"prokleti rat" preview
DESCRIPTION
Scenario: Jean-Pierre VerneyCrtež: Jacques TardiIzdavač: DarkwoodDatum izdavanja: . 2013.TRANSCRIPT
Prokleti rat 1914 – 1915 – 1916 (Prvo objavljivanje 2008.)
Prokleti rat 1917 – 1918 – 1919 (Prvo objavljivanje 2009.)
AUTORIŽak Tardi i Žan Pjer Verne
NASLOV ORIGINALAPutain de Guerre! 1914-1915-1916Putain de Guerre! 1917-1918-1919
COPYRIGHT© Casterman 2008 (first volume)
© Casterman 2009 (second volume)All rights reserved
COPYRIGHT ZA SRPSKI PREVOD© 2013. Darkwood
IZDAVAČDarkwood d.o.o., Beograd
e-mail: [email protected]
011/ 2622-867064/ 6465-755
GLAVNI UREDNIKSlobodan Jović
UREDNIKVladimir Ćuk
SARADNIKMiloš Ković
PREVODMarijana Đokić
LEKTURAAgencija Mahačma
DIZAJNVuk Popadić
PRELOM I PRIPREMA ZA Š[email protected]
ŠTAMPA I POVEZRotografika, Subotica
CIP - katalogizacija u publikacijiNarodna biblioteka Srbije, Beograd
ISBN SBN 978-86-6163-XXX-XCOBISS.SR-ID XXXXXXX
Uvodna reč
Nazvan je Veliki rat. Iznedrio
je velike bitke, velike vojskovođe,
velike heroje – za novine, istori-
jske udžbenike pobednika i propa-
gandni materijal političara, dok je
običnim ljudima, majkama, deci i
očevima, doneo samo jedno – veli-
ku tragediju. Četiri jahača apoka-
lipse izjahala su s Ratom na čelu
i otvorila tri fronta, na svakom
frontu za vođu postavivši jednog
jahača kao glavnokomandujućeg.
Front rata, front gladi i front boles-
ti, a četvrti jahač, Smrt, ubirao
je danak jednakom žestinom na
sva tri fronta. Prava pošast ratnih
operacija koja je u zagrljaj smrti
gurnula milione mladih života u
vojnim uniformama u ime „časti
i ponosa zemalja čije su zastave
branili”, masovno stradanje civila
usled ratnih dejstava, zločini nad
civilnim stanovništvom i gotovo
sve najstrašnije bolesti koje se
javljaju u teškim, nehigijenskim
uslovima koje rat neminovno don-
osi pokazali su da u ratu nema
pobednika, već samo poraženih.
Označio je prvu katastrofu tolikih
razmera u svetskoj istoriji i doka-
zao da kolektivno bezumlje, koje
najčešće zarad pohlepe i slepih
ambicija može da zahvati ljudski
rod, nema granica, bez obzira na
to da li je reč o najrazvijenijim
civilizacijama ili najprimitivnijim
narodima. Iza sebe je ostavio blizu
dvadeset miliona mrtvih i barem
još toliko ranjenih i obogaljenih.
O materijalnoj šteti je neumesno
govoriti pored toliko izgubljenih i
upropašćenih života.
Dva velika umetnika, autori Tardi
i Verne, na maestralan i vrlo inte-
resantan način narativno i vizue-
lno oslikavaju strahote Prvog
svetskog rata kroz priču u ovom
albumu. Ovo delo, koje je pod-
jednako strip, ilustrovana knjiga
i žurnal događaja tokom ratnog
vihora 1914–1918, koji je desetko-
vao Evropu i svet, u vrlo originalnoj
mešavini navedenih izraza autora
nudi nam jedno teskobno ali sja-
jno štivo za čitanje i gledanje.
Francuska je učinila više nego
bilo koja druga zemlja da Srbija
ne doživi potpuni pogrom u godi-
nama o kojima govorimo. U direk-
tnoj podršci kroz slanje munici-
je, topovskih granata, bolničkog
materijala, hrane, propagandom
i, najbitnije, ulogom organizatora
koji je predvodio spasilačku misiju
da ostatke jedne vojske, naroda,
države evakuiše sa obala Albanije
i prebaci, uglavnom italijanskim
brodovima, do grčkog ostrva Krfa.
Francuska je uz Srbiju činila oko-
snicu proboja Solunskog fronta i
podnela najveće žrtve, boreći se
rame uz rame sa Srbima pri njiho-
vom povratku kući i oslobađanju
okupiranih teritorija. Francuska
je 1916. godine iskovala medalju
u čast i slavu, u tom trenutku
već otpisane i prežaljene, Srbije,
na koju su se, nakon njenih
višestrukih pobeda nad austrou-
garskom vojskom, obrušile u isto
vreme nemačka, austrougarska i
bugarska vojska, što je bilo previše
za linije odbrane i Srbija je bila
desetkovana.
Kako je već ustaljena praksa
da svojim čitaocima ponudimo
prateće tekstove uz strip-izdanja
koja predstavljamo, tako smo i
ovog puta odlučili da temi za
koju su se autori Prokletog rata
opredelili posvetimo jedan tekst,
začinjen ilustracijama i fotografi-
jama, o učešću i golgoti Srbije, kao
i posledicama po nju tokom Prvog
svetskog rata.
Pisanje teksta poverili smo čoveku
zaista posvećenom svom poslu,
pravom naučniku, stručnjaku iz
ove oblasti, gospodinu dr Milošu
Koviću, profesoru na Odeljenju
za istoriju Filozofskog fakulteta
u Beogradu, u želji da jednom
delu publike predstavimo istorijske
činjenice ovog za svet, a posebno
za Srbiju, tragičnog vremena, a
drugi deo publike podsetimo na
njih.
Zašto posebno za Srbiju? Tema
kojom se objavljeni album bavi
predstavlja jedan od najbolni-
jih delova naše istorije i ostav-
lja, nažalost, neizbrisiv trag. Cifre
žrtava s kojima se svetski istoričari
i statističari razbacuju, poseb-
no kada je istorija neuticajnijih,
siromašnijih, marginalizovanijih
zemalja posredi, retko kada mogu
da se usaglase. Za „velike” se
to uglavnom zna i svi se slažu s
procenama, za ostale, pa… šta
preostane i, naravno, u zavisnosti
od modnih trendova koje politički
i ekonomski interesi vodećih sila
u datom trenutku nameću. Kako
god, broj žrtava Srbije u Prvom
svetskom ratu koji se navodi u
raznim knjigama kreće se okvirno
od 720.000 do 1.250.000.
Na koncu, i da uzmemo najmanju
cifru kao validnu, to opet Srbiju
čini najvećim gubitnikom Velikog
rata. Ova demografska katastrofa
bi prema tim brojkama svedočila o
nestanku preko šesnaest odsto pri-
padnika jedne nacije, a nadajmo
se da ona druga cifra, koja bi činila
blizu trideset posto žrtava od uku-
pnog broja stanovnika Srbije, nije
tačna, iako, prema statistikama i
istoriji onih koji su bili i geograf-
ski i iskustveno najbliži svedoci
ovog stradanja, nažalost izgleda
da jeste.
Čak i šesnaest procenata nas-
tradalog stanovništva nije imala
nijedna zemlja učesnica Velikog
rata.
60
Odbrana otadžbine: Srbija u Prvom svetskom ratu
Kako je sve počeloObjava rata
Austrougarska je na sasvim čudan,
neuobičajen način povukla potez koji
će Evropu i svet sunovratiti u Prvi svet-
ski rat. Suprotno diplomatskoj praksi,
objava rata Srbiji poslata je u Beograd u
utorak 28. jula 1914. običnim, otvorenim
telegramom. Štaviše, znalo se da se
srpska vlada ne nalazi u Beogradu,
nego u Nišu. Toga dana, pod utiskom
oprečnih vesti i glasina o nekakvom tel-
egramu sumnjive autentičnosti, beograd-
ski, šabački, obrenovački i smederevski
trgovci, ugroženi blizinom austrougarske
granice na Savi i Dunavu, ne znajući šta
da očekuju, čas su spuštali, čas podizali
roletne na svojim radnjama.
Očevici kažu da je predsedniku srpske
vlade Nikoli Pašiću ova čudna poruka
uručena usred ručka u niškoj kafani
Evropa. Pošto je pročitao telegram, bra-
dati, vremešni državnik ustao je i prisut-
nima saopštio: „Austrija nam je objavila
rat. Naša stvar je pravedna. Bog će nam
pomoći.”
Sarajevski atentat
Mesec dana ranije, na Vidovdan, 28.
juna 1914, dugokosi srednjoškolac, pri-
padnik zavereničke organizacije Mlada
Bosna, Srbin iz Bosne Gavrilo Princip,
usred Sarajeva, na samoj obali Miljacke,
izvršio je atentat na austrougarskog
prestolonaslednika, nadvojvodu Franca
Ferdinanda i, nehotice, metkom namen-
jenim generalu Oskaru fon Poćoreku,
usmrtio i nadvojvotkinju Sofiju Hotek.
Ovaj događaj bio je posledica otpora
lokalnog stanovništva pred kolonijalnim
ambicijama Habzburške monarhije ka
jugoistoku Evrope. Te ambicije, privre-
meno zaboravljene tokom XIX veka,
obnovljene su austrougarskom okupaci-
jom Bosne i Hercegovine (1878). U
nastupajućoj eri imperija i imperijal-
izma, oronula imperija tu je dokazivala
svoju vitalnost i „civilizatorski poten-
cijal”. Već marta 1878. austrougarski
ministar spoljnih poslova Đula Andraši
otvoreno je rekao ruskom diplomati
grofu Ignjatijevu kako njegova država
želi da se preko Bosne i Hercegovine,
Novopazarskog sandžaka, Kosova,
Metohije i Makedonije spusti ka Solunu,
pri čemu bi u njenu interesnu sferu, bez
obzira na njihove želje, morale da uđu i
Srbija i Crna Gora. Ostvarenje ove poli-
tike otežano je pošto su 1903. u Srbiji
na vlast došli neposlušni Karađorđevići i
radikali. Srbi i Srbija tada su postali glav-
na smetnja u pohodu Austrougarske na
61
jugoistok. U Beču su već 1907. završeni
zvanični ratni planovi okupacije Srbije i
njene podele sa Bugarskom.
Povodom Sarajevskog atentata, bri-
tanski istoričar Alen DŽ. P. Tejlor je
napisao: „Naravno da je poseta (Franca
Ferdinanda Sarajevu – prim. aut.) značila
provokaciju nacionalnog osećanja, ili ga
je, još pre, izazvala. Poseta je namer-
no određena za srpski nacionalni dan,
Vidovdan. Da je britanski član kraljevske
porodice u jeku nemira posetio Dablin
na Dan Sv. Patrika, mogao je takođe
očekivati da će biti ubijen.” Zaista, u
prethodne dve godine, 1912–1913,
Austrougarska je Srbiji uputila dva ulti-
matuma i ratne pretnje, koji su Srbiju
i njenu saveznicu Rusiju prisilili da
se, sasvim ponižene, dva puta povuku.
Pet godina ranije, u Aneksionoj krizi
1908–1909, Rusija i Srbija doživele su
još veće poniženje kada ih je Nemačka,
marta 1909, naterala da odstupe, pošto
je nemačka saveznica Austrougarska
odlučila da jednostavno objavi pripajanje
Bosne i Hercegovine svojoj državnoj
teritoriji. Ruske saveznice, Francuska
i Britanija, nisu bile spremne za rat.
Austrougarska je i tada zapretila Srbiji
ratom i okupacijom. Da bi zauzela
srpsku prestonicu Beograd, trebalo je
samo da prebaci svoje trupe preko Save
i Dunava. Raspoloženje koje je vladalo
u Srbiji, sa svih strana okruženoj aus-
trougarskim teritorijama i saveznicima,
najbolje je izrazio Jovan Cvijić, profesor
geografije na Beogradskom univerzitetu,
kada je napisao da je Srbija „opkoljena
zemlja” i da su Srbi „uhapšen narod”.
Uprkos tome, ili baš zbog toga, Srbija je u
balkanskim ratovima 1912–1913. protiv
Osmanskog carstva i Bugarske potpuno
trijumfovala. To je izazvalo oduševljenje
među habzburškim podanicima Srbima,
koji su u Bosni i Hercegovini činili
većinu u odnosu na ostale (musliman-
ske i hrvatske) zajednice. Srpski kme-
tovi iz Bosne i Hercegovine i ranije su u
Srbiji, zemlji slobodnih seljaka i izrazite
društvene mobilnosti, videli svoj ideal.
Slično je bilo i sa Srbima iz Dalmacije,
Hrvatske, Slavonije, Srema, Baranje,
Bačke i Banata. Vrenje i naklonost
prema Srbiji osećali su se i među nekim
južnoslovenskim katolicima i muslim-
anima. U takvim uslovima, posle tri ratne
krize i ultimatuma, usred unutrašnjih
nacionalističkih sukoba i pobuna sop-
stvenog stanovništva, Austrougarska je u
Bosni i Hercegovini, na granici sa Srbijom,
juna 1914. organizovala vojne manevre.
Trupe je tada obišao Franc Ferdinand,
da bi na Vidovdan, najveći srpski nacion-
alni praznik, posetio i Sarajevo. Toga
dana, po ugledu na nacionalnog junaka
Miloša Obilića, koji je na Vidovdan 1389.
godine usred epske Kosovske bitke ubio
osmanskog sultana Murata, ali i u duhu
devetnaestovekovne anarhističke tradici-
je ubijanja tirana, Gavrilo Princip izvršio
je atentat na habzburškog nadvojvodu.
Pohapšeno je svih 25 zaverenika, pristal-
ica jugoslovenskog pokreta, habzburških
podanika pravoslavne, musliman-
ske i katoličke vere, osim Muhameda
Mehmedbašića, koji je pobegao u Crnu
Goru. Istraga je utvrdila da su Princip
i još dvojica zaverenika pre atentata
stigli iz Beograda i da su tamo dobili
pomoć i podršku od nekoliko oficira
Kraljevine Srbije. Do danas, istoriografija
je utvrdila da vlada i vojni vrh Srbije
o tome ništa nisu znali. Srbija je, pot-
puno iscrpljena, tek izašla iz balkan-
skih ratova, u kojima je izgubila skoro
54.000 ljudi. Međutim, u Sarajevski
Hapšenje Gavrila Principa
62
atentat bilo je umešano nekoliko srpskih
oficira, učesnika u atentatu na kralja
Aleksandra Obrenovića 1903. godine, s
načelnikom Obaveštajnog odeljenja srp-
ske Vrhovne komande potpukovnikom
Dragutinom Dimitrijevićem Apisom na
čelu. Njihovo učešće u pripremama
Sarajevskog atentata bilo je posledica
sukoba tih oficira sa opreznim Pašićem
i srpskim civilnim vlastima. U krizi izaz-
vanoj ovim sukobom, uoči Sarajevskog
atentata, čak i stari srpski kralj Petar
I Karađorđević morao je da se povuče
da bi na položaj regenta bio imenovan
njegov sin Aleksandar Karađorđević. Da
ni zvanični srpski vojni krugovi nisu
znali za Apisove namere, pokazivala je i
činjenica da se načelnik srpske Vrhovne
komande vojvoda Radomir Putnik na
dan atentata zatekao u austrijskoj banji
Glajhenberg.
Ultimatum i početak rata
Pre nego što preduzmu bilo kakav
potez, u Beču su iščekivali da čuju
kakav će biti stav savezničkog Berlina.
U zvaničnim razgovorima vođenim u
Potsdamu i Berlinu 5. i 6. jula 1914.
Nemačka je podstakla Austrougarsku
da se ova prilika iskoristi za konačni
obračun sa Srbijom, pa čak i sa silama
Antante ukoliko pokušaju da zaštite
ovu balkansku kraljevinu. Austrougarska
je potom, 23. jula 1914, Srbiji upu-
tila ultimatum kojim ju je optužila za
atentat u Sarajevu. Isporučen joj je niz
ponižavajućih zahteva, s pretpostavkom
da će biti odbijeni. Pod uticajem Antante,
Pašićeva vlada je, međutim, 25. jula
prihvatila sve austrougarske uslove,
osim onoga po kome bi habzburški
policijski organi sprovodili istragu na
teritoriji Srbije. Britanski državni sek-
retar za spoljne poslove Edvard Grej
ukazao je upravo na ovu tačku kada je
austrougarski ultimatum Srbiji nazvao
„najužasnijim dokumentom koji je jedna
država ikada uručila drugoj državi”.
Istog dana austrougarski poslanik u
Beogradu, koji je imao nalog da zatraži
usvajanje svih zahteva, do poslednjeg
slova, objavio je prekid diplomatskih
odnosa dve zemlje i napustio srpsku
prestonicu. Na to su i Austrougarska i
Srbija objavile mobilizaciju.
Srpskim selima razlegali su se zvuci
zvona s crkvenih tornjeva, buka prangija
i pesme regruta. Te godine žetva je
bila veoma dobra i seljaci su žurili da
pre odlaska na mobilizacijska mesta
što više toga završe. Prikupljanje letine
nerado su ostavljali ženama, starcima i
deci. U gradovima, ljudi su po kafanama
čitali novine, raspravljali o tome da li će
i ovaj ultimatum, kao i raniji, proći bez
rata i plaćali piće regrutima. Ti golobradi
momci bili su vični ratnom zanatu jer su
se tek vratili iz balkanskih ratova. Njihovi
drugovi koji su u tim ratovima ostali
bogalji pratili su ih pogledom dok su ovi
Austrougarske trupe kod Sarajeva u leto 1914. - smotra takozvane kaznene ekspedicije
63
iznova hitali ka starim mobilizacijskim
mestima.
Oni koji su rat već videli nisu pokazivali
mnogo entuzijazma. Bečlije je, međutim,
pri objavi mobilizacije protiv Srbije zah-
vatilo nezapamćeno oduševljenje.
Austrougarska je dobila povod da 28.
jula 1914. konačno zagazi u rat. Rusija,
sve odlučnija u nameri da po četvrti
put ne bude ponižena, pokrenula je
delimičnu mobilizaciju. U žurbi da brzo
sprovede svoj ofanzivni „Šlifenov plan”,
Nemačka je prvo zatražila prekid ruske
mobilizacije, a zatim Rusiji objavila rat
1. avgusta, Francuskoj 3. avgusta, a
Belgiji 4. avgusta 1914. godine. Istog
dana Britanija je uputila Nemačkoj
ultimatum, koji se sutradan pretvorio u
ratno stanje između dve zemlje. Rusija je
Austrougarskoj objavila rat 4. avgusta, a
Crna Gora je u rat s Dvojnom monarhi-
jom stupila 6. avgusta 1914. godine.
1914: Iskušenja i pobede
Artiljerijom po gradovima
Na dan objave rata, po podne, kada
je vest konačno potvrđena, u Beogradu
se svet uputio u potragu za zalihama
hleba i drugih namirnica, dok su se
roletne spuštale, a radnje zaključavale.
Iste večeri, 28. jula 1914, s one strane
Save austrougarska vojska otvorila je
bespoštednu streljačku vatru, čak i dum-
dum mecima, na dva putnička voza
prepuna žena i dece kojima su civili
pokušavali da se iz izloženog Beograda
udalje ka unutrašnjosti. Da ovaj napad
nije bio greška, nego početak smišljenog,
sistematskog uništavanja civilnog
stanovništva u Srbiji, pokazalo se već
narednih dana, kada su teška artiljerija
iz Zemuna i sa Bežanijske kose, kao i
topovi i mitraljezi s monitora, oklopljenih
rečnih brodova, počeli da zasipaju beo-
gradske ulice ubitačnim projektilima.
Granate od 305 milimetara probijale
su podove podruma u kojima su se krili
žene i deca i pretvarale njihova tela u
krvave kaše ljudskog mesa. Najugroženiji
krajevi Beograda, Savamala i Dorćol, bili
su iseljeni, pa su njima kružili čopori
napuštenih, izgladnelih mačaka i pasa.
Čak i pokušaji sahrana bili su prekidani
artiljerijskim napadima, pošto su austri-
jski avioni izveštavali o svakom pokretu
u opsednutom gradu. Pokojnici su ostav-
ljani dok su se njihovi rođaci i prijatelji
spasavali po okolnim ulicama. Kolona
pacijenata duševne bolnice s Vračara,
naviklih da svakog dana idu po vodu
i da, oponašajući vojnike, marširaju i
lupaju po svojim posudama, zasipana je
neprijateljskom vatrom. Opšta državna
Posledice bombardovanja na ulicama Šapca
64
bolnica na Vračaru, prepuna ranjenih
civila, bila je 20. avgusta 1914. žestoko
tučena artiljerijskom i mitraljeskom
paljbom, uprkos visoko istaknutoj velikoj
beloj zastavi s crvenim krstom. Lekari
iz američke misije Crvenog krsta, koje
je vodio dr Edvard Rajan, nisu mogli da
veruju u ono što vide. Do tada u centru
Beograda, od Knez Mihailove ulice do
Slavije, nije bilo nijedne neoštećene kuće.
Sa druge, austrougarske strane Save i
Dunava tučeni su Šabac, Obrenovac,
Grocka i Smederevo, pri čemu je Šabac,
uz Beograd najbogatiji srpski grad, pret-
voren u gomilu ruševina.
Srpska vojska mogla je da odgovori
samo poljskom artiljerijom. U Beogradu
će joj, od jeseni 1914. godine, ipak
pomagati nekoliko oruđa savezničke
teške artiljerije – osam britanskih, dva
francuska i dva ruska topa. Srpska avi-
jacija, koja se tada sastojala od tri zasta-
rela aviona, dobiće dva francuska blerio
aparata, a zatim će u Srbiju stići cela
francuska eskadrila od 8 aviona i 99
ljudi, koja će zalaziti i u vazdušni prostor
Austrougarske i tu voditi vazdušne bitke.
Cerska bitka
U pešadijski napad na Srbiju
Austrougarska je krenula 12. avgusta
1914. godine. Drevna i prostrana sredn-
joevropska carevina sa oko 52.800.000
stanovnika za ovaj front odvojila je oko
250.000 odlično opremljenih vojnika.
Srbija, sa svojih oko 4.550.000 stanovni-
ka, imala je 180.000 nedovoljno oprem-
ljenih, ali operativnih vojnika prvog i
drugog poziva i neopremljenih 70.000
trećepozivaca. Austrougarske Peta i
Šesta armija (13. zagrebački korpus i
8. praški korpus činili su Petu armiju,
dok su 15. sarajevski i 16. dubrovački
korpus ulazili u sastav Šeste armije)
počele su da prelaze Drinu, dok su se
delovi Druge armije, regrutovane na
području Mađarske, prebacivali preko
Save. Nasuprot očekivanjima da će
glavni udar doći sa severa, iz Srema i
Banata, i razvijati se dolinom Morave,
glavnokomandujući austrougarske
Balkanske vojske general Oskar fon
Poćorek odlučio je da napadne sa zapa-
da, iz Bosne, da bi se probio do Valjeva
i dolinom Kolubare stigao do Beograda.
Srpska vojska bila je grupisana u tri
armije. Okupatora je prva dočekala
Treća srpska armija, pod komandom
generala Pavla Jurišića Šturma, poreklom
Lužičkog Srbina, bivšeg pruskog oficira.
Pošto je prozreo Poćorekove namere,
vojvoda Putnik uputio je Drugu armiju
generala Stepe Stepanovića u pomoć
Trećoj armiji i naredio joj da neprijatelje-
vu Petu armiju zaustavi na padinama
planine Cer. Tu se od 16. do 19. avgusta
1914, po žegi i iznenadnim letnjim
pljuskovima, odigrala Cerska bitka.
U sudaru dveju vojski, iscrpljenih
neprekidnim marševima, srpska
Kombinovana divizija prvog poziva je
u kišnoj noći između 15. i 16. avgus-
ta savladala 21. landversku diviziju i
tako najavila ishod cele bitke. Pobedom
Moravske divizije prvog poziva nad
9. divizijom potvrđeno je preimućstvo
srpske vojske i probijen neprijateljski
front. Dok su na padinama Cera razbi-
jane ove češke jedinice, Drinska divizija
prvog i Drinska divizija drugog poziva,
iz sastava Treće armije, zaustavljale su
i potiskivale hrvatski 13. korpus u dolini
reke Jadar. Šumadijska divizija prvog
Srpski artiljerci u galopu
65
poziva držala je položaje prema Šapcu
ne bi li sprečila Drugu armiju da probo-
jem pritekne u pomoć Petoj armiji, dok je
srpska Konjička divizija prodrla duboko
u Mačvu. Neprijatelj se 19. avgusta
već nalazio u opštem odstupanju, koje
se brzo pretvorilo u bezglavo bekstvo.
Egon Ervin Kiš, novinar i pisac, vojnik
češkog 8. korpusa, u svom dnevniku je
napisao: „Armija je potučena i nalazi
se u bezobzirnom, divljem i paničnom
bekstvu... Jedna potučena vojska – ne,
jedna razbijena rulja jurila je u bezum-
nom strahu prema granici. Vozari su
šibali svoje konje, artiljerci su boli svoje
mamuzama, oficiri i vojnici gurali su se
i probijali između čitavih kolona komore
ili gazili kroz rovove pored puta u gru-
pama u kojima su bili zastupljeni svi
rodovi vojske...”
U Cerskoj bici austrougarska vojska
izgubila je oko 23.000 ljudi (poginuli i
ranjeni), dok su srpski gubici procenjeni
na oko 16.300 boraca. Neprijatelj je
izbačen s teritorije Srbije. General Stepa
Stepanović dobio je čin vojvode, najviši u
srpskoj vojsci, koji se sticao samo u ratu.
Bila je to prva pobeda Antante u Prvom
svetskom ratu, čiji je odjek u svetskoj
štampi bio vrlo bitan za podizanje
morala saveznika u trenutku dok su
se francuske, belgijske i britanske trupe
borile i povlačile pred navalom Nemaca
kroz Belgiju u pohodu na Pariz. Na
Istočnom frontu u vreme Cerske bitke
došlo je tek do prvih borbenih dejstava,
koja će se uskoro pretvoriti u poraz
Rusije kod Tanenberga.
Zločini nad civilima
Goneći neprijatelja kroz do juče
okupiranu Mačvu, Jadar i Rađevinu,
srpska vojska nailazila je, preneražena,
na masakrirana tela žena, dece, sta-
raca i zarobljenih srpskih
vojnika. Švajcarski krimi-
nolog Arčibald Rajs detaljno
je ispitao i opisao ove zločine.
Najužasnije scene video je u
Prnjavoru, Lešnici, Ribarima,
Lipolistu, Petkovici, Culjkoviću,
Dobriću, Bogosavcima, Krivaji
i Šapcu. Žrtve su, prema Rajsovim
preciznim podacima, klane noževima,
probadane bajonetima, silovane pa ubi-
jane, žive sahranjivane, vešane, streljane,
premlaćivane kundacima do smrti, žive
spaljivane, odsecane su im uši, nosevi,
ruke, noge, dojke, kopane oči, koža im
je sečena na kaiše. Prema Rajsovim
podacima, u mačvanskom, pocerskom i
jadarskom srezu ubijeno je 1.253 civila
(od toga 288 žena, 77 dece od 1 do
10 godina starosti, 62 dece od 11 do
15 godina), dok je broj nestalih iznosio
554. Žene su silovane čak i u oltaru
šabačke crkve, a u patrijarhalnoj, seoskoj
sredini bilo je nemoguće utvrditi broj
silovanja. Posle temeljnog artiljerijskog
razaranja Šabac je podvrgnut masovnoj
pljački. Takav je bio učinak „civilizatorske
Austrougarska vešanja u Kruševcu
Bugarski vojnici vešaju seljanke i seljake
Austrougarski vojnici vešaju stanovništvo
66
misije” Austrougarske u Srbiji.
Austrougarska vojska sprovodila je
masovne represalije čak i nad Srbima
u Sremu i Bosni i Hercegovini pod
optužbom da su lojalniji Srbiji nego
Dvojnoj monarhiji. Pravi pogromi nad
Srbima u Zagrebu i Sarajevu organ-
izovani su neposredno posle Sarajevskog
atentata.
Pokušavajući da utvrdi uzroke ovih
zločina, Arčibald Rajs je, na osnovu
razgovora sa zarobljenicima i dostupne
dokumentacije, utvrdio da su oni godi-
nama bili pod uticajem antisrpske kam-
panje austrougarske štampe, kao i da
je postojala unapred smišljena namera
uništavanja srpskog civilnog stanovništva.
U najozloglašenijoj okupatorskoj jedinici,
hrvatskoj 42. diviziji, koju su sami njeni
pripadnici nazivali „vražja divizija”, borio
se, od početka pa do kraja njenih
operacija u Srbiji (avgust–decembar
1914), i mladi Josip Broz, kasnije vođa
jugoslovenskih komunista i predsednik
Jugoslavije, poznat po nadimku Tito.
Bitka na Drini
Nije bilo vremena za slavlje. Poćorek
je za septembar 1914. planirao nov
napad, koji će povratiti njegov poljuljani
ugled i prestiž njegove vojske. U isto
vreme saveznici su zatražili od Srbije da
preduzme ofanzivne operacije na teri-
toriji Austrougarske ne bi li olakšala priti-
sak Austrougarske na Rusiju u Galiciji.
Srpska Prva armija i delovi Druge armije
počeli su da prelaze u Srem 6. septem-
bra 1914, ali dva dana kasnije Peta i
Šesta armija ponovo su prešle Drinu
i napale Srbiju. One su se tu susrele
s Drugom i Trećom armijom. Srpska
Užička vojska, potpomognuta crnogor-
skom Sandžačkom vojskom, prešla je
Drinu i 11. septembra 1914. ušla u
istočnu Bosnu. Tako je počela Bitka na
Drini, niz operacija koji se, na širokom
prostoru sa obe strane Drine i Save,
odvijao od 6. septembra do pada Valjeva
u okupatorove ruke 16. novembra 1914.
godine. Cilj austrougarske vojske bio
je – preći planine na istočnim obalama
Drine, izbiti na Kolubaru, a zatim na
području zapadne Srbije opkoliti i uništiti
sve tri srpske armije. Austrougarska je
imala 215.000 vojnika, 500 topova i
400 mitraljeza, prema 200.000 srpskih
vojnika sa 306 topova i 114 mitraljeza.
Crnogorska vojska brojala je oko 35.000
ljudi i 64 topa.
U Sremu je austrijski Kombinovani kor-
pus, pod komandom sposobnog gen-
erala Alfreda Krausa, naneo težak poraz
Srbima kod Čevrntije, blizu Sremske
Mitrovice. Srpska vojska je posle toga,
da bi pomogla odbrani same Srbije,
povučena iz Srema. U istočnoj Bosni ona
je zauzela Višegrad, Rogaticu, Sokolac,
Han Pijesak i stigla sve do Vlasenice.
Crnogorska vojska probila se sve do Pala
iznad samog Sarajeva, da bi se, posle
raspada crnogorskog fronta, i srpska i
crnogorska vojska morale povući preko
Drine. Povlačenje srpske vojske iz Srema
i Bosne izazvalo je represalije austrou-
garskih vlasti nad tamošnjim Srbima
zbog njihovog masovnog prelaska na
stranu Srbije. Kao i Srbi iz Srbije i Crne
Gore, odvođeni su i u koncentracione
logore na području Austrougarske.
Najžešće bitke ipak su vođene na srpskoj
obali Drine, na visovima planina Gučevo,
Boranja i Jagodnja. Tu su desetkovane
srpske jedinice iz sastava Treće i Prve
armije zaustavljale neprijateljsku Šestu
armiju, dok je u Mačvi srpska Druga
armija vodila borbe s neprijateljskom
Austrougarski vojnici vešaju nepoznatu ženu
Pobijeni dečaci u mačvanskom selu Glušiću
67
Petom armijom i Kombinovanim korpu-
som. U borbama prsa u prsa Gučevo i
Mačkov kamen na Jagodnji po nekoliko
puta su prelazili iz ruku u ruke. Sarajevski
15. i dubrovački 16. korpus, ojačani
42. „vražjom divizijom”, žestoko su se
tukli sa srpskim braniocima. Odbrana
Gučeva trajala je 55 dana, pri čemu
su neprijatelju stalno stizala pojačanja.
Samo od 18. do 23. septembra 1914,
na Mačkovom kamenu, Srbi su izgu-
bili 4 komandanta puka, 107 oficira i
5.585 vojnika. Tu je ranjen i princ Đorđe
Karađorđević. Usred danonoćnih borbi,
u rovovima, na zemljištu prekrivenom
leševima, Srbe je sokolio guslar Perun
Perunović, sve dok i sam nije teško
ranjen. Nestašica artiljerijskih projektila,
koju su Srbi osećali još od završetka
balkanskih ratova, postala je akutna.
Bespoštedno zasipani granatama, oni
su morali da štede municiju. Posle pada
Gučeva, 6. novembra 1914, srpska
vrhovna komanda naređuje povlačenje.
Sa srpskom vojskom, po kiši, snegu i
blatu, volovskim zapregama ili pešice,
povlači se i iznureno civilno stanovništvo
iz Mačve, Jadra i Rađevine, zaplašeno
zverstvima austrougarske vojske. Kraj
raskaljanih drumova oni ostavljaju
grobove dece i staraca koji umiru od
gladi, zime i boleština. Delovi gladne,
premorene i demoralisane srpske vojske
počeli su da dezertiraju i da se odaju
pljački. Ulazili su u dvorišta i kuće i oti-
mali hranu, pod kišom udaraca gnevnih
civila i oficira, pognute glave, psujući
Pašića i vladu, koji su njihove porodice
opet predali na milost i nemilost ubica-
ma iz avgusta 1914. U pozadini srpske
vojske uspostavljen je preki sud.
Valjevo je palo 16. novembra 1914. Od
njegovih 12.000 stanovnika, neprijatelja
je u gradu sačekalo tek oko 300 ljudi.
Bitka na Drini bila je izgubljena, ali
neprijatelj nije uspeo da opkoli i uništi
srpsku vojsku, koja se sada povukla na
istočnu obalu nabujale Kolubare.
Kolubarska bitka
Već sutradan po ulasku u Valjevo,
Poćorek je naredio prelazak Kolubare i
nastavak gonjenja srpske vojske. Umorni
i sve slabije snabdeveni, vojnici austrou-
garske Šeste i Pete armije počeli su da
prelaze mutnu nadošlu reku. Srpske
Prva, Druga i Treća armija pružale su im
ogorčen otpor. Vojvoda Putnik naređivao
je napade, ali njegova vojska morala
je da se povlači. Glavna nevolja bili su
umor vojnika i nedostatak artiljerijske
municije. General Živojin Mišić, koji je u
najgorim trenucima zamenio ranjenog
generala Petra Bojovića na položaju
komandanta Prve armije, teškom
mukom je 28. novembra ubedio Putnika
da mu dozvoli da odvoji svoju armiju od
borbenog dodira s neprijateljem i da je
povuče dalje na istok. Time je uspeo da
odmori i nahrani vojnike, da omogući
popunu jedinica novim regrutima,
sačeka savezničku pomoć u artiljerijskoj
municiji, skrati front i tako omogući kon-
centraciju svoje vojske za protivnapad.
To je, međutim, značilo da će morati
da se povuku i Druga i Treća armija,
uključujući i trupe odbrane Beograda.
Posle četvoromesečnog bombardovanja,
u Beograd su 2. decembra 1914. godine
ušle neprijateljske trupe. Sutradan su
na pustim beogradskim ulicama organ-
izovale paradu, a 4. decembra su, u
najstrožem centru grada, na Terazijama,
na vešalima visili srpski patrioti.
Srpska vojska u jurišu
Kralj Petar obilazi položaje
68
Pašićeve uporne molbe saveznicima
za pomoć u artiljerijskim granatama
urodile su plodom. Francuska artiljerijska
municija stigla je u solunsku luku 26.
novembra, a već sutradan železnicom
je počela da pristiže u Niš. Radost Srba
ubrzo je zamenio užas. Isporučen kali-
bar jeste odgovarao srpskim poljskim
topovima, ali granate nisu mogle da
stanu u cevi; bile su duže za 70 mil-
imetara. U grču i brzini, prazne čaure
sada su otpremane u vojni zavod u
Kragujevcu, tu skraćivane, vraćane u Niš
i opet punjene.
Do 2. decembra na front je stiglo oko
11.000 prepravljenih artiljerijskih meta-
ka. U međuvremenu, u prve borbene
redove stiglo je, na mesto desetkovanih
srpskih oficira, 1.300 novih starešina.
Bili su to studenti i đaci, zaključno sa
1893. godištem, intelektualci, budućnost
Srbije, koje je Vrhovna komanda posle
kratke obuke unapredila u čin kaplara
i poslala na front. Golobradi i neiskusni,
ovi momci podigli su moral posustalih
srpskih vojnika, do tada uverenih da je
samo seljak predodređen za žrtvovanje i
stradanje u sveopštoj bedi i porazu.
Odmorena, ojačana, artiljerijskom
municijom snabdevena srpska vojska
3. decembra 1914. godine krenula je
u napad. Za prvi proboj general Mišić
izabrao je padine planine Suvobor, koji-
ma su se, ništa ne sluteći, spuštali pre-
moreni i promrzli vojnici Šeste armije.
Bio je to kraj u kome je elitni srpski oficir
Mišić, za koga se znalo da je oženjen
Nemicom, ali i da je čuven po svojoj
borbenosti i ofanzivnosti, odrastao. Čim
se podigla magla, u sedam ujutru, u
proboj je krenula Mišićeva Prva armija.
Neprijatelj se dao u takav beg da je
Dunavska divizija prvog poziva, koja se
prodrla duboko u neprijateljske redove,
naglo ostala izložena bočnom napadu.
Putnik i Mišić morali su da joj narede
zaustavljanje, ali njen komandant, puko-
vnik Milenko Anđelković Kajafa, već je
izazvao potpuno rastrojstvo i paniku
u redovima tri divizije Šeste armije
pre nego što je primio ovo
naređenje. Na njegovom
desnom boku Drinska
divizija prvog poziva je,
goneći neprijatelja u bek-
stvu, morala da angažuje
zarobljenike da raščišćavaju
put zakrčen ljudskim i kon-
jskim leševima, napuštenim
ranjenicima, odbačenom
artiljerijom i kolima.
Dok su ostaci dubrovačkog
16. korpusa i sarajevskog
15. korpusa iz sastava Šeste
armije u rasulu bežali ka
Valjevu, Savi i Sremu, Poćorek
je, ohrabren sporijim napre-
dovanjem srpske Druge i
Treće armije, pokušavao da
koncentriše snage svoje Pete armije i
zagrebačkog 13. korpusa u odbrani tek
osvojenog Beograda. I vojvoda Putnik je
9. decembra težište operacija prebacio
ka Beogradu. Već 14. decembra, poražen
i obeshrabren, Poćorek je, međutim,
morao da naredi napuštanje Beograda.
U panici, posle noćne pljačke nad civ-
ilima, vojnici Pete armije i 13. korpusa
tiskali su se i gurali na preopterećenim,
napola potonulim pontonskim mostovi-
ma preko Save. Ujutru 15. decembra
1914. godine u Beograd su ušle srpske
jedinice. Kada je Kombinovana divizija
s Beogradske tvrđave otvorila paljbu
na neprijatelja, počelo je padanje s
pontonskih mostova i očajničko plivanje
na sremsku stranu. Sutradan, Vrhovna
komanda objavila je da „na teritoriji
Srbije više nema nijednog neprijateljskog
69
vojnika”.
Živojin Mišić je za uspeh u Kolubarskoj
bici dobio čin vojvode. Kolubarska bitka i
njegova strategija koja je tada korišćena
ušle su u vojne udžbenike većine svet-
skih vojnih akademija.
Oskar fon Poćorek je, međutim, završio
vojnu karijeru – smenjen je s položaja
komandanta Balkanske vojske. Na
njegovo mesto izabran je habzburški
nadvojvoda Eugen, ali je operativno
vođenje Balkanske vojske u stvari pripa-
lo načelniku njegovog generalštaba, gen-
eralu Alfredu Krausu. U svojim sećanjima
na borbe iz 1914. Kraus će napisati:
„Ovom prilikom treba napomenuti da
smo upoznali Srbe kao valjane nepri-
jatelje. Ja sam ih smatrao i smatram
ih i sada kao vojnički najjače od svih
naših neprijatelja. Zadovoljni s malim,
dovitljivi, lukavi, osobito pokretljivi, dobro
naoružani, bogato snabdeveni munici-
jom, vešti u korišćenju zemljišta, vrlo
dobro vođeni, za borbu mržnjom i
oduševljenjem zagrejani, oni su našim
trupama zadavali mnogo više teškoća
no Rusi, Rumuni i Italijani.”
Balkanska vojska Austrougarske bila je
potpuno razbijena. Od 12.000 oficira i
450.000 vojnika, koliko je učestvovalo u
borbama u Srbiji 1914. godine, iz stroja
je izbačeno 7.592 oficira i 266.212
vojnika, ukupno 273.804 čoveka.
Razmere rata na Balkanu 1914. vid-
ljive su i iz činjenice da je srpska
vojska imala, od svojih 250.000 vojnika,
163.557 izbačenih iz stroja, pri čemu
su oficiri činili 2.110, podoficiri 8.074,
vojnici 153.373. Broj poginulih i umrlih
srpskih vojnika iznosio je 69.022.
Propale su namere Nemačke i
Austrougarske da preko Srbije uspostave
dodir s Bugarskom, koja je pokaziva-
la nameru da im se pridruži, i sa
Osmanskim carstvom, koje je kra-
jem oktobra 1914. otvoreno prišlo
Centralnim silama. Članice Antante, čija
je najveća pobeda do tada bila zaustav-
ljanje nemačke ofanzive na Marni, s
pažnjom su pratile stradanja i pobede
Srbije.
1915: Poraz, ali ne i predaja
Epidemije
Srbija je dobila deset meseci predaha.
U opustošenoj, opljačkanoj i gladnoj
zemlji bilo je krajeva koji su, kao Mačva,
bili potpuno uništeni. Izbeglice su se sa
džakovima imovine prebačenim preko
ramena vraćale kućama, da bi, pošto
bi naišle na spaljene kuće, bespomoćno
ostajale po stanicama kraj železničkih
pruga.
Najgore su ipak bile masovne, ubitačne
epidemije koje su se proširile Srbijom
onoga časa kad su je napustili nepri-
jatelji, u drugoj polovini decembra 1914,
da bi vrhunac dostigle u februaru i
martu 1915. godine. Najrašireniji je bio
pegavi tifus, ali su harali i trbušni i pov-
ratni tifus, kao i kolera, difterija i dizen-
terija. Američki novinar Džon Rid, koji je
tada posetio Srbiju, nazvao ju je „zeml-
jom smrti”. Ovako je opisivao bolnicu u
Valjevu: „Postojala je i strašna soba, puna
ljudi, s tifusnom gangrenom, užasnom
bolešću... od koje meso truli i kosti se
mrve. Jedina nada da se ona zaustavi
u tome je da se oboleli deo amputira. I
ova soba je puna ljudi bez ruku i nogu,
ljudi kojima su trulila lica i grudi. Oni
su jaukali i vikali plačući: ’Kuku majko!
Majko božija, spasi me’... ...Meso je s njih
otpadalo dok im gangrena ne bi zahva-
tila srce i mozak, a onda bi došla smrt u
strašnoj agoniji.”
Računa se da je tada obolelo preko
400.000 ljudi i da je umrlo oko 100.000 Motiv sa italijanske razglednice
70
civila, 30.000–35.000 srpskih vojnika i
oko 30.000 ratnih zarobljenika. Verovalo
se da je tifus i došao od ogromne mase
zarobljenika, koje su, po svedočenju Rida,
Rajsa i ostalih posetilaca, Srbi puštali da
slobodno švrljaju po selima.
U Srbiju su pristizale savezničke medicin-
ske misije. Najveću pomoć pružili su
lekari i medicinsko osoblje iz Francuske,
Rusije i Britanije, ali su stizali i lekari
iz neutralnih zemalja – SAD, Grčke,
Švajcarske Italije, Danske i Holandije.
Računa se da je u medicinskim misi-
jama u Srbiji bilo oko 2.000 ljudi. Kao i
Srbi, masovno su umirali u epidemijama.
Smatra se da je pomoć savezničkih
misija bila odlučujuća u zaustavljanju
pošasti.
Flora Sends stigla je u Srbiju kao
engleska bolničarka, da bi obukla
srpsku uniformu i do kraja rata kao
vojnik ostala u Drugom „gvozdenom”
puku Moravske divizije prvog poziva.
Odlikovana je Karađorđevom zvezdom i,
kako kaže njen biograf Luiz Miler, jedina
je žena sa Zapada koja je učestvovala
u Prvom svetskom ratu kao vojnik regu-
larne vojske. U istoj jedinici borila se i
Milunka Savić, ranjavana devet puta,
odlikovana najvišim srpskim odlikovan-
jima, francuskom Legijom časti (dva
puta), francuskim Ratnim krstom s pal-
mama, ruskim Ordenom Svetog Đorđa
i britanskim Ordenom Svetog Mihaila.
Srpsku uniformu nosio je i osmogodišnji
Momčilo Gavrić iz sela Trbušnice ispod
Gučeva. Pošto su mu austrougarski vojn-
ici u avgustu 1914. pobili celu porodicu
(bio je osmo dete svojih roditelja), sa
sobom su ga uzeli i poveli u ratne muke
i tegobe vojnici Šestog puka Drinske
divizije prvog poziva. Sa dvanaest godina
postaće najmlađi kaplar u srpskoj vojsci.
Flora Sends, engleska bolničarka u srpskoj uniformi
Milunka Savić
Momčilo Gavrić
71
Ratni ciljevi i tajni pregovori
Srpska vlada i skupština objavile su 7.
decembra 1914, usred Kolubarske bitke,
Nišku deklaraciju, kojom su objavili da je
cilj Srbije u ovom ratu bilo „oslobođenje
i ujedinjenje sve naše neslobodne braće
Srba, Hrvata i Slovenaca” u jednu
državu. Antanta je ovu izjavu samo
primila na znanje.
U proleće i leto 1915. učestali su upadi
iz Albanije i Bugarske u Nove oblasti, ter-
itorije oslobođene u balkanskim ratovi-
ma. Postojali su nedvosmisleni podaci
da je Austrougarska ohrabrivala bugar-
ske ambicije u Makedoniji i, uz sarad-
nju Osmanskog carstva, albanske na
Kosovu i u Makedoniji. Napad nekoliko
hiljada bugarskih komita na Strumicu
i Valandovo početkom aprila 1915.
uspešno je suzbijen. Upadi albanskih
četa u Srbiju u avgustu 1914, ulazak
Grčke i Italije u delove Albanije i slabljen-
je albanskog prvaka i srpskog prijatelja
Esad-paše Toptanija podstakli su srpsku
vladu da krajem maja 1915. pošalje
vojsku u Albaniju i okupira Elbasan i
Tiranu.
Antanta nije bila zadovoljna ni jugoslov-
enskim ratnim ciljevima srpske vlade ni
upadom u Albaniju. Te teritorije trebalo
je ponuditi zemljama koje još nisu bile
odabrale ratnu stranu – Italiji, Bugarskoj
i Rumuniji. Tajnim Londonskim ugovo-
rom, potpisanim 26. aprila 1915, sile
Antante obećale su Italiji jugoslovenske
teritorije: Istru, Kvarnerska ostrva i sev-
ernu Dalmaciju do rta Planka. Bugarskoj
su nuđeni delovi Makedonije koje je
u balkanskim ratovima oslobodila srp-
ska vojska. Rumuniji je u izgled stavl-
jano dobijanje Banata. Antanta još nije
razmišljala o raspadanju Austrougarske
i zato je Srbiji, umesto Jugoslavije, nudila
stvaranje Velike Srbije. Trebalo je da u
njen sastav uđu Bosna i Hercegovina,
Slavonija, Srem, Bačka, Dalmacija od rta
Planka do Cavtata i deo Albanije između
Drima i Vojuše. Pašićeva vlada je na to,
međutim, odgovarala uvređeno, tvrdeći
da Antanta svoju vernu saveznicu Srbiju,
koja podnosi ogromne žrtve, nagrađuje
oduzimanjem teritorija i suzbijanjem
njenih interesa, dok je prema kole-
bljivim i nepouzdanim zemljama bila
više nego velikodušna. Umesto Velike
Srbije, koju su saveznici nudili srpskoj
kraljevini, a koju je ona odbila težeći
jedinstvu Južnih Slovena, cilj Srbije bila
je nova, zajednička država Srba, Hrvata
i Slovenaca. Zato je neposredno posle
potpisivanja tajnog Londonskog ugovora
srpska vlada u Parizu okupila grupu
hrvatskih, slovenačkih i srpskih emigra-
nata i od njih formirala Jugoslovenski
odbor. Njihov zadatak bio je da pridobi-
jaju zapadno javno mnjenje za nacion-
alne težnje Južnih Slovena.
Centralne sile mogle su Bugarskoj da
ponude mnogo više od Antante. Pošto
su joj obećane prostrane teritorije Srbije
– Makedonija, dolina Južne Morave s
Toplicom i cela istočna Srbija, istočno od
Velike Morave – Bugarska je 6. septem-
bra 1915. godine tajnim ugovorom post-
ala saveznik Nemačke i Austrougarske.
72
Poraz
Najveća iskušenja za Srbiju tek su
počinjala. Centralne sile su, u okviru
prenošenja ratne inicijative na Istočni
front 1915. godine i uspostavljan-
ja teritorijalne veze sa saveznicima,
Bugarskom i Osmanskim carstvom,
odlučile da zajedničkim snagama
konačno slome Srbiju. Trupe Centralnih
sila koje su 6. oktobra 1915. krenule u
pohod na Srbiju brojale su, po nekim pro-
cenama, blizu 800.000 odlično oprem-
ljenih boraca pod komandom junaka sa
Istočnog fronta, feldmaršala Augusta fon
Makenzena. Sa Drine i Save nastupala
je austrougarska Treća armija, iz Banata,
preko Dunava, nemačka Jedanaesta
armija, dok su iz Bugarske nadirale Prva
i Druga bugarska armija. Ovoga puta
glavni napad dolazio je sa severa, dok je
zadatak bugarske vojske bio da Srbima
odseče odstupnicu dolinom Vardara i
tako pomogne u njihovom opkoljavanju.
Srbija je imala oko 300.000 uglavnom
novomobilisanih vojnika,
raspoređenih na širokom
odbrambenom frontu.
Mišićeva Prva armija imala
je da zadrži austrougar-
ske trupe, Druga armija
Stepe Stepanovića držala
je front prema Bugarima, a
Treća armija Pavla Jurišića
Šturma prema Nemcima.
Prestonicu su branile
trupe Odbrane Beograda
pod komandom generala
Mihaila Živkovića.
Posle neuspešnog napada
na Turke na Galipolju, fran-
cuske i britanske snage 5.
oktobra 1915. počele su da se iskrcava-
ju u Solunu. Uprkos mišljenju pojedinih
vojnih stratega iz Britanije i Francuske
da bi neočekivane uspehe srpske vojske
nad Austrougarskom u bitkama na
Ceru i Kolubari trebalo iskoristiti da se
jačanjem tog fronta zada brz završni
udarac iscrpljenoj Austrougarskoj vojsci i
time se ona potpuno izbaci iz rata, što bi
Nemačku ostavilo usamljenu, počele su,
naročito u Britaniji, sumnje u korisnost
ovog fronta. Načelnik srpske Vrhovne
komande vojvoda Radomir Putnik ipak
je očekivao da će srpska vojska u
borbenom sadejstvu sa saveznicima,
koji bi se probili dolinom Vardara, moći
da se održi, ili da se povuče bez većih
gubitaka.
Beograd se našao na pravcu glavnog
udara neprijatelja. Prvog dana napada,
6. oktobra 1915, na njega se sručilo oko
30.000 granata, uključujući i one kalibra
402 milimetra. U danonoćnim borbama
Beograd su, uz vojnike, branili starci,
žene i deca. Major Dragutin Gavrilović
je, pred polazak u jedan od protivna-
pada, svojim vojnicima održao čuveni
Austrougarske trupe prelaze Savu kod Beograda
73
govor: „Vojnici, junaci! Vrhovna komanda
izbrisala je naš puk iz brojnog stanja...
Naš puk je žrtvovan za čast otadžbine
i Beograda. Vi nemate više da brinete za
svoje živote, koji ne postoje, zato napred
u slavu!” Polusrušenu srpsku prestonicu
neprijatelj je osvojio 9. oktobra 1915.
godine.
Sporo, uz velike gubitke, nemačke i aus-
trougarske trupe prodirale su u Srbiju.
Bugari su napali 14. oktobra i već
19. oktobra izbili na Vardar. Kada su
pali Skoplje i Kačanička klisura, 22. i
26. oktobra, vardarska komunikacija sa
saveznicima bila je presečena. Nemci
i Austrijanci su prisustvo starog kralja
Petra i regenta Aleksandra u prvim
borbenim redovima, gde su hrabrili
svoje vojnike, sasvim pogrešno tumačili
pripremama za predaju. Srpska vlada je,
međutim, 29. oktobra 1915, u prisustvu
regenta, potvrdila odluku da se bori do
kraja.
Srpske snage u povlačenju jedva su se
probijale putevima zakrčenim rekama
izbeglica. Anri Barbi, francuski novinar i
pisac koji je pratio
srpsku vojsku, opi-
sivao je: „Vojska,
odstupajući sa
starcima koji su
kukali, sa ženama
i decom koji su se
beznadežno tužili
i koji su stenjali pod teškim teretom
i hoteći da otrgnu što više iz razvali-
na svojih ognjišta, terala je sve ispred
sebe, a tu mešavinu povećavala je rika
uplašene stoke... Tada sam u očima
otvrdelih srpskih vojnika video suze –
suze sažaljenja, nemoći, jarosti.” U prvoj
polovini novembra 1915. srpske snage,
opkoljene sa svih strana, prikupljale su
se na Kosovu.
Vojvoda Putnik i Nikola Pašić molili su
saveznike da ojačaju Istočnu armiju u
Solunu na bar 120.000–150.000 vojni-
ka i da brzo krenu u proboj ka severu.
Francuski general Saraj, njen koman-
dant, zaista je 3. novembra 1915. uputio
dve nepotpune divizije ka Strumici i
Krivolaku, gde su odmenile srpske brani-
oce. Kolebanja saveznika i neprijateljstvo
pronemački raspoloženog grčkog kralja
Konstantina poništili su, međutim, sve
nade Srba. Čak i ove francuske snage
povučene su 12. novembra ka Solunu.
Ne znajući za ovo odustajanje, Srbi
su 21. novembra 1915, poslednji put,
bez uspeha pokušali da se probiju ka
Skoplju.
Izgledalo je da je došao dan konačnog
poraza. Dezertiranje je poprimilo mas-
ovne razmere. Ljudi su bacali oružje i
pokušavali da se vrate kućama kroz
neprijateljske borbene redove. Vlada i
Vrhovna komanda odlučili su, međutim,
25. novembra da se vojska, kralj, regent,
vlada i skupština, kao i svi civili koji su ih
pratili, povuku preko Crne Gore i Albanije
ka jadranskoj obali, gde će ih prihvatiti
saveznički brodovi. Posle mukotrpnog
povlačenja preko Crne Gore, srpska
vlada stigla je u Skadar već 28. novem-
bra, a Vrhovna komanda 6. decembra
1915. godine.
Ostaci srpske vojske
Povlačenje srpske vojske dolinom reke Morave
74
Srbija je pobeđena, ali se nije predala. Da
se i u operacijama 1915. borila do kraja,
pokazuje činjenica da su neprijateljske
snage tada izgubile više od 92.000 ljudi.
Kako bi nastavili borbu, Srbi su sada
polazili u neizvesno izbeglištvo. Verovali
su da će samo tako, u neizvesnim vre-
menima, ostati gospodari svoje sudbine i
sačuvati državni kontinuitet.
Povlačenje
Krajem novembra i tokom prve dve
sedmice decembra 1915. crnogorskim
planinama i albanskim gudurama ka
moru su se, po snegu i zimi, spuštale
kolone iznurenih srpskih vojnika i civila.
Bili su to oni koji su, uprkos porazu i
propasti, odlučili da se ne predaju.
Tri srpske armije i trupe odbrane
Beograda kretale su se od Peći, preko
Andrijevice i Podgorice, do Skadra, dok
su se trupe Novih oblasti i Timočka
vojska povlačili od Đakovice preko Puke
za Skadar i Lješ i od Prizrena preko
Debra za Elbasan. Uz glad, rane, bolest
i zimu, u Albaniji ih je dočekalo nepri-
jateljstvo lokalnog stanovništva. Ljudi
Esad-paše Toptanija ipak su činili sve
što su mogli da im olakšaju kretanje.
U Crnoj Gori mogli su da računaju
na pomoć stanovništva, ali zaleđene
planinske vrleti nisu mogle da im obez-
bede ni utočište ni hranu. Crnogorska
vojska junački im je štitila desno krilo od
napada nadirućih austrougarskih trupa.
Ona je na Božić, 7. januara 1916, pod
komandom serdara Janka Vukotića, kod
Mojkovca nanela težak poraz nepri-
jateljskim snagama. Vlada kralja Nikole
Petrovića ipak je 16. januara 1916.
pristala na kapitulaciju.
Ogist Bop, francuski poslanik na srp-
skom dvoru koji se i sam povlačio
preko Crne Gore, ovako je opisivao
srpske vojnike što su iz okolnih vrleti
pristizali u Skadar: „Iznureni vojnici
ulazili su u Skadar ponaosob, u malim
grupama, u zbijenim odeljenjima, kon-
janici i pešaci izmešani; pokatkad je
pokoji odred zadržavao svoje vojničko
držanje, ali su mnogobrojni bili ljudi koji
su bili bez oružja. Svi su izgledali krajnje
iznureni, kao pravi živi leševi koračali su
s mukom, mršavi, ispijeni, sumorni, crna
lica, ugašena pogleda. Njihovo tužno
defilovanje nastavljalo se po čitave dane,
pod kišom, po blatu. Nikakva žalba nije
se čula sa usana ovih ljudi koji su toliko
prepatili; kao da ih je nekakva zla kob
gonila, išli su ćuteći; samo bi po kašto
progovorili hleba; to je bila jedina reč
koju su imali snage izgovoriti.”
Kolona srpske vojske na putu od Peći ka Andrijevici
Povlačenje srpske vojske preko Prokletija
75
Pošto su sredinom decembra 1915. izbili
na albansku obalu, srpski vojnici i civili
brzo su shvatili da njihova golgota time
nije okončana. Nisu videli ni savezničke
brodove, ni konake, ni hranu. Pomor
od gladi i bolesti se nastavljao. Uprkos
molbama srpske vlade, Italijani su toliko
oklevali da pomognu da su se probudile
sumnje kako to čine zbog suparništva sa
Srbima u Dalmaciji. Ruski car zahtevao
je da brodovi bez odlaganja prime Srbe.
Vlada Aristida
Brijana već se
27. novembra
1915. založila
za spasavanje
srpske vojske i
pomoć je ipak
stizala. Francuzi
i Britanci
odlučili su da ih
evakuišu na Krf,
pa su se fran-
cuske trupe, bez dozvole grčkog kralja
Konstantina, iskrcale na to ostrvo i počele
da ga pripremaju za dolazak Srba. Prva
ukrcavanja počela su u Medovi i Draču
6. januara 1916, ali ponovo su usporena.
Kada su austrougarske trupe ušle u
Skadar, zapretila je opasnost od zaro-
bljavanja, pa su srpski nevoljnici morali
da krenu u nov marš ka Draču i Valoni,
za neke dugačak preko 250
kilometara. Tek kada je, trudom
Francuza, evakuacija zaista
započela, regent Aleksandar
i Vrhovna komanda pristali
su da i sami budu prebačeni
na Krf 6. februara 1916. Na
Krf su stigli i srpska vlada i
skupština. Najveći broj srpskih
vojnika biće prevezen do 19.
februara 1916. godine.
Na Krfu se, tako, okupilo oko 135.000
srpskih vojnika, dok ih je u Bizertu,
u francuskom Tunisu, prebačeno oko
12.000. Oni koji su bili u najgorem
stanju s Krfa su prevoženi na obližnje
ostrvce Vido da tu umru i budu bačeni
u more. Srbi su to ostrvo nazvali Ostrvo
smrti, a pesnik Milutin Bojić vode oko
ostrva nazvao je Plavom grobnicom. Pod
vedrim nebom i šatorima koje su za njih
podigli francuski mornari, na neprekid-
noj februarskoj kiši, u užasnim mukama,
ležale su hiljade ljudi. Tek kada budu
stigli srpski i francuski lekari i najos-
novnija medicinska pomoć, stanje će biti
nešto bolje. Na Ostrvu smrti umrlo je
oko 5.400 ljudi, u Bizerti oko 1.000.
Za to vreme srpski civili su iz Albanije
na ostrvu Vido, težak samo 27 kilogramaSrpski vojnik nakon prelaska preko Prokletija,
Bacanje mrtvih u Plavu grobnicu
Nikola Pašić dočekuje regenta Aleksandra na Krfu
76
prevoženi u Francusku, Britaniju, Grčku,
Švajcarsku i Italiju. Najviše njih primila
je Francuska. U školskoj 1917/1918.
u Francuskoj se školovao 1.151 srpski
srednjoškolac (od toga 306 devojčica),
1.164 studenta (84 devojke) i još 31 na
različitim studijskim tečajevima. U Velikoj
Britaniji školovalo se 450 srpskih đaka
i studenata. Proterana na daleko sre-
dozemno ostrvo, zbijena na Krfu, Srbija
je u ovu decu polagala sve svoje nade.
1916. i 1917: Obnova
Solunski front
Strani diplomati, koji su pratili Srbe u
povlačenju i na Krfu, već krajem feb-
ruara 1916. javljali su da se srpska
vojska oporavlja neočekivanom brzinom.
Snabdeveni francuskom opremom i
naoružanjem, srpski vojnici opet su bili
podeljeni na tri armije, pri čemu su
spojeni prvi i drugi poziv. Za Vladu
i Vrhovnu komandu bilo je posebno
važno da se Srbi opet, kao značajna
i samostalna snaga, uključe u akcije i
izbore za svoje ratne ciljeve. Prve srp-
ske jedinice prevezene su
morem na Solunski front
već u martu 1916, da bi
prebacivanje cele srpske
vojske bilo okončano kra-
jem maja 1916. godine.
Srbi su preuzeli centralni
deo fronta, od Kožufa do
Lerina, između francuskih i britanskih
jedinica. U avgustu 1916. tu se nala-
zilo 127.000 Francuza, 123.000 Srba,
119.000 Britanaca, jedna italijanska
divizija, jedna ruska brigada i dva puka
grčkih dobrovoljaca. Naspram njih su, u
rovovima duž fronta, koji se protezao
srpsko-grčkom granicom iz 1913–1914,
stajali bugarski i nemački vojnici (osam
bugarskih i jedna nemačka divizija).
Srpski vojnici bili su ubedljivom većinom
seljaci, domaćini i mladići za koje su nji-
hove porodice, sela i varoši bili ceo svet.
Rat ih je naterao da prvi put u životu
napuste svoj kraj. Sada su se francuskim
brodovima, bolesni, na ivici snage, nevolj-
no otiskivali na otvoreno more i plovili
sve do severne Afrike. Strepnja koja ih je
obuzimala pri pomisli na nepredvidive
ćudi mora, njihove molitve Svetom Nikoli
u strahu od neprijateljskih podmornica,
sve je to opisano u pesmi Kreće se lađa
francuska, koju je tada napisao jedan
od njihovih starešina, pukovnik Branislav
R. Milosavljević. Ona se, kao narodna
pesma, peva i danas.
I susreti s Francuzima, francuskim koloni-
jalnim trupama, Britancima, Italijanima,
Rusima, Grcima bili su za njih potpuno
novo iskustvo. Ostalo je zabeleženo da su
se s Francuzima najlakše sporazumevali
i najviše družili. U Solun, lučki grad pun
iskušenja, retko su silazili. Za to nisu imali
ni volje ni para. Cela njihova izbeglička
država i njihova vojska živele su od
francuskih i britanskih kredita. Vojvoda
Stepa Stepanović, komandant Druge
armije, nikada nije sišao u Solun. Živeo
je sa svojim vojnicima na položajima, u
dometu bugarskih topova. Arčibald Rajs
je zabeležio da ga je Stepanović, kada
su se prvi put sreli, ponudio jabukama,
kao posebnom dragocenošću, i da mu
je regent Aleksandar kasnije objasnio
Ukrcavanje srpskih vojnika na francuski brod
Oporavljene pešadijske jedinice srpske vojske na maršuiz logora na Krfu do ukrcnih luka na putu za Solun
77
kako vojvoda takvu počast ne ukazuje
svakome.
Ledi Izabela Haton, pripadnica Bolnice
škotskih žena koja je na Solunskom
frontu pod francuskom komandom
lečila uglavnom Srbe, pisala je o tome
kako su oni mimikom uspevali da
Škotlanđankama ispričaju cele priče o
svojim selima, porodicama, o stradanju
kroz Albaniju. Primetila je da su, pod
bolovima, najčešće zazivali svoje majke
i da su, kada bi se oporavili, voleli da
pevaju i igraju.
Dvomesečne borbe na Solunskom fron-
tu počele su bugarskim napadom 17.
avgusta 1916. godine. Najteže bitke,
prsa u prsa, vođene su na Kajmakčalanu,
na vrhu planine Nidže visokom 2.521
metar. Tu je Drinska divizija izgubila
3.320 ljudi, a ukupna srpska vojska
4.643 vojnika. Pošto su, oslobođenjem
Bitolja, srpske trupe zakoračile na teri-
toriju Srbije, front se stabilizovao sev-
erno od tog grada. U ovim borbama
Srbi su imali 28.000 ranjenih i pogi-
nulih boraca, dok su Bugari i Nemci
imali 68.000 izbačenih iz stroja i oko
7.700 zarobljenih. Francuzi su imali
blizu 8.000, a Rusi oko 1.500 poginulih
i ranjenih. Zbog ovakvih gubitaka, srp-
ska vojska preustrojena je u samo dve
armije, pod komandom Živojina Mišića
i Stepe Stepanovića. Petar Bojović je još
u decembru 1915. zamenio bolesnog
Radomira Putnika na mestu načelnika
Vrhovne komande.
Na Solunskom frontu se u naredne skoro
dve godine borbene linije neće bitnije
pomerati. Tako će ostati uprkos jednoj
ofanzivi saveznika u aprilu i maju 1917,
u kojoj će srpskoj vojsci pripasti ključna
uloga, obaranju kralja Konstantina, opre-
deljivanju Grčke za Antantu i dolasku
većeg broja grčkih vojnika na Solunski
front. Srpska Vrhovna komanda, željna
povratka u otadžbinu, neće prestajati
da od saveznika zahteva da se što pre
krene u proboj Solunskog fronta. Sve do
konačne ofanzive i pobede u septembru
1918, međutim, tu će biti vođen samo
mukotrpan rovovski rat manjim jedini-
cama.
U borbama tokom 1917. godine srpska
vojska izgubila je 156 oficira i 4.075
podoficira i vojnika. No te godine njeni
redovi popunjeni su sa oko 12.600
dobrovoljaca pristiglih iz Rusije razdirane
revolucijom, bivših vojnika Austrougarske,
i oko 4.000 dobrovoljaca iz Amerike. Oni
su ubedljivom većinom bili Srbi, pri čemu
je među njima bilo i Hrvata i Slovenaca.
Srbija nije odustajala od svojih jugoslov-
enskih ratnih ciljeva, što je potvrdila
Krfskom deklaracijom jula 1917. godine.
Toplički ustanak
Za to vreme, u iznurenoj i razorenoj
Srbiji, pod okupacijom Austrougarske
i Bugarske, uz kontrolu Nemačke nad
glavnim komunikacijama i rudnim bogat-
stvima, izbio je jedini oružani ustanak
protiv okupatora u istoriji Prvog svet-
skog rata. U bugarskoj okupacionoj zoni
sprovođene su likvidacije, interniranje
i bezobzirna bugarizacija, ali je povod
za opštu pobunu bila regrutacija Srba
u bugarsku vojsku. U leto i jesen 1916.
bilo je sukoba u Šumadiji i Mačvi, tokom
zime okupatorske snage morale su da
vode prave bitke s naoružanim srpskim
pobunjeničkim četama, ali opšti oružani
ustanak izbio je u februaru 1917. godine
na području Toplice, Južne Morave,
Kopaonika i Kosova. Komitska vojska sa
12.762 pešaka i 364 konjanika tada je
kontrolisala slobodnu teritoriju sa oko
milion stanovnika. Udružene bugarske
i austrougarske snage, kao i albanski
dobrovoljci, zvanično su ugušili pobunu u
martu 1917, pri čemu je bugarska vojs-
ka počinila jezive zločine nad civilima,
naročito u Surdulici. Prema nepotpunim
podacima, računa se da je tada ubijeno
oko 20.000 muškaraca, žena i dece.
Posledice Bugarskih zverstava u okolini Toplice
Srpski vojnici u rovovima kod Moglena
78
Ključne vođe ustanka, međutim, nisu
uhvaćene i njihove jedinice su nastavile
da se bore. Kosta Vojnović ubijen je tek
u decembru 1917, a Kosta Pećanac
nikada nije uhvaćen.
1918. Oslobođenje i ujedinjenje
Proboj Solunskog fronta
Moral bugarskih i nemačkih vojnika
na Solunskom frontu bio je poljuljan
neuspehom velike nemačke ofanzive
započete na Zapadnom frontu u martu
1918, pristizanjem američkih vojnika i
početkom savezničke protivofanzive u
julu 1918. godine. Bugarska je, nezado-
voljna odnosom saveznika prema njen-
im teritorijalnim zahtevima, prolazila
kroz ozbiljnu političku krizu.
Do juna 1918. na mestu komandanta
Istočne vojske nalazio se Sarajev nasled-
nik, general Gijom. Tada je na taj položaj
postavljen borbeni general Franše
d’Epere. U isto vreme načelnik srpske
Vrhovne komande postao je Živojin
Mišić. D’Epere je prihvatio Mišićev plan
iznenadnog proboja Solunskog fronta
na teško pristupačnom planinskom delu
koji je držala srpska vojska. Bez saglas-
nosti sumnjičavih Britanaca, francuska
vlada dala je dozvolu za sprovođenje
priprema za konačnu ofanzivu.
Ona je planirana za 15. septem-
bar 1918, a britanska saglasnost
stići će samo šest dana pred
njen početak.
Pred početak proboja savezn-
ici su imali prednost nad pro-
tivnicima, ne toliko u ljudstvu
koliko u borbenoj spremnosti
i naoružanju. Imali su oko
628.000 ljudi, ne računajući italijan-
ske snage koje su držale deo fronta
u Albaniji. Francuza je bilo 180.000,
Srba 150.000, Grka 135.000, Britanaca
120.000, Italijana 42.000 i 1.000 vojni-
ka Esad-paše Toptanija. Nasuprot njima
stajalo je 626.000 bugarskih i nemačkih
vojnika, od kojih je Nemaca bilo oko
30.000. Austrougarske jedinice držale
su front prema Italijanima u Albaniji i
nisu imale značaja za nastupajuće ratne
operacije.
Da bi ojačao srpsku Drugu armiju pod
komandom vojvode Stepe Stepanovića,
kojoj je dat glavni zadatak proboja fron-
ta, D’Epere joj je pridodao dve francuske
divizije, 122. i 17. kolonijalnu. Zajedno sa
Šumadijskom divizijom, one su zauzele
položaje na glavnom pravcu proboja,
linijom Sokol – Dobro polje – Kravica
– Veternik. Čim se probiju, trebalo je da
im se pridruži srpska Prva armija pod
komandom generala Petra Bojovića, a
potom da im bokove pokrivaju i da za
njima nastupaju francuske i britansko-
grčke snage.
Posle artiljerijske pripreme, započete
ujutro 14. septembra 1918. iz 550
oruđa, po žestini neviđene na balkan-
skom ratištu, 15. septembra 1918. u
7.30 časova ujutru počeo je proboj
Solunskog fronta. Francuska 122. divizija
je, posle osmočasovne borbe prsa u
prsa, zauzela Dobro Polje, ali ne i Sokol,
dok je 17. divizija posle početnog nap-
redovanja bila vraćena na prvobitne
položaje. Šumadijska divizija zauzela je
Veternik i jedina do kraja izvršila svoj
dnevni borbeni zadatak. Zatim je pošla
u pomoć 17. diviziji. Vojvoda Stepa je
zatim, umesto ovih divizija, u prve redove
poslao odmorne divizije, Jugoslovensku i
Timočku, koje su nastavile prodor prema
severu i istoku. Kada je 122. divizija uz
srpsku pomoć oko jedanaest uveče ipak
zauzela Sokol, na tom delu fronta u
prve borbene linije izašla je Prva armija
sa Drinskom, Dunavskom i Moravskom
Povratak srpske vojske sa Solunskog fronta
Povratak s bojišta trećepozivaca sedmoga puka sa svojim starešinama
79
divizijom, da bi, već drugog dana ofan-
zive, u gonjenju neprijatelja sustigla
Drugu armiju. Solunski front bio je
probijen.
Oslobođenje
Kada je Druga armija 21. septembra
1918. izbila na Vardar, presečena je glav-
na neprijateljska komunikacija, dok su
nemačka 11. armija i bugarska 1. armija
bile razdvojene brešom od oko 50 kilo-
metara. Posle neuspeha britansko-grčkih
snaga kod Dojrana 18–19. septembra
i oklevanja saveznika da krenu na ceo
front, što je izlagalo bokove srpskih
armija koje su daleko isprednjačile, 25.
septembra 1918. saveznici su krenuli u
napad na celom frontu, od Dojrana do
Ohrida.
U borbenoj motivaciji saveznici nisu
mogli da se mere sa Srbima, koji su sada
jurili ka svojim kućama i porodicama.
„Samo su francuski konjanici mogli, i
to s mukom, da prednjače u brzini sa
srpskim pešacima”, zapisao je francuski
pukovnik Ferdinand Ž. Dega.
Bugarska je kapitulirala 29. septembra
1918, a zatim se s prestola povukao
njen car Ferdinand. Bio je to
prvi saveznik Centralnih sila
koji je izbačen iz rata. Štaviše,
sada je pretila opasnost ne
samo odsecanja Osmanskog
carstva od njih
nego i direkt-
nog napada
na Austrougarsku s juga.
Hindenburg i Ludendorf,
g l a v n o k o m a n d u j u ć i
nemačke vojske, zatražili
su od svoje vlade da
započne mirovne prego-
vore. Vilhelm II napisao je
bugarskom caru Ferdinandu: „62.000
Srba odlučilo je ishod rata. Sramota!”
Nemačka i Austrougarska pokušavale
su da, uz pomoć četiri nove nemačke
divizije, povučene iz Francuske i Rusije,
uspostave i učvrste front u južnoj Srbiji.
Trpele su, međutim, uzastopne poraze
od Prve armije, koja je, izbivši u prvi plan,
nadirala ka severu, dok se Druga armija
okrenula ka zapadu i probijala ka Drini
sledeći trupe generala Tranijea, koje su
oslobodile Skoplje i Kosovsku Mitrovicu.
U tek oslobođenom Vranju ledi Izabel
Haton zatekla je u bolnici Drinske
divizije izmešane na podu ranjene Srbe,
Francuze, Engleze i Italijane. „Operaciona
sala izgledala je užasno. Po podu je
tekla krv, a kofe, napunjene odsečenim
rukama i nogama, pokrivene mušicama,
stajale su oko ’hirurškog’ stola. Hirurzi
zasukanih rukava i zaštićeni keceljama
preko uniformi operisali su bez anest-
ezije, dok su ranjenici slabim glasom
lelekali.”
U trodnevnoj bici za Niš, započetoj
10. oktobra 1918, Prva armija, sasvim
izloženih bokova jer je 180 kilomet-
ara isprednjačila ispred saveznika, do
nogu je potukla nemačku 11. armiju.
Oslobođenjem Niša prekinuta je komu-
nikacija Nemačke i Austrougarske sa
Osmanskim carstvom, koje će, posle
poraza na Bliskom istoku, kapitulirati 30.
oktobra 1918. godine.
Zarobljeni bugarski vojnici kod Kumanova
Karikatura iz 1918.
Defi le pobednika u centru Beograda
Srpska konjica u vreme ofanzive u jesen 1918.
80
Konačno, 1. novembra 1918, 45 dana
od početka solunske ofanzive, Prva arm-
ija, sada već vojvode
Petra Bojovića, oslo-
bodila je Beograd.
Srpske armije su 3.
novembra 1918.
prešle Drinu, Savu i
Dunav i, goneći nepri-
jatelja, stupile na tle
Austrougarske. Kada
se rat bude završio,
11. novembra 1918,
srpske snage nalaziće
se uveliko na neprijateljskoj teritoriji.
U međuvremenu, Antanta je konačno
izgubila nadu da će uspeti da Dvojnu
monarhiju odvoji od Nemačke, pa su
protivljenja stvaranju Jugoslavije sasvim
prestala. U sukobu između srpske vlade
i Jugoslovenskog odbora, koji je zahtevao
da ga Pašić prizna kao ravnopravnog
partnera, iako nije imao ni približnog
udela u borbama kao Srbija, i da
se buduća jugosloven-
ska država federalizuje,
čime bi se Srbi ponovo
našli politički izdeljeni,
Britanija i Francuska
stale su na stranu
Jugoslovenskog odbora.
Ipak, ujedinjenje Južnih
Slovena u Kraljevinu
Srba, Hrvata i Slovenaca,
centralizovanu i jedin-
stvenu državu kakva je
zahtevana još Krfskom
deklaracijom, svečano je
objavljeno u Beogradu 1.
decembra 1918. godine.
Ratnici su se vraćali u
svoja uboga, razorena sela, varoši i gra-
dove. Mnogi su po povratku otkrili da su
im porodice uništene, a kuće spaljene.
Ratni invalidi prosili su ispred crkava
i po trgovima, zajedno s bogaljima
iz balkanskih ratova. Milunka Savić
zaradiće penziju čisteći, više od 20 godi-
na, prostorije jedne beogradske banke.
O godišnjicama, oni će stavljati na grudi
svoje ordenje i dolaziti na prestonička
okupljanja, gde će ih novinari neumorno
slikati i intervjuisati.
U proboju Solunskog fronta i oslobođenju
Srbije poginula su 9.303 srpska vojnika.
No došlo je vreme i da se svedu ukupni
gubici Srbije u Prvom svetskom ratu. Taj
broj iznosio je skoro 1.248.000 ljudi, oko
27% stanovnika Srbije 1914. godine.
Po procentu stradalih u ukupnom broju
populacije, Srbija je podnela ubedljivo
najveće žrtve od svih zemalja učesnica
u Prvom svetskom ratu.
Docent dr Miloš Ković
Odeljenje za istorijuFilozofski fakultetUniverzitet u Beogradu
3
1914“ La mobilisation n’est pas la guerre. Dans les circonstances présentes, elle apparaît, au contraire, comme le meilleur moyen d’assurer la paix
dans l’honneur.” Raymond POINCARÉ. Président de la République. 02/08/1914.
“Je pense que ces évènements sont fort heureux, il y a quarante ans que je les attends.La France se refait, et selon moi, elle ne pouvait pas se refaire autrement que
par la guerre qui la purifie.” Alfred BAUDRILLART. Évêque. Le Matin. 16/08/1914.
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_3-3.pgs 18.10.2012 10:25 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
1
1914.„Mobilizacija nije rat. Naprotiv, pod sadašnjim okolnostima ona se javlja kao najbolji način da se časno obezbedi mir.”
Rejmon POENKARE. Predsednik republike. 2. 8. 1914.
„Smatram da su ovo srećni događaji, očekujem ih četrdeset godina. Francuska se obnavlja, i po mom mišljenju ona
se može obnoviti samo kroz rat koji će je pročistiti.” Alfred BODRIJAR. Biskup. Le Maten. 16. 8. 1914.
Ovo smo mi, mali francuski vojnici pod užarenim suncem, s nogama u žitnim poljima, u mislima na poljima časti, zgrčenog stomaka, usrani od straha.
Ipak, imali smo vere. Nismo stigli ni do vrata Banjola a Berlin nam je već pao u ruke. Bila je to prilika da se revanširamo za sedamdesete, pošto su nesnosni Tevtonci ponovo počeli sa svojim glupostima.
Ali ovog puta bili smo spremni, nateraćemo ih da pojedu svoje šlemove od kuvane kože sa šiljkom na vrhu.
4
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_4-4.pgs 18.10.2012 10:25 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
2
I kadar
Deca su mnogo volela da gledaju paradu junaka sa orkestrom na čelu. To je bio veoma loš primer za njih, ali otkako su im društvo i crkva napunili glavu lažima, klinci su bili spremni da pođu s nama na klanje, samo ako bi im se to dozvolilo.
II kadar
Stručnjaci iz štabova su nam govorili da će Nemci poštovati ne-utralnost Belgije... A onda su oni zauzeli malu, neutralnu i hrabru Belgiju! Civili su bežali od rata, a ja bih im se vrlo rado priključio.
III kadar
Trebalo je da se Prusi smeste u njihove kuće, jedu njihov džem, zauzmu krevete i piju vodu iz bunara. Ipak, mi smo išli tačno u suprotnom smeru od tih nesrećnih Belgijanaca, kao privučeni nevoljama.
5
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_5-5.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
3
Bilo mi je drago što smo uništili mnogo skupe opreme, jer sam poznavao ljude koji nisu imali čak ni šerpu!
U selima uništenim prisilnim marševima najzad smo ugledali Nemce. To je bio prvi put da smo mogli pažljivije da osmotrimo neprijatelja. Nisu ličili na lupeže... Zapravo, ličili su na nas.
To su bili zatvorenici, i tada bih dao sve da sam mogao da budem na njihovom mestu. Za njih je rat bio završen.
Na kraju dana sreli smo konjicu koja je pratila kretanje nemačke izvidnice. Imali su prljava pijačna kolica na koja su pričvrstili oružje kako bi zaustavili Nemce ako naiđu na njih. Nismo sumnjali ni trenutka da će ih zaustaviti.
6
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_6-6.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
4
I kadar
Trebalo je ranije misliti na neizbežne nesreće. Ja jesam mislio o tome, ali nisam bio ništa bolji od drugih! Ipak, kako sam mogao sâm da upozorim ceo svet? Da li bi mi dopustili da govorim? Da li bi obratili pažnju na reči jednog metalostrugara iz ulice Panojo? Ne!II kadar
Sada stvarno počinje XX vek, s punim ratnim zanosom i bez ikakvog predosećaja šta će se iz svega izroditi. Ali ja sam ga imao napretek. Video sam sebe mrtvog, smeštenog protiv svoje volje među budale, s hiljadama, milionima drugih leševa, i tome se nisam nimalo radovao.
III kadar
Ostali mučenici na peronu Istočne železničke stanice bili su dobro pijani od zasluženog piva kojim su ih počastili na Aleksanderplacu.
Samo su još majke bile svesne da u naručju stežu buduće siročiće nacije, a vagoni za stoku (8 konja – 40 ljudi)u njihovim očima bili su samo mrtvački sanduci na šinama, zakačeni jedni za druge, na putu ka vojnim grobljima.
7
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_7-7.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
5
I kadar
Ni Nemci, „izabrani da civilizuju svet i misionari ljudskog napretka”, kako je govorio njihov kajzer, nisu videli dalje od nišana na svojim puškama… Osim nekoliko onih koji nisu slušali, naravno.
II kadar
III kadar
Ljubazni berlinski pekar već vidi sebe kako na Jelisejskim poljima umače pecivo u kafu s mlekom posmatrajući mlade Parižanke, tako sveže i lepe… Mašti na volju!
Elegantni bečki igrači valcera, sinovi iz dobrih kuća, obrazovane aristokrate i pesnici već su sekli sabljama grudi srpskih žena zbog ubistva prestolonaslednika. Mašinerija je već bila pokrenuta: saveznička igranka! Evropa će radosno uploviti u užas u prvim danima avgusta.
8
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_8-8.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
6
Nedostajalo je još samo ljudsko meso da zadovolji nezajažljiv apetit naših gospodara!
Trebalo je nahraniti ljude, koji će uskoro umreti, toplim i smrdljivim životinjskim iznutricama!
Trebala su im žrtvena jagnjad, pa su od nas napravili ovce za klanje!
9
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_9-9.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
7
Čak i bez kompasa ili strateške mape, posle nekog vremena uvideli smo da više ne idemo u dobrom smeru. „Ponavlja se 1870.”, govorili su stariji. Bilo je to povlačenje.
Bio sam usamljen. Pogrešio sam što sam se udaljio od čopora, ali to je bila moja karakterna osobina. Nisam imao želju za dobrovoljnim kolektivnim žrtvovanjem.
Glupo je da je sada razvijam. Metak ispaljen iz čeljusti mauzera u rukama prljavog, revnosnog nemačkog gada mogao je da vas obori u seno i da, dok sekundu ranije drhtite od straha, od vas nepotrebno napravi mrtvaca.
Nisam imao osećaj da će moja neodgovornost loše poći po mene i u toj suncem okupanoj klanici počela je da mi se vrzma po glavi misao da se vratim kući.
Bio bih dobar mrtvac, iščezao u opštem metežu. Neka vrsta anonimnog truleža, samo još jedan nestali. Ko bi se brinuo za jednog metalo-strugara iz Biskorna, iz ulice Panojo u 20. pariskom arondismanu? Nakon svega padam u potpunu ravnodušnost.
10
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_10-10.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
8
Dan je bio topao i ubilački. Mogli smo ostati tu, ali trebalo je da nas obaveste o prisustvu pruskih vojnika u šumici ispod pašnjaka na kome smo bili.
Jedva smo ih primetili . Položaj im je bio bolji od našeg.
Ništa nije moglo da spreči ono što je usledilo. Trebalo je reći: „Loše će se završiti!” Ali nije bilo prilike za razgovor. Bilo je prekasno. Bilo je suvišno postavljati pitanja: nismo imali kad da razmišljamo.
11
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_11-11.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
9
S livenim kot lićima za jelo i čitavom gvožđurijom koju smo odgovorno vucarali ličili smo na sajam otpada. Dodajte tome činije, kante, lonce i lopate, i bez sumnje možemo reći da nismo bili neprimetni u selu, naročito odeveni u cirkuske kostime, predstavljali smo fanta-stičnu metu.
Bila je glupa ideja poručničića da nas postavi među lucerke, usred jebene livade, bez ikakve zaštite sem maslača-ka, nasuprot kuršumima koje su nam Švabe spremale kako bi nas što lepše nafilovale.
U trenutku tog debilnog napada hteo sam da propadnem u zemlju. Međutim, vratio sam prisebnost i repetirao pušku o stomak.
Nije trebalo dugo da poručničić u prvom redu ispadne klovn. I danas se pitam da li je trebalo da ga sledimo?
12
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_12-12.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
10
Artiljerci, iza svojih divnih malih topova kalibra 75, ubijali su, opijeni mirisom baruta i melodičnim zvukom đuladi. Možda im je to davalo neku vrstu spokojnosti uma, da budu nekoliko kilometara udaljeni od tela raskomadanih njihovim granatama, ko će ga znati?
Ponovo je zavladao mir... Čuli su se samo bolni krici umirućih. Tokom napada, pod kišom granata, odvojio sam se kako bih se pravio mrtav u šumi. Drhtao sam kad sam shvatio da mi jedan Prus drema na ramenu.
Da li je uradio isto što i ja? Da li je želeo pre svega da spase glavu, da pobegne iz te klanice koja ga se ne tiče? Zbog te mogućnosti postao mi je i simpatičan, ali nisam bio siguran ni u šta.
13
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_13-13.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
11
Ne znam da li je uspeo u potpunosti da se ispra-zni, ali znam sigurno da nije imao vremena da se obriše!
Konjica mu je probola prsa. Evo ga sada olakšanog! Kraj rata… Kraj neizvesnosti, dan na selu na obali Marne, birtije… čamčić na reci.
Zatim se pojavio neko sa šiljkom na šlemu, ali nije obratio pažnju na nas. Nije mi trebalo mnogo da shvatim zašto je lutao tuda, daleko od ostalih.
Došao je da kenja na sve-tom francuskom t lu, naj-starijoj ćerci Crkve.
14
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_14-14.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
12
Nikad više nisam video ružičaste guzove tog usranka sa šiljkom. Ostavio sam svog Prusa u njegovim pobedničkim snovima i otišao.
Plećati konjanici sa šlemovima pridružili su se kolegama na svojim iscrpljenim peršeronima koji su zaudarali na lešine.
Upregli su ih nabusiti plaćenici spremni za klanje. Konji su me oduvek plašili. Daleko više sam voleo bicikl.
Ne možemo da znamo da li je to što je padalo po tintara-ma tih konjanika bilo od krupa ili od šnajdera. U svakom slučaju, bio je to veličanstven posao za artiljerca!
15
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_15-15.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
13
Nestao je onaj fantastični zanos! Malo konja i ljudi se vratilo zado-voljno danom provedenim na selu.
Konji, ta stoka koja je glupo prihvatila da nosi na svojim leđima opasne životinje, imali su svoju odgovornost u tom sranju, rekoh u sebi... sad sam već počeo da bulaznim!
Afrički pešadinac izgubljen među „domaćim” strelcima, koji nisu došli od Ganjija i koje još nismo smeli da zovemo Marokancima, obaveštavao me je o položaju mog puka.
16
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip001p016_FR_16-16.pgs 18.10.2012 10:26 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
14
Na terenu je bilo amatera, poput nas, i profesionalaca, poput „Britanaca”, koje nije bilo briga za našu staru opremu i grimizne pantalone. Treba reći da smo imali kape, uz potpuno otrcano vašar-sko odelo, ali bile su apsolutno pogodne za nemačke projektile.
Belgijanci su gacali. Otvorili su brane kako bi potopili osvajače i, s nogama u vodi, vojnici i njihov kralj čvrsto su se držali za poslednji komadić zemlje, dok su Nemci marširali paradnim korakom na Gran plasu u Briselu.
Ne videvši nijedno poznato lice i ne upoznavši nikog novog, pridružio sam se trupi. Činilo se da se Nemci povlače. Trebalo je da ih pritisnemo ne gubeći vreme.
17
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_1-17.pgs 18.10.2012 11:13 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
15
Stigla je jesen. Topovi su se malo umirili zbog nedostatka municije na obe strane, propuštena je prilika za prekid svega. Napravili smo lomaču i, dok su anonimni poginuli vojnici odlazili u dimu, počeli smo da zauzimamo položaj. Nemci su se povukli da bi se bolje sakrili, bez sumnje s namerom da se vrate i nauče nas da pravimo kiseli kupus.
Englezi su bili zadovoljni promenom položaja. „Bog je moje pravo” protiv „Bog je s nama”... Ovo će se sigurno loše završiti! Ali ko bi mogao biti taj Gospod Bog? Još jedan od lažnih prijatelja koji koristi situaciju!
„Svako za sebe, a Bog protiv svih”: to je prava magična formula za dečicu!
Bitno pitanje koje je dosta mučilo žabare, naravno, jeste da li Škoti koji hrabro idu u smrt nose gaće ili im jaja slobodno kloparaju poput kastanjeta pod „suknjama”.
18
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_2-18.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
16
Upravo sam učestvovao u bici na Marni. Uopšte nisam razumeo tu vešto smišljenu strategiju, što znači da mi ništa nisu objasnili. Nisam, dakle, znao da sam se vratio kao pobednik i s nogama u govnima umarširao u francusku istoriju.
Iskopali smo prve rovove. Vreme malih olovnih vojnika u redu po četiri, osam ili šesnaest bilo je završeno. Postali smo radnici na zemljanim radovima zaduženi za savesno kopanje zajedničkih jama.
Shvatili smo da smo već dugo tu, na dnu sopstvenih grobova. Nemci nisu odlučili da se vrate kućama i bili su dosta daleko od Berlina. Za Božić, primirje se pretvorilo u druženje, naročito između Engleza i Nemaca. To je ostavilo dobar utisak. Nekoliko sati razmene cigareta i bombona pre nego što se svako vrati u svoju rupu kako bi nastavio sa ubijanjem.
Razumeo sam samo da smo došli u rat.
5
Danas je 28. jun 1914. godine.
Blistavo sunce sija nad Parizom i na
hipodromu Lonšam predsednik repub-
like Rejmon Poenkare prisustvuje pop-
odnevnim trkama.
Tu ga je funkcioner Ke d’Orseja upra-
vo diskretno obavestio da je prestolo-
naslednik Franc Ferdinand, naslednik
Austrougarske monarhije, ubijen, kao
i njegova žena, u malom bosanskom
gradu Sarajevu.
Tada niko nije pretpostavio da će ova
obična vest dovesti do, skoro jednoglas-
nog, prepuštanja najvećih naroda sa
Zapada čudesima ratne avanture.
Ko je mogao pomisliti da će se, kad čuje
tu vest, blistava evropska civilizacija već
sutradan saviti pod teretom nacionalnog
antagonizma i podleći nemilosrdnim
mehanizmima vojnih saveza?
Ko je mogao predosetiti besne
militarističke impulse i lude buduće
dane, progresivno ispunjene sve većom
osudom javnosti?
Ko bi se usudio da sumnja u diplomate?
Zar nemaju dovoljno zdravog razu-
ma da ubede predsednike država da
ignorišu pritisak svojih generala zasle-
pljenih planovima?
Naravno, svi ovi oficiri već godinama
spremaju konačni obračun. Ali velika
odgovornost za objavljivanje rata nije
na njima.
Dakle, 1914. godine ova Evropa, jedna
vrsta civilizacijskog svetionika, kojoj
niko nije osporavao univerzalni značaj,
očigledno nije imala čega da se boji...
izuzev sebe same.
U Francuskoj su na izborima upra-
vo pobedili levičari. Kampanjom je
dominirao nedavni kontroverzni zakon
koji vojnu službu produžava na tri
godine, ali i projekat uvođenja poreza na
prihode, kao i odbrana svetovne države.
U Nemačkoj
U Francuskoj
Nemačka patriotska razglednica
Saveznici hrle u pobedu
ŽAN PJER VERNE
Međutim, 19. juna ova nova skupština
izglasala je pozajmicu od 800 mil-
iona franaka namenjenih naoružanju.
S druge strane Rajne engleska eskadra
došla je u prijateljsku posetu nemačkoj
mornarici u velikoj vojnoj luci Kil. Treba
znati da su tri suverena – Engleske,
Nemačke i Rusije – rođaci. Oni su poto-
mci pokojne kraljice Viktorije. Ruski car
Nikolaj II i engleski kralj Džordž V su
rođaci, a u srodstvu su i s nemačkim
carem Vilhelmom II.
I tako je ta Evropa iz 1914. radikalno
podeljena na dve antagonističke grupe.
S jedne strane Trojni savez, koji čine
Nemačka, Austrougarska i Italija, a s
druge sile Antante: Francuska, Rusija i
Engleska.
Naravno, ova situacija pobuđuje
suparništvo, otkriva različite interese,
podstiče tržišnu konkurentnost, ohrabru-
je nacionalni ponos, povećava kolonijalne
apetite. Ovo je ponekad prouzrokovalo
napetost, čak i potpirivalo ratne glasine,
ali krize su se ipak uvek prevazilazile
diplomatskim rešenjem.
Istina je da već trideset godina trka
u naoružanju i kadrovima, kao neka
suptilna ali opasna igra, tera Francusku
i Nemačku da razvijaju vojna sredstva
bar jednaka sredstvima mogućeg nepri-
jatelja.
Tačno je da brzi razvoj moćne nemačke
ratne mornarice zabrinjava, iritira i žesti
Veliku Britaniju, koja želi da bude gosp-
odarica mora i ne može da podnese
konkurenciju.
Tačno je da su na granici istočne Evrope
balkanske zemlje vodile dva rata koja su
rezultirala povlačenjem turskog osvajača
sa osvojenih teritorija. Kad su evropske
diplomate aktivno učestvovale u dva
mirovna sporazuma kojim su utvrđene
nove granice na tom području, nisu mogli
izbeći da Bugarska ne postane drugi
veliki gubitnik, njene teritorijalne preten-
zije su suzbile Grčka i Srbija.
Takođe je tačno da se već desetak
godina milioni Evropljana priključuju
pacifističkim tezama moćne radničke
Internacionale i imaju poverenje u soci-
jalizam s ciljem da se sačuva mir.
U Francuskoj, Žan Žores, socijalistički
poslanik, istinski „glas naroda”, idejni je
vođa ove internacionale. Čak i ako čovek
prepozna potrebu i obavezu za odbranu
zemlje kako bi se sačuvala nacionalna
nezavisnost, on nosi velike nade prole-
tarijata i Generalne konfederacije rada.
Zaratiti generalnim štrajkom, zašto ne
i pobunom, i eto radničkoj klasi, bez
obzira na to da li je reč o nemačkoj ili
francuskoj, čudesnog leka koji se sada
može suprotstaviti buržoaziji, trgovcima
topovima i svim pristalicama rata.
Dakle, nema razloga za brigu.
DO SKOROG VIĐENJA! Primorani smo da se na neko vreme oprostimo od svojih čitalaca i pretplatnika.ŽIL BLAS Zna se, to su omladinske novine, a čitava omladina od danas ima samo jedan zadatak. Takođe, bićemo sprečeni da redovno izlazimo: naš direktor je pod zastavama i svi naši saradnici iz redakcije, uprave i štamparije pridružili su se ili ili će se pridružiti svom korpusu. Kad prilike budu to dozvolile, ŽIL BLAS će ponovo pokazati svoje najradosnije lice. DO SKOROG VIĐENJA!
Socijalni rat Najpre nacionalna odbrana!Oni su ubili Žorea! Mi nećemo ubiti Francusku!Živeo Žore! Hrabro! Država u opasnosti!
U rovu
6
7
I vreli julski dani nižu se jedan za
drugim. U Beču je završena diskretna
sahrana prinčevskog para i krivci su
uhapšeni. U Nemačkoj Kajzer, pre nego
što će otići na krstarenje, jasno i glasno
objavljuje svoju bezuslovnu vernost star-
om caru Francu Jozefu, koji će proslaviti
svoj 84. rođendan.
Dakle, nije se moglo predvideti pogoršanje
odnosa između Austrougarske i male
Kraljevine Srbije. Atentat je samo udaljeni
šum. Ali u senci neki uživaju da stave na
kocku sudbinu miliona ljudi.
Austrija 23. jula grubo postavlja
ponižavajući ultimatum Srbiji. Evropske
diplomate nastoje da reaguju, ali ratnički
ekseri su već duboko zabodeni u drveni
krst na kom će biti razapet čitav svet.
Ruski car, koji je upravo primio u
zvaničnu posetu francuskog predsed-
nika Poenkarea, objavljuje 25. jula da
podržava Srbiju. I 28. jula Austrija, koja
zna da ima podršku nemačkog cara
Vilhelma II, otvara veliki bal objavljiva-
njem rata Srbiji. Valcer mobilizacije može
da počne. Nek zvone zvona, nek se
oglase doboši, počelo je... ali uz čvrsto
ubeđenje da će to trajati samo preko
leta.
Od 30. jula, uz oduševljenje jednih,
prokletsvo drugih i disciplinu većine,
pozvano je preko deset miliona ljudi da
se jave u kasarne. U Francuskoj, uprkos
Žoresovom ubistvu, to je „sveti savez”
protiv okupatora. Razbijene su iluzije
radničke Internacionale i čudo njenih
pacifističkih delovanja.
Drugog dana avgusta, u vreme žetve
i uoči berbe koja je obećavala, radnici,
gazde, seljaci, buržoazija, trgovci, svi
ujedinjeni zakonom, zamenjuju svoja civ-
ilna odela vojnom uniformom pre nego
što ih pozovu da svrgnu nasleđenog
neprijatelja. I to prateći plan (tajni) koji
su godinama pažljivo pripremali generali
sigurni u svoju genijalnost i ponosni na Francuski puk u maršu ka granici
Nemačka pešadija
Francuska pešadija
8
svoja dela.
U isto vreme, u Parizu, kao opijena
ratnim stanjem, zanesena gomila okriv-
ljuje tzv. nemačke institucije. Kafići i
butici su jednostavno pljačkani zbog
svojih zvučnih germanskih natpisa.
Međutim, bilo je i brojnih prodavnica, a
naročito onih iz lanca Magi, koje su bile
švajcarskog porekla.
U to vreme ova firma je bila na dobrom
glasu zbog kvaliteta svojih prirodnih
proizvoda, čistog mleka i truda da
radničkom svetu ponudi zdravu i jeftinu
hranu. Druga marka budi narodni bes, u
pitanju su „kocke za supu kub”. Jedan
je razlog za to. Već nekoliko meseci
medijska kampanja vođena ekstrem-
nom desnicom i njenim predvodnikom
Leonom Dodeom podmuklo navodi
da su Magi i Kub u službi nemačke
špijunaže i da hiljade reklama na kojima
je kocka za supu upozoravaju invazijske
trupe. Ovo postaje toliko ozbiljno da
ministar unutrašnjih poslova 4. avgusta
traži da se unište reklame postavljene
u blizini vojnih zona i duž železničkih
pruga.
To su one železničke pruge po kojima
vozovi idu jedan za drugim s tovar-
om omladine. Lagano, ili skoro tako,
kao dobro podmazan mehanizam, oni
odvoze ka granicama budućnost nacije.
Okruženi vlagom i smradom vagona za
stoku, neki od njih još imaju snage da
pevuše: „Dok slavimo pobedu koja nam
ruši prepreke, sloboda prati naš korak i
od severa do juga ratna truba označava
vreme borbe”.
Za Francusku je jedini način za
poravnanje odlučna ofanziva. Pešadija
je kraljica borbi, bajonet njena baklja, a
top od 75 mm njen taktometar. Kako
objasniti tu prezrenu „vatru koja ubija”,
vatru mitraljeza i teške artiljerije?
Osvetoljubiv, Žofr napada u Alzasu i
vreba Nemca u Loreni, ali Tevtonac
prolazi kroz Belgiju. Ovo narušavanje
neutralnosti belgijske teritorije dovodi do,
i to je iznenađenje za Nemačku, britan-
ske intervencije, dok se Žofrove ofanzive
u Alzasu i Loreni šire kao zapaljena
slama. Od 25. avgusta, uzdrman na svim
frontovima, Žofr je prinuđen da naredi
opšte povlačenje.
To je poraz svih njegovih predviđanja,
a gubici su užasavajući, naročito za
francusku vojsku: nekim danima i do
25.000 mrtvih.
Za to vreme pariska štampa objavljuje
na naslovnim stranama da su kozaci
na pet etapa do Berlina, ali narednog
dana ne može da sakrije od zapanjenih
čitalaca da je neprijatelj na vratima
Pariza.
Drugog dana septembra, kako bi dala
nov impuls nacionalnoj odbrani, vlada
se povlači u Bordo i zadatak da brani
9 Nemački ranjenici
Hrabri Belgijanče… Hvala!
Avgust 1914. Francuska pešadija čeka neprijatelja
9
glavni grad poverava Galijeniju, generalu
u penziji. To je čovek kog Žofr ne ceni
baš mnogo. Neće prestajati da mu doka-
zuje ko je glavni.
Ali na manje od 25 km od Pariza
nemačka vojska pravi nepromišljen
potez. Ubeđeni da su francuske jedinice
poražene i da ostatak engleske eks-
pedicije želi da se dokopa obale samo
da bi se ukrcao, nemački generali žele
da ubrzaju pokret na otvorenom koji
će im omogućiti uništenje savezničkih
snaga. Nasuprot prvobitnom planu,
umesto da opkole Pariz, oni odlučuju da
krenu na glavni grad sa severa.
Ova promena pravca, koju Galijeni sma-
tra neočekivanom šansom, ohrabriće ga
da napadne tu slabiju stranu.
Ne bez teškoća, on tera Žofra da iskoris-
ti ovu priliku, i to će biti bitka na Marni.
Šestog septembra od Verdena do Oaza
800.000 Francuza i 60.000 Engleza
iznenada se suočava sa 800.000
Nemaca. Borbe su žestoke, neizvesne,
ali ubistvene.
Jedan oficir gine pred Moom, od
mitraljeza, kao što je sanjao i napisao:
„Srećni su oni koji umru za voljenu
zemlju, pod uslovom da se to dogodi
u pravednom ratu”. Njegovo ime je
Šarl Pegi. Nekoliko kilometara dalje pet
vojnika, ne gorih od drugih, ali koji se
vraćaju gladni, usrani, zavezanih creva
zbog nezrelog voća na koje su nailazili
usput, brutalno je iz pištolja ubio jedan
general: ubijeni „za primer”.
Međutim, desetine hiljada ljudi koji se
povlače već dve nedelje, bez redovnih
zaliha, pod zaparom, znojeći se pod
teretom loše opreme, teške oko 25 kg, i
u uniformi pretoploj za to doba godine,
uspravljaju se i idu napred.
I mnogi će pasti u senci zrelog klasja.
Druga Galijenova inicijativa: oko 2.000
pešadinaca, ukrcanih u izvestan broj
zaplenjenih vozila, odlazi na bojno polje
u blizini Nantej le Oduena.
Ovo pojačanje je samo kap vode u ovom
ogromnom sukobu, ali oni kradu pobedu
od nemačkog generala Fon Kluka, koji
se toliko nadao da će zadati odlučujući
udarac. Tako, kao neka vrsta moderne
legende, epopeja o zaplenjenim vozilima
ulazi u istoriju.
Ali rat se nastavlja. Nakon kratkotrajnog
gubitka, Nemci dolaze k sebi i, koristeći
teren, smeštaju se od Verdena do Oaza
na povoljne i lako odbranjive položaje.
Pravi se mreža kontinuiranih rovo-
va. Na taj način dva neprijatelja će
pokušati da postepeno potisnu jedan
drugog međusobnim pokoljem u pravcu
Severnog mora. To je kraj nadama u
kratkotrajni rat i povratak kući pre
Božića.
U pozadini, javnost je kljukana vestima
Ernest
Ernst
Septembar 1914. Francuske trupe tokom bitke na Marni
10
o briljantnoj pobedi na Marni i njenom
tvorcu, generalu Žofru. A Galijeni je
ignorisan, cenzura bdi, izabrala je svoj
tabor.
Sve novine pišu o hrabrosti profesion-
alne britanske vojske, hvale neverovatan
otpor neobične belgijske vojske i veličaju
njen hrabri narod i njihovog kralja. Ali
treba reći da je na istočnom frontu
dve ruske armije koje su se probile u
istočnu Prusku upravo u Tanenbergu i
na obalama Mazurskih jezera pobedio
Hindenburg, stari nemački general, na
brzinu aktiviran iz penzije. Štampa piše i
o teškoćama nastalim zbog naglog dola-
ska na desetine hiljada izbeglica koje
su pobegle pred osvajačem. Međutim,
javnost je naročito informisana o zlodeli-
ma nemačke vojske. To je provala detalja
o pljačkama, ucenama, zločinima, taoci-
ma, uništenjima spomenika i crkava. Sve
se moglo znati o ranjenicima, ubijenoj
deci, mučenim sveštenicima, o svemu što
su činili „Huni”, „varvari” i „vandali”. Ali
narod nije imao vesti o svojima.
Svestan je narod da postoje zarobljenici,
ranjenici i mrtvi. Svakog dana na svim
stanicama novi vozovi dovoze stotine
žrtava. Treba otvoriti bolnice, naći oso-
blje, lečiti patnje tela i duše.
Primećuje se da mnogi evakuisani ran-
jenici koji se nadaju spasenju umiru
na strašan način od plinske gangrene.
Putovali su satima, ponekad i danima, u
vagonima za „8 konja, 40 ljudi”. Dok su
ležali na slami punoj konjskog izmeta,
nikome nije padalo na pamet da očisti
vagone i promeni prostirke.
A borbe se nastavljaju. Žene, deca i
starci sada imaju težak zadatak da
održe ekonomiju. Treba nahraniti vojsku,
promeniti iscepanu i dotrajalu odeću,
zameniti izgubljene puške i obezbediti
za topove municiju od koje će grmeti.
Top kalibra 75, taj divni francuski
„dragulj” čiji je domet manji od dometa
nemačke teške artiljerije, zahteva gra-
nate.
A za rat, koji je trebalo da traje 6–8
nedelja, nije predviđena nikakva proiz-
vodnja. U svakom slučaju, fabrike su
puste, radnici su na frontu. Potrebno
je, dakle, pod hitno nadoknaditi man-
jak radne snage, čelika, oruđa, kao i
baruta i eksploziva. A kako to uraditi?
Glavni dobavljač hemijskih proizvoda,
Francuski rov
Decembar 1914. Stotine hiljada povređenih
11
onih koje koriste državne barutane, jeste
moćna nemačka industrija... Kriza će biti
tolika da će krajem 1914. Žofr morati
svakodnevno da prebrojava raspoložive
topovske granate. I istorija će se tragično
nastaviti u 1915. O tome ćemo pričati
kasnije.
Zasad se bitke postepeno udaljavaju
od oblasti Pariza, ali su i dalje nasilne i
ubilačke.
Za Nemačku, kao i za Francusku, glavni
cilj je poraziti neprijatelja. Da bi se zado-
voljile nužne potrebe koje zahteva bitka,
desetine hiljada ljudi je premešteno sa
istoka na zapad, ali bez velikog uspeha.
A uz to, borbene linije se približavaju
belgijskoj granici.
Jesen je stigla donoseći zimske mra-
zove. Vojnici, teško iznureni borbama i
užasnim uslovima života, treba sada da
trpe hladnoću i kišu. Naravno, ni o čemu
se nije mislilo. Šatori su retkost, pokrivači
su najčešće dobavljani pljačkanjem kuća,
a vojničke kabanice su u dronjcima.
Kako bi se ubrzala proizvodnja odeće,
upućen je poziv poznatom dizajneru
Polu Poareu, koji skicira
nov model kabanice.
Lakša je za nošenje
(ima presavijenu krag-
nu), brže se proizvodi
(kroj je jednostavn-
iji), ekonomičnija
je (zahteva manje
materijala i ima manje
dugmića) i sašivena
je od novog plavog materijala. Ali još
smo daleko od elegancije profesionalnog
britanskog vojnika i kvaliteta njegove
opreme.
Uostalom, britanski oficiri su često
zaprepašćeni, da ne kažemo nešto
drugo, nedostatkom jasnih odevnih raz-
lika između vojnih i civilnih vlasti.
Ali mala britanska armija nastavlja
vatrene sudare sa svojom francuskom i
belgijskom „braćom po oružju”.
I dani prolaze.
Sada dnevne i zvanične vesti
obaveštavaju o razmiricama u dolini
reke Izer. Kako bi zaustavili napredovan-
je Nemaca, Belgijanci otvaraju brane
koje regulišu nivo plime i oseke, i uskoro
se ova oblast pretvara u ogromno jezero
u kom se ljudi gube, životinje utapaju,
topovi zaglibljuju. Međutim, uprkos tome,
borbe se udvostručuju.
Kod Nemaca u avgustu dolazi do pri-
liva omladine koja se dobrovoljno pri-
javila. Brzo obučena, ona će se tragično
žrtvovati u ritmu novih napada. Još
i danas se u Nemačkoj sećaju tog
„masakra nevinih”.
Na francuskoj strani to je epopeja mor-
narice, ali i beda za trupe iz severne i
Crne Afrike koje su angažovane u ovom
sektoru.
Najzad, početkom decembra, odvijaju se
Civilno stanovništvo beži pred nemačkom invazijom
Nemački rov
12
poslednje bitke na obalama Severnog
mora. Trka na moru se završava nekom
vrstom nerešene utakmice.
Na skoro 800 km fronta dva bloka su
sada u rovovima. Trupe su iscrpljene,
municija raspodeljena, gubici ogromni.
Jedanaest najbogatijih francuskih depart-
mana počinje da živi pod nemačkom
okupacijom i okupirani narod otkriva
čvrstinu višestrukih mera koje nameće
komandatura.
Što je još ozbiljnije, rudnici uglja i gvožđa,
mlinovi i visoke peći, koji predstavljaju
značajan industrijski potencijal, konačno
se nalaze u rukama ratne ekonomije
Rajha.
Rat će moći da se nastavi.
Božićni praznici se približavaju. Američki
predsednik iz Vašingtona nudi svoje
posredovanje dok papa u Rimu predlaže
veliko primirje za predstojeći Božić. Ali
sve vlade ga odbijaju. Ipak, ono će naći
svoj put u rovovima, gde će se Nemci i
Britanci baciti na veliko bratimljenje.
Ali za mnoge to ništa ne znači: položeni
su zauvek u zemlju, mrtvi za „otadžbinu”,
„kralja”, „cara”, čak i „Boga”.
Bilans iz 1914.
350.000 Francuza, 250.000 Nemaca, 20.000 Engleza, 15.000 Belgijanaca i 200.000 Rusa umrlo je za pet meseci, i da ne zaboravimo Srbe, Austrijance, Mađare, Turke i Japance.
Bitka na Marni – od 5 do 13. septembraS francuske strane: 21.000 mrtvih,122.000 ranjenih, 84.000 nestalih.S engleske strane: 3.000 mrtvih, 30.000 ranjenih, 4.000 nestalih.S nemačke strane: 43.000 mrtvih,173.000 ranjenih, 40.000 nestalih.
19
1915“ La meilleure manière de vaincre l’ennemi est d’abord de le tuer. Il est bon d’insister sur ces
vérités élémentaires, enfin mises en évidence, pendant que les impressions sont toutes chaudes. Ce serait trop tard après la victoire.” Général CHERFILS. L’Écho de Paris. 04/1915.
“ C’est encore une des surprises de cette guerre et l’une de ses merveilles, le rôle éclatant qu’y joue la poésie.” Paul BOURGET. L’Écho de Paris. É0/06/1915.
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_3-19.pgs 18.10.2012 11:13 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
17
1915.„Najbolji način da pobedite neprijatelja jeste da ga najpre ubijete. Dobro je insistirati na ovim osnovnim istinama, jasno istaknutim,
dok su utisci još sveži. Bilo bi kasno nakon pobede.” General ŠERFIS. L’Ešo de Pari. April 1915.
„To je još jedno iznenađenje ovog rata i jedno od njegovih čuda, briljantna uloga koju tu igra poezija.” Pol BURŽE. L’Ešo de Pari. 20. 6. 1915.
Veliki topovi su ispaljivali granate iz zadnjih redova. Naša artiljerija je uživala u svojim starim karabinima. U nedostatku teške artiljerije, ispraznili smo oružarnice i izvadili antikvitete da gađamo Nemce u nadi da će oni ostati mirni u svojim rupama.
Nemci su nam ljubazno, precizno i tvrdoglavo uzvraćali. Svaki put kad bi nam bomba okrznula kapu, Morij, vojni kaplar, vikao je: „Ma, gonite se!”. Morij je bio smešan, čudan lik, kakav se više ne rađa!
20
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_4-20.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
18
Slični naoružanim klošarima, učvrstili smo uporišta u mirnim trenucima i hladili zadnjice na zidinama, pogleda prikovanog na one prekoputa, zgrčenog želudca i slina-vog nosa.
Topovi su se oglašavali u tačno određeno vreme. Nemci su uzvraćali. Ponekad su i oni, bez najave, preuzimali inicijativu za krvoproliće. Ljudi su postali sveže izloženo meso, polomljene kosti, raskomadana tela, ljudski ostaci koji nisu za gledanje... Užas! Užas! Užas!
Tu, u srcu borbe, poželeo sam da vidim sve zlobnike: Žofra, predsednika, kajzera, ministre, sveštenike, sve generale i majku koja me je donela na svet !
21
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_5-21.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
19
Nemci, koji su voleli da rade s drvetom, uredno su sredili svoje rovove. Shvatili smo da, tako smešteni, nameravaju tu dugo da ostanu i da probijaju naše redove vraćajući nam milo za drago. Ali ni oni nisu bili tu radi zabave.
Činilo se da nisu umorni, pošto su nas i dalje bombardovali. Njihovo oružje je bilo bolje od našeg. Bili su ponosni na svoju izuzetno efikasnu vojnu industriju. Mi ostali smo bili pokusni kunići.
Uhvaćeni u zamku tog divljaštva, bili smo odgovor na obostranu mržnju koja je tinjala već četrdeset godina. Sada je to bio otrovni dah monstru-ma koji beži iz usta topova.
22
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_6-22.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
20
Šta mislite, u kakvom smo stanju započeli novi jebeni ratni dan u prvim borbenim redovima nakon noći provedene u vlažnom i hladnom skloništu, ležeći na truloj slami, u društvu pacova i vaški, u smradu prdeža, nogu i leševa koji trule napolju?
Svi smo se mnogo plašili da nećemo dočekati živi taj novi, jebeni ratni dan u prvim borbenim redovima!
Ali kako smo mogli da ostanemo tu kad su švapske bombe ili granate pretile da nas pogode u glavu? Da li bi bilo korisnije povući cug od ranog jutra i truditi se da čutura bude uvek puna?
Najbolje bi bilo povući se u pozadinu i odbaciti oružje. Ali za vratom smo imali žandare koji su nam vraćali sećanja na užasne leševe, jer su ubijali iscrpljene, zaostale vojnike prilikom povlačenja. Bili smo zaglavljeni između, kako bi se to reklo, čekića i nakovnja. Tevtonski metak ili prijateljski – „Napuštanje položaja u prisustvu neprijatelja” – dvanaest francuskih metaka u srce!
23
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_7-23.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
21
Naše polje delovanja bilo je dosta ograničeno ako se uzmu u obzir buduće žrtve za Francusku. Eto u kom stanju smo započeli novi jebeni ratni dan u prvim borbenim redovima. Junački smo zauzeli položaj.
U rovovima je, kao i svuda, uvek postojao neki kreten koji sve zasere!
Tog jutra to je bio Galipo, koji je imao niži čin. Dobro je video dvojicu Švaba koji su iskoristili maglu da iseku bodljikavu žicu.
Galipo, taj kreten, iako mu niko ništa nije tražio, pogodio je jednog.
Nije se dugo čekalo na odgovor.
24
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_8-24.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
22
Obe strane su bile zauzete metodičnom razmenom projektila, manje-više neisprobanih, s ciljem da se ubije što više ljudi.
Magla se digla... Idealno vreme za izlazak.
Nemci su, bez najave, pokrenuli tešku artiljeriju. U neku ruku, taj iznenadni napad bio je osveta za izginule sekače žice. Iako nismo želeli, morali smo da krenemo.
25
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_9-25.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
23
Činilo se da sve to u paklenim dubinama ljudskog bića raspi-ruje divlju vatru, koja se smirivala samo za vreme sahranjiva-nja mrtvih, pre nego što bi se još više rasplamsala.
Naš regrut je odmah ubijen, a da nije bio ni ranjen kako treba, kao Bulije, koji je sada morao da hoda s drvenom nogom, ali daleko odavde, po bulevarima... srećnik.
Ispred sebe sam ugledao ljubaznog kaplara Morija, koji mi je dan ranije s ponosom pokazao sliku svoje dve unuke, kako probada bajonetom prsa mladog Nemca. Video sam poručnika koji je pre rata radio kao poreznik kako ubija pištoljem već drugog Prusa.
Za ova ubistva, koja nas sada primoravaju da vršimo legalno, u vreme mira svi bismo bili smaknuti.
26
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_10-26.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
24
Osam dana ranije, početkom marta, zadirkivali smo našeg regruta. Bru-njon ga je uzeo pod svoje okrilje. Ja sam jedva s njim razgovarao, ali smrt tog deteta me je mnogo potresla. Dete? Bio je dve godine mlađi od mene. Za šest meseci rata svi smo ostarili dvadeset godina i izgledali kao banda starih krvoloka spremnih na sve.
Kad nismo imali jasna zaduženja, kao dok smo radili kod Biskorna u ulici Panojo, stvari je bilo teže razumeti. Ali ipak sam počeo da shvatam da postajemo životinje, krdo zveri naviklih na užasne rane, otvorene utrobe, raskomadane udove... A nije uvek bilo tako.
Jednog jutra, u izolovanom delu, pro-našli smo Klutijea s puškom u ustima. Napad depresije... Kad ne vidimo izlaz iz tunela, kad nismo na veselom mestu, kad imamo utisak da smo večno pod stresom, da nećemo ponovo videti svoju voljenu i kada postoji rizik da nas u svakom trenutku raznese neka granata, jednostavno poželimo da napustimo drugove i sve ostalo. Osim ako Klutijeu nije bilo preko glave kopanja grobova?
27
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_11-27.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
25
Nakon osam dana u prvim borbenim redovima, zamenili su nas. U pozadini su nas čekale vežbe za rukovanje oružjem – treba napomenuti da nam je to bilo preko potrebno – prevaspitavanje nakon neurednog života u rovovima i mnogo discipline ne bi nam škodilo! Sreli smo vojnike Njegovog veličanstva kralja Engleske koji su odlazili na front.
Englezi su držali do toga da plemena iz njihovog kolonijalnog carstva – koja su oni „edukovali” i kojima su pružili neprocenjiva dobročinstva veličanstvene civilizacije – učestvuju malo u njihovom ratu ne bi li iz pristojnosti vratili malu uslugu svojim „dobročiniteljima”... Ne dao bog da se ovo više ikad ponovi!
Ni draga Francuska se nije ustručavala da mobiliše svoje trupe iz se-verne Afrike i svoju „crnu silu”. Naši Senegalci su došli izdaleka. Trebalo je vremena da ih dovezu teretnjacima, zbijene na dnu broda, da umru u hladnoći i blatu. Republika je u svojoj velikodušnosti bila ponosna što im može dati tu čast da umru za otadžbinu.
28
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_12-28.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
26
Pitao sam se šta se desilo s mojim uspavanim nemačkim vojnikom iz šumice u kojoj su konjanici proboli njegovog drugara usranka. Da li je mrtav? Zarobljen? Hospitalizovan?
Bilo je glasnika oko poljske kuhinje. Potom su nam kuvari, koji sve znaju, rekli da bataljon ima svoje prvo odsustvo od šest dana. Brica nije bio bez posla!
Shvatili smo da bismo uznemirili civile svojim smradom i prljav-štinom. Zvali su nas „bradonje”. Morali smo da putujemo zasebno kako ih ne bismo deranžirali.
U Parizu je bilo dosta podoficirčića u zasedi koje je trebalo pozdra-viti, a koji su se baškarili u naručju šarmantnih bolničarki, hvaleći se ratnim ozledama nastalim zbog slučajnog podizanja poklopca mastionice u nekom ministarstvu. Bilo je već mnogo hromih, udovica i siročadi...
Jedva sam čekao da se oslobodim uniforme. Nisam imao hrabrosti da posetim majku, ali otišao sam da vidim Luiz u butik u kom je radila i posle sam se smestio u pristaništu u ulici Panojo, nedaleko od Biskorna. U bistrou mi je rečeno da mu je sin izgubio obe noge u Šarlroi. Nisam se usudio da vidim svog gazdu.
29
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_13-29.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
27
Odsustvo je brzo prošlo. Bili smo toliko zadovoljni što smo se našli u malom ćošku rova gde smo bili tako srećni da ni sa kim ne bismo menjali to mesto ni za šta na svetu.
Dokoličari koji su nas menjali dok smo bili na odsustvu nisu uspeli da osvoje ni centimetar zemlje prema Berlinu.
Saznali smo da se Brunjon nije vratio sa odsustva. Obesio se na stepeništu svoje zgrade u ulici Gatin. Ostavio je oproštajno pismo u kom navodi kako ne može više da izdrži i da se od sada na njega ne računa. Razumeli smo... Nismo mu sudili.
I koliko je mrtvih bilo dok smo se polako povlačili? Sve je bilo još grotesknije zbog opscenih lakrdija duhovnika!
Očigledno je da su kroz glavu žrtvovanih, što smo bili mi, prolazile apsurdne ideje… Neizostavna premišljanja kako da se pobegne iz te klanice. Bilo je ljubitelja ulja kuvanih sardina – sigurna i izvesna žutica – nekoliko dana u bolnici. Zatim čitav katalog sakaćenja, što je bilo mnogo efikasnije, kako bi se napustio pakao, pod uslovom da se tu ostavi noga ili ruka. Priznajem da sam ozbiljno razmišljao da dobijem vaške, ali pojedina kopilad od medicinara su bili dobri doušnici pa bi me uvek neko preduhitrio!
30
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_14-30.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
28
Ako smo bili prepredeni da pokušamo da smanjimo pokolj, ubice koje su želele našu kožu po svaku cenu nisu bile nimalo glupe. Uzbuna za napad gasnim otrovima!
U danima mira posmatrali smo avione. Govorili smo da oni imaju jedinstvenu sreću, iznad sranja i oblaka suzavca.
Jadna lutka koja se suši na suncu na žici za veš!
31
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_15-31.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
29
Napad za napadom, bio sam iznenađen što sam još živ. Greška u gasnim otrovima!
U maju je Italija objavila rat Centralnim silama. Promenila je stranu… To se može razumeti.
U julu su nam ponudili gvozdene šlemove i novu plavu uniformu. Bio je to ljubazan gest, ali zbog toga nismo bili bogatiji.
Jadan zapet ljani, uzaludno mrtav, koji truli među ostalim vešom!
32
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip017p032_FR_16-32.pgs 18.10.2012 11:14 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
30
Slušali smo zvuke pijuka u nadi da će nas smena izvući iz mišje rupe u kojoj smo se nalazili. Mesto se zvalo Vokua.
Selo Vokua bilo je potpuno sravnjeno odozdo, nije ostalo više ništa. Oni su to nazivali „rat mina”.
Tone eksploziva koje vam pršte pod guzicom nisu nimalo prijatne, verujte mi!
Smena je progutana na dnu ogromnog kratera.
Brzo smo ispraznili to mesto. Jadni momci koji su nas zamenili takođe su čuli udare pijuka, a potom više ništa, zatim ogromnu eksploziju i opet ništa. Vokua, tako se zvalo to mesto.
33
L.10EBBN000664.N001_PTGUERRE1_Ip033p048_FR_1-33.pgs 23.10.2012 11:15 PDF Vecteur v6 - Groupe Flammarion BLACK YELLOW MAGENTA CYAN
31
U novembru mi se učinilo da sam video mog Nemca – hrkala iz šumice. Našli smo se licem u lice. Ubacili smo se nepromi-šljeno u igru, kao klinci i u besmislenoj situaciji, i mimoišli smo se bez pucnjave. Svaki se vratio u svoj logor. Tešio sam se činjenicom da tog dana nisam nikoga ubio. Umirila me je činjenica da me tog dana on nije ubio.
Što se tiče aviona, promenili smo mišljenje.
Nije se video kraj tom jebenom ratu na prvoj liniji fronta!
13
Život krticeZima je sada trajno nastanjena. Šta se
dogodilo sa iluzijama i očekivanjima
naroda, onim s kojima se često
susrećemo pri ulasku u rat? Šta ostaje
od planova i doktrina vojnih lica tako
dugo i brižljivo pripremanih kako bi se
dobio rat za osam nedelja?
Od Severnog mora do švajcarske granice
borci su sada u rovovima na duže vreme.
Potrebno je da se prilagode novim
uslovima života i borbe.
U Nemačkoj novi vrhovni komandant,
general Falkenhajn, želi da dâ prioritet
uništenju ruske vojske i sprema defan-
zivu na francuskom frontu. Nasuprot
tome, Francuzi, kao i Englezi, žele da
sačuvaju inicijativu.
Englezi, koji sumnjaju u mogućnost pro-
bijanja zapadnog fronta, traže drugu
pozornicu za delovanje i okreću se ka
istoku. Eliminacija Turske ograničila bi
pomorsku pretnju na Mediteranu, ojačala
bi okruženje Austrougarske i Nemačke,
oslobodila bi ruski front i olakšala pov-
ezivanje sa ovim saveznikom. Zamišljaju,
dakle, osvajanje Dardanelskog moreuza.
Prva pomorska operacija vođena u feb-
ruaru završava se neuspehom. Drugi
napad, moćne englesko-francuske flote
u martu, ne postiže bolje rezultate.
Za nekoliko časova tri oklopnjače, od
kojih je jedna francuska, potopljene
su, a četiri ostale oštećene. Ovaj novi
poraz navodi saveznike na iskrcava-
nje na poluostrvo Galipolje, na južnom
kraju Dardanela. Francuzi, Englezi,
Australijanci i Novozelanđani jurišaju
25. aprila duž plaža, ali ostaju na obali,
ne mogu da pobegnu.
Poslata su nova pojačanja, ali turske
trupe pod vođstvom nemačkog generala
svaki put sprečavaju napredovanje ka
unutrašnjosti zemlje.
Okružena turskim trupama, saveznička
vojska se našla u izuzetno teškoj sit-
uaciji. Borbe na neprijateljskom terenu,
bolest, teškoće u snabdevanju gorivom,
da ne pominjemo muve i pacove, dovode
do smrti 160.000 ljudi, od kojih je
30.000 Francuza.
Ovaj pokušaj pretvorio se u pravi poraz.
Krajem 1915. godine, dok Berlin i Beč,
uz podršku Bugara (koji su se upravo
pridružili Centralnim silama), pobeđuju
srpsku vojsku, odlučeno je da se jedan
deo povučenih trupa s Dardanela preba-
ci u Grčku, u Solun.
Početkom januara 1916. na Dardanelima
više nema savezničkih vojnika. Ali jedan
nov front, pod francuskim vođstvom,
otvoren je na Balkanu; to je onaj koji je
vojska nazvala Solunski.
Na francuskim borbenim linijama
Na nemačkim borbenim linijama
Francuski mitraljez na srpskom frontu
Francuska artiljerija
Savezničke trupe na Galipolju (Turska)
U jednom francuskom rovu
ŽAN PJER VERNE
Sa svoje strane, tvrdoglavi general Žofr,
koga je štampa idealizovala a narod
poštovao, ne može da prihvati neak-
tivnost. Ubeđen je da je napad jedini
način da se probiju nemačke linije i obori
protivnik. On će cele godine istrajati
u ofanzivi. Da li je svestan neosporne
superiornosti teške nemačke artiljerije
pridružene pametnoj strateškoj defan-
zivi? Da li je obavešten o stvarnom
umoru ljudi? Analizira li prave uzroke
manjka municije i da li je upoznat sa
nedostacima proizvodnih kapaciteta?
Biće potrebno sačekati sredinu godine
da bi se videlo uspostavljanje ekonom-
skog ratnog plana i programa proiz-
vodnje.
Da li je on izmerio štetu prouzrokovanu
prekomernom ofanzivnom doktrinom?
Da li razume sredstva odbrane koja se
svakim danom sve više usavršavaju i
tako ograničavaju ili poništavaju ofan-
zivna delovanja?
Može li da zamisli svakodnevicu jad-
nika, dronjavih, prljavih, smrznutih, bez
odgovarajuće opreme, koji se zavlače
pod zemlju i pitaju se da li će se ovo
ikada završiti?
Ti vojnici, u zimu 1914/1915, koji
uglavnom podsećaju na prosjake, i
odećom i načinom života, dočekaće ipak
da te prnje zamene novom svetloplavom
uniformom, ubrzo nazvanom „plavi hori-
zont”. U julu stiže prva dostava čeličnih
šlemova. Po tom šlemu dugo će se pre-
poznavati silueta francuskog vojnika iz I
svetskog rata, koja će ga uvesti u istoriju.
Ali trebalo je odbraniti taj šlem.
S pojavom rovova povećale su se i pov-
rede glave. Poželjna je zaštita, ali Žofr
smatra da čelik treba prvenstveno da
služi proizvodnji oružja. Moglo bi se reći
da on nije video nikakvog interesa u
proizvodnji šlemova, jer bi se rat mogao
završiti pre nego što bi se oni napravili.
Jedan vojni intendant, Adrijan, predlaže
privremenu zaštitu, limenu polukružnu
kapu koja se nosi uz glavu, ispod šlema.
Brzo izrađena i dostavljena, nije bila pre-
terano popularna kod korisnika, ali se
brzo primetilo da se smanjio broj rana i
povreda na glavi.
Kako se rat nastavlja, Adrijan predlaže
novu, prilagođeniju i praktičniju zaštitu.
To je čelični šlem, lak za izradu i ne
mnogo skup.
Najzad prihvaćena, proizvodnja velike
serije omogućava brzu isporuku i na
kraju godine vojsci je dostavljeno preko
tri miliona šlemova.
Jedan drugi problem otkriva nepriprem-
ljenost francuske industrije: nedosta-
tak oružja. Zbog borbi, povlačenja i
mesečnih gubitaka, već početkom
Proleće 1915. Nova francuska uniforma Nemački rovovi u dinama na Severnom moru
U pozadini nemačkih borbenih linija
U pozadini francuskih borbenih linija
15
godine iskorišćeno je preko 450.000
pušaka marke lebel, ili 1/6 raspoloživog
oružja. Proizvodnja je stala 1904. i
ništa se nije planiralo za slučaj sukoba.
Ministar rata pokušava da se snađe
na tržištu, naročito inostranom, ali bez
pravih rezultata. Drugo rešenje, krajnje
nezadovoljavajuće za trupe na frontu,
zasniva se na prepravljanju 700.000
starih pušaka modela 74, zvanog gras,
kako bi mogli da se koriste meci od 8
mm puške lebel.
U januaru je vojsci isporučeno 40.000
prepravljenih pušaka gras. Ali treba
sačekati sredinu godine da bi započela,
uz pomoć privatnog industrijskog sek-
tora, proizvodnja nove puške, modela
07-15 s tri punjenja, od oružja prvobitno
namenjenog domaćim trupama.
Nasuprot tome, komandant, koji je od
početka veka proučavao i isprobavao
upotrebu lakog automatskog oružja,
odlučuje da pojača vatrenu moć
pešadije. U žurbi, odlučio se za proizvod-
nju mitraljeza od prototipa isprobanog
1910, koji se činio pogodnim za mas-
ovnu proizvodnju. To je model mitraljeza
1915, nazvanog šoša. Nakon teškog
početka, u oktobru 1915. proizvodnja
je porasla na više od 13.500 primeraka
mesečno. Ovo oružje, koje će biti dosta
kritikovano, ipak povoljno utiče na mas-
ovnu proizvodnju automatskog oružja
za Drugi svetski rat.
Da li je Žofr, koji će se postepeno
nametnuti, bez ikakvog zvanja, kao
šef savezničke vojske, bio progonjen
idejom mitskog proboja? Bez čekanja,
on na zapadnom frontu sprovodi čitav
niz razbijačkih ofanziva, sve silovitijih i
krvavijih.
To je počelo početkom 1915. u Šampanji,
gde je 90.000 ljudi oslonjeno na 200
starih topova uspelo samo da zagrebe
nemačke linije, a zatim se bespotrebno
nastavilo u Enu.
Na proleće Generalštab naređuje čitav
niz ofanziva na frontu Artoa. I, optimista
kao i uvek, Žofr izjavljuje predsedniku
republike Poenkareu: „Računam da ću
odneti pobedu u Francuskoj pre maja”.
Naravno, on ima nekoliko dobijenih
manjih bitaka, ali po visokoj ceni. Najzad,
na jesen, Žofr pokreće svoju pobedničku
ofanzivu. Trista hiljada ljudi opremljenih
sa 2.000 topova napada Šampanju na
frontu manjem od 35 km i 100.000
drugih prelazi u napad na već krvavoj
zemlji Artoa. Naravno, ima nekog nap-
retka, pređenih grebena, šuma, osvo-
jenih prvih linija fronta. Nekoliko ljudi
čak uspeva na toj krečnjačkoj zemlji
Francuske domaće bombe
Jedan od prvih francuskih minobacača, nazvan „rovovski topić”
April–maj 1915. Prvobitna zaštita od gasa
Septembar 1915. Gasni omotač
16
neplodnog dela Šampanje da stigne iza
nemačkih linija, ali moraju da zastanu,
iscrpljeni, a pojačanje nikad neće stići.
Evo još nekoliko dobijenih kilometara,
ali njihova cena je sve više grobalja
koja nastaju oko borbenih linija. Ovo
mnoštvo krstova narod ignoriše. On je
uljuljkan i uslovljen kontrolisanim infor-
macijama. Cenzura sprečava bilo kakvu
kritiku upućenu vladi, vojsci, zapoved-
nicima i uopšte ratnom stanju. Nasuprot
tome, zemlja je puna umirujućih vesti
o savezu i uspesima trupa Antante, o
uspešnoj pomorskoj blokadi koja je izaz-
vala glad u zemljama Centralnih sila.
Istovremeno, „ispirač mozga” insistira na
lošem kvalitetu nemačke municije, hvali
kukavičluk Švaba i umnožava njihove
gubitke. Narod je neupućen u stvarno
stanje. I sami borci, što iz skromnosti što
da bi uverili svoje, prećutkuju užase koje
svakodnevno proživljavaju. Ako skoro
sramna tvrdoglavost i nedostatak vizije
predstavljaju glavne karakteristike tih
velikih napada iz 1915, šta da kažemo
o lokalnim operacijama koje su tokom
cele godine sprovođene na nemačkim
položajima?
Uglavnom
pokrenute
pod koman-
dom da bi
se sačuvao
moral trupa
i održala
neizvesnost
kod neprijatelja, one će često biti kon-
traproduktivne, imajući u vidu rezultate,
troškove i gubitke. Argon, Vevr, Vogezi,
Vokua, Eparž, Lenž, Vjej Arman, koliko
oblasti će videti sukobljavanje nekoliko
stotina boraca u besnim i smrtonosnim
metežima koji traju danima, a ponekad
i nedeljama? I sve to da bi se osvojilo
nekoliko metara terena, pedalj rudni-
ka, osmatračnica,
šuma kojoj je osta-
lo samo ime ili pot-
puno uništeno selo.
Sigurno je da je,
iako ne uvek povol-
jan, plan francuskih
linija mogao da
doprinese prom-
enama na frontovi-
ma, ali da desetine hiljada ljudi izgubi
život zbog toga dokazuje pre svega tvr-
doglavost glavešina nesposobnih da se
prilagode ovom ratnom položaju. Što je
još ozbiljnije, gubici su bili tako katastro-
falni da su doveli do novih pokušaja.
Bilo je potrebno dokazati da prethodna
žrtva nije bila uzaludna.
Ovaj rat krtica zahteva oružje, opremu i
posebnu zaštitu, a sve to nedostaje. Dok
čekaju da industrija opskrbi artiljeriju
u rovovima dovoljnom količinom bombi,
štitova, lima za skloništa i bodljikave žice,
francuski borci će pokušati da pronađu
neko rešenje, osnovno ali prigodno, kako
bi odgovorili na vatru mnogobrojnih
nemačkih minobacača iz prvih borbenih
redova, kao i na ručne bombe i rafale iz
pušaka kojih je bilo u izobilju.
Umesto bombe, paketić eksploziva, fitilj,
flaša ili stara limena konzervaispunjena
šljunkom, ekserima ili iverjem i eto prvog
odgovora Francuza. Postojale su i prop-
isane bombe, jednostavne kugle koje su
poticale direktno iz Prvog carstva, ali za
odbranu utvrđenja u rovove su dospevale
Podzemni (rovovski) rat
Nemački zarobljenici Septembar 1915.
Septembar 1915. U Šampanji se francuske trupe pridružuju prvim borbenim linijama
17
u malim količinama. Tada je vojska brzo
reagovala i od materijala koje je mogla
da nađe na licu mesta počela je da pravi
jednostavne granate i eksplozive.
Vojni i civilni sektor, strani ili francuski,
svaki ima svoj izum ili dizajn. Isprobano
je mnoštvo različitih mašina, desetine
drugih je kupljeno, ali trebalo je sačekati
kraj godine kako bi borci dobili ispravne,
sigurne i efikasne modele.
Za artiljeriju u rovovima i dalje se
koristi D-sistem. Nekoliko starih
minobacača iz vremena Luj Filipa, brzo
izvađenih iz skladišta, nije bilo dovoljno
da se kompenzuje francuska inferior-
nost. Zamišljeno je da se iskoristi telo
nemačke granate kalibra 77 ili 105 kao
punjenje i da se proizvedu projektili od
artiljerijske čaure, koji bi poreklo vodili
od malih minobacača poznatih kao
selerije. Zaista prosti, jednostavni za
izradu i laki za upotrebu, ovi minobacači
za rovove biće često, tokom jeseni i zime
1914. i 1915, jedini odgovor moćnom
nemačkom naoružanju.
Ali jedan vojnik će se založiti kod Žofra i
dobiti sredstva da proizvede prvi ozbiljan
top, minobacač 58. Iako je napravljen na
brzinu, sa svakojakim elementima (to
je obična cev koja ispaljuje granate na
kratkoj šipci), brzo će se nametnuti u
prvim borbenim redovima.
Ubrzo poboljšan, isporučen u nekoliko
stotina primeraka i s dometom od 200
ili 300 m sve težih i razarajućih granata,
poznat je pod nazivom „rovovski topić”.
Najčešće ga koriste „usijane glave” i
njegov dolazak u rovove na prvim bor-
benim linijama pešadija ne dočekuje sa
oduševljenjem. Njegovo prisustvo često
najavljuje prepad ili pripremu ofanzive,
a njegova vatra privlači i navlači nepri-
jateljsku paljbu.
Uostalom, Nemci se najbolje snalaze u
ovom ratnom položaju. Međutim, uprkos
svojoj superiornosti u artiljeriji, odbram-
benoj strategiji, pravoj tradiciji vojnika
„zemljoradnika” i onom ubeđenju da
treba tu da se zadrže duže vreme, sad
je red na nemačku vojsku da cele 1915.
godine koristi minobacače i municiju iz
skladišta.
Nasuprot tome, Nemačka, koja je priz-
nata kao najveća industrijska i hemijska
sila u Evropi, brzo će i grubo nastojati
da pobedi neaktivnost izazvanu sahran-
jivanjem boraca. I zbog toga će preuzeti
odgovornost za upotrebu bojnog otrova.
Pre nego što je rat počeo, u Berlinu, u
Ministarstvu rata, postojao je naučni
sektor koji je ispitivao značaj naučnih i
industrijskih dostignuća za vojsku.
Pod nadležnošću međunarodno prizna-
tog hemičara Franca Habera, jedan deo
izučavanja bio je posvećen upotrebi
isparenja koja mogu da onesposobe
neprijatelja. To je zvanično bilo pro-
tivno odredbama međunarodnog spo-
razuma iz Haga, potpisanog 1889, koji
zabranjuje upotrebu hemijskog oružja i
zapaljivih tečnosti.
Krajem 1914. izvršeno je probno
testiranje na ruskom frontu, ali hladnoća
je naškodila gasifikaciji hlornog omotača
i ograničila štetne efekte. Ruski vojnici su
bili samo uznemireni. Odlučeno je da se
pokuša ponovo, ali ovog puta na zapad-
nom frontu i na širem prostoru.
Početkom aprila u oblasti Ipr, u Belgiji,
jedan nemački dezerter obaveštava da
neprijatelj priprema jak napad kome će
prethoditi emisija otrovnog gasa. Uprkos
preciznim uputstvima, upozorenje nije
ozbiljno shvaćeno i trupama na položaju
nije data nikakva uzbuna niti infor-
macija.
Kasno posle podne 22. aprila fran-
cuska, belgijska, engleska i kanadska
pešadija radoznalo posmatra kako se iz
nemačkog rova podiže maglovit zelen-
kast oblak. Nošena laganim vetrom,
18
ta prva emisija, koja je zapravo hlo-
rni omotač, ima preko 5.000 žrtava. Ali
Nemci ne mogu da iskoriste taj efekat
iznenađenja i ovo novo oružje koje treba
da dovede do završetka sukoba biće
samo jedna od mnogobrojnih muka svih
boraca.
Ubrzo svaki logor pokušava da sman-
ji toksičnost upotrebljenog gasa, da
unapredi sredstva za rasterivanje ovog
proizvoda i dostavi vojnicima zaštitu.
Na početku su to obični zavoji, zatim
naočare, maske i na kraju prave gas-
maske s filterima.
U to vreme, i dalje u suprotnosti sa
odredbama međunarodnog sporazuma
potpisanog u Hagu, Nemci u Argonu prvi
put koriste zapaljivu tečnost koju izb-
acuju bacači plamena. Ovo oružje neće
uneti revolucionarne promene u rat, ali
će ojačati okrutnu i neljudsku stranu.
U toj oblasti, na brežuljku Vokua,
okruženom skromnim lorenskim seoce-
tom, sprovešće se drugi vid rata: rat
mina. Ovaj stari vid opsade sprovodiće
se na ovom brdu mesecima. Nemački
kopači rovova i francuski mineri upustiće
se u mučan podzemni rat, kopajući
stotine metara hodnika, puneći desetine
prostorija tonama eksploziva.
I iscrpljena pešadija na brežuljku mogla
je samo da se nada da će imati snage da
ustane pre eksplozije. Selo će biti sravn-
jeno sa zemljom, vrh će biti pun dubokih
kratera, desetine ljudi će biti sahranjeno,
ranjeno ili nestalo. Da li je opravdan ovaj
oblik rata? Dizanje u vazduh desetak
ili stotinak kvadratnih metara zemljišta
može samo da ubije nekoliko ljudi više.
Pred tolikom bedom, uznemirenošću i
mukom vojnik može samo da čeka kraj.
Iskušenje je za neke tako veliko da se ne
ustručavaju da se osakate, a ponekad i
ubiju. Drugi pokušavaju da pobegnu iz
pakla izazivajući simptome povrede ili
bolesti: očajni pokušaji evakuacije. Neki
lekari će uživati da, bez razlike, optužuju
podjednako i prave i lažne ranjenike za
dobrovoljno sakaćenje, što će mnoge
odvesti pred streljački vod. Vojna pravda
je sada brza, a naročito se sprovodi
radi davanja primera drugima. Odbijanje
poslušnosti i napuštanje položaja pred
neprijateljem se ne prašta.
Još ozbiljnije i više zabrinjavajuće jeste
desetkovanje. U nekim slučajevima to
su ljudi izabrani, ili slučajno određeni, da
Jesen 1915. Britanska pozadina
Rovovska zanatska radionica
Septembar 1915. Nakon napada, francuska pešadija u Adrijanovim kacigama
19
odgovaraju u ime odreda ili bataljona
jer se naređenja, često nemoguća, ne
izvršavaju. Neki oficiri zloupotrebljavaju
ratne savete, čine se nepravde, očigledne
pogodbe, upadljive greške. Ali disciplina
mora ostati iskonska snaga vojske.
Za druge, mada malobrojne, izlaz je
u dezertiranju ili predaji neprijatelju.
Uostalom, Žofr podučava trupe da će
se nakon završetka rata zatvorenicima
suditi.
Međutim, svakodnevni život na prvim
linijama fronta predstavlja pravu golgotu
s brojnim grobovima duž puteva. Smrt je
stalno prisutna, najosnovnija higijena je
nemoguća. Naporno danonoćno tegljen-
je uništava kičmu. Rovovi su prljavi, blat-
njavi, smrdljivi i, kako s francuske strane
i dalje postoji nada da je sve privremeno,
zašto ih više i čistiti? Promiskuitet, udal-
javanje, nedostatak vesti, a naročito kod
ljudi koji dolaze iz okupiranih oblasti,
izazivaju melanholiju i depresiju. Ali,
podsvesno, oni žele da svojim zanatom
skrenu misli. Naročito se 1915. na svim
frontovima razvija proizvodnja korisnih
ili umetničkih predmeta, što se uskoro
naziva „rovovski zanat”. A ovo je istovre-
meno godina u kojoj se pojavljuje nov vid
štampe, s fronta. Ove novine su sočne,
uzbudljive, ali i neizvesne. Ne znajući
šta će biti sutra, njihovi urednici nastoje
da se smeju svemu i ničemu. Manje-
više profesionalne, bez fiksnog datuma
objavljivanja, one mnogo zabrinjavaju
Generalštab, mada on na kraju podržava
ovu štampu „plavog horizonta”.
Druga željno iščekivana odluka, koja će
zadovoljiti i borce i porodice, doneta je u
maju: odsustvo. Naravno, nije dugo, samo
pet dana, ne računajući vreme putovan-
ja. Ali pronaći svoj dom, svoje roditelje,
decu, prijatelje, okupati se, prošetati se
bez straha za sopstveni život, to su uvek
ukradeni trenuci u pokolju i paklu.
I za to vreme žandari i predsednici
opština i dalje primaju izveštaje o smrti
koje treba da odnesu porodicama. Kao
izuzetnu počast, zakonodavac smišlja
orden časti, ukras „za hrabre”, i u julu
donosi odluku da za svakog vojnika ili
civila koga je ubio neprijatelj u matične
Svakodnevna smrt
Decembar 1915. Sve savezničke vođe ispred Generalštaba u Šantiju
U nemačkim borbenim redovima
20
knjige bude upisana napomena „Umro
za Francusku”.
I vojnik u rovu nastavlja da savija kičmu.
U maju će ga jedan događaj možda
razuveriti. Italija, nakon nekoliko ned-
elja pregovaranja i užasnog cenkanja,
odlučuje da objavi rat Austriji. I nov
evropski front će ubrzo postati ogromna
grobnica.
I rat se nastavlja. Žofr, kome nedostaje
teška artiljerija, razoružava utvrđenja
i prikuplja stare topove iz sistema
„Banž” za najugroženije oblasti. Oni, u
najboljem slučaju, mogu ispaliti granate
na svaka 3–4 minuta. Suprotno tome,
kopnena artiljerija je u krizi. Nove gra-
nate od 75 mm, proizvedene na brzinu,
valjanjem a ne kovanjem, rasprsnu se
pri prvom udaru u cevi topa. Stotine
komada sedamdesetpetica vraćeno je
neiskorišćeno jer su ubijale i ranjavale
artiljerce.
I rat se nastavlja. Na ruskom frontu
Nemci i Austrijanci primoravaju carske
trupe da se povuku preko 150 km, ali
ne mogu da ih unište uprkos snažnim
napadima.
Na jesen, Bugarska se prepustila rat-
nim porivima i pridružila se Austriji
i Nemačkoj kako bi osvojila Srbiju.
Napadnut sa severa i istoka, veći deo
srpske vojske mogao je da se bori samo
uz povlačenje ka obalama Jadranskog
mora. Francusko pojačanje iz Soluna
stiže kasno. Ali o ovoj vojsci sa istoka,
koju Žofr u potpunosti prezire i koja želi
da sačuva svoje snage za sopstveni front,
kasnije će se mnogo pričati.
Na Bliskom istoku, na kavkaskom frontu,
Rusi i Turci ostaju licem u lice, dok
južnije osmanlijska vojska ne može da
pređe Suecki kanal, Britanci neprestano
dovode pojačanje uglavnom iz Indije,
Australije i s Novog Zelanda. Ali počinje
nova tragedija: deportovanje Jermena.
U pustinji Mesopotamije britanske trupe
koje su se uputile ka Bagdadu treba da
se povuku i opkole Turke. To je teška
uvreda koja baca senku na veličinu
kraljevske Engleske u očima arapskog
naroda. U Africi su skoro sve nemačke
kolonije u rukama saveznika.
I rat se nastavlja. Žofr je u decem-
bru imenovan za vrhovnog komandanta
francuske vojske. Kad ga pitaju koja su
njegova vojna dostignuća, on, pričajući o
Nemcima, smireno odgovara: „Grickam
ih”. Zna li broj mrtvih od januara? Za
Francusku to predstavlja 350.000 novih
žrtava koje se pridružuju onima iz
1914.
Ali zasad, njegova glavna preokupacija
jeste sastanak svih vrhovnih komandan-
ata savezničke vojske u Generalštabu
u Šantijiu. Treba napraviti program
za buduće velike ofanzive u 1916.
Napadajmo, napadajmo, na istoku, na
jugu i na zapadu, ali napadajmo na svim
frontovima.
Istovremeno, vrhovni komandant u
Berlinu odlučuje da uloži najveći napor
na zapadnom frontu: Francuska je
neprijatelj koga treba pobediti, a Verden
je izabrani cilj.
Mrtvi, nestali, zarobljeni: Od decembra 1914. do januara 1915: 74.000Od februara do marta: 69.000; od aprila do juna: 142.000;od jula do avgusta: 48 000; d septembra do novembra: 131.000Ukupno: 464.000Broj ranjenih u 1915: 1.326.911Bolesni: 1.177.390Penzionisani do 1. 1. 1916: 278.000
Bitka u ŠampanjiOd 25. 9. 1915. do 15. 10. 1915: Mrtvi, nestali, zarobljeni: 81.509; Ranjeni: 98.305
Gubici francuske vojske po periodima