363

Prikazi i kritike

grade i motiva s pomocu pisanih iz-vora kao sto su knjige egzempla,propovij.edi i historija, narodne knji-ge, te da se time pojasne uzajamniodnosi medu knjizevnosti i naro-dnom tradioijom koji postoje odpamtivijeka. U teorijskom prostorupita se 0 funkcijama i zakonitosti-rna vrsta, 0 njihovim saddajnim ioblikovnim kvalitetama, 0 socijalnimtemeljima njihovih iskaza« (VI),P!1ema tome, EM saddi priloge ovihvrsta:

- prikaze teorija i metoda, zan-rovskih pitanja, problema stilai strukture;monografije 0 vaznoj pripo-vjedackoj gradi, tipovima imotivima;

- studije 0 biologiji pripovje-dalastva;

- biografije istrazivaca, skup-ljaca, pripovjedaca i autoraznacajnih izvornih djela;

- ispdtivanja izvora;- analize za povijest grade re-

levantnih djela svjetske knji-zevnosti;

- izvjestaje regionalnih istrazi-vanja.

Premda prirucnik ovog tip a za-htijeva kratkoeu i sazetost priloga,slozeni i cesto nerijeseni problemine pojednostavnjuju se i ne zagla-duju, vee se, makar natuknicama iIipopisom referencija na suprotstav-ljena miSljenja, otvaraju daljoj dis-kusiji. I letimi6an ee pogled naclanke dostajati da se utvrdi trudoko razumljivosti i pristupacnosti.

ad pukih pohvala iIi pokuda jed-na koncepcija, ukoliko to doista jest,ne dobiva mnogo. Moze se cijenitinjezina provedba, a kad je 0 priru-cniku rijec, njezina djelotvornost,odnosno upotrebna vrij ednost. Ali,r,azmisljanje 0 Enciklopediji pripo-vijetke ne bi valjalo zaustaviti natome. Sarno nastojanje oko pomire-nja specijaliZlacije s jedne i eklektic-nosti s druge strane pokazuje sesimptomaticnim. Ono uvjetuie po-vratak historijskom i poredbenompristupu - u sintezi jedne paradi-gme koja se konstituirala upravo

kritikom tih pristupa. U dimenzijiu kojoj odluka za takvu vrstu sin-teze nije proizvoljna vee zakono-mjerna i sarna bi sinteza morala bitiupueena na nove teskoce. a nekimaod tih teskoea bilo je rij.eci - a toje tek na izgled paradoksalno - udjelima folklor~sta i metodologa izdvadesetih i tridesetih godina nasegstoljeea.

Vladimir Biti

Lutz Rohrich, Sage und Marchen. Erzahl-forsehung heute, Verlag Herder KG Frei-burg im Breisgau 1976, 348 str.

Frajburski folklorist i germanistsabrao je u ovu knj,igu, mjestimieepreradene iIi sarno biljeskama do-punjene, izabrane clanke i preda-vanja cetvrtstoljetnog vremenskograspona. Gdje su tekstovi jos u pr-vom objavljivanju izazvali posebnozanimanje i raspravu, autor se po-sluZio prigodom za podvlacenje no-vih rezultata. Prestampani su unacelu »samo takvi cIanci, koji pri-donose situaciji folkloristickog is-trazivanja pripovjedalastv,a, infor-miraju 0 rezultatima danasnjeg is-trazivanja bajke i predaje« (6). Poslijedu sklonosti koju je Rohrichocitavao jos svojom disertacijom iprvim, ·ovdje uvrstenim, clank om, tepo nagovjestaju redoslijeda u nas-lovu naglasak je zbornika na prou-cavanju predaje. -

Knjigu cine tri tematske cjeline,sazetak,napomene i kazalo pojmovai imena na kraju. U prvoj cjeliniiznosi se ono sto je Opcenito i na-celno (Slika covj eka u narodnojknjizevnosti; Argumenti za i protivbajke; Sto treba i moze da ucini is-trazivanje predaje?). U drugoj se, sobzirom na lokalnu obojenost pre-daje, govori 0 Pokrajinama i zbir-kama (»Njemacke predaje« braceGr,imm; Suvremene zbirke predajaalemanske Svicarske; Svarevaldskepredaje; Svapska kao pol5:rajina pre-daje; Svijet rajnske predaje). U tre-eoj ejelini razmatraju se Likovi imotivi (Tabui u ,obicajima, preda-jama i bajkama; Evropske predaje

364

Narodna umjetnost XVII

o sumskim duhovima; Predaja 0protjerivanju zmije; Anticka gran i-carska predaja i njezine novovjekeparalele; Srednjovjekovne redakcijebajke 0 Polifemu i njihov odnosprema izvanhomerovskoj tradiciji;Bajke 0 davIu i predaje 0 davIu;Hromi davao. 0 metodoloskom plu-ralizmu u istrazivanju pripovjeda-lastva). U Sazetku je rasprava Pro-blem kontinuiteta u proucavanjunarodne proze.

Zbornicima ovog tipa autori obi-cno pred sobom polazu svojevrstan»ispit savjesti«, prave bi1ancu pri-jedena puta, a cita,ocima omogueujupregled nad j,ednim proteznijim raz-dobljem rada. Rohnichove ambicije,moglo bi se reCi, sezu ovdje i nestodalje. »Usprkos raznolikosti obrade-nih tema, razlicitosti pri tom u des-kripciji i analizi primijenjenih me-toda i usprkos razlicitom vremenunastajanja i adresatima clanaka ipredavanja, aut or se nada da seovim sveskom ipak predstavlja nestocjelovito i u sebi zatvoreno« (6).Zahtjev za cjelov.itoseu temelji sena, kako Rohrich vjeruje, jedinstve-nom istrazivackom poticaju kojiravna skupljenim raspravama. Onse naziva »kulturnopovijesnim« iIi»kulturnoantropoloskim«. »Zanima-nje ne stvara sarno pitanje, 'Otkadai gdje se nesto prica?', nego jos visedubinska dimenzija te problemskepostavke: 'Zasto se prica?' 'Koji sudrustveni i ekonomski iIi pak reli-gijski i psiholoski konteksti nekepredaje iIi neke bajke?' (7).

Antropoloski obzor knjige zacr-tan je vee prvim njezinim tekstom.Naslov Slika covjeka u narodnodknjizevnosti nosi, kao sto je pozna to.i jedan cetiri godine ranije (1968)napisan rad Maxa Li.ithija, uvriltenpotom u njegovu Imjigu Volkslite-ratur und HochIiteratur. Presutnaje pretpostavka takve, antropoloskenaslovne konstelaoije da narodnakn.iizevnost uzima covjeka kao pred-met svojeg »slikanja.« Li.ithi smat-ra da je njezin pogled pri tom iz-ricito zanrovskoga karaktera. Joil jeu Bajci i zbilji, a nekako usporedos Kurtom Rankeom, Rohrich ospo-rio Li.ithijevu apsolutizaciju zanra.

»Usamljena 'vrsta'«, piSe on tu 1956,»nije sarna sebi svrha; ona nije nis-ta postojece u zbilji, nikakva real-nost, nego je nose ljudi.« Otud sei U ovom tekstu dosljedno bavi, urazlicitim zanrovima podjednako za-stupljenim, momentima covjekovazivota: tako npr. pribavIjanjem hra-ne, oslobadanjem od potlacenosti,odnosom izmedu spolova, poj.avomzla u svijetu i sl. Narodna knjizev-nost, misli Rohrich, bez obzira nasvoje zanrove nudi covjeku jedin-stven model ovladavanja svijetomi zivotom. Odatle njezina danasnjaaktualnost. Autor je cak spreman dataj model sazme jednom orijental-nom parabolom. U njoj se prica 0sultanu koj;i bi da sazna sadrZajsvjetske povijesti pa saziva mudracesvoga veIikog carstva. Poslij,e mno-go godina i mnogo ulozena trudaucenjaci su prinud,eni, jer sultan jevee got.ovo na samrti, pretociti svasvoja istrazivanja i domisljanja ujednu recenicu: »Zivi se, v,oli se,umire se.« »Vise od toga«, kaze Roh-rich, »ne stoji ni u stotinama tisueaprica i pjesama koje se cuvaju unasim arhivima narodne knjizevno-sti« (21).

Koliko god se proizvoljnim iska-zivalo ovo »zrenje biti« narodnekn.iizevnosti, ono je sarno drasticnakonzekvencija nekriticki proslijede-noga fenomenoloskog polazista. Li.it-hijev se horizont u Rohricha naimeuopee ne osporava. vee se napro-tiv jos prosiruje, Tako se pak uje-dno produbljuje imanentna meto-doloska aporija. Rohrich jos neka-ko moze svesti bogatstvo vanjskepojavnosti na jednu jedinstvenu bit,ali mu nikako ne polazi za rukompovratan put: zasto se ta bit ipakocituje na toliko raznovrsnih naci-na? Nisu Ii ti nacini najzad nosiocineke nesvodljive samosvojnosti? Ta-ko Rohrichovi izvodi, kako je josLevi Strauss predbaciv,ao Malinov-skom, u pravilu bogatstvo pojedi-nacnih opazaja krune banalnom uni-verzalnom motivaaijom. Uvijek suto neke »izvanvremenski valjane«pouke: covjek sveudilj pr.ekoracujepostavljene mu granice i tabue nad-naravnog svijeta; jedan stalez ne

365

moze zivjeti bez drugog: seljaku jemjesto na njivi, gospodaru na »vi-soku brijegu« itd. Dakako, buducida se na takve pouke moze »navuci«gotovo bilo koja grada, one se nei-zbjezno pokazuju arbitrarnim.

Raskorak izmedu »pojave« i »bi-ti« ponice u Rohricha od samog po-cetka na duhovnopovijesnom teme-lju. Bajka i zbilja, knjiga poniklau arhetipskoj metodoloskoj klimi,promatra pov,ijest kao progresivnoobrazovanje ljudske samosvijesti,kao napredujuee racionaliziranjemythosa. Povijesno kretanje bajkeomedeno je horizontima zbiljnosti inezbiljnosti. Ti se »idealni tipovi«,na ustuk Liithijevim rodovskim, ute-meljuju kao posljednji ovjeroviteljizanra. Zbog toga se bajka ne mozeodrediti dok se podrobno ne rijesipitanje duhovnog okruzja nastaja-nja svakoga pojedinog predloska.Rohrich je folkloristiku od pocetkazamiSljao kao granu opee znanostio covjeku. To jeevidentno i u nje-govoj monografiji 0 predaji, pisanojdesetak godina kasnije. »testo jezadaea folkloristickog proucavateljapredaje«, pise on tu. »da na temeljusuvremenih predaja, istrazivanjemrazlika medu inacicama, iz geogra-fskih obiljeZja sirenja itd. nak-nadno ocrta put kulturnopovijesnograzvitka neke pr,edaje. Zakljucak 0povijesti razvitka nekog mOtIVa,stecen iz suvremenih inacica, posveje bitan metodicki doprinos koji up-ravo folkloristika moze uciniti sve-opeoj povijesti duha« (33).

Na mnogim stranicama Predajei bajke Rohrich preuzima na sebetaj zadatak. Sto je u njegovu oba-vljanju dosljedniji, to nuznije fol-klor dopada razine pukog objektaza kontemplaciju. Sve to ceSee na-dvija se nad predaju pitanje: stonam ona danas jos moze znaciti?,iLicak: je Ii ona jos podobna za ud-zbenicki materijal? BuduCi da ljud-ski duh postepeno napreduje, Ro-hrich se ni za casak ne pita stosvijest koj.a se gradi na udzbenicimadoista moze suprotstaviti svijesti co-vjeka predaje i cime se to pred njomtoliko moze udostojiti da hi joj su-

Prikazi i kritikc

vereno dodjeljivala njezino mjes-to. Duhovna povijest ocito ne poz-naje krvavih sukoba.

Karakteristicno je u tom smislu»radno« postavljanje problema: Stotreba i moze da ucini istraiivanjepredaje? Stvaranje je predaja do-duse odumrlo: »gdje danas jos uopee,ima samotnih dozivljaja koji sutemelj tolikih predajnih izvjesea?«(34) »Predaje su proizvodi duha imaste ljudi relativno skromnog stu-pnja prosvijeeenosti. Ali znanostkoja se bavi tim predajama ne tre-ba zbog toga biti zavedena da sa-ma bude antiprosvjetiteljska. Njez,inprosvjetiteljski rad, stoviSe, sastojise u tom da utvrdi gdje su drustv,e-nopovij esni, duhovnopovij esni i reli-gijskopovijesni razlozi koji su preda-je uklonili stoljeeima empirijske ra-cionalnosti. Povijest je predaje i po-vijest prosvijeeenosti« (35). Predajevaze kao dokumenti za povijest raz-vitka mijene svij,esti (39): »svakinarastaj postavlja sebi pitanje ta-mo gdje vidi 'esentials'« (42). Da-nasnje je stanje istraziv.anja predajemedutim takvo da se viSe ne radi 0narastaj ima: razlici ti metodoloskiprtistupi koegzistiraju. U toj koeg-zistenciji dapace uizmaju udjela me-tode koje su se svojevremeno cinilepov,ijesno prevladanima. Predaja seu cijeUni ne moze obuhvatiti pasvaka metoda dobiva svoj »dio ko-Iaca«. »Jedna razina promatranja nedotice. Stalo nam je do povezivanjafunkcionalisticke, strukturalisticke,historijske i psiholoske sirine gle-danja« (43). Ali metodoloski plura-lizam predstavlja ne sarno rezultatvee ujedno i poraz jedne metodolos-ke koncepcije koja je zavrsila u pot-punom postvarenju svojeg predmeta.Buduei da se on srozao do objekta,nijedna se metoda vise Da njemu nemoze egzistencijalno posvjedocitL

Pa ipak metode nisu u svojemdosegu dokraja poravnane. Takvuzakljucku vodi nas ispitivanje priceo hromom davlu. Tu se najprijedemonstrir,a nekoliko razlicitih psi-holoskih i psihoanalitickih pristupada bi se zatim interpretima izvukliiz ruku pojedini argumenti eviden-tiranjem nekih cinjenica u vezi s

366

Narodna umjetnost XVII

nastajanjem price. Posrijedi je za-pravo perpetuiranje nacelne Rohri-chove postavke da se pojedine obra-de ne mogu uciniti interpretativnimpredloskom sve dok se ne propitaduhovna pO\lijest njihove jezgre.Jezgrom se u ovom slucaju pokazu-je motiv u kojemu se preplecu zan-rovske znacajke bajke i predaje ikoji je, prema tome, od njih stariji.Suobitavanje metoda osniva se daklena stanovitom patronatu: »izvjesta-cenim tumacenjima« mora pretho-diti »objasnjenje cinjenica« (291). Nacinj,enice opet polaze pravo jedinoduhovnopovijesna metoda. Radi sezapravo 0 tome da ona utemeljujeposljednjli horizont metodoloskogsporazuma, pa zbog toga na nekinaein ddi ostale metode u svomeokrilju. Ali u konzekvencij,i se po-kazuje da i ona barata sarno s jed-nom u biti nedokaziv,om pretpostav-kom. Jer ako brojne, pa cak i zan-rovski razlicite, inacice price 0 hro-mom davlu imaju jednu autenticnujezgru, onda objasnjenju ,izmice ras-pad te jezgre; ako pak sve te inaci-ce treba da vaze kao podjednakoautenticne realizacije te jezgre, on-da njezino jedinstvo mora ostatiapniornom pretpostavkom. Kako jeJung u viSe navrata jasno izveo,mora se unaprijed priznati smisle-nost te jezgre i time joj se dopustitine sarno stovanje vee i »religioznaodanost«.

Na taj nacin ono naprijed spo-minjano, i Rohrichovoj metodi ima-nentno postvarenje folklora sadzapravo prepoznajemo kao njego-vo svojevrsno obogotvorenje, naimepertifikaciju njegova smisla. Ona senepogresivo ispoljuje kad se Rohrichprihvati rjesavanja problema konti-nuiteta u istrazivanju narodne pro-ze. Duhovno jedinstvo opstoji u po-vijesti sarno zahvaljujuci tome stojoj je postojano apriorno. Povijestga moze preobrazavati, ali ga uki-nuti ne moze. StoviSe, uQpee se nemoze reCi gdje mu udovoljuje viSe,a gdje manje, jer se izvan povijesnemijene ne dohvaea njegova bit.»Narodna knjizevnost nikad ne pos-toji za sebe, vee je funkcija pripa-dne visoke kulture« (294). »Pa kako

oblik koji se ne da poduprijeti kak-vim zbiljskim saddajem moze op-stati tako dugo? Zasto se bajka npr.nije demokratizirala? Zasto jos uvi-jek prica 0 kraljevima - gdje unas monarhija vee pola stoljeea nepostoji? ( ... ) Ta bajka bas i ne po-kazuje individualne osobe, vee ti-pove: kraljevnu, vojnika, mlinara.I to joj daje njenu arhetipsku stru-kturu. ( ... ) Tice se svakog, jer dajezbilju everymena« (301).

Zbiljnost 5e bajke dakle iskup-ljuje po cijenu nezbiljnosti povijes-nog covjeka, onog eovjeka koji nijesarno proizvodac nego ujedno pro-izvod svoje okoline. Sve dok se baj-ka, a s njom i cjelokupna narodnaknjizevnost, bude ticala svakog eo-vjeka, ja neeu moCi saznati zastose ona, takva kakva jest, tice upravomene, i zasto se ja, takav kakavjesam, ticem upravo nje. Na takvapitanja ova Rohrichova knjiga za-cijelo ne moze odgovoriti.

Vladimir Biti

Marchen Griechischer Inseln und Mar-chen aus Malta, Herausgegeben undi.ibersetzt von Felix Karlinger, Die Mar-chen der Weltliteratur, Eugen DiederichsVerlag, Di.isseldorf-Koln 1979, 296 str.

Pred nama je zbirka grckih oto-cnih pripovijedaka i bajki. Izdavaci prevodilac Felix Karlinger, ro-manist po struci, u njoj nam pred-stavlja 66 pripovijedaka sakupljenihna razlicitim otocima izmedu Jon-skog i Egejskog mora, na primjerKrfu, Kreti, Lesbosu, Rodosu, Samo-su, ukljucujuei ovdje i Maltu.

Sam naslov zbirke upueuje narazlikovanje grckog otocnog od nje-zina kontinentalnog dijela i u hi-storijskom i u knjizevnom smislu.

Ne dde6i se ekstremnog stavanekih historicara da je tek otocnopodrucj.e, grcko podrucje par ex-cellence, autor pridaje vaznost nje-govoj geografskoj izoliranosti i pro-matra kako seona reflektirala uknjizevnosti. I dok je kontinent biootvoren utjecajima - slavenskim,