je zatvorila oči,

s mukom podnoseći prisutnost fotografa iza svojih leđa. Dovraga, odakle im pravo da je zovu Andie? Ni roditelji je nisu tako zvali.

Ulazna su se vrata otvorila, ali samo djelomice, a sitna i tamnokosa stara

žena pogledala ih je kroz uzak otvor. Podigla je ruku da zaštiti oči kad su se blicevi fotoaparata pojačali.

»Dobro jutro, moramo razgovarati sa Simonom i Dianom Douglas-Brown«, rekla joj je Erika, a onda su joj njih troje pokazali iskaznice. Očekivali su da će ih žena pustiti unutra, ali ona ih je pogledala ispod ovješenih kapaka, dok

su joj se bljeskovi fotoaparata odražavali u crnim očima.

26

»Želite vidjeti lorda i lady Douglas-Brown?«

»Da, u vezi s nestankom njihove kćeri Andree«, odgovorila je Erika tihim

glasom.

»Ja sam njihova kućedomaćica«, odvratila je sitna žena. »Molim vas, dajte mi svoje isprave i pričekajte da se uvjerim tko ste.« Uzela je njihove iskaznice

i zatvorila vrata. Svjetlost bljeskalica opet se počela reflektirati od prednjih vrata.

»Možete li potvrditi da je silovana?« povikao je jedan glas.

»Možete li potvrditi da je riječ o ubojstvu?« povikao je drugi. »Ako jest, vjerujete li da je politički motivirano?«

Erika je postrance pogledala Mossovu i Petersona dok su stajali okrenuti prema vratima. Prošlo je nekoliko sekundi. Gotovo su mogli osjetiti bljeskalice na leđima.

»Što ona misli da mi pokušavamo učiniti?« tiho je prosiktala Mossova. »Prodati im jebene prozore?«

»Lorda Douglas-Browna prošle su godine snimili skrivenom kamerom«, odvratio je Peterson. »News of the World uhvatio ga je kako pokušava potkupiti jednog dobavljača oružja iz Teherana.«

»Lažnog šeika?« promrmljala je Erika. Baš je htjela još nešto dodati, kad su se vrata otvorila, i to ovoga puta malo šire. Škljocanje fotoaparata iza njih

se pojačalo.

»Da, čini se da su isprave u redu«, rekla je sitna žena vraćajući im iskaznice i pozivajući ih da uđu. Kad su ušli, zatvorila je vrata pred hladnoćom i

fotografima.

Uski hodnik proširio se u uzdignuto predvorje, gdje se elegantno stubište

prekriveno sagom vijugavo uzdizalo kroz tri kata. Visoko gore bio je oslikani krovni prozor koji je na kremaste zidove bacao uzorak blagih boja. U podnožju stubišta stajao je ulašteni stari sat s klatnom koje se nečujno njihalo.

Kućepaziteljica ih je odvela niz hodnik, pokraj vrata kroz koja su načas ugledali veliku kuhinju od čelika i granita, te golemo pozlaćeno ogledalo pod kojim je ležala podjednako dojmljiva vaza sa svježim cvijećem. Došli su do

vrata od hrastovine i bili uvedeni u radnu sobu s pogledom na snijegom pokriveno stražnje dvorište.

»Molim vas, pričekajte«, rekla je kućepaziteljica, gledajući ih dok je, okrenuta njima, izlazila iz sobe i zatvorila vrata. Ispod kliznog prozora stajao je krupni pisaći stol od tamnog drva. Na kožnatoj površini nije bilo ničega

osim elegantnog srebrnog laptopa. Lijevi zid prekrivale su police s knjigama, a na desnoj strani stajale su krupna kožnata sofa s naslonom i dvije fotelje. Zid iznad njih bio je prekriven uokvirenim fotografijama Simona Douglas-

Browna, kojeg je Erika prepoznala iz novinskih izvješća o Andreinu nestanku. Bio je to nizak i energičan muškarac sa smeđim očima.

Fotografije su pokazivale njegova postignuća, a započele su s čovjekom koji je imao bujnu kosu u vrijeme kad je njegova tehnološka kompanija bila uvrštena na Londonsku burzu 1987. godine, napredujući sve dok je kosa

27

postajala rjeđa, kroz niz fotografija u društvu kraljice, Margaret Thatcher, Johna Majora i Tonyja Blaira. Erika je primijetila da je Njezino Veličanstvo

dobrih nekoliko centimetara više od lorda Douglas-Browna. Četiri fotografije s Tonyjem Blairom pokazivale su koliko je Douglas-Brown bio upleten u rad laburističke Vlade.

U sredinu kolaža ponosno su smještene dvije fotografije veće od ostalih. Prva je službeni portret na kojem je Douglas-Brown u ogrtaču od hermelina

stajao na crvenom sagu pred drvenim zidnim panelima. Tekst ispod slike govorio je da je fotografija snimljena na dan kad je primljen u viteški red i tad je postao barun Simon Douglas-Brown od Hunstantona. Na drugoj fotografiji

zauzeo je istu pozu, ali sad je uz njega stajala supruga Diana, sitna i krhka žena u elegantnoj bijeloj haljini. Imala je dugu tamnu kosu i izgledala kao starija i neuglednija verzija Andree.

»Gdje je Hunstanton?« upitala je Erika.

»Na obali Norfolka. Ondje postoji vrlo lijep centar za morske životinje«,

odgovorila je Mossova, naginjući se prema fotografiji bezizražajna lica.

»I tako je njegova žena postala lady Diana«, rekao je Peterson.

»Da«, odvratila je Mossova. »Čini se da nju titula i nije previše usrećila!«

»Je li ovo vama smiješno?« obrecnula se Erika. »Jer ja se ne sjećam ničega smiješnog o Andrei kad je bila izvučena iz leda.«

Mossova i Peterson žurno su se ispričali. Troje policajaca pogledalo je i posljednju fotografiju u neugodnoj tišini. Lord i lady Douglas-Brown stajali su s Barackom Obamom i njegovom ženom Michelle. Bračni par Obama bio je

mnogo viši od Douglas-Brownovih, koji su na licima imali gotovo luđačke osmijehe. Bez dvojbe, izvan okvira fotografije stajao je dugi niz lordova, dama,

diplomata, industrijskih magnata i njihovih mršavih supruga koji su čekali da uđu u kadar za identičnu fotografiju. Susret od nekoliko sekundi, narcisoidno ovjekovječen na zidu.

Nečiji kašalj prenuo ih je iz razgledavanja fotografija na zidu. Okrenuli su se i ugledali Simona i Dianu Douglas-Brown na vratima radne sobe. Erika je odmah osjetila grižnju savjesti zbog donošenja suda, jer dvoje ljudi koji su s

očekivanjem stajali ispred njih nisu bili ništa više od uplašenih roditelja.

»Molim vas, samo nam recite što se događa«, rekla je Diana. »Je li to

Andrea?«

Erika je iza tog tečnog engleskog osjetila strani naglasak, vrlo sličan vlastitom.

»Molim vas, sjednite«, rekla je Erika.

Diana je vidjela njihove poglede i dlanovima prekrila lice. »Ne, ne! To nije ona. Ne moja mala. Molim vas, ne moja mala!«

Simon je zagrlio ženu oko ramena.

»Vrlo mi je žao što vas moram izvijestiti da je tijelo vaše kćeri jutros nađeno

na zemljištu muzeja Horniman u južnom Londonu«, rekla je Erika.

»Sigurni ste da je to ona?« upitao je Simon.

28

»Jesmo. Uz nju smo pronašli njezinu vozačku dozvolu — a na mjestu zločina nalazio se mobitel registriran na njezino ime«, rekla je Erika.

»Poduzimamo sve što možemo kako bismo ustanovili uzrok smrti, ali moram vam reći da su okolnosti sumnjive. Vjerujemo da je Andrea ubijena.«

»Ubijena?« Diana se povukla i skljokala na sofu pokraj polica s knjigama,

a ruke je još uvijek držala na licu. Iz Simonove maslinaste puti nestalo je krvi, što joj je dalo zelenkasti ten. »Andrea je ubijena?«

»Tko bi je ubio?« ponovila je Diana.

»Bojim se da ćete morati doći i službeno identificirati Andreino tijelo«, rekla je Erika nakon kraće stanke.

Opet je nastao tajac. U dubini kuće zazvonio je sat. Diana je maknula ruke s lica i pogledala Eriku. »Odkal stei« upitala je.

»Narodila sam s v Nitre«, odgovorila je Erika.

»Nemojte govoriti slovački, ne sada«, rekao je Simon. »Govorimo engleski.«

»Zašto mi žena iz Nitre govori da mi je kći mrtva?« upitala je Diana,

fiksirajući Eriku pogledom. Bilo je to hrabro.

»Kao i vi, ja živim u Engleskoj dulje no što sam živjela u Slovačkoj«,

objasnila je Erika.

»Vi uopće niste kao ja! Gdje je onaj drugi policajac, onaj koji je bio ovdje prije... Sparks? Ne želim da sudbina naše kćeri ovisi o sposobnostima neke

Slovakinje.«

»Gospođo Douglas-Brown«, rekla je Erika, osjećajući da je hvata bijes.

»Ja sam lady Douglas-Brown.«

»Ja radim u policiji dvadeset i pet godina«, obrecnula se Erika. »Inspektorica sam za...«

»Uvjeravam vas da činimo sve što možemo kako bismo pronašli počinitelja«, umiješao se Peterson, dobacivši Eriki oštar pogled.

Erika se pribrala, izvukla notes i otvorila ga na prvoj praznoj stranici. »Ako

može, lady Diana, željela bih vam postaviti nekoliko pitanja?«

»Ne. Ne, ne možete«, rekao je Simon dok su mu se tamne oči zaoštrile. »Zar

ne vidite da je moja žena... da smo.... Moram obaviti neke telefonske razgovore. Što ste rekli, odakle ste?«

»Nitra je u zapadnoj Slovačkoj, ali kao što sam rekla, živim u Engleskoj više

od dvadeset godina.«

»Ne pitam vas za vaš jebeni životopis, pitam vas jeste li iz gradske policije?«

»Da, iz postaje Lewisham Row«, odgovorila je Erika.

»Dobro. Pa, želim obaviti neke pozive. Da vidim kako stvari stoje. Dosad sam komunicirao izravno s pomoćnikom povjerenika, Oakleyem...«

»Gospodine, ja vodim istragu...«

»I surađivao sam s narednikom Cliveom Robinsonom u nekoliko odbora

29

zaduženih za policiju...«

»I ja to poštujem, ali vi morate shvatiti da ja sada vodim ovu istragu i da

vam moram postaviti neka pitanja!« Erika je prekasno shvatila da je počela vikati.

Nastao je tajac.

»Šefice, mogu li porazgovarati s vama?« upitao je Peterson. Dobacio je pogled Mossovoj, a ona je gotovo neprimjetno kimnula. Erika je osjetila da joj

se lice žari.

»Šefice, razgovor. Smjesta«, rekao je Peterson. Erika je ustala i izašla za njim u hodnik, a on je zatvorio vrata. Naslonila se na zid i pokušala usporiti

disanje.

»Znam«, rekla je.

»Gledajte, ne želim biti bezobrazan, šefice. Došli ste u gadnu situaciju i ja

to shvaćam, ali ne možete postati agresivni s roditeljima žrtve. Jer oni su u ovom trenutku samo to. Roditelji. Dopustite mu da se malo pravi važan, ali

znamo kako će to odsada izgledati.«

»Znam. Sranje«, rekla je Erika. »Oh, sranje...«

»Zašto je majka željela znati iz kojeg ste dijela Slovenije?«

»Slovačke«, ispravila ga je Erika. »To su dobro poznate slovačke predrasude. Ljudi iz Bratislave misle da su bolji od svih drugih... pretpostavljam da je ona odande.«

»I misli da je zato bolja od vas«, završio je Peterson. Erika je uzdahnula i kimnula, pokušavajući odagnati bijes.

Dva muškarca u kombinezonima prilazila su im s druge strane hodnika i vukla veliko božićno drvo. Erika i Peterson odmakli su se da ih propuste. Drvo se osušilo i postalo smeđe, a dok su se grane vukle po zidu, borove iglice

padale su na debeli plavozeleni sag.

Činilo se da će Peterson još nešto reći, ali onda se predomislio i zauzeo

drugačiji stav. »Odavno je prošlo vrijeme za ručak. Izgledate kao da bi vam dobro došla mala doza šećera«, rekao je, promatrajući Erikino blijedo lice. »Znam da ste vi šefica, šefice, ali kako bi bilo da vi odete i pričekate nas u

nekom baru ili kafiću iza ugla?«

»Ući ću i ispričati se.«

»Šefice, pustite da se prašina slegne, dobro? Mi ćemo prikupiti sve

informacije koje možemo i onda ćemo vas potražiti.«

»Da, dobro. I ako možete...«

»Da, dogovorit ću da obave identifikaciju.«

»A trebat će nam i Andrein laptop... i... Pa, sve što sada možemo dobiti.«

Peterson je kimnuo i vratio se u radnu sobu, a Erika je ostala stajati na

mjestu. Potpuno je uprskala stvar i ništa nije postigla.

Već se htjela zaputiti u obilazak kuće, kad se ponovno pojavila

30

kućepaziteljica s poluotvorenim kapcima.

»Izvest ću vas van, u redu?« inzistirala je.

Slijedili su trag mrtvih borovih iglica do ulaznih vrata. Kad je Erika došla na prednju stubu, ispred fotoaparata koji su bljeskali, morala se snažno ugristi za donju usnu kako ne bi zaplakala.

31

7.

Danje svjetlo počelo je slabjeti kad su se Mossova i Peterson pridružili Eriki u kafiću u glavnoj ulici Chiswicka. Provela je sat vremena razočarano sjedeći

pokraj prozora i gledajući nestajanje tog, kako se činilo, vrlo dugog dana.

Kafić je bio tih kad je Erika stigla, ali u međuvremenu se napunio i sada je bio krcat elegantno odjevenim samcima i skupinom mladih majki koje su

ogradile jedan kut kafića skupim dječjim kolicima.

Peterson i Mossova naručili su kavu i sendviče, a onda se pridružili Eriki za stolom.

»Gledajte, hvala vam što ste uskočili«, rekla je Erika posramljeno. »Ne znam što se dogodilo. Nisam dobro procijenila situaciju.«

»Nema problema«, odvratio je Peterson odmatajući sendvič i grizući veliki komad.

»Diana Douglas-Brown bila je nepristojna, ali s druge strane, ovo joj

zacijelo nije najbolji dan u životu, zar ne?« složila se Mossova i zagrizla svoj sendvič.

»Da, ali nisam smjela... U svakom slučaju, dobro. Što mi još možete reći?«

upitala je Erika. Pričekala je časak dok su oboje prestali žvakati.

»Simon i Diana ne znaju što je Andrea radila u južnom Londonu«, rekla je

Mossova. »Dogovorila se da će otići u kino s Davidom i Lindom, bratom i sestrom. Oni su je čekali pred Odeonom u Hammersmithu, ali nije se pojavila.«

»Jesu li brat i sestra bili kod kuće?«

»Da. David je spavao na katu, lady Diana nije ga željela probuditi.«

»Nije ga željela probuditi?« ponovila je Erika. »Zar on nema više od dvadeset godina?«

»Čini se da je David bio budan skoro do jutra«, odgovorila je Mossova.

»Naizmjence su dežurali uz telefon tijekom noći, u slučaju da ih Andrea nazove. Čini se da je već znala nestati.«

»Kada? Imamo li podatke o tome?«

»Ne. Nikad to nisu prijavili. Prije nekoliko godina nestala je tijekom produženog vikenda. Pokazalo se da je otišla u Francusku s nekim tipom kojeg

je upoznala u baru. Vratila se kad je došla do limita na kreditnoj kartici.«

»Jeste li doznali ime osobe s kojom je pobjegla?«

»Da, izvjesni Carl Michaels. U to vrijeme bio je student. Nije to bilo ništa

ozbiljno. Samo vikend posvećen provodu, s bonusom da je Andrea imala platinastu karticu Vise.«

32

»Jeste li vidjeli sestru, Lindu?« upitala je Erika.

»Došla je s pladnjem čaja«, rekao je Peterson. »Pomislili smo da je služavka.

Prilično se razlikuje od Andree, neugledna je i bucmasta. Radi u majčinoj cvjećarnici.«

»I kako je ona reagirala na novosti?« upitala je Erika.

»Ispustila je poslužavnik, iako...« Mossova je oklijevala.

»Što?« upitala je Erika, opet žaleći jer sve to mora slušati iz druge ruke.

Mossova je pogledala Petersona.

»Njezina je reakcija izgledala pomalo folirantski«, odgovorio je Peterson.

»Folirantski?« ponovila je Erika.

»Znate, kao da je riječ o lošoj glumi«, objasnio je Peterson. »Ljudi reagiraju na razne čudne načine. Ako mene pitate, cijela obitelj izgleda pomalo sjebano.«

»S druge strane, čija obitelj nije takva«, dodala je Mossova.

»A kad tome dodate novac, sve se pogoršava.«

Tada je zazvonio nečiji telefon. Prošlo je nekoliko časaka prije no što je

Erika shvatila da je to njezin mobitel. Nazvao ju je Isaac da joj kaže kako je nevrijeme sve usporilo i kako će rezultati autopsije biti spremni ujutro.

»Željela sam da još večeras identificiraju tijelo«, rekla je Erika kad je

prekinula vezu.

»To bi vam moglo ići u prilog. Dat će vremena sir Simonu da se ohladi«, odvratio je Peterson.

»Je li rekao još nešto?« upitala je Erika.

»Pa, želi da Sparks ponovno preuzme slučaj«, odgovorila je Mossova.

Nastavili su žvakati u tišini. U međuvremenu je već pao mrak. Prednja svjetla automobila polako su prolazila pokraj njih, osvjetljavajući snijeg koji je vani padao.

33

8.

Erika, Mossova i Peterson vratili su se u postaju Lewisham Row poslije sedam navečer. Otišli su ravno u krcatu operativnu sobu — svi su nestrpljivo čekali

da čuju otkrića dana. Erika je skinula dugu kožnatu jaknu i otišla do velike skupine bijelih ploča u stražnjem dijelu prostorije.

»U redu. Znam da je iza nas naporan dan, ali što imamo?«

»Kako je prošlo upoznavanje s obitelji?« smijuljio se Sparks, naslanjajući se na stolac. »Kako vas je sir Simon prihvatio, inspektorice Foster?«

Baš kao na nečiji znak, vrata operativne sobe otvorio je glavni inspektor

Marsh. »Inspektorice Foster. Na razgovor.«

»Gospodine, obavještavam sve o današnjim događajima...«

»U redu, ali dođite u moj ured čim završite«, zarežao je Marsh i zalupio vratima.

»Dakle, pretpostavljam da je prošlo dobro?« bockao je Sparks dok mu je

zluradi osmijeh osvjetljavalo plavkasto svjetlo zaslona. Erika se nije obazirala na njega i okrenula se bijeloj ploči. Pokraj Andreine fotografije visjele su slike Linde i Davida. Sa zanimanjem je primijetila da su Andrea i njezin brat vrlo

privlačni, a Linda bucmasta i uštogljena, sa šiljastim nosom i bljeđom puti od brata ili sestre.

»Jesu li njih troje djeca istih roditelja?« upitala je Erika, kuckajući flomasterom po ploči. Pitanje je iznenadilo sve u sobi.

Narednik Crane iznenađeno se osvrnuo oko sebe. »Pretpostavili smo da

jesu...«

»Zašto ste to pretpostavili?« upitala je Erika.

»Pa, svi izgledaju prilično...«

»Otmjeno?« upitala je Erika. »Nemojte nikad zaboraviti da su članovi obitelji uvijek prvi na popisu osumnjičenika. Nemojte dopustiti da vas zaslijepi

činjenica što žive u luksuznom dijelu Londona i imaju utjecaj ili moć. Crane, vi se pozabavite djecom, ali naravno, budite diskretni. Da, znamo da se Andrea prošlog četvrtka, 8. siječnja, trebala sastati s Davidom i Lindom u

kinu, ali nije se pojavila. Kamo je otišla? Da se nađe s nekim prijateljem ili tajnim ljubavnikom? Tko se bavio baš Andreinim životom?«

Ustala je jedna sitna Indijka u dvadesetima. »Pozornica Singh«, rekla je. Došla je pred njih, a Erika joj je dodala flomaster.

»Andrea je proteklih sedam mjeseci bila u vezi s dvadesetsedmogodišnjim

Gilesom Osborneom, a nedavno su se i zaručili. On je vlasnik tvrtke Yakka Events. To je tvrtka za ekskluzivne mušterije koja se bavi planiranjem zabava

i događaja, sa sjedištem u Kensingtonu.«

34

»Yakka Events«, ponovila je Erika. »Što znači Yakka?«

»To je aboridžinska riječ za rad. Na web-stranici tvrtke piše da je proveo

godinu dana prije fakulteta u Australiji.«

»Učeći od Aboridžina posluživanje sendviča i šampanjca?« upitala je Erika, a u operativnoj sobi pojavili su se sitni osmijesi.

»On je pohađao privatne škole. Potječe iz bogate porodice. Ima alibi za večer Andreina nestanka.«

»Ja sam već razgovarao s njim, i to smo ustanovili prošlog tjedna«, prekinuo ih je Sparks.

»Što je s podacima o Andreinim telefonskim pozivima i aktivnosti na

društvenim mrežama? Pretpostavljam da ste ih zatražili?«

»Jesmo«, odgovorila je Singhova.

»Pa, gdje su?«

»Ja radim na tome«, odgovorio je Crane. »Zatražio sam ih jutros, pa se nadamo da ćemo ih dobiti u iduća dvadeset četiri sata.«

»Zašto ih niste zatražili prije, kad je nestala?« upitala je Erika.

Nastao je muk.

»Jeste li se bojali gurati nos u život utjecajnih bogataša?«

»Ja sam odlučio da ih ne zatražimo«, odgovorio je Sparks. »Obitelj je u tom trenutku još uvijek vjerovala da je Andrea nekamo otišla, pa su pratili njezine

profile na društvenim mrežama i davali nam te informacije.«

Erika je zakolutala očima. »Želim te podatke čim stignu, a i sve što se izvuče s tvrdog diska mobitela«, rekla je Craneu. »Pa, Sparks, vi kao da uživate u

kasnoj zimi. Što ste uspjeli ustanoviti pomoću nadzornih kamera?«

Inspektor Sparks naslonio se na stolac koji je škripao. »Bojim se da nemam

dobre vijesti. Tri nadzorne kamere na London Roadu do prije nekoliko dana nisu radile, tako da nemamo ništa s perona željezničke postaje, a ni s glavne ulice do muzeja Horniman. Naravno, ni sporedne ulice nisu pokrivene, tako

da nemamo stvarno ništa o događajima tog dana.«

»Sranje«, rekla je Erika.

»Imamo snimku njezina izlaska iz vlaka na postaji Forest Hill u...« —

Sparks je prelistao svoje bilješke — »... u 9:06 navečer. Izlazi iz vlaka, hoda peronom i odlazi pokraj kabine za prodaju karata. U kabini nije bilo nikoga,

a samo je nekoliko drugih ljudi izašlo u isto vrijeme.«

»Možemo li otkriti tko su ti ljudi? Možda su izašli s njom.«

»Radim na tome«, završio je Sparks.

»Što je bilo s ispitivanjem stanara okolnih kuća?«

Narednik Crane nagnuo se na stolcu i rekao: »Nemamo mnogo, šefice. Većina ljudi još uvijek nije doputovala kući s božićnih blagdana ili je spavala.«

»Što je s barovima?«

35

»Wetherspoon i Pig and Whistle imaju nadzorne kamere, ali nije svratila ni u jedan od njih. U glavnoj ulici postoje još četiri bara.«

»Grace Kinney spomenula je dva: Glue Pot i Stag.«

»Bili smo u svima. To su prilično gadne rupčage, šefice, a nitko tko ondje radi ne sjeća se da ju je vidio.«

»Pogledajte popis osoblja, ustanovite tko su stalni gosti. Opet provjerite. Bila je odjevena za izlazak. Velika je vjerojatnost da je posjetila jedan od tih

barova.«

»Možda je išla na privatnu zabavu«, predložila je Singhova.

»Možda. U tom slučaju, što je s prodavaonicama alkoholnih pića? Je li ušla

u neku od njih da kupi cigarete ili alkohol?«

»Zapravo, te prodavaonice imaju nadzorne kamere, ali one uglavnom ne rade cijelo vrijeme. Nitko od prodavača nije ništa ni vidio ni čuo.«

Nastala je neugodna tišina.

»Možda biste trebali ekipu poslati kući«, predložio je Sparks. »Imali smo

naporan dan.«

»Da, u redu. Nađimo se opet ovdje sutra ujutro, i to u devet. Tada bismo već trebali dobiti rezultate autopsije te podatke o telefonu i društvenim

mrežama.«

Erika je zaželjela laku noć svojim suradnicima, a kad je ostala sama u operativnoj sobi, u tišini je pogledala bijele ploče i zagledala se u Andreinu

fotografiju.

»Pogledaj se, tek su ti dvadeset tri godine. Cijeli život bio je pred tobom.«

Andrea joj je prkosno uzvraćala pogled, gotovo kao da joj se ruga.

Erika se trznula kad je zazvonio telefon.

»Koliko još moram čekati?« zarežao je Marsh.

»Sranje, gospodine, odmah ću doći.«

36

9.

»Dakle, želite mi reći da nemate ništa?« upitao je Marsh. Bio je crven u licu dok je hodao gore-dolje uredom. Erika mu je upravo donekle opisala napredak

koji su postigli tijekom prvog dana istrage.

»Ovo je prvi dan, gospodine. A kao što sam rekla, imamo pozitivnu identifikaciju žrtve. Zadržala sam tu informaciju od novina. Vjerujem da

postoje jedan ili dva bara u koje bismo možda mogli smjestiti Andreu one večeri kad je nestala.«

»Možda mogli smjestiti. Što to znači?«

»To znači da nam je nedostatak nadzornih kamera na London Roadu i oko željezničke postaje otežao rad. Trebaju nam vrijeme i sredstva da nastavimo

ispitivati ljude. Svi su prokleto naporno radili, osobito kad je nevrijeme usporilo aktivnosti.«

»I kojeg ste vraga mislili da radite kad ste se počeli prepirati s Douglas-

Brownovima ?«

Erika je duboko udahnula da se smiri: »Gospodine, priznajem da sam se

trebala bolje ponašati prema roditeljima žrtve.«

»Prokleto ste u pravu. Mislio sam da ćete kao Slovakinja naći zajednički jezik s lady Dianom.«

»Pa, u tome je i bio problem. Po njezinu mišljenju, ja sam preobična. Nedovoljno dobra za vođenje istrage o ubojstvu.«

»Niste odabrali posao u policiji kako bi ljudi bili ljubazni prema vama, inspektorice Foster. Trebao bih vas poslati na tečaj o odnosima s javnošću.«

»U tome i jest problem. Mi ne tretiramo Douglas-Brownove kao sve ostale.

U stvari, vodi li sir Simon istragu? Izgleda da on tako misli... U svakom slučaju, tko vam je rekao što se dogodilo? On vas je nazvao, zar ne? Zna vaš privatni broj?«

»Hodate po tankom ledu, inspektorice Foster«, upozorio ju je Marsh. »U stvari, sir Simon nazvao je inspektora Sparksa, a Sparks je prenio poruku

meni.«

»Baš lijepo od njega!«

Marsh ju je oštro pogledao. »Riskirao sam vrat kako bih vas doveo na ovaj

slučaj...«

»Ne želim vaše sažaljenje, gospodine!«

»... i ako ne pripazite, otići ćete prije no što ste i počeli. Morate naučiti

držati jezik za zubima. Doveo sam vas na ovaj slučaj zato što ste dobra policajka. Jedna od najboljih koje znam. Iako, u ovom trenutku, dovodim u

pitanje svoju moć prosudbe.«

37

»Žao mi je, gospodine. Imala sam naporan dan — teški uvjeti, a nisam spavala. Ali vi me znate, ne tražim isprike. Otkrit ću počinitelja.«

»U redu«, odvratio je Marsh mirnijim tonom. »Ali morate se iskreno ispričati Douglas-Brownovima.«

»Da, gospodine.«

»I naspavajte se noćas. Izgledate grozno.«

»Hvala, gospodine.«

»Gdje ste odsjeli?«

»U hotelu.«

»Dobro. A sad odlazite, i vratite se sutra na posao s bistrom glavom«, rekao

je Marsh i dao joj znak da ode.

Erika je bila bijesna kad je napustila Marshov ured — da, bijesna što je bila

prozvana, ali i bijesna na sebe što je uprskala stvar. Sišla je u operativnu sobu i uzela kaput. Andreina slika otvoreno ju je gledala sa središta bijele ploče.

Rukom napisane bilješke o slučaju bile su zamagljene na jarkom svjetlu, pa je Erika protrljala umorne oči. Imala je osjećaj kao da sve gleda kroz prljavo staklo. Nije mogla razabrati pojedinosti. Opet su je obuzeli umor i bijes.

Navukla je kaput, ugasila svjetlo i izašla. U hodniku je srela narednika Woolfa.

»Upravo vam dolazim reći da smo našli auto za vas. To je plavi Ford Mondeo«, rekao je pružajući joj ključ s privjeskom. Strogo lice izgledalo mu je

mrzovoljnije nego jutros.

»Hvala«, odvratila je Erika uzimajući ključ. Krenuli su prema glavnim

ulaznim vradma. Woolf se morao naprezati da održi korak s njom.

»Nisam vam stavio putnu torbu u auto jer sam prije nekoliko godina ozlijedio leđa. Morali su mi odstraniti kralježak. Putna je torba iza mog stola...«

Ušli su u prostoriju za prijem, u kojoj se jedna mokra i zablaćena žena naslanjala na Woolfov stol i upotrebljavala njegov telefon. Nosila je prljave

poderane traperice i staru parku s mrljama, punu rupa od cigareta. Duga sijeda kosa bila joj je svezana na tjemenu nekom vrpcom, a pod očima je imala duboke tamne podočnjake. Dvije neuredne djevojčice pokraj nje vikom su

hrabrile malog dječaka s kratkom kosom koji je sjedio na Erikinoj putnoj torbi. On je nosio zamrljane bijele hlače trenirke i vrtio je kukovima, držeći jednom rukom ručku putne torbe, a drugom vitlajući po zraku kao da jaši na

mustangu koji se propinje. Woolf je požurio iza svog stola i stavio prst na gumb telefona, prekidajući poziv.

»Jebem mu sve, razgovarala sam«, ogorčeno je šiknula žena, otkrivajući nepravilne smeđe zube.

»Ovo je policijski telefon, Ivy«, odgovorio je Woolf.

»Nije zazvonio već deset minuta. Smatraj se srećkovićem što su kriminalci na godišnjem!«

»Koga si to htjela nazvati?« upitao ju je Woolf. »Ja bih ga mogao nazvati za

38

tebe.«

»Znam se sama služiti jebenim telefonom!«

»Tko je ta žena?« upitala je Erika.

Ivy je držala slušalicu podalje od Woolfa i brzo odmjerila Eriku. »Ja i Droopy već se dugo znamo, zar ne, Droopy?« rekla je. »Ja ga zovem Droopy. Ružan je

k’o vrag, zar ne?«

»Ti. Silazi s moje putne torbe«, rekla je Erika dječaku koji nije mogao biti

stariji od sedam ili osam godina. On se nije osvrtao na nju — nastavio se derati i jahati putnu torbu. Woolf se počeo natezati s Ivy oko slušalice i napokon ju je uspio uzeti iz njezina stiska.

»Morala bih imati pravo da se služim tvojim vražjim telefonom. To je samo mjesni poziv. Osim toga, ja ti osiguravam plaću!«

»Kako mi ti to osiguravaš plaću?« upitao ju je Woolf.

»Plaćam porez, a odatle se uzima novac za tvoju plaću!«

Erika je otišla da podigne dječaka s putne torbe, ali on se nagnuo i ugrizao

je za nadlanicu. Iznenadila ju je jačina bola.

»Smjesta me pusti«, rekla mu je Erika, pokušavajući ostati mirna. On je podigao pogled sa zlobnim cerekom i zagrizao još jače. Jaka bol jurnula joj je

kroz ruku i ona je poludjela, snažno ga pljusnuvši po licu. On je vrisnuo, ispustio Erikinu ruku, pao s putne torbe i tresnuo o pod.

»Jebem mu sve, što vi mislite, tko ste?« zarežala je Ivy, nasrnuvši na nju.

Erika se pokušala izmaknuti, ali našla se leđima oslonjena na zid. Woolf je uhvatio Ivy u posljednji čas. Duga oštrica noža bljesnula je nekoliko

centimetara od Erikina lica.

»Ivy, daj, smiri se...« počeo je Woolf uhvativši je ispod pazuha, ali još uvijek se mučio da je obuzda.

»Nemoj mi govoriti da se smirim, debela ružna pičko!« rekla je Ivy prijetećim glasom.

»Samo takni moju djecu pa ću ti posjeći lice, kujo! Nemam što izgubiti.«

Erika je pokušala kontrolirati disanje kad je vidjela nož skakavac centimetar bliže licu.

»Pusti nož. Pusti ga«, rekao je Woolf napokon čvrsto uhvativši Ivy za zapešće, a i svinuo joj je ruku. Nož je sa zveketom pao na pod, a Woolf ga je pritisnuo stopalom.

»Nisi morao biti tako grub, Droopy«, rekla je Ivy, trljajući zapešće. Netremice je gledajući, Woolf se sagnuo i podigao nož s poda. Pronašao je mali

gumb na nožu i oštrica je skočila natrag u držak. Mali dječak i dvije djevojčice u međuvremenu su se posve smirili. Bili su samo djeca i činilo se da se više boje onoga što će Ivy sada učiniti. Erika nije mogla ni zamisliti kakav život ta

djeca vode. Pogledala je dječaka koji se držao za tjeme.

»Žao mi je, jako mi je žao... Kako se zoveš?«

39

Dječak je ustuknuo. Što bi mu mogla reći? Da je imala naporan dan? Erika je primijetila njihovu prljavu odjeću, neuhranjena tijela...

»Želim uložiti žalbu«, rekla je Ivy s užitkom.

»Ma nemoj?« odvratio je Woolf, gurajući je prema izlazu.

»Da, policijska brutalnost — miči ruke s mene — policijska brutalnost

prema maloljetniku.«

»Morat ćeš ispuniti formular«, odvratio je Woolf. »A onda ćeš provesti noć u

pritvoru zato što si nožem napala policijsku službenicu.«

Ivy je zaškiljila. »Ne, nemam jebenog vremena... Hajdemo, djeco. SMJESTA!« Posljednji je put pogledala Eriku i izašla iz postaje, a djeca su je

slijedila. Erika ih je na trenutak vidjela kroz prozor.

»Sranje«, rekla je i klonula na glavni stol, trljajući nadlanicu. »Nisam smjela

udariti tog klinca.«

Na koži je imala duboki bijelo-ljubičasti trag od zubi, a mrlja krvi miješala se s dječakovom pljuvačkom.

Woolf je otišao do kutije s natpisom »zaplijenjeni noževi« i tamo stavio oružje. Zatim je otišao iza stola i izvukao kutiju za prvu pomoć. Spustio ju je na stol pokraj Erike i skinuo poklopac.

»Poznajete tu ženu?« upitala ga je Erika.

»Oh, da, to je Ivy Norris, također poznata kao Jean McArdle, Beth Cosby

— a katkad i kao Polette O’Brien. Ona je lokalna zvijezda.« Nalio je malo alkoholne otopine na sterilnu gazu i pritisnuo je na tragove ugriza na Erikinoj nadlanici. Žestoko peckanje pomiješalo se s mirisom metvice. »Ona je

dugogodišnja narkomanka«, nastavio je Woolf. »Ima povijest dugu kao Kineski zid. Svojedobno je mušterijama nudila specijalitet >majka i kći<, ako znate

što hoću reći, prije no što joj je kći umrla od predoziranja.«

»A gdje su očevi te djece?«

»Ivy im je zapravo baka, a tko zna? Lista kandidata duga je kao telefonski

imenik.«

Woolf je maknuo gazu i počeo čistiti krvavi trag od ugriza novom gazom.

»Jesu li beskućnici?«

Woolf je kimnuo.

»Ne bismo li mogli pozvati socijalnu službu, da im po hitnom postupku

osigura smještaj?« upitala je Erika. Još uvijek je mogla vidjeti Ivy kako stoji na parkiralištu, puši na gruboj svjetlosti ulice i nešto govori, ne obraćajući se nikome posebno. Djeca su stajala oko nje i tresla se, dok je ona gestikulirala

rukama.

Woolf se mračno nasmijao. »Zbog prostitucije joj je zabranjen pristup većini pansiona i hostela.«

Podigao je gazu i zalijepio veliki četvrtasti flaster na Erikinu nadlanicu.

»Hvala«, rekla je Erika, svijajući prste.

40

Woolf je počeo spremati pribor za prvu pomoć. »I sami znate što ću vam sada reći. Morate otići k liječniku zbog ugriza, i to kako bi vam dao injekciju

protiv tetanusa, a znate i... Djeca s ulice nisu zdrava.«

»Znam«, odvratila je Erika.

»I morat ću ovo zapisati u dnevnik. Sve što se dogodilo. Napala vas je

nožem. On vas je ugrizao...«

»Da, a ja sam ga udarila. Udarila sam vražjeg klinca... U redu. Obavite svoj

posao i hvala vam.«

Kimnuo je, opet sjeo i izvukao formulare. Erika je pogledala kroz prozor, ali Ivy i djeca nisu se vidjeli.

41

10.

Vani je bilo jako hladno. Glavni ulaz policijske postaje Lewisham Row bio je osvijetljen, ali parkiralište je bilo u mraku. Dugi redovi automobila svjetlucali

su od mraza pod uličnim svjetiljkama, a promet iza njih je postojano puzao naprijed. Eriku je još uvijek boljela ruka. Namjestila je privjesak ključa nalijevo i pritisnula gumb, a onda je učinila isto i nadesno. Jedan auto na

drugom kraju parkirališta dvaput je zatitrao narančastom svjetlošću. Opsovala je i zaputila se prema njemu, vukući putnu torbu kroz dubok snijeg.

Stavila je putnu torbu u prtljažnik i ušla u auto. U autu je bilo ledeno, ali

mirisao je kao nov. Upalila je motor i uređaj za automatsko zaključavanje. Kad se unutrašnjost malo zagrijala, pokrenula je auto s parkirnog mjesta i

polako se zaputila prema izlazu.

Ivy je stajala na pločniku. Djeca su bila oko njezinih ruku i nekontrolirano su se tresla. Erika je zastala pokraj njih i spustila prozorsko staklo.

»Kamo idete, Ivy?« upitala je. Ivy se okrenula dok joj je vjetar uhvatio pramen duge sijede kose i zalijepio ga na njeno lice.

»Što se to tebe tiče?« upitala je.

»Mogla bih vas povesti.«

»Zašto bismo ušli u auto drota koji tuče djecu?«

»Žao mi je, nisam to smjela učiniti. Imala sam naporan dan.«

»Ti si imala naporan dan«, frknula se Ivy. »Pokušaj zamisliti kako je meni, dušice.«

»Mogu vas odvesti kamo god želite, a djeca se mogu ugrijati«, rekla je Erika, primjećujući da djevojčice imaju gole noge pod tankim haljinama.

Ivy je zaškiljila. »Što moram učiniti zauzvrat?«

»Morate samo sjediti u autu«, odgovorila je Erika. Izvukla je novčanicu od dvadeset funti. Ivy ju je htjela uzeti, ali Erika ju je povukla natrag. »Dat ću

vam je kad vas negdje ostavim — pod uvjetom da više ne bude napada nožem i ugriza.«

Ivy je oštro pogledala dječaka, a on je poslušno kimnuo. »U redu«, rekla je.

Otvorila je stražnja vrata i djeca su uspuzala na stražnje sjedalo. Kad je Ivy sjela na prednje sjedalo, Eriku je zapuhnuo smrad skitnice. Suspregnula je

strah zbog Ivyne blizine.

»Pojasevi«, rekla je, pomislivši da će biti sigurnija ako su svi vezani.

»Pa jasno! Ne daj Bože da prekršimo zakon«, nasmijala se Ivy povlačeći

pojas i pričvršćujući ga uz škljocanje.

»Kamo da vas odvezem?«

42

»U Catford«, odgovorila je Ivy. Erika je izvukla mobitel i otvorila aplikaciju Google zemljovida. »Kvragu«, rekla joj je Ivy, »ja ću ti govoriti kojim putem

voziti. Skreni lijevo.«

Motor auta tiho je radio i dok se svjetlost uličnih svjetiljki igrala po vjetrobranu, neobična kombinacija Ivy, njezinih unuka i Erike utonula je u

gotovo ugodnu tišinu.

»Dakle, imaš li ti djece?« upitala je Ivy.

»Nemam«, odgovorila je Erika, uključivši brisače kad je snježni zapuh pogodio vjetrobran.

»Jesi li ti lezba?«

»Nisam.«

»Meni to ne smeta. Nemam ništa protiv lezbi. Čovjek može dobro popiti s lezbom, a one su dobre u masturbiranju... iako, jedanput sam pokušala. Nije

mi se svidio okus.«

»Čega? Masturbiranja?« našalila se Erika.

»Jako smiješno. Dok to govorim, razmišljam da opet počnem s lezbama. Morat ću dijeliti novac, ali okusa kurca već mi je preko glave.«

Erika ju je pogledala.

»Daj, dušo, nisi valjda mislila da radim u robnoj kući, zar ne?«

»Gdje živite?« upitala ju je Erika.

»Kvragu, zašto bih tebi rekla gdje živim?« Ivy se nagnula prema njoj, ali

pojas se stegnuo i zadržao je na mjestu.

»Polako... Upravo ste mi rekli da vam je >okusa kurca preko glave<. Mislila

sam kako ne bi bilo previše nepristojno da vas pitam o adresi?«

»Nemoj sa mnom izigravati pametnjakovićku. Ja te znam. Voliš svoj posao, zar ne? Imaš li prijatelja?« Nastala je tišina. »Pa jasno, znala sam da ih nemaš.

Uvijek radiš, zar ne? Vi drotovi strpali biste vlastitu majku u zatvor... Ovdje skreni nalijevo.«

Erika je uključila žmigavac i skrenula. »Trenutačno nigdje ne živim«, rekla je, smatrajući da i sama mora nešto reći o sebi. »Nedavno mi je umro muž, pa nisam radila i...«

»I malo si skrenula, ha?«

»Nisam, ali malo je nedostajalo«, odvratila je Erika.

»Mojeg su muža izboli. Davno. Iskrvario mi je na rukama... Ovdje produži

ravno. Ali moraš biti dobro, zar ne? Bravo! Ja sam mogla biti policajka ili nešto bolje«, podrugljivo se nasmijala Ivy.

»Dobro poznajete ovaj kraj?« upitala ju je Erika.

»Da. Ovdje sam provela cijeli život.«

»Koje barove možete preporučiti?«

»Koje barove možete preporučiti?« ponovila je Ivy, oponašajući Eriku.

43

»No dobro, koje barove znate?«

»Znam ih sve. Kao što sam upravo rekla, ovdje živim godinama. Vidjela sam

ih kako nastaju i nestaju. Najgori traju najdulje.«

Prošli su pokraj kazališta Broadway na Catfordu, zgrade s osvijetljenim pročeljem na kojem je još uvijek visio plakat za božićnu pantomimu.

»Ostavi nas ovdje«, rekla je Ivy.

Glavna ulica Catforda bila je prazna. Erika se zaustavila ispred pješačkog

prijelaza, pokraj kladionice Landbrokes i banke Halifax.

»Ovdje nema stambenih kuća«, primijetila je.

»Rekla sam ti da nemam kuću!«

»Gdje onda živite?«

»Moram obaviti neki posao. Hajde, probudi ih«, obrecnula se Ivy na dječaka. Erika je pogledala u retrovizor.

Dvije djevojčice spavale su glave jedne uz drugu. Dječak ju je pogledao blijeda lica.

»Žao mi je što sam te udarila«, rekla mu je Erika. Dječakovo lice ostalo je bezizražajno.

»Pusti to, samo mi daj novac«, rekla je Ivy, otkopčala pojas i otvorila vrata.

Erika je prekopala po kaputu i izvukla novčanicu od dvadeset funti. Ivy ju je uzela i gurnula u džep parke.

»Prije no što odete, Ivy, recite mi što znate o barovima u Forest Hillu? O

Stagu?«

»Ondje radi jedna striptizeta koja je spremna učiniti sve što želiš ako je

napuniš novčićima«, rekla je Ivy.

»A što je s Glue Potom?« upitala je Erika.

Nato se Ivyn govor tijela potpuno promijenio. Razrogačila je oči. »O tome

mjestu ne znam ništa«, promuklo je rekla.

»Upravo ste rekli da znate sve barove u okolici. Hajde, recite mi što znate o

Glue Potu.«

»Onamo nikad ne zalazim«, prošaptala je Ivy. »Ne znam ništa, čuješ me?«

»Zašto ne zalazite onamo?«

Ivy je zastala i pogledala Eriku. »Na tvome mjestu, dala bih pregledati tu ruku. Mali je Mike pozitivan na HIV...«

Zatim je izašla, zalupila vratima i nestala među dućanima, a djeca su je

slijedila. Erika se toliko usredotočila na Ivynu reakciju pri spomenu imena bara da nije ni shvatila što je Ivy upravo rekla. Brzo je otvorila vrata i krenula

za njima do ulaza u mračnu uličicu. Pogledala je u nju, ali bila je previše mračna da bi išta vidjela. »Ivy«, viknula je. »Ivy. Kako to mislite da nikad ne idete onamo? Zašto ne?«

Kad je ušla u uličicu, svjetlost uličnih svjetiljki brzo je izblijedjela. Osjetila

44

je nešto meko i gnjecavo pod nogama.

»Ivy, dat ću vam još novca, samo mi recite što znate...«

Izvukla je mobitel i osvijetlila ispred sebe. Uličica je bila puna praznih injekcija, kondoma i odbačene ambalaže s privjescima za cijene. »Ja istražujem slučaj ubojstva«, nastavila je. »A ubijena djevojka posljednji je put

viđena u Glue Potu...«

Glas joj je odjeknuo uličicom, ali nije dobila odgovor. Došla je do tri metra

visoke ograde s lokotom i metalnim šiljcima na vrhu. Jedva je mogla razabrati šikarom prekriveno dvorište i nekoliko odbačenih plinskih boca s druge strane ograde. Osvrnula se oko sebe.

»Kvragu, kamo su nestali?« tiho je rekla. Brzo se vratila uličicom, ali nije mogla naći prolaz kojim su otišli — vidjela je samo visoke ciglene zidove zgrada sa svih strana.

Kad se vratila do auta, vrata su još uvijek bila otvorena, a alarm je blago zujao. Pogledala je oko sebe i ušla u auto. Je li ih zamislila? Nekoliko je

sekundi provela brinući se da je sve bila halucinacija — Ivy i djeca — a onda je osjetila pulsiranje boli u nadlanici i ugledala četvrtasti flaster.

Brzo je aktivirala uređaj za automatsko zaključavanje i odvezla se

zaškripavši gumama. Svježi joj je adrenalin prostrujao tijelom. Nešto nije bilo u redu s Ivynom reakcijom na spomen Glue Pota. Bila je užasnuta. Zašto?

Erika nije marila koliko je kasno ili koliko dugo nije spavala. Odlučila je

provjeriti taj bar.

45

11.

Erika se odvezla natrag u Forest Hill i parkirala auto u tihoj stambenoj četvrti, nekoliko ulica od glavne ceste. Bar se nalazio na sredini glavne ulice, u

ciglenoj jednokatnici s pročeljem crvenim poput vina. Natpis Glue Pot bio je ispisan bijelom bojom, a slovo »t« pretvaralo se u crtež četke za bojenje koja lebdi nad kantom bijelog ljepila. Bio je to iritantan natpis, ružan i glup.

Postojala su četiri prozora, po dva na svakom katu, s prozorskim pregradama od debelog kamena. Prozori na prvom katu bili su mračni, a od ona dva u prizemlju, jedan je bio pregrađen daskama, prepuštajući drugom da širi

nejasan sjaj kroz mrežastu zavjesu.

Unatoč hladnoći, ulazna vrata bila su odškrinuta. Napis je obećavao da

ćete dobiti cijelu bocu besplatno ako naručite dvije čaše domaćeg vina. Erika je ustanovila da se u bar ulazi na unutarnja vrata s jako napuklim sigurnosnim staklom.

Bar je bio gotovo prazan, samo su dva mladića sjedila za jednim od mnogih stolova od ultrapasa. Podigli su pogled kad je prošla, upijajući njezine duge noge, a onda su se vratili svojim pićima. Mali plesni podij na jednoj strani

bara bio je ispunjen starim stolcima, a džingl radijske postaje Magic FM svirao je uvod u prve taktove pjesme Careless Whisper. Erika je otišla do dugog,

niskog šanka u stražnjem dijelu, koji je bio uokviren visećim ogledalima. Jedna niska i bucmasta mlada djevojka sjedila je i gledala Celebrity Big Brotber na sitnom prijenosnom televizoru.

»Duplu votku s tonikom, molim vas«, rekla je Erika.

Djevojka se uspravila i posegnula za čašom, a onda ju je pritisnula uz

dozator, ne skidajući pogled sa zaslona. Nosila je izblijedjelu majicu s kratkim rukavima, do kraja rastegnutu na njezinim grudima i zdepastom stasu, a

imala je natpis turneje Showgirl Kylie Minogue. Povukla je stražnji dio majice preko krupne stražnjice.

»Tražite posao au paire? Čuvanje djece?« upitala je djevojka, vjerojatno

osjetivši Erikin neznatni naglasak. Erika je osjetila trunku naglaska i u djevojčinu govoru. Poljski? Ruski?

Nije ga mogla smjestiti. Djevojka je opet gurnula čašu uz dozator.

»Da«, odgovorila je Erika, odlučivši prihvatiti igru. Djevojka je izvukla plastičnu bocu tonika i napunila čašu do ruba. Spustila je čašu na šank, a

onda je gurnula četvrtasti papirić i kemijsku olovku.

»Možete izvjesiti papirić na oglasnu ploču za dvadeset funti«, rekla je. »Novi

papirići stavljaju se svakog utorka. Dvadeset dvije i pol funte za to i piće.«

Erika je platila i sjela, popivši gutljaj. Bilo je toplo i ishlapljeno.

»Zašto ne pošaljete muža?« upitala ju je djevojka, pogledavši što je Erika

napisala na ceduljicu.

46

»Samo bi mi trebalo da moj muž počne još više piti!«

Djevojka je kimnula kao da joj je ta priča poznata. Erika je otišla do male

oglasne ploče koju joj je djevojka pokazala, one na zidu pokraj šanka. Bila je prekrivena stotinama oglasa, jednih preko drugih, rukom napisanih poruka na slovačkom, poljskom, ruskom, rumunjskom — sve su nudile građevinske

poslove, čuvanje djece i au paire.

»Je li ovdje uvijek ovako tiho?« upitala je Erika, gledajući prazan šank.

»Sad je siječanj«, slegnula je žena ramenima, brišući pepeljaru starom krpom. »I nema nogometa.«

»Moja prijateljica našla je posao kao au paire nakon oglašavanja kod vas«,

rekla je Erika, vrativši se na svoj visoki stolac za šankom. »Dolazi li ovamo mnogo žena? Mladih djevojaka? Onih koje traže posao au paire?«

»Katkad.«

»Prijateljica mi kaže da bih ovdje mogla sresti jednu djevojku koja je tražila posao.«

Djevojka je prestala brisati pepeljaru i hladno je pogledala. Erika je otpila još jedan gutljaj i izvukla mobitel. Namjestila je Andreine fotografije na

zaslonu i okrenula mobitel.

»To je ona.«

»Nikad je nisam vidjela«, malo je prebrzo odvratila djevojka.

»Doista? Moje prijateljica kaže da je svratila ovamo prije samo nekoliko dana...«

»Ja nisam vidjela tu curu.« Djevojka je podigla žičani poslužavnik napola ispunjen praznim čašama i počela se udaljavati.

»Još nisam završila«, rekla joj je Erika i spustila policijsku iskaznicu na

šank.

Djevojka je oklijevala i stavila žičani poslužavnik natrag. Kad se okrenula i ugledala iskaznicu, na licu joj se pojavio paničan izraz.

»Ne, sve je u redu, samo mi odgovorite na pitanja. Kako se zovete?«

»Kristina.«

»Kristina...?«

»Samo Kristina«, ustrajala je.

»No dobro, Samo Kristina, ponovit ću pitanje. Jeste li vidjeli ovu djevojku?«

Djevojka je spustila pogled na Andreinu sliku i odmahnula glavom tako silovito da su joj se zatresli obrazi.

»Jeste li radili ovdje navečer osmog? Bio je to četvrtak, prije tjedan dana.«

Djevojka je razmislila i opet odmahnula glavom.

»Jeste li sigurni? Danas je pronađena mrtva.«

Djevojka se ugrizla za usnicu.

47

»Jest li vi vlasnica?«

»Nisam.«

»Samo radite ovdje?«

»Da.«

»Tko je vlasnica ili vlasnik?«

Kristina je slegnula ramenima.

»Dajte, Kristina. Lako mogu doći do te informacije u pivovari. A oni

muškarci puše ovdje, premda je pušenje zabranjeno. Znate li koliko će to stajati u globama? Tisuće funti. Čak da i ne spominjem ilegalnu poslovnu agenciju. Upravo ste mi naplatili dvadeset funti za oglašavanje. Potreban je

samo jedan telefonski poziv, pa da ekipa policajaca dođe ovamo za pet minuta, a vi biste bili odgovorni...«

Kristina je počela plakati. Velike su joj se grudi zatresle, a lice zacrvenjelo.

Obrisala je sitne oči rubom kuhinjske krpe.

»Ako mi odgovorite na nekoliko pitanja«, rekla joj je Erika, »pobrinut ću se

da vas tretiraju kao nedužnu zaposlenicu.«

Kristina je prestala plakati i malo se smirila.

»U redu... Sve je u redu, Kristina. Ništa vam se neće dogoditi. A sada, molim

vas, pogledajte ponovno ovu fotografiju. Jeste li ovu djevojku vidjeli ovdje osmog navečer? To je bilo prošlog četvrtka. Netko ju je oteo i ubio. Sve što kažete moglo bi mi pomoći u pronalasku krivca.«

Djevojka je kroz natekle oči oborila pogled na Andreinu sliku. »Sjedila je u onom kutu«, napokon je rekla. Erika se okrenula i ugledala mali stol pokraj

plesnog podija. Usput je primijetila da su ona dva muškarca otišla, ostavivši napola popijene krigle.

»Jeste li sigurni da je to bila ova djevojka?« upitala je, ponovno podižući

fotografiju na mobitelu.

»Da, sjećam se kako je bila lijepa.«

»Je li bila sama? Je li se s nekim sastala?«

Kristina je kimnula. »Bila je s jednom mladom ženom kratke plave kose.«

»Kratke poput moje?« upitala je Erika.

Djevojka je kimnula.

»Još nešto?«

»Popile su piće ili dva, ne znam, te sam večeri bila prilično zaposlena... i...

i...«

Erika je mogla vidjeti da je počinju obuzimati uznemirenost i strah.

»Nastavite, Kristina. U redu je, obećavam vam.«

»Ne znam kad je njezina prijateljica otišla — ali onda sam opet pogledala, a s njom je sjedio jedan muškarac.«

48

»Kako je izgledao?«

Žena je slegnula ramenima. »Visok, tamnokos... Svađali su se.«

»Kako to mislite, visok i tamnokos? Možete li biti malo određeniji?« rekla je Erika pokušavajući prikriti frustraciju. Ovo je pravo otkriće, ali Kristina je previše nejasna. Erika je donijela odluku i izvukla mobitel.

»Kristina, želim da dođete sa mnom u postaju i pomognete nam da napravimo nešto što zovemo fotorobot žene i muškarca koje ste vidjeli s

Andreom.«

»Ne, ne, ne, ne.« Kristina se počela povlačiti u sebe.

Erika je nazvala broj dežurne službe u Lewisham Rowu. Telefon je počeo

zvoniti. »Vaša informacija mogla bi nas dovesti do ubojice ove žene, Andree.«

»Ali ja radim... i...«

»Mogu pozvati policajce da dođu ovamo. Možemo to odmah obaviti.«

Dežurni policajac podigao je slušalicu. »Ovdje inspektorica Erika Foster. Treba mi uniformirani policajac i patrolno vozilo u baru Glue Pot na London

Roadu, Forest Hill. Imamo li koga u službi tko bi mogao izraditi fotorobot?«

Tada je spazila kretnju i shvatila da je Kristina jurnula kroz vrata u prostoriju iza šanka.

»Sranje! Pričekajte, nazvat ću vas opet.« Erika je preskočila šank i utrčala u prljavu stražnju kuhinju.

Vanjska vrata još uvijek su bila otvorena. Erika je izašla na uličicu. Bila je

duga i prazna s obje strane. Počeo je padati lagani snijeg. Vladala je zlokobna tišina.

Erika je obišla oba kraja uličice. Kuće koje su je obrubljivale bile su mračne, a cesta na svakom kraju pusta. Snijeg je počeo padati jače, a vjetar je stao zavijati između zgrada. Erika je povukla kaput oko sebe kako bi se

zaštitila od oštre hladnoće.

Nije se mogla otresti osjećaja da ju netko promatra.

49

12.

Dva uniformirana policajca pozvana su u Glue Pot, ali potraga nije otkrila ništa. Kristina je nestala. Stan iznad bara bio je nenastanjen, ispunjen

otpadom i starim potrganim namještajem. Prošla je ponoć kad su policajci rekli Eriki da odustane i ode na spavanje. Oni će ostati u baru i pronaći vlasnika čim svane. Ako se Kristina vrati, privest će djevojku.

Erika je još uvijek osjećala jezu kad se vratila do auta parkiranog nekoliko ulica dalje. Ulice su bile tihe, i svaki se zvuk činio nevjerojatno glasnim — vjetar je zavijao oko zgrada, a s trijema jedne kuće čulo se zvono... Gotovo je

mogla osjetiti pogled iz mračnih prozora okolnih kuća.

Krajičkom oka spazila je kretnju na jednom prozoru. Okrenula se, ali ništa

nije vidjela. Samo mračni, izbočeni prozor. Promatra li ju netko iz sjene? Shvatila je da joj očajnički treba odmor. Potražit će najbliži hotel i unajmiti sobu. Otključala je auto i ušla, aktivirajući automatsko zaključavanje.

Potonula je u ugodno sjedalo, naslonila glavu i zatvorila oči.

Jako je vruć dan u zapuštenoj ulici u Rochdaleu, a Erikin pancirni prsluk lijepi se za kožu. Nelagodno se meškolji, čučeći uz niski zid pred kućom u nizu koja se visoko uzdiže na vrelini. Pokraj nje čuče dva policajca, a na drugoj strani prednjih vrata još trojica, poput slike u ogledalu. Jedan je od njih Mark. Drugi u redu. Nakon nekoliko tjedana nadzora, kuća joj se urezala u sjećanje. Golo betonsko pročelje, prenatrpane kante za smeće. Na zidu je mjerač za plin i struju s otkinutim poklopcem.

Kroz prednja vrata, uza stube, prolaz na lijevoj strani odmorišta vodi u stražnju spavaću sobu. Vidjeli su kako je u nju ušla žena s djetetom. To predstavlja rizik, ali oni su spremni. Erika je mnogo puta ponovila plan akcije sa svojom ekipom od osam policajaca. Samo što sada stoje vani. Ovo je stvarnost. Strah prijeti da će preplaviti Eriku, ali ona mu izmiče.

Kimne glavom, a ekipa odjevena u crno nečujno kreće, nadirući stazom do ulaznih vrata. Sunčeva svjetlost odražava se od mjerača koji se okreće. Jedanput, dvaput, kao da prati zamahe udarnog ovna. U trećem pokušaju, drvo popušta i prednja vrata se raspadaju sa štropotom.

A onda nastaje pravi pakao.

Čuju se pucnji. Prozor iznad mjerača eksplodira prema unutra. Pucnji dolaze iz kuće iza njih. Erika hitro okreće glavu. Lijepa kuća na drugoj strani ceste. Klizni prozori. Mjedene brojke na vratima. Boja marke Faroiv & Bali na unutrašnjim zidovima. Par je bio tako gostoljubiv, tako bezazlen kad je policija obavljala svoja prisluškivanja.

Sve dolazi na svoje mjesto kad Erikin pogled privuče njihov prozor na katu. Vidi mračnu sjenu, a onda osjeća eksploziju boli u vratu i okus krvi u ustima.

50

Mark je iznenada pokraj nje, spušta se u čučanj kako bi joj pomogao. Ona pokušava progovoriti, upozoriti ga: »Iza tvojih leđa.« Međutim, krv joj ispunjava grlo. U sveopćoj histeriji, to je gotovo smiješno. Zatim čuje pucanj, a jedna se strana Markove glave rasprskava...

Erika se probudila s uzdahom, pokušavajući doći do daha. Bila je okružena jezivim sjajem koji ju je pritiskao. Duboko je izdahnula. Tek kad je ispred sebe

ugledala volan, shvatila je gdje se nalazi. Vratila se u sadašnjost. Sjedi u autu. Svježi sloj snijega potpuno je prekrio prozore.

Dobro je znala taj san. Uvijek bi se probudila u istom trenutku. San je

katkad bio crno-bijeli, pa je Markova krv nalikovala na rastopljenu čokoladu.

Udahnula je i izdahnula, a puls joj se usporio. Vratila se u stvarnost.

Začula je prigušene glasove i zvuk koraka. Neki su ljudi prolazili pokraj auta. Glasovi su postali glasniji, a onda se udaljili.

Pogledala je digitalni sat na kontrolnoj ploči. Bilo je gotovo pet ujutro.

Odspavala je nekoliko sati, premda se zbog toga nije osjećala bolje. Promeškoljila se na sjedalu, shvativši da joj je tijelo ukočeno i hladno, a zatim upalila motor. Iz grijalica je stala izlaziti ledena struja zraka.

Kad se auto ugrijao, uključila je brisače i pričekala da se pojavi cesta, bijela od svježeg sloja snijega. Primijetila je flaster na ruci i sjetila se da mora otići

k liječniku, ali sinoćnji događaji naveli su je da za sada nastavi dalje.

Andrea je bila u baru... Tko su žena i muškarac s kojima je razgovarala? I zašto je konobarica nestala? Fallen JMe

Sada je imala problem što ga mora riješiti i bilo joj je lakše potisnuti san u

pozadinu. Ubacila je mjenjač u brzinu i krenula prema policijskoj postaji.

51

13.

Policijska postaja Lewisham Row bila je tiha u pola šest ujutro. Jedini zvuk bilo je udaljeno udaranje čekića iz hodnika koji vodi prema ćelijama. Ženska

svlačionica bila je prazna, pa je Erika skinula prljavu odjeću, otišla do velike zajedničke prostorije za tuširanje i pustila što je moguće topliju vodu. Stala je pod tuš uživajući u toplini. Kad se digla para, popločena viktorijanska

prostorija s tuševima nestala je u magli, a i Erika s njom.

U šest je već bila odjevena u čistu odjeću i sama u operativnoj sobi, držeći u ruci šalicu kave i čokoladu iz automata. Andrea Douglas-Brown gledala ju

je sa zida s prekomjernim samopouzdanjem.

Erika je otišla do pisaćeg stola koji joj je bio dodijeljen, pronašla svoju

lozinku i priključila se na internet. Prošlo je osam mjeseci otkako je pogledala svoju elektronsku poštu na poslu — ne zbog odustajanja od svega, nego zato što joj je pristup bio onemogućen. Pregledavajući poštu, vidjela je poruke

bivših kolega, biltene, reklamne prospekte i poziv na formalno saslušanje. To ju je gotovo nasmijalo — poslali su joj obavijest o formalnom disciplinskom saslušanju putem internog poštanskog sustava kojem nije mogla pristupiti.

Jednim potezom miša obilježila je staru poštu i pritisnula brisanje.

Sada je ostala samo jedna poruka od narednika Cranea, poslana kasno

sinoć.

Pronašao sam povijest aktivnosti Andree DB na Facebooku od 2007. do 2014. To, plus podatke s njezinog mobitela pronađenog na mjestu zločina. CRANE

Erika je otvorila dodanu datoteku i pritisnula gumb za primanje. Nakon nekoliko trenutaka, printer pokraj vrata počeo je zujati i hitro izbacivati papir.

Erika je zgrabila hrpu listova i ponijela ih sa sobom u kantinu za osoblje, nadajući se da će kantina biti otvorena kako bi mogla popiti pristojnu kavu

— ali kantina je bila u mraku. Pronašla je stolac u stražnjem dijelu, uključila svjetla i počela listati kopije s Facebook profila Andree Douglas-Brown.

Spis je obuhvaćao 217 stranica, gotovo devet godina, a vodio je Andreu od

četrnaestogodišnjakinje svježa lica do izazovne sirene od dvadeset tri. Na najstarijim fotografijama izgledala je kao prilično konzervativna mlada djevojka, ali kad su na scenu stupili momci, počela se odijevati provokativnije.

Sedam godina Andreinih postova bili su beskrajan niz fotografija sa zabava i selfija. Stotine fotografija sa zgodnim muškarcima i prekrasnim djevojkama,

malokad s istim ljudima više od nekoliko puta. Činilo se da ona živi za zabave i da odlazi samo na one otmjenije. Klubovi u koje je zalazila spadali su u onu vrstu u koju ne možete ući bez rezervacije, a činilo se da na tim fotografijama

nikad ne nedostaje boca šampanjca na stolovima.

52

Tijekom godina rijetko je na Facebooku komunicirala s bratom i sestrom. Činilo se da se njezinoj starijoj sestri Lindi »sviđa« nekoliko obiteljskih

fotografija, a i mlađem bratu Davidu, ali to su uglavnom bile fotografije s godišnjih odmora koje su Douglas-Brownovi provodili u Grčkoj, a u kasnijim godinama u jednoj vili u Dubrovniku.

Eriku su najviše zanimali godišnji odmori. Svake godine odlazili su na trotjedni odmor u kolovozu, a svaki je odmor slijedio sličan obrazac. Andrea

bi na početku objavila nekoliko prijateljskih fotografija — sliku zajedničkog obroka u nekom lijepom restoranu ili sliku obitelji pokraj šarene platnene kabine na opuštenom ručku u kupaćim kostimima. Na tim druženjima

Andrea je uvijek nosila bikini i uvijek bi zauzela pozu, vješto kljucajući svoju hranu dok joj je valovita tamna kosa padala preko jednog ramena. Za razliku od nje, Linda je pogrbljeno sjedila nad krcatim tanjurom, pomalo iznervirana

što mora pričekati da prione jelu. Činilo se da Linda postaje sve punija na svakim novim praznicima, uvijek odjevena u majice s kratkim rukavima i

tajice. Nasuprot tome, David je počeo kao jako mršav trinaestogodišnjak s naočalama, zgrčen pod majčinom mršavom rukom, a onda se polako pretvarao u zgodnog mladića.

Činilo se da je Andrea prisnija s Davidom — na mnogim ga je fotografijama protiv njegove volje povukla u čvrsti zagrljaj dok su mu se naočale iskrivile. Jedva da je bilo fotografija na kojima su David i Linda uslikani zajedno. Sir

Simon i lady Diana kao da ništa nisu odavali na fotografijama, praveći iste izraze na licima svake godine: bili su to široki i prazni osmijesi. Jedna

fotografija prikazivala je lady Dianu u kupaćem kostimu i kombinaciji saronga, a druga sir Simona u širokim bermudama koje je malo previše povukao preko dlakavog trbuha.

Kako bi praznici odmicali, Andrea bi brzo izgubila interes za obitelj i počela objavljivati slike lokalnih dječaka. Isprva su to bile pomalo voajerske

fotografije skupina dječaka — stajali su naokolo pušeći ili igrajući nogomet na plaži sa skinutim majicama, nesvjesni da ih Andrea fotografira.

A onda bi se Andrea usredotočila na nekog određenog momka, provodeći

posljednji tjedan praznika naizgled opsjednuta njime, snimajući bezbrojne fotografije. Činilo se da joj se sviđaju zločesti momci: stariji i tamniji s mišićavim torzima, tetovažama i piercingom. Na jednoj fotografiji, snimljenoj

u ljeto 2009. godine, Andrea je pozirala sjedeći na golemom Harley-Davidsonu, noseći vrlo uski bikini i oponašajući vožnju, dok je tamnokosi

momak, vjerojatno vlasnik motora, bio gotovo bačen na stražnje mjesto. Jednu je rukom položio na donji dio njezina bikinija, držeći cigaretu čiji je vrh sjao blizu Andreine preplanule kože. Ona je gledala u objektiv pogledom koji

je govorio: Kontroliram situaciju.

Tko je snimio ovu fotografiju? napisala je Erika na margini.

Jedva da je i primijetila kad su se rolete podignule na prozorčiću za serviranje, a policajci počeli su pristizati u kantinu na doručak.

Nastavila je čitati, fascinirana Andreinim životom.

Godine 2012. na sceni se pojavila nova prijateljica, djevojka po imenu Barbora Kardosova. Slovačko ime?? napisala je Erika na margini. Barbora je

53

bila tamnokosa ljepotica poput Andree, i činilo se da su brzo postale bliske prijateljice, pa se Barbora čak pridružila obiteljskim praznicima Douglas-

Brownovih 2012. i 2013. godine. Andrea je u Barbori pronašla partnericu za lov na momke. Iako su sada lovile mladiće na sofisticiraniji način, slike su ih prikazivale s nizom tamnokosih frajera u skupim noćnim klubovima ili oko

jednako skupih ležaljki na plažama.

Čini se da je Andrea pretvorila Barboru u iskrenu prijateljicu, objavljujući

fotografije na kojima su zajedno dočekivale svitanje ili na kojima je Andrea bila bez šminke i pozirala mnogo manje. Na mnoge načine, Andrea je bila zgodnija bez ratnih boja, izvodeći lakrdije s iskrenim osmijehom na licu. Na

jednoj fotografiji, djevojke su pozirale jedna uz drugu ispred ogledala, noseći prevelike pulovere koji su im visjeli do koljena. Veliki puloveri bili su staromodni — Barborin je bio ukrašen izvezenom slikom mačke koja naganja

klupko vune, a Andrein slikom velike mačke koja leži u košari. Bljeskalica kamere na mobitelu odražavala se u gornjem kutu ogledala. Andreina sestra

Linda ostavila je komentar:

Odjebi iz moje sobe, kravo!

Andrei se Lindin komentar svidio pa je odgovorila .

A onda je krajem 2013. Barbora bez objašnjenja naglo nestala s popisa Andreinih prijatelja. Erika je ponovno prelistala prethodne stranice kako bi se uvjerila da ništa ne nedostaje. Nakon tog trenutka, Barbora se više nijednom

nije pojavila na fotografiji. Nije čak ni lajkala neki post. Otprilike šest mjeseci poslije, u lipnju 2014. godine, Andrea je izbrisala svoj profil, bez objašnjenja

ili poruke prijateljima da namjerava napustiti Facebook.

Erika je prešla na podatke s mobitela. U usporedbi s prijašnjima, bili su rijetki. Crane je dodao bilješke uz brojeve koji su se sastojali od redovitih

poziva Andreinu zaručniku, Gilesu Osborneu, poziva u lokalni kineski restoran jedne subote, i u isti sedam subota prije Božića, telefonskih glasova

za Faktor X. Ostali pozivi bili su obitelji, cvjećarnici koju je njezina majka vodila u Kensingtonu, i očevoj tajnici.

Nije bilo poziva one večeri kad je nestala, premda je mobitel pronađen uz

njezino tijelo na mjestu zločina. Telefonski podaci pokrivali su osam mjeseci, prateći vrijeme samo do lipnja 2014.

Tada se začuo štropot — netko je ispustio šalicu koja se razbila na podu. Erika je podigla pogled i shvatila da je kantina sada osvijetljena i da se puni. Pogledala je na sat i shvatila da je deset do devet. Ne želeći zakasniti na

informativni razgovor, skupila je papire i otišla. U hodniku je nabasala na nadzornika Marsha.

»Pročitao sam sinoćnji izvještaj«, rekao je, podižući obrvu.

»Da, gospodine. Sve ću vam objasniti. Imam siguran trag.«

»A to je?«

»Reći ću vam prilikom razgovora«, odvratila je kad su stigli do operativne sobe. Kad su ušli, Erika je shvatila da čitava ekipa sjedi za stolovima. Vladala je tišina.

54

»U redu. Dobro jutro svima. Na početku, želim reći da je narednik Crane uspio izvući potpunu Andreinu povijest aktivnosti na Facebooku i telefonske

podatke, što je sjajno i brzo obavljeno. Andrea je bila vrlo aktivna na Facebooku, a onda je prošlog lipnja deaktivirala profil. Također, podaci o njezinu telefonu sežu samo do lipnja 2014. Zašto? Je li promijenila broj?«

»Prošlog je lipnja upoznala Gilesa Osbornea«, rekao je inspektor Sparks.

»Točno. I sad, zašto bi promijenila broj te deaktivirala profil otprilike u isto

vrijeme?«

»Možda je željela okrenuti novu stranicu. Neki muškarci postanu ljubomorni ako im žena ima bivše«, rekla je Singhova.

»Facebook joj je očito služio za upoznavanje frajera, a onda se zaručila pa joj više nije trebao«, rekao je Sparks.

»Ali telefonski su podaci — pa, gotovo automatski namješteni. Želite mi reći

da je upoznala muškarca svojih snova i kako joj je život bio tako ispunjen da nije trebala druge interakcije?«

»Nisam to rekao«, odvratio je Sparks.

»Ne, ali u tome ima nečeg čudnog. Nije nikoga nazvala one večeri kad je nestala. Provjerimo to. Nađite njezin stari telefon i izvucite podatke, ali

provjerite je li imala i drugi mobitel za koji ne znamo. Također, pronađite sve što možete o djevojci koja se zove Barbora Kardosova. Naglasak je na posljednjem slogu. Ona je bila Andreina vrlo bliska prijateljica između 2012.

i 2013. A onda je nestala. Jesu li se posvađale? Gdje je ona sada? Možemo li razgovarati s njom? Provjerite to. Pronađite tu djevojku. A i sve eventualne

bivše dečke. Andrei nije nedostajala muška pažnja, pa vidite što možete otkriti.«

»Ali budite diskretni«, dodao je Marsh iz stražnjeg dijela prostorije.

»Sinoć sam posjetila Glue Pot«, nastavila je Erika. »Od šankerice koja se zove Kristina dobila sam potvrdu da je Andrea bila ondje one večeri kad je

nestala. Ona kaže da je Andrea bila s plavokosom ženom kratke kose, a nakon toga s tamnokosim muškarcem.«

»Hoćete li dovesti tu Kristinu da nam pomogne izraditi fotorobot?« upitao

je Sparks.

»Uplašila se kad sam joj to predložila.«

»U redu, kako se preziva?« upitao je Sparks.

»Pa, nisam stigla do toga kad je...«

Sparks se nacerio i kimnuo glavom.

Erika je nastavila: »Razgovarala sam s još jednom ženom, Ivy Norris...«

»Isuse«, prekinuo ju je Sparks, »ne bih vjerovao ičemu što vam kaže Ivy Norris. Ta stara drolja poznata je po svojim lažima i izazivanju neprilika.«

»Da, ali Ivy Norris vrlo je neobično reagirala kad sam joj spomenula Glue Pot. Uplašila se. Želim sve što možete doznati o tom baru. Nađite šankericu i

razgovarajte s vlasnikom. Vjerujem da tu postoji veza s Andreom — i moramo

55

je otkriti brzo, prije no što stvari ispare.«

»Inspektorice Foster, možemo li porazgovarati?« rekao je Marsh.

»Da, gospodine... Mossova i Peterson, želim da danas budete sa mnom — dobit ćemo rezultate autopsije, a Douglas-Brownovi će obaviti službenu identifikaciju tijela.«

U operativnoj sobi nastalo je živahan žamor. Erika je slijedila Marsha u njegov ured. Zatvorila je vrata i sjela nasuprot njemu.

»Douglas-Brownovi ujutro dolaze na identifikaciju?«

»Da. U pola deset.«

»Ja ću tada izdati službenu policijsku izjavu. Naša glasnogovornica,

Colleen, vrlo je dobra, i želimo naglasiti da je riječ o ubojstvu nedužne djevojke. Međutim, moramo biti spremni na to da će novinari pronaći razloge političke prirode«, žalosno je rekao Marsh.

»Pa, oni moraju misliti na nakladu«, odvratila je Erika. Nastala je stanka, a Marsh je stao bubnjati prstima po stolu.

»Moram znati kakav obol dobiva vaša istraga«, napokon je rekao.

»Pokušavam pronaći ubojicu, gospodine.«

»Nemojte izigravati pametnjakovićku.«

»Pa upravo ste bili u operativnoj sobi. Ta svjedokinja, Kristina, vidjela je Andreu s plavokosom ženom i tamnokosim muškarcem. Tražim te ljude.«

»A gdje je ona sada? Ta Kristina?«

»Pobjegla je prije no što sam dobila priliku da iz nje izvučem više informacija.«

»Je li znala da ste policajka?«

»Da.«

»Mislite li da je ona možda vjerovala kako joj je u interesu da identificira

Andreu?«

»Gospodine?«

»Gledajte, Erika. Ona je zacijelo ilegalna imigrantica i boji se deportacije. Vjerojatno bi vam rekla da je vidjela Elvisa kod džuboksa kad bi pomislila da će time spasiti guzicu.«

»Gospodine, ne, mislim da imam trag. I drugi svjedok, lokalna žena, Ivy Norris. Kad sam joj spomenula Glue Pot, reagirala je...«

»Pročitao sam sinoćnji izvještaj, Erika. U njemu piše da ste udarili unuka

te žene i da vas je ona napala nožem.«

»Da, dječak me ugrizao i ja sam loše reagirala. Ali to nije važno. Gospodine,

Ivy Norris zna ovo područje, a nešto je u vezi s tim barom plaši.«

»Jeste li znali da su prošlog mjeseca četvorici ljudi odrubljene glave u Rambler`s Restu u Syndehamu? Ona vjerojatno ni tamo ne želi otići na piće.«

56

»Gospodine!«

»Pomoćnik povjerenika sjedi mi za vratom«, nastavio je Marsh. »Moram se

javljati nekome iz jebenog ureda Vlade u vezi s ovom istragom. Oni žele jamstva da neugodne ili nepotvrđene pojedinosti o obitelji Douglas-Brown neće biti iščeprkane i završiti u medijima.«

»Ja ne kontroliram medije. Niti im dajem informacije o istragama. Vi to znate, gospodine.«

»Da, ali moram vam...«

»Gospodine, ja moram obaviti svoj posao. Recite mi otvoreno. Želite li mi reći da postoje stvari koje ne smijem istraživati?«

Marsh se namrštio: »Ne!«

»Što mi onda želite reći?«

»Želim vam reći da se držite činjenica. Odavno sumnjamo da je Glue Pot

uključen u zapošljavanje ilegalnih imigranata, a to je i redovito okupljalište prostitutki. Trebaju vam konkretne činjenice prije no što počnete tvrditi da je

Andrea Douglas-Brown bila u tom baru one večeri kad je nestala.«

»Što ako nađem šankericu i dužnost mi nalaže da je natjeram na identifikaciju fotorobota?«

»Pa, sretno s tim, jer ona je vjerojatno već zapakirana u stražnjem dijelu nekog kamiona koji ide za Calais!«

»Gospodine! Imamo snimku Andree na nadzornim kamerama. Ušla je u

vlak za Forest Hill one večeri kad je nestala, a njezino tijelo nađeno je u blizini glavne ulice. Isuse, može li biti očiglednije da bih mogla biti u pravu?«

Marsh kao da je izgubio strpljenje. »U redu. Samo postupajte pažljivo, budite oprezni u istrazi. Mediji nas promatraju.«

»Hoću, gospodine.«

»I želim da me izvještavate. O svemu, shvaćate?«

»Da, gospodine.«

Marsh ju je oštro pogledao i ona je izašla iz njegova ureda.

57

14.

Dok su hodali dugim hodnikom osvijetljenim fluorescentnim svjetiljkama, Eriki se učinilo da je mrtvačnica isisala i ono malo topline što joj je još ostalo

u tijelu. Kad su došli do metalnih vrata, Mossova je pozvonila na interfon. Forenzični patolog Isaac Strong pustio ih je unutra.

»Dobro jutro«, rekao je blagim glasom, zračeći mirnoćom i prisebnošću.

Njegov visoki stas pokrivala je uredno ispeglana i besprijekorno čista bijela laboratorijska kuta, a iz gornjeg mu je džepa virila tamna kožnata maska za mobitel. Nosio je uske crne traperice i crocs sandale, a tamna kosa bila mu je

začešljana na tjeme s visokog čela. Erika je opet osjetila kako je privlače njegove blage i smeđe oči ispod tankih, svijenih obrva. Njegova soba za

autopsije bila je elegantna mješavina čelika i pločica od viktorijanskog porculana. Jedan zid prekrivao je niz vratašca od nehrđajućeg čelika, a u sredini sobe stajala su tri stola za autopsije, okružena odvodima. Andrea

Douglas-Brown ležala je pokrivena bijelom plahtom na stolu najbližem ulaznim vratima. Oči su joj sada bile sklopljene, a kosa oprana i uredno začešljana unatrag. Masnice su potamnjele, ali lice joj je još uvijek bilo

natečeno. Za dobro njezine obitelji, Erika se nadala kako će Andrea izgledati kao da spava, ali unatoč naporima da se sve očisti, tijelo joj je još uvijek

izgledalo natučeno. Isaac je pomaknuo stolić na kotačićima i oprezno podigao plahtu. Na njezinu golu tijelu uz masnice i posjekotine sada su bili i krupni, uredni šavovi na rezu u obliku slova Y. Po jedan krak kretao je od svakog

ramena, spajao se na prsima i spuštao između punih dojki do prsne kosti.

»Nisam našao tekućinu u plućima, što znači da je već bila mrtva kad je

bačena u vodu«, rekao je Isaac. »Led je spriječio raspadanje, ali primijetit ćete blijedu kožu od produljene izloženosti vodi. Tragovi posjekotina na vratu i napukla prsna kost upućuju na smrt davljenjem. Kao što sam pretpostavio,

masnice oko vrata indiciraju šaku srednje veličine, nema neuobičajenih obilježja poput nedostatka prstiju.«

Zastao je.

»Toksikološki nalaz pokazuje visoku razinu alkohola i malu količinu kokaina u krvi. Nije jela nekoliko sati, u želucu nisam našao ništa osim

krhotine prednjeg zuba, i to je vjerojatno nenamjerno progutala tijekom napada.«

Uzeo je malu plastičnu bočicu u kojoj se nalazio slomljeni zub i podigao je

prema svjetlosti.

»Na ustima i zubima našao sam ostatke ljepljive kemikalije koja se nalazi

u većini vrsta ljepljive trake.«

»Dakle, usta su joj bila začepljena?« upitala je Erika.

»Tako se čini. Nema znakova silovanja, ali čini se i da je nedugo prije smrti

58

imala analni snošaj, po svemu sudeći uz pristanak. Opet, uzeo sam bris iz anusa da provjerim ima li sjemena i krvi, ali ništa nisam utvrdio. Našao sam

ostatke lateksa i male količine lubrikanta.«

»Upotrijebila je kondom?« upitala je Erika.

»Upotrijebio ga je onaj tko je imao analni seks s njom«, ispravio ju je Isaac.

»Ali kako možete biti sigurni da je analni seks bio uz pristanak?«

Nastala je nelagodna stanka.

»Postoji značajna razlika između seksa s penetracijom uz pristanak ili bez toga«, objasnio je Isaac. »Kod spolnog odnosa uz pristanak, tijelo je obično opušteno. Spolni odnos bez pristanka obično je popraćen ekstremnim

stresom, panikom i opiranjem, što uzrokuje napinjanje i stezanje mišića, a to može dovesti do unutrašnjih masnica i ogrebotina na koži. Nisam našao nikakvih oštećenja u unutrašnjosti rektuma. Naravno, druga je mogućnost da

je snošaj obavljen post-mortem.«

»Bože, molim te, ne«, rekla je Erika. »Nadam se da nije.«

»Moguće je, ali ja ne vjerujem u to. Čini se da je ovo bio mahnit i grozničav napad. Ubojica je nasrnuo na nju poput životinje. Kosa joj je iščupana pri svakoj sljepoočnici — bi li ubojica imao dovoljno samokontrole i volje da

zastane kako bi navukao kondom?«

»Jesu li na mjestu zločina pronađeni ikakvi kondomi?« upitala je Erika.

»Okolica spremišta za čamce i jezera za veslanje bila je krcata kondomima. Radimo na tome da ih sve analiziramo, ali za to treba vremena.«

Načas su zastali.

»Mislite li da je Andrea bila vrsta djevojke koja bi se upuštala u takve stvari, analni seks?« upitao je Peterson.

»To mi zvuči malo moralizatorski«, odvratio je Isaac.

»Da... Znate, možemo sada biti politički korektni ili možemo govoriti otvoreno«, rekao je Peterson. »Zar se u analni seks ne upušta samo određena

vrsta djevojaka?«

»Ne sviđa mi se ovaj slijed misli«, rekla je Erika.

»Ali moramo tako razmišljati«, odvratio je Peterson.

»Želite li reći da samo razbludne djevojke vole analni seks?« upitala je Mossova. »Djevojke koje se vole dovoditi u opasne situacije?«

»Mislite li da je ovdje riječ o seksu pod vedrim nebom koji je izmaknuo kontroli?« upitala je Erika Isaaca.

»Kao što sam rekao, nije moj posao da prosuđujem kakva je ona osoba.

Kad mi dođu, nadam se da ću izvući zaključke o tome kako su umrle. Ovdje možete vidjeti da su joj ruke bile vezane plastičnom vrpcom. Urezala joj se prilično duboko u kožu. I noge su joj bile vezane, a na gležnju lijeve noge

nalazi se sitna fraktura.«

»Ovo nije bio divlji seks na otvorenom koji je izmaknuo kontroli. Ovo je bila

59

otmica«, rekla je Erika. »Možda je istog dana spavala sa zaručnikom, a onda... Isuse! Morat ćemo pitati zaručnika. Jeste Ii našli tragove DNK?«

»Ako ih je i bilo, najvjerojatnije ih je isprala voda dok je bila pod ledom«, odgovorio je Isaac.

* * *

Kad su završili, ostalo im je nekoliko minuta za opuštanje prije nego što su Douglas-Brownovi trebali stići na identifikaciju Andreina tijela. Mossova i Peterson iskoristili su priliku da popuše cigaretu, a Erika im se pridružila,

premda je prestala pušiti prije nekoliko godina. Stajali su na požarnim vratima, gledajući stražnju stranu susjedne automehaničarske radionice u kojoj su mogli vidjeti dugi niz garaža s podignutim automobilima i ljudima

koji su radili u osvijetljenim jamama ispod njih.

Erika je u karijeri imala više slučajeva silovanja i ubojstava no što je mogla

zapamtiti. Dok su šutke pušili, gledala je mlade muškarce koji su radili na drugoj strani. Bili su mladi i snažni. Koliko blizu prosječni muškarac u svom životu dođe do toga da siluje i ubije ženu? Koliko ih se uspije suzdržati? Koliko

ih se uspije izvući?

»Ključ je Andrea. Je li to bio netko koga je poznavala?« upitala je Erika ispuštajući dim u hladan zrak, dok joj je davno zaboravljena struja nikotina

jurila žilama.

»Mislite li da je bila namamljena na teren muzeja ili je onamo otišla

dragovoljno?« upitao je Peterson.

»Nemamo dovoljno dokaza za izvlačenje zaključaka. Nemamo DNK. Nadzorne kamere nisu radile.«

»Je li to možda bilo namješteno?« upitala je Mossova. »To s nadzornim kamerama. Zar je to mogao učiniti netko iznutra? Netko kome su se sir Simon

ili njegova obitelj zamjerili?«

»Loše nadzorne kamere posljedica su Vladina rezanja troškova«, rekao je Peterson. »A kad bi ovdje doista bila riječ o profesionalnoj otmici i smaknuću,

bi li počinitelj ostavio njezin mobitel i osobnu iskaznicu na mjestu zločina? To baš ne izgleda profesionalno.«

»Možda je želio da žrtva bude brzo identificirana«, rekla je Mossova. »I sve

kako bi poslao poruku.«

»Andreu su salijetali muškarci«, rekla je Erika. »Možda je riječ o odbačenom

ljubavniku.«

»Možda«, odvratila je Mossova. »Ali kojem? Bila je zaručena. Otkako je upoznala Gilesa Osbornea, kao da se pretvorila u časnu sestru. Moramo

razgovarati s njim.«

Tada se na pragu pojavio Isaac.

»Obitelj Douglas-Brown upravo je stigla na parkiralište«, rekao je.

60

»Mrzim ovaj dio posla«, rekla je Mossova, gaseći napola popušenu cigaretu o potplat cipele i vraćajući je u kutiju.

Simon i Diana Douglas-Brown stigli su s kćerkom Lindom i sinom Davidom. Eriki se činilo čudnim što prvi put vidi Andreina brata i sestru. Činilo joj se i da mnogo zna o njima s Andreina profila na Facebooku.

Diana i Simon bili su besprijekorno odjeveni u crno, a Diana je izgledala kao da je Simon i David trebaju pridržavati. David je bio vrlo visok i mršav i

nosio je pomodno, usko crno odijelo i naočale. Linda je stajala uz oca i izgledala je vrlo staro u širokoj crnoj suknji i debelom zimskom kaputu. Svima su oči bile crvene od plakanja.

»Dobro jutro. Molim vas, slijedite me«, rekla im je Erika i odvela ih do vrata prostorije za identifikacije.

Simon je uhvatio ženu za ruku. »Neka David ostane ovdje, a i ti, Linda. Ja

ću ovo obaviti.«

»Tata, ovdje smo. Zajedno«, odvratio je David. Glas mu je imao snažni

zapovjedni ton, kao i očev, što je bilo u kontrastu s njegovim štreberskim izgledom. Linda je stala grickati usnu, a onda kimnula da se slaže. Erika im je pokazala da uđu. Prostorija za identifikacije bila je mala i bezlična soba s

dva stolca i drvenim stolom, ukrašenim neprikladnom hrpom plastičnih narcisa.

»Molim vas, nemojte žuriti«, rekla je Erika, vodeći ih do velikog staklenog

prozora sa zatvorenom zavjesom na drugoj strani. Erika je primijetila da je zavjesa okrenuta na krivu stranu, pa se vidio žuti obrub i nekoliko razvezenih

šavova na vrhu. Bilo je ironično što se ljepša strana pokazuje mrtvima, dok rođaci i prijatelji čekaju na drugoj strani kao da su iza kulisa.

Diana se vidljivo napela kad je pomoćnik u mrtvačnici razgrnuo zavjesu i

otkrio Andreino tijelo koje je ležalo pod bijelom plahtom. Blago žuto svjetlo odražavalo se od drvenih ploča sobe za promatranje. Erika je uvijek imala

dojam da je identifikacija tijela gotovo apstraktan i teatralan događaj. Neki bi rođaci ostali bezizražajna lica, a drugi bi počeli neobuzdano plakati. Sjećala se kako je jedan čovjek udario šakom u prozor takvom silinom da je staklo

napuklo.

»Da, to je ona, to je Andrea«, rekla je Diana, a oči su joj se ovlažile. Pritisnula je komad bijele maramice na svoje prekrasno, našminkano lice.

Linda nije trepnula, nije se trznula. Samo je nagnula glavu i razrogačila oči u morbidnoj znatiželji. David je buljio u prazno, boreći se da obuzda suze.

Simon je izgubio kontrolu i slomio se s jaukom. David je prišao ocu da ga zagrli, ali otac ga je žestoko odgurnuo. Tek je tada i David počeo plakati, nagnuvši se dok su se njegovi jecaji pojačavali.

»Ostavit ćemo vas same. Uzmite vremena koliko vam treba«, rekla im je Erika. Diana joj je kimnula kad je krenula prema izlazu.

Prošlo je pet minuta, a onda se obitelj napokon pojavila s uplakanim očima. Erika je čekala u hodniku s Mossovom i Petersonom.

»Hvala vam što ste ovo obavili«, blago im je rekla Erika. »Je li moguće da

61

danas popodne porazgovaramo s vama?«

»O čemu želite razgovarati?« upitao je Simon. Crvene oči sad su mu bile

oprezne i posramljene.

»Željeli bismo doznati još nešto o Andrei, i to kako bismo ustanovili je li poznavala ubojicu.«

»Zašto bi poznavala ubojicu?« upitao je Simon. »Mislite li da bi se netko poput Andree družio s ubojicom?«

»Ne, gospodine, ne mislim. Ali moramo postaviti ta pitanja.«

»Gdje je Andrein zaručnik?« upitala je Mossova.

»Giles je shvatio da želimo biti sami kao obitelj. Sigurna sam da će se

oprostiti kad...« Glas lady Diane nestao je — možda je shvatila da sada mora organizirati pogreb.

Gledali su kako obitelj polako hoda parkiralištem punim snijega do auta koji ih je čekao. Dok su ulazili, Simon Douglas-Brown pogledao je prema Eriki.

Njegove su se upale oči zapiljile u njezine. Zatim je ušao u auto i krenuo u snijeg.

62

15.

Sjedište tvrtke Yakka Events nalazilo se u futurističkoj poslovnoj zgradi u jednoj stambenoj ulici u Kensingtonu, nadvisujući redove običnih kuća u nizu

poput pretenciozne skulpture dostavljene na pogrešnu adresu. Erika, Peterson i Mossova morali su pozvoniti na više vrata od mutnog stakla prije no što im je dopušten pristup do recepcije. Mlada recepcionarka sjedila je

tipkajući za računalom sa slušalicama u ušima. Vidjela ih je, ali nastavila je tipkati bez riječi. Erika se nagnula i izvukla joj jednu slušalicu iz uha.

»Ja sam viša inspektorica Foster, a ovo su inspektorica Moss i inspektor

Peterson. Željeli bismo razgovarati s Gilesom Osborneom, molim vas.«

»Gospodin Osborne trenutačno je zaposlen. Pričekajte časak da završim

ovo, pa ću vam zakazati sastanak«, odgovorila je recepcionarka i teatralno vratila slušalicu u uho.

Erika se nagnula i povukla žicu, izvlačeći obje slušalice iz djevojčinih ušiju.

»To nije bila molba, nego zahtjev. Željeli bismo vidjeti Gilesa Osbornea.«

Pokazali su joj policijske isprave. Djevojka nije promijenila stav, ali je podigla slušalicu telefona na stolu. »U vezi s čim?«

»U vezi sa smrću njegove zaručnice«, odgovorila je Erika. Djevojka je nazvala jedan broj.

»Što je mislila, zašto smo došli?« promrmljao je Peterson. »Zbog jebene mačke u krošnji?« Erika mu je dobacila oštar pogled.

Recepcionarka je spustila slušalicu. »Gospodin Osborne doći će za minutu.

Možete pričekati ovdje.«

Otišli su do kutka sa sofama i niskim stolićem na kojem su ležali uredno

poslagani dizajnerski časopisi. U kutu se nalazio mali šank s divovskim hladnjakom, osvijetljen i napunjen redovima piva, a pokraj njega golemi srebrni aparat za espresso. Na zidovima su visjele fotografije snimljene na

raznim događajima tvrtke Yakka Events, koji su, kako se činilo, uglavnom uključivali prekrasne mlade djevojke i momke koji su dijelili besplatan

šampanjac.

»Meni nikad ne bi dao posao s mojom debelom stražnjicom«, promrmljala je Mossova kad su sjeli. Erika ju je postrance pogledala i prvi put vidjela da

se Mossova smješka. Uzvratila joj je smiješak.

Nakon nekoliko trenutaka, pred vratima s mutnim staklom pokraj bara pojavio se Giles Osborne. Bio je to nizak i debeljuškast muškarac masne i

tamne kose s razdjeljkom na jednoj strani. Imao je blago razmaknute sitne oči, veliki nos i slabašnu bradu. Nosio je uske traperice i majicu s kratkim

rukavima i izrezom, daleko preusku za njegov ispupčeni trbuh. Odjeću je kompletirao čudan par sitnih zašiljenih čizama, zbog kojih je podsjećao na Humpty-Dumptyja. Erika je bila iznenađena da je to muškarac za kojeg se

63

Andrea odlučila udati.

»Dobar dan, ja sam Giles Osborne. Izvolite?« rekao je uglađenim

naglaskom.

Erika ih je sve predstavila i dodala: »Najprije bismo vam željeli izraziti sućut.«

»Da, hvala. Bio je to veliki šok. Još uvijek se nisam posve oporavio. Ne znam hoće li mi to ikad uspjeti...« Činilo se da je uznemiren, ali nije ih pozvao

u ured.

»Bismo li mogli otići na neko malo privatnije mjesto?« upitala je Erika. »Željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja.«

»Jučer sam već nadugačko razgovarao s inspektorom Sparksom«, odvratio je Giles, sumnjičavo zaškiljivši.

»Da, i zahvalni smo vam na vremenu, ali morate shvatiti da je ovo istraga

ubojstva, pa se moramo pobrinuti da raspolažemo svim informacijama...«

Giles ih je načas gledao, a onda je naizgled odbacio sumnjičavost.

»Naravno. Želite li nešto popiti? Cappuccino? Espresso? Macchiato?«

»Ja ću popiti cappuccino«, odgovorila je Mossova, a Peterson je kimnuo.

»Da, hvala«, rekla je Erika.

»Michelle, bit ćemo u dvorani za konferencije«, rekao je Giles djevojci na recepciji. Pridržao im je staklena vrata, pa su ušli u zajednički ured u kojem

je šestero ili sedmero mladih muškaraca i žena radilo za računalima. Nitko od njih nije izgledao stariji od dvadeset pet godina. Giles je zatim otvorio još jedna staklena vrata koja su vodila u dvoranu za konferencije s dugim staklenim

stolom i stolcima. Na zidu je veliki televizor s plazma-zaslonom pokazivao internetsku stranicu s nekoliko redova sitnih slika. Kad je bolje pogledala,

Erika je shvatila da su to slike ljesova. Giles je požurio do laptopa na staklenom stolu i smanjio prozor pretraživača, pa se na zaslonu televizora pojavio logotip tvrtke.

»Mogu zamisliti kako je ovo grozno za lorda i lady Douglas-Brown«, objasnio je. »Mislio sam da bih mogao obaviti neke preliminarne pripreme za Andrein

pogreb.«

»Andrea je formalno identificirana tek prije sat vremena«, rekla je Mossova.

»Da, ali riječ je o njoj, točno?« odvratio je Giles.

»Točno«, odgovorila je Erika.

»Čovjek nikad nije siguran kako reagirati na iznenadnu nesreću. To vam zacijelo izgleda čudno...« Zatim se slomio i pokrio lice dlanovima. »Oprostite.

Moram se usredotočiti... Moram nešto raditi, a pretpostavljam da mi je organiziranje zabava u krvi. Jednostavno ne mogu vjerovati da se ovo

dogodilo...«

Erika je izvukla papirnatu maramicu iz kutije na konferencijskom stolu i dodala je Gilesu.

»Hvala«, rekao je, uzeo jednu i obrisao nos.

64

»Pretpostavljam da vam je tvrtka uspješna?« upitala ga je Erika, mijenjajući temu dok su zauzimali mjesta za konferencijskim stolom.

»Točno, ne mogu se požaliti. Uvijek postoje ljudi koji žele predstaviti svoj novi proizvod svijetu. Recesije dolaze i odlaze, ali uvijek postoji potreba i želja da se predstavi neka koncepcija, marka, događaj. Moja je uloga da prenesem

tu poruku.«

»Kakvu poruku želite poslati kad aranžirate Andreinu pogrebnu

svečanost?« upitala ga je Mossova. Prije no što je Giles stigao odgovoriti, u dvoranu je ušla recepcionarka s kavama i spustila ih na stol.

»Hvala ti, Michelle, baš si anđeo«, rekao joj je Giles dok je odlazila. »Ovaj,

to je dobro pitanje. Želim da se ljudi sjećaju Andree po onome što je bila, prekrasna mlada djevojka, čista, zdrava i nedužna, koja je pred sobom imala cijeli život...«

Erika je načas razmislila o Gilesovim riječima. Spazila je da Mossova i Peterson čine isto.

»Ovo je odlična kava«, rekla je Mossova.

»Hvala. Mi smo promovirali taj proizvod. Sve je to u skladu s načelima pravednog trgovanja. Farmeri su kompenzirani daleko iznad tržišne cijene za

ono što uzgajaju, a djeca im dobivaju mjesta u školama. Imaju pristup sanitarijama i čistoj vodi. Cjelovito zdravstveno osiguranje...«

»Nisam znao da činim toliko dobra pijući cappuccino«, odvratio je Peterson

glasom punim sarkazma. Erika je shvatila da Peterson i Mossova dijele njezinu antipatiju prema Gilesu Osborneu.

A ovaj razgovor neće funkcionirati ako i on to primijeti.

»Došli smo danas ovamo«, počela je Erika, »u želji da steknemo što

potpuniju sliku o Andrei. Vjerujemo kako je najbolji način da uhvatimo počinitelja to da steknemo cjelovitu sliku o Andreinu životu i stvarima koje je radila prije smrti.«

»Naravno«, odvratio je Giles. »To je bio šok — grozan šok.« Oči su mu se opet počele puniti suzama, pa ih je bijesno obrisao izgužvanom maramicom i nekoliko puta šmrknuo. »Trebali smo se vjenčati ovog ljeta. Andrea je bila jako

uzbuđena. Već je počela uzimati mjere za haljinu. Željela je haljinu Vere Wang, a ja sam svojoj Andrei uvijek ispunjavao sve želje...«

»Nisu li njezini roditelji željeli platiti?« upitala ga je Erika.

»Ne«, odgovorio je Giles. »Slovačka je tradicija da svaka obitelj plati pola... Jeste li vi Slovakinja? Mislim da čujem naglasak.«

»Da, jesam.«

»Udana?«

»Nisam. Mogu li vas upitati gdje ste upoznali Andreu?«

»Počela je raditi za mene prošlog lipnja.«

»Da?«

65

»Kao jedna od naših djevojaka za promoviranje uzoraka, premda ne vjerujem da je ona doista shvaćala riječ >rad<. Poznajem lady Dianu nekoliko

godina. Često angažiramo njezinu cvjećarnicu za događaje koje organiziramo. Rekla mi je da ima kćer koja traži posao, a onda mi je pokazala njezinu sliku i to je bilo to.«

»Kako mislite... to je bilo to?« upitao ga je Peterson.

»Pa, bila je prekrasna. Jedna od one vrste djevojke kakvu volimo

upošljavati — i, naravno, vrlo sam se brzo zaljubio, ha.«

»Je li dugo radila za vas prije no što ste stupili u vezu?« upitao je Peterson.

»Nije — pa, zaljubljivanje je trajalo malo dulje nego njezino zaposlenje.

Odradila je samo jednu smjenu promovirajući naše uzorke Moeta. Bila je grozna: ponašala se kao da je na zabavi, nije radila — i jako se napila! Tako da je to loše završilo, ali, ovaj, mi smo...« Giles je utihnuo. »Slušajte, je li išta

od ovoga relevantno? Očekivao bih da ćete tražiti ubojicu.«

»Dakle, udvaranje je trajalo prilično kratko«, rekla je Erika. »Upoznali ste

se prošlog lipnja, prije samo osam mjeseci?«

»Točno.«

»I zaprosili ste je vrlo brzo nakon što ste počeli hodati.«

»Kao što sam rekao, bila je to ljubav na prvi pogled.«

»Mislite li da je i za Andreu to bila ljubav na prvi pogled?« upitala je Mossova.

»Slušajte, jesam li ja osumnjičen?« upitao je Giles, nelagodno se meškoljeći na sjedalu.

»Na temelju čega ste to zaključili?« odvratila je Erika. »Rekli smo da vam želimo postaviti nekoliko pitanja.«

»Ali ja sam na sva ta pitanja već odgovorio. Ako želite prijeći na srž stvari,

u stanju sam dokazati gdje sam bio one večeri kad je Andrea nestala. Od tri popodne u četvrtak, osmog siječnja, do tri ujutro, devetog, obavljao sam

promociju proizvoda Raw Spice u Sohou, u Ulici Beak 106. Zatim sam se vratio ovamo sa svojim timom i popili smo nekoliko pića da se opustimo. Sve to snimile su nadzorne kamere. U šest ujutro izašli smo na doručak — u

McDonalds u glavnoj ulici u Kensingtonu. To može potvrditi više od deset članova osoblja, a nedvojbeno postoje snimke nadzornih kamera u većini tih mjesta. Vratar moje zgrade vidio me kako se vraćam kući u sedam ujutro, a

nakon toga nisam izašao do sredine popodneva.«

»Što je to Raw Spice?« upitao je Peterson.

»To je iskustvo sushi-fuzije.«

»Sushi-fuzije?«

»Nisam ni očekivao da bi netko poput vas znao što je to«, nestrpljivo je odvratio Giles.

»Netko poput mene?« upitao je Peterson, hvatajući se za jednu od svojih

kratkih kovrča.

66

»Ne, ne, ne, htio sam reći, netko tko... tko se možda ne kreće u društvu središnjeg Londona.«

»Da, sve je to u redu«, umiješala se Erika. »Gledajte, gospodine Osborne...«

»Molim vas, zovite me Giles. Ovdje se oslovljavamo samo imenima.«

»Giles. Jeste li na Facebooku?«

»Naravno da sam na Facebooku«, ljutito je odvratio Giles. »Vodim tvrtku koja organizira razna druženja. Vrlo smo aktivni na društvenim mrežama.«

»A Andrea?«

»Ne, ona je bila jedna od nekoliko ljudi koji nisu imali profil na Facebooku. Pokušao sam... Pokušao sam nekoliko puta nagovoriti Andreu da se prijavi

na Instagram, ali ona... nije se snalazila s tehnologijom.«

Erika je ustala i izvukla nekoliko fotografija s Andreina profila na Facebooku. Poslagala ih je pred Gilesa na stakleni stol.

»Andrea je imala profil na Facebooku. Deaktivirala ga je u lipnju 2014. Pretpostavljam da je to otprilike u vrijeme kad ste se vas dvoje upoznali?«

Giles je povukao papir pred sebe. »Možda je željela novi početak?« zbunjeno je odvratio, očito se trudeći ne pokazati reakciju na sliku Andree u majici bez rukava, u zagrljaju zgodnog mladića koji je drži za dojku.

»Dakle, lagala vam je da nema profil na Facebooku.«

»Pa, laganje je snažna riječ, zar ne?«

»Ali zašto bi vam to zatajila?«

»Ja... ne znam.«

»Giles. Je li vam poznat Glue Pot u Forest Hillu?« upitao ga je Peterson.

»Ne, ne vjerujem da znam. Što je to?«

»To je bar.«

»Onda ga sigurno ne znam. Ja nikad ne odlazim južno od rijeke.«

»Andrea je posljednji put viđena u tom baru one večeri kad je nestala, u društvu djevojke s kratkom plavom kosom, a onda u društvu tamnokosog

muškarca. Imate li pojma tko bi ti ljudi mogli biti? Je li imala prijatelje u južnom Londonu, u okolici Forest Hilla?«

»Ne. Barem nijednog kojeg ja znam.«

»Možete li se sjetiti ikoga tko bi joj želio nauditi? Je li nekome dugovala novac?«

»Ne! Nije. Zahvaljujući sir Simonu i meni, Andrei nikad nije nedostajalo novca. One večeri kad je nestala, rekla mi je da ide u kino s Lindom i Davidom. Poticao sam je da provodi više vremena s bratom i sestrom, nisu baš bili

bliski.«

»Zašto ne?«

»Oh, znate — bogate obitelji. Roditelji prepuste djecu dadiljama i

67

učiteljima. Među braćom i sestrama uvijek postoji nadmetanje za roditeljsku naklonost... Pa, čini se da su David i Andrea dobivali mnogo više roditeljske

pažnje nego Linda. Ja sam imao sreću da sam jedinac.«

Eriki se pred očima opet pojavila slika koja ju je podsjetila na Humpty-Dumptyja, slika Gilesa kako sitan i zdepast sjedi sam na zidu, a noge mu ne

dopiru posve do tla.

»Jeste li ikad upoznali djevojku po imenu Barbora Kardashova? Ona je bila

Andreina prijateljica.« Erika je gurnula Barborine fotografije preko stola.

Giles se nagnuo da prouči fotografiju. »Ne. Iako je Andrea spomenula Barboru. Čini se da je Barbora prekinula prijateljstvo na vrlo grub način. To

se dogodilo malo prije no što sam ja upoznao Andreu.«

»Koliko ste dobro poznavali Andreine prijatelje?«

»Nije imala mnogo prijateljica. Pokušavala se zbližiti s drugim djevojkama,

ali one bi uvijek postale ljubomorne na nju. Ona je... bila je... tako lijepa.«

»Jeste li vi i Andrea imali aktivni seksualni život?« upitao ga je Peterson.

»Što? Jesmo. Upravo smo se zaručili...«

»Jeste li imali spolni odnos s Andreom na dan kad je nestala?«

»Kakve to veze ima s...?« počeo je Giles.

»Molim vas, možete li odgovoriti na pitanje«, prekinula ga je Erika.

»Ovaj, mislim da jesmo, popodne. Slušajte, ne shvaćam kakve to veze ima s njezinim nestankom. Pitanja o našem spolnom životu! Kvragu, to se vas ne

tiče!« Giles je sada bio crven u licu.

»Jeste li uz vaginalni seks upražnjavati i analni?« upitao ga je Peterson.

Giles je tako brzo ustao da mu se kava prolila po stolcu, a stolac prevrnuo. »Sad je dosta! Smjesta odlazite! Čujete li me? Ovo je neformalan razgovor, točno? Ne moram razgovarati s vama. Ovo je moja dobra volja.«

»Naravno«, odgovorila je Erika. »Ali biste li nam, molim vas, odgovorili na pitanje? Andrea je pretrpjela dug i brutalan napad prije smrti. Postavljamo

vam ta pitanja s razlogom.«

»Što? Jesmo li... jesmo li se upustili u protuprirodan blud? Nismo. NISMO! Ne bih se oženio djevojkom koja...« Giles je povukao ovratnik majice,

nesposoban da nastavi. »Žao mi je, ali moram vas zamoliti da odete. Ako mi želite postaviti još koje pitanje, želim da bude prisutan i odvjetnik. Ovo su vrlo uznemirujuća i neukusna pitanja.«

Prolivena kava dospjela je do ruba staklenog stola i počela kapati na sag.

»Je li bila silovana? Je li bila teško ozlijeđena?« upitao je Giles ovaj put

tihim glasom, a na oči su mu navrle suze. Oslonio se o stol i počeo jecati u rukav svoje majice.

»Ne vjerujemo da je Andrea seksualno napastovana, ali bio je to silovit i

brutalan napad«, odgovorila mu je Erika blagim glasom.

»Oh, Bože moj«, rekao je Giles s dubokim uzdahom i opet obrisao oči.

68

»Jednostavno ne mogu zamisliti... ne mogu zamisliti što je pretrpjela.«

Erika je nastavila nakon trenutka tišine. »Giles, biste li mi mogli reći je li

Andrea imala više od jednog mobitela?«

Giles je zbunjeno podigao pogled. »Ne. Ne, imala je iPhone u maski s ukrasnim kristalima. Račune je plaćala tajnica sir Simona, isto kao i Lindi i

Davidu.«

Erika je pogledala Mossovu i Petersona, a onda su svi ustali.

»Mislim da ćemo ovime završiti, gospodine Osborne, hvala. Žao mi je zbog smjera ispitivanja, ali vaši odgovori na ta teška pitanja doista će nam pomoći u istrazi.« Erika mu je dodirnula rukav. »Sami ćemo izaći«, dodala je.

Na izlasku su mimoišli Michelle koja je ulazila u dvoranu s punom rukom maramica. Dobacila im je pogled pun neodobravanja.

»Što mislite?« upitala je Erika kad su izašli na ulicu.

»Reći ću naglas ono što znam da svi mislimo«, odgovorio je Peterson. »Kojeg je vraga Andrea radila s tim tipom? On uopće nije u njezinoj ligi!«

»Osim toga, ne vjerujem da ju je on uopće poznavao«, rekla je Mossova.

»A možda mu je ona dopuštala da dozna samo ono što je željela da zna«, dodao je Peterson.

69

16.

U vrijeme ručka, službene vijesti o Andreinoj smrti već su se vrtjele u medijima. Kad su se Erika, Mossova i Peterson približili kući obitelji Douglas-

Brown, gomila se fotografa na prednjem travnjaku povećala, stvarajući mnoštvo tragova u snijegu koji se otapao. Ovaj put nisu morali čekati na pragu — pušteni su ravno u veliku dnevnu sobu, onu s prozorima koji su

gledali na drvo u prednjem dvorištu i veliki vrt u stražnjem. Dugački niski stolić okruživale su dvije velike blijede sofe i nekoliko fotelja. Otvoreni kamen bio je ukrašen bijelim mramorom, a u kutu je stajao mali koncertni klavir

pretrpan mnoštvom uokvirenih fotografija.

»Dobar dan«, pozdravio ih je Simon Douglas-Brown dižući se s jedne od

sofa kako bi se rukovao s njima. Diana Douglas-Brown, koja je sjedila do njega, nije ustala. Oči su joj bile crvene i natečene, a lice nenašminkano. David i Linda sjedili su na suprotnim stranama od svojih roditelja. Simon,

Diana i David još uvijek su bili odjeveni u crno, ali Linda se presvukla u suknju od tartana i široki bijeli vuneni džemper sa slikom mačića koji love klupko vune izvezenom na prednjoj strani. Erika je prepoznala džemper s

fotografije na Facebooku. Andrea ga je nosila na onoj slici s Barborom.

»Hvala što ste nas primili«, rekla je Erika. »Prije no što počnemo, htjela bih

vam se ispričati ako je moje jučerašnje ponašanje bilo nepristojno. Nisam to učinila namjerno i iskreno se ispričavam ako sam vas na bilo koji način povrijedila.«

Simon je izgledao iznenađeno. »Da, naravno, zaboravljeno. I hvala vam.«

»Da, hvala vam«, ponovila je Diana promuklim glasom.

»Htjeli bismo samo doznati malo više o Andreinu životu«, rekla je Erika sjedajući na sofu nasuprot obitelji. Peterson i Mossova sjeli su s obje njezine strane. »Možemo li vam postaviti nekoliko pitanja?«

Obitelj je kimnula.

Erika je pogledala Davida i Lindu. »Ako sam dobro shvatila, Andrea se one večeri kad je nestala trebala sastati s vama?«

»Da, trebali smo se naći pred Odeonom u Hammersmithu kako bismo pogledali film«, odgovorila je Linda.

»Koji film?«

David je slegnuo ramenima i pogledao Lindu.

»Gravitaciju«, odgovorila je Linda. »Andrea je stalno govorila da ga želi

vidjeti.«

»Je li vam rekla zašto otkazuje?«

»Nije otkazala«, odgovorila je Linda. »Jednostavno se nije pojavila.«

70

»U redu. Imamo svjedokinju koja je vidjela Andreu u jednom baru u južnom Londonu, baru Glue Pot. Je li vam to ime poznato?«

Obitelj je odmahnula glavom.

»To ne zvuči kao mjesto u koje bi Andrea išla«, dodala je Diana pomalo smušenim i odsutnim glasom.

»Je li se možda mogla sastati s kim? Je li Andrea ondje imala prijatelje?«

»Bože, ne«, odgovorila je Diana.

»Andrea je često mijenjala prijatelje«, dodala je Linda, otjeravši trzajem glave pramen kose s očiju.

»Linda, to nije pošteno«, odvratila joj je majka slabim glasom.

»Ali to je istina. Uvijek je postojao netko novi koga je upoznala u baru ili klubu — bila je članica toliko klubova. Minutu vremena ludovala bi za njima,

a onda bi ih odbacila. Prekrižila zbog nekog manjeg prijestupa.«

»Kao... na primjer?« upitala je Erika.

»Na primjer, ako su izgledale ljepše od nje ili ako bi razgovarale s momkom

s kojim je ona željela razgovarati. Ili ako bi previše govorile o sebi...«

»Linda«, prijekorno joj je rekao otac.

»Govorim istinu!«

»Ne, blatiš sestru koja je mrtva. Više nije ovdje da se svađa s tobom...« Simon je ušutio.

»Jeste li vi odlazili s Andreom u barove ili klubove?« upitala je Mossova.

»Nisam«, oštro je odgovorila Linda.

»Kad kažete članstvo, što time točno mislite?« »Članstvo u klubovima.

Nisam sigurna da su to klubovi u koje vi zalazite«, dodala je Linda odmjeravajući Mossovu od glave do pete.

»Linda«, rekao je Simon.

Linda se nelagodno promeškoljila na sofi, a široka joj se stražnjica prelila preko ruba. »Oprostite, to je bilo nepristojno«, rekla je opet i još jedanput

zabacila pramen kose. Erika se zapitala je li to nervozni tik.

»Nema problema«, prijateljski je odvratila Mossova. »Ovo nije formalan

razgovor, samo želimo informacije koje bi nam pomogle da uhvatimo ubojicu.«

»Mogu vam dati popis klubova u koje je Andrea bila učlanjena«, rekao je Simon. »Reći ću tajnici da vam pošalje popis elektronskom poštom.«

»Linda, vi radite u cvjećarnici, točno?« upitao je Peterson.

Linda ga je odmjerila s odobravanjem, kao da ga je tek sad primijetila. »Da,

to je cvjećarnica moje majke. Ja sam asistent menadžera. Imate li djevojku?«

»Ovaj... nemam«, odgovorio je Peterson.

»Šteta«, neuvjerljivo je odvratila Linda. »Dobit ćemo prekrasno cvijeće za

Valentinovo.«

71

»Što je s vama, Davide?« upitao je Peterson.

David je bio potonuo u sofu i prazno buljio pred sebe, povukavši rub

džempera preko donje usne. »Ja pišem magisterij«, odgovorio je.

»Gdje?«

»Ovdje u Londonu, na Londonskom sveučilišnom koledžu.«

»A što studirate?«

»Povijest arhitekture.«

»David je uvijek želio biti arhitekt«, ponosno je dodala njegova majka spuštajući dlan na Davidovu ruku, ali on ju je izvukao, pa se načas činilo da bi se Diana mogla opet raspasti od plača.

»Kad ste posljednji put vidjeli Andreu?« upitala je Erika.

»Poslijepodne, onog dana kad smo trebali otići u kino«, odgovorio je David.

»Jeste li često izlazili s Andreom u London?«

»Ne. Ona je voljela luksuzna mjesta. Ja više volim Shoreditch, shvaćate ?«

»Mislite na barove i klubove u Shoreditchu?« upitao je Peterson.

David je kimnuo, a Peterson je dodao: »Ja živim u Shoreditchu. Uspio sam dobiti kredit malo prije nego što su cijene nekretnina poludjele.«

Linda je promatrala Petersona kao da je torta sa šlagom koju se sprema

pojesti.

»Da«, nastavio je David. »Kad se napokon dočepam svojeg novca iz zaklade, kupit ću kuću u Shoreditchu.«

»Davide«, upozorio ga je otac.

»Pa, to je istina. Postavio mi je pitanje i ja sam mu odgovorio.«

Zatim se atmosfera u sobi gotovo neprimjetno promijenila. Simon i Diana pogledali su se, a onda je nastala tišina.

»Dakle, Linda, vi radite u cvjećarnici, a David studira. Što je Andrea

radila?« upitala je Mossova.

»Andrea je radila na tome da se uda«, odgovorila je Linda glasom punim

ironije.

»Sad je dosta!« zagrmio je Simon. »Neću dopustiti da ovo dvoje tako o njoj-ispunjavate sobu groznom atmosferom. Andrea je mrtva. Brutalno ubijena! A

vi nju sad i blatite!«

»Ne ja, nego Linda«, odvratio je David.

»Pa jasno, uvijek sam ja kriva. Uvijek Linda...«

Otac ih je ignorirao. »Andrea je bila prekrasna djevojka. I ne samo to, ona bi osvijetlila svaku sobu u koju bi ušla. Bila je lijepa, ranjiva i... i... svjetlo je

nestalo iz naših života.«

Atmosfera se u sobi promijenila. Obitelj kao da se povezala i postala jedno.

72

»Što nam možete reći o Andreinoj prijateljici, Barbori Kardasovoj?« upitala ih je Erika.

»Mislim da je ona bila najbolja prijateljica koju je Andrea ikad imala«, odgovorila je Diana. »Čak je s nama odlazila na praznike. Neko su vrijeme bile jako bliske, a onda je naprosto nestala. Andrea je samo rekla da se Barbora

odselila.«

»Znate li kamo je otišla?«

»Ne znam«, odgovorila je Diana. »Nije rekla kamo namjerava otići, niti je odgovarala na Andreine e-mailove.«

»Ne mislite li da je to čudno?«

»Naravno da je čudno. Premda mislim da je ona dijete razvedenih roditelja. Majka joj nije bila dobro. S druge strane, naravno, ljudi neizbježno imaju naviku da vas iznevjere.«

»Jesu li se posvađale?«

»To je moguće, ali Andrea je bila... pa, ona nije lagala o takvim stvarima.

Bila bi nam rekla. Andrea misli — mislila je — da je Barbora postala ljubomorna na nju.«

»Podaci o njezinom mobitelu sežu unatrag samo do lipnja 2014. godine«,

rekla je Erika.

»Da, izgubila je svoj mobitel«, objasnio je Simon. »Imala ga je od svoje trinaeste ili četrnaeste godine.«

»I vi ste joj kupili novi?«

»Jesam.«

»Znate li broj starog mobitela?«

»Zašto vam to treba?«

»To je samo rutina.«

»Doista? Očekivao bih da je osam mjeseci podataka u mobitelu dovoljno...« Vidjelo se da Simon postaje sve nervozniji.

»Je li Andrea imala i neki drugi mobitel?«

»Nije.«

»Je Ii moguće da je imala drugi mobitel, a da vi to niste znali?«

»Pa, nije. Obitelj upravlja njezinom zakladom. Ona je uglavnom upotrebljavala kreditne kartice. Znali bismo da je kupila mobitel, ali zašto bi to učinila?«

»Jako bi nam pomoglo kad bismo doznali broj starog mobitela.«

Simon je pogledao Eriku. »Da, u redu, razgovarat ću s tajnicom. Ona može

izvući pojedinosti.«

Erika je zaustila da postavi još jedno pitanje, ali tada je progovorila Diana.

»Ne shvaćam što je Andrea radila s druge strane rijeke! A onda ju je netko

73

ugrabio i ubio. Moja mala... Moja mala. Mrtva!« Diana je postala histerična, počela se gušiti i napinjati kao da će povratiti. Simon i David počeli su je

tješiti, a Linda je još jedanput nervozno zabacila pramen kose i uhvatila dlačicu na svom džemperu s mačkama.

»Molim vas, završimo s pitanjima«, rekao je Simon.

Erika je s mukom prikrivala razočaranje. »Bismo li mogli pregledati Andreinu sobu?«

»Što? Sada? Vaši ljudi već su bili ovdje i pregledali sve.«

»Molim vas«, rekla je Erika. »To bi nam pomoglo.«

»Ja ih mogu odvesti, tata«, ponudila se Linda. »Dođite sa mnom.«

Slijedili su Lindu iz sobe i prošli pokraj Diane koja je još uvijek bila histerična. David je kimnuo Lindi i slabašno se osmjehnuo, a onda se posvetio

tješenju majke. Na putu iz sobe, prošli su blizu glasovira krcatog obiteljskim fotografijama Douglas-Brownovih i troje djece — svi su se smijali, svi su bili sretni.

74

17.

Andreina soba bila je velika, a baš kao i ostatak kuće, prekrasno namještena. Klizni prozori na jednom zidu gledali su na travnjak po kojem su se raštrkali

novinari. Linda je umarširala ispred njih i prišla zavjesama. Fotografi u dvorištu stali su bjesomučno škljocati fotoaparatima. Linda je sa škripom spustila rolete.

»Te zvijeri. Ne možemo ništa učiniti. Zarobljeni smo ovdje. David se žali da ne može ni popušiti cigaretu na terasi. Tata kaže da bi to stvorilo loš dojam.«

Debele rolete bacile su sobu u polumrak, pa je Linda upalila svjetlo. Najveći

prozor bio je onaj srednji, a pred njim je stajao veliki pisaći stol od uglačanog drva, pretrpan zapanjujućom količinom uredno poslaganih kozmetičkih

proizvoda: velika zdjela s četkama i olovkama za oči, bočice laka za nokte u raznim bojama, naslagani puderi i štapići ruža za usne u urednim redovima. U kutovima ogledala visjele su mnogobrojne uzice i karte za koncerte:

Madonna, Katy Perry, Lady Gaga, Rihanna, Robbie Williams. Uz desni zid stajao je garderobni ormar. Erika je gurnula klizna vrata s ogledalom i iz ormara se počeo širiti miris parfema Chanel Chance. Unutra je visjela skupa

dizajnerska odjeća, uglavnom kratke suknje i haljine. Dno su prekrivale kutije za cipele.

»Dakle, Andrea je imala džeparac?« upitala je Erika, prebirući palcem po odjeći.

»Kad je navršila dvadeset jednu godinu, dobila je pristup novcu iz svoje

zaklade, kao i ja. David još uvijek mora čekati, što je uzrokovalo... probleme«, objasnila je Linda.

»Kako to mislite, probleme?«

»Muški članovi obitelji moraju čekati do dvadeset petog rođendana.«

»Zašto?«

»David je kao i svaki dvadesetjednogodišnjak. Želi trošiti novac na djevojke, automobile i piće. Doduše, on je mnogo obzirniji od Andree. Premda ima manje novca, uvijek mi kupi bolje rođendanske darove.« Linda je opet zabacila

pramen i prekrižila ruke na bujnom poprsju s mačkicama.

»Na što vi trošite novac?« upitala je Mossova.

»To je nepristojno pitanje na koje ne moram odgovoriti«, brzo je odvratila Linda.

S jedne strane ormara nalazio se uredno pospremljen krevet s baldahinom,

prekriven plavim i bijelim plahtama te nekoliko plišanih igračaka naslaganih na jastuk. Iznad kreveta visio je plakat grupe One Direction.

»Zapravo joj se više nisu sviđali«, rekla je Linda prateći njihove poglede. »Rekla je da su oni samo dječaci, a da se njoj sviđaju muškarci.«

75

»Ali bila je zaručena?« potaknula ju je Erika. Linda se gorko nasmijala. »Što je tako smiješno, Linda?«

»Jeste li vidjeli Gilesa? Kad poslužuju poslastice, on je uvijek na čelu kolone...«

»Zašto mislite da je Andrea bila s Gilesom?«

»Dajte, molim vas, zar to nije očito? Radi novca. On treba naslijediti raskošno imanje u Wiltshireu i kuću na Barbadosu. Roditelji su mu strašno

bogati, a jednom su nogom u grobu. Dobili su ga u poodmakloj dobi. Kad mu je majka ostala u drugom stanju, prvo je pomislila da je ušla u menopauzu.«

»Je li Andrea bila nevjerna Gilesu?« upitala je Mossova.

»Andrea je uvijek privlačila momke. Oni su se u njezinu društvu pretvarali u slinava, žalosna stvorenja. Nju je ta pažnja uzbuđivala.«

»A je li Andrea imala aferu?« ustrajala je Mossova.

»Ja ne znam što je ona radila pola vremena. Nismo bile bliske. Ali voljela sam je i njezina me smrt teško pogodila...« Prvi put se učinilo kao da bi Linda

mogla zaplakati.

»Što je s vama, Linda?« upitala je Mossova.

»Što je sa mnom?« oštro je odbrusila Linda. »Pitate me sline li momci zbog

mene? Što vi mislite?«

»Htjela sam vas pitati imate li dečka«, objasnila je Mossova.

»To se vas ne tiče. Imate li ga vi?«

»Ne, ja sam u braku«, odgovorila je Mossova.

»Što vam je muž po zanimanju?« upitala ju je Linda.

»Žena«, nonšalantno ju je ispravila Mossova. »Ona je učiteljica.« Erika je pokušala prikriti iznenađenje.

»Ne, nemam dečka«, rekla je Linda.

»Mogu li se ovi prozori otvoriti do kraja?« upitao je Peterson prišavši srednjem kliznom prozoru i nagnuvši se da proviri iza spuštene rolete. »Imaju

li zaštitne mehanizme?«

»Nemaju, mogu se otvoriti do kraja«, odgovorila je Linda diveći se Petersonovim leđima kad se sagnuo. Erika mu se pridružila kod prozora i

spazila požarne stube koje su se spuštale u prizemlje.

»Je li se Andrea ikad iskradala kroz prozor na sastanke s prijateljima ako bi joj roditelji zabranili izlazak?« upitala je Erika.

»Moji roditelji nikad nisu imali ni vremena ni volje da nam zabranjuju izlaske«, odgovorila je Linda. »Ako želimo izaći, imamo prednja vrata.«

»I možete odlaziti i dolaziti kako vam se sviđa?«

»Naravno.«

Erika se spustila na koljena i zavirila pod krevet. Ispod su bile sitne

nakupine prašine na ulaštenom drvenom podu, ali jedan kutak poda bio je

76

malo čišći od ostalih. Usmjerila je pozornost na komodu, krenula otvoriti gornju ladicu i rukom zastala na dršci. »Linda, biste li imali što protiv da

pričekate vani, molim vas?« upitala je.

»Zašto? Mislila sam da ste došli samo na razgovor.«

»Linda, biste li mi mogli pokazati još koju Andreinu fotografiju? To bi nam

pomoglo«, rekao je Peterson prišavši joj i lagano je dodirnuvši po ruci. Lindino okruglo i blijedo lice poprimilo je rumenu boju.

»Ovaj, da, mislim da imam neke«, odgovorila je buljeći odozdo u Petersona sa smiješkom. Zatim su otišli, a Erika je zatvorila vrata.

»Stari dobri Peterson žrtvuje se za tim«, našalila se Mossova i dodala: »Što

je?«

Erika se vratila do kreveta. »Jesu li forenzičari pregledali sobu kad je to još bio slučaj nestale osobe?«

»Ne, Sparks je letimice pregledao sobu. Mislim da su Simon i Diana bili s njim, pa nije mogao biti temeljit.«

»Nešto pod krevetom izgleda mi sumnjivo«, objasnila je Erika.

Kleknule su, izvukle iz kaputa rukavice od lateksa i navukle ih na ruke. Erika je legla na trbuh i zavukla se pod krevet. Mossova je upalila baterijsku

svjetiljku i osvijetlila prostor pod krevetom, dok je Erika istraživala podnu dasku koja je bila čišća od ostalih, tražeći nešto sumnjivo. Izvukla je ključeve od auta, gurnula jedan ključ između podnih dasaka i povukla, ali daska je

bila duga, a krevet nizak, pa ju nije mogla dovoljno podići. Vratila je dasku na mjesto i izmigoljila se, a onda su ona i Mossova uhvatile po jedan kraj kreveta

i s mukom ga izvukle tridesetak centimetara.

»Isuse, ovo nije sranje iz trgovine IKEA«, namrštila se Mossova, a Erika je obišla krevet i podigla dasku.

U šupljini ispod daske ležala je kutija za mobitel. Erika ju je oprezno izvukla i skinula poklopac. Unutra je još uvijek bilo ukalupljeno kartonsko

ležište, ali ne i mobitel. Bila je tu vrećica malih bijelih tableta, mali tamni komad nečega što je nalikovalo na marihuanu umotanu u ljepljivu traku, kutija velikih rizli i kutija cigareta Swan Vestas. Bila je tu i mala knjižica s

uputama za iPhone 5S, kao i pribor za upotrebu mobitela bez ruku koji je još uvijek bio u maloj plastičnoj vrećici. Erika je izvukla karton i ugledala bijelu potvrdu na dnu. Bila je otisnuta na tankom sjajnom papiru, a uz jedan rub

bila je ljepljiva žuta supstanca koja je razmazala tintu. Druga strana bila je prazna, osim riječi »ti si moja mala x« napisanih plavom tintom i rukopisom

djeteta.

»To je bon za mobitel«, rekla je Erika, okrenuvši papir.

»Ali vidi se samo polovina transakcijskog broja«, rekla je Mossova. »Kakva

je to ljepljiva smjesa?«

Erika je to primakla nosu. »Žumanjak osušenog jajeta.«

»Što je s tabletama?« upitala je Mossova gledajući opet u kutiju za mobitel.

»Ne znam«, odgovorila je Erika. »Nažalost, izgledaju prilično obično. Šest

77

tableta, možda ecstasy. Pedesetak grama marihuane? To je za osobne potrebe. Stavimo to u vrećicu za dokazni materijal i pozovimo forenzičare da provjere

ostatak sobe.«

Kad su se vratile u prizemlje, Simon i David upravo su ispraćali liječnika do ulaznih vrata.

»Je li sve OK?« upitala je Erika. Simon je zahvalio liječniku i otvorio vrata. Liječnik se žurno udaljio stazom kroz kišu blještavih fotoaparata, stežući

kožnatu torbu, željan da napusti bojišnicu. Peterson i Linda pridružili su im se kad je Simon zatvorio vrata.

»Ne, sve nije OK. Moja žena pretrpjela je ozbiljnu traumu. Mislim da ću vas

zamoliti da odete.«

»Pronašli smo ovo u Andreinoj sobi«, odvratila je Erika, držeći plastičnu

vrećicu za dokazni materijal s kutijom za mobitel i drogom.

»Što? Ne, nikako«, obrecnuo se Simon. »Moja se djeca ne drogiraju! Kako da znam da to niste podmetnuli?«

»Gospodine, nas ne zanima droga. Ono što nas zanima je činjenica da mislimo kako je Andrea imala drugi mobitel. U kutiji je bio bon za mobitel s

datumom od prije četiri mjeseca. Jeste li znali za njega?«

»Nisam, dajte da vidim...« Sir Simon uzeo je tanku plastičnu vrećicu s potvrdom i proučio materijal. David i Linda znatiželjno su gledali.

»Čiji je ovo rukopis?«

»Ne znamo. Je li to mogao napisati Giles?«

»Giles je išao na Gordonstoun. On sigurno nema rukopis djeteta. Kako

uopće znate da je to njezino? Možda je to stara kutija.«

»Je li vaša tajnica mogla nabaviti drugi mobitel za Andreu?«

»Ne! Nikako, a da mi to ne kaže«, odgovorio je Simon, a onda se okrenuo Davidu i Lindi. »Što znate o ovome? Je li se Andrea drogirala?«

»Mi ništa ne znamo, tata«, odgovorila je Linda zabacivši pramen kose. David

je zatresao glavom zajedno s njom.

»U redu, hvala vam, gospodine. Molim vas, obavijestite nas ako otkrijete

još nešto. U međuvremenu, pozvala sam forenzički tim da pregleda Andreinu sobu.«

»Što? Tražite li moje dopuštenje?

»Obavještavam vas kako mi u interesu nastavka ove istrage i otkrivanja ubojice treba tim forenzičara da pregleda Andreinu sobu, gospodine«, rekla je Erika.

»Vi ljudi radite sve što vam se svidi, zar ne?« obrecnuo se Simon.

Otišao je u svoju radnu sobu i zalupio za sobom vrata.

Kad su došli do Erikina auta u glavnoj ulici Chiswicka, zazvonio joj je mobitel.

»Na telefonu inspektor Sparks. Ja sam u Glue Potu. Radi se o fotorobotu

78

koji ste htjeli dogovoriti s onom svjedokinjom, Kristinom.«

»Da? Jeste li je pronašli?« upitala je Erika, osjetivši kako joj nada raste u

grudima.

»Ne, a prema riječima vlasnika, ovdje nema nikoga po imenu Kristina.«

»Gdje ste našli vlasnika?«

»Živi u stanu dvoja vrata dalje.«

»Tko je onda djevojka s kojom sam razgovarala?«

»Pitao sam osoblje u baru. Djevojka koja odgovara njezinu opisu, koja se zove Kristina, radi povremeno, za gotovinu, i to kad drugo osoblje bara treba slobodnu večer. Jedan od njih ima njezinu adresu, pa smo je provjerili. To je

jednosobni i prazni stan pokraj željezničke postaje.«

»Tko je vlasnik tog jednosobnog stana?« upitala je Erika.

»Vlasnik živi u Španjolskoj, i koliko on i agent za iznajmljivanje znaju, stan

je prazan tri mjeseca. Tako da se ta Kristina ili bespravno uselila ili je dala lažnu adresu.«

»Sranje. Pošaljite forenzičare u taj jednosobni stan, potražite otiske prstiju. Ona je još uvijek jedina koja je vidjela Andreu i tog nepoznatog muškarca i ženu.«

79

18.

Vratili su se u Lewisham Row malo poslije pet sati. Ekipa u operativnoj sobi izgledala je premoreno kad su ušli, ali s očekivanjem su podigli glave s pisaćih

stolova osjetivši miris kave.

»Uzmite šalice«, rekla im je Erika. »Donijeli smo i uštipke.« Na povratku u postaju bili su svratili u Starbucks. Ljudi su se pretegnuli i ustali od stolova.

Crane je došao s mjesta na kojem je pregledavao snimke nadzornih kamera.

»Svaka vam čast, šefice«, rekao je trljajući oči. »Ukusna kava!«

»Nadam se da imate dobre vijesti o nadzornim kamerama na London

Roadu«, dodala je Erika, nudeći mu vrećicu uštipaka.

»Uspoređivali smo raspored autobusa i ruta, zatražili od londonskog javnog

prijevoza snimke nadzornih kamera iz svih autobusa koji su vozili London Roadom te prolazili pokraj muzeja i željezničke postaje one večeri kad je Andrea nestala. A i mnogi crni taksiji sada imaju nadzorne kamere, pa radimo

na tome da ih nađemo — ali snimke iz autobusa dobit ćemo najranije sutra.« Craneova ruka oklijevala je iznad vrećice s uštipcima.

»Uzmite«, rekla mu je Erika, a on je gurnuo ruku u vrećicu. »Stisnite ih jer

vrijeme prolazi. Pretpostavljam da ste čuli za Kristinu, konobaricu koja je nestala?«

Ekipa je kimnula žvačući uštipke i srčući kavu.

»Što je s Andreinim mobitelom i laptopom?« upitala je Erika. »Jeste li izvukli nešto zanimljivo?«

»Nismo. Našli smo većinu fotografija koje smo već vidjeli na njezinom starom Facebook profilu i beskrajne igrice Catchy Crash Sage. Čini se da je

bila opsjednuta tom igrom. Laptop je upotrebljavala samo za igre i presnimavanje glazbe s iTunesa. iPhone koji smo našli na mjestu zločina gotovo je prazan. U njemu nema ni fotografija ni videozapisa, a jedva nešto

malo poruka.«

Tada je kroz vrata operativne sobe provirio nadzornik Marsh. »Inspektorice Foster, možemo li porazgovarati?«

»Da, gospodine. Mossova, Peterson — možete li, molim vas, izvijestiti sve prisutne o onome što smo pronašli pod krevetom?« zamolila je Erika. Stavila

je posljednji komadić uštipka u usta i izašla iz operativne sobe slijedeći Marsha u njegov ured, gdje ga je izvijestila o kutiji za mobitel i bonu što ih je našla pod Andreinim krevetom, kao i o nestaloj konobarici iz Glue Pota.

Kad je završila, Marsh je pogledao u mrkli mrak s druge strane prozora. »Samo nemojte posve izmoriti svoju ekipu. U redu, Fosterova?«

Marsh se doimao malo opuštenijim. Erika se zapitala jesu li razlog tome novinski naslovi koji su promijenili žarište od praćenja policijske istrage na

80

Andreinu tragičnu smrt. Barem za danas, glavna je tema bila prekrasna mlada djevojka kojoj je život nasilno oduzet.

»Odjel za odnose s javnošću obavio je sjajan posao usmjeravajući interes medija«, rekao je Marsh kao da čita Erikine misli.

»Tako to zovete ovih dana?« upitala je Erika s ironičnim smiješkom.

»Usmjeravanje interesa medija?«

»Gledajte, ima čak i djelić teksta o vama«, rekao je i pročitao: »Slučaj vodi inspektorica Erika Foster, iskusna policajka koja je privela pravdi višestrukog ubojicu Barryja Patona. Također je pohvaljena zbog visokog postotka osuda za ubojstva vezanih uz povredu časti u islamskoj zajednici u Manchesteru... A

upotrijebili su i dobru fotografiju, onu koja nas pokazuje na suđenju Patonu.«

»Zašto niste otišli do kraja i dali im i moju adresu?« obrecnula se Erika.

»Nisam dobila poruku od Barryja Patona već nekoliko mjeseci. Ali poslao je pismo u kojemu mi čestita na tome što sam prouzročila pogibiju vlastita muža.«

Nastala je tišina.

»Oprostite«, rekao je Marsh. »Mislio sam da ćete biti zadovoljni, ali nisam pomislio na to. Žao mi je, Erika.«

»Nema problema, gospodine. Imala sam naporan dan.«

»Gnjavi me kadrovska služba«, rekao je Marsh mijenjajući temu. »Kažu da

im još niste dostavili svoju adresu.«

»Sada obavljate poslove za kadrovsku službu?«

»Uostalom, morate otići k liječniku«, dodao je Marsh, pokazujući prljavi

flaster na Erikinoj nadlanici. »Sinoć ste bili izloženi tjelesnim tekućinama.« Erika se tek sada sjetila Ivyna upozorenja da je dječak pozitivan na HIV.

Šokiralo ju je kad je shvatila koliko joj je malo stalo do toga.

»Nisam imala vremena, gospodine.«

»Za što? Za posjet liječniku? Ili za nalaženje smještaja?«

»Otići ću k liječniku«, odgovorila je Erika.

»A gdje ste odsjeli?« upitao ju je Marsh. »Moramo to znati kako bismo vas mogli kontaktirati.«

»Imate broj mog mobitela...«

»Erika. Gdje ste odsjeli?«

Nastala je neugodna stanka.

»Zasad nisam odsjela nigdje.«

»Pa gdje ste onda sinoć spavali?«

»Radila sam do jutra.«

»Vodite važan slučaj ubojstva. Nemojte pretjerivati. Ovo je tek drugi dan istrage. Ako ovako nastavite, u kakvom ćete stanju biti sedmog dana?«

»Ako bude po mome, sedmog dana neće ni biti«, prkosno je odgovorila

81

Erika.

Marsh joj je dodao kartu. »To je za kliniku. Osim toga, ja i Marci imamo

stan koji je ona naslijedila od roditelja. Dosadašnji podstanari upravo su se iselili. Blizu je postaji i uštedjet će vam muku birokratske procedure unajmljivanja. Ako vas zanima, svratite poslije do mene. Dat ću vam ključeve.«

»U redu, hvala, gospodine. Prvo moram nešto obaviti ovdje.«

»Ako je moguće, dođite prije devet. Tijekom tjedna nastojim rano odlaziti u

krevet.«

Kad se Erika vratila u operativnu sobu, ondje ju je dočekala pozornica Singh trijumfalno držeći komad papira.

»Tajnica Simona Douglas-Browna upravo nam je faksirala ugovor za Andrein stari mobitel. Onaj koji je izgubila u lipnju. Poslali smo operateru zahtjev za podatke. Trebali bi stići odmah sutra ujutro.«

»Mislim da to zaslužuje još jedan uštipak«, rekla je Erika tresući vrećicu i nudeći naokolo.

»A ona potvrda za bon koju ste našli u kutiji pod Andreinim krevetom? Izdana je u supermarketu Costcutter blizu Londonskog mosta«, rekao je Crane. »Postoji datum i vrijeme. Upravo sam razgovarao s menadžerom. On

će provjeriti snimke s nadzornih kamera. Čuva ih samo četiri mjeseca unatrag pa bi moglo biti gusto, ali držimo fige.«

»Fantastično«, odvratila je Erika. Crane se nasmiješio i izvukao uštipak iz

vrećice.

»Ne bismo li jedan trebali sačuvati za inspektora Sparksa?« upitala je

Mossova.

»Ne znam, mislim da je on dovoljno sladak i bez njega«, odvratila je Erika sa smiješkom, izazvavši glasan smijeh kolega. Sada se ugodno osjećala u

operativnoj sobi — zbog atmosfere i druželjubivosti — ali bila je svjesna da njezina ekipa već dugo radi bez odmora, pa ih je poslala kući.

»Laku noć, šefice«, odjeknuli su glasovi dok su ljudi hvatali kapute i torbe. Operativna soba polako se praznila sve dok Erika nije ostala sama. Podigla je slušalicu telefona na stolu i nazvala broj koji joj je dao Marsh. Snimljeni glas

sekretarice rekao joj je da klinika trenutačno ne radi i da će se ponovno otvoriti sutra u sedam ujutro.

Erika je spustila slušalicu i povukla prljavi flaster s nadlanice, zatreptavši

kad se flaster odlijepio od kože. Rana ispod flastera brzo je zacjeljivala, ostavivši vrlo malo modrica. Polukružna crta malih blijedih krasta označavala

je tragove zuba na mjestu gdje ju je dječak ugrizao.

Erika je bacila flaster u koš i otišla do bijelih ploča na kraju operativne sobe. Navala uzbuđenja koja ju je prije obuzela sada je isparila. Osjećala je

iscrpljenost.

Javilo se i potmulo zujanje glavobolje.

Pogledala je dokazni materijal: mape i slike. Živa Andrea na fotografiji s vozačke dozvole; mrtva Andrea razrogačenih očiju i kose puna lišća slijepljene

82

za obraz. Erika bi obično vrlo brzo dobila neki osjećaj za slučaj, ali ovaj kao da se širio i širio, a proturječne činjenice cvjetale su i razmnožavale se kao

stanice tumora.

Shvatila je da joj treba san, a da bi se mogla naspavati, trebat će joj i krevet.

83

19.

Erika je umirala od gladi kad je napustila postaju, pa je svratila u talijanski restoran blizu New Crossa i iznenadila samu sebe očistivši golemi tanjur

špageta a la carbonara, kao i veliku krišku tiramisua. Bilo je malo poslije devet kad je skrenula u ulicu u kojoj je živio Marsh, u zelenom, imućnom kutku južnog Londona.

Erika je parkirala auto i pronašla Marshova ulazna vrata na broju jedanaest. Sa zadovoljstvom je vidjela da je kuća u mraku. Mnogo bi radije

unajmila sobu u hotelu na nekoliko dana dok traži stan, nego da se Marsh sažali nad njom. Zavjese su bile razgrnute na velikom prozoru u prizemlju. Soba je imala prozor na suprotnom zidu, pa je na drugoj strani mogla vidjeti

Hilly Fields Park, a iza njega svjetla londonskih nebodera.

Baš kad se htjela okrenuti i vratiti do auta, voda je počela juriti niz ukrašenu željeznu cijev ispred kuće. Svjetlo se upalilo na malom prozoru na

katu i Erika je počela škiljiti kad ju je okupao savršeni kvadrat svjetlosti. Marsh je pogledao s prozora i, vidjevši Eriku, nezgrapno joj mahnuo. Uzvratila

je mahanjem i pričekala pred ulaznim vratima.

Kad je Marsh otvorio vrata, nosio je hlače pidžame u boji tartana i izblijedjelu majicu kratkih rukava sa slikom Homera Simpsona, dok je ruke

brisao ružičastim ručnikom sa slikom Barbie.

»Oprostite, gospodine, malo je prekasno da svratim«, rekla je Erika.

»Ne, sve je u redu. Vrijeme je za kupanje.«

»Sviđa mi se vaš ručnik«, rekla je Erika.

»Nije moje vrijeme za kupanje nego...«

»Šalila sam se, gospodine.«

»Dobro«, nasmiješio se. Kao na znak, začula se vika, a onda su dvije sitne

i nasmijane djevojčice s dugom tamnom kosom utrčale u predvorje. Jedna je nosila samo ružičasti džemper, gaćice i čarape. Druga je imala isto takvu odjeću, ali su joj sitne traperice bile zgužvane oko gležnjeva. Posrnula je

naprijed, izgubila ravnotežu i tresnula na drveni pod. Načas je pogledala Marsha krupnim smeđim očima razmišljajući treba li zaplakati. Tamnokosa žena u tridesetima žurno je ušla za njima. Bila je ležerno odjevena u uske

svjetloplave traperice i bijelu bluzu, koja je pokazivala njezine pune dojke i uzak struk. Tamo gdje su joj rukavi bili zasukani, pjena za kupanje držala se

za gole ruke. Bila je lijepa, baš kao i njezine blizanke.

»Oh, Bože«, rekla je i stavila ruke na uski struk. »Jesi li se udarila?«

Djevojčica je odlučila da je situacija ozbiljnija no što je bila, pa se namrštila

i započela dernjavu.

»Zdravo, Erika«, rekla je žena. »Dobro došla u ludnicu.«

84

»Zdravo, Marcie...« odvratila je Erika. »Izgledate prekrasno.«

Marsh je podigao uplakanu djevojčicu u ruke i poljubio je u lice, koje je

sada bilo ljubičasto i sjajno od suza. Marcie je podigla drugu djevojčicu, onu koja je buljila u Eriku, i udobno smjestila dijete.

»Doista? Previše ste ljubazni. Moj je jedini režim ljepote trčanje za

blizankama.« Marcie je otpuhnula pramen kose s besprijekorne kože. »Ako ostajete, bismo li mogli zatvoriti vrata? Sva toplina izlazi.«

»Oprostite. Jasno«, rekla je Erika ušavši u predvorje i zatvorivši vrata za sobom.

»Ovo je Sophie«, rekao je Marsh nježno držeći uplakanu djevojčicu.

»A ovo je Mia«, rekla je Marcie.

»Zdravo«, rekla je Erika. Obje su djevojčice buljile. »Bože, kako ste lijepe.«

Erika nikad nije posve ovladala tehnikom razgovora s djecom. Znala se

nositi sa silovateljima i ubojicama, ali djeca su je plašila.

Sophie je prestala plakati i pridružila se Miji u buljenju u Eriku.

»Oprostite, ovo je očito nezgodan trenutak«, rekla je Erika.

»Ne, u redu je«, odvratio je Marsh.

Marcie je uzela Sophie i smjestila je blizu sebe.

»Dobro, recite Eriki laku noć, djevojke.«

»Laku noć«, ciknule su obje.

»Laku noć!« odgovorila je Erika.

»Lijepo te vidjeti, Erika«, dodala je Marcie i otišla gracioznim korakom. Erika i Marsh na jedan su trenutak vidjeli njezinu živahnu stražnjicu.

»Mogu li vam ponuditi čašu vina?« upitao je Marsh okrenuvši se Eriki.

»Ne. Došla sam zbog vaše ponude, stan....«

»Da, uđite. Ali skinite cipele.«

Marsh je krenuo prema vratima na kraju predvorja, dok je Erika prtljala po svojim vezicama. Zatim je krenula za njim. Drveni pod bio je hladan i

osjećala se neobično ranjivom samo u čarapama. Iza vrata na kraju predvorja nalazila se kuhinja u rustikalnom stilu s dugim drvenim stolom i stolcima. Crvena pećnica u kutu isijavala je toplinu. Veliki hladnjak pokraj vrata bio je

prekriven slikama raznih boja, pričvršćenim magnetima.

Jednaka slika dominirala je zidom iznad drvene vješalice.

»To je jedna od Marcienih«, objasnio je Marsh prateći Erikin pogled. »Vrlo

je darovita, ali više nema vremena.«

»Je li ona naslikala i slike na hladnjaku?« upitala je Erika i zažalila pitanje

čim joj je izašlo iz usta.

»Nije«, odvratio je Marsh. »Njih su naslikale blizanke.«

Nastala je neugodna tišina.

85

»Pa, ovdje su sve stvari«, rekao je Marsh dodajući joj veliku kuvertu s kuhinjskog pulta. »Stan nije predaleko — na Foxbery Roadu, Brockley, blizu

željezničke postaje. Postoji ugovor na neodređeno vrijeme s plaćanjem na mjesečnoj bazi, tako da možemo odlučiti koliko želimo da ovo potraje. Samo mi dajte ček u idućih nekoliko dana.«

Erika je otvorila kuvertu i izvukla hrpu ključeva, zadovoljna što joj Marsh ipak ne čini uslugu.

»Hvala, gospodine.«

»Već je kasno«, rekao je Marsh.

»Naravno. Moram krenuti i smjestiti se«, rekla je Erika.

»Oh, još jedna stvar. Sir Simon stupio je u kontakt s Colleen, našom glasnogovornicom. On bi želio uputiti apel javnosti dok su Andreine slike na naslovnicama još uvijek svježe u pamćenju ljudi.«

»Naravno, to je dobra ideja.«

»Da. Sastavit ćemo nešto za sutra poslijepodne, na vrijeme za večernje

vijesti i novine.«

»Vrlo dobro, gospodine. Nadam se da ću sutra imati više korisnih informacija.«

Kad su se ulazna vrata zatvorila za njom, Erika se vratila do svog auta, udaljavajući se od srdačne topline Marshova života. Spustila je glavu i ugrizla

se za usnu, odlučna da ne zaplače. Takav život, s dobrim mužem i djecom, bio joj je nadohvat ruke. Čak ga je nekoliko puta odgodila, na Markovu žalost.

Sada je i to zauvijek nestalo.

86

20.

Kad se Erika odvezla u Foxberry Road, bilo je mirno i tiho. Prošla je pokraj željezničke postaje Brockley, a peron je bio osvijetljen i prazan. Jedan je vlak

polako izašao ispod mosta za pješake i nastavio štropotati prema središnjem Londonu. Erika se odvezla dalje, pokraj dugog niza kuća, i pronašla stan na drugom kraju, visoko u kutu gdje je cesta oštro skretala nadesno. Vani je bilo

prazno mjesto za parkiranje, ali njezin je trijumf bio kratkog vijeka kad je vidjela da je to parkirno mjesto samo za stanare. Trebat će joj dozvola. Kvragu s tim, pomislila je, i jednostavno parkirala.

Zajednička ulazna vrata otvorila su se uz šuštanje prospekata koji su se nakupili iza njih. Svjetlo u hodniku radilo je na tajmer, i blago je zujalo dok

se uspinjala uskim stubištem, usput udarajući putnom torbom.

Stan je bio na gornjem katu, i kad je došla na odmorište, vidjela je da ima susjeda — nasuprot su bila još jedna ulazna vrata.

U stanu se stjecao dojam da je grijanje dugo bilo isključeno. Činilo se da nema struje. Uslijedila je duga, ledena potraga, dok je Erika koristila svjetlo mobitela kao bateriju. Naposljetku je pronašla razvodnu kutiju skrivenu iza

zidnog ormarića u hodniku, i svjetla su se upalila.

Prva vrata u hodniku vodila su u kupaonicu. Bila je mala, bijela i čista,

samo s tuš-kabinom. Pokraj kupaonice nalazila se mala spavaća soba s bračnim krevetom i klimavim ormarom iz trgovine IKEA. Iznad kreveta visjela je još jedna slika. Erika je zapalila cigaretu i pogledala donji dio platna, na

kojem je sitnim slovima pisalo MARCIE ST. CLAIR. Držeći cigaretu između usana, skinula je sliku sa zida i odložila je iza nekih plastičnih kanti u ormaru

blizu hodnika.

Na kraju hodnika nalazila se kombinirana dnevna soba i kuhinja.

I ona je bila mala, ali moderna i namještena u bezličnom stilu IKEA-e.

Bezličnost joj je sada savršeno odgovarala. Erika je otvorila zidne ormariće i potražila pepeljaru. Nije ju našla, pa je uzela šalicu za čaj.

Uz jedan prozor nalazio se niski stolić i mala plava sofa. Erika se zavalila

na sofu i pogledala u mali televizor — zaslon je bio prekriven prašinom. Kabel je bio izvučen iz zida, a žica i antena ležali su na podu pokraj stolića za TV.

Erika se okrenula prema prozoru i zagledala se u tamu, a poluprazna soba i njezin odraz uzvraćali su joj pogled.

Kad je popušila cigaretu, ugasila ju je na šalici za čaj i zapalila novu.

87

21.

Nekoliko kuća dalje od Erikina stana, skriven u udubini gdje je cesta imala oštro skretanje, jedan je lik čučao na kraju uličice, odjeven od glave do pete u

crno, stopljen s tamom.

Lik je promatrao Eriku na prozoru dok je zapalila još jednu cigaretu i izdahnula, a dim se svijao oko gole žarulje iznad njezine glave.

Čovjek bi očekivao da će nju biti teže pronaći, razmišljao je lik, a evo je — inspektorica Foster s upaljenim svjetlima, stoji na prozoru kao kurva u četvrti crvenih svjetiljki.

Na fotografiji objavljenoj u novinama Erika je imala puniji i mladenačkiji ten, a ovdje na prozoru izgledala je mršavo i iscrpljeno.

Može li me vidjeti? Lik se povukao u sjenu. Gleda li me kao što ja gledam nju? Ne. Nemoguće. Kuja nije tako dobra. Gleda u vlastiti odraz od unutrašnjeg svjetla, a nedvojbeno se osjeća jebeno potišteno zbog lika koji joj uzvraća pogled.

Postavljanje inspektorice Foster na slučaj Andreina ubojstva izazvalo je

veliku zabrinutost. Provjera na Googleu pokazala je da je Fosterova smatrana zvijezdom u usponu tijekom vremena što ga je provela u policiji grada Manchestera. Unaprijeđena je u čin više inspektorice u dobi od samo trideset

devet godina, i to nakon što je uhvatila Barryja Patona, kućepazitelja u klubu za mlade koji je ubio šest djevojaka.

Ipak, Barry Paton želio je biti uhvaćen. Mene neće uhvatiti. Ona je službeno izgubljen slučaj. Zajeb. Odvela je pet policajaca u smrt, uključujući i vlastitog glupog muža. Ponudili su joj ovaj slučaj jer znaju da će zakazati. Žele nekoga koga mogu okriviti.

Temperatura je naglo padala. Ovo će biti još jedna ledena noć. Ali biti takb

blizu, gledati inspektoricu Foster — bilo je to uzbudljivo.

Jedan se auto pojavio na vrbu brijega i lik se povukao dublje u uličicu, čekajući da prednja svjetla prođu.

Začulo se kratko predenje kad se crna mačka šuljala vrhom zida. Primijetila je lik, zaustavila se i ukipila.

»Kao da smo blizanci«, šapnuo je lik podižući ruku u rukavici i

približavajući se. Mačka je dopustila da je pomiluje.

»Dobra maca... dobra.«

Mačka je pogledala nepoznatom liku u oči, a onda bešumno skočila sa zida i nestala na drugoj strani. Lik je pogledao svoje ruke u kožnatim rukavicama, okrećući ih i svijajući prste.

Tako sam dugo podnosio Andreina sranja, ali nikad nisam vjerovao da ću

88

to učiniti. To da ću ostvariti fantaziju kako je davim, kako joj istiskujem život iz tijela.

Dok su dani prolazili, lik je bio sve sigurniji u sebe, pa čak i arogantan, vjerujući da Andreino tijelo neće biti pronađeno. Tijelo će ostati pod ledom. Zima će proći, a s toplinom proljeća ona će istrunuti — istrunuti dok njezina

maska ljepote ne nestane, pa će izgledati kao ono što je doista bila.

Ali pronašli su je nakon četiri dana. Netaknutu...

Začuo se zvuk zatvaranja vrata. Pogledavši gore, lik je primijetio da je na prozoru inspektorice Foster svjetlo ugašeno.

Izašla je iz stana i hodala pločnikom prema svom autu.

Lik se nasmješio. Sagnuo se i hitro povukao, stapajući se sa sjenama mračne uličice.

89

22.

Erika je voljela voziti. Nije joj bilo toliko važno kakav auto vozi — nije morao biti ništa posebno. Samo je trebao biti siguran i topao.

Dok se vozila praznim ulicama južnog Londona, auto joj je davao osjećaj kao da je u čahuri, i bio je više dom nego onaj stan.

Malo je okrenula glavu kad je prošla pokraj groblja Brockley, dok su

nadgrobni spomenici svjetlucali na svjetlosti uličnih svjetiljki.

Auto se zanio udesno, pa je shvatila da mora usporiti. Snijeg se tijekom dana malo otopio, ali navečer se spustio mraz koji je ceste učinio opasnima.

Namjestila je mobitel na korištenje bez ruku i nazvala postaju.

Javio se narednik Woolf i rekla mu je da joj pošalje popis najsumnjivijih

okolnih barova.

»Mogu li upitati zašto?« rekao je odsutnim glasom s druge strane linije.

»Željela bih nešto popiti.«

Nastala je stanka. »U redu. Tu je Mermaid, The Bird in the Hand, Stag, Crown — i to ne onaj u Wetherspoonu, nego jedan drugi Crown... koji gotovo

da i nije pivnica. Na vrhu Gant Roada. A naravno, tu je i Glue Pot.«

»Hvala.«

»Inspektorice Foster, javljajte mi gdje ste. Ako vam zatreba podrška...«

Erika je prekinula vezu.

Iduća tri sata obilazila je neke od najzloglasnijih barova koje je vidjela u

svojoj dugoj karijeri. Nisu joj smetali prljavština i pijani ljudi. Smetao joj je očaj na licima ljudi dok su se klatili uz šank. Beznađe dok su potišteno sjedili u kutu ili trošili ono malo novca što su imali na automate za igre na sreću.

Još je više uznemiravalo to što ti barovi nisu bili tako daleko od imućnih predgrađa. Grozna rupa zvana Mermaid bila je pokraj indijskog restorana koji

se reklamirao da je nedavno dobio Micheli- novu zvjezdicu. Jarki interijer, otvoren da ga svi mogu vidjeti, bio je pun sretnih, dobro odjevenih ljudi koji su večerali u grupama. Bird in the Hand, u kojem je Erika dala dvadeset funti

mladoj djevojci s djetetom koja je prosila, nalazio se pokraj pomodnog vinskog bara punog nalickanih žena i njihovih bogatih muževa.

Je li ona jedina koja to primjećuje?

U ponoć, Erika je stigla u Crown na Gant Roadu. Bila je to staromodna gostionica s mjedenim svjetiljkama na crvenom pročelju. Više nije primala

nove goste, ali Erika je uspjela ući kad je momku na ulazu dala novčanicu od dvadeset funti.

Unutrašnjost je bila krcata, atmosfera napeta. Prozori su bili zamagljeni i

90

osjećao se miris piva i jeftinog parfema. Svi su izgledali pomalo grubo, ali odjenuli su se što su bolje mogli. Erika se upitala čemu to slavlje, kad je

ugledala onoga koga je tražila.

Ivy je sjedila na malom barskom stolcu u stražnjem dijelu, pokraj osvijetljenog automata. Odmah do nje sjedila je krupna mlada žena s dugim

crnim izrastom u plavoj kosi i piercingom na usnama. Erika im je polako prišla, probijajući se kroz grupe ljudi koji su izgledali prilično pijano. Kad je

došla do Ivy, spazila je da su joj zjenice raširene. Oči su joj sada bile grozne tamne jame.

»Kojeg vraga vi radite ovdje?« upitala ju je Ivy, trudeći se da usredotoči

pogled.

»Samo sam htjela porazgovarati«, povikala je Erika da nadjača buku.

»Platila sam za sve ovo«, povikala je Ivy kružeći prstom. Erika je primijetila

da oko stolaca leži nekoliko vrećica s kupljenim stvarima.

»Ne radi se o tome«, rekla je Erika.

Djevojka pokraj Ivy mrko je pogledala. »Sve u redu, Ive?« rekla je naginjući se i ne skidajući pogled s Erike. »Da«, odgovorila je Ivy. »Ona plaća sljedeću rundu.«

Erika je dodala djevojci novčanicu od dvadeset funti, shvativši da je večeras bacila mnogo novca. Djevojka se digla s uskog barskog stolca i nestala u gomili.

»Gdje su djeca?« upitala je Erika.

»Tko?«

»Vaši unuci.«

»Gore. Spavaju. Zašto pitaš? Želiš ih istući?«

»Ivy...«

»Pa, bolje da staneš u red, ljubavi. Danas su me baš zajebavali.«

»Ivy. Moram s vama razgovarati o Glue Potu«, rekla je Erika, sjedajući na

slobodni stolac.

»Sto?« rekla je Ivy pokušavajući se usredotočiti.

»Sjećate se? Bar o kojem smo razgovarale. Glue Pot na London Roadu.«

»Onamo ne zalazim«, odvratila je Ivy.

»Znam da onamo ne zalazite. Zašto ne zalazite?«

»Jer...«

»Molim vas. Treba mi više. Zašto, Ivy?«

»Jebi se!«

Erika je podigla još jednu novčanicu od dvadeset funti. Ivy se pokušala usredotočiti, a onda je zgrabila novčanicu i gurnula je pod remen svojih

groznih traperica.

91

»O čemu želite razgovarati?«

»O Glue Potu.«

»To je gadno mjesto. Loš čovjek... loš...« rekla je Ivy vrteći glavom.

»Ondje je loš čovjek?«

»Da...« Ivy je sada kolutala očima kao da vidi ono što nije bilo u baru. Glava joj je klonula na jednu stranu.

»Ivy. Loš čovjek. Kako se zove?«

»On je loš, kažem ti, dušo...«

»Jeste li čuli išta o djevojci koja je umrla, Andrei?« Erika je izvukla mobitel i pronašla Andreinu sliku. »To je ona, Ivy. Zvala se Andrea. Bila je prekrasna,

s tamnom kosom. Mislite li da je Andrea poznavala tog lošeg čovjeka?«

Ivy se načas uspjela usredotočiti na sliku na mobitelu.

»Da, bila je lijepa.«

»Vidjeli ste je?«

»Nekoliko puta.«

»Vidjeli ste tu djevojku nekoliko puta u Glue Potu ?« rekla je Erika podižući mobitel pred Ivy.

»I ja sam nekoć bila lijepa...« Ivy je zakolutala očima i počela se naginjati prema jednoj strani barskog stolca.

»Dajte, Ivy. Ostanite sa mnom«, rekla je Erika hvatajući je i uspravljajući

na stolcu. »Molim vas, pogledajte sliku još jedanput.«

Ivy se zagledala. »Loši su uvijek najgori, ali i najbolji. Daš im da ti sve rade,

čak i ako boli, čak i ako ne želiš...«

Erika je pogledala prema šanku i vidjela da krupna djevojka s piercingom ne kupuje piće. Razgovarala je s grupom muškaraca, a oni su bacali poglede

prema Eriki i Ivy.

»Ivy, ovo je važno. Govorite li o Andrei? Zar se sastala s tim lošim čovjekom u Glue Potu? Imao je tamnu kosu. Molim vas, treba mi nešto, ime...«

Ivy je počela sliniti. Na ustima joj se pojavio mjehurić, a onda je puknuo.

Jezikom je obliznula bradu, pa joj je Erika ugledala pokvarene zube.

»Vidjela sam je s njim i nekom plavokosom kujom«, rekla je lvy. »Glupače, obje su predaleko zabrazdile s tipom.«

»Što? Ivy? Tamnokosi muškarac i plavokosa žena?«

»Je li ovo službeni posjet?« upitao je jedan glas. Erika je podigla pogled i ugledala krupnog medvjeda s rijetkom crvenkastoplavom kosom.

»Nisam je pozvala«, rekla je Ivy dodajući: »Ona je jebeni drot.«

»Ne, ovo nije službeni posjet«, rekla je Erika.

»Onda bih želio da odete«, rekao je muškarac prijetećim, mirnim i tihim

92

glasom.

»Ivy, ako se ičega sjetite, ako išta vidite, ovo je moj broj.«

Erika je izvukla olovku i komad papira iz kožnate jakne, napisala broj svog mobitela i gurnula komad papira u džep Ivynih traperica. Muškarac je uhvatio Eriku pod ruku. »Oprostite«, rekla je, »što mislite da radite? Što mislite, tko

ste?«

»Vlasnik. Svi su ovdje pozvani i dijelim besplatna pića. Vi niste pozvani, i

zato vam moram reći da odete ili kršim zakon.«

»Rekla sam da nisam ovdje službeno, ali moj bi posjet svakog trenutka mogao postati služben«, rekla je Erika.

»Ovo je bdjenje«, mirno je odvratio čovjek. »A imamo pravilo da ne primamo drotove.«

»Kako ste me upravo nazvali?« upitala je Erika pokušavajući ostati mirna. Pridružio im se niski tip nalik na patuljka.

»Jeste li poznavali moju mafku?« optužujuće ju je upitao.

»Vašu majku?« upitala je Erika.

»Da, to sam rekao. Moju mafku, Pearl.«

»Tko ste vi?«

»Nemojte me pitati tko sam na bdjenju za moju jebenu mafku! Tko ste vi?«

»Znači, ovo je bdjenje za vašu majku Pearl, je li?« upitala je Erika.

»Da, i kojeg vraga mislite učiniti u vezi s tim?«

Erika se osvrnula po prostoriji — ljudi su je počeli primjećivati.

»Smiri se, Michael«, rekao je vlasnik.

»Ne sviđa mi se njezin stav, umišljena mršava kuja«, rekao je Michael odmjeravajući je od glave do pete.

»Morate se smiriti, gospodine«, rekla je Erika.

»Gospodine? Rugate mi se?«

»Ne, ja sam policajka«, odvratila je Erika i izvukla iskaznicu.

»Što drot radi ovdje? Rekao si mi da si razgovarao...«

»Razgovarao sam, Michaele. Ova policajka upravo odlazi.«

»Ovdje je jebeni drot«, povikala je mršava crvenokosa žena koja je došepesala s ružičastom mokasinom na jednoj nozi.

Začuo se lom stakla, a onda su se dva momka počela tući. Crvenokosa

žena prolila je kriglu na Eriku i stezala šaku u gestu koja je govorila dođi, pa ćeš dobiti svoje. Erika je osjetila da ju netko hvata oko pojasa. Isprva je

pomislila da to netko napada, ali zapravo ju je vlasnik nosio, držeći je u zraku dok su ljudi psovali i pljuvali na nju. Snagom svoje težine i visine provukao ju je kroz gomilu i doveo iza šanka.

»Odlazite. Krenite onim putem do kuhinje. Stražnja vrata vode u uličicu«,

93

rekao je podigavši ruku da zaustavi ljude iz gomile koji su se pokušavali provući kroz vratašca kako bi došli iza šanka. Staklo se rasprsnulo iznad

Erikine glave, razbijajući dozer za votku. Na drugom kraju šanka, žena koja je bacila piće otkrila je još jedna vratašca, pa su ljudi počeli nadirati iza šanka i krenuli prema Eriki.

„Izlazite!" rekao je vlasnik. Gurnuo ju je kroz smrdljivi par zavjesa. Posrnula je u slabo osvijetljen hodnik, sudarajući se s kutijama čipsa, a

spotaknula se i preko sanduka praznih boca. Glazba je treštala, ali je jedva prekrivala zvuk kaosa i razbijanja stakla iza bara. Mogla je vidjeti da je vlasnik izguran dok je pokušao blokirati vrata. Erika je pronašla vrata u kuhinju

punu prljavštine i grozne masnoće, a straga je otvorila vrata za slučaj požara. Hladan zrak prostrujao je niz njezinu mokru kožu, koja je već bila ljepljiva od piva, i shvatila je da je u uličici.

Erika je potrčala prema cesti, pokraj pare i kaosa što su se probijali iz prozora bara, i krenula prema autu, koji ju je srećom još čekao pred barom.

Ušla je u auto i odvezla se uz škripu guma. Osjetila je olakšanje i ushićenje dok je adrenalin jurio kroz nju. A onda se sjetila da je Ivy još uvijek u baru. Ivy je vidjela Andreu s tamnokosim muškarcem i plavokosom ženom. Je li Ivy

bila u Glue Potu one večeri kad je Andrea nestala? Znači li to da je šankerica u Glue Potu govorila istinu?

94

23.

Kad je sutradan ujutro stigla u postaju, Erika je pozvana u ured nadzornika Marsha. Ček za najam i potpisani ugovor za stan ponijela je sa sobom. Ušavši

u ured, s iznenađenjem je shvatila da nasuprot Marshu sjedi inspektor Sparks, i to s izrazom zadovoljstva na licu.

»Gospodine?«

»Kojeg ste to vraga izvodili sinoć u Crownu?« želio je znati Marsh.

Erika je pogledala Sparksa, pa Marsha. »Držala sam se soka od naranče...«

»To nije smiješno! Upali ste na bdjenje za Pearl Gadd i izazvali veliki kaos.

Poznajete li obitelj Gadd?«

»Ne. Bih li trebala?«

»To je hrpa seronja koja posjeduje veliku mrežu transportnih kamiona na jugu Engleske. I oni surađuju s nama.«

»Surađuju s nama, gospodine? Želite li da im dodijelim jedan radni stol u

operativnoj sobi?«

»Nemojte se praviti pametni.«

Sparks se trudio ne uživati u situaciji. Gledao je njihovu razmjenu paljbe naslonivši bradu na dlan. Erika je primijetila da ima dugi nokat na oba kažiprsta.

»Gospodine. Ako ste me pozvali da me ukorite, bilo bi mi draže to obaviti nasamo.«

»Vi nemate viši čin od inspektora Sparksa, a on je ovdje kao dio istrage. Trebali biste raditi zajedno. Pretpostavljam da ste posjetili Crown u sklopu svojih ispitivanja?«

Erika je zastala i sjela pokraj Sparksa.

»U redu, ako je ovo sastanak, dobro. Recite mi sve o našim kolegama iz podzemlja južnog Londona.«

Sparks je maknuo bradu s ruke. »Porodica Gadd već nam osam mjeseci dostavlja informacije. Nadamo se da će te informacije dovesti do zapljene

krivotvorenih cigareta i alkohola u vrijednosti od nekoliko milijuna funti.«

»U zamjenu za što?« upitala je Erika.

»O tome vam ništa ne moram reći, inspektorice Foster«, umiješao se Marsh.

»Nalazimo se na samom rubu onoga što smijemo i ne smijemo činiti. Znate li kakav delikatan ekosustav postoji ovdje u južnom Londonu? U zamjenu za te informacije, gledali smo im kroz prste u vezi s... pa, s okupljanjima i sličnim

stvarima. A onda vi sinoć upadnete sa svojom iskaznicom i takvim ponašanjem.«

95

»Rekli su mi da je to bdjenje, gospodine.«

»I bilo je jebeno bdjenje!«

»U redu. Žao mi je. Čini se da vi ovdje malo drukčije obavljate stvari nego mi u Manchesteru.«

»Ne obavljamo stvari drukčije«, odvratio je Sparks iritantno mirnim glasom.

»Iako temeljito provjeravamo informacije prije polaska u akciju.«

»Što ste to rekli?« upitala ga je Erika.

»Govorim o sinoćnjim događajima.«

»Jeste li sigurni?«

»Sad je dosta«, povikao je Marsh lupivši šakom o stol.

Erika je progutala bijes i mržnju prema Sparksu. »Gospodine, moj posjet Crownu imao je svrhu. Omogućio mi je da dođem do novih informacija o Andreinom ubojici.«

Marsh je sjeo. »Nastavite«, rekao je.

»Sada imam drugog svjedoka koji je vidio Andreu u Glue Potu one večeri

kad je ubijena, i to kako razgovara s tamnokosim muškarcem i plavokosom ženom. Taj novi svjedok čak je natuknuo da je Andrea možda bila u vezi s tim muškarcem.«

»Tko je taj novi svjedok?«

»Ivy Norris.«

Sparks je zakolutao očima i pogledao Marsha. »Budite ozbiljni — Ivy Norris? Također poznata pod imenima Jean McArdle, Beth Crosby, Paulette O’Brien?«

»Gospodine, ona...«

»Ona je poznata po davanju lažnih informacija«, prekinuo ju je Marsh.

»Gospodine, kad sam je ispitivala o tom muškarcu, stekla sam dojam da je uplašena. To je bio pravi strah. Također vjerujem, osobito sada kad smo pod Andreinim krevetom pronašli kutiju za mobitel, da je Andrea imala drugi

mobitel, onaj o kojem nikome nije ništa rekla. Mislim da je imala prijatelje za koje nije htjela da njezin zaručnik, Giles Osborne, zna...«

»Sinoć smo dobili podatke o njezinom starom mobitelu, onom što ga je

izgubila prošle godine«, rekao je Sparks.

»Ne, ja vjerujem da je Andrea imala još jedan mobitel. Kupila je bon prije

četiri mjeseca, pronašli smo ga s kutijom pod njezinim krevetom«, objasnila je Erika.

»To ništa ne znači, možda ga je kupila za prijatelja«, rekao je Sparks. »Nego,

da se vratim na podatke o starom mobitelu koji doista postoji. Sinoć sam ih pregledao i otkrio neke zanimljive informacije.«

»Kakve informacije?« upitala je Erika.

»U popisu telefonskih poziva pojavilo se nekoliko imena. Usporedio sam ih

96

s popisom Andreinih prijatelja na Facebooku. Jedan je od njih tip po imenu Marco Frost... Je li vam to ime poznato?«

Marsh je pogledao Eriku.

»Da. On je konobar s kojim se Andrea, ne znam, prije viđala. Talijan, radi u kavani u Sohou.«

Sparks je kimnuo i nastavio. »On ju je sto puta zvao na stari mobitel. U razdoblju od deset mjeseci, između svibnja 2013. i ožujka 2014.«

»Zašto me niste obavijestili da smo dobili podatke o mobitelu? « zahtijevala je Erika.

»Dobili smo ih kasno sinoć«, odgovorio je Sparks. »Mislio sam da možda

želite malo odspavati.«

»Nastavite, Sparks«, rekao je Marsh.

»U redu. Tako da sam ponovno pogledao razgovor koji sam obavio s

Douglas-Brownovima nakon Andreina nestanka. I oni su spomenuli tog Marca Frosta. Andrea se nakratko viđala s njim mjesec dana, početkom 2013.

Onda ga je ostavila, a počeli su telefonski pozivi. Nekoliko se puta pojavio u kući. Nije se htio pomiriti s nogiranjem. Sir Simon zapravo je zatražio da policajac posjeti Marca Frosta i porazgovara s njim o njegovom nezdravom

interesu za Andreu.«

»Zašto mi to nije prije spomenuto?« upitala je Erika.

»Moje su bilješke bile dostupne u datoteci.«

»Ja ih nisam dobila.«

»Pa, bile su dostupne.«

»Dobro, dobro, dobro, ponašajmo se kao odrasli ljudi«, nestrpljivo je odvratio Marsh. »Nastavite, inspektore Sparks.«

»U redu. Tako da sam opet pogledao Andrein novi telefon, onaj u kojem,

kao što znate, nema mnogo toga. Na tom je mobitelu također provjeravala svoje e-mailove, i bilo je mnogo pozivnica na zabave ili okupljanja...«

»Da, ekipa ih je pregledala, ima ih na stotine. Bila je članica mnogih privatnih klubova.«

»Pronašao sam pozivnicu za predstavu u plesnoj dvorani Rivoli, 8. siječnja,

one večeri kad je nestala«, nastavio je Sparks. »Bila je to nekakva burleska koju je organizirao jedan klub u koji je bila učlanjena.«

»Da, Andrea je iste večeri bila pozvana na nekoliko drugih zabava u

Londonu. Kao što kažem, bila je na mnogim popisima za slanje pozivnica... A već je s bratom i sestrom dogovorila odlazak u kino.«

»Ali cijela obitelj tvrdi da je bila hirovita, stalno je mijenjala planove«, odvratio je Sparks. »Ne bi bilo nimalo čudno da je jednostavno odlučila učiniti nešto drugo.«

Erika se i protiv volje morala složiti s tom ocjenom.

»Plesna dvorana Rivoli leži točno nasuprot željezničkoj postaji Crofton

97

Park«, nastavio je Sparks, »a ta postaja na planu grada izgleda prilično blizu postaji Forest Fiill — da budem precizan, udaljena je nešto manje od dvije

milje. Ako želite otići u Crofton Park ili Forest Hill, trebate uzeti vlak od London Bridgea, ali te su dvije postaje na posve drugim linijama. Što ako je Andrea ušla u pogrešan vlak? Ona je rijetko upotrebljavala javni prijevoz. To

bi mogao biti razlog što se tako dotjerana zatekla u Forest Hillu.«

Erika i Marsh nisu odgovorili.

»I najbolje sam sačuvao za kraj«, rekao je Sparks. »Sinoć sam nazvao organizatora te predstave u plesnoj dvorani Rivoli, a on mi je poslao popis adresa ljudi kojima šalju pozivnice. Marco Frost također je na tom popisu i

dobio je pozivnicu. Što bi značilo da je imao priliku...«

Nastala je tišina. Erika je vidjela da Marsh razmišlja.

»Ovo obećava«, rekao je ustajući i počeo hodati gore-dolje. »Moje sljedeće

pitanje glasi: gdje je taj Marco Frost?«

»Ne znam«, odgovorio je Sparks. »Cijelu sam noć to sastavljao.«

»Gledajte, Sparks«, rekla je Erika, »nismo se uvijek slagali, i ništa mi ne bi bilo draže nego da je ovo jak trag. Ali to je jedva jedvice motiv. Koliko je ljudi primilo te pozivnice?«

»Tri tisuće.«

»Tri tisuće. I zašto mislite da je Andrea uopće otišla i blizu plesnoj dvorani Rivoli? Tijelo joj je nađeno pola milje od željezničke postaje Forest Hill, gdje je

sišla s vlaka.«

Marsh je nastavio zamišljeno hodati gore-dolje. Erika je dodala: »Znam da

imam dva svjedoka, i ti ljudi vidjeli su Andreu u Glue Potu one večeri kad je nestala.«

»Jedna je od tih svjedokinja nestala, a druga je prostitutka ovisna o drogi i alkoholu«, rekao je Marsh.

»Gospodine, mislim da je Ivy Norris...«

»Ivy Norris je smeće«, rekao je Sparks. »Jedan od njezinih specijaliteta je da sere na haube patrolnih vozila na parkiralištu.«

»Gospodine, barem prihvatite da imamo dvije linije istrage«, rekla je Erika.

»Ako smatrate da je moja nepouzdana, onda morate priznati da se Sparksova temelji na indicijama! Mislim da bismo danas poslijepodne mogli informirati

javnost o tome da je Andrea viđena s muškarcem i ženom u Glue Potu.«

Marsh je odmahnuo glavom. »Inspektorice Foster, imamo posla s ljudima koje bi mediji najradije pribili na križ. Lorda Douglas-Browna, njegovu ženu i

obitelj, i dakako Andreu, koja nažalost više nije među živima kako bi se mogla braniti od tih optužbi.«

»Gospodine, to nije optužba!«

»Gospodine«, rekao je Sparks, »Glue Pot poznato je okupljalište prostitutka. Racije su ondje česte. Jedan je tip uhićen jer je na katu snimao pornografske

filmove s djecom.«

98

»Slažem se sa Sparksom«, rekao je Marsh. »Sve što objavimo o Andrei Douglas-Brown novinari će istog časa iskriviti i izvući iz konteksta. Moramo

biti sigurni da je riječ o činjenici.«

»Što ako uspijem nagovoriti Ivy Norris na službenu izjavu?«

»Ona je nepouzdan svjedok«, rekao je Marsh »Već je davala lažne izjave.«

»Hajde, gospodine!«

»Sad je dosta, inspektorice Foster. Surađivat ćete s inspektorom Sparksom

na liniji istrage koja se odnosi na Marca Frosta i Andreu, kao i na činjenicu da su oboje primili poziv na tu zabavu u plesnoj dvorani Rivoli. Je li to jasno?«

»Da, gospodine«, nacerio se Sparks.

Erika je kimnula.

»Dobro. Sparks, možete ići. I nemojte se previše veseliti. Još uvijek imamo mrtvu djevojku; to se nije promijenilo.« Sparks je posramljeno izašao iz ureda.

Marsh je pogledao Eriku. »Erika, pokušajte stvoriti barem neki privid da imate privatan život. Zdušno podržavam preuzimanje inicijative kod svojih

podređenih, ali morate obavljati stvari u skladu s propisima i izvještavati me o svemu što radite. Uzmite slobodnu večer. Možda bi bilo dobro da operete prljavo rublje.«

Erika je shvatila da joj je na kožnatoj jakni još uvijek ljepljiv sloj piva od prethodne večeri.

»Jeste li već bili kod liječnika?« dodao je Marsh.

»Nisam.«

»Kad večeras završite, želim da odete našem dežurnom liječniku. To je

zapovijed.«

»Da, gospodine«, rekla je Erika. »Donijela sam vam ugovor za stan.«

»Dobro. Kako vam se čini, je li sve u redu?«

»Da.«

Kad je Erika izašla iz Marshova ureda, Woolf ju je čekao u hodniku.

»Nisam vas ja cinkao, nazvao ga je vlasnik Crowna. Zatim je zatražio da pogleda dnevnik s recepcije.«

»U redu. Hvala.«

Kad je Woolf otišao da se presvuče i ode kući nakon duge noćne smjene, Erika se zapitala tko je još iz londonskom kriminalnog podzemlja u stanju

podići telefon i nazvati nadzornika Marsha.

99

24.

Sredinom prijepodneva, u operativnoj sobi u Lewisham Rowu vladala je grozničava atmosfera. Telefoni su zvonili, faksevi i printeri brujali, a policajci

su žurno ulazili i izlazili. Erika i Sparks sjedili su u kutu s Marshom i Colleen Scanlan, strogom i prilično ozbiljnom glasnogovornicom. Radili su na tome što će reći na konferenciji za novinare.

»Dakle, kad ja završim s uvodom, riječ će preuzeti sir Simon«, rekao je Marsh. »Mislim da bi on htio svoj govor čitati s nekog ekrana, ako to možemo organizirati?«

»To ne bi trebao biti problem«, odvratila je Colleen. »Trebat će nam završna verzija njegova teksta za nekoliko sati kako bismo ga mogli proslijediti

medijima i staviti na ekran.«

»U redu«, rekao je Marsh. »Sir Simon će reći: >Andrea je bila nevina dvadesettrogodišnjakinja koja se voljela zabavljati i koja je imala cijeli život

pred sobom...< Zatim ćemo pokazati njezinu sliku na zaslonu iza nas. >Nikad nikome nije nanijela zlo ili prouzročila bol, a ipak sam ovdje, otac slomljena srca, i tražim svjedoke strašnog zločina, ubojstva moje kćeri.< Ne bi li bilo

bolje reći >grozomornog zločina<?«

»To bi bilo pretjerano«, odvratila je Colleen. »Iako nije netočno.«

»Želimo da ova konferencija bude jasna i svima razumljiva«, obrecnula se Erika. »Nemojmo tratiti vrijeme na vražje stilske finese.«

»U redu, neka onda ostane >strašnog zločina<«, rekao je Marsh.

Eriku je uzrujalo što je konferencija za novinare bila namještena oko dokaza koje je smatrala pukim indicijama, a i što je ekipa s kojom je mislila

da se sprijateljila takvim žarom prigrlila Sparksovu slabašnu teoriju. Morala je priznati da je za autsajdera teorija o plesnoj dvorani Rivoli uvjerljivija. Proklela je sebe što je bila toliko glupa i sama otišla tražiti konobaricu iz Glue Pota i Ivy Norris. Trebala je povesti Mossovu ili Petersona. Pogledala ih je i vidjela da oboje telefoniraju, pokušavajući pronaći Marca Frosta.

Razmišljala je o teoriji i Frostu, a tračak sumnje sijevnuo je kroz nju — i onda se umiješao njezin instinkt. Instinkt joj je govorio da je imala pravo što je slijedila Andrein susret s tamnokosim muškarcem i plavokosom djevojkom

u Glue Potu. Pa čak i ako su njezine dvije svjedokinje nepouzdane, je li vjerojatno da bi bile nepouzdane na jednak način? I Ivy i Kristina živjele su s

one strane zakona. Lakše bi im bilo reći kako ne znaju ništa, kako nisu vidjele Andreu... Erika je iznenada shvatila da joj se Marsh obraća.

»Što vi mislite, inspektorice Foster? Trebamo li spomenuti videospot Tine

Turner? Colleen misli da bismo trebali.«

»Što?«

100

»Plesna dvorana Rivoli. To je vrlo slavno i staro sastajalište, a Colleen misli da bi ta činjenica mogla ostati u sjećanju javnosti, pa će zapamtiti apel, što bi

moglo dovesti do čestog spominjanja.«

»Tina Turner snimila je u plesnoj dvorani Rivoli 1984. godine videospot za pjesmu Private Dancer«, objasnila je Colleen.

»Ma nemojte«, odvratila je Erika.

»Dakle, da to spomenemo u apelu, zajedno s fotografijom sastajališta?«

Erika je kimnula i pogledala na raspored koji su sastavljali. »Kad ćemo reći da je Andrea bila u Forest Hillu? Njezina torbica nađena je na London Roadu.«

»U apelu za javnost moramo sažeti stvari, prenijeti kratku i jasnu poruku«,

objasnila je Colleen pomalo pokroviteljskim tonom. »Ako kažemo da je bila na jednom mjestu, a onda na drugom, ljudi će biti zbunjeni — treba im samo

jedna stvar.«

»Znam kako to funkcionira, hvala lijepa«, rekla je Erika. »Ali ovaj je apel sjajna prilika da skupimo informacije. Ovako prelazimo preko vitalnih indicija

o Andreinu nestanku.«

»Svjesni smo da je možda bila na toj lokaciji, ali nemamo čvrste dokaze«, objasnio je Marsh. »Nema ni snimaka nadzornih kamera ni svjedoka. Ubojica

je upotrijebio auto, mogao je baciti torbicu kroz prozor auta na London Roadu.« Fallen JMe

»Poznate su mi pojedinosti vlastita slučaja, gospodine!«

Završili su za jedan sat, tako da je Erika protiv volje pristala na sadržaj konferencije za novinare u kojem se ne spominje da je Andrea bila i blizu bara Glue Pot, pa se i umanjuje mogućnost da je bila na London Roadu.

Erika je izašla do automata za kavu i ugledala narednika Cranea kako ubacuje kovanice i odabire cappuccino.

»Je li sve u redu, šefice? Dobili smo od londonskog javnog prijevoza snimke nadzornih kamera iz autobusa, ali i neke stvari iz nekoliko crnih taksija koji

su vozili London Roadom«, rekao je dok je aparat dao zvučni signal, pa se sagnuo, izvukao plastičnu čašu i puhnuo u pjenu.

»Dajte da pogodim. Ništa?«

Crane je srknuo kavu i zavrtio glavom. »Ali čini se da je onog Marca Frosta teško naći. Posljednje radno mjesto koje imamo je Caffe Nero na Old Compton

Streetu, a ondje više ne radi. I broj njegovog mobitela također je isključen.«

»Nastavite pokušavati. Možda je otišao s Barborom Kardasovom.«

»Ha! Još jedna teorija, šefice.«

»Pa, dodajte to na popis«, mračno je odvratila Erika, ubacujući kovanice u aparat i odabirući dupli espresso.

101

25.

Operativna soba u Lewisham Rowu bila je preuređena u centar za primanje poziva na javni apel, koji se trebao emitirati uživo na BBC- ju, Skyju i drugim

informativnim kanalima. Šestorica uniformiranih policajaca bila su zadužena za rad na telefonima.

Erika, Sparks, Marsh i Colleen otišli su iz Lewisham Rowa sat prije toga

kako bi stigli u hotel Thistle blizinu Marble Archa, gdje se trebao održati apel.

Mossova i Peterson iskoristili su vrijeme prije apela da se pozabave lociranjem glavnog osumnjičenika Marca Frosta. Radili su po adresama i

platnim popisima iz Caffea Nero u Ulici Old Compton, mjesta na kojem je bio zaposlen. Pokazalo se da je to slijepa ulica — Marco je prestao raditi za njih

prije godinu dana. Pokušali su adresu njegovih roditelja, ali Marcovi roditelji umrli su prošle godine, jedan za drugim, i to u roku od šest mjeseci. Marco je živio s njima u unajmljenom stanu, ali u međuvremenu se odselio. Mossova

je upravo dobila telefonski broj od stanodavca. Marco sada živi s ujakom i ujnom. Mossova je nazvala i nakon samo nekoliko trenutaka javio se ujak.

Dvorana za konferencije u hotelu Thistle u Marble Archu bila je velika i bez prozora. Beskrajni sag s uzorcima prekrivao je pod, a redovi stolaca ispred

malog podija bili su gotovo ispunjeni. Novinari su čekali sa svojim kamerama. Namještali su se reflektori, a nekoliko reportera već je stajalo uvježbavajući

svoja izvješća pred kamerama. Golemi televizori s ravnim zaslonima stajali su na postoljima na jednoj strani prostorije i pokazivali izravne snimke BBC News i Sky News kanala. Zvuk je bio isključen, ali preko svakog zaslona bila

je traka koja je upozoravala da će uskoro početi izravan prijenos konferencije i policijskog apela o ubojstvu Andree Douglas-Brown. Na podiju je stajao dugačak stol, načičkan malim mikrofonima u pravilnim razmacima. Žena iz

hotelskog osoblja hodala je uokolo s poslužavnikom, smještajući čašu i malu stolnu bocu vode kod svakog stolca. Iza su bila tri videozaslona koja su

pokazivala plavi logotip gradske policije na bijeloj pozadini.

Odnos policije prema medijima uvijek je Eriki izazivao nelagodu — jednog bi ih dana odgurivali, optužujući ih da se upleću i iskrivljuju podatke, a

drugog bi ih dana pozivali na konferenciju za novinare koja je imala sva obilježja kazališne predstave.

Kao na dogovoreni znak, pokraj Erike pojavila se Colleen i zamolila je da

dođe u prostoriju za šminkanje.

»Samo malo pudera da ti ublaži sjaj lica«, dodala je. Ali način na koji je

pogledala svoj sat značio je kako će možda trebati mnogo više vremena da se Eriku učini i napola pristojnom za izravni televizijski prijenos.

102

Hotel je za policiju i članove obitelji odvojio manju konferencijsku dvoranu pokraj one glavne. Nekoliko sofa gurnuto je na hrpu, a bio je tu i stol s vodom

i sokom od naranče.

Marsh je sjedio u odori višeg nadzornika. Mlada djevojka uređivala mu je lice s kremom iz tube i spužvom u obliku trokuta. Pokraj njega je druga mlada

djevojka uređivala inspektora Sparksa. Bili su udubljeni u razgovor sa Simonom i Dianom, koji su sjedili blizu. Andreini roditelji opet su bili odjeveni

u crno. Uglavnom je govorio Simon, a Diana ga je držala za ruku, kimajući i brišući suzne oči. Pogledali su preko prostorije i Erika im je kimnula s poštovanjem. Diana joj je uzvratila, ali Simon ju je ignorirao te se okrenuo

natrag Marshu i Sparksu.

»Odmah će biti gotovi, a onda ste na redu ti i tvoja ekipa«, rekla je Colleen. Erika je otišla da uzme čašu vode sa stola što se nalazio pod prozorom koji je

gledao na usporeni promet oko Marble Archa. Linda i David ušli su na stražnja vrata i prišli stolu.

»Dobar dan«, rekla je Erika i natočila čašu vode.

»Zdravo«, odvratio je David. Pružio je ruku s čašom i dopustio Eriki da je napuni. Bio je odjeven u traperice i tamnoplavi džemper, a izgledao je vrlo

blijedo. Linda je bila u dugoj crnoj suknji i jarko crvenom džemperu s četvrtastim plastičnim poljem na prednjoj strani, a ono je pokazivalo red mršavih bijelih mačaka koje su stajale na stražnjim šapama, odjevene u odore

za kan-kan. Iznad njih je pisalo: PLEŠEMO MIC-MIC! Izgledalo je drečavo i neprikladno situaciji.

Colleen je došla straga i rekla Eriki da su gotovo spremni.

»I ja mrzim nositi šminku«, rekla je Linda natačući si čašu soka od naranče.

»Ti nećeš biti na telki«, rekao joj je David i srknuo vodu.

»Znate li da Jimmy Savile nikad nije htio nastupiti našminkan na televiziji? Govorio je kako želi da ga ljudi vide kakav jest... Grozna ironija, ne mislite li

tako?« rekla je Linda mičući pramen s očiju trzajem glave. Erika nije znala što da kaže, pa je samo kimnula.

»Poslala sam mu pismo kad mi je bilo samo sedam godina«, nastavila je

Linda. »Željela sam da mi sredi posjet Disneyevim studijima i da nacrtam mačku za animirani film. Znate, animacija se radi crtajući gomile slika sa sitnim razlikama.«

»Siguran sam da inspektorica Foster zna kako se rade animirani filmovi«, rekao je David urotnički kolutajući očima prema Eriki.

»Naravno, nikad mi nisu odgovorili...« suho se nasmijala Linda. »Čak me i Jimmy Savile odbio.«

»Isuse! Možeš li barem jedanput pokušati biti normalna?« obrecnuo se

David. »Pojaviš se u ovom glupom džemperu i zbijaš neukusne šale!« Linda je poskočila kad je s treskom spustio praznu čašu na stol i otišao.

»To nije šala. Doista sam željela posjetiti te studije«, rekla je Linda crveneći se i opet odmahnula glavom. Eriki je bilo drago kad se pojavila Colleen i odvela je do šminkerice.

103

Marsh i Sparks sada su stajali pokraj vrata veće konferencijske dvorane sa Simonom i Dianom. Šminkerica je brzo radila na Eriki, a kad je završila, jedan

mladi tip sa slušalicama na glavi prišao je i rekao da konferencija počinje za dvije minute. Tada je zazvonio Erikin mobitel.

»Oprostite«, rekao je tip, »ali morat ćete isključiti mobitel, miješa se sa

zvukom.«

»Samo ću na brzinu odgovoriti na ovaj poziv«, odvratila je Erika ugledavši

ime Mossove na zaslonu. Otišla je do prozora i odgovorila na poziv.

»Šefice, ja sam«, rekla je Mossova. »Jeste li s nadzornikom i Sparksom? Pokušala sam ih nazvati na mobitele...«

»Isključili su ih... nešto u vezi s mikrofonima i zvukom«, rekla je Erika shvaćajući da je tek treća na popisu Mossove.

»Uspjeli smo locirati Marca Frosta. Živi s ujakom u sjevernom Londonu.«

Erika je vidjela da će konferencija za tisak početi svakog trena. »Marco Frost bio je u Apuliji, u Italiji, do prije dva dana«, nastavila je Mossova. »Otišao

je s ujakom i ujnom na produljene božićne blagdane posjetiti rođake. Vozili su se u autu njegovog ujaka. Ujak je vlasnik male samoposluge blizu Angela, pa su se vratili s gomilom maslinova ulja i mesa...«

»Dakle, Marco Frost ima alibi«, rekla je Erika s rastućim uzbuđenjem.

»Da. Čak je i upotrijebio kreditnu karticu dok je bio u inozemstvu. On nije mogao ubiti Andreu.«

Zatim se pojavila Colleen i uhvatila Eriku za lakat. »Moramo ići, inspektorice Foster, i morate isključiti mobitel«, rekla je.

»Dobar posao, Mossova.«

»Mislite? To znači da se istraga vraća na početak... No dobro, tu je i vaša teorija.«

»Moram ići, Mossova. Razgovarat ćemo kasnije«, rekla je Erika i prekinula vezu. Isključila je mobitel kad je vidjela da drugi ulaze u konferencijsku

dvoranu. Simon je ušao prvi, slijedio ga je Marsh, a onda Sparks.

Dakle, Marco Frost nije ubio Andreu, pomislila je Erika. Sparksova je teorija upravo propala. Kopkao ju je razgovor koji je vodila s konobaricom i Ivy.

Andrea je viđena s tamnokosim muškarcem i plavokosom djevojkom... A oni su još uvijek na slobodi. Počinitelj je još uvijek na slobodi.

Marsh, Sparks i Simon sada su se u dvorani izgubili iz vidika. Diana je ostala sjediti na sofi. Opet je plakala, a tješili su je David i Linda.

»Trebamo vas u dvorani smjesta«, šiknula je Colleen Eriki.

Tada je kroz stražnja vrata uletio Giles Osborne. Bio je umotan u debeli zimski kaput. Žurno je prišao Diani, odmatajući šal i ispričavajući se što je

zakasnio.

»Jesam li propustio apel?« upitao je. Diana je kroz suze odmahnula glavom.

»Smjesta, inspektorice Foster«, rekla je Colleen.

104

Erika je donijela odluku — odluku koja će imati dalekosežne posljedice... Duboko je udahnula, zagladila kosu i ušla u konferencijsku dvoranu.

105

26.

Moss, Peterson, Crane i ostatak ekipe bili su u Lewisham Rowu, okupljeni oko velikog televizora s ravnim zaslonom. Kanal BBC News odbrojavao je do

početka redovnih vijesti, a onda se na zaslonu pojavio široki kadar konferencijske dvorane. Za dugačkim stolom sjedili su inspektor Sparks, inspektorica Foster i nadzornik Marsh. Pokraj Marsha sjedio je Simon

Douglas-Brown, koji je izgledao uznemireno i iscrpljeno.

Simon je pročitao svoju izjavu s unaprijed pripremljenog teksta, a njegove snimke bile su pomiješane s fotografijom Andreine vozačke dozvole koja je

kružila među novinarima, zajedno s jednom novijom fotografijom: Andrea na posljednjem obiteljskom odmoru s Lindom, Davidom i roditeljima. Svi su se

smiješili prema fotoaparatu, a iza njih vidjelo se more. David se sramežljivo smješkao. Lindino bucmasto lice nastavilo se mrgoditi.

»Inspektorica Foster imala je pravo«, rekao je Crane. »Ovo je vrlo dirljivo.«

»Ali to je još uvijek samo dobro organizirano pokazivanje tuge. Hoće li to ikoga potaknuti da nas nazove?«

Simon Douglas-Brown završio je svoju izjavu koja je bila na jednom

ekranu, a kamera se povukla u široki kadar. Kad je nadzornik Marsh htio progovoriti, Erika se nagnula prema njegovome mikrofonu i okrenula ga k

sebi. Pogledala je u kameru i počela govoriti:

»Događaji koji su doveli do Andreina nestanka nejasni su i treba nam vaša pomoć. Bili bismo zahvalni kad bi nam se javio onaj koji je vidio Andreu 8.

siječnja navečer. To je bio četvrtak. Vjerujemo da je Andrea provela neko vrijeme između osam navečer i ponoći u baru zvanom Glue Pot na London

Roadu — to je u Forest Hillu, u južnom Londonu. Jedna članica osoblja vidjela je Andreu kako razgovara s tamnokosim muškarcem i plavokosom djevojkom. Neki ljudi možda su također vidjeli Andreu kako hoda London Roadom između

osam navečer i ponoći, prema muzeju Horniman, gdje je njezino tijelo pronađeno. Ako imate ikakvih informacija, koliko god beznačajnih, molim vas,

javite se. Nazovite telefon operativne sobe koji će se odmah pojaviti na ekranu.«

»Je li ovo bilo planirano?« upitao je Peterson u operativnoj sobi.

»Nije«, odgovorila je Mossova.

Na ekranu je uhvaćen trenutak kad nadzornik Marsh nije mogao naći svoje mjesto ni što da sljedeće kaže. Oštro je pogledao Eriku i povukao mikrofon.

»Željeli bismo, ovaj, dodati da je to, ovaj... to je trag da je Andrea viđena... Također, vjerujemo da je Andrea mogla biti viđena na putu za plesnu dvoranu

Rivoli, koja se nalazi blizu postaje Forest Hill, gdje je ušla u vlak istog dana navečer«, odlučnije se usprotivio Marsh. Nastao je trenutak tišine. Na zaslonu se pojavio široki plan konferencijske dvorane.

106

»Isuse, sve je zakomplicirao«, rekla je Mossova. »Čini se kao da on izmišlja, a ne Fosterova.«

Počeli su se izmjenjivati široki kadrovi konferencijske dvorane i slike okupljenih novinara, što je povećalo zbunjenost, a onda su se kamere usredotočile na višeg nadzornika Marsha, koji je napokon vratio stvari u

predviđeni okvir i priveo konferenciju kraju. Završio je riječima: »Naši službenici čekaju vaše pozive i e-mailove. Hvala.«

Na zaslonu se zatim pojavila voditeljica u studiju kanala BBC News. Zaslon iza nje prikazivao je telefonski broj i adrese elektronske pošte u operativnoj sobi. Pročitala je pojedinosti, ponovno zamolila svakoga tko ima neku

informaciju da se javi i ponovila imena bara Glue Pot i plesne dvorane Rivoli, ispričavajući se što imaju samo sliku plesne dvorane.

Policajci u operativnoj sobi u Lewisham Rowu nelagodno su se pogledali, a onda su počeli zvoniti telefoni.

107

27.

Čim je konferencija za novinare privedena kraju, a i izravni prijenos je završio, Erika je ustala. Srce joj je divlje lupalo. Novinari i fotografi nahrupili su prema

izlazima. Simon se okrenuo Marshu, s bijesom u smeđim očima.

»Kojeg ste to vraga izveli?« prosiktao je. »Mislio sam da smo se dogovorili kako će ovo funkcionirati.« Pogledao je, gotovo s očajanjem, kako novinari

odlaze.

Marsh i Sparks su ustali. »Inspektorice Foster, na razgovor, smjesta«, rekao je Marsh. Erika je duboko udahnula i sišla s podija, ignorirajući njihove

glasove iza leđa dok je prelazila preko saga i žurila prema vratima u stražnjem dijelu dvorane. Kad je izašla, našla je izlaz za slučaj nužde, bučno je sišla niz

tri reda stuba i izletjela na sporednu ulicu.

Zaustavila se da dođe do daha, dok ju je kiša bockala po ljepljivoj koži. Znala je da će ono što je upravo učinila imati posljedice, ali nije li uvijek stajala

iza svojih uvjerenja? Njezina su joj uvjerenja i rekla da je ovo ispravan postupak. Učinila je nešto dobro, nešto za Andreu, onu koja nije imala pravo odgovoriti.

Počela je hodati ne primjećujući kišu i udubljena u misli, pa se pridružila gomili koja se tiskala i gurala na Ulici Oxford. Njezin instinkt, sigurnost koju

je prije osjećala, počeo je blijedjeti. Trebala je ostati i suočiti se s posljedicama. U njezinoj odsutnosti, raspravljat će o onome što je učinila i donijeti zaključke. Donose odluke bez nje, planiraju sljedeće korake.

Kao da je krenula oklijevati, a onda se zaustavila. Kiša je lijevala na pločnike, a ljudi su žurili oko nje, oborenih glava, podignutih kapuljača i

kišobrana. Psovali su kad im je prolazak do autobusa ili podzemne bio blokiran. Sada je bila špica dnevnog prometa. Erika je morala razmisliti, isplanirati što da sljedeće učini. Ako se vrati, to neće izgledati dobro. Nastavila

je dalje, hodajući s gomilom.

Iza nje, samo nekoliko ljudi dalje, slijedio ju je jedan lik, isti onaj koji ju je

promatrao kako puši pred prozorom. Ovog puta, taj lik nije bio posve odjeven u crno i bez problema se uklapao u gomilu kapuljača i kišobrana. Gomila kao

da se povećala i usporila kad su se približili postaji podzemne kod Marble Archa, pa je lik slijedio Eriku s razmakom od samo dva čovjeka između njih.

Erika je bila jedna od samo nekoliko ljudi na ulici bez kapuljače, i hodala

je spuštene glave, s podignutim ovratnikom kožnate jakne.

Ona mi doista predstavlja problem. Otišla je u onaj jebeni bar i razgovarala s nekim ljudima. Zna mnogo više no što sam mislio. Jesu li sav onaj bijes i očajanje samo gluma? Sve do one konferencije za tisak mislio sam da je ona roba s greškom. Izgorjeli ostatak nekoć briljantne policajke.

108

Lik je sada bio blizu Erike. Sve što ih je razdvajalo bio je jedan kršan biznismen u svijetlom baloneru prošaranom kišnim kapima. Erika je povukla

ovratnik bliže, tako da je dodirnuo njezinu plavu kosu.

Ona je sama i bez muža. Tuguje. Možda je sklona samoubojstvu. Mnogi ljudi jesu. Jako bih rado posjetio tu mršavu kuju — i iznenadio je u krevetu. Uhvatio to mršavo grlo na mjestu gdje su žile vidljive i gledao kako joj svjetlost nestaje iz očiju. Ali moram posjetiti nekog drugog...

Gomila je stigla do postaje podzemne u Ulici Bond i zastala. Erika se pomaknula naprijed kako bi se namjestila ispod velike tende dok je čekala da se gomila opet pokrene. Lik joj se primaknuo u natiskanoj gomili i spustio

lijepu bijelu kuvertu u Erikin kožnati kaput. Nekoliko sekundi kasnije, zastoj na ulasku u postaju se pročistio. Lik se udaljio od Erike i krenuo kroz gomilu, stapajući se s okolinom: to je samo još jedna nestrpljiva osoba koja želi što

brže stići na svoje odredište.

109

28.

Kad je Erika izašla iz gužve na postaji Brockley, bila je zbunjena ugledavši svoj novi i dobro osvijetljeni dom. Ulica je vrvjela životom, poštanski kombi

prošao je pokraj nje i zaustavio se pred poštanskim sandučićem. Mladi poštar živahnog lica izašao je, otvorio sandučić i izvukao hrpu pisama. Nasuprot postaje nalazila se kavana, a dvije žene sjedile su za vanjskim stolom, zgrčene

u jaknama i na hladnoći pušile cigarete, dok su rubovi njihovih porculanskih šalica bili zamrljani od gustog crvenog ruža za usne. Zgodni konobar s piercingom na usni prišao je njihovom stolu. Nešto im je rekao uzimajući

šalice, pa je jedna od žena prasnula u smijeh.

Erika je stala kopati po torbici i izvukla cigarete. Ruke su joj se tresle kad

je pripalila. Osjećaj tjeskobe povećao se tijekom putovanja vlakom. Srce joj je lupalo u grudima i kao da je gledala svijet kroz neznatno zamućeno staklo. Zgodni konobar još je uvijek čavrljao sa ženama, a one su mu s lakoćom

uzvraćale flertovanje.

»Oh — ne, ne«, rekao je glas.

Erika je pogledala oko sebe. Jedan trbušast muškarac u uniformi

željezničara stajao je pokraj nje. Imao je sijedu kosu i prosijede brkove.

»Oprostite?« upitala je Erika.

»Vi biste baš željeli platiti globu od tisuću funti, zar ne, dušo?«

»Što?« odvratila je osjećajući vrtoglavicu.

»Protuzakonito je pušiti na željezničkim postajama. Ali znam kako ovo

možemo riješiti. Trebate samo učiniti jedan korak naprijed...«

Erika je zbunjeno zakoračila.

»Evo, dušo, riješili smo problem. Sada više niste na području postaje!«

»U redu«, rekla je nervozno.

Muškarac ju je oprezno promatrao. Tek je tada shvatila da je bio pristojan,

ali bilo je prekasno i on je otišao mrmljajući. Erika se posrćući udaljila, dok joj je srce jače lupalo, pa je uvukla dim cigarete. Žene u kavani sada su gledale vinsku listu, smijući se i čavrljajući sa zgodnim konobarom. Jedan je starac

vrtio metalni štand s čestitkama na novinskom kiosku pri uglu. Dvije starije dame polako su hodale, usporene vrećicama iz trgovine i zadubljene u

razgovor. Erika se uhvatila za niski zid pred kućom i pokušala se pribrati. Palo joj je na pamet da nema pojma kako biti »normalna« osoba. Mogla je gledati leševe i razgovarati s nasilnim seksualnim prijestupnicima, mogla je

podnositi da pljuju na nju i prijete joj nožem, ali uplašio ju je običan život u stvarnom svijetu. Nije imala pojma kako da živi sama, bez muža i prijatelja.

Važnost onoga što je upravo učinila sada joj se vratila. Prisvojila je konferenciju za novinare važne istrage o ubojstvu. Što ako je pogriješila?

110

Požurila je natrag u stan, dok se vrtoglavica pojačala, a hladan znoj stao ju je bockati pod ovratnikom.

Ušla je u stan i skljokala se na sofu. Soba se vrtjela i zamutilo joj se pred očima. Trepnula je i pogledala po maloj dnevnoj sobi. Mrlja se kretala s njezinim pogledom. Osjetila je grčenje u želucu i otrčala u kupaonicu, jedva

stigavši da povrati u zahodsku školjku. Kleknula je i napregnula se, a onda opet povratila. Pustila je vodu i oprala usta u umivaoniku. Morala se

pridržavati za rubove umivaonika — tlo kao da se pomaknulo i zanjihalo pod njom. Odraz koji je buljio u nju bio je sablastan, upale oči, blijeda koža. Mutne mrlje pred očima povećavale su se i širile u sredinu vidnog polja. Lice joj je

sada bilo samo mrlja u ogledalu. Što joj se to događa? Oteturala je natrag u dnevnu sobu, pridržavajući se za zid i okvir vrata, a onda otrčala do ruba sofe. Središte njezinog vida sada je bilo preplavljeno mrljom. Nagnula je glavu,

morala je upotrijebiti rub vidnog polja kako bi locirala kožnatu jaknu, koja je napola visjela preko ručke na stolcu. U jednom je džepu našla mobitel i

naginjući glavu shvatila da je još uvijek isključen od konferencije za novinare.

Krv joj je jurnula u glavu, a mučnina i panika stali su rasti. Umire. Umrijet će sama. Pronašla je tipku na vrhu mobitela i uključila ga, a animacija diska

na zaslonu rekla joj je da se mobitel pokreće. Pala je naprijed, s licem prema sofi. Bila je užasnuta, a u stražnjem dijelu lubanje javila joj se jaka glavobolja. Shvatila je da bi to mogao biti početak migrene, i tad se soba počela snažno

vrtjeti, a onda je sve uronilo u mrak.

111

29.

Erika je imala osjećaj kao da se kreće kroz tamu prema udaljenoj zvonjavi opipavajući oko sebe. Činilo se da se približava, a onda su joj se uši odčepile

i shvatila je da joj zvoni pokraj glave. Jedan joj je obraz ležao na nečemu mekanome. Osjetila je slabi miris pečene hrane i cigareta i shvatila da kleči na tvrdom drvenom podu. Sjela je na pete i podigla glavu shvaćajući da se

nalazi u svom novom stanu i da joj zvoni mobitel. Vani je bio mrak, a svjetlost ulične svjetiljke ulazila je kroz goli prozor.

Mobitel je svijetlio i vibrirao na niskom stoliću, a onda umuknuo. Imala je

suha usta i groznu glavobolju. Nesigurno je ustala, otišla do sudopera i popila veliku čašu vode. Kad je odložila čašu, sjećanja su joj se vratila. Jedini tračak

nade bilo je to što joj se vratio normalan vid. Mobitel je opet zazvonio. Misleći da je zove Marsh, javila se kako bi sve završila.

»Erika?« progovorio je poznati glas. »Jesi li to ti?«

Ugrizla se za usnu da suspregne suze. Bio je to Markov otac, Edward. Već je zaboravila koliko mu glas sliči Markovu, s toplim jorkširskim naglaskom.

»Da, ja sam«, napokon je odgovorila.

»Znam da je prošlo mnogo vremena«, rekao je. »Pa, nazvao sam te da ti kažem kako mi je žao...«

»Zašto vam je žao?«

»Rekao sam neke stvari. Stvari koje žalim.«

»Imali ste potpuno pravo. Pola vremena ne mogu se ni pogledati...«

Dijafragma joj se javila, pa je počela jecati i štucati. Riječi su joj zbrkano navirale na usta dok je pokušavala reći čovjeku kojeg je voljela kao drugog

oca koliko joj je žao što nije uspjela zaštititi njegovog sina.

»Erika, dušo, nisi ti kriva...« prekinuo ju je Edward. »Pročitao sam kopiju transkripta sa saslušanja.«

»Kako?«

»Zatražio sam ga. Zakon o slobodi informiranja... Natjerali su te da hodaš preko užarenog ugljena.«

»To sam i zaslužila. Trebala sam dublje kopati, trebala sam triput provjeriti stvari...«

»Ne možeš živjeti razmišljajući o tome što si mogla i trebala učiniti, Erika.«

»Nikad si to neću oprostiti. Kad bih se barem mogla vratiti. Nikad ne bih...« Otirala je vrele suze donjim dijelom dlana.

»Eh, sad je dosta, ne želim više čuti ni riječ, ili ćeš mi gadno platiti!« našalio se.

112

Šala se činila neprimjerenom. Nastao je tajac.

»Kako ste?« upitala ga je. Glupa li pitanja! pomislila je.

»Oh, zaposleno... Sada kuglam. Nikad nisam mislio da hoću, ali čovjek mora nešto raditi. Prilično mi dobro ide za jednog starkelju...« Opet je zašutio. »Erika, dušo, postavili smo nadgrobni spomenik. Dao sam da se postavi ploča

za Marka. Izgleda sjajno.«

»Doista?« odvratila je Erika i zatvorila oči. Pomislila je na Marka ispod

zemlje i morbidno poželjela znati kako izgleda. Samo kosti, kosti u lijepom odijelu.

»A ti si dobrodošla da ga dođeš vidjeti. Dobrodošla si bilo kad, dušo. Misliš

li da ćeš se vratiti doma?«

Doma. Nazvao je to domom. Erika više nije imala pojma gdje joj je dom.

»Vratila sam se na posao«, rekla je. »U Londonu sam.«

»Oh. U redu.«

»Doći ću. Ali sada moram raditi.«

»To je dobro, dušo,« rekao je. »Što radiš?« Erika mu nije mogla reći da progoni brutalnog ubojicu. Zapitala se je li gledao konferenciju na vijestima.

»Radim s gradskom policijom. To je nova ekipa.«

»To je dobro, dušo. Biti zaposlena... A kad nađeš slobodnog vremena, jako bih te volio vidjeti.«

»Bilo bi mi drago.«

»Često prolazim pokraj vaše kuće. Sada ju je unajmio jedan mladi par. Čine se simpatičnima, iako im nikad nisam pokucao na vrata. Nisam siguran kako

bih im objasnio tko sam.«

»Sve su stvari u skladištu. Ništa nisam bacila. Morali bismo pregledati

kutije. Sigurna sam da postoje stvari...«

»Nemojmo previše nagliti«, rekao je Edward.

»Kako ste znali moj broj?« upitala ga je Erika shvaćajući da je na novom

telefonu.

»Nazvao sam tvoju sestru. Rekla mi je da si spavala na njezinoj sofi i dala

mi je tvoj broj. Nadam se da nemaš ništa protiv?«

»Naravno da nemam. Oprostite. To je samo policajka u meni, uvijek želim sve doznati...«

»Samo želim da znaš i ovo — Erika, ti nisi sama. Znam da ljudi ondje nisu bili ljubazni prema tebi, a većinu njih ne možeš okriviti, ali i ti si ga izgubila...« Edwardov je glas napukao. »Ne sviđa mi se pomisao da si sama«, nastavio je.

»Imaš mene, dušo, koliko god to vrijedi.«

»Hvala vam«, tiho je odvratila Erika.

»Pa, ovaj će me međugradski poziv stajati pravo bogatstvo, stoga ću prekinuti.... Lijepo ti je čuti glas, Erika. Javi se.«

113

»I vi... Hoću reći, javit ću se.«

Začuo se klik i signal da je veza prekinuta. Erika je stavila dlan na prsa i

duboko udahnula. Toplina joj je prostrujala kroz tijelo. Morala je treptajem odagnati suze.

Tada joj je opet zazvonio mobitel u ruci. Vidjela je da to zove Mossova.

»Šefice, gdje ste?« upitala je.

»Kod kuće.«

»Ovo mi nećete vjerovati. Otkriveno je još jedno tijelo. Ovoga puta u vodi u parku Brockwell.«

»Jeste li identificirali žrtvu?« upitala je Erika.

»Da, to je Ivy Norris.«

114

30.

Park Brockwell i javno kupalište u Dulwichu bili su manje od tri milje udaljeni od muzeja Horniman, gdje su otkrili Andreino tijelo. Erika je projurila pokraj

osvijetljenog satnog tornja koji je pokazivao da je deset i petnaest. Krupne kapi kiše stale su bubnjati po vjetrobranu i kiša se brzo pretvorila u pljusak. Erika je uključila brisače i nagnula se naprijed da vidi kroz navalu nevremena.

Dva uniformirana policajca gotovo su joj uplivala u vidno polje, stojeći pokraj policijske trake na ulasku u bazen. Erika je naglo zakočila i izašla na kišu, koja je glasno šumjela udarajući okolne parkirane automobile.

»Inspektorica Foster«, viknula je Erika usred buke i dignula svoju iskaznicu. Policajci su podigli traku i ona je prošla.

Park i bazen bili su popularno ljetno odredište za plivanje i izlete, ali u tami kišne siječanjske večeri izgledali su tmurno i tužno. Mossova i Peterson propušteni su ispod policijske trake odmah poslije Erike, donoseći jaku

baterijsku svjetiljku, čiji im je trak osvjetljavao put niz betonske staze, pokraj zatvorenog štanda za sladoled i paviljona kojemu se ljuštila boja. Kad su izbili na čistinu, munja je osvijetlila veliko otvoreno jezero. Ispred njih nazirao se

sjajni obris velikoga bijeloga šatora forenzičara. Uz blatnjavi rub vode bio je označen trag polietilena. Tri forenzička asistenta u bijelim zaštitnim

kombinezonima klečala su u blatu, žurno uzimajući otiske stopala. Policajac zadužen za mjesto zločina dočekao ih je u šatoru, pa su brzo navukli zaštitna odijela, dok je kiša nastavljala bubnjati po platnu.

Jarka halogena svjetiljka osvjetljavala je nepomično tijelo Ivy Norris. Ležala je na leđima u blatu, usred neuredno razmazane smeđe boje, koja je zamrljala

tijelo i odjeću.

»Molim vas, stanite na sanduke«, rekao im je forenzičar pokazujući niz platformi koje su bile smještene oko tijela kako bi sačuvale dokazni materijal

u blatu.

Krećući se od platforme do platforme, prišli su Ivynu tijelu. Masna joj je kosa bila povučena s požutjelog lica, koje je imalo isti onaj izraz razrogačena

straha kao i Andreino. Nos joj je bio razbijen usred mrlja zgrušane krvi. Nosila je isti onaj kaput i džemper u kojima ju je Erika vidjela prije nekoliko dana,

ali ispod pojasa bila je gola. Bolno je pogledati te mršave noge posute grozdovima ozljeda, modrica i tragova igle. Stidne dlake bile su joj sijede i zapetljane.

Forenzički fotograf snimio je fotografiju, a šator se ispunio bljeskom i visokim piskom. Isaac Strong šutke je stajao na jednom od sanduka. Kimnuo

je prisutnima.

»Tko ju je pronašao?« upitala ga je Erika.

»Skupina djece koja se za okladu popela preko ograde.«

115

»Gdje su sada?«

»S vašim ljudima u društvenom domu preko ceste. Već smo uzeli DNK.«

»Jesu li što rekli?« upitala je Erika.

»Ne. Bio je mrak. Jedan od dječaka spotaknuo se o njezino tijelo i pao.«

»Mora da se grozno uplašio«, rekla je Mossova gledajući Ivy.

»Nos joj je slomljen. Mislim da joj je slomljena i čeljust. Ima mnoštvo tragova šavova na vratu«, rekao je Isaac, kleknuo i nježno odmakno nabore

Ivyna džempera. »Također vjerujem da su joj slomljena četiri rebra. Nakon autopsije dobit ću jasniju sliku unutrašnjih ozljeda. Imala je sto funti u gotovini. Novčanice su joj bile smotane u grudnjaku.«

»Znači da ovo nije bila pljačka?« upitala je Mossova.

»Ne želim donositi nikakve zaključke dok ne obavim autopsiju. Dakle, činjenica da novac nije uzet sugerira kako napadač nije imao na umu pljačku.

Ali imao je na umu seks. Prvi pogled pokazuje da u vagini ima sperme.«

»Ivy je bila poznata prostitutka«, objasnila je Mossova.

»Možda ju je počinitelj namamio gotovinom«, dodao je Peterson.

»Ne možemo zbog toga pretpostaviti da je seks bio uz pristanak«, strogo je odvratio Isaac. »Ima mnoštvo modrica u blizini zdjelice.«

»Gdje su joj ruke?« upitala je Erika, načas zgrožena mišlju da su joj odsječene.

»Svezane su joj iza leđa«, odgovorio je Isaac. Jedan od njegovih asistenata

prišao je tijelu i oprezno ga podigao iz blata. Obje ruke bile su joj čvrsto svezane. Bile su skliske od blata i kamenja. Isaac joj je obrisao zapešće prstom

u rukavici.

»Vidite? Svezane su plastičnom vrpcom, onom koja se često upotrebljava u industriji ili pakiranju proizvoda.«

»Gdje su joj cipele?« upitala je Erika, spazivši Ivyna natečena stopala poprskana blatom, s mnoštvom napuklih vena i dugim prljavim noktima.

»Našli smo ih u blatu«, odgovorio je Isaac. »A nedostaje joj i nekoliko pramenova kose na svakoj sljepoočnici. Izgleda da su iščupani u korijenu.«

Nagnuo je Ivynu glavu i pokazao velike, upaljene ružičaste mrlje poprskane

osušenom krvlju. Fotograf je kleknuo i fotografirao. Kad joj je blic osvijetlio kožu, izgledala je gotovo prozirno, s tragovima plavih vena na čelu.

»I Andrei je iščupana kosa«, tiho je rekla Erika.

»Vrijeme smrti?« upitao je Peterson.

»Unutrašnja toplina tijela govori mi da nije dugo mrtva, ali tijelo je bilo

izloženo niskim temperaturama i kiši, pa ću to još morati potvrditi.«

»Poslali smo policajce u obilazak obližnjih kuća i pretraživanje okolnog područja«, rekao je Peterson.

Gledali su fotografa kako snima Ivy iz svih kutova. Mlada žena koja je

116

asistirala Isaacu nježno je smjestila plastične vrećice preko Ivynih ruku kako bi sačuvala DNK. Isaac je otišao do žurno namještene klupe u kutu šatora i

vratio se s prozirnom plastičnom vrećicom za dokazni materijal.

»Ovo smo našli na njoj: svežanj ključeva, šest kondoma, sto funti u gotovini, kreditnu karticu na ime Matthew Stephens i ceduljicu s telefonskim

brojem.«

»To je broj vašeg mobitela«, rekla je Mossova Eriki, oštro je pogledavši.

»Razgovarala sam s Ivy neku večer u vezi s Andreinim ubojstvom. Dala mi je neke informacije, ali stekla sam dojam da je uplašena. Rekla sam joj da me može nazvati...« Erika je zašutjela, shvativši da su te informacije umrle s Ivy.

»Je li vas pokušala nazvati?« upitao ju je Peterson.

»Ne znam. Morat ću provjeriti mobitel.«

Erika nije provjerila poruke još od početka konferencije za novinare.

Ispričala se i otišla do vrata šatora. Jedna silueta probijala se uz obalu. Kad se približila, Erika je shvatila da je to inspektor Sparks.

»Što vi radite ovdje?« upitala ga je. »Vi niste u dežurnoj ekipi.«

»Nadzornik Marsh zamolio me da preuzmem slučaj kao glavni inspektor«, odgovorio je Sparks. Unatoč ozbiljnosti situacije, njegova je zloba treptala pod

površinom.

»Što?« upitala je Erika. »U jedanaest sati navečer, na poprištu zločina?«

»Trebali biste se javljati na telefon«, odvratio je Sparks. »Nadzornik vas je

pokušavao nazvati.«

»Još nisam završila ovdje«, rekla je Erika. »Mogu to raspraviti s Marshom

sutra.«

»Dobio sam jasne upute. Postavljen sam za glavnog inspektora i želim da napustite poprište zločina.«

»Želite da odem?«

»Ne. Naređujem vam da odete.«

»Inspektore Sparks, upravo sam bila na mjestu zločina i postoje neke stvari...« počela je Erika.

»Rekao sam vam da ja sada kontroliram mjesto zločina i naređujem vam

da odete!« povikao je Sparks izgubivši kontrolu.

»Ako išta znate o proceduri na poprištu zločina, mislim da ćete otkriti kako forenzični patolog ima krajnju kontrolu nad mjestom zločina i da on daje

naređenja«, rekao mu je Isaac, koji se pojavio iza Erike s Mossovom i Petersonom. »Inspektorica Foster došla je na mjesto zločina kao glavna, a ja

ću dovršiti informiranje i istragu mjesta zločina s njom kao glavnim istražiteljem. E sada, inspektore Sparks, mogli biste kontaminirati poprište zločina. Ako želite nastaviti promatrati, zamolit ću vas da slijedite proceduru,

da navučete zaštitni kombinezon i začepite.«

Inspektor Sparks zaustio je da nešto kaže, ali Isaac ga je pogledao odozgo

117

i podigao svoju besprijekorno oblikovanu obrvu, izazivajući ga da se suprotstavi.

»Sutra u osam ujutro u Lewisham Rowu održat će se informiranje na kojem ćemo preusmjeriti žarište ove istrage. Pobrinite se da dođete na vrijeme«, rekao je Sparks Mossovoj i Petersonu, koji su kimnuli. Zatim je dobacio dug i oštar

pogled Eriki, a onda se udaljio u društvu uniformiranog policajca.

»Hvala«, rekla je Erika Isaacu.

»Ne radim to da biste mi zahvaljivali«, odvratio je Isaac. »Ne zanima me policijska politika. Zanima me samo očuvanje poprišta zločina kako biste mogli obaviti svoj posao i otkriti počinitelja.«

Erika je skinula zaštitni kombinezon, koji je stavljen u vrećicu kako bi završio u laboratoriju. Našla je sklonište od pljuska ispod oguljene fasade paviljona, zapalila cigaretu i preslušala svoje govorne poruke. Dobila je četiri

poruke od Marsha, svaku sa sve većim gnjevom. Simon i Diana Douglas-Brown navodno su bili »užasnuti« kad je Erika »prisvojila apel javnosti za

promicanje svojih ideja«, a Marsh se s njima slagao. Naredio joj je da mu se sutradan ujutro smjesta javi. Poruku je završio riječima: »Ignoriranje mojih poziva smatrat ću daljnjim neposluhom i izravnim izazovom mom autoritetu.«

Posljednja poruka u pretincu govorne pošte započela je mnoštvom šumova, a onda se začulo psovanje i zvuk ubacivanja kovanica u javni telefon.

»Da, ovdje Ivy... Ivy Norris. Ako mi možete dati nešto novca, reći ću vam

ono što želite znati. Treba mi sto funti...« Začula su se tri brza i kratka signala, pa još psovanja, a onda je poruka prekinuta. Erika je ponovno preslušala

poruku. Bila je poslana prije sedam sati. Erika je nazvala narednika Cranea, koji se javio umornim glasom.

»Zdravo, Crane, ovdje inspektorica Foster. Jeste li još uvijek u postaji?«

»Jesam, šefice«, umorno je odgovorio.

»Kakva je bila reakcija na apel?«

»Primili smo dvadeset i pet poziva, šefice. U posljednjih nekoliko sati nisu toliko česti. Upravo čekamo hoće li ponovno pokazati broj na večernjim vijestima.«

»Recite mi da imamo nešto korisno?« upitala ga je Erika s nadom.

»Četrnaest poziva primili smo od poznatih luđaka i gnjavatora koji se javljaju na svaki televizijski apel u vezi sa zločinom. Jedan od tih tipova uvijek

tvrdi da je on ubio princezu Dianu. Još ih moramo preslušati i eliminirati beskorisne, što zahtijeva vrijeme. Ostalih je deset poziva od novinara koji

pokušavaju nešto doznati.«

»Dakle, dvadeset četiri.«

»Posljednji je poziv od Ivy Norris. Nazvala je nekoliko sati nakon emitiranja

apela. Slijedili smo njezin poziv do javnog telefona u baru Crown. Govorila je prilično nesuvislo, ali ostavila je ime i rekla da želi razgovarati s vama osobno.

Jeste li provjerili poruke? Pokušao sam vas nazvati, ali niste se javili.«

»Da, i ona me pokušala nazvati. Upravo smo otkrili njezino ujelo.«

118

»Sranje«, rekao je Crane.

»Da. Točno tako. Gledajte, doći ću odmah sutra ujutro. Javite mi ako

dobijete što novo.«

»Ovaj, šefice...«

»Molim?«

»Rečeno mi je da sve nove informacije prosljeđujem inspektoru Sparksu.«

»U redu, ali ta stvar s Ivy, to je i pomalo osobno.«

»Naravno, šefice.«

Erika je prekinula vezu kad su se Mossova i Peterson približili. Rekla im je o poruci koju je poslala Ivy.

»Ona je već toliko puta digla lažnu uzbunu«, odvratila je Mossova. »Bilo je samo pitanje vremena kad će završiti mrtva.«

»Spremaju se odnijeti tijelo. Ekipa mora što prije završiti očevid... a morat

će i brzo raditi na ovoj kiši«, rekao je Peterson. »Pretpostavljam da odsad kontaktiramo inspektora Sparksa?«

»Da, čini se da je tako«, odgovorila je Erika. Nastao je kratki tajac; Peterson i Mossova izgledali su razočarano.

»Pa, vidjet ću vas oboje uskoro«, rekla im je Erika.

Vratila se do auta i ostala sjediti unutra, u mraku, dok je kiša bubnjala po krovu. Mossova i Peterson odvezli su se pokraj nje, osvjetljavajući unutrašnjost njezina auta prije no što su je opet bacili u tamu. Ivyna smrt

izazvala je neugodan osjećaj. Izvukla je ruku iz kaputa i uključila svjetlo iznad retrovizora. Tragovi zuba na nadlanici u međuvremenu su počeli blijedjeti, a

kraste su brzo zacjeljivale. Što je Ivy radila? Je li ubojica namamio žrtvu u javno kupalište Brockwell? Je li došla uz pristanak? I što će se dogoditi s njezinim unucima sad kad je mrtva?

Upalila je motor i krenula u kišu.

119

31.

Lik je strgnuo debelu fantomku, nagnuo se i žestoko povratio. Bljuvotina je pala na crnu vodu s gadnim pljuskom, jačim čak i od kiše koja je pljuštala po

površini jezera. Normalno je pročistiti se nakon ubojstva. Skljokao se na vlažnu zemlju, uživajući u osjećaju kiše.

Bilo je lako pronaći Ivy Norris. U svojim godinama bila je rob navika, i

vrebala je ispod ulične svjetiljke na dnu Ulice Catford. Izgledala je odvratnije nego obično, s nečim što je zaudaralo na osušenu bljuvotinu na krznenoj kapuljači kaputa i skorenom krvi oko nosnica.

»Zovem se Paulette, želite li oralni ili pravi seks?« rekla je Ivy, a oči su joj zablistale kad se skupi auto zaustavio pokraj nje. Dobro je vidjela lik tek kad

je sjela na suvozačko sjedalo, a automatsko se zaključavanje aktiviralo.

»Zdravo, Ivy«, rekao je mirnim glasom. »Treba mi nešto od tebe.«

Ivy je počela panično preklinjati, ispričavati se i uvjeravati da se to neće

ponoviti. Riječi su joj navirale na usta, a pljuvačka je poletjela na kontrolnu ploču skupog automobila. »Kažem vam, morala sam razgovarati s tom policajkom. Prijetila mi je. Prijetila je da će mi oduzeti djecu... Ona zna samo

to da je ta Andrea bila s nekim tamnokosim tipom i plavokosom djevojkom... A ja joj ništa drugo neću reći!«

Lik je tad ispružio ruku u rukavici i ponudio Ivy dvije novčanice od pedeset funti.

»Što želite da učinim?« nesigurno je upitala Ivy.

Ne znam je li nju život tako pregazio ili je mislila kako postoji šansa da ću joj poslije dopustiti neka ode, ali uzela je novac.

Ivy se nije bunila zbog udaljenosti lokacije, a kad su stigli, dopustila je da joj sveže ruke iza leđa. Nije čak ni predložila sigurnost.

»Samo me nemojte udariti u lice«, rekla je. »Znam da nisam neka ljepotica,

ali život je lakši ako mi lice nije...«

Tada sam izgubio kontrolu i udario je u lice. Nije izgledala iznenađena, samo razočarana. Kad sam je ponovno udario, ovog puta jače, činilo se da se pomirila sa sudbinom. Još jedno razočaranje u kolekciji. Iščupao sam joj gomilu kose... Razbio joj nos... Na licu joj se pojavio izraz iznenađenja tek kad sam joj zadržao ruke na grlu dulje od minute. Tek je tada shvatila da će umrijeti.

U daljini, na drugoj strani travnjaka Peckham Rye Common, projurio je

policijski auto s uključenom sirenom. Lik je ležao duboko u travi pokraj jezera, uživajući u osjećaju da ga kiša pročišćava.

Auto mi je parkiran nekoliko ulica dalje, ali ne mogu se vratiti do njega.

120

Još ne.

Vratit ću se kad se razdani.

Kad budem čist.

121

32.

Erika dugo nije zaspala. Ležala je budna, slušajući nemilosrdno šibanje kiše o prozorsko staklo. Nije mogla istjerati Ivynu sliku iz glave, sliku njezinih

praznih očiju, razrogačenih od užasa kao da još uvijek gledaju ubojičino lice. Erika se zapitala kako to lice izgleda. Je li staro ili mlado? Tamno ili blijedo? Je li ubojica opasan ili običan čovjek koji se ne razlikuje od okoline?

Poslije se više nije mogla sjetiti trenutka kad je zaspala. Svanuo je dan. Kad je otvorila oči, blaga svjetlost ulazila je kroz zavjese u spavaću sobu. Prvi put

otkako se sjećala, spavala je bez snova. Gurnula je zavjesu na stranu i vidjela da je kiša prestala padati, ali je nebo bilo svjetlosivo. Nagnula se prema

noćnom ormariću i uzela mobitel da vidi koliko je sati. Bio je priključen na punjač, ali nije radio.

Opsovala je, otišla u dnevnu sobu i vidjela da je digitalni sat na pećnici

isključen. Otvorila je sitan ormarić u kojem se nalazila razvodna kutija, odgurnula Marcienu sliku ustranu i povukla glavnu ručku gore-dolje, ali bez rezultata. Pogledala je na ulicu kroz prednji prozor, ali nije imala pojma koliko

je sati. Izašla je iz stana, prešla hodnik do susjednih vrata i pokucala. Nakon nekoliko sekundi, začula je okretanje ključa u bravi, iskakanje kračuna i

zveckanje lančića, a onda su se vrata odškrinula nekoliko centimetara i jedna sitna, starija žena rijetke i sijede kose provirila je kroz otvor.

»Oprostite što smetam«, rekla joj je Erika. »Biste li mi mogli reći koliko je

sati?«

»Tko ste vi?« sumnjičavo ju je upitala žena. »Zašto želite znati koliko je

sati?«

»Ja sam vaša nova susjeda. Mislim da je nestalo struje, a jedini mi je sat na mobitelu, koji također ne radi.«

Stara žena povukla je tanki rukav veste i pogledala u sitni zlatni sat koji joj se urezivao u kožu zapešća. »Deset i dvadeset«, rekla je.

»Deset i dvadeset ujutro?«

»Da.«

»Jeste li sigurni?« užasnuto je upitala Erika.

»Da, draga, ja imam sat. Kod mene ima struje«, rekla je paleći i gaseći svjetlo u hodniku. »Mislim da morate platiti račun za struju, dušo. Podstanari prije vas nisu baš plaćali račune. U jednom je trenutku čak došla i policija —

ne znam zašto su tratili vrijeme goneći neplaćene račune. Iako vaš stanodavac navodno ima visok položaj u policiji, tako da bih na vašem mjestu bila

oprezna...«

122

Erika je gotovo bez daha stigla u Lewisham Row oko jedanaest. Woolf je bio na recepciji. Obišao je stol i prišao joj.

»Inspektorice Foster, zamoljen sam da vas odvedem do višeg nadzornika Marsha. Hitno je.«

»Znam gdje se nalazi«, obrecnula se Erika. Otišla je do Marshova ureda i

pokucala na vrata. Marsh je otvorio.

»Uđite i sjednite«, hladno joj je rekao. Na Marshovu stolcu sjedio je

pomoćnik povjerenika, Oakley. Marsh je završio na stolcu pokraj vlastitog pisaćeg stola. Ured mu je bio donekle uređen.

Iz vrata jednog zidnog ormara virio je ugao božićne čestitke.

»Dobro jutro, inspektorice Foster. Molim vas, sjednite«, rekao je Oakley hladnim tonom. Bio je besprijekorno odjeven: uniforma ispeglana, sijeda kosa uredno začešljana, ni jedna vlas nije mu pobjegla. Koža mu je bila preplanula

i sjajna. Izgledao je kao prava lija. Ne u seksualnom smislu, ali kao lukav i besprijekorno dotjeran. Erika se sjetila da lisice imaju najsjajnije krzno ako

se hrane najboljom hranom. Sjela je i primijetila da Marsh izvlači par rukavica od lateksa.

»Možete li mi, molim vas, dati svoj mobitel?« zamolio je Oakley.

»Zašto?«

»Vi ste posljednja osoba koja je dobila poziv od ubijene Ivy Norris. Govorna pošta na vašem telefonu sada je dokazni materijal u istrazi o ubojstvu.«

Govorio je autoritativnim glasom koji ne trpi prigovore. Erika je izvukla mobitel i dodala ga Marshu.

»Nije uključen«, rekao je Marsh okrećući mobitel i uključujući ga.

»Baterija je prazna«, rekla je Erika.

»Ovo je vaš službeni telefon za potrebe posla, a baterija je prazna?« upitao

je Oakley.

»Mogu objasniti...«

»Molim vas, pročitajte serijski broj«, rekao je Oakley ne obazirući se na Eriku.

Marsh je brzo skinuo stražnji poklopac mobitela i pročitao broj, a Oakley

ga je zapisao.

»Moguće je pristupiti mojoj glasovnoj pošti, a da ne trebate i mobitel«, rekla je Erika kad je Marsh stavio mobitel u plastičnu vrećicu za dokazni materijal

i zapečatio je.

Oakley ju je ignorirao i otvorio fascikl. »Inspektorice Foster, znate li zašto

ste ovdje?«

»Mislim da znam, gospodine. Ali nisam sigurna zašto ste vi ovdje.«

»Prije tri dana, narednik Woolf sastavio je službeno izvješće u kojem se

opisuje incident između vas i sedmogodišnjeg unuka Ivy Norris, Matthewa Paulsona. Govorim o Ivy Norris čiji je leš sinoć otkriven.«

123

»Svjesna sam toga, gospodine«, odvratila je Erika. »Ja sam među prvima stigla na mjesto zločina.«

»U Woolfovu izvješću piše da ste tijekom incidenta u prostoriji za prijem ove postaje udarili dječaka u tjeme. Što možete reći o tome?« Pomoćnik povjerenika podigao je pogled s fascikla.

»Piše li u izvješću i to da mi je u tom trenutku dječak grizao ruku?« upitala je Erika.

»Što ste vi radili u dječakovoj neposrednoj blizini?«

»Sjedio je na mojoj putnoj torbi, gospodine. Nije htio sići.«

»Sjedio je na vašoj putnoj torbi«, ponovio je Oakley i zavalio se na stolcu

lupkajući olovkom o zube. »Jeste li zadobili kakve ozljede tijekom tog napada sedmogodišnjeg dječaka?«

»Da, posjekotine na ruci«, odgovorila je Erika.

»Pa ipak, u izvješću nema daljnjih napomena o tom incidentu. Procedura nalaže da vas pregleda liječnik koji to može potvrditi. Je li vas pregledao

liječnik?«

»Nije.«

»A zašto ne?«

»Zato što ozljede nisu bile opasne po život. Za razliku od nekih ljudi, ja se više volim baviti policijskim poslom nego administracijom.«

»Ozljede nisu bile opasne po život«, ponovio je Oakley. »A te stvari brzo mogu postati opasne po karijeru.« Erika je pogledala Marsha, ali on nije progovorio.

Oakley je prelistao fascikl. »Imam fotografije s nadzorne kamere u toj prostoriji, a ona doista pokazuje cijeli incident. Ivy Norris zaprijetila vam je

nožem, dok je situaciju smirio narednik. Međutim, šest minuta poslije toga, viđeni ste kako na parkiralištu primate Ivy Norris i troje njezine unučadi u svoj auto.«

Gurnuo je preko stola veliku fotografiju koja je prikazivala nevjerojatno oštru sliku Ivy i djece pokraj Erikina auta. Sljedeća slika pokazivala je kako Erika nešto pruža iz automobila kroz otvoren prozor, a sljedeća kako Ivy i

djeca ulaze u auto.

»Bilo je jako hladno. Bilo mi ih je žao, pa sam ih povezla.«

»A što to dajete Ivy na fotografiji?«

»Gotovinu.«

»Odvezli ste ih? Kamo?«

»U glavnu ulicu u Catfordu.«

»I što se onda dogodilo?«

»Ostavila sam ih ondje gdje su željeli izaći.«

»A to je?«

124

»Pokraj kladionice Lanbrokers. Ivy nije željela da vidim gdje živi. Izašli su iz auta i nestali među dućanima.«

»Izašli iz auta ili pobjegli iz auta? Što se dogodilo dok su bili u autu? Je li došlo do kakvog daljnjeg fizičkog obračunavanja s bilo koje strane?«

»Nije.«

»Dvadeset i četiri sata poslije opet ste viđeni s Ivy Norris. Ovoga puta maltretirali ste ju na privatnom bdjenju.«

»To je bila obična pijanka, a Ivy je bila na javnom mjestu. Nisam je maltretirala.«

»Jeste li znali da je vlasnik Crowna uložio službenu žalbu zbog policijskog

maltretiranja?«

»Ma nemojte! Je li to učinio u slobodno vrijeme? Ili kao dio svojih

doušničkih zadaća?«

»Ja bih na vašem mjestu vrlo oprezno birao riječi, inspektorice Foster«, odvratio je Oakley ledenim glasom. »Te se optužbe gomilaju na prilično

alarmantan način. Vaš telefonski broj nađen je na poprištu zločina uz tijelo Ivy Norris, a osim toga, ona je pronađena s gotovinom od sto funti. Vi joj na ovoj fotografiji dajete gotovinu...«

»Dala sam joj svoj broj i zamolila je da me nazove ako bude imala ikakve informacije.«

»Imamo transkript govorne poruke koju je ostavila na vašem mobitelu, u kojem kaže, citiram: >Ako mi date nešto novca, spremna sam vam reći ono što želite znati. Bit će dovoljno sto funti. <«

»Čekajte malo, već ste izvukli telefonske poruke s mog privatnog mobitela? Sugerirate li vi to da sam ja ubila Ivy Norris?«

Erika je pogledala Marsha, koji je imao dovoljno pristojnosti da skrene pogled.

»Ne, ne sugeriramo da ste vi ubili Ivy Norris, inspektorice Foster«, odvratio

je Oakley. »Ali ovaj dokazni materijal stvara sliku o policijskoj službenici koja je možda malo izvan kontrole, a iskreno rečeno, to daje razlog za zabrinutost.«

»Gospodine, vi znate da svi mi imamo svoje doušnike. Narkomane koje

izvodimo na piće i razgovor — malo novca i malo informacija se izmjenjuje, ali ja nisam dala Ivy Norris sto funti.«

»Inspektorice Foster, mogu li vas podsjetiti da plaćanje informacija nije službena policijska praksa«, napokon je progovorio Marsh. Erika se nasmijala na tu apsurdnu izjavu.

Marshov glas povisio se. »Također ste se izravno suprotstavili mojoj naredbi u vezi sa službenom izjavom tijekom apela javnosti. Uskočili ste bez

odobrenja, nepripremljeno. Zloupotrijebili ste apel za iznošenje svojih neutemeljenih slutnji. Tko zna kakvu ste štetu nanijeli...«

»Slutnji? Gospodine, imam pouzdani trag o muškarcu koji je viđen s

Andreom Douglas-Brown samo nekoliko sati prije no što je ubijena, a svjedoci

125

su i šankerica i Ivy Norris.«

»Da, šankerica koja očito ne postoji, i nepouzdani svjedok koji je sada

mrtav«, rekao je pomoćnik povjerenika Oakley, ostajući iritantno miran. »Imate li neki osobni motiv da mrzite lorda Douglas-Browna?« nastavio je.

»Ne!«

»Njegova uloga u naoružavanju vojnih snaga izazvala je kontroverzne reakcije i utjecala na način rada u svim odjelima policije i vojske.«

»Gospodine, moj je jedini motiv da uhvatim ubojicu Andree Douglas-Brown i Ivy Norris. Moram li ja prva reći da su okolnosti tih dvaju ubojstava nevjerojatno slične?«

»Dakle, vi sada vjerujete da su ta ubojstva povezana?« upitao je pomoćnik povjerenika.

»Mogu li samo dodati, gospodine, da to nije glavna linija naše istrage«,

usput je rekao Marsh.

Erika je zastala. »Da, ja vjerujem da su ta ubojstva povezana. Smatram da

bi moja linija istrage bila u najboljem interesu hvatanja ubojice.«

»Ponavljam da to nije glavna linija naše istrage«, rekao je Marsh.

»Koja je onda glavna linija istrage?« upitala je Erika fiksirajući Marsha.

»Inspektor Sparks imao je osumnjičenika puna tri sata, prije no što se otkrilo da dotični osumnjičenik ima alibi!«

»Da ste se potrudili doći na informiranje jutros u osam, inspektorice Foster,

znali biste što je na stvari«, odgovorio je Marsh.

»Nestalo mi je struje kod kuće, a mobitel mi nije bio napunjen. Tako da

nisam imala pristup porukama ni budilici. Ako pogledate moj dosje, vidjet ćete da mi se to nikad prije nije dogodilo.«

Nastala je tišina.

»Kako se osjećate, inspektorice Foster?« upitao je pomoćnik povjerenika Oakley. »Psihički?«

»Osjećam se dobro«, odgovorila je Erika. »Kakve to ima veze?«

»U posljednjih nekoliko mjeseci doživjeli ste neke stvari koje bi bile stresne za svakoga. Predvodili ste ekipu od dvanaest policajaca u raciju droge na

području Rochdalea, a samo vas se sedam vratilo...«

»Ne trebate mi čitati podatke iz mog osobnog dosjea«, odvratila je Erika.

»Krenuli ste u tu raciju s nepouzdanim informacijama...« nastavio je

Oakley. »Stječe se dojam kako ste bili nestrpljivi krenuti u akciju, kao što ste i sada. Možete li vidjeti da bi se to moglo shvatiti kao impulzivno ponašanje s

vaše strane?«

Erika je stegnula ručke stolca pokušavajući ostati mirna.

»Petero policajaca poginulo je tog dana«, nastavio je pomoćnik povjerenika,

»uključujući i vašeg muža, inspektora Marka Fostera. Vi ste poslije toga bili suspendirani. Čini se da ste imali priliku naučiti vrijednu lekciju, ali niste to

126

učinili i...«

Erika je skočila sa stolca i zgrabila fascikl. Rasparala ga je po polovici i

bacila natrag na stol. »Sve je ovo čisto sranje. Jučer sam slijedila trag zato što vjerujem da je Andrea viđena s dvoje ljudi koji bi mogli dati informacije o ubojici. Simonu Douglas-Brownu to se nije svidjelo, pa sada diktira kako bi

se ova istraga trebala voditi!«

Ostala je stajati u šoku.

Pomoćnik povjerenika Oakley nagnuo se naprijed na svom stolcu i rekao izvještačenim glasom: »Inspektorice Foster, službeno vas mičem s dužnosti, i to dok se ne obavi istraga o vašim postupcima i novo psihijatrijsko

vrednovanje vaše sposobnosti da služite u policijskim snagama Engleske i Walesa. Predat ćete sva oružja, formalne isprave i službena vozila koja imate i pričekati daljnja izvješća. I dalje ćete primati punu plaću ovisno o rezultatima

istrage, a kad vas pozovemo, doći ćete da vas pregleda službeni policijski psihijatar.«

Erika se žestoko ugrizla za unutrašnju stranu obraza, prisilivši se da ne kaže ništa više. Predala je policijsku značku. »Moj je jedini cilj da uhvatim ubojicu. Čini se da vas dvojica imate drugačije ciljeve.« Okrenula se i napustila

prostoriju.

Woolf ju je čekao u hodniku s dvojicom uniformiranih policajaca. »Žao mi je, ali moramo vas ispratiti iz postaje«, rekao joj je dok mu se četvrtasto lice

objesilo od krivnje.

Erika je otišla s njim do prednjeg ulaza, prolazeći pokraj operativne sobe.

Inspektor Sparks stajao je pred bijelim pločama i ekipi davao obavijesti. Mossova i Peterson podigli su pogled i vidjeli kako Eriku ispraćaju iz postaje. Skrenuli su pogled.

»Izbrisana sam iz ove slike«, rekla je Erika sebi pod bradu. Kad su stigli do recepcije, Woolf ju je zamolio da preda ključeve automobila.

»Sada?«

»Žao mi je, da.«

»Dajte, Woolf! Kako ću se vratiti kući?«

»Mogu organizirati da vas jedan uniformirani policajac prebaci kući.«

»Da me prebaci kući?« ponovila je Erika. »Nemojte me zajebavati.« Odložila je ključeve na pult i izašla iz postaje Lewisham Row.

Kad se našla na ulici, pogledom je potražila autobusnu postaju ili taksi, ali

pri prometnoj obilaznici nije bio ničega na vidiku. Zaputila se prema obližnjoj željezničkoj postaji tražeći po torbici sitniš, no imala je samo kreditne kartice. Tražila je, premetala stare papirnate maramice i otpatke u dubokim

džepovima svoje kožnate jakne, kad je pod rukom osjetila nešto malo i tvrdo. Izvukla je malu bijelu kuvertu. Bila je debela i izgledala skupo. Na kuverti nije

ništa pisalo. Okrenula ju je i rasparala prstom. Unutra je ležala preklopljena ceduljica.

127

Zaustavila se na ulici, dok su automobili jurili pokraj nje. Bio je to papir s isprintanim novinskim člankom o raciji u kojoj su Mark i četvorica njezinih

kolega izgubili živote. Bila je tu fotografija staze koja vodi do kuće u Rochdaleu na kojoj su ležala pokrivena mrtva tijela, okružena lokvama krvi i slomljenim staklom. Jedan je policijski helikopter lebdio nad kućom, dižući dvojicu

njezinih kolega koji će poslije umrijeti u bolnici, a bila je tu i zrnata crno-bijela fotografija jedva prepoznatljivog policajca koji je ležao na nosiljkama sav

krvav, podignute ruke s mlohavim prstima. Bila je to posljednja fotografija živog Marka. Iznad je crvenim flomasterom napisano: VI I JA SMO ISTI, INSPEKTORICE FOSTER, OBOJE SMO UBILI PET LJUDI.

128

33.

U idućih nekoliko dana došlo je do promjene u medijskom praćenju Andreina ubojstva, a Erikina izjava na konferenciji za novinare izazvala je negativniju

reakciju novina. Prvo je sve brujalo o Andreinim bivšim vezama, a onda se polako razbuktalo vatrenim otkrićima Andreinih mnogobrojnih ljubavnika i time da je imala i muške i ženske partnere. Do kraja tjedna tabloidi su

pokrenuli lavinu otkrića. Jedan od Andreinih bivših dečki, koji je sebe opisao kao performer, javio se i prodao priču jednom tabloidu. Pojavile su se

fotografije iz videosnimke u kojoj su se upuštali u oralni i analni seks, kao i Andree kako je vezana i bičevana u seksualnoj tamnici dok je nosila prozirnu plastičnu haljinu i lopticu u ustima. Tabloidi su kreposno zatamnili dijelove

fotografije, ali čitatelji nisu mogli biti u dvojbi oko toga što je radila. Ozbiljnije novine osuđivale su tabloide i istodobno nudile vlastita razmišljanja i stavove, dodajući ulje na vatru. Novine koje su naginjale nadesno našle su novi način

da napadnu Simona Douglas-Browna, i u njihovim očima Andrea je možda, samo možda, dobila ono što je tražila.

Erika je provela četiri duga i osamljena dana u svom novom stanu, pokušavajući se smjestiti. Sredila je struju i gledala kako se odvija medijsko praćenje. Otišla je autobusom na liječnički pregled, u bolnicu Lewisham, a

tamo je objasnila da je policajka i da je bila izložena krvi i tjelesnim izlučevinama. Uzeli su joj uzorke krvi i urina, i rečeno joj je da će se morati

vratiti na dodatne testove krvi za tri mjeseca. Cijeli je susret bio hladan i nekako klinički, a dao joj osjećaj da je vrlo mala i nevažna na svijetu. Sama u stanu, stalno je buljila u podmetnutu bilješku, pokušavajući zaključiti kako

joj je stavljena u džep. Je li doista gubila razum? Kako to da ništa nije primijetila? U mislima se vratila u dane prije no što ju je pronašla, na sva

mjesta na kojima je bila — ali mogao je to biti bilo tko, bilo gdje. Zasad ju je držala u prozirnoj plastičnoj vrećici za dokazni materijal. Znala je da bi je morala predati, ali nešto joj je u glavi govorilo da je zadrži.

Petog jutra Erika je došla do kioska nasuprot postaji Brockley da kupi dnevne novine, kad je vidjela naslov na prvoj stranici Daily Maila-. VODEĆA

POLICAJKA SUSPENDIRANA S ANDREINA SLUČAJA.

Članak je podrobno izvještavao o tome kako je nakon niza krupnih pogrešaka i krivih procjena u vođenju istrage o ubojstvu Andree Douglas-

Brown, inspektorica Erika Foster suspendirana s dužnosti i da je čeka saslušanje o načinu vođenja istrage. Pisalo je da je Fosterova optužena za hirovito ponašanje, davanje informacija koje se odnose na slučaj novinama,

kao i zanemarivanja povjerljivih informacija o policijskim doušnicima, što je »najvjerojatnije« dovelo do smrti Ivy Norris.

Bila je tu i fotografija Erike, snimljena kroz prozor automobila. Oči su joj bile razrogačene, a usta razjapljena dok je hvatala kontrolnu ploču. Ispod fotografije pisalo je: NEPOUZDANA INSPEKTORICA ERIKA FOSTER

129

Fotografija je snimljena izvan poprišta zločina kod muzeja Horniman, kad je auto Mossove divljao na ledu.

Erika je bacila novine i otišla — ništa nije kupila.

Kad se vratila kući, skuhala si je jaku kavu i uključila televizor. Kanal BBC News odbrojavao je do vijesti svakog sata, a onda se na ekranu pojavilo lice

Andree Douglas-Brown s najavom da je policija u vezi s ubojstvom uhitila čovjeka po imenu Marco Frost.

Izvješće se premjestilo na obavijesnu traku. »Dvadesetosmogodišnji Marco Frost isprva je bio eliminiran iz policijske istrage, ali je poslije ustanovljeno da je lagao tvrdeći kako je u vrijeme ubojstva Andree Douglas-Brown bio u

inozemstvu.«

Na ekranu se zatim pojavio i Marco, zgodni tamnokosi mladić, kako izlazi iz stambene zgrade s lisicama na rukama i oborene glave. Dvojica

uniformiranih policajaca odvela su ga do policijskog auta. Primili su ga za tjeme dok su ga ukrcavali, a onda je vozilo odjurilo.

Zatim se na zaslonu pojavila slika Simona Douglas-Browna i Gilesa Osbornea, kako stoje s Marshom pred znakom Scotland Yarda.

»Policija je jutros napravila premetačinu u domu Marca Frosta i otkrila

materijale uznemirujuće prirode povezane sa žrtvom. Vjeruje se da je osumnjičenik razvio nezdravu opsesiju Andreom Douglas-Brown u mjesecima koji su vodili do njezine otmice i ubojstva«, rekao je Marsh.

Tada je istupio Simon s bolnim izrazom na licu, a ruke su mu drhtale u džepovima sakoa. »Želio bih zahvaliti gradskoj policiji na marljivosti i

naporima u ovoj problematičnoj istrazi. Želio bih reći da imam puno povjerenje u novi istražiteljski tim i kako im zahvaljujem na stalnim naporima da otkriju Andreina ubojicu. Mi ćemo, naravno, nastaviti blisko surađivati s

policijom. Hvala.«

Izvješće se opet premjestilo na obavijesnu traku i prešlo na drugu priču.

Erika je zgrabila novi mobitel na bonove koji je kupila prethodnog dana i nazvala Lewisham Row. Javio se Woolf.

»Fosterova na telefonu. Možete li me spojiti s narednikom Craneom?«

»Šefice, ne bih smio.«

»Molim vas. Važno je.«

Začuo se pisak, a onda se javio Crane.

»Sigurno nema dovoljno dokaza za uhićenje tog Marca Frosta«, rekla je Erika, prelazeći ravno na stvar.

»Dajte mi svoj broj, pa ću vas opet nazvati«, rekao joj je Crane i prekinuo vezu. Prošlo je deset minuta. Erika je već pomislila da je Crane zaboravio na nju, a onda je telefon zazvonio.

»Oprostite, šefice. Moram biti kratak jer vas zovem mobitelom i smrzavam se na parkiralištu. Marco Frost lagao je da je bio u Italiji. To smo otkrili tek

nakon pregledavanja sati i sati snimaka nadzornih kamera od postaje London Bridge one večeri kad je Andrea nestala. Naravno, na snimkama nema dokaza

130

da je bio na poprištu zločina, ali se doveo u težak položaj lažima o tome gdje je bio te nagovaranjem ujaka i ujne da mu daju lažni alibi.«

»To bi mogla biti nesretna slučajnost«, rekla je Erika.

»Njegova djevojka, koja živi u Kentu, dala mu je drugi alibi, ali sada je već lagao, pa imamo motiv. Zadržat ćemo ga iduća tri dana.«

»Što je s ubojstvom Ivy Norris?«

»Preuzeo ga je Odjel za poroke«, odgovorio je Crane. »Gledajte, šefice, to ne

izgleda dobro za vašu teoriju.«

»Oh, sad je to teorija, ha?« rekla je Erika. Crane nije odgovorio.

Erika je mogla čuti aute kako jure pokraj parkirališta postaje.

»Jeste li dobro, šefice?«

»Dobro sam. I molim vas, proširite tu vijest. Sigurna sam da su svi vidjeli novine.«

»Nisam znao za vašeg supruga. Žao mi je.«

»Hvala.«

»Mogu li što učiniti?«

»Možete me izvještavati. Makar se morali smrzavati na parkiralištu.«

Crane se nasmijao. »Držat ću vas u tijeku s informacijama koliko budem

mogao, šefice, u redu?«

»Hvala, Crane«, rekla je Erika. Kad je prekinula vezu, dohvatila je kaput. Došlo je vrijeme da posjeti Isaaca Stronga.

131

34.

Bila je rana večer i Isaac Strong bio je u svom uredu pokraj mrtvačnice. Slušao je album Shirley Bassey Performance i spremao se napisati izvješće o autopsiji

Ivy Norris. Uživao je u ovom mirnom dijelu dana — u omiljenoj glazbi, slaboj svjetlosti u uredu. Sve je to bilo u oštrom kontrastu s nasilnim otvaranjem tijela, vaganjem organa, analiziranjem sadržaja želuca i crijeva, brisanjem i

struganjem za dokazni DNK, i sastavljanjem popisa svih nasilnih činova nanijetih lešu kako bi oblikovali pripovijest — priču o njegovoj propasti.

Šalica čaja od mente lagano se pušila pokraj ekrana računala, a list metvice još uvijek se vrtio u svježe natočenoj šalici. Začuo se blagi zvuk piskanja, a onda se na ekranu pojavio prozor. Bila je to plavo-siva slika s

nadzorne kamere, a prikazala je inspektoricu Eriku Foster kako stoji u hodniku izvan laboratorija. Podigla je pogled prema kameri. Ruka mu je oklijevala, a onda je pritisnuo dugme i pustio je unutra.

»Je li ovo službeni posjet?« upitao je Isaac kad se našao s njom na vratima laboratorija.

»Nije«, odgovorila je, prebacivši torbicu na rame. Nosila je traperice i džemper. Na umornom licu nije bilo šminke. Pogledala je oko sebe na sav taj blistavi čelik.

»Službeno, nemate ovlasti biti ovdje. Maknuti ste sa slučaja.«

»Točno. Nemam ni iskaznicu ni auto. Običan sam civil.«

Isaac je zastao i načas je pogledao. »Jeste li za šalicu čaja?« upitao ju je.

Odveo ju je do svog ureda. Tiho je svirala pjesma The Girl from Tiger Bay, a Erika je odabrala udobnu fotelju pokraj radnog stola. Isaac je otišao do

čajnika na stolu u jednom kutu. Njegova uredna soba bila je krcata policama za knjige. Jedan iPod svijetlio je priključen u liniju marke Bose. Polica pokraj

linije razlikovala se od drugih, koje su bile ispunjene medicinskim priručnicima. Ta polica sadržavala je književna djela — uglavnom trilere.

»Nemojte mi reći da u slobodno vrijeme čitate krimiće?« upitala je Erika.

Isaac se okrenuo od uključivanja čajnika i ironično se nasmijao. »Ne. To su besplatni primjerci koje dobivam od izdavača. Bio sam stručni savjetnik na nekoliko knjiga iz serijala o inspektoru Bartolomewu... Volite li čaj od

mente? Pokušavam izbjeći kofein.«

»Zvuči dobro. Trebala sam danas izbjeći kofein, a popila sam četiri šalice.«

Pokraj sitnog i visokog prozora stajala je mala stabljika metvice. Isaac je nagnuo čajnik i odabrao nekoliko listova.

»Stephen Linley, autor knjiga o inspektoru Bartholomewu, moj je bivši

partner«, rekao je.

132

»Oh.«

»Oh, zato jer sam gay, ili oh, kako čudno što sam bio u vezi s piscem

krimića?«

»Ni jedno ni drugo.«

Isaac je bacio list u šalicu i pričekao da čajnik proključa.

»Zapravo, pomalo je čudno da ste bili u vezi s piscem krimića«, rekla je Erika.

Voda je u čajniku zakipjela i Isaac ju je natočio u šalicu. »Na meni je bazirao lik jednog od forenzičnih psihologa. A kad je naša veza završila, ubio ga je.«

»Kako?«

»Razbili su mu glavu i bacili ga u Temzu.«

»Nažalost, pero je moćnije od mača«, rekla je Erika uzimajući šalicu koja

se pušila.

Isaac je sjeo za stol i okrenuo stolac prema njoj. »Ivy Norris ima dvije vrste sperme u vagini. Ruke su joj bile vezane i bila je zadavljena. Naš napadač nije

otišao davno prije. Bila je mrtva manje od sat vremena.«

»Ima li što iz baze podataka o DNK?«

»Provjerili smo oba uzorka sperme, ali nismo ništa našli.«

Erika je kimnula i gotovo nesvjesno pogledala nadlanicu.

»Je li to ozljeda od ugriza?« upitao je Isaac.

»Da, ugrizao me Ivyn unuk.«

»Dobili smo analizu Ivyne krvi. Bila je ovisnik o heroinu i HlV-pozitivna. Možda je prenijela bolest na unuka.«

»Kad me ugrizao, probio je kožu«, rekla je Erika i srknula čaj.

»Onda vam savjetujem da se testirate na HIV.« Isaac je napisao broj na

komad papira i dao joj ga. »Evo, ovo je klinika koju ja posjećujem kad se testiram. Brza je, čista i anonimna. Može potrajati od šest do devet mjeseci da se virus... pa, javi prvi put. Morat ćete se opet testirati.«

»Hvala.«

»Što ćete učiniti? »

»Moram doći na formalno saslušanje. Psihijatrijsku procjenu. I liječnički

pregled, nedvojbeno.«

»Ako vam dijagnosticiraju HIV...«

»Time ću se baviti kad se dogodi. U ovom mi je trenutku strah od smrti prilično nisko na popisu.«

Album je završio i u sobi je nastala ugodna tišina. Isaac ju je pogledao,

razmišljajući treba li što reći ili ne.

»Nemojte odustati od ovog slučaja«, rekao je.

133

»Čini se da je slučaj odustao od mene«, odvratila je Erika.

»Ponovno sam pregledao svoje bilješke. Imao sam tri autopsije gdje su žrtve

bile djevojke iz istočne Europe, sve pod sumnjom da su ilegalno ušle u Ujedinjeno Kraljevstvo. Sve tri bile su silovane i zadavljene, vezanih ruku, bačene u vodu u blizini Londona... iščupana kosa, bez odjeće ispod pojasa.«

»Što?« upitala je Erika. »Kad?«

»Prva je bila u ožujku 2013. godine, druga u studenom iste godine, a treća

u veljači 2014. Prije nešto manje od godinu dana.«

»Što?« upitala je Erika uspravljajući se na stolcu. »Zašto to nikad nije rečeno?«

»Okolnosti često onemogućuju povezivanje dokaznog materijala. Nažalost, sve te tri djevojke bile su prostitutke, bez obzira na to jesu li zanimanje odabrale same ili ne. Njihovi su se slučajevi zagubili među svim drugim

slučajevima ubojstava. Gotovo se očekuje da će prostitutka izgubiti život. Slučajevi nikad nisu povezani ni riješeni.«

»Ako netko zadavi siromašnu prostitutku iz istočne Europe — pa jasno, sranja se događaju. Ali ako zadavi mladu kćer milijunaša s titulom...«

»Da, to zvuči potpuno drugačije, zar ne?« složio se Isaac.

»Zašto to niste prije spomenuli?« upitala je Erika.

»Nešto u vezi s Ivynom smrću zadržalo mi se u sjećanju. Naravno, Andrein se slučaj razlikuje od ostalih po tome što ona nije bila silovana. Međutim,

ostale tri djevojke nađene su u stanju raspadanja, a bavile su se prostitucijom. Moguće je da nisu bile silovane u isto vrijeme kad su bile

ubijene. I Ivy Norris bila je prostitutka i nađena je s dvije vrste sperme. Moguće je da ni nju ubojica nije silovao.«

»Isuse!« rekla je Erika ustajući. »To je važno otkriće. Sada znamo za četiri

smrti povezane s Andreom.«

»Dakako, ja sam tu informaciju proslijedio inspektoru Sparksu čim sam je

otkrio.«

»Kad je to bilo?«

»Jučer ujutro.«

»I što je on rekao?«

»Koliko ja znam, ništa. Mislim da se usredotočio na glavnog osumnjičenika, onog Talijana.«

»Morao bi barem usporediti te datume, provjeriti gdje je Marco Frost bio kad su se ta ubojstva dogodila. Isuse! Mogu li vidjeti dosjee?«

»Ne.«

»Ne?«

»Razmišljao sam o tome da vam kažem. I odlučio sam da neću. A onda ste

mi se pojavili na vratima i... imam dobar instinkt za ljude...« Pogled mu je odlutao do police s krimićima. »Osim kad se radi o izboru ljubavnika.«

134

»Molim vas, dajte mi da vidim te dosjee.«

»Ne. Žao mi je. Mislim da je sve ono što su novine pisale o vama vrlo

nepravedno, ali morate se smiriti. Morate razmišljati taktički. Zar vam ne može jedan od vaših kolega dati te informacije?

»Možda. A vi mi doista nećete reći više ništa?«

Dohvatio je blok papira. »Dat ću vam njihova imena i datume rođenja. Ali nemojte dopustiti da mi se to osveti. Čujete li me?«

»Obećavam«, rekla je Erika.

Isaac je na ekranu promatrao Eriku kako žurno odlazi hodnikom stišćući

popis imena i ponadao se da će održati obećanje.

135

35.

Kad se vratila s postaje Brockley, Erika je otišla ravno u kavanu. Naručila je kavu, otvorila laptop i počela pretraživati internet. Oboružanoj imenima i

datumima, nije joj trebalo dugo da nađe pojedinosti o djevojkama. Prva žrtva bila je devetnaestogodišnja Tatiana Ivanova iz Slovačke. Usamljeni plivač u jezerima Hampstead Heatha našao je njezino tijelo u ožujku 2013. Bio je topli

početak proljeća i tijelo joj je bilo prilično raspadnuto. Novine su objavile fotografiju Tatiane na plesnom natjecanju. Bila je odjevena u crni triko s blistavim srebrnim obrubom, zauzela je pozu s rukom na boku. Vjerojatno je

bila snimljena s plesnom družinom, ali ostale su djevojke izrezane s fotografije. Bila je tamnokosa, vrlo lijepa. I izgledala je mlađa no što je bila.

Druga žrtva bila je Mirka Bratova. Imala je osamnaest, a podrijetlom je bila iz Češke. Nađena je osam mjeseci nakon nestanka, u studenom 2013. Jedan od čuvara parka u javnom kupalištu Serpentine pronašao je njezino tijelo

kako pluta vodom među lišćem i smećem pokraj vrata brane. Na fotografiji u novinama također je bila tamnokosa i vrlo lijepa, a držala je crnu mačku na sunčanom balkonu. Iza nje zgrade su se protezale u daljinu.

Treća žrtva bila je Karolina Todorova — i ona je imala osamnaest godina. Njezino je tijelo otkriveno u veljači 2014. Jedan čovjek šetao je rano ujutro i

njegov je pas našao tijelo na rubu jednog jezera u Regent`s Parku. Karolina je podrijetlom iz Bugarske. Novine su objavile sliku snimljenu u kabini za fotografiranje. Bila je odjevena za večernji izlazak, u bijeloj majici s dubokim

dekolteom, i imala je ružičasti pramen u tamnoj kosi. Na slici ju je grlila druga djevojka, vjerojatno prijateljica, ali njezino je lice bilo zatamnjeno.

Eriku je frustriralo što ne može saznati više. U novinskim člancima o tim smrtima pojedinosti su bile nejasne, a ton gotovo preziran.

Još jedna stvar koja je spomenuta o svim djevojkama jest to da su došle u

Englesku kako bi radile kao au paire, i da su onda krenule u prostituciju. Erika se pitala je li to doista bilo tako. Jesu li djevojke namamljene u Veliku

Britaniju obećanjem boljeg života i dobrog posla? Prilike da nauče engleski?

Erika je podigla pogled s mjesta gdje je sjedila, pokraj prozora kavane. Vani je kiša jako padala. Bubnjala je po tendi ispred kavane, a ispod nje skupilo se

nekoliko ljudi u zaklon. Srknula je kavu koja se ohladila.

Erika je otišla iz Slovačke kao osamnaestogodišnjakinja s istom namjerom, da radi kao au pair. Napustila je autobusni kolodvor u Bratislavi jednog

mračnog jutra u studenom i otputovala u Manchester sa slabim znanjem engleskog.

Obitelj za koju je radila bila je u redu. Djeca su bila slatka, ali majka se hladno odnosila prema Eriki, kao da su iz nekog razloga ljudi istočne Europe manje vrijedna ljudska bića. Eriki se ulica činila prijetećom u predgrađu u

kojoj su živjeli, a atmosfera u kući između muža i žene uvijek je bila napeta.

136

Nisu je željeli pustiti da se vrati rano tog prvog Božića, kad je Erikina majka oboljela od ciroze jetra, i osamnaest mjeseci poslije, kad su zaključili da im

više ne treba au paire, dali su Eriki tri dana da ode. Nisu je pitali ima li kamo otići.

Erika je shvatila da je ona bila sretna i blagoslovljena u usporedbi s njima.

Jesu li se Tatiana, Mirka i Karolina oprostile od svojih obitelji onako kako je ona to učinila? Erika se sjećala dotrajalog autobusnog kolodvora u Bratislavi:

redovi i redovi perona. Svaki je peron imao zahrđale metalne motke koje su pridržavale goleme krovove, i bilo je tako vlažno. Pitala se je li bilo vlažno od suza svih mladih koji su se morali oprostiti i napustiti lijepu zemlju u kojoj je

jedini način da čovjek uspije odlazak?

Jesu li roditelji triju mrtvih djevojaka na rastanku plakali ? Tada nisu znali

da se one nikad više neće vratiti. Što se dogodilo kad su djevojke stigle u London? Kako su završile u prostituciji?

Suze su se kotrljale niz Erikino lice, i kad je konobar došao da uzme

njezinu šalicu, okrenula je glavu na drugu stranu te bijesno obrisala oči.

Dovoljno je plakala za cijeli jedan životni vijek. Sada je došlo vrijeme za akciju.

137

36.

Sutradan poslijepodne, Erika je zaključila da je iscrpila sve mogućnosti koje su joj stajale na raspolaganju kao civilu. Skuhala si je još jednu kavu i stala

vagati opcije, kad je začula zvonjavu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati kako je to zvono na ulaznim vratima zgrade. Izašla je iz stana i spustila se u prizemlje. Kad je otvorila vrata, Mossova je čekala na prednjoj stepenici

— bila je bezizražajna lica.

»Imate Ii kućne vizite?« upitala ju je Erika.

»To zvuči kao da prodajem kozmetičke proizvode za vražji Avon«, odvratila

je Mossova s ironičnim smiješkom.

Erika se maknula ustranu i pustila je da uđe. Nije očekivala da će u tom

stanu ikad imati posjetitelje, pa je morala očistiti sofu za Mossovu. Zgrabila je nekoliko prljavih tanjura s niskog stolića i čajnu šalicu punu opušaka. Mossova nije komentirala. Sjela je i skinula ruksak koji je nosila.

»Jeste li za čaj?« upitala ju je Erika.

»Da, molim, šefice.«

»Više vam nisam šefica. Zovite me Erika«, rekla je stavljajući prljave tanjure

u sudoper.

»Ostanimo na šefici. Oslovljavanje imenom moglo bi biti čudno. Ne bih

željela da me zovete Kate.«

Erika se zaustavila dok joj je ruka bila nad vrećicama čaja. »Zovete se Kate Moss?« Okrenula se da vidi je li to šala, ali Mossova je žalosno kimnula. »Majka vam je dala ime Kate Moss?«

»Kad sam dobila ime Kate, ona druga, neznatno mršavija...«

»Neznatno!« nasmijala se Erika.

»Da, neznatno mršavija Kate Moss još nije bila slavni supermodel.«

»Mlijeko?« upitala je Erika smješkajući se.

»Da, i dvije kocke šećera.«

Erika je pripremila čaj dok je Mossova izvlačila dokumente iz ruksaka.

Donijela im je šalice i kekse.

»Ovo je dobar čaj«, rekla je Mossova i srknula. »Gdje ste naučili pristaviti

tako dobar čaj? Ne valjda u Slovačkoj?«

»Ne, od Marka, mog muža. On mi je usadio ritual s čajem, a i moj svekar...«

Čini se da je Mossovoj neugodno što je odvela razgovor u tom smjeru.

»Sranje, oprostite, šefice. Gledajte, nitko u ekipi postaje nije uživao čitati o... pa, znate. A nismo ni znali za...«

138

»Marka. Moram početi govoriti o njemu. Kad izgubite nekoga, ne samo da ga nema, nego nitko oko vas ne želi o njemu razgovarati. To me malo izludilo.

Kao da je bio izbrisan... Nego, zašto ste došli, Mossova?«

»Mislim da ste nabasali na nešto, šefice. Isaac Strong poslao je neke dosjee. Inspektor Sparks ne želi vidjeti vezu, ali tri mlade djevojke ubijene su u

sličnim okolnostima kao i Andrea i Ivy. Sve tri nađene su u vodi sa svezanim rukama te iščupanom kosom. Sve su zadavljene. Postoje dokazi silovanja, ali

one su bile prostitutke.«

»Da, znam za njih«, rekla je Erika.

»U redu, ali to nije sve. Crane je provjerio serijski broj s kutije za mobitel

koju smo pronašli ispod Andreina kreveta. Slaže se sa serijskim brojem njezinog starog iPhonea, onoga koji je navodno izgubila. Crane je zatim stupio u kontakt s teleoperaterom i dao serijski broj. Oni su potvrdili da je mobitel

još uvijek aktivan.«

»Znala sam! Dakle, Andrea je rekla da je izgubila telefon, ali zadržala ga je

i kupila novu SIM karticu«, pobjedonosno je rekla Erika.

»Da. Signal za taj mobitel posljednji je put zabilježen 12. siječnja blizu London Roada«, rekla je Mossova.

»Netko ga je ukrao i upotrebljava ga?«

»Ne«, odgovorila je Mossova, izvukla veliki plan grada i počela ga rasklapati. »Signal je došao iz odvodnog kanala koji se nalazi šest metara ispod zemlje.

Ide od London Roada, pokraj tračnica, sve do postaje Forest Hill, a onda prema sljedećoj postaji na liniji, parku Honor Oak.«

Erika je pogledala zemljovid.

»Odvodni kanal veliki je pritok«, nastavila je Mossova, »a u nekoliko posljednjih dana znatna količina otopljena snijega i kiše ulila se u zemlju i

prošla odvodnim kanalom.«

»Noseći sve sa sobom, uključujući i telefon«, dovršila je Erika.

»Točno.«

»Dakle, baterija je sada prazna?«

»Ništa nije detektirano. To je iPhone 5S, a mreža nam kaže da će odašiljati

signal telefonskim stupovima pet dana nakon što se baterija isprazni — naravno, to je već prošlo vrijeme.«

Erika je pogledala zemljovid. Vidjela je da je Mossova ucrtala crvenu liniju

od London Roada do Honor Oaka. Prekrivala je preko milju i pol.

»Dakle, što sad? Teorija glasi da je mobitel odbačen ili da je ispao u kanal

kad je Andrea oteta?«

»Da. Ali to nije teorija koju inspektor Sparks i viši nadzornik Marsh žele čuti. Oni su uvjereni da je Marco Frost njihov čovjek, a Oakley i drugi

pritisnuli su ih da ga optuže. Provjerili su njegov laptop i u njemu ima mnogo materijala o Andrei. Fotografije, pisma koja joj je napisao, povijest pretraga

na Googleu o mjestima na kojima je bila i na koja je namjeravala otići...«

139

»To je važno otkriće, ali zašto ste ovdje, Mossova?« upitala je Erika ustajući da skuha još čaja.

»Bila sam prisutna kad su ispitivali Marca, i on je... pa, bio je opsjednut Andreom. Ipak, tip mi ne odaje dojam da je sposoban za takvo što. Osim toga, on ima vrlo krupne ruke. Isaac nam je pokazao otiske na Andrei. I ne znam,

to nije mnogo više od slutnje.«

»Vi ne vjerujete da je on to učinio.«

»Imam dvojbe, ali to su samo slutnje. Mislim da bi ovaj telefon mogao otvoriti istragu«, rekla je Mossova.

»Pa, morate poslati ekipu u kanal, barem da pogledaju«, rekla je Erika.

»Da, ali tko će to odobriti, šefice? Ja nemam ovlasti. Vaše su ruke vezane. To bi skupo stajalo, i trebalo bi mnogo ljudi, a tko bi u ovom trenutku odobrio bilo koju od tih stvari? Ekipa sada usmjerava sredstva na podizanje optužbe

protiv Marca Frosta.«

Erika se zamislila. »Dijeli li itko drugi vaše sumnje u vezi s Marcom

Frostom?«

Mossova je kimnula.

»Peterson? Crane?«

»I drugi. Napravili smo kopije dosjea Tatiane Ivanove, Mirke Bratove i Karoline Todorove.«

Dala ih je Eriki, a ona ih je prelistala, gledajući fotografije djevojaka — sve

su ležale na leđima, gole od pojasa nadolje, a mokra kosa bila je slijepljena za blijeda lica. Strah im je bio u očima.

»Mislite li da im namjerno ostavlja otvorene oči?« upitala je Erika.

»Moguće.«

»Ako je doista riječ o istom ubojici, pa kako se, dovraga, Andrea uklapa u

sve ovo?«

»Možda je počinitelj izašao iz uobičajene zone? Ona je drugačija djevojka«,

rekla je Mossova.

»Samo po bogatstvu. Sve su te djevojke slične. Tamnokose, lijepe, s dobrom figurom.«

»Mislite li da je Andrea radila kao prostitutka? Jeste li vidjeli one stvari u novinama?«

»Nije joj trebao novac. Mislim da je u seksu prije svega vidjela uzbuđenje«,

rekla je Erika.

»Uzbuđenje lova«, dovršila je Mossova.

»Što ako se Andrea zatreskala u tipa koji ovo radi? Nju su privlačili tamnokosi, zgodni muškarci.«

»Ali što je s Ivy Norris? Njezina smrt nosi obilježja prethodnih ubojstava,

ali ona se ne uklapa u sve to. Nije bila ni lijepa ni privlačna poput ostalih djevojaka.«

140

»Možda se nije radilo o njoj? Zajedničko je obilježje da je bila prostitutka. Što ako je vidjela Andreu s ubojicom u baru? Pa ju je ubio da je ušutka?«

Mossova na to nije imala odgovor.

Erika je postala svjesna da sjede u mraku. Sunce je zašlo. Erika je otišla u kuhinju i izvadila iz ladice poruku koju je primila. Vratila se i spustila je

ispred Mossove na niski stolić.

»Sranje. Gdje ste to našli?« upitala je Mossova.

»U džepu.«

»Kada?«

»Odmah nakon što sam suspendirana.«

»Zašto to niste predali?«

»To radim sada.«

Mossova ju je pogledala.

»Znam«, rekla je Erika. »Isuse, to znači da imamo serijskog ubojicu na slobodi.«

»Serijskog ubojicu koji vam se dovoljno približio da vam ovo stavi u džep. Želite li da dogovorim prismotru pred zgradom?«

»Ne. Oni i onako misle da sam luda. Morat ću otići na psihijatrijsku

procjenu. Posljednje što mi treba jest dolijevati ulje na vatru. Ako kažem da me netko prati...« Erika je vidjela izraz na licu Mossove. »Tijekom godina primila sam mnogo odvratnih pisama.«

»Ali jesu li sva bila dostavljena osobno?«

»Dobro sam, Mossova. Usredotočimo se na ono što ćemo sada učiniti.«

»U redu... Rekla sam Craneu da usporedi datume s kretanjima Marca Frosta, ali ne znamo točna vremena smrti tih djevojaka.«

»Moramo se dočepati onog telefona. Andrea je možda komunicirala s tim

tipom. Možda postoje njegovi brojevi, glasovna pošta, možda i njegov e-mail. Čak i slike na samome mobitelu. Taj je mobitel ključan«, rekla je Erika.

»Trebaju nam sredstva da ga se dočepamo«, rekla je Mossova.

»Pokušat ću nagovoriti Marsha«, rekla je Erika.

»Sigurni ste? Nije li to pomalo riskantno?« upitala je Mossova.

»Dugo ga znam.«

»On vam je bivši?«

»Bože, ne! Išli smo na Akademiju u isto vrijeme, a ja sam ga upoznala s

njegovom sadašnjom ženom. To valjda nešto vrijedi«, ickla je Erika. »Čak i ako ne vrijedi, što mogu izgubiti?«

141

37.

Viši nadzornik Marsh prisiljavao se da pojede drugi komad deserta creme brulee. Već je bio pun, ali to je tako ukusno. Uhvatio je zdjelicu i gurnuo žlicu

kroz prhku karamelu, proizvevši ugodan zvuk hrskanja Marcie ga je bila gnjavila da joj za Božić kupi jedan od onih kuharskih plamenika, obećavši mu da će praviti creme brulee svakog tjedna — i gotovo da je održala obećanje.

Pogledao ju je, onako osvijetljenu svijećama u njihovoj blagovaonici. Sjedila je do njega za dugim stolom, zadubljena u razgovor s tamnokosim muškarcem

punašna lica, čijeg se imena Marsh nije mogao sjetiti. Cijele je večeri čekao da Marcie oslovi tog čovjeka imenom, ali ona to dosad nije učinila. Zaboravljanje imena voditelja njezine likovne grupe jamčilo bi da se poslije ništa neće

dogoditi u krevetu — a Marsh ju je jako želio. Duga tamna kosa slobodno joj je padala na ramena, a duga i lepršava bijela haljina priljubila joj se uz krupne

dojke. Pogledao je ostala tri gosta za stolom, pomislivši kako su neprivlačni u usporedbi s njom: sredovječna žena s nekim ružem za usne, koja je uspijevala izgledati i neuredno i elegantno, stari muškarac s čupavom bradom i dugim

noktima — Marsh je bio uvjeren da je taj došao samo zbog besplatne hrane — i napasni mršavi tip sivosmeđe kose, zategnute u konjski repić. Zadubili su

se u razgovor o Salvadoru Daliju.

Marsh se zapitao je li nepristojno ponuditi im kavu prije no što su završili s desertom, a onda je začuo lupanje na ulaznim vratima. Marcie ga je

pogledala i namrštila se.

»Ne daj se smetati, ja ću pogledati«, rekao je.

Erika je nestrpljivo uhvatila alku na vratima i ponovno pokucala. Vidjela

je da su kod kuće — zavjese su bile navučene na velikom prozoru, a smijeh je sipio van s blagim sjajem svjetlosti. Nekoliko trenutaka poslije, u hodniku se

upalilo svjetlo i Marsh je otvorio vrata.

»Inspektorice Foster. Što mogu učiniti za vas?«

Primijetila je da izgleda prilično zgodno u ispeglanim platnenim hlačama

bež boje i u plavoj košulji sa zasukanim rukavima.

»Gospodine, ne javljate se na moje pozive, a moram razgovarati s vama«,

odgovorila je.

»Ne može li to pričekati?« odvratio je Marsh. »Imamo goste.« Primijetio je da Erika u rukama drži hrpu nečega što nalikuje na policijske dosjee.

»Gospodine, vjerujem da su ubojstva Andree Douglas-Brown i Ivy Norris povezana s trima drugim ubojstvima. Smrtima mladih djevojaka koje su sve pronađene u istim okolnostima, baš kao i Andrea. Ubojstva su se događala

periodično od 2013. Sve su te djevojke pronađene bačene u vodu na širem području Londona...«

Marsh je nestrpljivo odmahnuo glavom. »Inspektorice Foster, ne mogu

142

vjerovati...«

»Gospodine, sve su to bile mlade djevojke iz istočne Europe«, nastavila je

Erika. Otvorila je fascikl i izvukla fotografiju Karoline Todorove, snimljenu na mjestu zločina. »Pogledajte. Ova je djevojka imala samo osamnaest godina. Zadavljena je, ruke su joj bile svezane na leđima plastičnom vrpcom, a na

sljepoočnicama joj je iščupana kosa. Bačena je u vodu kao da je smeće.«

»Želim da odete«, odvratio je Marsh.

Erika se nije osvrnula na njegove riječi i izvukla je još dvije fotografije. »Tatiana Ivanova, devetnaest godina, Mirka Bratova, osamnaest godina. I one su zadavljene, ruke su im svezane na identičan način, iščupana im je kosa i

bačene su u vodu. I to u okrugu od deset milja kod središnjeg Londona. Čak je i tip djevojke isti. Tamna duga kosa, privlačna figura... Gospodine, inspektor Sparks ima taj dosje već dva dana. Sličnosti su tako očigledne, čak

i za drota koji je tek...«

Tada su se u dnu hodnika otvorila vrata propuštajući glasan smijeh, a

onda se na ulaznim vratima pojavila Marcie. »Tko je to?« upitala je, a onda je ugledala fotografiju koju je Erika podigla — sliku Karolinina tijela, napola gola i raspadnuta u vodi.

»Što se događa?« rekla je gledajući Eriku, pa Marsha.

»Marcie. Molim te, vrati se u blagovaonicu, ja ovo rješavam...«

»Da vidimo što Marcie misli«, prekinula ga je Erika, otvorila još jedan

fascikl i podigla veliku fotografiju leša Mirke Bratove, fotografiranog po dužini, lica koje užasnuto bulji. Blijeda koža bila joj je oblijepljena lišćem, a stidne

dlake poprskane krvlju.

»Kako se usuđuješ!« povikala je Marcie prekrivši dlanom usta »Ovo je moj dom!« Erika nije zatvorila dosje.

»Ova je djevojka imala samo osamnaest godina, Marcie. Osamnaest. Došla je u Englesku misleći da će raditi kao au paire, ali prisiljena je na prostituciju,

nedvojbeno više puta silovana, a onda pretučena i okrutno zadavljena. Vrijeme leti, zar ne? Koliko su stare tvoje dvije curice ? Navršit će osamnaest godina prije no što se stigneš okrenuti...«

»Zašto je ona ovdje?« viknula je Marcie. »Zašto te stvari ne rješavaš na poslu?«

»Sad je dosta, Erika!« izderao se Marsh.

»On to ne rješava na poslu«, odvratila je Erika. »Molim vas, gospodine. Znam da ste tražili mobitel koji pripada Andrei Douglas-Brown. Dajte mi

sredstva da nađem taj mobitel. Na njemu postoje podaci o Andreinu životu. Stvari koje je tajila. Vjerujem kako bi nam te informacije mogle pomoći da uhvatimo njezina ubojicu i ubojicu ovih djevojaka. Pogledajte ove fotografije

još jedanput. Pogledajte ih!«

»Što je to?« upitala je Marcie. »Tome?«

»Marcie, vrati se u blagovaonicu! SMJESTA!«

Marci je još jedanput pogledala fotografije i vratila se u blagovaonicu.

143

Načas se začuo glasan smijeh, koji je opet utihnuo kad je zatvorila vrata.

»Kako se usuđujete, Erika!«

»Ne, gospodine, kako se vi usuđujete! Ovdje se ne radi o meni. Da, nemam pravo pojaviti vam se na pragu. Ali mogu živjeti s tim da budem pizda. Ne mogu živjeti s onim što se dogodilo tim djevojkama. Možete li doista noćas

spavati, znajući da nismo ni pokušali? Sjetite se vremena kad smo se tek pridružili policiji. Nismo imali moć. Sada možete donijeti odluku, gospodine.

Vi. Jebi ga, naplatite mi troškove potrage, otpustite me na saslušanju, sada mi doista nije stalo — ali pogledajte ove fotografije, pogledajte ih!« Erika je opet podignula fotografije.

»Sad je dosta!« povikao je Marsh. Zalupio je ulaznim vratima, a onda se začuo zvuk zaključavanja.

»Pa, barem sam pokušala«, rekla je i pogledala fotografije, a onda je zatvorila dosje, oprezno ga odložila natrag u torbu i vratila se na ulicu.

144

38.

Kad je pao mrak, lik se pojavio u uličici nasuprot Erikinu stanu, baš kad je inspektorica Moss izašla iz zgrade i odvezla se autom.

Što ta mala debela lezbača radi ovdje? Ovo je novost.

Praćenje inspektorice Foster pretvorilo se u opsesiju. Zahvaljujući pljusku, bilo je lako pratiti je s navučenom kapuljačom, spuštenom glavom i tri različite

vodootporne jakne u ruksaku.

Tajna stapanja s okolinom sastoji se u tome da čovjek to ni ne pokušava učiniti. Svi su tako jebeno opsjednuti sobom.

Podigao je pogled i ugledao Eriku kako bulji kroz prozor i puši.

0 čemu razmišlja? Što je ona druga policajka, Mossova, radila ovdje? Inspektorica Foster navodno je maknuta sa slučaja...

Erika je naglo ustala i spustila rolete. Nekoliko trenutaka poslije, pojavila se na prednjim vratima zgrade s torbom u ruci i krenula prema željezničkoj

postaji. Lik se povukao i požurio uličicom do auta, a onda se izvezao na glavnu cestu, pokušavajući voziti polako, stopiti se s okolinom.

Erika je baš ulazila u željezničku postaju Brockton kad je lik skrenuo u

prilaz. Drugi auto počeo je izlaziti iz parkirnog mjesta ispred nje, a on je iskoristio priliku da stane, gledajući Eriku kako prelazi pješačkim mostom na

drugi peron. Vozač ispred njega krenuo je s parkirališta i mahnuo rukom u znak zahvalnosti. On se nasmiješio i mahnuo mu zauzvrat, a onda je pojurio niz Erikinu cestu, pokraj stana u mraku, i parkirao auto nekoliko ulica dalje.

Kad je motor auta utihnuo, lik je na trenutak vizualizirao stražnju stranu

zgrade inspektorice Foster. Oko stražnjeg dvorišta vijugao je visok zid, s uličicom na jednoj strani. Kad je iz velike kuće bila preuređena u stambenu zgradu, stražnji zid pretvorio se u zbrku starih i novih prozora, cijevi i žljebova.

Izašao je iz auta i izvukao ruksak iz prtljažnika.

Nisam to namjeravao sada učiniti, ali čini se da su se stvari ubrzale. Promatranje iz daljine više mi ne daje dovoljno novoga...

Na putu do zgrade inspektorice Foster, mimoišao je nekoliko pješaka zadubljenih u razgovor. Kad se našao pred vratima Erikine zgrade, pažljivo je

razmislio kako da dođe do gornjeg kata, a onda se popeo na dvorišni zid.

Idi uza zid do stražnje strane zgrade, stani na prozorsku pregradu i popni se upotrebljavajući žlijeb.

Prozorske pregrade bile su od glatkog kamena. Ostavši bez daha od napora, načas je zastao. Zasad sve funkcionira...

145

Upotrijebi debeli žlijeb kao polugu, a onda ti ostaju još tri prozora. Eci, peci, pec...

Došao je do prozora Erikine kupaonice, okupan znojem od napora. Prozor je bio zatvoren, što je bilo očekivano. Ali pokraj prozora stajao je mali ispušni ventilator, prilično jeftin i nevješto postavljen. Prekrivajući četvrtastu,

plastičnu ventilacijsku rešetku dlanom u rukavici, uhvatio je rubove i povukao. Začuo se prasak i rešetka je popustila, izloživši pogledu ventilacijsku

cijev. Gurnuo je ruku unutra, osjećajući kako zglobovi u kožnatoj rukavici dolaze u doticaj sa stražnjom stranom plastičnog kućišta ventilatora na unutarnjem zidu. Brz udarac i kućište je bilo izbijeno. Zaštropotalo je i

zastrugalo o zid kupaonice, njišući se na žici.

Iz bočnog džepa ruksaka izvukao je žicu vješalice za kaput i gurnuo je kroz ventilacijsku cijev. Nakon nekoliko nezgrapnih pokušaja, žica se naposljetku

zakvačila za unutrašnju ručku prozora i on se sa škljocajem otvorio. Brzo je upuzao kroz prozor, gurnuvši prvo glavu i ispruživši ruke — da, dotaknuo je

poklopac zahodske školjke.

Unutra sam.

Bio je to uzbudljiv trenutak, nakon što je toliko vremena proveo

promatrajući inspektoricu Foster izdaleka. Kupaonica je bila mala i funkcionalna. Otvorio je toaletni ormarić i ugledao kutiju tampona, kremu protiv gljivica i prašnjavi paketić traka za depilaciju kojima je istekao rok

trajanja.

Baš dirljivo. Nosi sa sobom paketić starih traka za depilaciju.

Skupio je sadržaj toaletnog ormarića i otišao u polupraznu spavaću sobu. Nije bilo mirisa. Ženski miris katkad može biti zanimljiv i egzotičan. Miris drugih može biti odbojan...

Osjećam samo miris cigareta... i pržene hrane. Dašak jeftinog parfema.

Povukao je pokrivač s kreveta i uredno poslagao sadržaj toaletnog ormarića

na madrac, a onda opet navukao pokrivač i otišao u dnevnu sobu, koja je bila u mraku, osim laganog narančastog sjaja ulične svjetiljke što je ulazio unutra. Kopije policijskih dosjea ležale su razbacane na niskom stoliću, među prljavim

šalicama i pepeljarom.

Podigao je jedan dosje rukom u rukavici, osjetivši navalu bijesa. U dosjeu su se nalazile fotografije Mirke Bratove, prvo žive, a onda mrtve i raspadnute

u vodi.

Inspektorica Foster zna. Otkrila je vezu, a mala i debela lezbaća joj pomaže!

Tada se začula škripa stepenica na hodniku. Odšuljao se do ulaznih vrata i provirio kroz špijunku.

Jedna sjedokosa starica pojavila se u hodniku i prišla ulaznim vratima

Erikina stana. Gledano kroz špijunku, lice joj se gadno izobličilo. Načas je osluhnula, a onda se vratila do svojih vrata.

Obuzela ga je iznenadna potreba da izađe, da ode odavde, da kuje planove.

Inspektorica Foster nije mi ostavila nikakav izbor.

146

Morat ću je ubiti.

147

39.

Kad se vratila u stan, Erika se otišla istuširati. Dugo je ostala stajati pod mlazom vruće vode, a onda se umotala u ručnik, otišla u spavaću sobu i sjela

na krevet, razmišljajući o večerašnjim događajima. Nisu joj izgledali mnogo bolje nego u trenutku kad su se odigrali.

Otišla je uključiti mobitel, a onda je zastala. Povukla je pokrivač i ugledala

sadržaj toaletnog ormarića na madracu.

Brzo je ustala i otišla do prozora spavaće sobe. Bio je zatvoren, a vanjski zid spuštao se do uličice u podnožju. Otišla je u dnevnu sobu i upalila svjetlo.

Soba je bila onakva kakvu je ostavila. Rolete navučene. Fascikli i šalice kave ležali su na stolu. Otišla je do ulaznih vrata. Na njima nije bilo otvora za poštu.

Je li zaključala vrata? Naravno da jest, pomislila je. Vratila se u kupaonicu i otvorila ormarić iznad umivaonika. Bio je prazan.

Prozor je bio zatvoren kad se tuširala, i nije ga otvorila. Ne, pomislila je,

samo je umorna i zaboravljiva. Mora da je sama izvadila stvari iz ormarića. Primijetila je kako je kupaonica puna pare i pokušala uključiti sitni ispušni ventilator. Pokušala je još jedanput. Ništa se nije dogodilo.

»Sranje«, rekla je brišući stražnjom stranom ruke paru s ogledala. Zašto joj je Marsh i stanodavac? Nije joj se sviđala pomisao da ga mora nazvati. Ugasila

je svjetlo, vratila se u spavaću sobu i s nelagodom maknula stvari s kreveta. Je li ih ona izvadila iz ormarića u kupaonici? A tu je i poruka koju je primila.

Ali kako bi uljez ušao? Za to bi mu trebao ključ.

* * *

Sutradan ujutro, Erika je pospremila stan razmišljajući o tome da izvijesti postaju o mogućem uljezu — »mogući« je bila prava riječ — kad je začula

poštara u prizemlju. Nakon što je odvojila račune za susjede i ostavila ih na stolu pokraj vrata, našla je pismo adresirano na nju. Bio je to poziv gradske policije da se za tjedan dana javi na psihijatrijsku procjenu.

»Nisam luda, zar ne?« rekla je sama sebi, napola u šali. Kad se vratila u stan, zazvonio joj je telefon.

»Erika, Marsh pri telefonu. Imate šest sati s ekipom iz vodoopskrbe. Ako ne nađete mobitel, to je to. Shvaćate?«

Nada joj se javila u prsima. »Shvaćam. Hvala, gospodine.«

»Nema gotovo nikakve šanse da je mobitel još uvijek dolje. Jesti li vidjeli kakvu smo kišu imali?«

Erika je pogledala kroz prozor kako kiša bubnja o staklo.

148

»Znam, gospodine, ali prihvatit ću te izglede. Neke sam slučajeve riješila s manje dokaza.«

»Ali ovaj slučaj nećete vi riješiti. Vi ste suspendirani, sjećate se? A eventualni dokazni materijal predat ćete inspektoru Sparksu. Smjesta.«

»Da, gospodine«, rekla je Erika.

»Ostale pojedinosti javit će vam Mossova.«

»Vrlo dobro, gospodine.«

»I ako ikad više izvedete nešto slično, ako mi se ikad više pojavite na pragu i počnete mahati morbidnim fotografijama s mjesta zločina mojoj ženi u lice... Nećete biti samo suspendirani — nego ćete upropastiti karijeru.«

»To se neće ponoviti, gospodine«, odvratila je Erika. Začuo se klik kad je Marsh prekinuo vezu. Erika se nasmiješila. Iza svakog moćnog muškarca stoji žena koja zna kako da ga obradi. Bravo, Marcie!

Erika je pješice otišla na sastanak s Mossovom i Petersonom. Kanalizacijsko okno koje je vodilo u odvodni kanal nalazilo se pokraj groblja

crkve Honor Oak, samo nekoliko milja od Erikina stana. Crkva se uzdizala na brijegu nekoliko stotina metara od željezničke postaje. Kad se Erika našla s Mossovom pokraj velikog kombija s logotipom londonske vodoopskrbe, kiša je

prestala, a u oblacima se pojavio mali otvor svjetlosti. Peterson je držao poslužavnik s kavama i dijelio ih skupini muškaraca u kombinezonima.

»Ovo je Mike«, rekla je Mossova upoznajući ih. »Njegov će tim koordinirati

potragu.«

»Ja sam Erika Foster«, rekla je Erika pruživši mu ruku. Muškarci nisu

gubili vrijeme. Brzo su popili kavu, u roku od nekoliko minuta podigli veliki poklopac s okna i sa zveketom ga otkotrljali ustranu.

»Drago mi je da vas vidim, šefice«, rekao je Peterson s osmijehom i dodao

joj kavu.

Mike ih je odveo u mali kombi opremljen mnoštvom monitora, malim

tušem i radiouređajima za ljude koji su odlazili u kanal. Na jednom od monitora neprestance se emitirala satelitska karta vremena, pokazujući pruge i tamnosive nakupine preko zemljovida londonskog područja.

»Ovo je razlika između života i smrti«, objasnio im je Mike kuckajući kemijskom olovkom po zaslonu. »Ovim podzemnim kanalima teče kombinacija kišnice i otpadnih voda. Iznenadan pljusak može ih poplaviti, pa se vrlo brzo

oblikuje plimni val koji juri prema Temzi.«

»Što ste radili prije pojave ove tehnologije?« upitao ga je Peterson

pokazujući zaslone i satelitske karte vremena.

»Služili smo se starom dobrom bukom«, odgovorio je Mike. »Ako bi došla oluja, podigli bismo petnaestak centimetara poklopca s jednog od najbližih

otvora i pustili ga da s treskom padne. Zvuk bi odjeknuo tunelom i uz malo sreće upozorio ljude da izađu.«

»Rade li u ovim kanalima samo muškarci?« upitala je Mossova.

149

»Zašto pitate?« našalio se Mike. »Želite se prijaviti na posao?«

»Jako duhovito«, odvratila je Mossova.

Izašli su iz kombija i pogledali nebo. Činilo se da se oblak iznad njih udaljava, ali obzor se smračio.

»Najbolje da odmah krenemo«, rekao je Mike odlazeći do mjesta gdje su

četvorica muškaraca postavila šipke iznad otvora i kvačila se za sigurnosne konopce. Erika je pogledala u otvor i ugledala željezne prečke ljestava kako se

prostiru u tamu. »Dakle, što tražimo, mobitel?« upitao je Mike.

»Tražimo iPhone 5S, vjerojatno bijel, ali mogao bi biti i crn«, odgovorila je Mossova i svima podijelila plastificiranu fotografiju.

»Razumijemo da je taj mobitel dolje već gotovo dva tjedna«, rekla je Erika, »ali ako ga nađete, možete li, molim vas, pokušati ne dodirivati pronađeno? Htjeli bismo sačuvati sve eventualne forenzičke dokaze. Dat ću vam tri vrećice

u koje ga morate odmah staviti.«

Muškarci su skeptično uzeli prozirne vrećice.

»Dakle, što sad?« upitao je jedan od njih. »Trebali bismo telekinezom izvući mobitel iz govana?«

»Bili bismo vam zahvalni na pomoći, momci«, odvratio je Peterson.

»Nalazimo se u ključnoj fazi jednog prilično potresnog slučaja koji uključuje ubojstva mladih djevojaka. Pronalazak mobitela predstavljalo bi veliki komad slagalice. Samo pokušajte ne dodirnuti uređaj golim rukama.«

I tada se stav muškaraca potpuno promijenio. Hitro su stavili kacige te počeli provjeravati svjetiljke i radiouređaje. Kad je sve bilo spremno, stali su

oko otvora, a Mike je spustio sondu.

»Provjeravamo ima li otrovnih plinova«, objasnio je. »Dolje se ne moramo brinuti samo o govnima i mokraći. Tu je i ugljična kiselina, koju su rudari

nekoć zvali rudnički plin, vodik koji može eksplodirati, a i sumporizirani vodik, proizvod kužnog raspadanja... Imate li svi kemijske detektore na odijelima,

momci?«

Svi su kimnuli.

»Isuse, zar ne biste radije radili u supermarketu?« upitala ih je Mossova.

»Ovaj je posao mnogo bolje plaćen«, odgovorio je najmlađi momak i krenuo prvi. Vrlo su ga polako spustili konopcem u otvor.

Gledali su kako se ostali muškarci spuštaju u tamu dok im svjetiljke osvjetljavaju odbojnu smeđu unutrašnjost odvodnog kanala. Erika je pogledala Mossovu i Petersona kako se naginju nad otvor. Razmijenili su

napete poglede.

»To je kao traženje igle u plastu sijena«, rekao je Peterson. Svjetiljke u odvodu polako su počele blijedjeti, pa su ostali u tišini. Mike je otišao u kombi

kako bi pratio napredak ekipe.

Nakon jednog sata nije bilo nikakvih novosti, a oni su poskakivali na

hladnoći. Zatim se oglasio policijski radio. Došlo je do incidenta u

150

supermarketu u Sydenhamu. Jedan je muškarac ispalio nekoliko metaka iz pištolja.

»Danas smo mi dežurni«, rekla je Mossova pogledavši Petersona. »Bit će bolje da krenemo. Marsh je rekao kako ova potraga nema veliki prioritet.«

»Idite vi, ja ću ostati i čekati«, rekla im je Erika. Mossova i Peterson žurno

su se udaljili, a Erika je ostala sama, sjetivši se da nema ni policijsku značku ni ikakvih ovlasti — ona je obična žena koja čeka pokraj kanalizacijskog

otvora. Ušla je u kombi i upitala Mikea kako im ide.

»Ništa. Gotovo smo došli do točke nakon koje nema smisla nastavljati. Mreža se grana u nekoliko smjerova prema središnjem Londonu.«

»A gdje sve to završava?« upitala je Erika.

»Pri pogonima za obradu otpada u okolici Londona.«

»Dakle...«

»Dakle, šanse da nađemo sitni mobitel prilično su loše«, odgovorio je Mike. »Ovdje nije riječ o psu koji je progurao dijamantni prsten i onda ga...«

»Da, shvaćam što želite reći«, odvratila je Erika. Opet je izašla iz kombija, naslonila se na jedan drveni panj i zapalila cigaretu. Crkva se uzdizala iznad nje i usred hladnoće, a u daljini je tandrkao jedan vlak. Muškarci su se pojavili

sat i pol kasnije, pokriveni blatom, iscrpljeni i mokri od znoja. Odmahnuli su glavama. Fallen JMe

»Kao što sam i mislio, taj bi mobitel sada mogao biti bilo gdje, čak i u moru«,

rekao je Mike. »Odvodni kanali dvaput su otvarani nakon 12. siječnja i toliko je vode prošlo kroz njih da ništa ne može ostati dolje pod tim pritiskom.«

»Hvala«, rekla je Erika. »Pokušali smo.«

»Ne, oni su pokušali«, odvratio je Mike pokazujući muškarce. »Rekao sam vašem šefu da je to uzaludna i besmislena potraga.«

Erika se upitala je li to razlog što je Marsh i odobrio cijelu stvar. Dok se po

kiši vraćala kući, ostala je uvjerena da mora pronaći Andrein mobitel. Prisjetila se pisma koje je primila i stvari što ih je pronašla na svom krevetu.

Imala je dojam da je jedina osoba koja zna kako je policija uhitila pogrešnog čovjeka.

151

40.

Tri su dana prošla, a Mossova i Peterson nisu se javili. Eriku je napustio sav entuzijazam i optimizam. To je dodatno pogoršala činjenica da nije imala što

raditi. Trećeg dana, kad se već spremala nazvati Edwarda i suočiti se s posjetom Markovoj nadgrobnoj ploči, mobitel joj je zazvonio u ruci.

»Šefice, ovo mi nećete vjerovati«, rekla je Mossova. »Upravo se pojavio

Andrein mobitel.«

»Što?« upitala je Erika stežući olovku. »U kanalizaciji?«

»Ne. U prodavaonici rabljenih mobitela, Anerley.«

»To je samo nekoliko milja odavde«, rekla je Erika.

»Da. Crane je poslao serijski broj mobitela lokalnim prodavačima rabljenih

uređaja i zamolio ih da hitno nazovu operativnu sobu ako im se u dućanu pojavi neki s tim brojem.«

»I nazvali su ga?«

»Crane im je također obećao da će ga platiti kao da je riječ o novom iPhoneu 5S, što je zacijelo zasladilo dogovor.«

»Kako se pojavio baš tamo?« upitala je Erika.

»Našla ga je jedna žena. Velike količine kiše i otopljenog snijega preplavile su prošlog tjedna odvodne kanale u donjem dijelu Forest Hill Roada. Kanali

su bili tako puni da se voda pod jakim pritiskom probila kroz kanalizacijski sustav i poplavila asfalt. Pretpostavljamo da je voda izbacila mobitel. Ta ga je žena vidjela i zaključila da za njega može dobiti nekoliko penija... unatoč

oštećenjima.«

»A mobitel je u redu? Radi li?«

»Ne radi, ekran je jako napuknut, ali poslali smo ga informatičkoj ekipi, koja ga je stavila na vrh svog popisa. Pokušavaju izvući sve što mogu iz unutrašnje memorije.«

»Mossova, moram doći.«

»Nemojte, šefice, ostanite kod kuće. Ako mislite dolaziti, pričekajte dok ne budete imali razlog da umarširate u postaju i očitate im bukvicu o pobuni.«

Erika je počela prosvjedovati.

»Ozbiljno vam kažem, šefice. Nazvat ću vas čim nešto doznam, obećavam.«

Mossova je prekinula vezu.

Mossova se opet javila nakon šest dugih i napetih sati kako bi je obavijestila da je Odjel za cyber kriminal uspio izvući velike količine podataka

iz Andreina mobitela.

Erika se taksijem odvezla do adrese koju joj je dala Mossova i našla se s

152

njom pred neuglednom zgradom u blizini Tower Bridgea u kojoj se nalazio Odjel za cyber kriminal središnjeg Londona. Otišle su dizalom do gornjeg kata

i izašle u veliki zajednički ured. Svaki je radni stol bio zauzet, za svakim je sjedio po jedan umorni policajac znojeći se pred računalnim zaslonom, a pokraj njih ležao je telefon ili laptop u komadima, kao i gomila žica ili

razvodnih ploča.

Uza stražnji zid nalazio se red nečega nalik na kabine za gledanje sa

zatamnjenim prozorima. Erika je zadrhtala pomislivši što policajci moraju gledati iza tih tamnih zidova stakla.

Jedan zgodan muškarac niska stasa u izlizanom vunenom džemperu

dočekao ih je kod uređaja za hlađenje vode. Predstavio se kao Lee Graham. Odveo ih je kroz ured do velikog skladišta s mnogobrojnim redovima računala, računalnih tableta i telefona u zapečaćenim vrećicama. Prošli su pokraj niske

police na kojoj je jedan laptop prekriven osušenom krvlju ležao umotan u plastiku.

Lee ih je odveo do krcatog stola u kutu prostorije, onoga na kojem je ležao Andrein razbijeni mobitel. Nije imao stražnju stranu, a bio je prikopčan za veliko računalo i dva monitora.

»Iz ovog smo mobitela uspjeli izvući mnogo toga«, rekao im je Lee sjedajući i namještajući jedan monitor. »Tvrdi disk bio je u dobrom stanju.«

Mossova je privukla dva stolca, pa su sjele pokraj Leeja.

»Izvukli smo tristo dvanaest fotografija«, nastavio je Lee, »šesnaest videozapisa i stotine poruka od svibnja 2012. do lipnja 2014. Pustio sam sve

fotografije kroz naš program za prepoznavanje lica; on provjerava nacionalnu kriminalističku bazu podataka kako bi našao bilo kakva podudaranja. Označio je jedno ime.«

Erika i Mossova uzbuđeno su se pogledale.

»Kako glasi to ime?« nestrpljivo je upitala Erika.

Lee je stao tipkati po tipkovnici. »Riječ je o ženi«, dodao je.

»Što?« odvratile su Erika i Mossova. Lee je brzo prošao kroz niz minijaturnih fotografija, a onda je škljocnuo na jednu: pojavilo se poznato lice.

»Linda Douglas-Brown nalazi se u policijskoj bazi podataka?« iznenađeno je upitala Mossova. Fotografija je prikazivala Lindu i Andreu kako sjede za stolom u baru; Andrea je samopouzdano gledala u objektiv, odjevena u

besprijekornu kremastu bluzu s otkopčanim gornjim gumbima. Duboki dekolte otkrivao je tamnu kožu i srebrnu ogrlicu koja se smjestila među dojke.

Za razliku od nje, Linda je imala neurednu frizuru i crveno lice. Nosila je crni džemper s dolčevitom koji joj je dodirivao podbradak. Džemper je bio ukrašen izvezenim slikama malih pudlica koje skakuću preko tkanine. Imala je veliki

zlatni križ oko vrata. Ruku je namjestila oko Andreine, a na licu joj je bio pijani smiješak.

»Je li to žrtvina majka?« upitao je Lee.

»Ne, žrtvina sestra«, odgovorila je Erika. »Starija je od nje četiri godine.« Nitko na to nije imao komentara.

153

»U redu«, rekao je Lee. »Pa, izvukao sam njezin policijski dosje za vas, upravo je na ispisu printera.«

154

41.

Lee im je pronašao prazni radni stol u uredu i one su pregledale Lindin dosje.

»Isuse, Linda ima prilično velik dosje koje seže unatrag nekoliko godina.

Palež, krađe, krađe po dućanima«, rekla je Erika. »Između lipnja i studenog prošle godine, Andrein zaručnik, Giles Osborne, triput je podnio prijavu policiji, tvrdeći da ga Linda maltretira i šalje mu prijeteća pisma.«

»Policija je prilikom svake prijave razgovarala s njom«, rekla je Mossova čitajući.

»Da, što znači da nije bilo uhićenja. Giles Osborne podnio je prvu prijavu

u lipnju 2014. godine, i to u vezi s prijetećim e-mailovima koje je dobio od Linde; u jednom je prijetila da će mu prvo ubiti mačku, a onda njega. Drugu

pritužbu podnio je mjesec dana poslije. Netko mu je provalio u stan i otrovao mačku. U stanu su nađeni Lindini otisci prstiju, ali njezin odvjetnik uspio ju je izvući tvrdnjom da su ti otisci ondje zato što je nedugo prije toga bila gošća

na večeri koju je Giles priredio da proslavi zaruke s Andreom.«

»Nadzorne kamere u susjednoj ulici snimile su Lindu samo nekoliko

minuta od provale. Zatim je popustila i izjavila da je ušla u kuću nakon provale u pokušaju da spasi mačku, koja joj je izgledala uznemirena kad je pogledala kroz prozor.«

»Čini se da Linda ima vraški dobrog odvjetnika«, rekla je Mossova.

»Možda, ali nije bilo dovoljno dokaza za bilo kakav zaključak. Treća je

prijava uslijedila u listopadu prošle godine, kad je Linda izazvala štetu u Gilesovu uredu, a radilo se o vrijednosti od osam tisuća funti. Bacila je ciglu kroz jedan od velikih staklenih panela. Ovoga puta, čak je i snimljena

nadzornim kamerama.«

Fotografija je bila predimenzionirana i crno-bijela, ali mogla se vidjeti

krupna figura u dugom ogrtaču, s bejzbolskom kapom nataknutom na čelo. Ogrtač se rastvorio kad je figura zamahnula da baci ciglu, a ispod se vidio džemper sa slikom pudlica koje plešu.

Mossova je izvukla laptop iz torbe i uključila ga. »Hajde da pregledamo fotografije na Andreinu mobitelu«, rekla je stavljajući memorijski stick sa sadržajem Andreina mobitela u laptop. Pričekale su dok se laptop brujeći i

zujeći pokrenuo. Malo svjetlo na memorijskom sticku počelo je titrati, a onda je bujica fotografija počela promicati zaslonom.

Bile su tu fotografije Andree na nekoliko zabava, mnogo selfija, fotografije Andree bez grudnjaka u ogledalu kupaonice, pa kako stoji zabačene glave i izazovno drži dojke. Zatim niz fotografija snimljenih za večernjeg izlaska u bar.

Činilo se da je to onaj isti bar u kojem se slikala s Lindom.

»Stanite, vratite to!« rekla je Erika.

155

»Ne mogu zaustaviti«, odvratila je Mossova. »Moramo pričekati da se sve fotografije prebace u memoriju laptopa.«

»Daj već jednom«, nestrpljivo je rekla Erika kad je laptop zastao na mutnoj i tamnoj fotografiji, očito pogrešno snimljenoj. Zatim su fotografije opet počele divljati monitorom, a onda je prijenos podataka završio. Erika ih je krenula

pregledavati.

»Evo ih«, rekla je. »Ovo su najnovije fotografije iz bara.«

»Što mislite, tko je to?« upitala je Mossova kad su pogledale laptop. Slika je prikazivala Andreu u društvu jednog visokog muškarca širokih ramena u ranim tridesetima. Imao je vrlo tamnu kosu, krupne smeđe oči i kratku

bradicu na zgodnom licu. Prvih nekoliko fotografija snimila je Andrea, držeći fotoaparat u ispruženoj ruci. Na svima se naslanjala na muškarčeva prsa. Bio je nevjerojatno zgodan.

»Tamnokosi muškarac«, tiho je odgovorila Erika uzbuđenim glasom.

»Samo polako«, rekla je Mossova koja je također zvučala uzbuđeno. Erika

je prelazila s fotografije na fotografiju. Činilo se da su sve snimljene na istoj zabavi: u pozadini se vidjelo mnogo ljudi koji sjede za stolovima ili plešu. Andrea je snimila gomile fotografija sebe s muškarcem, a on nije imao ništa

protiv. Na prvim fotografijama stajali su jedno uz drugo, a Andrea je zaljubljeno buljila u njega. Na idućim slikama muškarac ju je ljubio, između priljubljenih usta nazirali su im se jezici, a Andrea je svoje crvene nokte

zarinula u njegovu čvrstu i neobrijanu bradicu.

»Sve su ove fotografije snimljene 23. prosinca prošle godine«, rekla je

Mossova pokazujući datume na slikama.

»Ona fotografija Andree s Lindom snimljena je iste večeri. To je ista zabava...«

Zatim su došle do fotografije na temelju koje je nacionalna baza podataka prepoznala Lindu.

»Čini se da je ova snimljena pri kraju večeri«, rekla je Erika. »Izgledaju malo umornije.«

»Znači, Linda je bila ondje u isto vrijeme kad i ovaj tip«, odvratila je

Mossova. »Možda je on i snimio tu fotografiju.«

Nastavile su pregledavati materijal. Datumi na sljedećim slikama pokazivali su prazninu od nekoliko dana, a onda su se pojavile fotografije

kreveta s bijelim plahtama. Andrea je ležala s tamnokosim muškarcem i opet je sama držala fotoaparat da ih snimi. Muškarčeve su grudi bile jake i

prekrivene rijetkim tamnim dlačicama. Andrea je svinula ruku pod golim dojkama. Sljedeće su fotografije postale eksplicitnije: bliski plan muškarca s Andreinom bradavicom među bijelim zubima, slika Andree kako potpuno gola

leži na krevetu i smješka se. A onda je zaslon ispunilo Andreino lice. Usne su joj bile oko muškarčeva penisa. On joj je pridržavao bradu, a jedan od velikih

palaca ležao je na njezinom obrazu.

Sljedeća je fotografija bila manje pornografska. Andrea i muškarac snimljeni su 30. prosinca, držeći se za ruke na ulici, oboje odjeveni u zimsku

156

odjeću. U pozadini se vidio poznati toranj sa satom.

»Sranje, ovo je muzej Horniman«, rekla je Mossova.

»A fotografija je snimljena četiri dana prije Andreina nestanka«, dodala je Erika.

»Mislite da je to tip s kojim je viđena u baru?« upitala je Mossova.

»To bi mogao biti tip koji ju je ubio«, rekla je Erika.

»Ipak, koliko znamo, on nema dosje. Program iz nacionalne baze podataka

nije ga označio...«

»Izgleda kao Rus. Ili... ne znam — Rumunj? Srbin? Možda ima dosje u jednoj od tih zemalja.«

»Ali ne znamo mu ime, a to bi moglo potrajati«, rekla je Mossova.

»Ali znamo nekoga tko bi ga mogao prepoznati. Lindu Douglas-Brown«, odvratila je Erika. »Snimljena je iste večeri u istom baru kao i on.«

»Dakle, da je privedemo?« upitala je Mossova.

»Lakše malo«, odvratila je Erika.

»Kako to mislite, lakše malo? Očito nam je zatajila informacije, šefice.«

»Ali moramo biti vrlo oprezni prije no što je privedemo. Čim nešto učinimo, Douglas-Brownovi pozvat će odvjetnika. Čini se da su već potrošili priličnu

svotu izvlačeći Lindu iz neprilika.«

Mossova je zastala. »Znate li što bi vašem stanu odgovaralo?«

»Što?«

»Malo lijepog svježeg cvijeća.«

»Točno«, složila se Erika. »Moramo posjetiti cvjećarnicu.«

157

42.

Cvjećarnica Jocasta bila je stiješnjena između elegantne draguljarnice i sjajne granitne, poslovne zgrade u glavnoj ulici u Kensingtonu. Izlog je bio prilično

bogato dekoriran za rano proljeće. Bio je tu sag od prirodne trave, kao i narcise, tulipani i šafrani crvenih, ružičastih, plavih ili žutih boja. Nekoliko uskršnjih porculanskih zečića sjedilo je na travi ili virilo stojeći iza gljiva s

klobukom i golemih pisanica. U prednjem dijelu, uza samo staklo, stajala je mala fotografija Andree kako sjedi na jastuku od crvenog baršuna i smješka se u objektiv.

Mossova je već htjela otvoriti staklena vrata, a onda je ugledala malo bijelo zvonce pokraj vrata s uredno otisnutim natpisom: ZVONO ZA MUŠTERIJE.

Erika je pozvonila. Nekoliko trenutaka zatim, jedna sitna i postarija žena jako zategnute kose i ovješenih kapaka pogledala je kroz vrata. Bila je to ista ona žena koja im je otvorila vrata u kući obitelji Douglas-Brown. Nestrpljivo

im je mahnula da odu. Erika je opet pozvonila. Kad je žena otvorila vrata, zvuk se zvona pojačao, pa su tek tada shvatile koliko je staklo debelo.

»Što sad hoćete?« obrecnula se. »Već smo razgovarali s policijom, a vi ste

uhitili počinitelja. Pripremamo se za pogreb!«

Htjela je zalupiti vratima, ali Mossova ih je zadržala.

»Željele bismo razgovarati s Lindom... ako je ovdje.«

»Uhitili ste počinitelja, zar ne?« ponovila je žena. »Što još želite od obitelji?«

»Još uvijek prikupljamo dokazni materijal, gospođo«, odgovorila je

Mossova. »Vjerujemo da će Linda biti u stanju potvrditi nekoliko pojedinosti koje bi mogle dovesti do brže osude.«

Stara ih je žena pogledala. Dok joj je pogled ispod ovješenih kapaka hitao s jedne na drugu stranu, koža oko očiju nabirala se i trzala, što je Eriku podsjetilo na kameleona. Otvorila je vrata i maknula se ustranu da ih

propusti.

»I obrišite cipele«, rekla je vidjevši mokri pločnik na ulici.

Odvela ih je do otvorenog kutka za sjedenje, uređenog u bijelo. Uz stražnji

zid stajao je golemi stol s prozirnim staklom koje je bilo toliko sjajno da je mijenjalo boje. Zidovi su bili ukrašeni fotografijama prethodnih ostvarenja

cvjećarnice Jocasta: slikama otmjenih vjenčanja i promocija raznih proizvoda. Stara je žena nestala kroz vrata u stražnjem dijelu prostorije, a trenutak poslije pojavila se Linda s rukama punim žutih narcisa, odjevena u dugu crnu

suknju u obliku slova A i bijelu pregaču, ispod koje se nazirao još jedan džemper sa slikom mačke. Ovoga puta bila je to velika prugasta mačka

beživotnih očiju.

»Moja majka nije ovdje«, rekla je. »Ostala je u krevetu.« Ton njezina glasa

158

kao da je otkrivao majčino zabušavanje na poslu. Otišla je do velikog stola, spustila narcise na staklo i počela ih razvrstavati u kitice. Erika i Mossova

pridružile su joj se za stolom. »Što vi radite ovdje, inspektorice Foster? Mislila sam da ste maknuti sa slučaja...«

»Barem biste vi trebali znati da ne možete vjerovati svemu što piše u

novinama«, odvratila je Erika.

»Istina. Novinari! Svi su oni zvijeri! Jedan od tabloida opisao me kao

>bucmastu usidjelicu<.«

»Baš mi je žao, Linda.«

»Doista?« obrecnula se Linda fiksirajući ih pogledom. Erika je duboko

udahnula.

»U prošlom razgovoru upitali smo vas raspolažete li ikakvim informacijama koje bi nam mogle pomoći u istrazi«, rekla je. »Tada nam niste spomenuli da

je Andrea imala još jedan mobitel.«

Linda se vratila do hrpe narcisa.

»Pa?« upitala je Mossova.

»To čak i nije bilo pitanje«, odgovorila je Linda. »To je više bila tvrdnja.«

»No dobro«, rekla je Erika. »Je li Andrea imala još jedan mobitel?«

»Koliko ja znam, nije«, odgovorila je Linda.

»Tvrdila je da joj je mobitel ukraden u srpnju 2014. godine, ali zadržala ga je i kupila karticu za bonove«, rekla je Mossova.

»I što onda? Došli ste da u ime osiguravajućeg društva istražite prevaru?«

»Pronašli smo vaš policijski dosje, Linda«, rekla je Erika. »Imate priličan

raspon aktivnosti: fizički napad, krađe po dućanima, prevare kreditnom karticom, vandalizam.«

Linda je prestala razvrstavati narcise i pogledala ih. »To sam bila stara ja«,

odgovorila je. »U međuvremenu sam našla Boga. Postala sam drukčija osoba. Ako malo razmislite, svi u prošlosti imamo nešto zbog čega se kajemo.«

»Kad ste pronašli Boga?« upitala ju je Mossova.

»Oprostite?« odvratila je Linda.

»Pa, još uvijek ste na uvjetnoj, a prije četiri mjeseca prouzročili ste u

uredima Gilesa Osbornea štetu u vrijednosti od osam tisuća funti. Zašto ste to učinili?«

»Zato što sam bila ljubomorna«, odgovorila je Linda. »Ljubomorna na

Andreu i Gilesa. Zato što je ona našla nekoga, a kao što možete pretpostaviti, ja sam još uvijek sama.«

»A što su Andrea i Giles rekli o vašim postupcima?«

»Ispričala sam im se. Obećala sam da se to nikad više neće ponoviti i pomirili smo se.«

»Giles vam je oprostio i ubojstvo mačke?« upitala je Mossova.

159

»Ja mu nisam ubila mačku!« viknula je Linda. »Nikad ne bih takvo što učinila. Mačke su najljepša, najinteligentnija stvorenja... Ako im se zagledate

u oči, učini vam se da znaju sve odgovore... Kad bi samo mogle govoriti.«

Erika je kratko pogledala Mossovu, upozoravajući je da ne pretjera.

Lindino se bucmasto lice namrštilo. Lupila je šakom o stakleni stol. »Ja to

nisam učinila. Nisam lažljivica!«

»U redu, u redu«, odvratila je Mossova. »Možete li nam reći tko je na ovoj

fotografiji muškarac s Andreom?« Spustila je fotografiju Andree s tamnokosim muškarcem pokraj hrpe narcisa.

»Ne znam«, odgovorila je Linda letimično pogledavši sliku.

»Molim vas, Linda, pogledajte fotografiju kako treba«, rekla je Mossova podižući joj fotografiju pred lice.

Linda je pogledala fotografiju, a onda opet Mossovu. »Rekla sam vam da ne znam.«

»Sjećate li se ove fotografije?« upitala je Mossova izvlačeći fotografiju Linde

s Andreom. »Snimljena je iste večeri, i to u istom baru. Vjerojatno ju je snimio taj muškarac.«

Linda je opet pogledala fotografiju. Činilo se kao da se pokušava smiriti.

»Vidite, inspektorice, vaša upotreba riječi vjerojatno mnogo govori. Svratila sam u taj bar na piće nekoliko minuta prije zatvaranja. Radila sam ovdje cijele

večeri. Kad sam stigla, Andrea je bila sama, i s kim god da je prije bila, taj je u međuvremenu otišao. Pričekala me kako bismo popile piće i popričale prije božićnih blagdana. Taj je muškarac možda bio ondje, ali ne u isto vrijeme kad

i ja.«

»Je li ga Andrea spomenula?«

»Andrea je uvijek bila okružena muškarcima kad je izlazila. Ja sam pristala doći pod uvjetom da neće cijele večeri govoriti o muškarcima.«

»Zar vam se muškarci ne sviđaju?«

»Muškarci!« obrecnula se Linda. »Znate, dvije inteligentne žene sigurno mogu provesti večer zajedno, a da ne razgovaraju o muškarcima.«

»Kako se zove taj bar?« upitala ju je Erika.

»Ovaj... mislim da se zove Contagion.«

»S kim je Andrea bila ondje?«

»Rekla sam vam da ne znam. Andrea je imala cijelu zbirku partnera za zabave.«

»A gdje je bio Giles?«

»Pretpostavila sam da je otišao prije mog dolaska kako me ne bi morao vidjeti.«

»Zato što ste ga gnjavili, napravili mu štetu u uredu i ubili mu...« dodala je Mossova.

160

»Koliko još puta moram reći da ja nisam ubila Claru!« viknula je Linda.

Suze su joj navrle na oči. Povukla je rukav prugastog džempera i obrisala

oči. »Clara je bila... prekrasna životinja. Dopuštala mi je da ju držim. A to nije dopuštala mnogima, pa čak ni Gilesu.«

»Tko ju je onda otrovao?«

»Ne znam«, tiho je odgovorila Linda. Izvukla je hrpu papirnatih maramica iz džepa džempera i stala otirati oči, sve dok se nisu zacrvenjele.

»Što nam možete reći o ovome?« upitala je Mossova spuštajući prozirnu vrećicu za dokazni materijal u kojoj se nalazilo pismo koje je primila Erika.

»Što je to? Ne. Ja ne znam ništa!« rekla je Linda, a na crvenom su joj se

licu opet pojavile suze.

»Mislim da je Linda dovoljno surađivala«, javio se jedan glas iz stražnjeg dijela sobe. Kućepaziteljica Douglas-Brownovih, žena s ovješenim kapcima,

prilazila im je kao da se pojavila niotkuda. »Ako želite nastaviti razgovor s njom, možda bismo mogli dogovoriti nešto formalnije... u nazočnosti

obiteljskog odvjetnika.«

»Linda, taj muškarac«, rekla je Mossova, kuckajući po fotografiji zgodnog muškarca s Andreom, »osumnjičen je za silovanje i ubojstvo tri mlade žene iz

istočne Europe u posljednje dvije godine, a i za nedavno ubojstvo jedne starije žene.«

Linda je razrogačila oči. Kućepaziteljica je sad stajala s ispruženom rukom,

pozivajući ih da odu.

»Linda, molim vas, javite nam ako se ičega sjetite, koliko god nevažno

moglo izgledati«, rekla je Erika.

»Ona ili doista ne zna tko je taj tip ili je vrlo dobra lažljivica«, zaključila je

Mossova kad su izašle na ulicu.

»Vjerujem joj samo za mačku«, odvratila je Erika. »Ona ju nije ubila.«

»Ali mi ne istražujemo ubojstva mačaka.«

»Mislim da bismo morale posjetiti Gilesa Osbornea«, rekla je Erika. »Baš da vidimo što nam on može reći o Lindi i ovim fotografijama.«

161

43.

»Ona je potpuno luda«, rekao je Giles Osborne. »Tako je luda da me plaši, a i većinu mog osoblja.«

Mossova i Erika sjedile su u Gilesovu staklenu uredu s pogledom na stražnje vrtove niza kuća. Jedan je vlak prolazio iza kuća, a na industrijskom posjedu sa strane dizala su se četiri divovska plinska rezervoara, mokra od

kiše. Činilo se apsurdnim izgraditi tako elegantnu i modernu zgradu s tako groznim vidikom.

Giles je izgledao kao da nije spavao, a koža na licu bila mu je obješena i

ispijena. Erika je primijetila da je smršavio u dva tjedna otkako je pronađeno Andreino tijelo.

»Svi u obitelji svjesni su Lindinih problema«, nastavio je Giles. »Čini se da je ona već godinama crna ovca u obitelji. Bila je izbačena iz svake škole u koju su je upisali. Kad je imala devet godina, ubola je učiteljicu kompasom. Jadna

žena izgubila je oko.«

»Znači, vi mislite da Linda ima psihičke probleme?« upitala je Erika.

»To zvuči mnogo zagonetnije i egzotičnije no što zapravo jest. Ona je

naprosto luda. To je neka vrsta dosadnog ludila. Ako tome dodate novac i utjecajnu obitelj, sve postaje još gore. Problem je u tome što Linda zna da

njezino ponašanje neće imati stvarne posljedice.«

»Za sada«, dodala je Mossova.

Giles je slegnuo ramenima. »Sir Simon je uvijek tu da riješi probleme

novcem ili da porazgovara s nekom utjecajnom osobom... Onoj učiteljici naposljetku je kupio kuću, a ona sada živi na katu te kuće i iznajmljuje stan

u prizemlju. To je gotovo vrijedno gubitka oka, ne mislite li tako?«

Nastupila je tišina. Još jedan vlak prošao je i zatrubio.

»Oprostite, ne želim zvučati okrutno. Organiziram Andrein pogreb. Mislio

sam da ću se baviti organizacijom našeg vjenčanja, nisam ni slutio... Linda se bavi cvjetnim aranžmanima za pogreb, inzistirala je na tome da se svečanost održi u crkvi koju pohađa u Chiswicku. Ja ovdje sjedim i buljim u prazan

monitor, pokušavajući napisati pogrebni govor za Andreu.«

»Morate dobro poznavati osobu da biste joj napisali pogrebni govor«, rekla

je Mossova.

»Da, to je istina«, odvratio je Giles.

»Je li Andrea bila vjernica?« upitala je Erika skrećući razgovor s osjetljive

teme.

»Nije.«

»A David?«

162

»Kad bi sve časne sestre imale velike sise i duboki dekolte, siguran sam da bi David bio katolik«, suho se nasmijao Giles.

»Kako to mislite?«

»Oh, Bože, morate li sve shvatiti doslovno? To je bila šala. David voli djevojke. Mlad je. On je normalan. Više je na majku nego na...«

»Lindu«, dovršila je Mossova.

»Da, sada su ostali samo on i Linda«, rekao je Giles, obrisavši suzu.

»A Linda redovito odlazi u crkvu?«

»Da«, odgovorio je Giles. »Bog sigurno nije oduševljen što svake večeri mora slušati njezine šašave molitve.«

»A Linda je posjetila vaš ured mnogo puta?« upitala ga je Erika.

»Jedanput je došla s Andreom da ga vidi, a onda se nekoliko puta pojavila sama.«

»Kad je to bilo?« upitala je Mossova.

»U srpnju i kolovozu prošle godine.«

»A zašto je došla sama?«

»Došla je vidjeti mene i vrlo je brzo postalo jasno da želi... Pa, da želi spolne odnose.«

»Kako vam je to dala do znanja?« upitala ga je Mossova.

»Kvragu, a što vi mislite?« odvratio je Giles. Osvrnuo se oko sebe, očajnički želeći da bude negdje drugdje. »Podigla je džemper i sve mi pokazala. Rekla je

da nitko neće znati.«

»I što ste vi učinili?«

»Rekao sam joj kamo može otići. Čak i da nije Andreina sestra, ona baš nije...«

»Što?«

»Pa, baš nije neka ljepotica, zar ne?«

Mossova i Erika ništa nisu rekle.

»Koliko ja znam«, nastavio je Giles, »nije zločin smatrati nekoga...«

»Odbojnim?« dovršila je Erika.

»Ne bih išao tako daleko«, odvratio je Giles.

»I onda se situacija pogoršala. Linda vam je vandalizirala ured, a prema podacima, provalila vam je u stan i otrovala mačku.«

»Ne znam što reći. Znači, pročitali ste dosjee?«

Erika i Mossova su kimnule.

»Linda me dovela u neugodnu dilemu. Sir Simon zamolio me da odustanem

od tužbe. Što sam mogao učiniti?«

»Žao mi je što to moram spomenuti, Gilese«, rekla je Erika, »ali jeste li bili

163

svjesni da je Andrea viđala i druge muškarce dok ste hodali zajedno?«

»Sada sam svjestan toga«, odgovorio je Giles nakon trenutka tišine.

»I kako se osjećate u vezi s tim?«

»Kvragu, a što vi mislite? Bili smo zaručeni. Mislio sam da je ona prava žena za mene. Istina, voljela je očijukati i igrati se, a ja sam to trebao vidjeti,

ali mislio sam da će se smiriti kad se vjenčamo i sve sredimo.«

»Kad sve sredite?« ponovila je Erika. »Mislite, kad dobijete djecu?«

»Da. Nisam imao pojma da se viđala s još nekoliko muškaraca. Bila je toliko glupa da se spetlja s onim groznim stvorenjem, Marcom Frostom. On ju je uplašio svojom opsesijom. Mislite li da imate dovoljno dokaza za osuđujuću

presudu?«

Erika je pogledala Mossovu. »Gospodine Osborne, mogu li vas zamoliti da

pogledate ovu fotografiju?« Spustila je na stol sliku Andree s tamnokosim muškarcem. On ju je pogledao.

»Ne, ne poznajem ga.«

»Nisam vas to ni pitala. Molim vas, dobro pogledajte ovu fotografiju. Snimljena je samo četiri dana prije Andreina nestanka.«

Giles je ponovno pogledao sliku. »No dobro, što gledam? Ovo je vjerojatno

jedan od mnogih muškaraca s kojima je flertovala.«

»Što je s ovom fotografijom? Ili ovom... ili ovom?« Erika je poredala tri

fotografije pred Gilesa. Fotografiju gole Andree u krevetu s tamnokosim muškarcem, fotografiju njezine bradavice među njegovim usnama, a onda fotografiju Andree sa široko otvorenim ustima oko njegova penisa.

»Što to radite?« viknuo je Giles, odgurnuo stolac i ustao. U očima su mu se pojavile suze. »Kako se usuđujete doći ovamo i zloupotrebljavati moju dobru

volju!«

»Gospodine, ovo su fotografije iz Andreina mobitela što smo ga nedavno pronašli, onog drugog uređaja. Pokazujemo vam ove fotografije s razlogom.

Snimljene su samo nekoliko dana prije njezina nestanka.«

Giles je ustao i otišao do staklenih vrata. »Hvala vam, ali ja sam danas došao u ured razmišljati o Andrei i pisati o njezinu životu. Zamoljen sam da

govorim na pogrebu, a vi dolazite ovamo i kaljate moja sjećanja na nju pornografskim fotografijama!« Otvorio je vrata i dao im znak da odu.

»Gospodine, mi vjerujemo da je muškarac na fotografiji s Andreom umiješan u ubojstva triju istočnoeuropskih djevojaka koje su radile kao prostitutke, kao i u ubojstvo jedne starije žene«, objasnila je Erika. »A

vjerujemo i da je Andrea bila s tim muškarcem one večeri kad je ubijena.« Pogledala je Mossovu, a Giles je to primijetio.

»Čekajte malo«, rekao je. »A što je s Marcom Frostom? Mislio sam da je on

počinitelj. Viši nadzornik Marsh uvjeravao me u to, a pomoćnik povjerenika Oakley...«

»Ovo je druga linija istrage koju slijedimo«, objasnila je Erika.

164

»Znači, vi zapravo nemate pojma tko je ubio Andreu? A ipak ste me došli ovamo gnjaviti, i to na temelju slutnje? Andrea je imala mnoge slabosti i tajne.

Ali ona je samo voljela, željela je samo voljeti...« Giles se slomio i počeo jecati. Prekrio je usta dlanom. »Ja ovo ne mogu još dugo podnositi. Molim vas! Izađite!«

Erika i Mossova vratile su se do stola, pokupile fotografije i otišle, ostavljajući Gilesa da tuguje.

»Oh, kvragu«, rekla je Mossova kad su se vratile do automobila koji je bio parkiran nekoliko ulica dalje.

»Ja sam to rekla, ne vi«, odvratila je Erika.

»Šefice, o ovome ću morati izvijestiti Sparksa i Marsha.«

»Znam. I to je u redu.«

Mossova je odvezla Eriku kući. Unatoč svemu što se dogodilo, Erika je imala dojam da se nimalo nije približila istini i da je veoma daleko od povratka

na posao i značke. Kad je ušla u dnevnu sobu, upalila je svjetlo te ugledala sebe i odraz sobe u prozorskom staklu. Otišla je do prekidača i ugasila svjetlo. Provirila je kroz prozor na praznu ulicu, ali sve je bilo mirno i tiho.

165

44.

U iduća dva dana, Mossova i Peterson morali su svjedočiti na sudskom

procesu protiv naoružanog čovjeka u supermarketu u Sydenhamu. Veliki dio ekipe koja je istraživala Andreino ubojstvo dobio je druge zadaće jer je Marco

Frost bio optužen za njezinu smrt. Erika se našla između njih, očekujući svoje saslušanje o nepriličnom ponašanju. Ujutro ju je nazvao Marsh.

»Jeste li vi i Mossova posjetile Lindu Douglas-Brown i Gilesa Osbornea?«

htio je znati.

»Jesmo, gospodine.«

»Dobio sam pritužbe od oboje, a sir Simon prijeti da će uložiti formalnu pritužbu.«

Znači, na njihove pozive odgovarate, a na moje ne? htjela mu je reći. Ipak,

ugrizla se za usnu. »Gospodine, bila sam ondje kao savjetnica inspektorici Moss, a tijekom razgovora nitko me nije zamolio da pokažem isprave.«

»Prestanite, Erika.«

»Gospodine, jeste li svjesni da smo pronašli Andrein drugi mobitel?«

»Da, svjestan sam toga. Mossova je napisala izvješće.«

»Dakle?«

»I niste nam predali dokazni materijal. Poruku koju ste primili.«

»Gospodine, ta poruka...«

»Ta poruka mogla je doći s nekoliko mjesta. Sjetite se svojih kolega u Manchesteru. Mnogi su još uvijek bijesni na vas...« Marsh je ušutio.

»Oprostite, to nije bilo pošteno... Erika, mislim da biste morali zaboraviti na ovaj slučaj.«

»Što? Gospodine, jeste li vidjeli fotografije?«

»Da, vidio sam fotografije i vrlo pažljivo pročitao izvješće inspektorice Moss. Iako sam u njemu prepoznao vaše zaključke. Ali to još uvijek ništa ne dokazuje. Nemate nikakve osnove da dokažete kako je ta... nepoznata osoba

umiješana u smrti Andree i Ivy.«

»Ili Tatiane, Karoline i Mirke?«

»Uspjeli ste samo u tome da razljutite mnoge ljude, kao i u tome da, metaforički rečeno, pljunete na sjećanje o Andrei Douglas-Brown.

»Gospodine, nisam ja snimila te fotografije. Ona...«

»Imala je tajni mobitel, za Boga miloga! Svi imamo tajne.«

»Pretpostavljam da je ovo neslužbeni razgovor?«

166

»Da, ovo je neslužbeni razgovor, Erika. Moram vas podsjetiti da ni vi trenutačno ne radite. Suspendirani ste. Budite razumni. Uživajte u činjenici

da primate punu plaću, a iz pouzdanih izvora znam kako ćete, ako se ne petljate u istragu i ako držite jezik za zubima, sljedećeg mjeseca biti vraćeni na posao.«

»Da se ne petljam u istragu? Dokle? Dok Marco Frost ne budi osuđen za ono što nije učinio?«

»Vaša naređenja...«

»Dolaze od koga?« prekinula ga je. »Od vas, od povjerenika Oakleya ili od sir Simona Douglas-Browna?«

Marsh je načas šutio.

»Sutra je pogreb Andree Douglas-Brown. Ne želim vas vidim ondje. I ne želim čuti da ste gurali nos bilo gdje drugdje. A kad sve ovo završi, i ako

dobijete natrag značku, pobrinut ću se da vas premjeste u neku postaju vrlo, vrlo daleko odavde. Jesam li bio jasan?-

»Da, gospodine.«

Marsh je prekinuo vezu, a Erika se, puna bijesa, zavalila u sofu. Proklela je Marsha, a onda i sebe. Je li izgubila osjećaj za situaciju? Jesu li njezini

instinkti u ovom slučaju zakazali ?

Ne, nisu.

Popušila je cigaretu, a onda otišla potražiti odjeću prikladnu za pogreb.

167

45.

Probudila se prije no što se razdanilo i sjela pred prozor. Pušila je i pila kavu. Pred njom se protezao dan pun problema i morat će ga prebroditi što bolje

može. Istuširala se, a kad je malo poslije devet izašla iz kuće, nebo je još uvijek bilo sivoplavo. Erika je osjećala da nije u redu ići na pogreb nekog tako mladog. Možda je dan odbijao početi u znak prosvjeda.

Prekopala je putnu torbu tražeći prikladnu odjeću za Andrein pogreb, a onda je shvatila da joj je većina odjeće prikladna za tu prigodu. Na dnu torbe pronašla je elegantnu crnu haljinu koju je nosila prije više od godine dana,

na božićnoj zabavi policije u Manchesteru. Jasno se sjećala te večeri i lijenog poslijepodneva prije nje, kad su ona i Mark vodili ljubav, a onda joj je priredio

kupku, nalivši u kipuću vodu njezino omiljeno ulje od sandalovine. Sjeo je na rub kade, pa su pričali i pijuckali vino, dok se ona opuštala u vodi. Kad je došlo vrijeme da odjene haljinu, činila joj se preuskom, pa se požalila da je

debela. Mark ju je obgrlio oko pojasa i privukao k sebi, rekavši joj da je savršena. Otišla je na zabavu, ponosna što ga drži za ruku, prožeta toplim osjećajem da je voljena, da ima nekog posebnog.

Sad je navukla haljinu ispred sitnog ogledala u praznoj i vlažnoj spavaćoj sobi, a ona je visjela na njenoj mršavoj figuri. Zatvorila je oči i pokušala

zamisliti da je Mark pokraj nje i da je povlači u zagrljaj, ali nije to mogla dočarati. Bila je sama. Otvorila je oči i zabuljila se u vlastiti odraz u ogledalu.

»Ne mogu to učiniti bez tebe. Život...« rekla je. A onda je u glavi začula

rečenicu koju bi joj Mark uvijek rekao kad bi zaključio da pretjerano dramatizira: Siđi s križa, netko treba drvo!

Unatoč suzama, nasmijala se i rekla: »Moram se pribrati, zar ne?«

Obrisala je oči i uzela torbicu sa šminkom, onu koju nije dirala mjesecima. Erika nije bila velika ljubiteljica šminke, ali nanijela je malo podloge i ruža,

pa se opet zabuljila u ogledalo. Zapitala se zašto je odlučila otići na pogreb i opet prkositi svojim šefovima. Odlučila je to učiniti za Andreu, Karolinu,

Mirku... i Tatianu.

I za Marka. Kao i u slučaju djevojaka, njegov ubojica nikad nije uhvaćen.

Crkva Gospe od Milosrđa i svetog Edwarda u glavnoj ulici Chiswicka bila je turobna zgrada nalik na tvornicu. Bila je izgrađena od četvrtastih crvenih cigli koje bi bile prikladnije za neku viktorijansku vodnu crpku nego za crkvu. U

njezinom jednostavnom i visokom tornju zvonilo je zvono, ali promet se kretao pokraj nje bez prestanka. Mrtvačko vozilo svjetlucalo je na sivom jutarnjem

svjetlu, a stražnji prozori bili su ispunjeni raznobojnim cvijećem. Erika je čekala na drugoj strani, gledajući okupljanje ožalošćenih blizu ceste.

U polumraku ulaznih vrata jedva je mogla razabrati Simona, Gilesa i

168

Davida. Bili su odjeveni u crna odijela i vodili okupljanje. I svi prisutni bili su prikladno odjeveni te mnogo stariji od Andree. Erika je vidjela tri bivša člana

Vlade Tonyja Blairea kako izlaze iz elegantnog Mercedesa i kako ih Simon toplo dočekuje na ulasku u crkvu. Mala skupina fotografa stajala je na pločniku u daljini i škljocala fotoaparatima, gotovo s nekim poštovanjem.

Bila je to priča koja nije trebala ni poticaj ni glumu. Jedna je djevojka umrla premlada, a ljudi su došli tugovati. Naravno, ovo nije bilo posljednje

poglavlje. U idućim mjesecima trebao je početi sudski proces Marcu Frostu, a nema dvojbe da će tada kompleksne i neugodne pojedinosti Andreina života i smrti ponovno oživjeti, podgrijati se, kao i da će se o njima ponovno

raspravljati. Ali ovo je sad bila završna točka, svršetak jedne faze.

Tada se elegantni BMW zaustavio uz rubnik, a Marsh i pomoćnik povjerenika, Oakley, izašli su u crnim odijelima. Marcie i elegantna

sredovječna žena pomoćnika povjerenika slijedile su ih u crnini. Brzo su otišli do ulaza crkve, zastali da porazgovaraju sa Simonom i Gilesom i da zagrle

Davida, koji se činio ranjivim, unatoč tome što je bio viši i od Gilesa i od svog oca.

Posljednji ožalošćeni koji su došli bili su Andreina majka, Linda i postarija

dama s ovješenim kapcima. Jedna limuzina zaustavila se uz pločnik, a onda je Linda žurno izašla, obišla vozilo do suprotnih vrata i pomogla Diani da izađe. I ona i stara žena, čije ime Erika još uvijek nije znala, bile su bolno

mršave, dotjerane i elegantne u crnom. Linda je nosila bezobličnu i široku crnu haljinu, tamnu vunenu jaknu i upadljivi drveni križ oko vrata.

Sivosmeđa kosa bila joj je uredno počešljana, ali izgledala je kao da joj je netko stavio zdjelu na glavu i odrezao kosu oko rubova. Na licu nije imala šminke, a čak i na hladnoći izgledala je kao da se znoji. Fotografi su pokazali veliki

interes za njih i stali škljocati fotoaparatima. Diana i stara žena spustile su glave, ali Linda je prkosno gledala u objektive. Erika je pričekala još nekoliko

minuta, a kad joj se učinilo da su i posljednji prisutni ušli. prešla je cestu i ušuljala se u crkvu.

Sjela je u stražnji red prepune crkve. Na postolju ispred oltara stajao je prekrasni i ukrašeni drveni lijes, prekriven grančicama bijelog cvijeća. Obitelj Douglas-Brown sjedila je u prvom redu, a kad su crkvene orgulje utihnule,

Erika je primijetila da se Diana grozničavo osvrće dok se crkva utišala. Župnik, odjeven u urednu bijelu halju, došao je naprijed i činilo se kako čeka

signal za prikladni početak. Međutim, Simon je odmahnuo glavom. Zatim se nagnuo pod obod Dianina velika šešira i razgovarao. Linda se nagnula na drugoj strani i uključila u raspravu. Erika je shvatila o čemu razgovaraju.

Davida nije bilo u redu. Zatim je Linda ustala i pred očima cijele crkve nazvala nekoga svojim mobitelom. Župnik je sada, prilično nezgodno, čekao pokraj

oltara. Linda je rekla nekoliko riječi prije no što su je prekinuli. Opet je nazvala broj i pružila mobitel ocu.

»Linda... Linda«, rekao je Simon, pozivajući je k sebi. Linda je uzdahnula i

ostala na mjestu, a onda je popustila i prišla. Njezin otac uzeo je mobitel i razgovor je postao nekako neprimjeren. Erika nije mogla razabrati što govori, ali njegov je bijesni ton odzvanjao crkvom. Pastva se počela nelagodno

169

meškoljiti. Prizor je sada bio u kontrastu s ulaštenim i cvijećem prekrivenim lijesom. Mrmljanje Simonova glasa naglo je prestalo, pa se Erika pomakla na

klupi da vidi što se događa.

U tom je trenutku, čak i sa svog sjedala pokraj vrata, čula slab zvuk pozivne melodije mobitela. Simon je ustao i otišao do bočnog zida crkve, uzevši

i mobitel. Erika je ustala i iskrala se iz crkve.

Okolica je bila puna kuća i dućana, a tu su i prednje dvorište te uska

popločena staza uz jedan bok crkve, koja se prostirala uz visok zid. David je stajao pokraj zida s neupaljenom cigaretom u ustima. Gurnuo je mobitel u jaknu odijela.

Erika mu je prišla. »Trebate vatre?« upitala ga je, izvlačeći cigarete i upaljač.

Na trenutak se zagledao u nju, a onda se sagnuo prema upaljaču, zaštitio

plamen dlanovima i stao snažno uvlačiti dok se vrh cigarete nije zažario.

»Zašto niste na misi?« upitala ga je Erika.

»Sve je to sranje.... Moji su roditelji organizirali pretencioznu svečanost koja nema nikakve veze sa stvarnom Andreom. Andrea je bila drolja, glasna i neprofinjena, a imala je koncentraciju insekta. Ali bila je jako dobra osoba i

zabavna kao društvo. Premda mrzim tu frazu; ona bi ozarila svaku sobu u koju bi ušla. To se često kaže, ali za nju je bilo istina. Bože, zašto je to morala biti Andrea, a ne Lin...« Zašutio je, dok mu se na licu pojavio posramljen izraz.

»Linda?«

»Ne, nisam to mislio. Premda vjerujem kako Linda tako očajnički želi

pažnju da bi bila oduševljena čak i vlastitim brutalnim ubojstvom. Bio bi to zanimljiviji podatak za njezinu stranicu na Facebooku nego: >Radim u cvjećarnici i volim mačke...<« David je počeo plakati. »Sranje, sranje, zakleo

sam se da neću«, rekao je izvlačeći paketić papirnatih maramica iz džepa.

»Gledajte... Požalit ćete ako ne odete unutra. Vjerujte mi, treba vam taj

završetak. Znam, to je još jedna fraza koja se pretjerano upotrebljava.«

David je obrisao nos i izvukao još jednu maramicu.

»Zašto ste vi došli?« upitao ju je.

»Došla sam iskazati poštovanje.«

»Znate, moji vas roditelji krive zbog medijskog praćenja Andreina ubojstva.«

»A što vi mislite?«

»Ja mislim kako Andrea nikad nije skrivala da voli muškarce i seks.«

»Što je s Gilesom?«

»On je želio ženu kojom će se moći hvaliti. Lijepu ženu s pedigreom da mu popravi gene. U njegovoj se porodici vjenčalo previše rođaka. Zacijelo ste primijetili da pomalo podsjeća na cirkusanta.«

»Na cirkusanta?«

»Na nekoga iz putujućeg cirkusa.«

170

»Točno.«

»Oprostite, baš sam svinja.«

»Imate pravo biti svinja, pogotovo danas«, odvratila je Erika.

»Da, a uhvatili ste i ubojicu. Marca Frosta.«

Erika je povukla dim.

»Vi ne vjerujete da je on ubojica, zar ne?«

»Kako vam se drži mama?« upitala je Erika.

»Ako želite promijeniti temu, izaberite neko manje glupo pitanje«, odvratio je David povlačeći dim cigarete. »Iako ni izdaleka ne izgledate glupo.«

»U redu«, rekla je Erika te izvukla kopiju fotografije Andree u baru s

tamnokosim muškarcem. »Jeste li ikad vidjeli ovog čovjeka?-

»Dobar pokušaj promjene teme«, odvratio je David.

»Molim vas, ovo je važno«, rekla je Erika i pogledala ga u lice. Uzeo je

fotografiju i ugrizao usnu.

»Nisam.«

»Sigurni ste?«

»Da.«

»Znate... i Linda je bila ondje te večeri.«

»Pa, ja nisam.«

»Da čovjek ne povjeruje!« Erika se okrenula i ugledala Simona kako im prilazi dvorištem. Lagano je odmahivao glavom, a smeđe oči sijevale su mu od

bijesa. Diana ga je slijedila na visokim potpeticama, a njezin šešir i sunčane naočale skrivali su osjećaje.

»Zar nemate nikakvog poštovanja?« upitao je prišavši Eriki i unijevši joj se u lice. Ona se nije dala uplašiti i uzvratila mu je pogled.

»Davide, zašto si izašao?« upitala je Diana napuklim glasom kad je došla

do njih.

»Pitala sam Davida je li vidio ovog čovjeka, čovjeka za kojeg vjerujem...«

počela je Erika. Simon je zgrabio fotografiju, zgužvao je u lopticu i bacio na tlo, a onda je zgrabio Eriku za ruku i počeo je vući dvorištem.

»Dozlogrdilo mi je da gurate nos u moje jebene poslove«, viknuo je. Erika

se pokušala osloboditi iz njegova stiska, ali on ju je čvrsto držao i nastavio vući prema cesti.

»Radim to za vas i za Andreu«, rekla je Erika.

»Ne. Radite to da poboljšate svoju jadnu i malu karijeru. Ako vas opet zateknem u blizini svoje obitelji, zatražit ću sudsku zabranu prilaženja. Moj

odvjetnik kaže da imam osnovu za takav zahtjev!«

Stigli su do rubnika upravo u trenutku kad je cestom prolazio jedan taksi. Simon je podigao ruku, a taksi je naglo stao ispred njih. Grubo je otvorio vrata

171

i gurnuo Eriku unutra, usput udarivši njezinom glavom o metalni rub.

»Odvedite ovu pičku odavde«, procijedio je vozaču kroz prozor i bacio na

sjedalo novčanicu od pedeset funti.

Erika je buljila u njega kroz vrata. Smeđe oči bile su mu pune bijesa.

»Jeste li dobro, dušo?« upitao je taksist gledajući je u retrovizoru.

»Da, samo krenite«, odgovorila je.

Taksi se uključio u promet, a Erika je promatrala Simona Douglas-Browna

kako bijesno gleda za njom. David se polako vraćao prema vratima crkve, dok ga je majka držala pod rukom.

Erika je protrljala ruku preko kožnate jakne, osjećajući bol od čvrstine

Simonova stiska.

172

46.

Nekoliko sati kasnije, Erika je stigla u krematorij Brockley, koji se nalazio u maloj stambenoj ulici nedaleko od njezina stana, odmaknut od glavne ceste.

Krenula je vijugavim prilazom okruženim visokim zimzelenim drvećem, a zatim je ugledala narednika Woolfa kako stoji pred dvokrilnim staklenim vratima krematorija u odijelu koje mu nije baš pristajalo. Četvrtasti obrazi bili

su mu crveni od zime.

»Hvala što ste došli, šefice«, rekao joj je.

»To je dobra ideja«, odvratila je. Uhvatila ga je pod ruku, pa su ušli.

Kapelica je bila ugodna, premda pomalo bezlična. Mekane crvene zavjese i sag bili su izblijedjeli, a redovi drvenih klupa pomalo dotrajali.

U prednjem dijelu nalazio se mali krhki lijes smješten na sanduk s drvenim oplatama, ali one su zapravo bile, kad se pažljivije pogleda pokretna traka.

U prvom redu sjedila je jedna sredovječna socijalna radnica indijskog

podrijetla s troje Ivyne unučadi. Bili su dotjerani — dvije djevojčice nosile su jednake plave haljine, a mali dječak preveliko odijelo. Mrko su pogledali Eriku i Woolfa, s istim onim nepovjerenjem koje su pokazivali i ostatku svijeta. Još

tri ožalošćene osobe sjele su u stražnji dio: debela žena koju je Erika vidjela s Ivy u baru i mršava žena gruba lica koja je imala sedam centimetara dugi crni

izrast u plavoj kosi. Iza njih sjeo je vlasnik Crowna s uredno počešljanom crvenkastoplavom kosom, jednako krupan i impresivan u elegantnom odijelu.

Kimnuo je Eriki kad su sjeli blizu vrata.

Tada je svećenik ustao i održao dosadan, bezličan govor pun poštovanja, nazivajući Ivy cijelo vrijeme Ivy Norton. Kad je pozvao prisutne da se pomole,

Erika je s iznenađenjem shvatila da Woolf ustaje i gura se pokraj nje. Otišao je do propovjedaonice i stavio na nos naočale za čitanje. Duboko je udahnuo i počeo:

»Kad umrem, pusti me da odem,

Ne daj da te shrva prevelika sjeta,

Obrisi suze i sjeti se s vedrinom

Svih naših divnih zajedničkih ljeta.

Ljubav mi je tvoja značila mnogo,

Donijela mi radost i mnogo sreće.

Hvala ti na svemu što si mi dao,

Ali sada moja duša drugim putem kreće.

173

Zato, ako moraš, tuguj za mnom malo,

A onda svoju tugu pretvori u vjeru

Da rastanak naš trajat će kratko,

Sjećanja na me nek ' te vode u tom smjeru.

A ako se ikad nađeš u tuzi i samoći,

Reci moje ime i ja ću odmah doći.

Neka moja ljubav podari ti snagu

Nosi je u srcu, čistu i blagu.

I ne daj da te strah od smrti muči

Jer smrt će značiti da se vraćaš kući.«

Kad je Woolf završio, Eriki su oči bile pune suza i gotovo ju je obuzeo bijes. Čitanje je bilo dirljiva i prekrasna ideja, ali očekivala je da Woolf sjedi kroz taj

tužan i neizbježan pogreb. Njegovo čitanje duboko ju je dirnulo i odvelo je na mjesto na koje nije željela otići. Kad se Woolf vratio, vidio je da Erika plače — nezgrapno joj je kimnuo i krenuo prema vratima. Zatim je zasvirala glazba, a

Ivyn se lijes zakotrljao prema zavjesi koja se otvorila i zatvorila sa zujanjem.

Kad je Erika izašla, Woolf je čekao pokraj posloženih praznih gredica za cvijeće pred glavnim ulazom.

»Sve u redu, šefice?«

»Da, dobro sam. Pjesma je bila prekrasna.«

»Upravo sam je pronašao na internetu. To je pjesma anonimnog autora, a

zove se Onima koje volim i onima koji vole mene. Mislio sam da Ivy zaslužuje nešto na rastanku«, rekao je s nelagodom.

»Hoćete li doći na bdjenje?« upitao ih je neki glas. Okrenuli su se i ugledali

vlasnika Crowna.

»Održat će se i bdjenje?« upitala je Erika.

»Pa, popit ćemo nekoliko pića. Ivy je bila stalna mušterija.«

Erikin pogled privukle su dvije žene, debela i mršava. Pušile su, stojeći pod drvetom u malom memorijalnom vrtu.

»Pričekajte, vraćam se odmah«, rekla je. Požurila je do njih, izvlačeći iz torbice fotografiju Andree i tamnokosog muškarca.

»Kako te nije stid«, rekla je debela žena kad je Erika došla do njih.

»Moram vas nešto pitati«, počela je Erika, ali žena je zabacila glavu i pljunula joj u lice.

174

»Kako te nije stid sjediti ondje i roniti krokodilske suze kad si ti ubila Ivy, kujo!«

Zatim je bijesno otišla, ostavljajući zapuštenu plavušu da bulji u Erikino šokirano lice.

»Da. I ne znamo ništa«, rekla je plavuša, pogledavši fotografiju prije no što

je krenula za svojom debelom prijateljicom. Erika je prekopala torbicu, našla papirnatu maramicu i obrisala lice.

* * *

Kad se vratila, vidjela je da je Woolf otišao, ali vlasnik Crowna čekao je na razgovor.

»Vaš je prijatelj dobio poziv i morao je otići«, rekao je. »Jeste li za piće?«

»Doista želite da dođem u vaš bar nakon onoga što se dogodilo prošli put?«

»Oh, ne znam. Čini se da me privlače naporne plavuše.« Nacerio se i

slegnuo ramenima. »Hajde, dugujete mi. Izvukao sam vas iz nevolje.«

»Premda poziv na bdjenje zvuči primamljivo... oprostite, ali moram ići.«

»Kako hoćete«, rekao je. »Znači, tražite tog tipa? Georgea Mitchella?«

Erika se naglo zaustavila. »Što?«

»Ta slika«, rekao je. »Što je George sada učinio?«

»Poznajete ovog čovjeka?«

Nasmijao se. »Znam za njega. Premda ga i ne bih smatrao prijateljem.«

Erika je podigla fotografiju. »Ovaj se čovjek zove George Mitchell?«

»Da. A sada me počinjete zabrinjavati. On nije netko s kim biste se željeli zajebavati. Ovo mi se neće osvetiti, ha?«

»Ne. Znate li gdje živi?«

»Ne znam, i to je sve što ću reći. Ne znam ništa drugo. Nikad nisam razgovarao s vama, u redu? Ovo mislim ozbiljno.«

»Da, u redu«, odgovorila je Erika. Vlasnik je posve zaboravio poziv na piće. Gledala ga je kako napušta krematorij, ulazi u auto i odlazi, a onda se

okrenula prema niskoj zgradi s besprijekorno uređenim dvorištem. Crni dim dizao se iz dugog i visokog dimnjaka.

»Hajde, Ivy. Sada možeš poletjeti«, uzbuđeno je rekla Erika. »Mislim da sam

upravo pronašla gada koji ti je ovo učinio.«

175

47.

Bilo je malo poslije deset navečer, a Erika je ostavila nekoliko poruka Mossovoj, Petersonu i Craneu, pa čak i Woolfu. Nitko nije bio dostupan kad

je nazvala Lewisham Row i stoga im je ostavila poruke na mobitelima.

Nije imala pojma jesu li još uvijek na poslu, ali pretpostavila je da oni, za razliku od nje, imaju društveni život izvan policije. Kad se vratila s pogreba,

otišla je u kavanu i potražila Georgea Mitchella na internetu. Ništa nije saznala o tipu kojeg je željela naći.

Otišla je do hladnjaka natočiti čašu vina, ali je ustanovila da je boca

prazna. Iznenada je osjetila umor, a trebao joj je i san.

Ugasila je svjetlo i otišla u kupaonicu da se dugo istušira pod vrućim

tušem. Kad je izašla iz tuš-kade, naživcirala ju je kombinacija hladnog zraka i pare. Nedostajala joj je luksuzna kupaonica iz njezine kuće, koja je sada bila iznajmljena, a nedostajala joj je i kuća općenito. Namještaj, stari krevet, vrt.

Opipala je ispušni ventilator još jedanput, a onda je protrljala ogledalo, obrisavši zamagljeno staklo. Ako joj se nitko ne javi do jutra, odlučila je da će posjetiti postaju Lewisham Row.

Kad je legla u krevet, ponovno je pokušala nazvati Petersona, a onda i Mossovu. Ostavila je poruke za oboje, ponavljajući da zna ime muškarca s

fotografije. Zatim je, s osjećajem frustracije i bijesa, ugasila svjetlo.

* * *

Malo prije ponoći, Erika je nemirno spavala. Putnici iz posljednjeg vlaka

prolazili su pokraj zgrade, a onda je cesta utonula u tišinu. Blaga svjetlost uličnih svjetiljki ulazila je u dnevnu sobu, padajući na stražnji zid kupaonice. Erika se okrenula u snu i pomaknula glavu na jastuku. Nije čula zvuk

ventilatora u kupaonici kad je iskočio iz postolja, zanjihao se s jedne na drugu stranu i zagrebao o zid.

Erika se iznenada probudila iz sna bez snova. Bio je mrak, a njezin je sat pokraj kreveta crveno pokazivao ponoć i 13 minuta. Pomaknula je jastuk i

okrenula se, spremna za spavanje, kad je začula jedva čujnu škripu. Zadržala je dah. Opet je začula škripu. Prošlo je nekoliko sekundi, a onda je začula i šuštanje papira u dnevnoj sobi, kao i vrlo tiho otvaranje ladice. Pogled joj je

jurnuo spavaćom sobom u potrazi za oružjem, za nečim čime bi se mogla braniti.

Nije bilo ničega. Zatim je spazila svjetiljku pokraj kreveta. Bila je napravljena od metala, teška poput malog svijećnjaka. Vrlo polako i tiho, ne

176

skidajući pogled s vrata, nagnula se preko ruba kreveta i izvukla utikač. Zadržavajući dah, omotala je žicu oko baze svjetiljke i začula slabu škripu

pred vratima spavaće sobe.

Stežući svjetiljku u ruci, polako je ustala iz kreveta. Začula je škripu i dalje niz hodnik, kako odlazi sve od vrata. Zastala je i osluhnula. Tišina. Erika je

polako otišla do mjesta gdje joj se mobitel punio na podu uza zid i uključila ga, žaleći što nema fiksni telefon. Opet nešto škripi. Ovoga puta, buka je

dolazila s mjesta pred kupaonicom. Jednim je dijelom samo htjela da provalnik shvati kako nema što vrijedno uzeti, pa da zatim ode. Dok se Erika šuljala prema vratima, trudeći se bose noge nježno spuštati na drveni pod,

njezin je mobitel odsvirao pozivnu melodiju. Odjeknula je u tišini.

Sranje, kakva idiotska pogreška. Srce joj je počelo divlje lupati. Nastala je

tišina, a onda je začula korake kako se približavaju spavaćoj sobi. Sada su to bili teški koraci, samopouzdani, bez šuljanja i straha da će ih čuti.

Sve se dogodilo u sekundi: vrata su se s treskom otvorila, a lik, odjeven u

crno od glave do pete, nasrnuo je na nju i uhvatio je za vrat rukom u crnoj kožnatoj rukavici. Oči neznanca zaiskrile su kroz pletenu fantomku. Erika je bila šokirana snagom ruke i osjetila je da joj se grlo i dušnik lome. Pokušala

je dohvatiti svjetiljku, ali ispala joj je iz ruke i završila na krevetu. Lik je Eriku pritisuo uz krevet, cijelo joj vrijeme stežući grlo.

Erika je zamahnula nogom, ali on se vješto izmaknuo ustranu i pritisnula joj kukom obje noge uz krevet. Ispružila je ruke pokušavajući dohvatiti fantomku, ali on joj je oštrim laktima grubo pritisnuo nadlaktice.

Ruke su joj se stegnule oko vrata. Nije mogla ni disati ni išta učiniti. Osjetila je kako joj pljuvačka iz otvorenih usta teče niz bradu. Krv kao da joj

je bila zarobljena u glavi, a ruke su je nastavljale stezati takvom silinom da je pomislila kako će joj glava eksplodirati prije no što se uguši. Lik je bio tako tih. Disao je ujednačeno, a ruke su mu drhtale od napora da zadrži stisak.

Bol je postala nepodnošljiva, palčevi su se stezali i lomili joj dušnik. Ugledala je crne mrlje pred očima. Širile su se i rasle.

A onda je začula zvono na vratima. Stisak na njezinu grlu pojačao se, a vid

joj se počeo gasiti. Opet se začulo zvono, ovoga puta dulje, a onda i lupanje na vrata te glas Mossove.

»Jeste li kod kuće, šefice? Žao mi je što dolazim ovako kasno, ali moramo razgovarati...«

Znala je da će umrijeti. Bila je svladana. Ispružila je prste i osjetila

svjetiljku na krevetu pokraj sebe. Vid joj je preplavila tama. Skupila je svu preostalu snagu i prstima gurnula svjetiljku. Svjetiljka je kliznula s kreveta i s treskom pala na pod. Žarulja se razbila.

»Šefice?« rekla je Mossova lupajući na vrata. »Šefice? Što se događa? Razvalit ću vrata!«

Stisak na Erikinu vratu iznenada je popustio, a onda je lik pobjegao iz spavaće sobe.

Erika je ležala i pokušavala uvući zrak kroz ozlijeđeno grlo u pluća. Začula

177

se buka kad je Mossova pokušala razvaliti vrata. Erika je dahnula jedanput, dvaput, uspjela uvući zrak, a kad je malo kisika dospjelo do ostatka njezina

tijela, vid joj se vratio. Nadljudskom voljom otpuzala je do ruba kreveta i tresnula na drveni pod, osjećajući kako joj se krhotine razbijene žarulje zabijaju u podlakticu.

Četveronoške je krenula prema vratima, ne mareći je li napadač još uvijek blizu.

Tada se začuo i glasniji tresak — Mossova je ramenom udarila o vrata. U trećem pokušaju vrata su popustila s lomljavom.

»Isuse, šefice!« povikala je Mossova te pritrčala Eriki, koja je ležala na podu

sopćući i držeći se za vrat. Krv iz posjekotine tekla joj je niz ruku, a bila joj je razmazana na bradi i vratu. Lice joj je bilo sivo. Posrnula je na pragu kuće.

»Sranje, šefice, što se dogodilo?«

»Krv... samo moja ruka«, procijedila je Erika. »Netko je bio... ovdje...«

178

48.

Mossova nije gubila vrijeme. Pozvala je pojačanje, pa je u roku od nekoliko minuta Erikin stan bio pun policije. Zatim je stigla ekipa za očevid i uzela joj

bris s noktiju i vrata, a onda su rekli da joj moraju skinuti svu odjeću.

Starija gospođa iz susjednog stana u prvi se mah kolebala da otvori vrata Mossovoj, ali kad je vidjela policiju, ambulantu i forenzičare kako hitaju gore-

dolje stubištem, promijenila je stav i pustila ih da uđu.

Erika je nosila bijeli zaštitni kombinezon — sve u njezinu stanu bilo je dokazni materijal. Medicinski tehničari ušli su i povili joj ruku dok je sjedila

na maloj sofi u prednjoj sobi stare gospođe. Dvije male australske papige skakutale su i kljucale u krletci visoko na zidu.

»Oh, Bože, biste li željeli šalicu čaja?« upitala je žena Eriku dok su je pregledavali medicinski tehničari.

»Mislim da čaj nije dobra ideja«, odvratio je jedan.

Erika je načas ugledala svoj odraz u ogledalu s pozlaćenim okvirom iznad kamina, koje je bilo nagnuto i odražavalo cijelu dnevnu sobu. Grlo i vrat bili su joj natučeni, posuti upaljenim i crvenim masnicama, a bjeloočnice su joj

bile ružičaste i vlažne. U kutu njezinog lijevog oka pojavila se crvena mrlja.

»Pukla vam je mala kapilara u lijevom oku«, potvrdio je medicinski tehničar

osvjetljavajući joj oči uskom svjetiljkom. »Možete li širom otvoriti usta? Zaboljet će vas, ali otvorite ih koliko god možete, molim.«

Erika je bolno progutala i otvorila usta.

Medicinski tehničar uperio joj je svjetiljku u grlo. »U redu, to je dobro. A sada, možete li zadržati otvorena usta i udahnuti...«

Erika je pokušala, ali počela se gušiti.

»U redu, samo polako... Ne vidim naznaka frakture larinksa ili edem u gornjem dijelu dušnika.«

»To je dobro, ne?« upitala je Mossova pojavivši se na vratima. Medicinski je tehničar kimnuo.

»Što kažete na jedno lijepo i hladno piće? Imam nešto likera od ribiza u

hladnjaku«, predložila je stara žena stojeći pokraj njih u dugom kućnom haljetku, s urednim nizom viklera ispod mrežice za kosu.

»Samo malo obične vode«, rekla je medicinska tehničarka. »Jeste li još gdje ozlijeđeni? Osim na ruci?« dodala je okrećući se opet Eriki. Erika je odmahnula glavom i zatreptala.

»Zasad ostanite ovdje, šefice«, rekla je Mossova odlazeći. »Ja ću razgovarati s ekipom u vašem stanu.«

179

»Pričekat ćemo vas dolje«, rekla je medicinska tehničarka zalijepivši joj flaster na posjekotinu. »Moramo zašiti tu ruku.« Erika je kimnula, a onda su

medicinski tehničari zatvorili torbu za prvu pomoć i otišli. Stara žena vratila se s malom čašom vode. Erika ju je zahvalno uzela i oprezno srknula, a onda je počela kašljati i gušiti se. Stara joj je žena hitro donijela maramicu.

»Pokušajte ponovno, dušo, malim gutljajima«, rekla je držeći maramicu pod Erikinom bradom. Erika je uspjela popiti malo vode, ali grlo ju je zapeklo.

»Kakvo susjedstvo!« nastavila je žena. »Kad sam se doselila ovamo 1957. godine, svi smo se međusobno poznavali. Mogli ste ostaviti otvorena vrata, imali smo pravu zajednicu. Ali danas... Ne prođe ni tjedan dana, a da ne dođe

do neke pljačke ili provale... Možete vidjeti da imam rešetke na prozorima, pa i osobni alarm.«

Potapšala je malu crvenu napravu koja joj je visjela oko vrata. Tada se

začulo kucanje na ulaznim vratima. Žena je ustala i brzo se vratila.

»Tu je jedan visoki crni momak koji kaže da je policijski službenik«, rekla

je oprezno ulazeći u sobu s Petersonom.

»Isuse, šefice!« rekao je Peterson.

Erika se slabašno osmjehnula.

»Vi ste mu šefica?« upitala ju je žena, a Erika je slegnula ramenima i kimnula.

»Vi ste policajka?«

»Ona je viša inspektorica«, odgovorio je Peterson. »Poslali smo hrpu policajca da se raspitaju kod susjeda, ali ništa... Onaj koji vas je napao —

uspio je pobjeći.«

»Moj Bože! Kad čovjek samo pomisli da se to dogodilo višoj inspektorici! Što je onda s nama ostalima? Taj se provalnik očito ničega ne boji. Što ste vi?«

upitala je stara žena Petersona.

»Ja sam policajac.«

»Znam, dušo, ali koji čin imate?«

»Inspektor«, odgovorio je Peterson.

»Znate li na koga me podsjećate?« upitala ga je žena. »Kako se zove ona

televizijska serija o crnom policajcu?«

»Luther«, odgovorio je Peterson, s mukom prikrivajući nervozu.

»Oh, da, Luther. On je vrlo dobar. Je li vam tko već rekao da pomalo podsjećate na njega?«

Unatoč svemu što se dogodilo, Erika se nasmiješila.

»Obično mi to kažu ljudi poput vas«, odgovorio je Peterson.

»Oh, hvala«, rekla je stara žena ne shvaćajući što je htio reći. »Nastojim

gledati kvalitetne drame na televiziji, a ne one reality stvari... ili kako ih zovu. Koji čin ima taj Luther?«

»Mislim da je on viši inspektor. Čujte...«

180

»Pa, ako on može postati viši inspektori možete i vi«, zaključila je stara žena tapšajući ga po ruci.

»Biste li nas htjeli ispričati na trenutak, gospođo?« zamolio ju je Peterson. Žena je kimnula i izašla iz sobe. Peterson je zakolutao očima. Erika se pokušala nasmiješiti, ali to ju je zaboljelo.

»Isuse, šefice, jako mi je žao.« Peterson je izvukao notes i palcem prelistao do prazne stranice. »Je li išta ukradeno?«

Erika je odmahnula glavom, a onda i slegnula ramenima. Mogla je samo kimati i odmahivati glavom u znak potvrde ili neslaganja. Peterson joj je postavio sva standardna pitanja, ali nije mu mogla dati nikakve informacije

— osim činjenice da je napadač bio visok i jak.

»Kako jadno!« bolno je progutala. »Trebala sam...«

Odglumila je skidanje fantomke.

»Šefice, sve je u redu«, rekao je Peterson. »To naknadno uvijek izgleda jednostavno.« Tada se vratila i Mossova, noseći kućište ispušnog ventilatora.

»Otvorio je prozor kroz ventilacijsku cijev«, rekla je.

»Bio je... ne znam, mislim da je bio muškarac«, procijedila je Erika.

»Šefice, forenzičari će raditi cijelu noć«, rekao je Peterson. »Imate li gdje

prenoćiti?«

»U hotelu«, odgovorila je Erika.

»Ne, šefice, morate prenoćiti kod mene. Imam slobodnu sobu. A i mogu

vam posuditi odjeću.... Izgledate kao da se spremate na izlazak u neki klub u kasnim devedesetima.«

Erika se opet pokušala nasmijati, ali bilo je bolno. Na neki čudni i nastrani način, čak je bila zadovoljna. Pokušao ju je ubiti. Znači da mu je na tragu.

181

49.

Nepoznati napadač brzo je vozio Ulicom Cambrerwell, vrišteći i ludujući, bez imalo brige za brzinu.

Bio sam tako jebeno blizu! TAKO BLIZU!

Nosnice su mu se nadimale, a oči ispunile suzama — djelomice od bijesa, djelomice od boli. Bijeg iz stana inspektorice Foster bio je grozan. Jedva

jedvice se spustio stražnjim dijelom zgrade, a onda je pao na cigleni zid, pa na pločnik. Zatim je otrčao ne obazirući se na bol i izbio na svjetlost ulične svjetiljke. Nastavio je trčati obliven znojem, ne mareći tko ga vidi. Strah i bol

združili su se u završnu navalu luđačke snage.

Inspektorica Foster bila je tako blizu. Već joj se počela gasiti svjetlost u

očima, a onda...

Auto se približio nizu crvenih semaforskih svjetala. Nagazio je na kočnicu, a auto je sa škripom stao i bio prednjim dijelom na pješačkom prijelazu, ispred

bara pri uglu. Tada je iz bara izašla skupina studenata i okružila auto, smijući se i upirući prstom u njega.

Sranje, još uvijek nosim fantomku.

Neki su studenti u prolazu počeli lupati po stražnjem dijelu auta, a nekoliko je studentica pogledalo kroz vjetrobran hodajući ispred vozila.

Smiri se, skini fantomku, ponašaj se poput njih — kao glupi student.

Strgnuo je fantomku s glave i počeo se šašavo kreveljiti studenticama kroz

staklo. Ludilo je zasigurno zračilo iza takvog ponašanja — djevojke su vrisnule i povukle se, a jedan se tip nagnuo i povratio pokraj prozora.

Zatim su se semaforska svjetla promijenila u zeleno, pa je nagazio gas i uz

škripu guma jurnuo prema Ovalu i mostu Blackfriars.

Ništa nije vidjela, to nije mogla napraviti. Lice mi je bilo pokriveno.

Lice mi je bilo pokriveno.

Strah je ustupio mjesto bijesu.

Uskratila mi je ubojstvo.

182

50.

Mossova je odvela Eriku u bolnicu u Lewishamu, gdje su joj napravili rendgensku sliku grla i sašili posjekotinu na ruci s dvanaest šavova. Rekli su

joj da se odmara tjedan dana — a što je još važnije, neka i ne govori.

Mossova ih je dovezla kući nakon četiri sata. Adrenalin koji je bio preplavio Erikino tijelo u međuvremenu se povukao, pa ju je obuzeo snažan umor.

Tresla se dok je slijedila Mossovu kroz mala dvorišna vrata elegantne kuće u nizu Ladywella. Vrata im je otvorila zgodna plavokosa žena s malim tamnokosim dječakom u plavoj pidžami što ga je imala u naručju.

»Probudio se, pa sam mislila da bi ga ti mogla pozdraviti prije no što ga vratim u krevet«, rekla je Mossovoj.

»Oprosti, zakasnila sam na vrijeme za spavanje«, odvratila je Mossova kad su ušle, a onda je uzela dječaka u ruke i dala mu veliki poljubac u obraz. Dječak se nasmiješio, sramežljivo trljajući oči.

»Ovo je moja žena Celia i naš sin Jacob«, rekla je Mossova kad su ušle u topao hodnik.

»Zdravo, Erika«, rekla je Celia ne znajući kako da se odnosi prema prizoru

Erikina ozlijeđena vrata, tamnoljubičastih očiju i zaštitnom odijelu s mjesta zločina.

»Jesi li ti žena iz svemira?« upitao ju je Jacob ozbiljna lica. Erikino lice ozario je slabašan osmijeh, a onda su se svi nasmijali. To je probilo led.

»Nisam...« započela je Erika.

»Da, u svemiru nema kriminalaca. Kladim se da je ondje vrlo mirno«, rekla je Celia. »Samo ću staviti ovog mališana u krevet. Erika, molim vas, osjećajte

se kao kod kuće. Želite li se istuširati?«

Erika je kimnula.

»Kate, daj Eriki jedan od ručnika iz otvorenog ormarića, a ja ću staviti

Jacoba u krevet. Reci laku noć, Jacobe.«

»Laku noć, Jacobe«, odvratio je dječak sa smiješkom.

»Raspremila sam krevet u onoj praznoj sobi i stavila u nju malu grijalicu«,

dodala je Celia.

Mossova je poljubila Celiju i Jacoba, a oni su izašli iz sobe.

»Lijepa obitelj«, rekla je Erika hripljući i sjedajući na rub sofe. Nije znala što bi sa sobom.

»Liječnik vam je rekao da ne govorite, šefice... Hvala, vrlo sam sretna. Jacob

je došao prije nekoliko godina. Celia ga je rodila. Ja bih voljela imati curicu. Uvijek smo govorile da ćemo imati i dečka i curicu. Samo što... posao smeta.«

183

Erika je nešto promumljala.

»Što ste rekli?«

Erika je frustrirano odmahnula glavom i nastavila: »Nemojte predugo odgađati... djecu.«

Mossova je mudro kimnula, a onda je otišla u kuhinju i vratila se s dvije

čaše soka od naranče. U Erikinu čašu stavila je slamčicu.

»Čini se da bi vam prijao i šećer.«

Neko su vrijeme pijuckale.

»Rekla sam jednom od dežurnih policajaca neka provjeri ime Georgea Mitchella u bazi podataka. Ništa.«

Erika je progutala i zavrtjela glavom.

»Šefice, netko vas je upravo pokušao ubiti. Mislite li da je to povezano sa slučajem?«

Erika je osjetila da je na izmaku snaga. Nije znala je li to zbog šoka ili iscrpljenosti, ali to joj nije bilo ni važno. Samo je željela spavati. Kimnula je.

»Tuš?« upitala je, zamijetivši svoje zaštitno odijelo.

»Naravno, šefice«, odvratila je Mossova te zabrinuto i pomalo sažalno pogledala Eriku.

Erika je dugo ostala pod tušem, držeći povijenu ruku izvan dosega mlaza kako ju ne bi namočila. Udisala je paru pokušavajući odagnati groznu bol u grlu.

Zatim je navukla pidžamu koju joj je Mossova posudila i pogledala se u ogledalu u kupaonici. Očne jabučice bile su joj iskolačene i crvene, a grlo joj

je u međuvremenu tako nateklo da je izgledala kao žaba. Otvorila je ormarić s lijekovima, ali u njemu su bile samo tablete protiv bolova i upala. Erika se nadala da će naći neke tablete za smirenje ili za spavanje. Oprezno je stavila

tabletu protiv upale u usta i osjetila gotovo nepodnošljivu bol kad ju je progutala.

Izašla je iz kupaonice, a stan je bio mračan i tih, osim malog noćnog svjetla u hodniku. Na putu u slobodnu sobu zastala je pred vratima Jacobove sobe. Vrata su bila odškrinuta, a on je čvrsto spavao, pokriven plavom dekom. Iznad

glave vrtio mu se viseći ukras, a njegovo blago svjetlo klizilo je zidovima te ispuštalo zvukove uspavanke.

Mossova je većinu dana provodila stavljajući život na kocku, krećući se

među luđacima s noževima i pištoljima, tipovima željnim osvete i punim mržnje. Jacob je spavao, dok su mu se prsa polako dizala i spuštala. Njegov

svijet bile su dvije mame, igračke i viseći ukras koji se polako vrti iznad glave, dok se umirujuća melodija polako utišava. Erika se prvi put zapitala vrijedi li njezin posao svih muka. Čovjek uhvati jednog kriminalca, a deset novih

zauzme njegovo mjesto.

Kad je ušla u malu sobu na kraju hodnika, legla je na uski krevet, povukla

deku preko glave i pokušala zaspati. Svaki put kad bi zatvorila oči, ugledala bi figuru neznanca kako se diže iznad nje i istiskuje joj život iz tijela, lica

184

pokrivena fantomkom, tako da su samo dva oka blistala na slaboj svjetlosti.

Zar je to što joj je Mossova pozvonila na vrata točno u onom trenutku bila

sudbina? Zašto je Erika pošteđena? Mark je bio mnogo bolja osoba no što bi ona ikad mogla biti. Da, bio je pažljiv i strpljiv, sjajan policajac. Izborio se za svoje mjesto na ovom svijetu. Učinio je mnogo dobra, a bio je sposoban učiniti

i više.

Zašto je on mrtav, a ona još uvijek živi?

185

51.

Erika je ostala kod Mossove i Celije nekoliko dana. Isprva je bila tako iscrpljena da je mogla samo spavati. Ubrzo su joj bol u grlu i ruci, frustracija

što ne može komunicirati s drugima i klaustrofobija stražnje sobe u sitnom stanu postali problem.

Celia je bila vrlo pažljiva — donosila joj je tople juhe i časopise, a Jacob je

svraćao u njezinu sobu nakon povratka iz škole. Nekoliko je puta donio svoj mali DVD-player, pa su sjedili na krevetu te gledali crtane filmove Malci i Hotel Transilvanija.

Erika je stalno razmišljala o pojedinostima slučaja. Vratila se u vrijeme kad je Andreino tijelo nađeno pod ledom, a onda i do susreta s njezinom

obitelji — Simonom i Dianom, koji su živjeli tako užurbanim životima da su rijetko viđali svoju djecu. Linda i David bili su vrlo različiti ljudi i imali su vrlo različite odnose prema Andrei, a ni jedno nije znalo što im je sestra radila one

večeri kad je nestala. Nisu znali zašto je otišla u onaj oduran i opasan bar u južnom Londonu da se nađe s Georgeom Mitchellom i s još uvijek nepoznatom

plavokosom ženom. A tu je bila i Ivy Norris, koja je te večeri posve slučajno vidjela Andreu i njezine prijatelje. Pa još i šankerica Kristina. Ni jedna od njih nije bila ovdje da ispriča cijelu priču.

A tu su bile i tri mrtve djevojke. Samo radi neke odanosti i osjećaja bliskosti Erika ih nije htjela zvati prostitutkama. Jesu li one povezane s Andreom? Ili

s Ivy? Ili su se samo našle na krivom uličnom uglu u krivo vrijeme? A tu je bio i Marco Frost, na kojeg se inspektor Sparks koncentrirao kao na glavnog osumnjičenika, upotrebljavajući prilično slabašne, ali ipak uvjerljive dokaze

koji su ga povezivali s Andreom.

Pojedinosti slučaja vrtjele su se i isprepletale u Erikinoj glavi poput goleme mreže. Nešto je u svemu tome nedostajalo. Nešto što bi povezalo čovjeka koji

je pokušao ubiti Eriku sa svim drugim ubojstvima.

Napadač je opet posjetio Eriku u snu, ali dok joj je stezao grlo, uspjela je

ispružiti ruku i strgnuti mu fantomku s glave.

Svaki put ugledala bi drugo lice: lice Georgea Mitchella, Simona Douglas-Browna, Marka, Davida, Gilesa Osbornea — pa čak i Linde. Kad je strgnula

fantomku u posljednjem snu, ugledala je Andreu. Izgledala je točno onako kako je izgledala mrtva — s izbuljenim očima, ružnim zubima, dugom, tamnom i mokrom kosom, punom lišća.

Dani su prolazili, a Erika nije čula ništa od Marsha. Mossova je bila zaposlena svjedočenjima na sudskim procesima i drugim slučajevima, pa je

imala vremena samo za kratke večernje razgovore. Policijska baza podataka nije ništa otkrila o Georgeu Mitchellu, a ni pretraživanje elektroničkih podataka i financijskih baza nije urodilo plodom. Jedinu novost predstavljao

je sitan komad dlake pronađen na Erikinoj spavaćici, koji je možda potjecao

186

od njezina napadača — ali pretraživanje baze DNK opet nije ništa otkrilo.

Četvrtog jutra, grlo joj se počelo oporavljati i bila je u stanju govoriti. Znala

je da se mora suočiti sa situacijom i vratiti u stan. Zahvalila je Celiji i zagrlila malog Jacoba na rastanku. On joj je dao sliku koju je nacrtao, crtež Erike u bijelom skafanderu kako ulazi u leteći tanjur da ode u svemir s grupom

Malaca.

To je oslikavalo i njezine osjećaje.

Dok ju je Mossova vozila natrag u stan, u autu je vladala tišina. Erika je nosila odjeću koju joj je posudila Celia. Mossova ju je pogledala s vozačeva sjedala.

»Šefice, jeste li dobro?«

»Jesam.«

»Što ćete učiniti?«

»Ne znam. Skinut ću policijsku traku i otići u posjet svekru.«

»A što je sa slučajem?«

»Pronađite Georgea Mitchella, Mossova. To je ključ.«

»Ali što je s vama?«

»Što je sa mnom? Ja sam suspendirana. Bilo bi mi najpametnije da

pričekam saslušanje. Mogu se samo nadati kako ću dobiti značku natrag, a da ne izgubim dostojanstvo. Doduše, do dostojanstva mi nije stalo, ali ništa ne mogu bez značke.«

I tada su stigle pred Erikinu zgradu.

»Hvala«, rekla je Erika. »Zahvalna sam vam na svemu.«

»Želite li da uđem?«

»Ne, vratite se na posao.«

»Neću odustati od slučaja, šefice«, obećala joj je Mossova.

»Znam. Ali vi imate obitelj. Učinite ono što morate.«

Kad se Erika vratila u stan, zatekla ga je u kaosu. Sve su površine bile prekrivene crnim magnetskim prahom za pronalaženje otisaka prstiju, a ulazna je vrata još uvijek ukrašavala policijska traka. Otišla je u spavaću sobu

i pogledala krevet. Mogla je vidjeti otisak svog tijela u pokrivaču, a i otisak dugih nogu svog napadača. Tragovi su bili dublji kod koljena, i to od trenutka kad je sjedio na njoj. Povukla je rub pokrivača. Otisak je nestao. Brzo je

spremila putnu torbu i uzela stvari iz kupaonice, primijetivši prah za uzimanje otisaka prstiju na ogledalu, kao i traku koja je prekrivala otvor na mjestu gdje

je bio ispušni ventilator. Izašla je iz zgrade i stala vući svoju putnu torbu na kotačićima prema željezničkoj postaji. Dan je bio hladan i vedar, pa je svratila u kavanu preko puta postaje s namjerom da popije kavu, čak i ako je grlo

bude boljelo.

»Želite li šećer ili ste već dovoljno slatki?« upitao ju je zgodni konobar s

187

osmijehom — imao je piercing na usni.

»Treba mi zaslađivanje«, odgovorila je Erika.

»To se može srediti«, rekao je. Gledala ga je kako radi, a kad joj je dao kavu, ujedno je i namignuo. Erika se nasmiješila i prešla cestu do postaje.

»Dobro jutro«, rekao je prodavač karata otvarajući uređaj za karte pokraj

Erike. »Nadam se da nećete pušiti na mom lijepom kolodvoru.«

»Ne, prestala sam pušiti«, odvratila je Erika. Odabrala je jednosmjernu

kartu do postaje Piccadilly u Manchesteru i gurnula kreditnu karticu.

»To je dobro za vas, dušo«, rekao je prodavač karata zatvarajući uređaj. Nasmiješio se i otišao s perona. Erikina karta naglo je izašla u malu čeličnu

ladicu.

Na peronu nije bilo mnogo ljudi. Izvukla je mobitel i nazvala Edwardov broj.

Javio se nakon nekoliko trenutaka. Glas mu je živnuo kad je shvatio tko ga zove. Erika mu je rekla da ga dolazi vidjeti i dodala: »Nadam se da najava nije prekratka?«

»Ne, uopće nije, dušo. Moram samo raspremiti krevet u slobodnoj sobi«, odgovorio je zadovoljnim glasom. »Zvrcni nas kad budeš blizu... da pristavim čajnik na štednjak.«

»Ostat ću samo nekoliko dana...«

»Možeš ostati koliko god želiš.«

Erika je završila razgovor kad se vlak pojavio pred njom. Popila je kavu do kraja i stala tražiti koš za smeće, a tad joj je zazvonio mobitel.

»Šefice, ja sam«, rekla je Mossova bez daha. »Marco Frost upravo je pušten.«

Vlak je prošao ispod pješačkog mosta i vagoni su sada brzo promicali pokraj nje.

»Pušten?« upitala je Erika. »Zašto?«

»Odvjetnik je radio na Marcovu alibiju. Pronašao je snimke nadzorne kamere iz prodavaonice novina u Micheldeveru.«

Vlak se počeo zaustavljati, pa je Erika već mogla razabrati putnike u vagonima.

»Gdje je Micheldever?« upitala je, osjećajući uzbuđenje u želucu.

»Jedan sat južno od postaje London Bridge«, odgovorila je Mossova. »Marco je u svojem drugom alibiju tvrdio da je onamo otišao 8. siječnja navečer. Kao

što znate, nije bilo dovoljno dokaza da to potvrdi. Micheldever je mala postaja koja nema nadzorne kamere... To je stalna priča u ovom slučaju, nema nadzornih kamera.«

Vlak se zaustavio, a ljudi s perona stali su mu žurno prilaziti.

»Snimka nadzorne kamere pokazuje Marca Frosta kako zastaje ispred prodavaonice u 8:50 navečer. Prodavaonica je trideset pet minuta pješice

udaljena od željezničke postaje, što znači da je stigao oko 8:10 iz London Bridgea.«

188

Vrata vlaka otvorila su se s piskom, a putnici su nahrupili oko Erike.

»Tako da se Marco Frost sada može smjestiti sat i trideset pet minuta od

Londona otprilike u vrijeme kad je Andrea nestala«, nastavila je Mossova. »Prilično je nevjerojatno kako bi se mogao vratiti na postaju da uhvati zadnji večernji vlak za London. I on je slobodan.«

Putnici su već ulazili u vlak. Čuvar je stajao na rubu perona, gledajući kako se sekunde elektronskog sata približavaju trenutku za polazak.

»Naravno, Marsh je u šoku. Tužitelji su se hvalili novinama kako smo uhvatili Andreina ubojicu, a sada mu je slučaj razvalio odvjetnik koji je po službenoj dužnosti nazvao prodavača novina i zamolio ga za kopiju snimke

nadzorne kamere... Jeste li još na liniji, šefice?«

»Da, jesam«, odgovorila je Erika.

Čuvar je puhnuo u zviždaljku. »Odmaknite se ako ne namjeravate ući!«

viknuo je pokazujući Eriki rukom da se povuče iza žute crte. Erika je pogledala unutrašnjost vagona i ugledala slobodno mjesto odmah do vrata. Tada su se

i vrata osvijetlila te ispustila pisak upozorenja.

»Mislila sam da će vas to razveseliti, šefice,« rekla je Mossova.

»I jest, a to znači...«

»Željela sam vas upozoriti jer mislim da će vas Marsh nazvati.«

Vrata vlaka već su se počela zatvarati kad je jedan čovjek u kožnatoj jakni dotrčao stepeništem s mosta za pješake. Došao je na peron i pohitao u vlak

baš kad su se vrata zatvorila oko njega. Vrata su se s piskom otvorila da ga oslobode.

Tada se začuo kratak signal na Erikinu mobitelu. Vidjela je kako na čekanju poziva ima Marsha.

»Upravo me zove.«

Ovo joj je bila posljednja prilika da uđe u vlak i otputuje na sjever. Vrata su se napokon zatvorila. Erika se javila na telefon.

»Inspektorice Foster. Kako ste?« upitao je Marsh neiskrenim i paničnim glasom.

»Znam kako se kokoš osjeća nekoliko sekundi prije smrti«, našalila se.

Vlak je zazujao i krenuo.

»Oprostite što se nisam javio, imao sam...«

»Da, čula sam da ste morali pustiti Marca Frosta.«

»Jeste li voljni doći u postaju?« upitao ju je Marsh. »Moramo razgovarati.«

Erika je zastala i pogledala kako vlak odlazi iza zavoja. »Mogu doći za

petnaest minuta«, odgovorila je. Uhvatila je putnu torbu i pogledala stvaran svijet, kojem se načas htjela pridružiti, a onda je pohitala prema izlazu.

189

52.

Kad je ušla u postaju Lewisham Row, u prostoriji za prijem izbila je tučnjava. Dva tinejdžera tresnula su na betonski pod i počela se kotrljati, bodrena

braćom i sestrama te njihovim jednako mladim majkama. Krupniji dječak uzverao se na manjega i počeo ga udarati u lice, a zubi manjega dječaka zacrvenjeli su se od krvi. Onda se u tučnjavu umiješao Woolf s još nekoliko

uniformiranih policajaca. Erika se provukla kroz gužvu, a Mossova joj je otvorila vrata.

»Sranje, dobro vas je opet vidjeti ovdje«, rekla je kad su krenule hodnikom.

»Samo polako. Pozvana sam na razgovor, nisam vraćena na posao.«

»Pa, Marsh je izvan sebe«, objasnila je Mossova.

»Tako je to kad čovjek dopusti da ti ljudi sa strane vode istragu«, rekla je Erika.

Zatim su stigle pred vrata Marshova ureda. Mossova je pokucala i odmah

su ušle. Marsh je blijeda lica stajao pred računalom, gledajući na BBC-jevoj internetskoj stranici izvanredne vijesti koje su izvještavale da je Marco Frost pušten iz pritvora.

»Hvala, inspektorice Moss. Inspektorice Foster, molim vas, sjednite.«

»Željela bih da inspektorica Moss ostane. Ona je radila na slučaju dok sam

ja...«

»Svjestan sam vaših istraživanja.«

Potom se začulo kucanje na vratima, a onda je u ured provirila Marshova tajnica: »Imam na liniji sir Simona Douglas-Browna. Kaže da je hitno.«

Marsh je provukao prste kroz kratku kosu s izrazom nestrpljenja na licu.

»Ja sam trenutačno na važnom sastanku. Molim vas, prenesite mu to i recite mu da ću ga nazvati čim stignem, hvala.«

»Je li ovo taj važni sastanak?« upitala je Erika. Marsh je obišao radni stol i sjeo, a Erika i Mossova primakle su stolce.

Marsh se pokušao nasmiješiti. »Gledajte, inspektorice Foster... Erika.

Nisam sretan zbog onoga što se dogodilo. Priznajem da smo se možda prema vama ponijeli nepošteno, ali time ću pozabaviti kad dođe vrijeme. Sad smo se iznenada našli usred krize. Pred zidom smo. Trebaju mi sve informacije i

spoznaje koje ste stekli tijekom te... alternativne istrage.«

»Istrage koja će, nadam se, postati glavna istraga?«

»Ja ću prosuditi o tome«, odvratio je Marsh. »Samo mi recite sve što ste doznali.«

»Neću«, odgovorila je Erika.

190

»Nećete?«

»Šefe, spremna sam vam reći sve što znam i iznijeti svoje teorije, ali tek kad

mi vratite značku i ponovo me postavite za glavnog istražitelja u ovoj istrazi.« Erika se zavalila na stolcu i zagledala u Marsha.

»Što vi mislite — tko ste? Dolazite ovamo...« počeo je.

»U redu. Ostavljam vas vašem razgovoru sa sir Simonom. Pozdravite ga u moje ime.« Erika je ustala i krenula prema vratima.

»Ono što tražite gotovo je nemoguće. Ozbiljne optužbe iznesene su protiv vas, inspektorice Foster!«

»Te su optužbe čisto sranje. Pomoćnik povjerenika Oakley maknuo me sa

slučaja po naredbi Simona Douglas-Browna. Mali Matthew Norris već se godinama povlači po domovima za maloljetnike. Napao je nekoliko socijalnih radnika i, ponavljam, u trenutku kad sam ga udarila, njegovi su zubi bili

zarinuti u moju nadlanicu. Pa, ako se cijeli slučaj vrti oko toga, onda u redu, ali time se odričete nekoga tko može uhvatiti ubojicu. Naravno, sve ću to

ponoviti novinarima jer ne mislim otići bez borbe.«

Marsh je provukao prste kroz kosu.

»Gospodine, Marco Frost upravo je našao alibi zbog kojeg svi izgledate kao

gomila šeprtljavih idiota. Zar se inspektor Sparks nije sjetio da obavi nekoliko provjera? Hoću reći, za Boga miloga! Snimke nadzorne kamere iz prodavaonice novina! Da, novinarima namjeravam reći kako je ubojica još

uvijek na slobodi, i to zahvaljujući vama, inspektoru Sparksu i naravno, onom lukavom liscu, pomoćniku povjerenika Oakleyu.«

Marsh je izgledao kao da će eksplodirati. Erika ga je gledala, ne skrećući pogled.

»Vratite me natrag na slučaj, pa ću uhvatiti tog gada«, rekla je.

Marsh je ustao, otišao do prozora i zagledao se u turoban siječanjski krajolik, a onda se okrenuo. »Kvragu. U redu. Ali ste na vrlo kratkoj uzici,

inspektorice Foster. Shvaćate li to?«

Mossova je dobacila Eriki kratak i trijumfalan pogled.

»Shvaćam. Hvala, gospodine.«

Marsh je opet sjeo za stol. »Dobro. Hajde da čujemo. Recite mi što mislite o slučaju.«

»U redu. Obratimo se javnosti. Pripremite novi apel i televizijsku

rekonstrukciju slučaja. Morat ćemo se suočiti s kritikama zbog Marca Frosta, gospodine, stoga morate biti spremni zasipati novine svim stvarima koje

poduzimamo, i sve kako bi se oni koncentrirali na to — a ne na ono što nismo poduzeli.«

Marsh je pogledao Eriku. Ona je nastavila: »Već smo jedanput slavili

uhićenje ubojice. Ne smijemo si to ponovno dopustiti dok ga doista ne uhvatimo. Dakle, usmjerimo interes medija. Stavite Georgea Mitchella u

središte istrage. Preplavite novine fotografijom njega s Andreom... Osim toga, trebat će nam žrtveni jarac. Mediji žele vidjeti da netko plaća zajeb. A ja znam

191

upravo takvu osobu.«

192

53.

Erika je duboko udahnula i otvorila vrata operativne sobe. Inspektor Sparks stajao je na čelu, pokraj bijelih ploča koje su bile potpuno ispražnjene.

Ostatak ekipe potišteno je sjedio u sobi.

Sparks je izgledao bijesno i umorno, njegova duga i tamna kosa bila je začešljana prema čelu, a mrlje masti pojavljivale su se na mjestima gdje mu

je kosa dodirivala ovratnik. »Razgovarat ću sa svakim od vas pojedinačno i postavljat ću vam teška pitanja. Vratit ćemo se na početak i otkriti tko je točno propustio osnovni jebeni vremenski slijed putovanja Marca Frosta od trenutka

kad je ušao u vlak na London Bridgeu...«

Sparks je zašutio kad je ugledao Eriku s Mossovom.

»Došli ste po radnu knjižicu, inspektorice Foster?« Nacerio se. Ostali policajci zadržali su bezizražajna lica.

»Ne, došla sam po značku«, rekla je Erika, pokazujući je Sparksu.

Izgledao je zbunjeno.

»Shvaćate li vi položaj glavnog istražitelja ozbiljno, inspektore Sparks?«

»Pa, budući da ga ima samo jedno od nas, da«, odgovorio je. »Mogu li vam

pomoći? Trenutačno sam usred informativnog razgovora.«

»Ako ste glavni istražitelj, to ne znači da ste pametniji od svih nas i da

imate pravo maltretirati ostale kad stvari zaguste. To znači da morate preuzeti odgovornost za vlastite propuste.«

»Ne shvaćam«, odvratio je Sparks, izgubivši odlučnost.

»U tome i jest problem. Ja sam ponovno postavljena na položaj glavnog istražitelja. A moja prva zapovijed glasi da se pokupite u Marshov ured.«

Inspektor Sparks se ukipio.

»Smjesta, inspektore Sparks.«

Sparks se zabuljio u Eriku, kao i svi ostali u operativnoj sobi, a onda je

polako otišao do svog radnog stola, uzeo kaput i krenuo prema vratima. Prije no što je izašao, Crane je počeo pljeskati, a onda su mu se pridružili i ostali.

Peterson je gurnuo prste u usta i zazviždao. Erika je dirnuto oborila pogled i zacrvenjela se.

»U redu, društvo«, rekla je. »Jako sam vam zahvalna, ali ubojica je još

uvijek na slobodi.« Pljesak je zamro. Erika je prišla bijeloj ploči na čelu sobe i pribola fotografiju Andree s Georgeom Mitchellom.

»Ovo je naš glavni osumnjičenik, George Mitchell. Ljubavnik Andree

Douglas-Brown, a naposljetku i njezin ubojica. Osumnjičen i za silovanja te ubojstva Tatiane Ivanove, Mirke Bratove, Karoline Todorove i Ivy Norris.«

193

U prostoriji je zavladala tišina.

»Do danas, žarište istrage bilo je ubojstvo Andree Douglas-Brown. Njezino

lice bilo je na naslovnici svih novina, internetskih pretraživača i televizija —- urezalo se u svijest nacije. Da, bila je bogata i povlaštena. Ali umrla je na grozan način: sama, uplašena i bespomoćna. Tatiana Ivanova, Mirka Bratova,

Karolina Todorova i Ivy Norris bile su prostitutke, ali jamčim vam da one u taj svijet nisu ušle svojom voljom. Odnosno, da su okolnosti bile drugačije, mogle

su u životu biti jednako sretne kao Andrea. I one su umrle groznom smrću. Sve ovo govorim vam zato što želim da zaboravite položaj tih žena u društvu. Nemojte učiniti ono što u ovoj zemlji činimo svakog božjeg dana. Nemojte ih

prosuđivati prema mjestu u društvu. Sve su one jednake, sve su žrtve i zaslužuju našu pozornost.«

Erika je zastala, a Crane je počeo raspoređivati fotografije žrtava na zid.

»Dakle, ovo je osoba od najvećeg interesa za naš glavni cilj«, nastavila je Erika, pokazujući fotografiju Georgea Mitchella. »Bio je u vezi s Andreom i

snimljeni su zajedno četiri dana prije Andreina nestanka. Vjerujem da se sastala s njim i neidentificiranom plavokosom ženom one večeri kad je oteta. Želim da svi pregledate sadržaj drugog mobitela Andree Douglas-Brown na

intranetu. Molim vas, pogledajte ga sasvim novim očima. Nema glupih pitanja. Ako pronađemo ovog čovjeka, vjerujem da ćemo riješiti slučaj.«

Policajci su složno kimnuli.

Erika je nastavila: »Danas poslijepodne uputit ćemo novi javni apel za informacijama. Idemo svom snagom, navest ćemo Georgea Mitchella kao

osumnjičenika. Nadam se da će to dovesti do novih informacija ili ga istjerati iz mjesta gdje se skriva.«

Erika je zastala i provjerila ima li potpunu pozornost, a onda je nastavila:

»Molim vas, usredotočite se i na naše druge žrtve. Ubojstva Tatiane Ivanove, Mirke Bratove i Karoline Todorove neriješeni su slučajevi koji nikad prije nisu

bili povezani. Želim da se izvuče dokazni materijal o tim ubojstvima i da ga ponovno pogledate. Potražite veze i sličnosti. Jesu li se žrtve međusobno poznavale? Ako jesu, kako i zašto?«

Začulo se kucanje na vratima, a onda je ušla Colleen, policijska glasnogovornica.

»Oprostite što vas prekidam, inspektorice Foster, ali svakog trenutka

očekujem termin za konferenciju od Reutersa«, rekla je. »Mislila sam da biste željeli biti nazočni.«

»U redu, hvala svima. Moramo preuzeti inicijativu. Zaboraviti Marca Frosta. Ne osvrćite se na novine, odbacite predrasude. Koncentrirajte se na ono što je pred nama sada i ovdje. Ako uspijemo usmjeriti interes medija,

počet ćemo pobjeđivati.«

Erika je ustala i izašla iz operativne sobe koja je počela brujati od silnoga

posla.

194

54.

Ovaj apel za javnost bio je u oštrom kontrastu s prethodnom konferencijom za novinare u Marble Archu. Erika je inzistirala da se održi na stepenicama

postaje Lewisham Row kako bi bio autentičniji i uvjerljiviji od prethodne ulaštene konferencije za novinare s video-zaslonima i elegantnom dvoranom.

Osim toga, Erika je inzistirala da Marsh ne bude prisutan, što nije baš dobro primljeno. Dan je već zamirao kad su Erika, Mossova i Peterson stali na stepenice Lewisham Rowa, ispred mnoštva televizijskih i novinskih

izvjestitelja. Prema njima usmjereno je jarko svjetlo koje se reflektiralo od oštećenog drva glavnog ulaza u postaju iza njihovih leđa.

»Hvala vam što ste došli«, počela je Erika dižući glas zbog buke gomile. Bila je suočena s brojnim snimateljima. Televizijske kamere usmjerile su svoje objektive na stepenice, a fotoaparati su ispaljivali bljeskalice. Mossova i

Peterson gledali su ravno preda se.

»Pretpostavljam da su mnogi od vas već odlučili što će napisati«, nastavila je Erika, »i da ste već donijeli zaključke o onome što ću vam reći. Ali prije no

što odete s već formiranim stavovima i napišete senzacionalističke tekstove o nesposobnosti policije, ili prije no što zaključite da je Andreina smrt važnija

vijest nego smrt nekoga tko ne potječe iz bogate obitelji, sjetite se zašto smo svi ovdje. Naš je posao uhititi kriminalce, a vaš o tome izvještavati na objektivan način. Istina je, mi iskorištavamo jedni druge. Policija iskorištava

novinare kako bi dala što bolju sliku o sebi i poslala poruku. Vi tražite priče koje će vam povećati prodaju. Dakle, dame i gospodo novinari, molim vas —

udružimo snage. Dopustite mi da vam ponudim novu priču.«

Erika je zastala. »Marco Frost danas je pušten iz pritvora zbog nedostatka dokaza. On nam je dao alibi i nismo imali izbora. On je nedužan čovjek. Ali to

nije vaša priča. Vaša je priča da se Andrein ubojica još uvijek nalazi na slobodi. Nakon što smo ponovno pogledali dokazni materijal i preusmjerili istragu, našli smo razloge vjerovati kako Andreina smrt nije usamljeni slučaj.

Čovjek kojeg tražimo već je ubio. Vjerujemo da je odgovoran za smrt mladih žena podrijedom iz istočne Europe: Tatiane Ivanove, Mirke Bratove i Karoline

Todorove. Sve su one došle u London s uvjerenjem da ih ovdje čeka dobar posao. Ali umjesto toga, bile su prisiljene raditi kao prostitutke kako bi otplatile dug. Vjerujemo da je ista osoba odgovorna za smrt četrdeset-

sedmogodišnje Ivy Norris. Pokazat ćemo vam fotografiju našeg glavnog osumnjičenika u ovom slučaju. On se zove George Mitchell...«

U operativnoj sobi, nadzornik Marsh gledao je s Colieen izravan prijenos konferencije na kanalu BBC News.

»Sve ovo izgleda amaterski, a ona pomalo podsjeća na učiteljicu«, rekao je kad je fotografija Georgea Mitchella zamijenila kadar Erike, Mossove i Petersona pod svjetlom reflektora.

»Pa jasno, ako žena govori samouvjereno, odmah podsjeća na učiteljicu«,

195

odvratila je Colleen.

Na dnu zaslona pojavilo se nekoliko e-mail adresa. Nakon nekoliko

trenutaka, na zaslonu se opet pojavila Erika.

»Ako imate ikakve informacije o ovom čovjeku, kontaktirajte nas putem brojeva i adresa koje vidite na zaslonu. Vaš će poziv biti povjerljiv. Također,

savjetujemo svakome tko vidi ovog čovjeka da mu ne prilazi. Zahvaljujem novinarima na vremenu i pomoći u ovom slučaju.«

Nastala je stanka, a onda su prisutni počeli izvikivati pitanja.

»Hoće li Marco Frost dobiti odštetu?« viknuo je jedan glas.

»Slučaj Marca Frosta bit će tretiran kao i svaki drugi«, odgovorila je Erika.

»Državno tužiteljstvo razmotrit će ga po hitnom postupku.«

Novinari su počeli bombardirati Eriku pitanjima.

»Imaju li ta ubojstva ikakve veze s poslovnim aktivnostima sir Simona

Douglas-Browna?«

»Ne bismo smjeli zaboraviti da je sir Simon otac čija je kći umrla na strašan

način. Baš kao i druge djevojke — njihove obitelji osjećaju taj gubitak svakog dana. Ova je istraga već bila opterećena uobičajenim načinom obavljanja stvari. Sada shvaćamo da su Andreine tajne ono što nas može dovesti do

ubojice. Molim vas, nemojte osuđivati ni nju ni njezinu obitelj.«

»Kriste, znao sam da je ovo loša ideja«, rekao je Marsh.

»Ne, ovo je dobro«, odvratila je Colleen. »Uspjela je uspostaviti kontakt s

ljudima. Ova je konferencija mnogo iskrenija od prijašnje.« Marsh ju je postrance pogledao, ali njezin je pogled ostao prikovan za zaslon.

Na ekranu se zatim pojavila slika Erike, Mossove i Petersona kako se stepenicama vraćaju u postaju, a onda se prijenos vratio u studio kanala BBC News, gdje je voditelj zamolio reportera na mjestu događaja za komentar.

»Ovo je hrabar potez policije, koja nakon nekoliko tjedana istrage još uvijek raspolaže s malo dokaza. Dok je osumnjičenik na slobodi, vrijeme istječe.«

»Kako to misli, vrijeme istječe?« podrugljivo je rekao Marsh.

»Sir Simon Douglas-Brown suočen je s novim krugom otkrića o upletenosti u prodaju oružja Saudijskoj Arabiji«, nastavio je reporter. »Također se govorka

i o izvanbračnoj aferi.«

Na zaslonu se opet pojavio voditelj: »Ova konferencija pokazuje očit zaokret u policijskoj istrazi. Proteklih tjedana policija kao da je plesala kako obitelj

DougIas-Brown svira, a sada nudi uvjerljiv smjer istrage, utemeljen na indicijama koje bi obitelj možda radije zadržala izvan dohvata medija.«

Na zaslonu se opet pojavio reporter ispred Lewisham Rowa. »Mislim da je to točno. Mislim da bi ova konferencija mogla pomutiti odnose između visokih krugova i policije, ali lako bi mogla dati policiji više kredibiliteta i autonomije,

što će im, siguran sam, pomoći vratiti potporu javnosti.«

»Evo, vidite, to je ono što želimo«, rekla je Colleen. »Obavit ću nekoliko

telefonskih poziva i pustiti snimke tih komentara dalje.«

196

Marsh je shvatio da mu znoj izbija na čelu, a onda je osjetio vibriranje mobitela u džepu. Kad ga je izvukao, vidio je da ga zove Simon Douglas-

Brown.

197

55.

Posljednjih nekoliko dana prošlo je u magli frustracije. Činjenica da je došao tako blizu i onda se opet morao povući ostavila ga je punim bijesa. Ne samo

da je inspektorica Foster preživjela, nego je postala još jača.

Vratili su je na jebeni slučaj!

Nakon što je vidio apel iz Lewisham Rowa, u kojem je inspektorica Foster

javno povezala ubojstva, našao se u dvojbi. Obuzela ga je želja da pobjegne daleko odavde, da počne iznova, ali osjećao je i problem koji je trebalo ukloniti. Policija je uspostavila vezu i nema nikakvih dokaza. Bio je siguran u to.

I tako se u šest poslijepodne odvezao na željeznički kolodvor Paddington, gdje su taksiji ostavljali ili primali putnike i gdje su se zadržavale djevojke...

Djevojka je izgledala zbunjeno kad se auto zaustavio. Stajala je na početku prljave skliske ceste koju su taksiji upotrebljavali kao okretište, a neki ljudi za traženje dobrog provoda.

»Dobro ćete se zabaviti«, brzo je rekla. Bila je to mršava djevojka s jakim istočnoeuropskim naglaskom. Drhtala je u uskim tajicama, majici s uskim naramenicama i prljavom krznenom kaputu. Imala je oštre crte blijedog lica,

široka ramena i potpuno ravnu kosu. Oči su joj bile naglašene blistavim sjenilom za oči, a u ustima je imala žvakaću gumu. Naslonila se na kontejner

za smeće čekajući odgovor.

»Htio bih se zabaviti... Volio bih nešto malo drugačije, malo rjeđe.«

»Oh, da? Pa, znate, ako je rjeđe, to će biti i skuplje.«

»Ja poznajem tvog šefa«, odvratio je.

Djevojka se podrugljivo nasmijala. »Da, svi to kažu... Ako mislite da ću vam

dati popust, možete odjebati«, rekla je i htjela se okrenuti.

Nagnuo se naprijed i rekao joj jedno ime. Djevojka se zaustavila i vratila do prozora, zaboravivši na koketiranje. U očima joj se pojavio strah.

»Je li vas on poslao?« upitala je, gledajući oko sebe automobile koji su bučno prolazili.

»Nije. Ali on zna da mu ja donosim veliku zaradu ... Pa će očekivati da

dobijem ono što želim.«

Djevojka je zaškiljila. Imala je dobre instinkte. Ovo bi moglo biti teže no što

je očekivao.

»Dakle, dođete ovamo i spomenete ime mog šefa. Što želite da učinim?«

»Volim otvorene prostore«, rekao je.

»U redu.«

»I volim kad djevojka glumi da je uplašena...«

198

»Hoćete reći da želite fantaziju silovanja?« upitala je djevojka otvoreno kolutajući očima. Osvrnula se, a onda povukla majicu i pokazala mu sitne

izazovne dojke. »To će stajati više.«

»Mogu si to priuštiti«, odvratio je.

Djevojka je opet pokrila dojke. »Da? Pokažite mi!«

Izvukao je novčanik, otvorio ga i gurnuo joj to pod nos. Unutra je bio zapakiran svežanj novčanica koje su zasjale pod uličnim svjetiljkama.

»Tisuću petsto. I upotrijebit ćemo šifru za prekid«, rekla je, izvlačeći mobitel iz tajica. Ispružio je ruku i pokrio mobitel.

»Ne. Želim da to bude što stvarnije. U okviru fantazije. Nemoj nikome reći

kamo ideš.«

»Moram nazvati.«

»Dodatnih petsto. Šef ne mora znati.«

»Ni slučajno. Javit ću se šefu i nećemo upotrijebiti šifru za prekid.«

»U redu. Posljednja ponuda. Dvije tisuće. A šifra za prekid neka bude

Erika.«

»Erika?«

»Da, Erika.«

Djevojka se osvrnula oko sebe i ugrizla za usnu. »U redu«, rekla je. Otvorila je vrata i ušla u auto. Odvezao ih je i aktivirao uređaj za automatsko zaključavanje, rekavši joj da je i to dio igre.

199

56.

Operativna soba bila je prilično tiha nakon konferencije. Policajci su se vrzmali naokolo, a povremeno bi zazvonio i telefon. Ozračje očekivanja moralo

se prigušiti. Nekoliko poziva koje su primili odnosilo se na uobičajene gnjavatore.

»Isuse, čovjek bi mislio da će se netko javiti s nekom informacijom«, rekla

je Erika gledajući na sat. »Ne mogu ovo podnijeti, izaći ću da popušim cigaretu.«

Upravo je došla do stepeništa policijske postaje, kad se iza nje pojavio

detektiv Crane.

»Šefice, ovo ćete željeti preuzeti«, rekao je.

»Tko je to?« upitala je Erika.

»Imamo na liniji mladu djevojku koja kaže da je Barbora Kardosova, Andreina davno izgubljena i najbolja prijateljica«, rekao je Crane.

Erika je požurila s njim u operativnu sobu i javila se na telefon.

»Jeste li vi ona policajka koja je danas poslijepodne bila na televiziji?« upitao je mladi ženski glas s istočnoeuropskim naglaskom.

»Jesam. Ja sam viša inspektorica Erika Foster. Imate li kakve informacije o Georgeu Mitchellu?«

»Da«, odgovorila je. Nastala je stanka. »Ali ne mogu razgovarati telefonom.«

»Uvjeravam vas da će sve što ovdje kažete biti povjerljivo«, odvratila je Erika. Oborila je pogled i vidjela da je prikaz broja blokiran. Pogledala je

Cranea, koji je kimnuo da potvrdi kako već rade na tome.

»Žao mi je, neću razgovarati telefonom«, rekla je djevojka drhtavim glasom.

»U redu«, odvratila je Erika. »Možemo li se sastati? Recite gdje hoćete da se nađemo.«

Peterson je žurno pisao po notesu. Pokazao je list, na kojem je pisalo:

NAGOVORITE JE DA DOĐE U POSTAJU.

»Jeste li u Londonu? Biste li željeli doći u postaju Lewisham Row?«

»Ne... Ne...« Glas djevojke sada je bio pun panike. Nastala je stanka. Erika

je pogledala Cranea, koji je ustima oblikovao riječi da je to neregistrirani mobitel.

»Halo, Barbora, jeste li još na liniji?«

»Jesam. Ništa više neću reći preko telefona. Moram razgovarati da vam kažem neke stvari. Možemo se naći sutra ujutro, u jedanaest sati. Evo

adrese...«

200

Erika ju je žurno zapisala i htjela još nešto zapitati, ali linija je bila prekinuta.

»Bio je to neregistrirani mobitel, šefice, pa nema traga«, rekao je Crane.

»Zvučala je vrlo uznemireno«, rekla je Erika spuštajući slušalicu.

»Gdje se želi sastati?« upitao je Peterson. Erika je upisala adresu u svoje

računalo. Na zaslonu se pojavila aplikacija Google Maps i prikazala veliku zelenu površinu. Fallen JMe

»U Norfolku«, rekla je Erika.

»U Norfolku? Kojeg vraga radi u Norfolku?« upitala je Mossova.

Tada je zazvonio Erikin mobitel. Vidjela je da je to Edward. »Oprostite, moram se javiti. Možete li izraditi rutu puta, a kad se vratim... odlučit ćemo

što dalje«, rekla je i izašla iz operativne sobe.

Hodnik je bio tih i javila se na telefon.

»Dakle, dušo, pretpostavljam da nećeš doći?« rekao je Edward. Erika je vidjela da je prošlo pet.

»Tako mi je žao... Ne čekate me valjda na peronu?«

»Ne, dušo. Vidio sam te na televiziji danas poslijepodne, pa sam pomislio ovo: osim ako ne možeš letjeti, nećeš biti ovdje u pet.«

Erika se vratila mislima u prethodno vrijeme. Ovo jutro izgledalo je kao

nešto prije milijun godina.

»Bila si dobra na toj tiskovnoj konferenciji, dušo«, rekao je Edward.

»Postigla si da mi bude žao te djevojke, Andree. O njoj u novinama baš ne govore lijepe stvari, zar ne?«

»Hvala. Sve se dogodilo brzo. Nazvala sam vas ujutro i upravo se spremala

ući u vlak...«

»I onda se sve poremetilo, ha?«

»Da«, tiho je odgovorila Erika.

»Slušaj, dušo. Učini ono što moraš. Ja ću biti ovdje... ako me trebaš.«

Mossova se pojavila na vratima i dala do znanja kako želi porazgovarati.

»Oprostite, moram ići. Mogu li vas nazvati malo kasnije?« upitala je Erika.

»Možeš, dušo. Pazi na sebe, dobro? Uhvati tog tipa, zaključaj ga i baci ključ.«

»Hoću«, rekla je Erika. Začuo se klik i Edward je prekinuo vezu. »Hoću, obećavam da hoću«, ponovila je.

Duboko je udahnula i vratila se u operativnu sobu, pitajući se kad će točno održati to obećanje.

201

57.

Erika, Mossova i Peterson krenuli su sutradan rano ujutro iz Londona na sastanak s Barborom Kardosovom. Pokušali su pronaći nešto o njoj nekoliko

puta, ali ništa nisu našli. Brojevi njezina osiguranja, putovnice i bankovnih računa prestali su biti aktivni prije više od godine dana. Majka joj je umrla prije dvije godine, a nije imala druge žive rodbine.

Baš kad je sunce provirilo kroz oblake, uronili su u polumrak tunela Blackwell. Kad su nekoliko trenutaka poslije izašli, sunce je opet nestalo iza gomile čelično sivih oblaka.

»Sad smo prešli rijeku, tražimo A-12, šefice«, rekla je Mossova. Peterson je sjedio straga, udubljen u telefoniranje. Zaustavili su se na benzinskoj crpki

malo prije Greenwicha, a Mossova je odagnala svoju sklonost prema slatkišima vrećicama crvenih sladića.

Londonska predgrađa uskoro su ustupila mjesto zapuštenom i mjestimice

razdrobljenom dvotračnom autoputu A-12. Primijetili su kako je krajolik sumoran. Smeđa polja s golim drvećem promicala su pokraj njih, a prije Ipswicha skrenuli su s dvotračnog autoputa i usporili na jednotračnoj cesti.

»Prilično jezovit prizor, zar ne? Ova ravna cesta kroz pustaru«, primijetio je Peterson, progovorivši prvi put nakon sto milja. Cesta se protezala kroz široka

ravna polja, a vjetar je zavijao preko gole zemlje i tresao auto. Zatim se cesta počela malo dizati, pa su prešli preko metalnog mosta iznad kanala nemirne vode. Mrtvi sivi šaš obrubljivao je ravni kanal sve do obzora. Erika se zapitala

doseže li voda do ruba svijeta i slijeva li se u prazninu...

»To je stara cesta iz rimskih vremena, A-12«, rekla je Mossova, stavljajući

još jedan sladić u usta i žvačući.

»U Suffolku i Norfolku spalili su stotine vještica«, dodao je Peterson kad su prošli pokraj napuštene vjetrenjače u polju blizu vode.

»Ja ću uvijek radije odabrati visoke cijene, gust promet, smog i krcate restorane nego ovo«, rekla je Mossova drhteći i uključila grijanje u autu. »Koliko daleko?«

»Još oko šest milja«, rekao je Peterson konzultirajući iPhone.

Drveće je postalo gušće i krajolik se promijenio u šumu.

Auto je jurio pod krošnjama golog drveća, a Erika je usporila kad je spazila odmorište koje nije bilo ništa više od šikare i nekoliko izletničkih klupa — na drvenom znaku pisao je broj 14.

»Što je rekla, mjesto broj 17?« upitala je Erika.

»Da, šefice«, odgovorio je Peterson tipkajući po svom mobitelu. Otišli su još

malo dalje, a šuma je postala gušća. Cesta je skrenula nalijevo pa nadesno, pokraj mjesta broj 15. Oštro su skrenuli i projurili pokraj klupa s brojem 16.

202

Odmorište je bilo obraslo žbunjem. Klupa je bila istrunula i srušena.

»Izvijestite me o položaju«, začuo se glas detektiva Cranea, isprekidano se

probijajući sa statikom na policijskom radiju smještenom pri kontrolnoj ploči.

»Za nekoliko minuta stići ćemo na odredište, šefe«, rekla je Mossova.

»U redu, držite otvorenu liniju komunikacije. To je tražio nadzornik«, rekao

je Crane.

Nadzornik Marsh bio je protiv toga da pošalje tri policajca u Norfolk na ono

što je smatrao uzaludnom potragom.

»Šefe, Barbora Kardosova bila je jedna od Andreinih najboljih prijateljica, a tvrdi da zna Georgea Mitchella«, istaknula je Erika kad je sjedila u njegovu

uredu.

»Zašto se nije javila prije?« upitao je Marsh. »Novine već tjednima pišu o Andrei. I zašto uzimanje izjave ne prepustimo lokalnoj policiji? Bit ćete

odsutni cijeli dan. Upravo ste uputili važan apel Londonu.«

»Gospodine, ovo nam je najjači trag koji imamo. Krenut ćemo rano ujutro

i biti u vezi cijelo vrijeme. Ponavljam, željela bih da prihvatite moju slutnju o ovome.«

»Zašto je upotrijebila neprijavljeni broj i uređaj? Nemamo pojma gdje se

nalazi«, rekao je Marsh zavalivši se na stolcu i protrljao oči.

»Možda ne želi biti otkrivena. To nije protiv zakona, zar ne?« upitala je Erika.

»Sve bi bilo prokleto lakše kad bi se svakome pri rođenju ušio tragač za GPS. To bi nam uštedjelo pravo bogatstvo...«

»Pobrinut ću se da to što prije prenesem novinama«, odvratila je Erika.

»Izvještavajte me cijelo vrijeme«, zlovoljno je rekao Marsh i otpustio je mahanjem ruke.

Nebo su prekrili oblaci, pa je Mossova morala uključiti prednja svjetla. Okolna

šuma sada je bila gusta. Ispred njih pojavio se znak s brojem 17, pa su se zaustavili na komadu gole zemlje. Klupa je bila uklonjena, ostavivši četiri duboke rupe u zemlji. Mossova je ugasila motor i svjetla. Ostali su sjediti u

tišini. Kad je Erika otvorila vrata, puhnuo je hladan povjetarac, donoseći sa sobom miris vlage i istrunula lišća. Zakopčala je kaput kad su joj se Peterson i Mossova pridružili.

»I što sad?« upitala je Mossova.

»Rekla je da će se naći s nama ovdje, bila je vrlo jasna«, rekla je Erika

izvlačeći komad papira na koji je napisala upute. Pogledali su pokrajnju cestu. Bila je prazna u oba smjera.

»Čini se da je ispred nas staza«, rekla je Mossova. Krenuli su prema mrtvim

i trnovitim grmovima te žbunju. Nakon što su se probili nekoliko metara, izbili su na stazu. Bila je dobro održavana, pod velikim krošnjama drveća koje su

se protezale do prostora gdje je staza nestajala. Erika je zamislila da ljeti taj

203

turoban i sablastan kutak šume stvara drugačiji dojam.

Čekali su gotovo četrdeset minuta, a radio je bučio dok je Crane u Londonu

provjeravao njihov status.

»To je vražje razočaranje«, rekao je Peterson. »Nema sumnje da je to bila žena koja je rekla...« Iznenada je ušutio — začuli su pucketanje grančice i šum

lišća. Erika je stavila prst na usne. Začulo se i šuškanje, pa je žena kratke plave kose došla kroz žbunje. Nosila je ružičastu vodootpornu jaknu i crne

tajice. U jednoj je ruci držala nož, a u drugoj nešto što je nalikovalo na bočicu spreja suzavca. Zaustavila se na udaljenosti od pedeset metara.

»Koji je ovo vrag?« rekla je Mossova.

Erika ju je oštro pogledala. »Barbora? Barbora Kardosova? Ja sam viša inspektorica Erika Foster, a ovo su mi kolege, inspektorica Moss i inspektor Peterson.«

»Izvadite isprave i bacite ih prema meni«, rekla im je Barbora. Glas joj se tresao od straha, a kad im je prišla bliže, spazili su da joj se i ruke tresu.

»Čekajte malo«, počela je Mossova, ali Erika je izvukla iskaznicu iz džepa i bacila je prema Barbori. Sletjela je nekoliko koraka od nje. Mossova i Peterson učinili su isto, ali protiv volje. Ona ih je podignula i, držeći bočicu suzavca

uperenu prema njima, pogledala isprave.

»U redu, uvjerili ste se da smo doista ono što tvrdimo da jesmo. A sada, molim vas, spremite nož i suzavac«, rekla je Erika. Barbora je oružje spustila

na tlo i oprezno im počela prilaziti. Erika je jedva mogla prepoznati lice sa slike koju je vidjela na Facebooku. Još uvijek je bilo lijepo, ali nos je sada bio

manji i ravniji, lice punije, a duga tamna kosa kratka i obojena u plavo.

Tamnokosi muškarac i plavokosa djevojka... pomislila je Erika.

»Zašto prolazimo kroz sve ovo samo da bismo porazgovarali s vama?« počela je Mossova. »Znate li da bismo vas mogli uhititi ovdje i sada zato što imate nož? Duži je od dvadeset centimetara, a suzavac da i ne spominjemo.«

Barbora je imala suze u očima. »Tako sam uplašena, ali moram razgovarati s vama. Moram vam reći neke stvari ili si to nikad neću oprostiti... Trebala sam vam se javiti upotrijebivši pravo ime«, rekla je. »Ja sam u programu za

zaštitu svjedoka.«

204

58.

Mossova, Peterson i Erika ukipili su se od iznenađenja. Vjetar je puhao kroz krošnje iznad njih.

»Neću vam otkriti svoje novo ime«, rekla im je Barbora drhtavim glasom.

»Ne«, odvratila je Erika podižući ruku. »Nemojte ništa više reći.«

»Sranje, to je trebalo biti očigledno«, rekla je Mossova. Začuo se slabi zvuk

kroz otvoreni prozor auta, a onda je Craneov glas zatražio njihov status i položaj.

»Ovo moramo prijaviti, šefice...« rekla je Mossova. »Ako se netko iz

programa za zaštitu svjedoka otkrije ili bude otkriven, mi to moramo prijaviti.«

»Trebat će vam novi identitet«, rekao je Peterson pokušavajući prikriti

zlovolju.

»Molim vas, pričekajte. Moram vam reći neke stvari«, nastavila je Barbora. »Našla sam se s vama zato što moramo razgovarati o Georgeu Mitchellu...«

Teško je progutala i zadrhtala od straha. »Morala bih vam reći njegovo pravo ime.«

»Kako glasi njegovo pravo ime?« upitala je Erika.

Barbara je opet progutala knedlu, kao da joj govorenje predstavlja fizički napor. »Igor Kucerov«, naposljetku je rekla.

Peterson je krenuo prema radiouređaju u autu.

»Molim vas! Dajte da vam ispričam sve prije nego... Prije nego što to postane službeno.«

Nastala je još jedna stanka. Craneov jedva čujan glas pitao ih je iz daljine za status i položaj.

»Recite mu da još uvijek čekamo i da je sve u redu...« rekla je Erika Petersonu. »I, molim vas, ne spominjite ništa o ovome dok ne čujemo što nam Barbora ima za ponuditi.«

Peterson je kimnuo i odjurio do auta.

»Ne želimo znati vaše novo ime, a ni gdje živite«, rekla je Erika.

»Živim daleko odavde. Mogu više toga izgubiti nego svi vi zajedno, ali

napokon sam odlučila progovoriti«, odvratila je Barbora. »Ako se vratimo, u blizini je jedna izletnička klupa.«

Pošli su za njom, ostavljajući Petersona da pazi na radio u autu. Nakon petominutne šetnje, došli su do čistine s izletničkom klupom. Svjetlost se s mukom probijala kroz visoke krošnje iznad njih. Erika je opet pomislila da

ovdje za ljetnog dana mora biti prekrasno, ali je na hladnoći i u polumraku bilo nesnosno. Otjerala je tu misao iz glave i sjela s Mossovom s druge strane

205

stola.

Erika je ponudila Barbori cigaretu, a ona je zahvalno uzela jednu iz kutije.

Ruke su joj se tresle kad se nagnula i zaštitila vatru dlanom. Erika je zapalila cigaretu i Mossovoj, a onda su ispustile dim u istom trenutku.

Barbora je izgledala kao da će povratiti. Provukla je prste kroz kratku i

izbijeljenu kosu, žutu poput slame. Progovorila je drhtavim glasom.

»Upoznala sam Georgea Mitchella... Igora Kucerova... prije tri godine, kad

sam imala dvadeset. Živjela sam u Londonu i radila dva posla. Jedan u ekskluzivnom privatnom klubu u središnjem Londonu, zvanom Debussys.« Povukla je dim i nastavila: »Radila sam ondje u smjenama, a istodobno sam

radila u kafiću u New Crossu, pod imenom Junction. Bilo je to živahno i zabavno mjesto, okupljalište lokalnih umjetnika, slikara i pjesnika. Ondje

sam upoznala Igora. Bio je redovita mušterija i svaki put kad bi svratio, započeli bismo razgovor. U ono vrijeme izgledao mi je jako zgodan i jako duhovit. Laskalo mi je što troši vrijeme na razgovor sa mnom... Jednog dana,

došla sam na posao jako uzrujana. Pokvario mi se moj mali iPod, a na njemu sam imala pjesme i fotografije koje nisam mogla zamijeniti. Bio je ljubazan,

ali nisam na to obraćala pažnju. Kad sam nekoliko dana poslije došla na sljedeću smjenu, dočekao me s darovnom vrećicom, a unutra je bio novi iPod... I to ne sitni iPod kakav sam prije imala, nego najnoviji i najskuplji

model, vrijedan nekoliko stotina funti.«

»I tada ste počeli vezu s Georgeom, odnosno Igorom?« upitala je Mossova.

Barbora je kimnula. Padao je mrak, a jedan je oblak zlokobno lebdio iznad

njihovih glava.

»Isprva je bio prekrasan. Mislila sam da sam zaljubljena i da sam našla

muškarca s kojim ću provesti ostatak života.«

»A što je vaša obitelj mislila o njemu?«

»Imala sam samo majku. Ona je došla u Englesku kad je imala dvadeset i

nešto godina. Željela je upoznati nekog muškarca i živjeti lijepim životom srednje klase, ali onda je zatrudnjela. Njezin tadašnji dečko nije želio ništa

znati o tome, pa me rodila sama i mučila se kao samohrana majka. A onda, kad sam ja imala deset godina, dijagnosticirana joj je multipla skleroza. Isprva se sporo razvijala, ali kad sam ja imala šesnaest godina, postalo joj je jako

loše, pa sam morala napustiti školu i brinuti se o njoj. Počela sam raditi ujutro u kafiću i navečer u klubu.«

»I kako ste dugo bili u vezi s Igorom?« upitala je Mossova, nježno gurajući

priču naprijed.

»Oko godinu dana. Učinio je mnogo u to vrijeme. Platio je izradu posebne

kupaonice za moju majku. Sredio mi je kreditne kartice...« Barbora se nasmiješila gledajući u daljinu — sjećanje joj je još uvijek bilo svježe. Povukla je dim cigarete, a lice joj se smračilo.

»A onda... to je bilo nakon nekoliko mjeseci naše veze. Jedne večeri otišli smo u Bromeley u kino. Neki momci komentirali su moj izgled kad smo kupovali karte, nešto o mojem tijelu. Igor se razbjesnio, ali ja sam mu rekla

206

neka ne obraća pažnju na njih. Ušli smo i pogledali film, mislila sam da je zaboravio na to. Kad smo izašli, bilo je kasno i uokolo nije bilo mnogo ljudi.

Igor je ugledao kako jedan od onih momaka odlazi — hodao je ispred nas na parkiralište. Kad smo došli do auta, on je krenuo prema njemu i stao ga udarati rukama i nogama. Bio je poput životinje. Momak je pao na tlo, a Igor

ga je nastavio udarati nogama, gazeći mu po glavi. Nikad ga prije nisam vidjela takvoga, bila sam šokirana... Pokušala sam ga spriječiti, ali udario me u lice.

Naposljetku, kad mu je nestalo energije, naprosto je otišao. Ostavio je tog momka da leži na tlu, u mraku.«

Barbora je počela plakati. Mossova je izvukla mali paketić papirnatih

maramica. Pružila ih je preko stola i Barbora je uzela jednu. Duboko je uzdahnula i obrisala lice.

»Slijedila sam ga«, rekla je. »Ostavili smo tog momka na tlu, između dva

auta... Igor me natjerao da vozim, premda nisam bila osigurana na njegov auto, i ja sam to učinila. Zgrabio je moju torbicu i našao moje krpice za

uklanjanje šminke, pa obrisao krv sa zglobova šake, kao i ono što ga je poprskalo po licu. A onda me odveo kući. Nisam ga vidjela nekoliko dana, no pojavio se s darom, a moja je mama bila tako sretna što ga vidi. Jednostavno

sam nastavila kao da se ništa nije dogodilo.«

»A što se dogodilo momku?« upitala je Erika. Barbora je slegnula ramenima. Začula se grmljavina i bljesak munje.

»I kako se Andrea uklapa u sve to?« upitala je Mossova.

»Nekoliko tjedana nakon što sam započela raditi za šankom u klubu

Debussys, Andrea je svratila na piće. Bilo je mirno, ja sam joj poslužila piće i počele smo razgovor. Nastavila je redovito dolaziti i polako sam je upoznala. Rekla je da mrzi sve snobovske djevojke s osobnim zakladama, sve s kojima

ide u školu. Kad je doznala da živim južno od rijeke, rekla je da bi me voljela posjetiti. Rekla je to kao da govori o organiziranom izletu ili tako nečem... ali

New Cross je samo deset minuta vlakom od Charing Crossa.« Barbora se gorko nasmijala.

»I je li Andrea došla u vašu kuću?«

Barbora je odmahnula glavom. »Nije, obično je dolazila u Junction, kafić u kojem sam radila. Obožavala ga je. Bio je tako boemski, a ondje je uvijek bilo

zanimljivih ljudi, ljudi koji su živjeli slobodno, a ne u krletci, tako je rekla... Ja sam dodala da živi u pozlaćenoj krletci, ali ona to nije shvatila. Mislim da joj ta fraza nije bila poznata.«

»Kad vam je rekla tko joj je otac?«

»Isprva nije, i voljela je to držati tajnom. Ali kad je provela više vremena u kafiću, postala je prilično kompetitivna s nekim djevojkama koje su se družile

s umjetnicima i slikarima. Počela je to spominjati u razgovorima.«

»I što su ljudi rekli?« upitala je Erika.

»Većinom su bili prilično nezainteresirani... George, odnosno Igor — on se zainteresirao. Kad je on to doznao, bilo je kao da je iznenada primijetio Andreu.«

207

»Je li imao aferu s Andreom?«

Barbora je kimnula. »Sve se dogodilo tako brzo, a meni je mozak bio jako

ispran.«

»Je li on u toj fazi bio nasilan prema vama, Barbora?«

»Nije... pa, katkad. Bila je to više prijetnja nasiljem, kontrola... Kad sam

doznala za Andreu, tada me prvi put doista udario.«

»Gdje je to bilo?« upitala je Erika.

»Kod kuće. Bila je nedjeljna večer i moja je majka bila u kadi. Ne znam zašto je to bilo baš u tom trenutku, ali jest — i ja sam ga izazvala.«

»Što se dogodilo?«

»Udario me u trbuh... i to tako jako da sam povratila, a onda me zaključao u ormar pod stepenicama.«

»Koliko dugo?«

»Ne dugo. Molila sam ga da me pusti jer mi je majka bila u kadi i postajalo je hladno. Morala sam joj pomoći da izađe. Rekao je da će me pustiti samo

ako obećam kako više neću spominjati njegovu vezu sa Andreom.«

»I jeste li ga poslušali?«

Barbora je kimnula.

»Što se zatim dogodilo?« upitala je Erika.

»Neko vrijeme stvari su bile normalne. Sve kao da se smirilo. Onda sam jednoga dana bila kod kuće. Igor je banuo na kuhinjska vrata u stražnjem

dijelu, a sa sobom je doveo i jednu mladu djevojku. Bilo joj je tek osamnaest godina. Jedva je stajala na nogama, a bila je odjevena u uske traperice i

tijesnu majicu s kratkim rukavima. Lice joj je bilo krvavo, djelomice od sasušene, a djelomice od svježe krvi koja joj je kapala na prednji dio majice. Plakala je i — što sam trebala učiniti? Pustila sam ih da uđu, ali Igor joj nije

htio pomoći. Otišao je do ormara pod stepenicama, gurnuo je u njega i zaključao. Bio je lud, zaklinjao se da samo želi znati gdje mu je telefon. Rekao

je da ga je djevojka uzela...«

Oluja se u međuvremenu približila, a pod drvećem se smračilo.

»Što se dogodilo s djevojkom?« tiho je upitala Erika.

»Igor me poslao na kat. Rekao mi je da ostanem u sobi ili će biti nevolja. Čula sam kako djevojka vrišti i plače. Činilo se da sve to traje satima... A onda je sve utihnulo. Igor je otvorio vrata i zamolio da ode u sobu moje majke. Ona

se nasmiješila kad ga je vidjela. Prespavala je sve to. Zatražio je moju sportsku torbu, veliku torbu koju sam upotrebljavala za putovanja. Otišla sam do

ormara i izvukla je, a on ju je uzeo.... Bio je tako miran. Nekoliko minuta nakon toga, sišla sam u prizemlje. On je odlazio s torbom prebačenom preko ramena.«

»Što je bilo u torbi?« upitala je Mossova, premda su svi znali odgovor.

»Djevojka«, odgovorila je Barbora. »Stavio ju je u torbu i naprosto otišao.«

208

»Što ste vi učinili?« upitala je Erika.

»Očistila sam nered u ormaru. Bilo je krvi i drugih stvari...«

»I onda?«

»Došao je natrag i rekao mi da sam obavila dobar posao. Čak mi je dao nešto novca...« Barborin glas bio je pun prezira prema sebi. »A onda smo opet

nastavili kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, počeo mi je govoriti o svom poslu. O tome kako dočekuje djevojke na autobusnom kolodvoru Victoria,

kako one dolaze raditi za njega.«

»Kao što?« upitala je Erika.

»Kao prostitutke. Što sam više znala, to mi je Igor davao više novca. Kupio

je mojoj majci nova električna kolica koja je mogla sama upotrebljavati, pa ja više nisam morala gurati stara. To joj je promijenilo život.«

»I kako je Andrea postala dio svega toga?«

»Bila sam tako uznemirena da nisam mogla jesti i prestala sam dobivati mjesečnicu. Igor me više naprosto nije gledao na taj način, pa je Andrea

preuzela stvar. Ona mu je zadovoljavala te potrebe.«

»I sve to događalo se u vrijeme kad ste otišli na obiteljski odmor s Andreom?«

»Da.«

»Jeste li znali da se Andrea poslije zaručila?«

Barbora je kimnula i prihvatila još jednu cigaretu.

»A je li Andrea znala za Igora?« upitala je Erika. »Je li znala kakvim se poslom bavi?«

»Ne znam. Nikad o tome nisam razgovarala s njom. Isprva smo bile bliske, i još uvijek smo bile u dobrim odnosima na odmoru s njezinom obitelji, ali ja sam se povukla u sebe. Mislim kako je Andrea imala romantičnu predodžbu

da je Igor nekakav nestašan londonski gangster, poput likova u onim glupim filmovima Guya Ritchieja.«

»I kako ste završili u programu za zaštitu svjedoka?« upitala je Mossova.

»Nekoliko mjeseci poslije toga... policija je pronašla tijelo one djevojke u mojoj torbi.« ,

»Gdje?«

»Na jednom smetlištu u istočnom Londonu. U unutrašnjem džepu torbe pronašli su staru kreditnu karticu koja je glasila na moje ime. To ih je dovelo

na moja vrata. Rekli su da me već dugo promatraju i da bih se mogla nagoditi ako pristanem svjedočiti.«

»I jeste li se nagodili?«

»Jesam. Moja majka umrla je prije toga. Hvala Bogu! Nikad nije doznala... Igor mi je u to doba vjerovao. Želio je da počnem dolaziti i dočekivati djevojke

na kolodvor Victoria. One su mislile da dolaze u Englesku kako bi radile kao kućepaziteljice. Mislio je da će meni vjerovati i ući u auto...«

209

»Igor je dovodio žene u London da rade kao prostitutke?« upitala je Erika.

»Da.«

»Je li radio sam?«

»Nije. Ne znam, sve je bilo tako komplicirano. Bili su uključeni i drugi ljudi i njihove djevojke.«

»Kamo su odvodili djevojke?« upitala je Mossova. »Koliko je djevojaka bilo ondje?«

»Ne znam«, počela je Barbora, a onda se slomila i zajecala.

»U redu«, rekla je Erika, pruživši ruku preko stola da uhvati Barborinu šaku. Ona se trznula i povukla ruku.

»I što se dogodilo?« nastavila je Erika. »Je li Igor bio uhićen?«

»Da. Došlo je do sudskog procesa«, odgovorila je Barbora. Erika je pogledala Mossovu. Čak i u mraku, mogla joj je vidjeti šok na licu.

»Sudskog procesa? Nema nikakvih podataka... Što se dogodilo?«

»Tužiteljstvu se raspao slučaj. Nisu imali dovoljno čvrstih dokaza. Porota

nije mogla donijeti odluku... Mislim da je Igor uspio doći do nekih svjedoka. On... poznaje mnogo ljudi.« Barbora je sada imala bezizražajno lice. »Jasno mi je kako ovo izgleda, učinila sam grozne stvari. Znam da sam grozna osoba. A

sve samo zato što sam se zaljubila u jednog muškarca«, rekla je. Erika i Mossova ostale su šutjeti. »Kad sam vidjela te djevojke na vijestima, kad ste uputili apel javnosti, sjetila sam se jedne od njih — Tatiane. Da, stigla je u

London i bila tako uzbuđena... Morala sam vam sve to reći. Morate uhvatiti tog gada.«

»Jeste li poslije vidjeli Andreu?« upitala je Mossova.

Barbora se nelagodno promeškoljila. »Jesam.«

»Je li to bilo 8. siječnja navečer, u baru zvanom Glue Pot?« upitala je Erika.

»Da.«

»Je li Igor bio s njom? »

»Što? Nije! Nikad joj se ne bih ni približila da... Je li on bio ondje?«

»Nije«, odgovorila je Erika. Mossova ju je oštro pogledala. »Zašto ste došli u London? Vi ste u programu za zaštitu svjedoka.«

»Odlazim u London svakog mjeseca da posjetim majčin grob, očistim ga i stavim svježe cvijeće. Znate li kako je teško biti stranac, imati novi identitet?

Poslala sam Andrei SMS, misleći da bismo se mogle naći na kavi. Znam da je to bilo glupo. Ali Andrea je stalno mijenjala mjesto sastanka... A znam i da nisam smjela otići... Nedostajala mi je.«

Mossova je s mukom prikrivala nevjericu.

»Srele smo se nakratko. Bila je sama. Rekla je da će se poslije naći sa svojim novim dečkom... Ponašala se kao da se ništa nikad nije dogodilo. Nije

bila iznenađena što sam nestala i što sam se sada vratila. Bilo joj je svejedno.«

210

»Kad ste napustili Glue Pot?«

»Ne znam. Oko osam. Znala sam da malo prije devet s kolodvora u Ulici

Liverpool kreće vlak.«

»I niste vidjeli nikoga drugoga?«

»Ne. Andrea je rekla da će popiti piće za šankom. Ondje je radila jedna

djevojka... Željela sam je upozoriti: >Pazi se, i ja sam svojedobno bila kao ti<, ali nisam joj ništa rekla.«

»Morat ćete nam o svemu ovome dati službenu izjavu, Barbora.«

Barbora je iznenada ušutjela. Kad je progovorila, glas joj je zvučao nekako odsutno. »Snimila sam ovaj razgovor mobitelom«, rekla je, dajući im telefon.

»Željela bih vam reći još nekoliko stvari, ali prvo moram na zahod.«

»Doista? Mrak je i...«

»Molim vas, moram«, nestrpljivo je ponovila.

»U redu«, rekla je Erika. »Pa, nemojte predaleko odlutati... Bit ćemo ovdje.«

»Evo, upotrijebite ovu malu svjetiljku«, rekla je Mossova izvlačeći spravicu

iz džepa kaputa. Barbora ju je uzela, ustala i otišla u žbunje. Grmljavina se u međuvremenu pojačala. Jedna je munja osvijetlila čistinu.

»Nazvat ću Petersona«, rekla je Erika. »Kad se Barbora vrati, moramo

povući novi potez. Odvesti je u London. Hoću reći... upravo se razotkrila i novi identitet više joj ne koristi. Ne znam kakva je procedura za ovakve slučajeve.«

»Isuse, šefice, što je s onim sudskim procesom? Nema podataka o Georgeu Mitchellu ili Igoru Kucerovu. I kad su provjerili njegovu fotografiju u nacionalnoj bazi podataka, ništa nisu dobili.... To mi se ne sviđa, postaje

čudno.«

Erika je kimnula i zapalila cigaretu. »Moramo potvrditi njezin novi identitet,

a onda provjeriti sve što nam je rekla...«

»Još jedan zapetljani obrat u slučaju ubojstva Andree Douglas-Brown«, odvratila je Mossova. Erika je prvi put pogledala mobitel i poigrala se

gumbima, uspjevši reproducirati jedan dio Barborine izjave.

»Imamo njezinu izjavu«, rekla je Erika. »A na temelju nje možemo privesti tog Georgea Mitchella ili Igora Kucerova. Treba nam reći njegovu adresu kad

se vrati.«

Mossova je nazvala Petersona i pokušala mu objasniti gdje su, ali signal je

bio loš.

»Veza se prekida, šefice. Ne mogu mu javiti.« Tada je zagrmjelo i munja je osvijetlila nebo iznad njih. »Isuse!« viknula je Mossova. »Ne upotrebljavam svoj

vražji mobitel kad munje paraju oblake. Neka Peterson pričeka.«

»U redu, u redu, smirite se, dajte da ja pokušam«, obrecnula se Erika. Pokušala je svojim mobitelom, a onda i onim Mossove, ali nije bilo signala —

nije čak uspjela ni uspostaviti vezu.

Počeo ju je obuzimati neugodan osjećaj.

211

»Već se trebala vratiti«, rekla je Mossova. Svjetlo Erikina mobitela osvijetlio im je lica.

Skočile su u istom trenutku i krenule prema mjestu na kojem se Barbora pognula pod veliku granu i napustila čistinu. Probile su se kroz mrtvo i trnovito grmlje i izbile na veliku stazu.

Kiša je počela pljuštati kad su izašle iz skrovišta drveća. Bljesnula je munja, pa su pred sobom ugledale visoko drvo s nekoliko dugih grana.

Uže je škripalo, a na kraju omče visjela je Barbora. Noge su joj bile mirne, a tijelo joj se njihalo na povjetarcu.

212

59.

Kiša se pretvorila u prolom oblaka, bubnjala je po drveću i pretvorila blatnjavu stazu u bijelu mrlju. Zagrmjelo je, a munje su osvjetljavale Barboru koja je

visjela otvorenih očiju i kože nabrane oko vrata baš iznad konopca. Mossova se pokušala popeti na drvo, ali kiša je spriječila njezine pokušaje.

»Prestanite i siđite!« viknula je Erika. »Prekasno je... Ona je mrtva. Vratite

se do Petersona i pozovite pojačanje. Ja ću ostati ovdje.«

»Sigurni ste, šefice?« viknula je Mossova da nadjača buku kiše.

»Jesam, krenite«, odgovorila je Erika.

Mossova je otrčala u šumarak, a Erika je čekala. Hodala je gore-dolje po blatu, ne osvrćući se na kišu. U glavi joj je zujalo. Što su više kopali po ovom

slučaju, to je postajao složeniji.

Činilo se da je oluja točno iznad nje — kiša je hučala, a zrak prštao od elektriciteta. Erika je bila prisiljena stati pod drvo, pa ju je od mrtvog tijela

dijelilo široko deblo.

Naposljetku je kiša prestala, a i oluja je počela slabjeti. Erika je pokušavala dobiti signal na svom mobitelu, kad je začula policijsku sirenu. Patrolni auto

pojavio se daleko na stazi i polako se probio do nje kroz blato i puno vode. Izašla su dva mlada policajca, a Erika je otišla dočekati ih i pokazala isprave.

Podigli su pogled prema Barborinu tijelu.

»Ništa niste dirali?« upitao je jedan od njih. »Moramo ograditi područje.«

»To je samoubojstvo«, rekla je Erika. »Bila je s nama prije no što je to

učinila.«

Prošlo je nekoliko sati kad su Erika, Mossova i Peterson dobili dopuštenje

da napuste mjesto. Činjenica da je Barbora bila u programu za zaštitu svjedoka otežavalo je napore da doznaju tko je ona. Postajalo je mračno dok su se vozili natrag u London. Erika i Mossova upoznale su Petersona s

pojedinostima.

»Znači, taj Igor Kucerov odgovoran je za smrt Andree, za one tri djevojke iz istočne Europe i Ivy?« upitao je Peterson.

»I za smrt djevojke koju je ubio u Barborinoj kući. One koju je stavio u sportsku torbu.«

»Bio je uhićen i bilo mu je suđeno, a to nije zabilježeno ni u kakvom sistemu ili u bazi podataka?«

»Nije ni u jednoj bazi pod imenom George Mitchell«, odvratila je Erika. Kao

na znak, začulo se krčanje i pisak, a onda se Craneov glas javio preko radija.

»Šefice, pronašli smo adresu Igora Kucerova u popisu poreznih obveznika.

Živi u Kilburnu, ima trideset sedam godina, rumunjsko-ruskog podrijetla.

213

Oženjen je. Kuća glasi na ime njegove žene, Rebecce Kucerov. Imaju petogodišnjeg sina.«

»Isuse«, rekla je Mossova.

»Koliko je dugo u braku?« upitala je Erika.

»Deset godina«, odgovorio je Crane.

»A podaci o zaposlenju?«

»Vodi tvrtku za održavanja ukrasnih vrtova. On je naveden kao direktor,

ali tvrtka glasi na ženino ime. Računalima provjeravamo je li imao ikakvih ugovora na lokacijama gdje su pronađene mrtve djevojke.«

Nastala je stanka.

»Želite li da ga privedemo?« upitao je Crane. Erika je pogledala sjajni brojčanik na kontrolnoj ploči. Bilo je pet posljepodne.

»Trebali bismo se vratiti u London za dva sata«, rekao je Peterson kao da

joj čita misli.

»Ne. Pričekajte s privođenjem, želim biti spremna za njega. Pošaljite ljude,

neka motre njegovu kuću. Neka paze da ih ne primijeti. I neka ga drže na oku.«

»U redu, šefice.«

»Stići ćemo u Lewisham Row za nekoliko sati. U međuvremenu, provjerite njegove bankovne račune, elektronsku poštu, tvrtke koje posjeduje i eventualne bankrote. A provjerite i njegovu ženu — želim znati sve o njoj.

Kladila bih se da skriva stvari i pod njezinim imenom. I pokušajte otkriti pravo ime Barbore Kardosove. Sad je mrtva i trebalo bi biti lakše.«

»Već radimo na tome«, rekao je Crane i dodao: »Jeste li svi dobro? Čuli smo da vam se ubila pred očima.«

»Dobro smo«, odgovorila je Erika. »Pustite taj radiouređaj i koncentrirajte

se na Igora Kucerova.«

Vani je bio mrkli mrak. Polja i močvare oko njih bili su nevidljivi. Nije bilo mjeseca, zvijezda ili bilo kakve svjetlosti, samo cesta ispred njih, osvijetljena lukom prednjih svjetala. Erika je čeznula da se što više udalji od turobnih

močvara, od mjesta gdje je Barborino tijelo visjelo škripeći s drveta. Željela se vratiti u grad, gdje je okružuju zgrade, gdje postoji buka, i gdje vrijeme ne stoji.

Povukla je ogledalo iznad putničkog sjedala. Kad se upalilo gornje svjetlo, spazila je da ima blata na licu. Petersonov odraz, okupan svjetlom, buljio je

sa stražnjeg sjedala.

»Čovjek se na to nikad ne navikne, zar ne, šefice?« rekao je. »Na mrtvo tijelo.«

»Ne, nikad«, odvratila je Erika. Obrisala je blato papirnatom maramicom, a onda zatvorila ogledalo, vraćajući unutrašnjost auta u tamu.

214

Ostatak puta vozili su se u tišini, čuvajući energiju za nadolazeću noć.

215

60.

Erika, Mossova i Peterson vratili su se u postaju Lewisham Row malo poslije sedam navečer. Pljusak ih je pratio tijekom povratka iz Norfolka i kad su

pohitali u postaju. Dočekao ih je Crane, koji im je otvorio vrata pritisnuvši gumb na recepciji. Erika je bila impresionirana kad je vidjela da je čitav tim još uvijek ovdje, a operativna je soba vrvjela od aktivnosti.

»Dobra večer svima. Pretpostavljam da vas je Crane informirao o onome što se dogodilo«, rekla je Erika. Svi su kimnuli mrmljajući. »Dobro. I sad, što mi možete reći?«

Jedan od policajaca donio je ručnike iz gimnastičke dvorane u podrumu i bacio po jedan Mossovoj, Petersonu i Eriki. Zahvalno su ih uzeli.

»Provjerili smo podatke i ustanovili da je djevojka bačena u sportskoj torbi sedamnaestogodišnja Nadia Greco«, objasnio je Crane. »Sudski proces održao se u Kraljevskom sudu Southwark.«

»I?« upitala je Erika trljajući kosu ručnikom.

»I tu stvari postaju čudne, šefice. Transkripti sa suđenja nose oznaku ZMP — zatvorena materijalna procedura.«

»Što ?« upitala je Erika. »Zašto bi sudski proces Igoru Kucerovu bio stavljen u istu kategoriju kao i tajno suđenje neke obavještajne službe?«

»Ne znam«, odgovorio je Crane. »Kao što sam rekao, vrlo je malo toga dostupno. Transkripti su obrađeni, imena zacrnjena.«

»Kako onda znamo za taj slučaj?«

»Podudara se s ključnom riječi koju sam upisao za ubojstvo — lokacija gdje je nađeno tijelo i pojedinosti o žrtvi nisu povjerljivi.«

»Ima li kakvih pojedinosti o presudi?« upitala je Erika.

»Piše da je suđenje zaustavljeno zbog nedostatka dokaza.«

»I ne postoje podaci o uhićenju Igora Kucerova ili Georgea Mitchella?«

»Ne. Napravili smo pretragu o Igoru Kucerovu kroz Google i nekoliko je rezultata uklonjeno na temelju europskog Zakona o zaštiti podataka. Ako Igor Kucerov ima dosje, on je obrisan. U bazi podataka nema ničega ni o njemu ni

o Georgeu Mitchellu.«

»Ovo mi se nimalo ne sviđa.«

»Nastavit ćemo raditi, šefice.«

»Što je s otkrivanjem pravog identiteta Barbore Kardosove?«

»Upravo radimo na tome, ali sudovi su zatvoreni do sutra ujutro, u devet.

Odjel za zaštitu svjedoka nam je nepoznat jer oni rade na drugoj računalnoj mreži.«

216

Nastala je tišina. Erika je ustala i otišla do bijelih ploča na kojima su bile pribodene fotografije svih žrtava, a i fotografije skinute sa snimki nadzornih

kamera o Andreinu posljednjem tragu, kad je ušla u vlak. Pokraj njih visjela je fotografija nje i Georgea Mitchella, sada poznatog i kao Igor Kucerov. Tu je bila i nova fotografija Igora Kucerova, uzeta s vozačke dozvole, a na kraju

fotografija obitelji Douglas-Brown na odmoru s Barborom Kardosovom, prije no što se ošišala, obojila kosu u plavo i nestala u programu za zaštitu

svjedoka.

»U redu, znam da ste imali naporan dan«, rekla je Erika okrećući se prema sobi. »Ali moramo zasukati rukave i početi kopati. Imam veliku molbu. Željela

bih da nastavimo raditi još nekoliko sati. Htjela bih se vratiti na početak i ponovno provjeriti sve što ima veze s ovim slučajem. Sve. Naručit ću hranu i kavu, ja častim. Naprosto moramo nešto pronaći. Postoji veza između Andree

Douglas-Brown, Igora Kucerova i ostalih ubojstava. Moramo je naći, a to bi mogla biti neka sitnica koju smo previdjeli. Kao što uvijek kažem, nema glupih

pitanja. Eto, znam da je taj slučaj povjerljiv i da krećemo u opasne vode, ali ne bojte se duboko zaroniti, osobito što se tiče sir Simona. On je dosad bio nedodirljiv, ali više nije. Imamo snimljenu izjavu Barbore Kardosove; stavit ću

je na intranet. I, tko je spreman ostati?«

S očekivanjem je pogledala krcatu operativnu sobu. Ljudi su polako podigli

ruke u zrak. Pogledala je Mossovu, koja se nasmiješila i podigla ruku, kao i Peterson.

»Da nisam ogorčena i stara krava, sve bih vas izljubila. Hvala vam. Dobro.

Pobrinimo se da sljedećih nekoliko sati iskoristimo i navalimo na posao.«

Policajci u operativnoj sobi bacili su se na posao.

»Gdje ste prošli put kupili one uštipke?« upitao je Crane Eriku došavši s hrpom dosjea.

»U Krispy Kremeu. Slobodno ih možete naručiti«, odgovorila je Erika. »Gdje

je Marsh?«

»Otišao je rano«, rekao je Crane. »Ima slobodan vikend, odvodi svoju gospođu u neku vrstu umjetničke kolonije.«

»Nisam znala da i njega zanima umjetnost«, rekla je Erika.

»Ne, on je samo vozi onamo, to je u Cornwallu. Mislim da se večeras nada

seksu, rekao nam je da ga ne zovemo.... Ni pod kakvim okolnostima.«

»Tipično, mi smo na kritičnoj točki istrage, a on odluči kidnuti na kratki odmor.«

»Želite li da ga nazovem?« upitao je Crane.

»Ne, nemojte kontaktirati višeg nadzornika Marsha«, odgovorila je Erika, shvaćajući da bi joj to moglo dobro doći.

217

61.

Sutradan ujutro, viši nadzornik Marsh ležao je s Marcie u prekrasnoj hotelskoj sobi — nije se mogao sjetiti imena hotela, ali znao je da se nalazi

daleko od Londona, u sobi sa širokim pogledom na Dartmoor. Marciena glava ležala mu je na golim prsima, a tijelom mu je strujao topao osjećaj poslije seksa. Dodir i miris ženine kože bili su opojni. U međuvremenu se razdanilo.

Probudili su se nakon noći dugog vođenja ljubavi, što je bilo nečuveno otkako su dobili blizanke.

Tišinu je prekinula zvonjava telefona pokraj kreveta. Marsh se okrenuo i

vidio da je pola deset ujutro. Ispružio je ruku, podigao slušalicu i opet je spustio na postolje telefona.

»Jesi li naručio buđenje?« promrmljala je Marcie.

»Naravno da nisam«, odgovorio je.

»Oh«, promrmljala je Marcie. »To me najviše uzbuđuje, kad se ne javljaš na

telefon.« Poljubila ga je i kliznula rukom niz njegov trbuh.

Telefon je opet zazvonio. Marsh je opsovao, ispružio se i istrgnuo žicu iz utičnice u zidu. Namjestio se natrag i nasmiješio. »Mislim da si stala otprilike

ovdje«, rekao je smještajući njezinu ruku na rastuću erekciju.

» Opet? Viši nadzorniče!« Nasmiješila se.

Iznenada se začulo lupanje na vrata. »Oprostite, čujete li me... ovdje recepcionar«, začuo se glas.

»Koji vrag?!« uzviknuo je Marsh, dok je Marcie bila spremna navući kondom na vrh njegova ukrućena spolovila.

»Reci mu da odjebe, ovo je posljednji u paketu«, rekla je Marcie.

Lupanje se opet začulo. »Gospodine, gospodine?« javio se drhtavi glas mladića s recepcije. »Znam kako ste rekli da vas ne uznemiravamo ni pod kojim uvjetima, ali pomoćnik povjerenika Oakley čeka na liniji. Na vašem

telefonu... Gospodine? On kaže da će biti posljedica ako se ne javite.... To je citat... to je rekao.«

Marsh je skočio iz kreveta i stao petljati da poveže telefon s utičnicom u zidu.

»Kvragu, gdje ste, Marsh? Imamo situaciju!« obrecnuo se Oakley kad je

Marsh podigao slušalicu.

»Oprostite, gospodine, nisam znao da ste vi...«

»Jedan od vaših detektiva, ona vražja Fosterova, pojavila se na pragu sir

Simona Douglas-Browna u pet ujutro s naoružanom pratnjom. Odvela je njega i njegovu kćer Lindu u pritvor. A privela je i Gilesa Osbornea.«

218

»Koji vrag?«

»I sad, ja sam na prijeko potrebnom odmoru u Škotskoj, Marsh, i ne želim

se vraćati u London. Vjerujem da ćete vi riješiti problem.«

»Hoću, gospodine.«

»Bolje vam je da to učinite... Ne bude me često pozivi prije devet sati i to

još iz prokletog ureda Vlade. Glave će padati na ovom slučaju ako ne budemo oprezni, Marsh.«

Veza se naglo prekinula, a Marsh je ostao stajati. Spolovilo mu se u međuvremenu spustilo. Opet je podigao slušalicu, nazvao jedan broj i stao vikati da smjesta želi razgovarati s inspektoricom Foster. Marcie se pokrila

plahtama i suspregnula suze. Ovo će biti još jedan odmor upropašten poslom njezina muža.

219

62.

Erika i ostatak ekipe mučili su se nakon vrlo malo sna. Radili su do sitnih sati, povezujući dokaze s novim informacijama, i u jedan ujutro imali su neki

rezultat. Uslijedilo je grozničavo planiranje, i u tri ujutro Erika je sve poslala kući da uhvate nekoliko sati sna, prije no što se vrate u cik zore i započnu prvu fazu Erikina plana.

Sada je bilo jedanaest ujutro i Erika je sjedila s Mossovom, Petersonom i Craneom u prostoriji za promatranje u Lewisham Rowu. Ispred njih bila su četiri zaslona. Svaki je zaslon pokazivao policijsku sobu za ispitivanje.

U sobi za ispitivanje broj jedan, Linda Douglas-Brown bila je uznemirena i hodala gore-dolje u dugoj tamnoj suknji i velikom bijelom džemperu s mrljama

od čaja te sa slikama crnih mačića. Na sljedećem zaslonu, u sobi za ispitivanja broj dva, njezin otac, Simon Douglas-Brown, mirno je sjedio s rukama na stolu, gledajući preda se. Unatoč tome što ga je iz kreveta izvukla skupina

naoružanih policajaca, bio je elegantno odjeven u tamne hlače, svježe ispeglanu plavu košulju i džemper.

Na sljedećem zaslonu vidjela se slika sobe za ispitivanja broj tri, u kojoj je

Giles Osborne bio jedan čudan lik. Bio je odjeven u vrlo uske tamnozelene traperice, a trbuh mu je jedva pokrivala uska majica sa slikom tropskih palmi.

Masna kosa bila je začešljana na jednoj strani. Buljio je u kameru.

»Nije odvojio pogled od kamere već dvadeset minuta«, rekao je Crane kuckajući kemijskom olovkom po zaslonu.

»Jedini koji izgleda kao da nema nikakve brige na svijetu je Igor Kucerov«, rekla je Erika gledajući zaslon sobe za ispitivanje broj četiri.

Igor je sjedio za stolom, na nakrivljenom stolcu s raširenim nogama. Baš je vježbao kad je policija došla u njegovu kuću da ga uhiti, i to u ugodnom susjedstvu srednje klase u Kilburnu. Nosio je usku bijelu majicu sa znakom

Nike na prednjem dijelu, sjajne crne tenisice i trenirku. Imao je vitko i mišićavo tijelo, kao i ten u boji maslina. Bradica koju je imao na slikama s Andreom u međuvremenu je nestala. Podigao je pogled crnih očiju prema

kameri.

»Počnimo s njim«, rekla je Erika. Mossova i Crane ostali su u sobi za

promatranje, a Erika je otišla s Petersonom. U hodniku su sreli Igorova odvjetnika — mršavog i prosijedog muškarca s lijepim malim brkovima. Počeo je prosvjedovati jer je njegov klijent zadržan.

»Savjetovat ću svom klijentu da ne odgovara ni na jedno od vaših pitanja dok ne pokažete uvjerljive...«

Prošli su pokraj odvjetnika i ušli u sobu za ispitivanje broj četiri. Igor je ostao sjediti na nakrivljenom stolcu. Crnim je očima od glave do pete odmjerio Eriku dok se ona prijavljivala s Petersonom. Začuo se dugi signal kad se

220

uređaj za snimanje pokrenuo.

»Sada je jedanaest sati i pet minuta ujutro, 24. siječnja. Ja sam viša

inspektorica Foster, a sa mnom je inspektor Peterson. Nazočan je i odvjetnik John Stephens.«

Erika i Peterson sjeli su nasuprot Igoru i njegovu odvjetniku. Potrošila je

nekoliko trenutaka provjeravajući dokumentaciju, a onda podigla pogled prema Igoru.

»U redu, gospodine Kucerov. Ili bih vas trebala zvati George Mitchell?«

»Zovite me kako hoćete, dušo.« Nacerio se. Glas mu je bio dubok, s natruhom ruskog naglaska.

»Možete li objasniti zašto upotrebljavate dva imena?«

Slegnuo je ramenima.

»Radite li za MI5 ili MI6? Ili ste tajni agent uključen u špijuniranje? Možda

ste potpisali Zakon o državnim tajnama?«

Igor se nasmiješio i protrljao bradu. »Ne«, napokon je odgovorio.

»Oprostite, ali to su apsurdna pitanja«, rekao je odvjetnik.

»Ne, to su prava pitanja. Jeste li svjesni, gospodine Stephens, da je vašem klijentu suđeno za ubojstvo mlade žene po imenu Nadia Greco? Njezino

raspadnuto tijelo nađeno je u sportskoj torbi u kamenolomu.«

Erika je gurnula fotografiju Nadije preko stola. Njezino natečeno lice puno modrica moglo se vidjeti kroz otvorene nabore sportske torbe.

»Torba je povezana s tadašnjom djevojkom gospodina Kucerova, Barborom Kardosovom. Nadia Greco pretučena je do smrti u Barborinoj kući. Igorov

DNK uzorak nađen je na poprištu, a Barbora je svjedočila protiv njega na suđenju. Međutim, porota nije donijela presudu i suđenje je prekinuto.«

Odvjetnik je postrance pogledao Igora.

»Dokažite«, rekao je Igor sliježući ramenima.

»U tome je problem, Igore. Podaci i transkripti s vašeg suđenja sada su

označeni kao ZMP, zatvorena materijalna procedura. Ta se klasifikacija daje samo onim kriminalnim procesima koji uključuju stvari koje bi mogle štetiti nacionalnoj sigurnosti. Jeste li svjesni toga, gospodine Stephens?«

»Svjestan sam toga što je zatvorena materijalna procedura, da«, odgovorio je odvjetnik zbunjeno.

»Onda ćete shvatiti koliko je neobično što je ta restrikcija nametnuta

suđenju vašeg klijenta, kad on nema nikakve veze s tajnom službom«, završila je Erika. Igor je protegnuo ruke iznad glave, a onda okrenuo glavu s jedne na

drugu stranu uz pucketanje zglobova.

»Možda pomalo nalikujem na Jamesa Bonda«, rekao je Igor.

»Ne, ne vidimo to kad vas pogledamo«, hladno je rekao Peterson.

»Ne izgledajte tako ogorčeno, prijatelju. Ne govori li se stalno o tome da će snimiti film sa crnim Jamesom Bondom? Još uvijek možete dobiti priliku«,

221

odvratio je Igor.

Peterson je zastao i gurnuo bliže fotografiju tijela Nadije Greco.

»Molim vas, pogledajte fotografiju, prepoznajete li tu djevojku?« upitao je.

»Savjetujem svom klijentu da ne odgovori na to pitanje«, rekao je Stephens.

»U redu. Što je s ovom fotografijom? Ovdje ste vi s Andreom Douglas-

Brown. Jeste li svjesni njezina ubojstva? Ova fotografija snimljena je četiri dana prije no što je umrla, a i ova...«

Peterson je gurnuo niz fotografija preko stola, počevši s Igorom i Andreom kako zajedno stoje pred dvorištem muzeja Horniman, pa prelazeći na seksualno eksplicitne slike. Igor je grizao usne i zavalio se na stolcu.

»Ovo je ista Andrea Douglas-Brown koja je ubijena.«

»Da, svi znamo tko je ona«, obrecnuo se odvjetnik. »Optužujete li mog klijenta za ubojstvo?«

Erika ga je ignorirala. »Viđeni ste s Andreom samo nekoliko sati prije no što je umrla, u baru Glue Pot, na području Forest Hilla...«

»Ne moram odgovoriti na vaša pitanja, želim otići«, rekao je Igor i ustao sa stolca.

»Sjednite«, rekla je Erika. On je opet grizao usne, prekrižio ruke te nastavio

stajati. »I morate odgovoriti na moja pitanja. Kao što sam rekla, viđeni ste s Andreom.«

»Ne, nisam viđen nigdje, jer nisam bio u Ujedinjenom Kraljevstvu one noći kad je Andrea nestala. Bio sam u Rumunjskoj od 31. prosinca do 15. siječnja. Imam karte i možete provjeriti podatke u mojoj putovnici.«

»Jesu li to podaci o vama ili o Georgeu Mitchellu?«

»Znate, nije protiv zakona promijeniti ime«, rekao je Igor. »Vi ste Slovakinja,

zar ne? A imate prezime Foster?«

»Preuzela sam muževo prezime«, rekla je Erika.

»U braku ste?« upitao je Igor podigavši obrvu. »I kako je to?«

»Molim vas, sjednite«, viknula je Erika udarivši šakom o stol.

»Ako namjeravate podići optužbu protiv mog klijenta...« počeo je gospodin Stephens.

Erika je ustala i napustila prostoriju.

»Inspektorica Foster upravo je napustila sobu. Prekidam ovaj razgovor u

jedanaest sati i dvanaest minuta ujutro«, rekao je Peterson, a onda je ustao i izašao za njom.

* * *

»On je pravi gad, zar ne?« rekla je Erika Petersonu na hodniku, drhteći od

222

bijesa. »Nisam se smjela iznervirati. Tako je samodopadan... Možete li reći Craneu da mu provjeri alibi ako je bio izvan zemlje?«

»U redu, šefice. Samo mu nemojte dopustiti da vam se zavuče pod kožu. Tek smo počeli. Želite li se vratiti?«

Erika je duboko uzdahnula i odmahnula glavom. »Ne, želim razgovarati sa

Simonom Douglas-Brownom.«

223

63.

Odvjetnik Simona Douglas-Browna bio je jednako sijed kao i gospodin Stephens, ali nosio je mnogo bolje odijelo. Čekao je pred vratima sobe za

ispitivanje poravnavajući kravatu.

»Ovdje smo«, rekla je Erika pokazujući vrata sobe za ispitivanje broj jedan.

»Savjetovat ću svom klijentu da ne odgovara ni na jedno vaše pitanje sve

dok...« počeo je, ali Erika i Peterson prošli su pokraj njega.

Simon ih je bijesno pogledao kad su ušli u sobu za ispitivanje. »Samo da znate, kad završim s vama, upravljat ćete vražjim prometom na staroj Ulici

Kent. Do kraja policijske karijere!«

Erika i Peterson ignorirali su ga, pa su svi sjeli. Kad je Erika izrecitirala

sve potrebne podatke za policijski zapisnik, otvorila je fascikl koji je ležao na stolu pred njom.

»Gdje je Linda?« upitao je sir Simon. Erika nije odgovorila. »Imam pravo

znati gdje mi je kći!«

»Linda je uhićena i nalazi se ovdje u pritvoru«, odgovorio mu je Peterson.

»Nemojte Lindu upletati u ovo, čujete me?« viknuo je Simon. »Ona nije

dobro!«

»Nije dobro?«

»Ona je pod velikim stresom, nije sposobna za ispitivanje.«

»A tko vam je rekao da ćemo je ispitivati?« upitala ga je Erika.

»Kad mi policajci lupaju na vrata u cik zore u pancirnim prslucima i s

pištoljima, ne žele razgovor. Naravno, pretpostavio sam... Upozoravam vas.«

»Vaša je žena u prostoriji za prijem«, rekla je Erika. »A gdje je David?«

»On je otputovao preko vikenda na momačku zabavu u Prag.«

»Gdje je odsjeo?«

»Ne znam, u baru ili hotelu, možda u hostelu za mlade. To je momačka

zabava.«

»Za koga?«

»Jedan se njegov prijatelj s fakulteta ženi. Mogu dobiti informaciju od svoje

tajnice; ona je to rezervirala.«

»Mi ćemo to učiniti«, odvratio je Peterson. Nastala je stanka dok je Erika

listala fascikl.

»Vi vodite nekoliko poslovnih i privatnih tvrtki, je li to točno?« upitala je.

»Glupa li pitanja! Naravno da je točno.«

224

»Jedna od njih zove se Millgate Ltd. To je točno?«

»Točno.«

»A imate još jednu koja se zove... Peckinpath.«

»Da.«

»Quantum, Burbridge, Kamenolom Newton ...«

Odvjetnik se nagnuo preko stola prema Eriki.

»Ne shvaćam zašto osjećate potrebu da to čitate mojem klijentu,

inspektorice Foster. On je vrlo dobro svjestan svojih poslovnih interesa — sve su to javne tvrtke s ograničenom odgovornošću i sve su informacije javne.«

Simon se zavalio na stolac, oprezan i bijesan.

»Da, to je točno«, odvratila je Erika. »Prije no što nastavim, treba mi samo potvrda za snimku. Oprostite što tratim dragocjeno vrijeme vašeg klijenta...

Opet ću postaviti pitanje.«

»Da, da. Je li to dovoljno glasno za vašu vražju snimku?«

»Htjela bih skrenuti vašu pozornost na jednu od vaših bankovnih

transakcija iz rujna prošle godine.« Erika je uzela list papira iz fascikla i spustila ga na stol. Simon se nagnuo naprijed.

»Čekajte malo, odakle vam ovo? Na temelju čije ovlasti?«

»Na temelju moje ovlasti«, odgovorila je Erika. »Napravili ste isplatu na račun Cosegrove Holdings Ltd., firme registrirane iza tvrtke Yakka Events,

vlasnika Gilesa Osbornea. Svota je iznosila četrdeset šest tisuća funti.« Erika je prstom pokazala brojku na izjavi.

»Da, investirao sam u tu tvrtku«, odgovorio je Simon zavalivši se na stolcu

i pogledavši Eriku.

Erika je izvukla je još jednu bankovnu bilješku. »Imam i nešto od Gilesa

Osbornea. Za Cosegrove Holdings Ltd., vremenski istog datuma, a pokazuje da četrdeset šest tisuća prebačeno na račun...«

»Kamo ovo vodi?« upitao je odvjetnik. Erika je podigla ruku i nastavila.

»Zapravo, istog dana vaših je četrdeset šest tisuća opet skinuto s računa.«

Simon se počeo smijati i osvrnuo se po sobi da vidi hoće li se tko nasmijati

s njim. Peterson je zadržao kameno lice.

»Zašto ne pitate Gilesa? Ja nisam uključen u svakodnevno poslovanje njegove tvrtke, ja sam pomalo... usnuli partner.«

»Ali vi ste investirali četrdeset šest tisuća funti. To je velika svota za takvog partnera.«

»Definirajte veliku svotu! Za mene, četrdeset šest tisuća funti nije velika

svota... Siguran sam da je za vas, s vašom policijskom plaćom, to mnogo više.«

»Uzme li se to u obzir, vi i Giles sigurno ste se barem složili oko toga kako

bi se vaša investicija trebala upotrijebiti?« upitala ga je Erika.

»Ja imam povjerene u Gilesa. Ako se sjećate, prije brutalnog ubojstva moje

225

kćeri, prihvatio sam Gilesa u obitelj kao zeta.«

Simonova je bijesna maska počela padati, pa su ispod nje ugledali jaku bol

zbog gubitka kćeri.

»U redu, je li Giles kao vaš zet podijelio s vama zašto je četrdeset šest tisuća funti vašeg novca odmah isplaćeno tvrtki Mercury Investments Ltd.?«

Simon je pogledao svog odvjetnika.

»Da ili ne? To je jednostavno pitanje«, ustrajala je Erika. »Da ili ne, je li

Giles podijelio s vama zašto je četrdeset šest tisuća funti isplaćeno tvrtki Mercury Investments Ltd.?«

»Nije.«

»Jeste li čuli za Mercury Investments?«

»Nisam.«

»Registrirana je na Rebeccu Kucerov, ženu ovog čovjeka — Igora Kucerova.

U slučaju da vas je potrebno podsjetiti, pronašli smo Andrein drugi mobitel s ovim fotografijama.«

Erika je izvukla eksplicitne fotografije iz fascikla i poslagala ih pred Simona. On ih je brzo pogledao, a onda je zatvorio oči i počeo se tresti.

Odvjetnik se nagnuo i počeo skupljati fotografije. »Prosvjedujem što mojem

klijentu pokazujete uznemirujuće fotografije njegove kćeri, koja je tek pokopana...«

»Ali što nam vaš klijent može reći o tih četrdeset šest tisuća funti? Mi

vjerujemo da je ovaj čovjek, Igor Kucerov, povezan s ilegalnim dovođenjem mladih žena iz istočne Europe u Ujedinjeno Kraljevstvo. Protiv njega vodio se

i sudski proces zbog optužbe za ubojstvo mlade djevojke zvane Nadia Greco.«

»Je li proglašen krivim?« oštro je upitao Simon.

»Nije, ali taj sudski proces i bez osude baca na njega negativno svjetlo. Tako

da ću vas opet pitati. Znate li zašto je Giles Osborne prebacio četrdeset šest tisuća funti Igoru Kucerovu?«

Simon se zavalio na stolcu, izgledajući iznervirano.

»Moj klijent nema komentara.«

»U redu«, rekla je Erika i dobacila Petersonu pogled, pa su oboje ustali.

»I?« upitao je odvjetnik.

»Trenutačno prekidamo ispitivanje«, odgovorila je Erika.

»Koliko je ono sati?« upitao je Simon.

»Dvanaest i petnaest«, odgovorila je Erika.

»Želim razgovarati s Lindom, i to smjesta« rekao je Simon.

Erika nije odgovorila. Ona i Peterson napustili su prostoriju.

226

64.

»Izgleda kao da pomalo gubi razum«, rekla je Mossova kad su se vratili u sobu za promatranje. Pogledali su četiri zaslona. Simon je bio usred bijesnog govora

o »onoj policijskoj kuji« koja nema pravo da mu uskrati pristup kćeri.

»Možda se svi trebaju malo preznojiti«, rekao je Peterson.

»Da, ali nemojte zaboraviti kako ih možemo zadržati samo dvadeset četiri

sata. Ako ih ne možemo optužiti, moramo ih pustiti.«

»Kad bismo barem mogli ponovno optužiti Kucerova za ubojstvo Nadije Greco«, rekla je Mossova.

»Nemamo nove dokaze. A ne bismo učinkovito utrošili vrijeme pokušavajući ih pronaći. Moramo mu nešto uvaliti u vezi s novcem koji je

dobio od Simona i Gilesa.«

Na drugom zaslonu, Linda je sada sjedila s glavom spuštenom na stol u sobi za ispitivanje te rastreseno crtala krugove po oštećenoj površini stola.

Na donjem zaslonu, Igor je sjedio zavaljen na stolcu, raširenih nogu, glave naslonjene na zid. Giles je također ostao miran sjedeći na stolcu i gledajući uokolo, gotovo kao da mu je konobar zaboravio donijeti narudžbu.

»Predahnimo nekoliko minuta«, rekla je Erika. Uzela je cigaretu i krenula van.

Kad je došla na stepenice glavnog ulaza, ugledala je Dianu Douglas-Brown kako pali cigaretu stojeći pri dnu stepeništa u dugom i crnom krznenom kaputu. Kosa joj je bila besprijekorno oblikovana i začešljana oko iscrpljena

lica.

Erika se htjela okrenuti i vratiti u postaju, kad ju je Diana primijetila.

»Inspektorice Foster, što se događa?«

»Obavljamo ispitivanja«, odlučno je odgovorila Erika.

Okrenula se u namjeri da uđe, ali Diana je nastavila: »Molim vas, biste li

ovo htjeli dati Lindi?« Iz džepa kaputa izvukla je sitnu figuricu mačke na prstenu za ključeve. Figurica je bila crna, imala je nježne smeđe oči i sitan komadić izblijedjele ružičaste tkanine umjesto jezika.

»Bojim se da ne mogu«, rekla je Erika. »Žao mi je.«

»Molim vas... ne shvaćate. Lindi treba nešto poznato.« Diana je povukla

dim cigarete. »Kad sam je rodila, nije dobila dovoljno kisika. Ona ima emocionalne probleme. Ne može se nositi sa svijetom!« Posljednji je dio gotovo viknula.

»Naš dežurni narednik može pozvati liječnika u roku od nekoliko minuta, ali Linda je dobro, stvarno. Samo joj želimo postaviti nekoliko pitanja.«

227

Diana je briznula u plač. Spustila je glavu i kosa se raspustila, prekrivši joj lice. Prinijela je sitnu figuru mačke licu i zajecala. Erika se okrenula i

vratila u prostoriju za prijem.

»Provjerio sam«, rekao je Crane našavši se s njom kad se vratila u operativnu sobu. »Imam popis putnika u kojem piše da je Igor Kucerov otišao

iz zemlje 31. prosinca s londonskog aerodroma Luton na letu za Rumunjsku. Vratio se 15. siječnja.«

»Sranje!« rekla je Erika. Sve su se oči okrenule prema njoj. »Što ako je učinio nešto između toga? Imate li snimke nadzorne kamere koje pokazuju kako prolazi kroz izlazna vrata?« dodala je.

»Šefice, to je informacija carinske službe.«

»Znam, ali ovdje imamo stvari od tužiteljstva i sudske zapise koji su promijenjeni. To pokazuje da je Igor Kucerov dobio poseban tretman tijekom

suđenja! Netko je ušao i promijenio službene podatke... Možda se mogao vratiti i autobusom, autom ili vlakom, a baš se vratio...«

Crane se počešao po glavi. »Nije nemoguće, šefice, pretpostavljam.«

»Hajde da prestanemo pretpostavljati i ustanovimo to. Želim slike s kontrole putovnica, snimke s nadzornih kamera kad je stigao u Rumunjsku;

digitalni otisak koji potvrđuje da je Igor Kucerov napustio zemlju 31. prosinca i vratio se 15. siječnja.«

»Da, šefice.«

»I nemojte zaboraviti da vrijeme otkucava«, rekla je Erika pogledavši na sat. »Imamo još devetnaest sati.«

Erika je izašla i našla se s Petersonom i Mossovom u hodniku. Rekla im je da je Igor Kucerov možda bio izvan zemlje kad je Andrea nestala.

»Dakle, to znači da nije ubio ni Andreu ni Ivy. Ne možemo ga izravno

povezati s njihovim ubojstvima«, rekla je Mossova.

Erika je odmahnula glavom.

»Što je s ostalim djevojkama? Tatianom Ivanovom, Mirkom Bratovom i Karolinom Todorovom? Imamo datume kad su otkrivene. Možemo li ustanoviti gdje je bio?« upitao je Peterson.

»Postoje samo labavi forenzički dokazi za prve tri djevojke, kao i za vremena kad su nestale. Osim toga, javno sam povezala ta tri ubojstva s Andreom i Ivy. Vjerujem da su povezana. Osim ako nije riječ o imitatoru? Isuse, ovo je tako

komplicirano«, rekla je Erika trljajući lice. Vidjela je pogled između Mossove i Petersona. »Što je? Recite mi.«

»Odvjetnik Simona Douglas-Browna odradio je posao. Pokušava nazvati pomoćnika povjerenika«, objasnila je Mossova.

»Pokušava nazvati Oakleya?«

»Da. I to ne preko centrale, ima njegov broj.«

»Je li ga dobio?«

228

»Ne, još nije. Oakley je otputovao na kratak odmor.«

»On je na kratkom odmoru, a Marsh se provodi sa ženom na vikendu u

umjetničkoj koloniji... Kvragu, tko je ovdje glavni?«

»Pa, šefice... Tehnički gledano — vi ste glavni«, objasnio je Peterson.

»Dobra zapažanje. U redu, hajdemo porazgovarati s Gilesom Osborneom«,

rekla je Erika odlučno.

229

65.

Giles Osborne sjedio je u sobi za ispitivanje ogorčena lica kad su Erika i Peterson ušli s njegovim odvjetnikom, još jednim prosijedim čovjekom u finom

odijelu, po imenu Phillip Saunders.

Nakon što je Erika pročitala formalnosti za snimku, postavila je Gilesu ista pitanja o četrdeset šest tisuća funti koje je primio od Simona Douglas-Browna

i o tome zašto je taj novac prebacio na račun tvrtke Mercury Investments u vlasništvu Igora Kucerova.

Giles se nagnuo prema svom odvjetniku i nešto mu promrmljao na uho.

»Moj klijent morao bi pregledati sve svoje račune kako bi mogao potvrditi tu stvar«, rekao je odvjetnik.

»Ovo su potvrde iz banke«, rekla je Erika gurnuvši ih preko stola. »Jasno se vidi da novac dolazi na jedan račun i odlazi na drugi. Što vam još treba da biste to mogli potvrditi? Mercury Investments tvrtka je za uređivanje ukrasnih

vrtova. Yakka Events ima malo veze s vrtlarenjem.«

Giles se zamišljeno kucnuo prstima po usnama. »Vjerujem da je novac upotrijebljen za nabavku rijetkog drveta iz Novog Zelanda,« napokon je

odgovorio.

»Što?« upitao je Peterson.

»Želio sam da to bude središnji ukras u mom dvorištu. Zaboravio sam kako se zove«, nastavio je Giles mirnim glasom. »Ako mi date dovoljno vremena, mogao bih vam dostaviti fakturu koja to dokazuje. Vi znate da gospodin

Kucerov posjeduje tvrtku za održavanje ukrasnih vrtova?«

»Znamo«, odgovorila je Erika.

»Onda je zagonetka riješena. Zato sam prebacio četrdeset šest tisuća funti na njegov račun.«

»On obrezuje živice i šiša travnjake — a obavlja prilično velike poslove«,

rekla je Erika.

»I Simon Douglas-Brown ništa ne zna o tom dogovoru?« dodao je Peterson.

»A zašto bi znao? On je taj usnuli partner. Složio se da će kupiti izvjesnu

količinu dionica, što ga je pretvorilo u djelomičnog vlasnika tvrtke Yakka Events. Da budem precizan, vjerujem da on sada posjeduje 13,8 posto. Ali,

kao što možete vidjeti, ne mogu provjeriti tu informaciju jer ste me izvukli iz kreveta u cik zore i zaplijenili mi uređaje.« Giles se sarkastično nasmiješio Eriki.

»Kako ste upoznali Igora Kucerova?« upitala ga je Erika.

»Preko Andree«, odgovorio je Giles.

230

»I bili ste svjesni da je Andrea u vezi s Igorom?«

»U ono vrijeme, nisam. Naravno, u međuvremenu ste mi pokazali

fotografije.«

»Znate li kako je Andrea upoznala Igora Kucerova?«

»Mislim da je rekla nešto o... ovaj, o prijateljici — nekoj Barbori...«

»Kardosovoj. Barbori Kardosovoj?«

»Da, mislim da se tako zove.«

»A jeste Ii znali da je Barbora Kardosova bila u vezi s Igorom?«

Giles je zbunjeno odmahnuo glavom.

»Moj klijent odgovorio je na vaša pitanja o četrdeset šest tisuća funti«,

umiješao se odvjetnik. »Ne vidim zašto bi morao odgovarati na pitanja o privatnim odnosima prijateljice svoje zaručnice.«

Erika i Peterson zabuljili su se u Gilesa preko stola.

»To je za sada sve«, rekla je Erika.

»I moj klijent može otići?« upitao ju je odvjetnik.

»To nisam rekla.« Erika i Peterson su ustali.

»I što sada?« upitao je odvjetnik.

»Vratit ćemo se«, odgovorila je Erika.

Izašli su u hodnik i vratili se u sobu za promatranje.

»Kvragu«, rekla je Erika gledajući Mossovu i Petersona. »Mislite li da će se ovo sranje o rijetkom drvetu održati na sudu... ako do toga dođe?« upitala je

Mossova, koja je sve pratila putem kamera.

»Vidjeli smo da mu je ured pun pretencioznih ukrasa«, uzdahnuo je Peterson. »To se uklapa u ono što kaže.«

»Da, ali gdje je drvo?« upitala je Erika. »Novac je isplaćen prije više od godine dana.«

»Možda čekaju da naraste«, zlobno je primijetila Mossova. Tada se začulo kucanje na vrata sobe za promatranje. Bio je to Woolf.

»Šefice, Marsh je na liniji. Želi razgovarati s vama. On autom ide natrag u

London.«

»Je li rekao gdje se trenutačno nalazi?«

»Još uvijek je u Devonu«, odgovorio je Woolf.

»Recite mu da me ne možete pronaći.«

»Šefice, on zna da ih sve ispitujete.«

»Smislite nešto.« Kad je Woolf izašao, opet su pogledali zaslone. »Da vidimo što nam o tome može reći Igor«, dodala je Erika. »A onda ćemo se pozabaviti

231

Lindom.«

232

66.

»Želio je da mu nabavim drvo za ured«, rekao je Igor sjedeći zavaljen na stolcu i rastežući ruke iznad glave. Erika mu je spazila žute mrlje pod pazuhom i

osjetila da soba za ispitivanje počinje mirisati na znoj.

»I vi to možete učiniti, kao stručnjak za ukrasne vrtove?« upitala je ona.

»Ovo je London, većina ljudi želi šašave stvari u svojim vrtovima, a uz

pomoć interneta to nije teško nabaviti.«

»Zašto tvrtka glasi na ime vaše žene?«

»Ne postoji neki poseban razlog.«

»Tko vas je upoznao s Gilesom?« upitao ga je Peterson, premda su već znali odgovor.

»Andrea, naravno«, nasmiješio se Igor.

»Zna li vaša supruga za Andreu?«

»Što vi mislite?«

»Je li znala za vašu vezu s Barborom Kardosovom?«

»Moja je supruga dobra žena!«

»Što to znači?« upitala ga je Erika. »Da zna kad treba držati jezik za zubima?

Kad treba okrene glavu na drugu stranu? Zna li ona da se vi bavite dovođenjem mladih žena iz istočne Europe u London? Da ih dočekujete na

autobusnom kolodvoru Victoria?«

»Moj klijent ne mora odgovoriti na ta pitanja«, umiješao se odvjetnik. »To su obična nagađanja. Za to nemate nikakvih dokaza.«

»Imamo snimku razgovora s Barborom Kardosovom u kojem tvrdi sve to, kao i da ste ubili Nadiju Greco.«

»A gdje je ta svjedokinja?« upitao je odvjetnik.

»Odmah nakon razgovora počinila je samoubojstvo«, odgovorila je Erika gledajući Igora. »Bila je toliko uplašena reći istinu o vama da se ubila.«

»Žena koja se ubila jedva se može nazvati uvjerljivim svjedokom«, rekao je odvjetnik. »A to nije bila službena izjava.«

Igor se samodopadno i samouvjereno zavalio na stolcu.

»Dok ste vi trčkarali između soba za ispitivanje«, nastavio je Igorov odvjetnik, »ja sam iskoristio priliku da pregledam sudske dokumente. To nije

ništa više od puke tvrdnje. Veliki dijelovi transkripata s tog sudskog procesa možda i nisu izvorni. Dakle, sa zakonskog gledišta, oni ne postoje. Shvaćate li da ćete vrlo skoro morati podići optužbu protiv mog klijenta? Vrijeme

odmiče, gospođice Foster.«

233

»Inspektorice Foster«, odvratila je Erika, pokušavajući prikriti frustraciju. Dodala je da prekida ispitivanje, a nakon što je rekla točno vrijeme za snimku,

ona i Peterson izašli su iz prostorije.

234

67.

Erika, Mossova i Peterson upravo su se spremali ući u sobu za ispitivanje kako bi razgovarali s Lindom, kad ih je odvjetnik podsjetio kako je zakonski

vrijeme da omoguće osumnjičenicima stanku za ručak. Nakon jednog sata, već je bilo kasno poslijepodne. Dan kao da je nestajao.

»Linda, znate li zašto smo vas uhitili?« upitala je Erika.

Linda je sjedila zavaljena na stolcu, mirna i pribrana. »Zato što mislite da imam neke informacije. Mislite da znam tko je ubio Andreu? Mislite da sam ja ubila Andreu, ili možda mislite da sam ubila J.R.-a? Ili predsjednika

Kennedyja?«

»To nije smiješno, Linda. Ovo je Igor Kucerov, koji se također služi imenom

George Mitchell. Andrea je s njim imala spolne odnose prije i tijekom svoje veze s Gilesom«, odvratila je Erika gurnuvši njegovu fotografiju preko stola.

Linda je pogledala fotografije raspoređene pred njom, bezizražajno

promatrajući one eksplicitne.

»Znamo da je on snimio ovu fotografiju vas i Andree«, dodala je Erika.

»Ne znate to«, šmrknula je Linda dok joj je pogled jurio od jednog do drugog.

»Kako biste to mogli znati?«

»Zato što smo uhitili Igora Kucerova«, odgovorila je Erika. »Pod sumnjom

da je ubio Andreu, Tatianu Ivanovu, Mirku Bratovu, Karolinu Todorovu i Ivy Norris. U ovom ga trenutku ispitujemo u susjednoj sobi.«

»Vi lažete, a ja ne razgovaram s lažljivcima. Moram li razgovarati s tim

lažljivcima?« upitala je Linda pogledavši svog odvjetnika.

»Imate li dokaz da je ovu fotografiju moje klijentice snimio čovjek kojeg ste

naveli?« upitao je odvjetnik.

Erika mu nije odgovorila. »Sjećate li se djevojke po imenu Barbora? Bila je Andreina prijateljica.«

»Da.«

»Ona se pridružila vašoj obitelji na nekoliko ljetnih odmora?«

»Bila je slatka, možda malo preslatka — i pohlepna. Unatoč tome, bila je

predobra za Andreu. I gle čuda, Andrea ju je otjerala.«

»Kako ju je otjerala?«

»Oh, na uobičajen način. Prvo je mislila da je Barbora sjajna, a onda se uzbuđenje ohladilo, pa ju je počela tretirati kao siromašnu rođakinju. Kad nam se pridružila na posljednjem odmoru, Barbora je jako smršavjela, bila je

abnormalno mršava. Andrea je mislila da je to posljednji modni krik... što je vjerojatno bilo dovoljno da djevojku odbaci iz društva.«

235

»Je li Andrea rekla kamo je Barbora otišla?«

»Rekla je samo da se odselila. Zašto pitate?« upitala je Linda zaškiljivši.

Erika joj je objasnila Barborinu vezu s Igorom i činjenicu da je bila u intimnoj vezi s Igorom u isto vrijeme kad i Andrea.

»Mogu li vas podsjetiti da je ta informacija povjerljiva«, umiješao se

odvjetnik.

»Činjenice da je Barbora bila u intimnoj vezi s Igorom, da je otišla u

program za zaštitu svjedoka i da je počinila samoubojstvo nisu povjerljive«, rekla je Erika. Primijetila je da se Linda trese, a oči joj se pune suzama koje se prelijevaju na obraze.

»Kako je to učinila?« upitala je Linda.

»Objesila se. Bila je užasnuta. Vidite li sada kako je važno da doznamo istinu o Igoru Kucerovu? On je direktno povezan s Andreom.«

Linda je obrisala suze. »Srela sam ga nekoliko puta, u jednom klubu u Kensingtonu i u baru u Chiswicku. Kao što sam već rekla, muškarci su

salijetali Andreu, uvijek ih je vukla za sobom. Andrea je upotrebljavala muškarce kao tampone, nakratko je bila sretna da ih ima, ali onda bi ih odbacila.«

Nastala je tišina. Odvjetnik nije mogao prikriti gađenje. Erika je otvorila fascikl, izvadila bilješku koju je primila i spustila je pred Lindu.

»Što mi možete reći o ovome?« upitala je gledajući Lindi u lice.

»Tu ste mi bilješku već pokazali. Kad ste došli u cvjećarnicu.« Pogledala je Eriku. »Poslana je vama?«

»Da. Možete vidjeti kako se ta poruka ne odnosi samo na mene, nego da je otvoreni izazov policiji u vezi s ubojstvom Andree i drugih žena.«

»I zašto mi to pokazujete?« upitala ju je Linda ledenim glasom.

»Linda, vidjeli smo vaš dosje. Slanje prijetećih pisama postala vam je navika. Slali ste pisma Gilesu Osborneu i drugima. Učiteljima, liječniku,

Andreinim prijateljima. Čak ste slali pisma Barbori. Ona nam je to spomenula u razgovoru koji smo snimili.«

»Ponavljam, inspektorice Foster, sve su to samo indicije«, rekao je

odvjetnik. »Vi grubo pokušavate povezati nepovezane slučajeve i navesti moju klijenticu da govori. Ona to neće učiniti.«

»Pa, ako ništa ne kaže, njezina će šutnja biti jednako optužujuća. Linda,

radi se o vama, vašem ocu, Gilesu, Barbori, Igoru. Svi ste vi povezani. Imamo vaš laptop i pretražujemo tvrdi disk. Zaplijenili smo računala vašeg oca i

Gilesa. Samo je pitanje vremena prije no što sve povežemo. Razgovarajte sa mnom, ja vam mogu pomoći.«

»Ne, neću«, odvratila je Linda i zavalila se na stolcu. Pokupila je dlačice s

džempera i onda pogledala policajce. Činilo se da posve kontrolira svoje emocije. Erika je jedva mogla prikriti frustraciju.

»Volite mačke?« upitao ju je Peterson.

236

»Oh, Bože, baš smo očajni, zar ne?« Linda se nasmiješila s očijukanjem. »Gospodine Loyd, trebam li odgovoriti na to pitanje? Ne bih se željela uvaliti u

skandal s mačkama.«

Odvjetnik je zakolutao očima i kimnuo.

»Da, inspektore Peterson, ja volim mačke.«

»Imate li mačku?«

»Trenutačno ne«, mimo je odgovorila.

»Imate li još koje relevantno pitanje?« upitao je gospodin Loyd. »Ne. To je sve«, odgovorila je Erika, pokušavajući sačuvati obraz. Kad su opet izašli iz prostorije, u hodniku ih je čekao Woolf. »Što se dogodilo?« obrecnula se.

»Marsh.«

»Ne sada. Nazvat ću ga poslije.«

»On je ovdje, u svom uredu, i želi razgovarati s vama.«

237

68.

Marsh je ispred prozora hodao gore-dolje kad je Erika pokucala na vrata njegova ureda. Ona je ušla, a on je zastao i zabuljio se u nju. Nosio je uredne

i bijele platnene hlače, majicu bez ovratnika i beretku na glavi. Unatoč situaciji, Erika je morala suspregnuti osmijeh.

»Pokušavate li oponašati Davida Beckhama, gospodine? Ili je to vaša odora

za slikanje?«

»Sjednite«, odvratio je Marsh. Skinuo je kapu i odbacio je na visoku hrpu papira na stolu. »Jeste li izgubili razum, inspektorice Foster? Znate li kakvu

ste oluju govana prouzročili kad ste uhitili Douglas-Brownove? Zovu me iz ureda Vlade.«

Izgledao je umorno od cijele situacije.

»Gospodine, ako biste me htjeli poslušati...«

»Ne, naređujem vam da pustite sir Simona, Lindu, Gilesa Osbornea i Igora

Kucerova iz pritvora, shvaćate? Eksponirali ste osobu iz programa za zaštitu svjedoka, otvoreno ste raspravljali o pojedinostima kriminalističkog suđenja koje je označeno kao ZMP...«

»Gospodine, Barbora Kardosova počinila je samoubojstvo, što znači da više nije u programu za zaštitu svjedoka.« Erika je nastavila govoriti o transferu

novca između Simona, Gilesa i Igora, kao i o Barborinoj izjavi koja povezuje Igora s trgovanjem istočnoeuropskim ženama. Izostavila je mogućnost da on nije bio u Ujedinjenom Kraljevstvu u vrijeme Andreina ubojstva. »Morate

priznati da sve ovo smrdi, gospodine, čak i kao slučajnosti.«

Marsh ju je napeto slušao. Sada je teško disao i nastavio hodati gore-dolje.

Gotovo je mogla vidjeti kako mu mozak radi sto na sat.

»Koliko je sati?« upitao ju je.

»Uskoro će pet«, odgovorila je Erika.

»A kad završava obaveza 24 sata pritvora?«

»Sutra, u devet ujutro.«

»Jesu li iskoristili stanku za večeru?«

»Još nisu.«

»U redu, a imaju pravo i na neprekinutih osam sati odmora.«

»Znam, gospodine. Treba mi više vremena. Biste li razmotrili mogućnost da produljite rok i da mi date još dvanaest sati? Ja to ne mogu odobriti, ali vi možete. Čekam na rezultate forenzičara. Uzeli su Simonov laptop, a i Lindin.

Pregledavamo bankovne izjave.«

»Ne, ne mogu produljiti rok.« Marsh je sjeo. »Gledajte, Erika. Vi ste

238

briljantna detektivka...«

»Gospodine, uvijek to kažete prije no što mi naredite da nešto ne učinim.«

Marsh je na trenutak šutio. »Govorim vam to zato što je istina. A i zato što vidim kako će ovo završiti. Namjerili ste se na moćne ljude, a šanse nisu na vašoj strani.«

»Zvuči kao Igre gladi...«

»Ozbiljno vam govorim. Oslobodite osumnjičenike, a ja ću dati sve od sebe

da vas zaštitim.«

»Da me zaštitite?« ponovila je Erika s nevjericom.

»Erika, zar ne vidite kako stvari funkcioniraju? Elita uvijek pobijedi. Oboje

smo to vidjeli. Nedostaju vam uvjerljivi dokazi. Molim vas — odustanite. Spasite karijeru. Katkad morate odustati.«

»Ne, žao mi je, gospodine, ali to nije dovoljno dobro. Ubijeno je pet žena. Pet. Kakvo pravo imaju ljudi iz takozvane elite da se izvuku sa zataškavanjem svega toga? Da bi mogli zaraditi još novca? Zadržati svoj udoban život?«

»Vi znate što će se dogoditi, zar ne? Mogli biste izgubiti značku, ugled.«

»Gospodine, ja sam izgubila gotovo sve što sam imala. Marka, život koji

sam živjela na sjeveru okružena prijateljima, mjesto koje bih mogla nazvati domom. Preostao mi je samo osjećaj morala i mogućnost da do sutra, u devet ujutro, izborim pravdu za te žene.«

Marsh je buljio u nju. Ljutnja među njima u međuvremenu je nestala. Sada ih je razvajao samo neuredan stol, ali i to se činilo kao široka provalija. Erika je stajala na manje stabilnoj strani.

»U redu«, rekao je Marsh. »Imate do sutra ujutro, u devet, priliku zaključiti slučaj. A onda ćete prihvatiti posljedice.«

»Hvala, gospodine.«

Erika je ustala i izašla iz njegova ureda, primjećujući tugu u njegovim očima.

239

69.

Erika je sa svojim timom nastavila ispitivati osumnjičenike, ali što je večer više odmicala, slučaj kao da je odlazio s njom. Igor, Simon, Giles i Linda

osjetili su nedostatak dokaza, pa im je poraslo samopouzdanje. Šutjeli su i zaobilazili bit njihovih pitanja. Odvjetnici su izrazili nevjericu kad je Erika objavila da će ih zadržati preko noći i opet ispitati ujutro. Bližila se ponoć.

Crane i Erika posljednji su ostali u operativnoj sobi.

»Mogu li još nešto učiniti, šefice?« upitao ju je Crane, pojavivši se pokraj njezina ramena. »Čekamo snimke Igora Kucerova, s nadzornih kamera na

aerodromu. Ali ne vjerujem da će išta stići u idućih nekoliko sati.«

Erika je pregledavala pojedinosti slučaja, vraćajući se na Andreinu otmicu.

Zaslon računala zamaglio joj se pred očima. »Ne. Idite kući i odmorite se«, rekla mu je.

»I vi. Jeste li se vratili u stan?«

»Nisam. Policija se isprsila i platila mi hotelsku sobu. Dok se ne snađem.«

»Gdje ste odsjeli?«

»U hotelu Park Hill.«

Crane je zazviždao. »Lijepo mjesto. Ondje sam proslavio devedeseti rođendan svoje bake. A imaju i zgodan teren za golf. Laku noć.«

»Vidimo se sutra, rano ujutro«, rekla mu je Erika dok je odlazio.

Prošla je ponoć kad je stigla u hotel. Ušavši u urednu i elegantnu hotelsku

sobu, osjetila se milijun milja daleko od slučaja, ali to joj nije pomoglo.

Probudila se u pola pet iz sad već dobro poznatog sna okupana znojem.

Oko nje odjekivali su pucnji, Mark je pao na tlo. Zatvorila je oči. Posljednja joj je slika bila urezana u mozak: njegovo tjeme razmrskano sačmaricom.

U sobi je bilo vruće. Ustala je iz kreveta i otišla do prozora, osjećajući kako

radijator isijava vrućinu. Imala je sobu na šestom katu, pa je iza igrališta za golf, crnog poput tinte, mogla vidjeti redove kuća natiskanih do Lewishama. Nekoliko njih bilo je osvijetljeno, ali većina je bila u mraku. Prozor se mogao

otvoriti samo pet centimetara. Zaustavila ga je sigurnosna kuka.

»Želim udahnuti svježi zrak«, rekla je. »Ne namjeravam se ubiti.«

Odjenula se, sišla u prizemlje i veliko luksuzno predvorje, u kojem nije bilo nikoga osim recepcionara. Podigao je pogled s igranja pasijansa i kimnuo joj.

Uživala je u izlasku na ledeni zrak. Uz pročelje zgrade bio je red klupa.

Odabrala je prvu i izvukla cigaretu iz kutije, upalila je i otpuhnula dim u noćni zrak. Zadrhtala je, tjerajući san od sebe, i prisilila se da misli na istragu.

240

Možda će ovo biti onaj slučaj koji je problematičan. Svakog policajca salijeće neki neriješeni slučaj. Otresla je pepeo na šljunak i začula mijaukanje,

kad se velika crna mačka pojavila ispod klupe i protrljala o njezinu nogu.

»Zdravo«, rekla je, sagnuvši se da je pomiluje. Mačka je počela presti i otišla do nekoliko zdjelica ispod jednog od ispupčenih prozora. Popila je malo vode

i onda pomirisala pokrajnju praznu zdjelicu.

Linda Douglas-Brown pojavila se u Erikinoj glavi. Linda, ljubiteljica mačaka. Toliko je dokaznog materijala vodilo do nje. Linda se trebala naći s Andreom one večeri u kinu, ali Andrea se nije pojavila. Gledala je film s Davidom. To su znali, ali što se dogodilo poslije? Linda i njezina opsjednutost

mačkama. Što ona zna o Lindi? Je li Linda žrtva u životu? Očito nije miljenica u obitelji. Ogorčena je i zavidna. Možda je ubila Andreu, ali što je s drugim

ženama? S prostitutkama koje se povezane s Igorom? Linda je znala za Igora, ona ga je upoznala. Možda je znala da je Igor ubio tri prostitutke? Možda je iskoristila priliku i ubila Andreu oponašajući ubojstva drugih žena? Linda,

ljubiteljica mačaka.

Sve se to vrtjelo Eriki u glavi. A ipak, Linda nije imala mačku. Dala je čudan

odgovor — trenutačno ne — a i neki čudan izraz pojavio joj se na licu. Erika u onom trenutku nije obratila pozornost na takvo ponašanje, ali sada joj se to javilo u pameti.

Vratila se u sobu, nabrzinu se odjenula, drugi put prošla pokraj nezainteresiranog tipa na recepciji i odvezla se u postaju Lewisham Row. Bilo

je malo poslije pet ujutro. Nije poznavala noćnog narednika na porti, ali on joj je dao ključ kuće Douglas-Brownovih.

Krenula je prema Chiswicku vozeći se tihim cestama, prolazeći pokraj

visokih i praznih uredskih zgrada u Elephantu i Castleu, prešla je Temzu mostom Blackfriars i onda nastavila uz rijeku i nasip. Pogled na vodu otežavala je niska magla koja je zadobila plavičastu boju kad je osvanula zora.

Nazvala je Mossovu, ali javila se njezina telefonska sekretarica.

»Zdravo, Erika pri telefonu. Uskoro će pet i trideset. Vozim se prema kući

Douglas-Brownovih. Nešto mi ne da mira u vezi s Lindom, pa želim pogledati njezinu sobu. Ako se ne vratim do sedam, ispitajte ju ponovno — i prepustite vodstvo Petersonu, čini se da joj se on sviđa. Navedite Lindu da govori o

mačkama — znam da to zvuči šašavo, ali mislim da se u tome nešto krije, premda ne mogu točno reći što... Linda je luda za mačkama, ali ne posjeduje

mačku...«

Tada je mobitel triput bipnuo i isključio se.

»Sranje!« viknula je gledajući prazan mobitel. Nije provela dovoljno

vremena u hotelu da napuni uređaj.

Stigla je na glavnu ulicu u Chiswicku. Gurnula je mobitel u džep i parkirala auto u jednoj od stražnjih ulica, shvaćajući da će morati raditi brzo i vratiti se

podzemnom ako želi stići u postaju prije isteka roka od dvadeset i četiri sata.

241

70.

Kuća obitelji Douglas-Brown stajala je u punom sjaju na kraju slijepe ulice, dominirajući susjedstvom kao uglačani blok maslaca. U zraku je bila

sumaglica, a ulične su se svjetiljke ugasile kad je Erika stigla do kuće. Dvorišna vrata bila su dobro nauljena i bešumno su se otvorila. Ispupčeni prozori bezizražajno su je gledali. Otišla je do ulaznih vrata i pritisnula zvonce,

a ono je odzvonilo duboko u kući. Pričekala je, a onda je počela iskušavati hrpu ključeva gurajući ih u bravu. U trećem pokušaju vrata su se otvorila. Na trenutak je osluškivala, a onda je ušla i zatvorila ih za sobom.

Krenula je hodnikom, pokraj prastarog sata s njihalom, i ušla u prostranu kuhinju od čelika i granita. Bila je tiha i besprijekorno čista. Brončane šalice

visjele su s okvira iznad velikog crnog komada granita, a stražnji zid bio je ostakljen od poda do stropa. Staklo je odavalo pogled na ukrasni vrt. Jedan kos sletio je na tu glatku površinu, ali je odletio spazivši Eriku.

Erika je izašla i uspela se širokim stubištem na drugi kat, prošavši pokraj elegantne i bezlične gostinjske sobe te mramorne kupaonice, sve dok na kraju hodnika, u stražnjem dijelu kuće, nije našla Lindinu sobu. Vrata su bila

zatvorena, a na malom je znaku pisalo: Dobro došli u Lindinu sobu, molim vas, pokucajte prije ulaska... Ispod toga, gotovo prekriveno precrtanim linijama,

pisalo je: jer možda ne nosim gaće! Erika nije mogla suspregnuti osmijeh i pomislila je da je to zacijelo napisao David. Mlađa braća vole zezati. Otvorila

je vrata i ušla.

242

71.

»Upravo sam primila poruku od šefice«, rekla je Mossova kad je ušla u operativnu sobu. Peterson je stigao u isto vrijeme s poslužavnikom kave.

Dijelio je šalice policajcima koji su dolazili snenih očiju i skidali kapute.

»Ona želi da nastavimo i dovedemo Lindu natrag na ispitivanje. «

»Njezin se odvjetnik već pojavio?« upitao je Peterson.

»Da, upravo sam ga vidjela u prostoriji za prijem. Ne izgleda sretno što su ga izvukli iz kreveta u ovaj bezbožni sat.«

»Oh, dobro, sve će završiti u devet«, rekla je pozornica Singh dolazeći da

uzme posljednju kavu.

»Oprosti, ova mi treba«, obrecnula se Mossova. »Uzmi kavu iz automata.«

»To je bilo pomalo grubo«, rekao je Peterson kad se Singhova udaljila.

»Rekla je to da samo čekamo devet... Kao da je to formalnost.«

»Zar nije?« upitao je Peterson.

»Nije«, odgovorila je Mossova glasno. »Slušaj, šefica ima ideju...«

243

72.

Lindina soba bila je mala i turobna. Klizni prozor s dubokim prozorskim sjedalom gledao je na vrt i Erika je odozgo mogla vidjeti da je tratina još uvijek

prošarana s nekoliko nakupina snijega. Pokraj prozora bio je teški tamni ormar. Kad ga je Erika otvorila, vrata su zaškripjela. Na jednoj je strani visjela zbirka tamnih širokih suknji; pokraj njih bile su ispeglane bijele bluze, a neke

su imale i čipku na ovratniku; ostatak ormara bio je zauzet velikom hrpom džempera sa slikama mačaka — svi su bili debeli i teški. Na dnu ormara ležalo je mnogo cipela s potpeticama, nekoliko sandala, par svjetloplavih teniska,

prljavi par klizaljki i ružičasta naprava za oblikovanje bedara.

Jedan krevet s okvirom od tamnog drva bio je gurnut u kut uz stražnji zid,

a iza njegova svijena i drvena zaglavlja bio je debeo i metalan križ. Hrpa igračaka mačaka sjedila je na uredno pospremljenom šarenom pokrivaču. Bile su poredane po veličini. Razigrane oči izgledale su dirljivo optimistično u

turobnoj atmosferi. Erika je zastala da razmisli o činjenici kako je Linda pospremila krevet i posložila mačke prije no što su je odvukli u policijsko vozilo.

Na noćnom ormariću ležala je mala svjetiljka u stilu Tiffanyja, kao i plastična kutija koja je u sebi imala štitnik za zube od prozirne plastike. Tu je

bila i mala uokvirena fotografija snimljena prije nekoliko godina — prikazivala je Lindu kako sjedi na stolcu za ljuljanje u vrtu, s prekrasnom crnom mačkom u krilu. Mačka je imala bijelo krzno na šapama. Erika je podigla fotografiju i

okrenula je, odvajajući metalne držače i izvlačeći kartonsku pozadinu. Na stražnjoj strani fotografije, urednim je rukopisom bilo napisano:

Moj dragi dečko, Čizma, i ja.

Erika je držala sliku u ruci dok je nastavila gledati uokolo. Staromodni pisaći stol od tamnog drva stajao je uza zid na kraju kreveta. Bio je ispunjen

olovkama i hrpom djevojačkih papira. Veliki kvadrat u prašini jest mjesto s kojeg je policija uzela Lindin laptop. Toaletni stolić između prozora i stola držao je minimum šminke, veliku zdjelu dermatološke kreme E45 i vrećicu

loptica vate. Četka je također bila tamo, a pramenovi Lindine sivosmeđe kose hvatali su svjetlost s prozora. Pokraj vrata nalazila se velika polica s knjigama,

natrpana romanima Jackie Collins i Judith Krantz, kao i brojnim povijesnim romansama. Bilo je tu nekoliko fotografija s obiteljskih odmora u Hrvatskoj, Portugalu i Slovačkoj — uglavnom Linde i Andree s raznim mačkama

skitnicama — pa i jedna fotografija Linde kako stoji u podnožju litice s krupnim, preplanulim tipom prljave plave kose. Linda je nosila planinarsku

opremu i crvenu plastičnu kacigu. Smiješila se tako jako da joj se vezica ispod brade urezala u sjajno i preplanulo lice. Na stražnjoj strani nije pisalo ništa.

Na zidu pokraj vrata visjela je velika ploča za pribadanje s foto-kolažom.

Slike su bile pribodene tako da su se preklapale i sve su pokazivale Čizmu, prekrasnog crnog mačka s bijelim šapama. Linda je bila na biciklu s pletenom

244

košarom u kojoj je Čizma sjedio na deki; Linda na ljuljački u dvorištu s Čizmom u krilu; Andrea i Linda doručkuju u kuhinji, a Čizma leži na leđima

preko sredine stola, držeći komad prepečenca bijelim šapama. Linda i Andrea zabacile su glave uz smijeh. Bila je tu i slika Čizme na Simonovu stolu, kako leži na hrpi papira. Unatoč tome što je bio usred nekog posla, dopustio je Lindi

da snimi fotografiju toga kako je prekinut u zadacima. Erika je počela izvlačiti pribadače i razmicati fotografije. Na nekoliko fotografija, ondje gdje su se

preklapale, jedna je figura bila ili izrezana, ili je rub fotografije bio nejednako potrgan. Pregledavajući fotografije obiteljskih okupljanja, Erika je shvatila tko je osoba koja nedostaje.

245

73.

Kad je Peterson ušao u sobu za ispitivanja, Linda je izgledala iscrpljeno. Imala je raščupanu kosu i činilo se da nije mnogo odspavala u ćeliji. Njezin odvjetnik

završio je brisanje svojih naočala i stavio ih natrag na nos.

»Evo, donio sam vam kavu, Linda«, rekao je Peterson i sjeo nasuprot, gurnuvši plastičnu čašu prema njoj. Kad je odvjetnik vidio da i Peterson ima

čašu, namrštio se, nezadovoljan što je on isključen.

Peterson je nagnuo svoju čašu prema svjetlu. »Pogledajte, nikad to ne naprave kako treba. Rekao sam da se zovem Peterson, a oni su napisali >Peter

Son<.«

Linda se zabuljila u njega, a onda uzela svoju čašu i pogledala u natpis.

»Moje su ime dobro napisali«, rekla je. Kad je okrenula čašu, lice joj se rastegnulo u osmijeh. »Oh, nacrtali su malu macu! Pogledajte!«

Okrenula je čašu kako bi i Peterson mogao vidjeti.

»Mislio sam da će vam se to svidjeti«, nasmiješio se Peterson.

Linda je zaškiljila. »Shvaćam što radite«, rekla je. Zavalila se na stolcu i odgurnula čašu. »Nisam tako naivna.«

»Nisam to ni mislio«, odvratio je Peterson. Naveo je svoje ime i točno vrijeme, pa se razgovor počeo snimati.

»Linda, jučer ste rekli da nemate mačku.«

»Ne, nemam«, odgovorila je Linda, oprezno srčući kavu.

»Jeste li je imali prije?«

»Da, jesam«, tiho je odgovorila. »Zvao se Čizma.«

»Čizma?«

»Da, bio je crn, ali imao je četiri bijele šape, kao da nosi čizme.«

Minute su prolazile i Linda je prilično živnula pripovijedajući o Čizmi. Baš je govorila Petersonu o tome kako je Čizma običavao spavati pod plahtama s

njom, s glavom na njezinu jastuku, kad se umiješao odvjetnik.

»Gledajte, inspektore, kakve to veze ima s vašom istragom?«

»Govorim o svojoj mački, molim«, obrecnula se Linda.

»Ja radim za vas, gospođice Douglas-Brown...«

»Da, imate pravo, a ja govorim o svojoj jebenoj mački, u redu?«

»Da, u redu«, odgovorio je odvjetnik.

Linda se opet okrenula Petersonu. »Mrzim ljude koji misle da su mačke samo kućni ljubimci. To nije točno. Mačke su jako inteligentna, prekrasna

246

stvorenja...«

Mossova i Crane gledali su u sobi za promatranje. »Nastavite razgovarati o Čizmi«, rekla je Mossova u mikrofon. U sobi za razgovor njezin je tihi glas došao kroz slušalicu na Petersonovim ušima.

»Je li Čizma imao srednje ime?« upitao je Peterson. »Ja sam imao psa koji se zvao Bamaby Clive.«

»Nije. Zvao se Čizma Douglas-Brown, to je dovoljno. Voljela bih da ja imam srednje ime... ili neko ljepše ime nego dosadna stara Linda.«

»Ne znam, meni se sviđa ime Linda«, odvratio je Peterson.

»Ali Čizma zvuči mnogo egzotičnije.«

»I što se dogodilo s Čizmom?« upitao je Peterson. »Pretpostavljam da više nije s nama?«

»Ne«, odgovorila je Linda. »Čizma nije više s nama.« Uhvatila se za rub stola.

»Jeste li dobro? Uznemirava li vas što razgovaramo o tome kako je Čizma

uginuo?« pritisnuo ju je Peterson.

»Naravno da me uznemirava«, viknula je Linda. »Uginuo je!« Nastao je tajac.

»U redu, dobro vam ide«, rekla je Mossova Petersonu u uho. »Nastavite tako. Slamamo je.«

247

74.

Kuća obitelji Douglas-Brown bila je tiha, kao da je pritisnuta tajnama i pitanjima bez odgovora. Erika nije znala koliko se dugo zadržala u Lindinoj

sobi, buljeći u obiteljske fotografije i upijajući tugu koja je zračila iz Lindinih stvari. Sada je išla niz hodnik, još uvijek držeći fotografije mačka Čizme, provjeravajući što se nalazi iza svakih vrata. Prošla je pokraj praznih soba za

goste, velike kupaonice, velikog zidnog ormara za rublje i dva velika prozora u hodniku, koja su gledala na stražnji zid susjedne kuće.

Na drugom kraju hodnika, pri najudaljenijoj točki od Lindine sobe, Erika

je otkrila Davidovu sobu. Vrata su bila otvorena.

U usporedbi s Lindinom, Davidova je soba bila elegantna i svijetla, s

velikim metalnim bračnim krevetom i dugim ormarom za odjeću s ogledalom. Na zidu je visio uokviren plakat Che Guevare, pokraj Pirellijeva kalendara sa slikom prekrasne plavuše za siječanj s prekriženim rukama preko golih dojki.

Osjećao se slab miris skupog losiona poslije brijanja. Na velikom pisaćem stolu ležao je srebrni laptop MacBook, koji je bio uključen, a pokraj njega iPod, smješten na veliki zvučnik. Na zidu iznad toga bila je vješalica sa šest

pari slušalica za glavu Skullcandy u raznim jarkim bojama. Erika je spazila punjač za mobitel na žici koja je bila iza stola, a onda je izvukla svoj iPhone i

povezala ga. Pričekala je nekoliko trenutaka, a kad je vidjela da se počinje puniti, uključila je mobitel. Otišla je do MacBooka i povukla prstima preko dodirne plohe. Kad je zaslon zasvijetlio, vidjela je da traži lozinku. Ostatak

zida ukrašavale su velike crno-bijele slike elektrane Bathersea, Nacionalnog kazališta i riblje tržnice Billingsgate. Niz velikih polica bio je krcat knjigama o

arhitekturi, od džepnih vodiča do glomaznih ilustriranih knjiga.

Kad je Erika bacila pogled na police, za oko joj je zapela knjiga u jarko plavom ovitku. Plivanje u Londonu: 50 najboljih mjesta. Izvukla je knjigu i

počela listati, gledajući fotografije londonskih bazena i kupališta. Iz želuca joj se počeo dizati neugodan osjećaj.

248

75.

U Lewisham Rowu, Mossova i Crane pratili su tijek razgovora na videozaslonima. Linda je pripovijedala Petersonu o voljenome Čizmi. Tada se

začulo kucanje na vratima i u prostoriju je provirio Woolf.

»Ovo je upravo stiglo za inspektoricu Foster«, rekao je i dodao Mossovoj komad papira. Mossova ga je brzo pogledala.

»Ovo je izjava privatnog liječnika Linde Douglas-Brown iz Ulice Harley. On kaže da je Linda mentalno nesposobna za policijsko ispitivanje.«

»Isuse, s čime ovdje imamo posla?« odvratio je Crane.

»Tko je ovo donio?« upitala je Mossova.

»Diana Douglas-Brown pojavila se s još jednim odvjetnikom«, odgovorio je

Woolf. »Morate prekinuti ovaj razgovor.«

»Rečeno nam je da ona ništa ne zna, a ipak je ovaj dokument osobno dostavljen baš prije sedam ujutro?« upitala je Mossova.

»Vi znate da vam čuvam leđa, ali ovo ide izvan dosega«, rekao je Crane. »Do samih vrhova. Vidim kako se približava rub litice.«

»Samo još nekoliko minuta, Woolf. Izađite i vratite se u deset.«

Woolf je nevoljko kimnuo i izašao.

»U redu, budi agresivniji«, rekla je Mossova Petersonu u mikrofon.

»Kako je uginuo, Linda?« upitao je Peterson u sobi za ispitivanja. »Kako je Čizma uginuo?«

Lindina je donja usna zadrhtala. Uhvatila je šalicu s kavom i povukla prst

preko sitnog crteža mačke. »To se vas ne tiče.«

»Jesu li članovi vaše obitelji bili uznemireni kad je Čizma uginuo?«

»Jesu.«

»A Andrea i David tada su bili mlađi?«

»Naravno da su bili mlađi! Andrea je bila uznemirena, ali David...« Linda se

namrštila i snažno se ugrizla za usnu.

»Što je bilo s Davidom?« upitao je Peterson.

»Ništa. I on je bio uznemiren«, odgovorila je Linda bezizražajnim glasom.

»Ne djelujete mi baš uvjereno. Je li David bio uznemiren ili nije, Linda?«

Linda je počela teško disati, gotovo na rubu nesvjestice. »I... on... je... bio...

uz... nemiren«, rekla je raširivši oči i pogledala u pod.

»David je bio uznemiren?« pritisnuo ju je Peterson.

249

»UPRAVO SAM VAM REKLA DA JE BIO JEBENO UZNEMIREN!« viknula je Linda.

»Mislim da ovo postaje...« počeo je odvjetnik, ali Peterson je nastavio.

»David je otputovao na momačku zabavu, zar ne, Linda?«

»Da. Bila sam iznenađena kako mi je bilo teško pustiti ga«, rekla je. Ukipila

se i namrštila.

»Otišao je na samo nekoliko dana, zar ne?« upitao je Peterson.

Linda je sada plakala, suze su joj se slijevale niz obraze.

»U redu je... On će se vratiti, Linda.... David će se vratiti«, rekao je Peterson. Linda je sada grčevito držala stol, crvena lica i iskrivljenih usta.

»Moja klijentica je...« počeo je odvjetnik.

»Ne želim da se vrati«, procijedila je Linda.

»Linda, zašto ne želite da se David vrati ? Sve je u redu, to sam ja, meni

možete reći«, dodao je Peterson. Mogao je osjetiti da zrak u prostoriji postaje gotovo bockav od napetosti.

»Daleko odavde«, mračno je rekla Linda. »Želim da ode daleko... Da nestane... NESTANE!«

»Zašto, Linda? Recite mi zašto! Zašto želite da David ode daleko?«

»ZATO ŠTO JE UBIO MOJU MAČKU!« iznenada je viknula. »UBIO JE MOJU MAČKU! Ubio je Čizmu! Nitko mi nije vjerovao! Svi su mislili da to izmišljam, ali on je ubio moju malu mačku. Ubio je i Gilesovu mačku i pobrinuo se da

izgleda kao da sam je ja ubila! Taj jebeni gad...«

»David?« upitao je Peterson. »David je ubio vašu mačku?«

»Da!«

»Kako ju je ubio?« upitao je Peterson.

Linda je sada postajala ljubičasta u licu, pokušavala je pomaknuti stol koji

je bio pričvršćen za pod. Riječi su prštale iz nje. »Udavio ju je... Udavio ju je... Kao, kao....« Linda se ugrizla za usnicu tako jako da se pojavila kap krvi.

»Kao koga, Linda?«

»Kao one djevojke«, završila je mučnim šaputanjem.

250

76.

Eriki su se tresle ruke kad je počela listati knjigu u Davidovoj sobi. Dok je listala, srce joj je počelo jače lupati. Vidjela je dio o kupalištu Serpentine, pa

dio o kupalištu Brockwell, pa jedan o jezerima na Hampstead Heathu — o svim poprištima ubojstava, osim muzeja Horniman. Fotografije i tekstovi u svakom odjeljku bili su okruženi bilješkama napisanim rukom manijaka.

Bilješke su na nekim stranicama ispunile sva prazna mjesta oko fotografija, s primjedbama o tome gdje se nalaze ulazi i izlazi, ima li nadzornih kamera, o vremenima otvaranja na svim lokacijama, gdje su u blizini najbolja mjesta za

ostavljanje i skrivanje auta. Fallen JMe

Zatim je pri kraju knjige došla do zemljovida na kojem su bile označene i zaokružene sve lokacije. Erika je ispustila knjigu s treskom i otišla do stola,

gdje je njezin mobitel sada bio uključen i punio se. Uzela je mobitel i počela tražiti broj Mossove ili Cranea u Lewisham Rowu.

Zatim je zamijetila kretanje i spazila sjenku iza sebe. Nečija se šaka

zatvorila preko njezine i istrgnula joj mobitel iz ruke.

251

77.

Viši nadzornik Marsh ušao je u sobu za promatranje baš kad se Linda slomila i otkrila da je David ubojica. U užasnutoj tišini gledao je s Mossovom i

Craneom kako Linda gubi kontrolu. Ludovala je, vukla se za kosu, crvena u licu, dok joj je pljuvačka letjela iz usta:

»David je ubio Čizmu pred mojim očima. Zadavio ga je! Nitko mi nije htio

povjerovati kad sam rekla da je on to učinio! Nitko! Svi su mislili da lažem! Da sam ja to učinila!«

»Rekli ste da je David ubio djevojke,« odvratio je Peterson. »Koje djevojke?«

»Djevojke... Od one vrste kojima morate platiti. Potrošio je jako mnogo na te djevojke...«

»Kako to mislite, jako mnogo?«

»Novca, jebeni idiote!« zagrmjela je Linda. »I to ne vlastitog novca. Oh, ne! Sve je to platio tatica, a meni nije htio kupiti novu mačku... jer su tvrdili da

sam lagala kad sam rekla da je David ubio Čizmu. Vjerovali su NJEMU, a ne meni. Jebeni ubojica! Vrijedim li ja manje od ubojice? VRIJEDIM LI? Tata nije imao ništa protiv toga da potroši tisuće. TISUĆE!«

»Zašto je morao potrošiti tisuće?« upitao je Peterson. »Kome je dao tisuće?«

»Igoru, Andreinu jebenom jebaču! Za djevojke.«

»I vaš mu je otac platio?« upitao je Peterson.

»Dao je novac Gilesu da mu on plati! A Davidu je dao novac da napusti zemlju. DAO JE SAV TAJ NOVAC, A MENI NIJE HTIO KUPITI MALU MACU!«

Linda je zamahnula glavom i snažno udarila čelom o stol. Podigla je glavu i opet udarila o stol.

»Prestanite! Prestanite!« viknuo je Peterson. Odvjetnik se sada povukao u kut sobe. Peterson je otišao do zida i uključio alarm. Počeo je zavijati po cijeloj policijskoj postaji. Peterson se okrenuo i pogledao u kameru. »Trebam pomoć.

SMJESTA!«

»Gdje je inspektorica Foster?« upitao je Marsh u sobi za promatranje.

Mossova je zastala, a sva boja iz njezina lica je nestala. »Isuse! Otišla je u kuću Douglas-Brownovih.«

252

78.

Erika se naglo okrenula i našla licem u lice s Davidom, koji je stajao nasuprot nje u svojoj sobi. Bio je odjeven u zeleni pulover, tamni debeli prsluk i

traperice. Izvukao je SIM karticu iz njezina mobitela i slomio je laganim trzajem. Ispustio je mobitel, pa se začulo krckanje i pucketanje kad ga je petom čizme zgnječio na sagu.

Erika je pogledala Davidovo lice. Izgledalo je kao da je maska mladosti i samopouzdanja otpala. Nosnice su mu se nadimale, oči sijevale. Izgledao je kao zlo. Sada je to jasno mogla vidjeti. Bila je tako glupa.

»Mislila sam da si otputovao?« rekla je.

»Otputovat ću. Na momački vikend...«

Erika je pogledala knjigu. Ležala je na podu, otvorena na stranici zemljovida Londona.

»Nisi to zabilježio u knjizi, ali ti si ubio i Andreu, zar ne?« upitala ga je

bezizražajnim glasom.

»Da, jesam. I to je zapravo šteta — ona je bila mnogo zabavnija od Linde«,

rekao je David. »Vidim što misliš. Zašto sam ubio Andreu, a ne Lindu?«

»Misliš li ti to?«

»Ne. Linda se pokazala korisnom. Ona će preuzeti odgovornost za Andreino

ubojstvo. Igor Kucerov bit će optužen za kurve — na kraju krajeva, to su bile njegove kurve. A Ivy Norris — pa, to je smeće i pripadalo u crnu zemlju.«

»Čuješ li ti sama sebe što govoriš?«

»Da«, podsmjehnuo se David.

»Zašto si to učinio?«

David je slegnuo ramenima.

»Možeš li na to samo slegnuti ramenima?« rekla je Erika. »Ja ti ne vjerujem.«

»Vjeruj!« procijedio je. »Misliš li da me možeš osuđivati ? Racionalizirati ono što sam učinio, zašto sam ubio? Učinio sam to zato što MOGU.«

»Ne, ne možeš. Nećeš se izvući. Postojat će posljedice.«

»Ti ne možeš znati kako je to odrasti u svijetu privilegija i moći. To je opojno. Gledati kako se ljudi klanjaju tebi i tvojim roditeljima. Moć ti vonja iz

pora i inficira ljude oko tebe. Moć korumpira, obavija, zavodi.... Što je moj otac moćniji, to se više boji da ne izgubi moć.«

»Dakle, on je znao da si ti ubio Mirku, Tatianu, Karolinu?«

»Naravno.... Nije baš bio oduševljen, ali to su bile istočnoeuropske djevojke,

253

a sve one misle da mogu pušenjem i jebanjem doći do nekih vrijednosti.«

»Što je s Andreom? Ona ti je bila sestra! Miljenica tvog oca!«

»Prijetila je da će reći mami, rekla je da će se obratiti jebenim novinarima! Glupača. Prva lekcija života u visokom društvu glasi: drži jezik za zubima. Ili će ti ga začepiti netko drugi, i to zauvijek.«

»Ne mogu vjerovati da je tvoj otac bio spreman čak i to zataškati, oprostiti ti ubojstvo svoje ljubljene kćeri.«

»Začepi! Ne znaš o čemu govoriš. On se boji gubitka ugleda više od ičega drugoga. Boji se da će drugi vukovi skočiti na njega i raskomadati ga... Strah je jači od ljubavi. Bio je suočen s izborom da spasi Lindu ili mene, a Linda je

ionako već gotovo zrela za jebenu ludnicu. Osim toga, ona je toliko mrzila Andreu da bi to vjerojatno i sama učinila.«

»Linda ne bi ubila Andreu«, usprotivila se Erika.

»Sad je braniš? Isuse! Pretpostavljam da većinu ljudi obuzme žaljenje kad joj vidi sobu... Znaš, kad su moji prijatelji svraćali da prespavaju, uhvatili

bismo njezinu malu macu i zatvorili je u jednu od onih velikih limenki za gotovinu u očevu uredu... Natjerali bismo Lindu da svašta radi samo da dobije ključ.«

Erika se prisilila da gleda Davida u oči. »Čizma. Tako se zvala mačka.«

»Da, stara dobra Čizma... Lindu bi znao spopasti jak bijes kad ne bi bilo po njezinu, a ja sam iskoristio jedan takav ispad da se riješim Čizme... Zadavio

sam je, ako te slučajno zanima. Jesi li ikad pokušala zadaviti mačku?«

»Nisam.«

»Ubiti zeca? Vi Slovaci volite zečeve, zar ne?«

»Ne.«

»S mačkama je problem u tome što imaju pandže. One potpuno polude.

Žestoko se bore za život.«

»Tvoji su roditelji inteligentni ljudi«, rekla je Erika. »Zacijelo su shvatili da

si ti ubio mačku.«

»U tome je problem kad odgoj svog djeteta prepustiš drugima. Unajmljuješ dadilje i igraš samo sporednu ulogu. Vidiš djecu prije spavanja, sat vremena

tu i tamo. Nemoj mi se previše približavati, dragi, svečano sam odjevena za večernji izlazak... Dijete ti postane hrpa statistika: dobio je peticu iz

matematike, zna odsvirati Fur Elise na klaviru... Kupimo mu ponija kako bi se mogao družiti s društvom koje igra polo...

David kao da je na trenutak odlutao u mislima, a onda se vratio u sadašnjost. »U svakom slučaju, pretpostavljam da tvoje ispitivanje svih upletenih nije urodilo plodom. Moj se otac pobrinuo da im šutnja bude vrlo

unosna. A Lindu sam natjerao da mi obeća kako će ona preuzeti odgovornost za Andreino ubojstvo.«

»Zašto bi ti ona to obećala?«

»Rekao sam joj da može imati još jednu mačku ako to učini, kako neće

254

morati živjeti u strahu da ću je ubiti.«

»Šališ se«, rekla je Erika.

»Ozbiljan sam. Branit će se da je luda i na nekoliko godina završiti u nekoj skupoj klinici. Moj će otac vjerojatno potkupiti nekog bolničara s nekoliko funti da je ubada u bolno mjesto među nogama... Možda joj čak dopuste da

ima mačku. Dat će malo picu da dobije micu...« David se počeo smijati. Bio je to kreštav, histeričan smijeh.

Erika je iskoristila priliku i jurnula prema vratima sobe, ali David je bio brži. Zgrabio ju je, ruke su mu stegnule njezin vrat i udario je njome u policu za knjige, izbivši joj sav zrak iz pluća. Ovoga puta bila je spremna za njega —

podigla je ruku i udarila ga nadlanicom u nos. Začuo se prasak kad je hrskavica popucala, a njegov je stisak olabavio. Erika ga je uspjela odgurnuti i krenula prema vratima, ali uhvatio joj je ruku malo prije no što je izašla i

povukao je natrag. Udarila je u pisaći stol, a on je opet skočio na nju. Krv mu je sada liptala niz bradu, a izraz čistog bijesa prekrio mu je lice. Erika je

udarala i otimala se, cijelo vrijeme dahtala i pokušavala uvući zrak u pluća. Otimala se ispod njegova stiska, ali on nije popustio i popeo se na nju. Uspio joj je pritisnuti jednu ruku koljenom.

Slobodnom je rukom opipavala po stolu, dohvatila gladak držač papira i time udarila Davida u uho. Pritisak na nju je popustio — uspjela se izmigoljiti i ponovno krenula prema vratima, ali on se brzo oporavio i podmetnuo nogu

kako bi se spotakla. Pala je, a on se nadnio nad nju — lice mu je sada bilo krvavo, a krv mu je prekrila zube kad se manijakalno nacerio. Borila se,

grebući i udarajući kao životinja kako bi pobjegla, ali on ju je čvrsto pritisnuo. Podigao je ruku i udario je u lice: jedanput, dvaput. Kad ju je udario treći put, Erika je osjetila da joj jedan zub udara stražnji dio grla, a onda se sve

zatamnilo.

255

79.

»Gospodine, inspektorica Foster uključila je mobitel prije dvadeset minuta«, rekao je Peterson. »Signal je došao iz kuće Douglas-Brownovih.« Operativna

soba sada je bila zaposlena lovom na Davida Douglas-Browna.

»Želim da se ekipa policajaca smjesta pošalje u tu kuću. Želim da se obavi potpuna oružana pretraga. Zatvorite radijus od pet milja oko kuće. Izdajte

potjernicu za Davidom Douglas-Brownom. Stavite njegovu fotografiju u javnost.«

»Gospodine, Simon i Diana Douglas-Brown rekli su nam da je David

napustio zemlju i da je otišao na momačku zabavu u Prag«, rekao je Crane. »Ali podaci carinske službe pokazuju da je još uvijek ovdje. On nije napustio

zemlju.«

»Želim da ga smjesta pronađete. Inspektorica Foster možda je u opasnosti«, rekao je Marsh. »I dovedite Simona Douglas-Browna iz jebene ćelije u sobu za

ispitivanje...«

»Vi shvaćate da ništa od toga ne možete upotrijebiti na sudu«, rekao je Simon

dvadeset minuta kasnije, kad mu je Marsh prepričao Lindino priznanje. »Moj me odvjetnik izvijestio da ste dobili faks izjave Lindina liječnika u kojoj se

navodi da je sve što izađe iz njezinih usta neupotrebljivo na sudu. Ona je šašava i uvijek je to i bila. Što se Davida tiče, on je promijenio planove, a da mi nije rekao. To nije zločin. Sigurno su premjestili momačku zabavu.«

Simon je ustao sa stolca u sobi za razgovore. »I sada, namjeravam nazvati pomoćnika povjerenika Oakleya i preporučiti mu da...«

»Začepite gubicu!« prekinuo ga je Marsh.

»Oprostite?« odvratio je Simon.

»Začepite gubicu i sjednite! Još uvijek ste u pritvoru, a ja nisam završio s

vama. Sjednite!«

Simon je s izrazom šoka na licu polako sjeo na stolac.

»Izdali smo potjernicu za vašim sinom — vjerujemo da je odgovoran za smrt

pet žena, uključujući i vašu vlastitu kćer.«

Simon nije progovorio.

»Također smo otkrili da je mobitel koji je Andrea izgubila — i za koji je tražila osiguranje — prijavljen na vaše ime. Andrea je lagala da je ukraden i imamo mobitel kao dokaz.« Marsh je otvorio kuvertu i bacio na stol mobitel

umotan u plastiku. »Dakle, ja to ovako tumačim. U najboljem slučaju, zaglavit ćete zbog prijevare s osiguranjem. A i sami znate kako je čvrsto Vlada lobirala

za to. Naravno, to bi moglo značiti zatvorsku kaznu, a osim što ćete biti vrlo

256

nepopularan dečko u zatvoru, to će nedvojbeno otvoriti vrata za pritužbe raznih drugih ljudi protiv vas. Novinara, političara. Dodajte svemu tome da je

vaš vlastiti sin ubio vašu kćer i da ste mu vi svjesno rekli neka pobjegne iz zemlje, a svojoj ste drugoj kćeri začepili usta.«

»U redu! U REDU!« viknuo je Simon. »U redu, reći ću vam...«

»Simone Douglas-Brown, barune od Hunstantona, uhićujem vas pod optužbom da ste ometali pravosudne organe i prikrili kriminalnu aktivnost.

Vjerujemo i da ste upotrijebili svoj moćan položaj kako biste utjecali na ishod jednog ili više sudskih procesa. U redu. Počnite govoriti, i to brzo«, rekao je Marsh.

257

80.

David se brzo očistio u kupaonici, stišćući nos maramicama da zaustavi krvarenje. Zatim je dohvatio torbu, putovnicu i novac, pa potom odnio Eriku

preko ramena u prizemlje. Iznenadilo ga je koliko je teška za nekog tako mršavog. Izašli su u podzemnu garažu, a svjetla su se upalila. Prišao je prtljažniku automobila. Unutra je bila prostitutka s dugom tamnom kosom

koju je pokupio na postaji Paddington.

Neko su se vrijeme on i prostitutka vozili naokolo — djevojka mu je gurnula ruku u hlače pokušavajući izazvati erekciju, ali to ga nije zanimalo. Bila je to

burna večer, a na svim uobičajenim mjestima, parkovima i kupalištima, previše se toga događalo. Ljudi su hodali, policijski automobili polako vozili

pokraj njih.

Bio je prisiljen da je dovede kući. Bila je tako uzbuđena kad se dovezao do kuće svojih roditelja. Provjeravala je lice u malom ogledalu iznad suvozačeva

sjedala. Kao da nije bila unajmljena za jebanje, izgleda kako je mislila da će ju predstaviti svojim roditeljima. Zapitao se je li previše puta gledala Zgodnu ženu. Nasmijao se kad je to pomislio, a ona mu se pridružila u smijehu.

Glupa kuja.

Kad su došli u podzemnu garažu i izašli iz auta, udario joj je lice u betonski

zid. Nikad nije došla k sebi. Zbog toga je trenutak kad je umrla predstavljao razočaranje.

Ipak, sada je imao najbolju nagradu. Inspektoricu Foster.

Kad je otvorio prtljažnik auta, mrtva djevojka ležala je na leđima. Provjerio ju je tri puta otkako ju je zadavio, i svaki ga je put fasciniralo vidjeti kako se

promijenila: kroz ukočeno buljenje raširenih očiju u stanju rigor mortis, do ljubičaste boje na koži, a sada su njezine oštre jagodične kosti pokopane ispod

natečenog, napuhanog mesa, pa su joj modrice postale tamne kao mrlje od tinte. Nasmijalo ga je njezino natečeno lice, morala bi vidjeti kako je debela postala. Bacio je Erikino omlitavjelo tijelo unutra, pokraj mrtvaca, zatvorio

prtljažnik i zaključao ga.

Bilo je još uvijek rano jutro kad je krenuo iz podzemne garaže u slijepu ulicu, ali vozio je oprezno onih nekoliko milja do odvojka za M-4. Kad se našao na autoputu, mogao se priključiti gustom prometu, hitajući autoputom M-25,

kružeći predgrađima Londona.

Erika se vratila k svijesti u mrklom mraku. Lice joj je bilo pritisnuto o nešto grubo. Jedna joj je ruka bila pod tijelom. Podigla je drugu da dotakne lice, ali ruka je udarila tvrdu plohu nekoliko centimetara iznad glave. Premjestila se i

osjetila kako joj bol sijeva kroz lice. Okusila je krv i bolno progutala. Osjećala

258

je ljuljanje pod sobom. Opipala je oko sebe svinute strane zatvorenog prostora, metal iznad nje, unutrašnji mehanizam brave, i shvatila da se nalazi u

prtljažniku auta. A onda ju je zapuhnuo gadan i oštar miris. Imao je primjesu raspadanja, i ona je osjetila podražaj na povraćanje, jedva uspjevši doći do daha kad je bila primorana oštar smrad uvući u pluća unutar skučenog

prostora. Auto je ubrzao i skrenuo, cesta je neravno poskakivala. Sila teža gurnula je Eriku uz rub prtljažnika, a nešto teško dokotrljalo se do nje.

Tada je shvatila da se nalazi u prtljažniku auta s nečijim mrtvim tijelom.

259

81.

Informacije su brzo stizale u operativnu sobu, a Mossova i Peterson s užasom su shvatili da bi inspektorica Foster mogla biti sljedeća žrtva. Kuća Douglas-

Brownovih pretražena je i ustanovili su da je bila prazna. Erikin auto nađen je parkiran dvije ulice dalje, a registracija Davidova auta fotografirana pri izlasku iz zapadnog dijela londonske zone gustog prometa.

»Tajnica Simona Douglas-Browna kupila je Davidu jednosmjernu kartu na Eurostaru za Pariz«, rekao je Crane nakon telefonskog razgovora.

»Znači, nije namjeravao otići u Prag«, rekla je Mossova.

»Sranje. Što je s inspektoricom Foster?« upitao je Peterson.

»Nije u kući. Nije u svom autu. Vjerojatno je u njegovu«, rekla je Mossova.

»Crane, koliko brzo možemo dobiti helikopter?«

»Kad viši nadzornik Marsh izda naređenje, četiri minute«, odgovorio je Crane.

»U redu, nazvat ću Marsha«, rekla je Mossova.

260

82.

Iznad ceste pojavio se znak za odvojak prema međunarodnom željezničkom kolodvoru Ebbsfleet. David je upalio žmigavac i sišao s ceste M-25,

usporavajući kad je stigao do odvojka koji je zavijao i pretvorio se u jednotračnu cestu. Cesta A-2 bila je puna automobila, ali oni su skretali na odvojak za šoping-centar Bluewater, čiji su futuristički stakleni šiljci iskrsnuli

na mjestu gdje je ležao, duboko u starom kamenolomu vapnenca. David je nastavio voziti, hitro prolazeći pokraj prazne industrijske zone, travnjaka i rijetkog drveta u šikari. Usporio je kad je uz cestu ispred sebe ugledao

odmorište, a onda skrenuo s puta. Zaustavio se i morao izaći iz auta kako bi otkvačio lanac koji je visio preko male neasfaltirane staze.

Erika je s mukom obuzdavala strah koji joj se dizao u grlu — strah da je djevojka s kojom leži u prtljažniku mrtva i strah od onoga što će se dogoditi

kad stignu na odredište. Prisilila se potražiti znakove života na tijelu pokraj sebe te ustanovila kako djevojka ima dugu kosu i da je odavno mrtva. Kad su joj se oči privikle na mrak, uspjela je razabrati dvije sitne pruge svjetlosti

pokraj unutrašnjeg dijela mehanizma za zaključavanje. Opipala ga je rukama, isprva polako, tražeći u oštrim masnim rubovima neku slabost, način da ga

otvori. Tada se auto trznuo i tijelo djevojke opet se otkotrljalo na nju. Obuzela ju je panika. Stala je grepsti bravu i slomila dva nokta iznad živog mesa. Bol joj je pomogla ne izgubiti kontrolu i prisilila je misliti, ostati mirnom.

Preživjeti.

U podnom sagu ispod sebe našla je malu rupu koja je služila za alat i

rezervni kotač. Morala se pomaknuti ustranu i prevrnuti na mrtvu djevojku kako bi mogla podići sag dovoljno visoko da gurne ruku ispod njega. Pod prstima je osjetila francuski ključ i uspjela ga čvrsto uhvatiti. Bio je hladan,

ali ruke su joj se znojile. Osjetila je da se auto zaustavlja i pripremila se. Začula je otvaranje prednjih vrata i osjetila promjenu težine. Nakon nekoliko časaka, auto se zanjihao kad je David ušao. Opet je začula zatvaranje vrata,

a onda je auto polako krenuo, njišući se s jedne strane na drugu uz škripu amortizera. Osjetila je da se tijelo pokraj nje pomiče i prevrće na nju, a kosa

mrtvaca prekrila joj je tjeme. Zatvorila je oči i pokušala razmišljati, usredotočiti se na ono što će učiniti.

David je polako vozio stazom punom neravnina, koja je izbila na široki prostor zaboravljenog kamenoloma vapnenca. U sredini kamenoloma nalazila se

duboka jama ispunjena vodom. David se zaustavio dvadeset metara od ruba litice i ugasio motor. Izašao je iz auta i otišao do ruba. Zidovi kamenoloma bili su ravni. Na nekim je mjestima raslo busenje trave, a iz jedne pukotine u

stijeni virilo je malo drvo. Petnaest metara niže, površina vode bila je mirna, a slabo jutarnje svjetlo reflektiralo se od mutnih mjesta gdje je voda još uvijek

261

bila smrznuta. S lijeve strane, na obzoru, vidio se šoping-centar Bluewater, a na suprotnoj strani, nekoliko milja dalje, brzi je vlak napustio međunarodni

kolodvor Ebbsfleet i tiho jurio pokraj kamenoloma prema Eurotunelu za Pariz.

David je pogledao na sat. Ostalo mu je dovoljno vremena. Skinuo je ruksak i spustio ga na tlo, korak-dva od auta. Otvorio je stražnja vrata i provjerio je

li brava u redu. Zatim je pod sjedalom izvukao teški lokot za volan i otišao do prtljažnika. Nakratko je osluhnuo, stežući lokot u ruci, a onda je otvorio

prtljažnik.

Na svježem zraku kamenoloma zadah je bio gori nego inače. Smrad se digao iz prtljažnika i pogodio ga u lice. Oba su tijela mirno ležala. Nagnuo se

da izvuče Eriku, ali ona je naglo ispružila ruku i udarila ga francuskim ključem u bočni dio glave.

Izgubio je ravnotežu i ugledao zvijezde pred očima, ali kad je Erika počela

izlaziti iz prtljažnika, zamahnuo je lokotom i udario je u lijevo koljeno. Pala je na tlo uz jauk. Zatim ju je udario u desno koljeno. Opet je jauknula. David ju

je podigao s tla i odvukao na stražnje sjedalo.

»Nemoj mi se suprotstavljati«, rekao joj je.

»Ne mora ovako završiti«, dahnula je Erika kroz bol, ugledavši površinu

vode ispod njih. Nije mogla pomaknuti noge, a jedna joj je ruka utrnula jer je bila prikovana ispod tijela u prtljažniku. U glavi joj se još uvijek vrtjelo od udarca, pa se morala napregnuti da se pribere. Kad ju je David gurnuo u auto,

glavom je udarila u okvir vrata, a ona su se s treskom zatvorila. Pogledala je oko sebe i shvatila da se nalazi na stražnjem sjedalu s vozačeve strane.

Ugledala je i svoj odraz u ogledalu. Plava joj je kosa na jednoj strani bila natopljena krvlju i zalijepljena za čelo. Jedno joj je oko bilo tako modro i natečeno da ga nije mogla otvoriti. Pokušala je osloboditi vrata pokraj sebe,

ali bila su zaključana. Stenjući od boli, nagnula se na drugu stranu i pokušala otvoriti druga vrata. I ona su bila zaključana.

Tada su se otvorila prednja vrata sa suvozačeve strane, a unutrašnjost je ispunio zadah smrti. David je nosio tijelo mrtve djevojke, koje je izgledalo groznije no što je Erika zamišljala. Djevojka je imala dugu tamnu kosu, ali

lice joj je bilo natečeno i prekriveno mnogobrojnim posjekotinama. Imala je modrice na oba oka. Pramenovi kose bili su joj iščupani sa sljepoočnica. Erika je pogledala svoju jaknu i ugledala zalijepljene vlasi djevojčine kose.

Kad je David bacio truplo na prednje suvozačevo sjedalo, glava joj je pala na stranu. Erika je spazila da su joj se oči pretvorile u sjajne mrlje, kao i da

joj natečeni jezik viri iz usta poput krupnog crnoljubičastog puža balavca.

»Davide, slušaj me! Ne znam što namjeravaš učiniti, ali nećeš se izvući... Ako se sada predaš, mogla bih...«

»Ti si doista arogantna kuja, zar ne?« odvratio je David vireći kroz otvor između sjedala. »Prebio sam te na mrtvo ime, bacio te u auto usred ničega, a

ti misliš da ću ti se predati.«

»Davide!«

Nagnuo se prema njoj i snažno je udario u lice. Glava joj se trznula natrag

262

i udarila u staklo bočnog prozora. Vidno polje preplavilo joj je crnilo. Kad je došla k sebi, osjetila je da joj David povlači sigurnosni pojas preko tijela i

pričvršćuje ga sa škljocajem, a onda su se vrata pokraj nje s treskom zatvorila. David je provirio kroz otvor između sjedala i otpustio ručnu kočnicu. Osjetila je trzaj kad su kotači krenuli.

»Izgleda da će se voda noćas opet smrznuti«, rekao je. Vozačeva su se vrata zalupila. Nekoliko sekundi poslije, auto se počeo kotrljati prema rubu

kamenoloma.

Ubrzavao je. David je počeo trčati i gurati ga naprijed. Zaustavio se nekoliko metara od ruba, a auto je jurnuo i nestao preko ruba litice.

Erika je osjetila da kotači napuštaju rub kamenoloma. Obzor kao da je odletio gore, a zamijenila ga je jarko plava boja koja je prešla preko vjetrobrana. David

je svezao i nju i mrtvu djevojku, ali bol od udara ipak je bila nesnosna. Auto je nakratko potonuo u plavu vodu, a onda je izbačen na površinu.

Unutrašnjost je sjala prirodnom svjetlošću. Erika je grozničavo opipavala kopču sigurnosnog pojasa, ali nije ga mogla osloboditi. Prozori su bili otvoreni nekoliko centimetara, pa je ledena voda stala nadirati i ispunjavati auto. Erika

je mislila kako će imati dovoljno vremena za reakciju i pokušaj otvaranja vrata, ali sigurnosna brava bila je još uvijek aktivirana. Ledena je voda prodirala kroz prozore, a u roku od nekoliko sekundi digla joj se do razine

grudi. Erika je panično udahnula što je dublje mogla, a onda su svi zvukovi nestali — ona je potonula. Auto je počeo propadati prema dnu zastrašujućom

brzinom, sve dublje i dublje u tamu. Težina motora vukla ih je u izravan sudar s dnom kamenoloma.

Kad je policijski helikopter stigao do ruba kamenoloma, spazili su kako se Davidov auto daleko ispod njih kotrlja preko ruba litice i pada u vodu.

Mossova i Peterson nalazili su se u helikopteru s policijskim pilotom. Imali su otvorenu radiovezu s operativnom sobom u Lewisham Rowu. Vozila za podršku i hitna pomoć bili su na putu.

»Osumnjičenik bježi«, rekla je Mossova, usmjeravajući kameru pričvršćenu za helikopter, onu koja je slala slike u operativnu sobu. »Policija, u stanje pripravnosti. Osumnjičenik bježi s poprišta na sjever, prema kolodvoru

Ebbsfleet.«

»Sranje, što ako je ona u autu?« upitao je Peterson. »Koliko su daleko vozila

za pojačanje?«

»Udaljena su četiri ili pet milja«, odgovorio je Marsh preko radiouređaja.

»Inspektorica Foster sigurno je u autu«, viknula je Mossova u radio.

»Sletite! Sletite! Sletite!« Helikopter se brzo počeo spuštati. Bijeli vapnenac kamenoloma bio je oko njih. Helikopter je jedva sletio, a Mossova i Peterson

već su iskočili, prigibajući se ispod elisa, držeći ruke pred licima da se zaštite od leteće prašine. Sekunde su jurile, a u vodi ispod njih mjehurići su se dizali na površinu, stvarajući veliki krug zamreškane vode.

263

»Imate dopuštenje za pucanje, ali želimo ga uhvatiti živog«, začuli su Marshov glas preko radija.

Peterson je krenuo prema pristupnoj kosini na bočnoj strani kamenoloma, trčeći svom snagom, a Mossova ga je slijedila.

»Vjerujemo da je policajka u autu koji je pao u vodu«, viknula je u radio.

»Ponavljam, policajka je zaglavljena u autu pod vodom.«

»Udaljeni smo tri minute«, odgovorio je glas s radija.

»Sranje, nemamo tri minute!« viknula je Mossova.

Helikopter je lebdio iznad kamenoloma, preletio preko otvora i spustio se gotovo do same površine, iznad mjehura koji su se širili. Peterson je u

međuvremenu stigao do ruba vode. Bez oklijevanja je skinuo jaknu i pištolj te zagazio u vodu, a onda otplivao dalje. Došao je do mjesta na kojem je auto potonuo i zaronio.

»Možete li me izvijestiti?« začuo se Marshov glas na radiju. »Osumnjičenik je u bijegu. Imamo li pojačanje na kolodvoru Ebbsfleet? Ponavljam, imamo li

pojačanje? Ako se uspije ukrcati na jebeni vlak...«

»Pojačanje stiže, a postaja je zatvorena«, odgovorio je glas.

»Mossova, što se događa? Vidimo da je Peterson u vodi.«

»Inspektor Peterson je zaronio. Ponavljam, inspektor Peterson je zaronio«, odgovorila je Mossova u radio, stojeći na rubu vode.

»Isuse!« rekao je Marsh.

Nastupila je tišina na radiju dok je helikopter bučao lebdeći nad vodom i utiskujući ovalni oblik u površinu. Sekunde su prolazile.

»Hajde, molim te, hajde!« rekla je Mossova. Već se spremala skočiti za Petersonom, kad je on izronio na površinu, držeći Erikino mlitavo tijelo.

Zatim se s gornjeg dijela kamenoloma začula zaglušna buka sirena hitne

pomoći, vatrogasnih vozila i policijskih automobila za pojačanje. Konopac za spašavanje spustio se iz helikoptera iznad vode — Peterson ga je uspio omotati

oko sebe i Erike. Podigao je palac, pa su ih izvukli iz vode. Noge su im klizile po površini dok su ih napola nosili, a napola vukli prema Mossovoj koja je bila na obali.

»Čini se da je inspektorica teško ozlijeđena i da nije pri svijesti«, rekla je Mossova u radiouređaj. »S lijeve strane od mjesta gdje ste došli postoji prilazna cesta, a mi se nalazimo uz vodu. Ponavljam, inspektorica Foster ne reagira!«

viknula je.

Helikopter je dovukao Petersona i Eriku do ruba vode i spustio ih na tlo, a

četiri medicinska tehničara trkom su se spustila niz kosinu do ruba vode. Izvukli su Eriku iz konopca za spašavanje i nježno je položili na tlo.

Peterson je bio mokar i drhtao je, pa su preko njega brzo prebacili zaštitnu

deku. Medicinski tehničari posvetili su se Eriki.

Nakon nekoliko napetih trenutaka, Erika je udahnula i počela iskašljavati

vodu.

264

»U redu je, na bok s njom«, rekao je medicinski tehničar, okrećući je u položaj za oporavak. Erika je nastavila kašljati i izbacila još vode. Uvukla je

čist i hladan zrak u pluća.

»Inspektorica Foster izvučena je iz vode«, rekla je Mossova. »Živa je. Hvala Bogu, živa je.«

265

83.

Erika je začula tiho šištanje i zvukove dok joj se vid polako izoštravao. Bila je u bolničkoj sobi, pokraj prozora. Rolete su bile spuštene i sobu je ispunjavala

blaga svjetlost. Krajičkom oka mogla je vidjeti još jedan krevet. Plahte su se podigle i ponovno spustile, uz zvuk sličan šištanju koje je čula. Jezikom je oblizala suha usta i shvatila da je pacijent u susjednom krevetu priključen na

aparat za disanje.

Plave deke bile su joj povučene do vrata, a veliki dijelovi tijela posve utrnuli: pluća, jedna ruka, lijeva strana lica. Nije osjećala bol, samo neugodnu slutnju.

U ovom je trenutku patnja lebdjela iznad nje, ali doći će uskoro, a onda će se morati suočiti s njom. Zasad ju je mogla promatrati, utrnula tijela i

umrtvljenih osjećaja.

Zatvorila je oći i utonula u san.

Kad se opet probudila, soba je bila u mraku, a pokraj kreveta sjedio je Marsh u elegantnoj košulji i kožnatoj jakni. Počela je osjećati bol u licu, nogama i rukama. Osjetila je i da postaje bliža vlastitim emocijama, strahu i

sjećanjima... na pomisao da će umrijeti. Zbog boli u plućima koju je osjetila kad više nije mogla zadržati dah, progutala je vodu... Pomislila je i na mrtvu

djevojku s kojom je ležala u prtljažniku, a onda na djevojčino nejasno lice kad je auto potonuo, pa joj se tamna kosa poput aureole raširila oko glave.

»Sve će biti u redu«, rekao je Marsh nježno joj hvatajući desnu ruku.

Primijetila je da joj je lijeva ruka u zavojima i da čuje samo na jedno uho — suprotno od strane na kojoj je sjedio Marsh.

»Bili ste na operaciji. Imate šipku u jednoj nozi i razbijen obraz...« Marsh je ušutio. U krilu mu je ležala hrpa grožđa. Bio je to gotovo komičan prizor. »Potpuno ćete se oporaviti... Stavio sam vam želje za ozdravljenjem na noćni

ormarić. Potpisali su svi u postaji... Dobro ste to obavili, Erika. Ponosan sam na vas.«

Erika je pokušala progovoriti. U trećem pokušaju, uspjela je reći: »David?«

»Uhićen je kod Ebbsfleeta. U pritvoru je, zajedno s ocem, Gilesom i Igorom. Isaac je ponovno pregledao forenzičke nalaze i ustanovio da neke sitne dlačice

nađene na Mirki Bratovoj, drugoj žrtvi, odgovaraju Davidovoj DNK. Imamo i Lindino svjedočanstvo, a čitav je auto pun dokaza. Izvukli su ga iz kamenoloma... s djevojkom na prednjem sjedalu.«

Marsh se nasmiješio i uhvatio Eriku za ruku. »Ali bit će dovoljno vremena da vam sve to ispripovijedamo. Zapravo sam vam htio reći da sam ovdje ako

išta zatrebate. A ovdje sam kao prijatelj... Pozdravlja vas Marcie. Kupila vam je neke toaletne potrepštine. Stavio sam vam ih u ormarić.«

Erika se pokušala nasmiješiti, ali bol je postajala jača i oštrija. Zatim je

266

ušla medicinska sestra i provjerila Erikin karton, a onda je otišla do stalka za infuziju i pritisnula jedan gumb.

»Peterson...« rekla je Erika. »Želim zahvaliti Petersonu.«

Začuo se kratak pisak i Erika je osjetila kako joj nešto hladno prolazi kroz ruke, a onda su se Marsh i bolnička soba rastvorili u bezbolnu bjelinu.

267

EPILOG

Erika je duboko udahnula i osjetila kako joj čist zrak puni pluća. Sjedeći na drvenoj klupi pokraj nje, Edward je učinio isto. Bila je to ugodna tišina, dok

su gledali pustopoljine koje su se protezale u zelenim i smeđim bojama. U daljini su visjeli teški oblaci, svi u plavocrnom vrtlogu koji se kretao prema njima.

»Sprema se oluja«, rekao je Edward.

»Još samo minutu...« rekla je Erika. »Sviđa mi se ovdje. Na sjeveru je čak i trava zelenija.«

Edward se nasmijao. »Je li to metafora, dušo?«

»Ne, doista je zelenija.« Nasmiješila se. Odvojila je oči od prekrasnog vidika

i pogledala Edwarda koji je sjedio do nje u debelom zimskom kaputu. Uska šljunčana staza odvajala je Markovu nadgrobnu ploču od klupe na kojoj su sjedili.

»Sada mi je lakše dolaziti ovamo«, rekao je Edward. »Kad se jednom suočiš s tim zlatnim slovima, s datumom njegova rođenja i datumom kad je, znaš već... Često dolazim ovamo i razgovaram s njim.«

Erika je opet počela plakati. »Ja ne znam gdje da počnem, što da mu kažem«, zajecala je, tražeći papirnatu maramicu u kaputu.

»Naprosto počni«, odvratio je Edward, dodajući joj debeli paketić maramica. Podigao je njezino lice prema svojem. Na mjestu gdje je imala dugački niz šavova ponovno joj je počela rasti kosa.

»U redu«, rekla je, izvukla maramicu i obrisala lice.

»Znaš, ja ću krenuti kući i pristaviti čajnik na štednjak. Ti samo govori.

Naravno, isprva ćeš se osjećati šašavo, ali nema nikoga u blizini.«

Potapšao ju je po ramenu i krenuo stazom. Erika ga je gledala kako odlazi. Okrenuo se i nasmiješio, a onda je stao oprezno birati put među grobovima i

u selo. Primijetila je kako su mu koraci i kretnje slični Markovima. Opet se okrenula prema grobu.

»I tako, riješila sam pet ubojstava... I jedva sam uspjela pobjeći ubojici —

dvaput, naravno«, rekla je. »Ali nisam ti to došla reći...«

Zazvonio joj je mobitel u džepu. Izvukla ga je. Bila je to Mossova.

»Zdravo, šefice. Mislila sam, prošlo je nekoliko mjeseci, pa da vas nazovem...«

»Zdravo«, rekla je Erika.

»Jesam li izabrala loš trenutak?«

»Ne, pa, ja... ja sam kod Markova groba.«

268

»Oh, kvragu, nazvat ću poslije.«

»Ne, pokušavam razgovarati s njim. Moj svekar kaže da to moram učiniti.

On kaže da to pomaže, ali ja naprosto ne znam što da mu kažem.«

»Mogli biste mu reći da sudski proces ubojici kojeg ste uhvatili počinje u svibnju. Jeste li vidjeli današnje novine? David Douglas-Brown proglašen je

sposobnim za suđenje. A sir Simona izbacili su iz Gornjeg doma... Izgleda da će Igoru Kucerovu biti ponovno suđeno za ubojstvo Nadije Greco. Sada

čekamo na optužnicu za Gilesa Osbornea. Uvjerena sam da će biti optužen za ometanje istrage... Jeste li još na liniji, šefice?«

»Jesam. I vidjela sam novine. Ali Marka to ne zanima.«

»Da sam ja dva metra pod zemljom, željela bih da me moji najbliži obavijeste o najnovijim događajima...«

Nastala je stanka. Vjetar je mreškao travu. Vrtlog crnih oblaka sada joj je

bio gotovo iznad glave.

»Oprostite, baš sam glupa«, rekla je Mossova.

»Ne, iskreni ste, što je mnogo bolje. Je li Peterson dobio moju poruku?«

»Da. Ma znate njega. Snažan, šutljiv tip. Posjetio vas je u bolnici, ali niste bili pri svijesti.«

»Znam.«

Opet je nastala tišina.

»Onda? Kad se vraćate, šefice?«

»Ne znam. Uskoro. Marsh mi je rekao da uzmem koliko mi treba. Još ću neko vrijeme ostati ovdje s Edwardom.«

»Pa, jedva čekamo da se vratite, šefice. Vratit ćete se, zar ne?«

»Da, vratit ću se«, rekla je Erika. »Nazvat ću vas.«

»Dobro. Uživajte tamo gore, i kad budete ... znate... razgovarali s Markom,

pozdravite ga u moje ime.«

»To je prilično bizaran zahtjev«, mirno je odvratila Erika.

»Samo bih voljela da sam ga upoznala«, rekla je Mossova.

Tada je Eriki počelo grmjeti iznad glave, pa je završila razgovor.

Pogledala je grob i zlatna slova na crnom granitu.

MARK FOSTER

1. KOLOVOZA 1970. - 8. SRPNJA 2014.

ZAUVIJEK U NAŠIM SRCIMA I SJEĆANJIMA

»Zauvijek je najteža riječ, Mark«, rekla je Erika. »Zauvijek ću biti bez tebe. Ne znam kako da živim bez tebe, ali moram. Ako mislim krenuti dalje, u jednom ću te trenutku morati pustiti. A moram krenuti dalje, Mark. Moram

269

raditi. Moram živjeti. Većinu dana mislim da ne mogu bez tebe, ali moram. Mnogo je loših stvari na ovom svijetu, a ja se s njima mogu nositi samo tako

da nastavim raditi. Moram pokušati učiniti nešto dobro na svijetu.«

Kap vode pala joj je na obraz, ali ovog puta to nije bila suza. Počela je padati kiša, škropeći šljunak i Markovu nadgrobnu ploču.

»Tvoj mi tata kuha čaj...« rekla je Erika. »Tako da idem. Ali vratit ću se, obećavam.« Ustala je, dodirnula usnama prste i pritisnula ih na hladan

kamen, malo ispod Markova imena.

Zatim je prebacila torbicu preko ramena i zaputila se grobljem, vraćajući se čaju, kolačima i toplini Edwardove kuhinje.

270

ROBERTOVA PORUKA

Prvo bih vam želio zahvaliti što ste pročitali Ženu u ledu. Ako ste uživali, bio bih vrlo zahvalan kad biste napisali osvrt. Ne mora biti dug, samo nekoliko

riječi, ali to predstavlja veliku razliku i pomaže novim čitateljima da otkriju jednu od mojih knjiga prvi put.

Volio bih da mi se javite. Što mislite o inspektorici Foster? Što biste željeli

da se njoj još dogodi? Erika će se ubrzo vratiti. Trenutačno pišem drugu knjigu iz serijala, koja će se zvati Noćni grabežljivac.

Možete mi se javiti na Facebooku, preko Twittera, Goodreadsa ili moje web-stranice koju ćete naći na adresi: robertbryndza.com. Čitam svaku poruku i uvijek odgovaram. Doći će još mnoge knjige, pa se nadam da ćete me i dalje

pratiti!

Robert Bryndza

P. S. Ako biste željeli dobiti e-mail kad moja nova knjiga bude objavljena, možete se prijaviti na moj popis adresa na donjoj poveznici. Vaša e-mail adresa nikad neće biti podijeljena i možete se odjaviti u svakom trenutku.

www.bookouture.com/robert-bryndza

www.twitter.com/robertbryndza

www.facebook.com/bryndzarobert

271

ZAHVALE

Hvala Oliveru Rhodesu, Claire Bord, Keshini Naidoo, Kim Nash i predivnom timu u Bookculture — sjajni ste i jako sam sretan što radim s vama. (I hvala

što me niste ismijali kad sam vam poslao onaj prvi e-mail i rekao da bih jako volio napisati kriminalistički roman!)

Posebna zahvala Claire Bord, za ohrabrenja i poticaje da učinim ovu knjigu

boljom no što sam i sanjao da bi mogla biti.

Hvala Henryju Steadmanu na prekrasnoj naslovnici i Gabrielli Chant na preciznom i brižnom uređivanju rukopisa. I hvala Angeli Marsons na

prijateljstvu, podršci i ohrabrenju da se upustim u to. I kao uvijek, hvala Stephanie Dragg.

Zahvaljujem svojoj svekrvi Vierki koja kao da ima natprirodnu sposobnost osvanuti na pragu s odličnom vrućom hranom, ljubavi i dobrotom, uvijek kad iskrsnu problemi i pisanje počne šepati, što me svaki put obraduje.

I hvala mom mužu, Janu, koji nekako uspijeva naći pohvale i ohrabrenja uvijek kad ih zatrebam. Nastavi s pohvalama i ohrabrivanjima, a i s vikanjem, koje je također važno. Bez te nemilosrdne ljubavi i nepokolebljive podrške, još

uvijek bih se mučio na poslu koji nisam volio i samo sanjao da postanem pisac.

Naposljetku, hvala svim predivnim čitateljima, book-blogerima, svima koji su tek otkrili moje knjige, kao i onima koji prate moj rad od djela Coca Pinchard do djela Zločin. Usmena predaja doista djeluje — bez svih vaših pohvala i blogova o mojim knjigama, imao bih mnogo manje čitatelja. Hvala. Nisam li vam obećao uzbudljivo putovanje?