PRIRUČNIK ZA ARHEOLOGIJU

SEAD PILAVJÖNKÖPING / DECEMBAR 2005

1

SADRŽAJ: 1

A. PRVI DIO

1. Općenito o izučavanju proslosti 32. Šta je to arheologija? 33. Predhistorijska društva, arheološki izvori i arheološke metode 44. Historija arheoloških istraživanja 45. Arheologija i historija 5

B. DRUGI DIO

1. NAJČEŠĆE METODE DOKUMENTACIJE 6 2. KOORDINATNI SISTEM 6 2.1 Način postavljanja koordinatnog sistema 63. KARTIRANJE 8 3.1 Instrumenti za mjerenje 9 4. METODE ISTRAŽIVANJA 10 4.1 Ekspertiza 10 4.2 Studiranje karata 10 4.3 Georadar 10 4.4 Fosfatno kartiranje 105. GRUBI RADOVI 106. FINI RADOVI 117. PROSIJAVANJE ZEMLJE (SUHO I MOKRO) 128. HACKBOARD 129. TLOCRT 1210. PROFIL 1311. TEKSTUALNA DOKUMENTACIJA 14 11.1 Dnevnik 1412. FOTOGRAFISANJE 14 13. SAKUPLJANJE NALAZA 1612. RUKOVANJE NALAZIMA NA TERENU 16 12.1 Bronza 16 12.2 Željezo 17 12.3 Keramika 17 12.4 Drvo i drveni ugalj (karbon) 17 12.5 Kosti / rogovi 1713. AMBALAŽA 18 13.1 Natpisi na kesicama na nalaze 1814. DOKUMENTACIJA 1815. AMBALAŽA 18 15.1 Natpisi na kesicama za nalaze 1816. UZIMANJE UZORAKA (karbona, fosfata,polena, makroffosila) 18 16.1 Analiza karbona, C-14 analiza 19 16.2 Fosfatna analiza 19 16.3 Analize polena 19 16.4 Dendrohronološka analiza 20

2

IZVORI 21A. PRVI DIO

1. Općenito o izučavanju proslosti

Želimo li saznati nešto o prošlosti postoje u principu tri načina da to uradimo: - možemo pitati nekoga ko je to doživio- možemo čitati ranije napisane tekstove i gledati stare slike- možemo pronalaziti i istraživati materijalne ostatke iz prošlostiOva tri puta do znanja se dosta razlikuju između sebe i svaki za sebe čini posebnu univerzitetsku disciplinu.

Ako se ograničimo na discipline koje se bave ljudskom prošlošću onda ih možemo ovako podjeliti: - Sociolozi, socialantropolozi i etnolozi pitaju ljude kako je to bilo prije.- Historičari čitaju tekstove napisane u prošlosti i gledaju stare slike. - Arheolozi traže i ispituju materijalne ostatke iz prošlosti.

To znači da sa sociološkim metodama možemo studirati društvo od danas pa skoro sto godina unazad, sa historijskim metodama par hiljada godina unazad i najzad sa arheološkim metodama možemo studirati društvo od danas pa do najstarijih kamenih alatki koje su preko 2 miliona godina stare (Rundkvist 2000).

2. Šta je to arheologija?

Arheologija je nauka o prošlosti . Riječ arheologija potiče od grčke riječi archaios što znači "prastar"ili "drevni".

Javnost obično ima dva mišljenja o arheologiji: da je to dosadno zanimanje za one koji iskopavaju staro smeće ili suprotno da je to nešto jako zanimljivo i da se time bave ”macho tipovi” kao Indiana Jones.

Ljudi često misle da se arheologija bavi starim predmetima i građevinama. Pogrešno! Arheologija je društvena nauka i bavi se ljudima i društvom. Ona pokušava objasniti šta se desilo određenim grupama ljudi u prošlosti i donijeti zaključke o kulturnim promjenama (Trigger 1999:36).

Ovdje je potrebno napraviti neka bitna razdvajanja. Arheologija se bavi materijalnom kulturom, znači umjetnim predmetima i konstrukcijama ( tzv.artefaktima). Arheogija se ne bavi kostima, fosilima ili drugim prirodnim predmetima sem ako nisu nađeni zajedno se artefaktima. Dinosaurusi i ljudi-majmuni ne spadaju u arheologiju već u paleontologiju.

Znači, naš je zadatak da saznamo kako je čovjek živio u prošlosti, a naši su izvori fizički ostatci društa iz prošlosti. Na koji način dolazimo do takvih saznanja? Kako formiramo shvatanje o životu, npr. u srednjovjekovnoj Bosni sa dna glinene iskopine u nekom malom selu?

Predmeti ne govore sami. Mi im moramo postaviti pitanja na koja nam oni mogu odgovoriti. Moramo znati šta hoćemo da nam predmeti ispričaju !!!

Arheologija je posljednja nauka koja još uvijek dolazi do značajnih pronalazaka u domenima ljudskih spoznaja. Historičari veoma rijetko nalaze do sada nepoznate dokumente npr.

3

srednjovjekovne spise. Velika ili barem značajnija geografska otkrića nisu više moguća na našoj planeti. Ako želimo otkriti nešto senzacijonalno moramo napustiti omjere ljudskih spoznaja i ići u unutrašnjost atoma, gena ili putovati u svemir. Na drugoj strani senzacijonalna otkrića u okvirima arheologije su još uvijek realnost (Malmer 1988:13).

Bitno je naglasiti da arheologija ne može odgovoriti na sva pitanja koja joj postavljamo o prošlosti. Ali to ne mogu ni historija ili socijologija. Arheologija ne može odgovoriti na pitanje koje su uspavanke ljudi pjevali djeci u kamenom dobu, historičari ne mogu odgovoriti kako su se prostitutke osjećale za vrijeme austrougarske, a sociololozi ne mogu odgovorit koliko je auta bilo u Sarajevu 1918.

Međutim koristeći sve tri metode možemo dobiti odgovore na mnoga potpuno neinteresantna pitanja. Znači, potrebno je biti na čisto koja bi smo saznanja smatrali interesantnim i potrebno je respektovati ograničenja koja imaju materijalni izvori kada tumačimo iste da ne bi zapali u čiste špekulacije (Rundkvist 2000).

3. Predhistorijska društva, arheološki izvori i arheološke metode

Prahistorijska arheologija obuhvata vrijeme od 2 miliona godina p.n. e do 3000 godina p.n. e. Prahistorisko društvo je društvo koje ni na koji način nije poznato kroz pisane izvore ( npr. pisma, račune, protokole, putopise, hronike). Ova društva se mogu samo studirati pomoću arheoloških izvora. Arheološki izvori se mogu svrstati u tri grupe:

- Artefakti: predmeti napravljeni ljudskom rukom, namjenjeni upotrebi kao oruđe, stanište, odjeća ( npr kamene sjekire, uklesani natpisi i crtži, igle za šivanje)

- Ekofakti: od ljudi ulovljene, uhvaćene i sakupljne životinje i biljke, namjenjene kao izvori energije i ishrane

- Geofakti: akumulacije organskih ili neorganskih materijala, nenamjerno uzrokovanih ljudskom rukom (npr polen od žita koji je odpuhan sa njive i danas se nalazi u sedimentu na dnu jezera)

Mi živimo u sređednom, dinamičnom kulturnom okolišu koji je u stalnom pokretu. Ispod i u tom okolišu nalaze se ostatci i tragovi ranijih verzija istog kulturnog okoliša: naseobine, groblja, radna mjesta i alati koje su ranije generacije ostavile iza sebe kao ruševine ili razne ostatke iz prošlosti.. Ovi ostatci iz prošlosti se nazivaju arheološkim izvorima. Izučavanje društva uz pomoć ovakvih materijalnih ostataka naziva se arheološka metoda. (Welinder 1992: 9-11). Ove metode se mogu podijeliti u ”manifestne tragove”( Stari most) i ”latentne ili prikrivene tragove” ( npr otpad od rukotvorina koji nije namjerno ostavljen na tom mjestu).

4. Historija arheoloških istraživanja

Prije 1800-ih nije postojalo neko pravo arheološko istraživanje, prije bi se moglo reći da je postojalo samo javno interesovanje za starim, tajnim i lijepim. Poznata iskopavanja u Pompejima, Herculanumu i Troji su bila još uvijek čista potraga za blagom. Jedan od pionira arheologije bio je Christian Thomsen( 1788-1865) koji je podijelio istrazivački materijal u tri vremenska perioda: kameno, bronzano i željezno doba. Umjesto sakupljanja i otkrića, predmet arheologije počinje biti nauka o ljudima. Švedski arheolog Oskar Montelius postao je svjetski poznat kada je objavio tipološku metodu i rekao: ”Ono što su vrste za biologiju to su tipovi za arheologiju”. Ta arheološka metoda je bila predpostavka da jedan novi tipa / klasa predmeta nosi sa sobom neke osobine

4

starijeg tipa / klase (jedna vrsta usavršavanja). Artefakti koji više liče jedan na drugi mogu se na taj način vremenski datirati bliže nego oni sa velikim razlikama (Rönnby 1999:6-9).

Početkom 1900-ih arheologija je igrala važnu ulogu u buđenju nacionalističkih osjećaja širom Evrope. Najpoznatiji je Gustav Kossina koji je napisao knjigu ”Korijeni Germana”. Vođen fanatičnim patriotizmom on objašnjava da je arheologija najnacionalističkija nauka koja postoji. Dalje on objašnjava da su Stari Germani najplemenitiji primjer za ova istraživanja. Umro je 1931 ali su njegova tumačenja njemačke prahistorije postala glavni sastavni dio u nastavi historije za vrijeme nacističke Njemačke (Trigger 1993:199-203).

Pišući moj diplomski rad prije par godina prepoznao sam Kossinina stanovišta kod više arheologa iz zemalja bivše SFRJ. Kao što je poznato arheologija se često koristila za buđenje nacionalističkih osjećaja širom Evrope pa tako i u našim krajevima.

U vremenu poslije Drugog svjetskog rata nastaju dva arheoloska načina razmišljanja i tumačenja: ”New archaeology” i ”Postprocesualna arheologija”.

Postavljala su se jasna pitanja koja su se mogla ispitati i dokazati. Drušvo je opisivano kao sistem, proces a čovjek je imao prirodno-naučne uzore. Postprocesualna arheologija se veže za Engleza Ian Holder koji naglašava da se individua mora posmatrati kao jedan aktivan objekat u historiji. Da bi razumjeli ulogu pojedinca on propagira između ostalog uživljavanje kao metodu u arheološkom objašnjavanju (Rönnby 1999:10-11).

5. Arheologija i historija

I ako veoma slične i ljudi ih često vežu jednu za drugu ove dvije nauke su dosta različite.

Historijski najvažniji izvori su pisani izvori, što znači da je određena osoba opisala određeni događaj u kojem je učestvovala ili je čula o istom. Za ovakav izvor se ne može predvidjeti da je u potpunosti tačan, u svakom detalju se nalazi mogućnost da je pisac ili pripovjedač namjerno ili nenamjerno ostavio pogrešne podatke. Nasuprot tome arheološki material se sastoji od ostataka samog historijskog procesa, zbivanja i sastoji se samo od istine (Malmer 1988:12).

Što se tiče uloge arheologije prema historiji postoje dvije vrste arheologije; prehistorijska arheologija i historijska arheologija. Prahistorijska arheologija obuhvata period i mjesta bez pisanih svjedočanstava, što znači od pojave prvih pisama pa unazad.

Historijska arheologija se bavi materijalnom kulturom iz vremena pisanih dokumenata. Ovdje sarađuju arheolozi sa historičarima, oni kopaju po arhivima kao i u zemlji. Često se dešava da arheolozi studiraju historijske izvore, ali se historičari rijetko služe arheološkom dokumentacijom. Većina arheologa ne zna čitati stare rukopise, tako da smo mi (čitaj arheolozi) zavisni od publikovanih historiskih izvora u modernim tekstualnim izdanjima da bi smo iste mogli koristiti.

5

B. DRUGI DIO

1. NAJČEŠĆE METODE DOKUMENTACIJE

Pošto postoje različite vrste materijalnih ostataka iz prošlosti, koje svaka na svoj način zahtijevaju svoje metode dokumentacije teško je unaprijed reći kako će se određeni predmeti dokumentovati. Metode se mijenjaju i prilagođavaju za vrijeme iskopavanja. Međutim postoje generalne metode i principi dokumentacije koje se skoro uvijek primjenjuju pri arheološkim iskopavanjima. U ove ubrajamo:

- uvođenje koordinata u ekonomsku kartu- koordinatna mreža- fotografisanje ( sa strane i okomito)- navođenje nadmorske visine - tlocrt- nacrt objekta/ šahta- nacrt profila- obrada nalaza- opis objekta- raport (završni referat)

2. KOORDINATNI SISTEM

Područje istraživanja je već u zahtjevu za radove grubo uneseno na lokalnoj karti, ali prije samog istraživanja potrebna nam je znatno veća tačnost. Da bismo mogli lokalizirati određeno nalazište pogodno je navesti na kojoj ( npr.ekonomskoj) karti se isto može pronaći.

Područje koje će se istraživati, dobit će svoj koordinatni sistem, jednu mrežu koja će pokriti to pordučje. Koordinatna mreža može biti lokalna ili prikljčena na državnu koordinatnu mrežu.

Najdetaljnija mjerenja i nacrti se dobiju uz pomoć koordinatne mreže sa X,Y i Z vrijednostima:- X označava pravac sjever-jug, - Y označava pravac istok-zapad- Z označava nadmorsku visinu

U arheološkoj dokumentaciji X vrijednost raste uvijek prema sjeveru, a Y vrijednost prema istoku.

2.1 Način postavljanja koordinatnog sistema

Na liniji za koju odlučimo da će biti apsolutno ograničenje iskopavanja na zapadu povučemo X – koordinatu u pravcu sjever – jug uz pomoć teodolita, totalne stanice ( ili u nužnom slučaju kompasa). Na liniji koju odredimo za apsolutno orgarničenje na jugu, pod pravim uglom povučemo Y-koordinatu u pravcu istok – zapad. Sa polaznom tačkom u origu ( tačci u kojoj se sijeku X i Y ) na svakih 10 m označit ćemo novu tačku sa kolcem u pravcu sjever-jug. Ovo ćemo

6

uraditi uz pomoć horizontalno povučene metalne trake za mjerenje i viska ( moguće i lakše je ovo izvesti uz pomoć totalne stanice). Pod pravim uglom od kolca koji se nalaze na X -osi izmijerit ćemo Y –osu koordinate svakih 10 metara i iste označiti kolcima (Petrè 1990: 9-11).

Primjer koordinatne mreže položene preko mjesta iskopavanja sa označenim konstrukcijama u njoj. X – osa leži u pravcu sjever – jug dok Y –osa leži u pravcu istok- zapad. Jugo – zapadni ugao ( x 300 z 100) naziva se origo.

Ako ovo označavanje vršimo uz pomoć trake za mjerenje potrebno je svako polje veličine 10 x 10 m provjeriti uz pomoć Pitagorinog pravila. Da ponovimo, ono glasi : kod pravouglog trokuta, kvadrat nad hipotenuzom je jednak zbiru kvadrata nad katetama. Što znači: diagonala u polju veličine 10x10 m je jednaka 10 x √ 2 = 10x 1,414 = 14,14 m. Dijagonala u svakom polju veličine 10 x 10 bit će duga 14,14m.

7

Na osi X (sjever – jug) rastojanje izmedju dva kolca iznosi 10 m. Pod pravim uglom iz poznate ( sjevernije) tačke izmjerit ćemo trakom za mjerenje rastojanje od 10m. Iz južnije tačke uz pomoć trake za mjerenje izmjerit ćemo 14,14 m. Na mjestu gdje se sjeku dvije trake dobit ćemo tačku A, to jest mjesto za novi kolac.

Tačke koje sijeku polja će se označiti sa koordinatnim kolcima – drvenim četvrtastim kolcima dužine 30-40 cm. Kolci se označavaju sa brojevima za X – odnosno Y – koordinatnu mrežu. X – koordinata se uvijek označava prije Y- koordinate. Npr. 400/200 ili X 400 Y 200. Oznake se obilježavaju uvijek sa sjeverne ili istočne strane da ne bi od sunca izblijedile.

Na ovaj način dobit ćemo ”šahovsku ploču” sa poljima veličine 10 x 10 m ili 5 x 5 m. U određenim poljima ćemo kopati šahtove sa tim da smo sada u mogućnosti da predmete koje nađemo u šahtovima sa milimetarskom tačnošću možemo unijeti i u kartu.

3. KARTIRANJE

Pri arheološkom ispitivanju potrebno je napraviti kartu područja koje će se iztraživati. Tu se služimo obično modernim instrumentima za kartiranje, teodolitom i koordinatografom. Moguće je koristiti se samo koordinatnom mrežom postavljenom preko područja koje će se ispitivati.

Skala može varirati zavisno od veličine objekta, najčesće se upotrebljava 1:400 ili 1:500.

Ako smo već postavili koordinatnu mrežu možemo je koristiti za crtanje karte. Na milimetarskom papiru ćemo markirati koordinatne kolce (sa malim X). Markiranja će se sastaviti u mrežu polja. Svako polje se može odraziti u stvarnosti. Nalazi iz svake rute se mogu ucrtati milimetarski tačno.

8

3.1 Instrumenti za mjerenje

Danas se pri većim iskopavanjima upotrebljava sve češće takozvana ”totalna stanica”, jedna vrsta elektronskog teodolita koja laserki mjeri udaljenost. Totalna stanica pohranjuje informacije u memoriju. Stanica se može priključiti na kompjuter da bi se informacije pretvorile u grafičku izvedbu u obliku karata.

Veoma je važno biti pažljiv pri rukovanju sa instrumentima za mjerenje zemljišta. Potrebno je imati na umu da velike udaljenosti pojačavaju svaku pa i veoma malu pogrešnu marginalu. Jedan centimetar lijevo ili desno (ako ga pogrešno unesemo) pri manjem rastojanju ne mora da znači puno, ali na većem rastojanju može prouzrokovati velike greške.

Totalna stanica, slika uzeta sa www.uio.no

4 METODE ISTRAŽIVANJA

Metode istraživanja se najčešće prilagođavaju prema karakteru objekta koji ćemo istraživati i prema onome što je relevantno iz iztraživačke perspektive. Generalno, dokumentacija pri iskopavanju treba biti objektivna i potpuna koliko je to moguće. Što više pažnje, tačnosti, opservacija i registrovanja utoliko više informacija, znanja i mogućnosti ostavljamo za buduća istraživanja i buduće naučnike.

Arheološka istraživanja su obično veoma skupa i kvalitet istraživanja zavisi od buđeta. Određene vrste objekata zahtijevaju više vremena nego druge.

”Klasični” alat koji koristimo pri iskopavanju su mistrija, manje posude za sakupljanje zemlje, kanta, vrtlarske makaze, nož, ašov i metlica. Takođe su nam potrebne makaze za korijenje, pila, sjekira, čekić, civare / kariola, sito i cerade za pokrivanje šahtova.

Za dokumentaciju su nam potrebni: traka za mjerenje, drveni metar, konopci, visak, tabla za crtanje, olovke, milimetarski papir i štipaljke kao i fotografski pribor.

Metode istraživanja su manualne i obićno se kopaju horizontalni slojevi koji su prilagođeni karakteru objekta (obično slojevi od 1 dm). U osjetljivim dijelovima slojevi su tanji. Ako postoje nivoi npr pri naseobinama pratimo iste. Važno je da se sve promjene registruju koliko god je to moguće npr nivoi, promjene u boji zemlje itd. Njih je potrebno dokumentovati u tlocrtu i profilu te pismeno opisati.

U posljednjih nekoliko desetljeća razvila se interdisciplinarna saradnja na terenu. Obično se angažuju geolozi, paleobotaničari, kultugeografičari ili drugi specijalisti da bi prikupili što je moguće više znanja u vezi sa iskopavanjem. Takođe se često uzimaju različiti uzorci za laboratoriske analize (Petrè 1990: 30).

9

Administrativno gledano, jedno arheološko istraživanje se vrši u tri koraka

1) arheološka istraga ( inventura terena i sl)2) pred ispitivanje

3) završno ispitivanje

Pred- iskopavanje: se vrši da bi ustanovili vrstu objekta, veličinu, karakter i intenzitet te da bi dobili razumnu visinu troškova prije arheoloških iskopavanja. Ovdje se koristimo različitim metodama zavisno od vrste objekta i obima eksploatisanja.

Nekoliko metoda koje se koriste pri pred-istraživanjima

4.1 Ekspertiza

Znanja o datom ostatku iz prošlosti (objektu) moguće je dobiti prikupljanjem različitih podataka koji mogu uticati na ocjenjivanje i dobivanje utiska o objektu. Pri ekspertizi se notiraju npr. nalazi na datom terenu, objekti u blizini, eventuale vjesti o nalazima ili povredama nađenim pri zemljoradnji, studije karata, arhivske- i literarne studije.

4.2 Studiranje karata

Prije pred-iskopavanja obavezno je studirati karte, kako moderne, ekonomske, topografske tako i starije karte.

4.3 Georadar

U pojedinim slučajevima se georadar upotrebljava za lokaliziranje ostataka iz prošlosti. Da bi se koristili georadarom podrebno je da je zemljište relativno ravno. Elektronska aparatura se povlači preko površine i registruje npr, gustoću zemljišta. Na taj način moguće je pronaći ukopane skelete, rupe sa otpadom, kamene konstrukcije i druge prahistorijske aktivitete u zemlji.

4.4 Fosfatno kartiranje

Analizirati i kartirati procenat fosfata u zemlji je jedna od najvažnijih metoda koja se koristi u pred- ispitivanju. Fosfatna jedinjenja iz organskih materijala kao otpad pri klanju životinja, ostatci od obroka i drugi otpadi od ljudskih aktivnosti talože se u zemlji.

Postotak fosfata može se mjeriti i može dati podlogu pri pravljenju intenzitetskih karata. Pomoću sistematski uzetih uzoraka zemlje sa ravnomjernim razmacima (uz pomoć npr koordinatnog sistema) možemo dobiti indikacije o naseobinama ili drugim područjima ljudske aktivnosti. Uzorci se uzimaju svakih 1, 5 ili 10 m na dubini koja odgovara prahistorijiskoj površini, najradije na različitim nivoima ( A, B i C nivo) (Petrè 1990: 9-11).

5. GRUBI RADOVI

Kada smo na karti označili mjesto koje ćemo iztraživati počinju grubi radovi. Treset, mahovina ili druga rastinja će se ukloniti sa površine koja će se iskopavati. Da bi nakon završenih radova mogli ostaviti površinu otprilike onakvu kakva je bila prije radova, potrebno je pokušati uzeti gornji sloj

10

zemlje u manjim četvrtastim komadima koji su lagani za rukovanje i vraćanje na isto mjesto. Grubi radovi se obično izvode sa lopatom i kariolom / civarama. Pri većim radovima koriste se bageri. 6. FINI RADOVI

Pri iskopavanju osjetljivog sloja i pri vađenju nalaza koji su lako lomljivi, nježni ili veoma korozirani upotrebljava se nježniji alat za kopanje npr. noževi, skalperi, drvca ili igle kao i nježniji kistovi i eventualno gumeni mjehuri uz pomoć kojih ćemo pušući čistiti predmete. Važno je da je zemlja koju iskopavamo pravilno vlažna. U suhoj zemlji / glini razlike u boji zemlje su znatno slabije nego u blago vlažnoj zemlji. Velika je prednost pri iskopavanju ako površinu požljivo poprskamo vodom i na taj način lakše uočimo razlike u boji zemlje.

Površinu šahta, obično 1 x 1 metar oznacit ćemo tako što ćemo na sva četriti ćoška zakucati eksere i spojiti ih koncem. Kopat ćemo uz pomoć mistrije trudeći se da zidovi to jest profili šahta budu ravni, okomiti. Da bi dobili okomite zidove potrebno je sa vremena na vrijeme pogledati odozgo i uvjeriti se da su zidovi ravni. (vidi sliku)

Često se događa pri arheološkim iskopavanjima da se nalazi slome pri samom vađenju iz zemlje. Nalazi takođe mogu biti toliko korozirani da uopšte ne trpe dodire npr. površina bronzanih predmeta se raspadne kad dođe u dodir sa zrakom.

Slika lijevo: Fini radovi cetkicom, ciscenje predmeta, slika sa www.uio.no Slika dole:

Nalazi koji imaju nestabilnu površinsku strukturu moraju se naravno konzervisati što je brže moguće. Vađenje ovakvih predmeta pri iskopavanju može biti prava avantura ako prije toga ne znamo karakter nalaza. Zato se preporučuje da fotografišemo nalaz iz blizine (makro objektiv). Nalazi koji se raspadnu, puknu pri vađenju mogu se preparirati uz pomoć stabilizatora, npr kosti ili predmeti od rogova koji su u lošem stanju mogu se uz pomoć mješavine hemiski čistog acetona (iz apoteke) i ”karlssonovog ljepila” pažljivo premazati kistom i zalijepiti. Druga mogućnost je da iskopamo čitav komad zemlje oko predmeta

11

zajedno sa predmetom i ispitivanje nastavimo u laboratoriji. Naravno postoje i druge metode lijepljenja i popravljanja predmeta u laboratoriji.

7. PROSIJAVANJE ZEMLJE

Postoje dva načina prosijavanja zemlje; vodeno i suho prosijavanje. Pošto je tekuća voda uslov za prvu metodu preovladava suho prosijavanje. Puno je lakše prosijavati uz pomoć vode a ova metoda nam takođe štedi puno vremena. Kulturni sloj bi se uvijek trebao vodeno prosijati.

Vodeno prosijavanje. Slike sa www.passagen.se

Međutim ponekad treba i izbjegavati vodeno prosijavanje, npr pri analiziranju ostataka hrane iz raznih posuda ili iz ostataka od posuda.

Neovisno koju metodu prosijavanja odaberemo uvijek je potrebno rozmotriti i odlučiti koliku veličinu rupa na situ ćemo koristiti.

8. HACKBOARD

Ako je zemlja teška i tvrda, kao npr glina koju je teško prosijati onda je izvadimo na takozvani hackbord, ravnu površinu, obično je to stol na kojem se zemlja fino izdijeli i sistematski pretraži od eventualnih predmeta.

9. TLOCRT

Svaki zasebni objekat koji istražujemo crta se u skali 1:20, koja je standardna skala. Za detaljnije crteže moguće je crtati i u manjoj skali npr pri istraživanju grobnica gdje upotrebljavamo skalu 1:10. Umjesto crteža možemo se koristiti fotografisanjem u skali 1:50 čime štedimo dosta vremena. Tada se koristimo tornjem za fotografisanje.

Tlocrt se izvodi uz pomoć koordinatnog sistema i tačaka koje iz njega proizilaze. U tlocrt se unose npr gornja i donja visina nivoa i nalaza.

12

Najobuhvatniji tlocrt je u skali 1:20 (5 cm=1 m).U ovaj crtež se unose sve uočljive razlike u boji, veličine objekta, nivoi, kamenje i sl. Ako se ne napravi jedan poseban nacrt nalaza, tlocrt uključuje takođe mjesta nalaza. Ponekad je potrebno pojasniti objekat sa više detalja ili spojiti jedan veći objekat na samo jedan crtež. Skala se odabira prema potrebi.

Dokumentacija tlocrta, slika sa www.uio.no

Pri iskopavanju naselja i pri detaljima bogatim nalazištima koristimo se ramom za crtanje. Kvadratni drveni ram 1 x1 m u kojem je svakih 10 cm razapet konac (Vidi sliku). Ako polegnemo ram horizontalno preko nalaza moguće je lako precrtati podatke u datom omjeru u tlocrt.

Dokumentacija na terenu, slika sa www.uio.no

10. PROFIL

Pri arheološkim iztraživanjima se pravi crtež profila svakog objekta ponaosob kao i šahta.. Profil će predstavljati vertikalan i reprezentativan poprečni presjek objekta /šahta. To su ustvari linije kontura objekata kao i linije različitih slojeva zemlje. Početak i kraj profila navodit ćemo uvijek sa X- i Z koordinatama kao i sa Y- vrijednosti. Crtanje profila vrši se na milimetarskom papiru.

13

Poželjne su i fotografije profila. Skala može biti 1:10 ili 1: 20 u zavisnosti koliko detalja nam je potrebno. Svi crteži će se precrtati i na njima će se navesti strelica koja označava sjever kao i u kojoj skali je crtano.

11. TEKSTUALNA DOKUMENTACIJA

Tlocrt će se dopuniti sa informacijama o boji i sastavu materijala te ličnim objašnjenjima. Ova se nazivaju šahtovska ili tlocrtna objašnjenja. Pri iskopavanju objekata potreban je opis objekta koji obuhvata podatke o stanju, vrsti, veličini i tako dalje. Ako se pronađu nalazi za vrijeme iskopavanja isti će se unijeti u listu nalaza koja sadrži između ostalog: vrstu nalaza, redni broj nalaza, nivo, stanje, vrstu materijala, težinu i veličinu.

11.1 Dnevnik

Pri iskopavanju se obično vodi dnevnik koji prikazuje terenske radove dan za danom. Dnevnik je dobra osnova kada budemo pisali konačan raport.

12. FOTOGRAFISANJE

U pravilu se fotografisanje vrši u skoro svim stadijima ispitivanja. Važno je fotografisati objekat onako kako je on izgledao prije istraživanja, nakon čišćenja i kako unutrašnje konstrukcije izgledaju. Prema fotografijama, negativima, cd- ovima (za digitalne slike) će se odnositi kao prema nezamjenjivim dokumentima, koji će se arhivirati. Neophodni podatci za svaku fotografiju su: redni broj slike, naziv projekta, naziv objekta koji je na slici, broj objekta (ako postoji) i oznaka u kojem pravcu svijeta je slikano, kao i ime fotografa.

Pri fotografisanju nalaza na terenu potrebno je koristiti makro-objektiv da bi im se dovoljno približili. Važno je postaviti lenijar sa strane nalaza tako da bi se kopiranje u skali 1:1 moglo napraviti. Pri fotografisanju nalaza potrebno je koristiti postolje. Svijetlost treba padati na nalaz sa strane od ”10sati”. Potrebno je voditi fotografski dnevnik.

Slika lijevo: postavljen leniar pri fotografisanju, www.uio.no

14

Panorame, fotografija sa boka i vertikalna fotografija

Panorama se pravi naješće preko cijele površine prostora koje ćemo istraživati. Slikat ćemo sa zgodne udaljenosti tako da slika može dati informaciju o položaju objekta u krajoliku. Poželjno je naparviti ovakve fotografije i poslje čišćenja objekata. Ovakve slike je zgodno praviti iz tzv ptičije perspektive, odozgo-ustranu. Moguće je koristiti se nekom uzvisinom, visokim merdevinama, sa drveta ili kućnog krova.

Fotografije sa boka su slike pojedinačnih objekata i to prije ispitivanja, poslje raščišćavanja ali sa profilom treseta kao i sa konstrukcijskim detaljima koji proizilaze za vrijeme ispitivanja. Dobri rezultati se dobiju ako koristimo postolje za fotoaparat.

Loše fotografije rijetko zavise od loše kamere, češće od drhtave ruke, nedovoljno očišćenog objekta i pogrešnog ugla iz kojeg slikamo.

Vertikalna fotografija obično u skali 1:50, ovaj način fotografisanja štedi nam puno vremena. Umijesto da crtamo tlocrte za koje nam treba puno vremena možemo se koristiti vertikalnom fotografijom. Često je moguće slikati u skali 1:100 koje se mogu naknadno sastaviti u fotokarte koje predstavljaju čitave objekte, npr grobnice.

Za ovakvo slikanje se obično upotrebljava foto toranj. Kamera se može podići na visinu od ca 8 m ili ca 16 m.

Postavljanje foto tornja, slika uzeta sa www.raa.se

13. SAKUPLJANJE NALAZA

15

Mnogi nalazi se pronađu na svom izvornom mjestu, za ove nazive kažemo da su nađena in situ (što na latinskom znači nedirnuti) i oni će se dokumentovati sa tačnim koordinatnim vrijednostima. Prije nego ovakve nalaze izvadimo, potrebno ih je opisati i po potrebi slikati. Nalazi se tada upisuju u listu nalaza, gdje isti dobijaju svoju tačnu koordinatnu vrijednost.

Međutim mnogi nalazi se pronađu pri prosijavanju zemlje i oni se mogu dokumentovati samo sa nazivom / brojem šahta ili pripadnosti određenom objekti kao i sa dubinom nivoa na kojem su nađeni.

Nalazi nađeni u šahtu ili iz sita se ostavljaju u kesice koje se obilježavaju sa brojem šahta, dubinom ili nazivom sloja u kojoj su nađeni te rednim brojem nalaza. Mnogi arheolozi dodaju vrstu materijala i količinu. U nekim slučajevima navodi se težina nalaza. Ako se kosti stavljaju u plastiču kesu potrebno je na kesi napraviti rupe za zrak da bi se izbjegao štetni kondenz.

Pri iskopavanju grobnice će se sve kosti sakupiti u jednu ili više većih kesa ili jednu veću kartonsku kutiju i prikladno označiti.

Između ostalog će se npr svi ostatci od kremena, kostiju i sl staviti u zasebne kese za svaki sloj zemlje.

Svi crteži, liste, kese i slično moraju se pažljivo obilježiti.

14. RUKOVANJE NALAZIMA NA TERENU

14.1 Bronza

Stanje u kojem za različiti predmeti od bronze pronalaze varira znato od slučaja do slučaja. Određeni bronzani predmeti mogu par sati poslije vađenja napući po površini. Bronza koja je sasvim u prahu može se stabilizirati pomoću rastopine hemiski čistog acetona i ”karlssonovog ljepila” koje se kistom nanosi na predmet. Za bronzane nalaze a posebno željezne važno je da se pohrane zajedno sa ” Plavim želeom ” (silikagel) dok se ne konzervišu. Plavi žele (plavi kristali) absorbira vlažnost i postaje roza boje pri zasićenju vlagom.

Fini radovi pri metalnom predmetu, isti se vadi zajedno sa slojem zamlje, da se ne bi oštetio i čistit će se u laboratoriji. Slike sa www.uio.no 14.2 Željezo

16

Željezne predmete potrebno je pri vađenju pažljivo očistiti i osušiti i čuvati na hladnom mjestu dok se ne konzervišu i eventualno rentgentski slikaju.

Predmet je potrebno odmah po vađenju fotografisati ili eventualno precrtati. Važno je znati kako željezni predmeti koroziraju i kako korozioni mjehuri izgledaju. Ovi mogu sadržati vodu koja (iako predmet izgleda suh, na površini), može izazvati koroziju sa unutrašnje strane.

Konzervisanje željeza se vrši nakon čižćenja, neutralisanja ( soli i sl) sušenja i parafinisanja.

14.3 Keramika

Slomljena keramika će se čistiti sasvim malo i to po mjestima loma. Obično se pronađu ostatci hrane sa unutrašnje strane koje je potrebno analizirati.

Pri iskopavanju čitavih keramičkih posuda koje su obično napukle na dosta mijesta, za rekonstrukciju je važno da izmjerimo dijametar otvora posude, linije profila, visinu i dijametar dna.

Popucala keramika se može zaštititi sa gazom koja se pojača parafinom ili gipsom dok se ne transportuje do laboratorije gdje se vrše dalji zahvati.

14.4 Drvo i drveni ugalj (karbon)

Drvo koje nije gorilo se suši i puca u dodiru sa zrakom. Zato je potrebno predmete držati vlažne i izvršiti konzervaciju što prije je to moguće. Međutim, drveni ugalj će se osušiti i čuvati u lako ventiliranoj ambalaži.

Prikupljanje drvenog uglja. Foto www.uio.no

14.5 Kosti / rogovi

Sagorene kosti / rogovi ( npr češljevi ) ne zahtjevaju poseban tretman na terenu (Petrè 1990:39).

17

15. AMBALAŽA

Kao ambalažu obično upotrebljavamo plastične kesice. Važno je pritom da su predmeti sasvim suhi i da kesice nisu vlažne. Moguće je napravit sitne rupice na kesicama tako da dobijemo laganu ventilaciju predmeta.

U muzejima gdje je vlažnost vazduha regulisana predmeti se drže u kartonskim kutijicama.

15.1 Natpisi na kesicama za nalaze

Natpisi na kesicama i drugoj ambalaži moraju se uvijek u potpunasti izvršiti. Na njima će pisati:- naziv lokaliteta - redni broj nalaza- kordinate na kojima je nalaz pronađen ( npr X 42, Y 12)- nadmorska visina na kojoj je nalaz pronađen ( npr 315 m iznad mora)- vrsta nalaza ( npr češalj)

Nalazi u kesici koja je pravilno označena, slika sa www.uio.no

Pri iskopavanju naseobina upotrebljavaju se nazivi za svako kvadratno polje. Tada navodimo X- i Y – koordinate prema jugozapadnom uglu određenog polja. Svi nalazi koji se nađu u istom kvadratno-metarskom polju dobit će dakle koordinate jugozapadnog ugla tog polja.

Svi natpisi moraju se bezuslovno pisati olovkom koja ne blijedi i ne briše se vodom. Za svaki slučaj dobro je napisati na papiru iste podatke i isti ubaciti u kesicu.

16. Uzimanje uzoraka (karbona, fosfata, polena i d endrohronološka analiza)

Za vrijeme iskopavanja obično je potebno uzeti uzorke kao npr karbona, kostiju i ostataka hrane na keramici. Uzmimo uvijek veći broj uzoraka, iako mislimo da se svi neće analizirati.

Za sve uzorke važi da se uzorak izoluje za određeni nivo ili konstrukciju pošto svi materijali koji su uzeti bez nekog konteksta ne daju istu količinu informacija. Uzorci karbona se danas uzimaju sa svih iskopavanja, najčešće za datiranje starosti. Pri iskopavanju nastambi često se uzimaju uzorci zemlje. Ovi se najčešće koriste za analize polena, makrofosila kao i životno važnih materija u organizmu (npr. željezo, jod).

18

Razne vrste uzoraka i analiza se koriste pri arheološkim iskopavanjima. Analize se mogu vršiti na terenu ili u laboratoriji. Važno je da je odgovorni arheolog orijentisan prema aktuelnim postupcima uzoraka i analiza tako da se postignu što pouzdaniji rezultati. Dalje se ukratko opisuju neke od nejčešćih metoda

16.1 Analiza karbona, C-14 analiza

C14 metoda je najčešće upotrebljavana absolutna ( hronometriska) metoda za datiranje. Skoro sve vrste organskih materijala se mogu upotrebljavati za C14 analizu, npr drveni ugalj, nesagoreno drvo, nesagorijele kosti, ugljenisani ostatci hrane itd.

Pri uzimanju uzoraka važno je da se uzorak očisti od stranih materijala. Pri analizi drvenog uglja potrebno je prvo ustanoviti o kojoj vrsti drveta je riječ.

Potrebne količine za C 14 metodu:

Ugalj = 6 gDrvo = 10 gNesagorene kosti = 100 g

16.2 Fosfatna analiza

Fosfatna analiza se vrši obično iz uzoraka zemlje koji su uzeti sistematski, npr po koordinatnom sistemu, prije arheološkog iskopavanja. Analiza se između ostalog vrši da bi se dobila fosfatna karta koja može dati indicije o ”ljudskoj aktivnosti” i ”ljudskom zagađivanju”, npr razne vrste naseobina, kulturnog taloga u zemlji itd koji se obično ne vidi prije iztraživanja. Može se reći da je ovo jedna vrsta lokaliziranja koja se u principu zasniva na fosfatnim jedinjenjima iz organskih ”odpadaka” koji se talože u zemlji i oslobađaju se hemiskim putem.

16.3 Analize polena

Čovjekove aktivnosti su na razne načine uticale na biljni svijet a samim tim i na polen koji se taloži u slojevima npr na dnu jezera ili vodenih tokova.

Sastav i intenzitet se iz ovih slojeva može analizirati pošto su zidovi polenskih čestica tvrdi i dobro održivi, posebno u vlažnoj zemlji. Svaka biljka i drvo ima svoj specifični polen. Pomoću mikroskopske analize (200 puta uvećavanje) moguće je identifikovati različite polenske čestice.

Ako poredimo rezultate iz različitih nivoa u polen-diagramu možemo uočiti i tumačiti promjene u intenzitetu polena.

Uzorci se ostavljaju u manje staklene posude sa čepom na koima se navodi nivo sa kojeg su uzorci uzeti. Zgodno je uzimati uzorke zimi kada je manja mogućnost za mješanje sa polenom iz zraka.

19

16.4 Dendrohronološka analiza

Pri pronalaženju nesagorenog drveta npr drvenih greda, stubova ili drvenih predmete moguće je izvesti dendrohronološku analizu. Starost se određuje pomoću godova drveta, a temelji se na njihovom godišnjem rastu. U Americi su uz pomoć ove analize nalazi datirani do 5300 npe (Petrè 1990: 41-44).

Rad u arheoloskoj raboratoriji, slike uzete sa www.raa.se

20

IZVORI

Malmer, M. 1988. Arkeologins teori och metod. Länkar till vår forntid. Bra Böckers förlag

Petrè, B. 1990 Arkeologisk undersökningsteknik. Stockholms universitet

Rundkvist, M.2000 Vad vet egentligen en arkeolog? Fornvännen

Rönnby, J. 1999. Forntidsresa. Introduktion till grundkurs i arkeologi.

Trigger, B. 1993 Arkeologins idéhistoria. Symposion

Welinder, S. !992 Vad är Arkeologi? Det arkeologiska perspektivet. Almqvist & Wiksell

http://ariadne.uio.no/odberg/ut.php

http://www.raa.se/

21