Pravo na djelotvoran pravnilijek za kršenje ljudskih

prava

1.1. Redovni i vanrednipravni lijekovi

U članu II/6 Ustava BiH utvrđeno je:„Bosna i Hercegovina, i svisudovi, ustanove, organivlasti, te organi kojimaposredno rukovode entitetiili koji djeluju unutarentiteta podvrgnuti su,odnosno primjenjuju ljudskaprava i osnovne slobode nakoje je ukazano u stavu 2.“

Bosna i Hercegovina je upogledu navodnih kršenjaljudskih prava u potpunostiprihvatila i praktičnoprimijenila principe kojeprimjenjuje Evropski sud zaljudska prava i to, prijesvega, kroz djelovanjeUstavnog suda Bosne iHercegovine. Tako je ipitanje primjene redovnih ivanrednih pravnih lijekova upotpunosti odgovornostredovnih sudova kojiprimjenom relevantnihzakonskih odredabaomogućavaju poštivanje pravana pravično suđenje. S drugestrane, ustavna odredba kojautvrđuje obavezu svimsudovima, ustanovama i

organima vlasti daprimjenjuju ljudska prava islobode iz člana II, UstavaBiH, predstavlja dodatnuobavezu redovnih sudova da,pored relevantnih zakona,direktno primjenjuju prava izčlana II Ustava BiH, štopodrazumijeva i primjenuEvropske konvencije zazaštitu ljudskih prava iosnovnih sloboda.Pitanje klasifikacijeredovnih i vanrednih pravnihlijekova moguće je posmatratisa aspekta domaćeg prava i saaspekta prakse Evropskog sudaza ljudska prava.Domaće pravo, kao i većinadrugih pravnih sistema,

poznaje podjelu pravnihlijekova na redovne ivanredne pravne lijekove stim da, ako se ovo pitanjeposmatra sa aspektapoštivanja ljudskih prava,ovakva podjela postajeirelevantna jer, prema praksiEvropskog suda za ljudskaprava, opredjeljujući stav otome da li su iscrpljeniefektivni pravni lijekovinije da li su iscrpljeniredovni ili vanredni pravnilijekovi, već suština pravnoglijeka, odnosno efekat kojiiscrpljivanje konkretnogpravnog lijeka ima za samustranku koja tvrdi da su jojpovrijeđena ljudska prava. Uskladu sa takvim stavom je i

sudska praksa Ustavnog sudaBosne i Hercegovine u pogledujednog od preduvjeta da biapelacija Ustavnom sudu Bosnei Hercegovine bila dopuštena,tj. da su iscrpljeni sviefektivni pravni lijekovi, dase npr., zahtjev za reviziju,onda kada je dopušten, asvrstan je u vanredne pravnelijekove, mora iscrpiti kakobi apelacija bila dopuštena,što je u potpunosti u skladusa relevantnomjurisprudencijom Evropskogsuda za ljudska prava.

1.2. Ustavni sud Bosne iHercegovine

1.2.1. Sistem zaštiteljudskih prava

Ustavni sud Bosne iHercegovine postoji još odvremena dok je Bosna iHercegovina egzistirala kaojedna od republika bivšeSocijalističke federativnerepublike Jugoslavije (SFRJ).Formiran je po prvi put 15.februara 1964. godine uskladu Ustavom SFRJ iz 1963.godine, a kasnije je nastavioda postoji na osnovu UstavaSFRJ iz 1974. godine.Nadležnosti prvobitnouspostavljenog Ustavnog suda

BiH bile su prvenstvenousmjerene na apstraktnunormativnu kontrolu, kao štoje ocjena usklađenostirepubličkih zakona sa Ustavomi ocjena ustavnosti izakonitosti drugih općihakata, samoupravnih akata,kao i rješavanje sporovaizmeđu Republike i drugihdruštveno političkihzajednica, kao i sukobanadležnosti između sudova iorgana društveno političkezajednice.Definirajući preduvjete zadaljnji razvoj demokratskogpolitičkog sistema i tržišneekonomije i modificirajućiinternu strukturu države,Ustav BiH iz 1995. godine

(Aneks 4) je, također,uspostavio institucionalniokvir Ustavnog suda BiH napotpuno novim i drugačijimpolitičkim i pravnimtemeljima u odnosu naprethodni period. Učinjenimizmjenama, ustavna pozicija inadležnosti Ustavnog suda BiHučinile su ga kompatibilnimsa standardima ustavnogsudstva – i kao nezavisnog„čuvara ustava“ i kaoinstitucionalnog arbitrazaštite ljudskih prava isloboda.

1.2.2.Nadležnost

Općenito govoreći,nadležnosti Ustavnog suda su

definirane u članovima VI/3 iIV/3 Ustava BiH. U okviruosnovne zadaće – podržavanjaUstava BiH, po ovim ustavnimodredbama radi se o petvidova nadležnosti, što ukrajnjem slučaju znači idiferencirane postupke, kao ispecificirane odluke zavisnood vrste nadležnosti iprirode sporova.U osnovi, diferenciranje ovihnadležnosti zasniva se načinjenici u kojoj mjeriUstavni sud, pored klasičnogzadatka koji se odnosi nazaštitu ustavnosti, ostvarujeu pojedinim vrstama sporova ineposredniju vezu sa sudskom,odnosno zakonodavnom vlašću.

1.2.3. Sporovi sukobanadležnosti i apstraktna

kontrola ustavnosti

Ustavni sud BiH imaisključivu nadležnostodlučivanja o svim sporovimakoji proisteknu iz Ustavaizmeđu dva entiteta, iliizmeđu Bosne i Hercegovine ijednog, ili oba entiteta, iliizmeđu institucija Bosne iHercegovine. U suštini,Ustavni sud ovdje odlučuje opozitivnim ili negativnimsukobima nadležnosti, kao i obilo kojim drugim sporovimakoji se mogu pojaviti uodnosima između državnih i

entitetskih struktura vlastiodnosno institucija Bosne iHercegovine.Ustavni sud BiH imanadležnost da odluči da li jebilo koja odredba ustava ilizakona jednog entiteta uskladu sa Ustavom BiH. IakoUstav BiH eksplicitno govorisamo o “odredbama zakonaentiteta”[3], sljedećigeneralni zadatak Ustavnogsuda jeste da podržava UstavBiH, čime se od ocjeneustavnosti ne isključuju izakoni Bosne i Hercegovine.Kao specijalni slučajpodržavanja Ustava BiH,Ustavni sud je, također,nadležan da ispita da li je

odluka entiteta da uspostavispecijalni paralelni odnos sasusjednom državom u skladu saovim ustavom, uključujući iodredbe koje se odnose nasuverenitet i teritorijalniintegritet Bosne iHercegovine.U oba iznesena slučaja, premaUstavu BiH, sporove možepokrenuti samo određen krugovlaštenih pokretača: članPredsjedništva Bosne iHercegovine, predsjedavajućiVijeća ministara,predsjedavajući, ili njegovzamjenik, bilo kojeg domaParlamentarne skupštine,jedna četvrtinačlanova/delegata bilo kojegdoma Parlamentarne skupštine,

ili jedna četvrtina članovabilo kojeg doma zakonodavnogorgana jednog entiteta.U okviru cjelokupnenadležnosti podržavanjaUstava BiH, Ustavni sud nijeograničen da se po vlastitojinicijativi upusti u ocjenuustavnosti svakog zakona.Međutim, u Pravilima Ustavnogsuda primijenjen je principsamoograničavanja, tako danije regulirano djelovanjeUstavnog suda po vlastitojinicijativi kod ocjeneustavnosti zakona. Drugimriječima, Ustavni sud ne možepokrenuti postupak za ocjenuustavnosti po vlastitojinicijativi, već povod zadjelovanje, odnosno za

vođenje postupka predUstavnim sudom, mora bitipokrenut od strane ovlaštenihsubjekata navedenih u članuVI/3a) Ustava BiH.

1.2.4. Apelacionajurisdikcija

Apelaciona jurisdikcijaUstavnog suda ustanovljena jeustavnom odredbom po kojojUstavni sud “ima apelacionunadležnost za pitanja izUstava koja se pojave naosnovu presude bilo kojegsuda u Bosni i Hercegovini”Ovo znači da Ustavni sud BiHpredstavlja najvišu pravnuinstancu u odnosu na sudove u

Bosni i Hercegovini, čime sepotvrđuje njegova uloga usmislu posebnoginstitucionalnog garantazaštite prava i slobodaustanovljenih Ustavom BiH.Važno je napomenuti dapostoje dva temeljna,formalna uvjeta da bi predmetpodnesen Ustavnom sudu biodopustiv – iscrpljivanjeefektivnih pravnih lijekovašto znači da osoba koja želipodnijeti apelaciju Ustavnomsudu mora prethodno iscrpitisve efektivne pravne lijekovepred redovnim sudovima i tekonda podnijeti apelacijuUstavnom sudu u roku od 60dana od dana prijemaposljednje odluke koja je

meritorno rješavala upredmetu.Pravilima Ustavnog suda BiHnavedena je ustavna odredbaoperacionalizirana tako daUstavni sud, ukoliko ustanovida je apelacija osnovana,može dvojako postupiti:Ustavni sud može djelovatikao sud pune jurisdikcije,odnosno odlučiti slučaj umeritumu, ili ukinuti presudui slučaj vratiti sudu koji jedonio tu presudu na ponovnipostupak. Sud čija je presudaukinuta, dužan je po hitnompostupku donijeti drugupresudu, pri čemu je vezanpravnim shvatanjem Ustavnogsuda o povredi prava iosnovnih sloboda podnosioca

apelacije, koja sugarantirana Ustavom Bosne iHercegovine.

1.2.5. Proslijeđivanjepitanja od drugih sudova

Član VI/3c Ustava BiH, kojim se utvrđuje jedna od nadležnosti Ustavnog suda, glasi:„Ustavni sud je nadležan upitanjima koja mu jeproslijedio bilo koji sud uBosni i Hercegovini u pogledutoga da li je zakon, o čijemvaženju njegova odluka ovisi,kompatibilan sa ovim Ustavom,sa Evropskom konvencijom oljudskim pravima i osnovnim

slobodama i njenimprotokolima, ili sa zakonimaBosne i Hercegovine; ili upogledu postojanja ilidomašaja nekog općeg pravilameđunarodnog javnog pravakoje je bitno za odlukusuda.“Navedena odredba se sastojiiz dva dijela – prvi seodnosi na klasični pojamocjene ustavnosti zakona isamo u ovoj odredbi se dajemogućnost ocjene zakonitostiod strane Ustavnog suda.Drugi dio odredbe,razmatranje Ustavnog suda neveže se za konkretnu zakonskuodredbu, odnosno zakon kaocjelinu, nego uvodinadležnost da Ustavni sud

ispita postojanje ili domašajnekog općeg pravilameđunarodnog prava koje jebitno za odluku suda, nevezujući odluku Ustavnog sudaza konkretni zakon ilipojedinu njegovu odredbu.Primjenom jezičkog tumačenja,to bi značilo da bilo kojaodredba koja je na snazi upravnom poretku Bosne iHercegovine (uključujući iustavne odredbe kao diocjeline pravnog poretka jednedržave), može biti podvrgnutprocjeni o usklađenosti satemeljnim principimameđunarodnog prava.Ustavni sud, po općempravilu, može podržati zakonrelevantan za odluku nižeg

suda ili ga proglasitinevažećim. Pomenuti niži sudje potom obavezan postupiti uskladu sa odlukom Ustavnogsuda.Na žalost, iako je svrha ovenadležnosti Ustavnog suda dakroz aktivan pristup redovnihsudova dođe dodiferencijacije nadležnostiUstavnog od redovnih sudova,te da kroz djelovanjeUstavnog suda, dođe doumanjenja broja predmeta ukojima se utvrđuje povredaprava pojedinaca koja svojeizvorište imaju uzakonodavstvu, ova nadležnostje najmanje zastupljena uradu Ustavnog suda – donesenesu tek četiri odluke Ustavnog

suda po zahtjevima redovnihsudova. Uzrok ovako malogbroja zahtjeva po ovojnadležnosti Ustavnog sudamože biti i činjenica daustavni sudovi entiteta imajusličnu nadležnost i da jeznačajno veći broj ove vrstepredmeta pred entitetskimustavnim sudovima, posebnopred Ustavnim sudom FBiH, aliti predmeti se, uglavnom,odnose na kantonalne propiseza koje Ustavni sud Bosne iHercegovine nije ni nadležan.

1.2.6. DeblokadaParlamentarne skupštine BiH

Nadležnost Ustavnog suda BiH

u slučaju “blokade” Domanaroda Parlamentarneskupštine BiH po pitanjuvitalnog interesa predstavljapo mnogo čemu atipičan vidaktiviteta ustavnosudskeinstance, jer se, praktično,na ovaj način uspostavlja“bliski kontakt” između“ustavnosudske” i“zakonodavne” vlasti.Ovdje Ustavni sud BiH rješavaspor u kojem je predloženaodluka Parlamentarneskupštine BiH, po mišljenjuvećine delegata jednog odkonstitutivnih naroda,destruktivna po vitalninacionalni interes, a pritome su u Domu narodaiscrpljena sva “parlamentarna

sredstva” za rješavanja ovogpitanja.

1.2.7. Neizvršavanje odlukaUstavnog suda Bosne i

Hercegovine

Neizvršavanje odluka Ustavnogsuda BiH sankcionirano ječlanom 239 Krivičnog zakonaBiH. Službena osoba uinstituciji BiH, entiteta iliDistrikta Brčko, koja odbijeda izvrši konačnu i izvršnuodluku Ustavnog suda BiH, ilisprečava njezino izvršenje,odnosno na neki drugi načinonemogućava njeno izvršenje,kaznit će se zatvorom od šestmjeseci do pet godina. Prema

dostupnim podacima, neštopreko 20 posto odlukaUstavnog suda BiH, u kojimaje utvrđena povreda ustavnihprava, odnosno ljudskihprava, nije izvršeno, štopredstavlja ogroman procenat.Veliki broj od ovih 20procenata se odnosi na tzv.„sistemske propuste“ vlasti ina pitanje nestalih osoba,stare devizne štednje,izmirenje dosuđene ratneštete i slično, kojipredstavljaju realno teškorješive probleme za vlastiBosne i Hercegovine, bilo dase radi o državnom, ilientitetskom nivou. U svakomslučaju, ovi problemi će unarednom periodu morati biti

riješeni na odgovarajućinačin, a neki koraci poduzetisu u pozitivnom pravcu upogledu rješavanja problemastare devizne štednje iisplate dosuđenih ratnihšteta. Ipak, činjenica dadržavno tužilaštvo nijepokretalo krivične postupkeprotiv lica odgovornih zanepoduzimanje odgovarajućihmjera, predstavlja posebanproblem koji zadire u samubit principa vladavine prava,jer ako se na odgovarajućinačin ne sankcioniraneprovođenje odluke Ustavnogsuda BiH, onda se upotpunosti narušava autoritette institucije i njen položaju pravnom sistemu Bosne i

Hercegovine.

1.2.8. Rad Ustavnog sudaBosne i Hercegovine u 2008.

godiniObzirom na činjenicu da seizvještaj o radu Ustavnogsuda BiH usvaja najčešće ujanuaru ili martu narednegodine, na osnovu pokazateljaiz prethodnih godina pokazatće se koje su tendencije upogledu povećanja priliva iefikasnosti u rješavanjupredmeta.

UPOREDNI POKAZATELJ BROJAPRIMLJENIH I RIJEŠENIH

PREDMETA ZA PERIOD 2003. –

2007. GODINE

Godina

Primljenipredmeti

Procenat

povećanjabrojapredmeta uodnosu naprethodnugodinu

Ukupno riješeno predmeta bez obzira na godinu prijema

Procenat riješenih predmeta

2003 832 182 % 339 41%

2004 1169 41 % 1255 107 %

2005 2703 131 % 1717 64 %

2006 3458 29 % 2365 61 %

2007 3666 6 % 2051 55 %

Ono što se odmah uočavaukoliko se pogleda ova tabelajesu dva uporedna procesa –povećanje priliva novihpredmeta i stagnacija u brojuriješenih predmeta na osnovučega se može izvući zaključakda raste povjerenje građana uUstavni sud BiH, kaoposljednje utočište zatraženje pravde, ali i onemogućnosti Ustavnog sudaBiH da pravovremeno odgovorina povećane zahtjeve građana.Nemogućnost da pravovremenoodgovori na zahtjeve građana,svakako je objektivneprirode, jer način

odlučivanja na Ustavnom suduBiH ne dopušta neko posebnoubrzanje postupka – opredmetima iz okviraapstraktne nadležnosti[10]odlučuje isključivo sud uplenarnom sazivu, dokpredmete iz apelacionenadležnosti može rješavati ivijeće od pet sudija, ali isud u plenarnom sazivu.Drugim riječima, ustavnaodredba člana VI/2a, kojautvrđuje da većina od ukupnogbroja sudija (devet),predstavlja kvorum zaodlučivanje, „vezao“ je rukeUstavnom sudu BiH da možeformirati veći broj vijećakoja bi mogla odlučivati opredmetima iz apelacione

nadležnosti kojipredstavljaju oko 99 postosvih predmeta koji stignu naUstavni sud BiH.

2.2.9. Prednosti i prepreke –Ustavni sud Bosne i

Hercegovine

2.2.9.1. Način odlučivanja. –Najveći problem ufunkcioniranju Ustavnog sudajeste povećani prilivpredmeta koji se iz godine ugodinu sve više uvećava, pričemu kapacitet Ustavnog sudada „apsorbuje“ taj povećanipriliv, ostaje isti. Zbogtoga, Ustavni sud treba hitnoreformirati. Potrebno je

promijeniti broj sudija sadevet na najmanje 13 ili 15članova. Razlog za ovakvoradikalno povećanje brojasudija leži isključivo upotrebi efikasnijeg radaUstavnog suda.Rješenja iz Aneksa 4,konkretno iz člana VI kojiregulira rad i nadležnostiUstavnog suda, pored toga, supredvidjela nedjelotvoransistem odlučivanja tako štoje utvrđeno da kvorum činipolovina članova ukupnogbroja sudija što znači dasvaku odluku, pa i odlukekojima se odbacuje apelacija,ili zahtjev, mora donijetinajmanje pet sudija. Kada setome doda i tumačenje samog

Ustavnog suda da topodrazumijeva da svaka odlukamora biti donesena sanajmanje pet glasova za iliprotiv predloženog rješenja,onda se dobija jedna dostanedjelotvorna institucija štose pokazuje i u brojuneriješenih predmeta tokom2008. godine (oko 5000neriješenih predmeta). Topraktično znači da, premasadašnjim rješenjima, Ustavnisud odluke može donositiisključivo na plenarnojsjednici ili na sjednicivijeća od najmanje pet sudijai da ne postoji mogućnostformiranja drugih vijeća,npr. Vijeća od troje sudijakoji bi mogli rješavati

predmete iz apelacionenadležnosti. Do sada jeUstavni sud BiH uspijevao da,i sa postojećim sistemomodlučivanja, efikasno rješavaveliki priliv predmeta i toprvenstveno zahvaljujućiizuzetno dobro organizovanomi vrlo profesionalnomSekretarijatu Ustavnog suda.Međutim, povećanim prilivompredmeta usljed jačanjapovjerenja građana u njegovrad i obaveze da prijeeventualnog obraćanjaEvropskom sudu za ljudskaprava građani moraju iscrpitii postupak pred Ustavnimsudom, rad Ustavnog suda jedošao do tačke kada problemnije u broju izvršilaca u

Sekretarijatu, nego brojsudija i njihova mogućnost dasavladaju ogroman prilivpredmeta na kvalitetan način(u posljednjih nekolikogodina Ustavni sud BiH riješioko 2300 predmeta godišnje, apriliv je negdje oko 3800predmeta godišnje). Zbog togaje neophodno da se Ustavnomsudu omogući povećavanjebroja sudija na 13 ili 15kako bi mogao fomirati vijećaod po troje sudija koji birješavali predmete izapelacione nadležnosti kojičine oko 99 posto ukupnogbroja predmeta. Na taj načinbi sudije bile podjednakoopterećene, a glavni teret bibio na mogućnostima

Sekretarijata da povećanjembroja izvršilaca poveća iproduktivnost Ustavnog suda,pri čemu ne bi bile potrebnepromjene Ustava BiH, većisključivo akata kojireguliraju organizacijuSekretarijata Ustavnog sudaBiH.Pri razmatranju ovih problemaUstavni sud uvijek mora imatiu vidu jedan od temeljnihzahtjeva – da odgovorizahtjevu efikasnog postupkapred Ustavnim sudom što bi zaposljedicu imalo izbjegavanjeutvrđivanja odgovornosti zakršenje prava na suđenje urazumnom roku od straneEvropskog suda za ljudskaprava, a što može

predstavljati znatne izdatkeza državu. Konačno, i samkvalitet odluka Ustavnog sudabi sasvim sigurno dostigaojoš veći nivo.Imenovanje sudija Ustavnogsuda BiH treba vršitiParlamentarna skupština BiH(dosadašnje rješenje je dačetiri člana bira ParlamentFederacije BiH, dva članaNarodna skupština RepublikeSrpske i tri strana članapredsjednik Evropskog suda zaljudska prava uz konsultacijesa članovima PredsjedništvaBiH). Ovo je vrlo bitno radipoštivanja principanezavisnosti inepristrasnosti sudijaUstavnog suda, što se

direktno iskazuje kroz načinnjihovog izbora. Za razlikuod dosadašnjeg načina izborasudija Ustavnog suda BiH kojebiraju entitetski parlamentibez ikakve prethodne stručneprovjere kandidata, što kaoposljedicu ima političkiprepoznatljive kadrove kaosudije Ustavnog suda BiH,buduća rješenja trebajupomiriti potrebu da kandidatimoraju proći prethodnustručnu profesionalnuprovjeru i tzv. sistemnegativne selekcije krozdjelovanje, npr., Visokogsudskog i tužilačkog vijećaBosne i Hercegovine (VSTVBiH) i tek onda, eventualno,pružiti priliku donosiocima

odluka u sferi politike daizaberu od tako filtriranihkandidata političkinajprihvatljivijeg (sličnokao kod entitetskih ustavnihsudova). Na ovaj načinpomirili bi se i oni kojizagovaraju imenovanje koje bibilo u direktnoj zavisnostiod struktura vlasti izagovornici potrebe da seočuva profesionalna strukturasudija Ustavnog suda BiH ineophodan kvalitet u odlukamakoje bi bile lišenenepotrebnog političkoguticaja. Kao preduvjet i kaogarant potpuneprofesionalnosti u radu iodabiru kandidata od straneVSTV BiH neophodno je

promijeniti sastav VSTV BiHtako što bi u njemuravnopravno participiralesudije ustavnih sudovaentiteta i Ustavnog suda BiH.Samo na taj način bi seobezbijedila stručna procjenaprijavljenih kandidata.

2.3. Uredi Ombudsmana u Bosnii Hercegovini

Od 3. januara 2001. godineZakon o ombudsmanu za ljudskaprava Bosne i Hercegovine(Službeni glasnik BiH, br.32/00) zamijenio je Aneks 6Dejtonskog mirovnog sporazumai postao pravna osnova za radove institucije. Međutim,

suština navedenog Zakonanalazi se u odredbama Aneksa6 Općeg okvirnog sporazuma zamir u Bosni i Hercegovini, paje stoga nepohodno spomenutida je on predvidio, u članu 2drugog poglavlja, osnivanjeKomisije za ljudska prava.

2.3.1. Pregled

Institucije ombudsmana kojetrenutno funkcioniraju uBosni i Hercegovini, odnosnoOmbudsman za ljudska pravaBosne i Hercegovine,ombudsmani Federacije BiH iRepublike Srpske, osnovane suna osnovu mirovnog sporazuma(izuzev Ombudsmana Republike

Srpske). Dejtonski sporazum,koji je stupio na snagu 14.decembra 1995. godine,uspostavio je Bosnu iHercegovinu kao nastavakRepublike Bosne iHercegovine, koja se sastojiod dva entiteta, FederacijeBiH i Republike Srpske.Pred dugo očekivanoujedinjenje ureda ombudsmanaBiH i entitetskih uredaombudsmana u jedinstvenuinstituciju Ombudsmana zaljudska prava BiH, koja jetrebalo da počne s radom 1.januara 2007. godine, nužnoje tematizirati neka odznačajnih strukturalnihpitanja, kao što su njensastav, izbor i procedure

rada. Osnovni utisak koji sestiče sagledavanjem te nove,reformirane strukture usvjetlu međunarodnihstandarda i komparativnihiskustava jeste da je u Bosnii Hercegovini riječ samo oformalnom, administrativnomujedinjenju, a da se,zapravo, potvrđuje dominacijaetničkog pristupa zaštitiljudskih prava, te zadržavaprimjena principa pariteta,konsenzusa i internogbalansiranja odluka izmeđutri predstavnikakonstitutivnih naroda u tojinstituciji. Na taj način,umjesto da služi kao korektivkonsocijaciji, koja je višenego problematična s aspekta

ljudskih prava, te dainherentnim fokusom na pravapojedinaca ponudi protutežudominantnoj etničkojparadigmi u BiH, reformiraniombudsman samo preslikavasuštinske elementekonsocijacije, čineći na tajnačin sistem ljudskih prava uBiH još ranjivijim.Imajući u vidu da je riječ ostrukturnim problemima, svisu izgledi da će se ovinedostaci ispoljiti i unovoj, ujedinjenojinstituciji ombudsmana BiH.Jedinu istinsku promjenu inadu u uspijeh oveinstitucije u izmjenirazumijevanja i kontekstaimplementacije ljudskih prava

može donijeti izbor osoba odautoriteta i ugleda koji će unarednom periodu vršiti ovuvažnu funkciju. Samoombudsmani, koji će dosljednoinsistirati na jeziku pravanasuprot etnicizaciji ipolitizaciji implementacijeljudskih prava u našojzemlji, mogu usvojiti takveinterne procedure koje će ovuinstituciju učiniti snažnim iefikasnim zaštitnikomgrađana.Kao potvrda da taj procesneće ići u potrebnom pravcu,dokazuje procedura izboranova tri ombudsmana BiH, kojaje otpočela pretprošlegodine. Objavljeni konkurs jeponišten od strane

Predstavničkog domaParlamentarne skupštine Bosnei Hercegovine zbognemogućnosti dobijanjadovoljnog broja glasovazastupnika za predloženekandidate, iako su predloženikandidati bili političkiprepoznatljivi, ali i podjeleu okviru većinske koalicije uParlamentarnoj skupštini BiHi u tom slučaju su sepokazale kao nepremostivaprepreka. Iako ne izgleda kaopolitičko pitanje, ovaj izborje bio opterećen upravoslabim funkcioniranjemvladajuće koalicije koja nijemogla da se složi okozajedničke liste kandidata zaove tri pozicije, s obzirom

da je jedan od tri ombudsmanaBošnjak, drugi Srbin, a trećiHrvat. Ko god da bude izabranza ombudsmane na nivou Bosnei Hercegovine, njihov rad je,zbog ovakvog razvoja stvari,osuđen na neuspijeh, jer jepostalo više nego očito (abilo je i do sada saprethodnim imenovanjem kojeje, također, praćeno dubokominvolviranošću politike) dapolitika želi podobneombudsmane koji neće bitinezavisni i nepristrasni.Ovim vlast želi da izbjegnemoguće kritike na svoj rad.To je u prošlosti i uspjela,jer je i postojeća triombudsmana imenovaloPredsjedništvo Bosne i

Hercegovine nanetransparentan način sadirektnim involviranjempolitike u ovaj proces. Sdruge strane, zakonska jeobaveza da se objedine triinstitucije ombudsmana,međutim i ovaj proces jezaustavljen do izbora novihbosanskohercegovačkihombudsmana gotovo dvijegodine.Početkom decembra 2008.godine izabrani su noviombudsmani BiH. Time jeokončan proces izbora novihombudsmana, ali ne iispunjena zakonska obavezastvaranja jedinstveneinstitucije na nivou države.Iako su novoizabrani državni

ombudsmani službeno preuzelifunkciju 14. decembra 2008.godine, naišli su na određeneprepreke u ispunjavanjuzakonske obavezeobjedinjavanja institucijaombudsmana.Narodna skupština RepublikeSrpske još uvijek nijeusvojila prijedlog zakona oukidanju institucijeentitetskog ombudsmana. Sdruge strane, FBiH je Zakon onačinu prestankafunkcioniranja Institucijeombudsmana Federacije BiH uprelaznom periodu i prenosunjenih nadležnosti naInstituciju ombudsmena zaljudska prava BiH[12]donijela još 2007. godine, no

federalna institucijaombudsmana i dalje nastavljasa svojim radom pozivajući sena član 3 pomenutog zakona ukojem je propisana obaveza“konačnog istovremenogobjedinjavanja institucijaombudsmana”. Do zaključenjaovog izvještaja, u Bosni iHercegovini i dalje postoje idjeluju tri institucijeombudsmana: ombudsmanFederacije BiH, ombudsmanRepublike Srpske, teombudsman BiH.

2.3.2. Jedinstvena struktura:konsolidacija ili redukcija Dejtonskim sporazumom u našojzemlji su uspostavljeni

kompleksni ustavno-političkiaranžmani, kao i kompleksansistem zaštite ljudskihprava, od kojeg se očekivaloda odgovori na izazovepostkonfliktne tranzicije,ali i da bude svojevrsnikorektiv takvoj strukturidržave. Namjena tog sistemajeste zaštita pojedinca odpovreda njegovih prava uzamršenim labirintimamnogostrukih nivoa vlasti uBiH.Ustavom Bosne i Hercegovine,te Aneksom VI Dejtonskogmirovnog sporazumauspostavljena je dostaneobična državna institucijaza zaštitu ljudskih prava –Komisija za ljudska prava,

sastavljena od Ombudsmana zaljudska prava i Doma zaljudska prava. Osnovnarazlika između ove dvijeinstitucije je u sljedećem:dok je Dom formiran kaosudsko tijelo koje donosikonačne i obavezujuće odlukeu slučajevima kršenjaljudskih prava građana BiH,Ombudsman je institucija čijeodluke imaju karakterautoritativnih, ali pravnoneobavezujućih preporuka zatijela vlasti na nivou BiH.Pored Ombudsmana za ljudskaprava BiH, od 1995. godine,odnosno 2000. godine, takvainstitucija postoji i nanivou Federacije BiH, odnosnoRepublike Srpske. Prestankom

mandata Doma za ljudska prava31. decembra 2003. godine,Ombudsman BiH je ostao jedinadržavna institucija zazaštitu ljudskih prava nanivou BiH, dok su OmbudsmanFBiH i Ombudsman RepublikeSrpske nastavili da djelujuna rješavanju slučajevaneodgovarajućeg rada javneuprave i kršenja ljudskihprava građana na nivouentiteta.Ombudsman za ljudska pravaBosne i Hercegovine počeo jesa radom 1996. godine, kadaje tu funkciju vršila jednaosoba, strani državljanin.Početkom 2004. godine,instituciju preuzimajudržavljani BiH, ali se, kako

je to već uobičajeno u našojzemlji, broj ombudsmanapovećava na tri. U aprilu2006. godine usvojene suizmjene i dopune Zakona oOmbudsmanu za ljudska pravaBiH, na osnovu kojih seuspostavlja jedinstvenastruktura ombudsmana u našojzemlji, koja podrazumijeva iprestanak s radom takvihinstitucija na nivouentiteta.Brojni su razlozi zaujedinjenje institucijeombudsmana u BiH i ukidanjenjenih ekvivalenata na nivouentiteta. Ti su argumentimožda ponajbolje sumirani uGodišnjem izvještajuOmbudsmana za ljudska prava

BiH iz 2003. godine, u kojemse navodi da će ujedinjenjeinstitucije i smanjenje brojaombudsmana sa devet na tridonijeti „bolju uslugu uzmanje troška“, te eliminirati„zbunjenost javnosti,kontradikcije, dupliranje,probleme koordinacije idvostruke administracije“.Ujedinjenje ovih institucijaje i jedna od postprijemnihobaveza Bosne i Hercegovineprema Vijeću Evrope. Poredtoga, i tijela Ujedinjenihnacija, zadužena zaimplementaciju konvencija oljudskim pravima, u svojim sudokumentima posvećenim BiH,gotovo neizostavno navodiliproblematičnu troetničku

strukturu ombudsmana kaojedno od značajnih područjazabrinutosti. Tako iZaključne napomene Komitetaza eliminaciju rasnediskriminacije Ujedinjenihnacija iz aprila 2006.godine, navode da tripartitnastruktura ove institucijeugrožava njenu efikasnost, pabi predstojeće ujedinjenjeombudsmana u BiH trebalopoduzeti s ciljem„osiguravanja jedinstvenog, ane etnički podijeljenogpristupa zaštiti ljudskihprava“.Treba, međutim, naglasiti ida rezerve koje su na krajusvojih mandata izrazili iombudsmani Federacije BiH i

Republike Srpske, a koje sesvode na bojazan da ćereformirana, jedinstvenainstitucija voditireduciranju ukupne strukturezaštite ljudskih prava unašoj zemlji, nikako nisu bezosnova. O tome govori ičinjenica da je većnajavljeno značajno smanjenjegodišnjeg budžeta oveinstitucije, te ukidanjepojedinih regionalnih ureda,što otežava realizaciju veomabitnog principa dostupnostiureda ombudsmana građanima.Takve najave izazivajuopravdanu zabrinutost,naročito imajući u viduraspoložive statističkepodatke o porastu broja

prijava kršenja ljudskihprava građana posljednjihgodina. Kao ilustracija možese navesti podatak da je doavgusta 2003. godineOmbudsman Federacije BiHzabilježio oko 570.000kontakata sa građanima dokje, prema informacijama izove institucije, u periodu od2003. do 2006. godinezabilježeno gotovo 700.000dodatnih žalbi. Takav porastprijava se dijelom možeobjasniti i povećanomsviješću građana o radu ikapacitetima ove institucije,ali svakako ukazuje nakontinuirani problem kršenjaljudskih prava građana uposlijeratnom periodu. I

statistika OmbudsmanaRepublike Srpske, prema kojojje tokom 2006. godinezabilježeno 40 procenata višežalbi građana u odnosu naprethodnu godinu, svakakopotvrđuje da će se ujedinjenainstitucija Ombudsmana zaljudska prava BiH suočiti sabrojnim izazovima urealizaciji aktivnosti izsvoje nadležnosti.Prema tome, može se reći daopisana erozija institucijaza zaštitu ljudskih prava uBiH nije praćenaodgovarajućim smanjenjemaktualnosti razloga koji sudoveli do inicijalnoguspostavljanja te složenestrukture. Međutim, teško je

u ovoj fazi, u kojojujedinjeni Ombudsman zaljudska prava BiH još nije nipočeo sa radom, objektivnoprocjenjivati potencijalinstitucije i njenuefikasnost, ali dva elementačine fokus zabrinutosti (kaoi kod Ustavnog suda BiH) –sastav institucije i načinizbora ombudsmana,konceptualne su, a neempirijske naravi, pa se većsada mogu analizirati uskladu sa međunarodnimstandardima i iskustvimadrugih zemalja u ovojoblasti.

2.3.3. Reprezentativnost i

sastav Ombudsmana za ljudskaprava BiH

Budući da je donesen nakonvišedecenijskog razvojarelevantnih međunarodnihstandarda, te nakon jednakodugog perioda djelovanja oveinstitucije u mnogim državamasvijeta, najveći dio Zakona oOmbudsmanu za ljudska pravaBiH iz 2001. godinepredstavlja najviši izrazdostignuća i standardavezanih za rad oveinstitucije. Zamijenivširelevantne odredbe Aneksa VIDejtonskog sporazuma, Zakonje ovoj instituciji dao veomaširoke nadležnosti, koje

uključuju nadzor rada svihtijela državne vlasti,uključujući i sudstvo. To je,svakako, u skladu sa najvišimzahtjevima izraženim uPariškim principimaUjedinjenih nacija iz 1993.godine, koji predstavljajuprimarni izvor međunarodnihstandarda za uspostavljanje idjelovanje državnihinstitucija za zaštituljudskih prava. Pored tipičnenadležnosti vezane za prijemindividualnih žalbi građana uslučajevima nezakonitog ili,šire posmatrano,neodgovarajućeg rada javneuprave, Ombudsman za ljudskaprava BiH može i samostalnopoduzimati opće istrage o

kršenjima ljudskih prava, tepreporučivati opće ipojedinačne mjere.Također, treba naglasiti i daje sama činjenica da jepozicija ove institucijeutvrđena Ustavom BiH iZakonom veoma značajna jer,kako se to veoma čestoističe, što je veća pravnasnaga akta koji reguliradjelovanje državneinstitucije za zaštituljudskih prava, to su većegarancije njene nezavisnosti.Međutim, pored odgovarajućegpravnog statusa inadležnosti, sastavinstitucije za zaštituljudskih prava i procedura

izbora kandidata za najvišefunkcije u tom tijelu,svakako, su bitan elementnjenog ukupnog uspjeha. Odautoriteta i ugleda članovaove institucije zavisi mnogotoga, od zadržavanja pozicijesuštinske nezavisnosti, kakood struktura vlasti tako i odneprincipijelnog uticajaorganizacija civilnogdruštva, preko upošljavanja izadržavanja kvalitetnihkadrova koji svoju karijeruvide u okviru takveinstitucije, pa do njeneefikasnosti i legitimiteta,naročito u dubokopodijeljenom društvu kakvo jebosanskohercegovačko.Pariški principi utvrđuju,

inter alia, da je jedan odbitnih elemenata nezavisnostiove institucije i njenpluralizam. Kako se to ističeu brojnim analizama (vidjeti,na primjer, Assessing theEffectiveness of NationalHuman Rights Institutions,str. 8), reprezentativnostinstitucije za zaštituljudskih prava i njen sastavkoji prati socijalnu,etničku, jezičku, ali ispolnu strukturu konkretnedruštvene zajednice, značajnodoprinose njenoj efikasnosti.Prema Zakonu o Ombudsmanu zaljudska prava BiH, funkciju„zaštitnika ljudskih prava“vrše tri ombudsmana. Premdase ova institucija u principu

veže za jednu osobu, štoonemogućava ispunjavanjenavedenog zahtjevareprezentativnosti, BiH nijejedini izuzetak od ovogpravila. Tako, na primjer, uŠvedskoj djeluju četiriparlamentarna ombudsmana, uAustriji je riječ okolektivnom organu kojeg činetri ombudsmana, dok u Belgijifunkciju Federalnogombudsmana vrše dvije osobe,od kojih jedna pripadafrancuskoj, a drugaholandskoj jezičkojzajednici.Iako prvobitna verzija zakonaiz 2001. godine ne sadržiodredbu o etničkojpripadnosti ombudsmana,

navodeći da pravokandidiranja na ovu funkcijuima svaki punoljetni građaninBiH, njihov broj ukazuje nato da je implicitna namjerazakonodavca, prije svega,bila postizanje balansapredstavnika konstitutivnihnaroda. Veoma dobro rješenjeponudio je inicijalniprijedlog zakona ojedinstvenoj strukturi oveinstitucije kojeg su sačinilipredstavnici ombudsmana BiHtokom 2003. godine[14].Prijedlog je predviđao dainstituciju čine jedanombudsman i tri zamjenika, atakvo zakonsko rješenje biloje vođeno i principom da nijepotrebno navoditi odredbu o

etničkoj pripadnosti osobakoje će vršiti te funkcije,niti o njihovoj eventualnojrotaciji na pozicijiombudsmana, jer će seodgovarajuća zastupljenostkonstitutivnih naroda iostalih u tom tijeluosigurati kroz praksuPredsjedništva iParlamentarne Skupštine BiH,koji su, prema tomprijedlogu, trebali da vršeimenovanje. Aktuelni zakon,međutim, u skladu sausvojenim izmjenama idopunama iz 2006. godine, nagotovo karikaturalan načinutvrđuje da se ombudsmani„imenuju iz tri konstitutivnanaroda … što ne isključuje

mogućnost imenovanja i izreda ostalih.“ Ovakvaformulacija je uistinuapsurdna, budući da se dvaelementa ove odredbemeđusobno isključuju: ako seombudsmani uistinu imenuju izreda konstitutivnih naroda,na koji način će tročlanastruktura omogućiti iprisustvo četvrtog,kompozitnog etnokulturnogentiteta u BiH – „Ostalih“? Sdruge strane, ukolikopripadnici „Ostalih“ zaistaimaju pravo da budu imenovanina ovu funkciju, prvi dioodredbe, koji uređujezastupljenost konstitutivnihnaroda, postaje sasvimsuvišan.

Na ovaj način, prethodnisaziv Parlamentarne skupštineBiH, koji je donio Zakon oizmjenama i dopunama Zakona oOmbudsmanu za ljudska prava,potpuno je ignorirao imišljenje Venecijanskekomisije o nacrtu tog pravnogakta iz 2004. godine, u kojemje naglašeno i to da je, iakoće tri ombudsmananajvjerovatnije zaista bitipredstavnici trikonstitutivna naroda, u samomZakonu potrebno u potpunostinapustiti etničke kriterijeza izbor na tu funkciju iusvojiti formulaciju premakojoj će ombudsmani bitigrađani BiH.Takav pristup zaštiti

ljudskih prava i rezerviranječak i institucije ombudsmanaza pripadnike trikonstitutivna naroda – na štosu nas, čini se, već navikliPredsjedništvo BiH i Domnaroda Parlamentarneskupštine BiH – apsolutno jeneprihvatljivo. Umjesto daposluži kao dobra prilika dadržava pokaže spremnost da sepoboljša pozicija „ostalih“ upolitičkom i javnom životuBiH, izmijenjeni Zakon oOmbudsmanu za ljudska pravaBiH predstavlja sasvimnepotrebnu i neprimjerenupotvrdu dominantne etničkematrice.Prema tome, stiče se dojam daje svrha postojanja tri

ombudsmana na čeluinstitucije samo u tome da seomogući puko prisustvoisključivo predstavnikakonstitutivnih naroda, čimese konsocijacija i podjelavlasti između etničkih grupau BiH preslikala i na oblastinstitucionalne zaštiteljudskih prava, u kojoj jenikako ne bi smjelo biti. Akobismo i pokušali opravdatitakav pristup upotrebomprincipa predstavljanjapotencijalnih žrtava kršenjaljudskih prava u ovojinstituciji u koristkonstitutivnih narodatvrdnjom da će, imajući uvidu dubinu etničkih podjelau BiH, upravo pripadnici tih

etničkih grupa biti inajvjerovatnije žrtve kršenjaljudskih prava, čini se da nitakva postavka nema ozbiljnuosnovu. Kao ilustracijasvakako može poslužitistatistika Ombudsmana FBiH izavgusta 2003. godine, premakojoj su u etničkoj strukturipodnosilaca žalbi, zapravo,dominirali pripadnici„ostalih“ (Christopoulos iHormovitis, 2003: 32).Konačno, za uspješan rad oveinstitucije veoma je važno dase ne ponovi iskustvo iz2003. godine, kada je, premaizvještaju Helsinškogkomiteta BiH, PredsjedništvoBiH, koje je prema ranijemzakonskom rješenju utvrđivalo

kandidate za funkcijuOmbudsmana BiH, za tupoziciju predložilo „ljud[e]blisk[e] nacionalističkimpolitičkim strankama i bezikakvih referenci u domenuljudskih prava“. Zbog togavrijedi podsjetiti nazakonsku odredbu kojautvrđuje da „[z]a ombudsmanamogu biti imenovanidržavljani Bosne iHercegovine… koji imajudokazano iskustvo u područjuzaštite ljudskih prava igrađanskih sloboda, te visokmoralni ugled.“ Međutim,nedavna iskustva u (jošuvijek neokončanom) procesuimenovanja tri Ombudsmana odstrane Parlamentarne

skupštine BiH, ukazuju danikakav progres neće bitinapravljen već upravosuprotno – da će se u (sadaveć) transparentnomprocesu[15] odabira kandidataizabrati oni sa sredine ilidna ljestvice stručnosti, ane kandidati koji su najboljeocijenjeni od strane nadležnekomisije. Uostalom, to jescenarij koji je gotovo ucijelosti viđen prilikomposljednja tri imenovanjasudija na Ustavnom suduBiH[16] s tim da taj procesčak nije ni transparentan umjeri u kojoj je procesimenovanja ombudsmana.U tranzicijskom kontekstuBiH, institucija Ombudsmana

ima specifičnu ulogu. Zarazliku od razvijenihdemokratija, u kojima ovainstitucija predstavlja važanfaktor u očuvanju iosiguravanju poštivanjaprincipa i procedurademokratske vlasti, u našojzemlji se očekuje i značajnauloga ovog tijela u izgradnjii konsolidaciji tih principa.Također, ne treba zanemaritini činjenicu da su ovlaštenjaove institucije neobičnoširoka, čak i u komparativnojperspektivi, pa je njenpotencijal da pozitivno utičena procese konsolidacijedemokratskih institucija iizgradnje standarda dobreuprave u BiH veoma visok.

Stoga je od suštinske važnosti osigurati da ovu važnu funkciju vrše osobe koje će usvojiti takve interne procedure koje će im konačno omogućiti da djeluju barem kao jedan ombudsman, ako je već, zbog specifičnosti problema s kojima će se suočavati, ali ikonteksta u kojem će djelovati, nerealno očekivatida budu tri puta efikasniji.

2.4. Entitetski ustavnisudovi

S obzirom da je Bosna iHercegovina podijeljena nadva entiteta, u svakom od

entiteta egzistiraju ustavnisudovi koji imaju klasičnunadležnost, kao i većinaevropskih ustavnih sudova, ato je ocjena ustavnostizakona, odnosno njihovausklađenost sa ustavimaentiteta. Uspostavljanje tzv.regionalnih ustavnih sudova inije neobično rješenje, sobzirom da u nekim zemljama„zapadne demokratije“ (npr. uNjemačkoj) postoje ustavnisudovi na regionalnom nivou,odnosno na nivouteritorijalne organizacijedržave i pored činjenicepostojanja državnog ilisaveznog Ustavnog suda. Onošto ih unekoliko razlikuje oddrugih ustavnih sudova jeste

nepostojanje mogućnostiocjene zakonitosti i njihovaosnovna uloga – deblokiranjerada entitetskih zakonodavnihtijela kada se pojavi pitanjekoje se, prema mišljenjuposlanika u Domu narodaFederalnog parlamenta,odnosno u Vijeću narodaNarodne skupštine RepublikeSrpske, smatra pitanjem odvitalnog nacionalnog interesaza neki od konstitutivnihnaroda. Osim ovoga, nitijedan entitetski ustavni sudnema apelacionu nadležnost,odnosno ustavni tekst nepruža mogućnost da sepojedinac može obratiti bilokojem od ovih sudova sazahtjevom za zaštitu ljudskih

prava na presudu redovnihsudova, kao što je to slučajsa Ustavnim sudom BiH. Takvaustavna rješenja, iako nisuneuobičajena za ustavnesudove, ove sudove ne čineefektivnim zaštitnicimaljudskih prava u punom smislute riječi, ukoliko se izuzmenjihova uloga u zaštitiljudskih prava kroz vršenjeapstraktne nadležnosti,odnosno ocjene ustavnosti ilizaštite kolektivnih prava.Međutim, ukoliko se uporedepodaci o broju predmeta izapelacione nadležnostiUstavnog suda BiH sarelativno malim brojempredmeta koji se vode predentitetskim ustavnim

sudovima, dolazi se dozaključka da utvrđenenadležnosti dva entitetska ijednog državnog ustavnog sudanisu podijeljene naodgovarajući način i da bi ubudućnosti trebalo doći doredistribucije nadležnostiustavnih sudova kako bi svakiispunjavao svoju uloguzaštitnika ljudskih iustavnih prava građana.

[1] Bosnia and Herzegovina, Essential texts (2nd revised and updated edition), OHR.[2] Član VI/3.a, Ustava BiH[3] Član VI/3.a, Ustava BiH[4] Član VI/3.b, Ustava BiH

[5] Primjena apelacionenadležnosti Ustavnog suda BiHu praksi je sadržajno vrloslična odlukama Evropskogsuda za ljudska prava uStrazburu, obzirom da Ustavnisud BiH direktno primjenjujeEvropsku konvenciju. Iorganizacijski, Ustavni sudBiH je „kopirao“ rješenjaEvropskog suda za ljudskaprava i uveo funkcijuregistrara i dodatno ojačaofunkcije savjetnika uSekretarijatu, odnosno uUredu registrara, vrlo sličnonačinu na koji taj sistemfunkcionira u Evropskom suduza ljudska prava.[6] Član VI/3.c, Ustava BiH

[7] Bosnia and Herzegovina, Essential texts (2nd revised and updated edition), OHR.[8] Član IV/3f, Ustava BiH[9] Službeni glasnik BiH, broj 3/03[10] Ocjene ustavnosti,proslijeđena pitanja,rješavanje sporova, deblokadaparlamentarne procedure i sl.[11] U toku 2004. godineUstavni sud je primio 1169predmeta; 2005. godine – 2075predmeta, 2006. godine – 3480predmeta; 2007. godine – 3666predmeta.[12] Službene novine Federacije BiH, br. 53/07[13] Edin Hodžić: „Zaštitnik građana i talac konsocijacije

– Ombudsman za ljudska prava BiH“, članak objavljen 26. februara 2007. i dostupan na:http://www.pulsdemokratije.net/index.php?a=detail&l=bs&id=199.[14] Izvještaj Ombudsmana za ljudska prava BiH za 2003. godinu[15] Proces obavljanja razgovora i bodovanja jeste javan uz prisustvo predstavnika nevladinih organizacija i OHR-a.[16] Posljednja triimenovanja sudija u Ustavnisud BiH su okončana tako dasu tri člana Predsjedništvavladajućih stranaka postalisudije Ustavnog suda BiH, što

dovodi do ozbiljnih sumnji u„nepristrasnost“ Ustavnogsuda BiH kao garantapoštivanja Ustava BiH itemeljnih principademokratije i vladavine pravakao osnove za razmatranjepredmeta koji se tičuljudskih prava.