prolivena krv - ljevak.hr file7 petak, 21. lipnja ležim na boku na kuhinjskoj klupi. ne mogu...

Åsa Larsson

PROLIVENA KRV

ProlivenaKrvKB_M.indd 1 27/10/16 13:07

z a n a k l a d n i k a Ivana Ljevak Lebeda

u r ed n i c a

Nives Tomašević


Zagreb, listopad 2016.

ÅSA LARSSON

sa š v eds ko ga p r e v el a

Zvezdana Pilepić

PROLIVENA

KRV


Naslov izvornika:Åsa LarssonDET BLOD SOM SPILLTS

Copyright © Åsa Larsson 2004.

Copyright © za hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2016.

ISBN 978-953-303-968-8 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946320.

ISBN 978-953-303-969-5 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000946322.


Jer, gle, izaći će Jahveiz svog prebivalištada stanovnike zemljine kazništo se o njeg ogriješiše.Izbacit će zemlja svu krvšto je na njoj prolivenai neće više kriti onihkoji su na njoj poklani. Izaija 26, 21

Propast će savez vaš sa smrću,vaš sporazum s podzemljem održat se neće.Kada bič razorni prođe, satrt će vas;kad god prođe dohvatit će vas;prolazit će svako jutro, danju i noću.Samo će vas strah uputit u objavu. Izaija 28, 18-19


7

Petak, 21. liPnja

Ležim na boku na kuhinjskoj klupi. Ne mogu zaspati. Usred ljeta noći su svijetle i teško je naći mir. Zidni sat iznad mene uskoro će otkucati jedan sat. U tišini otku-caji satnog njihala sve su glasniji. Razbijaju svaku reče-nicu. Svaki pokušaj suvislog razmišljanja. Na stolu leži pismo te žene.

Leži mirno, kažem si. Leži mirno i spavaj.Razmišljat ću o Traji, pointer kujici koju smo imali

u mojem djetinjstvu. Nikada nije mogla biti na miru, koračala je uokolo po kuhinji kao lutajuća duša dok su joj kandžice lupkale po lakiranom drvenom podu. Pr-vih mjeseci smo je u kući držali u kavezu kako bi je prisilili da se smiri. Naše riječi “sjedni”, “stani”, “lezi” neprekidno su ispunjavale kuću.

Sada je isto tako. Na prsima mi leži pas koji želi po-skočiti na svaki otkucaj sata. Svaki put kada udahnem. Ali to nije Traja spremna na skok koja leži na mojim prsima. Traja je željela samo trčkarati naokolo. Istrčati nemir iz tijela. Ova kuja okreće svoju glavu od mene kada je pokušavam gledati. Ona je puna zlih namjera.

Pokušat ću zaspati. Netko bi me trebao zatvoriti. U kuhinji bi trebao biti kavez.


Å S A L A R S S O N

8

Dižem se i gledam kroz prozor. Jedan je i petna-est. Svjetlo je kao po danu. Duge sjene starih borova na rubu dvorišta pružaju se prema kući. Razmišljam o tome kako izgledaju kao ruke. Ruke koje se protežu iz svojih uznemirenih grobova i traže mene. Pismo leži tamo na kuhinjskom stolu.

U podrumu sam. Dvadeset i pet je do dva. Kuja koja nije Traja stoji na nogama. Trči naokolo meni potpuno nerazumljivo. Pokušavam je dozvati. Ne želim je slije-diti u te neistražene divljine. Glava mi je prazna. Ruka skida sa zida. Raznorazne predmete. Što ću s njima? Bat. Poluga za izvaljivanje. Lanac. Čekić.

Ruke sve to polažu u prtljažnik automobila. To je kao slagalica. Ne mogu si predočiti sliku koju komadići predstavljaju. Sjedam u auto i čekam. Mislim na ženu i pismo. To je njezina krivnja. Ona je ta koja mi je pore-metila razum.

Vozim auto. Na kontrolnoj ploči nalazi se sat. Rav-ne crte bez značenja. Cesta vodi izvan vremena. Ruke drže volan tako čvrsto da prsti bole. Ako sada poginem, morat će izrezati volan iz auta i pokopati me zajedno s njim. Ali ja neću poginuti.

Zaustavljam auto sto metara od obale gdje ona drži svoj čamac. Idem dolje prema rijeci. Sjajna je i mirna i čeka. Lagano klokoće ispod čamca. Sunce pleše u vali-ćima koje stvara pastrva koja izranja na površinu i jede kukuljice. Oko mene se roje komarci. Zuje mi oko uši-ju. Slijeću mi oko očiju i na vrat i sišu moju krv. Nije me briga za njih. Jedan zvuk me natjera da se okrenem. To je ona. Stoji samo deset metara dalje od mene.


P R O L I V E N A K R V

9

Njezina usta se otvaraju i oblikuju se u riječi. Ali ja ništa ne čujem. Uši su začepljene. Njezine oči se sužuju. U njima se rasplamsava ljutnja. Činim dva teška koraka naprijed. Još uvijek ne znam što hoću. Nalazim se izvan svijesti i razuma.

Ona sada ugleda polugu za izvaljivanje u mojoj ruci. Usta se zaustavljaju. Sužene oči se opet šire. Trenutak iznenađenja. Onda strah.

I ja primjećujem polugu za izvaljivanje. Moja ruka sve više blijedi oko čelika. I iznenada vraća se pas. Go-lem. Šape su mu kao kopita. Dlaka mu je nakostriješena od vrata do repa. Gubica mu je razjapljena. Progutat će mene. Zatim će proždrijeti ženu.

Stojim pokraj nje. Ona kao opčinjena gleda na polu-gu za izvaljivanje i zato je prvi udarac zahvaća po slje-poočnici. Čučnem pokraj nje i polažem obraz na nje-zina usta. Vruć zapuh po koži. Još nije gotovo. Pas juri pomahnitalo na sve što mu se našlo na putu. Kandžama stvara duboke brazde u zemlji. Ja bjesnim. Potpuno me obuzima ludilo.

A onda dolazim k sebi.


10

kućepaziteLjica u crkvi Pia Svonni stoji u dvorištu svoje kuće i puši. Ona obično drži cigaretu onako kako žene i običavaju, između kažiprsta i srednjeg prsta. Ali ona je drži čvrsto stisnutu palcem, kažiprstom i srednjim prstom. To je vraška razlika. Približava se Ivanje, to je razlog. Čovjek postaje razdražen. Neće spavati. Ni ne treba. Noć šapuće, vabi i privlači, pa se mora izaći.

Šumske vile vezuju nove cipele od najmekše brezine kore. To je pravo natjecanje među princezama. One se zaboravljaju pa plešu i skakuću po livadama iako možda prođe i poneki auto. Izlizuju cipele dok ih mali vilenjaci skriveni među stablima gledaju razrogačenih očiju.

Pia Svonni gasi cigaretu po vrhu jedne naopako okre-nute tegle za cvijeće koja služi kao pepeljara i ubacuje opušak u rupu. Sine joj ideja da ode biciklom do crkve u Jukkasjärvi. Sutra će se tamo biti vjenčanje. Ona je već sve počistila i uredila. Odlučila je napraviti veliki buket cvijeća za oltar. Nabrat će ga na livadi iza crkvenog dvo-rišta. Tamo rastu žuti žabnjaci i ljubičasto ljetno cvijeće u oblaku bijelih stolisnika. I plavkaste potočnice šapu-ćus ruba jarka. Stavlja mobitel u džep i zavezuje tenisice.

Noćno sunce obasjava dvorište. Nježna svjetlost pro-lazi kroz drvenu ogradu i duge sjene od dasaka čine da



11

travni pokrivač dvorišta izgleda kao ručno istkani tepih sa svijetlozelenim i tamnozelenim prugama. Skupina kosova galami i zabavlja se na jednoj od breza.

Cijeli put dolje do Jukkasjärvia jedna je dugačka niz-brdica. Pia pedalira i mijenja brzine. Brzina kojom vozi je opasna. Nema ni kacige. Kosa joj vijori. Kao kada joj je bilo četiri godine i kada se ljuljala stojećke na ljuljač-ki napravljenoj od automobilske gume vani u dvorištu sve dok ne bi osjetila da bi se guma mogla preokrenuti.

Vozi kroz selo Kauppinen gdje u nju bulji nekoli-ko konja sa svojih pašnjaka. Kada prelazi most preko rijeke Torne primjećuje dva dječaka koji pecaju malo nizvodno.

Cesta ide paralelno s rijekom. Selo spava. Prolazi po-kraj turističkog naselja i konačišta, starog Konzuma i ružne zgrade Narodnog doma. Srebrnastih drvenih fa-sada obiteljskih kuća i bijelih izmaglica po livadama iza plotova.

Pri kraju sela, na kraju puta, uzdiže se crvena, drve-na crkva. Osjeća se miris svježe nanesenog katrana na krovnu ivericu.

Ograda je ugrađena u crkveni toranj. Da bi se ušlo u crkvu mora se prvo proći kroz toranj te zatim stazu napravljenu od kamenih blokova koja vodi do crkve.

Jedna od plavih vrata na crkvenom tornju širom su otvorena. Pia silazi s bicikla i naslanja ga na ogradu.

Trebala bi biti zatvorena, razmišlja i ide polako pre-ma vratima.

Nešto šušne u niskim brezama na desnoj strani pu-teljka koji vodi dolje prema župnom dvoru. Srce joj za-kuca brže i ona se ukipi i osluškuje. Bio je to samo malo šuškanje. Vjerojatno neka vjeverica ili poljski miš.



12

I stražnja vrata na crkvenom tornju su otvorena. Ona može vidjeti ravno kroz toranj. Vrata crkve također su otvorena.

Srce joj žestoko udara. Sune je mogao zaboraviti zatvoriti vrata na tornju ako je malo slavio večer uoči Ivanja. Ali ne i vrata koja vode u crkvu. Pomislila je na mladež koja je razbila stakla na prozorima crkve u gradu i unutra ubacila zapaljene krpe. To se dogodilo prije nekoliko godina. Što se dogodilo sada? Slike joj se brzo izmjenjuju u glavi. Slika na oltaru posprejana je i popišana. Dugački zarezi nožem po netom obojenim cr-kvenim klupama. Vjerojatno su ušli unutra kroz jedan od prozora, a onda su otvorili vrata iznutra.

Primiče se vratima crkve. Ide polako. Osluškuje pa-žljivo sa svih strana. Kako je došlo do svega ovoga? Mla-di dečki koji bi trebali biti zaokupljeni razmišljanjem o djevojkama i turirati svoje mopede. Zbog čega oni pale crkve i tuku homoseksualce?

Uđe u crkvu i zastane. Stoji ispod galerije s orgu-ljama tamo gdje je plafon tako nizak da se više osobe moraju pognuti. U crkvi je tiho i mračno, ali sve izgleda u redu. Isus, Laestadius i Laponka Maria svijetle nedir-nuti sa slike na oltaru. No, nešto joj je ipak sumnjivo. Nešto nije baš kako treba tamo unutra.

Pod crkvenim podom pokopano je osamdeset i šest tijela. Obično o njima ne razmišlja. Oni leže u miru u svojim grobovima. No, sada osjeća kako se njihov ne-mir diže kroz pod i probada je poput igala u stopala.

Što vam je? razmišlja.Središnji prilaz oltaru prekriven je crvenim tepi-

hom. Upravo tamo gdje završava galerija s orguljama i plafon se uzdiže nad dvoranom nešto leži na tepihu. Saginje se.



13

Kamenčić, prvo je na što pomisli. Mala bijela krho-tina kamena.

Uzima ga palcem i kažiprstom i ide prema sakristiji.Ali vrata sakristije su zaključana pa se okreće i vraća

na lađu.Stojeći pred oltarom vidi donji dio orgulja. Orgulje

su gotovo potpuno u sjeni zbog poprečnog drvenog zida koji se spušta s plafona u dužini jedne trećine visi-ne crkvene dvorane. Ali donji dio orgulja vidi. I vidi par nogu koje vise s galerije.

Njezina prva, u sekundi smišljena misao je da je net-ko provalio u crkvu i tu se objesio. I upravo u toj prvoj sekundi ona se razljuti zbog toga. Pomisli da je to bezo-brazno. Onda jednostavno ne misli ni na što. Trči kroz lađu i prolazi ispod poprečnog zida i onda vidi tijelo koje visi ispred cijevi orgulja i laponskog znaka za sunce.

Tijelo visi na konopu, ne to nije konop, to je lanac. Dugačak željezni lanac.

I sada vidi tamne mrlje po tepihu upravo na mjestu gdje je ležala krhotina kamena.

Krv. Je li to krv? Saginje se.I onda shvaća. Kamenčić koji drži između palca i ka-

žiprsta. To nije kamen. To je krhotina zuba.Uspravlja se. Prsti ispuštaju bijelu krhotinu, gotovo

je odbacuje od sebe.Ruka vadi telefon iz džepa, naziva jedan jedan dva.Čuje muški glas koji zvuči tako prokleto mlado na

drugoj strani linije. Istovremeno dok odgovara na nje-gova pitanja pokušava otvoriti vrata koja vode na gale-riju s orguljama. Zaključana su.

– Zaključana su – kaže mu. – Ne mogu otići gore.Ide žurno prema sakristiji. Nema ključa. Može li ra-

zvaliti vrata?



14

Momak s druge strane traži od nje da se sabere. Kaže joj da pričeka vani. Pomoć je na putu, uvjerava je.

– To je Mildred – viče ona. – To je Mildred Nilsson što visi. Ona je svećenica ovdje. Isuse, kako izgleda!

– Jesi li vani? – pita on. – Ima li nekoga u blizini?Momak na telefonu natjera je da izađe iz crkve. Kaže

mu da nema nikoga na vidiku.– Ne prekidaj vezu – kaže on. – Razgovaraj sa mnom.

Pomoć je na putu. Ne ulazi natrag u crkvu.– Mogu li zapaliti cigaretu?Smije. U redu je da na trenutak odloži telefon.Pia sjedne na ulazne stepenice s telefonom pokraj

sebe. Puši i primjećuje kako je mirna i sabrana. Ali ci-gareta gori tako loše. Na kraju vidi da je zapalila filtar. Nakon sedam minuta čuje izdaleka zvuk sirena.

Sredili su je, razmišlja.I sada joj se počinju tresti ruke. Odbacuje cigaretu.Ta gamad. Sredili su je.


15

Petak, 1. rujna

rebecka martinsson izašla je iz taksi broda i pogledala prema imanju Lidö. Popodnevno sunce na svijetložu-toj fasadi s bijelim drvenim ornamentima. Prednje dvorište bilo je puno ljudi. Nekoliko galebova pojaviv-ši se niotkud bučili su iznad njezine glave. Uporno i iritantno.

Kako vam se da, mislila je.Dala je vozaču preveliku napojnicu. To je bila kom-

penzacija za njezine jednosložne odgovore kad je on pokušavao s njom razgovarati.

– Tu će dakle biti velika zabava – rekao je pokazujući glavom prema hotelu.

Cijela odvjetnička tvrtka bila je tamo. Skupilo se go-tovo dvjesto osoba. Razgovarali su u skupinama. Zatim bi se odšetali dalje. Rukovanja i poljupci u obraze. Na nekoliko mjesta stajali su veliki roštilji. Nekoliko osoba odjevenih u bijelo postavljali su švedski stol na dugač-kom stolu prekrivenom bijelim lanenim stolnjakom. Išli su žurno od hotelske kuhinje do dugog stola i natrag kao bijeli miševi u smiješno visokim kuharskim kapama.

– Da – odgovorila je Rebecka i stavila na rame torbu od imitacije krokodilske kože. – No, preživjela sam i gore stvari.



16

On se nasmijao i odvezao se tako da se prednji dio broda uzdignuo nad vodom. Jedna crna mačka nečujno je prošla molićem i nestala u visokoj travi.

Rebecka je krenula. To je bio vrlo umoran otok pri kraju ljeta. Razgažen, isušen i otrcan.

Ovdje su se nahodali, razmišljala je. Sve obitelji s djecom i dekicama za piknik i svi lagano pripiti šmin-keri s jahtama.

Trava je bila krhka i požutjela. Stabla prašna i žedna. Mogla je zamisliti kako izgleda u šumi. Među sadnica-ma borovnica i paprati sve je puno boca, limenki, kon-doma i ljudskih fekalija u gomilicama.

Puteljak koji je vodio prema hotelu bio je tvrd kao da je od betona. Izgledao je kao raspucana leđa pra-historijskog guštera. I ona sama bila je gušterica. Tek sletjela sa svojim svemirskim brodom. Obučena u ljud-ski kostim na putu prema teškom iskušenju. Da opona-ša ljudsko ponašanje. Da gleda ljude oko sebe i da radi otprilike isto što i oni. Nadati se da maskirni kostim neće puknuti.

Bila je gotovo pred ulazom u dvorište.Hajde sada, rekla je sama sebi. Ti to možeš.Nakon što je ubila one muškarce u Kiruni, nastavila

je raditi za odvjetnički ured Meijer & Ditzinger kao da se ništa nije dogodilo. To je dobro prošlo, vjerovala je. No, zapravo, sve je otišlo kvragu. Nije razmišljala o krvi i truplima. Sada kada je gledala unatrag na vrijeme prije bolovanja nije se mogla sjetiti je li uopće razmišljala. Mislila je da je radila. No, na kraju je ispalo da je samo slagala papire s jedne gomile na drugu. Naravno, loše je spavala. Bila je odsutna duhom. Cijela joj je vječnost trebala samo da se ujutro spremi da ode na posao. Kata-strofa joj je došla sleđa. Nije ju uspjela ni primijetiti do



17

trenutka kada se bacila na nju. Radilo se o jednostav-nom kupoprodajnom ugovoru. Klijenta je zanimala du-ljina otkaznog roka za prestanak iznajmljivanja lokala. I ona je odgovorila potpuno pogrešno. Fascikl sa svim ugovorima pred njezinim nosom, ali ona nije razumjela o čemu se radi. Klijent, jedna francuska tvrtka kataloš-ke prodaje, tražila je odštetu od njezina odvjetničkog ureda.

Sjeća se kako ju je gledao Måns Wenngren, njezin šef. Zajapuren i crven u licu sjedeći za svojim radnim stolom. Pokušala je dati otkaz, ali on to nije prihvatio.

– To bi bilo užasno loše za naš ured – rekao je. – Svi bi mislili da smo te mi natjerali da odeš odavde. Da mi ostavljamo na cjedilu suradnike sa psihičkim… koji se ne osjećaju dobro.

Isteturala je iz ureda to isto poslijepodne. I dok je stajala na Ulici Birger Jarl u jesenskoj tami osvjetljavana farovima skupih automobila koji su jurili pokraj nje i ukusno uređenih izloga i restorana na trgu Stureplan, obuzeo ju je snažan osjećaj da se više nikada neće moći vratiti u Meijer & Ditzinger. Osjetila je da želi otići od svih njih što je moguće dalje. Ali nije bilo tako.

Otišla je na bolovanje. Prvo tjedan za tjednom. Za-tim mjesec za mjesecom. Liječnik joj je rekao da radi nešto što voli. Ako voli nešto vezano za svoj posao, neka nastavi to raditi.

Ured je počeo sve više prihvaćati kriminalne parnice nakon Kirune. Njezino ime i slika nisu se doduše pojav-ljivali u novinama, ali ime ureda stalno se spominjalo u medijima. I to je urodilo plodom. Ljudi su dolazili u ured i željeli su da ih zastupa “ona cura koja je bila u Kiruni”. Oni su dobivali standardni odgovor da će im se dodijeliti iskusniji kazneni odvjetnik, ali da ona



18

cura može biti pomoćni odvjetnik. Na taj način postala je dio velikih sudskih procesa praćenih u medijima. U tom razdoblju radilo se na dva grupna silovanja, jednoj pljački i jednom slučaju podmićivanja.

Suvlasnici ureda predložili su da ona nastavi sjedi-ti na raspravama i za vrijeme bolovanja. One nisu bile tako česte. A to bi također bio dobar način da ostane u kontaktu s poslom. Nije se trebala pripremati. Samo biti prisutna. Ali, naravno, samo ako ona to želi.

Pristala je jer nije mislila da ima neki izbor. Osramo-tila je ured, morali su platiti odštetu i izgubili su jednog klijenta. Nije im mogla reći da ne želi to raditi. Bila je nji-hov dužnik pa je samo kimnula glavom i osmjehnula se.

Te dane kada je trebala sjediti u sudnici bar je morala ustati iz kreveta. Uobičajeno porota i sudac prvotnu bi pažnju posvetili optuženom, no sada je ona bila glavna cirkuska atrakcija. Ona bi prikovala pogled u stol ispred sebe i pustila ih da je gledaju. Zločinci, vijećnici, tuži-telj, porotnici. Gotovo da je mogla čuti što misle: “Znači to je ona…”

Stigla je na dvorište pred zgradom imanja. Ovdje je trava iznenada postala zelena i svježa. Mora da su je pr-skali kao ludi za vrijeme suhog ljeta. Zadnje ovogodiš-nje ruže širile su miris koji je večernji povjetarac nosio u unutrašnjost otoka. Zrak je bio ugodno topao. Mlađe žene imale su lanene haljine bez rukava. One malo sta-rije sakrile su nadlaktice u tanke pamučne majice IBlue-sa i Max Mare. Muškarci su kravate ostavili kod kuće. Trčkarali su u svojim hlačama Gant do bara i natrag no-seći piće damama. Pogledavali su žar u roštilju i kratko razgovarali na dijalektu s kuhinjskim osobljem.

Tražila je pogledom kroz gomilu. Nigdje nema Mari-je Taube. Nigdje nema Månsa Wenngrena.



19

No, prilazi joj jedan od suvlasnika, Erik Rydén. Osmijeh na lice.

– Je li to ona?Petra Wilhelmsson vidjela je Rebecku Martinsson

kada se penjala puteljkom do imanja. Petra je bila no-vozaposlena u uredu. Stajala je naslonjena na ogradu na verandi pred ulaznim vratima. S jedne joj je strane sta-jao Johan Grill, također novozaposlen, a s druge Krister Ahlberg, kazneni odvjetnik tridesetih godina.

– Da, to je ona – potvrdio je Krister Ahlberg. – Ured-ska mala Modesty Blaise.

Ispio je svoje piće i položio čašu uz laki udarac na ogradu. Petra je lagano mahala glavom.

– Zamisli da je ona ubila čovjeka – rekla je.– Točnije rečeno trojicu – rekao je Krister.– Bože, sva sam se naježila! Pogledajte! – rekla je Pe-

tra podignuvši ruku prema dvojici muškaraca s kojima je bila u društvu.

Krister Ahlberg i Johan Grill promatrali su s pozor-nošću njezinu ruku. Bila je mršava i preplanula. Sitne, fine dlačice na njoj pobijelile su od ljetnog sunca.

– Dakle, ne zato što je žena – nastavila je Petra – ali ona uopće ne izgleda kao netko…

– I nije. Na kraju je dobila slom živaca. I nije spo-sobna raditi. Samo sjedi ponekad na onim snobovskim kaznenim parnicama. Ja sam moram obaviti posao i sje-diti u uredu uz mobitel i čekati ako se nešto dogodi. Ali ona je slavna.

– Ona je slavna? – zapita Johan Grill. – Pa o njoj se nikada ne piše.

– Ne pišu, ali u odvjetničkim krugovima svi znaju tko je ona. Švedsko odvjetničko društvo nije tako veli-ko, uskoro ćeš i sam to shvatiti.



20

Krister Ahlberg desnom je rukom između kažipr-sta i palca pokazivao mjeru od oko jednog centimetra. Primijetio je da je Petrina čaša prazna i razmišljao je o tome da se ponudi da joj donese novo piće. Ali u tom slučaju bi ostavio Petricu samu s Johanom.

– Bože – rekla je Petra – kakav je to osjećaj ubiti čovjeka.

– Upoznat ću te s njom – rekao je Krister. – Mi ne radimo na istom odjelu, ali išli smo zajedno na seminar iz tržišnog prava. Čekaj samo da je Erik Rydén ispusti iz zagrljaja.

Erik Ridén zagrlio je Rebecku i zaželio joj dobrodoš-licu. Zbog svojih obveza domaćina onako debeljuškast bio je malo oznojen. Njegovo tijelo isparavalo se kao močvara u kolovozu. Isparica parfema Chanel Pour Monsieur i alkohola. Njezina ga je desna ruka potapšala po leđima.

– Baš lijepo da si došla – rekao je sa svojim najširim osmijehom.

Uzeo je njezinu torbu i u zamjenu joj dao čašu šam-panjca i ključ od sobe. Rebecka je pogledala na privjesak za ključ. Bio je to crveno-bijeli komad drveta pričvršćen za ključ s jednim umjetnički napravljenim čvorićem.

To je za slučaj kad se gosti napiju pa im ključ padne u vodu, razmišljala je.

Izmijenili su nekoliko fraza. Kakvo vrijeme. Naruče-no zbog tebe, Rebecka. Ona se tome nasmijala, pitala je kako je. Nikad bolje, baš je prošli tjedan dobio velikog klijenta iz biotehničke branše. Integrirat će se s jednom američkom kompanijom, tako da je posla preko glave. Ona je slušala i smješkala se. Onda je stigao još jedan



21

zakašnjeli gost i Erik je trebao nastaviti svoju ulogu do-maćina.

Prišao joj je jedan odvjetnik iz odjela za kazneno pravo. Pozdravio ju je kao da su stari znanci. Grozniča-vo je razmišljala da se sjeti njegova imena, ali ništa od toga. Za njim su išli dvoje novozaposlenih, jedna dje-vojka i jedan momak. Momak je imao plavu grivu preko one vrste preplanulog lica koja se može dobiti samo na jedrenju. Bio je onizak i imao je široka ramena. Četvr-tastu izbočenu bradu, a ispod zavrnutih rukava skupe majice virile su dvije jake podlaktice.

Kao ušminkani Popaj, pomislila je.I cura je bila plavuša. Na vrhu glave imala je zataknu-

te skupe naočale za sunce. Rupice na obrazima. Vesta iste boje kao i njezina majica kratkih rukava prebačena preko Popajeve ruke. Pozdravili su. Cura je cvrkutala kao crni kos. Zvala se Petra. Popaj se zvao Johan i imao je neko zgodno prezime, no Rebecka ga nije uspjela zapamtiti. To joj se događalo ovu zadnju godinu. Pri-je je imala pretinac u glavi u kojem je mogla sortirati informacije. Sada pretinca više nije bilo. Bila je samo zbrka koja bi na kraju isparila iz glave. Ona se smješka-la i lagano stiskala njihove ruke. Pitala je za koga rade u uredu. Kako im se sviđa na poslu. O čemu su pisali disertaciju i kod koga su obavljali praksu na sudu. Nju nitko nije ništa pitao.

Pogledom je šarala među grupicama. Svi su stajali spremni s ravnalom u džepu. Mjerili jedni druge. Uspo-ređivali ih sa sobom. Plaća. Kuća. Ime. Koga poznaju. Što su radili preko ljeta. Netko je gradio kuću u Nacki. Drugi je tražio veći stan, nakon što je došlo i drugo dije-te, naravno na pravoj strani Östermamlma.



22

– Potpuno sam iscrpljen – uzviknuo je onaj što je gradio kuću i sretno se smijao.

Jedan nedavno rastavljen muškarac s novim koma-dom okrenuo se prema Rebecki.

– U svibnju sam ustvari bio gore u tvojim krajevima – rekao je. – Skijao sam između Abiska i Kebnekaisea, morao sam se dizati u tri ujutro i skijati po zaleđenom snijegu. Po danu je bilo tako mokro da se samo propa-dalo u snijeg. Preko dana preostalo mi je samo izležava-ti se na proljetnom suncu i uživati.

Situacija je odjednom postala neugodna. Zašto je mo-rao spomenuti njezine krajeve? Kiruna se uvukla kao duh među njih. Svi su odjednom počeli spominjati tisuću drugih mjesta na kojima su bili. Italija, Toskana, roditelji koji žive u Jönköpingu i Legoland, ali Kiruna nije htjela nestati. Rebecka je promijenila temu i svi su odahnuli.

Stariji odvjetnici proveli su ljeto u svojim ljetnikov-cima na Västkustenu, u Skåneu ili po otočićima. Ar-neu Eklöfu umrla je majka pa je otvorio srce Rebecki i pričao joj o tome kako mu je ljeto prošlo u svađi zbog ostavštine.

– Da, kvragu – rekao je – kada naš Gospodin dođe sa smrću, vrag dolazi s nasljednicima. Može još jedno?

Pokazao je glavom prema njezinoj čaši. Zahvalila se odbivši. Pogledao ju je gotovo s ljutnjom. Kao da je time odbila i njihovo daljnje druženje. Možda je ona upravo to i učinila. Odgegao se do bara. Rebecka je ostala na istom mjestu i gledala za njim. Bilo joj je naporno raz-govarati s ljudima, ali bila je prava noćna mora stajati sama s praznom čašom. Kao jadna biljka koja ne može zamoliti ni za malo vode.

Mogla bih otići na zahod, pomislila je i pogledala na sat. I mogla bih ostati unutra sedam minuta ako nije red za WC. Tri ako netko stoji ispred i čeka na red.



23

Ogledala se naokolo tražeći neko mjesto na koje bi odložila čašu. U istom trenutku pred njom se pojavila Maria Taube. Pružala joj je malu zdjelicu s waldorf sa-latom.

– Jedi – rekla je. – Čovjek se osjeća tjeskobno čim te pogleda.

Rebecka je uzela salatu. Prisjetila se onoga što se do-gađalo proljetos dok je gledala Mariju.

Žarko proljetno sunce s druge strane Rebeckinih pr-ljavih prozora. Ali ona ima spuštene venecijanere. Jed-nog popodneva usred tjedna Maria joj dolazi u posjet. Poslije se Rebecka pita kako je uopće došlo do toga da joj je otvorila vrata. Trebala je ostati ležati ispod pokri-vača i sakriti se.

Ali sada. Prilazi ulaznim vratima. Jedva svjesna da netko zvoni. Jednako odsutna otključava sigurnosnu bravu. Zatim okreće ručicu lijevom rukom dok desnom pritišće kvaku na vratima. Mozak joj je isključen. Upra-vo onako kao kad se čovjek uhvati da stoji pred otvo-renim hladnjakom pa se pita što uopće radi u kuhinji.

Poslije misli o tome kako možda u njoj živi mala pa-metna osoba. Djevojčica u crvenim gumenim čizmica-ma i prslukom za spašavanje. Koja zna preživjeti. I da je ta djevojčica prepoznala te lagane, brze korake.

Djevojčica govori Rebeckinim rukama i nogama: “Pssst, to je Maria. Ništa joj ne govorite. Samo je odve-dite do vrata i potrudite se da ih otvori.”

Maria i Rebecka sjede u kuhinji. Piju kavu bez ičega. Rebecka ne govori mnogo. Piramida zakorenog posu-đa u sudoperu, hrpa pošte, reklama i novina po podu u hodniku, te zgužvana i znojna odjeća na njoj govore dovoljno.



24

I usred svega njezine ruke počinju se tresti. Mora od-ložiti šalicu s kavom na stol. Zamahuju nasumice kao dvije kokoši bez glava.

– Za mene je dosta kave – pokušava se našaliti.Usput se smije, no njezin smijeh više nalikuje na ne-

melodično hripanje.Maria je gleda u oči. Rebecka si umišlja da ona zna.

Kako Rebecka ponekad stoji vani na balkonu i bulji u tvrdi asfalt ispod njega. I kako se ponekad ne može pri-siliti ni da izađe samo dolje do dućana. I mora preživjeti na onom što ima kod kuće. Piti čaj i jesti kisele krastav-ce direktno iz staklenke.

– Ja nisam psiholog – kaže Maria – ali znam da se čovjek osjeća gore ako ne jede i ne spava. Također bi se trebala ujutro presvući i izaći iz kuće.

Rebecka skriva ruke ispod kuhinjskog stola.– Ti misliš da sam poludjela.– Daj molim te, moja obitelj obiluje živčanim žena-

ma. Padaju u nesvijest, urlaju, imaju napadaje tjeskobe i hipohondrije, cijelo vrijeme. Jedna moja teta, jesam li ti pričala o njoj? Jedan dan sjedi na psihijatriji gdje joj pomažu da se obuče. Sljedeći tjedan otvara dječji vrtić Montessori. Ja sam ti potpuno navikla na te stvari.

Sutradan jedan od suvlasnika, Torsten Karlsson, nudi Rebecki svoju vikendicu na selu. Maria je radila za Torstena na poslovnom pravu prije nego što je promije-nila odjel i počela raditi zajedno s Rebeckom i Månsom Wenngrenom.

– Učinila bi mi uslugu – rekao je Torsten. – Tako bih se prestao brinuti nije li mi netko provalio u kuću i ne bih trebao odlaziti tamo zalijevati vrt. Ustvari raz-mišljam da prodam tu kuću. Ali to je također zajeban-cija.



25

Naravno da je trebala odbiti. Bilo je tako očito. Ali ona djevojčica u crvenim gumenim čizmicama rekla je da prije nego što je ona uspjela otvoriti usta.


prolivena krv - ljevak.hr file7 petak, 21. lipnja ležim na boku na kuhinjskoj klupi. ne mogu...

Documents