pravni vjesnik 1-2-2006 - pravos.unios.hr · je problem u tome sklopu višestrukost (pluralitet)...

UDK-34 ISSN 0352-5317PRAVNI VJESNIK GOD. 22 BR. 1 - 2, 2006. Osijek, siječanj - lipanj 2006.

SADRŽAJ

Prof. dr. sc. Duško Vrban HIJERARHIJA IZVORA I SISTEMATIČNOST POST-MODERNOG PRAVA: Pogled na održivost Kelsenove koncepcije prava kao samodovoljnog normativnog dinamičkog sustava ..............9

Prof. dr. Ivan Mecanović, professor emeritusSUSTAVI U JAVNOM SEKTORU I EKONOMIKA JAVNOG SEKTORA ........................................21

Mr. sc. Sanja ZagrajskiFINANCIJSKI UČINCI NAPLAĆENIH NOVČANIH KAZNI NA DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE I PRORAČUNE JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE ....................................................................................................................................71

Dr. sc. Miljenko BrekaloO STRUKTURI I OSTALIM ZNAČAJKAMA JAVNIH PRIHODA UBIRANIH NA NEKADA ZAVOJEVANIM PODRUČJIMA REPUBLIKE HRVATSKE, S OSVRTOM NA USTROJ ZAVOJEVAČKIH VLASTI.............................................................................................89

Dr. sc. Ante Perkušić, Blanka Ivančić - Kačer(NE)DOPUŠTENI NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI ILI UGOVORI NASLJEDNOG PRAVA ILI PARANASLJEDNI UGOVORI U HRVATSKOM POZITIVNOM PRAVU ..................103

Željko Rišner, prof. O JEZICIMA I KOMUNIKACIJI U EUROPSKOJ UNIJI .................................................................167

Dubravka Klasiček, dipl. iur.ZLOUPORABA PRAVA U GRAĐANSKOM PRAVU ......................................................................173

Dr. sc. Justyna Maliszewska - NienartowiczDEMOKRATSKI LEGITIMITET I TRANSPARENTNOST EUROPSKE UNIJE U SVJETLU EUROPSKOGA USTAVA .................................................................................................189

Doc. dr. sc. Renata Perić i dipl. oec. Dejan Berger,FINANCIJSKI INŽINJERING ............................................................................................................203

Dr. sc. Miljenko Brekalo O NEPROPITLJIVOSTI MONETARNOGA SUVERENITETA REPUBLIKE HRVATSKE NAD NEKADA ZAVOJEVANIM PODRUČJIMA (1991. – 1997.) ...................................................215

Dr. sc. Boris Ljubanović i Marijeta VitezOVLAŠTENICI NAKNADE U POSTUPKU DENACIONALIZACIJE ...........................................241

Prikazi

Mario VinkovićANTON RAVNIĆ, OSNOVE RADNOG PRAVA – DOMAĆEG, USPOREDNOG I MEĐUNARODNOG .............................................................................................253

Dr. sc. Mira Lulić i Nives MazurPRIKAZ MEĐUNARODNE KONFERENCIJE “SIGURNOST, DEMOKRACIJA I LJUDSKA PRAVA” (AMMAN, JORDAN, 2006.) ...............................................................................................257


INHALT

Prof. Dr. Duško VrbanHIERARCHIE DER QUELLEN UND DIE SYSTEMATIK DES POST-MODERNEN RECHT: Ein Blick auf die Erhaltung Kelsens Konzeptes des Rechts als selbstausreichendes normatives dynamisches System ................................................................................................................................9

Dr. Ivan MecanovićAUFBAU UND TÄTIGKEITEN DES ÖFFENTLICHEN SEKTORS ................................................21

M.A. Sanja Zagrajski FINANZIELLE AUSWIRKUNG DER BEZAHLTEN GELDBUßEN AUF DEN HAUSHALTSPLAN DER REPUBLIK KROATIEN UND DER EINHEITEN DER LOKALEN UND REGIONALEN SELBSTVERWALTUNG ......................................................................................................................71

Dr. sci. Miljenko Brekalo ÜBER DIE STRUKTUR UND ANDERE MERKMALE DER IN DEN EHEMALIG BESETZTEN GEBIETEN DER REPUBLIK KROATIEN EINGETRIEBENEN ÖFFENTLICHEN EINNAHMEN, MIT BEZUG AUF DIE ORGANISATION DER BESATZUNGSMÄCHTE ......................................89

Dr. Sc. Ante Perkušić, Blanka Ivančić - Kačer(UN)ERLAUBTE ERBRECHTLICHE VERTRÄGE ODER VERTRÄGE IM ERBRECHT ODER PARA-ERBRECHTLICHE VERTRÄGE IM KROATISCHEN POSITIVEN RECHT .....................103

Željko RišnerSPRACHEN UND KOMMUNIKATION IN DER EUROPÄISCHEN UNION................................167

Dubravka KlasičekMISSBRAUCH VON RECHTEN IM ZIVILRECHT ........................................................................173

Dr. sci. Justyna Maliszewska - NienartowiczDEMOKRATISCHE LEGITIMITÄT UND TRANSPARENZ DER EUROPÄISCHEN UNION IN DER SICHT DER EUROPÄISCHEN VERFASSUNG .....................................................................189

Dr. sci. Renata Perić und Dipl. Oec. Dejan BergerFINANZENGINEERING ....................................................................................................................203

Dr. sci. Miljenko BrekaloDIE UNBESTREITBARKEIT VON MONETÄRSOUVERÄNITÄT DER REPUBLIK KROATIEN IN DEN EHEMALIG BESETZTEN GEBIETEN (1991-1997) ....................................215

Dr. sci. Boris Ljubanović, Marijeta VitezENTSCHÄDIGUNGSBERECHTIGTE IM PROZESS DER DENATIONALISIERUNG ................241

Derstellung

Mario VinkovićANTON RAVNIĆ, GRUNDZŰGE DES ARBEITSRECHTS – NATIONALES, KOMPARATIVES UND INTERNATIONALES ................................................................................253

Dr. sc. Mira Lulić and Nives MazurDARSTELLUNG DER INTERNATIONALEN KONFERENZ “SICHERHEIT, DEMOKRATIE UND MENSCHENRECHTE“ (Amman, Jordan, 2006) ..........................................257


TABLE DES MATIÈRES

Prof. dr. sc. Duško VrbanHIERARCHIE DES SOURCES ET SYSTEMATIQUE DU DROIT POST MODERNE: Aperçu sur la pertinence de la conception de Kelsen sur le droit en tant que système normatif dynamique et autosuffi sant. ............................................................................................................................................9

Prof. dr. Ivan MecanovićLES SYSTEMES DANS LE SECTEUR PUBLIC ET L’ECONOMIQUE DU SECTEUR PUBLIC...............................................................................................................................21

Mr. sc. Sanja ZagrajskiCONSÉQUENCES FINANCIÈRES DU RECOUVREMENT DES PEINES D’AMENDES SUR LE BUDGET NATIONAL DE LA RÉPUBLIQUE DE CROATIE ET SUR LE BUDGET DES COLLECTIVITÉS LOCALES ET RÉGIONALES ..............................................................................71

Dr. sc. Miljenko Brekalo, chercheur indépendantSUR LA STRUCTURE ET AUTRES CARACTERISTIQUES DES REVENUS PUBLICS COLLECTÉS DANS LES ZONES DE LA RÉPUBLIQUE DE CROATIE, AUTREFOIS OCCUPÉES, RELATIVES A L’ORGANISATION DU POUVOIR DES PUISSANCES OCCUPANTES ...............89

Dr. sc. Ante Perkušić, Blanka Ivančić - KačerLES CONTRATS (NON)AUTORISES DU DROIT SUCCESSORAL OU LES CONTRATS DU DROIT D’HERITAGE OU LES CONTRATS PARASUCCESORAUX DANS LE DROIT POSITIF CROATE. .............................................................................................................................103

Željko Rišner, prof.LANGUES ET LA COMMUNICATION DANS L’UNION EUROPÉENNE ...................................167

Dubravka Klasiček, dipl.iur.L’ABUS DE DROIT DANS LE DROIT CIVIL..................................................................................173

Dr. sc. Justyna Maliszewska - Nienartowicz LÉGITIMITÉ DÉMOCRATIQUE ET LA TRANSPARENCE DE L’UNION EUROPÉENNE DANS LE CADRE DE LA CONSTITUTION EUROPÉENNE ........................................................189

Doc. dr. sc. Renata Perić, Dejan BergerINGENIERIE FINANCIERE ..............................................................................................................203

Dr. sc. Miljenko BrekaloSUR L’INCONTESTABILITÉ DE LA SOUVERAINETÉ MONÉTAIRE DE LA RÉPUBLIQUE DE CROATIE SUR LES ZONES AUTREFOIS OCCUPÉES (1991-1997) ......215

Dr. sc. Boris Ljubanović, Marijeta VitezLES AYANTS DROIT A LA COMPENSATION DANS LA PROCÉDURE DE LA DÉNATIONALISATION ....................................................................................................................241

Présentations

Mario VinkovićANTON RAVNIĆ, LES PRINCIPES DU DROIT DU TRAVAIL - DU DROIT NATIONAL, COMPA-RATIF ET INTERNATIONAL ............................................................................................................253

Dr. sc. Mira Lulić et Nives MazurPRÉSENTATION DE LA CONFÉRENCE INTERNATIONALE “ LA SÛRETÉ, DÉMOCRATIE ET DROITS DE L’HOMME” (Amman, Jordan, 2006) ...........................................257


CONTENT

Professor D. Sc. Duško Vrban HIERARCHY OF SOURCES AND SYSTEMATISM OF POST-MODERN LAW: View of the Sustainability of Kelsen’s Conception of Law as a Self-Suffi cient Normative Dynamic System ...........9

D. Sc. Ivan MecanovićSYSTEMS IN THE PUBLIC SECTOR AND ECONOMICS OF THE PUBLIC SECTOR ................21

M. Sc. Sanja ZagrajskiFINANCIAL EFFECTS OF THE PAID FINES ON THE STATE BUDGET OF THE REPUBLIC OF CROATIA AND ON THE BUDGETS OF THE UNITS OF LOCAL AND REGIONAL SELF-GOVERNMENT ....................................................................................................................................71

Miljenko Brekalo, Ph. D ON THE STRUCTURE AND THE OTHER FEATURES OF THE PUBLIC REVENUE COLLECTED IN THE ONCE OCCUPIED AREAS OF THE REPUBLIC OF CROATIA, REFERRING TO THE ORGANIZATION OF THE CONQUEROR’S AUTHORITIES ....................89

D. Sc. Ante Perkušić, Blanka Ivančić - Kačer(UN)ALLOWED INHERITANCE CONTRACTS OR INHERITANCE LAW CONTRACTS OR PARAINHERITANCE CONTRACTS IN CROATIAN POSITIVE LAW .........................................103

Željko RišnerON LANGUAGES AND COMMUNICATION IN THE EUROPEAN UNION ...............................163

Dubravka Klasiček, LLBABUSE OF RIGHTS IN THE CIVIL LAW ........................................................................................173

Dr Justyna Maliszewska - NienartowiczDEMOCRATIC LEGITIMACY AND TRANSPARENCY OF THE EUROPEAN UNION IN THE LIGHT OF THE EUROPEAN CONSTITUTION ................................................................189

D. Sc. Renata Perić and Dejan Berger, B.S. in EconomicsFINANCIAL ENGINEERING ............................................................................................................203

Miljenko Brekalo, Ph. DTHE UNQUESTIONABILITY OF THE REPUBLIC OF CROATIA MONETARY SOVEREIGNTY OVER THE ONCE OCCUPIED AREAS (1991-1997) ......................................................................215

Dr. sc. Boris Ljubanović, Marijeta VitezREVIEW UPON CLAIMANTS WITH RIGHTS TO COMPENSATION IN PROCEDURE OF DENATIONALIZATION ....................................................................................................................241

Review

Mario VinkovićANTON RAVNIĆ, PRINCIPLES OF LABOUR LAW – DOMESTIC, COMPARATIVE AND INTERNATIONAL ....................................................................................................................253

Dr. sc. Mira Lulić and Nives MazurREVIEW OF THE INTERNATIONAL CONFERENCE “SAFETY, DEMOCRACY AND HUMAN RIGHTS” (Amman, Jordan, 2006) ......................................................................................................257

PRAVNE ZNANOSTI

Prof. dr. sc. DUŠKO VRBAN: Hijerarhija izvora i sistematičnost post-modernog prava...Pravni vjesnik 22 (1-2): 9-20, 2006. 9

Prof. dr. sc. DUŠKO VRBAN

HIJERARHIJA IZVORA I SISTEMATIČNOST POST--MODERNOG PRAVA: POGLED NA ODRŽIVOST KELSENOVE KONCEPCIJE PRAVA KAO SAMODOVOLJNOG NORMATIVNOG DINAMIČKOG SUSTAVA

UDK - 340.13Izvorni znanstveni rad

U ovome se radu razmatra valjanost i praktična primjenjivost mode-la dinamičkog i hijerarhijskog sustava prava, u smislu u kojem ga je razvio znameniti austrijski pravni teoretičar Hans Kelsen. Polazeći od nekoliko bit-nih obilježja toga modela, a to su hijerarhijski poredak normi, hipoteza o te-meljnoj normi i ideje o proceduralno-formalnom važenju, autor raspravlja o nekim najnovijim prigovorima Kelsenovoj teoriji. One se odnose na nova shvaćanja državne suverenosti, na proturječne ocjene odnosa europskog i domaćeg prava država članica EU, te na zanemarenu ulogu sudske prakse, običajnog prava i načela. Autor dolazi do zaključka da je usprkos manjkavo-sti, Kelsenovu shemu pravne dinamike na više razina, moguće primjeniti i da-nas u doba “transnacionalnog” i “post-modernog” prava, te da ju nije mo-guće nadomjestiti modelom fl eksibilne mreže (van de Kerchove/Ost). Glavni je problem u tome sklopu višestrukost (pluralitet) izvora i njihova nejedna-ka uloga u raznim sustavima. Tako se u britanskom javnom pravu javlja po-red odsutnosti formalnog ustava i doktrina “suverenosti parlamenta”, koja je teško spojiva s primatom europskog i međunarodnog prava. Tim u svezi, autor ističe kako se ove i slične aporije, kod sukoba normi na istoj ili više ra-zina, mogu razrješiti novim shvaćanjem Kelsenove “Grundnorm”. Ona za-pravo sadrži načela ili bitne pretpostavke pravnog poretka, koje su pravne, političke i moralne prirode. S druge strane, ne treba zaboraviti sve veću stva-ralačku ulogu judikature, pomoću koje je moguće prepoznati i ne-formalnu ili djelotvornu dimenziju pravnog poretka kao neophodnog elementa važe-nja prava. Tako se Kelsenov model može povezati i s Hartovom koncepcijom “unutrašnje perspektive” i “pravila priznanja” (rules of recognition).

Ključne riječi: Hijerarhija normi, antinomije i sukob normi, temelj-na norma

I.

Kada se govori o pravu kao naročitoj kul-turnoj i društvenoj pojavi, onda nam se pod tim terminom ukazuje predodžba mnoštva podataka kao informacija u svezi s pravnim tekstovima, odlučivanjem u javnim instituci-

jama i ljudskim ponašanjem. Tako se pravo pojavljuje kao neka više ili manje određena masa misli i činjenica (Rechtsmasse), koju je potrebno na neki način srediti, da bi se snaš-li u tome obilju informacija. Kao i u drugim oblastima znanja, tome cilju mogu poslužiti

Prof. dr. sc. DUŠKO VRBAN: Hijerarhija izvora i sistematičnost post-modernog prava...Pravni vjesnik 22 (1-2): 9-20, 2006.10

klasifi kacije i sistematizacije građe1. Na jed-noj više misaono produbljenoj razini, ovu po-trebu zadovoljava sistemsko razmišljanje od-nosno sistemski pristup (Systemdenken).

Sistemski pristup pravu počiva na istim ishodišnim osnovama, kao i sistemsko razmi-šljanje u drugim oblastima znanja. Vrlo saže-to rečeno, to je shvaćanje da se pojave odno-sno više srodnih pojava, mogu istražiti i pro-tumačiti samo u njihovoj uzajamnoj vezi, kao dio jedne cjeline, koja nije bezlična (amor-fna), nego upravljana više ili manje stabilnim odnosima (strukturama). Sagledavajući stva-ri kao cjeline (holizam), u isto vrijeme vrši-mo pojmovnu diferencijaciju među njima, te se svijet u tome ozračju sastoji od strukturira-nih cjelina (sistem) i pojava izvan njih (okoli-na). U društvenim znanostima, radovi nastali u toj holističkoj perspektivi, nisu teorijski ni metodološki ujednačeni. Zbog toga je mogu-će govoriti o više sistemskih pristupa. U so-ciologiji je tako najpoznatija Parsonsova she-ma društva kao sustava, na koji se nadove-zuje kulturni sustav i sustav ličnosti, dok je u političkoj znanosti poznat Eastonov model. U pravnoj se znanosti, sistemski pristupi su-sreću prvo, kod primjene dogmatske metode (pravna dogmatika), zatim u nekim teorijama (teorija prava), i konačno, u radovima socio-loške inspiracije (sociologija prava)2.

1 Potreba za klasifi kacijom i sistematizacijom znanja po-znata je već u antičko doba, a u novom vijeku zadobija za-mah u prirodnim znanostima (npr. Linné u botanici).

2 Već u jusnaturalizmu nalazimo sistemske modele prava, od kojih je možda najrazrađeniji onaj kojeg je postavio Pufendorf. Ipak, početak razvijenog sistemskog razmišlja-nja, nalazimo tek u modernom pozitivizmu. Tako je već u prvoj polovici 19. st. Savigny tvrdio da “svi pravni institu-ti opstaju povezani u sustavu i oni samo u toj velikoj cje-lini...mogu biti u potpunosti shvaćeni” (System des heu-tigen rőmischen Rechts, I., Berlin, 1840, str.10). O razli-čitim shvaćanjima sustava u pravnoj znanosti, v. F.J. Pe-ine: Das Recht als System, Berlin, 1983; C.W. Canaris: Systemdenken und Systembergriff in der Jurisprudenz, 2. izd., Berlin, 1983; M. Rodriguez Molinari: Das Systembe-griff im Recht, u: T. Eckhoff et al.(ur.): Vernunft und Er-fahrung im Rechtsdenken der Gegenwart, Berlin, 1986 (Rechtstheorie, Beiheft 10), kao i prilog BENGOLETXEA (1994):65-80.

Radovi prve vrste, koji pripadaju prav-noj dogmatici, polaze od važećeg prava sa-državnog prvenstveno u ustavu i zakoni-ma, ne ulazeći u pitanja moralne i društve-ne ispravnosti postojećeg prava. To je uobi-čajeni pristup pravnog pozitivizma, koji za-zire od pitanja vrijednosti i ciljeva poretka, koje prepušta fi lozofi ji prava. Tome su pristu-pu naročito skloni pravnici praktičari, kojima je glavna zadaća priprema i sudjelovanje u pravnom odlučivanju. Iako im na raspolaga-nju stoje raznovrsni argumenti, među kojima se u praksi najčešće koristi analogija, ovoj je topici dobro došla stanovita sistematizacija. Nju su u nekom obliku već počeli izgrađiva-ti rimski pravnici, da bi ju kasnije pripradnici njemačkih pravnih škola iz prve i druge polo-vice XX. stoljeća, briljantno zaokružili (poj-movna jurisprudencija). Sve u svemu, mo-glo bi se reći da je ovaj sistemski pristup bliži tehnikama klasifi kacije građe, nego izgrađe-noj teoriji prava. Radi se dakle više o pravnoj tehnici, koja je doduše prikladna za praktiča-ra, ali teorijski defi citarna. Možda je pretjera-no reći da pravna dogmatika rijetko ili nikako doseže veće spoznajne domete, ali se njezina slika o pravu sastoji više od tumačenja (eg-zegeze), nego od ukazivanja na vrijednosti, pravna načela i ciljeve prava. Zbog te teorij-ske defi citarnosti, pravna je praksa upućena i na metadogmatične kriterije, koje pružaju te-orijsko i sistemsko razmišljanje o pravu, kao što se to vidi u raspravama o međunarodnom, ustavnom i europskom pravu.3

Sistemsko razmišljanje prisutno je i u so-ciologiji prava, kao disciplini, koju bi mogli označiti kao spojnicu između pravnih znano-sti i sociologije4. Ipak, mnogi, naročito empi-rijski radovi iz te oblasti, ne razrađuju poseb-no pojam prava kao sustava koji bi se izdife-

3 V. Napomenu kod SCHROEDER (2002):48. Za Padjena se pravnost međunarodnog prava uklapa u šire pitanje važe-nja i prihvaćanja prava uopće, naročito obzirom na njego-ve etičke zasade. V. I. Padjen: (Ne)ćudorednost (međuna-rodnog) prava: Pristup fi lozofi ji prava, Rijeka, 1988.

4 O sociologiji prava kao graničnoj ili “hibridnoj” discipli-ni, v. D. Vrban: sociologija prava: Uvod i izvorišne osno-ve, Zagreb, 2006.


rencirao u odnosu na društvo, politiku i kul-turni sustav. Tom se problematikom donekle bavio engleski pravni fi lozof Hart, a može se istaći i doprinos Habermasa i Foucaulta, iako je njima donekle, naročito Foucaultu, stra-na sistemska perspektiva. Značajan izuzetak predstavlja pravna sociologija Niklasa Luh-manna. Prema njemu, pravo je zaseban i au-tonoman sustav komunikacije, koji se uprav-lja po svojem specifi čnom kodu: pravo-ne-pravo5.

Ako teoriju prava promatramo kao sa-mostalnu disciplinu, relativno odvojenu, kako od pojedinačnih pravnih znanosti, tako i od fi lozofi je prava, onda se i u toj sferi, su-srećemo s nekoliko sistemskih pristupa među kojima bez sumnje na prvom mjestu stoji Kelsenova “čista teorija prava” i teorija prav-nog sustava koju je razvio Herbert L. A. Hart. Jedan treći model sistemskih teorija može se naći u radovima Weinbergera i MacCormic-ka, koji ga nazivaju “institucionalni pravni pozitivizam”6.

Sve te teorije pripdaju u spoznajni krug pravnog pozitivizma, koji se u tradiciji teo-rije i fi lozofi je prava razilazi s koncepcijama prirodnog prava (jusnaturalizam). Dok su pri-rodnopravne teorije tražile oslonac u metaju-ridičkim kriterijima teoloških, etičkih ili dru-gih fi lozofskih ishodišta, pravni pozitivizam polazi od postojećeg prava, te je podudar-no pozitivizmu u drugim znanostima, opće-nito orijentiran na pravno iskustvo, odnosno na empirijski shvaćeno pravo, kojeg pozna-ju, stvaraju i primjenjuju pravnici. Ipak, i u okvirima pravnog pozitivizma, susreću se ra-

5 V. LUHMANN (1986):171-203.6 Ova institucionalna teorija želi izbjeći kritike preuskog

shvaćanja prava, koje se upućuju normativizmu, te nastoji uzeti u obzir društvene i političko-institucionalne čimbe-nike koji oblikuju pravni sustav. Na sličan način postupa skandinavski i američki pravni realizam. V., O. Weinber-ger: Einleitung...u isti /D. Neil MacCormick (ur.): Grun-dlagen des institutionalistischen Rechtspositivismus, Ber-lin, 1985, 11 i dalje. Bez obzira na opravdane prigovo-re Kelsenovom normativizmu, prednost njegove je sheme prema ovome institucionalizmu, jasnoća i logička kohe-rencija sustava, koji je slikovito rečeno, solidno “usidren” oko “Grundnorm” kao svoga ishodišta.

zličite, pa i oprečne koncepcije prava, od le-galističke egzegeze, historicizma, pojmovno-logičkog formalizma do socioloških pristupa. Usprkos stanovite kompromitacije jusnatura-lizma, do koje je došlo u XVIII. i XIX. stolje-ću, javile su se nekada, pa i danas pokušaji kritičkog sagledavanja pravnog pozitivizma s gledišta pravnih vrijednosti i načela, te obzi-rom na moralne zasade pravnog poretka.7 U kritici pozitivizma posebno se istaknuo nje-mački pravni fi lozof Gustav Radbruch, čiju su tezu o etičkom minimumu pozitivnog pra-va prihvatili i drugi mislioci.

Iako ova ukazivanja na ograničenost ve-ćine pozitivističkih teorija, zaslužuju podrob-nije razmatranje i to ne samo s gledišta odno-sa prava i morala, nego i obzirom na ulogu vrijednosti u pravnom poretku, mi ćemo se usredotočiti ne pitanja opravdanosti sistem-skih modela u pravnom pozitivizmu. U tome pogledu, susrećemo se s dvije najutjecajnije teorije, onu koju je razvio Hans Kelsen (čista teorija prava) i drugu formuliranu od Herber-ta Harta, koga se ubraja i u tradiciju engleske analitičke jurisprudencije, koju je zasnovao Austin, na početku XIX. stoljeća.

Sistemsko razmišljanje sačinjava jezgru Kelsenovog pristupa pravu, te za njega pravo nije ništa drugo do dinamički sustav normi. S druge strane, pravo se ukazuje kao normativ-na pojava koja se doduše odnosi na ljudsko ponašanje, ali pripada svijetu “trebanja”, a ne neposrednoj društvenoj stvarnosti.8 Također je specifi čnost pravnih normi u tome da se one povezuju s fi zičkom prisilom, što ih od-vaja od drugih normativnih sustava (npr. od morala). U teorijskim raspravama oko Kelse-

7 V. W. Ott: Der Rechtspositivismus, 2. izd., Berlin, 1992.8 V. H. Kelsen: Reine Rechtslehre, 2. izd., Beč, 1960. Kelse-

nove ideje o normativnom pravnom sustavu, razrađivao je u svojoj koncepciji prava i države i slovenski teoretičar Leonid Pitamic (1885-1971). V. M. Pavčnik: Na robovih čiste teorije prava: Pitamičevo pojmovanje prava, u: PI-TAMIC (2005):15-32, (engleska verzija “On the edges of the pure theory of law”, objavljena je u Rechtstheorie, 36, 2005, 21-40). Vrlo informativan prikaz Kelsenova djela, na našem jeziku, može se naći kod N. Bobbio: Struktura i funkcija u Kelsenovoj teoriji prava, u: N. Bobbio: Eseji o teoriji prava, Split, 1988, 105-122.


nove teorije, dosta je osporavan upravo ovaj skučeni “normativni” pogled na pravo, koji isključuje vrijednosti i načela iz pojama pra-va, te ograđuje pravo u autonomnu sferu “tre-banja” (Sollen), koja ga suprostavlja svijetu faktične zbilje. Također je sporno Kelsenovo povezivanje prava s fi zičkom prisilom, odno-sno sankcijama koje ju uključuju.

Ako privremeno ostavimo po strani prije-pore oko Kelsenovog pojma prava, u smislu kritika njegovog radikalnog normativnog re-dukcionizma i formalizma, ostaje nam zada-ća preispitati njegov pristup jedinstvu prav-nog sustava. Na drugi način formulirano, radi se o pitanju: na čemu počiva stvarno i logičko jedinstvo pravnog sustava, ako ga zamislimo kao neovisnu, autonomnu cjelinu? Kao odgo-vor na ovo pitanje identiteta sustava u Kelse-novom smislu, može se istaći slijedeće:

a/ Pravni je sustav hijerarhijskog karakte-ra; on se sastoji od normi višeg i nižeg ranga, odnosno različite pravne snage;

b/ Važenje pojedine norme potječe iz su-stava; sustav je dakle autonoman i sebi dovoljan;

c/ Svaka pojedina norma potječe iz više norme; sustav je dakle dinamičan u smislu da norme na nižoj razini potje-ču od normi više razine sve do krajnjeg stupnja kojeg obilježava jedna “temelj-na norma” (Grundnorm);

d/ Ovaj model povezuje formalne i ma-terijalne aspekte važenja, tako da se u procesu stvaranja nižih normi, prvo treba poštivati proceduralne zahtjeve, i drugo, niža norma treba samo precizi-rati, odnosno “konkretizirati” sadržaje viših normi9.

Prema Kelsenu, ovakav pristup pravnom sustavu, ne predstavlja samo apstraktan mo-

9 Treba napomenuti da u Kelsenovoj teoriji normativno obi-lježje prava ne počiva na sadržaju (content) normi, nego na njihovom prisilnom važenju. Usprkos nejasnoćama oko uloge faktičnosti u pravnom poretku i načelu hijerarhije koji treba imati i materijalnu dimenziju, može se reći da je njegova teorija proceduralne naravi, te da izbjegava ma-terijalni kriterij identiteta sustava.

del, nego odgovara i realnom funkcioniranju prava. U njegovoj se perspektivi ovaj model može najbolje razumjeti s razvojem moderne pravne države, odnosno onih pravnih pore-daka koji poznaju krute ustave. Pojednostav-ljeno gledano, europsko-kontinentalno pra-vo, nastalo u Novom vijeku, kada se formi-raju moderne države europskog Zapada, naj-više se približava tome modelu. Uvođenjem ustavnog sudovanja, - za koje se Kelsen za-lagao u Austriji nakon Prvog svjetskog rata i koje neki danas promatraju kao neku “če-tvrtu vlast” – zadobijaju se i institucionalne garancije za taj model, koji na taj način po-dupire ne samo poštivanje zakonitosti, nego i ustavnosti.

Zorno zamišljen u obliku grafi čkog pri-kaza, ovaj se Kelsenov model sustava najče-šće prikazuje u obliku piramide. Tako se na njezinom vrhu smještava “temeljna norma”, da bi ostale niže razine ispunjavale ustavne, zakonske i podzakonske norme. Pojedinač-ne norme, kao i samo sudovanje predstavljali bi najnižu stepenicu sustava. U kojoj je mjeri ovaj model pogodan za sistemski pristup pra-vu i kakva je njegova uporabljivost za ana-lizu suvremenog prava, naročito obzirom na europsko pravo, razmotrit ćemo u narednom odjeljku.

I kod Harta se pojam pravnog sustava po-vezuje s normama, koje su kao pravila (ru-les) osnovni elementi te međuzavisne cjeli-ne. I kod njega se pojavljuje distinkcija iz-među prava i morala, pri čemu se pravna pra-vila vezuju uz sankcije koje uključuju mo-gućnosti primjene prisile (law enforcement). Međutim, u njegovom pristupu manju ulogu igra hijerarhijski koncept izgradnje normi, od povezanosti dvije vrste normi: primarnih i sekundarnih.10 Primarna su pravila ona koja se odnose na ponašanja pojedinaca – građa-na, te sadrže i sankcije za zahtjeve koji se kod njih predviđaju. Ipak, pravni sustav ne bi bio izgrađen bez druge vrste pravila, koje

10 V. H. L. A. Hart: The concept of law, 2. izd., Oxford, 1994, 26;


Hart zove sekundarnim. Kod njih se ne po-stavljaju obveze, nego se dodjeljuju ovlasti naročitim osobama za donošenje, promjenu, tumačenje i primjenu primarnih pravila. Bez njih bi pravni sustav bio rudimentaran, t.j. onakav kakav je postojao u arhaičnim ple-menskim društvima. U Hartovoj shemi su-stava pravila, posebna uloga pripada “pravi-lu priznanja” (rule of recognition). Ono po-stavlja prvo, kriterij pripadnosti nekog pra-vila pravnom sustavu i drugo, ono uspostav-lja hijerarhiju izvora prava. Na neki način, njezina je funkcija podudarna Kelsenovoj “Grundnorm”. Ipak, za Harta nema potrebe za uvođenjem neke “temeljne norme” u su-stav, budući da njegova hijerarhija pravila - prema engleskoj tradiciji – počinje od ustav-nih ovlasti, koje čine da “what the Queen in Parliament enacts is law”.11 Tim u svezi, po-trebno je pojasniti kako se engleska ustav-nopravna tradicija uklapa u ove dvije she-me pravnog sustava, t.j. u Kelsenov i Har-tov model.

II.

Kelsenov model hijerarhijskog pravnog su-stava ne predstavlja samo teorijsku koncepci-ju, nego se može smatrati i odrazom evolucije prava i države u moderno doba. Zato se može promatrati i kao “realan” model, koji objaš-njava odnosno čini transparentnim funkcioni-ranje pravne države. Ipak, pri pobližem sagle-davanju dinamike toga sustava, može se uočiti naročiti značaj ustavnih normi, koje pripadaju najvišoj razini sustava. Uvođenjem ustavnog sudovanja i afi rmacijom načela ustavnosti, već u preobražaju apsolutnih u ustavne monarhije, produbljuje se hijerarhijski karakter stvaranja prava, koje počinje od ustava kao normativ-nog akta, koji uvjetuje važenje drugih normi niže pravne snage.

Međutim, dok je taj model očigledno pri-kladan za razumijevanje pravnih poredaka europskog kontinentalnog prava, u sferi en-gleskog Common law-a nailazimo već na po-

11 V. H. L. A. Hart: The concept of law, op.cit. str.95. i 100;

četku na teškoće oko njegove primjene. Ove teškoće proizlaze iz osebujnosti engleskog prava, kje bi u javnopravnoj domeni mogli sažeti u ovim značajkama:

1. Nepostojanje ustava u formalnom smi-slu, kao jedinstvenog akta i kao akta više pravne snage;

2. postojanje doktrine o “suverenosti par-lamenta”, koja se kao takva, ne susreće na kontinentu, i;

3. naročiti položaj sudova i njihovih od-luka kao izvora prava, koji prema za-konodavcu zauzimaju donekle ambiva-lentan položaj, u smislu da su s jedne strane njemu podređeni, a s druge stra-ne da tumače i primjenjuju njegove od-luke12.

Za kontinentalnog je pravnika posebno zbunjujuća koncepcija “suverenosti parla-menta”. Kod pobližeg razmatranja te doktri-ne, može se doći do iznenađujućih zaključa-ka: prvo, ovdje se ne radi o parlamentu u uo-bičajenom smislu i drugo, suverenitet se ov-dje sagledava kao nevezanost onoga koji od-lučuje, uključivši ustavne odredbe, pravila procedure pa i norme međunarodnog prava13. Tako se može ustvrditi:

a/ “Parlament” u ovome slučaju podra-zumijeva osobu kraljice, vladu, donji i gornji dom;

b/ ova je koncepcija proizvod povjesnog razvoja, u kojemu je vladar do početka 19. st. vršio znatan utjecaj na funkcio-

12 Pri tome treba imati na umu da u Ujedinjenom Kraljev-stvu ne postoji ustavno sudstvo, ali i da je Dom lordova vrhovno sudište. O obilježjima engleskog prava, rasprav-ljali su već stariji autori, među kojima se ističu Blacksto-ne, Austin i Dicey. Za recentne formulacije ustavne dok-trine v. Henry W. Wade: The basis of legal sovereignty, Cambridge Law Journal, 1955, 172-197. Za povjesni pri-kaz evolucije javnog prava v. Paul Craig: Public law, po-litical theory and legal theory, Public law, 2000, 211-239. Za noviju interpretaciju v.i I. Loveland: Constitutional law: A critical introduction, London, 2000.

13 V. iscrpan prikaz kod C. Behrendt: La notion de “par-liamentary sovereignty” en droit constitutionnel angla-is: Fondements, paradoxes et problèmes contemporains, Revue de droit international et de droit comparé, LXXIX (2002), 221-289.


niranje državnih institucija, a mogao je formirati i vladu da bi kasnije bio sve-den na simboličnu fi guru;14

c/ donošenje i stupanje na snagu zakono-davnih akata, ne podliježe nikakvim proceduralnim pravilima, te zakoni stu-paju na snagu danom njihova potpisi-vanja od strane kraljice. Ne postoji ob-veza njihova objavljivanja.15

d/ parlament ne može vezati samog sebe donošenjem akta, koji bi priznavale akte više pravne snage ili bi ograniča-vale zakonodavnu djelatnost procedu-ralnim pravilima. U bilo kojem mo-mentu, Parlament može donositi zako-ne koji derogiraju implicitno (implied repeal) ili eksplicitno, prijašnje odluke;

e/ sudovima nije dopušteno tumačenje za-kona prema materijalima koji sadrže preliminarne rasprave (exclusionary rule).

Iz gore navedenoga, proizlazi da po en-gleskoj ustavnoj doktrini nije moguće pro-matrati pravni sustav u perspektivi uobičaje-ne Kelsenove i europsko-kontinentalne hije-rarhije, po kojoj bi ustavne norme zauzimale poseban položaj. Drugim riječima, u engle-skom sustavu sukobi normi rješavaju se više po načelu kronologije (lex posterior), nego po načelu hijerarhije (lex superior).

Poseban je problem u ovome sklopu ose-bujnog engleskog prava, pitanje važenja eu-ropskog prava, odnosno prava europskih za-jednica, koje sačinjavaju temelj europske pravne integracije. Ne možemo ulaziti po-drobnije u to zamršeno pitanje o kojemu se dosta raspravljalo, kako od strane britanskih, tako i od drugih autora. Bitno je pitanje u tome kontekstu, da li je načelo supremacije

14 Nekada moćna politička fi gura, vladar postepeno gubi svoje prerogative, da bi se došlo do konstatacije da “kra-ljuje, a ne vlada”. Ipak se kod donošenja znamenitog ustavnog akta “Bill of Rights” 1688 g. uočava postoja-nje svojevrsnog partnerstva između njega i parlamenta. Ovlasti Doma lordova utvrđene su nedavno po “House of Lords Act” iz 1999. g.

15 V. C. Behrendts: La notion..., op.cit., str.227.

europskog prava kompatibilno s gore izlože-nom ustavnom tradicijom.16 Prema danas pre-vladavajućem mišljenju, prihvaćanjem eu-ropskog prava, došlo je u teoriji i praksi do revizije tradicionalnog britanskog pravnog shvaćanja o suverenosti parlamenta. Ovo po Kelsenovoj koncepciji, implicira i prihvaća-nje nove “Grundnorm”, naime one koja uvo-di – dotada nepoznato - načelo o prevlasti eu-ropskog prava nad domaćim pravom.

III.

Nedvojbeno je najveći doprinos Kelse-nove “čiste teorije”, dosljednost u proučava-nju prava kao cjeline, te se kod njega pravo više ne promatra kao skup izoliranih normi ili instituta, nego kao sustav. Na nešto ma-nji odjek, naišla su njegova, često vrlo oštro-umna zapažanja o manjkavostima postojeće pravne dogmatike. Iako je s razlogom ukazi-vao da su postojeći pojmovi često neizgrađe-ni, odnosno da pripadaju u domenu pseudo-teorija, njegova kritička razmišljanja o tome pravcu rijetko su prihvaćana. Tako se zauzi-mao za odbacivanje ili reviziju pojmova su-bjektivnog prava, pravnih subjekata, razliko-vanja javnog i privatnog prava i napadao tezu o postojanju zakonskih praznina. Još veće su kontroverze izazivale njegove koncepcije primarne i sekundarne norme, te naglašava-nje delikta, sankcije i prisile kao bitnih obi-lježja prava. Zastupao je - u svoje doba teš-ko branjivu – tezu o jedinstvu međunarodnog i municipalnog prava, naglašavajući primat ovog prethodnog, dakle pravni monizam na-suprot dualizmu.17

Slabija mu je strana konzekventno ukla-njanje vrijednosti iz prava, kao navodne pri-mjese prevladanog jusnaturalizma. Danas se većina autora slaže u postavci, da se pravu

16 V. Ines Weyland: The application of Kelsen’s theory of the legal system to European Community law, Law and Phi-losophy, 21 (2002), 1:1-37.

17 Kelsen monističku koncepciju zastupa naročito u svojim zrelim radovima, kao što je “Reine Rechtslehre”, 1934 (2. izd., 1960) i u sintetičkom prikazu svoje teorije na engle-skom “General theory of law and state” izašli 1945.


ni s teorijske ,ni s praktične strane ne može pristupiti samo s gledišta normi. Teško je za-misliti raščlambu ustavnog i međunarodnog prava bez referiranja na vrijednosti i načela. Zato aksiološka metoda predstavlja dragocje-ni doprinos teorije pravnoj praksi.

Osim aksiološke komponente, problema-tično je i Kelsenovo inzistiranje da se pravo smjesti u sferu idealnog ili normativnog, pri čemu on za diferenciranje pravnog fenome-na od ostalih upotrebljava neo-kantovsku ra-zliku između “Sein” i “Sollen”. Ovaj eksklu-zivni normativizam nije održiv, ako se uviđa da se važenje, stvaranje i primjena prava ne može odvojiti od njegove društvene zbiljno-sti, dakle realnih procesa koji povezuju nor-me s ljudima i djelovanjem institucija. Sva-ka normativna predodžba (Sollvorstellung) ima svoju objektivnu društvenu pozadinu, te se materijalizira u prisutnosti ili odsutnosti nekog ponašanja. Pravo je dakle normativna pojava, ali se profi lira u kontinuiranom i uza-jamnom susretanju idealnog i faktičnog.18

Da je Kelsen ostao zarobljenikom jedne suviše apstraktne i formalističke koncepcije, vidljivo je iz teškoća koje je imao kod formu-liranja tzv. “temeljne norme” (Grundnorm). Kao ishodište njegovog hijerarhijskog susta-va, na najvišoj se stepenici pojavljuje temelj-na norma, iz koje se izvode ostale normativ-ne razine. Ostajući sputan sovjim dosljednim normativizmom, on u njoj – doduše ne uvijek dosljedno – vidi jednu logičnu pretpostavku sustava, dakle, hipotetički konstrukt. Tako u jednom od svojih kasnijih radova navodi: “This norm, which is not a positive norm – not a norm created by an act of human or su-perhuman will, but only presupposed in ju-ristic thinking – is the reason for the validity of a positive legal order. It is called the basic norm.”19 Na taj se način pitanje važenja nor-

18 V. npr. H. Ehmke: Die Grenzen der Verfassungsänderung u isti: Beiträge zur Verfassungtheorie und Verfassungspo-litik, Kőnigstein/Taunus, 1981 i H. Eidenmuller: Effi zienz als Rechtsprinzip, Tűbingen, 1995.

19 H . Kelsen: What is the pure theory of law, Tulane law Re-view, 34(1960), 2, str.276.

mi uglavnom svodi na jednu ispraznu logičku konstrukciju bez sadržaja. Na nedostatak ta-kvog razmišljanja upozoravali su i neki drugi pripadnici bečke škole, kao slovenski teoreti-čar Pitamic20. Već je Pitamicu bilo upitno da li se normativni poretak stvara sam iz sebe ili ga pak treba izvesti iz nekih socijalnih i vri-jednosnih pretpostavki.

IV.

Nakon što smo izložili neke bitne zamjer-ke Kelsenovom modelu hijerarhijskog prav-nog sustava, mogli bi se zapitati da li je taj model uopće danas prihvatljiv? Odgovor na ovo pitanje je pozitivan, ako se pođe od nove interpretacije Kelsenove ideje, odnosno ako se njegova shema podvrgne jednoj temeljitoj reviziji.

Prije svega treba odnose razina stvaranja i primjene (ostvarenja) prava prikazati na novi način, odustajući od piramidalne slike. Na taj bi se način, hijerarhija odnosa između normi prikazala u obliku stabla ili piramide okrenu-te naglavačke.21 Što se tiče same logičke kon-

20 V. priloge u PITAMIC (2005), naročito članak “Denkőko-nomische Voraussetzungen der Rechtswissenschaft”, str. 175-204, objavljenim već 1917, dakle prije publikacije “Reine Rechtslehre”. U jednom zajedničkom radu, objav-ljenim u časopisu “Rechtstheorie” Aarnio, Alexy i Pecze-nik, inspirirajući se Wittgensteinovom kao i drugim kon-cepcijama lingvističke fi lozofi je, smatraju da se “Grun-dnorm” može promatrati kao ključno pravilo preobražaj ne-pranvih iskaza u pravne. Tako navode: “Postoji “skok” od “jeste” (Sein) i “ne-pravnog treba” do “pravnog tre-ba”. (A. Aarnio/R. Alexy/A. Peczenik: Osnove pravnog rasuđivanja, Pravni vjesnik, III, 1987, 3-4:377-402, str. 381). Nasuprot tome Jan a Garcia Amado zastupa tezu da se “Grundnorm” ne može drugačije pojmiti osim kao fi k-cija ili artefakt pravne znanosti koja konstituira svoja vla-stita “pravila igre” (Kelsen et les règles du jeu de la scien-ce du droit, u: F. Ost /M. van de Kerchove, ur.: Le jeu: Un paradigme pour le droit, Paris, LGDJ, 1992, 209-217.)

21 Tim u svezi treba citirati vrlo instruktivno zapažanje Pav-čnika, koji navodi: “Enotno ali vsaj enotnejše pojmova-nje prava bi pridobilo, če bi bila prispodoba sa goro še bolj izostrena. Piramida pravnih pravil (na čelu s temelj-no normo, ki to piramido utemeljuje) je sporočilo moč-nejša, če je obrnemo na glavo... Če tako ravnamo, je te-meljna norma na dnu, nad njo pa se nato dvigajo osa-mezne stopnje prava: ustava, zakoni, podzakonski pravni akti, pogodbe, upravne odločbe, sodbe in vse do dejanj, ki pravna pravila uresničujejo. Gora (piramida) je zdaj pravzaprav košato in razvejano drevo, ki korenini v te-


zistentnosti modela, dolazimo do slijedećih zapažanja:

1. Izvorište sustava je – kao neki korijen stabla - “Grundnorm”, koju treba pro-tumačiti kao meta-juridičku ili ekstra-legalnu kategoriju. Ova “temeljna nor-ma”, nije neki hipotetički pretpostav-ljen logički izvor sustava – kako je to Kelsen tvrdio – nego njegov temeljni kôd, odnosno regulatorni izvor. Takav mehanizam pripada djelomično i poli-tičkom sustavu, tj. on povezuje pravo i politiku. Istodobno on odražava insti-tucionalnu realnost sistema, dakle nje-gov – moglo bi se reći – idejno-institu-cionalni supstrat. U velikoj mjeri takav mehanizam odražava funkcioniranje države kao organizacije. Tako bi kao “Grundnorm” mogli predstaviti princi pravne države, načelo ustavnosti i na-rodnog suvereniteta. Iz tih meta-juri-dičkih pretpostavki, koje je starija te-orija obuhvaćala u pojmu “suverene volje” izrastaju pravne forme u obli-ku ustavnih odredbi kao najviše razine, te zatim zakonske norme i ostalo. Ob-zirom na zavisnost od političke volje, Grundnorm omogućava veću ili manju autonomiju i fl eksibilnost pravnog su-stava prema drugim sustavima. Zato će u autokraciji “Grundnorm” druga-čije usmjeravati ili određivati važenje i značaj ustavnih normi, za razliku od političkih zajednica gdje je oživotvore-na “vladavina prava” (rule of law).

2. Druga korekcija Kelsenovog modela sastoji se u priznavanju pluralističkog pristupa odnosa između sustava pozi-tivnog prava. Time otpadaju teškoće monističke koncepcije, koju je Kelsen zastupao zalažući se za jedinstvo mu-nicipalnog (unutrašnjeg) i međunarod-nog prava. Kako smo već uočili, kod analize britanske koncepcije ustavnog

meljni normi” Pavčnik: na robovih čiste teroije prava: Pitamičevo pojmovanje prava, u PITAMIC, 2005, 15-32, str. 30-31.

prava, neki se sustavi teško mogu uklo-piti u poznatu doktrinu o prevlasti me-đunarodnog, odnosno europskog nad domaćim pravom. Pluralistički model odgovara i shvaćanju europskog prava, jer se iz njega može zaključiti, da sva-ka zemlja članica, posjeduje svoj prav-ni sustav, koji se, iako neovisan od su-stava drugih zemalja – ipak uklapa u sustav prava zajednice.22

3. Konačno, potrebno je uzeti u obzir, po-red kriterija formalnog važenja, - na koje se uglavnom oslanjala Kelsenova shema, u smislu da viša norma pruža temelj za stvaranje niže norme – i sup-stantivni kriterij. Ovo znači da: za va-ženje neke norme neće biti dovoljno da je ona formalno integrirana u sistemu po proceduralnim kriterijima, nego da se treba uzeti u obzir i njezin sadržaj (materijalno pravo).

4. na kraju treba spomenuti, da je za rje-šavanje sukoba normi, po principu “lex superior”, neobično važno utvrditi da li se neki normativni sadržaj može svrsta-ti u načela prava ili pak pripada u “obič-ne” norme. Ako je neki normativni sadr-žaj načelo prava, onda ima veću pravnu snagu od običnog pravila, na što je uka-zao Dworkin. Tim uključivanjem nače-la u višu razinu prava, otklanjaju se ne-dostaci, kako Kelsenove tako i Hartove teorije. Pristup s gledišta načela, ujed-no omogućuje novo sagledavanje ulo-ga običajnog i sudskog prava. Naime, u mjeri u kojoj se sudske odluke dodiruju ustavnih pitanja, zaštite ljudskih prava ili pak načela, onda se mogu promatra-ti kao izvor prava,čija pravna snaga pri-pada višim razinama sustava.

I uz spomenute korekcije, mogu opsta-ti u praksi teškoće oko primjene hijerarhij-skog modela. Naime, ne treba smetnuti s uma

22 V. npr. M. la Torre: Lega pluralism as evolutionary achie-vement of Community law, Ratio Juris, 12 (1999), 2:182-195.


da je Kelsenov – kao i svaki teorijski model – ipak samo aproksimacija ili idealni prikaz koji neće moći nikada u potpunosti odgova-rati stvarnom stanju. Ipak, on se najviše pri-bližava onome što Hart zove “unutrašnji po-gled”, koji je neophodan pranvim praktičari-ma, da bi se snašli u kaotičnom svijetu prav-nih akata i procesa. Unošenjem logičko pret-postavljenog logičkog reda, Kelsenova she-ma omogućuje i lakše rješavanje sukoba nor-mi, kako po principu “lex posterior”, tako i po kriteriju hijerarhije (lex superior derogat legi inferiori).

LITERATURA:1.Alexy, Robert: Theorie der juristischen Ar-

gumentation, München, 1978;2.Bengoletxea, Joxerramon: Legal system as

a regulative ideal, u: H. J. Koch / U. Neu-mann (ur.): Praktische Vernunft und Re-chtsanwendung, Stuttgart, 1994, 65-80 (Archiv f. Rechts und Sozialphilosophie, Beiheft 53);

3.Christensen, Ralph J.: Das Problem des Re-chterrecht aus der Sicht der strukturieren-den Rechtslehre, Archiv f. Rechts und So-zialphilosophie, LXXIII (1987), 1:75-92;

4.Dworkin, Ronald: Law’s empire, London, 1986;

5.Hart, H. L. A.: Pojam prava, Podgorica/Ce-tinje, 1994;

6.Luhmann, Niklas: Die Codierung des Re-chtssystem, Rechtstheorie, 17 (1986), 2:171-203;

7.Kelsen, Hans: Reine Rechtslehre, Leip-zig/Wien, 1934 (2. izd., Beč, 1960, reprint: 1983);

8.Kelsen, Hans: Opšta teorija prava i države, Beograd, 1951;

9.Van de Kerchove, M. / F. Ost: De la pyra-mide au réseau? Pour une théorie dialecti-que du droit, Bruxelles, 2002;

10. Neves, Marcelo: Von der Autopoiesis zur Allopoiesis des Rechts, Rechtstheorie, 34 (2003), 2:245-268

11. Pitamic, Leonid: Na robovih čiste teorije prava / An den Grenzen der reinen Recht-slehre, ur.: M. Pavčnik, Ljubljana, 2005;

12. Puig, Pascal: Hiérarchie des normes: du systèm au principe, Rev. Trim. De droit civil, 2001, oct.-déc., 4:749-793;

13. Sampford, Charles: The disorder of law, Oxford, 1989;

14. Schoeder, Werner: Das Gemeinschaftsre-chtssystem: Eine Untersuchung zu den redchtsdogmatischen, rechtsteoretischen und verfassungsrechtlichen Grundlagen des Systemdenkens im Europäischen Ge-meinschaftsrechts, Tübingen, 2002;

15. Vilajosana Josep M.: Towards a material criterion of identity of a legal order, Re-chtstheorie, 27 (1996), 45-64;

16. Vogliotti, Massimo: Mutations dans le champ penal contemporain: Vers un droit pénal en réseau? Rev. de la science crimi-nelle, 2002, 4:721-743;

17. Weyland, Ines: The application of Kel-sen’s theory of the legal system to Eu-ropean Community law: The supremacy puzzle resolved, Law and philosophy, 21 (2002), 1:1-37.


Prof. Dr. DUŠKO VRBAN, Fakultät für Rechtswissenschaften, Josip-Juraj-Strossmayer-Uni-versität in Osijek

HIERARCHIE DER QUELLEN UND DIE SYSTEMATIK DES POST-MODERNEN RECHT: EIN BLICK AUF DIE ERHALTUNG KELSENS KONZEPTES DES RECHTS ALS SELBSTAUSREICHENDES NORMATIVES DYNAMISCHES SYSTEM

ZUSAMMENFASSUNG

In diesem Beitrag wird die Treffl ichkeit und praktische Anwendbarkeit des Models des dyna-mischen und hierarchischen Rechtssystems erörtert, und zwar im Sinne, in dem es vom namhaften ös-terreichischen Rectstheoretiker Hans Kelsen entwickelt wurde. Von einigen wesentlichen Merkmalen dieses Models ausgehend, wie: hierarchische Normenordnung, die Hypothese über die Grundnorm und die Idee über die prozedural-formellen Gültigkeit, erörtert der Autor einige der neuesten Einwände ge-gen Kelsens Theorie.

Sie beziehen sich auf neue Auffassungen von Staatssouveränität, auf widersprüchliche Schätzungen der Beziehungen zwischen dem Europarecht und dem einheimischen Recht der Mitgliedstaaten der EU, so-wie auf die vernachlässigte Rolle der Gerichtspraxis, des Gewohnheitsrechts und dessen Grundsätze. Der Autor kommt zur Schlussfolgerung, dass Kelsens Schema der Rechtsdynamik auf mehereren Ebenen, trotz einigen Mangelhaftigkeiten, auch heute, zur Zeit des „transnationalen“ und „post-modernen“ Rechts, an-wendbar ist, sowie dass sie durch das Model des (van de Kerchs/Osts) fl exiblen Netzwerks nicht zu erset-zen ist. Das Hauptproblem in diesem Sinne ist die Pluralität der Quellen und deren ungleichartige Rolle in verschiedenen Rectssystemen. So kommt im britischen öffentlichen Recht, neben der Abwesenheit einer formellen Verfassung, auch die Doktrin der „Parlamentssouveränität“ vor, die mit dem Vorrang des Europa- und Völkerrechts kaum zu verknüpfen ist. In diesem Zusammenhang hebt der Autor hervor, dass diese und ähnliche Aporien, im Falle des Normenkonfl ikts auf derselben oder auf mehreren Ebenen, durch eine neue Auffassung von Kelsens „Grundnorm“ zu lösen sind. Sie beinhaltet eigentlich Grundsätze oder wesentliche Voraussetzungen der Rechtsordnung, die der rechtlichen, politischen und ethischen Natur sind. Auf der an-deren Seite sollte die immer größere kreative Rolle der Judikatur nicht vergessen werden, durch welche es ermöglicht wird, auch die nicht-formelle oder wirkungsvolle Dimension der Rechtsordnung als unerläss-lichen Bestandteil der Rechtsgültigkeit zu erkennen. So kann Kelsens Model auch mit Harts Konzept der „inneren Perspektive“ und der „Anerkennungsregel“ (rules of recognition) verbunden werden.

Schlüsselwörter: Hierarchie der Normen, Antinomien und Konfl ikt der Normen, die Grundnorm.

Prof.dr.sc. DUŠKO VRBAN

HIERARCHIE DES SOURCES ET SYSTEMATIQUE DU DROIT POST MODERNE: APERÇU SUR LA PERTINENCE DE LA CONCEPTION DE KELSEN SUR LE DROIT

EN TANT QUE SYSTÈME NORMATIF DYNAMIQUE ET AUTOSUFFISANT.

RÉSUMÉ

Dans cet essai on considère la validité et la possibilité d’application pratique du modèle de système juridique dynamique et hiérarchique développé par le célèbre théoricien autrichien Hans Kel-


sen. En prenant les caractéristiques les plus importantes de ce modèle telles que l’ordre hiérarchique des normes, l’hypothèse sur la norme fondamentale et l’idée de la validité de la procédure formelle, l’auteur argumente sur quelques objections récentes à la théorie de Kelsen. Celles ci se rapportent aux nouvelles acceptions de la souveraineté de l’état, aux évaluations contradictoires des relations entre le droit euro-péen et les droits nationaux des états membres de l’Union Européenne, ainsi qu’au rôle négligé de la pra-tique judiciaire, du droit coutumier et des principes.

L’auteur arrive à la conclusion que, malgré ses carences, le schéma de la dynamique juridique de Kelsen est applicable même aujourd’hui à notre époque de droit « transnational » et « post-moderne » et que l’on ne peut lui substituer le modèle du réseau fl exible (van de Kerchove/Ost). Le problème essen-tiel dans cette structure est la pluralité des sources et leur rôle inégal dans les différents systèmes. Ainsi dans le droit public britannique on trouve, outre l’absence de constitution formelle, la doctrine de « sou-veraineté du parlement » qu’on peut diffi cilement concilier avec la primauté du droit international euro-péen. A cet égard l’auteur souligne qu’une telle aporie dans un confl it entre normes de même niveaux ou de niveaux différents peut être résolue par une nouvelle acception de la « Grundnorm » de Kelsen. Ce-lle ci est constituée des principes et des présupposés de l’ordre juridique qui sont de nature juridique, po-litique et morale. D’autre part il ne faut pas oublier l’important rôle créatif de la jurisprudence qui per-met la reconnaissance de la dimension effi cace ou non formelle de l’ordre juridique comme élément in-dispensable de la validité du droit. C’est ainsi que le modèle de Kelsen peut être mis en relation avec la conception de « perspective interne » au sens où l’entend Hart et les « règles de reconnaissance » (rules of recognition)

Mots clés : Hiérarchie des normes, antinomie et confl it de normes, normes fondamentales. s: re-venus publics, revenus fi scaux, revenus non-fi scaux, souveraineté fi scale

Professor D. Sc. DUŠKO VRBAN

HIERARCHY OF SOURCES AND SYSTEMATISM OF POST-MODERN LAW: VIEW OF THE SUSTAINABILITY OF KELSEN’S CONCEPTION OF LAW AS A SELF-SUFFICIENT NORMATIVE DYNAMIC SYSTEM

SUMMARY

The author of the paper analyzes the validity and practical applicability of the model of dynamic and hierarchical system of law, in the sense in which it was developed by the famous Austrian legal the-oretician Hans Kelsen. Starting from a few important characteristic of this model, and these are the hier-archical order of standards, hypothesis about the basic standard and ideas about procedurally-formal va-lidity, the author discusses some of the most recent objections against Kelsen’s theory. They refer to the new understanding of state sovereignty, to contradictory evaluations of the relation between the Europe-an law and the domestic law of the EU member sates, and to the neglected role of court practice, common law and its principles. The author comes to the conclusion that in spite of some shortcomings, Kelsen’s scheme of legal dynamics can be applied on several levels even today in the age of “ transnational “ and “ post-modern “ law, and that it can not be replaced by the model of fl exible network (van de Kerchove/Ost). The main problem in this complex is the plurality of sources and their unequal role in different sys-tems. So in the British public law, in addition to the absence of a formal constitution, there, there is the


doctrine of “sovereignty of the Parliament”, which is hardly connectible with the precedence of the Eu-ropean and international law. In this connection, the author points out that these and similar aporias, in confl icts of standards on the same or on several levels can be resolved through a new understanding of Kelsen’s “Grundnorm (basic norm)”. It actually contains principles or important assumptions of legal or-der, which are of legal, political and moral nature. On the other hand, it must not be forgotten that the judicature has a growing creative role through which it is possible to also recognize the informal or ef-fi cient dimension of legal order as the essential element of validity of law. Thus Kelsen’ s model can be connected with Hart’s conception of “ internal perspective “ and “ rules of recognition”.

Key words: Hierarchy of standards, antinomies and confl ict of standards, basic standard

Prof. dr. IVAN MECANOVIĆ: Sustavi u javnom sektoru i ekonomika javnog sektora...Pravni vjesnik 22 (1-2): 21-70, 2006. 21

Prof. dr. IVAN MECANOVIĆ, professor emeritus

SUSTAVI U JAVNOM SEKTORU I EKONOMIKA JAVNOG SEKTORA

UDK - 342.9:332.465Izvorni znanstveni rad

Javni sektor predstavlja brojne sustave u društvenim djelatnostima, socijalnoj sigurnosti, infrastrukturnimi komunalnim djelatnostima, sa spe-cifi čnom ekonomikom.U studiji je sadržano: 2.1 sustavi javnih djelatnost (2.1.1. Struktura sustava javnog sektora;, 2.1.1.1.Specifi čnosti u strukturi po-jedinih djelatnosti u javnom sektoru; 2-1.1.2.Shematski prikaz strukture poje-dinih djelatnosti u javnom sektoru; 2.1.2 Funkcije sustava u javnom sektoru; 2.1.3 Upravljanje sustavima u javnom sektoru; 2.1.4.Normativni čimbenici koji djeluju u javnom sektor; 2.1.5 Ljudski faktor u javnom sektoru (kadrov-ska komponenta pojedinih sustava); 2.1.6. Djelovanje okruženja na sustave u javnom sektoru;2.1.7 Informiranje u sustavima javnog sektora; 2.1.8. Ci-ljevi koji se postavljaju pred pojedine sustave u javnom sektoru; 2.1.9.Rezul-tati djelovanja sustava u javnom sektoru; 2.1.10. Logistička potpora pojedi-nim sustavima.) 2.2. Ekonomika javnog sektora (2.2.1. Elastičnost potrošnje u javnom sektoru; 2.2.2 Javni sektor kao nositelj troškova ili gubitaka; 2.2.3. Mjerljivost rezultata u javnom sektoru; 2.2.4. Racionalnost i ekonomičnost i efi kasnost rada u javnom sektoru; 2.2.5. Ulaganje u javni sektor – investi-cija za budućnost; 2.2.6. Mjerenje rezultata u javnom sektoru po korisniku usluga; 2.2.7. Javni sektor i djelovanje tržišta; 2.2.8. Javni sektor kao nukle-us stvaranja reprodukcijskih cjelina; 2.2.9. Profi tabilnost i javni sektor); 2.3. Sažetak.

Ključne riječi: Jani sektor, sustavi javnih djelatnosti, ekonomika jav-nog sektora, logistika javnog sektora

UVOD

Djelatnosti u okviru javnog sektora među-sobno su povezane u velike sustave. Osnovno obrazovanje npr. možemo promatrati kroz priz-mu pojedine osnovne škole, pojedinog učenika, roditelja ili nastavnika, no osnovno obrazova-nje čini i sustav u kojem djeluje na istim osno-vama više tisuća škola, velik broj nastavnika i sl. Osnovne škole čine jedinstvenu standardizi-ranu mrežu institucija, s više-manje jedinstve-nim ustrojem škola (kao dijelova sustava), mre-žom koju defi nira Sabor, jedinstvom progra-ma, javnih ovlasti i sl. Slične konstatacije vri-jede gotovo za sve djelatnosti, premda se poje-

dine među njima sastoje od različitih sastavni-ca (u okviru Elektroprivrede djeluju: proizvod-nja, prijenos i upravljanje sustavom, te distribu-cija; ili u okviru zdravstva djeluje “piramidal-no” postavljen sustav) Da bi se mogle sagleda-ti sve razine javnog sektora potrebno je izvršiti strukturnu analizu svake djelatnosti, utvrđujući funkcije pojedinih sustava, upravljanje sustavi-ma i sl. jer se kroz sagledavanje cjeline sustava može postaviti racionalna organizacija i ostva-rivati zadani ciljevi i rezultati.

Ekonomika javnog sektora treba da: (1) razbije apriorna mišljenja o javnom sektoru, a posebno o društvenim djelatnostima i so-

Prof. dr. IVAN MECANOVIĆ: Sustavi u javnom sektoru i ekonomika javnog sektora...Pravni vjesnik 22 (1-2): 21-70, 2006.22

cijalnoj zaštiti kao nepotrebnom trošku, pa i gubitku , sa sumnjivim rezultatima za gospo-darstvo,(2) dokaže da je javni sektor dugo-ročna investicija u razvoj, te (3) da niz djelat-nosti u javnom sektoru su i same visoko do-hodovne djelatnosti (npr. elektroprivreda, te-lekomunikacije i sl.)

Logistika javnog sektora predstavlja utvr-đivanje materijalne osnove koja je potrebna za ostvarivanje rezultata, kako u pojedinom dijelu sustava u javnom sektoru, tako i susta-va u cjelini, te međusobno djelovanje materi-jalne osnove na razini društva. U analizi po-jedinih sustava i njihovih sastavnica, koristi-ti metode analize sadržaja, sustavne analize, komparativnu metodu, te statističke metode.1

Javni sektor možemo promatrati kao cje-linu, bez obzira što se radi o heterogenim dje-latnostima, od kojih su neke izrazito usluž-nog karaktera, dok druge imaju elemente pro-izvodnje, odnosno proizvodnih usluga, no za-jednički im je nazivnik zadovoljavanje inte-resa i potreba građana, odnosno ljudi, te osi-guravanje njihovih sloboda i prava2.

Sustav javnog sektora počiva jednako kao i svi drugi sustavi na slijedećim elementima:

- strukturi sustava,- funkcijama sustava,- upravljanju sustavom,- normativnim čimbenicima sustava (eko-

nomskim , prirodnim i društvenim zako-

1 Statistički podaci koji se koriste u ovom radu su iz Stati-stičkog ljetopisa 2003. godine.2 Potrebno je razlikovati pojmove SLOBODA i PRAVO. Pod pojmom slobode podrazumijevamo prirodno stanje čovje-ka, koje je ograničeno jednakim slobodama drugog čovje-ka i zakonima države radi zaštite morala, zdravlja i drugih utvrđenih javnih vrijednosti Pravo svojim građanima daje država, na osnovi svojih međunarodnih obveza, ili svoje po-litičke volje. Prema tome pravo ne postoji kao faktično sta-nje, već uvijek kao ustavom i zakonima utvrđeno stanje. U praksi se međutim stvorilo pojam “sloboda i pravo” koji se tretiraju kao sinonimi..

U vrijeme Renesanse postojala je politička volja za razvoj obrazovanja, a naročito kulture, odnosno umjetnosti. Glav-ni mecene su u to vrijeme bili vladari, pape, pa i bogati gra-dovi. Normalno ova teza se odnosi u prvom redu na talijan-ske gradove i vladare

nitostima i zakonskim i drugim norma-ma, kojima se sustav defi nira),

- djelovanju okruženja na sustav, uz me-đusobnu interakciju s drugim sustavima s kojima je okružen,

- ljudskim faktorom u okviru sustava (ka-drovska dimenzija sustava),

- informiranju u okviru sustava,- postavljenim ciljevima pred sustav i- realizacijom postavljenih ciljeva i re-

zultatima koje za društvo, građane i državu ostvaruje pojedini sustav.

Jasno je da i u okviru sustava javnog sek-tora mnogo toga ovisi o demokratskim odno-sima, koji omogućavaju građanima da sami odlučuju o razini zadovoljavanja potreba, ali i o realnim mogućnostima, kao i postojanju političke volje za razvojem pojedinih djelat-nosti. U prošlosti u nekim sredinama i poje-dinim epohama je npr. razvoj kulturnog stva-ralaštva bio iznad stvarnih mogućnosti druš-tva, jer je postojala politička volja za takvim razvojem ., dok u drugim sredinama i pored znatno više materijalne osnove nije ostva-ren ni približno jednak razvoj. To vrijedi i za međusobni utjecaj tehničko – tehnološ-kog razvoja na stvaranje novih interesa i po-treba građana iz kojih se stvaraju nove mo-gućnosti ekonomskog razvoja. Telekomuni-kacije su npr. stvorile uvjete za razvoj tele-komunikacijske opreme, proizvodnje radio i TV programa, telefonije (fi ksne i mobilne), proizvodnje kazeta CD i sl., dakle razvijene su brojne nove djelatnosti, koje su sustavno u svezi s telekomunikacijama To je onda dove-lo do razvoja kulturnih djelatnosti (u stvara-nju programa, odnosno sadržaja medija i re-produkcije na elektronskim medijima), a sve je uvjetovalo, ili bilo uvjetovano i s razvo-jem obrazovanja znanosti i sl. Ove međusob-ne veze samo potvrđuju tezu o međusobnoj uvjetovanosti djelovanja pojedinih sustava međusobno. To vrijedi i za međusobno djelo-vanje sustava državne (regionalne, gradske i općinske) uprave na sustav javnih djelatnosti i njegove podsustave, kao što djeluje i na su-stav gospodarstva.


Ekonomika javnog sektora predstavlja predmet interesa ekonomista u posljednjih pedesetak godina. Osnovna pitanja koja se pred ekonomiku postavljaju su:

- do koje je mjere razvoj javnog sektora u funkciji ukupnog razvoja u pojedinoj dr-žavi, odnosno regiji,

- do koje je mjere usklađen s drugim su-stavima u sustavu državne zajednice,

- kakve su potrebe i interesi stanovnika, gospodarstva i države za uslugama u javnom sektoru, te kako ih se defi nira u okviru ekonomske politike države,

- da li javni sektor daje efekte koji su u skla-du sa sredstvima koja se u njega ulažu,

- da li su efekti javnog sektora mjerljivi ili nisu (normalno to se u prvom redu odno-si na one djelatnosti u kojima ne posto-ji mogućnost mjerenja stvarnog učinka, a ne na one u kojima se rezultati mogu mjeriti npr. elektroprivreda ima jasan mjerni sustav vezan uz potrošnju KWh),.

- da li javni sektor može djelovati kao profi tabilni sektor, odnosno da li na taj način mogu djelovati pojedini njegovi dijelovi i sl.

Prema nekim ekonomistima3. Razvojem tehnike i tehnologije, te društvenih odnosa ekonomika javnog sektora ostati će jedina eko-nomika. Bez obzira na ovu tezu, koja je u sva-kom slučaju futuristička, evidentna je važnost ekonomike javnog sektora za razvitak društva.

2.1 Sustavi javnih djelatnosti

Sustav javnih djelatnosti, normalno se sa-stoji od niza podsustava: društvenih djelatno-sti, socijalne sigurnosti, infrastrukturnih dje-latnosti, komunalnih djelatnosti i sl. Ipak ci-ljevi i funkcije ga defi niraju i kao postojeći

3 Naš poznati ekonomista akademik A. Dragičević smatra da će obzirom na razvoj tehnike, tehnologije, a osobito in-formatike, a u vezi s razvojem znanosti na kraju ostati samo EKONOMIKA DRUŠTVENIH DJELATNOSTI , kao ekono-mijska disciplina, jer će svi ostali dijelovi ekonomike posta-ti nepotrebni. Djelovati će samo kvartarni i kvintarni sektor, dok će ostali biti robotizirani ili vezani uz značajno učešće rada strojeva, a ne ljudi.

sustav, koji djeluje u okviru sustava države, a i u nizu čimbenika i kao sastavnica širih re-gionalnih, kontinentalnih i globalnih sustava. Opće zakonitosti djelovanja sustava u cijelo-sti govore o tome da se pojedini dio jednog sustava može naći i u okviru nekoliko susta-va, što ne predstavlja samo međusobno dje-lovanje već defi nira i strukturalnu povezanost segmenata u različite cjeline. To se odnosi u prvom redu na infrastrukturne i komunalne podsustave. Elektroprivreda je u isto vrijeme i dio javnog i proizvodnog sektora u zemlji, ali je i dio energetskog sustava regije i konti-nenta, kao što je dio i sustava zaštite ljudskog okoliša i sl. Obrazovanje je u isto vrijeme su-stav u kojem se nalaze podsustavi: osnovnog obrazovanja, srednjoškolskog obrazovanja i visokoškolskog obrazovanja, ali je obrazo-vanje (ili njegovi pojedini segmenti) ujedno sastavnica sustava kulture, športa, znanosti, gospodarstva, državne uprave i sl., kao što je i sastavnica obrazovnog sustava Europe i svi-jeta. No, bez obzira nas izneseno kada pro-matramo sustav javnih djelatnosti zadržavati ćemo se uglavnom u okvirima javnog sekto-ra, a samo u okviru potreba i u njegovim ve-zama s drugim sustavima.

2.1.1. Struktura sustava javnog sektoraStrukturu sustava javnog sektora možemo

promatrati na različite načine:- kroz specifi čnosti pojedine djelatnosti,- kroz shematski prikaz pojedinačne

strukture pojedine djelatnosti,- kroz stvaranje širih sustava u kojem je

pojedina djelatnost samo sastavnica dru-gih sustava i sl.

Jasno je da se strukture pojedinih djelatno-sti međusobno razlikuju. Struktura obrazova-nja razlikuje se od strukture komunalnih dje-latnosti. Međutim, svim djelatnostima je ka-rakteristično da se sastoje od organizacijskih jedinica koje zajednički daju strukturu. Ali, u okviru zakona kojim se defi niraju pojedine dje-latnosti, ne govori se mnogo o strukturi , koja bi trebala da osigura ravnopravnost građana u zadovoljavanju interesa i potreba. O strukturi


djelatnosti govori se samo u onim djelatnosti-ma koje su tehničke cjeline (elektroprivreda, ceste i sl.), te kod kojih je defi nirana potreba za stvaranjem mreže (osnovno obrazovanje, pri-marna zdravstvena zaštita, pošte i sl.).

2.1.1.1. Specifi čnosti u strukturi pojedinih djelatnosti u javnom sektoru

Strukture sustava u pojedinim djelatnosti-ma su međusobno različite, no one u svakom slučaju kao izvorište imaju korisnike usluga i davatelje sredstava. U pojedinim djelatno-stima korisnici usluga su svi građani, u dru-gim su porodična domaćinstva, u trećim su samo pojedini korisnici (obvezatni za kori-štenje usluga ili slobodni u izboru usluga). Davatelji usluga u sustavima su ustanove u okviru sustava, odnosno mreža, udruge koje su međusobno povezane ili nepovezane u su-stave, trgovačka društva koja u pravilu pruža-ju usluge ili svim građanima ili porodicama, te posebni upravni organi koji u pravilu pru-žaju usluge samo nekim od subjekata.

U strukturalnom smislu pojedine djelat-nosti se sastoje:

Predškolski odgoj i neposredna zaštita djece predškolske dobi: korisnici usluga su oko 90000 djece od cca 340000, dakle uslu-ge institucija predškolskog odgoja koristi oko 26,5% populacije; u sustavu djeluje oko 1100 ustanova sa oko 6600 djelatnika; dakle na jednog djelatnika dolazi oko 13 do 14 djece; uz vrtiće i jaslice djeluju i brojne humanitar-ne i druge udruge za osiguravanje neposred-ne zaštite djece , kao i pojedine institucije iz socijalne skrbi kroz domove za nezbrinutu djecu predškolske dobi; direktni korisnici su i obitelji čija djeca pohađaju ove institucije; u struktura sustava sastoji se u suštini od me-đusobno nepovezanih institucija, osim even-tualne veze između njih u pojedinim gradovi-ma, koje su vezane fi nancijski na svoje osni-vače, uglavnom na jedinice lokalne zajedni-ce ili vjerske organizacije; struktura sustava je stoga nepovezana, te možemo zaključiti da sustav gotovo da ni ne postoji, osim ukoli-

ko ove organizacije ne povezujemo uz sustav obrazovanja, odnosno socijalne skrbi;

Osnovno obrazovanje: korisnici usluga su: djeca od 6 do 15 godina, odnosno njiho-ve obitelji; u sustav ulazi 2135 osnovnih ško-la sa 18200 razrednih odjela, i 27500 nastav-nika i učitelja; osnovnu školu završava go-dišnje oko 53000 učenika, no njihov se broj smanjuje, tako da je prije dvadeset godina osnovnu školu završilo oko 60000 učenika; broj nastavnika u isto vrijeme pokazuje lagan porast od 1% u tih dvadeset godina, dok se je broj škola smanjio za 16%; između poje-dinih škola postoji povezanost kroz obvezne nastavne programe i sadržaje, kroz defi nira-ni standard i mrežu institucija; osnovno škol-stvo umreženo je i s jedinicama lokalne sa-mouprave, u čiji djelokrug potpada, kao i s državnim organima koji se bave unapređiva-njem osnovnog obrazovanja; jasno je da po-stoje strukturne veze i sa predškolskim od-gojem i sa srednjim obrazovanjem; osnov-no obrazovanje predstavlja pravo i dužnost građana, stoga su korisnici sva djeca određe-ne dobi ; u osnovnom obrazovanju zbog či-njenice da sva djeca pohađaju osnovnu ško-lu se ogledaju problemi nataliteta i demograf-ske politike s jedne strane, a s druge strane i činjenice da se broj nastavnika ne smanjuje, kao ni broj škola, što traži analizu da li je su-stav u organizacijskom smislu adekvatan, ili ranije nisu bili zadovoljavani standardi i kri-teriji koji su se tražili u okviru mreže, koja sa svojim standardima i normativima nije u tom razdoblju znatnije mijenjana; slabosti u sustavu osnovnog obrazovanja i strukturi su-stava su očite, a tiču se gotovo svih segmena-ta u strukturi, od mreže institucija, do potrebe prestanka s radom pojedinih škola, odnosno otvaranja novih u drugim mjestima ili na no-vim lokacijama, duljine trajanja obrazovnog procesa i njegove cijne i njegovog djelovanja na samu strukturu i sl. ;

Srednje obrazovanje: korisnici usluga su učenici- njih oko 190000, koji pohađaju 650 srednjih škola u kojima radi nešto ma-nje od 20000 nastavnika; škole su gimnazi-


je, stručne, industrijske i obrtničke škole i umjetničke škole, s oko 7000 razrednih odje-la; osnivači srednjih škola su županije, pa se srednje školstvo djelomično uklapa u struk-turu regionalne zajednice, ali i u Republič-ke strukture (ustanove i uprave zadužene za razvoj i nadzor nad sustavom obrazovanja ; srednje škole djeluju kao pojedine institucije koje nisu umrežene u sustav, kao što je slučaj s osnovnim školama ; i u srednjem obrazova-nju potrebna je reforma kako strukture tako i sadržaja obrazovnog programa; danas od upi-sanih učenika u srednjim školama njih oko 90% završava srednju školu; u strukturi sred-njih škola djeluje 145 gimnazija s oko 50000 učenika, 238 tehničkih i srodnih škola sa oko 80000 učenika i 200 industrijskih i obrtničkih škola s 56500 učenika, kao i 35 umjetničkih škola sa oko 2900 učenika, što je, osim kod obrtničkih i umjetničkih škola relativno do-bra struktura;

Visoko obrazovanje: struktura susta-va visokog obrazovanja sadrži u ovom tre-nutku 6 sveučilišta4, 7 veleučilišta, u okvi-ru kojih djeluje 63 fakulteta i 21 visoka ško-la, u koje je upisano oko 110000 studenata od čega 44000 studenata prve godine; s nji-ma kao davatelji usluga djeluje ukupno oko 7700 nastavnika, od čega 4100 doktora zna-nosti; do sada osnivači sveučilišta i veleuči-lišta bili su Sabor i Vlada; u 2001 godini di-plomiralo je 13600 studenata, dakle za oče-kivati je da će diplomirati samo 30% stude-nata koji su upisali prvu godinu, što je kata-strofa; sama struktura diplomiranih studenata je relativno nepovoljna: fakultete je završilo cca 80% studenata a stručne studije njih 20% od čega 10% društvene znanosti, 2,5% medi-cinske znanosti 30% tehničke studije i sl. Ovi podaci ukazuju i na strukturu u okviru koje

4 Obzirom na Zakon o zdravstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, sadašnji broj sveučilišta i drugih visokih uči-lišta nije konačan. U svakom slučaju osnivanje veleučilišta, osnivanje kojih je jednostavnije bitno će povećavati broj tih ustanova. Evidentno je da će dolaziti i do osnivanja novih sveučilišta, bilo razgradnjom glomaznog Zagrebačkog sveu-čilišta na nekoliko manjih, ili osnivanje u velikim gradovima, koji još nemaju sveučilišta njihovih regionalnih sveučilišta

postoji dominantno fakultetsko obrazova-nje dok je stručno premda postoji veliki broj visokih učilišta i visokih škola nerazvijeno; struktura obzirom da usmjerenja fakulteta je adekvatna potrebama i Hrvatske i korisnika usluga; međutim problem je u neefi kasnosti studija; ako diplomira samo 30% od ukupnog broja upisanih u prvu godinu onda se postav-lja pitanje racionalnosti strukture, kao i pita-nje da li se isplati otvarati nova sveučilišta i veleučilišta , ili je potrebno povisiti prola-znost studenata sa 30% na npr. 60 ili više po-sto; broj studenata koji su upisali prema bro-ju stanovnika je nepovoljan tako da se kre-će oko 20 studenata na 1000 stanovnika, a s brojem diplomiranih jedva se pokriva prosta reprodukcija; sveučilišta su povezana u okvi-ru Rektorskog zbora, imaju autonomiju, kao i visoka učilišta, te su dio mreže visokih uči-lišta Europe shodno programima, mogućno-sti za protočnost profesora i studenata, stvo-renog informacijskog sustava i sl; u svakom slučaju sustav i struktura visokog obrazova-nja pokazuje povezanost sa srednjim obrazo-vanjem, državnom upravom, gospodarstvom i znanošću;

Znanost: osim one koja se odvija na sve-učilištima i sveučilišnim institutima a takvih je institucija 60, u okviru poslovnog sektora nalazi se 34 znanstvene institucije, dok zna-nost u užem smislu u samostalnim (držav-nim) znanstvenim ustanovama ima 46 insti-tucija; samo ovi brojevi pokazuju nerazvije-nost znanosti u Hrvatskoj; u svim ovim insti-tucijama radi samo 7800 djelatnika s punim radnim vremenom ; struktura glede područja istraživanja je adekvatna, ali broj istraživača, kao i broj institucija nije ni približno dovo-ljan za razvoj, što posebno vrijedi za prirodne znanosti u kojima djeluje samo 13 institucija s 1424 istraživač; povezanost s drugim susta-vima je vidljiva, posebno kod onih znanstve-nih institucija koje djeluju u okviru privrede, odnosno sveučilišta, tako da te institucije ula-ze u strukture ovih djelatnosti; od istraživača je 3560 doktora i 1600 magistara, što poka-zuje relativno nizak formalni status istraživa-


ča, ali i relativnu starost znanstvenika (bilo bi normalno da je barem dvostruki broj magi-stara nego što je doktora znanosti)5; produk-cija znanstvenika je 1,2 objavljena znanstve-na rada godišnje u zemlji i samo 0,5 radova objavljenih u svijetu po registriranom istra-živaču, što je gotovo smiješan broj; u znano-sti postoje međunarodni kriteriji, pa je zna-nost globalna, što pokazuju naši brojni znan-stvenici koji su se afi rmirali u svijetu, ali se nisu afi rmirali u našoj državi; za razvoj zna-nosti potrebna su znatnija ulaganja, po mo-jem mišljenju najprije u znanstveno obrazo-vanje mladih znanstvenika u svijetu, ulaganja u opremu, ali u prvom redu postojanju poli-tičke volje za razvojem znanosti i razvoju ba-ziranom na znanosti;

Kultura:u okviru pojedinih djelatnosti u kulturi, čija je struktura uglavnom vezana uz veće gradove djeluje 16 kazališta čije je pred-stave gledalo oko 820000 gledatelja, 140 ki-nematografa s posjetom od cca. tri milijuna posjetitelja, 124 radio i TV postaje s1,2 mi-lijuna pretplatnika, izdavači su izdali oko 3800 naslova knjiga i brošura i sl., u Hrvat-skoj djeluje oko 150 muzeja i galerija, 112 pučkih otvorenih učilišta i domova kulture, 570 knjižnica (bez školskih), te veliki broj amaterskih kulturnih društava(njih oko 780 sa oko 2300 sekcija, u kojima se aktivno kul-turnom aktivnošću bavi oko 50000 članova), koja imaju u gotovo svim selima; svi ovi, a i drugi podaci pokazuju razvoj kulturnog stva-ralaštva u strukturi koja je vrlo heterogena, ali je kulturna struktura po mojem mišljenju iznad onih u nizu drugih djelatnosti; u struk-turnom smislu ona je međusobno nepoveza-na, osim u osobi krajnjeg korisnika, koji slo-bodno koristi kao pasivan uživalac pojedinih kulturnih dobara u predstavama, izložbama i sl., te kao aktivni u čitanju knjiga, ili djelova-

5 U visokom obrazovanju dugo je postojala obrnuta pirami-da, taklo da je broj asistenata bio manji od broja redovitih i izvanrednih profesora. Uvođenjem novaka (sada asiste-nata) ovo će se stanje popraviti za nekoliko godina, kada će sadašnji novaci završiti postdiplomske studije, odnosno shodno novom Zakonu, kada se studij podijeli na preddi-plomski , diplomski i postdiplomski.

nju kao volonter ili amater u pojedinom kul-turno umjetničkom društvu;

Šport i tjelesna kultura: u okviru špor-ta djeluje oko 3600 udruga sa cca. 30000 čla-nova, koji se aktivno bave nekom sportskom aktivnošću, kao i 8300 volontera te 1100 pro-fesionalaca, ovaj pogon ostvario je oko 2800 takmičenja u zemlji i preko tisuću u svijetu u ekipnim športovima, kao i 6000 pojedinač-nih nastupa u zemlji i 2500 u inozemstvu ; ove brojke su bez školskog športa i rekrea-tivno turističkog športa, te pokazuju značaj-no mjesto športa u životu ljudi i u zadovo-ljavanju njihovih potreba i interesa; struktu-ra športa polazi od najnižih organizacija, koje su povezane teritorijalno u sportske saveze u jedinicama lokalne (regionalne) zajednice, te u športske saveze shodno postojanju oko 60 športskih saveza, s krovnom organizacijom Hrvatskim olimpijskim odborom; struktura športskih saveza j različita, ali su svi pove-zani sa športskim asocijacijama u svijetu, pu-tem europskih federacija pojedinih športova i svjetskih konfederacija, kao i Međunarod-nog olimpijskog komiteta; struktura u špor-tu je vrlo razgranata, slobodnija u formama udruživanja, uz autonomiju u normativnom smislu, organizacijskom i sl. ; uz ove udru-ge građana u športskoj strukturi djeluju i tr-govačka društva u pojedinim profesionalnim športovima i sustavu takmičenja u kojem na-stupaju profesionalci;

Zdravstvena zaštita: struktura sustava zdravstvene zaštite odvija se kroz 6300 pri-vatnih ambulanti, od čega 1900 opće medici-ne, 120 domova zdravlja, 140 poliklinika,37 općih i kliničkih bolnica, 35 specijalnih bolni-ca, 111 ustanova za njegu, 21 zavoda za javno zdravstvo, u kojima djeluje oko 7800 liječni-ka (od toga 5500 specijalista), kao i 2800 li-ječnika koji rade u privatnoj praksi, dok je ukupno zaposlenih u zdravstvenoj zaštiti oko 46000 ; u bolnicama je liječeno u deset godiš-njem prosjeku oko 700000 bolesnika, dok je u općoj medicini usluge dobilo oko 16,5 mi-lijuna korisnika; sama struktura zdravstvene zaštite u pravilu je vezana uz strukturu pato-logije stanovništva, tako, da struktura pirami-


de patologije se poklapa sa strukturom zdrav-stvenog sustava, odnosno s piramidom fi nan-ciranja zdravstvene zaštite; zdravstveno osi-guranje obuhvaća oko 4,2 milijuna osigurani-ka, koji su koristili preko 63 milijuna usluga u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, 12 milijuna u stomatološkoj zaštiti, 54 milijuna, 29 mili-juna recepata za lijekove i sl.;

Socijalna skrb; u okviru socijalne skr-bi koja djeluje na osnovi principa solidarno-sti, a osigurava različite aktivnosti: skrbniš-tvo ( 2700 maloljetnih korisnika),smještaj u ustanove i obitelji (6300 maloljetnih korisni-ka), odgojne mjere zaštite (2500 maloljetnih korisnika), novčane pomoći (44000 malo-ljetnih korisnika), ostali oblici skrbi i usluga (135000 maloljetnik korisnika, te kod puno-ljetnih korisnika: skrbništvo (17300 korisni-ka), smještaj u ustanove i obitelji (11400 ko-risnika), odgojno zaštitne mjere (14000 kori-snika), pomoć za osposobljavanje (1100 ko-risnika), novčana pomoć (189000 korisnika) i ostali oblici skrbi i usluga (370500 korisni-ka), što znači da usluge koristi preko 180000 maloljetnih korisnika, te oko 700000 puno-ljetnih korisnika; bez obzira što se pojedi-ni korisnici nalaze u statističkim podacima u više svojstava evidentan je opseg usluga u socijalnoj zaštiti čija je različita frekvencija oko 880 tisuća, što znači da različite usluge socijalne skrbi koristi oko 20% stanovništva; organizacijska shema u socijalnoj skrbi poči-nje od centara socijalne skrbi, koji se osniva-ju na županijskoj razini, te koji koordiniraju ukupnu aktivnost, 56 ustanova socijalne skr-bi za djecu i mladež te 82 institucije za odra-sle i starije osobe; u socijalnoj skrbi radi oko 7000 djelatnika;

Mirovinsko osiguranje: u kojem je oko 4,2 milijuna osiguranika te oko 1,2 miliju-na korisnika mirovina; Zavod za mirovinsko osiguranje, koji vodi poslove osiguranja sa svojim županijskim odjelnim službama radi kao jedinstvena organizacija;

Infrastrukturne djelatnosti: organizi-rane su uglavnom kao jedinstvena trgovačka društva za teritorij cijele Republike; Hrvat-ska elektroprivreda ustrojena je kao trgovač-

ko društvo koje u svojem sastavu ima pro-izvodnju u hidrocentralama i termocentrala-ma, prijenos električne energije, te distribuci-ju, a zapošljava oko 18 tisuća djelatnika; Hr-vatske željeznice, koje u svom sastavu ima-ju izgradnju željezničkih pruga, vuču i prije-voz te zapošljavaju oko 17 tisuća djelatnika; Hrvatske telekomunikacije i Hrvatske pošte, koje su organizirane u dva vrlo strukturalno razvijena poduzeća sa 24 tisuće djelatnika; s tim da pošte svojim poštanskim uredima, re-gionalnim centrima i glavnim centrima imaju mrežu, koja pokriva cijelu Hrvatsku, a slič-no je i s telekomunikacijama, čija nepokret-na mreža s županijskim centrima pokriva ta-kođer cijelu zemlju; Radio i televizija sasto-je se od HRT- Hrvatske radio televizije Za-greb, koja je po posljednjem Zakonu defi -nirana kao ustanova6. koja je podijeljena na četiri djelatnosti; radio (s tri programa), tele-viziju (s dva programa), glazbenu proizvod-nju, te odašiljače i veze; radio i televizija po-krivaju svojim zvukom i slikom cijelu Hr-vatsku, a preko satelitskih veza i čitav svijet, tako da je struktura ove djelatnosti uklopljena u globalne sustave i putem emisija, ali i pu-tem dodjele frekvencija; u okviru HRT dje-luju radio i TV centri za jednu ili više župa-nija; također djeluje i veći broj regionalnih i gradskih radio i TV postaja na osnovi kon-cesija koje daje Agencija za telekomunikaci-je, koja je sastavni dio sustava; u ovoj dje-latnosti postoji snažna tendencija prema pri-vatizaciji7; Hrvatske ceste i Hrvatske autoce-ste izgrađuju i održavaju cca 30 tisuća razli-čitih cesta djelujući kao trgovačka društva, koja imaju u svom sastavu organizacijske je-

6 U Zakonu o Hrvatskoj radio televiziji defi niraju se ove sastavnice, koje se trebaju podijeliti na osnovi zakona, kao pravne osobe. Sam pojam “pravna osoba” u našem sustavu veže se uz ustanove, udruge, trgovačka društva i različite samostalne upravne organizacije, državu i jedinice lokalne (regionalne samouprave). HRT je po smislu Zakona ustano-va, koja ima neka specifi čna obilježja koja joj daje zakon, pa bi bilo bolje da se jasno defi nira kao ustanova.7 Procesi privatizacije u elektroničnim medijima su krenu-li. Pred privatizacijom je Treći program televizije, a postoje brojne TV stanice na regionalnoj i lokalnoj razini, koje tra-že i koncesija na nacionalnoj razini, te pravo na korištenje sustava odašiljača.


dinice za tzv. državne ceste, županijske ce-ste i lokalne ceste; cestovna mreža je vezana uz međunarodne ceste tako da je sustav cesta vrlo razveden, te ima duboku strukturu; Hr-vatske vode, koja polazi od stvaranja najprije pet podsistema vezani uz slivove: Save, Dra-ve i Dunava, Primorsko goranskih voda, Dal-matinskih voda i voda Grada Zagreba, zatim uz slivove pojedinih rijeka, sustav je povezan s vodoopskrbom, dakle s komunalnim djelat-nostima, zaštitom okoliša kroz zaštitu voda, i zaštitu od vode, te sa sustavima drugih drža-va, posebno vezano uz Savu, Dravu, Dunav i Neretvu Sustav je umrežen tako da pokriva cijelu Hrvatsku;

Komunalne djelatnosti: u strukturi ko-munalnih djelatnosti djeluju različite službe, koje imaju i različitu organizacijsku struktu-ru: (1) opskrba vodom vezana je uz strukture Hrvatskih voda, kao i uz svoju lokalnu (regi-onalnu) samoupravu, a ustrojena je kao trgo-vačka društva, (2) odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda (kanalizacija) uglavnom je ve-zana uz sustave: Hrvatskih voda i sustave za-štite okoliša, te svoju lokalnu i regionalnu za-jednicu, a u ustrojbenom smislu u pravilu je vezana uz tzv,

.komunalna poduzeća, (3) održavanje ko-munalne čistoće vezano je uz sustave jedinica lokalne samouprave, kao i uz sustave odlaga-nja komunalnog otpada, (4) odlaganje komu-nalnog otpada predstavlja djelatnost koja je vezana uz jedinice lokalne i regionalne samo-uprave, u strukturnom smislu je jednostavna, ali ima značajne probleme obzirom na neiz-građene objekte za sortiranje i razgrađivanje otpada, a komunalni, kao i industrijski otpad predstavljaju jedan od velikih problema da-našnjice8 (4) opskrba plinom, tendira da po-stane sustav u sastavu INA , do bi distribu-ciju vršile distributivne organizacije, koje su

8 U jeseni 2003.godine postavio se je kao nacionalni pro-blem odvoz i zbrinjavanje otpada Grada Makarske. Ni jed-na druga jedinica lokalne samouprave nije bila spremna preuzeti na zbrinjavanje makarski otpad .Primjer Makarske otvara brojna pitanja, koja se u suštini svode na jedno pita-nje, kako je moguće zbrinjavati otpad na racionalan način, te iskorištavati sekundarne sirovine koje se u njemu nalaze

samostalna trgovačka društva s koncesija-ma koje daju jedinice lokalne samouprave, (5) opskrba toplinskom energijom koja po-stoji samo u nekoliko gradova, a u pravilu je vezana uz elektroprivredu, vezana je struk-turalno uz proizvodnju električne energije s jedne i sustav jedinica lokalne samouprave s druge strane, (6) održavanje javnih površi-na, tržnice na malo, groblja, nesvrstane ceste i slično, predstavljaju komunalne djelatnosti u užem smislu, koje su strukturalno vezane samo uz jedinice lokalne samouprave, a u or-ganizacijskom smislu mogu biti i trgovačka društva, ustanove ili u sastavu uprava jedini-ca lokalne samouprave; u komunalnom sek-toru prema statistici djeluje u Hrvatskoj oko 30 tisuća osoba (s tim da su neke od djelatno-sti npr. elektrodistribucija statistički obrađe-ne uz energetiku).

U okvirima javnog sektora zaposleno je oko 220 tisuća djelatnika, odnosno 22% od ukupnog broja zaposlenih, s tendencijom da-ljeg širenja i djelatnosti i broja djelatnika.

2.1.1.2. Shematski prikaz strukture pojedi-nih djelatnosti u javnom sektoru

Strukture pojedinih djelatnosti u okvirima javnog sektora mogu biti:

- međusobno nepovezane organizacije koje nemaju u okviru djelatnosti struk-turalnu vezu, ali je imaju s drugim dje-latnostima ili drugim subjektima,

- strukture organizacija koje su međusob-no nepovezane, ali djeluju u okviru je-dinstvene mreže institucija,

- piramidalno defi nirane strukture,- međunarodno povezane strukture,- tehnički i tehnološki uvjetovane struk-

ture i sl.Međusobno nepovezane organizacije u

pojedinim djelatnostima:Međusobno nepovezane organizaci-

je, koje nemaju neposrednu organizacijsku i strukturalnu vezu sa sličnim organizacijama djeluju u: Predškolskom odgoju:Vrtići i ja-slice koje djeluju npr. u Zagrebu s onima u


Splitu ili Rijeci nemaju nikakve strukturalne veze ; oni mogu raditi na istim programima, istim pedagoškim principima, istim struč-nim kadrovima, ali ne čine strukturnu mrežu; njihove strukturne veze mogu biti djelomič-no vezane uz osnovno obrazovanje, odnosno strukturu jedinica lokalne samouprave, kako je vidljivo iz sheme IV.;

Shema IV: Ustrojstvo u školstvu (tzv. plitka formacija)

Ministarstvo

Prosvjetno-pedagoške službe

Škola A Škola B Škola C Škola D

Jedinica lokalne samouprave

Opis sheme: Iz sheme je vidljivo da škole nema-ju funkcionalne međusobne veze, ali da sve imaju veze i sa prosvjetno-pedagoškom službom, mini-starstvom i jedinicama lokalne samouprave. Pro-grami su jednaki za sve škole i organizacija je jed-naka za sve škole.

Kulturi, u okviru koje djeluju pojedine organizacije koje nisu međusobno umrežene,

što se posebno odnosi na udruge u kulturi, ali i na pojedine ustanove, kao što su muzeji i galerije, dok jedan dio kulturnih ustanova je međusobno povezan u djelomičnu piramidal-nu strukturu; Znanost- Znanstvene organiza-cije koje djeluju kao tzv. državne znanstvene institucije povezane su samo sa svojim osni-vačima, instituti koji djeluju pri sveučilišti-ma i fakultetima povezani su u jedinstveni sustav znanosti i visokog obrazovanja, dok znanstvene institucije u gospodarstvu imaju

strukturalne veze samo sa svojim osniva-čima. Uz njih u znanosti djeluju i pojedi-ne udruge, koje također nisu strukturalno povezane. Međutim postoje vrlo naglaše-ne veze znanstvenika kroz programe, znan-stvene publikacije i to kako u zemlji tako i u inozemstvu. Komunalne djelatnosti: institucije koje se bave održavanjem jav-nih površina, tržnicama na malo, groblji-ma i nesvrstanim cestama nemaju nikakve strukturne veze sa sličnim institucijama izvan svoje jedinice lokalne samouprave,

kao što nemaju, ukoliko nisu u sastavu istog trgovačkog društva nikakve veze između no-sitelja pojedinih poslova (groblja nemaju ni-kakvu vezu s npr. tržnicama na malo) ; Struk-turna veza postoji samo s poglavarstvom je-dinice lokalne samouprave, kao što je vidlji-vo iz sheme V.

Opis sheme: Kod komunalne djelatnosti pojavljuju se veze s jedinicom lokalne ili regionalne samouprave, ali oblici ustroja mogu biti trgovačka društva, kao što s u pravilu tržnice i javni prijevoz, kao i druge djelatnosti, ustanove koje se pojavljuju kod uređenja parkova i javnih površina, ali i dijelovi općinskih ili gradskih poglavar-stava (uprave) koji neposredno vode brigu oko tih djelatnosti i zadovoljavanja potreba građana putem istih.

Lokalna tržnica Javni prijevoz Javna rasvjeta Javna čistoća Groblja Parkovi

Jedinica lokalne samouprave

Jedinica regionalne samouprave

Trgovačka društva

Ustanove

Dijelovi uprave

Shema V: Shematski prikaz komunalnih djelatnosti


Međusobno nepovezane organizacije koje djeluju u okviru jedinstvene mreže institucija u javnom sektoru:

Klasičan primjer ovakve organizaci-je je osnovno i srednje obrazovanje. Ško-le kao institucije nisu međusobno povezane u neki oblik strukture. Svaka škola je samo-stalna institucija. Ona radi na osnovi propisa-nih standarda, nastavnih planova i programa, ali s drugom školom nije povezana struktu-ralnim vezama. Međutim, sve osnovne ško-le povezane su u mrežu osnovnih škola, u ko-joj se ostvaruju prava korisnika, te sva djeca

Ministarstvo Prosvjetno-pedagoška služba*

Fakulteti Akademije Gospodarstvo Uprava Obrtništvo

Gimnazija Umjetnička škola Stručna škola Obrtnička škola

Županija

Učenički dom A Učenički dom B Učenički dom C Učenički dom D

Shema VI: Shematski prikaz srednjeg školstva

Opis sheme: Osnivači srednjih škola su županije. Gimnazije obrazuju kadrove za fakultete i viske škole, umjetničke škole za akademije, stručne škole za gospodar-stvo i upravu, a poseban sustav obrtničkih škola vezan uz obrtničke komore za po-trebe obrtnika. U sustavu se nalaze i učenički domovi koji su uglavnom mješovi-tog tipa.

Visoko

obrazovanje

Srednje obrazovanje

Korisnici Osnovno obrazovanje Sadržaji

Predškolski odgoj

Shema VII: Piramidalno povezane strukture

Opis sheme: Obrazovanje je moguće promatrati i kao cjelinu. Tada se nameće postojanje piramide koja se od-nosi na korisnike. Djeca cjelokupne generacije polaze u osnovnu školu, cca. 90% djece nastavlja srednju ško-lu, ali je završava oko 65-70%, na fakultete i visoke škole upisuje se oko 30%, a završava oko 13%. Što se tiče predškolskoga odgoja, on se samo u tzv. školi u prirodi približava broju učenika osnovne škole.

između 6 i 15 godina moraju pohađati ško-lu kojoj teritorijalno pripadaju. Strukturalne veze svake osnovne škole postoje sa: jedini-cama lokalne samouprave, prosvjetno peda-goškim službama, te djelomično s predškol-skim i srednjoškolskim ustanovama, kao što je vidljivo iz sheme VII. Slično je i sa sred-njim školama, kod kojih su veze sa županija-ma (umjesto s gradovima i općinama), te sa učeničkim domovima, s kojima postoji uvjet-na veza – učenici koji u isto vrijeme pohađaju školu i koriste učeničke domove, što je vidlji-vo iz sheme VI.

* Razlog zbog kojeg kori-stim naziv prosvjetno-pe-dagoška služba vezan je uz brojne ranije provede-ne reforme, u kojima se je naziv (a nažalost i nad-ležnost) često mijenjao. I najavljene nove reforme pokazuju tendencije ra-nijih, pa je bolje koristiti naziv koji je opće poznat i prihvaćen u prosvjetnoj javnosti,


Piramidalno povezane strukture orga-nizacija u okviru javnog sektora

Piramidalno povezanih institucija imamo u nizu djelatnosti u okviru javnog sektora, a i kod nekih međusobno nepovezanih struktu-ra možemo naći elemente piramidalne orga-nizacije. To se odnosi na sva tri obrazovanja, kod kojih se može postaviti, doduše uvjetno i piramida, vezana u prvom redu uz obrazovne sadržaje, te korisnike. Doduše iz sheme VII vidljivo je da se ne radi o nekoj čvrstoj geo-metrijskoj strukturi. Zdravstvena zaštita ima naglašenu piramidalnu shemu u kojoj se or-ganizacijska piramida bazira na piramidi pa-

Piramida financiranja

Vrhunska

medicina

Bolnička

zaštita

Zavod za Specijalistička Zavodi za javno

zdravstvenu zaštita zdravstvo

zaštitu

Primarna zdravstvena zaštita

Piramida ustroja u zdravstvenoj zaštiti Piramida

Patologije

Shema VIII: Shematski prikaz organizacije u zdravstvenoj zaštiti

Opis sheme: Piramida ustroja u zdravstvenoj zaštiti u pravilu je sukladna piramidi patologije. U primar-noj zdravstvenoj zaštiti pojavljuje se više milijuna intervencija, a na vrhu piramide nekoliko desetaka slučajeva, npr. transplantacije ljudskih organa. Patološka piramida mijenja se u duljim intervalima po-javom novih bolesti i novih oblika bolesti, npr. različitih vrsta gripe. S druge strane, piramida ustroja u zdravstvenoj zaštiti, premda je ovisna o piramidi patologije, mijenja se još sporije, obzirom na činjenicu da se postavljena organizacija, zajedno sa specijalističkim i inim službama, vrlo teško mijenja tako da u zdravstvu u isto doba postoje viškovi i manjkovi i liječnika i npr. bolničkih kreveta. Obrnuta piramida fi -nanciranja pokazuje da je najskuplje vrhunsko liječenje, za koje se izdvajaju visoka sredstva.

tologije stanovništva, kao i na piramidi u fi -nanciranju. Pojedine organizacijske jedinice u primarnoj zdravstvenoj zaštiti nisu među-sobno povezane, ali su povezane sa specijali-stičkim službama, a one s bolnicama i klini-kama. Također postoji veza sa visokim obra-zovanjem putem klinika, veza s ljekarnama, zavodima i Hrvatskim zavodom za zdravstvo i Hrvatskim zavodom za zdravstveno osigu-ranje, te Školom narodnog zdravlja “Andrija Štampar” Strukturna shema zdravstvene za-štite je dosta komplicirana kao što je vidljivo iz sheme VIII.


Pošte koje su organizirane u okviru Hr-vatskih pošta piramidalno, od poštanskih ureda, preko poštanskih središta u županija-ma do poštanskog sjedišta za međunarodni promet. Specifi čni oblik piramide ima Viso-

djeluje u zemlji i svijetu. Sveučilišta su po-vezana u strukturalnom smislu kroz rektorski zbor i europske sveučilišne i rektorske asoci-jacije, što je vidljivo iz sheme IX.

Koja pokazuje postojanje nekoliko pa-ralelnih piramida. Piramidalnu organizaciju imaju i Hrvatske vode odnosno vodno gos-podarstvo. Ustroj na slivovima pojedinih ri-jeka, vezan uz županije, četiri slivna područja i vode grada Zagreba, te Hrvatske vode daju piramidu ustroja u okviru jednog poduzeća – sustava.

Međunarodno povezane struktureMnogi od sustava i djelatnosti u javnom

sektoru ima međunarodno povezane struktu-re. To je prisutno u nizu tehničko tehnoloških sustava, koji se logikom tehnike ne mogu za-ustaviti na granicama pojedinih država (že-

Rektorski

zbor

S

Međunarodna

suradnja

F TD O

Katedre

Instututi

Sveučilište A Sveučilište B

Shema IX: Shematski prikaz visokoga obrazovanja.

Opis sheme: Oznaka S = sveučilište, F = fakultet, O = odjel sveučilišta, TD = studentski centri, student-ski domovi i restorani (trgovačko društvo)Sveučilišne funkcije su: razvojna, fi nancijska, programska i kadrovska, fakultetske funkcije su nastavna i znanstvena, departmanska nastavna i znanstvena, katedre nastavna funkcija, instituti znanstvena funkcija. Rektorski zbor objedinjuje funkcije sveučilišta i visokih učilišta, a zajedno s fakultetima i sveučilištima ra-zvija međunarodnu suradnju.

ko obrazovanje (Sveučilišta). Osnovna ideja sveučilišne strukture polazi od toga da je sve-učilište kao ustanova s autonomnim pravima osnivač fakulteta, sveučilišnih odjela (depar-tmana), sveučilišnih ustanova i trgovačkih društava, a fakulteti su organizatori instituta i katedri. Veza između pojedinih fakulteta i visokih škola u biti ne postoji, tako da uz pi-ramidalnu strukturu postoji neovisnost poje-dinih direktna veza istorodnih (npr. pravnih) fakulteta. No, uvođenjem mogućnosti prije-nosa bodova mora se uspostaviti veza izme-đu programa, te korisnika i davatelja usluga (protočnost studenata i nastavnika), kao što je potrebno izgraditi informacijsku mrežu, koja


ljeznice, ceste, telekomunikacije i sl.), te po-jedine društvene djelatnosti. Šport je jedna od djelatnosti koja je u svakom slučaju me-đunarodno povezana struktura. U okviru po-jedine države športske organizacije poveza-

dinici lokalne samouprave, kao što na naci-onalnoj razini postoji povezanost svih špor-tova u okviru Hrvatskog olimpijskog odbo-ra. Shema X.

Elemente međunarodno povezanih struktu-ra imaju i željeznice, koje su povezane u teh-ničkom, tehnološkom i ekonomskom smislu, telekomunikacije kako kroz globalne mreže u telekomunikacijama, tako i kroz programe, a još više kroz podjelu frekvencija, korištenja satelita i sl. u okviru radija i televizije.

Svjetska športska Međunarodni olimpijski Svjetska športska

konfederacija komitet konfederacija

Evropska športska Evropska športska

federacija federacija

Športski savez Hrvatski olimpijski Športski savez

odbor

Regionalni športski Regionalni športski

savez savez

Športska organizacija Športska organizacija

Klub, društvo klub, društvo

Sportski savez u

jedinici L.S.

Sportski objekti

Jedinica lokalne

samouprave

Shema X: Ustroj športa u Hrvatskoj

Opis sheme: Ustroj športa, polazeći od športske organizacije, pokazuje dvostruke veze. Prve su po lini-ji športa, gdje se športska organizacija povezuje u športske saveze, a ovi u federacije i konfederacije, a druga je povezivanje u jedinici lokalne samouprave u športske saveze jedinica lokalne samouprave te kroz zajedničko korištenje športskih objekata. Športske konfederacije povezuju se u Međunarodni olim-pijski komitet, a nacionalni športski savezi u Hrvatski olimpijski odbor, koji je sastavnica Međunarodng olimpijskog komiteta.

ne su piramidalno u okviru konkretnog špor-ta: nogometni klubovi u nogometne regional-ne zajednice, te u nacionalne saveze, a ovi u UEFA i FIFA , a uz to i u piramidalni sustav takmičenja. U nas su športske organizacije udružene u okviru jedinica lokalne samou-prave u športske saveze, tako da postoji i ho-rizontalno povezivanje športskih udruga u je-


Tehnički povezane strukture

Gotovo sve infrastrukturne djelatnosti su tehnički, tehnološki i ekonomski sustavi, sa svojim strukturama, koje su često kompanij-ske strukture. Te strukture uvjetovane su teh-nologijom. Stvarajući i jedinstvene ekonom-ske – monopolističke strukture. Razvojem tehnike i tehnologije u nizu djelatnosti stva-raju se mogućnosti i paralelnih struktura, kao što je slučaj u telekomunikacijama (uvođe-njem drugih mreža), elektroprivredi (otvara-njem mogućnosti ponude električne energije iz drugih sustava), željeznici (kroz konkuren-ciju drugih vidova prijevoza) i sl.

U slučaju privatizacije nikakav problem ne bi (za javni interes) predstavljala priva-tizacija proizvodnje, jer se zbog tehničko – tehnološkog sustava i privatna proizvodnja mora uključivati u prijenos i upravljanje su-stavom, kao što ne bi bio poseban problem privatizacija distributivne mreže. U tehničko – tehnološkom i ekonomskom smislu država ne bi smjela napustiti vlasništvo nad prijeno-

snim i upravljačkim sustavom, ili bi, shodno onom što se je dogodilo u telekomunikacija-ma, trebala osnovati svoju agenciju koja bi u cijelosti kontrolirala elektroprivredu.

Gotovo u svim infrastrukturnim djelat-nostima potrebno je sačuvati vlasništvo, ili upravljanje osnovnim poveznicama sustava. To vrijedi i za ceste, koje su same po sebi po-veznice, željeznicu u kojoj se posebni interes ostvaruje kroz vlasništvo nad prugama (na kojima mogu organizirati prijevoz i drugi su-bjekti a ne bezuvjetno Hrvatske željeznice),to vrijedi i za vodno gospodarstvo. Dakle kod privatizacije infrastrukturnih djelatnosti po-

trebno je, zbog posebnog javnog (državnog) interesa sačuvati dominaciju nad poveznica-ma sustava.

2.1.1.3. Strukture kompleksnijih sustava

Bez obzira na strukturu pojedinih susta-va i njihovu shemu možemo zaključiti da je struktura javnog sektora u suštini komplek-sna, međusobno uvjetovana interesima i po-

Shema broj XI: Ustroj elektroprivrede u Hrvatskoj

proizvodnjaproizvođač 1 proizvođač 2 proizvođač 3 uvoz električne sektor razvojatermoelektrane hidroelektrane nuklearke energije i održavanja

upravljanje upravljanje sustavom prijenos električne energije u zemlji i inzemstvu

prodaja

distributivne veliki potrošači gradovi i općineorganizacije

Opis sheme: Elektroprivreda je danas jedinstven tehničko – tehnološki i ekonomski sustav, koji djeluje u okviru Hrvatske elektroprivrede (dakle trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske, pa se po-sebni interes ostvaruje djelovanjem kroz skupštinu društva, imenovanje nadzornog odbora, kao i upra-ve. Međutim, stvarni “gospodar sustava” je onaj koji u ovom složenom sustavu gospodari prijenosom i upravljanjem sustavom.


trebama korisnika (fi zičkih i pravnih osoba) i zajedno sa strukturom državne uprave i gos-podarstva jedinstvena, međusobno ovisna i uvjetovana u prvom redu ekonomskim mo-gućnostima. Također, struktura sustava jav-nog sektora vezana je i uz međunarodnu or-ganizaciju javnog sektora, jer nema goto-vo niti jedne djelatnosti koja na neki način nije povezana s nizom djelatnosti u zemlji i sa srodnim ili istim djelatnostima i instituci-jama u svijetu. U tom segmentu teorijske po-stavke Teorije sustava u cijelosti djeluju.

Dominantni sustavi vrše pritisak na slabi-je, a taj pritisak je u isto vrijeme pritisak eko-nomske, političke i strukturalne naravi. Jasno je da i interesi i potrebe građana pri tom ima-ju adekvatnu ulogu, jer ukoliko građanin vidi da susjedi imaju kvalitetnije sustave, koji bo-lje zadovoljavaju njihove interese i potrebe, vršiti će pritisak i u svojoj državi, bilo na dr-žavnu upravu ili tržište da i on može povolj-nije zadovoljavati svoje postojeće ili nove in-terese i potrebe.

Ekonomska je zakonitost (a o njoj više u trećem dijelu) da se javni sektor širi brže od porasta društvenog proizvoda i dohotka, da-jući im i sa svoje strane mogućnost bržeg ra-sta. Također, porast javnog sektora vezan je i faktički i strukturalno uz postojanje “politič-ke volje” za njegovim proširenjem.

Bez obzira na želje i potrebe, političku volju i utjecaj sa strane strukture u javnom sektoru ne mogu se mijenjati preko noći, već je za promjenu strukture potrebno dulje vri-jeme, u kojem će paralelno postojati nasli-jeđena struktura i institucije u njoj, a i nova struktura koja se tek izgrađuje.9 Jasno je i da u strukturi javnog sektora postoji međure-sorna ravnoteža koju se ne smije bez razlo-ga narušavati. Primjer uvjetovanost možemo dokumentirati u odnosu otvaranja novih vi-sokih škola i broja studenata koji završava-

9 Kod svake reorganizacije potrebno je osigurati djelovanje postojeće strukture u punom sastavu i s punim ovlastima, a nove tek kada bude u cijelosti osposobljena. Doduše, mogu-će je i djelomično preuzimanje funkcija, ali u tom slučaju mogu nastajati i “kratki spojevi”, što šteti novom sustavu.

ju studije, kao i broja potencijalnih nastavni-ka i profesora. Ako se želi povećati broj gra-đana s visokom stručnom spremom, potrebno je najprije stvoriti uvjete za veću prolaznost studenata, unapređivanjem nastave, upotrebu modernijih nastavnih metoda, modernizirati nastavne programe i prethodno permanentno obrazovati nastavnik. To vrijedi i za otvara-nje novih visokih učilišta. Ako se ne raspo-laže s adekvatnim nastavnicima samo otva-ranje ne mora poboljšati strukturu visokog obrazovanja. Prema tome, ako se želi pobolj-šati obrazovna struktura stanovnika, potreb-no je kroz izvjesno vrijeme mijenjati struktu-ru i broj nastavnika, a za to treba i vrijeme i novac, a prije svega politička volja i vizija o tome vladajućih struktura. Ako se želi pove-ćati proizvodnja električne energije, što traži promjene u strukturi elektroprivrede, potreb-no je investirati u objekte koji će davati rezul-tate za nekoliko godina. .

Prema tome, strukturu u globalu treba ra-cionalno razvijati u među resornoj ravnoteži, a to je u prvom redu zadatak državne uprave, koja kroz ekonomsku politiku mora o tome voditi računa, stvarajući uvjete skladnog ra-zvoja, a izbjegavajući strukturne entropije.

2.1.2. Funkcije sustava u javnom sektoruFunkcije sustava uvjetovane su podjedna-

ko kao struktura sustava, ciljevima i zadaci-ma koji su postavljeni pred globalni sustav javnog sektora, kao i pojedine podsustave u okviru sustava. Ako je cilj zadovoljiti intere-se i potrebe građana, gospodarstva i države, onda i funkcije moraju polaziti od tih zada-taka.

S pozicije građana funkcije koje susta-vi moraju zadovoljiti su: funkcije koje nepo-sredno zadovoljavaju sadašnje (dnevne) po-trebe, kao što su električna energija, dnevno informiranje, djelovanje komunalnih službi i sl., funkcije koje će zadovoljavati neke bu-duće interese npr. obrazovanje koje s pozici-je građanina zadovoljava neku buduću potre-bu, te funkcije s kojima se konstantno osigu-rava zadovoljavanje interesa i potreba, kako


ne bi nastupila entropija i došlo u pitanje za-dovoljavanje neposrednih interesa i potreba, kao i budućih.

S pozicije gospodarstva funkcije moraju biti vezane uz stvaranje sadašnjih i budućih pretpostavki mirnog poslovanja. Poduzetnik ne treba da vodi brigu da li će biti ili neće biti električne energije, osiguranog prijevoza nje-govih proizvoda i to podjednako i danas, su-tra i u duljoj budućnosti.

S pozicije države javni sektor treba da osigura skladno djelovanje svih čimbenika, a shodno postavljenoj strategiji razvoja, te na osnovi nje utvrđene ekonomske politike.

Zbog toga funkcije možemo podijeliti na:- funkcije zadovoljavanja trenutačnih po-

treba,- razvojne funkcije,- funkcije neposrednog pružanja usluga,- kadrovske funkcije, - funkcije međuresornog usklađivanja i

sl.Svaki od sustava mora djelovati na način

kojim se zadovoljavaju interesi i potrebe ra-zličitih subjekata i to na način da korisnik ne mora voditi brigu o kvaliteti i količini uslu-ga, koje očekuje od pojedinog sustava. Staro trgovačko pravilo da se kupca ne tiče što se događa iza trgovačke tezge određuje djelova-nje subjekata u javnom sektoru, jer korisnik želi imati perfektnu uslugu. Sustavi u obra-zovanju, kulturi, zdravstvenoj zaštiti, infra-strukturnim i komunalnim djelatnostima, kao i drugi sustavi imaju po naravi svojeg djelo-vanja određene funkcije koje moraju obavlja-ti perfektno. Dakle zadatak davatelja usluga u svim djelatnostima je kvalitetno obavljanje svojih funkcija u zadovoljavanju korisnika.

Osnovne funkcije u čitavom sustavu jav-nih djelatnosti vezane su uz obavljanje osnov-nih poslova, s kojima zadovoljavaju intere-si i potrebe. U školstvu je normalno, osnov-na funkcija – obrazovna funkcije, u znanosti - znanstveno istraživačka funkcija, u kultu-ri funkcija zadovoljavanja kulturnih interesa i potreba građana, kao i funkcija omogućava-

nja aktivnog i pasivnog bavljenja kulturom, u športu - aktivno i pasivno bavljenje športom, u socijalnoj zaštiti – funkcija socijalne sigur-nosti građana, u infrastrukturnim i komunal-nim djelatnostima - funkcija proizvodnje i pružanja usluga građanima.

Sistemi moraju imati svoju razvojnu funk-ciju i to iz tri razloga: (1) da bi mogli osigura-ti svoje djelovanje i u budućnosti, (2) da bi se mogli sami razvijati, modernizirati i izbjeći entropiju, i (3) da osiguraju društveni razvoj odnosno skladan među resorni razvoj. U jav-nom sektoru i njegovim sastavnicama da bi se razvojna funkcija mogla osigurati potreb-no je planiranje, odnosno razvijanje plan-ske funkcije. Gospodarstvo, osim onog dije-la koji zbog ranije iznesenih razloga , ne dje-luje na slobodnom tržištu, već ima monopoli-stičku poziciju (ali bez monopolističkog po-našanja), traži da mu se ostvare i osiguraju pretpostavke, korištenjem kojih može se po-svetiti proizvodnji roba i usluga, tržišnom ta-kmičenju, borbi za profi t i sl. Osnovni način djelovanja toga gospodarstva je vezan uz tr-žište. S druge strane javni sektor vezan je za planiranje razvoja, kako bi mogao osigurati miran rad gospodarstva, a i svojih pojedinih sektora.

Već ranije naglasio sam da je povećanje kapaciteta npr. u obrazovanju dugoročan po-sao, koji je i vrlo skup, pa se razvoj mora pla-nirati na dulje vrijeme, vezan uz buduće po-trebe gospodarstva, a i samih građana (to se odnosi na strukturnu mrežu a ne na obrazov-ne sadržaje, do kojih se mora dolaziti perma-nentnim obrazovanjem najprije nastavnika, a zatim svih djelatnika). Slično je i kod razvoja infrastrukturnih, komunalnih, zdravstvenih i drugih sustava i institucija.

Neposredno ili posredno pružanje usluga predstavlja jednu od funkcija, zajedno s funk-cijom stalnosti u pružanju usluga. Neposred-no pružanje usluga vezano je na direktni od-nos korisnik usluge- davatelj usluge (sistem koji djeluje, ili pojedina institucija u siste-mu), no, postoji i posredno pružanje usluga. Znanost na primjer pruža svoje usluge na po-


sredan način jer osigurava razvoj drugih su-bjekata, koji će pružati neposrednu uslugu. Stalnost u pružanju usluga je bitna funkcija, na osnovi koje se osigurava zadovoljavanje potreba, no kako se interesi i potrebe mije-njaju strukture se moraju prilagoditi promje-ni funkcije.

Kadrovska funkcija u nekim sustavima u javnom sektoru je bitna. To se odnosi u prvom redu na one sustave, odnosno davatelje uslu-ga kod kojih postoji potreba za licenciranim djelatnicima. No, u svim sustavima potrebno je podizati kvalifi kacijsku razinu djelatnika. To vrijedi i za infrastrukturne i komunalne djelatnosti, a da se o društvenim djelatnosti-ma i djelatnostima u socijalnoj sigurnosti ne govori O tome Drucker piše “Najveći pomak, mnogo veći nego promjene u politici, vlada-vini ili ekonomiji, pomak je na društvo zna-nja u svim razvijenim nekomunističkim ze-mljama.”10 Svoje stavove Drucker obrazla-že na slijedeći način (1) za sva dobra namje-štenja traži se sve više fakultetska diploma, a rad se sve više bazira na umnom radu,(2) šan-se za dobar posao nisu više samo u sferi po-duzetništva već u “postposlovnom društvu”, a šanse za bolji posao se i u industriji otvaraju osobama s višim stupnjem obrazovanja, (3) otvara se sve više volonterskog rada, (4) me-nadžment je u isto vrijeme i društvena funk-cija, ali i humanistička disciplina,(5) znanje je postalo kapitalom, a umni radnici skupina koja određuje društvene vrijednosti, Ako se prihvate i u nas ove postavke, koje su svjet-ski verifi cirane kadrovska funkcija u sustavi-ma postaje sve važnija.

Funkcija međuresornog usklađivanja ra-zvoja za sve sustave postaje sve značajnija. Informatika i informiranje omogućavaju kva-litetniju međuresornu suradnju, a ona omo-gućava racionalizaciju i dnevnog i razvojnog procesa. S druge strane ona je funkcija koja omogućava i postepeni prijelaz iz sfere nisko produktivne i dohodovne proizvodnje u dje-latnosti koje su visoko rentabilne, kako za tr-

10 Drucker, P. op. cit .stranica 155

govačka društva, djelatnike, tako i za držav-nu razinu.

Investicione funkcije, posebno u infra-strukturnim i komunalnim djelatnostima, ali i u zdravstvu, znanosti i obrazovanju, uz ljud-sko znanje traže i uvođenje novih tehnologi-ja, te novih tehničkih i organizacijskih rješe-nja. Jasno je da za to treba odgovarajući kapi-tal, kao i vrijeme.

2.1.3. Upravljanje sustavima u javnom sektoru Čitavim sustavom javnog sektora danas

upravljaju u suštini državni dužnosnici i službenici, dakle državna uprava. Upravlja-nje se zasniva na dominantnoj poziciji sna-ga van sustava pojedine djelatnosti. Već sam napomenuo pozicije ministara npr. u obrazo-vanju, znanosti, kulturi… U infrastrukturnim djelatnostima trgovačka su društva ili u vla-sništvu države, ili radi sprečavanja monopol-ske pozicije utjecaj državnih organa postoji i u sferi privatnih poduzeća, premda je on-dje znatno manji. Prema tome upravljanje su-stavima u javnom sektoru nalazi se u rukama drugog sustava – sustava državne uprave, ili sustava jedinica lokalne samouprave.

Pitanje koje se postavlja pri tome je – da li je dobro da u upravljanju jednim sustavom je dominantan drugi sustav? Odgovor je jasan – nije dobro. Postavlja se i slijedeće pitanje - kako poboljšati upravljanje u javnom sek-toru? Odgovor je jasan – potrebno je stvoriti novi sustav, zasnovan na privatizaciji i infor-macijskoj organizaciji i upravljanju.

Poziciju državnih organa u javnom sek-toru treba svesti na kontrolnu funkciju, a ne na upravljačku i kontrolnu, kako je to danas. Jasno je da privatizacija dovodi do smanji-vanja utjecaja državnih organa u upravlja-nju. Privatno sveučilište ima veću autonomi-ju od onog u državnom vlasništvu., a u pravi-lu bi trebalo biti i kvalitetnije11. To vrijedi i za elektroprivredu, telekomunikacije, dio zdrav-

11 Privatna sveučilišta pokazuju viši stupanj autonomije, ob-zirom na činjenicu da imaju fi nancijsku autonomiju, vezanu uz uspjeh na tržištu. Kod javnih sveučilišta stupanj autono-mije ovisi o tradiciji, ali još više o političkoj volji vlasti.


stvene zaštite, mirovinske fondove i goto-vo sve druge djelatnosti I u javnom sekto-ru može se upravljati pojedinim organizaci-jama i sustavima logikom koja je prisutna u velikim poslovnim sustavima. Jasno je da se i državna uprava može organizirati na taj na-čin. Normalno, u nizu djelatnosti potrebno je osigurati i javne institucije, koje djeluju po načelu neprofi tabilnosti, redefi nirati pojam – privatnih institucija s pravom javnosti, utvr-diti donju razinu standarda i normativa, koje moraju zadovoljavati privatne institucije, a samo upravljanje ostaviti upravljačima iz po-jedinih institucija i sustava

O kontroli umjesto upravljanju A.Dunsire piše:”Zbog toga što je” javan” pretpostavlja se da je, koliko god bio velik i složen, javni sektor pod kontrolom (ili bi trebao biti) nasu-prot “privatnom sektoru”, u kojem djeluj im-personalne, amoralne snage “tržišta”, pred-mnijeva se ne samo da radom javnog sekto-ra vladaju politička namjera i izbor(ili utuživ nemar), za koji je netko odgovoran; već tako-đer da je javni sektor izložen pomnom ispiti-vanju i kontroli u njegovim unutrašnjim pro-cesima, njegovim sredstvima kao i ciljevima, njihovoj ispravnosti i njihovoj djelotvornosti. Sve je to dosta mistifi cirano, ali premda gra-nicu između javnog i privatnog nije nipošto tako lako odrediti, ipak je točno da u javnom sektoru postoji primat vođenja(upravljanja op.a.),vrednovanja i kontrole. A odgovornost zahtijeva kontrolu i obrnuto, kontrola – od-govornost”12.

Informatička organizacija upravljanja po-lazi od dvije osnovne pretpostavke: (1) po-stojanje znanja kojim se omogućava uprav-ljanje sustavom na racionalan način, i (2) na-puštanje hijerarhijske organizacije-Ovakva organizacija polazi od odlučivanja u sustavi-ma, odnosno od upravljanja u sustavima na osnovi informacija, dakle na osnovi više, ma-nje, relevantnih činjenica, a ne snage položa-ja. S druge strane ovakva organizacija omo-gućava timsko rješavanje upravljačkih funk-

12 Citirano prema Pusić, E. op. cit. stranica 205.

cija i problema unutar sustava. U okviru tima nema nadređenosti već svaki član tima je od-govoran za svoj djelokrug rada, a odluke se donose na osnovi informacija i znanja struč-njaka. Klasičan primjer za ovakvu organiza-ciju stvaranja, a zatim i upravljanja sustavom trebala bi biti reforma obrazovanja. U njoj na temelju prikupljenih informacija i specijali-stički stvorenog tima i njegovog djelovanja može se stvoriti novi program obrazovanja i djelovanja sustava školstva.

Upravljanje u svakom slučaju mora samo po sebi biti efi kasno, racionalno i po moguć-nosti jeftino13 Ono ne smije biti konzervativ-no, jer će sustavi doživljavati entropije, a iz entropija je izlaz vrlo kompliciran i skup, jer se mora stvarati ili potpuno novi sustav ili je otklanjanje entropija teško, a upravljačkim strukturama zadaje velike brige.

Upravljačka funkcija i upravljanje susta-vima treba biti profesionalizirana. Kod toga je potrebno stvoriti demokratski sustav kon-trole po korisnicima usluga, a tek onda po dr-žavnim organima.

2.1.4. Normativni čimbenici koji djeluju u sustavima u javnom sektoru

Karakteristika svakog sustava je da dje-luje u okviru nekih normi.14 Te norme ne mo-raju biti napisane, jer npr. prirodni sustavi imaju svoje prirodne zakonitosti po kojima djeluju, društveni sustavi također imaju svo-je društvene zakonitosti, ekonomski sustavi djeluju po ekonomskim zakonitostima i tr-žišnim zakonitostima. Zakonitosti djelovanja sustava javnih djelatnosti defi nirani su stoga:

13 Pojam jeftino, jeftinije, trebao bi se zamijeniti pojmom racionalnije, ekonomičnije. Postoji naime opasnost da se obzirom na nižu cijenu ili manji trošak snizi kvaliteta. Stoga pojam jeftinije treba vezati uz fi ksnu ili višu kvalitetu.14 U okvirima javnog sektora na tehničko- tehnološke susta-ve, djeluje i normativni sustav, koji se sastoji od niza zakon-skih i podzakonskih akata, kojima se reguliraju brojna pita-nja, u pravilu ona koja se odnose na radne odnose ,fi nancij-ske odnose i sl., ali u pojedinim situacijama i na uređivanje tehničko- tehnoloških odnosa. Zbog toga često imamo do-jam postojanja dva sustava u okviru jednog. U biti se radi o normativnom čimbeniku u okvirima sustava


- zakonima, podzakonskim i općim akti-ma, koje donose nadležni organi,

- pravilima pojedine struke,- društvenim i ekonomskim zakonitosti-

ma, koje djeluju kao objektivni čimbe-nici često bez obzira na volju upravlja-ča sustavima,

- izvršnim odlukama nadležnih upravljač-kih struktura.

O zakonima i općim aktima bilo je do-sta riječi u I dijelu ove knjige, no, zbog si-stematičnosti, Svaka djelatnost je defi nirana svojim zakonom u kojem bi trebalo biti utvr-đeno: sama djelatnost, ustrojbeni oblici, na-čin upravljanja, prava i dužnosti korisnika, nadzor i tijela nadzora i sl. Za niz djelatno-sti postoje i neki zajednički zakoni (npr. Za-kon o ustanovama, ili Zakon o udrugama gra-đana), kao i zakoni kojim se defi niraju neka unutarnja pitanja zajednička za sve građa-ne ili pravne osobe (npr. Zakon o radu, po-rezno zakonodavstvo, zakoni o zaštiti oko-liša i niz drugih zakona). Ipak smatram da bi se trebali donijeti i Zakoni općeg tipa koji bi defi nirali specifi čnosti privatnog poduzetniš-tva s pravom javnosti, djelovanja velikih in-frastrukturnih sustava, za koje nije dovoljan samo zakon kojim se defi nira pojedina djelat-nost, te Zakon o trgovačkim društvima, već postoji niz zajedničkih problema koje je po-trebno normirati jednim općim zakonom, kao što je zakonska regulativa o pravima potro-šača pokušala na zajednički način razriješiti probleme vezane uz zaštitu prava korisnika usluga u infrastrukturnim sustavima.

Pravila pojedine struke u svakom slučaju su bitan čimbenik u okviru djelovanja i svake djelatnosti kao i u javnom sektoru u cjelini. Kod toga je osnovni problem u činjenici da je često vrlo teško utvrditi pravila struke, kao što je teško pojedine stručne probleme rješa-vati kroz pozitivno zakonodavstvo.

Posebno su u djelovanju sustava u jav-nom sektoru bitne prirodne, društvene, eko-nomske i druge zakonitosti, koje djeluju, če-sto i mimo volje ljudi, te koje se ne može izbjeći u njihovoj manifestaciji u pojedinim

sustavima. Prirodna je zakonitost da se u školama moraju poštovati načela koja govore o tome koji su sadržaji podobni i prilagođe-ni djeci odgovarajućeg uzrasta, ili u elektro-privredi se moraju poštovati zakonitosti fi zi-ke i sl., jer ukoliko se iste ne poštuju nastaju veliki problemi, odnosno institucije i sustavi ne mogu djelovati niti davati rezultate, koji u utvrđeni kao cilj djelovanja sustava. Prirodna zakonitost je da se sustavi moraju konstantno unapređivati, kao i da sustavi pokazuju uvi-jek tendenciju širenja prema okolišu, dovo-deći do integracije drugih sustava, uz tenden-ciju da postanu globalni sustavi. Prirodna za-konitost sustava je da bi rezultati djelovanja sustava morali biti veći od prostog zbira re-zultata pojedinih institucija.

Ekonomske zakonitosti, koje su između prirodnih i društvenih zakonitosti djeluju u okviru svih sustava. Ekonomska je zakoni-tost npr. zakonitost neelastičnosti u zadovo-ljavanju pojedinih interesa i potreba građana na razini koja je niža od dostignute razine od-nosno standarda. Ekonomska zakonitost je i da sustavi moraju raditi na racionalnom ko-rištenju sredstava, odnosno da korist od dje-lovanja mora biti veća od ulaganja u sustav. Tržišne zakonitosti također djeluju u javnom sektoru, posebno u onom dijelu koji je priva-tiziran, odnosno u infrastrukturnim i komu-nalnim djelatnostima. Ekonomska je zakoni-tost i da svaka reforma pojedinog sustava tra-ži dodatna sredstva, pa je pitanje reforme uvi-jek vezano uz činjenicu da li će nakon refor-me sustav biti racionalniji do te mjere da su koristi reorganizacije, ili uklanjanja entropija veće od troškova kojima se reforma provodi.

Društvene zakonitosti također djeluju na sustav javnog sektora. Prirodna želja za bo-ljim životom često se pretvara u društvene zakonitosti vezane uz sustav vlasti, vladavi-nu prava i sl.

Upravljačke odluke, bez obzira tko je upravljač, mogu djelovati na sustav. No, one moraju biti u skladu s naprijed navedenim za-konima i zakonitostima koje su karakteristič-ne za pojedini sustav.


Sustavi moraju djelovati u skladu s unu-tarnjim zakonitostima, te pozitivnom zakoni-ma, kako bi mogao ostvarivati ciljeve koji su postavljeni, a pozitivni zakoni i upravljačke odluke moraju polaziti od prirodnih i druš-tvenih zakonitosti i pravila struke.

2.1.5. Ljudski faktor u sustavima u javnom sektoru (kadrovska komponenta su-stava)

Ljudski faktor u okviru pojedinog sustavi bitno djeluje na sam sustav. Normalno, o kva-liteti ljudi ovisi kvaliteta djelovanja sustava i njegovih sastavnica. To podjednako vrijedi za sve djelatnosti, kako one u kojima se na osnovi zakona utvrđuje da djelatnici – služ-benici – moraju biti licencirani, tako i na one djelatnosti u kojima se ne traži licenciranje djelatnika. Kvaliteta djelatnika potrebna je u svakoj djelatnosti, u svakoj instituciji.

Kvalitetu, obzirom na uvjete koje defi ni-raju pojedini zakoni uz domene javnog sek-tora možemo defi nirati kao pretpostavljenu i stvarnu kvalitetu djelatnika. Pretpostavka je da su licencirani djelatnici kvalitetni, pa se u nizu djelatnosti traži licenca za obavljanje neke funkcije, dok se u drugim djelatnostima isto ne traži. Licence se traže u društvenim djelatnostima i nekim djelatnostima socijalne sigurnosti. U drugim se djelatnostima ne tra-ži licenca. Kvalifi kacije kadrova mogu se de-fi nirati i kao formalne i stvarne kvalifi kacije. Formalne kvalifi kacije su one koji se traže za odgovarajuće radno mjesto a odnose se na školsku i stručnu (znanstvenu) kvalifi kaciju, te ostale pretpostavke koje moraju subjekti zadovoljavati da bi uopće mogli obavljati od-govarajuće poslove. Formalne kvalifi kacije dokazuju se javnim ispravama. Stvarna kva-lifi kacija odnosi se na utvrđeno znanje po-trebno za obavljanje pojedinih poslova, koje se utvrđuje u okviru samog radnog procesa. Formalne kvalifi kacije potrebne za obavlja-nje nekih poslova u djelatnosti ili u institu-cijama javnog sektora utvrđuju se na osno-vi: zakonom defi niranih uvjeta, uvjeta defi -

niranih statutarnim odrednicama ili odredni-ca općih akata u pojedinoj instituciji.

Formalne kvalifi kacije čine pojedina rad-na mjesta dostupna pojedincima, no u pojedi-nim djelatnostima (zdravstvu) formalna kva-lifi kacija se konstantno provjerava, a u nizu drugih djelatnosti ista se sustavom reizbo-ra konstantno povećava. Normalno, formal-nu kvalifi kaciju potrebno je uvijek verifi cirati u praksi stvarnim djelovanjem odnosno kao stvarnu kvalifi kaciju. U tome bi ključnu ulo-gu trebali imati korisnici usluga, posebno u onim djelatnostima u kojima se mogu birati davatelji usluga, bilo kao institucije bilo kao pojedinci.

Ljudski faktor u okviru sustava je organi-zirani čimbenik. O organizaciji ovisi njegova efi kasnost. No, on je uvijek vezan i uz struk-turu, funkcije i upravljanje sustavom, s koji-ma se nalazi u interaktivnim vezama. Orga-nizacija ljudskog faktora čini strukturu efi -kasnom ili neefi kasnom. Funkcije su vezane uz konkretan ljudski rad u pojedinoj djelatno-sti, podjednako u onim u kojima se traži rad. Koji zadovoljava potrebe korisnika svojom kvalitetom bez obzira koja ga osoba obavlja-la (infrastrukturne i komunalne djelatnosti).

Zbog bitnog djelovanja na uspostavlje-nu strukturu i funkcije ljudski faktor je bitan čimbenik za unutarnji ustroj i djelovanje su-stava, podjednako kao i čimbenik u pružanju usluga korisnicima.

2.1.6. Djelovanje okruženja na sustave u jav-nom sektoru

Svaki sustav djeluje u nekom okru-ženju. On je sastavni dio mreže različitih subjekata(sustava i institucija) koji djeluju prema njemu, kao što i on djeluje prema nji-ma. Svaki sustav i sam djeluje prema svojim sastavnicama (institucijama i pojedincima koji u okviru sustava djeluju). Prema tome možemo djelovanje okruženja na sustav jav-nih djelatnosti promatrati kroz:

- djelovanje ukupnog okruženja (države, društva, inozemstva i globalizacije) na sustav javnih djelatnosti,


- djelovanje pojedinih sustava međusob-no,

- djelovanje pojedinih sustava na sastav-nice sustava i sl.

Ukupno okruženje djeluje bitno na su-stav. Sustavi u svojim manifestacijama nisu prostorno i organizacijski ograničeni u svo-jim interakcijama. Zbog toga je niz sustava u javnom sektoru i sam podsustav u okviru ve-ćih inozemnih sustava, kao što je slučaj sa že-ljeznicama, elektroprivredom, telekomunika-cijama, znanosti, visokom obrazovanju i sl. Međunarodne integracije, koje su započele u ekonomiji, a zatim se proširile i na političke integracije kao što je Europska unija stvaraju i same sustave, koji se nameću pojedinim čla-nicama gotovo u svim djelatnostima i svim životnim manifestacijama. Okruženje može na pojedine sustave djelovati progresivno, ali i regresivno. Tehnički i tehnološki napredni-ji sustavi dovode u ovisan položaj manje ra-zvijene sustave uvjetujući im svoje standar-de, svoju organizaciju i svoje norme djelova-nja i ponašanja kako bi manje razvijeni osta-li i nastavili djelovati ili ih supstituiraju svo-jim djelovanjem. Prema tome svaki sustav se razvija, djeluje i nestaje u okviru okruženja i interakcijom drugih sustava Sustavi koji ima-ju međusobne interakcije mogu biti istorodni i heterogeni. Istorodni sustavi djeluju među-sobno u već korištenom primjeru željeznice, telekomunikacija ili elektroprivrede, gdje bez obzira na postojanje država i u okvirima njih sustava, stvorila se je mreža, koja počiva na tehničko tehnološkom jedinstvu, pa je mogu-ća pravna samostalnost, ali ne i tehničko teh-nološka samostalnost nacionalnih elektropri-vrednih poduzeća Heterogeni sustavi također vrše pritiske jedni na druge. Elektroprivreda je, obzirom na hidroelektrane u međusobnoj interakciji s vodoprivredom, znanost je u in-terakciji s visokim obrazovanjem, obrazova-nje je u interakciji kroz međunarodne stan-darde s obrazovanjem u drugim zemljama, ali i s drugim heterogenim sustavima. Konačno, sustav javnih djelatnosti je u naglašenoj inte-rakciji sa sustavom državne uprave Ova in-

terakcija je posebno naglašena kroz odnose u kojima državna uprava prenosi svoje inge-rencije u javni sektor, a javni sektor vrši uslu-ge i samoj državnoj upravi

Pojedini sustavi u okviru javnog sektora vrše međusobni utjecaj. Elektroprivreda treba odgovarajući broj vrhunskih stručnjaka, nova tehnička i tehnološka rješenja, što joj može dati znanost i visoko obrazovanje, svi susta-vi trebaju zdrave djelatnike, što znači utjecaj zdravstva na druge sustave i sl. Međusobna uvjetovanost sustava je sve veća. Međusob-ni utjecaj daje i povoljnije rezultate. O tome Drucker govori “Uspjeh Trećeg sektora stoga se ne može objasniti većim prihodima. On se temelji na izrazito povećanoj proizvodnosti. Institucije Trećeg sektora – ili barem dobar dio njih – postižu bolje rezultate iz istih re-sursa. Razvoj trećeg sektora je u prvom redu uspjeh upravljačkih i političkih struktura.15

Djelovanje sustava na institucije u okvi-ru konkretnog sustava traži veliku elastič-nost u organizaciji pojedinih institucija. Već smo napomenuli tromost institucija u jav-nom sektoru, vidljivu najviše po činjenici da se institucije sporije gase od nestanka potreba za njihovim uslugama. To se posebno odno-si na društvene djelatnosti i djelatnosti soci-jalne zaštite kojima upravlja državna uprava. Bez obzira na primjer da li postoji bolje opre-mljena bolnica udaljena desetak kilometa-ra, lokalna zajednica želi sačuvati svoju bol-nicu, svoju školu i sl., a uprava joj to omo-gućava.16 Takva ponašanja ne bi se događala da npr. zdravstvom stvarno upravlja Hrvat-ski zavod za zaštitu zdravlja, te da se poštuju pravila međusobnog djelovanja sustava na je-dinice u sustavu. Ovako u praksi se ne posti-

15 Drucker, P. op. cit. stranica 179.16 Brojne su investicije ostale nedovršene, ili su neopravda-ne u stvaranju adekvatne mreže institucija. Po mojem mi-šljenju ilustrativan primjer je tzv. Nova bolnica u Zagrebu u koju je uloženo mnogo sredstava, a da nije nikada dovr-šena. Paralelno s njezinom izgradnjom izvršene su brojne modernizacije i dogradnje postojećih bolnica, pa je upitno da li Nova bolnica uopće sada treba, odnosno što učiniti s izgrađenim objektom, koji nije u funkciji. Ovdje bi se moglo govoriti i o gubitku supstance.


žu efekti koji bi se mogli postići – efekti koji proizlaze iz zakonitosti sustava da je sustav u rezultatu viši od prostog zbroja pojedinih nje-govih dijelova

Prema tome djelovanje okruženja na su-stav javnih djelatnosti i njegove sastavnice – sustave pojedinih djelatnosti – treba se isko-ristiti na način da se postižu značajniji i po-voljniji rezultati a bez povećanja sredstava. Zbog toga je potrebno pojedine sustave u dje-lovanju što više osamostaliti, a upravnim or-ganima povjeriti samo kontrolnu funkciju. Također je potrebno u interakciji voditi brigu o uravnoteženoj strukturi koja se zasniva na sadašnjim i budućim ciljevima u krajnjoj lini-ji zadovoljavanju interesa i potreba građana, te osiguravanju razvoja, kao i izvršavanja dr-žavnih funkcija i zadataka..

U svijetu postoji strah od globalizacije koja je uvjetovana širenjem pojedinih susta-va, a posebno sustava političke moći i odlu-čivanja, no u okviru interakcija između susta-va javnog sektora i državne uprave, djelova-nje javnog sektora mogao bi slabiti državne funkcije, a kroz to i djelovanje sustava poli-tičke moći. Smatram da razvoj pojedinih in-stitucija javnog sektora u biti može pridoni-jeti pozitivnom djelovanju globalizacije, ali bez monopola u odlučivanju.

2.1.7. Informiranje u sustavima javnog sek-tora

Informiranje u pojedinim djelatnostima za ostvarenje ciljeva je vrlo važno. Sama zna-nost o organizaciji sustava i pojedinih jedi-nica u sustavu umjesto ranije tzv. Znanstve-ne organizaciji, govori o Informatičkoj orga-nizaciji. “Velike organizacije gotovo da neće imati drugog izbora do da postanu temelje-ne na informaciji. Taj pomak prije svega za-htijeva demografi ja. Tržište zapošljava sve više se pomiče s manuelnih i uredskih radni-ka na umne radnike, koji se odupiru modelu komande i kontrole što ga je poslovni svijet

preuzeo od vojske… taj pomak nameće in-formacijska tehnologija.”17.

Informiranje u sustavima u javnom sek-toru bazira se na informacijama koje dolaze izvan sustava, ali koje bitno djeluju na sam sustav, te informacijama iz sustava koje tako-đer djeluju na ponašanje subjekata u okviru sustava i donošenju odluka o bitnim pitanji-ma djelovanja sustava i pojedinih institucija u njemu. Na osnovi informacija upravljači u pojedinim sustavima, svojim odlukama razvi-jaju sustav i njegove dijelove, mijenjaju struk-turu sustava, razvijaju funkcije sustava, omo-gućavaju djelovanje na okruženje, te omogu-ćavaju djelovanje zakonitosti u sustavu.

Informiranje u okviru sustava odnosi se na donošenje odluka o trenutačnim stanjima i potrebama, te o razvojnim odlukama u okvi-ru institucija i sustava. Premda se ne odnosi na javni sektor ipak citiramo Druckera koji govori o kompanijama i njihovom razvoju na osnovi informacija;” Razmotrite utjecaj kom-pjuterske tehnologije na odluke o kapitalnim ulaganjima. Mi svi već dugo znamo da ne po-stoji samo jedan ispravan način da se analizira predloženo kapitalno ulaganje. Da bismo ga razumjeli, treba nam barem šest različitih in-formacija: očekivana stopa povratka; isplata i očekivani proizvodni život investicije; sni-žena trenutna vrijednost svih prihoda u toku proizvodnog životnog vijeka ulaganja ; rizik kojem se izlažemo ako ne uđemo u investici-ju, ili ako je odložimo; cijena i rizik u sluča-ju neuspjeha; i napokon cijena prilike, to jest prihod alternativnog ulaganja… Informatika preobražava odluku o kapitalnom ulaganju od oportunističke, fi nancijske odluke done-sene na temelju brojeva, u poslovnu odluku temeljenu na vjerojatnosti alternativnih stra-teških pretpostavki.”18 Svi ovi gabariti vrije-de i kod odlučivanja u sustavima u javnom sektoru, i to doslovce u infrastrukturnim dje-latnostima kada se utvrđuje strategija razvo-ja, u većem dijelu i kod komunalnih djelat-

17 Drucker, P. op. cit stranica 185.18 Drucke, P. Op. cit. stranica 185...


nosti, a primijenjeno i na društvene i djelat-nosti socijalne sigurnosti. Informiranje i kori-štenje računala nije vezano samo uz olakša-nje procesa rada pojedinim djelatnicima već za unapređenje sustava i pojedinih institucija u okviru njega. To možemo dokumentirati u svim područjima javnog sektora. Razvoj npr. osnovnog školstva traži konstantno ispitiva-nje potrebne mreže škola, što se može učini-ti na osnovi demografskih informacija o bro-ju i mjestu boravka djece koja su stara izme-đu 6 i 7 godina, jer njihov broj određuje, za-jedno sa standardima i mrežu i broj instituci-ja, nastavnika i drugog osoblja; međutim po-trebne su i informacije o eventualnom prila-gođavanju standarda europskim standardima, mogućnostima obrazovanja nastavnika i sl., dakle odluke o povećanju ili smanjenju broja škola mogu se donositi samo na osnovi infor-macija. Slično možemo zaključiti i u razvoju cestogradnje. Ceste i njihova kvaliteta ovisi o broju kilometara koje će na njima ostvari-ti putnički i teretni promet . Znanost je utvr-dila neke gabarite te je za izgradnju auto ce-sta standard da ceste koristi više od 6 do 10 tisuća vozila u prosjeku dnevno , ili da je vrš-no opterećenje više o 20 tisuća u najfrekven-tnijim danima. Uz izračun potrebnih sredsta-va, amortizaciju kroz 25 godina i sl. možemo donijeti ispravnu odluku.

Premda za informiranje nisu uvijek po-trebni kompjuteri, bilo bi nastrano ne koristi-ti ih kada postoji telekomunikacijska mreža.

Prema tome o informiranju ovisi uprav-ljanje sustavima, o upravljanju ovisi struktu-ra, a i funkcije pojedinih sustava.

2.1.8. Ciljevi koji se postavljaju pred pojedi-ne sustave u javnom sektoru

U okviru teorije sustava i njezinoj realiza-ciji, ciljeve bi trebali staviti u prvi, najvažni-ji položaj. Ciljevi u svakom slučaju uvjetuju sve ostale čimbenike u sustavu, jer se sustavi i stvaraju zbog ciljeva koje trebaju ostvariti.

Ciljevi koji se postavljaju pred sustave u javnom sektoru su zadovoljenje interesa i potreba građana.

U zadovoljavanju interesa i potreba nuž-no je razlikovati zadovoljavanje trenutačnih od dugoročnih potreba, od dovršenih i stal-nih i sl.

Uz interese i potrebe građana posto-je i potrebe gospodarstva, kojem je potreb-no stvoriti kadrovsku i tehničko tehnološku infrastrukturu za miran poduzetnički rad, te omogućiti slobodno djelovanje na tržištu.

Ciljevi koji su vezani uz državu govore o racionalnijem obavljanju funkcija u jav-nom sektoru od obavljanja istih funkcija po državnim organima. Ciljevi države su u sva-kom slučaju vezani uz reprodukciju državnih funkcija.

Konačno ciljevi su vezani i uz sam sistem – postizavanje rezultata koji su veći (po-voljniji) od zbira rezultata individualnih institucija u pojedinoj djelatnosti.

2.1.9. Rezultati djelovanja sustava u javnom sektoru

Rezultati djelovanja sustava u javnom sektoru ogledaju se u kvalitetnom radu i izvr-šenju ciljeva. U obrazovanju rezultat je u sva-kom slučaju dobro obrazovan i odgojen gra-đanin, koji će, obzirom na obrazovanje, biti u mogućnosti kvalitetnim radom da osigura sebi kvalitetan život, a svojoj sredini razvoj i povećanje životnog standarda. Znanost treba da za rezultat ima nove znanstvene spoznaje i njihovu primjenu u gospodarstvu, ili u druš-tvenim i drugim djelatnostima. Zdravstvena zaštita da osigura zdravlje i kvalitetan život ljudi, koji su pretpostavka kvalitetnog razvo-ja svih segmenata ljudskog djelovanja. So-cijalna zaštita kao rezultat treba da smanju-je socijalnu nesigurnost . Infrastrukturne dje-latnosti da zadovoljavajući interese i potrebe građana, gospodarstva i društva osiguravaju i sredstva za obnovu sustava i proširenu re-produkciju. Komunalne djelatnosti da osigu-raju kvalitetne uvjete života građana.

Rezultati trebaju imati i svoju ekonomsku podlogu. Uložena sredstva trebaju dati takav rezultat da se ulaganje isplati dakle da je po-voljan odnos između sredstava i rezultata.


U okviru javnih djelatnosti rezultate je če-sto teško valorizirati, posebno one koji nisu ve-zani uz mogućnosti ekonomskih analiza. Re-zultati se međutim mogu sagledati kroz odre-đeni period vremena i kroz opći porast razine kvalitete života, te svih pokazatelja koji su uz do vezani, kao što je visina bruto nacionalnog dohotka, dohodak po glavi stanovnika, ocje-na nacionalnog bogatstva i sl. Rezultati u po-jedinoj djelatnosti ovisni su o pojedincu koji djeluje u konkretnoj djelatnosti, ustrojbenom obliku i ustroju čitave djelatnosti

2.1.10. Logistika u javnom sektoruLogistika u javnom sektoru treba na osno-

vi postavljenog cilja, ustroja sustava i strate-gije utvrditi materijalne resurse, koji su po-trebni da bi se postigli ciljevi, a uz optimalno korištenje materijalnih sredstava . Logistika javnog sektora ima dvije razine:

- logistiku pojedine djelatnosti (makro lo-gistika)

- logistiku pojedine institucije u okviru javnog sektora (mikro logistika)..

Aktivnosti u javnom sektoru obuhvaćaju čitav niz poslovnih operacija, koje su u funk-ciji postavljenih: dugoročnih i kratkoročnih ciljeva. Zadatak logistike javnog sektora je praćenje, proučavanje, analiziranje svih po-java koje se pojavljuju u procesu djelovanja pojedinih djelatnosti, odnosno institucija u njima. Logističke zahtjeve moguće je veza-ti i uz ekonomsku politiku države, a u svezi s uštedom pojedinih troškova, a na razini poje-dine institucije optimalizacije u radu.

Logistika u svakom slučaju vezana je uz:- organizaciju i upravljanje materijalnim

sredstvima,- procjenom pozicije djelatnika u sustavu,- utvrđenim standardima u zadovoljava-

nju interesa i potreba, i- stvaranju informacijskog sustava u okvi-

ru kojeg se dobivaju čimbenici za opti-malizaciju , integracijom svih čimbeni-ka u funkciji ostvarivanja rezultata uz optimalne troškove.

2.1.10.1. Logistika pojedinih djelatnosti (makro logistika)

Obzirom na heterogenost djelatnosti u javnom sektoru postoje značajne razlike u djelovanju logističkih načela između poje-dinih društvenih djelatnosti, infrastukturnih djelatnosti, te komunalnih djelatnost. Logi-stika je po svojem sadržaju slična planiranju. Planiranje je sredstvo i instrument za osigu-ravanje dinamike razvoja, a u okviru javnog sektora. Planiranje razvoja javnog sektora obuhvaća usklađivanje odnosa između po-treba i interesa, standarda i mogućnosti druš-tva, dok logistika na osnovi postavljenih pla-nova osigurava izvršenje planova uz respek-tiranje optimalnih odnosa i , po mogućnosti minimalnih troškova u ostvarenju postavlje-nih ciljeva.

Makro logistika društvenih djelatnosti: zasniva se raspodjeli BND i učešću pojedine djelatnosti u njemu, prognozi njegovog uče-šća protekom vremena, promjenama u stan-dardu i razini zadovoljavanja interesa i po-treba na makro planu. Logističko pitanje je: što je potrebno učiniti u materijalnom smislu danas da bi se osigurao razvoj djelatnosti u nekoj budućnosti. Ako je npr. utvrđena mre-ža osnovnih škola, kao i standard, a on pred-viđa cjelodnevni boravak djece u školi (da-kle rad u jednoj smjeni), a kako danas veliki broj škola radi u dvije, a neke i u tri smjene, onda se postavlja pitanje, što je potrebno uči-niti danas da svako dijete dobije svoje mjesto u školi. Ovdje se ukrštavaju podaci o broju polaznika osnovne škole (demografski poda-ci o broju djece školskog uzrasta, s podaci-ma o predviđenom standardu. Ovo ukrštanje dati će podatke o potrebnom broju novih ško-la, m2. potrebnog prostora, potrebnoj opre-mi i sl. Na toj podlozi postavljaju se logistič-ki programi, vezani uz dinamiku izgradnje, sa svim potrebnim podacima, posebno oni-ma koji govore o mogućnostima ulaganja u osnovno obrazovanje, dugoročnoj demograf-skoj procjeni, pa sve do ugovaranja i dopre-me školske opreme, njegove nabave montaže i sl. Normalno, postavlja se pitanje tko je du-


žan dati logistički program ? Smatram da je to dužna učiniti stručna služba resornog mi-nistarstva, ili posebni ured u njenom okviru, koji je dužan pružati stručnu pomoć budu-ćim investitorima (jedinicama lokalne samo-uprave) da izgrađuju škole shodno standardi-ma, demografskim kretanjima, te ponuđenim standardima, koji su osnova za licitacije za izgradnju, uz poštovanje dinamike potreba. Na taj način se osiguravaju logistički makro sustavi u obrazovanju. Slično je i u drugim društvenim djelatnostima. Uz logistiku u iz-gradnji potrebno je stvoriti i logistički pristup u opskrbi škola i sl., ne dovodeći u pitanje slobodu nabave, koju imaju ustanove u okvi-ru svojeg proračuna. To se odnosi i na zdrav-stvenu zaštitu, a posebno na njezin stacionar-ni dio, jer je u zdravstvu potreba za lijeko-vima, hranom, opremom i sl. značajna. Kroz agenciju čiji bi zadatak bio stvaranje podloga za prikupljanje podloga za izgradnju, snab-dijevanje, a na standardnoj razini stvaraju se uvjeti za racionalniju “nabavu” kako no-vih m2. tako i školskih stolica tako i autobu-sa za prijevoz, potrošnog materijala i sl Ja-sno je i da se u logistički sustav mora uvesti i standardizacija broja službenika i namješte-nika. U stvaranju logističkih sustava potreb-no je voditi računa o više-manje pouzdanim prognozama. Na primjer, sa dosta velikom sigurnošću se mogu prognozirati promjene u patologiji, a u okviru zdravstvene zaštite.Pri takvim prognozama važniji je stupanj sigur-nosdti, od eventualnih troškova. Ako se po-javi mogućnost neke epidemije, onda je pre-ma prognozi potrebno osigurati dovoljno li-jekova na bazi iskustva npr. 30% od ukupnog broja stanovnika. Prognoza se ne mora ostva-riti, te se ne mora pojaviti epidemija, pa će li-jekovi biti uništeni kao nepotrebni, no njiho-va nabava bila je potrebna. Isto tako može se naknadno pojaviti potreba i za većim količi-nama, pa je potrebno imati mogućnost dodat-ne nabave.

Makro logistika infrastrukturnih i ko-munalnih djelatnosti: ima sve elemente koji se odnose na poslovnu logistiku. u okviru nje

potrebno je utvrditi potrebe (i interese) kroz dulje vrijeme. Klasičan primjer mogla bi biti elektroprivreda. Ako godišnje potrebe potroš-nje električne energije rastu npr. 5% godiš-nje, a danas imamo dovoljno energije, onda nam je za 10 godina potrebno imati izvore proizvodnje veće za cca 70%, da bi zadovo-ljavali potrebe. No, kako izgradnja električ-nih centrala traje i više godina, postavlja se pitanje početka izgradnje danas, kako bi se za 3 ili četiri godine moglo zadovoljavati po-trebe, te planiranje dinamike za 10 – ak go-dina, s utvrđenim početkom građenja i uklju-čivanja centrala u pogon. Jasno je da se i ov-dje postavlja pitanje planiranja razvoja, di-namike razvoja i sl. Primjer elektroprivrede može se primijeniti i na ostale infrastrukturne i komunalne sustave. Cijene izgradnje obje-kata u infrastrukturi i komunalnim djelatno-stima su vrlo visoke, što traži da se utvrde lo-gistički čimbenici koji osiguravaju optimal-ne rezultate uz minimalne troškove. Moramo napomenuti da javna trgovačka društva, koje se fi nanciraju kroz naplatu svojih proizvoda i usluga, ukoliko u određenoj djelatnosti ne postoji konkurencija, ne vode računa o razi-ni troškova, jer će iste prebaciti na potroša-če. Zbog toga je potrebna transparentnost kod javnih nabava, licitacija i sl.

2.1.10.2. Mikro logistika u javnom sektoru

Mikro logistika u javnom sektoru: pred-stavlja logistiku pojedinih ustanova, odno-sno trgovačkih društava u infrastrukturi i ko-munalnim djelatnostima. Pojedine ustano-ve se pokazuju i danas racionalnijim i boljim od drugih iz iste djelatnosti, s istim uvjetima fi nanciranja. Postavlja se, opravdano, pita-nje zbog čega je tako? Odgovor je u činjeni-ci da imaju bolju logistiku, što im omoguća-va postizanje: (1) boljih rezultata uz jedna-ke troškove, ili (2) uštedu sredstava uz jedna-ke rezultate. Normalno, ravnatelji i ne mora-ju znati da se u biti ponašaju shodno zakoni-tostima logistike. Na primjer – osnovna ško-la može veći dio nabava vršiti samostalno, na osnovi javnog natječaja za opremanje, na-


bavu potrebnog materijala, opreme i sl. Pri tome se otvaraju sva pitanja logistike, kao što su: troškovi same opreme, prijevoza iste do škole, držanja ili ne zaliha i sl. Javni natje-čaj može biti vezan uz cjelokupni proces, ali ravnatelj može možda (ako mu to pokazuje računica) i promatrati dijelove integralnog procesa nabave i smanjivati troškove. To vri-jedi i za učeničke radione i njihove proizvo-de i sl. Ne smije se međutim, snižavati stan-dardna kvaliteta usluga. U zdravstvenoj za-štiti logistička pitanja u pojedinim ustanova-ma su još naglašenija. Bolnice su veliki, po svojem ustroju “industrijski” pogoni, koji se moraju ponašati shodno pravilima poslovne logistike, vodeći računa o svim čimbenicima, koji defi niraju logistiku. U okviru javnih na-bava potrebno je utvrditi logistički pristup uz pitanja: skladištenja roba (lijekova, prehrane, opreme i sl.),visine zaliha, distribucije (po-sebno lijekova) pojedinim korisnicima, ma-nipulacije sa zalihama, uz izgradnju informa-cijskog sustava, te integracije svih čimbenika u logistički sustav. Kroz informaciju o bro-ju bolesnika i njihovim bolestima, može se vrlo točno utvrditi potrebni meni, te ga pre-dati kuharima, zajedno sa standardima kva-liteta i kvantiteta prehrane. Ove se informa-cije pretvaraju u količine živežnih namirnica, koje su potrebne. Stvaranjem optimalno pro-jektiranih menija prehrane, prema nekim po-dacima štedi se i do 2o% količina prehram-benih artikala. Jasno je da se treba voditi ra-čuna i o stvaranju potrebnih zaliha, ili ugova-ranju dnevnog snabdijevanja. Obzirom na se-zonske odnose ponude i potražnje postavlja se pitanje dnevnih ili zaliha za dulje vrijeme. Normalno, potrebno je stvoriti sustav kom-paracije jedne ili druge (ili neke x varijante). Ne smije se dovoditi u pitanje: javnost, kva-liteta i sigurnost nabave, optimalnost zaliha i sl. I u pojedinoj bolnici količine lijekova ovi-sne su o prognozama i mogućnostima i br-zini veledrogerija. U kulturnim djelatnostima moguće je u pojedinim ustanovama postaviti logistički sustav, šireći ponudu kulturnih do-bara i sadržaja. Muzeji trebaju stvarati ponu-

du suvenira, kopija umjetnina, otvaranja pro-stora za niz manifestacija i sl., te na tim osno-vama stvarati i razvijati logistiku. U športu je moguće športske dvorane i terene koristiti i komercijalno i sl. No, uvijek je u prvom pla-nu osnovna funkcija, koja se ne smije dovo-diti u pitanje.

Mikro logistika u javnim trgovačkim društvima u infrastrukturnim i komunal-nim djelatnostima: ne razlikuje se od lo-gistike u drugim trgovačkim društvima. Za ostvarenje elemenata njihovih logističkih su-stava, potrebno se je služiti metodama: ana-lize proizvodnje proizvoda i usluga, troškova uskladištenja, prijevoza, i prijenosa proizvo-da il pružanja usluge. U tom pravcu koriste se metode: analize, statistike, matematike, te metode vezane uz pojedine struke. Analitič-kim metodama analiziraju se interesi i potre-be potrošača, elastičnost u njihovoj potrošnji (u odnosu na cijene), kvaliteta usluga, anali-za troškova i sl. Posebno mjesto u pojedinim djelatnostima ima i analiza lokacije kapacite-ta (na primjer: kod saniranja otpadaka lokaci-ja odlagališta je od bitnog značenja, posebno vezano uz: vodno gospodarstvo, emisije, mo-gućnost saniranja i sl.) Sve navedeno se od-nosi na svaku javnu trgovačku organizaciju, a u okviru nje se mogu dobrim logističkim sustavom osigurati optimalizacija rada, mini-malizacija troškova i maksimalizacija efeka-ta i kvaliteta i to pojedinačno, ili sve tri u isto vrijeme.

2.2. Ekonomika javnog sektora

Ekonomskim pitanjima u okviru javnog sektora nije se dulje vrijeme bavila ekonom-ska znanost. Interes znanosti počela je privla-čiti ekonomika javnog sektora u zadnjih pe-deset godina. Razloga za to ima više: (1) po-jedine djelatnosti, posebno one u infrastruk-turi, pa i u komunalnim djelatnostima bile su i same privredne djelatnosti (npr. elektropri-vreda, ili gradski i prigradski prijevoz i sl.), (2) dio društvenih djelatnosti, kao i socijal-ne sigurnosti bio je (ili je mogao biti) priva-tiziran , pa su se na njega odnosile ekonom-


ske zakonitosti slobodnog djelovanja trži-šta, odnosno poduzetništva, i (3) dio javnog sektora, fi nanciran iz proračuna nije pobuđi-vao značajniji interes. Situacija se je među-tim, promijenila u trenutku kada se je doš-lo do spoznaje (koje je politička ekonomija bila i ranije svjesna) da je učešće u cijeni ko-štanja pojedinog proizvoda sve više ovisno o učešću čimbenika iz javnog sektora, koji su stvorili pretpostavke za proizvodnju, bez ob-zira da li se radi o potrebnoj kvalifi kaciji dje-latnika, njihovom zdravlju, ili o energiji koja se proizvodi izvan poduzeća, prijevozu u sl. Također, troškovi koji su nastajali u okviru najprije državnog proračuna i pojedinih fon-dova, te poreznih obveznika potaknuli su in-teres za ekonomska pitanja u okviru javnog sektora. Osnovna pitanja koja se postavljaju s tim u svezi su:

- da li je javna potrošnja elastična ili nije?- da li su sredstva koja se izdvajaju u jav-

ni sektor, a posebno ona koja se ulažu, uz asistenciju državnog proračuna, kori-stan trošak ili gubitak supstance ?19.

- da li je rezultat rada djelatnosti u jav-nom sektoru mjerljiv ili nije ?

- da li u javnom sektoru djeluju načela ra-cionalnosti, ekonomičnosti i proizvod-nosti (efi kasnosti u radu)?

- da li je djelovanje javnih djelatnost inve-sticija u budućnost ?

- da li rezultati rada mogu ekonomski va-lorizirati s pozicije pojedinca

- da li se može razvijati tržište usluga jav-nih djelatnosti. ?

- da li javni sektor predstavlja nukleus oko kojeg se mogu stvarati reprodukcij-ske cjeline ?

- da li društvene djelatnosti i djelatnosti socijalne sigurnosti, te neke komunal-

19 Pod pojmom – troškovi – podrazumijevamo promjenu strukture nekog dobra, u kojoj ranije dobro nestaje, ali se ono ugrađuje u neko drugo dobro. U proizvodnji se troši si-rovina, energija, odnosno ljudski rad, te novac, ali se dobi-va novo dobro, koje je u načelu ima višu vrijednost od utro-šenih dobara. Pojam – gubitak – znači da se je neka sup-stanca izgubila, a da nije dala nikakav rezultat.

ne djelatnosti mogu djelovati isključivo kao profi tabilne djelatnosti ? i sl.

Odgovore na ova i niz drugih pitanja tre-ba da nam ponudi Ekonomika društvenih djelatnosti. Pri tome je pitanje ustrojstva javnog sektora i pojedinih djelatnosti jedno od otvorenih pitanja, jer u većini djelatnosti, država zakonima (i jedinica lokalne samou-prava statutima i svojim odlukama) utvrđuje organizaciju djelatnosti koja ne mora biti do-bra osnova za racionalno djelovanje pojedi-ne djelatnosti i institucija u okviru njih. Bilo bi dobro da postoji neko tijelo koje bi se ba-vilo ustrojem sustava koji se defi niraju zako-nima s pozicije ekonomičnosti i racionalnosti Zbog toga je i jedno od bitnih pitanja kako se u okviru strategije ekonomskog i društve-nog razvoja i ekonomske politike države tre-tira javni sektor, kao čimbenik potrošnje, ili kao čimbenik razvoja, te da li se sredstva ulo-žena u javni sektor kapitaliziraju Odgovor na ova pitanja danas je dosta jasan: javni sek-tor ne samo da zadovoljava interese i potre-be građana, kao i pravnih osoba u gospodar-stvu i izvan njega, već predstavlja u cijelosti, a posebno u nekim djelatnostima bitan čim-benik društvenog i državnog razvoja, stvara-jući i preduvjete razvoja, posebno tržište i jezgre reprodukcijskih cjelina.

2.2.1 Elastičnost potrošnje u javnom sektoru Potrošnja u javnom sektoru je neelastič-

na. Bez obzira što se događa u okvirima na-cionalne ekonomije, jednom dostignuti stan-dardi u okviru javne potrošnje, posebno sa strane fi zičkih osoba ne mogu se snižavati bez velikih posljedica (odnosno mogu se sni-ziti samo u slučaju značajnih društvenih kri-za, kao što su rat velike elementarne katastro-fe i sl.). Slično je i s trgovačkim društvima, kojima javni sektor osigurava pretpostavke za proizvodnju, odnosno djelovanje. Uvijek se treba imati na umu da se u okviru javnog sektora zadovoljavaju interesi i potrebe fi zič-kih i pravnih osoba, kao i same države i nje-zinih funkcija.


U okvirima odgovora na elastičnost ili neelastičnost možemo simulirati tri modela društvenog razvoja i u okviru njih i razvoja javnog sektora:

- društveni brutoproizvod raste,- društveni brutoproizvod stagnira, i- društveni brutoproizvod se smanjuje.Kako je vidljivo iz sheme XII. u slučaju

porasta bruto proizvoda izdaci za javni sektor rastu brže od porasta BNP. Za ovakvu tezu postoji niz razloga: (1) interesi i potrebe lju-di uvijek su vezane uz povećanje potrošnje, posebno vezano uz činjenicu tržišne orijen-tacije društva, u okviru koje se građane sti-mulira na sve višu potrošnju u svim vidovi-ma (robnoj potrošnji, uslugama, pa i usluga-ma javnog sektora), (2) iz sadašnjih sredsta-va stvaraju se pretpostavke buduće potrošnje (današnje ulaganje npr. u obrazovanje reali-zirati će se nakon x godina, ili investicije u

putove kapitalizirati će se kroz duže vrijeme i sl.), (3) obrazovni i kulturni nivo, koji je u porastu stvara nove interese i potrebe, te je u korelaciji sa porastom standarda u javnom sektoru (obrazovan čovjek ima značajno višu razinu potreba u okviru zdravstvene zaštite, korištenja kulturnih dobara, potrošnje elek-trične energije i sl. , (4) međunarodni stan-dardi koje stvaraju međunarodne asocijacije npr. UNESCO u obrazovanju govore o tome koliko je potrebno izdvajati za pojedinu dje-latnost, kako bi se osigurao razvoj, (5) globa-lizacija djeluje na potrošnju u javnom sek-toru (razvoj informiranja daje i nerazvijenim sredinama uvid u kvalitetniju potrošnju, što razvijajući njihovu svijest o potrebama stva-ra pritisak na stvaranje uvjeta za brži razvoj javnog sektora i sl. Jasno je da postoje gra-nice rasta javnog sektora, posebno ukoliko ga se promatra samo kao trošak društva. No rast potrošnje u javnom sektoru vezan je bit-

Opis sheme XII. U normalnim situacijama u kojima se pokazuje porast bruto nacionalnog dohotka, po-rast izdvajanja za javni sektor je brži od porasta BND. To predstavlja ekonomsku zakonitost, koja djeluje zbog činjenice da javni sektor predstavlja” sui generis” investiciju, koja će tek kasnije davati rezultate. S druge strane porast interesa i potreba građana koje zadovoljavaju usluge u javnom sektoru , kod rasta BND povećavaju se što također dovodi do bržeg rasta javnog sektora.

vrijeme

porast BND

Porast

izdvajanja za

javni sektor

Rast u

postotku

Shema XII: Odnos između porasta bruto nacionalnog dohotka i izdvajanja za javni sektor


no i za mogućnosti samog građanina da iz-dvaja sredstva za zadovoljavanje svojih inte-resa i potreba. Već je Maslow defi nirajući ra-zinu ljudskih potreba utvrdio u tome odgova-rajuće zakonitosti.20 Normalno, u ideološkim okvirima, te strategiji razvoja pojedine drža-ve moguće je ubrzati razvoj javnog sektora na štetu rasta individualne potrošnje, koja je u okviru segmenata zadovoljavanja interesa i potreba na višoj razini, ali je i još znatni-je neelastična.21 Jasno je da bi država u okvi-rima ekonomske politike trebala osigurava-ti ravnomjeran razvoj svih segmenata proi-zvodnje i potrošnje.

20 U svojim djelima Maslow promatrajući ljudske potre-be iste svrstava u potrebe različitih prioriteta. Potrebe za obrazovanjem, kulturom, zdravstvenom zaštitom, energijom vrlo su visoko rangirane.21 Razvoj društvenog standarda u obrazovanju, kulturi, športu i sl. kao i infrastrukture, a na štetu osobnog standar-da bio je posebno prisutan u Istočnoj Njemačkoj (DDR) do pada tzv. Berlinskog zida. Razvoj javnog sektora bio je uvje-tovan ideološkim motivima, u društvu u kojem je razvoj jav-nog sektora stvarao dojam ravnopravnosti među ljudima.

I u slučaju stagnacije BND troškovi i iz-dvajanja za javni sektor pokazuju porast, ali on je neznatan, tako da su grafi čki gledano trendo-vi paralelni kao što je vidljivo iz sheme XII.

S pozicije države pa i gospodarstva bilo bi poželjno smanjivanje izdataka za javni sektor, kako bi se moglo izdvajati više za in-vesticije u proizvodne djelatnosti (no i jav-ni sektor u cijelosti, a posebno neke njegove dijelove možemo promatrati kao proizvodne djelatnosti). Jasno je da u takvim situacijama razvoj osiguravaju investicije, pa bile one fi -nancirane iz domicilnih ili kreditnih sredsta-va, no i takve investicije trebaju biti usklađe-ne s razvojem.

U slučaju bitnog pada BND neelastičnost se pokazuje u svojem najjasnijem vidu. Shod-no Shemi XIII. vidljivo je da izdaci za javni sektor stagniraju dok BND pada, pa je mogu-ća, premda teorijska pretpostavka, da će čitav BND biti potrošen za javnu potrošnju. Tada se dobiva dojam da je javna potrošnja razlog

Obrazloženje sheme XIII. Kod stagnacije rasta bruto nacionalnog dohotka određeno vrijeme, zbog neelastičnosti rastu izdvajanja za javni sektor. Subjekti koji izdvajaju sredstva još uvijek smatraju da će stagnacija prestati te da će se u narednom intervalu uskladiti trendovi. Tek nakon izvjesnog vremena, u pravilu državnom intervencijom do-lazi do “zamrzavanja” izdvajanja u javni sektor, kako se ne bi narušili odnosi između individualne, zajedničke, pro-računske i osobne potrošnje, koji, ako se naruše dovode u pitanje dalji razvoj. U takvim situacijama dolazi i do sta-gnacije izdvajanja u javni sektor. No, takvo stanje ne može dugo trajati, jer će nastupiti smanjivanje BND.

BND

Izdvajanje

za javni

sektor

postotak

vrijeme

Shema XIII: Odnos stagnacije bruto nacionalnog dohotka i izdvajanja u javni sektor


ekonomskog zaostajanja zemlje, pri čemu se ne vide osnovne zakonitosti. Izlaz iz takve si-tuacije je – povećanje BND. Sve ostale alter-native predstavljaju evidentno krizno stanje u zemlji, kada ekonomska politika zemlje (če-sto pod pritiskom kreditora22).

Raspodjela BND prema naprijed izne-senom mora respektirati ekonomske zakoni-tosti, za javni sektor neelastičnost, a u me-đusektorskim odnosima skladan razvoj svih djelatnosti. Normalno, pri tome postavlja se uvijek pitanje tko je nositelj fi nanciranja u

22 Međunarodni monetarni fond danas smatra da bi se u pojedinim državama u tranziciji, među koje spada i Hrvat-ska trebali sniziti troškovi javnog sektora. Doduše Među-narodni monetarni fond pod javnim sektorom podrazumije-va i državnu i lokalnu upravu, ali i izdatke za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. S druge strane UNESCO i Svjetska zdravstvena organizacija utvrđuje vrlo visoke standarde u obrazovanju, znanosti, kulturi i zdravstvenom osiguranju, što je u kontradikciji sa stavovima MMF.

okviru javnog sektora. Ako je davatelj sred-stava sam građanin neposredno, tada je rje-šenja problema u njegovim rukama, jer sam odlučuje o svojoj potrošnji shodno prioritetu interesa i potreba, a ako se fi nanciranje vrši iz sredstava proračuna, tada će pritisak građana

biti veći, a elastičnost manja. No, i u situaci-ji kada građanin kao davatelj sredstava nije u mogućnosti svojim sredstvima zadovoljavati svoje potrebe izvršit će se pritisak na državu da putem javnih službi fi nancira neposredne potrebe građana.

Neelastičnost usluga u javnom sektoru predstavlja ekonomsku zakonitost, koju nije moguće ignorirati, ali se mjerama ekonom-ske politike može na nju djelovati.

Opis sheme XIV. Pad bruto nacionalnog dohotka, uz neelastičnost javnog sektora dovodi do situacije u kojoj izdaci za javni sektor dovode u pitanje cjelokupnu ekonomiju, pa to može rezultirati ili smanjiva-njem osobne potrošnje (smanjenjem plaća), ili investicione potrošnje što znači još veće smanjenje u du-ljem razdoblju. No samo u stanju krize, koja u takvim situacijama nastaje mogu se smanjiti standardi u javnim djelatnostima.

Bruto

nacionalni

dohodak

Izdvajanje za

javni sektor

Shema XIV: Odnos između BND u slučaju smanjivanja i izdvajanja u javni sektor:


2.2.2. Javni sektor nositelj troškova ili gu-bitaka

Pod pojmom troška (utroška) smatramo promjenu strukture nekog dobra, koje nesta-je ili mijenja svoju strukturu, ali nastaje neko novo dobro, koje bi u pravilu trebalo biti kva-litetnije od utrošenog dobra. Gubitak pred-stavlja nestanak supstance. Ako se kreće u neku proizvodnju troši se sirovina, ljudski rad , energija i sl., ali se dobiva novi proizvod. Ako se npr. u društvenim djelatnostima troši novac dobiva se obrazovanje, ili zdravlje, ili električna energija, čist grad i zdrav okoliš.

Pitanje da li je javni sektor nositelj troš-kova, na osnovi kojih se stvaraju nova mate-rijalna ili nematerijalna dobra, ili ulaganje u njega je gubitak bilo je tema rasprave sredi-nom prošlog stoljeća, posebno u Europi. Na-ime, “američki model” tržišnog zadovolja-vanja interesa i potreba, u okviru institucija i djelatnosti, u kojima su na osnovi privatne inicijative i obrazovanje, znanost, mirovin-sko i zdravstveno osiguranja, kao i dijelovi infrastrukture i komunalnih djelatnosti djelo-vali kao profi tabilne djelatnosti, nije postav-ljao ovo pitanje, jer je u tom modelu eviden-tno da npr. troškovi obrazovanja za davate-lje usluga nisu gubitak, a da li će biti gubitak za korisnika ostaje da on sam ocjeni shodno svojem interesu da li su mu potrebni trošak, koji će se rentirati ili ne.

Uzimajući u obzir “američki model” od-govorili smo na postavljeno pitanje. Troško-vi javnog sektora nisu gubitak na nacionalnoj razini, kao što ne predstavljaju gubitak s po-zicije građanina. Normalno u pojedinim situ-acijama, kao u ostalom i u gospodarstvu i u javnom sektoru mogu nastati gubici, jer uslu-ge nisu dale nikakav rezultat.

Ako dakle javni sektor troši sredstva, a daje usluge koje imaju svoju vrijednost, po-stavlja se pitanje mjerljivosti tih usluga, odno-sno stavljanja u korelaciju troškove i rezultate. Javni sektor, za druge sektore, stvara pretpo-stavke za njihovo djelovanje, kao što osigura-

va zadovoljavanje interesa i potreba građana. Stvaranje pretpostavaka odnosi se na:

- osiguravanje uvjeta za proizvodnju, koji omogućuju proizvodnju neposredno (npr. elektroprivreda, vodno gospodar-stvo), ili posredno (obrazovanje, zdrav-stvena zaštita, socijalna sigurnost i sl.),

- stvaranje primarnog i sekundarnog trži-šta (primarno tržište odnosi se na mo-gućnost neposrednog pružanja usluga, a sekundarno tržište da npr. obrazovanje, putem kojeg će djelatnik kvalitetnije ra-diti) i sl.,

- kvalitetniji život građanina.U svim ljudskim djelatnostima potrebno je

osigurati niz pretpostavki koje omogućavaju djelovanje i institucijama i građanima. Danas nije moguće niti zamisliti život i rad bez tih pretpostavki, koje se trebaju osiguravati trajno dakle kroz konstantno investiranje, održavanje i unapređivanje, kako u objekte, koje je po-trebno izgraditi, opremu koju je potrebno ku-piti i staviti u pogon, tako i u kadrove, koji su u stanju ostvariti potrebne pretpostavke. To je opći princip djelovanja, koji podjednako vri-jedi i za školu, kao i za elektranu, bolnicu, ili bilo koju djelatnost. Jasno je na je najprije po-trebno stvoriti uvjete za pružanje usluga tre-ćim kroz stvaranje tzv. “hladnog pogona”. Pri-je početka rada pojedine institucije u javnom sektoru potrebno je i u njoj stvoriti pretpostav-ke za rad, dakle uložiti u krajnjem smislu rije-či novčana sredstva da bi se mogle ostvarivati pretpostavke kroz rad za treće subjekte. Nor-malno radi se o investicijama, koje se trebaju kapitalizirati kroz odgovarajuće vrijeme, po-djednako kao što se trebaju kapitalizirati inve-sticije u gospodarstvu. Načela koja se odnose na “hladni” i “topli” pogon jednaka su za sve djelatnosti, bez obzira da li se radi o obrazo-vanju, znanosti ili infrastrukturi. Investicije su pretpostavka “hladnog pogona”, a dnevni troš-kovi “toplog pogona”.

Prema tome i troškovi “hladnog” i”toplog” pogona ne predstavljaju u pravilu gubitke, jer se kasnije kapitaliziraju kroz cijenu usluga.


2.2.3. Mjerljivost rezultata u javnom sektoruMjerljivost rezultata u javnom sekto-

ru moguća je. U pojedinim djelatnostima npr. u elektroprivredi mjera je broj KWh. Ili u vodnom gospodarstvu kubični me-tar vode, pa trgovačka društva naplaću-ju svoje usluge kroz evidentiran broj je-dinica. U drugim djelatnostima ne posto-ji mogućnost mjerenja, ili je samo kvan-titativno utvrđivanje rezultata besmisle-no, kao što broj učenika koji su završili školu ne predstavlja stvarnu mjeru učin-ka obrazovne institucije, odnosno djelat-nosti na nacionalnoj razini. Kod mjere-nja rezultata u javnom sektoru u cijelo-sti, a posebno u društvenim djelatnostima najčešće se koristi “cost- benefi t “anali-za. Osnovna karakteristika ove metode je vrednovanje prednosti i nedostataka ne-

kog projekta. Kod nje se stavljaju u me-đusobni omjer koristi koje se postižu ili koje će se postići nakon investiranja u pojedinu djelatnost. Pri tome su troškovi uglavnom poznati a rezultati su nepozna-ti, ali ih se može pretpostaviti. Formula cost-benefi t analize je:

Korist od pojedine djelatnosti više od 100.Troškovi

Normalno, ovdje se radi o pozitivnom vrednovanju rezultata, jer postoji mogućnost da ova formula u praksi pokaže i rezultat koji manji od 100, što bi značilo gubitak u okviru institucije odnosno djelatnosti.

Rezultati rada u okviru pojedine djelat-nosti i njihovo mjerenje nije uvijek podlož-no samo objektivnim kriterijima ekonomskih znanosti, već i subjektivnim kriterijima poje-dinca. Za nekoga ima koncert vrhunskog vi-oliniste visoku subjektivnu vrijednost, a za drugoga nema nikakvu vrijednost. Zbog toga u ekonomskim analizama ne možemo uzima-ti u obzir subjektivne vrijednosti, premda o njima moramo voditi računa. U svakom slu-čaju, polazeći od društvene korisnosti i troš-kova možemo shodno shemi XV. Konstatirati da je struktura istih mnogo složenija nego što se čini na prvi pogled.23

Mjerljivost rezultata u pravilu otežava i činjenica da se u javnom sektoru nalazi vre-menski pomak između troškova i stvarnih re-zultata rada pojedine djelatnosti. Sadašnji re-zultati rada npr. obrazovanja na nacionalnoj razini rezultat su troškova, odnosno ulaga-nja, koje je učinjeno u prosjeku prije dvade-set godina.24 Slično je i u znanosti, vodnom

23 Jurković, P. op. cit. stranica 11224 Ako se obrazovanjem osigurava kvalitetan rad djelatni-ka kroz 40 godina (do odlaska u mirovinu), onda se pro-

Shema XV: Vrste društvenih troškova i koristi

Društvene koristi (troškovi)

Realne Nominalne Direktne Indirektne Opipljive Neopipljive Opipljive Neopipljive Finalne Intermedijarne Finalne Intermedijarne Unutrašnje Vanjske Unutrašnje Vanjske

Opis sheme: Realne koristi i troškovi su npr. opipljivi povećanje poljoprivredne proizvodnje; direktni i neopipljivi povećanje pristupačnosti zemljištu; opipljivi indirektni smanjenje erozije zemljišta. Na taj na-čin možemo u cijelosti analizirati odnose društvene koristi i troškova, a shodno cost-benefi t analizom. Citirano prema Jurković, P., op. cit. str. 112.


gospodarstvu i drugim djelatnostima. Sadaš-nji porast BND je rezultat djelovanja društva kroz konkretnu godinu, a postotak porasta (ili smanjenja je stavljanje u omjer rezultat godi-ne/ prošlu godinu. U okviru i jednog i drugog rezultata nalazi se i rezultati javnog sektora. Zbog toga mnogi smatraju da je jedan od na-čina mjerenja rezultata javnog sektora:

Bruto nacionalni dohodak u konkretnoj godini (BND- l)

x 100Bruto nacionalni dohodak u prethodnoj godini (BND- 2)

Ova stopa predstavlja i rezultat opće efi -kasnosti, ali je i moguća mjera rezultata rada javnog sektora , koji participira svojim djelo-

vanjem u ukupnom rezultatu. No moguće je kod nekih djelatnosti izračunavati efi kasnost i na druge načine. U obrazovanju je moguće, obzirom na vremenski pomak rezultata i troš-kova simulirati i rezultat kakav bi bio kada bi se izvršio pomak ulaganja (troška) npr. za 20 godina unazad Troškovi su učinjeni na razi-

sjek ulaganja sredstava dobiva prosjek aritmetičkog niza 1 do 40, dakle 20 godina, što znači da je ulaganje od prije 20 godina uvjetovalo sadašnji rezultat. No prije 20 godina BND jer bio niži, pa je zbog toga došlo do pomaka ulaga-nja i rezultata.

ni izdvajanja prije dvadeset godina a rezulta-ti su današnji. Ako je prosječni porast BND na primjer 3% godišnje, onda je prije dvade-set godina bio najmanje 60% niži, odnosno za njega postoje konkretne mjere. Tada pred-nja formula pokazuje sasvim drugi rezultat:

Bruto nacionalni dohodak (BND 1)

x 100Bruto nacionalni

dohodak (BND -20)

koji pokazuje i opći porast BND ali i efi -kasnost javnog sektora i pojedine institucije u okviru javnog sektora . Mjeru pokazuje još bolje shema XVI.

S individualnog stanovišta moguće je utvr-

diti rezultate stavljajući u odnos neke prosječ-ne veličine npr. izračunati dohodak (plaće) za srednje stručnog i visoko stručnog djelatnika

I.

Plaća VS djelatnika x 40 godina x 12 mjeseci Plaća SS djelatnika x 40 godina x l2 mjeseci

IIpozitivni efekti pod I.troškovi obrazovanja

porast BND

porast izdvajanja za obrazovanje

efikasnost

diskont

ulaganje

Shema XVI: Vremenski otklon između ulaganja sredstava i ostvarenja rezultata u javnom sektoru (primjer za obrazovanje)

Opis sheme: Kako se ulaganja realiziraju, nakon npr. 20 godina, efi kasnost je ulaganja vezana uz rezul-tat obrazovanja u dvadesetoj godini nakon ulaganja, što pokazuje efi kasnost stavljajući u odnos ulaga-nje s rezultatom BND-a nakon 20 godina.


na taj način dobivamo odgovarajući po-stotak mjerljivog efekta obrazovanja za vi-soku stručnu spremu za prosječnog studen-ta, odnosno njegovu obitelj. Ovakav pristup može se primijeniti i za sve diplomirane stu-dente U konkretnom slučaju mjerenje indi-vidualnih rezultata može se dokumentira-ti na slijedeći način Ako djelatnik s visokom stručnom spremom ima npr. mjesečnu pla-ću od 10.000 kuna mjesečno, a djelatnik sa srednjom stručnom spremom 5.000 mjeseč-no, oda će prvi za trajanja radnog vijeka zara-

diti 4,8 milijuna kuna, dok će drugi u isto vri-jeme zaraditi 2,64 milijuna kuna dakle će za-raditi više 2,194 milijuna kuna, ako su mje-sečni troškovi studenta, s troškovima studija npr. 5.000 kuna mjesečno onda oni za 4 go-dine iznose 240.000, odnosno obrazovanjem se dobiva pozitivni saldo od (2194 – 240 = 1,854 milijuna kuna, ili u postotku izraženo dobit iznosi cca. 800 %.(jasno je da se radi o školskom primjeru, koji se odnosi na prosječ-ne djelatnike, ali se po istom modelu mogu izračunati i konkretni efekti pojedinog kon-

Shema XVII: Procijenjeni društveno korisni troškovi po polazniku viših škola i fakulteta u SAD-u u 1972. godini

Više škole FakultetiI Procijenjene društvene koristi

(1) Godišnja razlika u zaradama u odnosu prema nižem obrazovnom stupnju

4.0 6.0

(2) Očekivano trajanje radnog vijeka 45 41

(3) Sadašnja vrijednost očekivanih društvenih koristi

- pri diskontnoj stopi 8% 48.4 71.8

- pri diskontnoj stopi 4% 82.9 120

II Očekivani društveni troškovi za 4 godine školovanja

(1) Funkcionalni rashodi 4.0 16.0

(2) Izgubljene zarade tijekom školovanja 7.0 15.0

(3) Drugi troškovi 0.5 0.6

ukupno 11.5 37.0

(4) Sadašnja vrijednost troškova- pri diskontnoj stopi 8% 9.648 30.987- pri diskontnoj stopi od 4% 10.339 33.207

III Odnos društvenih koristi i troškova

- pri diskontnoj stopi od 8% 5.0 2.3- pri diskontnoj stopi 4% 8.3 3.6

IV Neto društvene koristi

- pri diskontnoj stopi 8% 38.8 40.8- pri diskontnoj stopi 4% 72.6 86.8

u tisućama dolaraCitirano prema Jurković, P., op. cit. str. 128.

Opis sheme: Evidentno je da neto društvena korist u ovom primjeru u obrazovanju nakon 4 godine poka-zuje značajne iznose, što opravdava primjenom cost-benefi t analize ulaganja u obrazovanje.


kretnog građanina. Sličan primjer daje i P. Jurković u Shemi XVII.25

O teškoćama utvrđivanja kriterija za do-nošenje odluka u infrastrukturi prof. dr. Z. Jašić daje slijedeće činjenice: (1) nedjeljivost odluka i poteškoće kvantitativnoga i kvalita-tivnoga defi niranja ulaza i uzlaza, (2) pojam

25 Jurković, P. op. cit. stranica 128..

potrošnje nije jednoznačno određen, (3) na-glašenost makro odluka, i (4) fi nanciranje pu-tem proračuna.26

U metodološkom smislu Jašić govori o općim metodama u ekonomici obrazovanja (što vrijedi i za druge društvene djelatnosti i djelatnosti socijalne skrbi) navodeći meto-du apstrakcije, te metodu konkretizacije ko-

26 Jašić, Z. op.cit, stranica 4

Shema XVII: Procijenjeni društveno korisni troškovi po polazniku viših škola i fakulteta u SAD-u u 1972. godini

Više škole FakultetiI Procijenjene društvene koristi

(1) Godišnja razlika u zaradama u odnosu prema nižem obrazovnom stupnju

4.0 6.0

(2) Očekivano trajanje radnog vijeka 45 41

(3) Sadašnja vrijednost očekivanih društvenih koristi

- pri diskontnoj stopi 8% 48.4 71.8

- pri diskontnoj stopi 4% 82.9 120

II Očekivani društveni troškovi za 4 godine školovanja

(1) Funkcionalni rashodi 4.0 16.0

(2) Izgubljene zarade tijekom školovanja 7.0 15.0

(3) Drugi troškovi 0.5 0.6

ukupno 11.5 37.0

(4) Sadašnja vrijednost troškova- pri diskontnoj stopi 8% 9.648 30.987- pri diskontnoj stopi od 4% 10.339 33.207

III Odnos društvenih koristi i troškova

- pri diskontnoj stopi od 8% 5.0 2.3- pri diskontnoj stopi 4% 8.3 3.6

IV Neto društvene koristi

- pri diskontnoj stopi 8% 38.8 40.8- pri diskontnoj stopi 4% 72.6 86.8

u tisućama dolaraCitirano prema Jurković, P., op. cit. str. 128.

Opis sheme: Evidentno je da neto društvena korist u ovom primjeru u obrazovanju nakon 4 godine poka-zuje značajne iznose, što opravdava primjenom cost-benefi t analize ulaganja u obrazovanje.


risnosti, što se poklapa s navedenom formu-lom vezanu uz odnos plaća visoko stručnog i srednje stručnog djelatnika, posebno kada sta-vimo u odnos sa korisnošću i troškovima. Uz ove metode mogu se koristiti i druge metode ekonomske analize, kao što je metoda linear-nog programiranja, cost-benefi t analiza, me-toda utvrđivanja potreba i odnosa prema inte-resima i potrebama pojedinaca, gospodarstva i društva uz korištenje izračuna trenda i sl.27 I P. Jurković preferira korištenje cost- bene-fi t metode:”… postupak cost- benefi t anali-ze svodi se na: (1) defi niranje projekta, odno-sno ulaganja, (2) utvrđivanje (identifi kaciju) očekivanih troškova i koristi i njihovog mije-njanja,(3) izbor diskontne stope, (4) diskonti-ranje troškova i koristi, te na (5) uspoređiva-nje sadašnje vrijednosti troškova i koristi radi

27 Jašić, Z. op.cit. stranice 17 – 19.

donošenja odluka o prihvaćanju ili odbaciva-nju konkretnog projekta.28

Uz cost- benefi t analizu moguće je kori-stiti i cost effectiveness metodu. Prema P. Jurkoviću ova metoda počinje defi niranjem ciljeva koji se žele ostvariti, zatim se utvrđu-ju moguće alternative u ostvarivanju ciljeva, te se utvrđuju potrebni resursi za svaku alter-nativu. Crystal i Brewster navode pet skupina mjerila koji se koriste u procesu cost- effecti-vess analizi što je vidljivo iz sheme XVIII.29

Bez obzira na poteškoće smatram - u javnom sektoru i to u svim njegovim sa-stavnicama moguće je mjerenjem utvrditi efekte i rezultate.

28 Jurković, P. op. cit. stranica 119.29 Jurković, P. op. cit. stranica 134.

Citirano prema Jurković, P., op. cit. str. 134.

Mjerilo efikasnosti

Mjerilo operativnog

korištenja

model

efikasnosti

Mjerila za

utvrđivanje

potrebnih

kadrova i

opreme

Model

sistema

Cijena inputa

Mjerilo

troškova model troškova

Shema XVIII: Grafi čka ilustracija interakcije cost-effectiveness modela


2.2.4. Racionalnost, ekonomičnost i proizvod-nost (efi kasnost rada) u javnom sektoru

Osnovna načela na kojima se zasniva do-bra organizacija subjekata polazi od: racional-nosti, ekonomičnosti, proizvodnosti (efi ka-snosti u radu) u svim djelatnostima, odnosno u institucijama u pojedinim djelatnostima.

Racionalnost predstavlja organizacijsku pretpostavku da se organizacija postavi na način koji je primjeren i logičan, te se zasni-va na znanosti i zdravom razumu. Racional-no je postavljena mreža npr. osnovnih ško-la kojima se uz poštivanje standarda, s opti-malnim brojem škola i nastavnika osigurava kvalitetna nastava za svakog učenika. Raci-onalno je organizirana elektroprivreda kada su gubici u mreži neznatni ili vodoopskrba u kojoj se ne gube velike količine vode u do-vodnim cijevima. Racionalnom organizaci-jom se ili: (1) uz smanjene troškove postižu isti rezultati, (2) uz iste troškove postižu po-voljniji rezultati, ili (3) uz smanjene troško-ve postižu, zbog bolje organizacije viši re-zultati. Normalno, u infrastrukturnim djelat-nostima racionalnost znači i povoljniji odnos troškova, kvaliteta usluge i razumnih cijena, dok u društvenim djelatnostima, uz navede-no potrebno je ugraditi i “neracionalne čim-benike”, zadovoljstvo korisnika s uslugama. Racionalnim se pristupom, u svakom slučaju, se trebaju provoditi reforme u pojedinim dje-latnostima, kako bi se usluge pružale što kva-litetnije. Reforma obrazovanja npr. mora se provesti na način da se racionalizira rad uče-nika, što u isto vrijeme znači i racionalizaciju škola, te efi kasniji rad nastavnika.

Ekonomičnost predstavlja indikator iz-među troškova i obavljenog posla. Ekono-mično radi onaj koji ima niže troškove u po-stizanju svojeg rezultata. Ekonomičnost se pokazuje u okviru javnog sektora najviše u infrastrukturnim djelatnostima npr. u elek-troprivredi gdje se može utjecati na troško-ve proizvodnje KWh u okviru mreže, na na-čin da se uključuju najprije najjeftiniji proi-zvođači, ukoliko njihova proizvodnja zado-voljava potrebe, dok su cijene KWh izraču-

nate kao ponder svih cijena ulaska u mrežu. U nekim djelatnostima u javnom sektoru npr. u zdravstvenoj zaštiti moguće je izračunavati koefi cijent ekonomičnosti, jer je moguće ma-nje trošiti na lijekove, pod uvjetom da se po-stižu jednako dobri rezultati, te zadovoljava-ju zdravstvene potrebe pacijenata.

Proizvodnost (efi kasnost) rada prisutna je u infrastrukturnim djelatnostima u kojima dje-latnik daje osobni proizvodni (uslužni) rezul-tat bolji od pretpostavljenog, ili od drugog dje-latnika. Proizvodnost se mjeri naturalnim po-kazateljima: brojem komada izrađenih po rad-niku ili brojem izvršenih usluga. Zbog toga kod većine društvenih djelatnosti, kao i u dje-latnostima socijalne skrbi ne možemo govori-ti o proizvodnosti rada, ali možemo govoriti o efi kasnosti i kvalitetu u pružanju usluga.

Mnogi teoretičari smatraju da se ovi indi-katori ne mogu koristiti u okviru društvenih djelatnosti i socijalne sigurnosti, jer u njima je osnovni indikator zadovoljavanje interesa i potreba (što nisu mjerljivi elementi), ipak smatram da se i u okviru ekonomije društve-nih djelatnosti treba voditi računa o njima, jer bez njih ili njihovih elemenata nisu mo-guće ekonomske analize u okvirima javnog sektora. Ipak proizvodnost rada treba proma-trati uvjetno, jer se rezultat rada pojavljuje s tolikom vremenskom distancom da ga je vrlo teško utvrditi u kraćem vremenu (“proizvod-nost” nastavnika ovisi o broju uspješnih uče-nika ili studenata, a njihov će se broj moći utvrditi tek nakon više desetaka godina).

O rentabilnosti kao indikatoru možemo govoriti u okvirima privatnog sektora, koji djeluje u javnim djelatnostima Rentabilnost predstavlja kvantitativni odnos između ulo-ženih sredstava i ostvarenog profi ta, a interes za ulaganje poduzetnika u javni sektor ovisi o koefi cijentu rentabilnosti.

S pozicije poduzetnika i racionalnost, ekonomičnost, proizvodnost, rentabilnost i efi kasnost biti će prisutni u svakom projektu. No, za učešće društvenih djelatnosti, infra-strukture, komunalnih i inih djelatnosti podu-zetnik je spreman platiti te usluge kroz porez,


prirez i naknade. Ipak za njega porez pred-stavlja na određeni način gubitak sredstava. Zbog toga u pojedinim državama se stvara-ju uvjeti da se poduzetnike stimulira na di-rektna ulaganja u obrazovanje, kulturu, šport, zdravstvenu i socijalnu zaštitu priznavanjem tih ulaganja u porezne olakšice .30

2.2.5. Ulaganje u javni sektor investicija za budućnost

Ulaganje u javni sektor, odnosno njego-ve pojedine djelatnosti može se promatrati kao ulaganje u “hladni pogon”, kojim se ula-ganjem osigurava budući razvoj. Ekonomski gledano utvrđivanje rezultata u ekonomskom smislu i njihovih vrijednosti, posebno u druš-tvenim djelatnostima i socijalnoj sigurnosti daje kvalitetnije rezultate, ako ih promatra-mo kao investicijska ulaganja. Investicije u objekte i opremu infrastrukturnim i komunal-nim djelatnostima su jasne. One osiguravaju kvalitetnije (dakle rentabilnije, ekonomičnije i produktivnije) pružanje usluga, što je u inte-resu pojedinog poduzetnika, pa i države uko-liko je sama vlasnik infrastrukturnih sustava. Mnogi teoretičari smatraju da se ukupna ula-ganja u društvene djelatnosti i djelatnosti so-cijalne sigurnosti mogu (i moraju) promatrati kao investicija za budućnost. To je u vezi sa stavom da se rezultati rada u tim djelatnosti-ma na razini zemlje kapitaliziraju kroz dulje vrijeme, kao što se kapitaliziraju i investicije u objekte, a tekuća izdvajanja treba promatra-ti kao svojevrsnu amortizaciju investicija.

Indikator kojim se utvrđuje bonitet inve-sticija je koefi cijent kapitalizacije, koji tre-ba da odgovori koliko će novog dohotka pro-izvesti investicija, te koliko je vremena po-trebno da se ulaganje u cijelosti kapitalizira.

30 U nizu država ulaganja u kulturu, znanost, šport i sl. predstavlja za poduzetnike, ili priznati materijalni trošak (što mu umanjuje profi t za oporezivanje), ili predstavlja di-rektno smanjenje poreznih opterećenja. U takvim se odnosi-ma društvene djelatnosti, odnosno institucije u njima fi nan-ciraju po izboru poduzetnika, a indirektno iz proračuna. No, ovakav način je stimulativniji, jer davatelj sredstava nepo-sredno sam odlučuje o namjeni sredstava. Na tim osnovama razvila se je znanost u USA, a šport u nizu drugih država.

Ako npr. uložimo danas 1000 jedinica novca u neku investiciju koja je potrebna, postavlja se pitanje da li će ona dati povoljniji rezultat od kamata koje bi se mogle dobiti na tak ka-pital. Prema tome ako nam investicije u obra-zovanje mogu donositi porast BND od 10 % onda je kapitalizacija povoljna, jer su kamate na sredstva niže. Ovaj indikator upotrebljava se uglavnom na razini nacionalne ekonomije, ali se može koristiti i kod svake investicije. Keynes31 smatra da nacionalni dohodak ovisi o zaposlenosti, a zaposlenost i dohodak ovi-se o investicijama u obrazovanje, a i u zdrav-stvenu zaštitu i socijalnu sigurnost. Sljedbe-nici Keynesa smatraju da su stope kapitaliza-cije u znanost i obrazovanje povoljnije i brže se kapitaliziraju od onih u sredstva za rad.32

U svakom slučaju ako ulaganja u javni sektor promatramo kao investiciju može-mo zaključiti da su rezultati mjerljivi kroz porast BND .

S pozicija pojedinog poduzetnika ula-ganje u javni sektor predstavlja šansu za sadašnju zaradu, odnosno profi t.

2.2.6. Mjerenje rezultata u javnom sektoru po korisniku usluga

Korisnik usluga je uvijek u stanju utvrditi i mjeriti rezultate djelovanja pojedinih insti-tucija u javnom sektoru.

To se posebno odnosi na one djelatnosti u okviru kojih neposredno plaća uslugu, kao što je slučaj u infrastrukturnim djelatnostima. U okviru “kućnog proračuna” postoje bitne stavke potrošnje koja se neposredno plaća, kao što je potrošnja električne energije, to-

31 Podaci o. Keynesu i njegovim ekonomskim istraživanjima preuzeti su iz Ekonomske enciklopedije Savremena admini-stracija, Beograd 1973.32 Sličan pristup u svojim radovima imao je i prof.dr Ante Lauc, koji je zastupao tezu o tome da ulaganja u znanost i obrazovanje daju mnogo viši dohodak od ulaganja u stro-jeve i tehnologiju. Ovu tezu treba prihvaćati uvjetno. Činje-nica je da se kroz kraće vrijeme na konkretnoj tehnologiji s više znanja (a ono je posljedica obrazovanja i znanosti) mogu postići povoljniji rezultati, ali na dulji rok to nije mo-guće, kao što postoji i granica do koje se mogu postizavati rezultati bez promjene tehnologije. Zbog toga je potrebno ravnomjerno ulaganje i u znanje i u tehnologiju


plinske energije, vode, komunalnih usluga i sl. Svaki potrošač vrlo dobro zna cost- be-nefi t analizu u svojem domaćinstvu. Premda se ove potrebe i njihovo zadovoljavanje nee-lastične, ipak povećanje cijena dovodi i do smanjenja potrošnje, što uvjetuje pad eko-nomičnosti i rentabilnosti u tim djelatnosti-ma. No, u tim djelatnostima djeluje i princip - najskuplja je električna (toplinska) energi-ja koje nema, kao i voda i druge komunal-ne i infrastrukturne usluge, te usluge društve-nih djelatnosti i socijalne zaštite koje su is-pod standardnog kvaliteta, ili nedostaju. Su-bjektivna vrijednost usluga je ovdje znatni-je prisutna, a objektivna se vrijednost mjeri, obzirom na neelastičnost, koefi cijentom sma-njenja potrošnje ukoliko nastupi povišenje ci-jena.

U djelatnostima koje se fi nanciraju iz sredstava proračuna mjerenje rezultata vrši se na nacionalnoj razini, pa interes korisnika ne-posrednih usluga za utvrđenje i mjerenje re-zultata u ekonomskom smislu nije prisutno. Slično je i s onim djelatnostima koje se fi -nanciraju na osnovi solidarnosti i uzajamno-sti. I ovdje je mjerilo rada subjektivni osje-ćaj pojedinca da li je zadovoljan s kvalitetom usluge ili nije, a ekonomsko mjerenje rezulta-ta prepušta se drugima.

Mjerenje u okviru privatnog poduzetniš-tva u javnom sektoru (ustanove i trgovačka društva s pravom javnosti) počivaju na općim metodama analize rezultata poslovanja. Pro-daja usluga i proizvoda, bez obzira da li se radi o ulaznicama za kulturnu ili športsku pri-redbu, usluge u privatnim školama ili zdrav-stvenim ustanovama, ili u djelatnostima koje su državni (lokalni) organi dali u koncesiju mjerljivi su i sa strane davatelja usluga i ko-risnika usluga. Davatelji usluga djeluju tržiš-no, a ekonomski indikatori analize uspješno-sti u cijelosti su prihvatljivi i na institucije u javnom sektoru u privatnom vlasništvu, kao i sa strane korisnika usluga

2.2.7. Javni sektor i djelovanje tržištaBez obzira na činjenicu da veći dio jav-

nog sektora, a posebno društvene djelatnosti i socijalna sigurnost djeluju po principu ne-profi tabilnosti, dok infrastrukturne i komu-nalne djelatnosti imaju suženo djelovanje tr-žišta, ipak se postavlja pitanje djelovanja su-bjekata u javnom sektoru na tržištu i na osno-vi tržišnih zakonitosti što podrazumijeva mo-gućnost konstantnog širenja ponude na osno-vi posebnog marketinga, djelovanje konku-rencije i sl. U svakom slučaju tržišno djelo-vanje pokazuju:

- svi subjekti koji su u privatnom vlasniš-tvu s pravom javnosti,

- svi subjekti koji ostvaruju prihod proda-jom roba i usluga na tržištu.

Zbog toga tržišni pristup imaju instituci-je u obrazovanju u privatnom vlasništvu, in-stitucije u kulturu (posebno reproduktivnoj) bez obzira na vlasništvo, u takmičarskom di-jelu športa , u ustanovama tehničke kulture, u infrastrukturnim djelatnostima u kojima se može proširiti tržište (telekomunikacijama, željezničkom prijevozu) te komunalnim dje-latnostima (gradskom i prigradskom prome-tu i sl.

Sektor usluga se može širiti na tržištu koje se treba analizirati obzirom na interese i potrebe građana, cijene usluga, konkurenciju, očekivani profi t i sl. Na osnovi istraživanja interesa i potreba, posebno onih , zadovolja-vanje kojih ne predstavlja konkretno ljudsko pravo moguće je stvoriti marketing za pojedi-nu instituciju, ali i za čitavu djelatnost.

U razvijenim zemljama u sektoru obrazo-vanja pojam kvaliteta su privatne, u pravilu stare škole, koje djeluju na ograničenom trži-štu. Za njihovu kvalitetu “se zna” njima nije potreban poseban tržišni pristup, odnosno marketing. To nije slučaj u zemljama u tran-ziciji u kojima se tek stvara privatno školstvo s pravom javnosti, ili bez njega (npr. škole stranih jezika, ili pučka sveučilišta), pa im je za dobivanje korisnika usluga potrebna jav-na prezentacija, ponuda programa, kao i do-kaz kvaliteta.


U visokom obrazovanju također u razvi-jenim državama uz postojanje privatnih sve-učilišta, utvrđuje se “reiting” pojedinog sve-učilišta i fakulteta. Evidentno je da autono-mija takvih ustanova je znatna, fi nancijske mogućnosti velike, što omogućava vrhunsku opremu i vrhunske kadrove na takvim sveu-čilištima. No pretpostavka za njihovo djelo-vanje su i prateći sadržaji za studente (smje-štaj, prehrana, društveni život, šport i sl.) Ta-kva sveučilišta djeluju na tržištu zahvaljujući svojoj poznatoj i po javnosti priznatoj kvali-teti, birajući sami svoje studente iz reda bo-gatih (koji plaćaju visoke školarine) i talen-tiranih (u pojedinim znanstvenim discipli-nama ili u športu) koji podižu ugled sveu-čilištu. Nažalost pretpostavaka za takav pri-stup nema u zemljama u tranziciji, jer se u njima kreće od početka. Doduše neke institu-cije imaju svoj tradicionalni ugled, ali nema-ju, osim kvaliteta, druge mogućnosti za tržiš-no djelovanje.

Reproduktivna kultura u pravilu je u svim zemljama tržišno orijentirana. Svako kazali-šte želi svojim predstavama osvojiti gleda-telje, dakle osnova je tržišnosti kvaliteta, te makar djelomično pokrivati svoje rashode prihodima od ulaznica. Slično je i s drugim reproduktivnim sastavnicama kulture. Nor-malno, kultura treba značajnu animaciju cilj koje je stvoriti “potrošača “kulturnih doba-ra, što predstavlja tržišni pristup - razvoja potrošnje, kako bi se mogla rentirati “proi-zvodnja”. U pojedinim segmentima kultu-re, kao što je glazba (posebno ona za mla-de) djelovanje tržišta je očito, a marketing kroz propagandu, nastupe u javnim mediji-ma ima sve elemente marketinga proizvoda široke potrošnje.

Šport je sve više prisutan na tržištu, po-sebno od kada je postao “maneken” u eko-nomskoj propagandi za niz proizvoda, te od kada je postao i bitan čimbenik TV progra-ma. Visina profi ta u športu u razvijenim ze-

mljama je enormna.33 Tržište traži i svoje he-roje koji svojim zaradama i svojim ponaša-njem su manekeni i za šport i za proizvode. No, granica tržišnosti u športu je veličina tr-žišta, te konkurencija, koja je i sama uvjet športskog natjecanja.34 Jasno je da u ma-lim državama s uskim tržištem, te u siromaš-nim zemljama tržišnost pojavljuje na iskriv-ljeni način, jer u takvim državama, obzirom na ekonomsku moć gledatelja, te uzak krug kvalitetnih športaša nije moguće postići niti gledanost ni kvalitetu koja bi omogućavala stvarno djelovanje tržišta.35

Tržišnost i tržišno ponašanje u infra-strukturnim djelatnostima pokazuju teleko-munikacije, koje konstantno novim proi-zvodima, ekonomskom propagandom prido-bivaju nove korisnike, a oni sve više kori-ste telekomunikacijske usluge. To se poseb-no pokazuje uvođenjem većeg broja opera-tera, dakle konkurencijom, kada se na jedin-stvenom tržištu pojavljuje već broj ponuđa-ča. U drugim djelatnostima, posebno onima u kojima je neelastičnost u potrošnji prisut-na, premda se radi o proizvodnim djelatno-stima, tržište je određeno i njegove manife-stacije nisu naglašene. To se odnosi npr. na elektroprivredu, razvoj koje se bazira na pro-gnozama razvoja gospodarstva i potreba do-maćinstava, ali u okviru jednog sustava, koji je do sada bio monopoliziran, nije potrebna

33 Prema podacima iz USA profi t koji se ostvaruje u profesi-onalnom športu je vrlo visok, pa je od njega viši samo profi t u informatičkoj djelatnosti (proizvodnji računala i softver-skih programa), te u industriji nafte...O tome vidi Mecano-vić, I. Šport u malim državama, Pravni vjesnik Osijek 2000.34 Radi profi tabilnosti u športu, a posebno kod velikih pri-redbi, male države gotovo da ne mogu biti organizatori ve-likih športskih priredbi. Mjesto održavanja velike športske priredbe određuje visina prihoda za organizatore, a to su Međunarodni olimpijski komitet i Svjetske ili Kontinentalne športske federacije i konfederacije, te pojedini gradovi (od-nosno države), a profi t se stvara kroz otkup TV prava, re-klamiranje proizvoda i sl., te prodaje ulaznica. Male zemlje nemaju dovoljno razvijeno tržište, niti dovoljan broj posje-titelja, da bi se u njima mogao ostvariti profi t kao u veli-kim državama Više o tome- Mecanović, I. Marketing velikih sportskih priredbi Zagreb 1990.35 Vidi Mecanović, I. Šport u malim državama.


marketing koncepcija, jer se tržište razvija i mimo djelovanja elektroprivrede, a profi t u ovoj djelatnosti, ukoliko su cijene, na koje ima utjecaj država, adekvatne onda su i re-zultati poslovanja u redu. Zbog toga u elek-troprivredi je važnije prilagoditi se načelima dobrog poslovanja: racionalnosti, ekonomič-nosti i proizvodnosti, pa će i rentabilnost biti značajna. Slično je i u nizu komunalnih dje-latnosti. Tržište j, kao i korisnici usluga, una-prijed defi nirano,. Ono je neelastično, pa se ne može očekivati bitno povećanje broja ko-risnika i usluga.

Tržišnost kao načelo prisutno je u nizu in-stitucija (trgovačkih društava, udruga i usta-nova), ali kao načelo nije karakteristično za djelatnosti. Tržišno se može ponašati pojedi-na škola, ambulanta ili športski klub, ali se tržišno ne ponaša obrazovanje, zdravstvo, ili šport kao djelatnosti. Tržišnost kao načelo biti će sve prisutnije kroz procese privatizaci-je, koji su već danas značajno prisutni.

2.2.8. Javni sektor kao nukleus stvaranja re-produkcijskih cjelina

Već smo ranije ustanovili da se oko po-jedinih djelatnosti u javnom sektoru stvara-ju ekonomski snažne reprodukcijske cjeline, čiji je rezultati mogu mjeriti. U načelu svaka djelatnost stvara svoju reprodukcijsku cjeli-nu, stoga je najbolje analizirati djelatnost po djelatnost:

Obrazovanje: stvara oko sebe reproduk-cijsku cjelinu u koju ulaze: izdavačka dje-latnost (udžbenici), proizvodnja namještaja za škole, didaktička i druga oprema građe-vinarstvo, za izgradnju škola, kultura, šport, zdravstvena zaštita djece i mladeži i sl., te in-frastrukturne i komunalne djelatnosti, u koji-ma se fi nanciraju troškovi “toplog pogona”. Obrazovanje kao djelatnost na tržište dono-si ukupna izdvajanja koja se izdvajaju za nje-ga, jer i plaće prosvjetnih djelatnika gotovo u cijelosti se vraćaju na tržište roba i uslu-

ga.36 Reprodukcijska cjelina nije velika, ali ipak postoji.

Šport i tjelesna kultura: Šport, kako smo već ranije naveli predstavlja osnovu za razvoj niza industrija, posebno industrije tekstila, obuće, športskih potrepština , ali i razvoja te-lekomunikacija, javnih medija i sl. Šport je vrlo uspješan maneken za niz djelatnosti. Po-kret tjelesne kulture i športa doprinosi razvo-ju turizma i zdravstvenog turizma. Pobjede i porazi pojedinih ekipa djeluju bitno na tisak i tiskovne medije, kao što djeluju i na televizi-ju i radio. Sredstva koja se ostvaruju u športu su značajna, ali su zarade kooperantskih dje-latnosti još značajnije. Zarade na organizaci-ji velikih športskih priredbi ne treba podcje-njivati.37

Zdravstvo i zdravstvena zaštita: Repro-dukcijska cjelina zdravstva je vrlo snažna. U nju ulaze u prvom redu proizvođači lijeko-va, trgovina lijekovima, proizvodnja i promet medicinskom opremom, proizvođači hrane jer je zdravstvo obzirom na broj bolničkih dana jedan od velikih sustava potrošnje hra-ne. Sredstva koja se izdvajaju za fi nanciranje zdravstvene zaštite u visoka, a njihova mul-tiplikacija je značajna. Shema XIX. Troško-vi koji se izdvajaju za zdravstvenu zaštitu, a koji se izdvajaju za plaće i troškove djelova-nja (u omjeru bi trebali biti 50:50 %) stvara-ju mogućnosti razvoja i zdravstva i pratećih djelatnosti.

Ako se uzmu u obzir samo masa poreza i prireza, kao i masa doprinosa za zdravstve-nu zaštitu kojeg uplaćuju sami djelatnici u zdravstvu, te iznos poreza na profi t industri-ji lijekova, prehrambenoj industriji i drugim

36 Tržište razvija potražnja, a potražnja razvija ponudu, a ova proizvodnju (ili uvoz). Zbog toga sredstva koja se iz-dvajaju za društvene djelatnosti i socijalnu sigurnost bitno djeluju na tržište. Zbog toga barem jedan dio ulaganja npr. u obrazovanje pretvara se u profi t poduzetnika i osnovicu za porez državi. Uostalom i danas kroz porez na dohodak, a još više porez na dodatnu vrijednost, od plaća i mirovina vraća se u proračun barem jedna trećina uloženih sredstava.37 Vidi Mecanović, I. Ekonomika društvenih djelatnosti, In-formator Zagreb 1984.


djelatnostima, bez utjecaja na razvoj tih indu-strijskih grana, evidentno je da se neposred-no u proračun države iz zdravstva vraća cca 30% uloženih sredstava. Normalno, o tome je potrebno voditi računa kada se govori o troš-kovima u zdravstvenoj zaštiti.

Mirovinsko osiguranje: predstavlja iza državnog proračuna najveću koncentraciju sredstava, pa djeluje na razvoj svih djelatno-sti obzirom na činjenicu da se mirovine u ci-jelosti vraćaju na tržište roba i usluga. Iz tih razloga moguće je dokazati da izdvajanje u mirovine, posebno kroz tzv. “mirovinske stu-pove” mogu osigurati investicije, kao što po-trošnja umirovljenika predstavlja snažan fak-tor na tržištu roba široke potrošnje i usluga.38

38 Primjer za obrazovanje još je evidentnije kod mirovin-skog osiguranja. Umirovljenici su stvarali svoje fondove mirovinskog osiguranja, dakle su ulagali u svoju mirovinu, bez obzira da li se radi o vlastitom fondu, ili fi nanciranju generacijske solidarnosti. Iz tih sredstava oni bi trebali do-biti mirovinu. No oni su tijekom vremena plaćali i poreze i prireze. Danas kad umirovljenik dobiva mirovinu, on iz nje plaća za gotovo cijeli iznos prorez na dodatnu vrijednost, dakle u njegovoj mirovini, koja je rezultat umirovljeničkog izdvajanja država kroz porez i prirez uzima cca 25% izno-sa mirovine.

Pretpostavka za djelovanje mirovinskog osi-guranja kao značajne reprodukcijske cjeline

ima sva obilježja koja ima i državni pro-račun. Kada bi svi umirovljenici kupovali do-micilne proizvode, što je, normalno, nemo-guće bili bi obzirom na svoja svojstva bitan čimbenik stvaranja reprodukcijske cjeline. Od interesa je za domaće gospodarstvo stva-rajući proizvode za umirovljenike (obzirom na cijenu i kvalitetu), iskoristi sredstva s ko-jima oni izlaze na tržište .

Reprodukcijska cjelina elektroprivrede: U ukupnoj proizvodnji u našoj zemlji elektro-privreda kao djelatnost sudjeluje sa cca 10%, do njezina reprodukcijska cjelina sudjeluje s još toliko, tako da je razvoj elektroprivrede bitan čimbenik razvoja društva u cjelini.

Željeznički prijevoz predstavlja za sve gospodarske djelatnosti najjeftiniji prijevoz, te se uključuje u cijenu koštanja svih proizvo-da sa stavkom od cca. 3 do 5 % stoga gubici koji se pokazuju u samoj željeznici obzirom na reprodukcijsku cjelinu nisu veliki i pred-stavljaju u biti prelijevanje sredstava u gos-podarstvo (drugo je pitanje neefi kasnosti rada

tržište roba i usluga industrija lijekova

plaće u zdravstvu medicinske potrepštine

zdravstvo

doprinosi hrana

porez i prirez infrastrukturne i komunalne

djelatnosti

građevinarstvo

Shema XIX: Reprodukcijska cjelina (npr. zdravstva)

Opis sheme: Reprodukcijska cjelina zdravstva obuhvaća industriju lijekova, medicinske potrepštine (medicinske uređaje, reprodukcijski materijal), tekstil, prehranu, građevinarstvo i plaće djelatnika, od kojih se veći dio troši na tržištu roba i usluga te porezi i prirezi. U suštini, cjelokupan iznos izdvajanja za zdravstvo na taj način izlazi iz zdravstva u njegovu reprodukcijsku cjelinu.


u samoj željeznici, zastoj u razvoju i mreže pruga i željezničke vuče i vagona i sl.).

Ceste i cestogradnja Ceste sa sustavom održavanja cesta, izgradnjom i modernizaci-jom cesta predstavljaju u kriznim gospodar-skim trenucima način izlaska iz krize kroz javne radove modelom “new deal – a “.

Komunalne djelatnosti predstavljaju ko-munalnu reprodukcijsku cjelinu u koju ula-zi značajan dohotka korisnika usluga (gra-đana i gospodarstva), ali i niz uslužnih djelat-nosti, posebno uslužnog obrtništva, građevi-narstva i sl..

Za društveni razvoj značajnije od drugih su reprodukcijske cjelini: zdravstva, miro-vinskog osiguranja, elektroprivrede, cesta i cestogradnje i komunalnih djelatnosti. Nor-malno među resorne odnose javnih djelat-nosti i gospodarstva treba promatrati uvijek u konkretnoj ekonomskoj situaciji, ali u sva-kom slučaju izdvajanja u pojedine djelatnosti u okviru nacionalne ekonomije, posebno ona koja se izdvajaju iz osobne potrošnje mogu biti snažan čimbenik razvoja, a njihovo pove-ćanje ili smanjivanje, bez obzira na njihovu u načelu neelastičnost, djeluju bitno na trži-štu stvarajući potražnju, koja djeluje na pro-izvodnju, kako bi se stvorila ponuda roba i usluga.

Kako manjka međuresorna analiza utjecaj djelovanja javnog sektora možemo na osno-vi empirijske procjene utvrditi da na ukupnu ekonomiju javni sektor djeluje značajno, kao na investicijski trend, tako i na potrošnju, Svako zaostajanje javnog sektora bitno dje-luje i na reprodukcijsku cjelinu koja se stvara oko pojedine djelatnosti, podjednako i kao na korisnike usluga. Primjer zdravstva o tome rječito govori.

2.2.9. Profi tabilnost i javni sektorJavni sektor u načelu sastoji se od nepro-

fi tabilnih djelatnosti, kao i djelatnosti u koji-ma je prvenstveni društveni zadatak pružanje usluga radi zadovoljavanja interesa i potreba građana i osiguravanja njihovih Ustavom ga-rantiranih prava, a tek onda eventualni pro-

fi t ( infrastrukturne i komunalne djelatnosti, te ustanove u privatnom vlasništvu s pravom javnosti). No, javni sektor stvara, kao i sva infrastruktura , pretpostavke za profi tabilni-je djelovanje gospodarstva. Zbog toga je in-teres gospodarstva za kvalitetnim uslugama javnog sektora.

Poduzetnik ne želi voditi brigu o infra-strukturi, obrazovanju i sl. On brigu za njezi-nu izgradnju prepušta drugim poduzetnicima, koji djeluju u okviru pojedine djelatnosti i dr-žavi za one djelatnosti, koje je država odvo-jila u javni sektor. I za jedno i drugo spreman je platiti razumnu cijenu, koju može ukalku-lirati u cijenu svojih proizvoda. Osim u po-sebnim slučajevima poduzetnik će prepustiti brigu za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i sl. državi, a ova subjektima u javnom sektoru.

S građanima je situacija slična. Ni oni nisu u mogućnosti samostalno osigurati uslu-ge institucija u javnom sektoru već zajednič-ki s drugima, a u organizaciji bilo države, bilo javnog ili privatnog sektora.

Stoga je najracionalnije te usluge prepu-stiti onima koji ih mogu najracionalnije oba-viti, a voditi brigu o cijeni i kvaliteti tih uslu-ga, kako bi se osigurao društveni rentabilitet, a kroz njih i profi tabilnost kod poduzetnika.

LITERATURA:1. Antić, S. Europska orijentacija hrvatskog

školstva, Hrvatski pedagoško književni zbor, Zagreb 1995.

2. Antić, S. Školstvo u svijetu, Hrvatski peda-goško književni zbor, Zagreb 1993.

3. Akrap, A. Demografsko stanje i procesi u Hrvatskoj s osvrtom na privremeno oku-pirani prostor, Revija za socijalnu politiku Zagreb 1/95 str. 37 – 51.

4. Babac, B. Javno dobro u pravu hrvatskome – općenito i po nekim posebnim područ-jima, Pravni vjesnik Osijek 2004. (u pri-premi).

5. Babac, B. Upravni akt i pravnost upravnog djelovanja Pravni vjesnik Osijek 2002.


6. Bartoluci, M. Ekonomika i menedžment sporta, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Fakultet za fi zičku kulturu Zagreb 1997.

7. Borković, I. Upravno pravo, Zagreb 2003.

8. Battle, B. Environmental Dicisionma-king, Anterson Publishing co. Cincinna-ti Ohio 1986.

9. Castells, M. The Information Age: Econo-my, Society and Culture, 3. Vol. Oxford, Blackwell 1998.

10. Cifrić, I. Problemi zagađivanja i ugroža-vanja prirode i okoline,Zbornik radova s naučnog skupa Zenica 1987.

11. Clarke, john and Hanet Newman: The Managerial State: Power, Polities, and Ideology in the Remaking of Social Wel-fare London etc. Sage 1997.

12. Coursty, J.M. Mreža potpora za stari-je ljude i međugeneracijska pravednost u SAD, Revija za socijalnu politiku br. 2/95.

13. Deželjin, J. Teorija sistma i informatiza-cija privrede i društva, Narodne novine Zagreb 1987.

14. Drucker, P. Nova zbilja, Novi liber Za-greb 1992.

15. Dubey, N.S. Social Planing Process, Steps and Consideratipns, International Social Work, Vol. XXVI 1982.

16. Dunković, M. Reforma, racionalizacija i kapitalizacija mirovinskog sustava u Re-publici Hrvatskoj, (magistarska radnja) Pravni fakultet Osijek 2001.

17. Dunsire, A.Kibernetski pogled na vođe-nje, kontrolu i vrednovanje u javnom sek-toru, Izbor radova u redakciji Eugena Pu-sića, Naprijed Zagreb 1995.

18. Ekonomski institut Zagreb (redakcija P. Jurković) Ekonomski aspekti zdravstva i zdravstvene zaštite u Zagrebu, Zagreb 1982.

19. Elektronički mediji kao javni servis u tranziciji, Zbirka dokumenata, Hrvatsko novinarsko društvo Zagreb 2003.

20. Etzkowitz, H. Formiranje institucija - nova sociologija, Beograd 1979.

21. Gatarić, Đ. Djelatnosti od posebnog druš-tvenog interesa i javna ovlaštenja, Narod-ne novine Zagreb 1986.

22. Gatarić, Đ, Transformacija državne upra-ve, Pravni fakultet Zagreb 1984.

23. Halmi, A. Socijalni rad u lokalnoj zajed-nici, Biblioteka socijalne zaštite, Zagreb 1989.

24. Hrvatska u 21. stoljeću – Ured za stra-tegiju razvitka Republike Hrvatske, Za-greb 2003.

25. International Olympic Academy: Com-merialization in Sport and the Olympic Movement., Athena 1992.

26. Ivančević, V. Institucije upravnog prava, Pravni fakultet Zagreb 1983.

27. Javna mreža za prijenos podataka (priruč-nik) Zavod za informatičku djelatnost Hr-vatske , Zagreb 1984.

28. Jašić, Z. Uvod u ekonomiju obrazovanja, Informator Zagreb 1988.

29. Jelčić, B. Razvoj javnih fi nancija u Jugo-slaviji, Zagreb 1985.

30. Jurković, P.Osnove ekonomike društve-nih djelatnosti,Ekonomski institut Za-greb, 1986.

31. Jurković,P. Analiza ekonomskog polo-žaja društvenih djelatnosti u razdoblju od 1977. do 1982. godine, JAZU Zagreb 1985.

32. Krbek, I. Upravno pravo II knjiga Zagreb 1932.

33. Lakičević,D. Uvod u socijalnu politiku, Savremena administracija Beograd 1982.

34. Legrand, I. Obrazovne politike, Zagreb 1993.

35. Lawrence, P.R. – Lorsch, J.W. Viso-ko uspješne organizacije u tri okoline (Upravna znanost - izbor radova), Napri-jed Zagreb 1995.

36. Luhmann, N. Opća teorija organiziranih društvenih sistema (Upravna znanost – izbvor radova) Naprijed Zagreb 1995,


37. Magna Charta della Uneversita Europee, Bologna 1988.

38. Mecanović,I. Ekonomika društvenih dje-latnosti, Informator Zagreb 1984.

39. Mecanović, I. Normativni sistem fi zičke kulture, Novi modeli fi zičke kulture knji-ga V. RSIZ fi zičke kulture Zagreb 1989.

40. Mecanović, I. Osnove ekonomije fi zičke kulture, Modeli… knjiga V. RSIZ fi zičke kulture Zagreb 1989.

41. Mecanović, I. Uvod u pravo informacija, Pravni fakultet Osijek 1998.

42. Mecanović, I. Javne potrebe (utvrđivanje i fi nanciranje Priručnik za lokalnu samo-upravu, Zavod za javnu upravu Pravni fa-kultet Osijek 2001.

43. Mecanović, I.Razvoj javnih službi na re-gionalnoj i lokalnoj razini, Pravni vjesnik Osijek 2002.

44. Mecanović, I. Ustrojstvo i djelovanje jav-nog sektora, knjiga II. Osijek 1996.

45. Memorandum o cjeloživotnom uče-nju, Projekt” Doprinos stabilnosti jugo-istočne Europe (radni materijal komisi-je Bruxelles 2000.) Pučko sveučilište Za-greb 2002.

46. Modernizacija hrvatske javne uprave, Materijali s 93. tribine Pravnog fakulte-ta Zagreb 2004.

47. Mesarić, M. Organizacija i politika nauč-noistraživačke djelatnosti u Francuskoj, Ekonomski institut Zagreb 1971.

48. National Science and Techonology Poli-cies in Europe and North America, UN-SCO, Pariz 1971

49. Nedeljković, V. Socijalni rad knjiga I. Be-ograd 1982.

50. Ornstein, C.L. Fundation of Education, IV izdanje, Hougton Miffl in Company, Boston USA 1989.

51. Osnovna škola u svijetu (Zbornik radova – urednik Matijević, M.) Institut za pe-dagogijska istraživanja, Filozofski Fakul-tet Zagreb i Katehijski salezijanski centar Zagreb 1991.

52. Orešković,S. Postwelfare indikatori i re-

forma zdravstva u Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku broj 4/94. Zagreb 1994.

53. Pastuović, N. Ciljevi visokoškolske edu-kacije – osnovni problemi visokoškolske pedagogije, Školska knjiga Zagreb 1987.

54. Peruško, U. Znanost u našem razvoju, In-formator Zagreb 1992

55. Petričević, D. Srednje obrazovanje u svi-jetu, Književno pedagoški zbor Zagreb 1995

56. Popović, B. – Škrbić ,M. Elementi me-dicinske doktrine od bitnog utjecaja za zdravstvo, Ekonomski institut Zagreb 1979..

57. Popper, K. The Logic of Scientifi c Disco-very, New York Basic Books, 1959.

58. Poslovno komuniciranje i masovni medi-ji, Zbornik radova Alineja Zagreb 1994.

59. Puljiz,V. – Balaband, A. Socijalni proble-mi u Europi: siromaštvo, nezaposlenost i isključivost, Revija za socijalnu politiku 4/94, Pravni fakultet Zagreb .

60. Puljiz , V. Siromaštvo u Srednjem vijeku, Centar za studijs socijalnog rada, Pravni fakultet Zagreb 1996.

61. Puljiz, V. Bismarckove socijalne reforme, Revija za socijalnu politiku br.l/95.

62. Puljiz, V. Ptrogrami socijalne sigurno-sti u SAD, Revija za socijalnu politiku br.1/95.

63. Puljiz, V. Francuska: spori uspon so-cijalne države, Revija za socijalnu politiku,br.4/95. Zagreb.

64. Pusić, E. Nauka o upravi, Narodne novi-ne Zagreb 1989.

65. Pusić, E. Komuna i općina, Informator Zagreb 1981.

66. Pusić,E. Socijalna zaštita i društveni ra-zvoj, Zagreb 1976.

67. Pusić, E. Upravna znanost, Naprijed Za-greb 1995.

68. Pusić, E. Upravljanje u suvremenoj drža-vi, Društveno veleučilište Zagreb 2002.

69. Reforma obrazovanja – radni materijali i


prijedlozi Ministarstvo prosvjete i športa, Zagreb 2oo3.

70. Salihović, I.Trideset godina razvoja po-trošnje u mirovinskom i invalidskom osi-guranju, Zagreb 1979. .

71. Schedler, K.: The state of public mana-gement reformi n Switzerland, in Walter Kickert ed., Public Management and Ad-ministrative Reformi n Western Europe – Cheltenham etc Elgar, 1997.

72. Shvatiti i djelovati, UNESCO Pariz 1979.

73. Sipos, S. Obiteljske pomoći i potpora si-romašnima u istočnoj Europi, Revija za socijalnu politiku br. 2/95.. i 3/95. Zagreb 1995.

74. Simon,H. The Proverbs of Administrati-on , Public Administastion Review, vol 6, Winter 1946.

75. Smokvina, R. – Čižić, D. Elektronička razmjena podataka, Rijeka 1994.

76. Smolčić – Krković, N.: Metode socijal-nog rada, Socijalni rad 1-2/75., 1975.

77. Socijalne nejednakosti u Jugoslaviji, Zbornik radova, Beograd 1987.

78. Sokol, S – Smerdel, B. Ustavno pravo, Školska knjiga Zagreb 1998.

79. Socijalna zaštita (u redakciji M. Škrbić i drugi) Medicinska knjiga Zagreb 1984

80. Šefer, B. Socijalna politika, Informator Zagreb 1983.

81. Tuđman, M. Statističko informativni pre-gled kulture u SRH, Zavod za kulturu Hr-vatske 1983.

82. Vrgoć, H. Neke značajke osnovnog i ob-veznog školstva u svijetu, Napredak Za-greb, vol 133. . 1992. Weber, M. Wirtc-haft und Gesellschaft, Tuebingen 1921.

84.Zbirka propisa iz tehničke kulture, Hr-vatska zajednica tehničke kulture Zagreb 1995.

85.Zbirka propisa iz područja zaštite kultur-ne i prirodne baštine (priredio Mladineo V). Zagreb 1995.

86. Zbornik radova IV Međunarodnog sim-

pozija- Informacijski sustavi 93 Varaždin 1993.

87. Zbornik radova V Međunarodnog sim-pozija – Informacijski sustavi 94. Varaž-din 1994.

88. Zbornik radova u povodu 70.godišnjice života prof.dr.sc. Božidara Jelčića, Pravni fakultet Zagreb 2001.

89. Zdravlje i zdravstvena zaštita, knjiga I i II., Škola narodnog zdravlja “Andrija Štampar” Zagreb 1981.

90. . Zbirka osnovnih međunarodnih doku-menata: Ljudska prava, Školska knjiga Za-greb 1990.

91. UNESCO, Konvencija o pravima djete-ta, 1989.

92. UNESCO, Konvencija o poboljšanju srednjeg obrazovanja, 1987.

93. UNESCO, Konvencija i tehničkom i stručnom usavršavanju 1989

94. Bežovan, G. Civilno društvo, N.Z. Glo-bus, Zagreb 2004.

95. Pusić, E, Hrestomatija upravne znanosti svezak II.

96. Grupa autora Hrestomatija upravne zna-nosti III (u pripremi) Zagreb 2005.

97. Petak, Z i dr. Lokana politika u Hrvat-skoj, Fakultet političkih znanosti Zagreb 2004.

98. Puljiz V. Socijalna politika, Pravni fakul-tet Zagreb 2005.

99. Lončarić – Horvat ,O. i dr. Pravo okoliša, Pravni fakultet Zagreb, 2003.

100. Šeparović,Z. Granice rizika, Informator Zagreb 1998.

101. Gavella, N. Osobna prava, Pravni fakul-tet Zagreb 2000,

102. Ferišak, V. i dr. Poslovna logistika, In-formator Zagreb 1983.

PROPISI:1. Ustav Republike Hrvatske (pročišćeni

tekst,) Narodne novine 2001.2. Zakon o ustanovama, Narodne novine

78/93.


3. Zakon o udrugama, Narodne novine od 28.07.2001.

4. Zakon o trgovačkim društvima, Narodne novine 111/93.,34/99.,121/99.,52/99.,118/2003.

5. Zakon o predškolskom odgoju, Narodne novine br. 10/97.

6. Zakon o društvenoj brizi o djeci predškol-ske dobi, Narodne novine 18/91 (izmjene 27.o4 1993.)

7. Zakon o zaštiti djece, Narodne novine 94/2001, 88/ 2002, 149/2002 i !!//2oo3.

8. Zakon o osnovnom školstvu (pročišćeni tekst) Narodne novine 69/2003.

9. Zakon o srednjem školstvu (pročišćeni tekst) Narodne novine 69/2003.

10. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, Narodne novine 123/2003.

11. Zakon o upravljanju javnim ustanovama u kulturi, Narodne novine 96/2001.

12. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih doba-ra, Narodne novine 69/1999.

13. Zakon o knjižnicama, Narodne novine 105/1997.

14. Zakon o arhivskom gradivu i arhivama, Narodne novine 105/1997.

15. Zakon o muzejima, Narodne novine 142/1998.

16. Zakon o kazalištima, Narodne novine 61/1993.,50/1995., i 13/1997.,127/2000.

17. Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvara-laštva, Narodne novine 43/1996.

18. Zakon o zaštiti prirode, Narodne novine 112/2003.

19. Zakon o prostornom uređenju(pročišćeni tekst)Narodne novine 68/1998.

20. Zakon o fondu za zaštitu okoliša i ener-getsku učinkovitost,, Narodne novine 107/2003.

21. Zakon o športu, Narodne novine 111/1997., 24/2001.

22. Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, Narodne novine 117/2003.

23. Zakon o tehničkoj kulturi, Narodne novi-ne 76/1993.,52/1994.

24. Zakon o zdravstvenom osiguranju, Na-rodne novine 94/2001.

25. Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Narodne novine 121/2003.

26. Zakon o mirovinskom osiguranju, Narod-ne novine 102/1998.

27. Zakon o socijalnoj zaštiti, Narod-ne novine 73/1997.,27/2001.,59/2001., 82/2001.,103/2003..

28. Zakon o radu, Narodne novine 38/95.,54/1995.,17/2001.,82/2001.,114/2003. (Re-dakcijski pročišćeni tekst Informator, Za-greb 30.07.2003.

29. Zakon o elektroprivredi, Narodne novine 105/1999.,51/2001.

30. Zakon o željeznici, Narodne novine 123/2003.

31. Zakon o javnim cestama, Narodne no-vine 100/1996., 76/1998.,27/2001., 114/2001.,65/2002.

32. Zakon o prijevozu u cestovnom prometu,(pročišćeni tekst) 26/2003.

33. Zakon o telekomunikacijama, Narodne novine 122/2003.

34. Zakon o elektroničkim medijima, Narod-ne novine 122/2003.

35. Zakon o medijima, Narodne novine 163/2003.

36. Zakon o javnom priopćavanju (pročišćeni tekst), Narodne novine 69/2003.

37. Zakon o hrvatskoj radioteleviziji, Narod-ne novine 23/2003.

38. Zakon o vodama, Narodne novine 107/1995.

39. Zakon o fi nanciranju vodnog gospodar-stva, Narodne novine 107/1995.

40. Zakon o pošti, Narodne novine 172/ 2003.

41. Zakon o komunalnom gospodarstvu (pro-čišćeni tekst), Narodne novine 26/2003.

42. Zakon o lokalnoj i područnoj (regio-nalnoj) samoupravi, Narodne novine 33/2001.


Dr. IVAN MECANOVIĆ, Prof. Emeritus, Josip-Juraj-Strossmayer-Universität in Osijek

AUFBAU UND TÄTIGKEITEN DES ÖFFENTLICHEN SEKTORS

ZUSAMMENFASSUNG

Grundmerkmale des öffentlichen Sektors im Bezug auf gemeinsame Grundlagen, Subjekte und öffentliche Zuständigkeiten sind: 1. Die Schnellheit der Entwicklung des öffentlichen Sektors, der die Interessen und Bedürfnisse der Bürger und der juristischen Personen erfüllt, und der immer stärkeren Einfl uss auf die gesamte Entwicklung der Gesellschaft ausübt; 2. Langsamkeit und Unvollständigkeit der theoretischen Gründe zur Defi nierung des öffentlichen Sektors als Sektor, der zwischen die staatliche Verwaltungsstrukturen und die Privatsphäre interpoliert wurde; 3. Einzelne öffentliche Tätigkeiten und die in ihren Rahmen gegründeten Institutionen, sowie die Art und Weise, wie die Dienstleistungen im öffentlichen Sektor ausgeführt werden, werden durch mindestens ein Gesetz für jede einzelne Tätigkeit defi niert; 4. Die Abteilungen im Rahmen des öffentlichen Sektors sind: Gesellschaftsdienst, Fürsorgedienst, Infrastruktur- und Kommunaldienst, deren Hauptaufgabe die Ausführung von Dienstleistungen, und kein Gewinnmitnahme ist, so dass öffentliche Institutionen dem „non-profi t-Grundsatz“ folgen, während die Preise der Privatinstitutionen, denen das Recht auf Öffentlichkeit erteilt wurde, (in der Regel) der Kontrolle der Staatsorganen unterworfen sind; 5. Im Rahmen des öffentlichen Sektors sind zahlreiche Subjekte tätig: Behörden, Bürgervereine, parastaatliche Institutionen (Anstalten, Staatsverwaltungen und –diensstellen), Agenturen, Fürsorgeanstalten, Fonds und Stiftungen. Gesetzlich wird nur die Struktur jeweiliger Subjekte defi niert: ihre innere Verfassung, Verwaltungsweise und Verwaltungsorganen, ihr Zuständigkeitsbereich, sowie ihre Aufgaben im Laufe der Ausführung von Dienstleistungen; 6. Im Rahmen des öffentlichen Sektors wird in vielen Diensten nach Lizenzangestellten gesucht. Ihre Qualität muss einerseits eine entsprechende Qualitätsebene der Dienstleistungen Gewähr leisten, und andererseits bekräftigt dies die Autorität des Staates, der ihnen das Recht der Dienstleistungsausführung anvertraut hat. Ausnahmsweise wird innnerhalb der infrastrukturellen und Kommunaldiensten keine individuelle Qualität der Dienstleistenden verlangt, sondern die Qualität der Dienstleistung selbst; 7. Dem Benutzer der Dienstleistungen steht das Recht zu, den Dienstleistenden zu wählen; 8. Die Tätigkeiten innerhalb des öffentlichen Sektors sind vom besonderen (staatlichen, öffentlichen) Interesse. Der Schutz des besonderen Interesses ist bei uns eine verfassungsrechtliche Kategorie, die aber in eine Reihe der Gesetze auf eine vollständigere und komplexere Weise eingetragen wurde. 9. Öffentlicher Zuständigkeitsbereich ist eine Schlüsselfrage im öffentlichen Sektor. Die Zuständigkeiten werden auf Subjekte auf Grund der Gesetze übertragen, und sollten in den Gesetzen spezifi ziert werden. In einer Reihe der Gesetze wird aber nur darüber gesprochen, dass innerhalb einer konkreten Tätigkeit öffentliche Zuständigkeiten vorhanden sind, die aber nicht spezifi ziert werden. 10. In diesem konkreten Moment, zur Zeit wenn diese Arbeit geschrieben wird, ist die Situation angesichts des öffentlichen Sektors turbulent, wozu auch häufi ge Gesetzesänderungen beigetragen haben.

Schlüsselwörter: öffentlicher Sektor, öffentlicher Dienst, Institutionen, Agenturen, öffentliche Zuständigkeiten, Benutzer der Dienstleistungen, die Dienstleistenden, Finanzierung des öffentlichen Sektors, Staatsorganen, Einheiten der kommunalen Selbstverwaltung.


Prof. dr. IVAN MECANOVIĆ, professeur émérite à l’Université Josip Juraj Strossmayer à Osijek

LES SYSTEMES DANS LE SECTEUR PUBLIC ET L’ECONOMIQUE DU SECTEUR PUBLIC

RÉSUMÉ

Les caractéristiques principales des activités dans le secteur public sont les suivantes:1/ Il s’agit ici des systèmes pour satisfaire les besoins des citoyens et des personnes légales, avec la possibilité d’appliquer la théorie des systèmes étant donné qu’ils représentent en même temps le système du secteur public et les systèmes de ses activités particulières; 2/ Dans le cadre de l’analyse des systèmes l’infl uence du secteur public sur les systèmes de l’économie et d’administration de l’état est évidente; 3/ Dans le système il est necessaire de déterminer la place du dernier bénéfi ciaire – le citoyen, pour qui le système est créé, ainsi que la position de l’état, créant les systèmes pour ses propres besoins et le fonctionnement du pouvoir mais aussi pour les besoins des citoyens; 4/ Les objectifs posés devant le système entier du secteur public sont défi nis par les possibilités de la société à un moment donné et ils déterminent la structure, la fonction, la gestion et le résultat, ces objectifs sont dans tous les cas économiques et sociaux; 5/ Dans le cadre de l’économique du secteur public l’objectif principal c’est de trouver les critères pour déterminer la construction du secteur public en propriété publique car les résultats de certaines institutions et activités dans le secteur privé sont dfi nis par le taux de profi t mesurable par l’entrepreuneur, mais pas entièrement et de manière precise du point de vue de l’économie nationale; 6/ Les raisons pour les relations relativement non-mesurables se rapportent dans certaines activités au problèmes de difference de temps entre le placement dans l’activité et même pour les bénéfi ciaires, et les résultats de ces placements , ce qui suggère l’utilisation des méthodes pour l’évaluation de l’effi cacité des investissements; 7/ Dans tous les cas le placement dans le secteur public est consideré comme la dépense sociale qui se capitalise, et ne pas comme la perte de la substance; 8/ Le secteur public en créant ses intégrités reproductives, permet toute une ligne d’activités liées aux activités dans le secteur public; donc, on peut conclure que les activités dans le cadre du secteur public sont compatibles avec toutes les autres activités; 9/ Le critère réel de l’effi cacité du secteur public est la qualité des services, leur diligence et accessibilité, le prix et autres conditions de réalisation des services et 10/ Sans développement du secteur publici il est impossible de réaliser le développement global.

Parmi les fonctions économiques des activités sociales on relève: (1) le rôle des activités sociales en tant que facteur d’augmentation de la productivité sociale du travail (le présupposé de la production, facteur qualitatif du développement économique), c’est le rôle de toutes les activités sociales; (2) le rôle des activités sociales en tant que regulateur de volume et de la structure de la demande (étant donné que les dépenses de ces activités se présentent comme la composante de la consomation fi nale); (3) la participation directe des activités sociales (la scienece en particulier) dans la production des biens matériels et (4) le rôle des activités sociales dans le but d’accroître l’offre de biens et de services en général. Ces attitudes sont valables pour toutes les activités dans le secteur public.

Mots-clés: secteur public, système des activités publiques, économique du secteur public, logi-stique du secteur public


D.Sc. IVAN MECANOVIĆ, Professor Emeritus

SYSTEMS IN THE PUBLIC SECTOR AND ECONOMICS OF THE PUBLIC SECTOR

SUMMARY

Basic characteristics of activities in the public sector are: 1) that these are systems in which interests and needs of physical and legal persons are satisfi ed, and on which the systems theory can be fully applied, because they represent at the same time the system of the public sector and the systems of particular activities; 2) Within the framework of the analysis of the system there is evident infl uence of the public sector on the systems of economy and government administration; 3) Within the framework of the system it is specially necessary to determine the position of the end user - the citizen because of whom the system is being created, as well as the position of the state that creates the system both for its own needs and for and for the purposes of the functioning of the government, as well as for needs of the citizens; 4) aims that are being set before the system of public activities, and before its parts have been defi ned by the possibilities of the society in the concrete moment, and aims also defi ne the structure, functions, management in the system and its results, these aims are in any case both economic and social; 5) Within the economics of the public sector, the basic goal is to determine criteria for defi ning the establishment of the public sector in public ownership, since the results of particular institutions and activities in private ownership are defi ned by the profi t rate that is measurable from the position of a businessman, but which is not completely and precisely measurable from the position of national economy; 6) In some activities, reasons for the relative immeasurability relate to the problem of the time difference between the investment into an activity, also including investment into users, and the results of their operations, which suggests the use of methods for the evaluation of the effi ciency of investments; 7) In any case fi nancing of the public sector represents public expenditure, which is capitalized, and not loss of substance; 8) In creating its reproduction units, the public sector allows for the functioning of a number of activities that are connected with the activities in the public sector; we can therefore conclude that the activities in the framework of the public sector are complementary with all other activities; 9) The real measure of public sector activities is the quality of services, their promptness and availability, their price and other conditions of offering services; and 10) Without the development of the public sector it is not possible to realize the entire social development.

Economic functions of social activities include: (1) the role of social activities as the factor of improving social labor productivity (which is the precondition for production - the qualitative factor of economic development) all social activities appear in this role; (2) role of social activities as the regulator of the volume and structure of demand (since the expenditures of these activities also appear as a component of fi nal consumption); (3) direct participation of social activities (mainly sciences) in the production of material goods, and (4) role of the social activities in diversifying the offer of goods and services in general. These attitudes apply for all activities in the public sector as well.

Key words: public sector, systems of public activities, economics of the public sector, logistics of the public sector

Mr. sc. SANJA ZAGRAJSKI: Financijski učinci naplaćenih novčanih kazni na državni proračun... Pravni vjesnik 22 (1-2): 71-88, 2006. 71

Mr. sc. SANJA ZAGRAJSKI, sutkinja Trgovačkog suda u Osijeku

FINANCIJSKI UČINCI NAPLAĆENIH NOVČANIH KAZNI NA DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE I PRORAČUNE JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE

UDK - 336.02:343.271336.143(437.5)

Izvorni znanstveni rad

UVOD

Predmet su našeg istraživanja nefi skalni učinci koje država i jednice lokalne i područ-ne (regionalne) samouprave namiču od napla-

te izrečenih novčanih kazni za prekršaje po rješenjima prekršajnih sudova. Novčana ka-zna je po svojoj prirodi u fi nancijskom susta-vu uvrštena u skupinu nefi skalnih prihoda.

U fi nancijskom sustavu novčana kazna uvrštena je u skupinu nefi skal-nih prihoda, a budući da je po svojoj prirodi novac, koji nekom mora pripa-sti, suvremene države odlučile su da taj prihod pripadne proračunu države ili jedinici lokalne samouprave.

Suprotno od uvriježenog mišljenja da prihodi od naplaćenih novčanih kazni po rješenjima prekršajnih sudova predstavljaju znatan prihod proraču-na, ti nefi skalni prihodi tek neznatno alimentiraju u ukupnim prihodima prora-čuna, dok su istovremeno rashodi koje država ima za zatvorski sustav, policiju, pravosuđe i druga tijela i organe koji sudjeluju u postupku pokretanja prekršaj-nog postupka, provođenja prekršajnog postupka i izricanju kazni, te izvršenju izrečenih kazni, znatno veći od prihoda po osnovi naplate novčanih kazni.

Država, ali i jedinice lokalne i regionalne (područne) samouprave u svim poslovima kojima ostvaruju prihod u proračun i kao i u poslovima trošenja prora-čunskog novca, moraju postupati kao dobar gospodarstvenik, pa bi stoga fi nancij-skim učincima ovog nefi skalnog prihoda morali posvetiti veću pažnju.

Istraživanjem je uočena tendencija pada prihoda od naplaćenih nov-čanih kazni po rješenjima prekršajnih sudova u razdoblju od 2001. do 2005. godine, za državni proračun, a razlozi tomu su kratki zastarni rokovi i izmje-ne prekršajnog postupovnog prava učinjene zadnjim izmjenama Zakona o prekršajima. Produžavanje zastarnih rokova, iako to naravno znači poveća-nje represije (što držimo opravdanim) i pojednostavljivanje prekršajnog po-stupka pred prekršajnim sudovima (naročito učinkovitija dostava pismena) utjecali bi na povećanje prihoda od naplaćenih novčanih kazni u državnom proračunu i proračunu jedinica lokalne (regionalne) samouprave.

Ključne riječi: Nefi skalni prihod, fi nancijski učinak, novčana kazna, globa, prekršaji, državni proračun,

Mr. sc. SANJA ZAGRAJSKI: Financijski učinci naplaćenih novčanih kazni na državni proračun... Pravni vjesnik 22 (1-2): 71-88, 2006.72

Kazna i visina izrečene kazne u fi nancij-skom smislu ne predstavlja sigurnost prora-čunskih prihoda nego njezin učinak ima smi-sao da ne pripada tijelu ili organu koji je izri-če, ali je u mehanizmu i po prirodi novac koji mora nekome pripasti, pa su tako suvremene države odlučile da taj prihod pripadne prora-čunu države ili jedinici lokalne samouprave.

Zadatak nam je istražiti koliki je uči-nak od izrečenih i naplaćenih novčanih ka-zni i koliki je udio tog nefi skalnog prihoda u strukturi prihoda proračuna.

Svrha prekršajnih sankcija nije prihod pro-računa, ona je posljedica prekršajne radnje i pravna logika govori da je bolje ne očekiva-ti fi nancijski učinak, nego da je učinkovitost u tome da kazne za prekršaj ne bude, odnosno da građani i pravne osobe ne čine prekršaje, a izrečeni fi nancijski učinak kazne bit će više predmet kaznenog nego fi nancijskog prava.

Istovremeno, istražujemo i koliki je tro-šak države odnosno državnog proračuna u slučajevima kada se izrečene novčane kazne za prekršaje zamijenjuju mjerom zatvora od-nosno tzv. “supletornim zatvorom”.

I. OPĆENITO O PREKRŠAJIMA I SANKCIJAMA U PREKRŠAJNOM POSTUPKU

I.1. Ovlaštenici za propisivanje prekršaja i prekršajnih sankcija

Prekršaje i sankcije za prekašajna djela mogu propisivati ovlaštenici, a oni su odre-đeni Zakonom o prekršajima1, pa se tako pre-kršaje i prekršajne sankcije mogu propisati:

1. zakonom,2. odlukom županijske skupštine i Skup-

štine Grada Zagreba, te3. odlukom gradskog ili općinskog vijeća.

Županijske skupštine, Skupština Grada Za-greba, gradska i općinska vijeća mogu propi-sivati prekršaje i prekršajne sankcije samo za

1 Vidi čl. 7. Zakona o prekršajima, Narodne novine broj 88/02., 122/02. i 187/03.

povrede propisa koje ona donose na temelju svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zako-nom i tu ovlast ne mogu prenijeti na drugoga.

I.2. Pojam prekršaja

Zakon o prekršajima2 defi nira prekršaje kao djela kojima se povređuje javni poredak, druš-tvena disciplina ili druge vrijednosti koje nisu zaštićene Kaznenim zakonom i drugim zakoni-ma u kojima su propisana kaznena djela. Tako defi niran pojam prekršaja upućuje da je razli-ka između prekršaja i kaznenog djela samo u formalnom smislu, jer protupravno postupa-nje samo po sebi ne sadrži obilježja prekrša-ja koja bi se razlikovala od kaznenog djela, već će neko postupanje biti prekršaj zato što ga je zakonodavac, odnosno drugi donositelj propi-sa takvim odredio. Razlozi zbog kojih će zako-nodavac određeno protupravno ponašanje pro-pisati kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo, ra-zličite su prirode, a najčešće se zakonodavac rukovodi razlozima svrsishodnosti.

U pravnoj teoriji3 najveći broj znalaca za-uzelo je stav da su prekršaji i kaznena dje-la u biti dva, samo po težini različita stup-nja neprava, nešto kao “lakši” i “teži” kažnji-vi delikt, različiti samo u intenzitetu društve-ne opasnosti koju sankcioniraju.

I.3. Pojam prekršajne sankcije

Prekršajne sankcije za prekršaje propisa-ne zakonom određene su Zakonom o prekr-šajima4 a to su: kazne, globe, mjere upozore-nja, zaštitne mjere i odgojne mjere.

Za prekršaje propisane drugim propisi-ma mogu se propisati kao prekršajne sankcije samo globa i opomena.

Propisom kojim se propisuje neka od pre-kršajnih sankcija mora biti propisana i visina i trajanje prekršajne sankcije, odnosno prekr-

2 Vidi čl.1. Zakona o prekršajima, Narodne novine broj 88/02., 122/02. i 187/03.

3 Blažević, B., Kovačić A.: Problemi i dileme novog hrvat-skog prekršajnog prava, Hrvatski ljetopis za kazneno pra-vo i praksu,(Zagreb), 1, (1994.)



šajne sankcije se ne smiju propisati, izricati i primjenjivati u neodređenoj visini i na neo-dređeno vrijeme.

I.4. Opća svrha prekršajnih sankcija Opća svrha propisivanja, izricanja i pri-

mjene svih prekršajnih sankcija je da građani poštuju pravni sustav i da ne čine prekršaje, a da se počinitelji tih djela ubuduće ponašaju tako da ne čine prekršaje.5

Izricanjem i primjenom prekršajnih sank-cija počinitelju prekršaja mogu biti ograničene njegove slobode i prava samo u mjeri koja od-govara vrsti prekršajne sankcije i njezinoj svr-si određenoj zakonom, bez prouzročenja tje-lesnih ili duševnih patnji, nečovječnog postu-panja ili ponižavajućeg odnosa, uz poštovanje ljudskog dostojanstva ili cjelovitosti ličnosti.

Svrhu kažnjavanja zakonodavac6 je uz uvažavanje opće svrhe prekršajnih sankcija odredio kao izražavanje društvenog prijekora zbog počinjenog prekršaja, kao i da se utječe na počinitelja i sve druge građane da ubuduće ne čine prekršaje, te da se primjenom propi-sanih kazni utječe na svijest građana o povre-di javnog poretka, društvene discipline i dru-gih društvenih vrijednosti, te o pravednosti ka-žnjavanja njihovih počinitelja.

I.5. Vrste kazniZakon o prekršajima7 propisuje kaznu za-

tvora i novčanu kaznu kao vrste kazni, s tim da se kazna zatvora ne može izreći kao jedina kazna za određeni prekršaj.

I.5.1. Novčana kaznaNovčana kazna8 ne može biti propisana niti

izrečena u iznosu manjem od 300,00 kn niti većem od 10.000,00 kn za fi zičke osobe, dok u





odnosu na pravne osobe ne može biti manja od 2.000,00 kn niti veća od 100.000,00 kn.

Za fi nancijske prekršaje u području zašti-te okoliša, biološke raznolikosti, prekogra-ničnog prijenosa, prijevoza, ograničene upo-rabe, unošenja u okoliš i stavljanje na tržište genetski modifi ciranih organizama ili proi-zvoda od genetskih modifi ciranih organiza-ma, ne može biti propisana niti izrečena nov-čana kazna u iznosu manjem od 500,00 kn niti većem od 1.000.000,00 kn.

Iznimno, zakonodavac je predvidio mo-gućnost propisivanja novčane kazne u po-stotku prema povrijeđenoj zaštićenoj vrijed-nosti9, s tim da se mora naznačiti posebna do-nja i gornja granica novčane kazne.

I.5.2. Kazna zatvora Najmanja kazna zatvora10 može biti izre-

čena u trajanju od tri dana, a najdulje u tra-janju od 30 dana, a samo iznimno u trajanju od 60 dana.

U svezi s kaznom zatvora zakonodavac je postavio još jedno ograničenje, da se od-govornoj osobi u pravnoj osobi može izreći kazna zatvora kada je prekršaj počinila s na-mjerom.

I.6. Globa kao prekršajna sankcija

Zakon o prekršajima propisuje i moguć-nost izricanja globe kao vrste prekršajne sankcije, s tim da se zakonom ne može pro-pisati globa u iznosu manjem od 50,00 kn ni većem od 500,00 kn za fi zičke osobe, odno-sno iznosu manjem od 500,00 kn ni većem od 10.000,00 kn za pravne osobe.11

Odlukom županijske skupštine i Skup-štine Grada Zagreba, te odlukom općinskog ili gradskog vijeća ne može propisati globa u iznosu manjem od 50,00 kn ni većem od



11 Vidi čl. 32. . Zakona o prekršajima, Narodne novine broj 88/02., 122/02. i 187/03.


200,00 kn za fi zičke osobe, odnosno u izno-su manjem od 500,00 kn ni iznosu većem od 1.000,00 kn za pravne osobe. Na licu mjesta službena osoba može izvršiti naplatu globe od počinitelja prekršaja, ali isključivo u visi-ni donje propisane mjere te prekršajne sank-cije.

Usporedbom odredbi ranije važećeg Za-kona o prekršajima i sada važećeg uočava se tendencija snižavanja gornje granice novčane kazne i globe, jer je ranije važeći Zakon pro-pisivao12 da se novčana kazna ne može propi-sati u iznosu manjem od 50,00 kn, niti većem od 500.000,00 kn, odnosno da se za porezne, carinske i druge prekršaje koji predstavljaju težu povredu propisa, a učinjeni su radi stje-canja materijalne koristi, ne može propisa-ti novčana kazna veća od 2.000.000,00 kn. Istim je Zakonom propisano da se odlukom županijske skupštine, odnosno gradskog ili općinskog vijeća može propisati novčana ka-zna najviše do 2.000,00 kn za pravne oso-be, odnosno u iznosu od 500,00 kn za fi zič-ke osobe.

Svrha globe kao prekršajne sankcije je da se uz uvažavanje opće svrhe prekršajnih sankcija utječe na počinitelja da ubuduće ne čini prekršaje, te da poštuje disciplinu i da postupa u skladu s propisima.

I.7. Vrste mjera upozorenja

Zakon o prekršajima13 od mjera upozore-nja propisuje: opomenu i uvjetnu osudu.

Opomena se može izreći i za prekršaje počinjene u stjecaju ako se za svako od tih djela steknu propisani uvjeti.

Uvjetna osuda je prekršajna sankcija koja se sastoji od izrečene kazne zatvora i roka u kojem se ta kazna ne izvršava pod uvjeti-ma određenim zakonom. Sud može primije-

12 Vidi čl. 7. Zakona o prekršajima, narodne novine br. 2/73., 5/73., 21/74. 9/80., 25/84., 52/87., 27/88., 43/89., 8/90., 41/90., 59/90., 91/92. i 33/95 prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o prekršajima, Narodne novine br. 88/02.


niti uvjetnu osudu kada ocijeni da izvršenje kazne zatvora nije nužno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno vodeći računa o odno-su počinitelja prema oštećeniku i naknadi šte-te prouzročene djelom. Izvršenje izrečene ka-zne zatvora može se odgoditi na vrijeme koje ne može biti kraće od 3 mjeseca niti dulje od jedne godine.

I.7.1. Svrha mjera upozorenjaSvrha opomene14 je da se počinitelju pre-

kršaja uputi određena vrsta prijekora, kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču dje-la i počinitelja radi ostvarenja svrhe prekršaj-nih sankcija ne mora primijeniti kažnjavanje ili globa.

Svrha uvjetne osude15 je da se počinite-lju prekršaja uputi takva vrsta prijekora ko-jom se omogućava ostvarenje svrhe prekršaj-nih sankcija izricanjem kazne bez njezinog izvršenja.

I.8. Zaštitne mjere

Na zaštitne mjere osvrnut ćemo se samo kratko budući da izvršenjem jedne od mjera, a to je zaštitna mjera oduzimanja predmeta, nastaju određeni fi nancijski učinci na držav-ni proračun.

Svrha je zaštitnih mjera16 da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućava-ju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja.

Zaštitne mjere koje se mogu propisati za-konom17 su:

● zabrana obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti fi zičkoj osobi,

● zabrana obavljanja djelatnosti pravnoj osobi,

14 Vidi čl. 35. st.1. Zakona o prekršajima, Narodne novine broj 88/02., 122/02. i 187/03.

15 Vidi čl. 35.st.2. Zakona o prekršajima, Narodne novine broj 88/02., 122/02. i 187/03.




● protjerivanje stranca iz zemlje,● oduzimanje predmeta i● zabrana upravljanja motornim vozilom.Zakonom mogu biti propisane i druge vr-

ste zaštitnih mjera, ali one prema svom traja-nju i svrsi moraju biti usklađene sa odredba-ma Zakona o prekršajima. Nadalje, zakonom može biti propisano da se neke od propisa-nih mjera mogu primijeniti i samostalno i bez izricanja kazne, odnosno primjene druge pre-kršajne sankcije. Jedino mjera oduzimanja predmeta može kod određenih prekršaja biti propisana kao obvezatna (npr. povreda propi-sa o oružju, drogama itd.) a u ostalim sluča-jevima o potrebi primjene propisanih zaštit-nih mjera odlučuje sud ili upravno tijelo koje vodi prekršajni postupak.

Zaštitne mjere ne mogu se propisati niti primijeniti u trajanju kraćem od jednog mje-seca niti dulje od dvije godine računajući od dana pravomoćnosti rješenja o prekršaju ili prestanka izvršenja kazne zatvora, osim za-štitne mjere oduzimanja predmeta koja se primjenjuje trajno.

I.8.1. Oduzimanje predmetaZaštitna mjera oduzimanja predmeta18

može biti primijenjena glede predmeta koji je bio namijenjen ili uporabljen za počinjenje prekršaja ili je nastao počinjenjem prekršaja, kada postoji opasnost da će taj predmet biti ponovno upotrijebljen za počinjenje prekrša-ja ili kad se oduzimanje predmeta čini prije-ko potrebnim zbog zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga.

Predmeti se mogu oduzeti i kada nisu vla-sništvo počinitelja, kada je to potrebno radi zaštite općih interesa ili moralnih razloga ili zabrane obavljanja djelatnosti, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom, što ne utje-če na prava trećih osoba na podnošenje za-htjeva za naknadu štete zbog oduzetog pred-meta od počinitelja prekršaja.


Postupanje s oduzetim predmetima pro-pisano je Zakonom o prekršajima.19 Trajno oduzeti predmeti se prodaju ili se mogu ustu-piti tijelu državne vlasti ili jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Prihod od prodaje trajno oduzetih pred-meta pripada državnom proračunu. Iznimno, predmeti koji po općim propisima ne mogu biti u prometu ili koji su opasni za život i zdravlje ljudi, uništavaju se, a o tome se od-lučuje u rješenju o prekršaju. Postupak, uvje-ti prodaje i raspolaganje sa predmetima odu-zetim u prekršajnim postupcima propisani su Pravilnikom.20.

II. OPĆENITO O PRORAČUNU

Proračun je osnovni instrument fi nanci-ranja javnih izdataka od općeg i zajedničkog interesa za stanovnike jedne zemlje, utvrđe-nih zakonom, odnosno, na temelju zakona za vrijeme jedne fi skalne godine.21

Ustavom22 su propisane samo neke od osnovnih značajki fi nancijskog sustava, teri-torijalnog ustroja i javnih izdataka koji se fi -nanciraju na razini države i lokalnih jedinica. Izrijekom je naveden državni proračun kao osnovni instrument politike rashoda i javne potrošnje od interesa za državu i njene gra-đane.

U skladu s navedenim javne potrebe koje se fi nanciraju iz javnih prihoda jesu:

● zakonom utvrđeni zadaci tijela državne vlasti i lokalnih područnih (regionalnih) zajednica, obrane, obaveze iz međuna-rodnih odnosa i druge potrebe od intere-sa za ostvarivanje prava i dužnosti drža-ve i jedinica lokalne samouprave;

● zakonom utvrđena obvezna prava i ob-vezni standardi ili programi javnih po-

19 Vidi čl. 185. do 187. Zakona o prekršajima, Narodne no-vine broj 88/02., 122/02. i 187/03.

20 Pravilnik o raspolaganju s predmetima oduzetim u prekr-šajnim postupcima, Narodne novine broj 179/03.

21 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine broj 41/01. i 55/01.

22 Ibidem


treba u djelatnosti odgoja i obrazova-nja, znanosti, kulture, zdravstva, soci-jalne zaštite, zaštite sudionika iz Do-movinskog rata, vojnih invalida i žrtava rata, zaštite nezaposlenih, mirovinskog i invalidskog osiguranja, tjelesne kultu-re, tehničke kulture i društvene brige o djeci;

● zakonom utvrđene potrebe zaštite i una-pređivanje čovjekova okoliša, sprječa-vanja i uklanjanja posljedica elemen-tarnih nepogoda, protupožarne zaštite, robnih rezervi, bržeg razvoja, te gospo-darskog razvoja područja posebne dr-žavne skrbi;

● zakonom utvrđene obveze prema jav-nim poduzećima i subvencije u gospo-darstvu od interesa za državu, županije, gradove i općine.

Planiranje, izrada, donošenje i izvršava-nje proračuna, upravljanje imovinom i dugo-vima, upravljanje javnim dugom, zaduživa-nje i jamstvo države, te jedinica lokalne i po-dručne (regionalne) samouprave, proračun-ski odnosi u javnom sektoru, računovodstvo, unutarnji i proračunski nadzor uređeni su Za-konom o proračunu.23

Odredbe navedenog zakona odnose se na državni proračun i proračunske korisni-ke državnog proračuna, proračune jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i njihove proračunske korisnike, na ustano-ve i mjesnu samoupravu. Osim toga, pojedi-ne odredbe Zakona o proračunu primjenjuju se i na izvan proračunske fondove, trgovačka društva i druge prave osobe u kojima drža-va, odnosno jedinica lokalne i područne (re-gionalne) samouprave ima odlučujući utje-caj na upravljanje, i to na izradu fi nancijskih planova, upravljanje novčanim sredstvima, zaduživanje, davanje jamstava, računovod-stvo, izradu i podnošenje izvještaja i proved-bu proračunskog nadzora, a koji se s obzirom na izvore fi nanciranja, uključuju u konsolidi-rani proračun Republike Hrvatske.

23 Zakon o proračunu, Narodne novine br. 96/03.

Državni proračun je zakonodavni akt ko-jim se procjenjuju prihodi i primici te utvr-đuju rashodi i izdaci države za jednu godi-nu24, u skladu sa zakonom, predlaže ga Vla-da Republike Hrvatske25, a donosi ga Hrvat-ski sabor.26

Državna riznica je upravna organizaci-ja u sastavu Ministarstva fi nancija u kojoj se obavljaju poslovi što se odnose na pripremu i konsolidaciju proračuna, izvršavanje držav-nog proračuna, državno računovodstvo, te na upravljanje javnim dugom, fi nancijskom i nefi nancijskom imovinom države.

Proračun je opći akt jedinice lokalne i po-dručne (regionalne) samouprave27 kojim se procjenjuju prihodi i primici te utvrđuju ras-hodi i izdaci jedinice lokalne i područne (re-gionalne) samouprave za jednu godinu, u skladu sa zakonom i odlukom donesenom na temelju zakona, a donosi ga njezino predstav-ničko tijelo - vijeće (općinsko ili gradsko, te županijska skupština).

Proračunski prihodi su porezni i osta-li prihodi koji su zakonima i drugim propi-sima donesenim na temelju zakona propisani kao obvezni, prihodi od prodaje nefi nancij-ske imovine i ostali prihodi za koje ne postoji zakonska obveza davanja, a proračunski pri-mici su priljevi novca od fi nancijske imovine i zaduživanja.

Zakonom o proračunu propisano je da se proračun donosi za proračunsku godinu i vri-jedi u toj godini, a proračunska godina je raz-doblje od dvanaest mjeseci, koje počinje 1. siječnja a završava 31. prosinca kalendarske godine. Nadalje je važno istaknuti da se u proračunu svi prihodi i primici koji pripadaju državi i jedinicama lokalne i područne (regi-onalne) samouprave, kao i svi njihovi rasho-

24 Vidi čl. 90. Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine broj 41/01. i 55/01.



27 Vidi Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samou-pravi, Narodne novine, br. 33/01


di i izdaci iskazuju na bruto načelu. Proračun mora biti uravnotežen, ukupni prihodi i pri-mici pokrivaju ukupne rashode i izdatke.

Račun prihoda i rashoda28 čini opći dio proračuna, a sastoji se od:

1. Prihoda:a) poreznih prihoda,b) doprinosi za obvezna osiguranja,c) pomoći iz inozemstva i od pravnih

osoba u Republici Hrvatskoj,d) donacije,e) administrativne i sudske pristojbe i

prihodi prema posebnim propisima,f) ostali prihodi (prihodi ostvareni obav-

ljanjem osnovnih i ostalih poslova na tržištu i kazne)

g) prihodi od prodaje nefi nancijske imo vine

2. Rashoda:a) za zaposlene, materijalni i fi nancij-

ski rashodi,b) za subvencije, pomoći, državne pot-

pore i naknade,c) za donacije i ostali rashodi,d) za nabavu nefi nancijske imovine.

III. FINANCIJSKI UČINCI NAPLAĆENIH NOVČANIH KAZNI NA DRŽAVNI PRORAČUN REPUBLIKE HRVATSKE

Podatke o iznosima naplaćenih novčanih kazni dobili smo od Ministarstva fi nancija odnosno Državne riznice, a za njih te podat-ke sakuplja, evidentira i obrađuje Financijska agencija, Sektor poslovne mreže, Direkcija operativnih poslova i kontrole, Odjel servisa za državu, Odsjek podsustava riznice.

Osim Ministarstva fi nancija podatke o naplaćenim novčanim kaznama i troškovima postupka pribavlja i obrađuje Visoki prekr-šajni sud Republike Hrvatske, a objavljuje u

28 Vidi čl. 11. Zakona o proračunu, Narodne novine br. 96/03

godišnjim Izvješćima o radu prekršajnih su-dova na području RH.

Prema dobivenim podacima o ukupno na-plaćenim novčanim kaznama po rješenjima prekršajnih sudova odnosno o planiranoj na-plati i stvarno naplaćenim veličinama, ostva-reni prihodi po osnovi:

● prekršajnih novčanih kazni za prometne prekršaje naplaćene po rješenjima pre-kršajnih sudova i

● ostalih novčanih kazni za prekršaje koji pripadaju državi po rješenjima prekršaj-nih sudova, oduzete imovinske koristi i troškova postupka, prema Računskom planu proračuna predstavljaju osnov-ni račun 66252 i 66271 unutar odjelj-ka 6625 - prometne kazne i 6627- ostale kazne. Odjeljci računa od 6621 do 6628 podijeljeni su po vrstama kazni (carin-ske, za devizne prekršaje, porezne, pri-vredne prijestupe, prometne, krivične i ostale nespomenute kazne). Svi nave-deni odjeljci29 pripadaju podskupini ra-čuna 662 - kazne, za koju se konačno i planira proračun. Stoga, dakle, FINA nije u mogućnosti navesti podatke o planiranim prihodima samo po osnovi novčanih kazni za prekršaje po rješe-njima prekršajnih sudova, jer ti priho-di prema ekonomskoj klasifi kaciji pred-stavljaju petu razinu računa, dok se pla-niranje vrši tek na trećoj razini.

Prema podacima Ministarstva fi nancija slijedi da je:

● od novčanih kazni za prometne prekrša-je naplaćene po rješenjima prekršajnih sudova naplaćeno:

2001. 48.501.267,43 kn2002. 48.605.048,71 kn2003. 47.484.527,13 kn2004. 45.356.436,45 kn2005. 54.995.329,12 kn

29 Pravilnik o proračunskom računovodstvu i računskom planu, Narodne novine br. 119/01. i 74/02.


● od ostalih novčanih kazni za prekršaje koje pripadaju državi po rješenjima pre-kršajnih sudova, oduzeta imovinska ko-rist i troškovi postupka:

2001. 67.699.687,31 kn2002. 68.092.536,38 kn2003. 58.663.449,59 kn2004. 54.674.313,44 kn2005. 55.130.381,47 kn.

Ukupno po obje stavke naplaćeno je:2001. 116.200.954,70 kn2002. 116.697.585,09 kn2003. 106.147.976,72 kn2004. 100.030.749,89 kn2005. 110.125.710,59 kn.

Drugačijim podacima raspolaže Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske.

U Izvješćima Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske za sve prvostupanj-ske prekršajne sudove daje se pregled izvr-šenja prekršajnih kazni u 2000.,30 2001.,31 , 2002.,32 2003.,33 i 2004. godini.34

U 2000. godini izvršeno je 211.530 ili 64,85 % rješenja, a ostalo je neizvršeno 35,15 %. Od ukupnog broja izvršenih rješenja na kaznu zatvora odnosi se 882 odnosno 0,42 % rješenja.

U 2000.g. izvršeno je 193.375 rješenja kojima je izrečena novčana kazna, a što je 91,42 % od ukupnog broja izvršenih rješe-nja, te je naplaćeno ukupno 113.693.511,18

30 Izvješće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske s osvrtom na rad prvostupanjskih prekršajnih sudova za 2000. godinu, VPS RH, Zagreb, Su-351/01 od 20. ožuj-ka 2001.godine

31 Izvješće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske s osvrtom na rad prvostupanjskih prekršajnih sudova za 2001. godinu, VPS RH, Zagreb, Su-368/02 od 9. travnja 2002. godine

32 Izvješće o radu Visokog prekršajnog suda Republike Hr-vatske s osvrtom na rad prvostupanjskih sudova za 2002. god., VPS RH, Zagreb, ožujak 2003. godine

33 Izvješće o radu Visokog prekršajnog suda Republike Hr-vatske s osvrtom na rad provstupanjskih sudova za 2003.g., VPS RH, Zagreb, Su-235/04, 22.ožujak 2004. godine

34 Izvješće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske s osvrtom na rad prvostupanjskih prekršajnih sudova za 2004. godinu, VPS RH, Zagreb, ožujak 2005.godine

kn, što je povećanje od 42,77 % u odnosu na 1999. godinu.

Broj izvršenja rješenja u kojima je izre-čena novčana kazna zamijenjena supletornim zatvorom iznosi 17.273 ili 8,17% od svih ukupno izvršenih kazni, ali u odnosu na uku-pan broj izvršenih kazni zatvora taj postotak je znatno veći i iznosi čak 95,14 %.

U 2001. godini naplaćeno je 117.965.945,03 kn, a izvršeno je 1.176 izrečenih kazni zatvo-ra. Iznos naplaćenih novčanih kazni u 2001. godini za 3,76 % veći je u odnosu na 2000. go-dini. Broj izvršenja rješenja u kojima je izre-čena novčana kazna zamijenjena supletor-nim zatvorom iznosi 15.386 ili 7,84 % od svih ukupno izvršenih kazni, ali u odnosu na uku-pan broj izvršenih kazni zatvora taj postotak je znatno veći i iznosi čak 92,90 %.

Posljednjih godina broj izvršenja suple-tornih kazni zatvora, kojima je zamijenjena novčana kazna kretao se između 50% i 60%, a 2000.godine ovaj je broj enormno povećan na 95,14 %, dok u 2001.godini iznosi čak 92,90 % svih izvršenih kazni zatvora.

U 2002. godini u postupku izvršenja pre-kršajnih sankcija bilo je 314.386 pravomoć-nih i izvršenih rješenja, a izvršeno je 192.861 ili 61,35 % rješenja, dok je ostalo neizvršeno 121.525 rješenja ili 38,65 %.

U 2002. godini izvršeno je 181.039 rje-šenja kojima je izrečena novčana kazna, što je 93,87 % od ukupnog broja izvršenih rješe-nja, te je naplaćeno ukupno 114.811.831,99 kuna, a što je smanjenje od 2,74 % u odnosu na 2001. godinu.

Broj izvršenja rješenja u kojima je izre-čena novčana kazna zamijenjena supletornim zatvorom iznosi 10.593 ili 5,49 % od svih ukupno izvršenih kazni, ali u odnosu na uku-pan broj izvršenih kazni zatvora taj postotak je znatno veći i iznosi čak 89,60 %.

U 2002. godini broj izvršenja supletornih kazni zatvora kojima je zamijenjena novčana kazna iznosi 89,60 % (a prije 2000. godine postotak se kretao oko 50%), a razlog tome je teška materijalna kriza u društvu.


U 2003. godine u postupku izvršenja pre-kršajnih sankcija bilo je 301.265 pravomoć-nih i izvršnih rješenja. Izvršeno je 172.566 ili 57,28% rješenja, dok je ostalo neizvrše-no 128.699 rješenja ili 42,72 %. Od ukupnog broja izvršenih rješenja, na kaznu zatvora se odnosi 759 odnosno 0,44% rješenja.

U 2003. godini je izvršeno 163.752 rje-šenja kojima je izrečena novčana kazna, što je 94,89 % od ukupnog broja izvršenih rješe-nja, te je naplaćeno ukupno 100.874.449,95 kn, a što je smanjenje od 12,14 % u odnosu na 2002. godinu.

Kao razlog tom smanjenju u naplati po izrečenim novčanim kaznama navode se pro-blemi i nejasnoće u primjeni novog Zakona o prekršajima35.

Broj izvršenja rješenja u kojima je izre-čena novčana kazna zamijenjena supletornim zatvorom u 2003. godini iznosi 8.055 ili 4,66 % od svih ukupno izvršenih kazni, ali u odno-su na ukupan broj izvršenih kazni zatvora taj postotak je znatno veći i iznosi čak 91,38 %.

U 2004. godini u postupku izvršenja pre-kršajnih sankcija bilo je 362.294 pravomoć-nih i izvršnih rješenja, a od tog broja izvršeno je 191.712 ili 52,91 % rješenja, a ostalo neiz-vršeno 170.582 rješenja ili 47,09 %.

Dakle, u odnosu na 2003. godinu vidljiv je znatan porast broja izvršenih predmeta, točnije 19.146 rješenja više je izvršeno nego u 2003. godini.

Od ukupnog broja izvršenih rješenja na kaznu zatvora se odnosi 710 odnosno 0,38 % rješenja.

U 2004. godini izvršeno je 183.718 rje-šenja kojima je izrečena novčana kazna, što je 95,83 % od ukupnog broja izvršenih rješe-nja, te je naplaćeno ukupno 101.970.302,58 kn, a što je povećanje od 1,08 % u odnosu na 2003. godinu.

Broj izvršenja rješenja u kojima je izre-čena novčana kazna zamijenjena supletornim zatvorom iznosi 7.284 ili 3,96 % od svih uku-

35 Zakon o prekršajima, Narodne novine br.88/02., 122/02. i 187/03

pno izvršenih kazni, a što je manje nego u 2003. godini ( 4,66%).

Usporedbom podataka o naplaćenim ka-znama koje smo pribavili od Ministarstva fi -nancija i Visokog prekršajnog suda Republi-ke Hrvatske zaključujemo da postoje razlike u iskazanim podacima, ali su podaci Državne riznice svakako točniji, jer se radi o novčanim kaznama koje su uplaćene na račun državnog proračuna, a kod Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske raspolaže podacima koje mu dostavljaju prvostupanjski prekršajni su-dovi, koji podatke dobivaju od FINE prema sjedištima sudova, a tu ima i propusta, odno-sno ne dostavljaju podaci za svaku uplaćenu novčanu kaznu, iako je to obveza FINE.

Budući da raspolažemo relativno točnim podacima o broju podnesenih zahtjeva za po-kretanje prekršajnih postupaka i broju riješe-nih predmeta, i to po tijelima ovlaštenim za do-nošenje rješenja o prekršaju, kao i podacima kako je završio postupak po zahtjevu (obusta-va i zbog kojeg razloga, odbačaj i zbog kojeg razloga, kažnjavanje i kakva je kazna izreče-na, ako je izrečena druga sankcija i koja), jer te podatke sakuplja i obrađuje Državni zavod za statistiku36 smatramo potrebnim i bitnim imati i podatke o izvršenju odnosno koliko je novča-nih kazni naplaćeno, koliko ih je plaćeno dra-govoljno, koliko u postupku prije prisilnog iz-vršenja, koliko po rješenjima prekršajnih sudo-va i koliko po drugim ovlaštenim tijelima.

U tom pravcu bilo bi potrebno u stavkama državnog proračuna predvidjeti načine preci-znijeg praćenja tih prihoda i to kroz veću slo-jevitost stavki, kako prema donositeljima rje-šenja o prekršaju tako i prema vrsti prekršaja (dovoljno bi bilo raščlaniti po granama prekr-šaja: prekršaji protiv javnog reda i mira, pre-kršaji protiv sigurnosti prometa na cestama i prekršaji protiv gospodarstva). Način na koji se sada prate prihodi, tako da su izdvojeni samo prekršaji protiv sigurnosti prometa na cestama, a svi ostali svrstani u drugu skupinu

36 Vidi publikacije Državnog zavoda za statistiku “Počinite-lji prekršaja u 2001. i 2002. godini, Crostat, Zagreb 2002. i 2003. godine


zajedno s prihodima od oduzete imovinske koristi i troškovima postupka, nije po našem mišljenju najspretnije rješenje i na daje pra-vu sliku o prihodima od naplaćenih novčanih kazni po rješenjima prekršajnih sudova.

Razlike između pribavljenih podataka su relativno velike, pa tako na primjer pre-ma Izvješću Visokoga prekršajnog suda Re-publike Hrvatske za 2001. godinu naplaće-no je 117.965.945,03 kn, a prema podaci-ma Ministarstva fi nancija iste godine napla-ćeno je 116.200.963,74 kn, (razlika je dakle 1.765.981,29 kn) ali FINA je u tom ukupnom iznosu navela da su i prihodi od naplaćenih troškova postupka i od oduzete imovinske ko-risti, a Visoki prekršajni sud Republike Hrvat-ske da su u navedenom iznosu isključivo na-plaćene novčane kazne. Međutim ako razliku promatramo sa aspekta ukupnog državnog pro-računa tada razlika od 1,7 milijun kuna nije ve-lika razlika. Mišljenja smo, da bez obzira na veličinu prihoda koji se ostvaruju od naplate novčanih kazni, država u čijem interesu je na-plata tih prihoda, uvažavajući i činjenicu da bi izrečene i izvršene kazne morale ostvariti svo-ju opću i specijalnu svrhu, kao dobar gospo-dar mora ažurnije pratiti priljev prihoda kao što prati i njihov odljev odnosno svoje rashode.

Prihode od naplaćenih novčanih kazni mo-žemo promatrati i sa aspekta učešća tih priho-da u ukupnim prihodima državnog proračuna.

Općenito se smatra da država ostvaruje znatan prihod od naplaćenih novčanih kazni za prekršaje, kao što je uvriježeno i mišljenje da su novčane kazne za prekršaje previsoke. O zaprijećenim minimalnim i maksimalnim iznosima novčanih kazni osvrnuli smo se već u ovom radu.

Koliko država u proračun prihoduje od naplaćenih novčanih kazni i učešće tog nefi -skalnog prihoda u ukupnim prihodima prora-čuna pokazuju slijedeći podaci.

Ostvareni prihodi od naplaćenih nov-čanih kazni u 2002. godini u iznosu od 116.697.585,09 kn u ukupno ostvarenim pri-hodima poslovanja i prihodima od prodaje

nefi nancijske imovine državnog proračuna37 iznosi 0,1670 %.

U 2003. godini38 prihod od naplaćenih novčanih kazni iskazano u postotku iznosi 0,1416 % od ukupno ostvarenih prihoda pro-računa.

Tendenciju pada prihoda od naplaće-nih novčanih kazni pratimo i u 2004. godi-ni, pa ostvarenih 100.030.749,89 kn u uku-pno ostvarenim prihodima poslovanja i pri-hodima od prodaje nefi nancijske imovine u 2004. godini39 u državnom proračunu izno-si 0,1239%, a u 2005. godini40 iako je napla-ćeno više novčanih kazni za 10% u odnosu na 2004. godinu, u ukupnom prihodu ta vrsta prihoda sudjeluje svega sa 0,1281 %.

IV. FINANCIJSKI UČINCI IZDRŽANIH MJERA ZATVORA TZV. SUPLETORNOG ZATVORA NA DRŽAVNI PRORAČUN

Budući da je zakonom41 propisana pri-silna naplata neplaćenih novčanih kazni po nadležnim poreznim upravama, kao i zamje-na neplaćene novčane kazne mjerom zatvo-ra, a najmanja mjera zatvora je tri dana, pra-tili smo i segment zamijenjenih neplaćenih novčanih kazni za mjeru zatvora i fi nancij-ske učinke izdržanih mjera zatvora na Držav-ni proračun Republike Hrvatske.

Poznato je da su zatvori preopterećeni, jer veliki broj kažnjenika izdržava mjeru zatvora odnosno radi se o kažnjenicima koji nisu pla-titi izrečenu novčanu kaznu pa im je ta kazna zamijenjena mjerom zatvora. Isto tako jav-nost je upoznata da se na izdržavanje kazne

37 Godišnji obračun državnog proračuna Republike Hrvat-ske za 2002. godinu, Saborski materijal, jer nije objavljen u Narodnim novinama.

38 Godišnji obračun državnog proračuna Republike Hrvat-ske za 2003. godinu, Narodne novine broj 31/04

39 Godišnji obračun državnog proračuna Republike Hrvat-ske za 2004. godinu, Narodne novine broj 83/2005

40 Podaci pribavljeni od Ministarstva fi nancija, Državne ri-znice još nisu objavljeni u Narodnim novinama

41 vidi čl. 258. do 262. Zakona o prekršajima, Narodne no-vine br.88/02., 122/02. i 187/03


zatvora dragovoljno (nakon što odbiju platiti novčanu kaznu) javljaju osobe dobrog imov-nog stanja i dobro stojeći vlasnici obrta, jer im je puno isplativije “odležati” u zatvoru 30 dana, nego platiti kaznu u iznosu od npr. 30.000,00 kn. Drugi opet, prednost izdržava-nja kazne zatvora vide u matematičkoj raču-nici - bolje tri dana zatvora nego novčana ka-zna u visini 900,00 kn. Određeni broj kažnje-nika zbog slabijeg imovnog stanja nije u mo-gućnosti platiti novčanu kaznu i iz tog razlo-ga izdržava kaznu supletornog zatvora, a ta je pojava najčešća kod kažnjenika za prekršaje protiv javnog reda i mira.

Financijski možemo iskazati i izvršene mjere zatvora, dakle i ona izvršenja kada je po rješenju o prekršaju kojeg donosi prekr-šajni sud izrečena novčana kazna zamijenje-na mjerom zatvora.

Cijena jednog dana boravka u zatvoru po-znata je veličina, i sigurno je zapravo to da je supletorni zatvor trošak za državu i da umje-sto punjenja državnog proračuna imamo tro-šak proračuna zbog boravka osuđenika u za-tvoru.

Zakonom je propisano je da će se izreče-na, a neplaćena novčana kazna u iznosu do 500,00 kn ili njezin neplaćeni dio, zamije-niti radom za opće dobro na slobodi, i to uz pristanak okrivljenika, a tek ukoliko okriv-ljenik ne pristane ili ne izvrši određeni rad za opće dobro na slobodi, kazna će se zami-jeniti mjerom zatvora tako da se svakih za-početih 300,00 kuna novčane kazne zamje-njuje za jedan dan zatvora, ali da najmanja mjera zatvora ne može biti manja od 3 (tri) dana.42 To zapravo znači da će za sve izre-čene novčane kazne, ukoliko ih okrivljenik u roku određenim rješenjem o prekršaju ne plati, a nije pristao na rad za opće dobro na slobodi ili ga nije izvršio, zamijeniti mje-rom zatvora u trajanju od 3 dana. Interpreta-cijom navedene zakonske odredbe dolazimo do zaključka da je cijena jednog dana zatvo-

42 Vidi čl. 45. Zakona o prekršajima, Narodne novine br.88/02., 122/02. i 187/03

ra 300,00 kn, te da će onaj tko ne plati nov-čanu kaznu u iznosu do 500,00 kn, a ne pri-stane na zamjenu radom za opće dobro na slobodi, rješenjem suda biti upućen u zatvor u trajanju od 3 dana i tada će državu košta-ti 900,00 kuna.

Vrste i uvjeti rada za opće dobro propisa-ni su Pravilnikom 43, a poznato je da taj institut nikada nije zaživio u kaznenom postupku, iako je zakonom44 uređeno izvršavanje rada za opće dobro. Dakle, zapravo nema relevantnih poka-zatelja o tome je li i u kolikoj mjeri takav način zamjene novčane kazne radom za opće dobro isplativ za državu i postiže li se time opća i spe-cijalna svrha kažnjavanja, ali je ipak taj institut unijet i u važeći Zakon o prekršajima.

Novčane kazne izrečene u iznosu preko 500,00 kn naplaćuju se prisilno, a tek ako pri-silna naplata ne uspije u roku od 6 mjeseci, zamijeniti će se na već opisani način (svakih započetih 300,00 kn jedan dan zatvora), s tim da je propisano45 da se kazna zatvora u pre-kršajnom postupku može izreći u trajanju od najmanje tri dana do najdulje 30 dana, a samo iznimno za najteže oblike prekršaja u traja-nju od 60 dana.

Prema podacima koje smo pribavili od Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Središnjeg ureda, razvidni su ukupni dnevni trošak po zatvoreniku u kunama, di-rektni dnevni trošak po zatvoreniku po kuna-ma, ukupni troškovi zatvorskog sustava u ku-nama i prosječno stanje supletorno kažnjenih osoba.

Ukupni dnevni trošak po zatvoreniku obuhvaća troškove zatvorenika i sve troškove tijela za izvršavanje kazne zatvora, a izno-sio je 2000. godine 280,00 kn, 2001. godine 262,00 kn i 2002. godine 296,00 kn.

43 Pravilnik o vrsti i uvjetima rada za opće dobro na slobodi, Narodne novine br. 43/01.

44 Zakon o izvršavanju zaštitnog nadzora i rada za opće do-bro na slobodi, Narodne novine br. 128/99.

45 Vidi čl. 31. Zakon o prekršajima, Narodne novine br.88/02., 122/02. i 187/03


Direktni dnevni trošak po zatvoreni-ku obuhvaća troškove smještaja, prehrane, odjeće i obuće, sredstava za održavanje higi-jene, zdravstvene zaštite i troškova provođe-nja pojedinačnog programa izvršavanja ka-zne zatvora (obrazovanje, slobodne aktivno-sti i dr.).Direktni dnevni trošak po zatvoreni-ku iznosio je 41,00 kn u 2000. godini, 48,00 kn u 2001. godini i 50,00 kn 2002. godini.

Ukupni troškovi zatvorskog sustava izno-sili su:

- 2000. godine 279.876.422,00 kn- 2001. godine 262.305.504,00 kn- 2002. godine 317.792.985,00 kn

Za potrebe Središnjeg ureda, kaznionice i zatvori dostavljaju podatke o prosječnom broju zatvorenika u određenom razdoblju, a isti ured raspolaže podacima o prosječnom broju supletorno kažnjenih osoba od 1999. godine pa nadalje. Tako je 1999. godine pro-sječno 223 supletorno kažnjene osobe izdr-žavalo kaznu zatvora, 2000. godine bilo ih je prosječno 272, 2001. godine 258, a 2002. go-dine 171 osoba.

Navedeni podaci ne govore nam o tome koliko je dana taj prosječni broj supletorno kažnjenih osoba izdržavao mjeru zatvora od-nosno koliko je novčanih kazni ukupno (vri-jednosti izrečenih kazni) zamijenjeno suple-tornim zatvorom, ali već i ovi podaci govore sami za sebe, da je izdržavanje mjere zatvora (tzv. supletorni zatvor) trošak za državu, pa tako umjesto prihoda od naplaćenih novčanih kazni, za izdržavanje kazne zatvora i mjere zatvora tzv. “supletornog zatvora” imamo di-rektni trošak proračuna.

Zaključujemo da je potrebno detaljnije analizirati povećanje broja zamjene izreče-nih novčanih kazni tzv. “supletornim zatvo-rom” i pribaviti podatke o ukupnom iznosu troškova države po kažnjeniku, a nakon toga i ukupnih troškova koji su nastali zbog izdr-žavanja supletornog zatvora. To stoga što bi ti podaci predstavljali podlogu za rješavanje tog problema i o mjerama poboljšanja prisil-ne naplate, jer držimo da je naplata izrečenih

kazni, cilj koji postiže najbolje učinke odno-sno da je prisilna naplata sredstvo kojim se ostvaraju opća i specijalna prevencija izrica-nja prekršajnih sankcija. Poznato je otprije da je “udarac po džepu” najefi kasnije sred-stvo da se građani suzdrže od činjenja prekr-šaja, dok, ako za počinjeni prekršaj ne budu kažnjeni odnosno ako se izrečena kazna ne izvrši, već zbog nastupanja zastare dođe do obustave postupka, tada za počinjene prekr-šaje počinitelje neće stići odgovarajuća ka-zna.

Već smo istaknuli da je poznato da posto-ji saznanje građana o generalnoj preoptere-ćenosti prekršajnih sudova predmetima, tako da okrivljenici u velikom postotku već od po-četka prekršajnog postupka poduzimaju mje-re za opstruiranje postupka, jer znaju da ob-zirom na relativno kratak zastarni rok od dvi-je godine postoje realni izgledi za izbjegava-njem prekršajne odgovornosti uslijed nastu-panja zastare (osim u predmetima iz područja fi nancijskih prekršaja).

Iako je na kratkoću zastranih rokova u prekršajnom postupku bilo upozoravano i iako su postojali argumentirani prijedlozi nji-hova produženja na dvostruki period od sa-dašnjeg, zakonodavac je ostao kod zastarnih rokova istog trajanja kao i kod ranijeg Zakona o prekršajima.46 Visoki prekršajni sud u svo-jim godišnjim izvješćima nakon stupanja na snagu novog Zakona o prekršajima ponovno je ukazao na kratkoću zastarnih rokova i veli-ki broj obustava zbog nastupanja zastare.

Istovremeno sam postupak pred prvostu-panjskim prekršajnim sudom sličniji je ka-znenom, postao je kompliciraniji (održavanje glavne rasprave), a utjecaj tih izmjena u pre-kršajnom postupku već se pokazao, pa je u tijeku izrada Nacrta prijedloga za izmjenu i dopunu Zakona o prekršajima.

46 Zakon o prekršajima, Narodne novine, br. 2/73., 5/73., 21/74., 9/80., 25/84., 52/87., 27/88., 43/89., 8/90., 41/90., 59/90., 91/92. i 33/95.


V. FINANCIJSKI UČINCI NAPLAĆENIH NOVČANIH KAZNI NA PRORAČUNE JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE

Zakonom47 je propisano da su vlastiti izvori sredstava općine i grada:

1. prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68.st.3.toč.1.,2.,3. i 4. Zakona o lokal-noj samoupravi i upravi,48

2. općinski, odnosno gradski porezi u skladu sa Zakonom o fi nanciranju je-dinica lokalne i područne (regionalne) samouprave,

3. novčane kazne i oduzeta imovinska ko-rist za prekršaje koje sami propišu,

4. uprave pristojbe u skladu s posebnim zakonom,

5. boravišne pristojbe, u skladu sa poseb-nim zakonom,

6. komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom,

7. naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina,

Financijske učinke naplaćenih novčanih kazni na proračune jedinica lokalne uprave i samouprave promatrali smo na primjerima Grada Belog Manastira i Grada Osijeka.

Grad Beli Manastir

Grad Beli Manastir propisao je određe-ne prekršaje Odlukom o komunalnom redu49 i to je zapravo jedini propis temeljem kojeg može ostvariti prihod u svoj proračun od na-plate globi i novčanih kazni za prekršaje pro-pisane tom Odlukom, kao i od oduzete imo-

47 Vidi čl. 29. Zakona o fi nanciranju jedinica lokalne i po-dručne (regionalne) samouprave, Narodne novine, br. 117/93., 69/97., 33/00., 73/00., 127/00., 59/01., 107/01., 117/01., 150/02. i 147/03.

48 Misli se na Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) sa-moupravi, Narodne novine 33/01

49 Odluka o komunalnom redu grada Beli Manastir, Službe-ni glasnik grada Beli Manastir, br. 3/99. i 8/02.

vinske koristi pribavljene prekršajima koji su propisani tom Odlukom.

Prema pribavljenim podacima Grad Beli Manastir u razdoblju od 1998. do 2002. godi-ne novčane kazne kao prihod nisu bile ni pla-nirane u proračunu Grada, a nisu bile niti na-plaćivane.

U 2003. godini u proračunu je planira-no prihoda od novčanih kazni u iznosu od 3.000,00 kn, od čega je naplaćeno 2.800,00 kn, a te se kazne naplaćuju pod šifrom 6700. Prihod od naplaćenih novčanih kazni i glo-bi u ukupno ostvarenim prihodima proraču-na Grada Belog Manastira za 2003. godinu50 iznosi neznatnih 0,0084 %.

U 2004. godini u proračun Grada planira-no je prihodovati od izrečenih novčanih ka-zni 5.000,00 kn, a naplaćeno je samo 450,00 kn. Prihod od naplaćenih novčanih kazni i globi u ukupno ostvarenim prihodima prora-čuna Grada Belog Manastira za 2004. godi-nu51 iznosi neznatnih 0,0013 %.

Dobiveni podaci zapravo i ne začuđuju, jer je općepoznato da je Baranja za vrijeme Domovinskog rata bila pod okupacijom i da je tek 1997. godine počela mirna integracija svih okupiranih područja u pravni sustav Re-publike Hrvatske. Povratak stanovništva za-počeo je odmah, ali je to bio zapravo dugo-trajan proces i još i danas nisu svi prognani Hrvati vraćeni svojim kućama, a povratak tr-govačkih društava išao je još sporije.

Grad Beli Manastir i gradske službe ima-le su svoje privremeno sjedište u Osijeku od 1993. godine, a nakon što je 1997. godine po-čeo proces mirne reintegracije ustroj gradske uprave sa sjedištem u Belom Manastiru tra-jao je do kraja 1998. godine.

50 Odluka o prihvaćanju izvješća o izvršenju proračuna s go-dišnjim obračunom proračuna Grada Belog Manastira za 2003. godinu, Službeni glasnik Grada Belog Manastira broj 2/2004. od 24. ožujka 2004. godine

51 Odluka o prihvaćanju izvješća o izvršenju proračuna s go-dišnjim obračunom proračuna Grada Belog Manastira za 2003. godinu, Službeni glasnik Grada Belog Manastira broj 1/2005. od 11. ožujka 2005. godine


Prije toga bilo je potpuno besmisleno propi-sivati prekršaje i novčane kazne za njih, te pla-nirati prihode po toj osnovi, jer Republika Hr-vatska uopće nije kontrolirala dio svog teritori-ja – Baranju, a najveći broj hrvatskog stanov-ništva bio je protjeran iz svojih domova i smje-šten po cijeloj Hrvatskoj, pa i izvan domovine.

Nakon mirne reintegracije na područ-ju Baranje bili su teški uvjeti života u rein-tegriranim područjima, opljačkana je privat-na imovina i imovina pravnih osoba, sporo su se obnavljale kuće i teško stvarali uvjeti za normalizaciju života, a oživljavanje gospo-darstva i zadržavanje mladih ljudi na tom po-dručju trenutačni su problemi gradske upra-ve, pa propisivanje prekršaja i naplaćivanje novčanih kazni nisu stavljeni u prvi plan.

Grad Osijek

Grad Osijek određene prekršaje propi-sao je Odlukom o komunalnom redu Grada Osijeka52 i Odlukom o kućnom redu na po-dručju općine Osijek53 i temeljem tih Odluka Grad Osijek može ostvarivati prihode u pro-račun od naplaćenih globi i novčanih kazni za prekršaje, kao i od oduzete imovinske ko-risti ostvarene prekršajem.

Za 2000. godinu planiran je prihod po osnovi naplaćenih novčanih kazni i glo-bi u iznosu od 233.550,00 kn, ostvareno je 113,36%, odnosno povećanje ostvarenja od 13,36%.

U Proračunu Grada Osijeka za 2001. go-dinu planirani su prihodi od novčanih kazni za prekršaje u iznosu 253.560,00 kn, a ostva-reno je 97,30 % od plana.

Analizom ukupno ostvarenih prihoda proračuna Grada Osijek za 2001. godinu,54 i ostvarenih prihoda od naplate izrečenih nov-čanih kazni i globi, uočavamo da prihod po

52 Odluka o komunalnom redu Grada Osijeka, Službeni gla-snik Grada Osijeka br. 5/96. i 4/00.

53 Odluka o kućnom redu na području općine Osijek, Služ-beni glasnik općine Osijek, 5/72., 19/73., 11/74.

54 Odluka o godišnjem obračunu proračuna Grada Osijeka za 2001. godinu, Službeni glasnik Grada Osijeka broj 3/2002

toj osnovi sudjeluje u ukupnim prihodima sa 0,00116 %, što je neznatan prihod za prora-čun Grada Osijeka.

Za 2002. godinu ponovno uočavamo po-rast ostvarenja prihoda u odnosu na planira-no ostvarenje, pa je tako za navedenu godi-nu planirano ostvarenje od 190.560,00 kn, a ostvareno je 109,42 %. U odnosu na ukupno ostvarene prihode proračuna Grada Osijeka za 2002. godinu55 ( 246.981.044,97 kn) udio prihoda od naplaćenih novčanih kazni i globi je neznatan, a iznosi 0,07715 %.

U 2003. godini planirano je ostvare-nje prihoda od novčanih kazni za prekrša-je u iznosu od 250.000,00 kn, a ostvareno je 99,64 % od planiranog ostvarenja. Dakle, po osnovi naplaćenih novčanih kazni ostva-reni prihod u ukupno ostvarenim prihodima proračuna Grada Osijeka za 2003. godinu 56( 286.462.795,33 kn) izražen u postotku izno-si neznatnih 0,08695 %.

U proračunu Grada Osijeka za 2004. go-dinu planirano je ostvarenje prihoda od na-plaćenih novčanih kazni za prekršaje u izno-su od 300.000,00 kn, a ostvareno je u 2004. godini 303.192,00 kn57 . Taj iznos u ukupno ostvarenim prihodima proračuna Grada Osi-jeka iznosi 0,0838 %.

LITERATURA 1. Batinica, Milan: Kazna oduzimanja slobo-

de u prekršajnom pravu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1 (1994), 1.

2. Beccaria, C.: O zločinima i kaznama, Lo-gos, Split, 1984.

3. Blažević, Borislav; Kovačić, Antonija: Problemi i dileme uređenja novog hrva-tskog prekršajnog prava, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1.

55 Zaključak o izvršenju proračuna Grada Osijek za 2002. godinu, Službeni glasnik Grada Osijeka broj 4/2003

56 Odluka o godišnjem obračunu proračuna Grada Osije-ka za 2003. godinu, Službeni glasnik Grada Osijeka broj 2/04 od 20. travnja 2004. godine

57 Odluka povodom razmatranja godišnjeg obračuna pro-računa Grada Osijeka za 2004. godinu, Službeni glasnik Grada Osijeka broj 02/05.


4. Derenčinović, Davor: Posebno prijestu-povno i prekršajno zakonodavstvo prije i poslije donošenja Zakona o prijestupima i prekršajima, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1 (2001).

5. Godišnji obračun državnog proračuna Re-publike Hrvatske za 2002. godinu, Narod-ne novine broj ---/03

6. Godišnji obračun državnog proračuna Re-publike Hrvatske za 2002. godinu, Narod-ne novine broj 31/04

7. Godišnji obračun državnog proračuna Re-publike Hrvatske za 2002. godinu, Narod-ne novine broj 83/05

8. Horvatić, Željko: Temeljna polazišta za preuređenje hrvatskog prijestupovnog i prekršajnog prava, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2 (1999), 2.

9. Horvatić, Željko: Novo prijestupovno i prekršajno pravo kao dio hrvatskog kaz-nenopravnog sustava, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1 (2001),

10. Izvješće o radu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske s pregledom rada prvostupanjskih prekršajnih sudova za 2000. godinu, Visoki prekršajni sud Re-publike Hrvatske, Zagreb, 2001.




14. Josipović, Ivo: Neki organizacijski i po-stupovni aspekti reforme prekršajnog prava u svijetlu mitova koji joj (ne) mogu biti temelj, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 6 (1999), 2.

15. Josipović, Ivo: Novi prekršajni i prijestu-

povni postupak: Kreativna inovacija ili nedomišljen eksperiment, Hrvatski ljeto-pis za kazneno pravi i praksu, 1 (2001),

16. Josipović, Ivo: Proslov, Novi Zakon o prekršajima reformski iskorak ili ne-do mišljeni eksperiment, (Zakon o pre-kršajima, redakcijski pročišćeni tekst s komentarskim bilješkama i objaš-njenjima) Pravna biblioteka, Zbirka pro-pisa, Narodne novine, Zagreb, 2002.

17. Kazneni zakon, Narodne novine, br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03.

18. Kokić, Ira: Odnos zakonske i sudske poli-tike kažnjavanja u hrvatskom prekršajnom pravu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1 (2001), 1.

19. Ljubanović, Vladimir: 120. obljetni-ca donošenja i sankcioniranja hrva-tskog Zakona o kaznenom postupku od 17.05.1875.g., Hrvatski ljetopis za kaz-neno pravo i praksu, 1, (1994).

20. Malacko, Miroslav: Mjere za osiguranje provedbe postupaka i izvršenje sankcija, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i prak-su, 1 (2001).

21. Novoselac, Petar: Krivnja u prijestupov-nom i prekršajnom pravu, Hrvatski ljeto-pis za kazneno pravo i praksu, 1 (2001), 1.

22. Odluka o komunalnom redu Grada Osijeka, Službeni glasnik Grada Osijeka br. 5/96. i 4/00,

23. Odluka o kućnom redu na području općine Osijek, Službeni glasnik općine Osijek broj 5/72.,19/73., 11/74,

24. Odluka o godišnjem obračunu proračuna Grada Osijeka za 2001. godinu, Službeni glasnik Grada Osijeka broj 3/02,

25. Odluka o godišnjem obračunu proračuna Grada Osijeka za 2003. godinu, Službeni glasnik Grada Osijeka broj 2/04,

26. Odluka povodom razmatranja godišnjeg obračuna proračuna Grada Osijeka za 2004. godinu, Službeni glasnik Grada Osijeka broj 02/05,

27. Osnovni zakon o prekršajima, Službeni list FNRJ, br. 107/47., 46/51. i 56/51.

28. Perković, Marija; Josipović, Ivo: Postu-


pak za fi nancijske prekršaje de lege lata i de lege ferenda.

29. Počinitelji prekršaja u 2001., Statistička izvješća, 1180, Republika Hrvatska, Držav-ni zavod za statistiku, Crostat, Zagreb, 2002.

30. Počinitelji prekršaja u 2002., Statistička izvješća, 1214, Republika Hrvatska, Državni zavod za statistiku, Crostat, Za-greb, 2003.

31. Pravilnik o naknadi troškova u pre-kršajnom postupku, Narodne novine, br. 126/03.

32. Pravilnik o raspolaganju s predmetima oduzetim u prekršajnim postupcima, Na-rodne novine, br. 179/03.

33. Pravilnik o vrsti i uvjetima rada za opće dobro na slobodi, Narodne novine, br. 43/01.

34. Rašo, Marko: Kritički osvrt na Prijedlog Zakona o prijestupima i prekršajima, Hr-vatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1 (2001), 1.

35. Romac, Ante: Rječnik rimskog prava, 36. Uredba o izmjeni Zakona o prekršajima,

Narodne novine, br. 187/03.37. Uredba o sustavu glavne knjige riznice te

načinu vođenja jedinstvenog računa riz-nice, Narodne novine, br. 97/95.

38. Ustav Republike Hrvatske, Narodne no-vine, br. 41/01. i 55/01.

39. Veić, Petar: Kritički osvrt na neke propise Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1 (2001), 1.

40. Vidalin-Radin, Barbara: Postupak za pre-kršaje u prvom stupnju pred prekršaj nim

sudom, Hrvatski ljetopis za kazneno pra-vo i praksu, 1 (2001), 1.

41. Zakon o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2003. godi-nu, Narodne novine br. 154/02, 147/03, 152/03.

42. Zaključak o izvršenju proračuna Grada Osijeka za 2002. godinu, Službeni gla-snik Grada Osijeka broj 4/03,

43. Zakon o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2004. godinu, Na-rodne novine br. 31/04.

44. Zakon o izvršavanju kazne zatvora (pro čišćeni tekst) Narodne novine, br. 190/03.

45. Zakon o izvršavanju zaštitnog nadzora i rada za opće dobro na slobodi, Narodne novine br. 128/99.

46. Zakon o lokalnoj i područnoj (regional-noj) samoupravi, Narodne novine broj 33/01,

47. Zakon o fi nanciranju jedinica lokal-ne i područne (regionalne) samoupra-ve, Narodne novine broj 117/93., 69/97., 33/00.,7 3/00., 127/00., 59/01., 107/01., 117/01.,150/02. i 147/03,

48. Zakon o područjima i sjedištima prekršajnih sudova, Narodne novine, br. 36/98.

49. Zakon o prekršajima, Narodne novine, br. 2/73., 5/73., 21/74., 9/80., 25/84., 52/87., 27/88., 43/89., 8/90., 41/90., 59/90., 91/92. i 33/95.

50. Zakon o prekršajima, Narodne novine, br. 88/02., 122/02. i 187/03.

51. Zakon o proračunu, Narodne novine, br. 96/03.


M.A. SANJA ZAGRAJSKI, Richterin am Handelsgericht in Osijek

FINANZIELLE AUSWIRKUNG DER BEZAHLTEN GELDBUSSEN AUF DEN HAUSHALTSPLAN DER REPUBLIK KROATIEN UND DER EINHEITEN DER

LOKALEN UND REGIONALEN SELBSTVERWALTUNG

ZUSAMMENFASSUNGIm Finanzsystem gehört die Geldbuße zur Gruppe der nicht-fi skalen Einnahmen. Da sie ihrer Natur

nach eine Geldsumme ist, die jemandem eingereicht werden sollte, haben moderne Staaten entschieden, diese Einnahme dem Haushaltsplan des Staates oder der Einheit der lokalen Selbstverwaltung zu überweisen.

Trotz der Überzeugung, dass die Einnahmen von den nach Entscheidungen der Ordnungswidrigkeits-gerichten einkassierten Geldbußen einen beträchtlichen Teil der Haushaltspläne darstellen, bilden diese nicht-fi skalen Einnahmen nur einen geringen Anteil in allgemeinen Haushaltseinnahmen. Gleichzeitig sind die Au-sgaben des Staates für Gefängnissystem, Polizei, Rechtsprechung und andere Gremien und Organen, die am Verfahren der Einleitung und Durchführung des Ordnungswidrigkeitsverfahrens, sowie der Strafbemessung und –vollstreckung beteiligt sind, viel grösser als die Einnamhnen von bezahlten Geldbußen.

Der Staat, aber auch die Einheiten der lokalen und regionalen Selbstverwaltung, müssen sich in allen Rechtsgechäften, durch welche sie Einnahmen für den Haushaltsplan erwerben, sowie beim Verbrauchen des Haushaltsgeldes, wie ein guter Wirtschaftler benehmen. In diesem Zusammenhang müssten sie auch auf die Auswirkungen dieser nicht-fi skalen Einnahmen grössere Aufmerksamkeit lenken.

Aus der Forschung ergibt sich eine Abnahmetendenz der Einnhamen von den auf Grund der Bußgel-dbescheide der Ordnungswidrigkeitsgerichte einkassierten Geldbußen in der Zeitspanne vom Jahr 2001 bis 2005. Gründe dafür liegen in kurzen Verjährungsfristen und Abänderungen des Ordnungswidrigkeitsverfahren-srechts, die durch rezente Änderungen des Ordnungswidrigkeitsgesetzes eingeführt wurden. Verlegung der Verjährungsfristen, was natürlich auch eine verstärkte Repression bedeutet (die wir für gerechtfertigt halten), und Vereinfachung des Ordnungswidrigkeitsverfahrens vor Ordnungswidrigkeitsgerichten (dies betrifft beson-ders eine wirkungsvollere Einreichung schriftlicher Eingaben) würden einen beträchtlichen Einfl uss auf Einna-hmewachstum von einkassierten Geldbußen im Staatshaushaltsplan und Haushalten der Einheiten der lokalen und regionalen Selbstverwaltung ausüben.

SCHLÜSSELWÖRTER: nicht-fi skale Einnahmen, fi nanzielle Auswirkung, Geldstrafe, Geldbuße, Ordnungswdrigkeiten, Staatshaushaltsplan.

Mr.sc. SANJA ZAGRAJSKI, juge du Tribunal de commerce à Osijek

CONSÉQUENCES FINANCIÈRES DU RECOUVREMENT DES PEINES D’AMENDES SUR LE BUDGET NATIONAL DE LA RÉPUBLIQUE DE CROATIE

ET SUR LE BUDGET DES COLLECTIVITÉS LOCALES ET RÉGIONALES

RÉSUMÉDans le système fi nancier, la peine d’amende est classée dans le groupe des revenus non fi scaux. Etant

par nature un revenu monétaire qui doit être attribué à un budget, les états modernes ont décidés de l’affecter au budget de l’Etat ou des collectivités locales. On pense généralement que les revenus issus des peines d’amen-de décidées par les tribunaux de police, représentent un revenu important dans les budgets, mais en fait ils ne


contribuent que de façon minime au budget général de l’Etat en matière de dépenses pour le système pénitenti-aire, la police, la justice et autres administrations chargées des procédures pénales telles que : constatation des infractions, conduite des procédures, prononcé des peines, exécution des peines. Ces dépenses sont sans com-mune mesure avec les revenus résultant du paiement des peines d’amende.

L’Etat, ainsi que les collectivités locales et régionales, dans toutes les activités qui leur apportent un re-venu mais aussi occasionnent des dépenses budgétaires, doivent se comporter en bon gestionnaire, et doivent prêter une attention particulière aux conséquences fi nancières de ce revenu non fi scal.

Les analyses montrent une tendance à la baisse dans le budget de l’Etat, des revenus issus du paie-ment des peines fi nancières prononcées par les tribunaux de police pour la période 2001- 2005. Ceci s’explique par la brièveté des délais de prescription et les changements du droit des procédures de police suite aux der-nières modifi cations de la loi sur les infractions. La prolongation des délais de prescription même si cela im-plique un renforcement de la répression (ce que nous considérons comme justifi é), ainsi que la simplifi cation des procédures des tribunaux de police (en particulier la signifi cation écrite plus effi cace des jugements) ac-croîtra les revenus issus du paiement des peines d’amende dans le budget national et le budget des collectivi-tés locales et régionales.

Mots clés: Revenu non fi scal, conséquences fi nancières, peines d’amende, infractions, amende, bud-get national.

M.Sc. SANJA ZAGRAJSKI, judge at the Commercial Court in Osijek

FINANCIAL EFFECTS OF THE PAID FINES ON THE STATE BUDGET OF THE REPUBLIC OF CROATIA AND ON THE BUDGETS OF THE UNITS OF LOCAL

AND REGIONAL SELF-GOVERNMENT

SUMMARY

In the fi nancial system, fi nes are classifi ed as non-fi scal income, and since in their nature they are mon-ey that has to fall to somebody, modern states have decided that this income should go to the budget of the state or the budgets of local self-government units.

Contrary to the inveterate opinion that incomes from fi nes paid following the magistrate courts’ deci-sions present considerable income for the budget, these non-fi scal incomes participate only insignifi cantly in the total budget incomes, whereas, at the same time, the state’s expenditures for the prison system, police, ad-ministration of justice and other bodies and organs participating in the process of initiating and conducting the misdemeanor procedure, in passing judgments and executing punishments are considerably higher than the in-come based on the charged fi nes.

Both the state and the units of local and regional self-government must act as good business persons in all activities through which they realize income for the budget, as well as in the activities on which they spend budget money; they should therefore pay more attention to the fi nancial effects of this non-fi scal income.

The research has pointed to a tendency of falling state budget income from fi nes paid on the basis of the magistrate courts’ solutions in the period from 2001 to 2005, and the reasons for that are short limitation pe-riods and changes of the Misdemeanor Procedural Law made in the last changes of the Law of Delicts. Exten-sion of limitation periods, although this of course means the enlargement of repression (which we hold for jus-tifi ed) and simplifying the misdemeanor procedure before magistrate courts (especially a more effi cient deliv-ery of documents) would result in the enlargement of the income from paid fi nes both for the state budget and the budgets of local and regional self-government units.

Key words: non-fi scal income, fi nancial effect, fi ne, penalty, offenses, state budget

Dr. sc. MILJENKO BREKALO: O strukturi i ostalim značajkama javnih prihoda ubiranih na nekada zavojevanim ...Pravni vjesnik 22 (1-2): 89-102, 2006. 89

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, neodvisni znanstvenik iz Osijeka

O STRUKTURI I OSTALIM ZNAČAJKAMA JAVNIH PRIHODA UBIRANIH NA NEKADA ZAVOJEVANIM PODRUČJIMA REPUBLIKE HRVATSKE, S OSVRTOM NA USTROJ ZAVOJEVAČKIH VLASTI

UDK -351.9:336.2(497.5:497.1RS)

Izvorni znanstveni rad

Republika Hrvatska pripada krugu zemalja koje su nastale raspa-dom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Usporedo sa stvara-njem novog društveno-političkog i gospodarskog uređenja, Hrvatska je vodi-la obrambeni rat. Zbog konstantnog pojačavanja agresivnog rata od strane pobunjenih Srba i bivše JNA, kao i kršenje normi međunarodnog ratnog pra-va, Sabor Republike Hrvatske je 8. listopada 1991. godine usvojio Odluku o raskidanju svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila SFRJ. Nedugo nakon toga, tj. 16. prosinca 1991. godine Vijeće ministara Europske zajednice objavilo je dokument pod naslovom “Smjernice za priznavanje novih država u Istočnoj Europi i Sovjet-skom Savezu”, kojim je utvrdila kriterije glede poštivanja ljudskih prava, ne-promjenjivosti granica i miroljubive politike, kao uvjeta za priznavanje novih država. Na temelju tih kriterija, Republika Hrvatska stekla je međunarodno priznanje 15. siječnja 1992. godine.

Tijekom trajanja Domovinskoga rata, kao i nakon okončanja ratnih djelatnosti, na određenomu dijelu državnog teritorija bilo je onemogućenim da hrvatske vlasti vrše svoje redovite ustavne dužnosti. Na zavojevanom di-jelu hrvatskoga teritorija pobunjeni Srbi su uz političku i logističku podršku Jugoslavenske armije osnovali paradržavnu tvorevinu poznatu pod nazivom Republika Srpska Krajina. U zavojevanim područjima što ih je obuhvaćala tzv. Republika Srpska Krajina, pobunjeni Srbi su organizirali vlast imitiraju-ći načelo trodiobe vlasti na zakonodavnu, sudbenu i izvršnu. Funkcioniranje krajinske vlasti bilo je utemeljeno u obilatoj logističkoj i fi nancijskom pomoći Savezne Republike Jugoslavije. Međutim, znatnu ulogu u funkcioniranju sto-žera zavojevačkih tijela i zadovoljavanja javnih potreba imali su javni priho-di, koje su ubirala odnosna tijela.

U ovome radu ukazalo se na strukturu javnih prihoda (fi skalnih i ne-fi skalnih) tzv. Republike Srpske Krajine, kao i na posljedice koje su proizišle za državni proračun i proračun jedinica lokalne samouprave u Republici Hr-vatskoj, a analiziralo se i upravni ustroj na zavojevanim područjima.

Ključne riječi: javni prihodi, fi skalni prihodi, nefi skalni prihodi, fi -skalni suverenitet, upravno-politički ustroj.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO: O strukturi i ostalim značajkama javnih prihoda ubiranih na nekada zavojevanim ...Pravni vjesnik 22 (1-2): 89-102, 2006.90

1. POLITIČKI OKVIRI KRIZE U BIVŠOJ SOCIJALISTIČKOJ FEDERATIVNOJ REPUBLICI JUGOSLAVIJI (SFRJ)

Glasom njezinoga Ustava (1974.), “Soci-jalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica do-brovoljno ujedinjenih naroda i njihovih soci-jalističkih republika te socijalističkih autono-mnih pokrajina Kosova i Vojvodine koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije, ute-meljena na vlasti i samoupravljanju radnič-ke klase i svih radnih ljudi, te socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narod-nosti,”1 s tim što je glasom toga istog Usta-va sastav bivše federacije bio dalje precizi-ran, na način da “Socijalističku Federativ-nu Republiku Jugoslaviju čine: Socijalistič-ka Republika Bosna i Hercegovina, Socija-listička Republika Crna Gora, Socijalistička Republika Hrvatska, Socijalistička Republi-ka Makedonija, Socijalistička Republika Slo-venija, Socijalistička Republika Srbija te So-cijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo i Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodi-na, koje su u sastavu Socijalističke Republi-ke Srbije.”2

Odnosnim Ustavom bila je uspostavljena autonomija socijalističkih autonomnih pokra-jina, ali autonomija takva da je fi gurirala kao ne izvedeni već konstitutivni element federa-lizma odnosne državne zajednice. Upravo ta okolnost izazivala je kod stanovitoga dijela, možda i većine, srpskih intelektualaca ali ne samo u Srbiji, primisli na potrebu pružanja snažnoga otpora takvomu ustavnom uređe-nju, a to se tijekom pojačavanja jugoslaven-

1 Razvoj ustavnosti u SFRJ može se promatrati kroz tri eta-pe: prva traje od 1945.-1953, karakterizira ju donošenje pr-vog Ustava 31. siječnja 1946. i Ustavnog zakona od 14. si-ječnja 1953.; druga traje od 1963. do 1974. godine, karak-teriziraju Ustav od 7. travnja 1963. i ustavni amandmani iz 1967., 1968. i 1971. godine, treća faza započela je donoše-njem posljednjeg Ustava od 21. veljače 1974. godine, koji je označio iskorak prema demokratizaciji jugoslavenskoga društva. – 2 Službeni list SFRJ, br. 9/1974. –

ske političke krize i izrazilo, i to najprije u postavljanju tvrdnje da je Srbija dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na druge so-cijalističke republike. Svoje nezadovoljstvo očitovali su, što je drugo, godine 1986. i ka-snije, posebice u Memorandumu Srpske aka-demije nauka i umetnosti (SANU), kojemu je kao predloška za izradbu poslužila Garašani-nova knjiga Načertanije.3

Radikalizacija odnosnih tvrdnji i stavova izrazila se kroz pravno-politički zahtjev da se Srbija ponovno “ujedini”, odnosno da se uki-ne njihova inače s saveznim i tada važećim srpskim ustavom određena i zajamčena auto-nomija, naime autonomiju što ju se uživale Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodi-na i Socijalistička Autonomna Pokrajina Ko-sovo.

Društvena i politička strujanja izraže-na kroz stavove i djelovanje članova Srpske akademije nauka i umetnosti iziskivala su da se pronađe adekvatnoga političara ali visoko-

3 SANU -- Srpska akademija nauka i umetnosti, najviša znanstveno-umjetnička ustanova u Srbiji, čiji su članovi tvorcima akta zvani «Memorandum’» - isp. *** . . Ilija Ga-rašanin pak, to je srpski političar, rođen 16. siječnja 1812. u Garašanima (Kragujevačka nahija), umro 16. lipnja 1874. u Beogradu, bio je sin srpskoga trgovca Milutina Savića, koji je promijenio prezime prema svome mjestu rođenja. Ti-jekom svoga života obnašao je razne funkcije u Srbiji, za vrijeme vladavine Miloša Obrenovića bio je zapovjednikom vojske, za vladavine Aleksandra Karađorđevića bio je mi-nistar unutarnjih poslova, organizator policije i birokrat-skog upravnog aparata, 1852. postao je predsjednik vla-de i ministar vanjskih poslova. Autor je knjige Načertanije, koja predstavlja program stvaranja tzv. Velike Srbije. Tim programom je planirao, nakon raspada Turskoga Carstva, Kneževinu Srbiju proširiti na sve južnoslavenske prostore gdje su živjeli Srbi, nastojao je obnoviti i dograditi neka-dašnje Dušanovo carstvo. U cilju toga, predvidio je organi-ziranje jake obavještajne službe, koja je za zadaću imala or-ganiziranje jake propagande. Pristupio je obrazovanju mla-dih ljudi u inozemstvu, nakon završenog školovanja, vraćao ih je u Srbiju i zapošljavao u državnom aparatu. Organi-zirao je obavještajna i propagandna središta na teritoriju pod turskom vlašću, kao i propagandni centar u Dubrovni-ku, koji nikada nije bio pod srpskom vlašću koji će, premda je oduvijek predstavljao sastojnicu hrvatskoga nacionalnog prostora, u slijedu s «Načertanijem» uspostavljene veliko-srpske teorije i praxisa, postati predmetom najjačih srpskih presizanja na nešto što je hrvatskim.I taj podatak već samo po sebi ukazuje na agresivnost po Garašaninu inaugurira-ne politike, koju je Sl. Milošević nastojao krajem prošloga stoljeća oživotvoriti. –


ga ’formata’, koja će biti u stanju od strane SANU razrađenu veliko-srpske ideju opera-cionalizirati na razini najviših državno-poli-tičkih ciljeva visoko-centralizirane jugosla-venske federacije ili, ako to ne bi bilo mo-gućim, onda Velike Srbije. U tom smislu iz-diže se osoba beogradskoga bankara Slobo-dana Miloševića. Potpomognut gotovo, mo-glo bi se reći u zboru, preraznim u srpsko-mu narodnom korpusu prevladavajućim ve-liko-srpskim strujama i utjecajem, Milošević je god. 1987. izabran za predsjednika Cen-tralnoga komiteta Saveza komunista Srbije. U instrumentaliziranju onih visokih ciljeva, a osokoljen svenarodnom potporom te pot-porom velike većine srpskih intelektualaca, posebice članova SANU, organizirao masov-ne skupove - mitinge po svim većim gradovi-ma diljem Srbije, s pravno-političkim zahtje-vom da se izvodi i izvede tzv. «Antibirokrat-ska revolucija». Raznim oblicima političkih i svake druge vrsti pritisaka, a uz visoku tole-ranciju tadašnjega jugoslavenskog političkog i vojnog voditeljstva, Sl. Milošević je uspio dovesti do stvarnoga dokidanja autonomno-sti nekadašnjih autonomnih pokrajina. Na-kon toga, uspjelo mu je u Crnoj Gori promi-jeniti političko vodstvo, te na čelo te Repu-blike dovesti prosrpski usmjerene političare i druge dužnosnike, koji su u svojoj politici ra-dili gotovo sve s čim se uspijeva zapostavili vlastite crnogorske nacionalne interese, kao i interese drugih tamošnjih građana, građana nesrpske nacionalnosti.4

Politička se kriza u Socijalističkoj Fede-rativnoj Republici Jugoslaviji početkom si-ječnja godine 1990. približavala svojemu vr-huncu. Zbog toga je za 20. siječanja te go-dine sazvan XIV. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije, koji je održan u Be-ogradu. Kongres je pokazao potpunu neslo-gu članstva, izraženo prije svega u tomu što su izaslanici Srbije i Crne Gore pokušali do-

4 Slične nakane pokazivalo je srbijansko vodstvo sa Milo-ševićem na čelu i sproću ostalih republika. O tim i drugim dogadjanjima u odnosnim suvislostima, kao i o njihovomu značenju, isp. *** . -

minirati i naturiti drugim republičkim iza-slanstvima svoju političku platformu. Među-tim, izravan otpor pružile su Hrvatska i Slo-venija, dotično njihova izaslanstva, koja su 22. siječnja 1990.,nezadovoljna velikosrp-skom političkom indoktrinacijom, napusti-le XIV. izvanredni kongres Saveza komuni-sta Jugoslavije. U tomu povodu odlučeno je da se kongres odgodi. Ovaj događaj značio je ujedno i raspad Saveza komunista Jugosla-vije. Nakon toga događaja, počela je izlaziti na vidjelo izravno sučeljavanje između save-znih tijela vlasti i bivše Jugoslavenske armi-je, koji su što pod utjecanjem Slobodana Mi-loševićeva što po vlastitim političkim plano-vima počeli optuživali Hrvatsku i Sloveniju za narušavanje bratstva i jedinstva i razbija-nje Jugoslavije. Uslijed toga u Hrvatskoj je, i nešto slabije, u Sloveniji počela jačati usmje-ridba na oblikovanje građanskog društva, de-mokracije i, kao posljedica, ustrojavanje vi-šestranačje.5

Beogradski politički krugovi su još i pri-je, a naročito od godine 1990., pa nadalje, kod Srba u Hrvatskoj nastojali, prije prvih višestra-načkih i demokratskih izbora, izazvati što jače protuhrvatsko raspoloženje. Potonje se pojača-lo već nakon provedenih izbora i pobjede Hr-vatske demokratske zajednice (travanj/svibanj 1990.), pod optužbom da se u Hrvatskoj zapo-čelo s restauracijom Nezavisne Države Hrvat-ske i ustaštva, pak su se hrvatski Srbi odlučili najprije za građanski neposluh a kasnije upu-stili u organiziranje otvorene pobune (bloki-ranje cestovnih prometnica, poznato kao Bal-van-revolucija, otkazivanje poslušnosti hrvat-skoj policiji, etc.), što je bilo uvodom u otvore-nu pobunu, na što je odgovor dan u obliku do-movinskoga rata (1990. – 1995.). Dakle, pot-pomognuti od strane tadašnjega srbijanskim vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem, određeni broj hrvatskih Srba pristupio je na-oružavanju, koje je provedeno uz obilatu lo-gističku potporu Jugoslavenske narodne armi-

5 Isp. …. , npr. Bilandžić, D.: Povijest izbliza - Memoarski zapisi 1945.-2005., Prometej, Zagreb, 2006., str. 344 . –


je, kao i osvajanjem policijskih skladišta oruž-ja. Prije toga (početkom godine 1990.), JNA je razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, koja se nalazila u isključivoj jurisdikciji tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Usporedno s razoružavanjem teritorijalnih obrana u svim republikama bivše federacije, Jugoslavenska narodna armija je pristupila svome preustro-ju, naime, ukinulo se armijske oblasti, koje su se poklapale s tadašnjim republičkim granica-ma i bez obzira na republičke granice ustroje-ni korpusi.6

Prva žrtva u Hrvatskoj bio je redarstve-nik Josip Jović, koji je poginuo na katolički Uskrs 1991. godine, kada je došlo do prvo-ga izravnog oružanoga sukoba između dije-la pobunjenih Srba i hrvatske policije. Nakon toga, rat je bio neizbježan, intenzivno naoru-žavanje srpskoga puka otpočelo je početkom ljeta 1991., a buknuo je svom svojom žesti-nom krajem ljeta, kada su srpski pobunjenici, potpomognuti dragovoljcima iz Srbije pristu-pili zavojevanju hrvatskoga teritorija. Nedu-go iza toga, početkom jeseni Jugoslavenska narodna armija stavila se u funkciju pobunje-nih Srba, odnosno izravno se uključila u oru-žanu agresiju na njihovoj strani, što znači do-govorno s predhodnima pristupila osvajanju hrvatskog teritorija i pokušaju stvaranju Ga-rašaninove “Velike Srbije” na pravcu Virovi-tica – Karlovac - Karlobag. Kroz tu okolnost izrazila se već ranije otpočeto raspadanje biv-še federacije i početak stvaranja Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države.

Zavojevanje hrvatskoga teritorija pobu-njeni Srbi nastojali su prikazati kao njihovo prirodno pravo na samoopredjeljenje, koje uključuje i pravo na odcjepljenje i na pripoje-nje Jugoslaviji. Identičnu upravno-političku legitimaciju i retoriku i tomu slijedeći pobu-njenički praxis etničkoga čišćenja hrvatsko-ga življa i osvajanja hrvatske zemlje, pobu-njeni Srbi izrazili su najopćenitije i svoje na-mjere provodili na području cijele Republi-ke Hrvatske. Zavojevanje stanovitoga dijela

6 Ibidem, str. 374.. –

hrvatskoga teritorija slijedila su kvazi-prav-na normativna rješenja zavojevačkih snaga i tijela. Ovdje će se to prikazati na primje-ru istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Sri-jema, području za koje se tijekom Domovin-skoga rata i kasnije kolokvijalno rabio izraz Hrvatsko podunavlje, a obuhvaćalo je okupi-rana područja Osječko-baranjske i Vukovar-sko-srijemske županije.

Neuspjelu legalizaciju zavojevanja Hr-vatskoga podunavlja pobunjeni Srbi su na-stojali su legitimirati kroz donošenje slijede-ćih kvazi-pravnih akata :

a/ Deklaracija o suverenoj autonomiji srp-skoga naroda Slavonije, Baranje i za-padnog Srema, donesena je 26. velja-če 1991. godine od strane tzv. Srpskoga nacionalnog vijeća za Slavoniju, Bara-nju i Zapadni Srem 7 ;

7 Deklaracija o suverenoj autonomiji srpskoga naroda Sla-vonije, Baranje i Zapadnog Srema se sastojala od deset to-čaka:“1. Srpski narod u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu neodvojivi je dio suverenog srpskog naroda koji živi u Ju-goslaviji, sukladno tome, on na teritoriji koju nastanjuje ostvaruje suverena prava srpskog naroda;2. Ostvarivanje suverenih prava srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu iskazuje se u suverenoj auto-nomiji, koja podrazumijeva vrhovnu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u stvarima autonomije;3. Stvari autonomije u smislu ove Deklaracije jesu: je-zik, obrazovanje djece i omladine, prosvjeta, bogoštovlje, zdravstvena zaštita, zaštita prirode, čovjekove sredine i spo-menika kulture, briga o narodnom blagostanju, zaštita jav-nog reda, mira i sigurnosti, kao i druge stvari u izravnoj vezi s njima, a koje se utvrđuju Statutom autonomije ili au-tonomnom uredbom;4. Radi ostvarivanja suverene autonomije srpskoga naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu, Statutom autono-mije utvrđuju se njezini organi i organizacije. Pravo je or-gana autonomije da propisuje i prikuplja poreze i dadžbine neophodne za obavljanje svojih djelatnosti u stvarima auto-nomije, te da se preko svojih organizacija i poduzeća bave odgovarajućim neophodnim gospodarskim aktivnostima;5. U skladu sa Statutom autonomije, organi autonomije su-rađuju sa drugim dijelovima srpskog naroda u Jugoslaviji, njihovim predstavnicima, političkim i drugim organizacija-ma u ustanovama, te u tom smislu mogu u stvarima auto-nomije zaključivati posebne ugovore. Statusnim ugovorima organi autonomije mogu u skladu sa svojim nadležnostima prenijeti vršenje određenih prava u stvarima autonomije na određene organe Srpske države;6. Najviši zakonodavni organ u stvarima autonomije, koji donosi i statut autonomije, jeste slobodno i demokratski iza-


b/ Odluke o položaju srpskoga naroda iz Slavonije, Branje i Zapadnog Srema u jugoslavenskoj državnoj zajednici, do-nesena je 25. lipnja 1991. godine u Bo-rovu Selu od strane tzv. Velike Narod-ne skupštine Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema na njezino-me prvome zasjedanju 8 .

c/ Ustavni zakon Srpske Oblasti Slavoni-je, Baranje i Zapadnog Srema i Zakon o sprovođenju Ustavnog zakona, done-seni su 25. rujna 1991. godine u Belo-me Manastiru od strane tzv. Velike Na-rodne skupštine Srpske Oblasti Slavo-nije, Baranje i Zapadnog Srema na nje-zinome drugome zasjedanju 9 .

Prema Odluci o položaju srpskoga naro-da iz Slavonije, Branje i Zapadnog Srema u

brana Skupština Autonomije. Izvršna vlast u stvarima au-tonomije pripada Vladi autonomije, koja u skladu sa nače-lima parlamentarizma europskog tipa odgovara Skupštini autonomije, Sudsku vlast u stvarima autonomije obavljaju nezavisni sudovi;7. Dok se ne stvore uvjeti za ustanovljenje i normalan rad republičkih organa autonomije, njihova prava obavljat će Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (dalje: Nacionalno vijeće). Pravo je Nacionalnog vi-jeća da oglasi ništavim sve pravne akte koji vrijeđaju važeći Ustav Jugoslavije i suverenu autonomiju srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu;8. Nacionalno vijeće jest izraz povjerenja i borbe srpskog naroda u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu za slobo-du. Čim budu stvorene pretpostavke za to, Nacionalno vije-će podnijet će svoje odluke i rješenja na potvrdu nadležnim organima autonomije ili izravno srpskom narodu u Slavoni-ji, Baranji i Zapadnom Srijemu, na njegovom crkveno-na-rodnom saboru;9. Osnovni oblik suverene autonomije srpskog naroda u Sla-voniji, Baranji i Zapadnom Srijemu jeste mjesna samoupra-va. Nositelji mjesne samouprave jesu one općine i mjesne zajednice toga područja u kojima srpski narod ima većinu sada ili je tu većinu imao 6. travnja 1941. godine. osnov-na načela ove samouprave odredit će se Statutom autono-mije ; 10. Suverena srpska autonomija Slavonija, Baranja i Za-padni Srijem postoji i djeluje u sastavu sadašnje Republike hrvatske samo pod uvjetom da Jugoslavija postoji kao sa-vezna država. Ukoliko takva Jugoslavija prestane da postoji ili se preobrazi u skup samostalni država, ova autonomija nastavit će da postoji kao dio matične države srpskoga na-roda.” Isp. i Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Ba-ranja i Zapadni Srem, br. 1, str. 1. – 8 Ibidem, str. 2. – 9 Ibidem, str. 5 - 6. –

jugoslavenskoj državnoj zajednici, srpski na-rod na području Slavonije, Baranje i zapad-nog Srijema je odlučio da ostaje u zajedničko državi sa drugim dijelovima srpskoga naroda i drugim jugoslavenskim narodima koji žele da žive u zajedničkoj jugoslavenskoj državi, gdje će se primjenjivati Ustav SFRJ i drugi savezni zakonski i podzakonski akti. Teritorij Oblasti uređuje se ustavom zajedničke jugo-slavenske države. U čl. 6. Odluke stoji da tre-nutkom razdruživanja Republike Hrvatske, Slavonija, Baranja i zapadni Srijem ostaju u njezinom sastavu.

Ustavni zakon Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema odredio je da su okupirani dijelovi istočne Slavonija, Baranja i zapadni Srijem sastavni dijelovi Jugoslavi-je 10 .

Drugi korak pobunjenih Srba koji je bio usmjeren k “legalizaciji” zavojevanja hrvat-skih područja, odnosno kasnijeg pripajanja Srbiji dijela istočne Slavonije, Baranje i za-padnog Srijema, bila je uspostava trodiobe vlasti, koja je propisana odredbama Ustav-nog zakona Srpske Oblasti Slavonije, Bara-nje i Zapadnog Srema.

Ustavotvorna i zakonodavna vlast dana je u nadležnost Velikoj Narodnoj Skupštini, koja je imala slijedeće ovlasti:

- odlučuje o promjeni Ustavnog zakona; - donosi zakone, druge propise i opće

akte; - donosi plan razvoja, prostorni plan, pro-

račun i završni račun; - utvrđuje prijedlog odluke o promjeni

granica Srpske Oblasti; - utvrđuje teritorijalnu organizaciju u Srp-

skoj Oblasti; -odlučuje o ratu i miru; -ratifi cira međunarodne ugovore;

10 Članak 1. Ustavnog zaklona: “Srpska Oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem je samostalna federalna jedinica u Jugoslaviji i ravnopravna je sa drugim federalnim jedinica-ma i njihovim dijelovima koje su donijele odluku da ostaju u Jugoslaviji” . -


- raspisuje oblasni javni zajam i odlučuje o zaduživanju Srpske Oblasti;

- raspisuje oblasni referendum; - bira i razrješava: predsjednika i podpred-

sjednike Velike Narodne Skupštine, predsjednika i potpredsjednike i mini-stre u Vladi, predsjednike i sudce Obla-snog suda i drugih sudova, Oblasnoj jav-nog tužitelja i javne tužitelje, kao i dru-ge funkcionare određene zakonom;

- obavlja kontrolu nad radom Vlade i dru-gih tijela i funkcionara odgovornih Ve-likoj Narodnoj skupštini, u skladu s Ustavnim zakonom i drugim zakonima;

- obavlja i druge poslove u skladu sa Ustavnim zakonom.

Odlukom o izboru predsednika Velike Narodne Skupštine Srpske Oblasti Slavoni-ja, Baranja i Zapadne i Srem za predsjednika je izabran Ilija Končarević, Odlukom o izbo-ru potpredsednika Velike Narodne Skupštine Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadne i Srem za njegove potpredsjednike izabrani su Đorđe Latas i Časlav Nikšić.

Odredbama Zakona o sprovođenju Ustav-nog zakona proglašeno je ’stavljanje izvan snage’ na području Oblasti Slavonije, Bara-nje i Zapadnog Srema Ustava Republike Hr-vatske, svih zakonskih i podzakonski akata, a pokušalo uvesti zakonske propise Republi-ke Srbije kao jedino vrelo pravnih pravila na ovome području Pored toga, onemogućilo se redovito djelovanje državnih tijela Republike Hrvatske na ovome području, a zavojevačka tijela proglasilo novim privremenim tijelima za vršenje vlasti.

Kako je supra navedeno, poput Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, identične normativne korake poduzele su Srpska Autonomna Oblast Krajina i Srpska Autonomna Oblast Zapadna Slavonija. Vrhu-nac njihove normativne a na onemogućiva-nje redovitoga djelovanja hrvatskih državnih vlasti uperene djelatnosti predstavlja Ustav Republike Srpske Krajine, kojega su isto-vremeno, odnosno 19. veljače 1991. godine usvojile Skupština Srpske Autonomne Obla-

sti Krajina, Velika Narodna skupština Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Skupština Srpske Autonomne Oblasti Zapad-na Slavonija.

U izloženomu smislu narečene ’skupšti-ne’ donijele su Odluku o proglašenju Ustava Republike Srpske Krajine.11

2. UPRAVNO-POLITIČKI USTROJ TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE

Upravno-politički ustroj Republike Srp-ske Krajine, zapravo ustroj zavojevačkih tije-la, bio je uređen Zakonom o teritorijalnoj or-ganizaciji Republike Srpske Krajine i lokal-noj upravi.12

Teritorijalnu organizaciju Republike Srp-ske krajine činile su općine kao teritorijalne jedinice u kojima se ostvaruje lokalna upra-va i srpske oblasti: Autonomna Oblast Kraji-na, Srpska Autonomna Oblast Zapadna Sla-vonija i Srpska Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem.13

Teritorij pojedine srpske oblasti sačinja-vao je teritorij općina koje su ulazile u njezin sastav. Prema tome, pobunjeni Srbi Republi-ku Srpsku Krajinu u ustavno-pravnom smislu su odredili kao republiku.

Srpske oblasti su preko svojih tijela (“or-gana”) :

- donosile program gospodarskog, znan-stvenog, tehnološkog, demografskog, regionalnog i socijalnog razvoja, razvo-ja poljoprivrede i sela u skladu s planom razvoja Republike Srpske Krajine;

11 Ta je odluka objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske Krajine, br. 1 od 2. siječnja 1992. Izdavač Službe-nog glasnika Republike Srpske Krajine bilo je Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Srpske Krajine, a tiskano je u NIU Službeni list SFRJ, Beograd, Jovana Ristića 1. - 12 Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 3/1991. – 13 Članak 1. Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske Krajine i lokalnoj upravi: “Teritorijalnu organiza-ciju Republike Srpske krajine čine opštine kao teritorijalne jedinice u kojima se ostvaruje lokalna uprava i srpske obla-sti: Krajina, Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Zapadna Slavonija.” -


- donosile proračun i završni račun; - donosile odluke i opće akte u skladu s

Ustavom i zakonom kojima se utvrđu-ju pojedina pitanja od interesa za građa-ne u srpskoj oblasti: zdravstvena zaštita, socijalna zaštita, društvena briga o djeci i drugim oblicima socijalne sigurnosti, obrazovanje, znanost, tehnološki razvoj, kultura, tjelesna kultura itd.;

- izvršavala zakone, druge propise i opće akte RSK, čije je izvršavanje bilo povje-reno srpskim oblastima i donosila pro-pise za njihovo izvršavanje, osiguranje izvršavanja odluka i općih akata srpske oblasti;

- organizirale obrazovanje organa, orga-nizacija i službi.

Teritorij općine činila su naseljena mjesta, odnosno područja općina koje ulaze u njezin sastav. Granice općina bile su utvrđene grani-cama odgovarajućih katastarskih općina.

Općine su preko svojih organa obavljale slijedeće poslove :

- donosile program razvoja djelatnosti za koje su nadležne;

- utvrđivale i osiguravale razvoj i obav-ljanje komunalnih djelatnosti;

- uređivale i osiguravale korištenje grad-skoga građevinskog zemljišta, kao i po-slovnih prostora;

- skrbile o izgradnji, održavanju i korište-nju lokalnih putova i ulica i drugih jav-nih objekata od općinskog značaja;

- skrbile o zadovoljavanju određenih po-treba građana u oblasti kulture, obrazo-vanja, zdravstvene i socijalne zaštite, društvene brige o djeci, tjelesne kulture, javnog obavješćivanja, zanatstva, turiz-ma i ugostiteljstva, zaštite i unapređenja životne sredine;

- planirale zadatke i preuzimale mjere u slučaju elementarnih i drugih nepogoda u općini i stvarale uvjete za njihovo ot-klanjanje;

- izvršavale, zakone, druge propise i opće akte RSK i srpske oblasti;

- obrazovale organe, organizacije i službe za potrebe općine i uređivale njihovu or-ganizaciju i rad u suglasnosti s oblasnim vijećem srpske oblasti;

- obavljale druge poslove utvrđene Usta-vom RSK, zakonima i drugim propisi-ma.

Broj i naziv općina, naseljenih mjesta, ka-tastarskih općina kao i teritorij srpskih oblasti utvrđivala je Vlada Republike Srpske Krajine svojim aktom. Utvrđivanje naziva i broja op-ćina, ukidanje i spajanje postojećih općina, iz-dvajanje pojedinih naseljenih mjesta i uključi-vanje tih mjesta u druge općine, kao i promje-nu sjedišta općine, Vlada Republike Srpske Krajine vršila je nakon prethodno pribavlje-nog mišljenja srpskoga pučanstva u zainteresi-ranoj općini koja je željela statusnu promjenu.

Naseljeno mjesto je bio dio teritorija op-ćine koje ima izgrađene objekte za stanova-nje, osnovnu komunalnu infrastrukturu i dru-ge objekte neophodne za zadovoljavanje po-treba stanovnika 14 .

3. JAVNI PRIHODI

Nastanak javnih (državnih) prihoda 15 u ti-jesnoj je svezi s nastankom države i njezinih fi nancija. Naime, usporedno s razvojem drža-ve javljaju se javni prihodi i javni rashodi kao dvije temeljne kategorije javnih fi nancija.

Država kao temeljni oblik suverenog kon-stituiranja društva na određenom teritoriju ima osnovnu funkciju zaštite određenog načina proizvodnje, ekonomskih odnosa, društvenog poretka, ali primarno posredstvom javnih pri-hoda utječe na preraspodjelu nacionalnoga do-hotka. Drugim riječima, javni prihodi izravno djeluju na društvenu reprodukciju, tj. na proces proizvodnje, razmjene i potrošnje.

14 Isp. u Zakonu o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske Krajine i lokalnoj upravi: “Teritorijalnu organiza-ciju Republike Srpske krajine čine opštine kao teritorijalne jedinice u kojima se ostvaruje lokalna uprava i srpske obla-sti: Krajina, Slavonija, Baranja i Zapadni Srem i Zapadna Slavonija.” - 15 Engl. public revenue; njem. össentliche Einahme. -


Država i njezine jedinice lokalne samo-uprave mogu alimentirati javne prihode na dvije osnove, prva je na osnovi fi nancijskog suvereniteta, a druga je na osnovi tržišnih i ekonomskih zakonitosti.

Država i njezine jedinice lokalne samo-uprave posredstvom javnih prihoda ostva-ruju brojne socijalne i ekonomske funkcije, posebno u sferi društvene reprodukcije, gdje izravno utječu na redistribuciju nacionalno-ga dohotka, alokaciju gospodarskih resursa,16 stabilizaciju razine cijena, utječu na obrazov-nu, kulturnu i politiku zapošljavanja. Dakle, javna vlast posredstvom javnih prihoda izrav-no utječe na kvantum zadovoljavanja javnih, ali vrlo često i individualnih potreba građana. Naime, javne prihode treba dinamički pro-matrati usporedno s razvojem društveno-eko-nomskih odnosa, a čiji se karakter u suvreme-nom društvu svakodnevno mijenja.

Njihov kvantum prvenstveno zavisi od: stupnja ekonomske razvijenosti zemlje, visi-ne nacionalnog dohotka, fi skalnog kapaciteta i nefi skalnih resursa. Javni (državni) prihodi su oni prihodi koje država polučuje u novcu ili naturi, a služe za fi nanciranje javnih potre-ba na državnoj razini i na razinama lokalne samouprave. Glede funkcioniranja vitalnih državnih funkcija, oni su “conditio sine qua non” od njezinih prvih robovlasničkih, totali-tarističkih, nedemokratskih, pa sve do današ-njih suvremenih, demokratskih, visokoindu-strijaliziranih oblika.

Prema pozitivnim zakonskim propisima, odnosno odredbama članka 2. stavak 7. Za-kona o državnom proračunu: “prihodi su svi neotplativi i nepovratni tekući i kapitalni pri-mitci s protuobvezom ili bez protuobveze, osim neobveznih i neotplativih primitaka bez obveze” 17 . Na drugoj strani, prema odred-bama članka 4. stavka 1. Zakona o dohotku: “prihodi su povećanja gospodarstvenih kori-sti u obliku priljeva ili povećanja imovine ili

16 Lat. allocatio – smještanje, doznačavanje, razmještaj. – 17 Narodne novine, br. 92/1994. –

smanjenja obveza koja imaju za posljedicu povećanje kapitala” 18 .

Javni prihodi ostvaruju se i troše po pro-računskom principu, odnosno do visine ras-hoda. Njihova je funkcija zadovoljavanje po-treba predviđenih državnim proračunom, od-nosno proračunima jedinica lokalne samou-prave i područne (regionalne) samouprave.

Financijski teoretičari razlikuju sljede-će funkcije javnih prihoda: alokativna funk-cija podrazumijeva doznačavanje javnih pri-hoda prema javnim potrebama, koje su pred-viđene proračunom; redistributivna funkci-ja ili funkcija preraspodjele podrazumijeva transferiranje javnih prihoda u korist onih društvenih subjekata koji svojim radom osi-guravaju zadovoljavanje javnih potreba; sta-bilizacijska funkcija javnih prihoda sadrži u sebi zadaću osiguravanja potrebnih sredstava za kontinuirano osiguranje ostvarivanja jav-nih potreba na državnoj, odnosno razini je-dinica lokalne uprave i samouprave; razvoj-na funkcija javnih prihoda ogledava se u odr-žavanju i proširivanju materijalne osnovice u sferi proizvodnje i drugim oblicima socijal-ne aktivnosti koji služe zadovoljavanju jav-nih potreba i socijalna funkcija javnih priho-da osigurava socijalnu ravnotežu pri zadovo-ljavanju svih oblika javnih potreba.

U svijetu ne postoje dvije države koje imaju isti sustav javnih prihoda, oni mogu zavisiti od: društveno-političkog sustava; vi-sine nacionalnoga dohotka; fi skalne discipli-ne građana i gospodarskih subjekata; gospo-darske razvijenosti; državnog intervencioniz-ma u gospodarskom životu its.

“U zajedničke karakteristike sustava dr-žavnih prihoda možemo ubrojiti ove: držav-ni prihodi služe za podmirenje javnih (držav-nih) potreba – potreba koje su različite od osobnih potreba. Broj i intenzitet tih potre-ba determiniran je mnogim razlozima, kao što su npr. uloga države u socioekonomskom životu zemlje, političko uređenje, gospodar-ska razvijenost itd.; država prihode ubire u

18 Narodne novine, br. 127/2000. –


novcu. U suvremenim državama ti se prihodi samo iznimno i u manjoj mjeri ubiru i u na-turi; prihodi države kojima ona zadovoljava javne potrebe dio su novostvorene vrijedno-sti. Ti se prihodi ubiru iz izvora koji se eko-nomski obnavljaju. Samo se iznimno držav-ni prihodi formiraju iz imovine (realni porezi na imovinu)” 19 .

4. JAVNI PRIHODI TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE

Sustav javnih prihoda Republike Srpske Krajine, dotično sustav nametâ s naslova ko-jih se fi nanciralo zavojevačka tijela na od-nosnim hrvatskim područjima, bio je uređen Zakonom o javnim prihodima i javnim ras-hodima 20 .

Prema odredbama citiranog Zakona jav-ni prihodi u Republici Srpskoj Krajini dijeli-li su se na između Republike, Srpskih Obla-sti i općina.

Struktura javnih prihoda bila je slijedeća: - porezi, pristojbe (takse), naknade za ko-

rištenje dobara od općeg interesa, javni zajmovi;

- doprinosi za fi nanciranje obaveznog so-cijalnog osiguranja;

- lokalni javni prihodi; - ostali javni prihodi.21

Vrste su poreza bile ove: -porez na dobit korporacija;22 -porez na dohodak građana;23

19 B. Jelčić, Financijsko pravo i fi nancijska znanost , Biro-tehnika, Zagreb, 1994. g., str. 78. – 20 Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991. – 21 Nazivi pojedinih prihoda navedeni su na hrvatskoj jezi-ku, a izvornik na srpskom jeziku biti će prikazan pokraj hr-vatskog prijevoda u zagradi. – 22 Porez na dobit korporacija bio je reguliran Zakonom o porezu na dobit korporacija, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991. – 23 U Republici Srpskoj Krajini porez na dohodak građana naplaćivao se za slijedeće vrste prihoda: prihod odo osob-nog rada, prihod od poljoprivrede i šumarstva, prihod od samostalne djelatnosti, prihod od autorskih prava, prihodi od kapitala, prihodi od nekretnina, kapitalne dobiti i ostala

- porez na imovinu;24 - porez na nasljeđa i darova (porez na na-

sleđa i poklone); - porez na promet nekretnina i prava (po-

rez na promet nepokretnosti i prava);25 - porez na promet;26 - akcize.

Vrste su pristojbi bile ove: - administrativne pristojbe (administra-

tivne takse);27 - sudske pristojbe (sudske takse);28 - komunalne pristojbe (komunalne takse); - registracijske pristojbe (registracione

takse).

Vrste naknada za korištenje dobara od op-ćeg interesa bile su:

- naknada za korištenje vode; - naknada za korištenje šuma; - naknada za korištenje putova; - naknada za korištenje zemljišta.

Doprinosi za socijalno osiguranje plaćani su iz osobnih primanja i drugih prihoda osigu-ranika, te na isplaćena osobna primanja 29 Vr-ste doprinosa za socijalno osiguranje bile su:

- doprinos za mirovinsko i invalidsko osi-guranje;

- doprinos za zdravstveno osiguranje;

primanja. Porez na dohodak građana bio je reguliran Za-konom o porezu na dohodak građana, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991. – 24 Zakon o porezu na imovinu, Službenog glasnika Repu-blike Srpske Krajine, br. 6/1991. – 25 Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava, Službe-nog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 12/1991. – 26 U RSK postojao je porez na promet proizvoda i porez na promet usluga, oba su bili regulirani Zakonom o porezu na promet, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991., zakon o izmjenama i dopunama zakona o porezu na promet, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 12/1991. – 27 Zakon o administrativnim taksama, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991. - 28 Zakon o sudskim taksama, Službenog glasnika Republi-ke Srpske Krajine, br. 6/1991. – 29 Zakon o doprinosima za socijalno osiguranje, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 6/1991. -


- doprinos za osiguranje za slučaj neza-poslenosti.

Prihodi koji su alimentirani u proračun Republike Srpske Krajine, dotično proračun zavojevačkih vlasti, bili su slijedeći:

- dio poreza na promet; - dio poreza na dobit korporacija; - dio poreza na dohodak građana; - dio poreza na imovinu; - sudske pristojbe; - registracijske pristojbe; - komunalne pristojbe; - drugi javni prihodi, kao što su dio nov-

čanih kazni izrečenih kaznenim, prekr-šajnim i drugim postupcima, dio oduze-te imovinske koristi i sredstva a dobive-nih prodajom oduzetih predmeta u ka-znenim, prekršajnim i drugim postupci-ma;

- prihodi koje svojom aktivnošću ostvaru-ju republički organi i organizacije;

- ostali prihodi Republike utvrđeni zako-nom.

Prihodi koji su alimentirani u proračuni-ma Oblasti su:

- poreza na promet; - poreza na dobit korporacija; - poreza na dobit korporacija;- poreza na dohodak građana; - poreza na imovinu; - sudske pristojbe; - registracijske pristojbe; - komunalne pristojbe; - drugi javni prihodi, kao što su dio nov-

čanih kazni izrečenih kaznenim, prekr-šajnim i drugim postupcima, dio oduze-te imovinske koristi i sredstva a dobive-nih prodajom oduzetih predmeta u ka-znenim, prekršajnim i drugim postupci-ma;

- prihodi koje svojom aktivnošću ostvaru-ju oblasni organi i organizacije i

- ostali prihodi Republike utvrđeni zako-nom.

Prihodi koji su uplaćivani u proračune općina su :

- poreza na dohodak građana; - poreza na imovinu; - na nasljedstva i darove; - porez na promet nekretnina i prava; - poreza na promet; - lokalne komunalne pristojbe; - administrativnih pristojbi;- drugi javni prihodi, kao što su to naknade

za korištenje gradskog građevinskog ze-mljišta, naknade za izgradnju, održavanje i korištenje lokalnih putova i drugih jav-nih objekata od općinskog značaja;

- prihodi koje svojom djelatnošću ostva-ruju općinski organi, organizacije i službe.

5. PLATNI PROMET TZV. REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE

Platni promet u Republici Srpskoj Kra-jini vršen je u skladu sa Zakonom o Službi za platni promet i fi nancijsku kontrolu 30 . U tekstu citiranog ’Zakona’ stoji da je Služba za platni promet i fi nancijsku kontrolu samo-stalna i jedinstvena stručna organizacija, u okviru prava i dužnosti utvrđenih zakonom, obavlja poslove platnog prometa, evidenci-je, fi nancijske statistike i informacijsko-ana-litičke poslove, poslove fi nancijskog nadzora i ekonomsko-fi nancijske revizije, kao i druge poslove određene zakonom.

Poslovi platnog prometa u smislu Zako-nom o Službi za platni promet i fi nancijsku kontrolu su: otvaranje i vođenje žiro-računa i drugih računa; transfer sredstava s jednog ra-čuna na drugi račun; naplata; uplata i ispla-ta s računa i drugi poslovi platnog prometa u skladu sa zakonom. Poslove platnog prome-ta u Republici Srpskoj Krajini služba je obav-ljala za pravne i fi zičke osobe.

Međutim, određene poslove u skladu s ci-tiranim ’Zakonom’ obavljale su : banke, or-

30 Zakonom o Službi za platni promet i fi nancijsku kontrolu, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 17/1992. -


ganizacija PTT prometa, poštanska štedioni-ca, štedno-kreditne i druge organizacije.

6. ZAKLJUČAK

Analizom svih normativnih rješenja koja se odnose na fi skalne i nefi skalne prihode Re-publike Srpske Krajine, dotično zavojevač-kih tijela, vrlo lako se može zaključiti da je većina zakonskih rješenja prepisana iz tadaš-njeg pozitivnog zakonodavstva Savezne Re-publike Jugoslavije, što nedvojbeno ukazu-je da je zavojevanje dijelova hrvatskoga oze-mlja od strane pobunjenih Srba bilo u funkci-ji ostvarenja planova za stvaranje Velike Sr-bije u smislu političkoga praxisa Slobodana Miloševića i srbijanskoga voditeljstva.

Uslijed zavojevanja dijelova ozemlja Re-publike Hrvatske, dotično na područjima pod okriljem zavojevačkih tijela, izostala je, ne računajući na onemogućavanje hrvatskim ti-jelima vlasti da vrše svoje redovite ustavne dužnosti, posebice razvojna funkcija javnih prihoda. Naime, nije održavana i proširiva-na materijalna osnovica u sferi proizvodnje i drugim oblicima društvenih radinosti, što je u svojoj ukupnosti dovelo do potpunoga po-remećena socijalne, gospodarske i kulturne ravnoteže u odnosnim područjima.

Zavojevačke vlasti su, dakle, na osvoje-nim područjima onemogućile tijela hrvatske vlasti da vrše svoje redovite ustavne dužno-sti, pa i one što se tiče fi skaliteta, već su na podlozi ilegitimnoga prisvajanja vlasti uspo-stavile svoj ’sustav’ ubiranja fi skalnih priho-da raznih oblika. Treba svakako spomenu-ti da kontrolu ubiranja na području Republi-ke Srpske Krajine nisu povodile krajinske fi -skalne vlasti, što je za posljedicu imalo cvje-tanje ’sive ekonomije’ i ’crnoga tržišta’ ra-znih roba, naročito onih široke potrošnje koje su služile za zadovoljavanje esencijalnih po-treba srpskoga pučanstva na okupiranom po-dručju. Uslijed toga pojedinci su protuprav-no stekli enormna bogatstva, koja i danas ne-smetano uživaju na području Republike Hr-vatske, Srbije i Republike Srpske. Izostanak fi skalnih prihoda s zavojevanih područja, što

je bilo posljedicom onemogućavanja tije-la hrvatske vlasti da vrše svoje redovite duž-nosti, za Republiku Hrvatsku imao je znatne posljedice na stupanj gospodarske razvijeno-sti zemlje, visine nacionalnog dohotka, kao i značajno umanjenje fi skalnoga kapaciteta dr-žavnog proračuna i proračuna jedinica lokal-ne samouprave.

Izostanak javnih prihoda koje su ubrale krajinske vlasti izravno je utjecao na kvan-tum zadovoljavanja javnih u Republici Hr-vatskoj, ali vrlo često i individualnih potre-ba građana.

Narodna banka Jugoslavije i Služba druš-tvenog knjigovodstva kreirale su platni pro-met na području tzv. Republike Srpske Kra-jine. Uslijed toga, razna plaćanja su vrše-na preko žiro-računa fi lijala Službe društve-nog knjigovodstva u Vojvodini, npr. Sombor, Apatin i dr. Stoga, pa se opravdano sumnja da je dio tako ubranih javnih prihoda distribui-ran prema državnom proračunu Savezne Re-publike Jugoslavije.

Glede narečenoga, za Republiku Hrvat-sku ispada nužnim napraviti procjenu javnih prihoda koji su ubrani na području njezinih nekada zavojevanih područja, a takva bi pro-cjena u perspektivi trebala poslužiti kao jed-na od osnova za ispostavljanje odštetnog za-htjeva prema Srbiji i Crnoj Gori za neizrav-ne ratne štete, što svakako nije zanemariva fi -nancijska stavka.

Poslovi fi nancijske kontrole u smislu odredaba citiranoga Zakona bili su : poslo-vi fi nancijske revizije javnih rashoda i poslo-vanja javnih poduzeća, poslovi kontrole za-konitosti raspolaganja sredstvima pravnih osoba, poslovi kontrole materijalno-fi nancij-skog poslovanja pravnih osoba nad kojima se sprovodi postupak prisilnog poravnanja, ste-čaja i likvidacije, poslovi kontrole deviznog i vanjskotrgovačkog poslovanja i obavljanja gospodarskih djelatnosti inozemstvu i drugi poslovi kontrole određeni zakonom.


7. 7. VRELA:

A/ LITERATURA:

- Bilandžić, D.: Povijest izbliza - Memoar-ski zapisi 1945.-2005., Prometej, Zagreb, 2006.;

- Brekalo, M.: Evazija kapitalnih prihoda, Svjetla grada, Osijek 2004.;

- Brekalo, M.: Nefi skalni prihodi uz poseban osvrt na izostanak prihoda od prodaje sta-nova na području Hrvatskog podunavlja, Pravni Vjesnik, br. 3-4, Osijek, 2001.;

- Degan, V.-D.: Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002.;

- Jelčić, Bo.: Financijsko pravo i fi nancijska znanost, Birotehnika, Zagreb, 1994.;

- Milardović, A.: Dokumenti o državnosti Republike hrvatske, Alinea, Zagreb, 1992.;

- Nobilo, M.: Hrvatski feniks – Diplomatski proces iza zatvorenih vrata 1990.-1997. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000.;

- Rudolf. D.: Rat koji nismo htjeli – Hrva-tska 1991., Nakladni zavod Globus, Za-greb, 1999.

B/ PROPISI I SLIČNA VRELA:

- Deklaracija o suverenoj autonomiji srp-skoga naroda Slavonije, Baranje i zapad-nog Srema, Službeni glasnik Srpske obla-sti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, br. 1/1991.;

- Odluka o položaju srpskoga naroda iz Sla-vonije, Branje i Zapadnog Srema u jugo-slavenskoj državnoj zajednici, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, br. 1/1991.;

- Odluku o proglašenju Ustava Republike Srpske Krajine, Službenom glasniku Re-publike Srpske Krajine, br. 1/1992.;

- Ustav SFRJ, Službeni list SFRJ, br. 9/1974.- Ustavni zakon Srpske Oblasti Slavonije,

Baranje i Zapadnog Srema odredio je da su okupirani dijelovi istočne Slavonija, Baranja i zapadni Srijem sastavni dijelo-

vi Jugoslavije, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 1/1991.;

- Ustavni zakon Srpske Oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, Službeni gla-snik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 1/1991.;

- Zakon o administrativnim taksama, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991.;

- Zakon o doprinosima za socijalno osigu-ranje, Službenog glasnika Republike Srp-ske Krajine, br. 6/1991.;

- Zakon o izmjenama i dopunama zakona o porezu na promet, Službenog glasnika Re-publike Srpske Krajine, br. 12/1991.;

- Zakon o javnim prihodima i javnim rasho-dima, Službenog glasnika Republike Srp-ske Krajine, br. 6/1991.;

- Zakon o porezu na dohodak građana, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991.;

- Zakon o porezu na imovinu, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991.;

- Zakon o porezu na promet nepokretnosti i prava, Službenog glasnika Republike Srp-ske Krajine, br. 12/1991.;

- Zakon o porezu na promet, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991.;

- Zakon o proračunu , Narodne novine, br. 92/1994.;

- Zakon o sprovođenju Ustavnog zakona, Službeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 1/1991.;

- Zakon o sudskim taksama, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 6/1991.;

- Zakon o teritorijalnoj organizaciji Re-publike Srpske Krajine i lokalnoj upra-vi, Službenog glasnika Republike Srpske Krajine, br. 3/1991.

- Zakonom o Službi za platni promet i fi nan-cijsku kontrolu, Službeni glasnik Repu-blike Srpske Krajine, br. 17/1992.


Dr.sc. Miljenko Brekalo, chercheur indépendant

SUR LA STRUCTURE ET AUTRES CARACTERISTIQUES DES REVENUS PUBLICS COLLECTÉS DANS LES ZONES DE LA RÉPUBLIQUE

DE CROATIE, AUTREFOIS OCCUPÉES, RELATIVES A L’ORGANISATION DU POUVOIR DES PUISSANCES OCCUPANTES

RÉSUMÉ

L’absence de la souveraineté fi scale sur le territoire de l’ex, soi-disant République Serbe de Kra-ina, le budget national de la République de Croatie et le budget des collectivités locales se sont trouvés privés de ressources fi nancières considérables. Cette condition a eu les réfl exions directes sur la capacité fi nancière de l’état, cad. de ses collectivités locales et par la même, sur la quantité et la qualité de pouvo-ir satisfaire les besoins publics des citoyens de la République de Croatie.

Mots-clés: revenus publics, revenus fi scaux, revenus non-fi scaux, souveraineté fi scale

Dr. sci. MILJENKO BREKALO, Staatsbeamter

ÜBER DIE STRUKTUR UND ANDERE MERKMALE DER IN DEN EHEMALIG BESETZTEN GEBIETEN DER REPUBLIK KROATIEN EINGETRIEBENEN ÖFFENTLICHEN EINNAHMEN, MIT BEZUG

AUF DIE ORGANISATION DER BESATZUNGSMÄCHTE

ZUSAMMENFASSUNG

Durch die Abwesenheit von der Fiskalsouveränität im Gebiet ehemaliger Republik Serbische Kraina, wurde es dem Staatsvoranschlag der Republik Kroatien und der Lokalautonomieeinheiten be-trächtliche Geldmittel verwiegert. Solche Situation refl ektierte direkt auf die fi nanzielle Kapazität des Staats, beziehungsweise auf seine Lokalautonomieeinheiten, und dadurch auch auf die Quantität und Qu-alität der Erfüllung öffentlicher Bedürfnisse der Staatsbürger Republik Kroatiens.

Schlüsselwörter: öffentliches Einkommen, Fiskaleinkommen, ichtfi skales Einkommen, Fiskal-souveränität.


Miljenko Brekalo, Ph.D, state offi cial

ON THE STRUCTURE AND THE OTHER FEATURES OF THE PUBLIC REVENUE COLLECTED IN THE ONCE OCCUPIED AREAS OF THE REPUBLIC OF

CROATIA, REFERRING TO THE ORGANIZATION OF THE CONQUEROR’S AUTHORITIES

SUMMARY

With the absence of fi scal sovereignty in the area of the former so-called Republic of Serbian Kraina, the state budget of the Republic of Croatia and that of the local autonomy units were left witho-ut considerable fi nancial resources. This condition had direct refl ections upon the fi nancial capacity of the state, i.e. its local autonomy units, and, as such, also upon the quantity and quality of satisfying pu-blic needs of Croatian citizens.

Key words: public income, fi scal income, non-fi scal income, fi scal sovereignty

Dr. sc. ANTE PERKUŠIĆ, BLANKA IVANČIĆ-KAČER: (Ne)dopušteni nasljednopravni ugovori ili ugovori ... Pravni vjesnik 22 (1-2): 103-165, 2006. 103

Dr.sc. ANTE PERKUŠIĆ, BLANKA IVANČIĆ - KAČER, Županijski sud u Splitu

(NE)DOPUŠTENI NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI ILI UGOVORI NASLJEDNOG PRAVA* ILI PARANASLJEDNI UGOVORI U HRVATSKOM POZITIVNOM PRAVU

UDK -347.65/67(497.5)Prethodno znanstveno priopćenje

Ovaj tekst se sastoji od šest poglavlja označenih rednim brojevima od I-VI, pri čemu jedan dio poglavlja ima i podpoglavlja, koja su također dije-lom podijeljena u još manje cjeline, pri čemu su i podpoglavlja i njihovi dije-lovi označeni arapskim brojevima.

Prvo poglavlje je označeno rednim brojem I, nosi naslov UVOD i u njemu je u kratkim crtama navedeno što je predmet teksta, uključujući i ra-zradu odnosno objašnjenje samog naslova, sve u svezi spornosti pojmova na-sljednopravni ugovori, ugovori nasljednog prava i paranasljedni ugovori.

Drugo poglavlje nosi oznaku II i naslov PRAVNA VRELA i tu su nave-dena pravna vrela teksta, kao i teme kojom se tekst bavi.

Treće poglavlje nosi oznaku III i naslov PRAVILA TUMAČENJA i tu je navedeno osnovno o pravilima tumačenja kao vrlo značajnom pitanju i preduvjetu primjene bilo koje pravne norme, uz naglašavanje značenja cilj-nog ili teleološkog tumačenja, kako za sada tako još i više pro futuro.

Četvrto poglavlje je označeno rednim brojem IV, nosi naslov POSTAV-LJANJE I ANALIZA PROBLEMA i u uvodnom dijelu je navedeno ono op-ćenito ili uvodno o ugovorima kojima se tekst bavi, uz upozoravanje na za-jedničke oznake ako bi se tekst lakše pratio i izbjegavanje ponavljanja uviek kada to nije na štetu jasnoće teksta, kao i na princip prema kojemu se prije obrade pojedinog ugovora nalaze zakonski tekstovi i to oni iz ranijeg i sadaš-njeg Zakona o nasljeđivanju, kao i sadašnjeg i budućeg Zakona o obveznim odnosima. U nastavku je ovo poglavlje podijeljeno na podpoglavlja označe-na rednim brojevima iza onog rimskog IV od 1.-3. Pod rednim brojem 1. je dio koji nosi naslov UGOVOR O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU koji je ujedno i najopsežniji u cijelom tekstu. Sastoji se od poddijelova od 1.1.-1. 10. Pod rednim brojem 2 je dio koji nosi naslov UGOVOR O DOSMRTNOM UZ-DRŽAVANJU koji se sastoji od podijelova od 2.1.-2. 10. Pod rednim brojem 3. je dio koji nosi anslov UGOVOR O USTUPU I RASPODJELI IMOVINE

* Ovaj drugi pojam je za stanje od 01.01.2006. na neki način neodgovarajući polazeći od stava zakono-davca pokazanog time što su i ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju smješteni izvan propisa nasljednog prava, konkretno u novi Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05-u daljnjem tekstu: ZOO/05), u čl.579.-589.

Dr. sc. ANTE PERKUŠIĆ, BLANKA IVANČIĆ-KAČER: (Ne)dopušteni nasljednopravni ugovori ili ugovori ... Pravni vjesnik 22 (1-2): 103-165, 2006.104

I UVOD

Klasične podjele prava (u modernom pra-vu uopće pa tako i u hrvatskom pravu) na pravne grane i podgrane u današnjem trenut-ku sa jedne strane sve više dobivaju na zna-čenju, a sa druge strane na neki način kao da sve više gube na značenju. Ono prvo zato jer složenost društvenih i pravnih odnosa uopće, očito nezaustavljivi postupak sve veće spe-cijalizacije i sve višeg stupnja nedostatnosti općih pravila za jako specifi čne situacije nuž-no dovodi do sve većeg broja pravnih grana1, a ono drugo zato jer je iz praktično istih ra-zloga pojedina pravna situacija uređena sa ni-zom pravnih normi od kojih se neke često na-laze i u različitim propisima, pa i u propisima različitih pravnih grana.

Nasljedno pravo nikako ne spada u nove pravne grane2, ali ipak i unatoč tome bilježi vrlo dinamičan razvitak. Pored razvitka uop-će na to (na primjeru hrvatskog prava) po-sebno utječe i promjena društvenog uređe-nja koja je dramatična promjena od socijali-stičkog sustava sa negiranjem i tržišta i vla-sništva i svih gospodarskih aktivnosti moder-nog tipa do današnjeg sustava kompatibil-nog zapadnim pravnim sustavima (nažalost, uz činjenicu polustoljetnog zaostajanja što je praktično gotovo nenadoknadivo3), do statu-

1 Unatoč postojanju brojnih pravila, posebno i onoga lex specialis derogat legi generali ipak je ponekad dosta teško utvrditi pravi odnos.

2 Smatra se (što je vrlo logično) da je nastalo odmah nakon nastanka privatnog vlasništva – vidjeti tako i u: Nikola Ga-vella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 12.

3 U povijesti (čak i ne tako davnoj) postoje svijetli primjeri koji bude nadu da se bilo koji i bilo kakav zaostatak (ali zu uz puni angažman svih čimbenika) ipak može nadoknaditi. To su primjeri država koje su od gotovo potpunog uništenja došle do položaja gotovo najrazvijenijih država (Italija Ja-pan, Njemačka u prvom redu), kao i primjeri država koje su zabilježile vrlo nagli razvitak (Češka, Irska).

sa samostalne države koja čeka dan početka pregovora za pridruživanje Europskoj uniji. U vrlo burnoj zakonodavnoj aktivnosti došlo je do toga da se jedan vrlo bitan dio hrvatskog nasljednog prava (ugovori nasljednog prava) nalazi4 u dva velika i vrlo značajna zakona – Zakonu o nasljeđivanju5 i ZOO/05, pri čemu ZOO/05 u prijelaznim i završnim odredba-ma izravno stavlja izvan snage odgovaraju-će odredbe ZN 2003 ne preuzimajući ih auto-matski nego uređujući iste odnose na drukčiji (makar razlike i nisu velike, one pak postoje) način. Do 31. prosinca 2005. god. stanje je ta-kvo da su ugovor o ustupu i raspodjeli imo-vine za života i ugovor o doživotnom uzdrža-vanju uređeni u ZN 2003. (naravno uz supsi-dijarnu primjenu općih pravila koja se nalaze u ZOO 91, a od 01.siječja 2006. u ZOO/05), dok je samo ugovor o dosmrtnom uzdržava-nju uređen pravnim pravilima. Treba uočiti da će, obzirom na nepovratni učinak ZOO/05 još jako dugo trebati voditi računa o naved-neom jer će se na veliki broj sporova primje-njivati “staro” pravo.

Unutar nasljednog prava ugovori nasljed-nog prava su jedan vrlo značajan i vrlo dina-mičan dio, dio koji ima elemente i nasljednog prava i obveznog prava, što istraživanje ma-nje ili više otvorenih pitanja oko tih ugovora

4 Formalno će se to dogoditi tek 01.siječnja 2006. kada stupa na snagu Z00/05.

5 Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 165/03 - u daljnjem tek-stu: ZN 2003.) Prije početka primjene ZN 2003. primjenji-vao se Zakon o nasljeđivanju (SL 20/55., 12/65., 42/65.-pročišćeni tekst, 44/65., 47/65. 43/82., 72/82., NN 52/71., 47/78 – u daljnjem tekstu: ZN). Ustavnim promjenama 70-tih godina došlo je do nadležnosti republika i pokrajina za nasljednopravna pitanja (inače to je područje na kojemu postoje različita rješenja: u SAD to je savezna nadležnost, a u Njemačkoj nadležnost saveznih država, što su dva su-protna rješenja u, prema brojnim kriterijima, dosta sličnim državama).

ZA ŽIVOTA koji se također sastoji od istog broja podijelova, koji su označe-ni brojevima od 3.1.-3. 10.

Peto poglavlje je označeno rednim brojem V, nema podpoglavlja i nosi naslov OSTALI UGOVORI NASLJEDNOG PRAVA - SVI SU ZABRANJENI


čini još značajnijim, ali i složenijim. Pri tome je posebno značajno jasno povući crtu razliko-vanja između zabranjenih6 i dopuštenih ugo-vora nasljednog prava, ali i način primjene op-ćih pravila koja se primjenjuju uvijek kada po-sebnim propisom nešto nije posebno uređeno.

Iako su ugovori nasljednog prava ili na-sljednopravni ugovori7 tema koja je bila te-mom mnogih radova u pravnoj književnosti (domaćoj i stranoj) ipak, koliko nam je po-znato, još u domaćoj pravnoj književnosti ne postoji rad koji bi na jednom mjestu obradio sve te ugovore, uzimajući u obzir ne samo ono što je u ovom trenutku hrvatsko pozi-tivno pravo, nego i ono što već postoji kao usvojeni zakonski tekst ZOO/05 koji stupa na snagu tek 01.siječnja 2006. god.8. To je osta-vilo prazan prostor koji pokušavamo ispuni-

6 Čak i ako onaj tko je takvim ugovorom raspolagao zaista kasnije uslijed ostaviteljeve smrti stekne objekt tog svog raspolaganja, ugovor što ga je zaključio u vrijeme dok na-sljedstvo tog ostavitelja još nije bilo otvoreno – ostaje ni-štav (ako želi s tim objektom ipak raspolagati, trebat će za-ključiti novi ugovor). Razlog za ništavost ugovora o raspo-laganju nasljeđem (pa čak i ako raspolagatelj kasnije i na-slijedi upravo tu imovinu) je onaj isti zbog kojega su naši zakonodavci proglasili za ništave sve ugovore koji bi se zaključivali s namjerom da se na osnovi njih uslijed osta-viteljeve smrti stekne nasljedno pravo ili pravo na zapis. Bilo bi zaista protivno uvriježenim moralnim shvaćanji-ma kada bi još za ostaviteljeva života njegovi potencijal-ni nasljednici mogli valjano ugovarati otuđenje onoga što bi im tek imalo pripasti kada ostavitelj umre. Vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 379. - 380.

7 Ugovori nasljednog prava ili nasljednopravni ugovori su sinonimi. Međutim, manje je jasno je li sinonim i pojam ugovori nasljednopravnog karaktera – prema našem mi-šljenju to ipak nije sinonim jer svaki ugovor može imati i nasljednopravni karakter, u manjoj ili većoj mjeri.

8 Djelomična obrada (samo u odnosu na ugovore o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i gotovo potpu-no usmjerena samo na tekst novog zakona) je dana npr. u tekstovima: Hrvoje Kačer, Ugovori o doživotnom i dos-mrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str. 165.-184., Jadranko Crnić, Ugo-vor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbor-nik radova, Organizator, Zagreb, travanj 2005., str. 127. - 153. Vidjeti samo u odnosu na ugovor o doživotnom uz-državanju prema ZN 03 u: Vlado Belaj, Ugovor o doživot-nom uzdržavanju prema novom Zakonu o nasljeđivanju, Pravni vjesnik Pravnoga fakulteta Sveučilišta J.J. Stros-smayera- Osijek, god. 19., br. 1-2, str. 211-223.

ti ovim tekstom, koji za temeljni povod ima sadašnja i buduća zakonska rješenja (koja su već poznata makar nisu još stupila na snagu), ali sa nakanom dati temeljit pregled svih za-konskih rješenja sa usporedbom sa ranijim i sa prijedlogom de lege ferenda ako smatra-mo da je sadašnje rješenje9 loše odnosno da možemo predložiti bolje. Radi bolje pregled-nosti i jednostavnije usporedbe neposredno ispred teksta koji se odnosi na pojedini ugo-vor smo unijeli i temeljne zakonske odredni-ce pojedinog ugovora, smatrajući da je korist od takvog postupka veća od nedostatka u op-terećenju teksta dodatnim (makar i potrebnim i korisnim) sadržajem.

Treba uočiti i postojanje jednog proble-ma primarno teorijske naravi koji može ima-ti i praktične posljedice. Sigurno će velika ve-ćina čitatelja na upit što je to zajedničko za tri ugovora kojima se bavimo u ovom tekstu od-govoriti da je to pripadnost grupi nasljedno-pravnih ugovora ili ugovora nasljednog prava ili ugovora sa nasljednopravnim karakterom. Problemi nastaju kada to treba argumentira-ti odnosno istaknuti zajedničke značajke koje ove ugovore najprije povezuju i zatim razdva-jaju od drugih koji ne spadaju u tu grupu, a što zahtijeva i određivanje elemenata pripad-nosti toj grupi odnosno njezinih značajki. Iako to može izgledati i samo teorijska dvojba koja nema većih praktičnih učinaka, to ipak nije tako. Naime, suština značenja leži u činjenici da gotovo nikad sa lex specialis nije sve uređe-no i gotovo uvijek rješenja za pojedine dvojbe treba izvoditi iz općih pravila, iz naravi stvari koju prethodno treba utvrditi, pri čemu izvede-ni zaključci mogu biti bitno različiti.

U literaturi se može naići na vrlo jasne sta-vove prema kojima ugovor o doživotnom uz-državanju nije nasljednopravnog karaktera, ali ima nekih zajedničkih točaka sa nasljeđiva-njem10, pri čemu treba pretpostaviti da je, po-

9 Uključujući ono što (osim u manjem dijelu u kojemu je vacatio legis još za dvije godine duži) stupa na snagu 01. siječnja 2006. (ZOO/05).

10 Vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informa-tor, Zagreb, 1986, str. 369.


lazeći od toga, ugovor o dosmrtnom uzdržava-nju još manje nasljednopravnog karaktera ob-zirom na to da se za prijenos ne čeka smrt nego se odvija prije smrti primatelja uzdržavanja. Iz argumentacije navedenog stava se vidi da je težište stavljeno na dokazivanje (koje nam izgleda nepotrebnim) da se ne radi o ugovoru o nasljedstvu (koji bi bio zabranjen i kao takav ništav odnosno ništetan), pa se tako navodi da se radi o singularnoj suksesiji (a ne univerzal-noj), da je sukcesija neposredna (a ne posred-na), da ono što je naplata za uzdržavanje nije slobodno za nasljeđivanje…11, što je sve toč-no, ali još uvijek ne riješava suštinu. Nešto ja-snije je stvar postavljena kod ugovora o ustu-pu i raspodjeli imovine za života, gdje se na-vodi da taj ugovor ima i nasljednopravni ele-ment koji se sastoji u u tome što se svi ustu-piteljevi sukontrahenti (uključujući i one ko-jima nije ostavljeno ništa) odriču svih svojih eventualnih budućih nasljednih prava u pogle-du ičega što je ustupljeno tim pravnim poslom, a što od običnog ugovora o darovanju čini spo-razum o ustupanju i raspodjeli imovine za ži-vota12. Naravno, nitko ni ne dovodi u pitanje obveznopravni karakter ovoga ugovora, neo-visno o tome što isti ne mora biti isključiv.

Izgleda nam da je ključni argument za ne-kakvo zajedničko svrstavanje ovih ugovo-ra to što su dva dugo godina bila obuhvaćeni istim propisom (ugovor o doživotnom uzdr-žavanju i ugovor o ustupu i raspodjeli imovi-ne za života) i to baš sa ZN i to na način da su se nalazili u poglavlju koje nosi naslov NA-SLJEDNOPRAVNI UGOVORI13, a onaj tre-ći (ugovor o dosmrtnom uzdržavaju) je bio uređen pravnim pravilima i smatrao se pod-vrstom ugovora o doživotnom uzdržavanju i bio bi vjerojatno (da je izravno uređen pozi-tivnim pravom) sadržan u ZN. Daljnji (zajed-nički) argument je to što se moguće dvojbe

11 Vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informa-tor, Zagreb, 1986, str. 369.-370.

12 Vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Infor-mator, Zagreb, 1986, str. 360.

13 Zakon o javnobilježničkim pristojbama (NN 72/94, 74/95,87/96. .- u daljnjem tekstu: ZJBP) koristi pojam na-sljedni ugovori –Tar.br.7.

glede ovih ugovora otvaraju gotovo uvijek i gotovo samo u ili u svezi ostavinskog postup-ka, dakle svakako nakon otvaranja ostavine14. Ono što vrijedi samo za ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života je jasan nasljed-nopravni element koji onemogućava onima koji su u tom ugovoru sudjelovali naknad-ne nasljednopravne zahtjeve kada se ostavi-na otvori, ali opet samo i uvijek od uvjetom da ne nastupi neka od okolnosti15 (u odnosu na koje nitko ne može ništa jamčiti) koje ovaj ugovor (dijelom) transformiraju u ugovor o darovanju koji inače nitko ne svrstava u na-sljednopravne ugovore.

Izgleda nekako najtočnijim smatrati da se radi o tri paranasljedna ugovora, dakle ugovora koji stvaraju privid o svojoj povezanosti sa na-sljeđivanjem, pri čemu su nasljednopravni ele-menti jasni i nedvojbeni (ali opet uvjetovani) samo kod ugovora o ustupu i raspodjeli imo-vine za života. Zbog tradicije i uopće prihva-ćenosti u praksi u ovom tekstu smo rabili i na-vedene pojmove, makar bi bilo najtočnije ra-biti naziv paranasljedni ugovori16, koji pojam (ipak) trpi od najmanje opravdanih kritika.

II PRAVNA VRELA

Kao i glede bilo kojeg drugog pravnog pitanja, i glede ugovora nasljednog prava te-meljno pravno vrelo je svakako Ustav Repu-blike Hrvatske17, a nakon toga ZN 2003. Ob-zirom na to da se radi o području ugovornog

14 Jedina iznimka bi bila tv. Actio pauliana, i to samo za dva ugovora kod kojih do prijenosa dolazi prije smrti preno-sitelja (ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i ugovor o ustu-pu i raspodjeli za života).

15 Vidjeti detaljnije u dijelu o ovom ugovoru.16 U do sada najpotpunijem djelu hrvatske pravne književ-

nosti iz područja nasljednog prava autor je ove ugovore istraživao u dijelu koji nosi naslov PRAVNI ODNOSI PA-RANASLJEDNOG KARAKTERA, što svakako treba ap-solutno podržati kao pojam koji jasno (ili barem bitno jas-nije od drugih) pokazuje o čemu se radi. Vidjeti uporabu pojma ugovori paranasljednog karaktera u: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zborn-ik radova, Organizator, Zagreb, travanj 2005., str. 127.

17 Ustav Republike Hrvatske (NN 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. – dalje: Ustav).


prava, pravno vrelo je i Zakon o obveznim odnosima18, a obzirom na to da je ugovor samo titulus (ali ne i modus) stjecanja prava pravno vrelo je i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima19 a u slučaju knjižnih prava i Zakon o zemljišnim knjigama20. Značenje pravnog vrela ima i svaki drugi propis (kako zakonske, tako i podzakonske razine), koji se bilo izravno bilo neizravno bavi bilo pitanji-ma ugovora, a posebno onih nasljednoprav-nih. Kako je u nasljednim stvarima dosta čest i strani element pravno vrelo je i Zakon o rje-šavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima21. Obzirom na posebne propise koji uređuju formu ili oblik kod ugovora mortis causa pravno vrelo je svakako i Zakon o javnom bilježništvu22, a obzirom na to da se propisi nasljednog prava vrlo često oslanjaju na institute obiteljskog prava to je i Obiteljski zakon23.

Kako će se ovaj tekst baviti i pitanjem svih troškova potrebnih za sklapanje proved-bu ugovora koje ima za predmet to su pravna vrela i Zakon o sudskim pristojbama24 i Za-kon o javnobilježničkim pristojbama25, sa pri-padajućim tarifama26.

18 Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99 i 88/01. – dalje ZOO/91). ZOO/91 je još uvijek na snazi i još dugo će se sudski spo-rovi rješavati po tom propisu koji ostaje na snazi za od-nose nastale do 01. siječnja 2006. jer novi propis nema povratni učinak.

19 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96., 73/00., 114/01 - dalje: ZV).

20 Zakon o zemljišnim knjigama (NN 91/96., 114/01., 100/04 - dalje: ZZK)

21 Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (SL 43/82., 72/82., NN 53/91 – u daljnjem tekstu: ZRSSZ).

22 Zakon o javnom bilježništvu (NN 78/93., 29/94 – u dalj-njem tekstu: ZJB).

23 Obiteljski zakon (NN 116/03., 17/04 i 136/04. - u daljn-jem tekstu: ObZ 03).

24 Zakon o sudskim pristojbama (NN 74/95., 57/96., 137/02., 26/03 – pročišćeni tekst – u daljnjem tekstu: ZSP).

25 Zakon o javnobilježničkim pristojbama (NN 72/94., 74/95., 87/96. – u daljnjem tekstu: ZJBP).

26 Parvilnik o privremenoj javnobilježničkoj tarifi (NN 97/2001. - nastavno: Privremena tarifa).

Obzirom na činjenicu da materijalno-pravni propisi iz ovog pravnog područja nisu imali povratni ili retroaktivni učinak, sve dok budu postojali ugovori na koje se primjenju-ju ranije postojeće pravne norme, to će zna-čenje pravnih vrela imati i svi propisi i prav-na pravila koji su prethodili naprijed navede-nim zakonima.

Uopće treba zaključiti da je pravo vrelo svaka pravna norma koja se na bilo koji na-čin (izravno, neizravno, u prošlosti, u sadaš-njosti) bavi onim što je predmet ovoga tekst, a to su ugovor o doživotnom uzdržavanju, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života.

Pravno vrelo su i međunarodni ugovori koji obvezuju Republiku Hrvatsku, a za slu-čaj ispunjenja Ustavom utvrđenih uvjeta (ra-tifi ciranje i objava) imaju nadzakonsku sna-gu. Vrlo značajna je uloga pravne znanosti (koja djeluje snagom argumenta) kao prav-nog vrela sui generis, poglavito u složenijim i uopće zahtjevnijim situacijama (kao npr. u slučaju pitanja kao što je tumačenje u pravu27, što je neka vrsta pravne stečevine uopće, da-kle na neki način iznad neke konkretne prav-ne norme i iznad ograničenja koja predstav-ljaju granice država i regija). Potencijalno je značenje pravne znanosti upravo proporcio-nalno njezinoj kakvoći i bogatstvu, a kako se radi o području iznimno bogate pravne lite-rature i to ne samo domaće nego i one primje-njive28 strane, to je i značenje ovog pravnog

27 Vidjeti o pravilima tumačenja u pravu: Nikola Visković, Teorija države i prava, Birotehnika, Zagreb, 2001., str.243., Hrvoje Kačer, Kako tumačiti pravne norme, In-formator, broj 5054 - 5055 od 14. i 17. 08. 2002. god., str. 8.-9. (i tamo navedena druga pravna vrela), posebno o pravilima za razrješavanje antinomija u: Norberto Bob-bio, (O kriterijima za razrješavanje antinomija) Eseji iz teorije prava, Logos, Split, 1988., str. 123 - 135.

28 Primjenjivost može biti manje ili više izravna, ovisno o tome radi li se o formalno istoj ili pak različitoj prav-noj normi. S tim u svezi, posebnu ulogu imaju pravni sustavi sastavnica bivše države, ali i zapadnih država koje su nam uzor ako ne u nasljednom pravu (npr. Aus-trija ima sustav nasljeđivanja urudžbom, a ne ex lege nasljeđivanje) ono sigurno u građanskom pravu uopće (Austrija u prvom redu).


vrela jako veliko29 i za očekivati je da će u bu-dućnosti samo još više rasti, a ne se smanji-vati. Ono što je izuzetno značajno i vrlo vje-rojatno znakovito za preciziranje budućnosti ovog pravnog vrela je pojava tekstova koje bi mogli nazvati specijalističkim, koji se bave samo jednim aspektom određenog ugovora, u ovim slučajevima ugovora o uzdržavanju – vjerujemo da će u budućnosti uloga ovog tipa tekstova biti sve veća30.

Posebno je važno istaknuti i ulogu sudske prakse kao pravnog vrela sui generis. Sudska praksa, za razliku od pravne znanosti, djelu-je dvostruko, i snagom argumenta i argumen-tom snage, jer viši sudovi imaju ovlast namet-nuti svoje pravne stavove nižima i nisu ogra-ničeni samo snagom svoje uvjerljivosti31. Ob-

29 Iako se ne radi o taksativnom nabrajanju, ipak je moguće navesti da među najznačajnija djela literature domaćeg nasljednog prava spadaju: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom prak-som, Narodne novine, Zagreb, 1966., Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., Borislav T. Blagojević, Nasljedno pravo u Jugoslaviji, Suvremena administracija, Beograd, 1982. (ovo djelo navodimo na ovom mjestu gdje formalno unatoč neprijepornoj kvaliteti baš i ne spada zato jer se u vrijeme izdavanja radilo o je-dinstvenom pravnom prostoru, a u samoj knjizi postoji i poseban dio posvećen baš nasljednom pravu tadašnje SR Hrvatske), Nikola Gavella, Pravni položaj nasljednika, Zrinjski, Čakovec, 1983., Martin Vedriš – Petar Klarić, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1998. (dio od str. 651.-709.). Tu treba imati u vidu i najnovija djela koja za temu i zadatak imaju komentar odgovarajućih zakon-skih tekstiva, i to: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organi-zator, Zagreb, travanj 2005., Hrvoje Kačer, Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o ob-veznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi institu-ti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str.167.-168. Od tekstova u znanstvenim časopisima moguće je izdvojiti: Vlado Belaj, Ugovor o doživotnom uzdržavanju prema novom zakonu o nasljeđivanju, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer, god. 19. (2003), br. 1-2, str. 211-224, Vlado Belaj, Raskid ili izmjena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjenih okolnosti, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Stross-mayer, god. 17. (2001), br. 3-4, str. 9-25.

30 Vidjeti npr. : Dubravka Hrabar, Obiteljskopravni osvrt na Zakon o nasljeđivanju, Hrvatska pravna revija, broj 6/2003., Romana Matanovac, Neka pitanja o ugovoru o doživotnom uzdržavanju i autorskom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 54., br. 6., 2004.

31 U hrvatskom pozitivnom pravu je to i institucionalizirano u formi zakonske odredbe (čl. 30. st. 3. Zakona o sudovi-

zirom na rješenje iz ZN 2003 kojim je javnim bilježnicima dana isključiva nadležnost32 u ostavinskim postupcima, pod sudskom prak-som se razumijeva i javnobilježnička praksa. U istraživanju sudske prakse smo se u prvom redu koristili ne samo lako dostupnim nego i (svima) lako provjerljivim izvorom koji čini internet stranica najvišeg suda u Republici Hrvatskoj33.

Treba naglasiti da se danas granice izme-đu nekad jako udaljenih i suprotstavljenih pravnih modela (sa jedne strane onog konti-nentalnoeuropskog pravnog kruga kojem pri-padamo i koji daje posebnu prednost unapri-jed zadanim pisanim pravnim normama i sa druge onog anglosaksonskog temeljenog na sustavu presedana, na sustavu prioriteta sud-ske prakse koji je na snazi npr. u Velikoj Bri-taniji i SAD) sve više smanjuju (sudska prak-sa postaje sve značajniji izvor prava u konti-nentalnoeuropskom pravnom krugu, a zakon-ski akti sve češći u anglosaksonskom susta-vu) pitanje je da li je ili nije isključena mo-gućnost potpunog “spajanja” u budućnosti.

III PRAVILA TUMAČENJA

Nasljedno pravo je jedna posebna grana prava koja, s tim u svezi, ima i treba imati i donekle posebna pravila tumačenja, koja su dijelom izravno propisana, a dijelom proizla-

ma - NN 3/94., 100/96., 115/97., 131/97., 129/00., 67/01., 5/02., 101/03., 117/03., 17/04.-: u daljnjem tekstu: ZS), što dovodi u pitanje odredbu Ustava prema kojoj sudovi sude prema Ustavu i zakonu, a ne prema sudskoj prak-si. Na isti način je dvojbena i ovlast Ustavnog suda Re-publike Hrvatske koji ima formalno uporište da obvezuje sudove da u točno određenom roku donesu neku odluku (uz puno razumijevanje za očaj i frustriranost svih zbog neažurnog i neučinkovitog pravosuđa ipak je upitno je li pronađen pravi lijek za tu “bolest” ako je jasno da je time bitno narušena samostalnost i sudova i sudaca (npr. bilo bi logičnije da sudac koji ne dosnosi odluke u zakonskom roku bude osobno sankcioniran, uključujući u drastičnim situacijama i razrješenje).

32 Osim na područjima na kojima nema javnih bilježnika, a kojih ipak još uvijek ima. Naravno, pod isključivom nadležnošću se misli na to da će sud dostaviti ostavin-ski spis javnom bilježniku, koji ga u slučaju nastupa određenih okolnosti MORA vratiti sudu.

33 www. vsrh.hr


ze iz naravi stvari i primjene pravila tumače-nja kao stečevine pravne znanosti uopće. Tre-ba se upoznati sa pravilima tumačenja uopće, da bi se ista (makar i prilagođena) mogla pri-mjenjivati na nasljedno pravo kao specifi čnu i vrlo posebnu pravnu granu.

Svaka pravna norma predstavlja skup ri-ječi koje imaju određeno značenje ili odre-đena značenja koja treba utvrditi. Uslijed či-tavog niza uzroka (pri čemu bogatstvo ne-kog jezika34, kao i gramatika imaju značajnu ulogu) pravnoj normi je često dosta složeno dati pravo značenje i unatoč tome što postoje opće prihvaćena pravila tumačenja, u praksi ipak dolazi do problema. To je svojstvo koje nije posebnost samo kontinentalnoeuropskog prava (kojem i mi pripadamo) nego vrijedi i kao svojstvo precedentnog prava, što pro-blem čini još značajnijim.

Prema jednoj defi niciji, tumačenje je “…duhovna djelatnost koja otkriva moguća zna-čenja pravnih odredaba i u njima hipoteze, traženja, određenja delikta i sankcije, te od-lučuje koje je od tih mogućih značenja naj-bolje”35.

Tumačenje redovito započinje jezičnim tumačenjem, bez kojeg nije ni moguće pri-stupiti ostalim metodama tumačenja (povi-jesnoj, sistematskoj, logičkoj, subjektivnoj, objektivnoj, doslovnoj, proširenoj i suže-noj36). U suštini se radi o argumentima ili ra-zlozima koji nemaju prisilni karakter i koje tumači koriste da bi uvjerili druge da je nji-hova odluka ispravna ili da bi uvjerili druge da donesu baš takvu odluku37.

34 A za hrvatski jezik je to bogatstvo činjenica koju nije potrebno posebno dokazivati.

35 Vidjeti više o tome u: Nikola Visković, Teorija države i prava, Birotehnika, Zagreb, 2001., str.243.

36 Svaka od ovih metoda se može dalje dijeliti na podvrste, a ne radi se o zatvorenom krugu nabrajanja jer se razvitkom znanosti i prakse krug tih metoda stalno širi.

37 Na ovo pojednostavljenje i raskid sa određenim zablu-dama prema kojima su metode siguran način da se dođe do apsolutno istinitih ili pravih značenja pravnih normi je odlučno utjecao razvitak tzv. teorije argumentacije - vidjeti u: Nikola Visković, Teorija države i prava, Bi-rotehnika, Zagreb, 2001, str. 247. Inače, javnosti je ne-dovoljno poznato postojanje kvalitetne doktorske disert-

Jezična metoda tumačenja obično pred-stavlja početak postupka tumačenja. Ova me-toda pokazuje značenje pojedinih riječi od kojih se sastoji pravna norma. Analizirajući značenje riječi, njihov raspored, gramatičku povezanost i interpunkcije, to tumačenje pri-kazuje smisao pojedinih riječi38. Uporabom ove metode nastoji se utvrditi smisao upotri-jebljenih riječi. Jezičnoj je metodi svrha istra-žiti značenje pravnog propisa, uzetog za sebe kao skup riječi, koje u svojoj međusobnoj po-vezanosti imaju određeni smisao. Ovim tu-mačenjem se dobija jedno ili više mogućih značenja pojedinih riječi i cjeline pravne nor-me. Pri tome je važan svaki detalj koji može biti značajan, npr. može biti bitno i koje je glagolsko vrijeme upotrijebljeno iako posti-gnuti rezultat treba biti provjeren uporabom i drugih metoda, a posebno teleološkom meto-dom tumačenja. U pravilu je jezična metoda tek priprema i pretpostavka za uporabu dru-gih metoda uz pomoć kojih se konačno otkri-va pravo značenje iz kruga mogućih znače-nja. Jezično tumačenje je nužno za razumi-jevanje pravne norme, ali ne i dovoljno sred-stvo za njeno razumijevanje. Što znače po-jedini izrazi iz normativnih odredaba, to se spoznaje tek primjenom drugih pravila tuma-čenja, a na kraju krajeva ciljnim tumačenjem koje je odlučujuće39.

Nakon uporabe jezične metode, u pravilu se pristupa uporabi logičkog tumačenja. Po-sebno treba naglasiti uporabu brojnih argu-menata, koji su i formulirani u nizu logičkih

acije (obranjene na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Spli-tu) koja za predmet ima baš argumentaciju (istina, u od-lukama hrvatskih sudova, ali se ipak radi o primjenjivoj građi koja afi rmira argumentaciju kao pojam i kvalitet) – vidjeti u: Žaklina Harašić, Argumentacija u odlukama hrvatskih sudova, Split, svibanj 2003. – vlastita naklada, 223. stranice.

38 To se radi tako da se na pravne odredbe koje su nejasne ili višeznačne primjenjuju pravila leksikologije, sintakse i gramatike što vrijede u društvu subjekta-tumača. - Niko-la Visković, Teorija države i prava, Birotehnika, Zagreb, 2001, str. 248.

39 Vidjeti u: Nikola Visković, Teorija države i prava, Bi-rotehnika, Zagreb, 2001, str. 249.


pravila, pri čemu postoje ne samo opći prin-cipi logike, nego i posebni principi pravne lo-gike, koji sadrže i određene specifi čnosti kao posljedicu predmeta (prava ) na koji se odno-se. Od argumenata, kao primjere je moguće navesti argumentum a contrario ili argument suprotnosti, argumentum a minori ad mai-us ili argument zaključivanja od manjeg na veće, argumentum a maiori ad minus ili argu-ment zaključivanja od većeg na manje i argu-mentum per analogiam ili argument zaključi-vanja po sličnosti, argument naravi stvari ili argumentum rerum natura, argument autori-teta ili argumentum ab exemplo40. U slučaju neslaganja sa ciljnim tumačenjem prednost ima (uvijek) ciljno tumačenje41.

Ciljna (teleološka) metoda tumačenja je metoda kojom se utvrđuje što se tom pravnom normom htjelo postići i koja je svrha njenog postojanja vezano za društvene ciljeve. Cilj-na metoda je odlučna u svim onim slučaje-vima postojanja više mogućih pravih znače-nja i njena uporaba otkriva pravo značenje te pravne norme. Zbog toga je ciljno tumačenje najvažnije, odlučno i završno u postupku tu-mačenja pravnih normi, a sva druga pravila tumačenja služe kako bi se olakšala primje-na ove metode tumačenja, ona su priprema i pretpostavka za primjenu ciljne metode42. Po-stoje subjektivno i objektivno ciljno tumače-nje. Subjektivno ciljno tumačenje u prvi plan stavlja ono što je zakonodavac stvarno htio, a objektivnim ciljnim tumačenjem gledamo koje su aktualne potrebe i ciljevi društva. Što je pravna norma starija (ili što je prošlo više vremena od njenog donošenja pa do postup-ka tumačenja), to je prihvatljivije objektivno

40 Ne radi se o taksativnom nego egzemplifi kativnom nabra-janju.

41 Vidjeti tako u: Nikola Visković, Teorija države i prava, Birotehnika, Zagreb, 2001, str. 249. Pri tome treba uvijek paziti na ograničenja u ciljnoj metodi na koja i u ovom tekstu upozoravamo (tumač se mora kretati u granicama onoga što omogućava jezična metoda).

42 Vidjeti tako u: Nikola Visković, Teorija države i prava, Birotehnika, Zagreb, 2001, str. 250., više o tome i u: Oleg Mandić, Sistem i interpretacija prava, Narodne novine, Zagreb, 1971., str. 201.

ciljno tumačenje i obrnuto.Tu se postavlja pi-tanje i problem prečestog mijenjanja propi-sa što je u Republici Hrvatskoj nažalost re-dovita pojava Prema jednom mišljenju, krite-rij za primjenu subjektivne ili objektivne me-tode ciljnog tumačenja je li cilj koji je nor-motvorac postavio u vrijeme donošenja nor-me zastario ili nije, pri čemu se naravno po-stavlja pitanje tko će to i na koji način utvrdi-ti. Kod utvrđivanja cilja normotvorca je bit-no biti upoznat sa tvrdnjama i argumentima predlagatelja pravne norme koje je iznosio prigodom objašnjavanja samog teksta u po-stupku donošenja pravne norme. To je oso-bito bitno kada se radi o novoj normi. Veliko je značenje objašnjenja koja daje predlagatelj zakona, koje se uzme u obzir prilikom utvr-đivanja cilja koji se htio postići tom normom, a vezano za vladajuće društvene ciljeve. Ono što treba naglasiti je vječna dvojba smije li se ciljnom metodom ići izvan onoga što dopu-šta jezično tumačenje. Jedni smatraju da cilj-na metoda služi baš da bi ispravila nejasnoće jezične (u prvom redu, ali ne samo te, nego i drugih metoda) metode, pa to nema svrhe ako joj se postave takva ograničenja. Drugi pak smatraju da normotvorac uvijek može normu promijeniti ako njom nije zadovoljan (pa čak i sa povratnim učinkom43), pa nema ni potre-be ni opravdanja tako teško povrijediti prav-nu sigurnost kao što je slučaj ako se ciljnom metodom utvrđuje značenje koje nije jedno od onih koje daje jezična metoda. S obzirom da je jezična metoda pretpostavka i priprema za upotrebu ciljne metode, pravilo bi mora-lo biti da se ciljna (ali i svaka druga) metoda moraju kretati u okvirima koje određuje je-zična metoda.

Povijesna metoda (koja se smatra pomoć-nim sredstvom subjektivnog ciljnog tuma-čenja) je metoda kojom se ispituju društve-ni odnosi koji su u prošlosti djelovali na stva-ranje jedne pravne norme. Pri tome se uo-bičajeno rabe saznanja na koja se nailazi u znanstvenoj i publicističkoj literaturi, zatim u

43 Osim ako se radi o kaznenom i prekršajnom pravu.


tzv. pripremnim materijalima, tj. pisanom ili snimljenom materijalu nastalom pri stvara-nju određene pravne norme, ali i u dnevnom i drugom tisku, bez isključivanja kao mogu-ćih i drugih izvora saznanja. Ukoliko se radi o novijoj normi, tada različita tehnička poma-gala u pravilu bitno pomažu u utvrđenju ono-ga što se događalo. Posebno je značajno što se i bez posebnih formalnih i stvarnih zapre-ka može dobiti uvid u fonograme saborskih sjednica44, što uz dosta česte izravne prijeno-se i službena saborska glasila daje vrlo kom-petentno vrelo podataka. Obzirom na to da su u velikom dijelu svi propisi doneseni nakon osamostaljenja Republike Hrvatske45 noviji propisi na koje bi trebalo primijeniti subjek-tivnu ciljnu metodu tumačenja, ova povijesna metoda je izuzetno značajna.

IV POSTAVLJANJE I ANALIZA PROBLEMA

Nasljedno pravo je dio građanskog i imo-vinskog46 prava, a sigurno je da se radi o pravnoj grani koja se s punim pravom (zbog niza vrlo ozbiljnih specifi čnosti glede kojih nije prikladna primjena općih pravila, nego je stvarno nužna posebna, specijalna regula-tiva) osamostalila47. Navedeni odnos građan-sko pravo – nasljedno pravo vrijedi i za od-nos ugovora uopće i ugovora nasljednog pra-va. Apsolutno je nemoguće istraživati na-

44 Nažalost još uvijek ne i onih sa radnih tijela gdje se prema dostupnim saznanjima često vode mnogo sadržajnije i od političkog “folklora” oslobođene rasprave. Internet adre-sa je www. sabor.hr

45 Misli se na one koji su prošli cijeli klasični postupak donošenja zakona od strane našeg zakonodavca.

46 Radi se o pojmovima koji se u velikom dijelu preklapaju, ali sigurno nisu identični, sigurno nisu sinonimi jer posto-ji dio koji spada u građansko pravo ali nije imovinski, ali i dio koji je imovinski, ali nije građanskopravni. Vidjeti više u: Martin Vedriš – Petar Klarić, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 5-7.

47 Naravno, uvijek će, u slučaju nepostojanja posebnih odredbi, u primjeni biti opća pravila građanskog prava ko-jem nasljedno pravo svakako pripada i od kojega se osa-mostalilo ne prekidajući pri tome sve sveze (što je slučaj i sa čitavim nizom drugim pravnih grana, jer je građansko pravo na neki način “majka” svih ili praktično ili gotovo svih pravnih grana).

sljednopravne ugovore ne uzimajući u obzir (u slučaju hrvatskog prava) ZOO 91 odno-sno ZOO 05. Naime, ZN 03, jednako kao i ZN sadržava(ju) samo specifi čne odredbe o ugovorima nasljednog prava, pri čemu se na sve što nije različito uređeno sa lex specialis imaju primijeniti opća pravila, dakle ona sa-držana u ZOO 91 odnosno ZOO 05. Važno je poći od toga da je svaku pravnu normu nuž-no tumačiti polazeći od općeg pravnog okvi-ra i temeljnih načela (u ovom slučaju) općeg građanskog prava sa jedne strane i nasljed-nog prava sa druge strane, što najčešće nije i ne može i neće biti isto (jer u protivnom ne bi ni postojali razlozi za osamostaljenje na-sljednog prava i njegovo odvajanje u poseb-nu pravnu granu). Dakle, jedna te ista prav-na norma (npr. ona o ništavosti odnosno ni-štetnosti ugovora) se ne primjenjuje nužno na isti način na ugovore uopće i na ugovore na-sljednog prava. Pri tome je manje bitno i nije odlučno je li ta različitost unaprijed zadana samom pravnom normom48 ili to proizlazi iz naravi stvari. Jasno je pri tome da je za posti-zanje i održanje navedenog standarda u tu-mačenju nužno jako veliko znanje koje pri tome treba stalno usavršavati49.

Obzirom na činjenicu da glede mjerodav-nih pravnih vrela nije propisan povratni uči-nak (makar je to prema Ustavu bilo i ostalo moguće pod u Ustavu propisanim uvjetima) što znači da će se još jako dugo u praksi pri-mjenjivati (glede nasljednopravnih ugovora) različiti propisi, mi smo u ovom tekstu (svug-dje gdje je to bilo bitno i nije nepotrebno op-teretilo tekst) razdvojili regulativu prema ZN (koji nije na snazi i primjenjuje se samo u po-

48 Kao što je npr. slučaj sa značenjem uvjeta kod pravnih poslova uopće (nedopušteni ili nemoguć uvjet protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva uzro-kuje ništavost ugovora po čl. 75. ZOO/91 i čl. 98. ZOO/ 05), i kod oporuke kao jednostranog pravnog posla mor-tis causa (gdje se prema čl. 47. ZN 03 . “…za nemoguće, nedopuštene i nemoralne uvjete i naloge, kao i nerazum-ljive i protuslovne, uzet će se da ne postoje”).

49 Iako suci nisu ni jedini ni ekskluzivni tumači pravnih nor-mi ipak činjenica što mjerodavno ministarstvo (pravosuđa) mnogo polaže na trajnu naobrazbu i usavršavanje (pored ostalih) sudaca jako ohrabruje.


stupcima koji su nastali za vrijeme njegovog važenja jer propis koji ga je zamijenio – ZN 2003. nije predvidio povratni učinak), prema ZN 03 i prema ZOO 05, pokušavajući postići sa jedne strane preglednost i sa druge strane praktičnost i dostatnu konciznost.

Najveće je značenje na određeni način dano ZOO 05 jer je to propis koji će, makar još nije stupio na snagu, sigurno imati najve-ću primjenu kao onaj koji, kao prvo, sadrži opća pravila koja se primjenuju uvijek kada posebnim propisom nije nešto posebno ure-đeno i koji, kao drugo, izravno uređuje dva od tri ugovora kojima se bavimo u ovom tek-stu.

Upotrebljavajući istu metodologiju (uklju-čujući i identična podpoglavlja50) prikazali smo sva tri ugovora (ugovor o doživotnom uzdržavanju, ugovor o dosmrtnom uzdrža-vanju, ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života), pokušavajući izbjeći ponavljanje uvijek kada to nije bilo na štetu jasnoće i pre-glednosti teksta. Posebno je bitno da po na-ravi stvari, ali i po izravnoj zakonskoj nor-mi iz čl. 589. ZOO/05 norme koje se odno-se na ugovor o doživotnom uzdržavanju vri-jede (primjenjuju se na odgovarajući način51) i za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Poku-šali smo uključiti i neke aspekte koji su pot-puno neopravdano jako zanemareni u teksto-vima koji za predmet imaju izučavanje ugo-vora uopće, a to je poreznopravni aspekt kao prvo i kao drugo aspekt opterećenja javnobi-lježničkim i sudskim pristojbama.

50 Čak smo tamo gdje nešto po naravi stvari ne spada postu-pali tako da neki podbroj preskočimo kako bi zadržali iste podbrojeve u nastavku, što olakšava praćenje teksta (npr. svugdje je poreznopravni dio pod istom oznakom, za sva tri ugovora).

51 Radi se o pravnom standardu koji upućuje na podrednu primjenu pod dva uvjeta: 1) da nema posebne odredbe koja bi se odnosila baš na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i 2) da primjena nije isključena po naravi stvari.

IV. 1. UGOVOR O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU (ČL. 122.-127. ZN, 116.-121. ZN 2003., 579.-585. ZOO/05)

GLAVA ČETVRTA52

NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI

III. Ugovor o doživotnom uzdržavanju

Uvjeti za pravovaljanost ugovora o doživotnom uzdržavanju

Članak 122.

Ugovor kojim se jedan ugovornik obve-zuje da uzdržava doživotno drugog ugovorni-ka i neku treću osobu, a u kome drugi ugovor-nik izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imo-vinu ili jedan njen dio u nasljedstvo nije ugo-vor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari koje pri-padaju primaocu uzdržavanja u vrijeme za-ključenja ugovora i određenog dijela tih stva-ri, čija je predaja davaocu uzdržavanja odgo-đena do smrti primaoca uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju).

Pod nepokretnim stvarima podrazumjeva-ju se i one pokretne stvari koje služe za upo-trebu i iskorištavanje nepokretnih stvari, kao što su poljoprivredne sprave, alat i stoka.

Ovim ugovorom mogu biti obuhvaćene i druge pokretne stvari primaoca uzdržavanja, ali je za to potrebno da u ugovoru budu na-vedene.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca.

Prilikom ovjere sudac će pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora.

Kao ugovori o doživotnom uzdržavanju smatraju se i ugovori kojima je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajedni-ca života ili zajednica imanja, ili da će jedan ugovornik čuvati i paziti drugog, imanje mu

52 Navodi se tekst iz ZN, pri čemu je naveden i naslov koji nosi glava četvrta (nasljednopravni ugovori).


obrađivati i poslije smrti sahraniti, ili što dru-go u istu svrhu.

Upis prava davaoca uzdržavanjaČlanak 123.

Davalac uzdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi.

Odgovornost za dugoveČlanak 124.

Davalac uzdržavanja ne odgovara posli-je smrti primaoca uzdržavanja za njegove du-gove, ali se može ugovoriti da će on odgova-rati za njegove postojeće dugove određenim vjerovnicima.

Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanjuČlanak 125.

Ugovorene strane mogu sporazumno ra-skinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.

Ako prema ugovoru o doživotnom uzdr-žavanju ugovornici žive zajedno, pa se njiho-vi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv,svaka strana može tra-žiti od suda raskid ugovora.

Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze.

U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži na-knadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.

Utjecaj promjenjenih prilikaČlanak 126.

Ako su se poslije zaključenja ugovora pri-like toliko promjenile da je njegovo ispunje-nje postalo znatno otežano sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.

Sud može pravo primaoca uzdržavanja preinačiti u doživotnu novčanu rentu, ako to odgovara i jednoj i drugoj strani.

Prestanak ugovora o doživotnom uzdržavanju

Članak 127.

U slučaju smrti uzdržavaoca njegove ob-veze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljed-stvo, ako oni na to pristanu.

Ako oni ne pristanu na produženje ugo-vora o doživotnom uzdržavanju ugovor se ra-skida i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato uzdržavanje.

Ako bračni drug i potomci uzdržavaoca nisu u stanju da preuzmu ugovorne obaveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primaoca uzdržavanja.

Sud će ovu naknadu odrediti po slobod-noj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imo-vinske prilike primaoca uzdržavanja i osobe koje su bile ovlaštene na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju.

III. Ugovor o doživotnom uzdržavanju53

Uvjeti za pravova ljanost ugovora o doživotnom uzdržava nju

Članak 116.

(1) Ugovor kojim se jedan ugovornik ob-vezuje uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojemu drugi ugovornik izjav ljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio nije ugovor o nas ljeđiva nju, ne go ugovor o otuđe nju uz naknadu imovi-ne koja pripada primate lju uzdržava nja u vrijeme sklapa nja ugovora, ili odre-đenog dijela te imovine čija je preda-ja davate lju uzdržava nja odgođena do smrti primate lja uzdržava nja (ugovor o doživotnom uzdržava nju).

(2) Pod nepokretnim stvarima podra-zumijevaju se i one pokretne stva-ri koje služe za upotrebu i iskorištava -

53 Radi se o tekstu ZN 03.


nje nepokretnih stvari, kao što su po -ljoprivredne sprave, alat i stoka.

(3) Kada su predmet ugovora pokretne stvari i prava, u ugovoru moraju biti određeno navedeni ili odredivi.

(4) Ugovor o doživotnom uzdržava nju va -ljan je samo ako je sastav ljen u pisa-nom obliku i:- vjeren od suca nadležnog suda, ili- sastav ljen u obliku javnobi lježničkog

akta, ili- potvrđen (solemniziran) po javnom

bi lježniku.(5) Ovlaštene osobe iz stavka 4. ovo-

ga članka dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na pos ljedice ugovora.

(6) Kao ugovori o doživotnom uzdržava -nju smatraju se i ugovori kojima je uz obeća nje nas ljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajed-nica ima nja, ili da će jedan ugovornik čuvati i paziti drugog, obrađivati mu ima nje i poslije smrti ga sahraniti, ili što drugo u istu svrhu.

Upis prava davate lja uzdržava njaČlanak 117.

Davate lj uzdržava nja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj k njizi.


Davate lj uzdržava nja ne odgovara poslije smrti primate lja uzdržava nja za nje gove du-gove, ali se može ugovoriti da će on odgova-rati za nje gove postojeće dugove određenim vjerovnicima.

Raskid ugovora o doživotnom uzdržava njuČlanak 119.

(1) Ugovorne strane mogu sporazu-mno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržava nju i pošto je počelo nje govo izvrše nje.

(2) Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržava nju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnoš -ljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.

(3) Svaka strana može tražiti raskid ugo-vora ako druga strana ne izvršava svo-je obveze.

(4) U slučaju raskida ugovora svaka stra-na zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po op-ćim pravilima obveznog prava.

Utjecaj promije njenih prilikaČlanak 120.

(1) Ako su se poslije sklapa nja ugovo-ra prilike toliko promijenile da je nje govo ispu nje nje postalo znatno ote-žano, sud će na zahtjev jedne ili dru-ge strane njihove odnose iznova uredi-ti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima.

(2) Sud može pravo primate lja uzdržava nja preinačiti u doži votnu novčanu rentu, ako o odgovara i jednoj i drugoj strani.

Smrt davate lja uzdržava njaČlanak 121.

(1) U slučaju smrti davate lja uzdržava nja nje gove obveze prelaze na nje govog bračnog druga i nje gove potomke koji su pozvani na nas ljedstvo, ako oni na to pristanu.

(2) Ako oni ne pristanu na produže nje ugovora o doživotnom uzdržava nju, ugovor prestaje, i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato uzdržava -nje.

(3) Ako bračni drug i potomci davate lja uzdržava nja nisu u sta nju preuzeti ugo-vorne obveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primate lja uzdržava nja.

(4) Sud će ovu naknadu odrediti po slo-bodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u


obzir imovinske prilike primate lja uzdržava nja i osoba koje su bile ovla-štene na produže nje ugovora o doži-votnom uzdržava nju.

Odsjek 9.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju54

PojamČlanak 579.

(1) Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uz-državanja) da će drugu stranu ili tre-ćega (primatelja uzdržavanja) uzdrža-vati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti pri-matelja uzdržavanja.

(2) Ako nije drukčije ugovoreno, ugovo-rom o doživotnom uzdržavanju obu-hvaćene su i sve pripadnosti stvari ili prava koji su predmet toga ugovora.

OblikČlanak 580.

(1) Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obli-ku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku jav-nobilježničkog akta.

(2) Prilikom ovjere ili sastavljanja ovla-štena će osoba ugovarateljima proči-tati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice.

Upis u javnu knjiguČlanak 581.

(1) Ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, davatelj uzdr-žavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu.

54 Radi se o tekstu ZOO/05.

(2) Ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju pokretnina ili neko pravo za koje se vodi kakav javni upisnik, da-vatelj uzdržavanja ovlašten je zatraži-ti zabilježbu ili drugi odgovarajući upis toga ugovora u taj javni upisnik.


Davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove du-gove, ali može se ugovoriti da će on odgo-varati za one njegove dugove koji postoje u trenutku sklapanja ugovora prema određenim vjerovnicima.

Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanjuČlanak 583.

(1) Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdr-žavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje.

(2) Ako prema ugovoru o doživotnom uz-državanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da za-jednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor.

(3) Svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunja-va svoje obveze.

Utjecaj izmijenjenih okolnostiČlanak 584.

(1) Na ugovor o doživotnom uzdržavanju primjenjuju se opće odredbe ovoga Zakona o izmijenjenim okolnostima.

(2) Sud može pravo primatelja uzdržavanja preinačiti u doživotnu rentu ako to od-govara objema ugovornim stranama.

Utjecaj smrti davatelja uzdržavanja na ugovor

Članak 585.

(1) Umre li davatelj uzdržavanja prije pri-matelja uzdr-žavanja, njegova prava i


obveze iz ugovora prelaze na njegova bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu.

(2) Ne pristanu li na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijeva-ti naknadu za prije dano uzdržavanje.

(3) Ako bračni drug i potomci davate-lja uzdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, imaju pravo zahtije-vati od primatelja uzdržavanja nakna-du za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdr-žavanja.

(4) Sud će ovu naknadu odrediti po slo-bodnoj ocjeni, uzi majući pri tome u obzir imovinske prilike primatelja uz-državanja i osoba koje su bile ovlašte-ne na produženje ugovora o doživot-nom uzdržavanju.

IV. 1. 1. Općenito Ugovor o doživotnom uzdržavanju je

kao imenovani (nominatni) ugovor sastavni dio hrvatskog pozitivnog prava još od 1955. god.55, tada kao dio (tadašnjeg saveznog) ZN. Međutim, i prije 1955. god. taj ugovor je bio poznat u tadašnjem pravnom životu iako nije bio posebno reguliran građanskim zakonima koji su važili na pojedinim pravnim područ-jima (postojalo je šest pravnih područja + še-rijatsko pravo kao sedmo). Radi toga što nije bilo posebne regulative bilo je dosta dvojbi oko pravne naravi ili konkretno neki su sma-trali da se radi o vrsti ugovora o doživotnoj renti, a neki od tome da se radi o kategori-ji ugovora o darovanju (donatio sub modo ili donatio mortis causa)56. Iako ga je teško svr-stati odnosno jasno vezati za određeno vre-mensko povijesno razdoblje kao njegov pra-

55 U smislu postojanja domaćeg izravnog propisa, a ne neiz-ravno putem primjene pravnih pravila.

56 Vidjeti tako u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zako-na o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 364.

vi početak ipak je sigurno da je već u ranom srednjem vijeku postao instrument (jedna od instrumenata) imovinskopravnog prometa. U praksi se ustalio i mnogo prije zakonskog uređivanja, a ista ili slična svrha se postizala i drugim pravnim poslovima. U ulozi prima-telja uzdržavanja najprije su se javljale samo-hrane osobe sa sela koje uslijed bolesti, staro-sti i drugih razloga nisu mogle kvalitetno ko-ristiti svoju imovinu, odnosno putem nje se uzdržavati. Ugovore su najčešće sklapali ro-ditelji i djeca iako ni srodstvo (kao ni rani-je navedeni razlozi bolesti, starosti i sl.) nije bilo uvjet za sklapanje ovoga ugovora. U za-padnoeuropskim državama je često dolazilo do sklapanja ugovora o doživotnom uzdrža-vanju sa crkvom57. Vremenom se ovaj ugovor prestao vezati isključivo za ruralne sredine i prelazi i u one urbane. Ovaj ugovor nije po-sebno uređen ni u francuskom ni u njemač-kom ni u austrijskom pravu, dok švicarski za-kon o obligacijama sadrži posebne odredbe koje se odnose baš na ovaj ugovor58.

Radi se o jednom od malog broja nasljed-nopravnih ugovora, o ugovoru koji nije pro-tivan općoj zabrani ugovora o nasljedstvu, ali zato ispunjava jednu važnu, praktično opće-korisnu svrhu dopuštajući i omogućavajući da se oni koji su imali određenu imovinu i sami59 posebno ili dodatno pobrinu za svoje uzdržavanje. Ovaj ugovor je našao vrlo širo-ku primjenu unatoč nekim objektivnim nedo-stacima (npr. vezanost prijenosa za trenutak smrti primatelja osiguranja i prijenos nekret-

57 Interesantno je da se u njemačkom pravu za ove slučajeve koristio naziv Seelgabe, što u doslovnom prijevodu znači predaja duše.

58 Vidjeti tako u: Abedin Bikić, Obligaciono pravo- posebni dio, Sarajevo, 2003., str. 210 i dalje. O švicarskom pra-vu i specifi čnoj podjeli na Švicarski građanski zakonik i Švicarski zakonik o obligacijama (kojega se smatra kao petu knjigu Švicarskog građanskog zakonika) vidjeti više u: Andreas von Tur (neu bearbeitet von Alfred Siegwart (Allgemeiner Teil des Schweizerischen Obligationrechts, Erster Halbband, Zweite erganzte Afl age, Zurich, 1942.

59 Što uopće ne negira mogućnost da u tom poslu budu po nekome i zastupani, bilo da se radi o ugovornom zatsu-panju (punomoći) ili npr. zastupanju po nekom drugom pravnom temelju, jer uvijek će se raditi o pravnim radn-jama u ime i za račun zastupanog.


nina kao nužan element toga ugovora) koji su rješavani putem primjene pravnih pravi-la (OGZ) o ugovoru o dosmrtnom uzdrža-vanju, temeljem kojih pravila je bilo mogu-će eliminirati ili umanjiti štetne učinke ovih nedostataka60, kao i dosta glasnim i čestim i argumentiranim i utemeljenim prigovorima o pogodovanju zloporaba putem ovog ugovo-ra. Formalno nije poznat pravi razlog zašto je ovaj ugovor (o doživotnom uzdržavanju) unesen u nasljednopravne propise, pa je jed-na od spekulacija bila i da je to zato jer nije postojalo kodifi cirano obvezno pravo. Hrvat-ski zakonodavac je donošenjem ZOO 2005. i unošenjem ugovora o doživotnom uzdrža-vanju u taj propis jasno pokazao svoj stav o mjestu gdje taj ugovor spada61 (što ne negira povezanost ovog ugovora sa nasljednim pra-vom, iako to nije ugovor o nasljeđivanju)62. Opća pravila su primjenjiva na sve što nije onim posebnim propisom drukčije uređeno, pri čemu načelna primjenjivost ne vrijedi ako je to suprotno naravi stvari.

Ovaj ugovor je vrlo pogodno i često (zlo)rabljeno sredstvo za razvlaštenje (nuž-nih) nasljednika, naročito zato što je napla-tan i što ta činjenica spriječava uračunava-nje (COLLATIO BONORUM63). Razvlašte-nje istih osoba je dodatno olakšano putem

60 1957. god. održana je Proširena opća sjednica Saveznog vrhovnog suda na kojoj je usvojeno Načelno mišljenje br. 8/57 u kojemu je iskazano shvaćanje prema kojemu nema zapreke za sklapanje takvih ugovora o uzdržavanju temeljem kojih će dolaziti do prijenosa imovine za života, u granicama i pod uvjetima općih pravila ob-veznog prava. – Vidjeti detaljno, uz puni tekst načelnog mišljenja u: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozi-ma, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organiza-tor, Zagreb, 2003., str. 529.

61 Vidjeti mišljenje čiji autor iskazuje dosta rezerve ovakvom rješenju u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 370., bilješka broj 853.

62 Vidjeti potporu smještanju ovog ugovora u ZOO/05 (a contrario protiv smještanja u neki drugi propis, pa tako i ZN 03) u: Romana Matanovac, Neka pitanja o ugov-oru o doživotnom uzdržavanju i autorskom pravu, Zborn-ik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 54., br. 6., 2004., str. 1199.

63 Više o uračunavanju vidjeti u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986, str. 265. i dalje.

ovog ugovora zato jer je vrlo pogodnog pore-znopravnog statusa64. Navedeno je dosta sna-žan poticaj i za različite simulacije, pa je pre-ma općim pravilima moguće dokazivati da se radi o simulaciji iza koje stoji sakriveni ugo-vor (najčešće o darovanju) ili pak o fi ngira-nju iza kojega ne stoji stvarno nikakav ugo-vor (nažalost problem dokazivanja i teret do-kaza koji je na tužitelju su često prevelika za-preka za dokazivanje simulacije ili fi ngiranja, pa je vrlo vjerojatno a veliki dio činjeničnih stanja koji odgovaraju ovim pravnim pojmo-vima nažalost ostaje bez formalnog utvrđe-nja i bilo kakvih učinaka do kojih bi inače došlo, što je sve objektivno pogodovanje zlo-poraba)65.

IV. 1. 2. Ugovorne strane kod ugovora o doživotnom uzdržavanju

U ovom ugovoru kao dvostranom prav-nom poslu postoje dvije ugovorne stra-ne. Prva je onaj tko daje uzdržavanje (da-vatelj uzdržavanja, promitent) a druga onaj tko prenosi svoju imovinu ili njezin dio (pri-matelj uzdržavanja, promisar ili stipulant)66.

64 Zakon o porezu na promet nekretnina (NN 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. – u daljnjem tekstu: ZPPN). Prema tom propisu (čl. 8.) stjecanje temeljem ugovora o uzdržavanju je oporezivo na način da se porez na promet smanjuje za 5 % za svaku godinu dana trajanja uzdržavanja proteklu od dana sklapanja ugovora do ovjerovljenog kod suda ili drugog nadležnog tijela do smrti uzdržavanog. To znači da je u slučaju trajanja od 20 godina i više taj promet pot-puno oslobođen poreza koji bi inače trebalo platiti, da-kle izvan slučajeva oslobođenja, a ovisno o vremenu tra-janja, umjesto potpunog može se raditi i o djelomičnom oslobođenju, od 5% pa do 95 %). Posebno je propisano (čl. 11. st. 1. t. 7. ZPPN) da se porez ne plaća ako je stjecatelj kod ugovora o uzdržavanju u prvom nasljednom redu prema primatelju uzdržavanja.

65 Vidjeti tako u: Hrvoje Kačer, Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str.167.-168., Nikola Gavella, Nasl-jedno pravo, Informator, Zagreb, 1986, str. 369.-370.

66 Davatelj uzdržavanja je promitent, druga ugovorna strana je promisar ili stipulant, a ako postoji treća osoba u čiju korist se ugovara (pactum in favorem tertii) ta treća osoba je korisnik, benefi cijar ili destinatar. Vidjeti tako i u: Ja-dranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 314.


Najčešće će se i raditi o ovoj najjednostavni-joj situaciji, ali tako neće i ne mora biti uvi-jek. Moguće je67 da se radi o ugovoru ko-jim primatelj uzdržavanja prenosi imovinu treće osobe koja može biti fi zička ili narav-na, ali i pravna (u kojem slučaju se ta treća osoba sa tim mora složiti68 – ugovor na teret trećeg69), ali i da primatelj uzdržavanja odredi da uzdržavanje prima neka treća osoba koju se u tom slučaju naziva korisnik, benefi cijar ili destinatar70, ili uz primatelja još neka treća osoba (koja se također sa tim treba složiti – ugovor u korist trećeg), uz moguće različite varijacije navedenoga (moguće je da se pre-nosi tuđa imovina i da uzdržavanje ide u ko-rist treće osobe, ali i da postoji samo jedna od tih posebnih okolnosti ili pak ni jedna). Treća osoba svakako nije ugovorna strana71, što je činjenica sa vrlo ozbiljnim pravnim učincima72.

67 Za razliku od rimskog prava, gdje to nije bilo moguće zato jer je tada vrijedilo pravilo: Res inter alios acta, aliis necque nocere neque prodesse potest . U modernom pra-vu ovakvi ugovori su dopušteni, pa ih poznaju praktično svi moderni zakonici (& 881-882 ABGB, & 328 BGB, art. 1411.-1413. Codice civile). O razvitku instituta vidjeti više u: Slobodan Perović, Obligaciono pravo, Suvremena adminstracija, 1990., str. 439. i dalje.

68 U slučaju da se ne složi korist koja je ugovorena za njega ili je ugovaratelj opozove, korist pripada ugovaratelju ako što drugo nije ugovoreno ili ne proizlazi iz naravi posla – čl. 340. ZOO/05, čl. 152. ZOO 91.

69 Načelno su ovakvi ugovori zabranjeni, osim ako se treća osoba iz određenih razloga sa tim suglasi. U našem pravu to je izrijekom uređeno u čl. 153. ZOO/91 (u ZOO 05 je unesen isti tekst uz manje samo formalne preinake – čl. 341.), u stranom pravu: & 880a ABGB, art. 1381. Codice civile, & 111. Svhweizerisches Obligationenrecht, & 328. BGB - prema: Vilim Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, RRIF plus d.o.o., Zagreb, 1998., str. 207.

70 Pactum in favorem tertii – vidjeti u: Martin Vedriš – Petar Klarić, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 442, vidjeti i u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, In-formator, Zagreb, 1986., str. 374. U njemačkom pravo na-ziv je Vertrag zugunsten Dritter – vidjeti u: Vilim Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, RRIF plus d.o.o., Zagreb, 1998., str. 202.


72 Dovoljno je samo navesti tko su aktivno legitimirane osobe kod postupaka pobijanja ugovora – samo ugovorna strana (čl. 112. ZOO 91, 331. ZOO/05). Navedeno nravno ne isključuje legitimaciju univerzalnih sukcesora.

Na strani onoga tko daje uzdržavanje (da-vatelj uzdržavanja) može biti bilo koja narav-na73 ili pravna osoba i tu nema nikakvih po-sebnih ograničavajućih odredbi, osim ako se ograničenje izvodi iz moguće nesposobnosti za stjecanje onoga što se ima primiti zauzv-rat. U praksi je jedno vrijeme bilo prijepor-no da li ovakav ugovor mogu sklapati bračni drugovi i uopće osobe koje međusobno ima-ju (pod određenim uvjetima) određene obve-ze naravi uzdržavanja (npr. roditelji i djeca), a sudska praksa je pozitivno odgovorila na takav upit i time riješila dvojbu – nema ta-kvog ograničenja ne samo u izričitoj zakon-skoj odredbi (što je jasno) nego ni po nara-vi stvari74.

Na strani onoga tko prima uzdržavanje može i po naravi stvari i po izričaju zakona “do njegove smrti” (a smrt je nešto što je mo-guće samo kod naravne osobe, kod koje je to certus an incertus quando) biti samo i isklju-čivo naravna osoba. Izgleda da nema zapre-ke da bilo na jednoj bilo na obje strane vo-ljom ugovornih strana bude i više osoba, iako o tome nema posebne zakonske odredbe. Po naravi stvari je npr. moguće da supružnici žele biti oboje zaštićeni ovakvim ugovorom prema osobi koja (im) daje uzdržavanje75. Na jednoj ili obje ugovorne strane mogu biti oso-be izrazito visoke, ali i niske dobi, te osobe kako dobrog tako i lošeg imovnog stanja (što

73 Iako se nije uspjelo u tekst ZOO 05 uvesti pojam naravna osonba umjesto fi zičke osobe (pa ni kao dvojni pojam, da bude barem unesen u zagradama) za očekivati je (poseb-no jer je prema dostupnim saznanjima to bio jednoglas-an prijedlog radne skupine za izradu ZOO 05) da pojam naravne osobe sukladno stranim uzorima (nature person, naturliche Person) ipak uđe u uporabu, pri čemu stručni i znanstveni tekstovi trebaju tome dati svoj doprinos, čemu se i mi u ovom tekstu nastojimo pridružiti.

74 Vidjeti tako u: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Za-kon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 315.

75 „…bilo što da je ugovoreno kao naplata za doživotno uzdržavanje, to će kod ovog tipa ugovora prijeći u imovi-nu davatelja uzdržavanja tek kada umre primatelj, a ako je nekoliko primatelja- kada umre posljednji od njih“- vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informa-tor, Zagreb, 1986., str. 372.


je konačno vrlo promjenljiva kategorija, po-sebno kada se radi o ugovoru sa dužim tra-janjem, što je pravilo kod ovakvih ugovora). Naime, nema takvih zakonskih ograničenja, iako svi ti elementi pod određenim uvjetima mogu biti bitni, npr. kod odlučivanja je li pra-va volja strana baš ugovor o doživotnom uz-državanju ili nešto drugo, što može otkloni-ti primjenu one načelne dopuštenosti76 i pre-tvoriti je u nedopuštenost. Ukoliko bi dava-telj uzdržavanja bila malodobna osoba77 ili osoba bez prihoda to bi bila dosta pogodna podloga (ali bez jamstva da to stvarno i bude tako) za dokazivanje da se radi o simulaciji. Trebalo bi biti posebno oprezan i ne donositi olake zaključke o tako osjetljivim pitanjima kao što je npr. simulacija, jer i samo pokre-tanje postupka (u kojemu bi se trebalo utvr-diti ima li ili nema simulacije) može ugrozi-ti tijek izvršavanja samog ugovora, što je si-gurno temeljni interes samih ugovornih stra-na, ali time sigurno i širi interes jer da drža-va nije zainteresirana za postojanje ovakvih ugovora sigurno bi ih zabranila, umjesto da ih ne samo tolerira pasivnošću, nego ih izri-jekom prizna posebno ih uređujući, što je sta-nje hrvatskog pozitivnog prava.

Unatoč tome što potencijalnih simulacija ima mnogo, posebno interesantna može biti situacija u kojoj se radi o strancu koji stvarno daje uzdržavanje i nije ona osoba koja je po-tencijalni ili budući stjecatelj nakon smrti pri-matelja uzdržavanja. Ako je onaj tko osigura-va sredstva drugoj osobi (sa ili bez prihoda koji bi omogućili davanje uzdržavanja) koja je davatelj uzdržavanja npr. stranac78 to još

76 Vidjeti tako u: Hrvoje Kačer, Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str. 174.-175.

77 Ukoliko bi se radilo o maloljetniku kao davatelju uzdržavanja, svakako bi se radilo o pravnom poslu za sklapanje kojega je nužan uvjet suglasnost – odobrenje nadležnog centra za socijalnu skrb – v. č. 261. ObZ 2003. Iznimka bi bila situacija u kojoj se treći ugovorom obveže da će davati uzdržavanje bez prava na traženje tih sredsta-va ili prava iz ugovora za sebe.

78 A defi nicija stranca u ovom pogledu je sadržana u čl. 355. st. 1. ZV (Fizička osoba smatra se sa stajališta ovo-

uvijek samo po sebi ne dokazuje simulaciju, jer i stranci imaju i bez posebnih dopuštenja i suglasnosti pravo zasnovati druga stvarna prava osim prava vlasništva, pa tako i osob-ne služnosti, a nema zapreke da se posebno ugovori ugovor o osnivanju takve služnosti u korist onog tko stvarno osigurava sredstva, a pored toga postoji i načelo prema kojemu je manje sadržano u većem, što bi značilo i da je ono veće pravo vlasništva, a manje sva tzv. sektorska prava, pa tako i prava služnosti.

Obzirom na činjenicu da se može dogodi-ti da ugovorna strana koja je davatelj uzdrža-vanja te svoje obveze na određeni način pre-baci na treću osobu, takva situacija zahtije-va posebnu pozornost. Prema jednom mišlje-nju iskazanom u odluci Ustavnog suda Repu-blike Hrvatske, ako se radi o situaciji u ko-joj obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba označena kao davatelj uzdržavanja, nije ugo-vor o doživotnom uzdržavanju79. Čini nam se da je takav zaključak ipak preuranjen. Nai-me, iz obrazloženja proizlazi da je sud na-šao problem u tome što je eventualno preu-zimanje ispunjenja poseban pravni posao, a ne sastavni dio ugovora o doživotnom uzdr-žavanju, te da se radi o prividnom ugovoru, koji prema članku 66. st. 1. ZOO 91 nema učinka među ugovornim stranama. To što se u formalno jednom ugovoru eventualno nala-ze dva ili više ugovora nije od značenja i to je i moguće i dopušteno. Je li netko uspio po-stići da netko drugi umjesto njega nešto ispu-ni samo po sebi ne bi smjelo biti dosta za za-ključak o prividnosti, a tako nešto još mno-go manje ukazuje na prividnost ako se radi o preuzimanju ispunjenja80 nego što bi bilo npr. kod preuzimanja duga81, što su ipak dvije bit-

ga Zakona stranom kad nema državljanstvo Republike Hrvatske, osim ako je što drugo određeno zakonom).

79 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-853/1998 od 6. veljače 2002., prema: : Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrt-nom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Zagreb, travanj 2005., str. 132.

80 Čl. 103. ZOO/05, 453. ZOO 91.81 Čl. 96. ZOO/05, 446. ZOO 91.


no različite situacije. Nama izgleda da ratio mora biti u tome je li možda primatelj ošte-ćen (a ovim sigurno nije) ili je li oštećen bilo tko drugi (izgleda da je i tu odgovor negati-van), a druga je stvar zašto bi se treći obvezi-vao i npr. je li se sa poreznopravnog aspekta radi o jednom ili više (oporezivih?) pravnih poslova odnosno prometa.

Može biti sporno i kakva je posljedica toga što je davatelj uzdržavanja (onaj na koga se prenose prava) subjekt koji nema kvalite-te koji omogućavaju stjecanje, jer je npr. stra-nac82, a u vrijeme stjecanja nema propisanu suglasnost mjerodavnog tijela83. Postoji ne-koliko mogućih rješenja takve situacije, uvi-jek strogo vodeći strogo računa o tome da su opća pravila sadržana u ZOO/91 odnosno ZOO/05.

Najlakše i najformalističkije bi bilo zau-zeti pravni stav prema kojemu se radi o krše-nju zakonske zabrane i ništavom (ništetnom) ugovoru. Vjerujemo da će većina tako i od-govoriti na upit o pravnoj kvalifi kaciji ove si-tuacije. Međutim, izgleda nam da takav “tvr-di” stav ipak ne može izdržati provjeru, od-nosno da su moguće situacije u kojima takav zaključak neće doći u obzir, zbog argumenata koji slijede u nastavku.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor koji ima elemente aleatornosti i to ne samo u odnosu na ono što će davatelj dati, nego i u odnosu na vrijeme kada će za ta pri-manja biti dano ono što daje primatelj (ili net-ko drugi za njega) – certus an incertus quan-do. To znači da je apsolutno točan jedan vrlo

82 To će najčešće biti slučaj iako je moguće zamisliti i drukčije situacije, pa i one pripadnika crkvenih redova prema sporazumu RH i Svete Stolice (Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima – MU 3/97., 8/97. – u daljnjem tekstu: Ugovor), što je kako izgleda (sudeći prema izostanku stručnih i/ili znanstvenih tekstova) promaklo stručnoj i znanstvenoj javnosti.

83 Prema čl. 356. ZV suglasnost daje ministra pravosuđa, uz prethodno mišljenje ministra vanjskih poslova , i ta sug-lasnost je (makar u početku od strane zakonodavca očito to nije bilo tako zamišljeno) odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od. 9. veljače 2000. broj U-I-1094/99, objavlje-na u NN 22/00 od 23. veljače 2000. god.) upravni akt.

jednostavan zaključak – netko tko ima hrvat-sko državljanstvo u trenutku sklapanja ugo-vora ga može i nemati u trenutku prijenosa imovine, ali je moguće i obrnuto (i to mnogo češće i mnogo vjerojatnije) – onaj tko nema hrvatsko državljanstvo može ga steći do tre-nutka prijenosa. Također je moguće da da-vatelj umre prije primatelja uzdržavanja i da izvršenje ugovora preuzme onaj tko ima hr-vatsko državljanstvo (ali i obrnuto). Moguće je da nekretnina uopće nije predmet ugovo-ra (pa bi ga svakako i stranci mogli sklapati) ali i da je nekretnina jedini predmet ugovora, kao i da je nekretnina dio predmeta ugovora, a pravno bi bilo vrlo nesigurno i suprotno po-ticanju vladavine prava da isti ugovor (ovi-sno o ipak okolnostima koje ne samo da nisu odlučne nego i mogu biti aneksima neograni-čen broj puta mijenjane) neki mogu odnosno smiju, a neki ne smiju sklapati, makar to nig-dje nije i (barem ne izravno) propisano. Ko-načno, moguće je i da je davatelj uzdržavanja u bračnoj ili izvanbračnoj svezi, što znači da (ako posebnim bračnim ugovorom nije druk-čije uređeno) jedna polovica pripada onome tko formalno i nije ugovorna strana, ali mu ipak prema prisilnim propisima (ius cogens) nešto pripada (a u diobi bi onda bilo mogu-će da ta imovina pripadne onome tko ima hr-vatsko državljanstvo, a neka npr. nepokret-na imovina onome tko taj status nema). Ra-tio legis zbog kojeg je ovaj ugovor dopušten u našem pravnom sustavu (a bio je i u vrije-me socijalizmna, nevlasništva i uopće svemu ako ne suprotnom tada barem bitno različi-tom od ovog što imamo danas) je bio u in-teresu ugovornih strasna, ili preciznije u pr-vom redu da se omogući primatelju uzdrža-vanja vlastitim sredstvima poboljšati uvjete življenja (sebi i/ili drugome kojega odabere) bez otuđenja imovine (koja se daje zauzvrat prije smrti primatelja uzdržavanja84), što zna-či da su interesi ugovornih strana primarni. Da je zakonodavac htio (a to očito nije htio ni onaj raniji, ni ovaj sadašnji) bio bi propi-

84 Što ima značajnu i objektivnu i subjektivnu (psihološku) komponentu.


sao da ove ugovore mogu sklapati samo hr-vatski državljani, a to ipak nije učinio. U na-šem pravnom sustavu i sada postoje odred-be koje sadrži ZOO/91, a sadržajno ih sadr-ži i ZOO 05 o djelomičnoj ništavosti (ništet-nosti) ugovora85, kao i o ugovorima sklapa-nje kojih je zabranjeno samo jednoj strani86, ali posebno i odredbe o konverziji ugovora87 koje idu u prilog tezi da ugovor ne bi bio ni-štav odnosno ništetan. Jednostavno je nemo-guće zamisliti da ugovorne strane koje ugo-vore (samo ili pored ostaloga) i prijenos pra-va vlasništva na nekretnini ne bi (da su znale da to nije dopušteno) ugovorile pravo građe-nja, pravo služnosti ili neko drugo uže pravo od prava vlasništva (neko tzv. sektorsko pra-vo88). Konačno, makar se i ne radi o nasljeđi-vanju (kod kojeg inače za strance i nije po-trebna suglasnost, nego samo reciprocitet89) ipak se ne radi ni o klasičnom ugovoru koji nema nikakve veze sa nasljeđivanjem (nego je to ipak paranasljedni ugovor), pa bi i to tre-balo dovesti do toga da tumačenje ide in fa-vorem stjecatelja, a ne na njegovu štetu. Nai-me, ako bi ugovor bio ništav (ništetan) to bi značilo ili neosnovano obogaćenje primate-lja uzdržavanja (i s tim u svezi očitu parnicu) ili neprimanje ugovorenog (što je opet na šte-tu i ugovornih strana i konačno cijele zajed-nice) i traženje novog suugovornika uz op-terećenje neriješenih odnosa sa prethodnim. Sve navedeno apsolutno navodi na zaključak da (u odnosu na kvalitet koji mora imati ugo-vorna strana):

a) u odnosu na potrebne kvalitete davate-lja uzdržavanja mjerodavan trenutak je trenutak smrti primatelja odnosno tre-nutak prijenosa imovine;

b) u slučaju da stjecatelj (ali tek u vrijeme prijenosa prava vlasništva na nekretni-

85 Čl. 105. ZOO/91, 324. ZOO 05.86 Čl. 103. st. 2. ZOO 91, čl. 322. st. 2. ZOO 05.87 Čl. 106. ZOO 91, čl. 325. ZOO 05.88 Vidjeti u: Martin Vedriš – Petar Klarić, Građansko pravo,

Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 306.89 Čl. 356. st. 1. ZV.

ni) nema potrebnu kvalitetu tada tre-ba najprije razmotriti mogućnost kon-verzije ugovora (uključujući i tu da se radilo o nekretnini koju se ima ovlast prodati da bi se isplatilo davatelja uz-državanja), a samo i isključivo ako to ne dolazi u obzir, dakle podredno, može doći u obzir ništavost (ništetnost) ugovora.

Nema baš nikakve zapreke da kod sklapa-nja ovoga ugovora jedna ili obje strane budu i zastupane po punomoćniku (punomoć mora biti izdana u obliku ugovora na sklapanje ko-jega ta punomoć ovlašćuje90) ili zakonskom zastupniku, pri čemu je moguće da je za ovu drugu mogućnost potrebno posebno odobre-nje sukladno posebnim propisima, i to ne samo zato što bi se radilo o otuđenju ili opte-rećenju imovine maloljetnog djeteta91 nego i u slučaju kada bi se radilo o tome da postoji tzv. sukob interesa92.

Smatramo da ne postoji mogućnost da ugovorna strana bude nasciturus, ali zato po-stoji mogućnost da bude ugovorena neka ko-rist, pa i uzdržavanje u korist još nerođenog djeteta, kako onog začetog (nasciturus) tako i onog još nezačetog. Međutim, nema zapre-ke (posebno i jer se, unatoč aleatornosti, radi o poslovnom odnosu iz kojega se ugovorne strane nadaju probitcima) da ugovorna stra-na (na bilo kojoj, pa i na obje strane) bude poslovno nesposobna osoba, naravno uz sve pretpostavke koje se za takvo zastupanje tra-

90 Vidjeti više o tome uz isti zaključak (ali i navođenje jedne sudske odluke drukčijeg stava) u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 370. Vidjeti i čl. 314. ZOO/05 koji odgovara čl. 90. ZOO 91..

91 Čl. 261. Obz 2003. “Prema sudskoj praksi zaključivanje ugovora o doživotnom uzdržavanju posao je koji prelazi okvire redovnog poslovanja imovinom i pravima štićenika, za koji je stratelju potrebno odobrenje organa starateljstva.” – Vrhovni sud Republike Hvatske, Rev-1611/95 od 14. ožujka 1996. god., prema: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komen-tarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abeced-nim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 317., odluka broj 3.

92 Čl. 168. Obz 2003.


že93. Izgleda nam da ne bi bilo zapreke ni da uzdržavanje bude ugovoreno u korist pravne osobe, ali bi tada moralo biti vremenski ogra-ničeno ili određenim ili odredivim rokom. Izravne zakonske zapreke nema, a ne nala-zimo da bi postojala zapreka po naravi stva-ri94 (zašto ne bi npr. osnivač ili čak i samo zaposlenik pravne osobe imao interes da ona ostvari neka prava?).

Kod svakog ugovora, a posebno kao i kod svakog ugovora kod kojega se u odnosu na izvršenje radi o dužem vremenskom razdo-blju postoji bilo velika bilo mala mogućnost da jedna ili obje ugovorne strane umru prije izvršenja svoje obveze. U odnosu na ugovor o doživotnom uzdržavanju ta mogućnost se odnosi samo na davatelja uzdržavanja, jer je smrt primatelja uzdržavanja pravna činjeni-ca uslijed koje uzdržavanje prestaje i istodob-no dolazi do prijenosa onoga što je ugovo-reno kao naknada na davatelja uzdržavanja. Međutim, ako davatelj uzdržavanja umre pri-je primatelja uzdržavanja, nastaje jedna dosta čudna situacija u kojoj je zakonodavac odstu-pio od općih pravila.

Jedno je od pravila obveznog prava da obvezni odnos ne prestaje smrću ugovorni-ka, ukoliko se ne radi o pravima i obvezama koje su vezane i ograničene na njihovu oso-bu odnosno koje su determinirane činidbom ili osobom subjekta prava ili obveze95. Pre-ma općim pravilima, prava i obveze bi trebali prijeći na nasljednike davatelja uzdržavanja, koji taj pravni status imaju odmah, neovisno tome hoće li i ako hoće kada će biti doneseno

93 U literaturi smo naišli i na jednostavnu tvrdnju (bez ar-gumentacije) prema kojoj davatelj uzdržavanja može biti samo poslovno sposobna osoba. Vidjeti tako u: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s ko-mentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 317.

94 Ipak, u teoriji smo našli suprotno mišljenje, makar I bez posebnog obrazložćenja. Vidjeti tako u: Nikola Gavel-la, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 371, bilješka broj 858.


rješenje o nasljeđivanju takvog sadržaja, ob-zirom na zakonski prihvaćen sustav ipso iure nasljeđivanja. Zakonodavac je odstupio od ovih općih pravila građanskog prava koja su i opća pravila nasljednog prava. Iz razloga koji nisu jasno navedeni propisano je (jednako u ZN, ZN 2003. i ZOO/0596) da u slučaju smr-ti davatelja uzdržavanja prije primatelja uz-državanja njegova prava i obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju prelaze na jedan dio zakonskih nasljednika, i to baš na brač-nog druga i njegove (davatelja uzdržavanja) potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu, pri čemu nije propisan ni rok97 ni oblik pristanka98. Praktično su u pose-ban status stavljeni zakonski nasljednici pr-vog nasljednog reda, a isključeni su svi drugi. Unutar ovoga privilegiranog dijela treba na-glasiti da bi zakonsku formulaciju trebalo tu-mačiti na način da se radi o bračnom ili izva-nbračnom drugu (makar ovaj drugi nije nave-den), a da se pod pojmom potomci razumije-vaju i posvojenici, a treba naglasiti i da je po-ložaj roditelja (koji sa bračnim drugom spa-daju u drugi nasljedni red) maksimalno i ne-opravdano neravnopravan. Ne samo da nam nije jasno nego smatramo da su potpuno ne-opravdano iz mogućnosti preuzimanja prava i obveza isključeni drugi zakonski nasljedni-ci (npr. roditelji koji sa bračnim drugom spa-daju u drugi nasljedni red) čak i kada su po-zvani na nasljedstvo99, pri čemu je posebno nejasno zašto nije propisano i njihovo pravo na povrat danoga, kada im se već ne dopu-

96 Što ipak rješenju koje traje više od 50 godina i ne dovodi se u pitanje daju posebnu težinu.

97 Po naravi stvari bi to trebao biti kratak rok, uz jedinu dvojbu je li ga treba odrediti objektivno ili subjektivno, odnosno kome u tome dati prednost, jer je moguće da nasljednik ne zna ni za nasljeđivanje ni za ugovor.

98 Prema jednom mišljenju pristanak se može dati i konklu-dentnim radnjama. Vidjeti tako u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 406.

99 Vidjeti tako i u: Hrvoje Kačer, Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str. 181.-182.


šta preuzimanje ugovora100. Kod ovakve za-konske formulacije ostaje otvoreno pitanje je li bi bilo moguće prema općim pravilima (npr. stjecanje bez osnove odnosno sa osno-vom koja je otpala) ispraviti loše strane ova-kvog zakonskog rješenja. Ratio legis bi sigur-no išao u tom pravcu, jer je neprihvatljivo do-pustiti neosnovano obogaćenje bilo kome, pa tako i u ovom slučaju.

Vrlo je specifi čna situacija ukoliko dola-zi do smrti davatelja uzdržavanja prije prima-telja uzdržavanja, što je (lako) moguće. Opće pravilo ugovornog prava glasi da prava i ob-veze (osim iznimno) prelaze na univerzal-ne sukcesore. Uvažavajući specifi čnost ovo-ga ugovora naš zakonodavac (i u ZN 03 i u ZOO/05 i u ZN) je propisao relativnu naslje-divost na način da se radi smao o dijelu za-konskih nasljendika davatelja uzdržavanja101. Prava i obveze u slučaju smrti davatelja uz-državanja prije smrti primatelja uzdržavanja prelaze na njegovog bračnog druga i njego-ve potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Dakle, radi se o neče-mu na što nasljednici ne moraju pristati ako to ne žele (ugovor se u tom slučaju raskida, a oni nemaju pravo na naknadu za prije dano uzdržavanje102). Ono što je specifi čno je da se radi o pravima (odnosno pravila i obvezama) ne univerzalnih sukcesora umrle osobe, nego samo dijela njegovih (njezinih) zakonskih nasljednika. Radi se o odredbi ZOO/05 koja je u tom obliku postojala i u ZN, koju sadrži i ZN 2003., koju je sada preuzeo i ovaj zakon, bez obrazloženja koje bi jasno odredilo za-što je takvo rješenje usvojeno103. Naime, uko-

100 Ipak, ne bi bilo nemoguće voljom primatelja sklopiti novi ugovor koji bi u stvarnosti bio samo nastavak onog ranijeg.

101 Vidjeti i u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 376.

102 Što je jedan specifi čan slučaj raskida koji se ne bi mogao izvesti iz općih pravila.

103 Ne izgleda nam kao (barem ne kao prihvatljivo) objašnjenje tvrdnja “Pošlo se, naime, s gledišta da se ugovor o doživotnom uzdržavanju zasniva na izrazito osobnim odnosima i svojstvima, kao na strani primatelja tako i na strani davatelja uzdržavanja, što bi bio dovoljan razlog za prestanak ugovora i u slučaju smrti davatelja

liko bračni drug i potomci koji su pozvani na nasljeđivanje nisu istodobno i zakonski na-sljednici davatelja uzdržavanja potpuno je ja-sno da se stvarno radi o izvlaštenju davatelje-vih nasljednika sui generis za koje ne vidimo nikakvog razloga104. Za razliku od svih dru-gih prava i obveza koje se prenose na univer-zalne sukcesore, samo u ovom izdvojenom slučaju se uspostavlja nekakvo paranasljeđi-vanje neovisno o volji ostavitelja, moguće i protiv nje. Kada se uzme u obzir da je ova-kva situacija moguća i nakon dugogodišnjeg davanja jasno je da su univerzalni sukcesori (osim ako se radi o istim osobama po oba kri-terija) ovakvim rješenjem drastično oštećeni. Iako nije posebno navedeno, smatramo da je dostatno da prihvat da bilo koja od pozvanih osoba, jer je tada to jednaka situacija kao da ostalih i nema.

U slučaju da navedeni sui generis sukce-sori nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze, priznaje im se pravo tražiti naknadu za ono što je prethodno primatelj uzdržavanja primio od davatelja uzdržavanja, koju će sud odredi-ti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imovinske prilike kako primatelja uz-državanja, tako i osoba koje su bile ovlaštene na produženje ugovora o doživotnom uzdrža-vanju, a odlučile su ga ne produžiti jer nisu u stanju ispunjavati ugovorne obveze. Navede-no praktično znači da se i ne radi o potpuno slobodnoj (dakle diskrecijskoj) ocjeni, jer je sud ograničen jasnim pravilima koja određu-ju. Navedeno u odnosu na smrt davatelja pri-je smrti primatelja stvarno znači da je zako-nodavac generalno shvatio ovaj ugovor kao ugovor intuitu personae, za što kao general-ni stav ne nalazimo opravdanja, barem ne sa ovakvim pravnim posljedicama..

“Ugovor o doživotnom uzdržavanju mogu valjano zaključivati uz postojanje općih pret-

uzdržavanja.” - vidjeti tako u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966, str. 406.

104 Naime, ako je argument da su baš te osobe najčešće u najtiješnjem kontaktu sa ostaviteljem, vrijedi i da je točno da su baš te osobe najčešće i ostaviteljevi nasljednici.


postavki i srodnici kao i osobe koje su se po samom zakonu dužne međusobno uzdržava-ti, odnosno međusobno pomagati.” - VSRH, Rev-2772/87 od 28. prosinca 1989.) (prema : web stranica VSRH)

“Prema sudskoj praksi zaključivanje ugo-vora o doživotnom uzdržavanju posao je koji prelazi okvire redovnog poslovanja imovi-nom i pravima štićenika, za koji je starate-lju potrebno odobrenje organa starateljstva.” – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1611/95 od 14. ožujka 1996. god.105

“Ugovorna strana u ugovoru o doživot-nom uzdržavanju je osoba koja se obvezuje da uzdržava doživotno drugu stranu ili tre-ću osobu kao primatelja uzdržavanja koje-mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan nje-zin dio, pa ako takvu obvezu uzdržavanja nije preuzela osoba navedena u ugovoru kao da-vatelj uzdržavanja, ne radi se o ugovoru o do-životnom uzdržavanju.” - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-853/1998. od 6.veljače 2002.106

“Okolnost da je primateljica uzdržava-nja ugovorom raspolagala nekretninama koje nisu njezino vlasništvo ne čini taj ugovor ni-štavnim, već on za vlasnika ne proizvodi pravni učinak.” - Vrhovni sud Republike Hr-vatske, Rev – 1365/96 od 21. veljače 2001.107

“Na valjanost ugovora o doživotnom uz-državanju koji je davatelj uzdržavanja ured-no izvršavao ne utječu okolnosti što davatelj uzdržavanja nije imao svoje imovine, što je živio u domaćinstvu s roditeljima koji su mu pomogli u izvršavanju ugovora i što je otac davatelja uzdržavanja lišio života primatelja

105 Prema: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozi-ma, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organi-zator, Zagreb, 2003., str. 317., odluka broj 3.



uzdržavanja.” - Vrhovni sud Republike Hr-vatske, Rev-1667/91 od 24. srpnja 1992.108

“Tuženica - protutužiteljica je kao prav-na sljednica primateljica uzdržavanja pasiv-no legitimirana u sporu, jer sporni ugovor ima učinak na pravne sljednike ugovornih strana, slijedom čega nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, a koji pri-govor revizijski sud ispituje kao materijalno-pravno pitanje.” - VSRH Rev 3363/1995-2 od 27. listopada 1999. god. (prema: web stra-nica VSRH)

“Okolnost ima li primatelj uzdržavanja sredstava za život i uzdržava li ga stvarno da-vatelj uzdržavanja ne utječe na valjanost ugo-vora o doživotnom uzdržavanju.” - Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2890/92 od 25. lipnja 1993.109

IV. 1. 3. Defi nicija ugovora o doživotnom uzdržavanju.

U znanosti građanskog prava i pravno-ij praksi razvilo se s vremenom više vrsta pravnih poslova, Nekima od njih se ustalio i sadržaj i pravnotehnički naziv pa ih stoga u teoriji nazivamo imenovanim (nominatnim) ili tipičnim pravnim poslovima110. A contra-


109 Prema: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozi-ma, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organi-zator, Zagreb, 2003., str. 330., odluka broj 21. Iz obrazlo-ženja: Za valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju nije bitno ima li primatelj uzdržavanja sredstva za život i uzdržava li ga davatelj uzdržavanja doista. Dovoljno je da je obveza uzdržavanja ovisna o primjenjivim potre-bama primatelja uzdržavanja. U spornom slučaju obveza tuženika da uzdržava tužiteljicu ovisila je o tome hoće li troškovi boravka tužiteljice u Samostanu službenica mi-losrđa u D. biti veći od tužiteljičine mirovine I hoće li biti izvanrednih troškova. Činjenica što u tom smislu potrebe za uzdržavanjem nije bilo, jer su se tužiteljičini troško-vi boravka u Samostanu službenica milosrđa u D. mogli podmiriti iz tužiteljičine mirovine I jer nije bilo izvanred-nih troškova ne čni ugoor ništetnim.

110 Vidjeti tako u: Martin Vedriš – Petar Klarić, Građansko pra-vo, Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 104. Postoje i druk-čija mišljenja (za koja smatramo da nemaju pravog uporišta, jer bi u protivnom ovosno o volji zakonodavca neki ugovor


rio, ostali spadaju u neoimenovane ili inomi-natne. Svaki imenovani – nominatni ugovor ima ili bi barem trebao imati svoju zakonsku i svoju teorijsku defi niciju. Pri tome ona za-konska može biti tzv. školska (ugovor o doži-votnom uzdržavanju je ugovor kojim ………) ali i takva da je dosta teško uopće nazvati je defi nicijom. Ugovor o doživotnom uzdržava-nju je de lege lata imenovani ugovor, takvo stanje postoji formalno od 1955. god., održa-no je donošenjem ZN 2003., a ni ZOO/05 tu nije ništa promijenio. Prema zakonskoj defi -niciji ovoga ugovora koju sadrži ZOO/05 u čl. 579. ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor kojim se jedna strana koju se naziva davatelj uzdržavanja obvezuje drugoj strani da će drugu stranu ili trećega kao primate-lja uzdržavanja uzdržavati do njegove smrti, dok se druga strana obvezuje svu ili dio svo-je imovine prenijeti na davatelja uzdržava-nja, ali je sam prijenos odgođen do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

Navedena zakonska defi nicija je u bitnom usklađena sa teorijskim defi nicijama i pred-stavlja dosta bolje rješenje od one iz čl. 122. ZN koja je sadržavala i formulaciju “ostavlja u nasljedstvo” (što je suprotno formulaciji iz istog članka i istog stavka i iste rečenice “nije ugovor o nasljeđivanju”, ali i bitno različito, čak i suprotno od onog što je ratio legis insti-tuta i sigurno je dalo bitan doprinos negativ-nim kvalifi kacijama ovoga ugovora, pa čak i idejama da bi ga kao i svaki drugi ugovor o nasljeđivanju trebalo zabraniti111), ali i od čl. 116. ZN 2003. u kojemu se “prenosi u vla-sništvo imovina ili dio imovine”, što je for-mulacija koja trpi od niza utemeljenih kako teorijskih tako i praktičnih primjedbi112. Do-

malo bio imenovan, malo neimenovan i tako redom, što bi poticalo, pored ostaloga, i pravnu nesigurnost) prema koji-ma imenovani ugovor može biti samo onaj kojega zakon po imenu i sadržaju uređuje - vidjeti tako u: Jožef Salma, Obligaciono pravo, peto izdanje, Novi sad, 2004., str. 325.

111 Jasno je da se te ideje temelje na potpuno pogrešnoj početnoj tezi da se radi o ugovoru o nasljeđivanju što ne odgovara istini.

112 Vidjeti više o tome u: Romana Matanovac, Neka pitanja o ugovoru o doživotnom uzdržavanju i autorskom pra-

datno je u posebnom stavku izrijekom na-vedeno da su, ako nije drukčije ugovoreno, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obu-hvaćene i sve pripadnosti stvari ili prava koja su predmet ugovora. Očito je da je zakonska defi nicija prema kriteriju kvalitete napredo-vala na način da je očito najlošija bila ona iz ZN, a najbolja je ona iz teksta koji će tek stu-piti na snagu, što je i logično jer bi (barem u teoriji) svaka promjena već po defi niciji tre-bala biti promjena na bolje (ako bi bilo druk-čije, zašto bi do promjene uopće i došlo). To još uvijek ne znači da nema prostora za po-boljšanja, pa bi tako npr. de lege ferenda sva-kako bilo dobro i na razini zakonske norme ne samo odrediti nazive ugovornih strana (što sadrži ZOO/05, a ne sadrži ZN 2003), nego i riješiti i terminološke i suštinske dvojbe u slučaju da onaj tko prima uzdržavanje nije i ugovorna strana, jer može biti dvojbeno je li se u nekoj odredbi misli na primatelja uzdr-žavanja koji je ugovorna strana ili na prima-telja koji nije ugovorna strana (ZOO/05 sa-drži formulaciju koja u tom pogledu nije baš najjasnije – “…da će drugu stranu ili trećega /primatelja uzdržavanja/….”).

Prema jednoj teorijskoj defi niciji, ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor kojim se neka osoba obveže da će uzdržavati svojeg sukontrahenta ili nekoga trećega, sve do smr-ti primatelja uzdržavanja113. Iako vrlo krat-ka, ova defi nicija ipak sadrži one najnužni-je elemente ovog ugovora. Prema jednoj dru-goj (bitno široj) to je ugovor kojim se jedna ugovrna strana, davatelj uzdržavanja, obve-zuje da drugu ugovornu stranu ili neku tre-ću osobu, uzdržava do kraja njezinog života, a kojim se ta druga ugovorna strana obvezu-je da joj u naknadu ustupi vlasništvo na stva-rima označenim u ugovoru, s tim što je pre-daja tih stvari odnosno prijenos vlasništva na njima odgođen do smrti primatelja uzdržava-

vu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 54., br. 6., 2004., str. 1203.

113 Vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Infor-mator, Zagreb, 1986., str. 368.


nja114. Iako se i ovoj defi niciji nema što ključ-no prigovoriti, smatramo da je moguće ipak dati bitno potpuniju defi niciju, koja bi mož-da bila preopširna za zakonski tekst, ali koja je potpuno primjerena teorijskim zahtjevima i spriječava nastanak dvojbi u praksi, što je argument sasvim dovoljan da se radi njega i prihvati nešto veća ili šira defi nicija. Radi se o defi niciji prema kojoj:

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor kojim se jedna ugovorna strana (da-vatelj uzdržavanja ili promitent) obvezuje da će on (ili treća osoba koja se sa tim sugla-si)115 uzdržavati drugu ugovornu stranu (pri-matelj uzdržavanja ili promisar ili stipulant) i/ili treću osobu (korisnik, benefi cijar ili de-stinatar) koja se sa tim suglasi do kraja živo-ta osobe kojoj se uzdržavanje daje, a prima-telj se obvezuje prenijeti ili osigurati prijenos izravno ili sa treće osobe koja se sa tim su-glasi u ugovoru određena prava na davate-lja uzdržavanja.

Zaključno, treba naglasiti pravo značenje defi nicije koje ona stvarno i ima. Baš defi nicija nam može pružiti dragocjenu pomoć u utvrđi-vanju onoga što se obično naziva ratio legis, a što je nešto bez čega postupak tumačenje pra-ve norme nije moguće ni zamisliti. Baš defi ni-cija nam može pomoći u utvrđivanju sličnosti i razlika između pravnih instituta, pa i pojedi-nih ugovora. Sa druge strane nespretne defi ni-cije tumača mogu lako odvesti na krivi trag i time uzrokovati ozbiljnu štetu.

Bitni elementi (essentialia negotii116) bez kojih ovoga ugovora nema su suglasnost ugo-vornih strana o tome u čemu se sastoji obve-za uzdržavanja sa jedne strane i što je nakna-da koja će biti prenesena nakon smrti prima-telja uzdržavanja.

114 Vidjeti tako u: Borislav T. Blagojević, Nasljedno pravo u Jugoslaviji, Suvremena administracija, Beograd, 1982, str. 312.

115 Ovaj dio o trećoj osobi može biti sporan obzirom na od-luku navedenu u bilješci broj 78.

116 Vidjeti uopće o sastojcima u: Martin Vedriš – Pe-tar Klarić, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 106.

Prirodni sastojci (naturalia negotii) kod ovog ugovora su npr. odgovornost za nedo-statke koja proizlazi iz općih pravila i uopće sve ono što vrijedi kao ugovoreno ako to ugo-vorne strane ne isključe (a to isključuju pu-tem accidentalia negotii). U ovu grupu spada-ju i pravila koja se primjenjuju na sve naplat-ne pravne poslove, osim ako je neko nepri-mjenjivo bilo zbog posebne odredbe bio po naravi stvari (npr. tu spada neprimjenjivost pravila o jednakovrijednim činidbama zbog svojstava aleatornosti ovoga ugovora)117.

Uzgredni sastojci (accidentalia nego-tii) kod ovog ugovora su vrlo značajni, po-red ostaloga i zato što iz toga što je dopušte-no, a što nije proizlazi mnogo o pravnoj na-ravi ovoga ugovora. U ovu grupu spada npr. odredba o tome da se uzdržavanje daje (i) u korist treće osobe, zatim odredbe o isključe-nju odgovornosti za nedostatke (čl. 408. i 435. u svezi sa čl. 357. ZOO/05), uvjeti i rokovi (ali ne i nalog jer isti ide samo uz besplatne pravne poslove). Prema nekima nedopušten bi bio sastojak kojim se ugovara nešto na te-ret treće osobe, ali nama izgleda da takav za-ključak ne bi došao u obzir niti načelno niti bezuvjetno. Iskazan je i stav da bi prema na-ravi ugovora bila nedopuštena odredba pre-ma kojoj bi se ugovorne strane odrekle prava na pozivanje na promijenjene okolnosti, ma-kar to pravo imaju prema općim pravilima iz čl. 136. ZOO 91 i 372. ZOO/05. Nama izgle-da da je uvijek moguć zaključak o nedopu-štenosti in concreto, ali da to nikako ne bi smjelo biti opće pravilo, pri čemu je vrlo sna-žan argument već u tome da bi u protivnom mnogi potencijalni davatelji bili u bitnom de-stimulirani u sklapanju ovih ugovora, što ne može biti ni njihov ni opći interes.

Treba naglasiti da i u našem pravu vrijedi staro načelo falsa nominatio non nocet, odn-sono nije od pravnog značenja hoće li se ovaj imenovani ugovor nazvati (ukoliko se sadr-žajno radi baš o tome ugovoru) kao ugovor



o doživotnom uzdržavanju, smao kao ugovor ili će mu se dati neki drugi naziv. Ipak, to ne bi trebalo shvatioti kao poticaj izbjegavanju uporabe toga naziva, jer pravilan naziv olak-šava tumaču prava pronalazak odgovarajućih pravnih normi koje treba primijeniti.

IV. 1. 4. Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Predmet ovoga ugovora su činidbe. Me-đutim, budući se radi o dvostrano obveznom ugovoru u kojemu su obje strane i dužnici i vjerovnici, predmet ugovora je dvojak. Za davatelja uzdržavanja sastoji se u raznim da-vanjima i činjenju radi uzdržavaja primatelja uzdržavanja, a za primatelja to mogu biti ne-krenine, pokretnine i/ili prenosiva prava118.

ZN je u čl. 122. u odnosu na predmet na strani primatelja postavljao značajna ograni-čenja na način da je predmet morala biti ili samo nekretnina ili i nekretnina119. Očito se radilo o posljedici posebnog značenja koje se u to vrijeme davalo nekretninama, a koje s vremenom ipak dijelom gubi smisao i zna-čenje120. Međutim, i u vrijeme primjene ZN se ovo ograničenje (s uspjehom koliko je po-znato) pokušavalo izbjeći na više načina, pa tako npr.:

a) da se u ugovor dogovorno uključivalo i nekretnine koje ili nisu pripadale pri-matelju ili čak nisu ni postojale ili

b) su mu pripadale pa su naknadno anek-sima isključivane iz ugovora ili

118 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 317., Hrvoje Kačer, Ugovori o doži-votnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inže-njerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str.173.

119 Vidjeti u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Za-greb, 1966., str. 368.

120 To ne znači da i danas nekretnine nemaju posebno zna-čenje (pa tako npr. i Republika Hrvatska, kao i niz drugih država, ograničava stjecanje prava vlansištva na nekret-ninama za strance), ali ipak danas postoje brojne pokret-nine (umjetničke slike npr.) i prava (npr. prava iz područ-ja intelektualnog vlasništva) koja imaju slični ili čak I već vrijendost u uspodredbi sa nekretninama.

c) se pristupalo sklapanju ugovora o do-smrtnom uzdržavanju koji to ograniče-nje nije poznavao.

Sukladno općim pravilima predmet mora biti ili određen ili barem odrediv, a ZOO 05 nije odstupio od toga pravila. Međutim, u čl. 116. ZN 2003. stoji da se radi ili o otuđe-nju imovine koja pripada davatelju u vrijeme sklapanja ugovora (što znači odredivost) ili određenog dijela te imovine (što je moguće i strože tumačiti kao zahtjev za određenošću). U čl. 122. ZN je bilo propisano praktično ili sadržajno isto kao i u ZN 2003. u odnosu na nekretnine, ali zato razlika postoji za pokret-nine: po ZN one moraju biti navedene, a po ZN 2003. određeno navedene ili odredive.

Sukladno općim pravilima predmet ugo-vora o doživotnom uzdržavanju ne mogu biti prava koja inače nisu u prometu ili im je pro-met ograničen bez postojanja iznimke u ko-rist ovoga ugovora. A contrario, to može biti i buduća imovina121, a ne samo postojeća122, a može se raditi o nekretninama, pokretninama i pravima123, osim onih koji su izvan pravnog prometa uopće ili su u ograničenom pravnom prometu koji (ili izravnom odredbom ili po naravi stvari) isključuje ovakav prijenos.

Iako je to posebno naglašeno u čl. 579. st. 2. ZOO 05, i da te odredbe nema pripad-nosti bi dijelile pravnu sudbinu prava čija su pripadnost. Razumijevajući želju da se nešto naglasi, ostaje rizik da se negdje gdje nagla-šavanja (stvarno ponavljanja) nema možda htjelo nešto drugo, a takva nesigurnost sigur-no nije dobra.

121 Vidjeti tako /uz navođenje testa odgovarajućih sudskih odluka o tom pitanju) u: Jadranko Crnić, Ugovor o doži-votnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Zagreb, travanj 2005., str. 135.

122 Naravno, to po naravi stvari uzrokuje određene učinke, pa i taj da nije moguće (glede buduće imovine) postići nikakav upis.

123 Pored ostalih, i o autorskom pravu. Vidjeti više u: Roma-na Matanovac, Neka pitanja o ugovoru o doživotnom uz-državanju i autorskom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 54., br. 6., 2004., str. 1203. Vidjeti i tekst istog autora u istoj tiskovini (ali broj 3-4/2004, str. 607.-650). pod naslovom: Nasljeđivanje autorskog prava.


Ukoliko se radi o ugovoru u korist treće osobe već po općim pravilima (čl. 149. ZOO 91, 337. ZOO/05) i ugovaratelj i treća osoba imaju pravo zahtijevati ispunjenje.

“Pogrešno revident smatra da predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju ne mogu biti samo i isključivo pokretnine. Suklad-no odredbi iz članka 122. stavak 3. predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju mogu biti i same pokretne stvari, pod uvjetom da su u ugovoru navedene, a sve stvari koje čine predmet spornog ugovora o doživotnom uz-državanju posebno su u spornom ugovoru na-vedene.”- Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2890/92 od 25. lipnja 1993.124

“O pravovaljanom ugovoru riječ je onda kada je ugovorna odredba o pokretninama dovoljno određena odnosno odrediva, a to je bila u konkretnom slučaju kad je određeno da se ugovor tiče svih pokretnih stvari koje se pronađu, zateknu, u trenutku smrti prima-telja uzdržavanja.” – Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2772/87 od 28. prosinca 1989. god.125

“Tako ugovor o doživotnom uzdržavanju u kojem je primatelj uzdržavanja izjavio da davatelju uzdržavanja ostavlja svu svoju imovinu, pa i onu koju će imati u trenutku smrti, pravno je valjan I proizvodi sve nam-jeravane učinke.” – Županijski sud u Rijeci, Gž-786/01 od 18. rujna 2002. god.126

“Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina.” – Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99 od 21.08.2002.127

124 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 318., odluka broj 1.

125 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 319.

126 Prema: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržava-nju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Za-greb, travanj 2005., str. 136., odluka broj 1.

127 Prema: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržava-nju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o

IV. 1. 5. Oblik ugovora o doživotnom uz-državanju.

Ovaj ugovor spada u ugovore sa vrlo stro-gom formom koja ima značenje ad sollemni-tatem, a ne ad probationem128. To je forma koja je u prvom redu propisana radi zaštite primatelja uzdržavanja, iako bi trebalo štititi i davatelja koji se, baš zbog aleatornosti ovoga ugovora (ali i zbog toga što se prijenos odga-đa do smrti primatelja), lako može naći u do-sta složenoj pravnoj situaciji koja mu poten-cijalno može nanijeti značajnu štetu. Hrvat-ski zakonodavac zato s punim pravom vrlo jasno navodi – propisuje da će ovlaštena oso-ba upozoriti ugovornike (znači obje strane) na posljedice ugovora.

Za ugovor o doživotnom uzdržavanju je u čl. 122. ZN bila propisana pisana forma i ovjera suca, dok je i u ZN 2003. i u ZOO / 05 propisan pisani obliku te ovjera od suca nad-ležnog suda129 ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku jav-nobilježničkog akta130.

Izuzetno značenje koje je posvećeno for-mi se vidi iz posebnih odredbi kojima je131 izrijekom propisana obveza ovlaštene osobe da a) ugovarateljima pročita ugovor i da ih b) upozori na njegove pravne posljedice.

Svako ispunjavanje zakonom propisana forme spada u procesnopravne pretpostav-ke valjanosti ovoga ugovora i ako tome nije udovoljeno ugovor je ništav odnosno nište-tan. Unatoč tome što u sudskoj praksi posto-ji i odluka koja negira mogućnost konvalida-cije izvršenjem (koja inače kao opće pravilo postoji, a o konkretnim okolnostima pojedi-

obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Za-greb, travanj 2005., str. 137, odluka broj 2.

128 Vidjeti i u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 369.

129 Dakle, ne dolaze u obzir ni sudski savjetnici ni bilo koji drugi zaposlenik suda, nego samo i isključivo sudac, što je snažan dokaz važnosti koju zakonodavac daje ovoj formi.

130 V. čl. 116. ZN 2003., 580 ZOO/05.131 Čl. 116. st. 5. ZN 2003., čl. 580. st. 2. ZOO /05., čl. 122.

st. 5. ZN.


nog slučaju ovisi je li ta načelna mogućnost in concreto primjenjiva ili nije), smatramo da to nije moguće načelno isključiti, a još bi ma-nje bilo moguće isključiti mogućnost kon-validacije tako da ona nikada, ni pod kojim uvjetima ne dolazi u obzir.

Ukoliko ne bi bilo udovoljeno obliku koji je propisan, ostaje mogućnost konverzije, a eventualno i konvalidacije pod zakonom pro-pisanim uvjetima132. U slučaju konverzije potrebno je ispuniti sve potrebne uvjete (pa i oblik) za taj drugi pravni posao. Ponekad će to biti razmjerno jednostavno, a ponekad i ne. Npr. prema ZOO /05 kod darovanja (ako bi se radilo o tom pravnom poslu) je mogu-će raspolagati samo sa do ½ buduće imovine, kojeg ograničenja nema kod ugovora o doži-votnom uzdržavanju133.

Svakako, polazeći od činjenice da ugovor o doživotnom uzdržavanju svkako jest ugo-vor mortis causa to treba primijeniti i poseb-nu odredbu koja je sadržana u čl. 62. st. 1. t. 1. ZJB, a koja za takve ugovore propisu-je poseban oblik (“Dva svjedoka su potreb-na pri sastavljanju javnobilježničkog akta: 1) koji sadrži ugovor ili drugu raspoložu za slu-čaj smrti….”).

“Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji nije sastavljen u pismenom obliku i ako ga nije ovjerio sudac ne može konvalidirati ni kad je izvršen.” - Vrhovni sud Republike Hr-vatske, Gzz-21/92 od 4.XI.1992.134

“Ugovor o doživotnom uzdržavanju su-dac ne mora ovjeriti istodobno u pogledu oba

132 Dok se konverzija ne negira kao mogućnost, za konvali-daciju je to ipak zabilježeno kao stav, koji prema našem mišljenju nema utemeljenje. Naime, i konvalidaciju treba načelno dopustiti, a in concreto vidjeti je li je u tom slu-čaju prihvatljiva ili nije.

133 Vidjeti više o odnosu prema ugovoru o darovanju (uz niz sudskih odluka) u: Jadranko Crnić, Ugovor o doži-votnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Zagreb, travanj 2005, str. 138-139.

134 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 330. odluka broj 25.

ugovornika.” - Vrhovni sud Republike Hrvat-ske, Gž-454/67 od 4. travnja 1967135.

“Među strankama nije sporna važna či-njenica, da taj ugovor o doživotnom uzdrža-vanju sudac nije ovjerio. Za ugovore o doži-votnom uzdržavanju (čl. 122. st. 1. ZN) zako-nom je propisan strogi oblik (forma), koji je prema stavku 4. čl. 122. ZN pretpostavka na-stanka i pravovaljanosti ugovora. Dosljedno tome, nije pravovaljan ugovor o doživotnom uzdržavanju ako nije sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca, pa na temelju ta-kvog ugovora davatelji uzdržavanja ne mogu ni steći imovinu primatelja uzdržavanja, što je ovdje očito slučaj, zbog čega su nižestu-panjski sudovi uz pravilnu primjenu materi-jalnog prava osnovano stvarnopravni zahtjev tužitelja odbili.” - VSRH Rev 2431/1993-2 od 28. prosinca 1994. (prema : web strani-ca VSRH)

IV. 1. 6. Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju

Raskid ugovora je već sam po sebi vrlo značajno pravno pitanje. Kod svakog ugovo-ra kod kojega se obveze izvršavaju u dužem razdoblju po naravi stvari dolazi do usloža-vanja u svakom pogledu -. ne samo da su problemi izgledniji, nego ih je teže i riješiti, pored ostaloga i radi pitanja pravne sudbine uloženoga. Kod ugovora o doživotnom uzdr-žavanju je iz niza razloga (pa tako i npr. za-jedničkog stanovanja kao jedne posebne, vrlo specifi čne i ne tako rijetke situacije) sve to još složenije, što je dovelo do brojnih sporo-va i brojnih tekstova koji se bave samo ovim problemom. Očito je da se ovim ugovorom zasnivaju relativno trajni odnosi koji traju u pravilu do smrti primatelja uzdržavanja. Iako se prigodom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju obično vrlo precizno utvrđuju međusobna prava i obveze ugvoornih strana, gotovo je nemoguće predvidjeti sve moguće

135 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 330. odluka broj 22.


buduće promjene okolnosti. Stoga je moguća izmjena ili raskid ugovora o doživotnom uz-državanju zbog promijenjenih okolnosti136.

I ovdje treba ponoviti i naglasiti primje-njivost općih pravila o raskidu kod dvostra-noobvezujućih ugovora, posebno onoga o pravu na raskid zbog neizvršavanja obve-za od strane druge strane. Međutim, posto-je i posebna pravila koja svoj uzrok postoja-nja imaju u ipak specifi čnim svojstvima ovo-ga ugovora koje je prepoznao i onaj raniji za-konodavac (čl. 125.-126. ZN), ali i ovaj sa-dašnji (čl. 119.-120. ZN 2003., čl. 583.-584. ZOO/05) i neke situacije posebno uredio.

Jasno je da suglasnošću ugovornih strana ugovor može biti raskinut137 u svakom trenut-ku jer da se nisu suglasili ne bi ugovor ni na-stao pa na isti način može biti i raskinut138.

Situacija je, naravno, daleko složenija ukoliko suglasnosti nema. Naime, ugovor-na disciplina se postiže poštovanjem načela pacta sunt servanda, odnosno načela prema kojemu je ugovor zakon za ugovorne strane. Ipak, doslovno i bezuvjetno pridržavanje za ovo načelo bi, prema gotovo općem mišlje-nju, bilo kontraproduktivno i upravo zato je nastala teorija prema kojoj se ugovori skla-paju pod postojanjem tzv. clausula rebus sic stantibus, dakle to je klausula ili uglavak “dok stvari tako stoje”.

Ova klauzula je nastala u srednjovjekov-noj Italiji u 17-tom stoljeću, a ipak nije bila prihvaćena u velikim kodifi kacijama građan-

136 Vlado Belaj, Raskid ili izmjena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjenih okolnosti, Pravni vje-snik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer, god. 17. (2001), br. 3-4, str. 22.

137 Načelno u bilo kojem obliku, dakle bez posebno propi-sane forme (čl. 288. ZOO/05, 68. ZOO 91). Ipak, treba dopustiti mogućnost da se oblik ipak zahtijeva jer to za-htijeva “cilj radi kojega je oblik propisan”.

138 Ipak, moguće je da takav raskid podliježe pobijanju od strane trećih putem paulijanskih tužbi. Vidjeti više o pa-ulijanskim tužbama u: Hrvoje Kačer, Paulijanske tužbe u hrvatskom pravu, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i prakse, Godišnjak 10, 2003. god., str. 313.-339. i Hr-vatska pravna revija, broj 12 / 2003., str. 61.-73., Actio Pauliana,- pobijanje dužnikovih pravnih radnji, Pravo i porezi, broj 8/2005, str. 15-22.

skog prava tijekom 19. i 20.-og stoljeća.. tako tu klauzulu ne poznaju građanski zakonici Francuske, Austrije, Njemačke, Švicarske i Italije. U Italiji, gdje je 1942. god. ponovno izvršena kodifi kacija građanskog prava, usvo-jena je teorija o promijenjenim okolnostima, doduše ne izričito za ugovor o doživotnom uzdržavanju nego samo općenito za ugovore s trajnim i povremenim izvršenjem (art. 1467. Codice civile). U švicarskom pravu se isti za-ključak izvodi tumačenjem & 527.Švicarskog zakona o obvezama139. Radi se o otvaranju mogućnosti za raskid ugovora ukoliko posto-je određene okolnosti dovoljno jake da više ne opravdavaju njegovo održavanje na snazi, za razliku od vremena rimskog prava kada se takvo “bježanje” od ugovora nije dopuštalo. Postoje brojne teorije, brojna teorijska objaš-njenja, od francuske teorije imprevizije ili ne-predvidljivosti, preko teorije zajedničke na-mjere ugovornih strana, učenja o nedostižno-sti činidbe ili davanja iz austrijske pravne lite-rature do teorije jako zastupljene u njemačkoj teoriji, koja se zasniva na načelu savjesnosti i poštenja, jer bi bilo protivno tome načelu za-htijevati ispunjenje ugovorne obveze ako bi to za dužnika bilo pretjerano teško140.

Specifi čnost (ili jedna od specifi čnosti) za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju je i u tome što se relativno često ugovara zajed-nički život, a u tim slučajevima je za slučaj poremećenih odnosa opstanak ugovora dosta teško zamisliti, što je navelo zakonodavca da i u ZOO/05 i u ZN 2003. i u ZN posebno pro-piše mogućnost raskida u slučaju da ugovor-ne strane žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. U literaturi je dosta autora za-

139 Vidjeti više i vrlo detaljno u: Vlado Belaj, Raskid ili izmjena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog prom-ijenjenih okolnosti, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer, god. 17. (2001), br. 3-4, str. 9-25.

140 Vidjeti više u: Slobodan Perović, Obligaciono pravo, Službeni list, Beograd, 1990., str. 428. i dalje, Đorđe Čo-beljić, Promijenjene okolnosti u privrednom i građan-skom pravu (clasuula rebus sic stantibus), Suvremena administracija, 1972.


stupalo stav prema kojemu (sukladno nače-lo o zabrani zloporabe prava) ovo pravo ne pripada onoj strani koja je isključivo kriva za poremećaj, navodeći kako ekonomske, tako i pravne razloge141. Međutim, postoje i drukči-ji stavovi, bilo da su izravno suprotno bilo da iskazuju veliku dvojbu prema negiranju pra-va na raskid bilo kojoj strani142.

Jasno je da uz odredbe lex specialis treba primijeniti i one norme koje su lex generalis (čak i kada stupi na snagu ZOO/05 to se neće primijeniti jer će opća pravila biti u općem dijelu, a posebna baš kod uređivanja ovoga ugovora). Izgleda nam da temeljna postav-ka treba biti da je to pravilo (clausula rebus sic stantibus) koje postoji, ali koje treba vrlo oprezno prihvaćati, da se ne bi uništilo prav-nu sigurnost i povjerenje ugovornih strana u taj ugovor koje je izuzetno bitno da se neko uopće odluči sklopiti ga.

Svakako primjena općih pravila uključuje i zabranu zloporabe prava143 koja je opća ste-čevina i našeg prava i koja je jedna od teme-lja pravnog sustava uopće. To znači da pri od-lučivanju uvijek i to treba imati u vidu, pa bi tako kod ugovorene zajednice života ukoliko dođe do takvih odnosa koji to onemogućava-ju trebalo barem načelno dopustiti davatelju uzdržavanja da svoju obvezu vrši i putem tre-će osobe, što je sigurno bolje i pravičnije rje-šenje od raskida samog ugovora144.

Sigurni smo da nit vodilja prigodom odlu-čivanja o raskidu (odlučuje sud, a kako nema

141 Vidjeti i u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 386.,

142 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 335, Nikola Gavella, Nasljedno pra-vo, Informator, Zagreb, 1986., str. 375., bilješka 881.

143 Vrlo složeno je pitanje je li npr. povreda načela VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM može biti podvedena pod zloporabu prava (npr. ako primatelj zahtijeva zajed-ničko stanovanje unatoč drukčijem stavu davatelja koji se kasnije pokaže osnovan).

144 Vidjeti vrlo detaljno o tome u: Vlado Belaj, Raskid ili izm-jena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjen-ih okolnosti, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer, god. 17. (2001), br. 3-4, str. 9-25.

posebne odredbe treba primijeniti opće pravi-lo o putu parnice) treba biti održanje ugovo-ra ako je to moguće i svakako zabrana zlopo-rabe i svakako nametanje jednog dosta viso-kog standarda znanja i predviđanja mogućih događanja, posebno obzirom na strogu formu i upozorenja koja je službene osoba (sudac, javni bilježnik) prema zakonu obvezan dati i koja bitno onemogućavaju inače često veliku mogućnost manipulacije.

Generalno, može se kazati da sudovi nisu imali baš ujednačenu sudsku praksu i da tu ima dosta “lutanja” pri nepromijenjenom za-konskom tekstu. Vjerujemo da bi čitav niz pi-tanja trebao biti raspravljen na najmjerodav-nijem mjestu, kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hr-vatskoj, suda odgovornog za ujednačavanje i formiranje sudske prakse145.

Pored općih i uobičajenih rješenja o raski-du, i ZOO 05 (čl.584.), jednako kao i ZN 03 (čl. 120.), kao i ZN (čl. 126.) sadrže identič-no146 rješenje o mogućnosti preinake u doži-votnu retu, što je svakako jedna vrlo specifi č-na i rijetka ovlast sudu da se na taj način “mi-ješa” u volju ugovornih strana. Sama zako-snak formulacija (“ …ako to odgovara obje-ma ugovornim stranama”) je utoliko nepre-cizna što ostavlja otvorenom mogućnost tu-mačenja na način da se radi o subjektivnom, ali i objektivnom ili čak i mješivitom kriteri-ju. Budući je iznimno značajno spriječiti sva-ki voluntarizam suda i suca (kao bitnu ugrozu pravnoj sigurnosti i vladavini prava), to je ar-gument u prilog objektivnom kriteriju.

“Raskid ugovora o doživotnom uzdržava-nju može tražiti i ona strana čijom je isklju-čivom krivnjom prouzročen poremećaj od-nosa ugovornika do nepodnošljivosti, ali ne i strana koja je samovoljno i zlonamjerno pro-uzročila taj poremećaj kako i stvorila pretpo-

145 Vidjeti bilješku 31.146 Jedina razlika je što ZN 03 rabi formulaciju doživotna

renta, a ZN i ZOO 05 formulaciju doživotna renta, što ne smatramo u praksi ni značajnom ni uopće bitnom razli-kom, jer će se i bez naglašavanja raditi o novčanom da-vanju već po naravi stvari.


stavke za raskid ugovora o doživotnom uzdr-žavanju.” - Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1151/89 od 9. studenog 1989.147

“Pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada stranci čija krivnja za poremećenost odnosa ukazuje na zloupotre-bu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u namjeri da zajednički život postane nepod-nošljiv i da se ugovor raskine.”- Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-961/01 od 12.06. 2002.148

“Kad ugovorom o doživotnom uzdržava-nju stranke nisu ugovorile zajednicu života, a niti je ona faktično postojala, ne može se tra-žiti raskid ugovora jer su njihovi odnosi toli-ko poremećeni da je zajednički život postao nepodnošljiv.” - Vrhovni sud Republike Hr-vatske, Gž-2167/73 od 18. prosinca 1974. god.149

“Prema odredbi čl. 125. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 47/78) sva-ka strana može tražiti raskid ugovora o doži-votnom uzdržavanju ako druga strana ne iz-vršava svoju obvezu. Kraj izloženih činjenič-nih utvrđenja, i prema prosudbi ovog revizij-skog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Ovo zato što raskid ugovo-ra o doživotnom uzdržavanju, zbog neizvrša-vanja obveza iz ugovora, ne može tražiti pri-matelj uzdržavanja, koji bez razloga odbija primiti uzdržavanje ili ako je davatelj uzdr-žavanja spreman ispunjavati svoju obvezu.” VSRH Rev 1048/2003-3 od 18. veljače 2004. god. (prema : web stranica VSRH)

147 Prema: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržava-nju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Za-greb, travanj 2005, str. 146, odluka broj 1.

148 Prema: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržava-nju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Za-greb, travanj 2005, str. 146, odluka broj 2.

149 Prema: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozi-ma, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organi-zator, Zagreb, 2003., str. 337, odluka broj 4.

IV. 1. 7. (Neke150) porezne obveze kod (na temelju) ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je ugovor sa značajnim pogodnostima glede (ne)opterećenosti porezom na promet nekret-nina i to mu je svakako bitno obilježje. Porez na promet nekretnina je porez koji se u Repu-blici Hrvatskoj obračunava po stopi od jedin-stvenih 5 % za sva stjecanja koja nisu oslo-bođena toga poreza (pa tako i za ovaj ugo-vor koji je načelno oporeziv (podliježe mu) porezom na promet nekretnina151), i to može biti jak poticaj za simuliranje postojanja ovog ugovora, a da inače volja strana nije usmje-rena na sklapanje bilo kakvog ugovora ili je pak usmjerena na sklapanje nekog drugog, koji nema tih (u ovom slučaju poreznih) po-godnosti ili ih ima u manjem opsegu, dakle uz (kao disimulirani) bilo koji ugovor loši-jeg poreznog statusa. Prema čl. 8. ZPPN stje-canje nekretnina temeljem ugovora o uzdr-žavanju je oporezivo na način da se porez na promet smanjuje za 5 % za svaku godinu dana trajanja uzdržavanja proteklu od dana sklapanja ugovora ovjerovljenog kod suda ili drugog nadležnog tijela do smrti uzdrža-vanog, što znači da je u slučaju trajanja od 20 godina i više taj promet oslobođen pore-za u cijelosti (a ako je trajanje kraće tada se radi o samo djelomičnom oslobođenju odno-sno umanjenju porezne obveze). Unatoč ni-skoj poreznoj stopi od (samo) 5 % kod ve-likih vrijednosti nekretnina može se raditi o značajnim iznosima kojima se (u slučaju si-muliranja nelegalno, a u slučaju volje formi-rane sukladno poreznim probicima legalno) umanjuje prihod državnog proračuna, što je

150 U ovom tekstu se bavimo samo poreznim dijelom koji se odnosi na porez na promet nekretnina, iako je mogu-će i oporezivanje i drugim porezima, posebno porezom na dohodak.

151 Iako današnje porezno opterećenje ovim porezom u us-poredbi sa onim iz bivše države izgleda smiješno (to je gotovo odnos 1: 10) , ipak kod visoke porezne osnovice i porezna stopa od 5 % može dovesti do značajnih novča-nih poreznih obveza, pa tako i objektivnog motiva da se to plaćanje izbjegne.


element o kojemu treba voditi računa. Poseb-no je propisano (čl. 11. st. 1. t. 7. ZPPN ) da se porez ne plaća ako je stjecatelj kod ugovo-ra o uzdržavanju u prvom nasljednom redu prema primatelju uzdržavanja. Isti propis omogućava i oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina u slučaju kupnje prve nekretnine, pod određenim uvjetima. Obzi-rom na činjenicu da je ugovor o doživotnom uzdržavanju stvarno samo ugovor o kupn-ji sa elementima aleatornosti i plaćanjem u pravilu u više obroka, na duže vrijeme i sa različitim mogućim oblicima plaćanja, nije moguće isključiti ni primjenjivost navede-nog oslobađanja i na stjecanje temeljem ovog oblika kupnje. Ukoliko se radi o stjecatelju koji je u prvom nasljednom redu iza davatel-ja nekretnine porez na promet nekretnina se ne plaća (čl. 11. st. 1. t. 7. ZPPN).

I u jednom i u drugom naprijed navede-nom slučaju (dakle i kod oslobođenja radi srodstva i kod umanjenja za svaku godinu kod govora odnosno poreznog obveznka koji načelno nije oslobođen plaćanja) se navodi samo pojam ugovor o doživotnom uzdržava-nju iako su i u vrijeme donošenja poreznih propisa o kojima se radi u primjeni bila oba ugovora (i onaj o doživotnom sa prijenosom nakon smrti primatelja i onaj o dosmrtnom sa prijenosom prije smrti primatelja), što otva-ra dvojbu je li doseg norme samo u odnosu na ugovor o doživotnom uzdržavanju (glede kojega je, smatramo, sve jasno i ili je promet oslobođen plaćanja uopće ili je oslobođen po-stupno za svaku godinu po 5 %). Isti propis omogućava i oslobađanje od plaćanja poreza na promet nekretnina u slučaju kupnje prve nekretnine, pod određenim uvjetima. Obzi-rom na činjenicu da je ugovor o doživotnom uzdržavanju stvarno samo ugovor o kupnji sa elementima aleatornosti i plaćanjem u pravi-lu u više obroka, na duže vrijeme i sa različi-tim mogućim oblicima plaćanja, nije moguće isključiti primjenjivost navedenog oslobađa-nja i na stjecanja ovim tipom “kupnje”.

U odnosu na eventualni raskid ugovora koji za predmet ima knjižna prava vrijede opća

porezna pravila, prema kojima je raskid u po-reznopravnom smislu (što znači da nema po-rezne obveze) valjan ako je ist raskid volja stranaka i prijenos u zemljišnim knjigama nije izvršen i ako je prijedlog za obnovu porez-nog postupka podnesen u roku od jedne godi-ne od konačnosti rješenja o utvrđivanju pore-za ili (ako je prijenos u zemljišnim knjigama izvršen) do raskida dokazi odlukom suda152.

IV. 1. 8. Javnobilježnički i /ili sudski troškovi kod ugovora o doživotnom uzdržavanju

Naprijed je navedeno koji je oblik propi-san za ovaj ugovor i to kao vrlo stroga for-ma ad sollemnitatem, nikako ne ad probatio-nem. Da bi se imalo potpun pregled nužno je znati i koji su to troškovi koji prate sklapanje i provedbu ovoga ugovora, što radimo u na-stavku, na primjeru dvije vrijednosti ugovo-ra, jedne od 100.000 EUR153 (u daljnjem tek-stu: Primjer 1) i druge od 500.000,00 EUR (u daljnjem tekstu: Primjer 2).

Kod javnog bilježnika je moguće pristu-piti na način da javni bilježnik sastavi ugovor i tada će se raditi o javnobilježničkom aktu, ili pak da ugovorne strane donesu ugovor koji su sastavile same (ili putem treće osobe154), u kojem slučaju će se raditi o solemnizaciji155.

U Primjeru 1 kod javnobilježničkog akta potrebno je platiti iznos od 3.350,00 + PDV , a kod solemnizacije iznos od 1.675,00 + PDV na ime javnobilježničke nagrade + (u prvom slučaju) 1090.00 Kn, a u drugom 345,00 Kn na ime pristojbe.

U Primjeru 2 kod javnobilježničkog akta potrebno je platiti iznos od 7.250,00 + PDV, a kod solemnizacije iznos od 3.625,00 + PDV + (u prvom slučaju) 1.000,00 Kn, a u drugom 3000,00 Kn na ime pristojbe.

152 Čl. 22. ZPPN.153 Za potrebe izračuna korišten je tečaj 7,3.154 Još uvijek nisu dali rezultata prijedlozi da se (kao što je

uvedeno glede zastupanja u sudskim postupcima) pravo na sastav ugovora ograniči npr. na odvjetnike.

155 Za sastav vidjeti čl. 12., za solemnizaciju čl. 16. u svezi čl. 12. Privremene tarife, za pristojbu Tbr. 1. i 3. ZJBP.


U Primjeru 1 i u Primjeru 2 kod ovjere suca potrebno je platiti iznos od 300,00 Kn156 (Tbr. 32.). Očito je da se radi o tolikim razli-kama da, ukoliko ne dođe ako ne do izjedna-čavanja barem do približavanja, nije izgledno da će javni bilježnici imati veći broj bilo sole-mnizacija ovih ugovopra bilo sastava istih)

Ukoliko se radi o nekom knjižnom pravu potreban je i upis u zemljišnu knjigu, koji je temeljem Tbr. 16. t. 15 oslobođen daljnjih pla-ćanja sudskih pristojbi ukoliko se radi o javno-bilježničkom aktu ili solemniziranom ugovo-ru. Ukoliko je ugovor ovjeren od strane suca treba platiti daljnje sudske pristojbe, u visini 50,00 Kn za prijedlog i 200,00 Kn za upis.

IV. 1. 9. Pravna obilježja ugovora o doži-votnom uzdržavanju

Ovaj ugovor je dvostranoobvezujući ugovor (bilateralan, sinalagmatičan) jer nje-govim sklapanjem nastaju obveze i na jed-noj i na drugoj strani. Međutim, to ne znači automastku primjnenu pravila koja vrijed za ove ugovore u cijelopsti, pa tako npr. p nara-vi s barui nije moguće da davatelj ne započne sa davanjem uzdržavanja dok druga strane ne izvrši svoju obvezu (prijenos prava) što dos-pijeva tek nakon smrti (osim ako se kao pri-jenos u ovom smilsu smatra mogućnost upisa - zabilježbe u zemljišnu knjigu).

Prema zakonskoj formulaciji157 izgleda očito da se radi o teretnom158 (naplatnom, oneroznom) ugovoru, dakle o ugovoru u ko-jemu se za činidbu dobiva protučinidba, a ne o besplatnom ili nenaplatnom ili lukrativ-nom ugovoru. To npr. znači da nije moguća primjena instituta collatio bonorum ili uraču-navanje prema nasljednopravnim normama, da nije moguća primjena paulijanskih tužbi, da…. Međutim, svakako je moguće i da se radi o mješovitom ugovoru u smislu da ima elemente i naplatnosti i besplatnosti.

156 ZSP.157 “…o otuđenju uz naknadu…”- vidjeti čl. 116. st. 1. ZN158 Ukoliko ne bi bilo naknade tada bi se moglo raditi samo

o nekom drugom (besplatnom) ugovoru.

Radi se o i o aleatornom (ugovor na sre-ću)159 ugovoru, dakle ugovoru glede kojega u pravilu nema izvjesnosti o tome koliko će trajati davanje uzdržavanja160, pa ne dolazi u obzir ni promjena inače općeg načela o jed-nakosti davanja ili činidbi ugovornih strana. To znači da po naravi stvari ne dolazi u ob-zir ni prmjena instituta prekomjernog ošteće-nja, pri čemu sudska praksa nerazmjer dovo-di u pitanje samo ako je riječ o iskorištava-nju tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovisnke koristi, zatim ako je zaključenje ugovora protivno dobrim običajima odnosno ako je taj pravni posao nemoralan161.

“Sama činjenica da je primateljica uzdr-žavanja J.P. umrla kratko nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju s tuženi-kom kao davateljem uzdržavanja i da istoj za to vrijeme nije bila potrebna posebna briga, kako u reviziji tvrdi tuženik, nema odlučnog značaja s obzirom na aleatorni značaj ugo-vora o doživotnom uzdržavanju. Navedeni ugovor zaključen je u rujnu 1976. god. kada su stranke stvarno živjele u braku, s tim ugo-vorom tuženik je obvezao sebe i svoje na-sljednike da će primateljicu uzdržavati doži-votno, a i s obzirom na narav obveze davate-lja uzdržavanja preuzete ugovorom (briga o hrani, piću, odjeći, obući, troškovima liječe-nja, odgovarajuće liječničke njege kao i svih onih činidaba koje su po naravi stvari uklju-čene u redovito i potpuno uzdržavanje) te na okolnost da je primateljica uzdržavanja sta-

159 Aleatorium negotium – aleatorni posao, posao na sre-ću, pravni poslovi u kojima bitnu ulogu ima sreća, slučaj – videti tako u., Ante Romac, Rječnik latinskih pravnih izraza,Informator, Zagreb, 1985., str. 16.

160 Sudska praksa je ipak u određenim (drastičnim) slučaje-vima u kojima je bilo jasno da nema ni aleatornosti ni ba-rem približne jednakosti prestacija sudila da se ne radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju. “Aleatornost je bit-na karakteristika ugovora o doživotnom uzdržavaju, pa nedostaje li ona ugovor što su ga stranke sklopile nije ugovor o doživotnom uzdržavanju, bez obzira kako su ga one nazvale.” - vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 369.

161 Vidjeti tako u: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organi-zator, Zagreb, travanj 2005, str. 138.


rija ženska osoba, takovu brigu prvenstveno su mogli pružiti tužiteljica i njene kćerke, što ukazuje da je tuženik, kao davatelj uzdržava-nja, zaključio ugovor s namjerom da preuze-tu obvezu izvršava zajedno sa tužiteljicom i svojim kćerkama.” - VSRH Rev 2139/1995-2 od 22. prosinca 1999. god. (prema : web stranica VSRH)

“Činjenica da je teta tuženika umrla rela-tivno kratko vrijeme nakon zaključenja ugo-vora o doživotnom uzdržavanju ne može ima-ti odlučnog značaja za presuđenje ovog spora, s obzirom na obilježja aleatornosti koja takvi ugovori sadrže.” - VSRH Rev 2138/1995-2 od 22. prosinca 1999. god. (prema : web stra-nica VSRH)

Radi se i o strogo formalnom ugovoru za koji se zahtijeva ne samo pisani oblik (forma) nego i ovjera od strane suca ili forma javno-bilježničkog akta ili potvrda odnosno sole-mnizacija. Osim iznino, nepoštivanje forme ili oblika znači da ugovora i nema, odnsono nema nikakvih pravnih učinaka do kojih bi inače došlo.

“Među strankama nije sporna važna či-njenica, da taj ugovor o doživotnom uzdrža-vanju sudac nije ovjerio. Za ugovore o doži-votnom uzdržavanju (čl. 122. st. 1. ZN) zako-nom je propisan strogi oblik (forma), koji je prema stavku 4. čl. 122. ZN pretpostavka na-stanka i pravovaljanosti ugovora. Dosljedno tome, nije pravovaljan ugovor o doživotnom uzdržavanju ako nije sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca, pa na temelju takvog ugovora davatelji uzdržavanja ne mogu ni steći imovinu primatelja uzdržavanja, što je ovdje očito slučaj, zbog čega su nižestupanjski su-dovi uz pravilnu primjenu materijalnog pra-va osnovano stvarnopravni zahtjev tužitelja odbili. Na posebne revizijske navode potreb-no je utoliko odgovoriti, da opravdanje stvar-nopravnog zahtjeva pozivom na odredbu st.6. čl.122. ZN uz tvrdnju tužitelja da takav ugo-vorni odnos stvara obveze između ugovarača, pa makar i nije ovjeren od suca je pogrešan i neosnovan. Ovo zbog toga, jer za nastanak i pravovaljanost i takovog ugovornog odno-

sa (obećanje nasljedstva ili stvaranje zajed-nice života ili imovine) koji se izjednačava sa ugovorom o doživotnom uzdržavanju za-kon zahtijeva pismeni oblik i ovjeru od stra-ne suca, što je u konkretnom slučaju izostao, a time i osnova za mogućnost prihvata stvar-nopravnog zahtjeva tužitelja.“ - VSRH Rev 2431/1993-2 od 28. prosinca 1994. (prema : web stranica VSRH)

Radi se i o ugovoru mortis causa, jer je prijenos na davatelja uzdržavanja odgođen do smrti primatelja uzdržavanja162. Iako je mož-da moglo biti jasnije ili više naglašeno, izgle-da jasnim da se misli na smrt onoga tko pri-ma uzdržavanje, čak i u slučaju da on (ona) nije ugovorna strana. U ovom smislu je po-sebno bitna zakonska formulacija prema ko-joj je upravo iza pojma treće osobe u zagra-dama naveden pojam “primatelj uzdržava-nja” u jednini163. Svakako, ratio legis i narav stvari su u tome da prijenos prava i prestanak obveze davanja uzdržavanja budu istodob-ni. Problem je što to, u slučaju da onaj tko je ugovaratelj pored davatelja uzdržavanja nije istodobno i onaj tko prima uzdržavanje, nije baš jednostavno provesti. Sa motrišta pravne sigurnosti, bilo bi bolje da su te dvije (ipak bitno različite) situacije jasnije propisane (što nije učinjeno), da se izbjegne bilo kakva dvojba (koja sada ipak postoji). Npr. postoji opće suglasje da ono što je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju ne ulazi u ostavin-sku masu, jer ex lege istodobno (ili uz fi kciju da je to neposredno prije otvaranja ostavin-skog postupka) prelazi u imovinu davatelja uzdržavanja164. Ako je primatelj treća osoba (a ne ugovaratelj), nije potpuno jasno što će se događati u međuvremenu do smrti te tre-će osobe, a nakon smrti onoga tko se obve-

162 Iako, obzirom na to da obveza uzdržavanja nastaje od-mah, može se braniti i teza da se i ne radi o ugovoru mortis causa, ili barem da je i prema tom kriteriju ovo mješoviti ugovor.

163 Izgleda dosta čudno da je ovaj problem u literaturi za-nemaren.

164 Prednost ima singularna sukcesija nad onom univerzal-nom. Vidjeti tako i u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 370.


zao prenijeti dio ili cijelu imovinu na davate-lja165. Naime, ako se izvrši prijenos na davate-lja, tada to više nije ratio legis ovoga ugovo-ra (nego onoga o dosmrtnom uzdržavanju), a ako se ne izvrši, tada treba izvršiti prijenos na nasljednike, pa tek sa njih na davatelja (na-kon smrti primatelja uzdržavanja), što može uzrokovati značajne teškoće (navedimo samo one poreznopravne naravi166). Konačno, iako za to nema baš prave podloge u formalnom zakonskom izričaju, moguće je kao primate-lja uzdržavanja smatrati i ugovaratelja i tre-ću osobu ako je ugovoreno u njezinu korist, a nakon toga tumačiti taj pojam u slijedećim člancima već po naravi stvari.

Radi se o ugovoru koji može (ali to nije pravilo167 nego iznimka koja se ne predmnje-va) biti ugovor intuitu personae (npr. ako bi davatelj uzdržavanja bio vrhunski stručnjak medicinskih znanosti, baš iz područja od ko-jega boluje primatelj i baš osoba od najvećeg povjerenja primatelja koji ne prihvaća ili teš-ko prihvaća stručni savjet bilo koga drugog) što znači i mogućnost razmjerno lakog raski-da ili pobijanja ukoliko nastupe odgovarajuće okolnosti (npr. zabluda o osobi za pobijanje, npr. raskid u slučaju smrti davatelja).

Ovaj ugovor može sadržavati i elemente više ugovora, pa u tom slučaju može biti tzv. mikstni ili mješoviti ugovor168. To je npr. slučaj kada je potpuno jasno da, unatoč alea-

165 Na temelju također nedostatno precizne zakonske defi ni-cije ZN prema jednom mišljenju, za prijenos imovine je odlučan trenutak smrti sukontrahenta, a ne onoga tko pri-ma uzdržavanje. Ako treća osoba umre prije, to će znači-ti samo prestanak obveze na davanje uzdržavanja, ali ne i prijenos imovine. Nažalost, izostao je stav u obrnutom slučaju. Vidjeti u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 374.

166 Neće uvijek nasljednici biti oslobođeni plaćanja porezne obveze, a ponavljaju se poticaji i prijedlozi poreznih vla-sti da se uvede i oporezivanje za sada povlašteni prvi i (ponekad) drugi nasljedni red.

167 Iako bi se prema pravilima koja rješavaju smrt davatelja prije smrti primatelja uzdržavanja moglo zaključiti su-protno.

168 Vidjeti više o tim i sličnim ugovorima u: Mihajlo Vuko-vić, Obvezno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 1964., str. 309. i dalje

tornosti koja je u naravi ovoga ugovora, po-stoji toliko drastičan nesrazmjer da je jasno da je barem dijelom to i ugovor o darovanju. Ukoliko pak ne bi bilo aleatornosti (npr. jer je liječnički nalaz takav da izvjesno daje samo još mogućnost od npr. nekoliko mjeseci ži-vota) tada bi bilo moguće da se i ne radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju, nego o tom ugovoru kao simuliranom pravnom po-slu kojim se prikriva onaj disimulirani169. I tu će se raditi o primjeni općih pravila, ovaj put posebno i onih koja se odnose na simulaci-ju, a posebno je značajno odredutui koji ele-menti prevladavaju jer o tome ovisi koja će se pravila primijeniti (a ona međusobno mogu biti vrlo različita, npr. kod tumačenja neja-snih odtredbi za besplatne i naplatne ugovo-re, jednakost činidbi kod ugovora o prodaji i ugovora o doživotnom uzdržavanju…).

Davatelj uzdržavanja ne odgovara za dugove primatelja uzdržavanja, što je logič-na posljedica činjenice da davatelj uzdržava-nja nije nasljednik, nije univerzalni nego sin-gularni sukcesor, pa slijedom toga po nara-vi stvari i ne odgovara za dugove primatelja uzdržavanja170. Dopušteno je ipak ugovoriti i da će davatelj uzdržavanja odgovarati za one njegove dugove koji postoje u trenutku skla-panja ugovora prema određenim vjerovnici-ma (što ne znači da bi nasljednici bili oslobo-đeni odgovornosti prema vjerovnicima već i prema općim pravilima). A contrario, izgleda da je a) nedopušteno ugovarati glede budućih dugova i da je b) nedopušteno ugovarati ako se ne radi o određenim vjerovnicima. Prema pravilu da je manje sadržano u većem, sma-tramo da ne bi bilo zapreke da se ugovor od-

169 Koji može biti besplatni, ali i naplatni.170 Ovdje se pokazuje neprikladnost formulacije iz čl.

579. odnosno neprecizno razlikovanje različitih subje-kata kada se radi o ugovoru u korist treće osobe. Na-ime, nema baš logike da se posebno uređuje moguća (ne)odgovornost za dugove te treće osobe, a ne za du-gove onoga tko prenosi dio ili cijelu imovinu davate-lju uzdržavanja nakon smrti. Vidjeti tako u: Hrvoje Ka-čer, Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., .str. 177. i 184.


nosi ne na sve dugove koji postoje u trenut-ku sklapanja ugovora, nego i na samo dio tih dugova.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je u poreznom smislu privilegirani ugovor i to ne samo zbog toga što je moguće (ovisno o srodstvu) da bude oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina (što npr. nije moguće kod kupnje kod koje je promet izmešu najbližih srodnika oporeziv ako ima oblik ugovora o kupoprodaji171) nego i zato što pro-tijekom vremena (što je kod ovih ugovora pravilo) dolazi do umanjenja porezne obveze po 5 % za svaku godinu tijeka, što znači da država posebno potiče ovakva stjecanja.

IV.1.10. ZaključakUgovor o doživotnom uzdržavanju ima

ako dugu povijest u hravtskom pravu. Una-toč brojnim osporavanjima (od argumenata treba istaknuti kao najčešće prigovore:

a) da se radi o ugovoru o nasljeđivanju i b) da se radi o ugovoru izuzetno priklan-

dim za zloporabe, posebno za ošteće-nje vjerovnika uopće i zakonskih, na-ročito i nužnih nasljednika.

Ovaj ugovor se kako u praksi tako i u od-nosu na zakonske tekstove također razvijao ispravljajući ono što se pokazalo lošim. Na-ravno da nije sve riješeno, naravno da i pro futuro ima jako mnogo prostora za poboljšice (npr. u odnosu na upotrijebljenu terminologi-ju, posebno i nepreciznosti u svezi treće oso-be kao korisnika, zatim oko suštine rješenja kada davatelj uzdržavanja umre prije prima-telja uzdržavanja…) ali svakako stoji tvrd-nja da je u odnosu na ovaj ugovor ZN 03 ko-rak naprijed u odnosu na ZN, što vrijedi i za ZOO/05 u odnosu na ZN 03.

171 Iznimku čini relativno novi porezni institut tzv. prve kupnje, ali uz brojna ograničenja (mala površina, ne-manje drugog stana ni na strani kupca ni na strani brač-nog druga).

IV. 2. UGOVOR O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU

ODSJEK 10.172

UGOVOR O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU

PojamČlanak 586.

(1) Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uz-državanja) da će drugu stranu ili treće-ga (primatelja uzdržavanja) uzdržava-ti do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine.

(2) Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o do-smrtnom uzdržavanju kad mu, na te-melju toga ugovora, te stvari ili ta pra-va budu preneseni na zakonom pred-viđeni način stjecanja.

Pridržaj prava stvarnog teretaČlanak 587.

Ako primatelj uzdržavanja daje nekretni-nu, može odrediti da se u njegovu korist na njoj osnuje stvarni teret uzdržavanja.

Utjecaj smrti davatelja uzdržavanja na ugovor

Članak 588.

(1) Umre li davatelj uzdržavanja prije pri-matelja uzdrža vanja, njegova prava i obveze iz ugovora prelaze na njegove nasljednike, ako oni na to pristanu.

(2) Ne pristanu li na produženje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ugovor se raskida, a oni nemaju pravo zahtijeva-ti naknadu za prije dano uzdržavanje, te su dužni vratiti primatelju uzdrža-vanja ono što je na temelju toga ugo-vora stekao davatelj uzdržavanja.

172 Radi se o tekstu ZOO/05.


(3) Ako nasljednici davatelja uzdržavanja nisu u stanju vratiti ono što je na teme-lju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju stekao davatelj uzdržavanja, dužne su primatelju uzdržavanja naknaditi vri-jednost stečenog.

(4) Ako nasljednici davatelja uzdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obve-ze, oni imaju pravo zahtijevati nakna-du za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdr-žavanja, no dužni su primatelju uzdr-žavanja vratiti ono što je davatelj uz-državanja stekao na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

(5) Sud će naknadu iz stavka 3. i 4. ovo-ga članka odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir imovinske prilike primatelja uzdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, te prava koja primatelj uzdržavanja ostva-ruje na temelju stvarnog tereta.

Odgovarajuća primjena odredaba ugovora o doživotnom uzdržavanju

Članak 589.

Na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o ugovoru o doživotnom uz-državanju.

IV. 2. 1. OpćenitoI ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je dio

hrvatskog pozitivnog prava, kao i ugovor o doživotnom uzdržavanju. Razlika je samo u tome što nikada (do ovog zakona) nije bio izravno uređen, nego se radilo o primjeni pravnih pravila sukladno odgovarajućim pro-pisima. Dakle taj ugovor je bio prihvaćen kao dio tadašnjeg pravnog sustava, makar nije bio uređen (tadašnjim) pozitivnim pravom, nego putem prihvaćanja pravnih pravila173. Javljale

173 Što u to doba i nije bila neka posebna rijetkost (tako je i ugovor o darovanju bio uređen na isti način). Vidjeti više o tome u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986, str. 377.-378.

su se brojne dvojbe je li takav ugovor sukla-dan našem pravu. Vrlo rano je sudska praksa zauzela jasan stav da je takav ugovor dopu-šten, iako i on može biti ništetan, ali iz nekih drugih razloga (kao i bio koji drugi ugovor). Radilo se o stavu tada najvišeg suda, koji ni-kada kasnije nije (ili barem nije ozbiljno) do-veden u pitanje174.

““Dakle, između tužitelja - protutuženi-ka i prednice tuženice - protutužiteljice za-ključen je ugovor o doživotnom uzdržavanju sa predajom vlasništva nekretnina u času za-ključenja ugovora a temeljem pravnih pra-vila OGZ-a i ugovor je zaključen u pisme-nom obliku koji je propisivala odredba čl. 9. st. 1. Zakona o prometu zemljišta i zgra-da (NN 52/73). – VSRH Rev 3363/1995-2 od 27. listopada 1999. god. (prema : web strani-ca VSRH)

“Ugovor po kojemu se jedna stanka obve-zala da drugu doživotno uzdržava, i tu svoju obvezu u potpunosti izvršila, a druga strana (primatelj uzdržavanja) još za života preda-la ovoj (davatelju uzdržavanja) u vlansištvo čitavu svou imovinu, nije ugor o doživotnom uzdržavanju iz čl. 122. ZN pa, prema tome, za valjanost takvog ugovora nije obveza ovjera

174 1957. god. je održana Proširena opća sjednica Saveznog vrhovnog suda na kojoj je usvojeno Načelno mišljenje br. 8/57 u kojemu je iskazano shvaćanje prema kojemu nema zapreke za sklapanje takvih ugovora o uzdržavanju temeljem kojih će dolaziti do prijenosa imovine za živo-ta, u granicama i pod uvjetima općih pravila obveznog prava. “Propis članka 122. Zakona o nasljeđivanju ne is-ključuje da se i poslije stupanja na snagu ovog zakona može zaključiti ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se jedan ugovornik obvezuje da će uzdržavati doživotno drugog ugovornika ili neku treću oosbu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu još za svoga života ustupa u vlasništvo svu svoju imovinu ili jedna njezin dio. Ako ispunjava druge uvjete za valjanost ugovora i ako je sa-stavljen u obliku koji je propisan posebnim zakonom (čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada), takav ugovor među strankama vrijedi iako ga nije ovjerio sudac u smi-slu čl. 122. st. 4. i 5. Zakona o nasljeđivanju.

U granicama što ih određuje Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. travnja 1941. god. i za vrijeme neprijateljske okupacije (SL FNRJ 86/46) glede prava i dužnosti što nastaju iz takvih ugovora o doživotnom uz-državanju mogu se primjenjivati pravna pravila sadržana u zakonima i drugim pravnim propisima koji su bili na snazi na dan 6. travnja 1941.


po sucu. Za valjanost takvog ugovora, odno-sno za prijenos nekretnina s jednog vlasnika na drugo nije nužan ni pismeni oblik ugovora ako su obje ugovorne strane ugovor u cijelo-sti izvršile.” - Vrhovni sud Republike Hrvat-ske, Gž-294/71 od 24. XI. 1971.175

IV. 2. 2. Ugovorne strane kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

U ovom ugovoru kao dvostranom prav-nom poslu postoje dvije ugovorne stra-ne. Prva je onaj tko daje uzdržavanje (da-vatelj uzdržavanja, promitent) a druga onaj tko prenosi svoju imovinu ili njezin dio (pri-matelj uzdržavanja, promisar ili stipulant)176. Najčešće će se i raditi o ovoj najjednostavni-joj situaciji, ali tako neće i ne mora biti uvi-jek. Moguće je177 da se radi o ugovoru ko-jim primatelj uzdržavanja prenosi imovinu treće osobe koja može biti fi zička ili narav-na, ali i pravna (u kojem slučaju se ta treća osoba sa tim mora složiti178 – ugovor na te-ret trećeg179), ali i da primatelj uzdržavanja

175 Prema: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozi-ma, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organi-zator, Zagreb, 2003., str.545.

176 Davatelj uzdržavanja je promitent, druga ugovorna stra-na je promisar ili stipulant, a ako postoji treća osoba u čiju korist se ugovara (pactum in favorem tertii) ta treća osoba je korisnik, benefi cijar ili destinatar. Vidjeti tako i u: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o na-sljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 314.

177 Za razliku od rimskog prava, gdje to nije bilo moguće zato jer je tada vrijedilo pravilo: Res inter alios acta, aliis necque nocere neque prodesse potest . U modernom pra-vu ovakvi ugovori su dopušteni, pa ih poznaju praktično svi moderni zakonici (& 881-882 ABGB, & 328 BGB, art. 1411.-1413. Codice civile). O razvitku instituta vi-djeti više u: Slobodan Perović, Obligaciono pravo, Su-vremena adminstracija, 1990., str. 439. i dalje.

178 U slučaju da se ne složi korist koja je ugovorena za nje-ga ili je ugovaratelj opozove, korist pripada ugovaratelju ako što drugo nije ugovoreno ili ne proizlazi iz naravi po-sla – čl. 340. ZOO/05, čl. 152. ZOO 91.

179 Načelno su ovakvi ugovori zabranjeni, osim ako se treća osoba iz određenih razloga sa tim suglasi. U našem pra-vu to je izrijekom uređeno u čl. 153. ZOO/91 (u ZOO 05 je unesen isti tekst uz manje samo formalne preinake – čl. 341.), u stranom pravu: & 880a ABGB, art. 1381. Codice civile, & 111. Svhweizerisches Obligationenre-

odredi da uzdržavanje prima neka treća oso-ba koju se u tom slučaju naziva korisnik, be-nefi cijar ili destinatar180, ili uz primatelja još neka treća osoba (koja se također sa tim treba složiti – ugovor u korist trećeg), uz moguće različite varijacije navedenoga (moguće je da se prenosi tuđa imovina i da uzdržavanje ide u korist treće osobe, ali i da postoji samo jed-na od tih posebnih okolnosti ili pak ni jedna). Treća osoba svakako nije ugovorna strana181, što je činjenica sa vrlo ozbiljnim pravnim učincima182.

Na strani onoga tko daje uzdržavanje (da-vatelj uzdržavanja) može biti bilo koja na-ravna183 ili pravna osoba i tu nema nikak-vih posebnih ograničavajućih odredbi, osim ograničenje koje se izvodi iz moguće nespo-sobnosti za stjecanje onoga što se ima primi-ti zauzvrat (strancu glede prava vlasništva na nekretninama). U praksi je jedno vrijeme bilo prijeporno da li ovakav ugovor mogu sklapa-ti bračni drugovi i uopće osobe koje među-sobno imaju (pod određenim uvjetima) odre-đene obveze naravi uzdržavanja (npr. rodite-lji i djeca), a sudska praksa je pozitivno od-govorila na takav upit i time riješila dvojbu –

cht, & 328. BGB - prema: Vilim Gorenc, Zakon o obve-znim odnosima s komentarom, RRIF plus d.o.o., Zagreb, 1998., str. 207.

180 Pactum in favorem tertii – vidjeti u: Martin Vedriš – Pe-tar Klarić, Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 442, vidjeti i u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 374. U njemačkom pravo naziv je Vertrag zugunsten Dritter – vidjeti u: Vi-lim Gorenc, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, RRIF plus d.o.o., Zagreb, 1998., str. 202.

181 Vidjeti tako u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Za-kona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne no-vine, Zagreb, 1966., str. 408.

182 Dovoljno je samo navesti tko su aktivno legitimirane osobe kod postupaka pobijanja ugovora – samo ugovorna strana (čl. 112. ZOO 91, 331. ZOO/05). Navedeno nravno ne isključuje legitimaciju univerzalnih sukcesora.

183 Iako se nije uspjelo u tekst ZOO 05 uvesti pojam narav-na osonba umjesto fi zičke osobe (pa ni kao dvojni po-jam, da bude barem unesen u zagradama) za očekivati je (posebno jer je prema dostupnim saznanjima to bio jed-noglasan prijedlog radne skupine za izradu ZOO 05) da pojam naravne osobe sukladno stranim uzorima (nature person, naturliche Person) ipak uđe u uporabu, pri čemu stručni i znanstveni tekstovi trebaju tome dati svoj dopri-nos, čemu se i mi u ovom tekstu nastojimo pridružiti.


nema takvog ograničenja ne samo u izričitoj zakonskoj odredbi (što je jasno) nego ni po naravi stvari184.

Na jednoj ili obje ugovorne strane mogu biti osobe izrazito visoke, ali i niske dobi, te osobe kako dobrog tako i lošeg imovnog sta-nja (što je konačno vrlo promjenjljiva katego-rija, posebno kada se radi o ugovoru sa dužim trajanjem, što je pravilo kod ovakvih ugovo-ra). Naime, nema takvih zakonskih ograniče-nja, iako svi ti elementi pod određenim uvje-tima mogu biti bitni, npr. kod odlučivanja je li prava volja strana baš ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ili nešto drugo, što može otklo-niti primjenu one načelne dopuštenosti185 i pretvoriti je u nedopuštenost. Ukoliko bi da-vatelj uzdržavanja bila malodobna osoba186 ili osoba bez prihoda to bi bila dosta pogod-na podloga (ali bez jamstva da to stvarno i bude tako) za dokazivanje da se radi o si-mulaciji, slično kao i kada je primatelj oso-ba dobrog imovnog stanja, bez jasno vidlji-vih potreba za uzdržavanjem. Trebalo bi biti posebno oprezan i ne donositi olake zaključ-ke o tako osjetljivim pitanjima kao što je npr. simulacija, jer i samo pokretanje postupka (u kojemu bi se trebalo utvrditi ima li ili nema simulacije) može ugroziti tijek izvršavanja samog ugovora, što je sigurno temeljni inte-res samih ugovornih strana, ali time sigurno i širi interes jer da država nije zainteresirana za postojanje ovakvih ugovora sigurno bi ih zabranila, umjesto da ih ne samo tolerira pa-sivnošću, nego ih izrijekom priznaje poseb-

184 Vidjeti tako u: Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Za-kon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 315.

185 Vidjeti tako u: Hrvoje Kačer, Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str. 174.-175.

186 Ukoliko bi se radilo o maloljetniku kao davatelju uzdrža-vanja, svakako bi se radilo o pravnom poslu za sklapanje kojega je nužan uvjet suglasnost – odobrenje nadležnog centra za socijalnu skrb – v. č. 261. ObZ 2003. Iznimka bi bila situacija u kojoj se treći ugovorom obveže da će davati uzdržavanje bez prava na traženje tih sredstava ili prava iz ugovora za sebe.

no ih uređujući, što je stanje hrvatskog pozi-tivnog prava.

Unatoč tome što potencijalnih simulacija ima mnogo, posebno interesantna može biti situacija u kojoj se radi o strancu koji stvar-no daje uzdržavanje i nije ona osoba koja je stjecatelj. Ako je onaj tko osigurava sredstva drugoj osobi (sa ili bez prihoda koji bi omo-gućili davanje uzdržavanja) koja je davatelj uzdržavanja npr. stranac187 to još uvijek samo po sebi ne dokazuje simulaciju ni uopće ni posebno ako se radi o pravu vlasništva na ne-kretninama, jer i stranci imaju i bez poseb-nih dopuštenja i suglasnosti pravo zasnova-ti druga stvarna prava osim prava vlasništva, pa tako i osobne služnosti, a nema zapreke da se posebno ugovori ugovor o osnivanju takve služnosti u korist onog tko stvarno osigura-va sredstva, a pored toga postoji i načelo pre-ma kojemu je manje sadržano u većem, što bi značilo i da je ono veće pravo vlasništva, a manje sva tzv. sektorska prava, pa tako i pra-va služnosti.

Može biti sporno i kakva je posljedica toga što je davatelj uzdržavanja (onaj na koga se prenose prava) subjekt koji nema kvalite-te koji omogućavaju stjecanje, jer je npr. stra-nac188, a u vrijeme stjecanja nema propisanu suglasnost mjerodavnog tijela189. Za razliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju, uvi-jek ako je prijenos odmah postoji samo jedna mogućnost – ugovor je ništetan. Ako je vri-jeme stjecanja odgođeno (ali svakako prije

187 A defi nicija stranca u ovom pogledu je sadržana u čl. 355. st. 1. ZV (Fizička osoba smatra se sa stajališta ovoga Zakona stranom kad nema državljanstvo Republike Hr-vatske, osim ako je što drugo određeno zakonom).

188 To će najčešće biti slučaj iako je moguće zamisliti i druk-čije situacije, pa i one pripadnika crkvenih redova pre-ma sporazumu RH i Svete Stolice (Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima – MU 3/97., 8/97. – u daljnjem tekstu: Ugovor).

189 Prema čl. 356. ZV suglasnost daje ministar pravosuđa, uz prethodno mišljenje ministra vanjskih poslova , i ta suglasnost je (makar je u početku od strane zakonodavca očito bilo drukčije zamišljeno) odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od. 9. veljače 2000. broj U-I-1094/99, objavlje-na u NN 22/00 od 23. veljače 2000. god.) upravni akt.


smrti primatelja) tada vrijedi sve ono navede-no za ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Ukoliko davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja, prava i obveze pre-laze na njegove nasljednike. Ukoliko oni na to ne pristanu, ugovor se raskida, oni nema-ju pravo tražiti ono što je davatelj dao, a mo-raju vratiti ono što je davatelj primio. Izni-mno, ako je njihova situacija takava da nisu u stanju vratiti ono što je primljeno, imaju pravo tražiti naknadu za uloženo koju će sud odrediti po slobodnoj ocjeni (što se nikako ne smije shvatiti kao diskrecijska ocjena) uz ob-vezu vratiti ono što je davatelj uzdržavanja primio.

IV.2.3. Defi nicija ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

Prema zakonskoj defi niciji ovoga ugo-vora, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je ugovor kojim se jedna strana koju se nazi-va davatelj uzdržavanja obvezuje drugoj stra-ni da će primatelja uzdržavanja (a to može biti ili druga ugovorna strana ili treća oso-ba, pri čemu se u ovom drugom slučaju radi o ugovoru u korist treće osobe190) uzdržava-ti do njegove smrti, dok se druga strana ob-vezuje svu ili dio svoje imovine prenijeti na davatelja uzdržavanja, i to za života. Upra-vo u ovom posljednjem određenju je razlika u odnosu na ugovor o doživotnom uzdržava-nju. Obzirom na to da je glede roka određe-no samo da je to prije smrti moguće su razli-čite odredbe, počevši od one odmah kod skla-panja ugovora pa dalje sve do trenutka smr-ti. Obzirom na činjenicu da je smrt nešto što je certus an incertus quando191 kod ugovorne odredbe koja odgađa prijenos npr. na tri go-

190 Vidjeti i čl. 337.-340. ZOO 2005. koji uređuju ugovara-nje u korist treće osobe i treba ih primijeniti na ovakve slučajeve. Treba uočiti nastavak tradicionalnih, ali ipak jezično nepreciznih formulacija koje pravilnim tumače-njem (u prvom redu teleološkim) ipak neće uzrokovati teškoće (“ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla “ stvarno znači “osim u slučaju da je ne-što drugo ugovoreno ili proizlazi iz okolnosti posla”).

191 I ovo trpi (makar rijetke) iznimke, npr. kod osuđenih na smrt gdje je određen trenutak izvršenja.

dine može biti nejasno (dok se smrt ne dogo-di) o kojem se ugovoru radi, neovisno o tome kako je nazvan. Međutim, prema ZOO 2005. to i nije od pravnog značenja (isti propisani oblik, suštinski isti uvjeti i učinci), dok je do kraja ove godine (dok je na snazi u tom dijelu ZN 2003.) to jako bitno, zbog različite forme ugovora (za onaj o dosmrtnom ugovoru je to forma obične ovjere kod javnog bilježnika, a za onaj o doživotnom uzdržavanju ista forma koja je sada propisan za oba ugovora) nepo-štivanje koje forme ili oblika ima za posljedi-cu ništetnost ugovora.

Interesantno je da u literaturi postoji raz-mišljanje da je baš naziv ugovor o dosmrt-nom uizdržavanju onaj koji odgovara zahtje-vu da naziv što bolje označava pojam o koje-mu se radi, što znači da bi i ugovor o doživot-nom uzdržavanju bilo bolje (ispravnije) nazi-vati ovim nazivom192.

IV.2.4. Predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Predmet ovoga ugovora su činidbe. Me-đutim, budući se radi o dvostrano obveznom ugovoru u kojemu su obje strane i dužnici i vjerovnici, predmet ugovora je dvojak. Za davatelja uzdržavanja sastoji se u raznim da-vanjima i činjenju radi uzdržavaja primatelja uzdržavanja, a za primatelja to mogu biti ne-kretnine, pokretnine i/ili prenosiva prava193.

Do stupanja na snagu ZN 03 ovaj ugovor je bio izuzetno atraktivan za one koji ili nisu htjeli ili nisu mogli u ugovor unijeti i nekret-nine kao predmet, jer za ovaj ugovor to nika-da nije bio uvjet (za razliku od “konkurentsk-og” ugovora o doživotnom uzdržavanju).

192 Vidjeti tako u: Vlado Belaj, Raskid ili izmjena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjenih okolnosti, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Stros-smayer, god. 17. (2001), br. 3-4, str.9-10.

193 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 317., Hrvoje Kačer, Ugovori o doži-votnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inže-njerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str.173.


Sukladno općim pravilima predmet mora biti ili određen ili barem odrediv, a ZOO 05 nije odstupio od toga pravila.

Sukladno općim pravilima i primjeni-voj praksi (uključujući i onu za ugovor o do-životnom uzdržavanju) predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju ne mogu biti pra-va koja inače nisu u prometu ili im je pro-met ograničen bez postojanja iznimke u ko-rist ovoga ugovora. A contrario, to može biti i buduća imovina194, a ne samo postojeća195, a može se raditi o nekretninama, pokret-ninama i pravima196, osim onih koji su izvan pravnog prometa uopće ili su u ograničenom pravnom prometu koji (ili izravnom odred-bom ili po naravi stvari) isključuje ovakav prijenos.

Iako je to posebno naglašeno u čl. 579. st. 2. u svezi čl. 589. ZOO 05, i da te odred-be nema pripadnosti bi dijelile pravnu sud-binu prava čija su pripadnost. Razumijevaju-ći želju da se nešto naglasi, ostaje rizik da se negdje gdje naglašavanja (stvarno ponavlja-nja) nema možda htjelo nešto drugo, a takva nesigurnost sigurno nije dobra.

Ukoliko se radi o ugovoru u korist treće osobe već po općim pravilima (čl. 149. ZOO 91, 337. ZOO/05) i ugovaratelj i treća osoba imaju pravo zahtijevati ispunjenje.

IV.2.5. Oblik ugovora o dosmrtnom uzdr-žavanju

Ovaj ugovor spada u ugovore sa vrlo stro-gom formom koja ima značenje ad sollemni-

194 Vidjeti tako /uz navođenje testa odgovarajućih sudskih odluka o tom pitanju) u: Jadranko Crnić, Ugovor o doži-votnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organizator, Zagreb, travanj 2005., str. 135.

195 Naravno, to po naravi stvari uzrokuje određene učinke, pa i taj da nije moguće (glede buduće imovine) postići nikakav upis.

196 Pored ostalih, i o autorskom pravu. Vidjeti više u: Roma-na Matanovac, Neka pitanja o ugovoru o doživotnom uz-državanju i autorskom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 54., br. 6., 2004., str. 1203. Vidjeti i tekst istog autora u istoj tiskovini (ali broj 3-4/2004, str. 607.-650). pod naslovom: Nasljeđivanje autorskog prava.

tatem, a ne ad probationem197. To je forma koja je u prvom redu propisana radi zaštite primatelja uzdržavanja, iako bi trebalo štititi i davatelja koji se, baš zbog aleatornosti ovoga ugovora (ali i zbog toga što se prijenos odga-đa do smrti primatelja), lako može naći u do-sta složenoj pravnoj situaciji koja mu poten-cijalno može nanijeti značajnu štetu. Hrvat-ski zakonodavac zato s punim pravom vrlo jasno navodi – propisuje da će ovlaštena oso-ba upozoriti ugovornike (znači obje strane) na posljedice ugovora.

Za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je tek u ZOO / 05 propisan pisani oblik te ovje-ra od suca nadležnog suda198 ili potvrđen (so-lemniziran) po javnom bilježniku ili sastav-ljen u obliku javnobilježničkog akta199. Pra-vi problem koji još uvijek traje je što trenu-tačno vrijedi (i vrijedit će sve do stupanja na snagu ZOO/05) kada su predmet i nekretni-ne samo pisani oblik200, dakle takav forma ili oblik koji predstavlja ugrozu pravne sigurno-sti po naravi stvari – radi se o klasičnoj ovjeri potpisa, bez posebnih upozorenja, bez potre-be ovjere potpisa za obje strane, bez potreb-ne nazočnosti obje strane, otprilike kao da se radi o ugovoru kojemu nisu svojstvene nika-kve ili barem ne značajne opasnosti – a zbog prijenosa prije smrti primatelja bi oblik mo-rao biti ili jednako strog ili još stroži. Pro-blem je što će se i nakon 01.siječnja 2006. još jako dugo valjanost ovakvih ugovora prosu-đivati po ovim blagim uvjetima, jer nije pred-viđena retroaktivnost ZOO/05.

197 Vidjeti i u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 369.

198 Dakle, ne dolaze u obzir ni sudski savjetnici ni bilo koji drugi zaposlenik suda, nego samo i isključivo sudac, što je snažan dokaz važnosti koju zakonodavac daje ovoj formi.

199 V. 580 ZOO/05.200 Ukoliko se ne bi radilo o nekretnini kao predmetu ugo-

vora, praktično ne bi bilo ni obveze za pisanom formom, što je sa aspekta pravne sigurnosti vrlo loše. Dodatno, to otvara i mogućnost da se u odnosu na jedna ugvoor u pi-sanom obliku posebno ugovara nešto drugo za ono što nije nekretnina.


Izuzetno značenje koje je posvećeno for-mi u ZOO705 se vidi iz posebnih odredbi ko-jima je201 izrijekom propisana obveza ovlašte-ne osobe da a) ugovarateljima pročita ugovor i da ih b) upozori na njegove pravne poslje-dice. Dakle, propisan je niz i formalnih i sa-držajnih upozorenja i objašnjenja i, konačno, uz vrlo svečana forma koja je dodatni jamac sigurnosti i ozbiljnosti.

Svako ispunjavanje zakonom propisana forme spada u procesnopravne pretpostav-ke valjanosti ovoga ugovora i ako tome nije udovoljeno ugovor je ništav odnosno nište-tan. Unatoč tome što u sudskoj praksi posto-ji i odluka koja negira mogućnost konvalida-cije izvršenjem202 (koja inače kao opće pravi-lo postoji, a o konkretnim okolnostima poje-dinog slučaju ovisi je li ta načelna mogućnost in concreto primjenjiva ili nije), smatramo da to nije moguće načelno isključiti, a još bi ma-nje bilo moguće isključiti mogućnost kon-validacije tako da ona nikada, ni pod kojim uvjetima ne dolazi u obzir.

Prema našem mišljenju, ukoliko ne bi bilo udovoljeno obliku koji je propisan, ostaje mogućnost konverzije, a eventualno i konva-lidacije pod zakonom propisanim uvjetima203. U slučaju konverzije potrebno je ispuniti sve potrebne uvjete (pa i oblik) za taj drugi prav-ni posao. Do stupanja na snagu ZOO/05 kon-

201 Čl. 580. st. 2. ZOO /05..202 “Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji nije sastavljen

u pismenom obliku i ako ga nije ovjerio sudac ne može konvalidirati ni kad je izvršen.” - Vrhovni sud Republike Hrvatske, Gzz-21/92 od 4.XI.1992.

Ali postoje i one prema kojima je konvalidacija moguća. “Ugovor po kojemu se jedna stanka obvezala da drugu doživotno uzdržava, i tu svoju obvezu u potpunosti izvr-šila, a druga strana (primatelj uzdržavanja) još za života predala ovoj (davatelju uzdržavanja) u vlansištvo čitavu svoju imovinu, nije ugor o doživotnom uzdržavanju iz čl. 122. ZN pa, prema tome, za valjanost takvog ugovora nije obveza ovjera po sucu. Za valjanost takvog ugovora, odnosno za prijenos nekretnina s jednog vlasnika na dru-go nije nužan ni pismeni oblik ugovora ako su obje ugo-vorne strane ugovor u cijelosti izvršile.” - Vrhovni sud Republike Hrvatske, Gž-294/71 od 24. XI. 1971

203 Dok se konverzija ne negira kao mogućnost, za konvali-daciju je to ipak zabilježeno kao stav, koji prema našem mišljenju nema utemeljenje. Naime, i konvalidaciju treba načelno dopustiti, a in concreto vidjeti je li je u tom slu-čaju prihvatljiva ili nije.

verzija je nešto što predstavlja veliki problem već zbog toga što je propisani oblik ili for-ma dosta blaga, pa ako tome nije udovoljeno, praktično je jasno da nije udovoljeno ni obli-ku za druge ugovore.

Ovaj ugovor (o dosmrtnom uzdržavanju) nije ugovor mortis causa, pa se ne primjenju-ju posebne odredbe o obliku koje vrijed eza ugoor o doživotnom uzdržavanju (dva svje-doka prema čl. 62. st. 1. t. 1. ZJB).

IV.2.6. Raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

Raskid ugovora je već sam po sebi vrlo značajno pravno pitanje. Kod svakog ugovo-ra kod kojega se obveze izvršavaju u dužem razdoblju po naravi stvari dolazi do usloža-vanja u svakom pogledu -. ne samo da su problemi izgledniji, nego ih je teže i riješiti, pored ostaloga i radi pitanja pravne sudbine uloženoga. Kod ugovora o dosmrtnom uzdr-žavanju je iz niza razloga (pa tako i npr. za-jedničkog stanovanja kao jedne posebne, vrlo specifi čne i ne tako rijetke situacije, a još više zbog toga što do prijenosa prava na davate-lja dolazi prije smri primatelja uzdržavanja) sve to još složenije, što je dovelo do brojnih sporova i brojnih tekstova koji se bave samo ovim problemom. Očito je da se ovim ugo-vorom zasnivaju relativno trajni odnosi koji traju u pravilu do smrti primatelja uzdržava-nja. Iako se prigodom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju obično vrlo preci-zno utvrđuju međusobna prava i obveze ugo-vornih strana, gotovo je nemoguće predvi-djeti sve moguće buduće promjene okolnosti. Stoga je moguća izmjena ili raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjenih okolnosti204.

I ovdje treba ponoviti i naglasiti primjenji-vost općih pravila o raskidu kod dvostranoob-vezujućih ugovora, posebno onoga o pravu na raskid zbog neizvršavanja obveza od strane druge strane. Međutim, postoje i posebna pra-

204 Vlado Belaj, Raskid ili izmjena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjenih okolnosti, Pravni vje-snik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer, god. 17. (2001), br. 3-4, str. 22.


vila koja svoj uzrok postojanja imaju u ipak specifi čnim svojstvima ovoga ugovora.

Jasno je da suglasnošću ugovornih stra-na ugovor može biti raskinut205 u svakom tre-nutku jer da se nisu suglasili ne bi ugovor ni nastao pa na isti način može biti i raskinut206. Dokaz njihove slobode urediti svoje odnose kako hoće je i pravo na raskid (ni činenjenica da se npr. za porezne potrebe neki ugovor ne smatra raskinutim ne može promijeniti ono temeljno- ugovorne strane imaju pravo na ra-skid i kada s eugovor počeo izvršavati).

Situacija je, naravno, daleko složenija ukoliko suglasnosti nema. Naime, ugovor-na stega se postiže poštovanjem načela pac-ta sunt servanda, odnosno načela prema koje-mu je ugovor zakon za ugovorne strane. Ipak, doslovno i bezuvjetno pridržavanje za ovo načelo bi, prema gotovo općem mišljenju, bilo kontraproduktivno i upravo zato je na-stala teorija prema kojoj se ugovori sklapaju pod postojanjem tzv. clausula rebus sic stan-tibus, dakle to je klausula ili uglavak “dok stvari tako stoje”207.

Specifi čnost (ili jedna od specifi čnosti) za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju je i u tome što se relativno često ugovara zajed-nički život, a u tim slučajevima je za slučaj poremećenih odnosa opstanak ugovora dosta teško zamisliti, što je navelo zakonodavca da i u ZOO/05 i u ZN 2003. i u ZN posebno pro-piše mogućnost raskida u slučaju da ugovor-ne strane žive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. U literaturi je dosta autora za-

205 Načelno u bilo kojem obliku, dakle bez posebno propi-sane forme (čl. 288. ZOO/05, 68. ZOO 91). Ipak, treba dopustiti mogućnost da se oblik ipak zahtijeva jer to za-htijeva “cilj radi kojega je oblik propisan”.

206 Ipak, moguće je da takav raskid podliježe pobijanju od strane trećih putem paulijanskih tužbi. Vidjeti više o pa-ulijanskim tužbama u: Hrvoje Kačer, Paulijanske tužbe u hrvatskom pravu, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i prakse, Godišnjak 10, 2003. god., str. 313.-339. i Hr-vatska pravna revija, broj 12 / 2003., str. 61.-73., Actio Pauliana,- pobijanje dužnikovih pravnih radnji, Pravo i porezi, broj 8/2005, str. 15-22.

207 Vidjeti više o ovoj klauzuli u dijelu o ugovoru o doživot-nom uzdržavanju.

stupalo stav prema kojemu (sukladno nače-lo o zabrani zloporabe prava) ovo pravo ne pripada onoj strani koja je isključivo kriva za poremećaj, navodeći kako ekonomske, tako i pravne razloge208. Međutim, postoje i drukči-ji stavovi, bilo da su izravno suprotno bilo da iskazuju veliku dvojbu prema negiranju pra-va na raskid bilo kojoj strani209.

Jasno je da uz odredbe lex specialis treba primijeniti i one norme koje su lex generalis (čak i kada stupi na snagu ZOO/05 to se neće primijeniti jer će opća pravila biti u općem dijelu, a posebna baš kod uređivanja ovoga ugovora). Izgleda nam da temeljna postav-ka treba biti da je to pravilo (clausula rebus sic stantibus) koje postoji, ali koje treba vrlo oprezno prihvaćati, da se ne bi uništilo prav-nu sigurnost i povjerenje ugovornih strana u taj ugovor koje je izuzetno bitno da se neko uopće odluči sklopiti ga.

Svakako primjena općih pravila uključuje i zabranu zloporabe prava210 koja je opća ste-čevina i našeg prava i koja je jedna od teme-lja pravnog sustava uopće. To znači da pri od-lučivanju uvijek i to treba imati u vidu, pa bi tako kod ugovorene zajednice života ukoliko dođe do takvih odnosa koji to onemogućava-ju trebalo barem načelno dopustiti davatelju uzdržavanja da svoju obvezu vrši i putem tre-će osobe, što je sigurno bolje i pravičnije rje-šenje od raskida samog ugovora211.

Sigurni smo da nit vodilja prigodom odlu-čivanja o raskidu (odlučuje sud, a kako nema

208 Vidjeti i u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 386.,

209 Jadranko Crnić – Ana Marija Končić, Zakon o nasljeđi-vanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, pri-mjerima i abecednim kazalom pojmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 335, Nikola Gavella, Nasljedno pra-vo, Informator, Zagreb, 1986., str. 375., bilješka 881.

210 Vrlo složeno je pitanje je li npr. povreda načela VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM može biti podvedena pod zloporabu prava (npr. ako primatelj zahtijeva zajed-ničko stanovanje unatoč drukčijem stavu davatelja koji se kasnije pokaže osnovan).

211 Vidjeti vrlo detaljno o tome u: Vlado Belaj, Raskid ili iz-mjena ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog promije-njenih okolnosti, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveuči-lišta J.J. Strossmayer, god. 17. (2001), br. 3-4, str. 9-25.


posebne odredbe treba primijeniti opće pra-vilo o putu parnice) treba biti održanje ugo-vora ako je to moguće i svakako zabrana zlo-porabe i svakako nametanje jednog dosta vi-sokog standarda znanja i predviđanja mo-gućih događanja, posebno obzirom na stro-gu formu i upozorenja koja je službene oso-ba (sudac, javni bilježnik) prema zakonu ob-vezan dati i koja bitno onemogućavaju inače često veliku mogućnost manipulacije.

Generalno, može se kazati da sudovi nisu imali baš ujednačenu sudsku praksu i da tu ima dosta “lutanja” pri nepromijenjenom za-konskom tekstu. Vjerujemo da bi čitav niz pitanja trebao biti raspravljen na najmjero-davnijem mjestu, kod Vrhovnog suda Repu-blike Hrvatske kao najvišeg suda u Republi-ci Hrvatskoj, suda odgovornog za ujednača-vanje i formiranje sudske prakse212.

Pored općih i uobičajenih rješenja o raski-du, i ZOO 05 (čl.584.), jednako kao i ZN 03 (čl. 120.), kao i ZN (čl. 126.) sadrže identič-no213 rješenje o mogućnosti preinake u doži-votnu retu, što je svakako jedna vrlo specifi č-na i rijetka ovlast sudu da se na taj način “mi-ješa” u volju ugovornih strana. Sama zako-snak formulacija (“ …ako to odgovara obje-ma ugovornim stranama”) je utoliko nepreci-zna što ostavlja otvorenom mogućnost tuma-čenja na način da se radi o subjektivnom, ali i objektivnom ili čak i mješivitom kriteriju. Budući je iznimno značajno spriječiti svaki voluntarizam suda i suca (kao bitnu ugrozu pravnoj sigurnosti i vladavini prava), to je ar-gument u prilog objektivnom kriteriju.

IV.2.7. Porezne obveze kod (na temelju) ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Uz napomenu kako je porezni vid bilo kojeg ugovora nešto što se najčešće neo-

212 Vidjeti bilješku 31.213 Jedina razlika je što ZN 03 rabi formulaciju doživotna

renta, a ZN i ZOO 05 formulaciju doživotna renta, što ne smatramo u praksi ni značajnom ni uopće bitnom razli-kom, jer će se i bez naglašavanja raditi o novčanom da-vanju već po naravi stvari.

pravdano (zato jer se radi o vrlo značajnom elementu koji može biti i odlučan u formi-ranju volje ugovorne strane da neki ugovor zaključi ili ne zaključi) zaboravlja u analizi ugovora, na ovom mjestu moramo iskazati svoje neslaganje sa jednim nedavnim prika-zom poreznopravnog statusa ugovora o dos-mrtnom uzdržavanju koji je izravno uređen sa ZOO/05214. Uvažavajući tamo iznesene ar-gumente, ipak nam izgleda da se radi o argu-mentaciji prije primjenjivom uz prijedlog de lege ferenda nego za tumačenje de lege lata. O čemu se tu stvarno radi, barem onako kako mi to vidimo, slijedi u nastavku.

Svako oslobođenje od porezne obveze je iznimka od klasične situacije u kojoj je pro-met nekretnina i prava oporeziv. Navedeno i ne treba posebno dokazivati jer spada u nešto što je notorno. Ako je to tako, tada je svako oslobođenje (pa i oslobođenje od porezne ob-veze) iznimka, a iznimke se (ponovo se radi o koliko starom toliko i neupitnom pravnom načelu) USKO (RESTRIKTIVNO) TUMA-ČE215. Je li argument kod formuliranja zakon-skog teksta usvojenog propisa odnosno ratio legis bio u tome da se kod ugovora o dosmrt-nom uzdržavanju prijenos provodi najčešće odmah ili ne može biti dvojbeno. Međutim, nedvojbeno je da je zakonodavac u vrijeme donošenja ZPPN bio upoznat (ako za svaku fi zičku odnosno naravnu osobu vrijedi fi kci-ja poznavanja svih propisa tada to još u puno većoj mjeri vrijedi za zakonodavca) sa posto-janjem oba ugovora (nije od značenja za ovo pitanje je li postojanje bila dopušteno pri-

214 Mislimo na tekst: Hrvoje Kačer, Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, u: Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, lipanj 2005., str. 183.-184.

215 Quod contra rationem iuris receptum est, non est produ-cendum ad consequentias. (Paulus. D.50,17,141, pr.). Što je propisano suprotno pravnim načelima, ne može se pro-širiti na druge slučajeve. Iznimke se uvijek usko tumače. Odstupa li kakva odredba od općeg pravila, tumači se u najužem opsegu. Exceptiones sunt strictissimae inter-pretationis. (Sec. Paulus-D. 50.17, 141, pr.). Iznimke tre-ba najuže tumačiti - vidjeti u: Dragomir Stojčević - Ante Romac, Dictae et regulae iuris, Suvremena administraci-ja, 1984., str. 443. ( oznaka 434) , str. 158 (oznaka 248).


mjenom pravnih pravila kao što je tada bio i još je uvijek slučaj ili će se raditi o izrav-no sa ZOO/05 propisanim pravnim normama o tome ugovoru, što će biti slučaj od 01. si-ječnja 2006. god.) i mogao je (da je to htio) propisati oslobođenje (pod istim ili različitim uvjetima) za oba, a to nije učinio nego se kod nabrajanja poreznih oslobođenja ograni-čio samo na ugovor o doživotnom uzdržava-nju. Zbog navedenoga smatramo da dvojba mora biti riješena u prilog teze o oporeziva-nju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, da-kle u prilog tezi o uskom tumačenju iznim-ke koja vrijedi za ugovor o doživotnom uz-državanju.

Navedeno stvarno znači da de lege lata nema poreznog oslobođenja za ugovor o do-smrtnom uzdržavanju analogijom sa ugovo-rom o doživotnom uzdržavanju, jednako kao što nema oslobađanja ni u slučaju kada npr. sin kupi (a ne primi na dar) od vlastitog oca neku nekretninu216 i to nikome nije ništa čud-no (upravo zato jer se iznimke usko tumače, a ugovor o prodaji ili kupoprodaji nekretni-ne je oporeziv). Pri tome nam izgleda da je oporezivost ugovora o dosmrtnom uzdrža-vanju potpuno jasna, a samo vrlo eventualno je moguće pravne norme o oslobađanju pla-ćanja poreza na promet nekretnina kod tzv. prve kupnje primijeniti na ovaj ugovor, sa ar-gumentom da se stvarno radi o kupnji sui ge-neris, kod koje je cijena opterećena elementi-ma aleatornosti. De lege ferenda bi bili sklo-ni prihvatiti argumente kritiziranog stava, na način da se promet uvjetno oslobodi poreznih obveza, pod uvjetom trajanja ugovora kao što je propisano za ugovor o doživotnom uzdrža-vanju i uz još jedan daljnji uvjet (koji proi-zlazi po logici ili naravi stvari, jer je prijenos ugovoren prije smrti primatelja uzdržavanja) da u istom roku (do smrti primatelja uzdrža-vanja) nema i ne smije doći do dva prijeno-sa, nego samo onog osnovnog između ugo-

216 Ovdje se misli na oslobođenje od porezne obveze teme-ljem prometa nekretnina uopće, a ne na posebno uređenu situaciju u kojoj oslobođenje postoji zbog nekog poseb-nog razloga, npr. kod kupnje tzv. prve nekretnine.

vornih strana (ili i trećega na čiji teret se ugo-vor sklapa, a koji se sa tim mora suglasiti da bi imao tu ulogu).

Vrlo je bitno ukazati na još jedan pore-znopravni aspekt.ugovora o dosmrtnom uz-državanju. To je ugovor u kojemu (kada se radi o nekretninama) porezna obveza nastaje prije smrti primatelja i to u trenutku sklapa-nja ugovora217 a ne prijenosa (do kojega može doći u bilo kojem trenutku od sklapanja ugo-vora pa unaprijed, ali svakako prije smrti pri-matelja uzdržavanja - u protivnom bi to bio ugovor o doživotnom uzdržavanju) ili smrti primatelja (kao kod ugovora o doživotnom uzdržavanju. To znači da je sve jednostavno (sa aspekta poreza) ako se radi o raskidu prije prijenosa. Međutim, stvari su složenije ukoli-ko je prijenos izvršen, pa raskid slijedi nakon toga. Radi se o primjeni čl. 22. ZPPN prema kojemu se razlikuju tri različite situacije (od čega su samo prve dvije izrijekom uređene):

a) prva u kojoj do prijenosa u zemljišnim knjigama nije došlo (makar je moglo) a do raskida dolazi ili voljom stranaka ili sudskom odlukom218 takve činjeni-ce predstavljaju razloge za obnovu po-stupka i poništenje rješenja o utvrđiva-nju poreza na promet nekretnina i

b) druga u kojoj dolazi do raskida voljom stranaka prije prijenosa u zemljišnim knjigama kada je obnova postupka ra-zreza poreza moguća, ali samo u roku od jedne godine dana od dana konač-nosti rješenja o utvrđivanju poreza i

c) treća ukoliko do raskida dolazi sud-skom odlukom nema vremenskog ograničenja navedenog pod b), što ja-sno proizlazi iz primjene pravila A CONTRARIO.

“Tužiteljica opravdavajući reviziju, a što je tvrdila i u tužbi i tijekom cijelog postupka ističe, a ako je poslije smrti sina došlo do po-remećenih odnosa i prekida zajedničkog do-

217 Čl. 16. st. 1. ZPPN.218 Pored raskida sudska odluka može sa istim poreznim

učinkom glasiti i na poništenje.


maćinstva (naime tužiteljica je kuhala za obi-telji čuvala djecu mldb. drugo i trećetuženi-ce, a sin je plaćao režije za odvojeni stambe-ni prostor koji je koristila tužiteljica) da pra-va volja stranaka, tj, njezina i njenog pok. sina nije bila na zaključenje ugovora o darovanju već ugovora o doživotnom uzdržavanju, čiji da se sadržaj za života sina i izvršavao. Kao bitni momenat zašto je formalno sklopljen ugovor o darovanju tužiteljica navodi činjeni-cu da nije trebalo platiti za ugovor o daro-vanju porez kod prijenosa nekretnina. Da je prava volja stranaka bila upravo zaključi-vanje ugovora o darovanju ne može dovesti u sumnju okolnost što da bi troškovi i porezi kod ugovora o doživotnom uzdržavanju bili veći, kako su s osnovom zaključili i niži su-dovi. Ovo stoga, što prividan je onaj ugovo-ra koji nije sklopljen suglasnošću volje ugo-vornih strana, nego je nastao suglasnošću vo-lje ugovornih strana da se samo stvori privid (fi kcija) o sklapanju ugovora. Kada bi i bila istinita tvrdnja tužiteljice da su stranke prvo imale na umu zaključenje ugovora o doživot-nom uzdržavanju, valja istaći da nije prividan onaj ugovor kod kojeg ugovorne stranke radi postizanja određenog imovinskog ili drugog dozvoljenog probitka (oslobađanje od poreza, manji troškovi zbog plaćanja taksi i dr.) odlu-čile sklopiti upravo ugovor o darovanju umje-sto ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer samo kod prividnog ugovora volja nije istin-ska, pa zbog toga takav ugovor nema djelova-nja među strankama. Pravilan zaključak nižih sudova, da je prava volja stranaka bila upra-vo usmjerena na zaključivanje ugovora o da-rovanju potvrđuje i činjenica da je i tužiteljica supotpisnica ugovora o darovanju kao ovla-štenik osobne služnosti doživotnog uživanja na spornim nekretninama kojim raniji daro-primac te iste nekretnine daruje prvotuženici svojoj supruzi, dakle taj pravni posao je izvr-šen uz punu suglasnost i odobrenje tužitelji-ce.. Kako je ispravan zaključak sudova da da-rovni ugovor koji je zaključila tužiteljica sa prednikom tuženika nije simulirani ugovor, onda je i bespredmetno raspravljati o pravnoj

valjanosti eventualno pretpostavljenog pri-vidnog ugovora. (čl 66. ZOO).” - VSRH Rev 2232/1995-2 od 3. listopada 1996. god. (pre-ma : web stranica VSRH)

IV.2.8. Javnobilježnički i /ili sudski troškovi kod (na temelju) ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

Naprijed je navedeno koji je oblik propi-san za ovaj ugovor i to kao vrlo stroga forma ad sollemnitatem, nikako ne ad probationem (što vrijedi i de lege lata i de lege ferenda, a vrijedilo je i za vrijeme važenja ZN). Da bi se imalo potpun pregled nužno je znati i koji su to troškovi koji prate sklapanje i proved-bu ovoga ugovora, što radimo u nastavku, na primjeru dvije vrijednosti ugovora, jedne od 100.000 EUR219 (u daljnjem tekstu: Primjer 1) i druge od 500.000,00 EUR (u daljnjem tekstu: Primjer 2).

Kod javnog bilježnika je moguće pristupi-ti na način da javni bilježnik sastavi ugovor i tada će se raditi o javnobilježničkom aktu, ili pak da ugovorne strane donesu ugovor koji su sastavile same (ili putem treće osobe220), u ko-jem slučaju će se raditi o solemnizaciji221. Izni-mno, do stupanja na snagu ZOO/05 (kada toga više neće biti i postojat će konkurencija nad-ležnosti generalno) javni bilježnik je isključi-vo nadležan samo u odnosu na ugovor o do-smrtnom uzdržavanju, dok u odnosu na ugo-vor o doživotnom uzdržavanju postoji konku-rencija nadležnosti javnog bilježnika i suda.

U Primjeru 1 kod javnobilježničkog akta potrebno je platiti iznos od 3.350,00 + PDV, a kod solemnizacije iznos od 1.675,00 + PDV na ime javnobilježničke nagrade + (u prvom slučaju) 1090.00 Kn, a u drugom 345,00 Kn na ime pristojbe222 (stvarno bi trebalo upotri-

219 Za potrebe izračuna korišten je tečaj 7,3.220 Još uvijek nisu dali rezultata prijedlozi da se (kao što je

uvedeno glede zastupanja u sudskim postupcima) pravo na sastav ugovora ograniči npr. na odvjetnike.

221 Za sastav vidjeti čl. 12., za solemnizaciju čl. 16. u svezi čl. 12. Privremene tarife, za pristojbu Tbr. 1. i 3.

222 Za sastav vidjeti čl. 12., za solemnizaciju čl. 16. u svezi čl. 12. Privremene tarife, za pristojbu Tbr. 1. i 3. ZJBP.


jebiti formulaciju u budućem vremenu, od 01. siječnja 2006.).

U Primjeru 2 kod javnobilježničkog akta potrebno je platiti iznos od 7.250,00 + PDV, a kod solemnizacije iznos od 3.625,00 + PDV + (u prvom slučaju) 1.000,00 Kn, a u drugom 3. 000,00 Kn na ime pristojbe (stvarno bi ta-kođer trebalo upotrijebiti formulaciju u budu-ćem vremenu, od 01. siječnja 2006.).

U Primjeru 1 i u Primjeru 2 kod ovjere suca potrebno je platiti iznos od 300,00 Kn223 (Tbr. 32.). Očito je da se radi o tolikim razli-kama da, ukoliko ne dođe ako ne do izjedna-čavanja barem do približavanja, nije izgledno da će javni bilježnici imati veći broj bilo sole-mnizacija ovih ugovora bilo sastava istih)

Interesantno je da do 01. siječnja 2006. kada stupa na snagu ZOO/05 u odnosu na ugovor o dosmrtnom uzdržvanju vrijedi (i kao oblik je dovoljna) najobičnija ovjera potpisa, sa plaćanjem u visini koja je u us-poredbi sa solemnizacijom ili javnobilježnič-kim aktom zanemariva.

Ukoliko se radi o nekom knjižnom pravu potreban je i upis u zemljišnu knjigu, koji je temeljem Tbr. 16. t. 15 oslobođen daljnjih pla-ćanja sudskih pristojbi ukoliko se radi o javno-bilježničkom aktu ili solemniziranom ugovo-ru. Ukoliko je ugovor ovjeren od strane suca treba platiti daljnje sudske pristojbe, u visini 50,00 Kn za prijedlog i 200,00 Kn za upis.

IV.2.9. Pravna obilježja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je dvostranoobvezujući (bilateralan, sinala-gmatičan) ugovor jer njegovim sklapanjem nastaju obveze i na jednoj i na drugoj ugo-vornoj strani. Međutim, to ne znači automat-sku primjenu pravila koja vrijede za ove ugo-vore u cijelosti, pa tako npr. po naravi stvari i nije moguće da davatelj ne započne sa dava-njem uzdržavanja dok druga strane ne izvrši svoju obvezu (prijenos prava) osim u sluča-ju kada je prijenos prije smrti primatelja (vo-ljom ugovornih strana) prijenos odmah.

223 ZSP.

Prema zakonskoj formulaciji224 izgleda očito da se radi o teretnom225 (naplatnom, oneroznom) ugovoru, dakle o ugovoru u ko-jemu se za činidbu dobiva protučinidba, a ne o besplatnom ili nenaplatnom ili lukrativ-nom ugovoru. To npr. znači da nije moguća primjena instituta collatio bonorum ili uraču-navanje prema nasljednopravnim normama, da nije moguća primjena paulijanskih tužbi, da….Međutim, svakako je moguće i da se radi o mješovitom ugovoru u smislu da ima elemente i naplatnosti i besplatnosti.

Radi se o i o aleatornom (ugovor na sre-ću)226 ugovoru, dakle ugovoru glede kojega u pravilu nema izvjesnosti o tome koliko će trajati davanje uzdržavanja227, pa ne dolazi u obzir ni promjena inače općeg načela o jed-nakosti davanja ili činidbi ugovornih strana. To znači da po naravi stvari ne dolazi u ob-zir ni prmjena instituta prekomjernog ošteće-nja, pri čemu sudska praksa nerazmjer dovo-di u pitanje samo ako je riječ o iskorištavanju tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imo-vinske koristi, zatim ako je zaključenje ugovo-ra protivno dobrim običajima odnosno ako je taj pravni posao nemoralan228. Međutim (za ra-zliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju) ovdje se radi o ugovoru kod kojega je prijenos CERTUS AN CERTUS QUANDO (nema ne-izvjesnosti tipa kada će netko umrijeti, makar

224 “…o otuđenju uz naknadu…”- vidjeti čl. 116. st. 1. ZN225 Ukoliko ne bi bilo naknade tada bi se moglo raditi samo

o nekom drugom (besplatnom) ugovoru.226 Aleatorium negotium – aleatorni posao, posao na sre-

ću, pravni poslovi u kojima bitnu ulogu ima sreća, slučaj – videti tako u., Ante Romac, Rječnik latinskih pravnih izraza,Informator, Zagreb, 1985., str. 16.

227 Sudska praksa je ipak u određenim (drastičnim) slučaje-vima u kojima je bilo jasno da nema ni aleatornosti ni ba-rem približne jednakosti prestacija sudila da se ne radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju. “Aleatornost je bit-na karakteristika ugovora o doživotnom uzdržavaju, pa nedostaje li ona ugovor što su ga stranke sklopile nije ugovor o doživotnom uzdržavanju, bez obzira kako su ga one nazvale.” - vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 369.

228 Vidjeti tako u: Jadranko Crnić, Ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u: Novi Zakon o obveznim odnosima – zbornik radova, Organi-zator, Zagreb, travanj 2005, str. 138.


bi se moglo ugovoriti da je prijenos svakako prije smrti, ali u trenutku koji će biti određen nastupom određenih okolnosti).

“Činjenica da je teta tuženika umrla rela-tivno kratko vrijeme nakon zaključenja ugo-vora o doživotnom uzdržavanju ne može ima-ti odlučnog značaja za presuđenje ovog spora, s obzirom na obilježja aleatornosti koja takvi ugovori sadrže.” - VSRH Rev 2138/1995-2 od 22. prosinca 1999. god. (prema : web stra-nica VSRH)

Radi se i o strogo formalnom ugovoru za koji se zahtijeva ne samo pisani oblik (forma) nego i ovjera od strane suca ili forma javno-bilježničkog akta ili potvrda odnosno sole-mnizacija. Osim iznimno, nepoštivanje for-me ili oblika znači da ugovora i nema, odno-sno nema nikakvih pravnih učinaka do kojih bi inače došlo. Iznimno, do stupanja na snagu ZOO/05 ova forma je bitno blaža i svodi se na običnu ovjeru potpisa.

Radi se o ugovoru koji može (ali to nije pravilo nego iznimka koja se ne predmnje-va) biti ugovor intuitu personae (npr. ako bi davatelj uzdržavanja bio vrhunski stručnjak medicinskih znanosti, baš iz područja od ko-jega boluje primatelj i baš osoba od najvećeg povjerenja primatelja koji ne prihvaća ili teš-ko prihvaća stručni savjet bilo koga drugog) što znači i mogućnost razmjerno lakog raski-da ili pobijanja ukoliko nastupe odgovarajuće okolnosti (npr. zabluda o osobi za pobijanje, npr. raskid u slučaju smrti davatelja).

Ovaj ugovor može sadržavati i elemente više ugovora, pa u tom slučaju može biti tzv. mikstni ili mješoviti ugovor229. To je npr. slučaj kada je potpuno jasno da, unatoč alea-tornosti koja je u naravi ovoga ugovora, po-stoji toliko drastičan nesrazmjer da je jasno da je barem dijelom to i ugovor o darovanju. Ukoliko pak ne bi bilo aleatornosti (npr. jer je liječnički nalaz takav da izvjesno daje samo još mogućnost od npr. nekoliko mjeseci ži-vota) tada bi bilo moguće da se i ne radi o

229 Vidjeti više o tim i sličnim ugovorima u: Mihajlo Vuko-vić, Obvezno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 1964., str. 309. i dalje

ugovoru o doživotnom uzdržavanju, nego o tom ugovoru kao simuliranom pravnom po-slu kojim se prikriva onaj disimulirani230. I tu će se raditi o primjeni općih pravila, ovaj put posebno i onih koja se odnose na simulaci-ju, a posebno je značajno odredutui koji ele-menti prevladavaju jer o tome ovisi koja će se pravila primijeniti (a ona međusobno mogu biti vrlo različita, npr. kod tumačenja neja-snih odtredbi za besplatne i naplatne ugovo-re, jednakost činidbi kod ugovora o prodaji i ugovora o doživotnom uzdržavanju…).

Davatelj uzdržavanja ne odgovara za dugove primatelja uzdržavanja, što je logič-na posljedica činjenice da davatelj uzdržava-nja nije nasljednik, nije univerzalni nego sin-gularni sukcesor, pa slijedom toga po naravi stvari i ne odgovara za dugove primatelja uz-državanja. Dopušteno je ipak ugovoriti i da će davatelj uzdržavanja odgovarati za one njego-ve dugove koji postoje u trenutku sklapanja ugovora prema određenim vjerovnicima (što ne znači da bi nasljednici bili oslobođeni od-govornosti prema vjerovnicima već i prema općim pravilima). A contrario, izgleda da je a) nedopušteno ugovarati glede budućih du-gova i da je b) nedopušteno ugovarati ako se ne radi o određenim vjerovnicima. Prema pra-vilu da je manje sadržano u većem, smatramo da ne bi bilo zapreke da se ugovor odnosi ne na sve dugove koji postoje u trenutku sklapa-nja ugovora, nego i na samo dio tih dugova.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je u poreznom smislu neutralni (a nikako ne privilegirani, barem ne u usporedbi sa ugov-orom o doživotnom uzdržavanju) ugovor u odnosu na koji (neovisno kada je ugovorom određen prijenos, što mora biti prije smrti pri-matelja) porezna obveza dospijeva trenutkom sklapanja ugovora.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, uko-liko za predmet ima nekretnine, stječe uči-nak erga omnes (apsolutni učinak) trenutkom upisa u zemljišnu knjigu. Radi se o zabiljež-

230 Koji može biti besplatni, ali i naplatni.


bi, što smatramo lošom formulacijom obzi-rom na notorne razlike izmešu vrsta upisa.

Iako je zakonodavac izrijekom propisao da je moguće da primatelj uzdržavanja koji daje nekrezninu na istoj zasnje stvarni teret uzdržavanja (čl. 587. ZOO/05) to ni u kojem slučaju ne znači da bi bio zabranjen inače u praksi dosta čest pridržaj prava plodouživa-nja ili uopće bilo koje drugo ograničenje pre-nesenog prava.

IV.2.10. ZaključakUgovor o dosmrtnom uzdržavanju je

(kao i ugovor o doživotnom uzdržavanju) jako dugo u hrvatskoj pravnoj praksi i jedna-ko je kao i ugovor o doživotnom uzdržava-nju (ako ne i više) osporavan. Međutim, po-stoji jedna suštinska razlika (differentia spe-cifi ca) koja se nalazi u tome da taj ugovor još uvijek nije izravno uređen pozitivnopravnim odredbama (nego pravnim pravilima) i to će tako biti do stupanja na snagu ZOO/05. To znači da je već dugo jedan jako pozitivan i si-gurno poželjan ugovor opterećen činjenicom da se sklapa u obliku (obična ovjera potpisa) koji ni približno ne jamči pravnu sigurnost koju zaslužuje.

ZOO/05 je uputio na podrednu primjenu vlastitih odredbi koje se odnose na ugovor o doživotnom uzdržavanju, osim ako je druk-čije posebno propisano (npr. za slučaj smrti davatelja prije primatelja uzdržavanja). Jasno je da su daljnje poboljšice zakonskih rješenja moguće i poželjne, pri čemu se to odnosi ne samo na tekst ZOO/05 nego i na druge propi-se, pri čemu sigurno najviše “prostora” ima u onim poreznim.

IV. 3. UGOVOR O USTUPU I RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA

GLAVA ČETVRTA231

NASLJEDNOPRAVNI UGOVORI

I. Ugovor o nasljeđivanju i o budućem nasljedstvu ili zapisu

Ništavost ugovora o nasljeđivanjuČlanak 108.

Ništav je ugovor kojim netko ostavlja svoju ostavinu ili njen dio svome suugovor-niku ili trećoj osobi.

Ništavost ugovora o budućem nasljedstvu ili zapisu

Članak 109.

Ništav je ugovor kojim netko otuđuje nasljedstvo kome se nada, kao i svaki ugo-vor o nasljedstvu treće osobe koja je još u životu.

Ništav je isto tako i ugovor o zapisu ili kojoj drugoj koristi kojima se jedan ugovor-nik nada iz nasljedstva koje još nije otvore-no.

Ništavost ugovora o sadržaju oporukeČlanak 110.

Ništav je ugovor kojim se netko obvezu-je da unese neku odredbu u svoju oporuku, ili da je ne unese, da opozove neku odredbu iz svoje oporuke ili da je ne opozove.

II. Ustupanje i raspodjela imovine za života

Članak 111.

Predak može poslom među živima ustu-piti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i svojim potomcima.

231 Navodi se tekst iz ZN, pri čemu je nekoliko članaka (108.-110.) uneseno kako bi se naglasio naslov koji nosi glava četvrta (nasljednopravni ugovori).


Uvjeti za pravovaljanost ustupanja i raspodjele

Članak 112.

Ovo ustupanje i raspodjela imovine pra-vovaljani su samo ako su se s tim suglasili sva djeca i drugi potomci ustupiočevi koji će po zakonu biti pozvani da nasljede njegovu ostavinu.

Sporazum o ustupanju i raspodjeli imo-vine mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca.

Prilikom ovjere sudac će pročitati spo-razum i upozoriti ugovornike na posljedice sporazuma.

Ako koji potomak nije dao suglasnost, on je može dati naknadno u istom obliku .

Ustupanje i raspodjela ostaju pravovalja-ni ako je potomak koji se nije suglasio umro prije ostavioca a nije ostavio svojih potoma-ka, ili se odrekao nasljedstva, ili je isključen iz nasljedstva ili je nedostojan.

Predmet ustupanja i raspodjeleČlanak 113.

Ustupanjem i raspodjelom može biti obu-hvaćena samo sadašnja imovina ustupiočeva, cjelokupna ili samo jedan njen dio.

Ništava je odredba kojom bi bilo pred-viđeno kako će se raspodjeliti dobra koja se budu zatekla u ostavini ustupiočevoj.

Ustupljena imovina ne ulazi u ostavinu

Članak 114.

Kad predak koji je za života izvršio ustu-panje i raspodjelu svoje imovine umre, nje-govu ostavinu sačinjavat će samo ona njego-va dobra koja nisu bila obuhvaćena ustupa-njem i raspodjelom, kao i dobra koja je na-knadno stekao.

Prema tome, dobra koja su njegovi po-tomci prije dobili ustupanjem i raspodjelom ne ulaze u njegovu ostavinu, te se ne uzimaju ni u kakav račun prilikom utvrđivanja vrijed-nosti njegove ostavine.

Kad se ustupljeni dijelovi smatraju kao dar Članak 115.

Ako se s ustupanjem i raspodjelom nije suglasio koji nasljednik, onda se dijelovi imovine koji su ustupljeni ostalim nasljed-nicima smatraju kao darovi, i s njima će se poslije smrti pretka postupati kao s darovima učinjenim nasljednicima.

Na isti način postupit će se i ako se ustu-piocu poslije ustupanja i raspodjele izvršenih sporazumno sa svim nasljednicima rodi dije-te ili se pojavi nasljednik koji je bio progla-šen za umrlog.

Zadržavanje raznih prava prilikom ustupanja i raspodjele

Članak 116.

Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac može za sebe, ili za svog bračnog druga, ili za sebe i svog bračnog druga, ili za koju dru-gu osobu zadržavati pravo uživanja na svim ustupljenim dobrima, ili na nekim od njih, ili ugovoriti doživotnu rentu u naravi ili u nov-cu, ili doživotno uzdržavanje ili kakvu dru-gu naknadu.

Ako su uživanja ili doživotna renta ugo-vorena za ustupioca i njegovog bračnog dru-ga zajedno, u slučaju smrti jednog od njih uživanje ili renta pripada u cjelini drugome do njegove smrti, ako nije što drugo ugovo-reno, ili ako što drugo ne proizlazi iz okolno-sti slučaja.

Prava ustupiočevog bračnog drugaČlanak 117.

Ustupilac može ustupanjem i raspodje-lom obuhvatiti svog bračnog druga i tada je potrebno da se ovaj suglasi s tim.

Ako bračni drug ne bude obuhvaćen, nje-govo pravo na nužni dio ostaje neokrnjeno.

U tom slučaju ustupanje i raspodjela osta-ju pravovaljani, samo se prilikom utvrđiva-nja vrijednosti ostavine radi određivanja nuž-nog dijela nadživjelog bračnog druga dijelovi ostaviočeve imovine koji su ustupljeni njego-vim potomcima smatraju kao darovi.


Dugovi ustupiočevi i pobijanje ustupanja Članak 118.

Potomci između kojih je ustupilac razdje-lio svoju imovinu ne odgovaraju za njegove dugove, ako nije što drugo određeno prili-kom ustupanja i raspodjele.

Vjerovnici ustupiočevi mogu pobijati ustupanje i raspodjelu pod uvjetima predviđe-nim za pobijanje raspolaganja bez naknade

Obaveza jamstvaČlanak 119.

Obveza jamstva koja poslije diobe nasta-je između sunasljednika nastaje i između po-tomaka poslije ustupanja i raspodjele imovi-ne koje im je izvršio njihov predak.

OpozivČlanak 120.

Ustupilac ima pravo zahtjevati da mu po-tomak vrati ono što je primio ustupanjem i raspodjelom, ako je ovaj pokazao grubu ne-zahvalnost prema njemu.

Isto pravo ima ustupilac ako potomak ne daje njemu ili kome drugome uzdržavanje određeno poslom ustupanja i raspodjele, ili ako ne isplati dugove ustupiočeve čija mu je isplata naložena istim poslom.

U drugim slučajevima neizvršavanja te-reta određenih poslom ustupanja i raspodje-le sud će vodeći računa o važnosti tereta za ustupioca i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti da li ustupilac ima pravo zahtjeva-ti vračanje datih dobara ili samo pravo tražiti prisilno izvršenje tereta.

Prava potomaka nakon opozivaČlanak 121.

Potomak koji je morao vratiti ustupiocu ono što je primio prilikom ustupanja i raspo-djele moći će zahtjevati svoj nužni dio poslije smrti ustupioca ako nije isključen iz nasljed-stva, niti je nedostojan da nasljedi ustupioca, niti se odrekao nasljedstva.

Pri izračunavanju veličine njegovog nuž-nog dijela dijelovi imovine koje je ostavilac

za života ustupio i raspodjelio svojim ostalim potomcima smatrat će se kao dar.

II. Ustup i raspodjela imovine za Života232

Članak 105.

Predak može poslom među živima ustu-piti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i ostalim potomcima.

Pretpostavke va ljanosti ustupa i raspodjeleČlanak 106.

(1) Ustup i raspodjela imovine va ljani su samo ako su se s time suglasili sva djeca i ostali potomci ustupite ljevi koji su po zakonu pozvani naslijedi-ti ga.

(2) Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine va ljan je samo ako je sastav ljen u pi-sanom obliku i:- ovjeren od suca nadležnog suda, ili- sastav ljen u obliku javnobi lježničkog

akta, ili- potvrđen (solemniziran) po javnom

bi lježniku.(3) Ovlaštene osobe iz stavka 2. ovo-

ga članka dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na pos ljedice ugovora.

(4) Potomak koji nije dao suglasnost može je dati naknadno, u obliku iz stavka 2. ovoga članka.

(5) Ustup i raspodjela ostaju va ljani ako je potomak koji se nije suglasio umro prije ostavite lja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao nas ljedstva, ili je isk ljučen iz nas ljedstva, ili je ne-dostojan.

Predmet ustupa i raspodjeleČlanak 107.

(1) Ustupom i raspodjelom može biti obu-hvaćena samo ustupite ljeva imovina koja postoji u vrijeme sklapa nja ugo-

232 Radi se o tekstu ZN 03.


vora, bilo cjelokupna ili samo jedan njezin dio, odnosno pojedine ustupite -ljeve stvari ili prava.

(2) Ništava je odredba kojom bi bilo pred-viđeno kako će se raspodijeliti stva-ri ili prava koja se budu zatekla u ustupite ljevoj ostavini.

Ustup ljena imovina ne ulazi u ostavinuČlanak 108.

(1) Kad predak koji je za života ustupio i raspodijelio svoju imovinu (ustupite lj) umre, nje govu ostavinu činit će samo ono što nije bilo obuhvaćeno va ljanim ustupom i raspodjelom, kao i ono što je naknadno stekao.

(2) Ono što su nje govi potomci već do-bili ustupom i raspodjelom ne ulazi u ostavinu, te se ne uzima ni u kakav ra-čun prigodom utvrđiva nja vrijednosti ostavine.

Kad se ustup ljeni dijelovi smatraju daromČlanak 109.

Ako se ustupite lju nakon ustupa i raspo-djele rodi dijete ili se pojavi nas ljednik koji je bio proglašen nestalim ili umrlim, kao i ina-če kad se s ustupom i raspodjelom nije sugla-sio netko od ustupite ljevih potomaka koji su po zakonu pozvani naslijediti ga, onda se ono što je ustup ljeno ostalima smatra darom i s time će se nakon smrti pretka postupati kao s darovima uči njenim nas ljednicima.

Zadržava nje raznih prava prigodom ustupa i raspodjele

Članak 110.

(1) Prigodom ustupa i raspodjele ustupite -lj može za sebe i/ili za svoga bračnog druga, ili za koju drugu osobu, odre-diti osniva nje neke osobne služno-sti ili stvarnog tereta na svim ili ne-kim predmetima ustupa nja, ili ugovo-riti doživotnu rentu u naravi ili u nov-cu, ili doživotno uzdržava nje, ili ka-kvu drugu naknadu.

(2) Ako su prava iz stavka 1. ovoga član-ka osnovana za ustupite lja i nje gova bračnog druga zajedno, u slučaju smr-ti jednoga pripadaju u cjelini drugome do nje gove smrti, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolno-sti slučaja.

Prava ustupite ljeva bračnog drugaČlanak 111.

(1) Ustupite lj može ustupom i raspodje-lom obuhvatiti svoga bračnog druga i tada je potrebno da se on suglasi s tim.

(2) Ne bude li bračni drug obuhvaćen, nje govo pravo na nužni dio ostaje neokr njeno.

(3) Ne bude li bračni drug obuhvaćen, ustup i raspodjela nisu zbog toga neva -ljani, ne go se prigodom utvrđiva nja vrijednosti ostavine radi određiva nja vrijednosti nužnog dijela na dživjelog bračnog druga smatra darom ono što je ostavite lj ustupio i raspodijelio svo-jim potomcima.

Dugovi ustupite ljevi i pobija nje ustupaČlanak 112.

(1) Potomci između kojih je ustupite lj razdijelio svoju imovinu ne odgova-raju za nje gove dugove, ako nije što drugo određeno prilikom ustupa i ras-podjele.

(2) Ustupite ljevi vjerovnici mogu pobija-ti ustup i raspodjelu pod pretpostav-kama predviđenim za pobija nje duž-nikovih besplatnih pravnih rad nji po-duzetih na štetu vjerovnika.

Odgovornost za nedostatkeČlanak 113.

Odgovornost za materijalne i pravne ne-dostatke kakva nastaje između sunas ljednika nakon razvrgnuća njihove zajednice nastaje i između potomaka nakon ustupa i raspodjele imovine koje im je izvršio njihov predak.


OpozivČlanak 114.

(1) Ustupite lj ima pravo opozvati ugovor o ustupu i raspodjeli glede određenog potomka ili bračnog druga i zahtije-vati da mu taj vrati ono što je primio ustupom i raspodjelom, pod pretpo-stavkama pod kojima bi mogao opo-zvati i uči njeno mu darova nje.

(2) Isto pravo ima ustupite lj ako poto-mak ili bračni drug ne daje njemu ili kome drugome uzdržava nje određeno poslom ustupa i raspodjele, ili ako ne isplati ustupite ljeve dugove čija mu je isplata naložena istim poslom.

(3) U drugim slučajevima neispu nje nja obveza preuzetih ugo vorom o ustu-pu i raspodjeli sud će, vodeći računa o važnosti toga za ustupite lja i o ostalim okolnostima slučaja, odlučiti ima li ustupite lj pravo zahtijevati povrat da-noga ili samo zahtijevati ispu nje nje.

Prava nakon opozivaČlanak 115.

(1) Potomak ili bračni drug koji je mo-rao vratiti ustupite lju ono što je pri-mio prilikom ustupa i raspodjele moći će zahtijevati svoj nužni dio nakon ustupite ljeve smrti, ako nije isk ljučen iz nas ljedstva, niti je nedostojan da naslijedi ustupite lja, niti se odrekao nas ljedstva.

(2) Pri izračunava nju vrijednosti nje gova nužnog dijela dijelovi imovine koje je ostavite lj za života ustupio i raspodije-lio svojim ostalim potomcima ili brač-nom drugu smatrat će se darom.

IV. 3. 1. OpćenitoUgovori o doživotnom i dosmrtnom uz-

državanju i ugovor o darovanju kao imeno-vani ugovori velike tradicije, unatoč tome što po naravi stvari mogu “pokriti” dosta veli-ko područje, ipak se nisu pokazali dovoljnim za potrebe uređenja odnosa između ostavite-

lja sa jedne strane i njegovih najbližih srod-nika sa druge strane. Potrebe prakse su oči-to tražile više233, a tu prazninu u praksi nije uspio popuniti inače dosta korišten ugovor o darovanju, pa (i) u tome treba tražiti razlo-ge koji objašnjavaju i opravdavaju postojanje (u pozitivnom propisu) jednog specifi čnog nasljednopravnog ugovora, ugovora o ustu-pu i raspodjeli imovine za života. Stvarno, od 01. siječnja 2006. god. to će biti jedini ugo-vor koji u užem odnosno formalnom234 smi-slu spada u nasljednopravne ugovore. Inače, dosta je čudno da je ovaj ugovor i od stra-ne pravne književnosti ostao dosta zanema-ren, pa je tako npr. u sigurno najpotpunijem djelu te vrste hrvatske pravne znanosti nasu-prot čak 49 stručnih i znanstvenih članaka na koje se autor poziva u odnosu na ugovor o doživotnom uzdržavanju za ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života isti autor na-veo samo 4 članka235, pri čemu izgleda da i kvaliteta u većoj mjeri slijedi navedeni krite-rij broja tekstova.

Ovaj ugovor je formalno ušao u naš (ta-dašnje države) pravni sustav još sa ZN, i u obrazloženju Nacrta ZN je tada bilo navede-no i slijedeće: “Na taj način se postižu dvi-je stvari: imovina dolazi u sposobnije ruke koje su u stanju da njome upravljaju, a s dru-ge strane izbjegavaju se sukobi koji se obično pojavljuju između nasljednika poslije smrti pretka. Pozitivna je strana ove ustanove i to što mladi ne moraju čekati na smrt pretka da bi mogli organizirati svoju egzistenciju i po-sebno domaćinstvo.”236 Uvažavajući svakako

233 Vdjeti više o tome u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 359-360.

234 Prema tome kojim je propisom uređen. Inače, u stvar-nom smislu postoji dosta dvojbi koji je to kriterij po ko-jemu neki ugovor spadau nasljednopravne ugovore (npr. to ne može biti samo neki nasljednopravni učinak jer sva-ki ugovor o raspolaganju potencijalno znači i učinak na način mogućeg pobijanja po zahtjevu nužnih nasljednika zbog oštećenja u nužnom dijelu - po tome bi svaki ugo-vor o darovanju bio nasljednopravni ugovor).

235 Vidjeti u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 359.

236 Prema: Borislav T. Blagojević, Nasljedno pravo u Jugosla-viji, Suvremena administracija, Beograd, 1982., str. 312.


i vremensku distancu, ovo obrazloženje je i tada bilo i danas je nemoguće prihvatiti. Sto-ga treba prihvatiti već tada iznesene kritike, koje bi danas pozivom na postojeću praksu mogle biti još žešće i još argumentiranije237.

I prije donošenja ZN postojale su potre-be za postizanje onoga što je ZN omogućio u formi ustupa i raspodjele za života (te po-trebe su konačno i dovele do toga da ZN uve-de i taj ugovor). U to vrijeme su u različitim oblicima i sa raznim sadržajem sklapani ugo-vori kojima su roditelji i ostali preci već za života raspodjeljivali svoju imovinu potom-cima. Do takvih ugovora je dolazilo naroči-to među seoskim stanovništvom, a svrha im je bila dvojaka: s jedne strane se htjelo posti-ći da se predajom određenog dijela imovi-na unaprijed urede osnovni imovinski odnosi budućih zakonskih nasljednika kako u pogle-du visine njihovih nasljednih dijelova, tako i u pogledu raspodjele imovine u naravi, dok je, s druge strane, budući ostavitelj istovre-meno nastojao sebi osigurati do kraja života potporu svojih potomaka238. Sve do stupanja na snagu ZN nisu postojali nikakvi nasljed-nopravni učinci. To znači da je u onom dije-lu koji je bio besplatan (jer je moguće i da se ne radi o besplatnosti u cjelini, npr. za slučaj nekog tereta i sl.) za eventualno povrijeđe-ne nasljednike postojala mogućnost uračuna-vanja (collatio bonorum), za nužne nasljed-nike mogućnost traženja i postizanja nužnog dijela (jer se radilo o besplatnom raspolaga-nju), kao i mogućnost uporabe tzv. paulijska-akih tužbi za eventuano povrijeđene vjerivni-ke ustupitelja sukladno općim pravilima. Tek nakon ZN nastupaju nasljednopravni učinci i u tome je temeljna kvaliteta i temeljna pro-mjena u usporedbi sa stanjem prije ZN. Na-ime, od stupanja na snagu ZN radi se o ne-čem što se smaatra kao succesio anticipata ili

237 Vidjeti u: Borislav T. Blagojević, Nasljedno pravo u Ju-goslaviji, Suvremena administracija, Beograd, 1982. str. 313.

238 Vidjeti tako u: : Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Za-kona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne no-vine, Zagreb, 1966., str. 330.

prethodno ili anticipirano nasljeđivanje, jer se (osim iznimno) ono što se ustupi ne može uzimati u račun kod nasljeđivanja niti je mo-guće pobijanje ustupa radi povrede nućnog dijela.

U ZN je ovaj ugovor bio uređen u čl. 111. – 121., dakle u ukupno 11 članaka. U ZN 2003. ovaj ugovor je uređen u čl. 105.-115, dakle u također 11 članaka, jednako kao u ZN. Naravno, u oba slučaja treba uzeti u obzir i odredbe općih pravila, u prvom redu odred-be sadržane u ZOO odnosno od 01.01.2006. sa ZOO/05, ali isto tako i posebne odredbe u specijalnim propisima, npr. onim koji uređu-ju pitanja poreza, sudskih ili javnobilježnič-kih pristojbi i dr. Inače, treba navesti da je dio ZN 2003. koji se odnosi na ugovor o ustu-pu i raspodjeli imovine za života u najvećim dijelom praktično preuzeti (prepisani) raniji tekst239, što samo po sebi ne treba značiti ni-šta negativnog.

IV.3.2. Ugovorne strane kod ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života

Prije prijelaza na suštini problema kojim se bavimo treba riješiti nešto što možda i nije u prvom planu, ali je ipak svakako bitno. Na-ime, radi se o određivanju pravnog statusa onima koji nisu klasične ugovorne strane, ali nisu ni klasične treće osobe. Naime, radi se o onima koji daju suglasnost na ovaj ugovor, bez koje toga ugovora nema odnosno nije va-ljan240. Ukoliko im se prizna status ugovorne

239 Tako nikakvih promjena nema ili su promjene samo gra-matičke (formalne) naravi u: čl. 111 ZN = čl. 105.ZN 2003., čl. 113. ZN=čl. 107. ZN 2003., čl. 114 ZN = 108. ZN 2003., čl. 115. ZN = 109. ZN 2003., čl. 116. ZN = 110. ZN 2003., čl. 117. ZN = čl. 111. ZN 2003., čl. 118. ZN = čl. 112. ZN 2003., čl. 119. ZN = čl. 113. ZN 2003., čl. 121. ZN = 115. ZN 2003. (ostaju čl. 112, 120 ZN). Naravno, ponekad i ne-što što na prvi pogled izgleda samo formalno može biti su-štinski, na što ćemo ukazati u nastavku teksta.

240 Dosta je čudna i pravno nespretna zakonska formula-cija iz čl. 106. ZN 03 prema kojoj je ugovor o ustupu i raspodjeli imovine valjan samo ako se sa njim suglase taksativno navedene osobe (a contrario ako te suglanosti nema nije valjan) da bi se u četvrtzom stavku isto članka propisalo da ugovor ostaje valjan (što je logčki moguće samo pod uvjetom da je bio valjan, a jasno proizlazi da


strane, to ima vrlo ozbiljne pravne učinke, u prvom redu glede bilo koje kasnije promje-ne ili dodatka ili aneksa u kojima ne samo da moraju sudjelovati nego i odbijanjem dava-nja suglasja spriječiti sklapanje istoga odno-sno spriječiti učinke ovoga ugovora kao na-sljednopravnog. Ukoliko im se takav status ne prizna, možda najozbiljniji mogući učinak je nemogućnost pobijanja ovog odgovora iz razloga pobojnosti (pomanjkanje aktivne le-gitimacije) , barem ako se usko tumače za-konske odredbe.

Ovaj ugovor je specifi čan i po tome što je rezerviran samo za pravne subjekte koji ima-ju određena svojstva (točno određen srod-nički odnos), odnosno ne može ga (valjano) sklopiti bilo tko. Konkretno, to je ugovor koji je rezerviran samo za doista bliske (taksativ-no navedene) srodnike, za pretka i njegove potomke, uz poseban pravni položaj bračnog druga, sukladno važećim propisima i za izva-nbračnom drugu. Drugim riječima, kada bi ovaj ugovor sklopio netko drugi, ne bi bile ispunjene materijalnopravne pretpostavke za pravnu valjanost ovoga ugovora (slično kao što predbračni ili bračni ugovor također mogu sklopiti samo točno određene osobe).

Obzirom na to da se radi o ugovoru kao dvostranom pravnom poslu minimum su-djelujućih subjekata je dva. Nužno se uvijek mora raditi o fi zičkim ili naravnim osobama na obje ugovorne strane, a nikako ne o prav-nim osobama (zato što ne mogu imati sta-tus ugovorne strane jer već i po naravi stva-ri ne mogu biti preci ili ascedenti). Međutim, i pravna osoba može crpiti neku korist uko-liko ustupitelj takvu odredbu ugovorne stra-ne unesu u ugovor. Jedna ugovorna strana je ustupitelj241, a druga ugovorna strana su pri-matelji ustupa i raspodjele242.

nije bio) pod tamo navedenim uvjetima (…ako je poto-mak koji se nije suglasio umro prije ostavite lja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao nas ljedstva, ili je isk ljučen iz nas ljedstva, ili je nedostojan).

241 To je pojam koji zakonodavac upotrebljava za onog tko ustupa.

242 Nažalost zakonski tekst uopće ne daje pojam koji bi se mogao primijeniti, a i u literauri se koriste više općeniti i

Na strani ustupitelja se uvijek radi i mora raditi o jednom subjektu koji je prednik (as-cedent) primatelja ustupa. Kada bi i u formal-no jednom ugovoru na strani ustupitelja bili npr. bračni ili izvanbračni drugovi to bi su-štinski bila dva ugovora odvojene i moguće različite pravne sudbine (npr. jedan pravno valjan, a drugi pravno nevaljan).

Na strani primatelja ustupa može biti samo jedna, ali i više fi zičkih ili naravnih osoba u statusu potomka (descedenta), bez posebnog brojčanog ograničenja (ograniče-nje je broj potomaka). Jedina moguća iznim-ka na strani primatelja je bračni drug243, pri čemu svakako pod pojmom bračni drug tre-ba uključiti i izvanbračnog druga koji je u na-šem pravnom sustavu po nizu propisa244 (koji nažalost nisu ujednačeni245) izjednačen sa bračnim. Glede izvanbračnog druga tumače-nje je olakšano time što je baš u istom propi-su koji uređuje ovaj ugovor izrijekom uređen i pravni položaj izvanbračnog druga. Među-tim, nešto je složenija situacija sa zakonskim srodnicima - posvojenicima. Naime, ZN 2003. je pošao (što je tada jedino i bilo mo-guće) od tada važećeg teksta Obiteljskog za-kona, pa tako razlikuje posvojčad246 u sluča-ju srodničkog posvojenja i u slučaju roditelj-skog posvojenja, što je podjela i razlikovanje koje pozitivni propisi obiteljskog prava više

pravno nedovoljno precizni pojmovi koji ne omogućava-ju da s eodmah vidi o kojem ugvru i ugovornoj strani se radi (npr. sukontrahenti - Nikola Gavella, Nasljedno pra-vo, Informator, Zagreb, 1986., str. 360., potomci - Mar-tin Vedriš – Petar Klarić, Građansko pravo, Narodne no-vine, Zagreb, 1998., str. 699.).

243 U čl. 111. ZN 2003. je izrijekom posebno uređen pravni položaj bračnog druga. Smatramo da bi bilo mnogo bol-je i pravno sigurnije i jasnije da je i bračni drug unesen u osnovna obilježja zajedno sa potomcima.

244 V. čl. 8. st.2. ZN 2003.245 Vidjeti o tome u: Mira Alinčić, Ana Bakarić - Abramović,

Velimir Belajac, Dubravka Hrabar, Branko Hrvatin, Dija-na Jakovac – Lozić, Aleksandra Korać, Obiteljski zakon, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 179. (bilješka uz čla-nak 143.), a posebno o toj koliziji vidjeti više u: Dubravka Hrabar, Obiteljskopravni osvrt na Zakon o nasljeđivanju, Hrvatska pravna revija, broj 6/2003., str. 76.-78.

246 Ovaj vrlo ružan i nespretan naziv je u Obz 2003. zami-jenjen nazivom posvojenik.


ne poznaju247. Obzirom na neprijepornu činje-nicu da je ratio instituta posvojenja što veće približavanje (i izjednačavanje gdje je god to moguće248) ovih zakonskih srodnika onim krvnim, smatramo da tumačenje MORA ići in favorem posvojenika. Primijenjeno na pi-tanje ugovora o ustupu i raspodjeli imovine to znači da pojam potomci u svezi legitimaci-je za sklapanje ovoga ugovora svakako obu-hvaća i posvojenike.

Moglo bi biti sporno je li nasciturus može biti ugovorna strana u ovakvom ugovoru. Čini nam se da za to nema načelne zapreke polazeći od čl. 124. st. 2. ZN 2003.249, narav-no samo ukoliko bi se radilo o pravnom po-slu koji je u interesu nasciturusa (što bi valja-lo cijeniti od slučaja do slučaja).

IV.3.3. Defi nicija ugovora o kod ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života

Pozitivni propisi ne sadrže klasičnu za-konsku defi niciju ovoga ugovora (što nije ri-jedak slučaj, za razliku od nekih drugih prav-nih sustava, pa i nekih drugih zakonskih rje-šenja u našem pravu) na način da se jasno pro-pišu elementi toga ugovora (Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine je ugovor kojim se jed-na strana koju zovemo….obvezuje za živo-ta prenijeti drugoj strani koju zovemo …..). Iako se to u našem zakonodavstvu dosta če-sto ponavlja, ovdje je posebno čudno zato jer u istom propisu (ZN 2003.) nekoliko člana-ka nakon onih koji uređuju ugovor o ustupu i raspodjeli kod ugovora o doživotnom uzdrža-vanju slijedi popuno drukčiji pristup i prak-tično školska defi nicija ugovora o doživot-

247 Dosta je čudno zašto se nije reagiralo kada je u vrijeme vacatio legis za ZN 2003. donesen ObZ 2003., a poseb-no kada se zna da se i prije isteka vacatio legis pristupilo prvoj noveli toga propisa (u odnosu na nadležnost jav-nih bilježnika).

248 U tom smislu treba tumačiti i ukidanje dva oblika po-svojenja u obiteljskom zakonodavstvu, ratio čega sigur-no nije bilo pogroršanje nego poboljšanje pravnog polo-žaja posvojenika.

249 “Za dijete već začeto u času otvaranja nasljedstva uzet će se da je rođeno ako se rodi živo.”

nom uzdržavanju250. Ipak, jasno je da se radi o ugovoru kojega treba defi nirati tako da je to Ugovor kojim se jedna strana koju nazivamo ustupitelj obvezuje za života251 prenijeti svo-ju imovinu ili dio svoje imovine koju ima u vrijeme sklapanja ugovora na drugu stranu koju nazivamo primatelj ustupa, pod uvjeti-ma iz ugovora, pri čemu ustupljeno ne ulazi ni u ostavinu niti se uzima u kakav račun pri-godom utvrđivanja vrijednosti ostavine, osim u slučaju da zakon propisuje drukčije.

U literaturi je istaknuto da bi primjereni-ji odnosno prikladni naziv bio uručenje i uru-čiti (ili predaja i predati) umjesto ustup(anje) i ustupiti252

Da bi sporazum (ugovor) o ustupu i ras-podjeli imovine bio pravno valjan potrebno je ispuniti najprije sve opće pretpostavke koje se traže za pravnu valjanost pravnih poslova (ugovora) uopće, a nakon toga i posebne pret-postavke propisane baš za ovaj pravni posao.

Bitni elementi (essentiali negotii) bez ko-jih ovoga ugovora nema su:

a) suglasje o predmetu ustupa, b) suglasje o načinu rasporeda ustuplje-

nog, c) suglasje o besplatnosti ustupa sa ili bez

zadržavanja raznih prava, d) suglasje o ustupu koji nije mortis ca-

usa, te e) suglasje o tome da ustupljeno neće ući

u sastav ostavine niti će se uzimati u obzir u eventualnom postupku kolacije (collatio bonorum)253

Prirodni sastojak (naturalia negotii) kod ovog ugovora je npr. odgovornost za nedo-statke (pravne i materijalne).

250 Istina, uz oznaku ugovora kojega se defi nira na kraju i u zagradama, što je ipak odstupanje od zamišljenog klasičnog modela.

251 Dakle ugovori mortis causa u našem pravu ni na koji način ne mogu biti ugovori o ustupu i raspodjeli imovine.

252 Vidjeti tako u: Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Za-kona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, Narodne no-vine, Zagreb, 1966., str. 331.



Uzgredni sastojci (accidentalia negotii) kod ovog ugovora su značajni jer iz toga što je dopušteno, a što nije proizlazi mnogo o pravnoj naravi ovoga ugovora. Takav sasto-jak je npr. isključenje odgovornosti (koje je dopušteno pod zakonom propisanim uvjeti-ma), odredba održavanju različitih prava pri-godom ustupa i raspodjele…

IV. 3. 4. Predmet ugovora o kod ugovo-ra o ustupu i raspodjeli imovine za života

Za razliku od općih pravila prema koji-ma je načelno dopušteno raspolagati i vlasti-tim i tuđim254 i sadašnjim i budućim nekret-ninama, pokretninama i pravima255 kod ovo-ga ugovora zakonodavac vrlo jasno i vrlo di-rektno dopušta raspolaganje samo imovinom koja postoji u času sklapanja ugovora. A con-trario, to znači isto takvu (direktnu) zabra-nu za bilo koju imovinu koja u tom trenutku nije pripadala ustupitelju. Ova naizgled jed-nostavna odredba256 u praksi može značiti ve-like probleme jer je inače za veliki dio imo-vine problem što ju je teško identifi cirati jer se ne vode posebne evidencije kao što su npr. zemljišne knjige, a nažalost još uvijek i gle-de zemljišnih knjiga treba priznati postoja-nje tzv. izvanknjižnog vlasništva koje (tako-đer nažalost) obuhvaća značajan dio vlasniš-tva uopće. To znači da će in concreto ono-me tko to tvrdi često biti teško dokazati da je ugovorom premašena dopuštena granica sa-dašnje imovine.

Predmet mogu, kako je navedeno, biti ne-kretnine i pokretnine i prava257, bilo da se radi o jednoj, dvije ili sve tri vrste kao predmet

254 Samo u smislu da ugovor već samo zbog toga nije ne-valjan.255 Interesantno je rješenje kod ugovora o darovanju kojim se dopušta raspolagati sa sadašnjom i do polovice budućom imovinom.256 Koja je bitno različita od one kod ugovora o darovanju kod kojega se dopušta i darovanje buduće imovine, ali samo do ½. Vidjeti čl. 480. ZOO/05.257 Načelno, pod uvjetom da za neke nekretnine, pokretni-ne ili prava nije propisano drukčije (npr. da su potpuno iz-van prometa).

ugovora. Problem međutim može predstav-ljati pravo koje se temelji u ugovoru koji je ili oročen ili uvjetovan suspenzivnim uvjetom. Kod ovakve zakonske formulacije izgleda pretjerano dopustiti tumaču da i ono gdje ili rok nije dospio ili uvjet nije ispunjen tuma-či kao da je to valjan predmet ovoga ugovo-ra. Međutim, svrha ovakvog (smatramo jedi-no mogućeg) tumačenja je dovedena u pita-nje time što se u slučaju konverzije isti ugo-vor smatra ugovorom o darovanju koji takva ograničenja uopće ne poznaje, odnosno ogra-ničava se na svu postojeću i do polovice bu-duće imovine.

IV. 3. 5. Oblik ugovora o ustupu i raspo-djeli imovine za života

Ovaj ugovor (kao i ugovor o doživotnom i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju) spada u ugovore sa vrlo strogom formom koja ima značenje ad sollemnitatem, a ne ad probatio-nem258. To je forma koja je propisana radi za-štite obje ugovorne strane. Hrvatski zakono-davac zato s punim pravom vrlo jasno navo-di – propisuje da će ovlaštena osoba upozo-riti ugovornike (znači obje strane) na poslje-dice ugovora.

Za ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života je u čl. 112. ZN bila propisana pi-sana forma i ovjera suca, dok je u ZN 2003. propisan pisani obliku te ovjera od suca nad-ležnog suda259 ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku jav-nobilježničkog akta260.

Izuzetno značenje koje je posvećeno for-mi se vidi iz posebnih odredbi kojima je261 izrijekom propisana obveza ovlaštene osobe da a) ugovarateljima pročita ugovor i da ih b) upozori na njegove pravne posljedice.

Svako ispunjavanje zakonom propisana forme spada u procesnopravne pretpostav-

258 Vidjeti tako i u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Infor-mator, Zagreb, 1986., str.. 362.259 Dakle, dolazi u obzir samo i isključivo sudac, što je sna-žan dokaz važnosti koju zakonodavac daje ovoj formi.260 V. čl. 106. ZN 2003.261 Čl. 106. st. 3. ZN 2003., čl. 112. st. 3. ZN.


ke valjanosti ovoga ugovora i ako tome nije udovoljeno ugovor je ništav odnosno nište-tan.

Smatramo da ni konvalidaciju ni konver-ziju nije moguće načelno isključiti tako da ni-kada, ni pod kojim uvjetima ne dolaze u ob-zir. Pri tome treba uočiti da je zakonodavac izrijekom (čl. 115. ZN, 109. ZN 03) propisao jednu specifi čnu konverziju i to određujući unaprijed da će se pod određenim uvjetima raditi o ugovoru o darovanju a ne o ugovo-ru o ustupu i raspodjeli imovine za života. To su situacije koje ne isključuju bilo koju drugu konverziju, kao ni konvalidaciju. Međutim, u odnosu na oblik ova specifi čna konverzija nije sporna jer se radi o zahtjevnijem obliku od onoga koji se inače zahtijeva za darovanje (pisani oblik, a samo ukoliko nema tzv. pra-ve predaje još i oblik javnobilježničkog akta). Ona može biti sporna iz jednog drugog razlo-ga. Radi se o tome da je ovaj ugovor u pravilu besplatan, ali to ne mora uvijek biti tako. Ako nije tako (dakle ako nije besplatan) tada ob-vezujuće upućivanje na konverziju u ugovor o darovanju (ali i primjena pravila propisa-nih za ugovor o darovanju uopće, npr. za slu-čaj opoziva) izgleda donekle čudno ili pretje-rano. Daleko bolje bi bilo primjenu tih normi uvjetovati besplatnošću ugovora, što nažalost sada nije slučaj.

Jasno je da je u slučaju konverzije potreb-no ispuniti sve potrebne uvjete (a ne samo oblik) za taj drugi pravni posao. Ponekad će to biti razmjerno jednostavno, a ponekad i ne. Interesantno je da bi, kada bi se raspolaga-lo sa cijelom svojom budućom imovinom, ta-kva odredba bila ništetna i spriječila bi u tom dijelu ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života, dok bi konverzija u ugovor o daro-vanju značila da je ništetno samo ono preko ½ buduće imovine, obzirom na to da je pre-ma ZOO / 05 kod darovanja (ako bi se radi-lo o tom pravnom poslu) moguće raspolagati samo sa do ½ buduće imovine262. Obzirom na pravila o konverziji moglo bi biti dosta slo-

262 Radi se o odredbi koja je praktično preuzeta iz OGZ-a.

ženo utvrditi što je bila prava volja ugovor-nih strana ako nema mogućnosti ispunjavanja zakonskih uvjeta za ugovor o ustupu i raspo-djeli imovine za života i ako ima (značajnih) elemenata naplatnosti.

IV. 3. 6. Raskid i opoziv ugovora o ustu-pu i raspodjeli imovine za života

U odnosu na raskid ovoga ugovora treba primijeniti opća pravila o raskidu, pri čemu je nužno prethodno utvrditi ima li ili nema na-knade i (osim u slučajevima direktne zakon-ske odredbe o primjeni normi koje se odnose na darovanje) ovisno o utvrđenom primijeni-ti odgovarajuće pravne norme.

Međutim, jako je specifi čno pravo na opo-ziv koje ustupitelj ima pod pretpostavkama koje vrijede za opoziv darovanja263. Ukoliko naknade nema, to je i jasno i logično. Ukoli-ko je ima, to je možda jasno, ali sigurno nije logično, jer nema odredbe koja bi primatelju dala pravo na povrat danoga nego se samo eventualno može to pravo izvoditi iz općih odredbi o raskidu (a opoziv i raskid ipak nisu sinonimi).

IV. 3. 7. Porezne obveze kod (na temelju) ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za života

Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života je ugovor kojega porezni propisi ne navode izrijekom uopće, pa tako ni kod po-reznih oslobođenja. Jedino što bi se moglo koristiti pozivajući se na moguće oslobođe-nje od plaćanja poreza na promet nekretnina je formulacija iz čl. 13. ZPPN “…pri daro-vanju i drugom stjecanju nekretnina bez na-knade ne plaćaju:…”. Dakle, ako pođemo od toga da naknade nema to je sigurno ugovor koji je moguiće podvesti pdo tu formulaciju i promet po tome ugovoru je oslobođen plaća-nja poreza na promet nekretnina, ukoliko je odnos ustupitelja i primatelja (a uvijek je ta-kav jer se mora raditi o pretku i potomcima)

263 Čl. 114. ZN 03., 120. ZN. Radi se o uvjetima (koji vrijede za darovanje): gruba nezahvalnost (neharnost) i osiromašenje.


takav da omogućava oslobođenje. Naizgled sve izgleda potpuno jasno, ali je ipak donekle moguće i drukčije razmišljnaje.

Uz napomenu kako je porezni vid bilo ko-jeg ugovora nešto što se najčešće neopravda-no (zato jer se radi o vrlo značajnom elemen-tu koji može biti i odlučan u formiranju volje ugovorne strane da neki ugovor zaključi ili ne zaključi) zaboravlja u analizi ugovora,

Svako oslobođenje od porezne obveze je iznimka od klasične situacije u kojoj je pro-met nekretnina i prava oporeziv. Navedeno i ne treba posebno dokazivati jer spada u nešto što je notorno. Ako je to tako, tada je svako oslobođenje (pa i oslobođenje od porezne ob-veze) iznimka, a iznimke se (ponovo se radi o koliko starom toliko i neupitnom pravnom načelu) USKO (RESTRIKTIVNO) TUMA-ČE264. Je li argument kod formuliranja zakon-skog teksta usvojenog propisa odnosno ratio legis bio u tome da se kod ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života smatra besplat-nim pa ga se zato nije posebno navelo pdo poreznim oslobođenjima može biti dvojbeno. Međutim, nedvojbeno je da je zakonodavac u vrijeme donošenja ZPPN bio upoznat (ako za svaku fi zičku odnosno naravnu osobu vri-jedi fi kcija poznavanja svih propisa tada to još u puno većoj mjeri vrijedi za zakonodav-ca) sa postojanjem toga ugovora (ali i sa ne-kim dvojbama o mogućoj naplatnosti sa jed-ne strane i činjenici da to nije ugovor o doži-votnom uzdržavanju265) i mogao je (da je to htio) propisati oslobođenje (pod istim ili ra-zličitim uvjetima) a to IPAK nije učinio nego se kod nabrajanja poreznih oslobođenja ogra-ničio na opći pojam besplatnih (bez nakna-

264 Quod contra rationem iuris receptum est, non est produ-cendum ad consequentias. (Paulus. D.50,17,141, pr.). Što je propisano suprotno pravnim načelima, ne može se proširiti na druge slučajeve. Iznimke se uvijek usko tumače. Odstupa li kakva odredba od općeg pravila, tumači se u najužem op-segu. Exceptiones sunt strictissimae interpretationis. (Sec. Paulus-D. 50.17, 141, pr.). Iznimke treba najuže tumačiti - vidjeti u: Dragomir Stojčević - Ante Romac, Dictae et regu-lae iuris, Suvremena administracija, 1984., str. 443. ( ozna-ka 434) , str. 158 (oznaka 248).265 Makar bi i to eventualno bilo moguće putem primejen načela FALSA NOMINATIO NON NOCET.

de) stjecanja. Zbog navedenoga smatramo da dvojba ipak postoji266, pa makar i smao na ra-zini teorije i bilo bi po pravnu sigurnost i vla-davinu prava prigodom noveliranja ZPPPN tu nepreciznpost ispraviti. mora biti riješe-na u prilog teze o oporezivanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, dakle u prilog tezi o uskom tumačenju iznimke koja vrijedi za ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Navedeno stvarno znači da de lege lata nije potpuno sigurno da postoji porezno oslobođe-nja u slučajevma kada postoji (ili kada postiji u značajnijoj mjeri) naknada primatelja.

IV. 3. 8. Javnobilježnički i /ili sudski troš-kovi kod ugovora o ustupu i ras-podjeli imovine za života

Naprijed je navedeno koji je oblik propi-san za ovaj ugovor i to kao vrlo stroga forma ad sollemnitatem, nikako ne ad probationem (što vrijedi i de lege lata i de lege ferenda, a vrijedilo je i za vrijeme važenja ZN). Da bi se imalo potpun pregled nužno je znati i koji su to troškovi koji prate sklapanje i proved-bu ovoga ugovora, što radimo u nastavku, na primjeru dvije vrijednosti ugovora, jedne od 100.000 EUR267 (u daljnjem tekstu: Primjer 1) i druge od 500.000,00 EUR (u daljnjem tekstu: Primjer 2).

Kod javnog bilježnika je moguće pristu-piti na način da javni bilježnik sastavi ugovor i tada će se raditi o javnobilježničkom aktu, ili pak da ugovorne strane donesu ugovor koji su sastavile same (ili putem treće osobe268), u kojem slučaju će se raditi o solemnizaciji269.

U Primjeru 1 kod javnobilježničkog akta potrebno je platiti iznos od 3.350,00 + PDV , a kod solemnizacije iznos od 1.675,00 + PDV

266 U praksi izgleda da i nema problema (smatra se stjecan-jem bez naknade) ali je pitanje koje je jamstvo da će to tako vječno trajati.267 Za potrebe izračuna korišten je tečaj 7,3.268 Još uvijek nisu dali rezultata prijedlozi da se (kao što je uvedeno glede zastupanja u sudskim postupcima) pravo na sastav ugovora ograniči npr. na odvjetnike. 269 Za sastav vidjeti čl. 12., za solemnizaciju čl. 16. u svezi čl. 12. Privremene tarife, za pristojbu Tbr. 1. i 3.


na ime javnobilježničke nagrade + (u prvom slučaju) 1090.00 Kn, a u drugom 345,00 Kn na ime pristojbe270 (stvarno bi trebalo upotri-jebiti formulaciju u budućem vremenu, od 01. siječnja 2006.).

U Primjeru 2 kod javnobilježničkog akta potrebno je platiti iznos od 7.250,00 + PDV, a kod solemnizacije iznos od 3.625,00 + PDV + (u prvom slučaju) 1.000,00 Kn, a u drugom 3. 000,00 Kn na ime pristojbe (stvarno bi ta-kođer trebalo upotrijebiti formulaciju u budu-ćem vremenu, od 01. siječnja 2006.).

U Primjeru 1 i u Primjeru 2 kod ovjere suca ne postji izravna odredba pa može biti sporno je li analogijom treba primijeniti ono ššto vrijedi za ugovor o doživotnom uzdrža-vanju ili ne. Ukoliko je odgovor pozitivan potrebno je platiti iznos od 300,00 Kn271 (Tbr. 32.). Očito je da se radi o tolikim razlikama da, ukoliko ne dođe ako ne do izjednačavanja barem do približavanja, nije izgledno da će javni bilježnici imati veći broj bilo solemni-zacija ovih ugovora bilo sastava istih)

Ukoliko se radi o nekom knjižnom pra-vu potreban je i upis u zemljišnu knjigu, koji je temeljem Tbr. 16. t. 15 oslobođen daljnjih plaćanja sudskih pristojbi ukoliko se radi o javnobilježničkom aktu ili solemniziranom ugovoru. Ukoliko je ugovor ovjeren od stra-ne suca treba platiti daljnje sudske pristojbe, u visini 50,00 Kn za prijedlog i 200,00 Kn za upis.

IV. 3. 9. Pravna obilježja ugovora o ustu-pu i raspodjeli imovine za života

Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine je ugovor sui generis koji ima elemente i obve-znog i nasljednopravnog karaktera272. Radi toga je bitno različit od ugovora o doživot-nom uzdržavanju i ugovora o dosmrtnom uz-državanju, a koji nemaju nasljednopravne elemente.

270 Za sastav vidjeti čl. 12., za solemnizaciju čl. 16. u svezi čl. 12. Privremene tarife, za pristojbu Tbr. 1. i 3. ZJBP.271 ZSP.272 Vdjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Infor-mator, Zagreb, 1986., str. 360.

Obvezni elementi su vrlo jasni i ni ne treba ih posebno navoditi – radi se o ono-me što postoji i inače kod bilo kojeg obve-znog ugovora – to je ugovor koji stvara pra-va i obveze i koji ima značenje titulusa, a ne modusa. Međutim, treba ipak posebno na-glasiti one nasljednopravne učinke. Radi se o tome da dolazi do jednog posebnog anti-cipiranog nasljeđivanja (succesio anticipata) o tome da nakon ovog ugovora nema (osim iznimno) prostora za nasljednopravne zahtje-ve (za nužne nasljednike, za uračunavanje). Međutim, ono najznačajnije i ono najposeb-nije za ovaj ugovor je ipak nešto drugo. To je ugovor koji na vrlo čudan način (koji je prak-tički bez presedana) mijenja pravni status od pravno valjanog do nevaljanog i natrag, od pravnog statusa ugovora o ustupu i raspodje-li za života do ugovora o darovanju i to te-meljem izravne zakonske odredbe (koja ba-rem formalno vrijedi i kada se ne radi o be-splatnom pravnom poslu). Navedeno stvarno znači dosta velike teškoće u tumačenju i do-sta problematično pronalaženje općih pravila koja treba primijeniti ako se ne radi o zakon-skoj odredbi koja izravno propisuje primjenu odredbi o darovanju.

Prema zakonskoj formulaciji273 izgleda očito da se radi o besplatnom ili nenaplat-nom ili lukrativnom ugovoru. Međutim, svakako je moguće i da se radi o mješovitom ugovoru u smislu da ima elemente i naplatno-sti i besplatnosti274.

273 “…o otuđenju uz naknadu…”- vidjeti čl. 116. st. 1. ZN274 “To će u pravilu biti pravni posao bez naknade, iako može biti i sa naknadom.” - Jadranko Crnić – Ana Mari-ja Končić, Zakon o nasljeđivanju s komentarom, sudskom praksom, prilozima, primjerima i abecednim kazalom po-jmova, Organizator, Zagreb, 2003., str. 301.”Ovaj ugovor ne mora biti besplatni pravni posao” - Milan Kreč – Đuro Pavić, Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom prak-som, Narodne novine, Zagreb, 1966., str. 332., vidjeti druk-čije, makar ne suštinski (“…neophodno da to bude bespla-tan pravni posao, ali to ne znači da ustupatelj ne bi mogao za sebe ili za svog bračnog druga ili zajedno i za sebe i svog bračnog druga, ili čak za bilo koju treću osobu zadržati pra-vo uživanja ili ugovorit doživotnu rentu…) - Nikola Gavel-la, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 361.


Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine nije aleatoran (ugovor na sreću)275 ugovor, dakle ugovoru glede kojega bi postojala neizvje-snost276, nego je komutativan ugovor.

Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine je strogo formalnom ugovor za koji se zahtije-va ne samo pisani oblik (forma) nego i ovje-ra od strane suca ili forma javnobilježničkog akta ili potvrda odnosno solemnizacija. Osim iznino, nepoštivanje forme ili oblika znači da ugovora i nema, odnsono nema nikakvih pravnih učinaka do kojih bi inače došlo.

Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine je ugovor inter vivos (a ne mortis causa), jer je prijenos sa ustupatelja nije odgođen do smrti ustupitelja, ali ne vdimo zapreke da se radi i o nekom tenutku od sklapanja ugovora pa do prije trenutka smrti ustupitelja.

Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine je ugovor koji je ugovor intuitu personae što znači i mogućnost razmjerno lakog raskida ili pobijanja ukoliko nastupe odgovarajuće okolnosti (npr. zabluda o osobi za pobijanje, npr. raskid u slučaju smrti davatelja).

Ovaj ugovor može sadržavati i elemente više ugovora, pa u tom slučaju može biti tzv. mikstni ili mješoviti ugovor277. To je npr. slučaj kada je potpuno jasno da, unatoč be-splatnosti koja je u naravi ovoga ugovora, po-stoje tolike obveze primatelja da je jasno da je barem dijelom to i neki drugi naplatni ugo-vor. Bilo bi moguće da se i ne radi o ugovo-ru o ustupu i raspodjeli imovine, nego o tom

275 Aleatorium negotium – aleatorni posao, posao na sreću, pravni poslovi u kojima bitnu ulogu ima sreća, slučaj – videti tako u., Ante Romac, Rječnik latinskih pravnih izraza,Informator, Zagreb, 1985., str. 16.276 Sudska praksa je ipak u određenim (drastičnim) slučajevima u kojima je bilo jasno da nema ni aleatornos-ti ni barem približne jednakosti prestacija sudila da se ne radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju. “Aleatornost je bitna karakteristika ugovora o doživotnom uzdržavaju, pa nedostaje li ona ugovor što su ga stranke sklopile nije ugov-or o doživotnom uzdržavanju, bez obzira kako su ga one nazvale.” - vidjeti tako u: Nikola Gavella, Nasljedno pravo, Informator, Zagreb, 1986., str. 369.277 Vidjeti više o tim i sličnim ugovorima u: Mihajlo Vuković, Obvezno pravo, Školska knjiga, Zagreb, 1964., str. 309. i dalje

ugovoru kao simuliranom pravnom poslu ko-jim se prikriva onaj disimulirani. I tu će se ra-diti o primjeni općih pravila, ovaj put poseb-no i onih koja se odnose na simulaciju, a po-sebno je značajno odreduti koji elementi pre-vladavaju jer o tome ovisi koja će se pravila primijeniti (a ona međusobno mogu biti vrlo različita, npr. kod tumačenja nejasnih odredbi za besplatne i naplatne ugovore).

Primatelji ustupa i raspodjele ne odgova-raju za dugove ustupitelja zbog toga što su primatelji, što je logična posljedica činjenice da nisu (prije smrti ustupitelja) nasljednici, nisu univerzalni nego singularni sukcesori, pa slijedom toga po naravi stvari i ne odgo-vara za dugove primatelja uzdržavanja278. Do-pušteno je ipak ugovoriti drukčije, što znači i da će odgovarati za sve dugove ili za dio du-gova279 koji postoje u trenutku sklapanja ugo-vora prema određenim vjerovnicima (što ne znači da bi nasljednici bili oslobođeni odgo-vornosti prema vjerovnicima već i prema op-ćim pravilima, posebno u odnosu na pauli-janske tužbe).

Primatelji ustupa i raspodjele međusob-no odgovaraju za materijalne i pravne nedo-statke prema pravilima za odgovornost među sunasljednicima nakon razvrgnuća njihove zajednice280.

Sporno može biti da li je u slučaju posto-janja naknade od strane primatelja ugovor o ustupu i raspodjeli imovine u poreznom smislu privilegirani ugovor, što sigurno je ako te naknade nema.

IV. 3. 10. ZAKLJUČAK Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine je

stvarno jedini pravi nasljednopravni ugovor i u tom smislu za njega ne vrijedi naziv PA-RANASLJEDNI UGOVORI iz naslova ovo-ga rada. To je ugovor koji upravo zbog toga očito i nije našao mjesto u ZOO/05. Među-

278 Bez ograničenja kao što je npr. ono “koji postoje u tre-nutku sklapanja ugovora prema određenim vjerovnicima” iz čl. 118. ZN 03, čl. 582. ZOO/05.279

280 Čl. 119. ZN., 113. ZN 03.


tim, to je istodobno i ugovor u odnosu na ko-jega postoje brojne nejasnoće, od onih možda manje bitnih (npr. poreznopravni status, sud-ska pristojba) pa do onih izuzetno bitnih (do-sta nelogično pravo na opoziv i kod ugovora sa naknadom, čudno “lutanje” od pravne va-ljanosti do nevaljanosti i natrag…). Ne dovo-deći u pitanje da li nam taj ugovor uopće tre-ba281 sigurno je da bi de lege ferenda zasluži-vao temeljitu provjeru, od one formalne (na-zivi) pa do one suštinske (ili od suštinske pa do formalne282.

V . OSTALI UGOVORI NASLJEDNOG PRAVA – SVI SU ZABRANJENI

Općenito se može tvrditi da osim naprijed navedenih niti jedan ugovor nasljednog pra-va nije pravno moguć odnosno nije pravno dopušten. Međutim, takva stroga ocjena ni-štetnosti tako sklopljenog ugovora ipak vrije-di samo za eventualno sklapanje ugovora koji bi za predmet imao “trgovanje” nasljedno-pravnim položajem, pojednostavljeno kada bi se budući ostavitelj ograničavao na način da unaprijed određuje tko će ga i pod kojim uvjetima nasljediti odnosno tko ga i pod ko-jim uvjetima neće naslijediti, što za cilj ima osigurati slobodu nasljeđivanja. Međutim, treba dopustiti da bi barem načelno bio pra-vo valjan ugovor kojim bi se određivali neki pravni učinci pod uvjetom da netko nekoga nasljedi, uz uvjet da to nije suprotno odredbi čl. 103. ZN 03.. Treba voditi računa o o tome da sam naziv nije odlučan (FALSA NOMI-NATIO NON NOCET) nego treba utvrditi o kojem se stvarno ugovoru radi.

VI. UMJESTO ZAKLJUČKA

Nasljedno pravo uopće koje pravno po-dručjje kojemu su svosjtvene brojne dvoj-be, brojne kontroverze, unatoč kojima nikada nije bilo ukinuto, pa čak ni u bivšem SSSR,

281 Iako postoje i takva iznesena razmišljnaj koja nisu bez argumentacije.282 Jer suštinska koja uključuje i stav da li je takav ugovor uopće potreban može učiniti onu formalnu suvišnom.

naravno ni u bivšoj SFRJ I njezinim pred-nicama. Ova opća obilježja po naravi stvari prate i ugovore nasljednog prava. Najpozna-tija zamjena teza je ona prema kojoj se inače točan zaključak o tome da su zabranjeni svi ugovori o nasljeđivanju tumači tako kao da su zabranjeni ugovori nasljednog prava uop-će. Prihvaćajući da postoji dosta veliki pro-stor za poboljšice pravnih normi koje uređu-je ove ugovore (što smo u radu pokušali ista-knuti) niti jedan prigovor (osim jako eventu-alno u odnosu na ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života) nema težinu koja bi treba-la dovesti do toga da jedan ili više od tih ugo-vora bude prestao biti sastavni dijelom naše pravne prakse. Pri tome je posebno čudno za-što se zbog mogućih simulacija i fi ktivnosti (čega sigurno ima u praksi) negira status tih ugovora (ugovora o doživotnom uzdržava-nju, ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ugo-vora o ustupu i raspodjeli imovine za života), a da nikad nitko nije predložio ukidanje ugo-vra o kreditu zato jer isti često uključuje i ze-lenaške elemente npr.


Dr. Sc. ANTE PERKUŠIĆ, BLANKA IVANČIĆ-KAČER, Gespanschaftsgericht Split

(UN)ERLAUBTE ERBRECHTLICHE VERTRÄGE ODER VERTRÄGE IM ERBRECHT ODER PARA-ERBRECHTLICHE VERTRÄGE IM KROATISCHEN

POSITIVEN RECHT

ZUSAMMENFASSUNG

Erbrecht ist ein Rechtsgebiet, dem zahlreiche Zweifel und Kontroversen immanent sind. Trotz-dem wurde es nicht aufgehoben, weder im ehemaligen Sowietunion, noch im ehemaligen SFRJ und seinen Vorgängen. In Folge dessen gelten dieselben Merkmale auch für Erbverträge. Das bekannteste Verwechseln der Thesen besagt, dass der sonst richtige Schluss darüber, dass alle Erbverträge verbo-ten sind, so erläutert wird, als ob alle Verträge innerhalb des Erbrechts verboten wären. Die Tatsache annehmend, dass ein großer Manöverraum für die Verbesserung der Rechtsnormen, die diese Verträge regulieren, vorhanden ist, hat kein Einspruch (außer, eventuell, dem in Bezug auf den Vertag über Zessi-on und Verteilung des Vermögens zu Lebzeiten des Erblassers) solche Rechtskraft, dass irgendwelcher dieser Verträge zu unserer Rechtspraxis nicht mehr gehören würde. Dabei ist es merkwürdig, dass we-gen möglicher Simulationen und Fiktionen (was sicherlich in der Praxis zu treffen ist) der Status dieser Verträge bestreitet wird (Vertrag über lebenslängliche Fürsorge, Vertrag über Abtretung, Vertrag über die Verteilung des Vermögens bei Lebzeiten des Erblassers), ohne dass das Aufheben des Kreditsvertra-gs von irgend jemandem je vorgeschlagen wurde, weil dieser beispielsweise oft die Elemente des Kre-ditwucherns einschließt.

Schlüsselwörter: Erbrecht, erbrechtliche Verträge, para-erbrechtliche Verträge.

Dr.sc. ANTE PERKUŠIĆ, BLANKA IVANČIĆ-KAČER, Tribunal régional à Split

LES CONTRATS (NON)AUTORISES DU DROIT SUCCESSORAL OU LES CONTRATS DU DROIT D’HERITAGE OU LES CONTRATS PARASUCCESORAUX

DANS LE DROIT POSITIF CROATE.

RÉSUMÉ

Le droit successoral est en général un domaine juridique sujet à de nombreuses interprétations et controverses, malgré ceci il n’a jamais été abrogé, ni en ex-URSS ni en ex-Yougoslavie ou dans les états qui l’ont précédée. Les contrats du droit successoral, par leur nature même suivent également ces carac-téristiques générales. La thèse communément admise et que l’on considère comme exacte, interdit tous les contrats de succession et l’on interprète ceci comme une interdiction des contrats du droit successo-ral en général. En acceptant qu’il existe une marge importante d’amélioration des normes juridiques qui règlent ces contrats (ce que nous avons essayé de mettre en évidence) aucune objection (excepté éventu-


ellement le contrat de cession et le partage des biens réalisé du vivant du cédant) n’a le poids qui devrait conduire à ce que l’un ou plusieurs de ces contrats cesse d’être l’objet de notre pratique juridique. Ce qui est particulièrement curieux c’est qu’à cause de contrats fi ctifs et des simulations hypothétiques (que l’on doit pouvoir certainement trouver en pratique) on dénie le statut de ces contrats (contrats de rente viagère, contrats viager, contrats de cession et partage des biens du vivant du cédant ) et que personne n’a jamais proposé l’abrogation du contrat de crédit qui contient en lui-même par exemple des éléments usuraires.

Mots clés : droit successoral, contrats du droit successoral, contrats parasucessoraux.

D. Sc. ANTE PERKUŠIĆ, BLANKA IVANČIĆ - KAČER, County Court in Split

(UN)ALLOWED INHERITANCE CONTRACTS OR INHERITANCE LAW CONTRACTS OR PARAINHERITANCE CONTRACTS

IN CROATIAN POSITIVE LAW

SUMMARY

Inheritance law in general is a fi eld of law characterized by numerous doubts and controversies; yet, in spite of all that it has never been abolished, not even in the former USSR or, of course, in the for-mer SFRJ and its predecessors. These general characteristics, naturally, accompany inheritance law con-tracts as well. The best known substitution of theses is the one suggesting that the otherwise correct con-clusion that all inheritance contracts have been prohibited is interpreted so as if all contracts of inheritan-ce law in general have been prohibited. Accepting that there is a lot of room for improvements of legal standards that regulate these contracts (which we have tried to point out in this paper), none of the objec-tions (except, perhaps, that in respect of the contract about concession and distribution of property during lifetime) has enough weight that would eventually lead to the removal of one or more of these contracts from our legal practice. Especially strange is the question why the status of these contracts (contracts about lifelong support, contract about support until death, contract about concession and distribution of property during lifetime) is negated because of possible simulations and fi ctitiousness (which surely exi-sts in practice) although no one has ever suggested the abolition of, for example, credit contracts because they frequently contain usurious elements.

Key words: inheritance law, succession law contracts, parainheritance contracts

ŽELJKO RIŠNER, prof.: O jezicima i komunikaciji u Europskoj unijiPravni vjesnik 22 (1-2): 167-172, 2006. 167

ŽELJKO RIŠNER, prof.

O JEZICIMA I KOMUNIKACIJI U EUROPSKOJ UNIJI

811:316.77(4-67EU)35.077.92(4-67EU)

Stručni rad

„In der story des morte des Diana er esse tropo viel unclaras chosas und confusio. Porqué Diana Mercedes was zo rapido rou-lante? Waar esse de autra auto mit die body-guardias gegone? Und supra todo, waar esse el jewello dat Dodi offered aan Diana op aqu-ello eveningo? Mucha estrange coincidenza, cinquo dags later, tambien Zuster Theresa uit Calcutta trespasse al Creator. Somecho-se kloppe nicht. De Hoge Europantico Insti-tuto por Fantapolitik habe seine Chief Papa-razzo on der platz des accident gesent und af-ter eine longa und diffi zil enquiesta, enfi nally know la veritheit. Hier esse wat veritamente happened aquello domingo eveningo:…”

Ovaj uvodni ulomak nije nikakva tiskar-ska pogreška i nije nastao kao posljedica ne-prospavane noći ili virusa u računalnomu programu. Radi se o početku tek jednoga u nizu satiričnih napisa kakve njihov autor, Di-ego Marani, redovito objavljuje u belgijskom tjedniku “Le Soir Illustré”. Svi su ti članci napisani na europantu - jeziku (ili, preciznije

‘kôdu za jezično vladanje’, kako ga je nazvao njegov autor) kojega je Diego Marani, pre-voditelj u administrativnom uredu Vijeća mi-nistara EU1, stvorio potkraj 1990-ih, po uzo-ru na esperanto i slične „umjetne“ jezike, kao mješavinu riječi i gramatičkih pravila iz ra-zličitih jezika. Hoćemo li jednoga dana (kao punopravni članovi Europske unije), uz ju-tarnju kavicu listati europske novine ne samo na sveprisutnom engleskom nego i na ovom ili nekom drugom sličnom jeziku? Pitanje se možda čini čudnim, baš kao i sam uvodni ulomak, ali u svjetlu europskih i inih integra-cijskih procesa ima sasvim jasan smisao. Na-ime, kada je Komisija Europske ekonomske zajednice 15. travnja 1958. kao svoje prvo pravilo ustanovila da službeni jezici zemalja članica imaju istodobno biti i službenim je-zicima Zajednice i radnim jezicima njezinih institucija, to je imalo za cilj isticanje potpu-

1 http://www.europanto.contagions.com/euro1.htmlhttp://europe.tiscali.co.uk/index.jsp?section=eufunding&level=detail&content=148206

U radu se nudi pogled na Europsku uniju i na njeno širenje sa jezično-ga stajališta i u svjetlu činjenice da u Uniji trenutno postoji 20 u svemu rav-nopravnih službenih jezika. Budući da širenje Europske unije još nije završen proces, jasno je da će i broj službenih jezika nastaviti rasti. Zajamčena rav-nopravnost svih jezika s jedne strane i praktična potreba za komunikacijom na što manjem broju svima razumljivih jezika s druge strane čine se nespo-jivima. Pokušaji rješavanja ovakvih problema idu u dva različita smjera: 1. stvaranje umjetnog, zamjenskog jezika i 2. prihvaćanje nekog od već postoje-ćih jezika kao zajedničkog jezika komunikacije.

Ključne riječi: Europska unija, jezična politika, umjetni jezik, službe-ni jezik, jezična ravnopravnost, „mali“ jezici

ŽELJKO RIŠNER, prof.: O jezicima i komunikaciji u Europskoj unijiPravni vjesnik 22 (1-2): 167-172, 2006.168

ne ravnopravnosti (uključujući i jezičnu) svih tadašnjih država članica. Ta se ravnopravnost naglašavala i činjenicom da svi zakonski i ra-zličiti drugi dokumenti – ono što danas na-zivamo Acquis communautaire ili pravnom stečevinom Zajednice – supostoje na službe-nim jezicima svih država članica Zajednice, odnosno, ne postoji izvorna verzija zakona i njezini prijevodi, nego se zakoni na bilo ko-jem jeziku mogu uzeti kao izvorni. Jasno je stoga da – isključimo li kao malo vjerojatnu mogućnost da svi u tijelima Europske eko-nomske zajednice – kasnije Europske unije – govore i razumiju sve službene jezike drža-va članica (što u trenutku nastanka odredbe o jeziku u travnju 1958. možda i nije bio pro-blem jer je tada Zajednica „govorila“ samo četirima jezicima: nizozemskim, francuskim, njemačkim i talijanskim) – postoji potreba za kvalitetnim prevođenjem ogromne količine raznovrsne građe.

Taj problem postaje sve ozbiljnijim sa svakim novim povećanjem broja država - članica (1973. tadašnjoj Europskoj ekonom-skoj zajednici2, koju su izvorno činile Bel-gija, Luksemburg, Nizozemska, Italija, Nje-mačka3 i Francuska, pristupaju Danska, Irska i Velika Britanija; 1981. Grčka, 1986. Špa-njolska i Portugal, 1995. Austrija, Finska i Švedska, da bi 1. svibnja 2004. Uniji pristu-pilo čak 10 država: Cipar, Češka Republika, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija, a proces pri-druživanja nastavlja se i dalje), tako da danas brojni dokumenti koji zahtijevaju prevođenje obuhvaćaju stotine tisuća stranica s tenden-cijom daljnjega ubrzanog rasta sukladno po-većanju broja službenih jezika Unije, a njih je danas 20.

Prevođenje tih dokumenata s jedne je stra-ne nužno jer predstavlja preduvjet za prima-nje u punopravno članstvo u EU; s druge stra-

2 Prva skupina od 6 zemalja koje su se još 1951. ujedinile u Europsku zajednicu za ugljen i čelik

3 3. listopada 1990. stupio je na snagu ugovor o ujedinje-nju Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokrat-ske Republike.

ne funkcija tako stvorenih prijevoda (odno-sno prema propisima Unije originalnih verzi-ja Pravne stečevine EU na službenim jezici-ma zemalja članica) više je nego upitna kada je riječ o tzv. „malim“ jezicima „malih“ na-roda. Teško je naime vjerovati da će bilo tko osim građana Hrvatske jednoga dana, kada i Hrvatska bude ravnopravna članica EU, uze-ti upravo hrvatsku verziju nekoga od temelj-nih dokumenata Unije kao izvornik za prije-vod na neki treći jezik. Pri tome činjenica da je većina temeljnih dokumenata izvorno na-pisana na francuskom pa tek naknadno pre-vedena na druge jezike, uključujući i engle-ski, nema nikakvoga značaja – većina prevo-ditelja poseže za tekstom na engleskom jezi-ku, uvjerena da je to doista izvorna verzija dokumenta koji treba prevesti.

No, vratimo se uvodnom ulomku kojim započinje Maranijev članak o tome „kako je zapravo poginula princeza Diana“. Možda je europanto nastao u glavi stručnjaka prevodi-telja u (vjerojatno rijetkim) trenucima doko-lice, možda je samo poseban izraz humora, možda je još mnogo toga. No jedno je sasvim izvjesno i to treba shvatiti krajnje ozbiljno: rastući broj različitih jezika u EU i istodob-no potreba za jednoobraznošću dokumena-ta Unije predstavlja silan problem, kako sa stajališta ljudskih resursa, tako i u pogledu utrošenoga vremena, a posljedično naravno i ogromnih fi nancijskih sredstava potrebnih da bi sve zadovoljavajuće funkcioniralo. Stoga ne čude ideje o uvođenju jednoga jezika ko-jim bi se služili svi, jezika koji bi sve ljude stavio u ravnopravan položaj (jer bi zapravo svima bio strani jezik pa bi se time zadovolji-la i načela jednakosti i demokratičnosti) i je-zika koji bi k tomu istodobno bio jednostavan i lak za učenje i uporabu.

Marianijev europanto nije naravno ni jedi-ni ni prvi pokušaj stvaranja takvoga umjetnog jezika, niti su ideje o potrebi pomoćnih/umjet-nih jezika rođene tek nakon ujedinjenja Euro-pe. Postoji mnoštvo takvih projekata, od kraj-nje ozbiljnih, preko onih kojima su stvoreni programski jezici nužni za komuniciranje sa


strojevima i izradu računalnih programa, do onih koji prije svega predstavljaju plod truda raznih zanesenjaka (takav je npr. klingonski, jezik nastao 1990-ih, inspiriran SF literatu-rom i kultnim tv serijalom Zvjezdane staze).

Kada je riječ o ozbiljnim projektima stva-ranja alternativnih jezika, svakako treba spo-menuti neke od njih. Još 1879. Johann Mar-tin Schleyer predlaže svoju verziju međuna-rodnoga jezika koju je nazvao volapük. Ne-dugo nakon toga, 1887., dr. Ludwik Łazarz Zamenhof nudi prihvatljiviju i jednostavni-ju verziju jezika koju naziva simbolično es-peranto, da bi početkom 20. stoljeća nastao ido. Ido je između mnogih prijedloga službe-no prihvatila komisija koju je ustanovilo Iza-slanstvo za usvajanje međunarodnog pomoć-nog jezika4. O ozbiljnosti projekta dovoljno govore i imena ljudi koji su radili na razvija-nju toga jezika (koji zapravo predstavlja usa-vršenu i pojednostavljenu verziju esperanta), od kojih su mnogi uživali ugled koji je prela-zio granice njihovih domovina. Uz L.L. Za-menhofa, koji je svojim esperantom ponudio osnovu za novi jezik, za nastanak ida zasluž-ni su prof. Louis Couturat, Louis de Beau-front, prof. Otto Jespersen, prof. Richard Lo-renz i prof. Wilhelm Ostwald – da spomene-mo samo neke od mnogih suradnika5.

No, unatoč svojoj jednostavnosti, niti je-dan od tih jezika nije zaživio kao sredstvo komunikacije u međunarodnim institucija-ma – kako onima prije, tako ni onima nakon II. svjetskog rata, uključujući i tijela današ-nje EU. Esperanto je, doduše bio (i još uvijek u određenoj mjeri jest) uspješan u svome ši-renju, osobito u nekim zemljama istoka i ju-goistoka Europe (Poljska, Mađarska, Hrvat-ska i još neke države proizišle iz bivše SFRJ, itd), a posebice Azije (Kina, Vijetnam), gdje

4 Delegation for the Adoption of an International Auxiliary Language – zvanična komisja oformljena sa zadatkom da odabere i predloži novi, neutralni pomoćni jezik za opću i službenu uporabu.

5 L.L. Zamenhof je bio liječnik, okulist; Couturat matema-tičar i fi lozof, Jespersen fi lolog, Lorenz fi zičar, a Ostwald kemičar, dobitnik Nobelove nagrade.

je zbog svojega fonetskog pisma i činjenice da zapravo predstavlja kompilaciju pojmova iz različitih (živih i mrtvih) jezika sa speci-fi čnom, vrlo jednostavnom gramatikom, po-služio kao izvrsna podloga za učenje latini-ce i polazište za učenje živih europskih je-zika. Rasprostranjenost ida mnogo je manja, dok je uporaba drugih jezika toga tipa zane-mariva. Umjesto njih, kao gotovo univerzal-no sredstvo komunikacije, nametnuo se en-gleski jezik – jezik onoga što se danas tako često naziva „novim svjetskim poretkom“ ili „globalizacijom“.

Prošlost Europe, a posljedično i većega dijela svijeta, jasno ukazuje na razloge zbog kojih je engleski danas dominantan – dijelom je to i posljedica globalne dominacije britan-skoga carstva tijekom razdoblja koje se po-dudara s najsnažnijim industrijskim i tehno-loškim razvitkom. U takvim okolnostima niti drugi „veliki“ ili „svjetski“ jezici poput fran-cuskog, španjolskog, portugalskog ili nje-mačkog nisu imali izgleda. O mogućnosti da neki „mali“ jezik postane općeuporabni jezik nema smisla niti govoriti, a slično vrijedi i za spomenute umjetne, alternativne ili pomoć-ne jezike.

O problemu međunarodnoga pomoćnog jezika i o tome koja bi obilježja morao ima-ti bez obzira radilo se o umjetnom ili posto-jećem nacionalnom jeziku koji bi se namet-nuo (ili bolje: koji bi bio nametnut) pisao je i Edward Sapir, američki antropolog i jeziko-slovac. Za razliku od tada, 30-ih i 40-ih godi-na 20. stoljeća, već sve glasnijih zagovorni-ka koji su zbog njegove raširenosti u svijetu, kao i prividne jednostavnosti, isticali engle-ski kao idealno praktično rješenje problema oko izbora međunarodnoga pomoćnog jezi-ka, Sapir (koji je, uzgred, rođen u Njemačkoj, u ortodoksnoj židovskoj obitelji) je smatrao da je engleski daleko od idealnoga jezika jer obiluje proizvoljnostima, višeznačnostima i drugim problemima te je stoga radije zagova-rao umjetne jezike poput esperanta. Obrazla-gao je to i činjenicom da su nacionalni jezici opterećeni nacionalnim interesima i ne dopu-


štaju bilo kakvo kritičko preispitivanje, dok umjetni jezici – već zbog same činjenice da nisu nacionalni – nemaju taj problem.6

Ipak, svjedocima smo da je engleski us-pio izboriti tu gotovo nedodirljivu poziciju jezika komunikacije na svjetskoj razini. Još mu se tek tu i tamo uspijeva othrvati francu-ski kojim se i dalje uporno kao službenim je-zikom služe pojedine međunarodne organiza-cije (poput npr. Međunarodne poštanske uni-je) te španjolski, talijanski ili njemački u ne-kim sličnim situacijama, no i oni neizbježno gube utrku.

Hoće li dakle u ne tako dalekoj budućno-sti cijela Europa, a onda i cio svijet, u stra-hu da se ne pretvore u novi Babilon, govo-riti samo engleski; hoće li se već spomenuti „mali“ (i ne tako mali) jezici naći zarobljeni na vlastitome nacionalnom prostoru, a onda biti i otuda postupno istisnuti; hoće li engle-ski preuzeti monopol sa svim pripadajućim pravima u području jezičnoga komunicira-nja; hoćemo li hrvatski i mnoge druge „eg-zotične“ jezike moći čuti još samo na smo-trama folklora?

Odgovor je na ta pitanja (za sada) negati-van, ali to istodobno znači da si nitko, a pogo-tovo ne „mali“ narodi i jezici, više ne mogu priuštiti luksuz nepoznavanja stranih jezika. Izloženost drugim jezicima i sveprisutnost nekih od njih, poput engleskog, ne mora nuž-no biti nešto negativno. Počne li se s učenjem tih, još uvijek stranih jezika, na vrijeme, oni se mogu pretvoriti iz stranog u drugi jezik koji neće istiskivati materinski jezik nego će s njime supostojati i razvijati se, omogućuju-ći nam komunikaciju s mnogo širim okruže-njem bez straha od mogućeg gubitka vlastito-ga nacionalnog i jezičnog identiteta7. Umje-

6 SAPIR, Edward. Culture (1949) “The Function of an In-ternational Auxiliary Language”, u: Language and Per-sonality. Selected Essays, ur. David G. Mandelbaum, Berkeley: University of California Press, str. 45—64

7 U nas je nužnost učenja barem jednoga stranog jezika pre-poznata još sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada engleski i njemački (te u manjoj mjeri francuski) postu-pno počinju istiskivati ruski kao strani jezik. Sudbinu ru-skoga jezika ubrzo je doživio i francuski, a 1990-ih i nje-

sto uzmicanja pred stranim jezicima, treba ih, dakle, što kvalitetnije učiti i usvajati te poti-cati dvo- i više- jezičnost, a onda će i umjetni jezici poput europanta doista biti tek intelek-tualnom gimnastikom i razbibrigom te izvo-rom novih saznanja i veza u odnosu na dru-ge jezike.

LITERATURA:http://www.europanto.contagions.com/

euro1.htmlhttp://europe.tiscali.co.uk/index.jsp?section=

eufunding&level=detail&content=148206http://www.hsd.hr/revija/pdf/3-4-2001/07-

Hersak.pdfSelected Writings of Edward Sapir in Lan-

guage, Culture and Personality, ed. D. G. Mandelbaum. Berkeley: University of Ca-lifornia Press, 1949

The Psychology of Culture: A Course of Lec-tures. Reconstructed and edited by J. T. Ir-vine. Berlin: Mouton de Gruyter., 1993

mački gubi korak s engleskim kao dominantnim stranim jezikom na svim razinama obrazovanja. Ipak, u posljed-njih se nekoliko godina događaju pozitivne promjene uz pojačani interes i za druge strane jezike osim engleskoga. Tako većina škola stranih jezika nudi mogućnost učenja francuskog, talijanskog, španjolskog, portugalskog i ne-kih drugih europskih jezika, ali i za nas još uvijek „eg-zotičnih“ jezika poput arapskog, japanskog ili kineskog. Ohrabruje i činjenica da su i nadležna tijela u Republi-ci Hrvatskoj prepoznala važnost dvo- ili višejezičnosti novih naraštaja te se unatrag nekoliko godina provodi i „Program ranoga učenja stranih jezika“, kojim se djeci omogućuje učenje stranoga jezika već od mlađega predš-kolskog uzrasta, a novim Hrvatskim nacionalnim obra-zovnim standardom (HNOS) uvodi se obvezno učenje prvoga stranog jezika od prvoga, te još jednoga – drugog stranog jezika od petoga razreda osnovne škole.


ŽELJKO RIŠNER, Diplomlehrer, Fakultät für Rechtswissenschaften der Josip - Juraj - Strossmayer – Universität in Osijek

SPRACHEN UND KOMMUNIKATION IN DER EUROPÄISCHEN UNION

ZUSAMMENFASSUNG

Der Beitrag bietet eine Analyse der Erweiterung der Europäischen Union vom Standpunkt der Linguistik aus und insbesondere angesichts der Tatsache, dass zur Zeit 20 Sprachen als offi zielle Spra-chen innerhalb der Union gelten. Da die Erweiterung der EU ein dauerndes Prozess ist, ist es selbstver-sändlich, dass die Anzahl der innerhalb der Union zu gebrauchenden Sprachen immer grösser wird. Die Garantie der Gleichberechtigung aller Sprachen in der EU einerseits, und ein praktischer Bedarf an Ko-mmunikation mit Hilfe möglichst kleiner Anzahl der von allen gesprochenen und verstandenen Weltspra-chen andererseits scheinen unversöhnlich zu sein. Die Bemühungen, diese Probleme zu lösen, laufen in zwei Richtungen: a) Schaffung einer neuen, «künstlichen» Sprache, b) Annahme einer der vorhandenen Weltsprachen als Kommunikationssprache in der EU.

Schlüsselwörter: Europäische Union, Sprachenpolitik, künstliche Sprache, offi zielle Sprache, Gleichberechtigung der Sprachen, «kleine» Sprache.

ŽELJKO RIŠNER, prof.

LANGUES ET LA COMMUNICATION DANS L’UNION EUROPÉENNE

RÉSUMÉ

Dans l’essai on analyse l’Union Européenne et son élargissement du point du vue linguistique vu le fait que dans l’Union existent actuellement 20 langues offi cielles à droits égaux. Étant donné que le processus d’élargissement de l’Union Européenne n’est pas encore terminé, il est évident que le nombre des langues offi cielles va accroître d’avantage. Les droits égaux guarantis d’un côté et le besoin pratique d’une communication en plus petit nombre possible de langues comprehensible à tous de l’autre côté, semble incociliable. Les tentatives de résoudre les problèmes de cet ordre prennent deux directions dif-ferentes: 1.la création d’une langue artifi cielle, langue de substitution, et 2.accepter une langue déjà exi-stante comme langue communautaire.

Mots clés: Union Européenne, politique des langues, langue artifi cielle, langue offi cielle, langu-es à droits égaux, “petites langues”


ŽELJKO RIŠNER

ON LANGUAGES AND COMMUNICATION IN THE EUROPEAN UNION

SUMMARY

The paper brings an analysis of the European Union and its expansion from the linguistic point of view and in the light of the fact that, at the moment, there are 20 fully equal offi cial languages in the Union. Since the expansion of the European Union is an ongoing process, it is clear that the number of offi cial languages in it will continue to grow as well. Guaranteed equality of all languages in the EU on the one hand, and the practical need for communication using the smallest possible number of languages spoken and understood by everybody on the other hand seem to be irreconcilable. The attempts to solve such problems have been going in two different directions: 1) creation of an artifi cial, substitute langua-ge, and 2) accepting one of the already existing languages as the common language of communication.

Key words: European Union, language politics, artifi cial language, offi cial language, equality of languages, “small” languages

DUBRAVKA KLASIČEK, dipl.iur.: Zlouporaba prava u građanskom pravuPravni vjesnik 22 (1-2): 173-188, 2006. 173

DUBRAVKA KLASIČEK, dipl.iur., asistent na Pravnom fakultetu u Osijeku

ZLOUPORABA PRAVA U GRAĐANSKOM PRAVU

UDK -343.35/36347.132.142

Prethodno znanstveno priopćenje

1. UVOD

Ponekad koristeći svoja subjektivna pra-va štetimo drugima. Nekada je ta šteta puno veća od koristi koju mi od toga imamo; ako tu korist uopće i imamo. Dakle, nisu rijet-ke situacije kada neko svoje pravo koristimo samo zato da bi naštetili drugome, bez ika-kve koristi za nas same. Pri tome je, daka-ko, uvelike povrijeđen sam cilj postojanja su-bjektivnih prava, a on je: biti u službi i na ko-rist ljudima.

Svatko od nas bi se u životu trebao ruko-voditi izrekom: ‘Ne čini drugome ono što ne bi volio da netko tebi učini’. Situacije u koji-ma drugima činimo upravo ono što ne bismo željeli da oni učine nama se događaju u svim aspektima života, pa i pri izvršavanju naših subjektivnih prava.

Naime, nije pogrešno činiti samo ono što je zabranjeno, ponekad je pogrešno činiti i ono na što bi u nekom drugom slučaju ima-li potpuno pravo. Ovdje je riječ o zloupora-bi prava.

Zlouporaba prava bi bila svaka ona situa-cija u kojoj pojedinac ne prelazi granice koje joj pravo nameće, već štetu čini ostajući unu-tar tih granica. To je ujedno i osnovna razli-ka između zlouporabe prava i ostalih povreda prava. Naime kod ostalih povreda prava oso-ba radi nešto što je zabranjeno, dok kod zlo-uporabe prava osoba radi upravo ono na što ju neko pravo ovlašćuje, uzrokujući pri tome drugome štetu1.

Ovakvo ponašanje je, naravno, ne samo protivno zakonu nego i moralu. Kada govo-rimo o pravu i njegovom odnosu prema mo-ralu, jasno je da moral treba korigirati pra-vo kad god ono zaostaje za moralom2. Tako-đer, u onim situacijama kada pravo ne regu-

1 Kovačević – Kuštrimović, R.: ‘Domen primene načela zabrane zloupotrebe prava’, Zloupotreba prava – zbornik radova, Pravni fakultet u Nišu, Niš, 1996., (dalje: Zbornik Pravnog fakulteta u Nišu), str. 17.2 Popović, M.: ‘Borba za pravo zloupotreba prava i odgo-vornost kao moralni pojmovi’, Zbornik pravnog fakulteta u Nišu, str. 3.

Autor u djelu piše o zlouporabi prava u građanskom pravu. S obzi-rom da se zlorabe subjektiva građanska prava, prvo je objašnjen pojam gra-đanskog prava u subjektivnom i objektivnom smislu. U nastavku rada nabro-jane su neke od glavnih teorija i njihovih predstavnika koji su se bavili poj-mom zlouporabe prava. Zatim su na pojedinim dijelovima građanskog pra-va nabrojane neke od mogućnosti zlouporabe građanskog prava: u stvarnom pravu, s naglaskom na pravo vlasništva i imisije; u obveznom pravu, s nagla-skom na načelo savjesnosti i poštenja; u nasljednom pravu, s naglaskom na ugovor o doživotnom uzdržavanju. Na kraju rada autor se pozabavio ulogom sudstva, kao primjenjivača zakona, u sprečavanju zlouporabe prava.

Ključne riječi: zlouporaba prava, vlasništvo, načelo savjesnosti i po-štenja, subjektivna prava, ugovor o doživotnom uzdržavanju, sudstvo.

DUBRAVKA KLASIČEK, dipl.iur.: Zlouporaba prava u građanskom pravuPravni vjesnik 22 (1-2): 173-188, 2006.174

lira odnosnu situaciju onako kako bi treba-lo, te primjerice, neka pravna norma nije u sukladnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava u skladu s kojim se moraju sklapati svi obvezni odnosi, moral treba biti onaj čimbe-nik koji će ublažavati i zamjenjivati tu prav-nu normu sve dok se ona ne promijeni i ne uskladi s moralom.

Moral je iznimno važan element koji če-sto nadopunjava pravo i pomaže mu biti ona-kvo kakvo bi trebalo biti: pravo koje je tu radi ljudi i koje služi ljudima, ne takvo da postoji samo za sebe. Upravo stoga nije rijedak slu-čaj da se neka pravna norma poziva na mo-ral, odnosno da su moralne norme sadržane u pravnim normama, te su pravni poslovi koji nisu u skladu s moralom ništavi3.

Zlouporaba prava je, ustvari, prekid rav-noteže između javnog interesa da se održi jednakost subjekata, odnosno, tendencije da se prava svih subjekata podjednako štite; i in-dividualnog interesa pojedinca da svoja pra-va izvršava onako kako želi.

Iznimno je važno pitanje: tko se ustvari brine da do zluporabe prava ne dođe? S ob-zirom da je zakon sam po sebi mrtvo slovo na papiru koje se primijenjuje na različite si-tuacije do kojih može doći u životu, a zna-mo koliko raznolike te situacije mogu biti, zakonodavac ih nikada ne može sve predvi-djeti. Upravo zato je potrebno sudu ostaviti mogućnost da odredi granice unutar kojih se pojedinac može kretati u danoj situciji kako do zlouporabe prava ne bi došlo. Ovo nas do-vodi do drugog problema, a to je aktivnost sudova i njihova mogućnost djelovanja u da-nom slučaju kako bi bili ‘mehanizam koče-nja’ nesavjesnih pojedinaca. Iskustvo nam govori koliko je velik taj problem u situaciji u kojoj se naši suci danas nalaze kada se to-liko slijepo drže slova zakona, zaboravljaju-ći pri tome da bi zakon, iako statičan, trebalo primijeniti na dinamičan i pokretan život i na

3 Vedriš, M.-Klarić, P.: ‘Građansko pravo’, Zagreb, 2004., str. 137.

bezbroj različitih situacija na koje se određe-na norma može primijeniti, čime i ta norma, makar na kratko, oživljava.

2. SUBJEKTIVNA PRAVA

Zloupotrebu prava, dakle, činimo kad ko-ristimo neko naše subjektivno pravo. Pravni subjekti, stupajući u one odnose koje regulira građansko pravo – građanskopravne odnose, nastoje ostvariti neke svoje interese, a time postaju nositeljima određenih prava koja im priznaju norme objektivnog prava. Ta prava nazivaju se subjektivnim pravima4.

Postoji nekoliko teorija koje pokušava-ju defi nirati subjektivno pravo, a najpoznati-je od njih su: teorija volje, teorija interesa i voljno-interesna teorija5.

Po teoriji volje, koju su zagovarali Win-dscheid i Savigny6, subjektivno pravo je moć volje koju jamči pravni poredak. Nedosta-tak ove teorije je očit. S obzirom da je njen osnovni element volja, kako objasniti subjek-tivna prava onih osoba koje nemaju tu prav-no relevantnu volju, kao što su djeca, osobe koje su zbog duševne bolesti lišene poslovne sposobnosti i sl.7?

Sljedeća teorija je teorija interesa koju je koncipirao Ihering. Po njoj u subjektivnom pravu treba tražiti pravno zaštićeni interes. Predstavnici ove teorije teoriju volje sma-traju neprihvatljivom zato što je prema nji-ma volja ‘apstraktan i besadržajan’ pojam8. Problem ove teorije je u tome što, za razliku od prethodne, koja volju stavlja na prvo mje-sto, istu niti ne spominje. Samim time što vo-lju ne uzima u obzir kao relevantan čimbe-nik kod subjektivnih prava teško će se moći objasniti neka od osnovnih načela građan-skog prava: načelo dispozitivnosti i promet-

4 Vrban, D.: ‘Država i pravo’, Zagreb, 2003., str. 313.5 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 62. 6 Vrban, op. cit., str. 311.7 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 62.8 Vrban, op. cit., str. 312.


nosti građanskih prava koja u potpunosti po-čivaju na volji pravnih subjekata.

Treća, i najprihvaćenija teorija je ona koja se, zato što čini sintezu gore spomenu-tih, može nazvati voljno-interesnom teori-jom9. Po toj teoriji subjektivna prava su moć volje, tj. pravna moć koju subjektima prava daje pravni poredak.

Dakle, defi nicija subjektivnih prava u gra-đanskom pravu bi mogla glasiti:

Subjektivno građansko pravo je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u odre-đenom građanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog građanskog prava10.

Razlika između objektivnih i subjektiv-nih prava je u tome što je subjektivno pra-vo skup ovlaštenja koja netko ima na teme-lju objektivnog prava, odnosno na temelju pravnih normi. Dakle, u konkretnom slučaju, objektivna prava bi bile pravne norme gra-đanskog prava koje uređuju građanskoprav-ne odnose i daju ovlaštenicima određena su-bjektivna prava.

Funkcija subjektivnih prava je regulacija međusobnih odnosa pojedinaca u nekom gra-đanskopravnom odnosu s jedne strane, a ta-kođer su i pokazatelj faktičnog odnosa izme-đu subjekata i objekata u pravnom odnosu, s druge strane11.

Sadržaj subjektivnog prava se sastoji od pripadanja i ovlaštenja, te interesa12.

Pripadanje objašnjavamo promatrajući faktični odnos subjekta i objekta nekog gra-đanskopravnog odnosa sa stajališta objekta, pa kažemo da objekt pripada subjektu13.

Ako, pak, ovaj odnos promatramo sa sta-jališta subjekta, tada tu njihovu vezu može-mo izraziti pomoću ovlaštenja. Ovlaštenje je ustvari ekonomsko prisvajanju određenih svojstava stvari koje se obavlja u građansko-

9 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 62.10 Vedriš-Klarić, op. cit. str. 62.11 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 64.12 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 65.13 Vedriš- Klarić, op. cit., str.65.

pravnom odnosu14. Ovisno o kojem pravu se radi, ono se može sastojati od jednog ili više ovlaštenja. Tako, npr., pravo vlasništva u sebi sadrži maksimalni skup ovlaštenja koja pri-padaju nekom subjektu u pogledu njegove stvari15. Kod vlasništva se, dakle, vidi da je mogućnost zlouporabe prava iznimno veli-ka, upravo stoga što vlasnik sa svojom stva-ri može raditi sve ono što želi (posjedovati ju, koristiti, raspolagati njome, upotrebljavati ju), te može ta sva ovlaštenja i zlorabiti.

Također, postoje i pravni odnosi u kojima ovlaštenici imaju samo jedno, točno određe-no ovlaštenje, koje čini određeno subjektivno pravo (npr. posudba – samo ovlaštenje upo-rabe stvari).

Kod ovlaštenja, treba znati koji je uopće njegov smisao, njegov cilj, a kada s gledišta cilja promatramo ovlaštenje dolazimo do in-teresa, i to prvenstveno materijalnih interesa subjekata16.

U svezi sa subjektivnim pravima treba spomenuti i zahtjev koje je njegov redoviti pratitelj. Zahtjev je objektivnim pravom za-jamčena mogućnost da se od drugoga traži čin ili propust koji istodobno znači ostvare-nje nečijeg subjektivnog prava17.

S obzirom da subjektivnom pravu jedne uvijek odgovara obveza druge osobe, ako su-bjektivno pravo promatramo s gledišta nosi-telja dužnosti koji se na nešto obvezao i koji to treba izvršiti, jasno je da pravo one dru-ge strane prati zahtjev za ostvarenje. Bez tog zahtjeva nečije subjektivno pravo ne bi ima-lo baš puno smisla jer se ne bi moglo prisil-no ispuniti.

Vezano uz pojam zlouporabe prava važno je napomenuti prema kome se određena su-bjektivna prava mogu zlorabiti. Ovo ovisi o tome o kojoj vrsti subjektivnih prava se radi u konkretnom slučaju.

14 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 65.15 Gavella, N., Josipović, T., Gliha, I., Belaj, V., Stipković, Z.: ‘Stvarno pravo’, Zagreb, 1998., str. 21.16 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 65.17 Vedriš-Klarić, Građansko pravo, str. 66.


Naime, postoji nekoliko vrsta subjektiv-nih prava – glavna i sporedna, prenosiva i ne-prenosiva, preobražajna prava postanka, pro-mjene i prestanka18, no nas u ovom kontekstu zanima jedna druga podjela subjektivnih pra-va; podjela na apsolutna i relativna prava.

Apsolutna prava djeluju prema svi-ma (erga omnes). Ovakvo djelovanje imaju stvarna prava, a posebno pravo vlasništva19. S obzirom da ta prava djeluju prema svima, ne zna se unaprijed koje osobe će doći u dodir s vlasnikovom stvari i kojim osobama će vla-snik prouzročiti štetu zlorabeći svoje pravo vlasništva. Te osobe nikada ne mogu biti una-prijed određene jer se nikada ne može znati tko će one stvarno biti20.

Za razliku od apsolutnih prava, posto-je i relativna prava koja djeluju inter par-tes, samo prema određenoj osobi ili osobama kojima pripada obveza koja odgovara ovla-štenju iz subjektivnog prava21. Ovakvo dje-lovanje imaju prava koja proizlaze iz obve-znih odnosa i ona se u pravilu niti ne tiču oso-ba koja stoje izvan tog odnosa. Upravo radi toga, kada bi jedna od stranaka zlorabila svo-je neko pravo iz konkretnog obveznog od-nosa, štetne posljedice bi, u pravilu, osjećao samo suugovaratelj te osobe.

3. TEORIJE O ZLOUPORABI PRAVA

Važno je reći da su se u teoriji zlouporabe prava iskristalizirale neke osnovne koncepci-je; subjektivna, objektivna i mješovita22.

Subjektivna, odnosno ona koja se bavi zlouporabom prava u užem smislu, govori da se o zlouporabi radi tada kada se subjektiv-no pravo ispunjava samo i isklučivo s jednim ciljem: uzrokovati drugome štetu, bez obzira na to ima li ovlaštenik od te radnje ikakvu ko-

18 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 67.-69.19 Gavella, op. cit., str. 282.20 Vrban, op. cit., str. 308.21 Vrban, op. cit., str. 308.22 Vrban, op. cit., str. 314.-315.

rist ili ne. Ovdje se, dale, radi o šikanoznom korištenju prava23.

Potrebu ograničenja opsega zlouporabe prava samo na takve subjektivne momente zagovarala je liberalističko-individualistič-ka struja u pravnoj znanosti24. Jedan od naj-značajnijih predstavnika ove teorije bio je Ri-pert25 koji tvrdi da je u biti subjektivno pravo moć koja nije ograničena (‘apsolutizam poje-dinačnih prava’), jer kada bi ga relativizirali ono bi izgubilo svako značenje. Upravo zato, on smatra da treba uvažavati samo one zlo-uporabe prava koje su protivne moralu i do-brim običajima26.

Problem kod subjektivne teorije je odmah uočljiv jer ona obuhvaća samo one slučajeve kod kojih postoji jasna namjera da se nekome našteti. Ovakve situacije uglavnom su izjed-načene s protupravnim ponašanjem, i kao ta-kve ih pravni poredak i sankcionira. A što je s onim situacijama kod kojih za neku osobu nastaje šteta zbog toga što ovlaštenik koristi neko svoje pravo, a da pri tome on nema na-mjeru nikome naštetiti?

Upravo to objašjava druga koncepci-ja koja govori da se o zlouporabi radi kada se pravo ispunjava protivno cilju zbog ko-jeg je priznato, bez obzira na to postoji li na-mjera da se nekog ošteti ili ne. Dakle, ovdje se na prvom mjestu pojavljuje cilj, posljedi-ca, kako pojedinačnih radnji, tako i zakona i prava uopće27. Ova teorija, dakle, za krite-rij određivanja radi li se u danom slučaju o zlouporabi prava ili ne, uzima cilj radi kojeg to pravo postoji, pa ako bi netko svoje pravo izvršavao protivno tom cilju, dakle i bez na-mjere da nekome našteti, on bi svejedno zlo-rabio to svoje subjektivno pravo28. Također, ako bi se neko pravo izvršavalo bez pravnog

23 Kovačević-Kuštrimović, op. cit., str. 20.24 Vrban, op. cit.avo, str. 314.25 vidi: Ripert, G., u djelu: ‘La regle moralè dans les obli-gationes civiles’, 1926.26 Vrban, op. cit., str. 314.27 Vrban, op. cit. pravo, str. 315.28 Vrban, op. cit., str. 315.


interesa za sebe samoga, to govori da ga se izvršavalo s ciljem da se drugome naškodi29.

Za kriterij određivanja ispunjava li se neko pravo protivno svom cilju uzima se sam cilj zbog kojeg to pravo postoji, no problem se javlja pri određivanju cilja. Cilj prava nije sam po sebi određen u nekoj pravnoj normi pa se sudu ostavlja prilično velik manevar-ski prostor u kojemu on sam može određivati koji bi bio cilj konkretne pravne norme i kada će nečije ponašanje biti u suportnosti s tim ci-ljem. Stoga ovaj kriterij možda i previše ovi-si o ljudskom faktoru pa mu se često prigo-vara da je neprecizan30. Zato je iznimno važ-no da oni koji odlučuju o cilju pravne norme i koji te norme primijenjuju budu stručni, sa-vjesni i moralni.

U literaturi se spominje i mješovita teorija koja unosi i neke nove elemente pa uz objek-tivni kriterij važnost daje i subjektivnom (na-mjera, nehat, gruba nepažnja)31.

4. ZABRANA ZLOUPORABE PRAVA U GRAĐANSKOM PRAVU

Moglo bi se zaključiti da se pitanje zlou-porabe prava može ispravno promatrati samo s gledišta cjelovitog pravnog poretka. Pra-vom rješenju ovog problema dolazi se samo iz one perspektive koja subjektivna prava promatra u okviru pravnog sustava u cjelini, povezanosti njegovih insitituta, konkretizaci-je općih normi, te također kroz smisao ustav-nih i zakonskih odredaba32.

Neke od ograničenja korištenja subjek-tivnih prava nalaze se već u Ustavu Repu-blike Hrvatske. Tako npr. Ustav jamči pravo vlasništva, no također to pravo i ograničava kako ne bi postalo zapreka ostvarivanju ne-kih drugih interesa, posebice javnih. Tako je u čl. 48. Ustava navedeno: “Vlasništvo obve-

29 Stipković, Z.: ‘O granicama načela neminem laedere’, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 4-5., 1995., str. 444.30 Vodinelić, V.V.: ‘Konkretizovanje zabrane zloupotrebe prava’, Zbornik Pravnog fakulteta u Nišu, str. 39.31 Vrban, op. cit., str. 315.32 Vrban, op. cit., str. 315.

zuje. Nositelj vlasničkog prava i njihovi kori-snici dužni su pridonositi općem dobru33.”

Osim u Ustavu, granice korištenja prava postavljene su i u zakonima. Nas ovdje kon-kretno zanimaju zakoni koji reguliraju mate-riju građanskog prava.

Svojim pravom bi se trebali služiti kada i kako mi to želimo. Dakle, samo od nas samih ovisi hoćemo li se koristiti nekim svojim su-bjektivnim pravom ili ne, kao što od nas sa-mih, također, ovisi hoćemo li neko svoje po-vrijeđeno pravo braniti ili ne. Ovdje je izni-mno važno znati koliko daleko ta naša slobo-da seže. Imamo li mi zajamčena subjektivna prava neograničeno, možemo li s njima raditi sve ono što poželimo, ili je to korištenje na-ših subjektivnih prava nečim ograničeno, te ako je, čime?

Također, važno je spomenuti da u praksi nije moguće izbjeći nanošenje štete drugome koja proizlazi iz korištenja subjektivnih pra-va. Čest je slučaj da će neka osoba pretrpjeti štetu, dok će druga postići dobitak. Privatna prava bi izgubila svaki smisao kada ovlašte-nik ne bi smio raspolagati slobodno svojim pravima, jer bi pri tome morao voditi računa prvenstveno o tome hoće li povrijediti tuđe interese. Dakle, ni svaka situacija u kojoj za drugog nastaje šteta radi načina na koji ispu-njavamo svoja subjektivna prava ne predstav-lja automatski zlouporabu prava. Ovo uvijek ovisi od konkretnog slučaja.

4.1. ZLOUPORABA PRAVA U STVAR-NOM PRAVU S NAGLASKOM NA PRAVO VLASNIŠTVA

‘(1)Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nosite-lja da se tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugoga od toga is-ključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

(2)U granicama iz stavka 1. ovog članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedova-

33 Ustav Republike Hrvatske, N.n. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 28/01., 41/01., 55/01., (dalje: Ustav RH)


nja, uporabe, korištenja i raspolaganja svo-jom stvari’34

Iz gore citiranog čl. 30. jasno je da je pravo vlasništva svojem nositelju daje istovremeno pojmovno bezgraničnu i isključivu, ali također i socijalno vezanu pravnu vlast nad stvari.

Govoreći o potpunosti privatne pravne vlasti, odmah se može uočiti razlika između prava vlasništva i ostalih stvarnih prava. Na-ime, ostala stvarna prava (služnosti, stvarni tereti, pravo građenja i založno pravo) svojim nositeljima daju samo parcijalnu, točno odre-đenu vlast na stvari.

Za pojmovno bezgraničnu pravnu vlast možemo reći da se odnosi na pozitivnu stranu vlasništva35. Ovo obilježje daje vlasniku pot-punu, bezgraničnu privatnu pravnu vlast na nekoj njegovoj stvari. Vlasnik je, dakle, slo-bodan sa svojom stvari raditi sve ono što nije izričito zabranjeno, dakle sve ono što želi. Nikada se ne može unaprijed odrediti sadržaj prava vlasništva koji bi svom nositelju da-vao neke točno određene ovlasti jer se nikada unaprijed ne može znati što će vlasnik pože-ljeti i moći uraditi sa svojom stvari.

To s druge strane znači da, ako ne želi, vlasnik sa svojom stvari ne mora raditi ništa. Pravo vlasništva ne zastarjeva, pa tako ako vlasnik nikada ne ispunjava svoje pravo vla-sništva, stvar i dalje ostaje u njegovom vla-sništvu.

Uz ovu pozitivnu stranu, postoji i nega-tivna strana vlasništva; njegova isključivost36. Osim što sa svojom stvari ima pravo čini-ti ono što želi, vlasnik, s druge strane, ima pravo isključiti svačije zahvate u svoje pravo vlasništva. Ova negativna strana vlasništva svome nositelju daje pravo da štiti svoje vla-sništvo od zadiranja svih, pa tako i od organa javne vlasti, države. Ako netko zahvati u ne-čije pravo vlasništva, tada za vlasnika nasta-je stvarnopravni zahtjev protiv te osobe. Za-

34 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, N.n. 91/96., 73/00., 114/01., (dalje: ZV), čl. 3035 Gavella, op. cit., str. 280.36 Gavella, op. cit., str. 282.

htjev je, podsjetimo se, objektivnim pravom zajamčena mogućnost da se od drugoga traži čin ili propust koji istodobno znači ostvarenje nečijeg subjektivnog prava37. U slučaju zadi-ranja u nečije pravo vlasništva, zahtjev može biti usmjeren na povrat stvari ili, ako nije došlo do oduzimanja stvari, može biti usmje-ren na prestanak uznemiravanja.

Ranije je rečeno da, osim što je vlasniš-tvo pojmovno bezgranična i isključiva prav-na vlast na stvari, također je i socijalno veza-na. Ovo je usko vezano uz zlouporabu pra-va jer socijalna vezanost vlasništva znači da vlasništvo, iako to tako možda ne izgleda, ni-kako nije vlast nad stvari koja bi bila potpu-na do krajnjih granica. Prema čl. 31. ZV vla-sništvo obvezuje i vlasnik je dužan pridono-siti općem dobru pa je pri korištenju svoga prava dužan postupati obzirno prema općim i tuđim interesima koji nisu protivni njego-vu pravu38.

Pravo vlasništva neke osobe postoji u pravnom poretku, dakle, u stvarnom živo-tu. Vlasnik mora svoje vlasništvo ispunjava-ti u situaciji u kojoj je cijelo vrijeme okru-žen drugim ljudima koji su također vlasni-ci nekih drugih stvari. Kad bi jedan vlasnik doista imao apsolutnu i potpunu pravnu vlast nad nekom stvari, tada bi on, kad god bi to poželio, mogao povrijediti drugog vlasni-ka u ispunjavanju njegovog prava vlasništva bez ikakvih pravnih posljedica, jer bi mu baš ta apsolutnost i nepovredivost jamčila da ga nitko ne može spriječiti u ispunjavanju svog prava na način na koji on to želi, pa makar to štetilo drugim osobama. Dakle, pojedinac je uključen u društvene odnose, a subjekti prava su previše međuzavisni da bi se dozvolilo da se vlasnik ne obazire na one oko njega39. Zato je važno naglasiti da, iako se kaže da je pravo vlasništva bezgranično i isključivo, ono nije takvo baš u svim slučajevima.

37 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 66.38 ZV, čl. 31.39 Gavella, N.: ‘Ograničenja prava vlasništva’, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, br. 2., 1998., str. 356.


Bezgranično nije u tom smislu što je vla-sništvo uvijek ograničeno pravnim poretkom i pravima trećih. To znači da vlasnik sa svo-jom stvari može raditi sve ono što želi, sve dok to ne vrijeđa pravni poredak i prava i in-terese trećih osoba. Pravo vlasništva je pot-puno onoliko koliko je to moguće unutar društva u kojemu se ostvaruje40.

Također, vlasništvo nije uvijek ni isklju-čivo jer, iako se ono štiti od zadiranja41 već Ustavom i I. Protokolom uz Europsku kon-venciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda42, također se u tim dokumentima na-vodi da će se pod određenim uvjetima moći oduzeti ili ograničiti nečije pravo vlasniš-tva43. Pretpostavke kada će organi javne vla-sti moći zadirati u nečije pravo vlasništva po Ustavu Republike Hrvatske su da je to zadi-ranje provedeno na temelju zakona, da je u interesu Republike, i da se izvlašteniku daje naknada u visini tržišne vrijednosti onoga što mu se oduzima44.

Ranije je rečeno da je pravo vlasništva ograničeno i to tuđim pravima i drugim ogra-ničenjima. Ograničenja vlasništva postoje na temelju zakona, tuđih prava glede stvari koja je predmet prava vlasništva, te na temelju pravnih poslova kojima je sam vlasnik ogra-

40 Gavella, op. cit., str. 28541 Vlasništvo je zaštićeno i zajamčeno Ustavnom Repu-blike Hrvatske (čl.48.), također i čl. 1. Prvog. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, no također je tim dokumentima ono i ograničeno, pa može doći do oduzimanja ili ograničavanja prava vlasništva pod odre-đenim okolnostima.42 Pročišćeni tekst Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, N.N. – Međunarodni ugovori, br. 18/97. 43 Tekst čl. 1. I. Protokola uz Konvenciju: Svaka fi zička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim intere-som ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.44 Ustav RH, čl. 50. st. 1

ničio svoje pravo i koja djeluju prema trećim osobama45.

Nas ovdje posebno interesiraju zakon-ska ograničenja vlasništva. Ova ograničenja mogu biti opća i posebna pa vlasnik može svoje pravo vlasništva ispunjavati samo unu-tar tih granica.

Opća ograničenja ograničavaju ispunjava-nje svakog prava vlasništva i posebno su inte-resantna zato što su usko vezana uz zloupora-bu prava. Ova ograničenja rezultat su postoja-nja individualistički koncipiranog vlasništva. Takvo vlasništvo je dalo odlične rezultate, no, ono je također dalo pojedincima mogućnost da se ponašaju na način koji je bio suviše egoisti-čan, kako sa stajališta drugih pojedinaca, tako i sa stajališta kolektiva46. Zato je bilo potreb-no vlasništvo ograničiti na način koji će one-mogućiti pojedince da se svojim pravom kori-ste na način da drugima štete. Često se, naime, događa da vlasnici sa svojim stvarima rade ne-što na što imaju pravo, no to rade samo i is-ključivo s razlogom da naštete nekome, bez ikakve, ili s neznatnom koristi za sebe.

Upravo radi toga, od vlasnika se traži da pri ispunjavanju svojeg prava postupa obzir-no, što je konkretizirano pravilima koja za-branjuju da se ikoga šikanira, koja name-ću dužnost trpljenja zahvata u svoje pravo u krajnjoj nuždi, a također postoji i dužnost tr-pljenja zahvata izvan dosega vlasnikovih in-teresa47. Ova tri pravila nisu jedina na područ-ju djelovanja dužnosti obzirnog postupanja kao općeg ograničenja vlasništva. Ona su na-vedena u zakonu, ali nipošto nisu limitativ-na, jer dužnost obzirnog ponašanja ograniča-va ispunjavanje prava vlasništva u svim slu-čajevima48.

4.1.1. Dužnost obzirnog postupanjaOvaj zahtjev predstavlja široku general-

nu klauzulu i ne zahtijeva uvijek isti stupanj

45 Gavella, op. cit., str. 299.46 Gavella, op. cit., str. 302.47 ZV, čl. 31.48 Gavella, op.cit. br. 39., str. 357.


ograničavajućeg djelovanja. Najmanje ogra-ničeno biti će vlasništvo onih stvari u situa-cijama kada to vlasništvo služi samo zadovo-ljenju vlasnikovih interesa. Što je stvar više u nekoj socijalnoj funkciji, ograničenje će biti veće49.

Od vlasnika se, naravno, ne može traži-ti da se ne koristi svojim pravom vlasništva kako ne bi povrijedio ičiji interes. Od njega se samo traži da, ako svoje pravo može ko-ristiti na više različitih načina, od kojih neki štete trećima više, neki manje, a neki uopće ne štete, da se suzdrži od onakvog korištenja svojeg prava koje će nekome naškoditi. Veću se obzirnost od njega ne može zahtijevati50.

I. Zabrana šikane – članak 31. ZV na-vodi da se nitko nije ovlašten služiti svojim pravom s jednim ciljem: drugoga šikanira-ti, štetiti mu i smetati ga. Ako vlasnik ispu-njava svoje pravo vlasništva, i pri tome ne-kome šteti, to još uvijek nije zlouporaba pra-va. Sama činjenica da je netko učinio nešto sa svojom stvari kako bi drugome naškodio, ne znači odmah da je došlo do zlouporabe prava, jer se pri prosudbi tog pitanja treba osvrnu-ti na sve relevantne okolnosti slučaja. Narav-no, teret dokazivanja leži na onome koji tvrdi da se vlasnik služi svojim pravom samo da bi mu naštetio51. Primjer je situacija kada je iz-građen novi zid koji ima isključivu namjenu zakloniti pogled s prozora susjednog vlasni-ka. To nužno ne znači da je došlo do zloupo-rabe, o tome će tek odlučiti sud52.

II. Krajnja nužda – nitko nije ovlašten zabraniti tuđi zahvat u svoju stvar kad je taj nužan zbog otklanjanja štete koja nekome neposredno prijeti, a nerazmjerno je veća od one koja je za vlasnika proizašla iz tog za-hvata. Vlasnik je u tom slučaju ovlašten samo potraživati naknadu za tu pretrpljenu štetu53.

49 Gavella, op. cit., str. 305.50 Gavella,op.cit. br.39., str. 357.51 Gavella, op. cit. br. 39, str. 358.52 VSH, Gzz-80/84 od 27.04.1985., Informator 4728, 30.6.1999.53 ZV, čl. 31.

Ovdje se radi o sukobu dva interesa; inte-resa vlasnika i osobe koja od sebe ili treće oso-be pokušava otkloniti štetu, pa pravni poredak uvažava oba ta interesa. Interes osobe koja ot-klanja štetu da se njezina radnja ne smatra pro-tupravnom, i interes vlasnika da mu se ta šte-ta ima popraviti. Naravno da bi se radilo o zlo-uporabi prava vlasništva kada bi vlasnik u ta-kvoj situaciji inzistirao da do zahvata u nje-govo pravo ne dođe i pokušao ga otkloniti na adekvatan način.

III. Dužnost trpljenja zahvata izvan do-sega vlasnikovih interesa – čl. 31. ZV također naglašava da vlasnik nekretnine nije ovlašten braniti tuđe zahvate poduzete na tolikoj visini ili dubini gdje on nema nikakvog opravdanog interesa da ih isključi54. Iako, kao što je rečeno, vlasnik nije dužan trpjeti ičiji neovlašteni za-hvat u svoju stvar, vlasnik ne može braniti ni-kome zahvat koji bi bio poduzet na takvoj vi-sini ili dubini pa vlasnik nema nikakav oprav-dani interes da taj zahvat isključi55. Kada bi to učinio, a ne bi za to imao opravdani interes, tada bi također zlorabio svoje pravo vlasništva. Opravdani interes bi imao u vezi s iskorišta-vanjem svoje nekretnine, a pri odlučivanju po-stoji li vlasnikov interes ili ne, odlučivati će se od slučaja do slučaja. Naravno, sigurno je da će samo u iznimnim slučajevima vlasnik imati opravdani interes zabraniti zračni promet iznad svog zemljišta, ili crpljenje podzemnih voda duboko ispod njegovog zemljišta56.

No, opravdani interes bi postojao ako bi vlasnik zabranio postavljanje žičare iznad svo-ga zemljišta, ili gradnju ispod svog zemljišta na dubini na kojoj bi on mogao graditi57.

Uočava se da je ovaj način općeg ograni-čenja vlasništva sličan zabrani šikane, ali će u ovom slučaju vlasnik nekretnine biti taj koji će trebati dokazivati da ima opravdani interes da zabrani takav zahvat58.

54 ZV, čl. 31.55 Gavella, op. cit., str. 306.56 Gavella, op. cit., str. 306.57 Gavella, op.cit. br. 38., str. 358.58 Gavella, op. cit., str. 306.


4.1.2. Susjedska odnosi i pravo vlasniš-tva – Činjenica je da su zemljišta fi zički po-vezana, pa upravo zbog te njihove faktične povezanosti može doći do sukoba vlasnika nekretnine. Do sukoba ne mora samo doći ako su nekretnine susjedne, već i u slučaju kada su one međusobno odvojene, no una-toč te udaljenosti, svejedno pod utjecajem druge nekretnine. Prava vlasništva u pogle-du nekretnina koje su u nekom fi zičkom po-gledu cjelina u susjedskopravnoj su zajedni-ci, pojavljuju se kao communio pro diviso. Communio pro diviso postoji kad više stva-ri različitih vlasnika čine (bilo u faktičnom ili pravnom smislu) cjelinu59. Kod ovakve za-jednice, vlasnik jedne nekretnine ne bi smio svoju vlast koristiti na onakav način da pre-tjerano utječe na stvarno korištenje neke dru-ge pravne vlasti. Upravo su ovakve situaci-je najplodnije tlo za pojavu zlouporabe pra-va. Bez obzira na činjenicu što susjedska pra-va djeluju ograničavajuće na vlasništvo jed-ne osobe u korist vlasništva druge osobe, ne možemo govoriti o susjedskim pravima kao ograničenju vlasništva u užem smislu60. Ovo stoga što ona, za razliku od drugih ograniče-nja prava vlasništva nastalih na osnovi zako-na, ne smanjuju sadržaj prava vlasništva. Ov-dje se sadržaj prava vlasništva mijenja samo s gledišta communio pro diviso-a tako da se za jednog vlasnika ograničava, a za drugoga u istom opsegu povećava61.

Vrste susjedskih prava su: zajednič-ka ograda, vlastita ograda, međa, stablo na međi, grane i korijenje, pristup na tuđe, upo-raba tuđe nekretnine radi izvođenja radova, postavljanje vodova i drugih uređaja, potko-pavanje tuđe nekretnine, imisije, opasnost od rušenja zgrade, zabrana mijenjanja naravnog toka vode i odvođenje kišnice s krova62.

Zlouporabu prava možda je najbolje, kada su u pitanju susjedska prava, objasniti

59 Gavella, op. cit., str. 469.60 Gavella, op. cit., str. 470.61 Gavella, op. cit., str. 470.62 ZV, čl. 101.-113.

na imisijama. Naime, imisije su fi zičke smet-nje koje dolaze s jedne nekretnine i ometaju služenje i korištenje drugom nekretninom63. Imisije dijelimo na posredne (direktne) i ne-posredne (indirektne) i to s obzirom na na-čin odašiljanja64. Posredne bi bile one imisije koje na tuđu nekretninu dospijevaju bez kriv-nje onoga s čije nekretnine dolaze. Ovakve imisije na tuđu nekretninu dolaze uglavnom zbog raznih prirodnih sila.

Neposredne su one imisije koje na tuđu ne-kretninu dolaze tako da se vlasnik svojom ne-kretninom koristi na način da bez posebnog pravnog temelja uznemirava vlasnika te druge nekretnine tako što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje npr. neugod-ne mirise, dim, buku, otpadne vode i sl65. Zlou-poraba prava najčešće se i događa ometanjem vlasnika tim neposrednim imisijama.

Primjer iz sudske prakse: ‘...Prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo je tuženici da prestane uznemiravati tužiteljicu u vlasniš-tvu kuće i dvorišta na način da spriječi da s objekta tuženice na objekt tužiteljice dolazi buka. Ocijenjeno je da ventilator i klima-ure-đaj u ugostiteljskom objektu tuženice stvara-ju buku koja je izvan dopuštene granice buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave66.’

4.2. ZLOUPORABA PRAVA U OBVEZ-NOM PRAVU

Zabranu zlouporabe prava u obveznom pravu nalazimo u čl. 6. Zakona o obveznim odnosima koji glasi:

‘Zabranjeno je ostvarivanje prava iz ob-veznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato’67.

Zaštitu od zlouporabe prava u obveznom pravu također treba tražiti i u nekim od nje-

63 Gavella, op. cit., 480.64 Gavella, op. cit., 480.65 ZV, čl. 110. st. 4.66 VSRH, Rev-866/96 od 18.5.1999., PiP-8/00-6867 Zakon o obveznim odnosima, N.n. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99, 35/05., (dalje: ZOO), čl. 6.


govih osnovnih načela; načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane uzrokovanja štete, te načelu pacta sunt servanda tj. dužnosti is-punjenja obveza.

4.2.1. Načelo savjesnosti i poštenja‘U zasnivanju obveznih odnosa i ostvari-

vanju prava i obveza iz tih odnosa sudioni-ci su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja’68

Ovo je jedno od, ako ne i najvažnije nače-lo obveznog prava. Radi se o generalnoj kla-uzuli koja ustanovljava opću dužnost pona-šanja u skladu s načelom savjesnosti i pošte-nja kako pri pregovorima, sklapanju, ispunje-nju ugovornih obveza, tako i nakon prestanka samog ugovora. Ovo načelo spada u pravne standarde čiji sadržaj nije određen već ga sud treba konkretizirati u svakom pojedinom slu-čaju. Ovo upravo stoga što, koliko god zako-nodavac to pokušavao, u vrijeme donošenja zakona nemoguće je predvidjeti i zakonima obuhvatiti svu raznovrsnost odnosa koje će ti zakoni eventualno uređivati. Upravo stoga zakoni su često i previše općeniti, pa upravo primjena takvih općenitih zakona na određe-nu situaciju može rezultirati nepravdom. Čak kad bi zakonodavcu i uspjelo voditi računa o svim mogućim situacijama do kojih dolazi u sadašnjosti, prije ili kasnije razvili bi se novi odnosi i pravne norme bi opet bile nedoreče-ne. Zato je potrebno u pravni poredak ugra-diti ovakve mehanizme koji štite od situacija kada primjena pravnih normi uzrokuje štetu. Unošenjem ovog načela u Zakon o obveznim odnosima željela se steći mogućnost da se pri primjeni određenog pravnog pravila na kon-kretan odnos ostvari primjeren i pravičan uči-nak koji se bez primjene načela savjesnosti i poštenja ne bi mogao ostvariti.

Načelo savjesnosti i poštenja služi huma-nizaciji i moralizaciji prava, njegovom pri-bližavanju konkretnim životnim situacija-ma. Često se događa da sama primjena ne-kog pravnog pravila vrijeđa nečija prava. S

68 ZOO, čl. 4.

obzirom na slovo zakona, određena norma bi se u konkretnom slučaju trebala primijeniti, no ako se to dogodi, izgledno je da će nasta-ti veća šteta od one koja bi nastala kada se ta norma ne bi primijenila. U takvim situacija-ma stranke se mogu pozvati na načelo savje-snosti i poštenja čiji je cilj upravo sprečava-nje primjene prava na štetu nekoga tko je po-stupao savjesno i pošteno. Dakle, moglo bi se reći da je cilj načela savjesnosti i poštenja, iz-među ostalog, i sprečavanje zlouporabe pra-va, bilo od strane suda, zakonodavca, suugo-varatelja ili neke treće osobe.

Ovo načelo sprečava da se pravo primi-jenjuje pretjerano formalistički, ono na neki način pokušava korigirati i omekšati vrlo če-sto prekruta pravna pravila. Pri tome se, na-ravno, uvijek treba paziti da se ne prijeđe određena granica kako ne bi došlo do povre-de zakona i narušavanja načela zakonitosti i pravne sigurnosti.

Odredba o načelu savjesnosti i poštenja predstavlja blanketnu normu te se kroz nju na određena činjenična stanja primjenjuju i dru-ga načela pravnog poretka i društveno etičke maksime69.

U čl. 4. ZOO-a ne navodi što će se točno smatrati savjesnim i poštenim ponašanjem, pa je u konkretnom slučaju ostavljeno prvenstve-no sucima da taj sadržaj defi niraju. Oni su ti koji si trebaju predočiti koji sadržaj tom nače-lu daje općenita savjest uređenog društva, što se u danom društvu smatra lošim70. Ipak, pri odlučivanju o konkretnom činjeničnom sta-nju glede ponašanja ugovornih strana, sud nije ovlašten prema svojoj subjektivnoj ocjeni od-luku donositi apstraktnim pozivanjem na na-čelo savjesnosti i poštenja, već svoju odluku ima temeljiti na određenom objektivnom kri-teriju koji savjesnost i poštenje shvaća kao pravni standard71. Pojmovno ovo načelo doista

69 Opačak, J., magistarski rad: ‘Načelo savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima’, Zagreb, 2002., str. 10.70 Staudinger/W. Weber, ‚Treu und Glauben‘, Berlin, 1961., str. 49.71 Opačak, op. cit., str. 10.


i spada u tzv. pravne standarde, odnosno poj-move čiji sadržaj, kao što je već rečeno, nije unaprijed određen već se ostavlja sudu da ga konkretizira u danom slučaju držeći se njego-vog općeg značenja kao smjernice72. Pri utvr-đivanju kakvo bi ponašanje bilo u skladu s na-čelom savjesnosti i poštenja, rješenje ovisi o konkretnim okolnostima svakog slučaja. Su-dovi se tada moraju rukovoditi objektivnim kriterijima i postupati onako kako bi na njiho-vom mjestu postupio sam zakonodavac, od-nosno, bilo koji prosječan čovjek, tj. uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin kada se radi o nekoj profesionalnoj djelatno-sti73. Treba također spomenuti da se u ZOO-u osim u čl. 4. u kojemu se o ovom načelu govo-ri kao o blanketnoj normi, na više mjesta pro-pisuje primjena ovog načela74

Važno je naglasiti da se primjena ovog načela nikako ne može u ugovoru isključiti, a sud na primjenu načela savjesnosti i pošte-nja pazi po službenoj dužnosti. Ovo proizlazi iz samog teksta čl. 4. ZOO jer on predstavlja ius cogens, te njegova primjena ne podliježe stranačkoj dispoziciji75.

4.2.2. Načelo zabrane prouzročenja štete‘Svatko je dužan uzdržati se od postupka

kojim se može drugome prouzročiti šteta’76

U rimskom pravu ovo pravilo je izraženo sintagmom neminem laedere. Po ovom nače-lu svatko je dužan suzdržavati se od ponašanja kojim umanjuje imovinu pravnih subjekata, sprečava njezino povećanje, te drugome nano-si fi zičku, psihičku bol i strah. Ipak, pri primje-ni ovog načela, treba paziti da ga se ne primije-njuje prestriktno jer bi takva provedba značila zastoj u svakodnevnom životu. Ovo s obzirom na činjenicu da je vrlo malo postupaka koji ne

72 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 368.73 Gorenc, V.: ‘Zakon o obveznim odnosima s komen-tarom’, Zagreb, 1998., str. 12.74 Npr. čl. 297.st.4. i čl. 372. ZOO75 Goldštajn, A.: ‘Trgovačko ugovorno pravo, međunarod-no i komparativno’, Zagreb, 1991., str. 191.76 ZOO, čl. 8.

mogu izazvati štetu drugoj osobi77. Dakle, su-bjekt bi mogao malo toga poduzimati kako bi bio siguran da se neće izložiti odgovornosti.

Ovdje se ipak prvenstveno misli na uzro-kovanje štete deliktnom radnjom, no mogla bi se iz načela neminem laedere izvesti i za-brana ostvarivanja prava s namjerom da se drugome nanese šteta78.

4.2.3. Načelo dužnosti ispunjenja obveze‘Sudionik u obveznom odnosu dužan je is-

puniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje’79

Pri ispunjenju svoje obveze sudionici ob-veznopravnog odnosa trebaju postupati s pa-žnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa, a to su pažnja dobrog domaćina i pažnja dobrog gos-podarstvenika80.

Također, osim što trebaju izvršavati ono na što su se obvezale, stranke se pri ostvari-vanju svoga prava trebaju suzdržavati od po-stupaka kojima bi otažavali ispunjenje obve-za svojeg suugovaratelja. Naravno, postoje iznimke od pravila po kojemu bi se sve ob-veze na koje su se stranke obvezale trebale doista i ispuniti. Ovdje svakako treba spo-menuti tzv. clausulu rebus sic stantibus. Ove iznimke sadržane su u člancima 373.81 i 369.82

77 Stipković, str. 439.78 Vodinelić, op. cit., str. 64.79 ZOO, čl. 9.80 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 369.81 Naime, kada ispunjenje obveze jedne od strana u dvostra-nom ugovoru postane nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna niti jedna strana, dakle zbog izvanrednih van-jskih događaja koji su nastali nakon sklapanja ugovora, a nisu se mogli predvidjeti niti spriječiti, gasi se i obveza dru-ge strane, odnosno, kada dođe do djelomične nemogućnosti ispunjenja zbog istih razloga, druga strana može raskinuti ugovor ako joj takvo djelomično ispunjenje ne odgovara, odnosno, ugovor može ostgati na snazi, a ta druga strana može zahtijevati razmjerno smanjenje svoje obveze.82 Ako nakon sklapanja ugovora nastupe takve okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze ili se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, pa je ispunjenje ugovora za jednu stranu postalo pretjerano otažano ili bi joj nanijelo pretjera-no velik gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmije-ni ili čak raskine.


ZOO. Kada bi stranka pokušala otežati dru-goj stranci ispunjenje obveze npr. dodava-njem nepotrebnih uvjeta i rokova u ugovor, ili čestim, nepotrebnim promjenama ugovo-ra, ili kada bi unatoč izmijenjenim okolnosti-ma na temelju kojih se obvezni odnos gasi, zahtijevala ispunjenje obveze svog suugova-ratelja, ona bi zlorabila svoje pravo iz tog ob-veznog odnosa.

4.3. ZLOUPORABA PRAVA U NASLJE-DNOM PRAVU

Mogućnosti zlouporabe prava u nasljed-nom pravu također postoje. Primjer bi moglo biti zaobilaženje davanja nužnog dijela nuž-nim nasljednicima na način da se sklopi ugo-vor o doživotnom uzdržavanju..

Nužne nasljednike dijelimo na apsolut-ne i relativne. Apsolutni su oni koji imaju pravo na 1/2 onoga što bi dobili da naslje-đuju po zakonu. Tu ulaze ostaviteljev brač-ni drug, njegovi potomci, posvojenici i nji-hovi potomci. Relativni nužni nasljednici tre-baju ispuniti dva uvjeta da bi dobili nužni na-sljedni dio, koji u njihovom slučaju iznosi 1/3 onoga što bi dobili da nasljeđuju po zakonu. Oni, naime, ujedno moraju biti i zakonski na-sljednici, i moraju biti trajno nesposobni za rad i privređivanje. Relativni nužni nasljed-nici mogu, pod gore navedenim pretpostav-kama, biti ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali preci83.

Ostavina se sastoji od dva dijela: raspo-loživog dijela kojim ostavitelj slobodno ras-polaže i nužnog dijela kojim ne može raspo-lagati. Nužni nasljedni dio ovakvi nasljedni-ci dobijaju čak i ako ga je ostavitelj svojim oporučnim raspolaganjima povrijedio. To se događa u situaciji kada je ostavitelj oporu-kom raspodijelio svu svoju imovinu drugim osobama. No, u tom slučaju, da bi se namirio nužni dio, dolazi do vraćanja darova i uma-njenja oporučnih raspolaganja84. Jedini način

83 Zakon o nasljeđivanju, N.n. 48/03., 163/03., (dalje: ZN), čl. 69.84 Vedriš-Klarić, op. cit., str. 696.

da ostavitelj zaobiđe pravilo o davanju nuž-nog dijela nužnim nasljednicima je da sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju s osobom kojoj želi ostaviti svoju imovinu.

Ovo stoga jer taj ugovor ne ulazi u mate-riju naljeđivanja, već je ugovor o doživotnom uzdržavanju, kad bolje pogledamo, klasičan ugovor obveznog prava kod kojega se za či-nidbu (uzdržavanje) dobiva protučinidba (ci-jela ili dio imovine). Ovaj ugovor je ugovor o otuđenju uz naknadu imovine koja pripa-da primatelju uzdržavanja u vrijeme sklapa-nja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgo-đena do smrti primatelja uzdržavanja 85. On je posao inter vivos reguliran obveznim pra-vom, pa zbog same te činjenice imovina koja je njime ustupljena ne uračunava se u ostavi-nu. Kada ostavitelj sklopi ugovor o doživot-nom uzdržavanju, bilo sa svojim potomkom, bračnim drugom ili nekom trećom osobom, i na taj način na tu osobu prenese cijelu svoju imovinu ili jedan njezin dio, ta imovina se ne uračunava u ostavinu, i ne mora se vratiti ako je povrijeđen nužni dio kao što je to slučaj s imovinom koja je predmet oporuke.

Istina, često će se dogoditi situacija da nužni nasljednici dio ostavine nisu ni zasluži-li, pa im ga ostavitelj zato ne želi ostaviti.

Ostavitelj bi, dakako, mogao iskoristi-ti institut isključenja nužnih nasljednika, ali do primjene ovog instituta može doći samo iz zakonom određenih razloga navedenih u čl. 85. Zakona o nasljeđivanju86, ali ako nuž-ni nasljednici ne ispunjavaju niti jedan od njih, do isključenja ne može doći. Osim in-stituta isključenja nužnih nasljednika, ostavi-telju je na raspolaganju i mogućnost lišenja nužnog nasljednika njegovog nužnog dijela u

85 ZN, čl. 116. st. 1.86 Razlozi iz čl. 85. ZN: ako se nasljednik povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegovog obi-teljskog odnosa s ostaviteljem ogriješio prema ostavitelju, ako je počinio teže kazneno djelo prema ostavitelju, njego-vom bračnom drugu, djetetu, roditelju, ako je počinio ka-zneno djelo protiv Republike Hrvatske i vrijednosti zašti-ćenih međunarodnim pravom, te ako se odao neradu ili ne-poštenom životu.


korist nasljednikovih potomaka pod određe-nim uvjetima navedenim u čl. 88. Zakona o nasljeđivanju87. No, opet, ako nisu ispunjene pretpostavke koje su navedene u čl. 88. do li-šenja nužnog dijela neće doći.

Dakle, sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju može doći do zlouporabe prava jer ostavitelj na taj način ne radi ništa protiv-no zakonu, već samo koristi svoje pravo koje mu pripada na temelju zakona, no on ugo-vor o doživotnom uzdržavanju, u konkret-nom slučaju, može sklopiti s jedinim ciljem da naškodi nužnim nasljednicima.

5. RAD SUDOVA I ZLOUPORABA PRAVA

Ponekad se može učiniti (a tako, nažalost često i je) da je sudska vlast puki instrument primjene prava koja se nalazi u sjeni druge dvije vlasti, izvršne i zakonodavne88. Kon-cepcija o sucu kao ‘ustima zakona’ (buche de la loi), danas je pogrešna. Sudac nikako ne bi smio biti ograničen na mehaničku primje-nu zakona, ne bi trebao biti samo primjenji-vač zakona već i aktivni stvaratelj istih89. Ovo je posebno važno u slučaju zlouporabe prava jer, bez obzira na to koliko zakon bio preci-zan, on se na različite situacije može primije-niti na različite načine, a krajnji ishod uveli-ke ovisi o odluci onog koji ga tumači. Upra-vo zato vrlo je važno da onaj tko tumači za-kon bude stručna, moralna osoba s izraženom savješću.

Načelo vladavine prava mora jamčiti ne-zavisan i učinkovit pravosudni sustav, što,s jedne strane, pretpostavlja individualnu na-zavisnost sudaca, a s druge strane njihovu os-

87 Pretpostavke lišenja iz čl. 88. ZN: ako je nužni nasljed-nik prezadužen ili rasipnik, ostavitelj ga može u cjelosti ili djelomično lišiti nužnog dijela ako u tom trenutku ima ma-loljetno dijete, ili maloljetnog unuka od ranije umrlog djete-ta, odnosno punoljetno dijete ili punoljetnog unuka koji su nesposobni za rad i nemaj nužnih sredstava za život.88 Uzelac, A.: ‘Zavisnost i nezavisnost, neka komparativna iskustva i prijedlozi uz položaj sudstva u Hrvatskoj’, Zbor-nik Pravnog fakulteta u Zagrebu, supplement broju 4, 1992., str. 578.89 Uzelac, op. cit., str. 577.

posobljenost za uspješno obnašanje sudačkih funkcija90.

Problem hrvatskih sudaca je u tome što su zbog totalitarističkog uređenja u kojemu su mnogi od njih školovani i proveli bar dio svog radnog vijeka, naučili da je puno ispla-tivije, u smislu čuvanja svog posla i vlasti-te egzistencije, slijepo slijediti i primjenjiva-ti zakone, ne dovodeći u pitanje njihovu pri-mjenu. Upravo zato mnogi suci se ni danas ne žele isticati po ‘egzotičnoj’ primjeni prav-nih pravila. Zato pravilo koje se inače, vjero-jatno opravdano, primjenjuje na određeni na-čin, nastavljaju tako primjenjivati i na situ-aciju u kojoj ono ne bi smjelo biti tako pri-mijenjeno. Baš radi činjenice što se pravna pravila primjenjuju na različite situacije, a ne mogu se na svaku od njih primijeniti na isti način, postoji potreba da onaj tko tim pravi-lima udahnjuje život, a to su u konkretnom slučaju suci, osim što poznaje tekst zakona, pri njihovoj primjeni na konkretne situacije u tome bude kreativan, hrabar, i naravno ne-ovisan. Kreativan u tom smislu da pronađe ispravnije načine primjene pravnih normi na konkretne slučajeve, možda drugačije od uo-bičajenih. Hrabar u tom smislu da kada pro-nađe ispravan način primjene zakona taj za-kon doista tako i primijeni. Neovisan u tom smislu da se ne mora bojati posljedica svo-je odluke.

6. ZAKLJUČAK

S jedne strane imamo pravnu normu koja ima svoj cilj, a taj je da se konkretna norma ima primijeniti na određenu situaciju i to pod svaku cijenu. Fiat iustitia, pereat mundus.

Problem je u tome što pri primjeni prav-nih pravila upravo zbog njihove općenitosti u pojedinačnim slučajevima dolazi do ne-pravde. Također, za svaku moguću situaciju koja se može dogoditi nema uvijek priklad-nog pravnog pravila koje bi se na nju primi-jenilo. Zakonodavac nikada ne može predvi-

90 Vajda, V.: ‘Program stručnog obrazovanja i usavršavanja u pravosuđu’, Pravo i porezi, br. 12., Zagreb, 2001., str. 60.


djeti sve situacije do kojih može doći, čak ne može obuhvatiti ni sve već postojeće situa-cije, a pogotovo ne one koje će se tek dogo-diti. Upravo stoga što se trebaju primijeniti na niz različitih situacija, pravna pravila su, ponekad, previše općenita i često zanemaru-ju detalje.

Zlouporaba prava dolazi iz onog trenut-ka u životu pravne norme u kojemu se ona dotiče sa stvarnošću, i to iz trenutka kada se ono što je do tada bilo mrtvo (pravno pravilo) pretvara u nešto živo upravo zato što dolazi u dodir sa stvarnim životom. Pravo tada po-staje dinamično, dobija svoj smisao, jer, bu-dimo iskreni, pravo ne postoji samo za sebe već upravo zato da bi usmjerilo život i time pa samo postalo živo.

S obzirom da su suci prva linija obrane prava od zlouporabe, jer je njima prvima do-stupno uvidjeti da stroga primjena prava u određenim slučajevima može dati nepravilne rezultate, pri edukaciji sudačkog kadra treba-lo bi se voditi računa da im u primjeni pra-va uvijek na umu bude vrednovanje rezulta-ta primjene određenog propisa. Također, kao korektiv bi se u svakom slučaju trebala ko-ristiti temeljna načela svakog civiliziranog pravnog sustava, kao što je npr. načelo savje-snosti i poštenja i sl.

Za zabranu zlouporabe prava nema po-trebe stvoriti nova pravila; dovoljno je ovim postojećima dati razuman smisao, te sve one koji primijenjuju zakone podučiti kako ocije-niti treba li se određena pravna norma primi-jeniti na određenu situaciju, te je li šteta koja će nastati zbog primjene takve norme vrijed-na te primjene, drugim riječima, treba li se pravo primijenjivati samo zbog sebe, ili kako bi spriječilo nastanak štete osobama zbog ko-jih i postoji.

LITERATURA1. Gavella, N.: ‘Ograničenja prava

vlasništva’, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, br. 2., 1998.

2. Gavella, N., Josipović, T., Gliha, I., Be-laj, V., Stipković, Z.: ‘Stvarno pravo’, Zagreb, 1998.

3. Goldštajn, A.: ‘Trgovačko ugovorno pra-vo, međunarodno i komparativno’, Za-greb, 1991.

4. Gorenc, V.: ‘Zakon o obveznim odnosi-ma s komentarom’, Zagreb, 1998.

5. Kovačević – Kuštrimović, R.: ‘Domen primene načela zabrane zloupotrebe pra-va’, Zloupotreba prava – zbornik radova, Pravni fakultet u Nišu, Niš, 1996.

6. Opačak, J., magistarski rad: ‘Načelo sa-vjesnosti i poštenja u obveznim odnosi-ma’, Zagreb, 2002.

7. Popović, M.: ‘Borba za pravo zloupotre-ba prava i odgovornost kao moralni poj-movi’, Zloupotreba prava – zbornik ra-dova, Pravni fakultet u Nišu, Niš, 1996.

8. Pročišćeni tekst Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, N.N. – Međunarodni ugovori, br. 18/97.

9. Ripert, G.: ‘La regle moralè dans les obligationes civiles’, 1926.

10. Staudinger/W. Weber: ‚Treu und Glau-ben‘, Berlin, 1961

11. Stipković, Z.: ‚O granicama načela nemi-nem laedere’, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 4-5., 1995.

12. Vajda, V.: ‘Program stručnog obrazo-vanja i usavršavanja u pravosuđu’, Pravo i porezi, br. 12., Zagreb, 2001.

13. Vedriš, M.-Klarić, P.: ‘Građansko pravo’, Zagreb, 2004.

14. Vodinelić, V.V.: ‘Konkretizovanje zabra-ne zloupotrebe prava’, Zloupotreba pra-va – zbornik radova, Pravni fakultet u Nišu, Niš, 1996.


15. Vrban, D.: ‘Država i pravo’, Zagreb, 2003.

16. Ustav Republike Hrvatske, N.n. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 28/01., 41/01., 55/01.

17. Uzelac, A.: ‘Zavisnost i nezavisnost, neka komparativna iskustva i prijedlo-zi uz položaj sudstva u Hrvatskoj’, Zbor-nik Pravnog fakulteta u Zagrebu, supple-ment broju 4, 1992.

18. Zakon o nasljeđivanju, N.n. 48/03., 163/03.

19. Zakon o obveznim odnosima, N.n. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99, 35/05.

20. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, N.n. 91/96., 73/00., 114/01.

DUBRAVKA KLASIČEK, dipl. Iur., Assistentin, Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität Josip Juraj Strossmayer

MISSBRAUCH VON RECHTEN IM ZIVILRECHT

ZUSAMMENFASSUNG

In diesem Papier wird der Begriff des Missbrauchs von Rechten näher erklärt. Auch werden ei-nige der möglichen Weisen des Missbrauchs von Rechten in einigen Gebieten des Zivilrechts angege-ben. Innerhalb des Sachenrechts wurde dies mit einer Betonung auf der Pfl icht des vorsichtlichen Ver-haltens in Erfüllung der Eigentumsrechte getan. Im Abschnitt über Schuldrecht wurde besondere Au-fmerksamkeit der Notwendigkeit des in Einklang mit dem Gewissens- und Ehrlichkeitsgrundsatz ste-henden Verhaltens als einer der grundlegenden Prinzipien der zivilisierten Gesellschaft gewidmet, sowie der Möglichkeiten der Verhinderung des Missbrauchs von Rechten, wenn dieser Grundsatz vernachlässi-gt wird. Im Berieich des Erbrechts betrachtet die Autorin die Möglichkeit des Missbrauchs von Rech-ten durch Abschließung des Vertrags über lebenslängliche Unterhaltspfl icht, um dadurch die Noterben an Vererbung ihres Noterbteils zu verhindern. Im letzten Abschnitt wird die insbesondere wichtige Rolle des Gerichts an der Verhinderung von Missbrauch der Rechte betont. Nämlich, die Richter fungieren als wesentliche Rechtsanwender und deswegen müssen sie heute äußerst professionell, sittlich und gewisse-nhaft in der Ausübung ihres Dienstes sein, um die Situation zu verhüten, dass eine Rechtsnorm so ange-wandt wird, die sonst im jeweiligen Streitfall nicht angewandt werden sollte.

Schlüsselwörter: Missbrauch von Rechten, Eigentum, Gewissens- und Ehrlichkeitsgrundsatz, subjektive Rechte, Vertrag über lebenslängliche Unterhaltspfl icht, Gerichtsbarkeit.


DUBRAVKA KLASIČEK, dipl.iur., assistante à la Faculté de droit à Osijek

L’ABUS DE DROIT DANS LE DROIT CIVIL

RÉSUMÉ

Dans cet essai on précise en particulier le terme de l’abus de droit avec quelques modes possi-bles de l’abus de droit dans le droit civil. Dans le droit réel ceci est fait avec l’accent sur l’obligation d’agir avec circonspection dans le cas d’exécution du droit de la propriété. Dans la partie concernant le droit des obligations , le plus grand soin est prêté à la nécessité de procéder conformément aux princi-pes de bonne conscience et de bonne foi, ceux-ci étant des principes fondamentaux de la société civi-lisée, ainsi qu’aux moyens possibles de prévenir l’abus de droit dans le cas où ces principes sont négli-gés. Dans le droit successoral l’auteur considère aussi les possibilités de l’abus de droit dans les contrats de rente viagère dans le but d’empêcher les héritiers réservataires dans la succession de part hérédita-ire. Le rôle très important du tribunal dans l’application de droit est aussi mis en évidence, ainsi que les possibilités de prévenir l’abus de droit . Les juges étant les acteurs principaux dans l’application du dro-it, doivent posseder une compétence, éthique et conscience exceptionnelles dans l’exercice de leur méti-er pour éviter les situations d’appliquer les normes juridiques dans des cas concrets où elles ne devrai-ent pas être appliquées.

Mots clés: l’abus de droit, propriété, principe de bonne conscience et bonne foi, droits subjec-tifs, contrat de rente viagère

DUBRAVKA KLASIČEK, LLB, Assistant at the Faculty of Law in Osijek

ABUSE OF RIGHTS IN THE CIVIL LAW

SUMMARY

This paper brings a closer explanation of the term of abuse of rights. The author also mentions some of the possible ways to abuse rights in particular parts of the civil law. In material law, this has been done through the emphasis of the duty to act with consideration in exercising one’s right of ownership. In the part referring to the law of obligations, most attention has been paid to the indispensability of tre-atment in keeping with the principle of conscientiousness and honesty as one of the basic principles of civilized society, and to the possibilities to prevent abuses of privileges when this principle is neglected. In the inheritance law, the author discusses the possibility to abuse rights through the contract about life-long support, in order to prevent statutory heirs from inheriting their necessary hereditary part. The last section of the paper emphasizes the exceptionally important role of courts in the implementation of law and in the possibilities to prevent abuses of rights. The judges are, namely, the principal implementers of laws and today they must be exceptionally professional, moral and conscientious in performing their job, in order to avoid situations in which a particular legal standard is applied in a manner in which it should not be applied in the concrete case.

Key words: abuse of rights, ownership, the principle of conscientiousness and honesty, subjecti-ve rights, contract about lifelong support, judicial system.

Dr JUSTYNA MALISZEWSKA-NIENARTOWICZ: Democratic Legitimacy and Transparency ...Pravni vjesnik 22 (1-2): 189-201, 2006. 189

Dr JUSTYNA MALISZEWSKA-NIENARTOWICZ; Researcher and holder of the scholarship from the Foundation for Polish Science Jean Monnet Centre for European Studies, Nicolaus Copernicus University, Poland, tel./fax: +48 56 611 49 34, e-mail: [email protected]

DEMOCRATIC LEGITIMACY AND TRANSPARENCY OF THE EURO-PEAN UNION IN THE LIGHT OF THE EUROPEAN CONSTITUTION

UDK -321.7(4-67EU)342.4(4-67EU)

Pregledni znanstveni rad

1. INTRODUCTION

There is no doubt that the EU is attached to the principles of democracy and the rule of law which are common to its Member Sta-tes. Therefore, when we look for a basis of the EU legitimacy it is clear that the rele-vant standard is that of democratic legitima-cy (Eriksen and Fossum, 2005: 65). The pro-blem of its increasing has been raisen in dif-ferent EU documents, including Nice and La-eken Declarations. Also the European Con-stitution concentrates on this issue. However, before we present the roots of the EU reforms and the provisions of the Constitution whi-ch concern democratic legitimacy and tran-

sparency of the EU, we should specify the-se concepts.

It seems that “democratic legitimacy does not stem from the predetermined wills of in-dividuals, but from the process through whi-ch a common will is formed on the basis of the right that all have to participate in collec-tive deliberation. The criterion of democra-tic legitimacy is thus that the decisions whi-ch are taken can be seen as the outcomes of people’s deliberation under free and equal conditions” (Eriksen and Fossum, 2005: 68-69). In other words, democratic legitimacy of the EU will be increased if its citizens or at least their representatives can play a bigger

According to the Laeken Declaration one of the tasks of the European Constitution was to increase “the democratic legitimacy of the institutions” and to get the EU closer to its citizens. Their negative response in two na-tional referenda in France and the Netherlands raises doubts if these tasks were fulfi lled properly. The paper is trying to answer these questions by the analysis of the Constitution provisions which concern the democratic life of the EU, institutional and procedural changes important for strengthening the EU democratic legitimacy and transparency. This analysis leads to the con-clusion that the Constitution does not constitute a major contribution to the elimination of the democratic defi cit although some steps have been taken in this fi eld.

Key words: democratic legitimacy, democratic life of the EU, Europe-an Constitution, European Parliament and the role of national parliaments, transparency

Dr JUSTYNA MALISZEWSKA-NIENARTOWICZ: Democratic Legitimacy and Transparency ...Pravni vjesnik 22 (1-2): 189-201, 2006.190

role in the law-making process. This is also connected with the proper organisation of the EU institutions.

Transparency should be seen as one of the features of democratic politics. This dimensi-on of democratic governance means that inte-rested citizens, stakeholders and civil society organisations as well as European, national, regional and local authors should have access to all the relevant information and documents at all stages of the process – from agreement on objectives of the act to its implementati-on (Nanz and Porte, 2003: 473). According to this principle the EU institutions and Mem-ber States should inform citizens about the EU activities in a comprehensible way.

2. THE ROOTS OF THE EU REFORMS

The roots of the European Constitutions should be looked for in the Nice (2000) and Laeken (2001) Declarations. Therefore, the-ir provisions are presented, in particular tho-se which concern the problems of democratic legitimacy and transparency.

According to the Nice Declaration, Mem-ber States and EC institutions were supposed to begin the debate which should include the following problems:

• the distribution of competences between the EU and Member States according to the principle of subsidiarity;

• the status of the Charter of Fundamental Rights adopted in Nice;

• the simplifi cation of the treaties witho-ut changes in their content which should make them more transparent and clear;

• the role of national parliaments in the EU legal order.

There was no doubt that the EU reforms aimed at making it closer to citizens. There-fore, it was important to determine precisely who had the competence to act in particular areas. Strengthening the role of national par-liaments in EU decision-making process was dictated by the intention to overcome the de-mocratic defi cit of the EU and simplifi cation

of the treaties by the common sense, which could be seen while studying their regulati-ons (see: Norman, 2003: 20).

The scope of the EU reforms was further determined in the Laeken Declaration of 15 December 2001. The principal elements of the declaration were contained in three chap-ters: Europe at a crossroads, Challenges and reforms in a renewed Union and Convening a convention on the future of Europe.

The fi rst section presented the EU stren-gths and weaknesses. It was stated that ”the EU is a success story”. Nevertheless, Euro-pe was facing a democratic challenge. The Declaration underlined that although EU ci-tizens supported its broad aims, “they do not always see a connection between the goals and the Union’s everyday action. They want the European institutions to be less unwieldy and rigid and, above all, more effi cient and open (...) More importantly, however, they feel that deals are all too often cut out of the-ir sight and they want better democratic scru-tiny”.

The questions raised in the second chap-ter of the Laeken Declaration went further then the topics covered by the Nice Decla-ration. They addressed inter alia the divisi-on of competences between the EU and its Member States, the simplifi cation of the EU instruments and the problem of increasing the democratic legitimacy, transparency and effi ciency of the EU. In this point an ini-tial set of questions concerned the democratic legitimacy of the EU three major institutions - the European Commission, the Parliament and the Council. The issues raised included: the direct election of the European Commi-ssion President, the extension of the co-de-cision procedure, the review of the manner of electing members of the European Parlia-ment, the reciprocal control between the in-stitutions, transparency of meetings of the Council, wider access to the EU documents. The second set of questions concerned the role of national parliaments in the decision-making process. Firstly, it was asked whether


they should be represented in a new instituti-on, alongside the Council and European Par-liament. Secondly, it was considered whether they should be active in these areas which are beyond the competences of the Europe-an Parliament or maybe they should concen-trate on the problem of the division of powers between the EU and its Member States for example through the preliminary checking of the compliance of the project with the princi-ple of subsidiarity. The third set of questions concerned the improvement of the effi ciency of decision-making and the workings of the institutions in a Union of about thirty Mem-ber States. These questions ranged from an extension of the qualifi ed majority voting to considerations whether the six-monthly rota-tion of the Presidency of the Union should be maintained.

It can be seen that the problems raised in the Laeken Declaration under the heading: “increasing the democratic legitimacy, tran-sparency and effi ciency of the EU” were very numerous. They concentrated on the institu-tional and decision-making reforms but also took into account the citizens and national parliaments role in this process. It seems that most of the democratic problems faced by the EU (see further Eriksen 2003: 5) were taken into account.

On the other hand, this list of planned changes gives the impression that the questi-on of enhanced democratic legitimacy was largely to be subsumed under the notion of effi ciency (see Abromeit and Wolf, 2005: 9). It is not a good solution as democratic legi-timacy should not be put only in practical terms of effi ciency. Unfortunately, this atti-tude seems to dominate in the regulations of the Constitution.

3. DEMOCRATIC LEGITIMACY OF THE EU

3.1. Three principles of democracy: de-mocratic equality, representative and participatory democracy

The success of the current process of inte-gration will be in doubt if greater attention is not given to issues of democracy and the abi-lity of individuals to be actively involved in the processes of the EU (Burchill, 2003:17). Therefore, the European Constitution begins with ensuring that the further development of the EU is based on the will of its citizens (art. I-1) and that it respects human dignity, free-dom, democracy, equality, the rule of law and human rights, including the rights of persons belonging to minorities (art. I-2). Apart from that a separate Title VI “Democratic life of the EU” is included in the Part I of the Con-stitution. The introduction of this Title is one of the few genuine novelties of the Consti-tution.

It regulates three principles of democra-cy, which are actually new, namely democra-tic equality, representative and participatory democracy. It also contains a general clause on transparency of the proceedings of Uni-on institutions, bodies, offi ces and agencies (art. I-50) and thereby highlights the centrali-ty of this principle for the functioning of de-mocracy (see Peters, 2004:43). These issues seem to be the most important for increasing the democratic legitimacy and therefore will be discussed in details. However, it should be mentioned that the Title VI also regulates such matters as: the social partners and auto-nomous social dialogue, the European Om-budsman (art. I-48-49), protection of perso-nal data and status of churches and non-con-fessional organisations (art. I- 51-52).

The principle of democratic equali-ty is not a developed concept. The art. I-45 merely predicts that “in all its activities, the Union shall observe the principle of the equ-ality of its citizens, who shall receive equal attention from its institutions, bodies, offi ces and agencies”. Thus, it confi rms the equality of citizens in all activities of the EU. In this sense the principle does not introduce anyt-hing new since the equal treatment of EU ci-tizens is already guaranteed by the communi-ty law (see Mik, 2004: 58). However, the fact


that only the equality of citizens is explicitly mentioned in art. I-45 refl ects an individuali-stic concept of democracy and correctly lea-ves out the idea of the equality of States, whi-ch is more a federalist than a democratic con-cern (on this point see Peters, 2004:43).

The principle of representative demo-cracy is to be the foundation of the functio-ning of the Union (art. I- 46.1). According to the Constitution it has three main aspects:

• the representative democracy assures that citizens are directly represented at the Union level in the European Parli-ament, while Member States are repre-sented in the European Council by the-ir Heads of State or Government and in the Council by their governments, de-mocratically accountable either to the-ir national Parliaments, or to their citi-zens;

• every citizen has the right to participate in the democratic life of the Union and decisions should be taken as openly and as closely as possible to the citizen;

• political parties at European level are also the form of the representation of the citizens; they contribute to forming European political awareness and to expressing the will of EU citizens.

Thus, the Constitution seems to estab-lish a very close relationship between politi-cal rights and the principle of representative democracy, while it remains silent on the re-lationship between the former and democrat-ic political equality (Menéndez, 2005: 24). This is a reason for concern, especially given the fact that the Constitution also affi rms that the principle of democratic representation is the grounding principle, not only of the elec-tion of the members of the European Parlia-ment by universal suffrage, but also of the central role played by the Council in the law-making process. It can be problematic from the democratic point of view, given that the type and intensity of democratic representa-tion is rather different in each case (Menén-dez, 2005: 24).

It should also be noticed that citizens are directly represented at the Union level in the European Parliament, whereas member States are represented in the two Councils. This clause refl ects the idea of dual legiti-macy of the Union, based on the citizens and the States (it can also be seen in art. I-1 of the Constitution, see Peters, 2004: 44).

The principle of participatory democ-racy requires from the institutions to give cit-izens and representative associations the op-portunity to make known and publicly ex-change their views in all areas of the Union’s actions. The institutions should maintain an open, transparent and regular dialogue with representative associations and civil society and the Commission is supposed to carry out broad consultations with parties concerned in order to ensure that the Union’s actions are coherent and transparent (art. I-47). Thus, citizens can participate in the Union’s life by exchanging their views on its actions as well as by taking part in the dialogue with insti-tutions (via representative associations). This refl ects the ideal of deliberative democracy, which attributes much weight to the process of the public deliberation as a crucial factor of democracy (Peters, 2004: 44).

However, the most important provision of the Title VI is included in art. I- 47 (4), which predicts the indirect citizens’ initia-tive. According to it “not less than one mil-lion citizens who are nationals of a signifi -cant number of Member States may take the initiative of inviting the Commission, within the framework of its powers, to submit any appropriate proposal on matters where citi-zens consider that a legal act of the Union is required for the purpose of implementing the Constitution. European laws shall determine the provisions for the procedures and condi-tions required for such a citizens’ initiative, including the minimum number of Member States from which such citizens must come”. Although the citizens’ initiative is a real nov-elty in the EU law it should be noticed that it lacks the fi nal and conclusive right of citizens


to take binding decisions (Feld, 2005: 429). It is described merely as an “invitation to the Commission” which decides what to do next. It will also be diffi cult to use this right in practice (in particular “to gather” such a number of citizens interested in the prepara-tion of the initiative).

As a result, the representative character of European democracy has been maintained. Some members of the Convention proposed to include elements of direct democracy such as citizens’ referendums with regards to Eu-ropean laws (see Peters, 2004: 43). However, these suggestions were not taken into account during the preparation of the fi nal Draft Con-stitution. Moreover, the regulation of citi-zens’ initiatives is not satisfactory. Therefore, we can fi nd opinions that the active participa-tion of citizens is not regarded as an end in it-self, but as means to enhance the effi ciency of the EU decisions (see Menéndez, 2005: 25) and that as regards democratic participation, the Constitution has chosen the wrong track to enhance the legitimacy of European poli-tics (Abromeit and Wolf, 2005: 15). Indeed, it seems that the Convention did not take the opportunity to introduce new direct democra-cy instruments which could convince citizens that they opinions are treated seriously by the “EU bureaucrats”.

3.2. Increasing democratic legitimacy of the European institutions and law-making processes

3.2.1. The most important institutional chan-ges

The Constitution, in principle, maintains the present institutional design, which in spi-te of its well-known defi ciencies with regard to the separation of powers and democratic legitimacy seems to be the most appropria-te solution at the Union’s current state of in-tegration (Kokott and Rüth, 2003: 1331). In fact, it was not a good time for large institu-tional reforms. However, the Laeken Decla-ration focused on the question of the demo-

cratic legitimacy of the European institutions and therefore some changes had to be intro-duced. The further remarks will concentrate on the most important modifi cations which are connected with increasing the democratic legitimacy of the European institutions.

First of all, the European Parliament is to be elected by direct universal suffrage in a free and secret ballot (art. I-20.3 ). The speci-fi cation “free and secret ballot” improves the law as it stands and incorporates two clas-sic principles of the democratic election. It is, however, signifi cant that the third classic principles, namely “equal ballot” is missing (Peters, 2004: 46). Moreover, it is underlined that the European Parliament is composed of representatives of the Union’s citizens (inste-ad of the people) and that this representation of citizens should be degressively proportio-nal, with a minimum threshold of six mem-bers per Member State.

The Constitution lists the functions of the European Parliament: legislation and budge-tary functions (jointly with the Council), the political control, the election of the President of the Commission (art. I-20.1). As far as le-gislative competences are concerned the po-sition of the European Parliament was stren-gthened by means of turning co-decision pro-cedure into the standard law-making proce-dure in Union law. However, it should be re-membered that there are some exceptions to it (they will be discussed later) and that Par-liament is not a principal legislator but shares this power with the Council. Thus, its infl u-ence on European legislation cannot be com-pared to national parliaments.

The Laeken Declaration presented the view that the direct election of the President of the Commission could enhance its legiti-macy within the Union institutions. The Con-vention, however, only slightly changes the current procedure – the governments of the member states are replaced by the European Council which proposes to the European Par-liament a candidate for the President of the Commission; this candidate should be elec-


ted by the European Parliament by a majori-ty of its component members (actually appro-ved by the Parliament). A novelty is the pro-vision concerning the second round: “if he or she does not obtain the required majority, the European Council, acting by a qualifi ed ma-jority, shall within one month propose a new candidate who shall be elected by the Europe-an Parliament following the same procedure” (art. I-27). It is diffi cult to believe that such procedure will do much to enhance the legi-timacy of the Commission; nor will it enhan-ce the democratic credentials of the Union, in the sense of allowing the voters to throw out those whom they dislike and install another person with a different policy agenda (Craig, 2004:10). It is rightly suggested that in order to establish a better equilibrium between the European Parliament and the European Co-uncil in the appointment of the Commission President – which is also essential for enhan-cing the latter’s democratic legitimacy – it would have been necessary at least to oblige the European Council to nominate more than one candidate, so as to give the Parliament a real choice (Kokott and Rüth, 2003: 1333).

Lack of the real change in this fi eld sho-uld be even more regretted considering the creation of a potential rival that is the Presi-dent of the European Council, which repla-ces the rotating presidency. Thus, a version of “the separate hats” - two Presidents which exercise executive powers - was chosen (see Craig, 2004: 15). Taking into account the de-mocratic legitimacy, this in not a good soluti-on, in particular that the President of the Eu-ropean Council is not accountable to any Par-liament (see Kokott and Rüth, 2003: 1337).

3.2.2. Law-making processAs it was mentioned the Constitution

upgrades co-decision to the ordinary leg-islative procedure. It is noteworthy that this procedure is extended to important sub-ject matters in which legislation is currently passed with weaker participation of the EP, including the liberalisation of services, com-

mon agricultural policy, asylum and immi-gration (Peters, 2004: 50). There is no doubt that this change constitutes a signifi cant im-provement for the strengthening of the dem-ocratic legitimacy of the Union’s legislation as the EP can have input into law-making in many new areas.

Therefore, allowing for exceptions from this general rule – even if further limited in number – in areas which are sensitive for the Member States should be regretted. Those acts will not be grounded on the double le-gitimacy of the Union and will therefore not have the same democratic foundations (Koko-tt and Rüth, 2003: 1332). The areas in which co-decision procedure is excluded and the EP is merely consulted include inter alia: citizen-ship rights, the regime of the free movement of workers, social security and protection of workers, harmonisation of tax measures, en-vironmental policy, police cooperation. There are also such domains of the Union’s activi-ty in which the EP is not even required to be consulted for example: common foreign and security policy, monetary policy, where pow-ers are monopolised by the European System of Central Banks, social and employment pol-icy which are regulated by the method of co-ordination (see Menéndez, 2005: 32-33). An-yway, the extension of the co-decision proce-dure should be positively evaluated. Maybe the further development of the European in-tegration will lead to its complete dominance in law-making process.

Delegated legislation adopted by the Commission is another problem as it enjoys a lower degree of the democratic legitimacy. Therefore, some changes in this fi eld are in-troduced by the Constitution. Art. I-36 pre-dicts that “European laws and framework laws may delegate to the Commission the power to adopt delegated European regula-tions to supplement or amend certain non-essential elements of the law or framework law. The objectives, content, scope and dura-tion of the delegation of power shall be expli-citly defi ned in the European laws and fra-


mework laws. The essential elements of an area shall be reserved for the European law or framework law and accordingly shall not be the subject of a delegation of power”. Such a guarantee of non-delegation is absent in the present art. 202 of the EC Treaty, therefo-re this regulation constitutes some progress in democratic terms (compare Peters, 2004: 59).

Apart from that, it is predicted that Eu-ropean laws and framework laws should lay down the conditions to which the delegation is subject. There are two possibilities: the EP or the Council may revoke the delegation or the delegated European regulation may en-ter into force only if no objection has been expressed by the European Parliament or the Council within a period set by the Europe-an law or framework law. In both cases the-se institutions can act separately which stren-gthens the position of the EP in comparison to the present regulations. However, the ef-fi cacy of these controls can be questionable as it will be diffi cult for the Council and the EP to specify with any exactitude the crite-ria that should guide the exercise of the dele-gated power by the Commission (see Craig, 2004: 32 and Mik, 2004: 74).

The last issue which should be men-tioned here is the rule of voting within the Council. Democracy is normally associated with the majority voting. Therefore, the reg-ulation that “the Council should act by a qu-alifi ed majority except where the Constituti-on provides otherwise”, although leaves cer-tain political issues, is an improvement (see further Peters, 2004: 55-56). Moreover, the Constitution predicts a general ‘passerelle’ clause (procedure of its simplifi ed revision) enabling the European Council to decide on its own initiative and by unanimity, that the-re should be a shift to the qualifi ed majori-ty voting in an area covered by Part III with the exception of military and defence matters (art. IV-444).

What is even more important, the Consti-tution substitutes the current weighting of vo-

tes by the so called “double majority”. Accor-ding to art. I-25 (1) a qualifi ed majority is de-fi ned as “at least 55 % of the members of the Council, comprising at least fi fteen of them and representing Member States comprising at least 65 % of the population of the Uni-on”. This defi nition of the qualifi ed majority was a major issue of the debate in the Con-vention and during Intergovernmental Confe-rence 2004. However, “the double majority” should be seen as an important step towards a fair representation of citizens. This rule is also simple and comprehensible for the pu-blic. Finally, it refl ects the fact that the Co-uncil is currently both the federal organ for the EU (representing the Member States) and – beside the EP – an important representati-ve of the citizens (Peters, 2004: 57-58). The-refore, the introduction of “the double majo-rity” should be positively evaluated.

3.3. The position of national parliaments

An important role in ensuring full demo-cratic control within the Union system falls upon national parliaments, as it is for them – as the representatives of the national sover-eignty and thus the source of the democratic legitimacy for the Council – to scrutinise, in conformity with their national constitution-al systems, governments’ action in the Coun-cil (Kokott and Rüth, 2003: 1334). The Con-stitution introduces instruments which aim at improving the involvement of national par-liaments in European affairs. They are regu-lated in the Protocol on the Role of National Parliaments in the EU and the Protocol on the Application of the Principles of Subsidiarity and Proportionality.

The fi rst of them deals with the prob-lems of proper information for national par-liaments and the interparliamentary coopera-tion. The most important provision is includ-ed in art. 2 which predicts that “draft Europe-an legislative acts sent to the European Parli-ament and to the Council shall be forwarded to national parliaments”. Draft European le-gislative acts are broadly defi ned as “propo-


sals from the Commission, initiatives from a group of Member States, initiatives from the European Parliament, requests from the Co-urt of Justice, recommendations from the Eu-ropean Central Bank and requests from the European Investment Bank for the adoption of a European legislative act”. This means that national parliaments will be broadly in-formed about all initiatives undertaken at the Union’s level especially that the listed legi-slative documents will be directly forwarded to them. National parliaments will also have a better access to non-legislative documents - Commission consultation documents (green and white papers and communications), the annual legislative programme as well as any other instrument of legislative planning or policy. They should be forwarded directly to national parliaments by the Commission. The same obligation is imposed on the Co-urt of Auditors with regard to its annual re-port (art. 7).

As far as the interparliamentary coopera-tion is concerned the Protocol predicts that its organisation should be determined toge-ther by the European Parliament and natio-nal parliaments. It is underlined that it must be “effective and regular”. Art. 10 regulates the tasks of the conference of Parliamentary Committees for Union Affairs - it may sub-mit any contribution it deems appropriate for the attention of the European Parliament, the Council and the Commission, organise inter-parliamentary conferences on specifi c topics and should promote the exchange of informa-tion and best practice between national parli-aments and the European Parliament.

The Protocol on the Application of the Principles of Subsidiarity and Proportionali-ty introduces one of the biggest change in the role of national parliaments in EU law-mak-ing process – “the early warning system”. It constitutes a new ex ante political monitor-ing mechanism triggered by national parlia-ments (see Peters, 2004: 62). The procedure includes the following steps:

1. The Commission examines its legislative proposals for their conformity with the principles of subsidiarity and proportion-ality.

2. Then the Commission forwards its legisla-tive proposals to the national parliaments at the same time as it forwards them to the Council and the EP (the same is done by other authors of proposals as “the ear-ly warning system” concerns “draft Euro-pean legislative acts” which are defi ned in the same way as in the Protocol on the Role of National Parliaments in the EU – see above).

3. Any national parliament or any chamber of a national parliament may, within six weeks from the date of the transmission of a draft European legislative act, send to the Presidents of the European Parliament, the Council and the Commission a reaso-ned opinion stating why it considers that the draft in question does not comply with the principle of subsidiarity (it will be for each national parliament or each chamber of a national parliament to consult, where appropriate, regional parliaments with le-gislative powers).

4. If these reasoned opinions represent at le-ast one third of all the votes (a quarter in the case of a draft European legislative act on police and judicial cooperation in crimi-nal matters) allocated to the national parli-aments, the draft must be reviewed. After such review, the Commission or other au-thors of the draft, may decide to maintain, amend or withdraw the draft, however they must give reasons for this decision.

5. If national parliament believes that the leg-islative act infringes the principle of sub-sidiarity, it may challenge it before the Eu-ropean Court of Justice. However, this is ex post control and the protocol leaves to the constitutional order of each Mem-ber State to determine the specifi c terms according to which national governments should bring the question before the Court on behalf of national parliaments (see fur-


ther Menéndez, 2005: 39; Raunio, 2005: 6; Grzeszczak, 2005: 260). It can be seen that “the early warning sy-

stem” contains some limitations. Firstly, the period given for the consideration of the draft (six weeks) is too short and requires good qualifi cations of national parliaments in Eu-ropean affairs. Of course, it was dictated by the effi ciency of legislative process but it can make the right of national parliament a mere formality (see Menéndez, 2005: 40 and Dud-zik, 2004: 59). Secondly, it can be really dif-fi cult to separate the observance of the subsi-diarity principle from concerns about the po-licy contents of the initiative (Raunio, 2005: 6). Thirdly, the Protocol does not allow for the control of legislative acts but only its drafts which means that the Council and the EP can change them in the legislative process and national parliaments do not have infl uen-ce on it. Finally, even if they have the requi-red amount of votes for showing the “yellow card”, the Commission still holds the ultimate power in the process and can ignore their opi-nions. Giving national parliaments the power of veto (“the red card”) would thus have pro-vided them with a considerably stronger in-centive for taking the “early warning system” seriously (Raunio, 2005: 7).

However, even taking these limitations into account, one has to agree that changes provided by the Protocols bear the potenti-al for a more effi cient exercise of control by national parliaments, which would be an im-portant element in strengthening the Union’s democratic legitimacy (see Kokott and Rüth, 2003: 1335; Peters, 2004: 62). It seems that much will depend on the national parlia-ments’ activity. Therefore, it is suggested that they should exchange information (as each of them will need to know if other legislatures are planning to submit opinions) and perhaps consider a certain division of labour among themselves (compare Menéndez, 2005: 44 and Raunio, 2005: 7).

4. TRANSPARENCY OF THE PROCEE-DINGS OF UNION INSTITUTIONS, BODIES, OFFICES AND AGENCIES

Lack of transparency of the European in-stitutions is one of the main democratic short-comings. There is no doubt that it impedes democratic control and oversight. Therefore, the questions of transparency of the procee-dings of Union institutions is regulated in Ti-tle VI on the democratic life of the EU. It ta-kes into account two aspects of transparency.

First, the question of openness of the in-stitutions. Art. I-50 (1) predicts that: “in or-der to promote good governance and ensu-re the participation of civil society, the Union institutions, bodies, offi ces and agencies shall conduct their work as openly as possible”. This general requirement of openness is su-pplemented by the requirement that “the Eu-ropean Parliament should meet in public, as should the Council when considering and vo-ting on a draft legislative act”. The regulation concerning the transparency of Council mee-tings is very likely to increase the democra-tic legitimacy of the Union law. Firstly, nati-onal parliaments will be able to monitor na-tional executives and citizens will be certain about the position adopted by the ministers. Secondly, transparency is likely to increase the actual bite of the law-making power of the European Parliament. Public meetings of the Council within the co-decision procedure are likely to be ‘contaminated’ by the discu-ssion and debates taking place in the EP (Me-néndez, 2005: 26).

The second aspect of transparency is the individual access to documents. It is predic-ted that “any citizen of the Union, and any na-tural or legal person residing or having its re-gistered offi ce in a Member State shall have, under the conditions laid down in Part III, a right of access to documents of the Union in-stitutions, bodies, offi ces and agencies, wha-tever their medium” (art. I-50.3). According to the Constitution the access to documents will be regulated at three levels: constituti-onal; in secondary law (European laws sho-uld lay down the general principles and limits


which, on grounds of public or private inte-rest, govern the right of the access to such do-cuments) and fi nally by the institutions them-selves (each institution, body, offi ce or agen-cy should determine, in its own rules of pro-cedure, specifi c provisions regarding access to its documents in accordance with the Eu-ropean laws). On the whole, it can be said that the Constitution makes a step forward in the fi eld of transparency and rightly connects it with the democratic life of the EU.

5. CONCLUSIONS

The preparation of the European Consti-tution was a good chance for the EU to ensure that democracy is not just a rhetorical aspira-tion but a substantive principle guiding the practice of the EU and its institutions (Burch-ill, 2003: 18). The analysis of the changes in-troduced by the Constitution leads to the con-clusion that this task was not completely real-ised. It can be said that the EU is in the mid-dle of the road and “democratic defi cit”, al-though diminished, still exists.

The problem is even more complicated as the Constitution does not determine the legal character of the EU. It has also not been de-cided whether the fi nal goal of European inte-gration should be a federation or a confeder-ation and this choice can infl uence the ques-tion of the EU democratic legitimacy. There is no doubt that these forms differ from each other. It can be easily seen in decision-mak-ing process. If Member States wanted to es-tablish a confederation, than the Council or the European Council, should be the main de-cision-making body of the EU. If a federation were the fi nal goal of the European integra-tion, legislative and executive powers should be adequately assigned and the Council could not keep its decision-making powers (see fur-ther Feld, 2005: 418-419). Currently, the EU constitutes a hybrid entity between both ex-tremes and the Constitution does not alter this mixed character. Therefore, it is diffi cult to determine clearly what democratic stand-ards are to be applied to the EU.

It should also be noticed that the Conven-tion concentrated not only on the question of the democratic legitimacy but also on trans-parency and effi ciency (these were the di-rections given by the Laeken Declaration). Thus, sometimes conventioneers were con-cerned less with making governance account-able and legitimate than with making it more effi cient (see Abromeit and Wolf, 2005: 17).

Despite these circumstances, the Con-vention managed to adopt regulations which have the potential of increasing the EU dem-ocratic legitimacy or actually increase it. The most important changes are introduced in the fi eld of law-making and control of the na-tional governments represented in the Coun-cil. Turning co-decision procedure into the standard law-making procedure in Union law, better control over delegated legislation and the introduction of the “double majority” should strengthen the democratic legitima-cy of the Union’s legislation. National parli-aments have new instruments of democratic control, in particular through “the early war-ning system”, which has several shortcomin-gs, but still is a novelty. Transparency is ele-vated to the constitutional status.

The most disappointing are regulations concerning democratic principles which eit-her repeat the present regulations or are dec-larative in their nature (for example citizens’ right to participate in the democratic life of the Union). The only novelty - citizens’ initi-ative - is described merely as an “invitation to the Commission”, which decides if it should become a proposal of the act. Such a regu-lation can discourage citizens from realising this right in practice.

On the whole it cannot be said that the Constitution constitutes a major contribution to the elimination of the democratic defi cit. However, some steps have been taken and fu-ture developments can be based on them. It seems that the Constitution at least lays the foundation for ”We the European people to speak” (see Fossum and Menéndez, 2005: 44).


REFERENCES:1. Abromeit Heidrun; Wolf Sebastian

(2005) ‘Will the Constitutional Treaty Contribute to the Legitimacy of the Eu-ropean Union?’, European Integration Online Papers 9: http://eiop.or.at/eiop/texte/2005-011a.htm

2. Barcz Jan; Mik Cezary; Nowak-Far Ar-tur (2003) Ocena Traktatu Konstytu-cyjnego: wyzwania dla Polski (The Eval-uation of the Constitutional Treaty: Challenges for Poland), Warszawa.

3. Burchill Richard (2003) ‘International Law of Democracy and the Constitution-al Future of the EU: Contributions and Expectations’, Queens Papers on Euro-peanisation 3: http://eiop.or.at/cgi-bin/erpa-search.pl?site=Queens&cmd=search

4. Craig Paul (2004) ‘The Constitutional Treaty: Legislative and Executive Pow-er in the Emerging Constitutional Order’, EUI Working Paper 7: http://www.iue.it/PUB/law04-7.pdf

5. Dudzik Sławomir (2004) ‘Zasada pomocniczości w przyszłej konstytucji europejskiej’ (‘The Principle of Subsid-iarity in the Future European Constitu-tion’), Państwo i Prawo (The State and the Law) 3: 51-62.

6. Eriksen Erik Oddvar (2003) ‘The EU and the Right to Self-Government’, Are-na Working Paper 17: http://www.arena.uio.no/publications/wp_03_17.pdf

7. Eriksen Oddwar; Fossum Hohn Erik (2005) ‘Closing of the EU’s Legitima-cy Gap?’ in The European Constitution: the Rubicon Crossed?, Arena Report 3: http://www.arena.uio.no/cidel/Reports/Rubicon_Ch2_EOEJEF.pdf

8. Feld Lars (2005) ‘The European Con-stitution Project from the Perspective of Constitutional Political Economy’, Pub-lic Choice 122: 417-448.

9. Fossum John Erik; Menéndez Augus-tin José (2005) ‘The Constitution’s Gift? A Deliberative Democratic Analysis of

Constitution-making of the European Union’, Working Paper 13: http://www.arena.uio.no/publications/working-pa-pers2005/papers/05_13.xml

10. Grzeszczak Robert (2005) ‘Rola parla-mentów narodowych w procesie legis-lacji wspólnotowej jako strażników za-sady pomocniczości’ (‘The Role of Na-tional Parliaments in Community Law-making Process as Guardians of the Sub-sidiarity Principle’) in Sławomir Dudzik (ed) Konstytucja dla Europy – przyszły fundament Unii Europejskiej (The Con-stitution for Europe – the Future Foun-dation of the European Union), pp. 249-263, Zakamycze.

11. Kokott Juliane; Rüth Aleksandra (2003) ‘The European Convention and Its Draft Treaty Establishing a Constitution for Eu-rope: Appropriate Answers to the Laeken Questions?’, Common Market Law Re-view 40( 6): 1315-1345.

12. Menéndez Augustin José (2005) ‘Neither Constitution, Nor Treaty. A Deliberative-democratic Analysis of the Constitutional Treaty of the European Union’, Working Paper 8: http://www.arena.uio.no/publi-cations/working-papers2005/papers/05_08.xml

13. Mik Cezary (2004) ‘Unia Europejska i źródła jej prawa w świetle projektu Trak-tatu Konstytucyjnego’ (‘The Europe-an Union and Sources of Its Law in the Light of the Draft of the Constitution-al Treaty’) in Cezary Mik (ed) Unia Eu-ropejska w dobie reform. Konwent Eu-ropejski-Traktat Konstytucyjny-Biała Księga w sprawie rządzenia Europą (The European Union under Reforms. Euro-pean Convention-Constitutional Treaty –White Paper on Europe Governance), pp. 27-79, Toruń

14. Nanz Patrizia, de la Porte Caroline (2003), ‘OMC - an example of delibera-tive-democratic governance? Transpar-ency, participation and responsiveness in OMC pensions and employment’ in Eu-


ropean Governance, Deliberation and theQuest for Democratisation, Arena Report 2: http://www.arena.uio.no/cidel/Work-shop_Firenze/Florence_Report_PartII.pdf

15. Norman Peter (2003) The Accidental Constitution. The Story of the European Convention, Brussels.

16. Peters Anne (2004) ‘European Democra-cy after the 2003 Convention’, Common Market Law Review 41 (1): 37-85.

17. Raunio Tapio (2005) ‘Much Ado about Nothing? National legislatures in the EU Constitutional Treaty’, European Inte-gration Online Papers 9: http://eiop.or.at/eiop/texte/2005-009a.htm

Dr. sci. JUSTYNA MALISZEWSKA-NIENARTOWICZ, Forscherin und Stipendiatin der Stiftung für polnische Wissenschaft „Jean Monnet Centre for European Studies“, Nicolaus – Copernicus – Universität, Polen

DEMOKRATISCHE LEGITIMITÄT UND TRANSPARENZ DER EUROPÄISCHEN UNION IN DER SICHT DER EUROPÄISCHEN VERFASSUNG

ZUSAMMENFASSUNG

Nach der Laeken Deklaration war eine der Aufgaben der Europäischen Verfassung, „demokratis-che Legitimität der Institutionen“ zu stärken und die EU ihren Bürgern näher zu bringen. Negative An-tworte der Bürger bei zwei nationalen Volksentscheiden in Frankreich und Niederlande stellen in Zwei-fel, ob diese Aufgaben erfüllt sind. Dieser Aufsatz ist ein Versuch, diese Fragen durch die Analyse von jenen EU-Verfassungsbestimmungen zu beantworten, die die Demokratie in der EU, sowie institutione-lle und verfahrensmäßige Veränderungen von besonderer Bedeutung für die Stärkung der demokratis-chen Legitimität und Transparenz in der EU betreffen. Die Analyse führt zur Schlussfolgerung, dass die Verfassung keinen Beitrag zur Eliminierung des demokratischen Defi zits leistet, obwohl einige Schritte in dieser Richtung unternommen wurden.

SCHLÜSSELWÖRTER: demokratische Legitimität, demokratisches Leben der EU, Europäis-che Verfassung, das Europäische Parlament und die Rolle der Nationalparlamente, Transparenz.


Dr. sc. JUSTYNA MALISZEWSKA-NIENARTOWICZ, istraživač i stipendist Zaklade za poljsku znanost Centra za europske studije Jean Monet, Sveučilište Nikole Kopernika, Poljska

DEMOKRATSKI LEGITIMITET I TRANSPARENTNOST EUROPSKE UNIJE U SVJETLU EUROPSKOGA USTAVA

SAŽETAK

Prema Laekenskoj deklaraciji, jedan od zadataka europskoga Ustava bio je povećanje “demo-kratskog legitimiteta institucija” i približavanje EU njezinim građanima.

Negativni ishodi nacionalnih referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj izazivaju sumnju i rezul-tiraju pitanjem jesu li ovi zadatci pravilno ispunjeni. U radu se pokušava odgovoriti na to pitanje pomo-ću analize ustavnih odredaba koje se odnose na demokratski život Europske Unije, te institucionalnih i proceduralnih promjena važnih za jačanje demokratskog legitimiteta i transparentnosti EU. Ova analiza dovodi do zaključka da Ustav ne predstavlja znatniji doprinos uklanjanju manjka demokracije, iako su poduzeti neki koraci na tome polju.

Ključne riječi: demokratski legitimitet, demokratski život EU, europski Ustav, Europski Parla-ment i uloga nacionalnih parlamenata, transparentnost

Dr.sc.RENATA PERIĆ i dipl.oec DEJAN BERGER: Financijski inžinjeringPravni vjesnik 22 (1-2): 203-213, 2006. 203

Dr.sc. RENATA PERIĆ, docent Pravnog fakulteta u Osijeku i Dipl.oec DEJAN BERGER, poslijediplomant studija “Financije i Bankarstvo”

FINANCIJSKI INŽINJERING

UDK -347.73658.15


UVOD

Pokušate li ovih dana na Internetu potra-žiti pojam fi nancijski inžinjering (fi nanci-al engineering) dobit ćete, što u hrvatskim – što u engleskim rezultatima pretrage, preko 6 700 000 rezultata. 1

Gotovo oprečna shvaćanja fi nsncijskog inžinjeringa rezultat su gospodarske nejed-nakosti i nerazvijenosti sredina iz kojih do-laze. U visokorazvijenim zemljama, pod poj-mom fi nancijskog inžinjeringa razumijeva se interdisciplinarna znanost koja proučava koncepte i tehnike temeljene na tri osnovna

1 http:/fi nance.wharton.upenn.edu 14.12.2005

područja: fi nancija, kompjuterskih znanosti, matematike, a sve s ciljem razvijanja aplika-cija čija implementacija ima za cilj maksimi-ziranje dobiti. Tako shvaćen, fi nancijski in-žinjering ima isključivo pozitivne konotaci-je, a njegovu nužnost nije potrebno dodatno naglašavati.

Drugačiji je slučaj sa zemljama koje po-put Hrvatske tek grade tržišno gospodarstvo i u kojima je pojam fi nancijskog inžinjeringa negativno konotiran. Po naslovnicama naših novina, može se zaključiti da je fi nancijski inžinjering sofi sticirani način prijevare koji gotovo redovito završava na sudovima. Vrlo mali broj ljudi u Hrvatskoj će pojam fi nan-

Financijski inžinjering je u osnovi pojava proizvoda ili inovacijskih procesa u fi nacijskoj industriji tj. razvoj novih fi nancijskih instrumenata i procesa koji će povećati bogatstvo dioničara,vlasnika,posrednika.Financij-ski inžinjering koristi fi nancijske alate,primjenjuje matematiku,kompjuterske znanosti,statistiku i ekonomsku teoriju.Financijski inžinjering je ključ uspjeha.

Optimalizacija bilančne strukture je proces u vremenskom razdoblju u kojem se ciljanim ,ali dopuštenim poslovnim aktivnostima i obračunskim metodama mijenja sastav bilance na onaj odnos imovine ,kapitala i obveza koji pojedinom društu omogućuje trajno i uspješno poslovanje.Optimaliza-cija bilančne strukture je područje koje graniči sa nedopuštenim radnjama koji se nazivaju uljepšavanje bilance ,a namjenjene su prevari korisnika fi -nacijskih izvješća.

Ključne riječi: fi nancijski inženjering, optimalizacija bilančne struk-ture, reinžinjering, bilanca

Dr.sc.RENATA PERIĆ i dipl.oec DEJAN BERGER: Financijski inžinjeringPravni vjesnik 22 (1-2): 203-213, 2006.204

cijskog inžinjeringa vezati uz znanost, pogo-tovo što niti razvijene zemlje nisu pošteđene afera – slučaj Enron. 2

TEORIJSKA POLAZIŠTA FINANCIJSKOG INŽINJERINGA

Financijski inžinjering je stvaranje, ra-zvoj i primjena inovativnih fi nancijskih in-strumenata i postupaka te pronalaženje rje-šenja za fi nancijske probleme. Razvijaju se novi instrumenti i postupci koji mogu pove-ćati dobit vlasnika vrijednosnih papira.

Novi vrijednosni papir ili postupak mora izdavatelju i ulagaču omogućiti ono što im nisu omogućavali postojeći vrijednosni papi-ri ili postupci.

Na uspješnost fi nancijskog inžinjeringa se može gledati sa dva stajališta sa stajališta trgovačkog društva kao pojedinca ili fi nancij-skog sustava kao cjeline.

Financijski inžinjering je uspješan ako, zahvaljujući njemu fi nancijska tržišta posta-ju učinkovitija ili savršenija. Financijska se tržišta mogu usavršiti izumom novog vrijed-nosnog papira koji donosi dobit kakva se ne može postići ni jednom kombinacijom posto-jećih vrijednosnih papira.

Financijske inovacije se nepredvidljiva poboljšanja u postojećim fi nancijskim proi-zvodima i postupcima a rezultat se neočeki-vanih vanjskih šokova npr. nagli porast ka-matnih stopa. Mogu trajati i nakon prestanka okolnosti koje se ih izazvale. Uzrok im je za-konsko i porezno okruženje.

Glavna fi nancijska inovacija jesu fi nan-cijski poslovi s odgodom. A na njih utječu:

● mogućnosti smanjenja određenih vr-sta rizika (kreditnih rizika3 i rizika li-kvidnosti)

2 Američki energetski div3 Kreditni rizik, rizik koji preuzima zajmodavac ili vjerov-nik, da zajmoprimac ili dužnik neće ispuniti svoje fi nancij-ske obveze, obično se razlikuju od tržišnog ili fi nancijskog rizika koji su posljedica utjecaja općih uvjeta na tržištu na vrijednost otplate, pojavljuje se u ugovorima o dugu koji zahtjevaju bezuvjetnu otplatu određenoga dana. Dužnik ne

● premještanje rizika s jednog tržišnog sudionika na drugog, koji je manje izložen riziku ili je spremniji snositi ri-zik uz niže troškove

● smanjeni troškovi posredovanja ● smanjeni troškovi izdavanja vrijedno-

snih papira ● razlike u porezima zbog kojih mogu

uštedjeti bilo izdavatelji, bilo ulagači, ili i jedni i drugi

● promjene zakona i propisa ● visina i promjenjivost kamatnih stopa ● promjenjivost cijena i deviznih teča-

jeva4

● znanstvena i druga istraživanja koja unapređuju fi nancijsku teoriju ili rezul-tiraju boljim razumijevanjem značaj-ki postojećih vrsta vrijednosnih papira, osobito rizika dobiti

● računovodstvene prednosti koje mogu tek pridonijeti probitku dioničara

● tehnološka unapređenja

FINANCIJSKI INŽINJERING U FUNKCIJI OPTIMALIZACIJE BILANČNE STRUKTURE

Financijski inžinjering je primjena inova-tivnih fi nancijskih instrumenata i postupaka u pronalaženju optimalne fi nancijske i bilančne strukture te rješenja za fi nancijske probleme.

Optimalizacija bilančne strukture je pro-ces u vremenskom razdoblju u kojem se ci-ljanim ali dopuštenim poslovnim aktivnosti-ma i obračunskim metodama mijenja sastav bilance na onaj odnos imovine, kapitala i ob-veza koji pojedinom društvu omogućuje traj-no i uspješno poslovanje.

Često je problem prepoznati da li se radi o namjeri ili je posljedica slučajnosti i sple-

može uspuniti svoju obvezu ako nema potrebnih sredstava ili ako procijeni da ga vjerovnik ne može prisiliti da je is-punio.4 Cijena jedne valute izražena drugom valutom.Promatraju se medjusobni tečajevi vodećih valuta , no obično se jedna značajna valuta npr.US $ , koristi kao standard za iskaziva-nje i usporedbu svih tečajeva


ta poslovnih odluka kada se redoviti tijek op-timalizacije zamjeni se kreativnim bilancira-njem gdje su kozmetički pristupi dotjerani i izrađeni tako da ih i najveći majstori bilanci-ranja ili revidiranja teško otkrivaju.

Bilanca5 je izvještaj koji sadrži informa-cijsku moć iznimnog značenja. Kroz njezin iskaz prelamaju se svi uspjesi i neuspjesi, sve odluke i rezultati tih odluka. Struktura bilan-ce je iskaz onoga čime poduzeće raspolaže, s čim se od datuma bilance kreće u novi poku-šaj uspješnog ostvarenja poduzetničkog po-duhvata. U tim aktivnostima imamo stalnu cirkulaciju imovine, da bismo ponovo na sli-jedeći datum bilance učinili trenutni uvid u stanje i prirast ili pad kao krajnji rezultat po-duzetničke aktivnosti.

Struktura bilance nije samo izraz za slu-čajno zatečene imovinske česti na datum bi-lance i nastalih obveza koje postoje prema vjerovnicima odnosno članovima društva. Računovodstvenim obračunima su svojstveni fenomeni transformacijske prirode, pa se sta-noviti dio stalnih sredstava prelijeva u tekuća sredstva ili u tranzitorna sredstva, da bi u sli-jedećim poslovnim ciklusima, automatski ili odlukama menadžera odnosno vlasnika, pri-pala određenom dijelu bilančne strukture.

Optimalna struktura određuje se: a) prema idealnom modelu b) prema standardnoj veličini koja prema

određenim kriterijima odabranog uzor-ka predstavlja poželjnu strukturu koja omogućuje ostvarenje zadaća i očeki-vanja članova trgovačkog društva

Odstupanja od utvrđenog odnosa, kao npr. premalo ili previše jedne imovine a pre-malo druge, ili prevelika izloženost riziku ne-mogućnosti vraćanja dugova, a da se unatoč tome dividenda isplaćuje, treba prosuđivati u kontekstu veće ili manje uspješnosti poslov-nog rezultata, odnosno poslovne aktivnosti.

5 Bilanca je prikaz treunatčnog stanja imovine, obveza i glavnice.Bilanca je fi nancijski izvještaj koji se priprema i objavljuje najmanje jednom godisnje , a sastoji se od aktive i pasive.Aktiva sadržava imovinu (sredstva), a pasiva(vlasničku)glavnicu i obveze.

U stanovitim poslovnim situacijama cilj optimalizacije može biti kontrakcija bilance koja nastaje zbog tzv. centrifugalnog kreta-nja imovine6. Radi se o isplati duga dobavlja-čima, kreditorima, otpisu tradžbine i sl. Utje-caj rezultata koji proizlazi iz shematiziranog obračuna na obrascu računa dobiti i gubitka na bilancu i bilančnu strukturu je nedvojben. Kroz utvrđeni rezultat također se utječe na optimalizaciju strukture bilance odnosno na njezino udaljavanje od optimuma.

Sastav imovinske strane bilance s obzi-rom na vremensku vezanost sredstava za po-jedini materijalni ili nematerijalni oblik uve-like determinira priroda djelatnosti. Bankar-ska i osiguravateljna društva kojima je više od 90 % aktive locirano u potraživanjima za dane aktive ili u vrijednosnim papirima ima-ju stanovite posebne zakonitosti u pogledu strukture imovinske strane bilance. Hotelijer-skoj industriji, prijevozništvu, poljoprivredi i šumarstvu je pretežiti dio imovine sadržan u dugotrajnoj materijalnoj imovini7. Najveći dio tvrtki jest iz proizvodne industrije, trgo-vine i usluga koje se mogu podvrgnuti stan-dardnom obrascu bilančne strukture aktive i pasive pa se na osnovi toga može utvrditi od-stupanje od poželjnog sastava koji je uzet kao optimalan.

Izvori fi nanciranja omogućuju nastanak onakve strukture imovine kako je to odlučio menadžment ili vlasnici trgovačkog društva. Vlastiti izvori i tuđi kapital kao određeni me-đuodnos tvore strukturu ukupnih izvora koji također mogu predstavljati optimum ili pore-mećenu strukturu. Bilanca ne izražava opti-mum ni pri osnivanju društva, jer je ona više izraz zakonski određenog stanja nego svih potreba što ih društvo mora u kasnijem tije-ku poslovanja pribaviti iz dopunskih izvo-ra. Samo kada je kapital osiguran za nabave i

6 Centrifugalnim kretanjem imovine nastaje istodobno smanjenje imovine i obveza, a ponekad i kapitala7 dugotrajna materijalna imovina najčešće sadržava nekret-nine, postrojenja, opremu i zemljišta.Iskazuje se po nabav-nim ili revaloriziranim vrijednostima i amortizira se(osim zemljišta).


prodaje koje su društvu potrebne za normal-ni tijek aktivnosti, može se govoriti da tada postoji optimum. Problem optimuma je što se on ne može čvrsto vezati za jedan odnos udjela u bilanci. Tako s opadanjem interne stope rentabilnosti imovine u odnosu znatnog zaduženja, može doći do prelijevanja imovi-ne i daljnje pogoršanje bilančne strukture u smislu apsolutnog i relativnog povećanja za-duženosti i bez novog uzimanja kredita. Pri traženju optimuma nije zanemariva ni cijena vlastitog kapitala ako prioritetne dionice daju pravo na fi ksnu dividendu koja je veća od tr-žišne kamatne stope dugova pa nastala dife-rencija čini odljev neto kapitala.

Cilj dioničara ne može biti samo u ispla-tama iz dobiti nego u povećanju vrijednosti dionica ili poslovnih udjela a koja uz druge uvjete na tržištu kapitala može biti povećana zadržavanjem zarada.

Kompleksnost oblikovanja izvora pove-ćava još i utjecaj oporezivanja bruto dobi-ti. Porezni zaklon u korist povećanja zarada ostvaruje se ako se čista dobit zadržava i po-vremeno pretvara u temeljni kapital. Nagra-de ulagačima najbolje je isplatiti iz smanje-nja temeljnog kapitala. Ti postupci se vezani uz proceduru na trgovačkom sudu, a ponekad ni poslovne mogućnosti ne dopuštaju primje-nu te varijante. Ali, kao varijanta najpovoljni-jeg poreznog statusa kapitala biti će prihvat-ljiva za mnoge ulagače kada žele isplatiti na-grade za svoja odricanja od potrošnje. Mana tog pristupa u oblikovanju strukture fi nanci-ranja jest što je teško primjenjiva u dioničkim društvima koja imaju veliki broj dioničara.

Optimalizacija sastava pozicija bilance treba biti određena ciljevima poduzetnika. Jednom je to maksimalizacija dobitka, zatim fi nancijska konsolidacija, kakvoća proizvoda i usluga, a gotovo uvijek povećanje udjela na tržištu. Računovodstvene informacije za cilj-no djelovanje menadžmenta na optimalizaci-ji bilančnih pozicija s pomoću maksimaliza-cije dobitka kao cilja svih aktivnosti, trebaju pružiti uvid u modele i obračunske postupke koji omogućuju ostvariti željni cilj. Pristup tom problemu treba se zasnivati na važnosti

imovine koja je angažirana u pojedinu aktiv-nost poduzetu na putu do ostvarenja dobitka. To su potraživanja i zalihe. Iako su potraživa-nja samo drugi oblik zaliha koje su alocirane iz vlastitog skladišta u skladište ili trgovinu kupaca, ona još uz trošak fi nanciranja zaliha donose i trošak rizika naplate.

Cilj optimalizacije je što niže stanje jed-ne i druge imovinske stavke. Pritom treba po-staviti zahtjev oportunitetnosti žrtve i koristi a to je pitanje prodaje koje zahtjeva naše kre-ditiranje odnosno vezivanje imovine u potra-živanjima jer je to uvjet veličine prodaje, pi-tanje prodajne cijene koja s obzirom na proi-zvedenu količinu i promjenjivost cijene proi-zvodnje omogućuje pokriće troškova svih ak-tivnosti i minimalno ciljanu stopu dobiti za članove društva.

Optimalizaciju bilance moguće je ostvari-ti i investiranjem u onu imovinu koja bi dalj-njim aktivnostima bila ograničavajući čimbe-nik tržišnog udjela. Tržišni udjel podrazumi-jeva konkurentnost cijene, kakvoću i privrže-nost kupaca koji se u ponudi više sličnih ili jednakih dobara ili usluga odlučuju za učinke društva, a izražava se postotkom vlastite pro-daje u odnosu na prodane količine svih ponu-ditelja određene vrste dobara.

Investiranje u dugotrajnu materijalnu imovinu podrazumijeva značajnu imobiliza-ciju novčanog oblika imovine pa je zato bit-no ažurno unovčiti imovinu koja izlazi iz po-slovnog procesa. Novu imovinu treba oda-brati po kriteriju najniže krajnje cijene proi-zvodnje dobara ili usluga, a ne samo po krite-riju najnižeg troška nabave. Da bi se proizve-lo dobro ili obavila usluga, to obično zahtje-va više faza izrade pa treba promatrati koje sredstvo (možda i skuplje) daje ukupnu nižu cijenu proizvodnje dobara i usluga. Optimali-zacija bilančne strukture ovdje se postiže pre-ma načelu većih zarada i bržeg povrata ulo-ženog.

Utvrđeni bilančni odnosi pokazuju u ko-jem smjeru treba provesti optimalizaciju. Re-lativni bilančni odnosi bi mogli upućivati na to da je previše imovine u našim društvima alocirano u dugotrajnu materijalnu imovinu


te da tu poziciju operativnim mjerama treba svoditi na niže stanje što ne znači da je u svim društvima tako. Većim problemom trebamo smatrati premali udio kratkotrajne imovine8. Trend promjene u bilancama je smanjenje ri-zika tj. povećanje ktratkotrajne imovine u od-nosu na dugotrajnu imovinu.

Identičan proces nastaje na strani pasive odnosno u izvorima fi nanciranja. Visok udio vlastitih izvora postupno opada dok raste udio kratkoročnih obveza. Na temelju posto-jane bilančne strukture svjetskih kompanija možemo defi nirati idealni model koji će biti optimalan za veliki broj naših društava.

a) Izvori fi nanciranja prema kriteriju roč-nosti mogu se postaviti na odnosu 1/3 između vlastitog kapitala, dugoročnih obveza i kratkoročnih obveza

b) Prema kriteriju vlasništva optimalan odnos je 1/3 vlastitog a 2/3 tuđeg ka-pitala

c) U odnosu alociranosti imovine vrije-di 4/5 + 1/5 (2/5 ukupne imovine sadržane su u du-gotrajnoj materijalnoj i nematerijalnoj imovini, 2/5 ukupne imovine su sadr-žane u kratkotrajnoj imovini osim u fi -nancijskoj i 1/5 ukupne imovine sadr-žana je u fi nancijskoj imovini)

Izneseni odnosi ne predstavljaju čvrsta pravila bilančne strukture.

ULOGA RAČUNOVODSTVENIH POLITIKA U OPTIMALIZACIJI BILANCE

Računovodstvene politike se inkorporira-ju u obračunski sustav koji djeluje na razini društva i na podlozi zadanog cilja se defi nira-ju metode i postupci iz računovodstvenog in-strumentarija koji će uspostaviti procese že-ljenog djelovanja.

8 Kratkotrajna imovina, obrtna, tekuća, cirkulirajuća imo-vina, imovina za koju se očekuje da bude realizirana odno-sno transformirana u novcu, u roku jedne godine ili tijekom jednog poslovnog ciklusa, ovisno o tome koje je razdoblje duže.Kratkotrajna imovina sadržava zalihe, kratkoročna po-traživanja, brzo unovčivu fi nancijsku imovinu i novac.

Njihov učinak je usmjeren na procese koji se ponavljaju u dužem razdoblju, da bi se na kraju više godina mogao kvantifi cirati utjecaj promjena u bilančnoj strukturi.

Područje djelovanja računovodstvenih politika je prvenstveno usmjereno na imovin-sku stranu bilance pa time posredno na pa-sivu9. Računovodstvene politike djeluju kao proces i to sa relativno malim otklonima u odnosu na postupke koji bi se inače događali pri pojedinačnim odlukama menadžmenta.

REINŽINJERING

Reinžinjeringom kao načinom za opti-maliziranje bilančne strukture se skidaju „na-taložene naslage troškova“10, obavljaju se teh-nološko – ekonomski preustroji da bi se doš-lo do nove prihvatljive kalkulacije cijena.

Reinžinjeringom se zahvaćaju sve funkci-je i gotovo sva imovina u svrhu redefi niranja utrošaka kako bi se mogla postaviti nova kal-kulacija kojoj zbroj određuje tržišno prihvat-ljiva cijena, a ne često primjenivani pristup troškovi plus profi t.

S tim paralelno nastaju promjene na imo-vini i izvorima za nju. Mnoge aktivnosti pre-nose se na kooperante, mijenja se opseg po-slova što se rade u tvrtki.

Računovodstvene informacije moraju po-kazati na kojim imovinskim dijelovima tre-ba obaviti promjene jer se postojeći sastav ne može uklopiti u kalkulaciju.

Poslije ciljanih promjena obično nastaje drukčija struktura pozicija bilance. (npr. Niža su potraživanja, niže su zalihe, niže je stanje nekih dijelova dugotrajne materijalne imovi-ne, manje su obveze za isplatu plaća i dr.)

Za novo uspostavljeno stanje u bilanci može se reći da je za određenu tvrtku to op-

9 Pasiva, dio bilnace stanja poduzeća koji korisnicima daje obavijest o tome iz kojih je izvora fi nancirana imovina ili aktiva poduzeća.Dijeli se na obveze sa defi niranim rokom dospijeća i kapital bez poznatog roka dospijeća.Obveze se dijele na kratkoročne (do jedne godine) i dugoročne(u raz-doblju dužem od jedne godine)10 V. Brkanić, Optimalizacija bilančne strukture, RRIFplus d.o.o. za nakladništvo i poslovne usluge, 2002. Zagreb


timalna struktura. Tako poboljšana struktura ne znači da je i najbolja, no bez reinžinjerin-ga trgovačko društvo propušta način kojim se nastoji optimalizirati sastav bilance.

POČECI FINANCIJSKOG INŽINJERINGA U SVIJETU

Prije dvadesetak godina samo je šači-ca ljudi sa Wall Streeta11 trebala matematič-ko znanje da bi kreirala krivulje cijena i ri-zka. Današnje globalne fi nancijske transak-cije i nagli tehnički napredak dovele su po-tražnje za profesionalcima koji znaju kvan-tifi cirati, procijeniti, vrednovati, prognozirati kompleksne fi nancijske rezultate. To je dove-lo do razvitka jednog novog važnog područja – fi nancijskog inžinjeringa.

Financijski inžinjering je u osnovi pojava proizvoda i/ili inovacijskih procesa u fi nan-cijskoj industriji tj. razvoj novih fi nancijskih instrumenata i procesa koji će povećati bo-gatstvo dioničara, vlasnika, posrednika.

Svi ti proizvodi/procesi mogu se svrsta-ti u tri temeljne grupe: inovativne vrijedno-sne papire, inovativne fi nancijske procese i kreativna rjeđenja korporativnih fi nancijskih problema. Sve grupe implementiraju se kori-štenjem nekoliko osnovnih tehnika, kao što su smanjenjem ili povećanjem rizika (dioni-ce, likvidni terminski ugovori i druge mno-go egzotičnije derivate – risk management), podjelom rizika (mutual funds), promjenom kamtnih stopa, konverzijom dugoročnih ob-veza u kratkoročne i obratno itd.

Financijski inžinjering koristi fi nancijske alate, primjenjuje matematiku, kompjutorske znanosti, statistku i ekonomsku teoriju.

Financijski inžinjering je ključ uspjeha. Bez pogovora.

Enormna popularnost fi nancijskog inži-njeringa temelji se na tri faktora : prvom, da je fi nancijski sustav svakim danom sve kom-pleksniji, što je posljedica općeg gospodar-skog rasta i razvoja u kojem raste broj tržiš-nih sudionika, raznolikost fi nancijskih tran-

11 Wall Steet-centar svjetskih fi nancijskih tokova

sakcija, ali i rizik. Drugi je, naravno, niz po-stignuća u kvantitativnom modeliranju fi nan-cijskih tržišta posljednjih tridesetak godina – Black, Cox, Lintner, Markowitz, Merton, Modigliani i Miller12, Ross, Samuleson, Sc-holes, Sharpe i drugi.

Treći je faktor gotovo paralelan niz dosti-gnuća u kompjuterskoj tehnologiji, uključu-jući i hardware i software i organizaciju po-dataka.

Svakako, nemoguće je da bilo koja tehno-logija zamijeni ljudsko rasuđivanje i najve-ći izazovi za fi nancijski inžinjering slijedećih desetljeća neće biti u unaprijeđenju postoje-ćih tehnologija već u fokusiranju na ljudsko rasuđivanje, na motive – strah, pohlepu i dru-ge emocionalne aspekte odlučivanja.

U tom smislu, fi nancijski inžinjering sli-jedi put totalno različit njegovim prvobitnom stadiju.

Nitko nije bolje ilustrirao to intelektual-no poduzetništvo fi nancijskog inžinjeringa od Harry Markowitza13, dobitnika Nobelove nagrade iz ekonomije:

„Kada sam branio moju disertaciju kao student ekonomskog odjela University of Chicago, profesor Milton Friedman14 se bu-nio da portfolio teorija nije ekonomska, i da me ne mogu nagraditi titulom doktora eko-nomskih znanosti za disertaciju koja nije eko-nomska. Pretpostavljam da je on samo napo-la bio ozbilkjan budući da me nagradio titu-lom bez duge debate. Sudeći snagu njegovih argumenata, u ovom trenutku voljan sam pri-znati: u vrijeme kada sam branio disertaciju, portfolio teorija nije bila dio ekonomije, ali sada jeste.“

12 Modiglianova i Millerova teorija utjecaja strukture ka-pitala na vrijednost poduzeća.Franco Modigliani i Merton A.Miller su izložili postavke o tome kako na vrijednost podu-zeća nema utjecaj omjer dužnickog i vlasnickog kapitala ako sudionici donose svoje odluke potpunom tržištu kapitala.13 otac moderne portfolio teorije14 Milton Friedman amer.ekonomist, profesor ekonomike na Chicago University, jedan od vodecih predstavnika či-kaške škole koja odlučno zastupa kvantitativnu teoriju nov-ca.Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976.g za do-prinos monetarnoj teoriji i formiranju škole koja naglašava važnost ponude novca.


FINANCIJSKI INŽINJERING I INTERNET

Kao korisnici interneta, svakodnevno na-ilazimo na Make Money Fast ponude kao po-sebnom obliku fi nancijskog inžinjeringa u negativnom smislu te riječi, a najčešći pojav-ni oblici su : piramidalne ili Ponzijeve she-me15 i lanci sreće. Broj ljudi koji nasjeda na Make Money Fast ponude je nevjerojatan.

Sam naziv Make Money Fast potječe od prvog kultnog maila Davea Rhodesa, koji je 1987. godine koristeći internet tehnologiju oživio piramidalne ili Ponzijeve sheme. Za razliku od neke klasične piramidalne sheme koja občino kao paravan ima neki pseudobi-znijs, u Dave Rhodes-ovoj shemi radi se na-porsto o slanju novca. Ideja je jednostavna: novac (obično 5-10 dolara) šalje se prvome na listi (koji potom ispada s liste), doda se svoje ime na posljednje mjesto, te se takva poruka šalje drugima koji čine to isto. Lista se pak šalje elektroničkom poštom. U poruci su naravno navedena i zahvale novopečenih bogataša kako su se za svega nekoliko tje-dana obogatili slijedeći ovu genijalnu ideju. U legendarnom mailu Rhodes se tako žalio kako je zbog dugova ostao bez automobila, izgubio posao te mu je ostalo samo njegovo računalo i modem. Bila je to laž jer Rhodes je u stvari bio student na Columbia Union Co-llege (Maryland).

A tko je bio Charls Ponzi po kojem su pi-ramidalne sheme dobile ime? Priča počinje krajem 1. svjetskog rata koji je ostavio eu-ropski monetarni sustav u pravom kaosu, te su gotovo sve europske valute strahovito iz-gubile svoju vrijednost prema američkom do-laru. Ponzi je došao na ideju kako tu činjeni-cu iskoristiti. Njegovi su agenti trebali širom Europe mijenjati dolare (prikupljene od inve-stitora) u europske valute, te potom kupovati međunarodne poštanske kupone. Ti bi se ku-poni potom u USA ponovo promijenili u do-

15 Ponzijeve igre, Ponzijeve fi nancije, okolnosti u kojima dužnik vječito prevaljuje dug pokrivajući plaćanja svih ka-mata i/ili glavnice dodatnim pozajmljivanjem.

lare. Tako bi se primjerice za kupon kupljen u Parizu za deprecirane franke u vrijednosti 50 centi, u Bostonu (u kojem je bilo sjedište cijele operacije) dobio cijeli dolar. Četrdeset tisuća ljudi se pomamilo za tom operacijom zvučno nazvanom Securities Exchange Co. I sve se odvijalo relativno tiho dok se prvi in-vestitori nisu počeli hvaltiti kako su za samo 45 dana ostvarili profi t od 50% za uloženi no-vac. Uskoro je Ponzijev stožer bio doslovce opsjednut daljnjim ljudima željnim brze zara-de. Svatko se htio obogatiti. Ponzijevi su na-mještenici radili do kasno u noć slažući novac na široke stolove. Naime, nisu ga mogli do-voljno brzo brojati. Masovna je histerija bo-gaćenja postala tolika da su se morali umije-šati i državni organi. Iz Savezne pošte doka-zivali su da Ponzi nije mogao ostvariti takve fantastične profi te, budući da u opticaju na-porsto nije bilo dovoljno kupona. Zainteresi-rao se i francuski ministar za fi nancije koji je rekao da Ponzi laže, te da se i u Francuskoj za poštanske kupone vrijednosti jednog dola-ra također mora platiti dolar. No, kako je Pon-zi u međuvremenu kupio dvije solidne tvrtke, hladno je izjavio kako se on uopće nije niti bavio preprodajom poštanskih kupona, već je sve to naprosto bio način da se zavara konku-rencija. Usprkos neugodnim pitanjima, nasta-vio je isplaćivati „investitorima“ njihove „za-rade“. No, uskoro je netko otkrio kako Pon-zi nije nikakav fi nancijski genij, već talijanski imigrant koji je u Kanadi zbog prijevara odro-bijao tri godine zatvora. Potom se doselio u SAD, gdje je zbog novih prijevara u zatvoru proveo daljnje tri godine. Povjerenje u Pon-zija bilo je poljuljano, novi „investitori“ nisu više pristizali, te nije bilo svježeg novca za isplatu prijašnjih „investitora“. Sredinom 20-tih godina XX.st došlo je do potpunog sloma, te je Ponzi uhicen, na užas ogromne mase lju-di koji su očajavali za svojim novcem bače-nim u vjetar. Iz zatvora je oslobođen tek 1934. godine, te odmah deportiran u Italiju. Tamo se zaposlio za neku talijansko-brazilsku zra-koplovnu kompaniju. No, taj posao nije išao najbolje, te je umro u Riu u potpunoj bijedi.


Zašto piramidalne sheme ne mogu svima donijeti zaradu?

U nastavku je prikazana tablica sa dvije mogućnosti:jedan da sudionik pronađe 5 i dru-ga da sudionik pronađe 6 novih investitora.

Krug Broj Sudionika

0 1 1 Ulazite u posao...

1 5 6 Vaši regruti“

2 25 36 ...i njihovi regruti (samo tjedan dana poslije)

3 125 216 Dobro ide...

4 625 1296 Koji skok!

5 3125 7776 Kraj drugog tjedna!“

6 15625 46656 Već nas je toliko!“

7 78125 279936 Sigurno se pridružio i poneko izvan Hrvatske

8 390625 1679616 ... A tek je kraj trećeg tjedna.

9 1953125 10077696 Koliko ono stanovnika ima Hrvatska“

10 9765625 60466176 Koji profi t!

11 48828125 362797056 Samo da se ne zainteresira i Interpol“

12 244140625 2176782336 Zar su i u Kini svi priključeni na Internet“

13 1220703125 13060694016 Koliko nas ono ima na Zemlji“

14 6103515625 78364164096 Sjajno da su se i Marsovci uključili!

Dakle, već nakon 12-14 iteracija bilo bi obuhvaćeno cjelokupno stanovništvo zemlje. Pa ipak ljudi nasjedaju jer ne mogu shvatiti bit geometrijske progresije16.

Nakon sloma komuniza, piramidalne she-me prohujale su zemljama srednje i istočne Eu-rope. Najteže je bila pogođena Albanija, u ko-joj je preko 95% stanovništva na ovaj ili onaj način bilo povezano s piramidalnim shemama.

Razvojem interneta, dolazi do booma istih, čak i u zemljama, poput SAD-a, gdje su zabranjivane.

Vrlo blizak konceptu Dave Rhodesovih, ali i Ponzijevih shema, jest tzv. Multi Level Mar-keting ukojem se po pirmaidalnom načelu pro-daju neki artikli, a katkada i „ideje“. Posljed-

16 Geometrijska progresija – niz brojeva gdje je slijedeći broj umnožak prethodnog broja i nekoga konstantnoga bro-ja, odnosno u kojem je kvocijent svakog člana i njemu pret-hodnog uvijek jednak.

njima u lancu ostaje brdo plaćenih, ali nepro-danih artikala. I mi smo u Hrvatskoj svjedoci npr. Gem Collection Multi Level Marketinga.

Zašto ljudi nasjedaju ako je vjerojatnost da se obogate na ovaj način ravna nuli? Pre-

ma Financial Timesu, isto kao i kod igranja lutrije – lutrijski ili loto listić je savršeno ra-cionalna investicija za svakoga tko mora mu-kotrpno raditi u životu.

FINANCIJSKI INŽINJERING U HRVATSKOJ

Surfajući internetom u potrazi za fi nansij-skim inžinjeringom u Hrvatskoj, naišli smo na preko 3000 članaka17, uglavnom iz sudske prakse. Ta činjenica najbolje ilustrira što pro-sječan gražanin podrazumijeva pod pojmom fi nancijski inžinjering – prijevaru.

Scenario je istovjetan svim tranzicijskim zemljama i u kratkim crtama bio bi: mnoš-tvo banaka i štedionica, primamljive kamat-ne stope, krah fi nancijskih piramida, mnogi

17 http://business.kent.edu 14.12.2005


oštećeni i prevareni, propast poslovnih bana-ka, sanacije, privatizacije, skandali...

U prvim godinama samostalnosti, fi nan-cijski inžinjering doživio je puni procvat: jedni su obećavali enormno visoke kamatne stope, a drugi, oni naivniji, ulagali su novac i uzaludno iščekivali zaradu. Neki od onih pr-vih, kraljeva fi nancijskog inžinjeringa, po-bjegli su u inozemstvo, drugi su na sudovi-ma gdje će zahvaljujući tromosti pravosud-nog sustava dočekati zastaru ili zaborav, (Za-htjev br 45435/99 Vijeću Europe, Europskom sudu za ljudska prava).

Oblici fi nancijskog inžinjeringa u Hrvat-skoj su: multilevel sistemi, lanci sreće, tzv. Agencije za fi nancijski inžinjering i nažalost „banke – slučajevi“, od npr. Dobro poznate Gradske banke Osijek, pa do najnovijeg slu-čaja Riječke banke, Rijeka.

S takvim oblicima i posljedicama fi nan-cijskog inžinjeringa ne susrećemo se samo u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemlja-ma. Naprotiv, slučajevi poput WorldComa, Enrona i Andersena pokazuju da ni razvije-ne zemlje nisu pošteđene slabosti procjeni-telja, fi nancijskih analitičara, revizora. Upra-vo zato, Amerikanci su 2002. pod pritiskom ogorčenih ulagača donijeli Sarbanes – Oxel-yev zakon kojim pooštravaju pravila revizor-ske profesije.

Iz svega proizlazi da je u Hrvatskoj za određene fi nancijske malverzacije nesretno odabran izraz fi nancijski inžinjering, ali i da nam se dio svjetske javnosti pridružio u tome.

ZAKLJUČAK

U ovom radu sam želio objasniti razliku između pravog značenja pojma fi nancijski inžinjering i tumačenja tog pojma u svakod-nevnom životu u Hrvatskoj i svijetu.

Objasnio sam razlog zašto taj pojam u svakodnevnom životu izaziva negativne ko-notacije. Težište rada sam stavio na pojašnje-nje pravog značenja fi nancijskog inžinjerin-ga, a to je optimalizacija fi nancijskih procesa i bilančnih struktura.

Optimalizacija bilančne strukture je pro-ces u vremenskom razdoblju u kojem se ci-ljanim, ali dopuštenim poslovnim aktivnosti-ma i obračunskim metodama mijenja sastav bilance na onaj odnos imovine, kapitala i ob-veza koji pojedinom društvu omogućuje traj-no i uspješno poslovanje.

Optimalizacija bilančne strukture je po-dručje koje graniči sa nedopuštenim radnja-ma koje se nazivaju uljepšavanje bilance, a namjenjene su prevari korisnika fi nancijskih izvješća18.

Uljepšavanje bilance ne može nadomje-stiti operativne mjere za prevladavanje kri-ze trgovačkog društva, one se jednostavno ne mogu preskočiti a pozitivni rezultati se ne mogu izmisliti ako je u poslovnim događa-jima puno toga loše odrađeno. Jednostavno mora se puno toga dobroga učiniti na ustroj-stvenoj razini, od područja nabave, proizvod-nje dobara ili usluga, politike prodaje, fi nan-ciranja, kadrova i dr.

Bilo bi pogubno kada bi poduzetnik za-nemario hitno potrebne zahvate a dao pred-nost uljepšavanju bilance. Nažalost to se če-sto ignorira kako u svijetu, tako i kod nas. Nedavni takav događaj je bankrot američkog energetskog diva ENRON koji to i potvrđu-je. U Hrvatskoj imamo nekoliko svježih pri-mjera kao što je u radu opisani slučaj Riječ-ke banke, ... i sl.

Bitno je prepoznati razliku između znan-stvenih metoda obračuna i računovodstvenih politika koje su u funkciji optimalizacije bi-lance od kreativnog knjigovodstva kojemu je najčešća zadaća poboljšati uspjeh poslovanja za porezne svrhe. Znanstvene metode obra-čuna u funkciji optimalizacije bilance karak-teriziraju postupnost, a kreativno knjigovod-stvo označava trenutnost.

18 Temeljna fi nancijska izvješća su bilanca, račun dobiti i gubitka, izvještaj o promejanama glavnice, izvještaj o nov-čanom toku, računovodstvene politike i bilješke


LITERATURAEkonomski leksikon, Leksikografski zavod

„Miroslav Krleža“ i Masmedia, 1995. Za-greb

V. Brkanić, Optimalizacija bilančne struktu-re, RRIFplus d.o.o. za nakladništvo i po-slovne usluge, 2002., Zagreb

Dr.sc. Zdenko Franić, Piramidalne sheme, objavljeno u časopisu: NeT, 1998. broj 28

http://fi nance.wharton.upenn.edu/http://www.orie.cornell.eduhttp://business.kent.eduhttp://www.croatia.chhttp://www.poslovniforum.hr/management/

literatura123.asp

Dr. sci. RENATA PERIĆ und Dipl. Oec. DEJAN BERGER

FINANZENGINEERING

ZUSAMMENFASSUNG

Finanzengineering bezeichnet die Erscheinung neuer Produkte oder Innovationsprozesse in der Finanzindustrie, d.h., die Entwicklung neuer Finanzinstrumente und –prozesse, wodurch Reichhaltigkeit der Aktionäre, der Eigentümer und der Vermittler vergrößert wird. Das Finanzengineering bedient sich der fi nanziellen Werkzeuge, der Mathematik, der Computerwissenschaften, der Statistik und der Wirtsc-haftstheorie. Finanzengineering ist ein Schlüssel zum Erfolg.

Die Optimalisierung von Bilanzstruktur ist ein in einer Zeitspanne laufendes Prozess, das durch gezielte, aber erlaubte Geschäftstätigkeiten und Verrechnungsmethoden die Zusammensetzung der Bi-lanz zum solchen Verhältnis des Vermögens, des Kapitals und der Verpfl ichtungen ändert, durch welches der betreffenden Gesellschaft eine langfristige und dauernd erfolgreiche Geschäftsführung ermöglicht wird. Die Optimalisierung der Bilanzstruktur grenzt an unerlaubte Handlungen, die als Bilanzverschöne-rung bezeichnet werden und für Betrug der Benutzer von Finanzberichten bestimmt sind.

Schlüsselwörter: Finanzengineering, Optimalisierung der Bilanzstruktur, Re-engineering, Bi-lanz.

Dr.sc. RENATA PERIĆ, maître de conférence à la Faculté de droit à Osijek

INGENIERIE FINANCIERE

RÉSUMÉ

L’ingénierie fi nancière est à la base l’apparition d’un produit ou de processus innovateurs dans le domaine fi nancier c’est à dire le développement de nouveaux instruments fi nanciers et de méthodes qui vont accroître la richesse des actionnaires, propriétaires, intermédiaires. L’ingénierie fi nancière utili-se des outils fi nanciers, applique les mathématiques, la science informatique, les statistiques et la théorie économique. L’ingénierie fi nancière est le facteur clé du succès.


L’optimalisation de la structure bilancielle est un processus qui vise, pour un laps de temps déter-miné, pour des activités légales, avec des méthodes comptables reconnues, à changer le contenu des bi-lans et les relations entre les immobilisations, le capital, et les engagements de façon à permettre aux sociétés de réussir à long terme en affaires. L’optimalisation de la structure bilancielle est un domaine d’activités qui s’approche parfois de l’illégalité et que l’on nomme la cosmétique du bilan destiné à leu-rrer le destinataire des rapports fi nanciers.

Mots clés: ingénierie fi nancière, optimisation de la structure du bilan, reingénierie, bilan

D.Sc. RENATA PERIĆ and DEJAN BERGER, B.S. in Economics

FINANCIAL ENGINEERING

SUMMARY

Essentially, fi nancial engineering is the introduction of products or innovation processes in fi nan-cial industry, i.e. the development of new fi nancial instruments and processes which will enlarge the we-alth of the stockholders, owners, agents. Financial engineering uses fi nancial tools, applies mathematics, computer sciences, statistics and economic theory. Financial engineering is the key of success.

Optimization of the balance structure is a process in the period of time in which the balance struc-ture is changed by means of aimed, but permitted business activities and accounting methods to reach the ratio of property, capital and obligations that allows a particular company to permanently and successfu-lly perform its business operations. Optimization of the balance structure is the sphere that borders with prohibited activities called window dressing or doctoring of the balance, and they are intended to cheat the users of fi nancial reports.

Key words: fi nancial engineering, optimization of the balance structure, reengineering, balance

Dr. sc. MILJENKO BREKALO : “O nepropitljivosti monetarnoga suvereniteta Republike Hrvatske nad nekada...Pravni vjesnik 22 (1-2): 215-239, 2006. 215

Dr. sc. MILJENKO BREKALO, neodvisni znanstvenik, Osijek

“O NEPROPITLJIVOSTI MONETARNOGA SUVERENITETA REPUBLIKE HRVATSKE NAD NEKADA ZAVOJEVANIM PODRUČJIMA (1991. – 1997.)”

UDK -351.9:336.2Izvorni znanstveni rad

1. POJAM SUVERENITETA

Povijesno promatrano, pojam suvereni-teta prvi je, u stoljeću XVI-omu, upotrijebio francuski fi lozof i pravnik Jean Bodin (1530. – 1596.) - njegova koncepcija suvereniteta vođena je jednim spram makijavelizma i mo-ralizma višim idealom, a to je ’ideja suverene

pravne države’ 1, ističući pri tomu, naravno, suverenitet kao obilježje države.

Suverenitet zapravo postavlja problem ’Države-Nacije’, a to je političko-upravno

1 Isp. J. Bodin, Six livres de la République, nazn. po N. Smailagić ur., Historija političkiih doktrina, Hrestomatija političkih znanosti, Naprijed, Zagreb, 1971., str. 175. et s.

Razrješivanje problema oko osiguranja djelovanje monetarnih na podlozi suvereniteta Republike Hrvatske legitimnih vlasti u nekada zavoje-vanim područjima Republike (1991. – 1997.) odvijalao se u dvije faze, s tim što s prvom fazom smatra uspostavljanje hrvatskoga dinara kao privremene valute – i ta je trajala od 6. listopada 1991. god. do 10. svibnja 1994. god. – kada se uspostavilo važenje hrvatske kune kao jedine valute u državi ; dru-ga faza, započela je, kao što je to rečeno, s uspostavljanjem važenja hrvat-ske kune, i ta je zaključena s podvrgavanjem preostalih ranije zavojevanih područja redovitomu djelovanju vlasti Republike Hrvatske, a to se dogodilo godine 1997. U tim i takvim suvislostima razvijao se moneratni sustav svoj-stven Republici Hrvatskoj kao obnovljenoj suverenoj državi (1989. – 1993.), pri čemu treba zasebno spomenuti ustrojavanje Narodne banke Hrvatske (ka-snije : Hrvatske narodne banke). Medjutim, bez obzira na te i takve faze, su-verenitet Republike Hrvatske ostao je nepropitljivim bez obzira na pokušaje zavojevačkih vlasti da uspostave svoj monetarni suverenitet, zapravo da kao ispostave monetarnih vlasti i drugih državnih ustrojstava bivše SR Jugosla-vije na odnosnim područjima djeluju u smjeru ’cementiranja’ takvoga stanja. Ovaj rad posvećen je propitkivanju nekih sugledâ djelovanja zavojevačkih ti-jela u pokušajima da niječu monetarni suverenitet Republike Hrvatske u oče-kivanju da će ovjekovječiti suverenitet u pozadini toga svega se nalazeće SR Jugoslavije, ali što se svodilo samo na privremeno ’onemogućivanje redovi-toga djelovanja hrvatskih državnih vlasti’ (Hrvatski Ustav).

Ključne riječi : Republika Hrvatska, monetarni suverenitet, monetar-ni sustav, hrvatska kuna, hrvatski dinar, pobunjenički dinar.

Dr. sc. MILJENKO BREKALO : “O nepropitljivosti monetarnoga suvereniteta Republike Hrvatske nad nekada...Pravni vjesnik 22 (1-2): 215-239, 2006.216

ustrojstvo čije voditeljstvo (formalno, tije-la vrhovne državne vlasti) s upavnim stože-rom (javna uprava), baš zbog toga što učin-kovito polaže zahtjev na monopol legitimno-ga iznuđivanja njezinih poredaka, raspolaže najvišljom vlašću prema unutra i nepodlož-no svakoj naspram svakomu drugom ustroj-stvu izvana” 2 .

Država-Nacija, država, na svome područ-ju nezavisno od drugih međunarodnih subje-kata provodi zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, ona je u odnosu na druge međunarod-ne subjekte slobodna i ravnopravna. Ovakav sugled suvereniteta nazivamo teritorijalni su-verenitet ili teritorijalno vrhovništvo. Drugim riječima, država ima pravo na svome držav-nome području vršiti isključivu i sveobuhvat-nu jurisdikciju nad svim fi zičkim i pravnim osobama i nad stvarima. Isključiva jurisdik-cija (domestic jurisdiction, exsclusive juris-diction) države podrazumijeva pravo djelo-vanja i odlučivanja o nekoj materiji, pri čemu su svi subjekti međunarodnog prava isključe-ni od vršenja te nadležnosti, a sama država nije pri tome obvezan da poštiva norme me-đunarodnog prava, što proizlazi iz članka 2., stavaka 7. Povelje Ujedinjenih naroda.

Međutim, postoje izuzetci koji su zasno-vani na pozitivnom međunarodnom pravu, npr. diplomatske povlastice (privilegije), me-đunarodne (međudržavne) služnosti, preu-zete međunarodne obveze, kao npr. u sluča-ju preuzetih obveza Republike Hrvatske pre-ma Međunarodnom kaznenom sudu u Hagu, i tsl.

2 Isp. B. Babac, Obnova hrvatskoga gradjanskog društva – Politička kontrola i državna uprava, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 1994., str. 199. et s. Isp. posebice J. Andrassy, Medjunarodno pra-vo, Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 47. et s. ; Vl. Ibler, Znanost o medjunarodnim odnosima, uvodna studija za Vl. Ibler ur., Medjunarodni odnosi, Hrestomatitja političkih znanosti, Naprirjed, Zagreb, 1971., str. 9. – 73., posebice str. 40. – 53. Isp. et Ustav Republike Hrvatske, Narodne No-vine br. 56/90, 135/97, 8/98 (proč. tekst), 113/00, 124/00 (proč. tekst), 28/01, 41/01 (proč. tekst), 55/01 (ispr.) (Us.R.Hr.-Proč.), u Izvorišnim osnovama, te u članku 2. toga Ustava. –

2. SUVERENITET REPUBLIKE HRVATSKE I NOVČANO VAŽENJE

Suverenitet Republike Hrvatske, što uključuje, dašto, i monetarni suverenitet, izražen je i u Ustavu Republike Hrvatske, gdje se kaže ’da se Republika Hrvatska obli-kuje i razvija kao suverena i demokratska dr-žava u kojoj se jamči i osigurava ravnoprav-nost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni na-predak i socialna blagodat” 3 . S tim u svezi u Ustavu se ističe da je suverenitet Republi-ke Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv, te “da samo Hrvatski sabor i narod neposred-no odlučuju o udruživanju u saveze s drugim državama, kao i to da saveze s drugim drža-vama Republika Hrvatska sklapa zadržavaju-ći suvereno pravo da sâma odlučuje o prene-senim ovlastima te pravo da slobodno iz njih istupa” 4 .

Glasom pravila međunarodnoga prava, svaka država imade pravo na opstanak (sa-moodržanje), pravo iz kojega izvire pravo na nužnu obranu ; zatim, svaka država ima-de pravo na neodvisnost i samostalnost (su-verenitet) – što je jedan od najdjelatnijih čin-tbenika u oblikovanju međunarodne zajedni-ce kao zajednice suverenih država te obrdža-vanja poretka međunarodnih odnošaja : okol-nošću je, kako to kaže J. Andrassy, “da je ta zajednica sastavljena od /suverenih/ država i da narodi žele u svojoj državi biti gospo-darima svojih sudbina”.; uz odnosna prava, pripada državama tu i pravo na jednakost, na jednakost pred pravom, bez obzira na ma ka-kve druge, dašto moralno i pravno nezabra-njene razlike. To su, sukladno već spomenu-tomu Jeanu Bodin, jedni od kamena-temelja-ca čitavoga poretka međunarodnih odnošaja, i u tomu smislu općega gospodarskog i kul-turnog napretka čitavoga čovječanstva 5 .

3 Isp. u stavku 3. Izvorišnih osnova Us.R.Hr.-Proč., supra. – 4 Isp. u stavku 1. članka 2. te u stavku 3. članka 2. u svezi s stavkom 5. članka 2. Us.R.Hr.-Proč., supra. – 5 Isp. J. Andrassy, Medjunarodno pravo ...,supra, str. 47. et s.; Vl. Ibler, Znanost o medjunarodnim odnosima ..., su-pra, str. 9. – 73., posebice str. 40. – 53. Isp. et Us.R.Hr.-


Osim svega, suverenitet Republike Hr-vatske dobio je, bez obzira što se, kako se to glasom stavova znanosti međunarodnoga prava zagovara, priznanje države smatra ’pu-kom konstatacijom stvarnoga opstanka neke države’ (J. Andrassy), zasebnu kakvoću, i to nakon što je Republika priznata samostalnom i neodvisnom državom, a pobunjenici na po-jedinim njezinim područjima niti pravni po-ložaj zaraćene strane 6 .

Glasom Ustava Republike Hrvatske, “su-verenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv ; suverenitet Republi-ke Hrvatske prostire se nad njezinim kopne-nim područjem, rijekama, jezerima, proko-pima, unutrašnjim morskim vodama, terito-rijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja. Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državno-ga područja do granica sa susjedima. Hrvat-ski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:

- o uređivanju gospodarskih, pravnih i po-litičkih odnosa u Republici Hrvatskoj;

- o očuvanju prirodnog i kulturnog bogat-stva i korištenju njime;

- o udruživanju u saveze s drugim drža-vama”.

S obzirom da se onemogućavanje redovi-toga djelovanja državnih vlasti Republike Hr-vatske na ranije zavojevanim područjima od-vijalo u savezništvu, zapravo u suvislosti što s prikrivenim što s otvorenim miješanjem dru-ge države, zavojevačkih tijela s SR Jugosla-vijom, treba naznačiti, prvo, da je subjektom udruživanja mogla, s naslova državnoga su-vereniteta, biti samo Republika Hrvatska kao međunarodno priznata samostalna i neodvisna država, te drugo, to je određenje hrvatskoga

Proč., supra, u Izvorišnim osnovama, te u članku 2. toga Ustava. – . 6 Isp. J. Andrassy, Medjunarodno pravo ...,supra, str. 47. et s.; Vl. Ibler, Znanost o medjunarodnim odnosima ..., supra, str. 9. – 73., posebice str. 40. – 53. Isp. et Us.R.Hr.-Proč., su-pra, u Izvorišnim osnovama, te u članku 2. toga Ustava. – .

Ustava da “saveze s drugim državama Repu-blika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlasti-ma i pravo da slobodno iz njih istupa” 7 .

Monetarni suverenitet, ili monetarni su-gled nacionalnoga suvereniteta općenito, od-nosi se na isključivost propisivanja novčano-ga važenja.

Novac (najčešći sinonimi za novac su izrazi moneta i valuta) je sredstvo izražava-nja i čuvanja vrijednosti, on predstavlja robu univerzalne raspoloživosti, koja je zamjenji-va za bilo koju drugu robu. Drugim riječima, novac je postao opći ekvivalent vrijednosti.

Povijest novca datira na prijelazu prvobit-ne zajednice u robovlasničko društvo, poja-vio se prije dvanaest do trinaest tisuća godi-na. Pojava privatnog vlasništva nad sredstvi-ma za proizvodnju i društvena podjela rada prouzročili su njegovu pojavu. U tim prvim počecima kao opći ekvivalent pojavile su se razne robe, npr. stoka, krzna, platno itd. Ova-kav oblik novca nazivan je robni ili natural-ni novac. Međutim, funkciju robnog novca ubrzo su preuzeli plemenite kovine, najčešće zlato i srebro, a ponegdje bakar, nikal i njiho-ve legure. Vrijednost koju je izražavao robni novac trebala je odgovarati njegovoj stvarnoj vrijednosti proizvodnje, npr. pri zlatnom po-kriću pariteta 40,00 $ za jednu uncu, zlatnik od 5 dolara koji sadrži 1/8 unce čistog zlata predstavlja robni novac.

Zbog teškoća transporta, skladištenja i ču-vanja, robni novac, koji je kovan od plemeni-tih metala, u opticaju je zamjenjivan papir-nim novcem. Prvi papirni novac pojavio se u devetnaestom stoljeću, a karakteriziralo ga je tzv. ’zlatno pokriće’. Prema poznatom Peel-ovom zakonu iz godine 1844., Engleska je izdavala novčanice s potpunim (100%-tnim) pokrićem u zlatu 8 . Postojala su tri osnov-

7 Isp. u članku 2. Us.R.Hr.-Proč., supra. – 8 Robert Peel (1788. – 1850.), engleski ekonomist i politi-čar, osnivač Konzervativne stranke, obnašao funkciju mini-stra unutrašnjih poslova u vremenskom razdoblju od 1821. do 1830. godine, tada je na suvremenim principima organi-zirao Londonsku policiju. Prema njegovom imenu Robert, tj.


na oblika zlatnog važenja novca : prvi, zlatno važenje s optjecajem zlatnika (engl. gold spe-cie standard ); drugi, zlatnopolužni standard (engl. gold bullion standard ) ; treći, zlatno-devizni standard (engl. gold exchange stan-dard ). Dakle, formalno-pravno, papirni no-vac predstavlja priznanicu na onu sumu rob-nog novca na koju glasi, odnosno na odgova-rajuću količinu plemenite kovine srazmjerno paritetu (težinska jedinica kovine prema vri-jednosnoj jedinici papirnoga novca).

Danas novčani tijekovi čine ravnote-žu robnim tijekovima u suvremenom rob-no-novčanom gospodarstvu, te predstavljaju jednu od dvije osnovne poluge robno-novča-ne cirkulacije.

Tijekom povijesnog razvoja društva funkcije novca su se mijenjale i širile, danas u suvremenome društvu novac ima slijedeće funkcije: (a) mjerilo vrijednosti ; (b) platežno sredstvo ; (c) razmjensko sredstvo ; (d) sred-stvo za zgrtanje blaga.

U ranom feudalizmu susrećemo prve oblike nove emisije novca. Naime, poznatom je okolnošću to da su pojedini feudalni vla-dari, prije uvođenja papirnoga novca u optje-caj, imali monopol kovanja novca, kao jedno, dašto od središnje važnosti, od tzv. Regalnih prava 9 . Međutim, pojedini među njima zna-li su to regalno pravo zloupotrebljavati, od-

skraćenici Bob, londonski policajci dobili su nadimak Bo-bby. Kao predsjednik vlade (premjer) u vremenskim interva-lima od 1834. do 1835. godine, te ponovno od 1841. do 1846. proveo je brojne fi nancijske reforme, 1842. g. uveo je porez na dohodak (income tax), ozakonio je Banc Charter Act, na osnovu čega je uvedeno zlatno pokriće engleske funte.9 Regal (regalna prava, regali, iura regalima) – skup prava koja su u doba feudalizma pripadala vladaru kao vrhovnom patrimonijalnom (nasljednom) gospodaru. Regalna prava se dijele na velika i mala (regalia maiora i regalia minora). U prva, koja su javnopravnog karaktera i neposredan odraz kraljevske vlasti išla su: pravo dodjeljivanja plemstva, pra-vo kažnjavanja i pomilovanja, određivanja kazni, jurisdik-cije, vrhovni patronat nad crkvom itd. Iura regalia minoris bila su uglavnom fi skalne prirode, mogla su se otuđivati, zalagati, izdavati u zakup, kao takva predstavljala su va-žan izvor prihoda; njihov broj bio je vrlo velik, najčešće su bila pravo ubiranja carina i raznih dažbina, kovanja nov-ca, iskorištavanja skela, plovnih putova, pravo prisvajanja imovine osoba koje umru bez nasljednika ili učine zločin protiv države i vladara, zatim prihodi od soli, ruda itd. –

nosno krivotvoriti kovinski novac tako što su ga kovali s manjim sadržajem i fi noćom ple-menitog metala nego što je to bilo propisa-no. Time su dolazili do dopunskih prihoda, koji su preteča jednoga novog načina stvara-nja novca, a to su susljedne emisije papirno-ga novca, emisije s pomoću kojih su od po-danika oduzimali dio dohotka, što je bilo mo-gućim na podlozi razlike između nominalno-ga i realnog iznosa kovine u novcu i njegove stvarne težine.

3. MONETARNI SUSTAV I MONETARNI SUVERENITET

Monetarni sustav 10 je skup zakonskih i podzakonskih propisa koji uređuju poslovnu politiku monetarnih institucija, odnosno fi -nancijskih institucija koje kreiraju novac kao sredstvo plaćanja. Drugim riječima, uređuje konstitutivne, funkcionalne i tehničke karak-teristike novca jedne zemlje, koje se ogleda-ju:

- u odnosu novca prema vlastitom pokri-ću (zlatu, devizama, izvozu robe itd.);

- u odnosu domaćeg novca prema stra-nim valutama (odnos tečajeva, konver-tibilnosti);

- odnosima novčanih tijekova prema rob-nim tijekovima (razine cijena, promjene pro-porcija u robno-novčanim odnosima, novac kao instrument robnog prometa i sl.);

- u tehničkim rješenjima novčanog pro-meta (metalni novac, papirni novac bez konvertibilnosti i sl.).

10 Lat. moneta – kovani novac; grč. o?oτημα – sustav, cje-lina. Moneta je sinonim pod kojim se podrazumijeva kovani novac, novac uopce, nacionalna novčana jedinica, valuta itd. Međutim, pod monetom se najčešće podrazumijeva ko-vani novac od plemenitih kovina, propisanog oblika, dimen-zija, težine i fi noće, koje propisuje monetarna vlast. Naziv moneta dolazi od nadimka italske božice Junone (lat. Juno), koja je u antičkom Rimu bila najvažnije žensko božanstvo. Pod nadimkom juno Sospita smatrali su je čuvaricom, za-štitnicom Rima. Zbog dobrih savjeta Rimljanima nazvana je Juno Moneta. Na jednom od dvaju vrhova rimskog brežulj-ka Kapitolija imala je hram, a u čijim se podrumima kasnije nalazila kovnica novca. Zbog toga, njezin je nadimak tije-kom vremena postao naziv za kovani novac.-


U povijesti novčanoga važenja dade se ra-zlikovati dva temeljna tipa monetarnog susta-va, kovinska i papirna važenja, odnosno ko-vinske i papirne valute. Kod kovinskoga nov-čanog sustava vrijednost novca je vezana je uz vrijednost neke kovine (najčešće pleme-nite kovine, prvenstveno zlato), ali na način što se sve vrste novca koje se nalaze u op-tjecaju mogu uvijek zamijeniti za zlato. Na drugoj strani, kod papirnoga važenja novca ta je veza između vrijednosti novca i vrijed-nosti plemenite kovine napuštena. Danas ni-jedna moneta nije konvertibilna za zlato, od-nosno ne postoji obveza emisione banke da papirnu novčanicu zamijeni za odgovarajuću količinu zlata.

Monetarni sustavi dijele se s obzirom na vezanost valute na vezane i slobodne valute. Kod prvih valuta je vezana na neki objektiv-ni standard, da li na standard nekog plemeni-tog metala ili neke inozemne valute, njiho-va vezanost ogleda se u činjenici postojanja njihove konstantne zamjenjivosti u unapri-jed određenom odnosu. Kod drugih ne posto-ji vezanost novčanice za objektivni standard, već je njihovo formiranje prepušteno meha-nizmu ponude i potražnje.

Glede utjecaja fi nancijskih institucija na proces kreiranja novca, razlikujemo monetar-ne i nemonetarne institucije. Monetarne insti-tucije su centralna emisiona banka i poslov-ne banke. Emisona banka izdaje novac, a po-slovne banke kreiraju novac multicipliranjem svojih transferabilnih depozita (žiro i tekući računi). Institucije koje ne ostvaruju transfe-rabilne depozite i ne multipliciraju ih, a su-djeluju u procesu kreiranja novca, nazivamo nemonetarnim.11

Hrvatski monetarni sustav čini skup za-konskih i podzakonskih propisa koji, osim svega, uređuju poslovanje Hrvatske narodne banke, poslovnih banaka i štedionica.

11 Za paradigmatičke zasade sociologije novčanoga gos-podarenja – isp. M. Weber, Wirtschaft und Gesellschaft – Grundriss der verstehenden Soziologie, J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1976. (1922.), str. 31. – 121., posebice str. 97. – 121. -

Monetarni (novčani) suverenitet, kao sa-stavni dio ukupnoga državnog suvereniteta, prepoznat je koncem devetnaestoga stolje-ća, naime, tada su sve suvremene države toga vremena na podlozi svojega teritorijalnog su-vereniteta normativno uredile svoje monetar-ne sustave.

Prema Savignyu: “Osnova svakog mone-tarnog sustava kao pravnoga uređenja nov-čanih odnosa u zemlji jest novčana jedinica, i prva i glavna manifestacija monetarne su-verenosti jest određenje odnosne jedinice. U izravnoj vezi s tim je i određivanje onih po-kretnih tjelesnih stvari kojima se ta novčana jedinica, kao jedinica apstraktne imovinske moći, po pravilu prenosi.” 12

Monetarni suverenitet je dio ukupnog dr-žavnog suvereniteta, na podlozi kojega drža-va kao subjekt međunarodnog prava slobod-no i samostalno uređuje svoj monetarni su-stav. Prema tome, glavna obilježja monetar-nog suvereniteta su:

- autonomno donošenje monetarnih pro-pisa;

- ustanovljenje nacionalne novčane jedi-nice;

- određenje vrijednosti novčane jedinice i način održanja te vrijednosti;

- određenje oblika novčanica i kovanica kao platežnog i prometnog sredstva;

- ustroj monetarnih tijela koja će vodi-ti monetarnu politiku i određuje njiho-va ovlaštenja;

- denominacija; - proglašenje prisilnog tečaja novca; - povlačenje iz optjecaja pojedinih novča-

nica i kovanoga novca; - uredjivanje platnoga prometa uključiv-

ši i razna ograničenja plaćanja u tuzem-stvu i inozemstvu.13

12 Vj. Meichsner, Osnove monetarnog prava, Informator, Zagreb, 1981., str. 4. – 13 Lat. denominare – imenovati; mijenjanje apoena, nov-čanih jedinica ili vrijednosnih papira, npr. 100 dinara za 1 dinar. –


Prigodom održavanja svojega monetar-nog suvereniteta država ne snosi nikakvu od-govornost za eventualne posljedice koje bi zbog toga mogle zadesiti neku drugu državu ili strane državljane.

Monetarni suverenitet može biti ograni-čen dragovoljno, što će značiti s naslova uta-načenih sporazuma s drugim državama – koji su, dašto, sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, s tim da su na snazi 14, a posebice s naslova onih međunarodnih ugo-vora koji su utanačeni u suvislosti i prigodom pristupanja nekoj međunarodnoj organizaci-ji, kao što je to, npr., Međunarodni monetar-ni fond, koji za svoje članice može nametnu-ti posebne odredbe u pogledu pariteta, kon-vertibilnosti, izbjegavanja višestrukih tečaje-va, itd.15

4. OBLIKOVANJE MONETARNOGA SUSTAVA REPUBLIKE I SUVERENI-TET REPUBLIKE HRVATSKE

Neposredno nakon proglašenja državne nezavisnosti i samostalnosti Republike Hr-vatske, Narodnoj banci Hrvatske i Narodnoj banci Slovenije, kao konstitutivnim dijelovi-ma sustava Narodne banke SFRJ, Savjet gu-vernera uskratio je u lipnju 1991. godine pra-vo na povlačenje sredstava iz primarne emi-sije, povlačenje gotovog novca koji ona emi-tira i pristup deviznom tržištu, odnosno ku-povinu deviza ovlaštenih banaka iz Hrvat-ske i Slovenije od Narodne banke SFRJ. Tim činom, Narodna banka Hrvatske i Narodna banka Slovenije bile su isključene iz jedin-stvenoga monetarnoga sustava SFRJ, koji se nedugo nakon toga raspao.

Oblikovanje monetarnoga sustava Repu-blike Hrvatske bilo je, naravno, u funkciji učvršćivanja suvereniteta Republike Hrvat-

14 Isp. u članku 140. Us.R.Hr.-Proč., supra. Isp. et J. An-drassy, Medjunarodno pravo ..., supra, str. 298. – 340. – 15 Za Medjunarodni monetarni fond – isp. D. Radošević – Ml. Stanišić, Medjunarodni monetarni fond, članak u : Grupa autora, Hrvatska i medjunarodne fi nancijske insti-tuicije, Institut za medjunarodne odnose, Zagreb, 1996., str. 1. – 75. –

ske općenito a monetarnoga suvereniteta kao njegove sastojnice posebice. Razrješivanje problema oko osiguranja djelovanja monetar-nih na podlozi suvereniteta Republike Hrvat-ske legitimnih vlasti na nekada zavojevačkim područjima Republike (1991. – 1997.) odvi-jala se suprotno nastojanjima pobunjeničkih moćnika da uspostave ’svoj’ suverenitet, za-pravo omoguće miješanje strane države (SR Jugoslavije) u poslove druge suverene drža-ve – Republike Hrvatske. Odnosno se obli-kovanje odvijalo u dvije faze, s tim što s pr-vom fazom smatra uspostavljanje hrvatsko-ga dinara kao privremene valute – i ta je tra-jala od 6. listopada 1991. god. do 10. svibnja 1994. god. – kada se uspostavilo važenje hr-vatske kune kao jedine valute u državi ; dru-ga faza, započela je, kao što je to rečeno, s uspostavljanjem važenja hrvatske kune, i ta je zaključena s podvrgavanjem preostalih za-vojevačkih područja djelovanju vlasti Repu-blike Hrvatske, a to se dogodilo godine 1997. Od tada razvija se monetarni sustav svojstven Republici Hrvatskoj kao obnovljenoj suvere-noj državi (1989. – 1993.), pri čemu treba za-sebno spomenuti ustrojavanje Narodne ban-ke Hrvatske (kasnije : Hrvatske narodne ban-ke), kao i drugih nacionalnih institucija, fi -nancijalnih i drugih.16

Drugim riječima, godina 1997. kao neka godina prekretnica značila je daljnji nastavak rastakanja na nekada zavojevačkim područji-ma zatečenoga stanja nemogućnosti redovi-toga djelovanja javnih vlasti općenito a onih monetarnih posebice. Moglo bi se, u tomu smislu, reći da je ta godina značila ubrzano otvaranje procesa reintegracije nekada zavo-jevačkih područja u hrvatsko građansko druš-tvo i nacionalnu državu prava u Hrvata.

Prvi monetarni akt u Republici Hrvatskoj donijela je Vlada Republike Hrvatske na sjed-

16 O slučaju ’da su tijela državne vlasti onemogućena re-dovito obavljati svoje ustavne dužnosti’ – isp. u Us.R.Hr.-Proč., supra. Isp. et B. Babac, Upravno pravo – Odabrana poglavlja iz teorije i praxisa ..., supra, str. 172. – 181., pose-bice str. 177. – 181. (podtoč. (7) – (9). Isp. u stavku 2. članka 100. UsR.Hr.-Proč., supra. –


nici održanoj 6. listopada 1991. godine, kada je donijela Uredbu o mjerama zaštite Republi-ke Hrvatske od moguće zloporabe dinara 17 . S tom Uredbom u Republici Hrvatskoj privre-meno je bila ograničena uporaba gotovine od strane fi zičkih osoba za svako pojedino pla-ćanje pravnim osobama i fi zičkim osobama koje obavljaju djelatnost trgovine ili obavljaju usluge ne temelju prodaje robe ili obavljanja usluga u svoti većoj od 5.000 dinara. Sva pla-ćanja u svoti većoj od 5.000 dinara moglo se obaviti instrumentima bezgotovinskog plat-nog prometa (čekovima po tekućim računima građana, kreditnim karticama i preko tekućih i žiro-računa virmanskim nalogom). Banke, pošte, Služba društvenog knjigovodstva i dru-ge fi nancijske organizacije, bile su dužne pro-vjeriti izvor sredstava za svaki gotovinski po-log veći od 10.000 dinara. Ukoliko polagač nije bio u stanju odgovarajućom ispravom do-kazati porijeklo pologa, banke, pošte, Služba društvenog knjigovodstva i druge fi nancijske organizacije mogle su prihvatiti polog samo u iznosu do 10.000 dinara. Izuzetno od mo-gao se vršiti polog novca i u iznosu većem od 10.000 dinara uz izjavu polagača u pisanom obliku o porijeklu pologa i uz navođenje bro-ja računa i kod kojih banaka su ti računi otvo-reni. U putničkom prometu s inozemstvom i republikama (državama), koje su imale dru-gačiju novčanu jedinicu, domaće i inozemne osobe mogle su iznositi i unositi u Republiku Hrvatsku efektivne dinare do svote od 1.200 dinara po osobi.

Drugi, i najvažniji, korak ka izgradnji monetarnog sustava u Republici Hrvatskoj je osnivanje Narodne banke Hrvatske. Naime, ako ne računamo razdoblje Drugoga svjet-skoga rata, Hrvatska je svoju emisionu ban-ku prvi put dobila 23. prosinca 1991. godi-ne, kada je uredbom sa zakonskom snagom osnovana Narodna banka Hrvatske (Uredba o Narodnoj banci Hrvatske).18 Narodna ban-

17 Narodne novine, br. 53a/1991. – 18 Temeljem odredbe članka 1. Zakona o ovlaštenju Vlade Republike Hrvatske za donošenje uredbi kojima će uređivati pojedina pitanja iz djelokruga Sabora Republike Hrvatske

ka Hrvatske po ovoj uredbi pravni je sljed-nik Narodne banke Hrvatske koja je djelova-la po zatečenim zakonima : Zakonu o Narod-noj banci Hrvatske,19 i po Zakonu o Narod-noj banci Jugoslavije i jedinstvenom mone-tarnom poslovanju narodnih banaka republi-ka i narodnih banaka autonomnih pokrajina.20 Dakle, o prvim monetarnim učincima u Re-publici Hrvatskoj možemo govoriti nakon što je 23. prosinca 1991. godine stupila na snagu Uredba Vlade Republike Hrvatske prema ko-joj je Narodna banka Hrvatske postala središ-nja banka Republike Hrvatske, a istodobno je stupila na snagu i Odluka Vlade o uvođenju hrvatskoga dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, kao i niz dru-gih odluka iz djelokruga rada Narodne banke Hrvatske i poslovnih banaka.21

U Republici Hrvatskoj, za vrijeme do iz-davanja novčanica i kovanog novca koji gla-se na novčanu jedinicu Republike Hrvatske određenu u članku 34. Uredbe o Narodnoj banci Hrvatske 22, zakonito sredstvo plaćanja

(Narodne novine, br. 39/91), Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 8. listopada 1991. donijela je Uredbu o Narodnoj banci Hrvatske. Ova Uredba sa zakonskom sna-gom objavljena je 13. prosinca 1991. godine u Narodnim novinama, br. 71/1991. – 19 Narodne novine, br. 55/1989, 9/1991. – 20 Službeni list SFRJ, br. 34/1989,, 88/1989. i 61/1990. –21 Odluku o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaća-nja na teritoriju Republike Hrvatske donijela je Vlada Re-publike Hrvatske na sjednici održanoj 19. prosinca 1991. godine Narodne novine, br. 71/1991. 22 Čl. 34.: Novčana jedinica Republike Hrvatske je “HR-VATSKA KRUNA”, koja se dijeli na sto “BANICA”. Me-đutim, Zakonom o izmjenama Zakona o Narodnoj banci, Narodne novine, br. 79/1993., izmijenjen je naziv hrvatske monete, umjesto “Hrvatske krune” uvedena je “Hrvatska kuna”, a umjesto “Banice” uvedena je “Lipa”. Kuna kao hrvatska novčana jedinica uvedena je 30. svibnja 1994, go-dine, kada je kao stalni hrvatski novac zamijenila privre-meni hrvatski dinar. Hrvatska moneta dobila je naziv kuna zbog povijenih razloga, naime, kao novčano sredstvo u srednjem vijeku upotrebljavalo se kunsko krzno, kunovina ili kunina. Lik kune pojavio se na hrvatskom novcu u trinae-stom stoljeću, kada je na banskim denarima i poludenarima kovan lik kune u trku nalijevo ili nadesno. Tijekom egzisti-ranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kuna je egzistirala kao službena moneta (1 kuna = 100 banica). Tada je tiskan niz papirnih novčanica u izdanju Ministarstva narodnog gospodarstva, Državne riznice i Hrvatske državne banke. U NDH s kovanim novcem je bilo manje uspjeha, izrađena


je hrvatski dinar, koji se koristi se za sva go-tovinska i bezgotovinska plaćanja, za iskazi-vanje cijena proizvoda i usluga te drugih nov-čanih vrijednosti i iznosa. Kratica za oznaku valute hrvatskog dinara je: CRD.

Tadašnji ministar fi nancija Jozo Martino-vić donio je četiri rješenja koja su bila potre-bita glede uvođenja u opticaj hrvatskoga di-nara, to su:

- Rješenje o apoenima, obliku i temeljnim obilježjima hrvatskog dinara;23

- Rješenje o stavljanju novčanica hrvat-skoga dinara u opticaj;24

- Rješenje o povlačenju novčanica koje glase na dinare SFRJ iz opticaja na teri-toriju Republike Hrvatske.25

- Rješenje o povlačenju kovanog novca koji glasi na dinare SFRJ iz opticaja na teritoriju Republike Hrvatske.26

Istovremeno je generalni direktor Službe društvenog knjigovodstva Hrvatske Bogomil Cota donio je Upute u svezi zamjene goto-vog novca.27

Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1, 5, 10, 25, 100, 500 i 1000. Novčanice od 1, 5 i 10 hrvatskih dinara ti-skane su u tiskari “Zrinski” u Čakovcu, čini-le su prvu emisiju novčanica od 8. listopada 1991. godine, a novčanice od 25, 100, 500, 1000, 2000, 5000 i 10000 hrvatskih dinara či-nile su drugu emisiju novčanica od 15. siječ-nja 1992. godine, tiskane su u tiskari “Tumpa Bruk” u Tumpi, Švedska.

Novčanice hrvatskog dinara izdane su-kladno Odluci o uvođenju hrvatskog dinara

je nekolicina pokusnih otkova, koji su bili likovno izvanred-no uređeni primjeri banica i kuna, ali zbog visoke infl acije i ratnih prilika nije došlo do masovnog kovanja i puštanja u opticaj. Zbog toga, izdane su male i neugledne cinčane kovanice od 2 i 1 kune. Pored toga, kovan je i neslužbeni zlatnik od 500 kuna, a od kojega je poznato i nekoliko vrsta pokusnih otkova. – 23 Ibidem. – 24 Ibidem. – 25 Ibidem. – 26 Ibidem. – 27 Ibidem. -

kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske i Rješenju o apoenima, obliku i te-meljnim obilježjima hrvatskog dinara stav-ljene su u opticaj 23. prosinca 1991. godine.

Narodna banka Hrvatske s danom primje-ne Rješenja o stavljanju novčanica hrvatskog dinara u opticaj počela je povlačiti iz optica-ja na teritoriju Republike Hrvatske novčanice koje glase na dinare SFRJ, to:

- novčanicu od 1.000 dinara koja je u op-ticaju od 30. siječnja 1991. godine s obi-lježjima utvrđenim Odlukom o izdava-nju i osnovnim obilježjima novčanice od 1.000 dina (Službeni list SFRJ, br. 70/90);

- novčanicu od 500 dinara koja je u opti-caju od 27. travnja 1990. godine, s obi-lježjima određenim Odlukom o izda-vanju i osnovnim obilježjima novčani-ce od 500 dinara (Službeni list SFRJ, br. 21/90);

- novčanicu od 1,000.000 dinara (deno-minirana vrijednost iznosi 100 dinara) koja je u opticaju od 1. studenog 1989. godine s obilježjima utvrđenim Odlu-kom o izdavanju i osnovnim obilježjima novčanice od 1,000.000 dinara (Službe-ni list SFRJ, br. 50/89 i 64/89);

- novčanicu od 100 dinara koja je u opti-caju od 1. ožujka 1990. godine s obiljež-jima određenim Odlukom o izdavanju i osnovnim obilježjima novčanice od 100 dinara (Službeni list SFRJ, br. 9/90);

- novčanicu od 50 dinara koja je u optica-ju od 10. srpnja 1990. godine s obiljež-jima određenim Odlukom o izdavanju i osnovnim obilježjima novčanice od 50 dinara (Službeni list SFRJ, br. 33/90);

- novčanicu od 10 dinara koja je u optica-ju od 26. studenog 1990. godine s obi-lježjima određenim Odlukom o izda-vanju i osnovnim obilježjima novčani-ce od 10 dinara (Službeni list SFRJ, br. 70/90);

- novčanicu od 100.000 dinara (denomi-nirana vrijednost iznosi 10 dinara) koja


je u opticaju od 1. lipnja 1989. godine, s obilježjima određenim Odlukom o iz-davanju novčanica od 1000.000 dinara (Službeni list SFRJ, br. 8/89);

- novčanicu od 20.000 dinara (denomini-rana vrijednost iznosi 2 dinara) koja je u opticaju od 1. rujna 1987. godine, s obi-lježjima određenim Odlukom o izdava-nju novčanica od 10.000, 20.000 i 50.000 dinara (Službeni list SFRJ, br. 49/87).

Rješenjem o povlačenju kovanog novca koji glasi na dinar SFRJ iz opticaja na terito-riju Republike Hrvatske, povučen je kovani novac od 1, 2 i 5 dinara te 10, 20 i 50 para iz-danih na temelju Odluke o izdavanju i osnov-nim obilježjima kovanog novca od 10, 20 i 50 para i 1, 2 i 5 dinara (Službeni list SFRJ, br. 84/89).

Zamjenu dinara SFRJ, tzv. Yu dinara, za hrvatske dinare (CRD) obavili su: Služba društvenog knjigovodstva Hrvatske, banke, pošte i druge fi nancijske organizacije. Novča-nice i kovani novac koji je glasio na Yu dinare zamijenjen je se za hrvatske dinare u omjeru 1: 1. Zamjena Yu dinara trajala je od 23. pro-sinca 1991. do 31. prosinca 1991. godine.

Druga faza, koja je značila potpunu iz-gradnju monetarnog sustava Republike Hr-vatske, otpočela je 10. svibnja 1994. godine, a karakterizira ju donošenje slijedećih odluka Narodne banke Hrvatske:

- Odluke o izdavanju novčanica i kovano-ga novca koji glase na novčanu jedinicu Re-publike Hrvatske;28

- Odluke o puštanju u optjecaj novčanica i kovanoga novca kuna i lipa;29

- Odluke o zamjeni novčanica hrvatskog dinara za novčanice i kovani novac koji glase na kunu i lipu;30

- Odluke o povlačenju iz optjecaja novča-nice hrvatskog dinara.31

28 Narodne novine, br. 37/1994. – 29 Ibidem. – 30 Ibidem. – 31 Ibidem. –

Savjet Narodne banke Hrvatske na sjed-nici održanoj 10. svibnja 1994. donio je Od-luku o apoenima i osnovnim obilježjima nov-čanica i kovanoga novca kune i lipe 32 . Tada su uvedene novčanice od 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 kuna, kovanice od 1, 2 i 5 kuna, te kovanice od 1, 2, 5, 10, 20 i 50 lipa.

Kunske novčanice su tiskane na višeton-skom papiru od 100%-tnog pamučnog vla-kna. Papir je visoko otporan prema vlazi, ne fl uorescira, te sadrži otpornost prema bakte-rijama i gljivicama. U papir novčanica ugra-đene su nevidljive fl uorescentne niti koje pod ultraIjubičastim svjetlom svijetle plavom, žu-tom i crvenom bojom. Svaki apoen kunske novčanice ima ugrađen karakteristični pozi-cionirani vodeni znak kojega je bezbojni oti-sak identičan portretu na novčanici. U papir-nu je masu ugrađena kovinska zaštitna nit koja mjestimice izlazi na površinu lica nov-čanice, te je vidljiva u određenom broju pro-zorčića. Na kovinskoj zaštitnoj niti otisnuta je u negativu, u neprekinutom nizu, brojčana vrijednost novčanice tako da je naizmjence okrenuta ili prema portretu ili prema središ-njem dijelu novčanice, a uz brojčanu vrijed-nost otisnuta su slova HK, kao oznaka države i naziva novčane jedinice. Kovinska zaštitna nit na vidljivim mjestima fl uorescira pod ul-traljubičastim svjetlom.

Sve novčanice obostrano su tiskane si-multanim suhim ofsetom, te s lica reljefnim (intagIio) tiskom s duginim efektom (irisni ti-sak). Dvije boje s lica i naličja na svim apo-enima novčanica fl uoresciraju pod ultraljubi-častim svjetlom. Sve kunske novčanice ima-ju s lica, u središnjem gornjem dijelu, tiskan kvadrat s grbom Republike Hrvatske. Uz nje-gov je desni rub reljefnim mikropismom ti-skan u šesnaest redaka tekst himne Republike Hrvatske “Lijepa naša” Antuna Mihanovića.

Kovani novac u apoenima od 1 i 2 kune izrađen je od slitine srebrnasta sjaja koja se sastoji od 65% bakra, 23,2% nikla i 11,8% cinka, od 5 kuna izrađen je od slitine srebr-

32 Narodne novine, br. 74/1992, 26/1993 i 79/1993. -


nasta sjaja koja se sastoji od 63,1% bakra, 23,2% nikla i 13,7% cinka; od 1 i 2 lipe izra-đen je od slitine koja se sastoji od 98% alu-minija i 2% magnezija; od 5 i 10 lipa izra-đen je od čelične jezgre obložene broncom koja se sastoji od 72,5% bakra i 27,5% cin-ka; od 20 i 50 lipa izrađen je od čelične jez-gre obložene niklom, a sastav mu je 5% nikla i 95% željeza.

Kune i lipe u optjecaj su puštene 30. svib-nja 1994. za Dan državnosti Republike Hr-vatske, kada je ujedno i započela zamjena novčanica hrvatskoga dinara, koja je trajala do 31. prosinca 1994. Zamjenu je obavljena u odnosu jedna kuna za tisuću dinara, koju su obavile Narodna banka Hrvatske, Zavod za platni promet, komercijalne banke i HPT.

Iz optjecaja povučene su: novčanica od 100000 hrvatskih dinara, novčanica od 50000 hrvatskih dinara, novčanica od 10000 hrvat-skih dinara, novčanica od 5000 hrvatskih di-nara, novčanica od 2000 hrvatskih dinara, novčanica od 1000 hrvatskih dinara, novča-nica od 500 hrvatskih dinara, novčanica od 100 hrvatskih dinara, novčanica od 25 hrvat-skih dinara, novčanica od 10 hrvatskih dina-ra, novčanica od 5 hrvatskih dinara i novča-nica od 1 hrvatskog dinara.

5. HRVATSKA NARODNA BANKA I ODRŽAVANJE MONETARNOGA SUVERENITETA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatska narodna banka jest središnjom bankom Republike Hrvatske, odgovornom je za stabilnost valute i za opću likvidnost pla-ćanja u zemlji i prema inozemstvu, a svojim djelovanjem podržava ciljeve ekonomske po-litike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrš-ka ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu. U obavljanju svojih poslova je samostalna i od-govorna Saboru Republike. Samostalno utvr-đuje zadatke monetarne i devizne politike, i mjere, u okviru svojih prava i dužnosti, za ostvarivanje utvrđenih zadataka monetarne i devizne politike.

Glede narečenoga, Hrvatska narodna ban-ka: regulira količinu novca u optjecaju; regu-lira opću likvidnost banaka i drugih fi nancij-skih organizacija; brine o održavanju opće li-kvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu; izdaje novčanice i kovani novac; kontrolira banke i druge fi nancijske organizacije; propi-suje, organizira i usklađuje informacijski si-stem, potreban za obavljanje njenih funkcija; obavlja određene poslove za Republiku Hr-vatsku; obavlja ostale, zakonom utvrđene po-slove.

Radi reguliranja količine novca u optje-caju Hrvatska narodna banka poduzima sli-jedeće mjere: utvrđuje visinu obvezne rezer-ve banaka i drugih fi nancijskih organizacija kod Hrvatske narodne banke ; izdaje i povla-či blagajničke zapise ; prodaje i kupuje do-maće, odnosno inozemne prenosive kratko-ročne vrijednosne papire ; odobrava kratko-ročne kredite bankama na temelju domaćih i inozemnih prenosivih kratkoročnih vrijedno-snih papira ; odobrava kredite bankama s ro-kom vraćanja do tri mjeseca, uz zalog vrijed-nosnih papira i blagajničkih zapisa Hrvatske narodne banke ; određuje opću eskontnu sto-pu i aktivne i pasivne kamatne stope ; ograni-čava opseg i dinamiku porasta plasmana ba-naka za određeno vrijeme. Ove mjere primje-njuju se na jedinstven način prema svim ban-kama.

U pogledu održavanja likvidnosti banaka i drugih fi nancijskih organizacija, Hrvatska narodna banka donosi odluke kojima : pro-pisuje visinu, uvjete i način održavanja mi-nimalne likvidnosti banaka i drugih fi nancij-skih organizacija; propisuje obvezne okvire ročne strukture plasmana banaka i drugih fi -nancijskih organizacija ; propisuje način ko-rištenja obvezne rezerve kod Hrvatske narod-ne banke radi održavanja likvidnosti banaka i drugih fi nancijskih organizacija ; propisuje visinu, rokove korištenja i vraćanja i druge uvjete za davanje bankama kratkoročnih kre-dita za održavanje dnevne likvidnosti na te-melju određenih vrijednosnih papira ; propi-suje minimalne opće uvjete kreditne sposob-


nosti banaka i drugih fi nancijskih organizaci-ja ; propisuje postupak za utvrđivanje datuma otkad je banka ili druga fi nancijska organiza-cija nelikvidna ; utvrđuje uvjete za oblikova-nje posebne rezerve banaka i drugih fi nancij-skih organizacija za osiguranje likvidnosti u plaćanjima po osnovi štednih uloga i tekućih računa građana.

Hrvatska narodna banka utvrđuje visinu rokove korištenja i vraćanja te druge uvjete za davanje kratkoročnih kredita bankama i drugim fi nancijskim organizacijama za odr-žavanje njihove dnevne likvidnosti. Kredi-te daje na temelju vrijednosnih papira koji-ma banke raspolažu, i to : blagajničkih zapisa Hrvatske narodne banke ; vrijednosnih papira što ih izdaje Republika Hrvatska; obveznica za koje je Republika zakonom preuzela obve-zu da ih amortizira ili za koje garantira ; odre-đenih eskontiranih mjenica poduzeća; blagaj-ničkih zapisa banaka i drugih izdavalaca i ko-mercijalnih zapisa.

Glede održavanja likvidnosti Republike Hrvatske u plaćanjima prema inozemstvu, u okviru utvrđene devizne politike, Hrvatska narodna banka može propisati obvezu ovla-štenih banaka da drže određeni iznos u devi-zama ili likvidnim deviznim plasmanima kao minimalnu rezervu za održavanje likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu i druge mje-re za koje je ovlaštena ovom uredbom i za-konom.

Narodna banka izdaje novčanice i kova-ni novac, koji glasi na novčanu jedinicu Re-publike Hrvatske; utvrđuje apoene i osnovna obilježja novčanica i kovanog novca i donosi odluku o puštanju u optjecaj i povlačenju iz optjecaja novčanica i kovanog novca.

Novčanice i kovani novac mogu izrađiva-ti specijalizirane organizacije u Republici Hr-vatskoj i inozemstvu.

Novčana jedinica Republike Hrvatske je “Hrvatska kuna”, koja se dijeli na sto “Lipa”. Novčanice i kovani novac koji glase na hr-vatsku kunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske.

Hrvatska narodna banka kontrolira pro-vedbu mjera monetarne i devizne politike i propisa kojima su uređeni devizno poslova-nje i kreditni odnosi s inozemstvom, od stra-ne banaka i drugih fi nancijskih organizacija. Narodna banka Hrvatske propisuje pobliže uvjete i način obavljanja kontrole, vrstu, ro-kove, redoslijed i postupak poduzimanja mje-ra. Pri obavljanju kontrole, ima pravo uvida u poslovne knjige i ostalu dokumentaciju bana-ka, i drugih fi nancijskih organizacija. Banke i druge fi nancijske organizacije dužne su, na njezin zahtjev, dostaviti potrebne podatke za obavljanje kontrole. Ako se kontrolom utvr-di da je banka ili druga fi nancijska organiza-cija postupila protupropisno, Narodna ban-ka može poduzeti slijedeće mjere: obusta-va kupnje vrijednosnih papira od 10 do 30 dana; ograničenje opsega plasmana u trajanju od 10 do 60 dana; obustava plaćanja u ino-zemstvu, osim plaćanja po dospjelim inoze-mnim kreditima i konvencijskim obvezama, u trajanju od 10 do 60 dana; ograničenje za-duženja u inozemstvu u trajanju od 30 do 60 dana; predlaganje nadležnim organima banke odnosno druge fi nancijske organizacije da se njihov rukovodeći radnik suspendira odno-sno smijeni s dužnosti; poduzeti i druge mje-re predviđene zakonom.

Ove mjere i rok njihova trajanja izriču se rješenjem što ga donosi guverner Hrvatske narodne banke, koje je konačno u upravnom postupku.

Hrvatska narodna banka kontrolira da li su ispunjeni propisani uvjeti za poslovanje ban-ke i druge fi nancijske organizacije, kontrolira poslovanje banke i druge fi nancijske organi-zacije te donosi mjere za otklanjanje utvrđe-nih nepravilnosti. Glede otklanjanja nepravil-nosti, ona predlaže banci, odnosno drugoj fi -nancijskoj organizaciji da: poveća iznos osni-vačkog fonda, sredstava rezervi i posebne re-zerve za osiguranje od gubitka; ukine određe-ne fi lijale i predstavništva ; privremeno obu-stavi kreditiranje određenih osnivača, osoba sa svojstvom osnivača i komitenata ; obusta-vi davanje kredita u određenom razdoblju;


otpiše potraživanja kad se za to steku zako-nom utvrđeni uvjeti ; obustavi obračunavanje i pripisa kamate na aktivu određenog stupnja naplativosti ; smijeni određene rukovodeće radnike i da otkloni i druge nepravilnosti po-duzimanjem odnosno obustavljanjem odre-đenih aktivnosti.

Hrvatska narodna banka, banke i druge fi nancijske organizacije u obavljanju svojih poslova, evidentiraju, prikupljaju, obrađuju i iskazuju podatke i informacije što se odnose na monetarna i kreditna kretanja i na područ-je ekonomskih odnosa s inozemstvom. Ban-ke i druge fi nancijske organizacije dostavljaju podatke prema uputama što ih propisuje Hr-vatska narodna banka. Način i opseg usklađe-nog evidentiranja, prikupljanja obrade, iska-zivanja i prijenosa podataka i informacija od interesa za subjekte sistema informiranja pro-pisuje Hrvatska narodna banka.

Sredstva proračuna Republike Hrvatske drže se u depozitu kod Narodne banke Hrvat-ske i sastavni su dio pasive bilance Narodne banke Hrvatske, ona ne plaća kamate na de-ponirana sredstva proračuna Republike Hr-vatske.

Tijekom tekuće proračunske godine, Hr-vatska narodna banka može odobravati samo kratkoročne kredite Republici Hrvatskoj radi premošćivanja vremenske neusklađenosti iz-među pritjecanja prihoda i izvršavanja rasho-da državnog proračuna. Iznos kredita može biti najviše do 5% proračuna Republike Hr-vatske za tekuću godinu, a rok vraćanja je naj-kasnije do kraja tekuće proračunske godine.

Hrvatska narodna banka obavlja za račun Republike Hrvatske sve poslove u vezi s uzi-manjem i otplatom zajmova Republike Hr-vatske u inozemstvu ako za pojedine zajmo-ve propisom odnosno ugovorom o zajmu nije drugačije određeno; može kupovati i proda-vati zlato i druge plemenite kovine; može izvoziti i iznositi monetarno zlato u inozem-stvo i uvoziti i unositi monetarno zlato iz ino-zemstva u kovanome i neprerađenom obliku.

Hrvatska narodna banka ima svojstvo pravne osobe. Sjedište Narodne banke Hrvat-

ske je u Zagrebu, ima statut. Statut Narodne banke Hrvatske donosi Savjet Narodne ban-ke Hrvatske, a potvrđuje ga Sabor Republi-ke Hrvatske.

Tijela Hrvatske narodne banke su Savjet Narodne banke Hrvatske i guverner Narodne banke Hrvatske.

Savjet Hrvatske narodne banke čine gu-verner Hrvatske narodne banke njegov za-mjenik, tri viceguvernera i šest članova. Čla-nove Savjeta Hrvatske narodne banke imenu-je i razrješuje dužnosti Sabor Republike Hr-vatske na šest godina iz redova nezavisnih stručnjaka.

Savjet Hrvatske narodne banke u uprav-ljanju njezinim poslovima : utvrđuje mone-tarnu i deviznu politiku; donosi fi nancijski plan i završni račun Hrvatske narodne ban-ke ; donosi Statut Hrvatske narodne banke ; utvrđuje mjere za provedbu monetarne i de-vizne politike države ; utvrđuje osnove i vi-sinu obvezne rezerve banaka i drugih fi nan-cijskih organizacija te utvrđuje način, uvjete i rokove za obračun i izdvajanje obvezne re-zerve ; utvrđuje način i uvjete korištenja ob-vezne rezerve za održavanje dnevne likvid-nosti te naknade za manje izdvojenu obve-znu rezervu ; odlučuje o izdavanju blagajnič-kih zapisa Hrvatske narodne banke ; utvrđuje visinu, rokove korištenja i vraćanja te druge uvjete za davanje kratkoročnih kredita ban-kama ; utvrđuje kamatne stope Hrvatske na-rodne banke ; odlučuje o ograničavanju opse-ga i dinamike porasta plasmana banaka i dru-gih fi nancijskih organizacija; propisuje obve-ze banaka i drugih fi nancijskih organizacija u pogledu održavanja minimalne likvidno-sti, održavanja strukture plasmana po rokovi-ma dospijeća u određenim okvirima i uskla-đivanju rokova plasmana sa strukturom izvo-ra sredstava po njihovoj ročnosti ; utvrđuje obveze banaka i drugih fi nancijskih organi-zacija da drže posebnu rezervu radi osigura-vanja likvidnosti plaćanja po štednim ulozi-ma građana i obveze osiguranja ovih uloga kod osiguravajućih organizacija ; propisuje minimalne uvjete kreditne sposobnosti koji-


ma moraju udovoljavati banke i druge fi nan-cijske organizacije ; propisuje obveze ovla-štenih banaka da drže određeni iznos u devi-zama ili drugim deviznim likvidnim plasma-nima kao minimalnu rezervu za održavanje likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ; odlučuje o izdavanju novih apoena novča-nica i kovanog novca, utvrđivanju osnovnih obilježja novih novčanica i kovanog novca, zaokruživanju krajnjih obračuna u gotovin-skom i bezgotovinskom platnom prometu i o puštanju u optjecaj i povlačenju iz optjeca-ja novčanica i kovanog novca ; donosi pro-pise o funkcioniranju i razvoju informacij-skog sistema Hrvatske narodne banke ; od-lučuje o načinu i uvjetima kupnje i prodaje zlata u inozemstvu i drugih plemenitih kovi-na, te o izvozu i iznošenju monetarnog zla-ta ; utvrđuje tarifu po kojoj se naplaćuju na-knade za usluge što ih obavlja Hrvatska na-rodna banka ; propisuje pobliže uvjete i na-čin obavljanja kontrole, vrste, rokove, redo-slijed i postupak poduzimanja mjera prema bankama i drugim fi nancijskim organizacija-ma ; odlučuje o izdavanju odnosno povlače-nju dozvole za osnivanje banke ; odlučuje o pokretanju postupka za ocjenu mogućnosti i ekonomske opravdanosti sanacije i restruktu-riranja banke i predlaže Vladi Republike Hr-vatske donošenje odluke o sanaciji i restruk-turiranju banke ; odlučuje o prigovoru ban-ke protiv rješenja o pokretanju postupka za utvrđivanje uvjeta za otvaranje postupka ste-čaja nad bankom ; propisuje minimum opse-ga, oblika i sadržaja programa ekonomsko-fi -nancijske revizije i izvještaja o ekonomsko-fi nancijskoj reviziji za banke i druge fi nan-cijske organizacije ; utvrđuje izvještaj o pro-vedbi monetarne i devizne politike u Repu-blici Hrvatskoj ; utvrđuje koji se plasman ba-naka i drugih fi nancijskih organizacija sma-traju rizičnim te stupanj rizičnosti tih plasma-na; odlučuje o svim drugim pitanjima koji su ovom uredbom i zakonom stavljeni u nadlež-nost Hrvatske narodne banke, osim u slučaje-vima kad je za odlučivanje ovlašten guverner Hrvatske narodne banke.

Savjet Hrvatske narodne banke o poslovi-ma iz svojeg djelokruga odlučuje na sjednica-ma. Pri upravljanju poslovima Narodne ban-ke Hrvatske Savjet Narodne banke Hrvatske donosi propise i odluke te odlučuje o drugim pitanjima, utvrđenim Statutom Narodne ban-ke Hrvatske. Za provođenje odluka Savje-ta Hrvatske narodne banke odgovoran je gu-verner Narodne banke Hrvatske. U upravlja-nju poslovima Narodne banke Hrvatske Sa-vjet Narodne banke Hrvatske odlučuje dvotre-ćinskom većinom svih članova. Guverner Na-rodne banke Hrvatske je predsjednik Savjeta Hrvatske narodne banke. Guvernera Narodne banke Hrvatske imenuje i razrješuje dužnosti Sabor Republike Hrvatske na šest godina 33 .

U sklopu svojih dužnosti i ovlasti, Hrvat-ska narodna banka nastojala je svoje zadat-ke obavljati na čitavom ozemlju Republike, što će reći unutar njezinih medjunarodno pri-znatih granica, ali je u tomu nailazila na ot-por zavojevačkih tijela, posebice njihovih pa-ravojnih i parapolicijskih snaga, snaga koje su, kao što je to već bilo rečeno, ustrajale na tomu da učvrste sve oblike miješanja jedne druge države – SR Jugoslavije, ne bi li zau-vijek otrgnuli odnosna područja od Republi-ke Hrvatske kao suverene države. Drugim ri-ječima, u odnosnomu razdoblju, zavojevačka tijela uspijevala su samo u tomu da privreme-no onemoguće državna tijela Republike Hr-vatske da udovoljavaju svojim ustavnim duž-nostima. Tako je bilo i s Hrvatskom narod-nom bankom.

Unatoč tomu što Hrvatska narodna ban-ka nije, kao ni druga ustavom određena tije-la hrvatske državne vlasti, uspijevala u svo-jim namjerama, suverenitet Republike Hrvat-ske važio je i za zavojevačka područja: to se može posebice isčitati iz zakona o konvali-daciji (1997.) (odluke zavojevačkih tijela u upravnim i onih u sudbenim stvarima), gla-som kojega se, smatrajući odnosne akte prav-

33 Ustrojstvo i djelovanje Hrvatske narodne banke uređe-no je Zakonom o Hrvatskoj narodnoj banci, Narodne no-vine, br. 36/01, u svezi s člankom 53. Us.R.Hr.-Proč., su-pra. -


no nepostojećima, ’konvalidira’ samo pojedi-načne akte onih tijela, i to samo u skladu s Ustavom Republike te u skladu s Ustavnim zakonom o pravima i slobodama nacionalnih i etničkih zajednica ili manjina u Republici, kao i u skladu s njezinim zakonima, zapra-vo samo ako udovoljavaju, i koliko udovo-ljavaju potonjim ustavnim i zakonskim akti-ma, a i to samo na zahtjev zainteresirane oso-be ; što je još važnijim za naglasiti, nadlež-no upravno ili sudbeno tijelo Republike utvr-đuje samo to da li odnosni akt jest ili nije u skladu s odnosnim ustavnim i zakonskim ak-tima, pa u predhodnomu slučaju donosi akt s kojim onoga akta nekoga od zavojevačkih ti-jela nadomješta s svojim sukladnim aktom, u protivnomu slučaju donosi akt s kojim ni-šti sve pravne posljedice koje su odnosni akti možebitno bili proizveli 34 . Drugim riječima, to znači da, argumento a contrario, sve dru-ge odluke pobunjeničkih tijela ostajale su s onakvim pravnim značenjem kakvo su ima-le i do donošenja propisa o konvalidaciji, i poslije toga, dotično to su bili i ostali pravno nepostojeći akti kako glasom prava hrvatsko-ga tako i glasom prava međunarodnoga, a nji-hov stvarni učinak svodio se na samo na pri-vremeno onemogućavanje nadležnih tijela da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti 35 .

34 Isp. za, i to : (a) prava i slobode nacionalnih i etničkih zajednica ili manjina – u Ustavnom zakonu o pravima na-cionalnih manjina, Narodne Novine br. 155/02 ; (b) kon-validaciju – u Zakonu o konvalidaciji, Narodne Novine br. 104/97, te u Uredbi za provodjenje Zakona o konvalidaciji u predmetima upravne naravi, Narodne Novine br. 51/98, i u Uredbi za provodjenje Zakona o konvalidaciji u pred-metima sudbene naravi, Narodne Novine br. 51/98., kao i u Uredbi za provodjenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada, ..., etc., Narodne Novine br. 51/98 ; (c) prav-no značenje odnosnih konvalidacija – B. Babac, Upravno pravo – Odabrana poglavlja iz teorije i praxisa, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2004., str. 432. – 435. (podtoč. (6) – (9-a)) ; M. Babić, Kako ishod upravnoga prijepora o konvalidaciji može biti pred-hodnim pitanjem za odlučenje prijepora parbenoga, Prav-ni vjesnik, Osijek, 2003., 3 – 4/03, str. 123. – 150. - 35 O slučaju ’da su tijela državne vlasti onemogućena re-dovito obavljati svoje ustavne dužnosti’ – isp. u Us.R.Hr.-Proč., supra. Isp. et B. Babac, Upravno pravo – Odabrana poglavlja iz teorije i praxisa ..., supra, str. 172. – 181., pose-bice str. 177. – 181. (podtoč. (7) – (9). Isp. u stavku 2. članka 100. UsR.Hr.-Proč., supra. r –

6. OSIGURANJE REDOVITOGA DJELOVANJA HRVATSKE NARODNE BANKE KAO MONETARNE VLASTI I IZRAŽAJA SUVERENITETA REPUBLIKE HRVATSKE

Nesumnjivo, djelotvornost Hrvatske na-rodne banke te monetarnih i drugih hrvat-skih vlasti na nekada zavojevanim područji-ma bila je u veoma visokoj mjeri zaprječe-nom sve dok su zavojevačka tijela uspijevala, u većoj ili manjoj mjeri, pružati učinkoviti ot-por i pokušavati održati stanje onemogućeno-sti redovitoga djelovanja hrvatskih državnih vlasti. Za razliku od oblikovanja monetarno-ga sustava Republike – koje je prošlo kroz dvije faze, osiguranje redovitoga djelovanja državnih vlasti, uključujući tu i Hrvatsku na-rodnu banku, prošlo je kroz četiri faze, faze koje koincidiraju pojedinim etapama onona-rečenoga procesa osiguranja da hrvatske dr-žavne vlasti redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti na čitavomu ozemlju Republike.

Prva faza otpočela je 19. prosinca 1991. godine kada Vlada Republike Hrvatske doni-jela Odluku o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hr-vatske.

Druga faza otpočela je nakon 2. svibnja 1995. godine, odnosno poslije vojno-redar-stvene akcije kodnog imena “Bljesak” kada je oslobođeno područje zapadne Slavonije.

Treća faza otpočela nakon 7. kolovoza 1995. godine, tj. nakon vojno-redarstvene akcije kodnog imena “Oluja”, kada su oslo-bođena područja Banije, Like, Korduna i sje-verne Dalmacije.

Četvrta, posljednja, faza otpočela je 15. rujna 1997. godine kada je na području Hr-vatskog podunavlja izvršena konverzija di-nara Savezne Republike Jugoslavije u hrvat-sku kunu.

S tim u svezi, potrebito je osvrnuti se na pravne oblike djelovanja zavojevačkih tije-la u monetarnim stvarima, oblike djelovanja kroz koje se očitovao otpor redovitomu dje-


lovanju hrvatskih vlasti općenito a monetar-nih vlasti posebice.

Tako je Zakon o narodnoj banci Republi-ke Srpske Krajine 36 donijela je Skupština tzv. Republike Srpske Krajine na svojoj sjednici 18. svibnja 1992. godine, koja je održana u Kninu.

Prema odredbama Zakona o narodnoj banci Republike Srpske Krajine, Narodna banka Republike Srpske Krajine je samo-stalna i jedinstvena emisiona ustanova mo-netarnog sustava Republike Srpske Krajine odgovorna za monetarnu politiku, za stabil-nost valute i fi nancijsku disciplinu i za obav-ljanje drugih poslova određenih republičkim zakonom.

Analizom normativnih rješenja Zakona o narodnoj banci Republike Srpske Krajine i normativnih rješenja Zakona o narodnoj ban-ci Socijalističke Federativne Republike Jugo-slavije, vrlo lako se dolazi da se radi o norma-tivnoj aproksimativnosti. Sve bitne odredbe su identične, jedino postoji razlika u nazivu državno-pravnog subjekta, drugim riječima, izbrisan je naziv SFRJ i stavljen novi u obli-ku paradržavne tvorevine, tj. Republike Srp-ske Krajine.

Srbija, Crna gora, okupirani dijelovi Bo-sne i Hercegovine pod srpskom kontrolom tzv. Srpska Bosna i Hercegovina (kasnije je ovaj dio BiH preimenovan od strane pobu-njenih Srba u Republiku Srpsku) i okupira-ni dijelovi Hrvatske pod srpskom kontrolom (tzv. Republika Srpska Krajina) do 27. trav-nja 1992. godine činili su jedinstveno mone-tarno područje. Nakon toga datuma, progla-šena je Savezna Republika Jugoslavija u čiji su sastav ušle Srbija i Crna Gora, te je s tim činom monetarno jedinstvo naslijeđeno iz Socijalističke Federativne Republike Jugo-slavije bilo je prekinuto. U svim trima srp-skim područjima uvedene su zasebne nove

36 Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 16/92. Izdavač Službenog glasnika Republike Srpske Krajine bilo je Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Srpske Kra-jine, a tiskano je u NIU Službeni list SFRJ, Beograd, Jova-na Ristića 1. -

valute, koje su imale isti naziv, ali različitog državnog obilježja, odnosno uveden je dinar SR Jugoslavije, dinar Republike Srpske Kra-jine i dinar Republike Srpske.

Zavojevačke vlasti u Republici Hrvatskoj nedugo nakon zauzimanja stanovitih područ-ja Republike Hrvatske pristupile su izdava-nju svojega, zavojevačkog, novca. Izdavanje novca normativno su utemeljili na osnovu članka 46. stavak 1. Zakona o Narodnoj ban-ci Republike Srpske Krajine, temeljem odre-daba toga članka guverner Narodne banke Republike Srpske Krajine, Pavao Marjano-vić, donio je 14. srpnja 1992. godine u Kni-nu slijedeće odluke o izdavanju apoena kra-jinskoga novca:37

- Odluku o izdavanju i osnovnim obeleži-jima novčanice od 10 dinara;38

- Odluku o puštanju u opticaj novčanice od 10 dinara;39






37 Zanimljiv je podatak da je tijekom cjelokupne monetarne aktivnosti krajinske vlasti guverner Narodne banke Repu-blike Srpske Krajine bio diplomirani ekonomist Pavao Ma-rijanović. – 38 Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 19/92., str. 1137. – 39 Ibidem., str. 1138. – 40 Zanimljiva je situacija da se u Službenog glasniku Repu-blike Srpske Krajine ne nalazi Odluka o izdavanju i osnov-nim obeležijima novčanice od 50 dinara, koja je, norma-tivno gledano, trebala prethoditi Odluci o puštanju u opti-caj novčanice od 50 dinara. Ovaj podatak je zoran indika-tor improvizacije rada guvernera i predstavničkog tijela tzv. Republike Srpske Krajine. – 41 Supra note br. 26, str. 1138. – 42 Supra note br. 26, str. 1138. – 43 Supra note br. 26, str. 1139. – 44 Supra note br. 26, str. 1139. –







- Odluku o puštanju u opticaj novčanice od 10000 dinara.50

U vremenskom intervalu od 1. siječnja 1993. do 30. rujna 1993. temeljem identičnih odluka izdane su i optjecaj puštene još novčani-ce od 50.000, 100.000, 1.000.000, 5.000.000, 10.000.000, 20.000.000, 50.000.000, 100.000.000, 500.000.000, 1.000.000.000, 5.000.000.000 i 10.000.000.000 dinara.

Analizom navedenih odluka vrlo lako se dolazi do zaključka da se prva emisija tzv. krajinskog novca sastojala od slijedećih apo-ena: 10, 100, 500, 1000, 5000, 10000. Veli-čina apoena ukazuje na nestabilnost valute, odnosno na predstojeća infl atorna kretanja. Naime, vrlo je signifi kantno da nije izdana osnovna novčanica od jednoga dinara. Pored toga, potrebito je napomenuti da tijekom cje-lokupnog egzistiranja monetarnog stava tzv. Republike Srpske Krajine nije pušten u op-tjecaj zvečeći (kovani) novac, što je dodatni indikator monetarne nestabilnosti.

Svi navedeni apoeni imaju identičan diza-jn lica (aversa) odnosno naličja (reversa), ra-zlika postoji samo u nominalnoj oznaci i boji. Knin je naveden kao mjesto izdavanja nov-ca, a ne Beograd gdje je novac i tiskan. Po-vršnim poznavateljima numizmatike je vrlo uočljiva sličnost krajinskog i jugoslavenskog

45 Supra note br. 26, str. 1140. - 46 Supra note br. 26, str. 1140. – 47 Supra note br. 26, str. 1140. – 48 Supra note br. 26, str. 1141. – 49 Supra note br. 26, str. 1145. – 50 Supra note br. 26, str. 1146. –

dinara. Naime, evidentna je identična tiskar-ska tehnika, kvaliteta papira i tehnika zaštite obiju novčanica.

Uslijed hiperinfl atornih kretanja monetar-ne vlasti tzv. Republike Srpske Krajine odu-čile su se 1. listopada 1993. godine izvrši-ti denominaciju krajinskoga dinara. Među-tim, denominaciji krajinskoga dinara pretho-dila je Odluka o povlačenju iz opticaja nov-čanica apoena 1.000, 5.000, 10.000, 50.000, 100.000 dinara, koju je 1. rujna 1993. godi-ne donio guvernera Narodne banke Republi-ke Srpske Krajine 51 . U toči dva ove Odluke navedeno je da navedene novčanice prestaju biti platežno sredstvo 15. rujna 1993. godine, a u točci tri navedeno je da se navedene mogu zamijeniti do 1. listopada 1993. godine ali u ukupnoj vrijednosti koja ne može biti manja od 1.000.000 dinara.

Sama denominacija dinara provedena je Odlukom o iskazivanju iznosa na novčani-cama koje su u opticaju na dan 1. oktobra 1993. godine.52 Ovom Odlukom denominira-ne su novčanice na način da im je denomina-cija izvršena za šest decimalnih mjesta, tako da je novčanica od 1.000.000 od 1. listopa-da 1993. nominalno vrijedila samo jedan di-nara. Tom prigodom denominirane su novča-nice od: 1.000.000., 5.000.000., 10.000.000., 20.000.000., 50.000.000., 100.000.000., 5000.000.000., 1.000.0000.000., 5.000.000.000. i 10.000.000.000. dinara. Ne-dugo nakon te Odluke, guverner Narodne ban-ke RSK donio je 25. listopada 1993. g. Odlu-ku o povlačenju iz opticaja novčanica apo-ena 1.000.000.-, 5.000.000.-, 10.000.000.-, 20.000.000.-, 50.000.000.-, 100.000.000.-, 5000.000.000.-, 1.000.0000.000.-, 5.000.000.000.-, 10.000.000.000.- dinara.53 U točci dva ove Odluke određeno je da su nave-dene novčanice sredstvo plaćanja do 30. stu-denoga 1993. godine, a u točci tri odlučeno je

51 Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93., str. 801. – 52 Ibidem, str. 802. i 803. – 53 Ibidem, str. 805. –


da će Narodna banka preko Službe za platni promet i fi nancijsku kontrolu od 1. studeno-ga 1993. do 30. studenoga 1993. godine vršiti zamjenu novčanica koje prestaju biti zakon-sko sredstvo plaćanja u ukupnoj vrijednosti najmanje od 5.000. dinara. Ovu seriju nov-čanica karakteriziraju ista svojstva kao i pret-hodnu, evidentna je lošija kvaliteta papira i zaštite, što je nedvojbeno ukazivalo na činje-nicu pada kvalitete rada u Novčarskom zavo-du u Beogradu, koji na adekvatan način nije mogao udovoljiti tiskanju novčanica za po-trebe Republike Srpske Krajine i SR Jugosla-vije.

Nakon denominacije, treću seriju krajin-skih novčanica, Narodna banka Republike Srpske Krajine izdala je u studenom i prosin-cu 1993. godine, naime, tada su donesene sli-jedeće odluke:

- Knin, 2. studenoga 1993. god. - Odlu-ka o izdavanju i osnovnim obeležiji-ma novčanice od 100.000. dinara i Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 100.000. dinara;54

- Knin, 10. studenoga 1993. god. - Od-luka o izdavanju i osnovnim obeležiji-ma novčanice od 500.000. dinara i Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 500.000. dinara;55

- Knin, 10. studenoga 1993. god. - Odlu-ka o izdavanju i osnovnim obeležijima novčanice od 5.000.000. dinara i Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 5.000.000. dinara;56

- Knin, 5. prosinca 1993. god. - Odlu-ka o izdavanju i osnovnim obeležijima novčanice od 100.000.000. dinara i Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 100.000.000. dinara;57

- Knin, 10. prosinca 1993. god. - Odlu-ka o izdavanju i osnovnim obeležijima novčanice od 5.000.000.000. dinara i

54 Ibidem., str. 807 i 808. – 55 Ibidem., str. 808 i 810. – 56 Ibidem., str. 810 i 811. – 57 Ibidem., str. 814. –

Odluka o puštanju u opticaj novčanice od 5.000.000.000. dinara;58

- Knin, 20. prosinca 1993. god. - Odlu-ka o izdavanju i osnovnim obeležijima novčanice od 10.000.000.000. dinara i Knin, 21. prosinca 1993. godine Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 10.000.000.000. dinara;59

- Knin, 20. prosinca 1993. god. - Odlu-ka o izdavanju i osnovnim obeležijima novčanice od 50.000.000.000. dinara i Knin, 21. prosinca 1993. godine Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 50.000.000.000. dinara.60

Konfuziju u monetarnom sustavu Repu-blike Srpske Krajine i repudijaciju u krajin-ski dinar uveo je novi guvernerov potez, od-nosno Odluka o povlačenju iz opticaja nov-čanica apoena 5.000.-, 100.000-, 5000.000.-, 5.000.000.-, 100.000.000-, 500.000.000.- di-nara. Zanimljivo je napomenuti da u Službe-nom glasniku RSG nikada nije objavljena od-luka o drugoj denominaciji dinara, ali je 20. prosinca 1993. godine, 48 dana od uvođenja denominiranog dinara ponovno uveden deno-minirani dinar. Naime tada je uvedena novča-nica od 1.000. dinara i to: Odlukom o izda-vanju i osnovnim obeležijima novčanice od 1.000. dinara i Odlukom o izdavanju i osnov-nim obeležijima novčanice od 10.000. dina-ra 61, a odluke o puštanju ovih novčanica u optjecaj objavljene su 31. prosinca 1993. go-dine.

Monetarnu stabilnost pokušale su krajin-ske vlasti osigurati Uredbom o novom dina-ru, koju je u Kninu 17. veljače 1994. godi-ne donijela Vlada Republike Srpske Krajine. U članku 1. stavak 1. citirane Uredbe stoji : ”Uvodi se novi dinar kao sredstvo plaćanja na teritoriju Republike Srpske Krajine”62 . Ova,

58 Ibidem., str. 814 i 815. – 59 Ibidem., str. 819 i 820. – 60 Ibidem., str. 820 i 821. – 61 Ibidem., str. 823. – 62 Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 2/94., str. 23. –


druga denominacija, provedena je u omjeru 1.000.000.000 : 1 dinar. Istoga dana, Vlada Republike Srpske Krajine donijela je Odluku o obrazovanju kursa dinara, prema točci dva: “Srednji kurs novog dinara utvrđuje se pre-ma njemačkoj marci (DEM) u odnosu 1 pre-ma 1.”63 Istoga dana donesena je i Odluka o zamjeni, prodaji i kupovini novog dinara za strana sredstva plaćanja.64

Novi dinar nije se u području tzv. Repu-blike Srpske Krajine nikada zaživio. Naime, Vlade Republike Srpske Krajine i Republi-ke Srpske prihvatile su monetarni preustroj Savezne Republike Jugoslavije, koji je zapo-čeo 24. siječnja 1994. godine uvođenjem no-vog dinara, koji je uveo prof. dr. sc. Drago-slav Avramov, novi guverner Narodne banke Jugoslavije. Monetarni preustroj SRJ imao je za primaran zadatak oporavak posrnulo-ga jugoslavenskog gospodarstva i suzbija-nje galopirajuće hiperinfl acije, koja je u po svojoj veličini bila druga u povijesti čovje-čanstva, odmah iza one njemačke dvadese-tih godina prošloga stoljeća.65 Identična hi-perinfl atorna kretanja zabilježena su na po-dručjima Republike Srpske i Republike Srp-ske Krajine. Nakon toga, Vlada SR Jugosla-vije prihvatila je da novi dinar, tzv. Avramov dinar, postane nova moneta na područjima Republike Srpske Krajine i Republike Srp-ske. Tim činom, vlasti SR Jugoslavije impli-citno su priznale umiješanost u rat na zavoje-vanim područjima Republike Hrvatske i Bo-sne i Hercegovine.

Istodobno s uvođenjem novog dinara, Na-rodna banka Jugoslavije izjednačila je Narod-

63 Ibidem, st. 23. – 64 Ibidem, st. 25. – 65 U Njemačkoj je najpoznatiji primjer korištenja nove emi-sije novca za pokrivanje defi cita državnog proračuna za vri-jeme i poslje Prvog svjetskog rata, gdje je uslijed nekontro-liranog tiskanja novca došlo do hiperinfl acije. Uslijed na-glog padanja vrijednosti novca kamata se počela računati s 10% i više na dan, odnosno na tisuće posto godišnje. Ova-kvo stanje u gospodarstvu Njemačke 1923. godine dovelo je do repudijacije novca. Zbog općeg nepovjerenja u marku u listopadu 1923. godine u Njemačkoj je tiskana nova marka koja je vrijedila jedan bilijun infl atornih maraka. –

nu banku Republike Srpske Krajine i Narod-nu banku Republike Srpske sa svojim fi lija-lama, te na taj način izravno počela s kreira-njem i provođenjem monetarne politike i plat-nog prometa na području dviju drugih među-narodno priznatih zemalja. Devizne priču-ve Narodne banke Republike Srpske Krajine i Narodne banke Republike Srpske došle su pod kontrolu NB Jugoslavije, a istodobno ove dvije emisione banke prestale su sa izdava-njem svoga novca. Ovaj monetarni program počeo se provoditi 16. veljače 1994. godine, a umjesto krajinskoga dinara na ovome dijelu okupiranoga području Republike Hrvatske 3. ožujka 1994. godine počeo je cirkulirati novi jugoslavenski dinar. Tada je u optjecaj pušte-no tri apoena papirnog novca nominalne vri-jednosti 5, 10 i 20 dinara, novčanica nominal-ne vrijednosti 50 dinara puštena je u lipnju 1996.godine, a u listopadu iste godine novča-nica nominalne vrijednosti 100 dinara.

Na okupiranom području Republike Hr-vatske cirkulirao je i kovani novac SR Jugo-slavije, pa su godine 1994. u optjecaj puštene kovanice od 1, 5, 10, 50 para i 1 dinar izda-nje, godine 1995. puštena je u optjecaj emi-sija kovanog novca od 5, 10 i 50 para i od 1 dinar, 1996.godine emisija kovanog novca od 5, 10 i 50 para i 1 dinar, a 1997. godine pu-štena je posljednja emisija kovanog novca od 10 i 50 para.

Jugoslavenski dinar kao sredstvo sred-stvo plaćanja ostao je na području Hrvatskog podunavlja do 15.rujna 1997.godine.66 Po

66 Hrvatsko Podunavlje obuhvaća područje istočne Slavo-nije, Baranje i zapadnog Srijema, odnosno područja Osječ-ko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Nakon propasti mnogobrojnih političkih inicijativa koje su trebale rezultirati povlačenjem neprijateljskih snaga s držav-nog teritorija, hrvatska vlast je 1995. godine poduzela dvi-je učinkovite vojno-redarstvene akcije u cilju oslobađanja, poznate pod nazivom “Bljesak” i “Oluja”. Zahvaljujući tim akcijama oslobođena je glavnina državnog teritorija, a pod okupacijom je ostalo područje hrvatskoga Podunavlja. Kako bi izbjegla civilne i vojne žrtve, hrvatska vlast je na-stojala izbjeći rekonkvistu te ponovno pristupila rekoncilija-ciji odnosa između pobunjenih Srba. Hrvatska misija mira, službeno nazivana reintegracijom istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u razdoblju dviju godina, bila je u to vrijeme najvažnija zadaća hrvatske


tomu nadnevku, pristupilo se konverziji ju-goslavenskog dinara za hrvatsku kunu. Pro-ces konverzije obavljen je uz suradnju Prije-lazne uprave Ujedinjenih naroda i hrvatskih vlasti. Na čelu Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda nalazio se umirovljeni američki gene-ral Jacques Paul Klein.

ofi cijelne politike s jasnim političkim ciljem koji je trebao re-zultirati završetkom Domovinskoga rata, uspostavom mira i ustrojem hrvatske vlasti na jedinstvenom hrvatskom području. Predstavnici pobunjenih Srba s područja hrvatskoga Po-dunavlja potpisali su 12. studenoga 1995. godine u Erdutu “Osnovni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema”, koji je kolokvijalno poznat kao “Er-dutski sporazum”, a odnosio se na mirnu reintegraciju tog područja u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske. Spo-razum su predočili Peter Galbraith, tadašnji veleposlanik SAD-a u RH i Thorvald Stoltenberg, mirovni posrednik Uje-dinjenih naroda za područje RH. U ime pobunjenih Srba Sporazum je potpisao Milan Milutinović, vođa srpskog pre-govaračkog izaslanstva. Istoga dana u Zagrebu u Pred-sjedničkim dvorima, Sporazum je potpisao Hrvoje Šarinić, predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Dana 15. siječnja 1996. godine Vijeće sigurnosti Ujedinje-nih naroda donijelo je Rezoluciju 1037 o početku operaci-je UN-a za reintegraciju hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni sustav RH. U praktičnom smislu Rezolucija je zna-čila oživotvorenje UNTAES-a (United Nation’s Transitional Administration for Eastern Slavonia - UN prijelazna uprava za istočnu Slavoniju) i Prijelazne uprave za hrvatsko Podu-navlje, a u kojoj se nalazilo 5000 vojnika UN-a na čelu s vo-diteljem ili prijelaznim upraviteljem. Prvi prijelazni upravi-telj bio je umirovljeni američki general Jacques Paul Klein (na toj dužnosti nalazio od 17. veljače 1996. godine do 18. kolovoza 1997. godine kada ga je zamijenio William Walker, koji je ostao na čelu Prijelazne uprave UN-a do njezinoga okončanja 15. siječnja 1998. godine. Nakon smjenjivanja, Klein je otišao sa istom zadaćom u Bosnu i Hercegovinu, gdje ga je poslao Boutros-Boutros Ghali, glavni tajnik Uje-dinjenih naroda). Dana 9. travnja 1997. godine na osnovi članka 94. Ustava predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, donio je Odluku o osnivanju Državnog povjerenstva za uspostavu ustanoprav-nog poretka Republike Hrvatske na područjima Osječko-ba-ranjske i Vukovarsko-srijemske županije koja su se tada nala-zila pod privremenom upravom UNTAESA-a. Državno povje-renstvo je osnovano sa zadaćom da, surađujući s privreme-nim upraviteljem UNTAES-a, usmjerava, usklađuje i nadzire rad tijela hrvatske državne vlasti i tijela lokalne – županijske, gradske i općinske – uprave na uspostavi hrvatskog ustavno-pravnog i sveukupnog društvenog i gospodarskog poretka na tim područjima, a osobito obnove i povratka prognanika. Za predsjednika Državnog povjerenstva imenovan je dr. Jure Ra-dić, tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i mini-star razvitka i obnove Republike Hrvatske. Dana, 22. prosinca 1997. godine, prije okončanja manda-ta UNTAES-a na području hrvatskoga Podunavlja, Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je donijelo odluku o završetku mandata UNTAES-a na području hrvatskoga Podunavlja, koji je završio 15. siječnja 1998. godine. -

Normativnu podlogu za konverziju na po-dručju Hrvatskoga podunavlja sačinjavale su:

- Direktiva od 9. svibnja 1997. godi-ne, Administrativne instrukcije za us-postavljanje platnog prometa u Hrvat-skom podunavlju i Direktiva od 18. srp-nja 1997.godine izdane od strane gene-rala Kleina;

- Upute Narodne banke Hrvatske temelje-ne na Zakonu o platnom prometu u ze-mlji;

- Uredbi o izmjenama i dopunama Zako-na o platnom prometu;

- Naputku za provođenje Uredbe; - Uputa za postupanje Zavoda za platni

promet za provođenje konačne konver-zije 15.rujna 1997.godine u Hrvatskom podunavlju.67

Navedenim pravno-normativnim aktima postupak konverzije prenesen je na Zavod za platni promet, koji je temeljem tih ovlasti iz-dao Naputak o postupanju gotovim novcem (jugoslavenskim dinarom) u jedinicama Za-voda za platni promet na području Hrvatsko-ga podunavlja. Konverziju jugoslavenskog dinara za kunu proveli su djelatnici Zavoda za platni promet podružnica Osijek.

Konverzija je provedena prema odnosu 1 na prema 1, najprije je to učinjeno s depozit-nim novcem, a nakon toga s gotovim novcem. Zmijenjene su slijedeće količine novca: 1914 kom. novčanica od 100 dinara, 8618 kom. novčanica od 50 dinara, 82.341 kom. novča-nica od 20 dinara, 45.715 kom. novčanica od 10 dinara, 41.971 kom. novčanica od 5 dinara, 173.446 kom. novčanica od 1 dinara, 189.541 kom. kovanica od 50 para, 16.580 kom. ko-vanica od 10 para, 3547 kom. kovanica od 5 para, 42.718 kom. kovanica 1 pare.68

Završenom konverzijom jugoslavenskog dinara za hrvatsku kunu, konačno je Republi-ka Hrvatska protegnula važenje svoje valute i

67 Narodne novine, br. 27/1993., 13/1995., 18/1995. i 32/1997. - 68 Podaci iz Objedinjenog popisa Zavoda za platini promet Podružnice Osijek. –


na ona svoja područja koja su bila zavojeva-na od strane srpsko-pobunjeničkih snaga, te s tim osigurala, osim svega, i redovito djelo-vanje svojih monetarnih vlasti i na odnosnim područjima.

U svezi s propitkivanjem hrvatskoga mo-netarnog suvereniteta na nekada zavojeva-nim područjima Republike, treba još i ovo istaknuti:

(a) monetarne vlasti tzv. Republike Srp-ske Krajine nisu, uza sva upinjanja, uspijevale, ili nisu ni htjele, kroz su-kladne pravno-političke akte i djelo-vanja izraziti svoj fi nancijalni suvere-nitet, što će reći unutar nanrečene ’za-jednice’, predmnijavno i u smislu po-laganja prava, samostalne donositi od-luke sukladno svojim poretcima što ih je bila pokušala uspostaviti;

(b) monetarne vlasti tzv. Republike Srp-ske Krajine nisu, osebujnije rečeno, uspijevale u fi nancialnomu osmišlja-vanju svoje para-državne tvorevine, dotično ’više ili manje autonomno ali unutar pravnoga poretka voditi i s jav-nim interesom usmjerivati djelatnost stjecanja te rasporedjivanja i trošenja ekonomskih dobara i usluga radi po-krića potreba u svezi s izvršivanjem svojih pretendirano dužnosti i ovlasti’ (B. Babac) : takvo stanje stvari ne tre-ba iznenaditi kraj okolnosti da su za-vojevačka tijela i monetarno ustroja-vanje svoje para-državne tvorevine izvodila u funkciji isključivo onemo-gućivanja redovitoga djelovanja hr-vatskih državnih vlasti ili, što je samo na drugi način rečeno, odnosna su tije-la bila zauzeta jednom brigom višlje-ga reda važnosti, a to je u savezništvu s stranom državom (SR Jugoslavija) pokušati otrgnuti tada zavojevana hr-vatska područja iz njihove matice-ze-mlje – Republike Hrvatske;

(c) fi nancialno poslovanje unutar tzv. Re-publike Srpske Krajine, uključući tud’jer i njegov monetarni sugled, nije

bilo u funkciji zadovoljavanja potre-ba što bi ih u javnom interesu name-tao nekakav pravni poredak a na pod-lozi poštivanja temeljnih društvenih vrednota, posebice u smislu razvijanja u gradjana osjećanja dužnosti ispunja-vati svoje obveze, uz osigurati si uvid u svakodobni praxis javnoga trošenja prihoda ubranih s naslova javnih dava-nja pučanstva i pravnih osoba, tako da se odnosna tvorevina pokazuje u viso-koj mjeri protukulturnom općenito a protugospodarstvenom posebice.69

Svakako, skrajnje opipljiva posljedica ta-kvoga djelovanja zavojevačkih tijela na od-nosnim područjima Republike do dovršenja procesa reintegracije jest svakako nerazvija-nje sukladnih gospodarskih djelatnosti unutar državnih i regionalnih planova razvoja, što je kao za daljnju posljedicu imalo, uz zaostaja-nje odnosnih područja u gospodarskom i kul-turnom razvoju, a svakako i osim svega izo-stajanje prihoda, prijeko potrebitih, medjuo-stalim, i za fi nanciranje života od tamo izbje-gloga ili prognanoga pučanstva.

7. ZAKLJUČAK

Razrješivanje problema oko osiguranja djelovanje monetarnih na podlozi suvereni-teta Republike Hrvatske legitimnih vlasti u nekada zavojevanim područjima Republike (1991. – 1997.) odvijalao se u dvije faze, s tim što s prvom fazom smatra uspostavljanje hrvatskoga dinara kao privremene valute – i ta je trajala od 6. listopada 1991. god. do 10. svibnja 1994. god. – kada se uspostavilo va-ženje hrvatske kune kao jedine valute u drža-vi ; druga faza, započela je, kao što je to reče-no, s uspostavljanjem važenja hrvatske kune, i ta je zaključena s podvrgavanjem preostalih ranije zavojevanih područja redovitomu dje-

69 Isp. B. Babac, Promišljanje obnove hrvatske županije s motrišta fi nancijalnoga, Zbornik radova “Financiranje lo-kalne samouprave”, Hrvatski institut za lokalnu samoupra-vu, Osijek, 1999., str. 107. – 129., posebice str. 111. – 112. (toč. II.). -


lovanju vlasti Republike Hrvatske, a to se do-godilo godine 1997.

U tim i takvim suvislostima razvijao se monetarni sustav svojstven Republici Hrvat-skoj kao obnovljenoj suverenoj državi (1989. – 1993.), pri čemu treba zasebno spomenuti ustrojavanje Narodne banke Hrvatske (kasni-je : Hrvatske narodne banke).

Međutim, kakve god da bile faze, i kako god ih se prepoznavalo, suverenitet Republi-ke Hrvatske ostao je nepropitljivim bez ob-zira na pokušaje zavojevačkih vlasti da us-postave svoj monetarni suverenitet, zapravo da kao ispostave monetarnih vlasti i drugih državnih ustrojstava bivše SR Jugoslavije na odnosnim područjima djeluju u smjeru ’ce-mentiranja’ takvoga stanja.

Zbog toga se, a iz nacionalno-političkih ra-zloga općenito, ovaj rad posvetilo propitkiva-nju nekih sugledâ djelovanja zavojevačkih ti-jela u pokušajima da niječu monetarni suvere-nitet Republike Hrvatske u očekivanju da će ovjekovječiti suverenitet u pozadini toga sve-ga se nalazeće SR Jugoslavije, ali što se kako u samomu procesu tako i u konačnici svelo samo na privremeno’ onemogućavanje redo-vitoga djelovanja hrvatskih državnih vlasti’ (Hrvatski Ustav) na odnosnim područjima.

8. VRELA:

A/ LITERATURA:- Babac, B.: Obnova hrvatskoga gradjanskog

društva – Politička kontrola i državna upra-va, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Stros-smayera u Osijeku, Osijek, 1994.;

- Babac, B.: Promišljanje obnove hrvatske županije s motrišta fi nancijalnoga, Zbornik radova “Financiranje lokalne samouprave”, Hrvatski institut za lokalnu samoupravu, Osijek, 1999.;

- Babac, B.: Upravno pravo – Odabrana po-glavlja iz teorije i praxisa, Pravni fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Osijek, 2004.;

- Babić, M.: Kako ishod upravnoga prijepora o konvalidaciji može biti predhodnim pi-

tanjem za odlučenje prijepora parbenoga, Pravni vjesnik, Osijek, 2003., br. 3–4;

- Babić, N. – Geiger, V.: Prilog poznavanju monetarnog sustava Republike Srpske Kra-jine, 1992.-1995., Numizmatičke vijesti, br. 58, Zagreb, 2005.;

- Bilandžić, D.: Povijest izbliza - Memoar-ski zapisi 1945.-2005., Prometej, Zagreb, 2006.;

- Brekalo, M.: Evazija kapitalnih prihoda, Svjetla grada, Osijek 2004.;

- Brekalo, M.: Nefi skalni prihodi uz poseban osvrt na izostanak prihoda od prodaje sta-nova na području Hrvatskog podunavlja, Pravni Vjesnik, br. 3-4, Osijek, 2001.;

- Brozović, D.: Kune i lipe – novac Republi-ke Hrvatske, Narodna banka Hrvatske, Za-greb, 1994.;

- Degan, V.-D.: Hrvatska država u međuna-rodnoj zajednici, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2002.;

- Ibler, V.: Medjunarodni odnosi, Hrestoma-tija političkih znanosti, Naprijed, Zagreb, 1971.;

- Jelčić, Bo.: Financijsko pravo i fi nancijska znanost, Birotehnika, Zagreb, 1994.;

- Milardović, A.: Dokumenti o državnosti Republike hrvatske, Alinea, Zagreb, 1992.;

- Nobilo, M.: Hrvatski feniks – Diplomat-ski proces iza zatvorenih vrata 1990.-1997. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000.;

- Pukanić, S. – Krasnov, Gj.: Pobunjeni Srbi u Republici Hrvatskoj osnovali Krajinu i izdali svoje novčanice, Numizmatičke vije-sti, br. 51, Zagreb, 1998.;

- Radošević, D. –Staničić, M.: Medjunarod-ni monetarni fond, studija u : Grupa autora, Hrvatska i medjunarodne fi nancijske insti-tucije, Institut za međunarodne odnose, Za-greb, 1996.;

- Rudolf. D.: Rat koji nismo htjeli – Hrvat-ska 1991., Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1999.;

- Smailagić, N.: Historija političkih doktrina, Hrestomatija političkih znanosti, Naprijed, Zagreb, 1971.;


- Srb, V. – Matić, B.: Kovani novac Republi-ke Hrvatske, Agencija za komercijalnu dje-latnost, Zagreb, 1999.;

- Weber, M.: Wirtschaft und Gesellschaft – Grundriss der verstehenden Soziologie, J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1976. (1922.).

B/ ZAKONSKI I PODZAKONSKI AKTI:- Ustav Republike Hrvatske; Narodne no-

vine, br. 56/1990, 135/1997., 8/1998., 113/2000., 41/2001., i 55/2001.;

- Povelja Ujedinjenih naroda; - Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci, Narod-

ne novine, br. 36/2001.; - Zakon o Narodnoj banci Jugoslavije i je-

dinstvenom monetarnom poslovanju na-rodnih banaka republika i narodnih banaka autonomnih pokrajina, Službeni list SFRJ, br. 34/1989,, 88/1989. i 61/1990.;

- Zakon o narodnoj banci Republike Srpske Krajine, Službeni glasnik Republike Srp-ske Krajine, br. 16/92.;

- Administrativne instrukcije za uspostavlja-nje platnog prometa u Hrvatskom podunav-lju izdane od strane generala Kleina;

- Direktiva od 18. srpnja 1997.godine - izda-na od strane generala Kleina;

- Direktiva od 9. svibnja 1997. godine - iz-dana od strane generala Kleina;

- Naputak o postupanju gotovim novcem (jugoslavenskim dinarom) u jedinicama Zavoda za platni promet na području Hr-vatskoga podunavlja;

- Naputak za provođenje Uredbe, Narodne novine, br. 27/1993., 13/1995., 18/1995. i 32/1997.;

- Objedinjeni popisa Zavoda za platini pro-met Podružnice Osijek ;

- Odluka o apoenima i osnovnim obiljež-jima novčanica i kovanoga novca kune i lipe, Narodne novine, br. 74/1992, 26/1993 i 79/1993.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obeleži-jima novčanice od 10.000.000.000. dina-

ra i Knin, 21. prosinca 1993. godine Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 10.000.000.000. dinara, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obeležiji-ma novčanice od 100.000. dinara i Odluka o puštanju u opticaj novčanice od 100.000. dinara, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obeležiji-ma novčanice od 100.000.000. dinara Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 100.000.000. dinara, Službeni glasnik Re-publike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obeležiji-ma novčanice od 5.000.000. dinara i Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 5.000.000. dinara, Službeni glasnik Repu-blike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obeleži-jima novčanice od 5.000.000.000. Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 5.000.000.000. dinara, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obeleži-jima novčanice od 50.000.000.000. dina-ra i Knin, 21. prosinca 1993. godine Od-luka o puštanju u opticaj novčanice od 50.000.000.000. dinara, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obeležiji-ma novčanice od 500.000. dinara i Odluka o puštanju u opticaj novčanice od 500.000. dinara, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obilježjima kovanog novca od 10, 20 i 50 para i 1, 2 i 5 dinara, Službeni list SFRJ, br. 84/89.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obilježjima novčanice od 1,000.000 dinara, Službeni list SFRJ, br. 50/89 i 64/89.;

- Odluka o izdavanju i osnovnim obilježji-ma novčanice od 1.000 dina, Službeni list SFRJ, br. 70/90.;


- Odluka o izdavanju i osnovnim obilježji-ma novčanice od 10 dinara, Službeni list SFRJ, br. 70/90.;




- Odluka o izdavanju novčanica od 10.000, 20.000 i 50.000 dinara, Službeni list SFRJ, br. 49/87.;

- Odluka o izdavanju novčanica od 1000.000 dinara, Službeni list SFRJ, br. 8/89.;

- Odluka o povlačenju iz opticaja novčani-ca apoena 1.000, 5.000, 10.000, 50.000, 100.000 dinara, Službeni glasnik Republi-ke Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluka o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 71/1991.;

- Odluke o izdavanju novčanica i kovano-ga novca koji glase na novčanu jedinicu Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 37/1994.;

- Odluke o povlačenju iz optjecaja novčani-ce hrvatskog dinara, Narodne novine, br. 37/1994.;

- Odluke o puštanju u optjecaj novčanica i kovanoga novca kuna i lipa, Narodne novi-ne, br. 37/1994.;

- Odluke o zamjeni novčanica hrvatskog di-nara za novčanice i kovani novac koji gla-se na kunu i lipu, Narodne novine, br. 37/1994.;

- Odlukom o iskazivanju iznosa na novčani-cama koje su u opticaju na dan 1. oktobra 1993. godine, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odlukom o izdavanju i osnovnim obeleži-jima novčanice od 1.000. dinara i Odlukom o izdavanju i osnovnim obeležijima nov-

čanice od 10.000. dinara, Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 18/93.;

- Odluku o izdavanju i osnovnim obeležiji-ma novčanice od 10 dinara Službeni gla-snik Republike Srpske Krajine, br. 16/92.;



- Odluku o izdavanju i osnovnim obeleži-jima novčanice od 10000 dinara Službe-ni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 16/92.;



- Odluku o obrazovanju kursa dinara, Služ-beni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 2/94.;

- Odluku o puštanju u opticaj novčanice od 10 dinara Službeni glasnik Republike Srp-ske Krajine, br. 16/92.;

- Odluku o puštanju u opticaj novčanice od 100 dinara Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, br. 16/92.;



- Odluku o puštanju u opticaj novčanice od 50 dinara Službeni glasnik Republike Srp-ske Krajine, br. 16/92.;




- Rješenje o apoenima, obliku i temeljnim obilježjima hrvatskog dinara, Narodne no-vine, br. 79/1993;

- Rješenje o povlačenju kovanog novca koji glasi na dinare SFRJ iz opticaja na terito-riju Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 79/1993.;

- Rješenje o povlačenju novčanica koje gla-se na dinare SFRJ iz opticaja na teritoriju Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 79/1993.;

- Rješenje o stavljanju novčanica hrvatsko-ga dinara u opticaj, Narodne novine, br. 79/1993;

- Uputa za postupanje Zavoda za platni pro-met za provođenje konačne konverzije 15.rujna 1997.godine u Hrvatskom podu-navlju;

- Upute Narodne banke Hrvatske temeljene na Zakonu o platnom prometu u zemlji;

- Upute u svezi zamjene gotovog novca, Na-rodne novine, br. 79/1993.;

- Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o platnom prometu;

- Uredba o mjerama zaštite Republike Hr-vatske od moguće zloupotrebe dinara, Na-rodne novine, br. 53a/1991.;

- Uredba o Narodnoj banci Hrvatske, Narod-nim novinama, br. 71/1991.

- Uredbe o Narodnoj banci Hrvatske, Narod-ne novine, br. 79/1993.;

- Uredbom o novom dinaru, Službeni gla-snik Republike Srpske Krajine, br. 2/94.


Dr. sci. MILJENKO BREKALO, Staatsbeamter

DIE UNBESTREITBARKEIT VON MONETÄRSOUVERÄNITÄT DER REPUBLIK KROATIEN IN DEN EHEMALIG BESETZTEN GEBIETEN (1991-1997)

ZUSAMMENFASSUNG

Durch die Abwesenheit von der Monetarsouveränität in besetzten Gebieten, gab es keinen Gel-dmarkt, keinen cash fl ow, und keine Aufsichtigung von Zahlung bestimmter Transaktionen. In anderen Worten, wegen der Besetzung, die cash fl ows hatten keine starke institutionelle Struktur und keine for-male Organization.

Die Flüchtlinge wurden meistens der Geldakkumulation beraubt, wesswegen ihre Investition-stätigkeit ausgeblieben ist, wodurch auch die Forderung auf dem Kroatischen Warenmarkt verringert wurde.

Wegen der Abwesenheit von der Monetartätigkeit in versetzten Gebieten wurde der Monetarge-walt ein Teil des Einkommens verwiegert, was bei der Regulierung der Nachkriegserträge, die Republik Kroatien von Serbia un Monte Negro realisieren konnte, unbedingt betrachtet werden sollte.

Schlüsselwörter: Monetarsystem, Souveränität, Monetarsouveränität, Kuna, Kroatischer Dinar, Krainischer Dinar.

MILJENKO BREKALO, Ph.D, state offi cial

THE UNQUESTIONABILITY OF THE REPUBLIC OF CROATIA MONETARY SOVEREIGNTY OVER THE ONCE OCCUPIED AREAS (1991-1997)

SUMMARY

The absence of monetary sovereignty in occupied areas caused the absence of money-market, the absence of cash fl ows and supervising payment of certain transactions. In other words, due to the occu-pation, the cash fl ows had no institutional structure and no formal organization.

People in exile were mostly deprived of money accumulation, so there was no investment activi-ty on their part, and subsequently, the demand on commodity and products market weakened.

Monetary authorities were left without a part of income because of the absence of monetary ac-tivity in occupied areas, which should inevitably be taken under consideration while regulating postwar income that the Republic of Croatia could claim from Serbia and Monte Negro in future.

Key words: monetary system, sovereignty, monetary sovereignty, kuna, Croatian dinar, Kraini-an dinar

Dr. sc. BORIS LJUBANOVIĆ, MARIJETA VITEZ: Ovlaštenici naknade u postupku denacionalizacijePravni vjesnik 22 (1-2): 241-250, 2006. 241

Dr. sc. BORIS LJUBANOVIĆMARIJETA VITEZ

OVLAŠTENICI NAKNADE U POSTUPKU DENACIONALIZACIJE

UDK -35.073.92(497.5)347.237(497.5)


1. UVODNE NAPOMENE

Uzimajući u obzir aktualnost samog pro-cesa denacionalizacije, te pitanja i proble-me koji neminovno pratitelji toga procesa, u ovom je radu primarni naglasak stavljen na ovlaštenike naknade (ako se radi o obešteće-nju), odnosno ovlaštenike restitucije (ako se radi o povratu prava vlasništva na imovini).

Denacionalizacija u pravnom smislu označava postupak ukidanja svih pravnih učinaka nacionalizacije imovine. U svome širem značenju denacionalizacija obuhvaća ukidanje učinaka prisilnog prijenosa privatne imovine u društveno vlasništvo i to ne samo po osnovi nacionalizacije, već i konfi skaci-

je1, agrarne reforme, prekoračenju zakon-skog maksimuma. Pritom se uzimaju u obzir i odluke građanskih i vojnih tijela bez zakon-skog osnova2.

2. ZAKONSKI OKVIR

Zakon donesen 11. listopada 1996. godi-ne nakon šest godina burne rasprave i pole-miziranja, polazi od sljedećih postulata:

1 Konfi skacija-javna kazna za učinjeno kazneno djelo, ona je uvijek bez naknade.2 Tako i Simonetti, P.: Denacionalizacija, Pravni fakultet, Rijeka, 2004.

Pitanje denacionalizacije je jedno od krucijalnih pitanja u samostal-noj i neovisnoj Republici Hrvatskoj. Nakon velike političke i zakonodavne aktivnosti, 11. listopada 1996. godine usvojen je Zakon o naknadi za imovi-nu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Dalje: Zakon). Vacatio legis Zakona bio je dva mjeseca, te je stupio na snagu 1. siječnja 1997. 5. srpnja 2002. godine Zakon je doživio značajne izmjene.

Čl. 9. st.1. Zakona priznaje prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (supruga, djeca i drugi po-tomci prema pravu predstavljanja) pravo na naknadu u smislu obveznog pra-va, ali isto tako i pravo na restituciju prava vlasništva po pravilima stvar-nog prava.

Svoju pravnu podlogu Zakon je našao u Ustavu Republike Hrvatske, i to poglavito u čl. 48. st. 1. u kojem se jamči pravo vlasništva, te u st. 3. isto-ga članka, u kojem se jamči pravo nasljeđivanja.

Ključne riječi: denacionalizacija, ovlaštenici naknade, pravo na na-knadu, oduzeta imovina, prijašnji vlasnici, zakonski nasljednici prvog na-sljednog reda

Dr. sc. BORIS LJUBANOVIĆ, MARIJETA VITEZ: Ovlaštenici naknade u postupku denacionalizacijePravni vjesnik 22 (1-2): 241-250, 2006.242

a) Ispravljajući stare nepravde ne smiju se počiniti nove

b) Za oduzetu imovinu država daje nakna-du u dva oblika:- isplata u novcu ili vrijednosnim pa-

pirima (dionicama i obveznicama), a iznimno u naravi vraćanjem u vla-sništvo oduzete imovine (pravo na restituciju)

- konfi scirana imovina u načelu se daje u vlasništvo prijašnjem vlasniku

c) Naknadom se u načelu ne stvaraju za državu dodatne fi nancijske obaveze

d) stečena prava trećih osoba se štite.3

Potonji postulat izražen je u lat. izreci alterum non ledere4. Zaštita stečenih prava pretpostavka je pravne sigurnosti koja je bi-tan sastojak prava.5 Osim zbog navedenog ra-zloga, denacionalizacija ne dovodi do resti-tucije oduzete imovine i zbog toga što bi u mnogim slučajevima bila suprotna javnom interesu. U takvim slučajevima ide se na na-knadu tržišne vrijednosti imovine.

Treba istaći da naziv “imovina” u Zakonu nema značenje kao u pravnoj znanosti (skup svih imovinskih prava koja pripadaju jednoj osobi), već je izraz “oduzeta imovina” ozna-ka za oduzeto pravo vlasništva6 na stvarima koje su postojale u času donošenja rješenje nadležnog tijela uprave pri županiji, a taksa-tivno su navedene u čl. 15. Zakona.

2.1. Predmet naknadeU načelu predmet naknade su samo stvari

koje su oduzete prijašnjem vlasniku i prenije-te u društveno vlasništvo, a to su:

1. Neizgrađeno građevinsko zemljište

3 Usp. Bagić, S., Šeparović, M., Žuvela, M., : Komentar Za-kona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslaven-ske komunističke vladavine, Organizator, Zagreb, 1997.4 lat. tuđe ne dirati5 Radbruch, G. : Filozofi ja prava, Nolit, Beograd, 1980.6 Zakonske odredbe se odnose na imovinu koja je u druš-tveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz čl. 2. te akata i načina propisanih čl. 3. i sudskih presuda iz čl. 4. ovoga Zakona

2. Poljoprivredno zemljište, šume i šum-sko zemljište

3. Stambene i poslovne zgrade, odnosno idealni dijelovi takvih zgrada te stanovi i poslovne prostorije kao što su posebni dijelovi zgrade odnosno idealni dijelo-vi tih posebnih dijelova zajedno s pri-padajućim zemljištem

4. Brodovi i brodice5. Poduzeća6. Pokretnine7

Pravo na naknadu (pravo na denacionali-zaciju)8 utvrđuje se pravomoćnim rješenjem službe nadležne za obavljanje imovinsko pravnih poslova u uredima državne uprave u županijama9. Rečeno pravo ulazi u ovlašteni-kovu imovinu danom pravomoćnosti rješe-nja, odnosno danom sklapanja nagodbe. Re-alizirano pravo na naknadu nasljeđuju svi za-konski i oporučni nasljednici, a ne samo za-konski nasljednici prvog nasljednog reda.

2.2. Nagodba o naknadi

Nakon pravomoćnosti rješenja, prijašnji vlasnik i obveznik naknade10 mogu suglasno odrediti i drugi oblik naknade, i to stjecanjem prava vlasništva na drugoj odgovarajućoj

7 Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo samo one pokret-ne stvari koje imaju kulturnu, umjetničku ili povijesnu vri-jednost ( čl. 48. st. 2. )8 Pravni se stručnjaci zalažu se za termin “pravo na dena-cionalizaciju” umjesto “pravo na naknadu za oduzetu imo-vinu”. Potonja sintagma neadekvatna zbog toga što ne obu-hvaća termin “restitucije”, te zbog toga što pokriva dva ra-zličita prava : pravo tražiti poništenje učinaka prisilnog pri-jenosa imovine u društveno vlasništvo i pravo stečeno po-ništenjem tih učinaka. U ovom radu slijedit će se izraz “na-knada za oduzetu imovinu”. 9 To je bio Županijski ured za imovinsko pravne poslove.10 Obveznici naknade su : 1. Fizička ili pravna osoba u či-joj imovini se nalazi imovina koja se vraća prijašnjem vla-sniku ako Zakon (čl. 13. st. 1.) ne propisuje nešto drugo., 2. Hrvatski fond za privatizaciju, 3. Fond za naknadu oduze-te imovine, 4. Osoba u čiju je korist Vlada Republike Hr-vatske donijela odluku o izuzimanju od zabrane raspolaga-nja propisanoj Zakonom o zabrani (čl. 14. st. 1.), 5. Općina, grad ili županija koja se obvezala na naknadu i u čiju je ko-rist Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o izuzima-nju od zabrane raspolaganja propisanoj Zakonom o zabrani (čl. 14. st. 2.)


imovini ili isplatom odgovarajuće naknade u novcu ili vrijednosnim papirima. Ova na-godba ima dva ograničenja. Naime, ne smi-ju se dirati stečena prava trećih osoba, te se ne smiju stvarati obaveze Republici Hrvat-skoj. Nagodba se sklapa pred sudom ili jav-nim bilježnikom, u obliku sudske nagodbe ili u obliku javnobilježničkog akta.

2.3. Zakonske pretpostavke prava na nak-nadu za oduzetu imovinu

Zakonske pretpostavke prava na nakna-du su :

1. Prisilni prijenos imovine u društveno vlasništvo na temelju propisanog osno-va ili bez pravnog osnova u vremenu od 15. svibnja 1945. do 25. lipnja 1991. godine, a neizravno od 6. travnja 1941. do 15. svibnja 1945. godine

2. Imovina mora biti oduzeta na području Republike Hrvatske

3. Oduzeta imovina mora postojati u na-ravi na dan donošenja odluke nadležne službe uprave11.

3. OVLAŠTENICI PRAVA NA NAKNADU

3.1. Fizičke osobe

Uvjeti ostvarivanja prava na vraćanje ili naknadu oduzete imovine propisani su u čl. 9.12 Zakona.

11 Ova se pretpostavka zahtijeva u praksi, dok se u pravnoj literaturi navodi da imovina mora postojati na dan 11.listo-pada 1996. godine makar ona dana 12.listopda 1996. go-dine propala.12 Odredba članka 9. glasi:(1) Prava iz ovog Zakona priznaju se fi zičkoj osobi-prijaš-njem vlasniku odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (dalje prijašnji vlasnik) koji na dan donošenja ovoga Zakona imaju hrvatsko državljanstvo.(2) U pogledu prava nasljeđivanja primjenjuju se odredbe Zakona o nasljeđivanju, ako ovim Zakonom nije drugači-je propisano.(3) Nasljednici prijašnjeg vlasnika stječu vlasništvo na imo-vini koja se daje neovisno o tome kako su vlasnički udje-li utvrđeni ranijim pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju prednika, ako se drugačije ne sporazume (naknadno prona-đena imovina).

Conditio sine qua non prava na vraća-nje ili naknadu oduzete imovine jest hrvat-sko državljanstvo na dan donošenja Zakona tj. 11. listopada 1996. Dogodi li se da je pri-jašnji vlasnik izgubio hrvatsko državljanstvo poslije 1. siječnja 1997.13 kada je mogao ste-ći pravo na naknadu, on to pravo i dalje može ostvariti. Naime, gubitak državljanstva po hrvatskom pravu nije pravna osnova za odu-zimanje prava vlasništva, pa prema tome ni prava na naknadu za oduzetu imovinu. Hrvat-sko državljanstvo dokazuje se važećom osob-nom iskaznicom, vojnom iskaznicom ili pu-tovnicom te naravno domovnicom.

Prava iz Zakona priznaju se prijašnjem vlasniku, a isto tako i njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda, uz navedenu pretpostavku hrvatskog državljan-stva na dan 11.listopada 1996. godine. Ovla-štenici podnese zahtjev za naknadu nadlež-nom županijskom uredu u prekluzivnom še-stomjesečnom roku započevši od 1. siječnja 1997. godine. U zakonske nasljednike pr-vog nasljednog reda uključuje se bračni drug prijašnjeg vlasnika i njegova djeca (bračna, izvanbračna, pozakonjena djeca te posvoje-nici), te njihovi potomci kad je to Zakonom o nasljeđivanju određeno. Navedeni ovlašteni-ci stječu prava prema Zakonu o nasljeđivanju na jednake dijelove i to prema pravu pred-stavljanja sve dok ima potomaka ako neki od prednika nije živući. Ovlaštenici nisu na-sljednici u pravnom smislu, jer nema objekta nasljeđivanja niti ostavine. Imovina koja se naknađuje ili vraća nije u vlasništvu prvotnih vlasnika, već države ili drugih pravnih subje-kata. Ovlaštenici navedenu imovinu ne stje-ču u trenutku smrti prijašnjeg vlasnika, već pravomoćnošću rješenja nadležnog županij-skog ureda (sada nadležnog tijela uprave). Konačno, bitno je naglasiti da ne stječu stva-ri koje su nekada pripadale njihovom predni-ku, već (u pravilu) naknadu za te stvari, a to nije u skladu s nasljednim pravom. Zakon se

13 Toga datuma je Zakon, nakon vacatio legis od dva mje-seca, stupio na snagu.


ne drži pravila o nasljeđivanju niti u slučaju “naknadno pronađene imovine”, nakon što je već donesena pravomoćna odluka o nasljeđi-vanju, jer se vlasnički udjeli određuju neovi-sno o tome kako su utvrđeni tom odlukom.

Možemo zaključiti da se “nasljeđivanje” po čl. 9. Zakona ravna po nasljednoprav-nim pravilima samo glede određivanja kruga ovlaštenika prvog nasljednog reda i redoslije-da po kojemu su pozvani na ostvarivanje na-knade odnosno vraćanje imovine. Takvo “na-sljeđivanje” je specifi čan pravni institut Za-kona u kojemu se miješaju pravila Zakona s nekim pravilima nasljednog prava.

3.2. Pravne osobe

Prijašnji vlasnici - pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici, imaju pravo na na-knadu za imovinu koja im je oduzeta teme-ljem propisa iz čl. 2. te akata, odluka i presu-da iz čl. 3. i 4. Zakona, ako su do 11. listopa-da 1996. godine na teritoriju RH neprekinuto imale sjedište, održavale pravno sljedništvo i obavljale djelatnost14. Neprekinuto prav-no sljedništvo, uz obavljanje svoje djelatno-sti sa sjedištem u RH od 15. svibnja 1945. do 11. listopada 1996. godine, imale su samo cr-kvene ustanove i ostale vjerske zajednice ko-jima je ostavljen zakonski maksimum15.

Dopuštena je mogućnost da, ako kumu-lativnost zakonskih pretpostavki nije zado-voljena, Vlada RH donese posebnu odluku o priznavanju prava na naknadu, ako za to postoje opravdani razlozi. Opravdani razlo-zi odnosili bi se na zabranjenost djelovanja tim pravnim osobama i na to da su raspuštene iz političkih razloga, a promicale su hrvatske državotvorne nacionalne interese.

14 Potrebna je kumulativnost ovih triju pretpostavki.15 U stvarnosti je bilo drukčije. Tako je zgrada Požeškog or-fanotrofi ja, koja je pripadala Crkvi, 1946. godine pretvore-na u đački dom što je bilo podloga za nacionalizaciju zgra-de 1960. godine, prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine (Bilješke sa Znanstvenog skupa prigodom 170. obljetnice utemelje-nja Orfanotrofi ja u Požegi i 60. obljetnice njegova ukinuća, Požega, 26. studenog 2005. godine)

Šestomjesečni rok za podnošenje zahtje-va za naknadu oduzete imovine, odnosno do 30. lipnja 1997. godine, odnosi se i na prav-ne osobe.

3.3. Strane osobe

Prema Zakonu, stranim fi zičkim i pravnim osobama nije pripadalo pravo na naknadu za oduzetu imovinu, osim ako im je takvo pra-vo pripalo prema međudržavnom sporazumu (čl. 11.). Strana osoba prema Zakonu je oso-ba koja na dan 11. listopada 1996. godine nije imala hrvatsko državljanstvo, već je imala dr-žavljanstvo druge države ili je apatrid.

4. OVLAŠTENICI NAKNADE S OB-ZIROM NA IZMJENE I DOPUNE ZAKONA O NAKNADI OD 5. SRP-NJA 2002. GODINE

21. travnja 1999. godine Ustavni sud je ukinuo odredbe čl.9. st. 1. i čl. 11. st. 1. i 2. Zakona, koje uskraćuju pravo na nakna-du fi zičkim osobama koje nisu imale hrvat-sko državljanstvo 11. listopada 1996. godine i odredbe o roku u kojem se podnosi zahtjev za naknadu te posljedicama propuštanja roka ukoliko se odnose na nove ovlaštenike pra-va na naknadu. Polazište za ovakvu odluku Ustavni sud je pronašao u čl. 14. st. 2. i čl. 140.Ustava RH16.

Na sjednici Hrvatskog sabora od 5. srp-nja 2002. godine usvojen je Zakon o izmje-nama i dopunama Zakona o naknadi17. Po noveliranom Zakonu u načelu svi prijašnji vlasnici tj. fi zičke osobe imaju jednako pra-vo na naknadu za oduzetu imovinu, osim ako je pitanje naknade prije riješeno međudržav-nim sporazumom. Izmjenama se propisuje mogućnost sklapanja međudržavnih spora-zuma18, kako bi strane fi zičke i pravne oso-

16 U čl. 14. st. 2. Ustava RH proklamira se jednakost pred zakonom, a u čl. 140. navodi se da su međunarodni ugovori pod određenim uvjetima dio unutrašnjeg poretka RH.17 Dalje ZID Zakona.18 Hrvatska je Vlada donijela u travnju 2003. godine for-malnu odluku o osnivanju povjerenstva za obavljanje pri-


be stekle pravo na naknadu ili ako je moguće pravo na restituciju.

Ovlaštenici prava na naknadu za oduzetu imovinu, nakon novele Zakona, su:

- prijašnji vlasnik državljanin RH koji na dan donošenja Zakona nije imao hrvat-sko državljanstvo

- prijašnji vlasnici na koje se odnosi čl. 2. ZID Zakona

- prijašnji vlasnici koji su prema Popisu stanovništva iz 1991. godine imali pre-bivalište na okupiranim područjima RH odnosno na područjima pod upravom UNTAES-a.

Prekluzivni šestomjesečni rok za podno-šenje zahtjeva za naknadu oduzete imovine po starome zakonu istekao je 30. lipnja 1997. godine. No, ZID Zakona određuje novi še-stomjesečni prekluzivni rok, koji teče od njegovog stupanja na snagu tj. od 5. srpnja 2002. godine do zaključno 5. siječnja 2003. godine. Do toga roka, prijašnji vlasnik koji 11. listopada 1996. godine nije imao hrvatsko državljanstvo, mora zadovoljiti pretpostavku stjecanja hrvatskog državljanstva, te podnije-ti zahtjev za naknadu imovine službi nadlež-noj za obavljanje imovinskopravnih poslova u uredima državne uprave u županijama. Da-kle, za ostvarivanje prava na naknadu i da-lje ostaje pretpostavka hrvatskog državljan-stva, samo je u ovome slučaju rok za stjecaj državljanstva produžen do 5. siječnja 2003. godine.

Trećom alinejom čl. 7. ZID Zakona obu-hvaćeni su svi prijašnji vlasnici, domaći i strani državljani, te apatridi koji su prema po-pisu stanovništva iz 1991. godine imali pre-bivalište na okupiranom području ili područ-ju pod upravom UNTAES-a. Izlazi se u su-

prema potrebnih za pokretanje postupka za sklapanje bilate-ralnog ugovora. S Austrijom su održana tri kruga pregovo-ra, od kojih posljednji 4. travnja 2005. godine u Vukovaru, kada je usuglašen sporazum koji je parafi ran i predan au-strijskoj strani. Dosad je stiglo 440 zahtijeva austrijskih dr-žavljana, ali tek treba utvrditi da li su oni pravno osnovani. Slični pregovori vode s Italijom, a uskoro će početi s SAD-om, Slovenijom i Njemačkom.

sret prijašnjim vlasnicima na ranije okupira-nom području RH, odnosno na područjima UNTAES-a19. Naime, oni mogu podnijeti za-htjev za naknadu do 5. siječnja 2003. godine, a da pri tome ne moraju dokazivati da su bili spriječeni podnijeti taj zahtjev ranije, odno-sno do 30. lipnja 1997. godine.

4.1. Pretpostavke za primjenu ZID Zakona

Pretpostavka za primjenu ZID Zakona jest da postupak po zahtjevu za naknadu nije započet do 5. srpnja 2002. godine ili ako je već započet da nije pravomoćno dovršen20 do toga dana. Novelirane odredbe primjenji-vat će se na sve zahtjeve za oduzetu imovi-nu podnesene do njegovog stupanja na sna-gu, ali postupak nije pravomoćno dovršen do 5. srpnja 2002. godine. Rješenje o odbi-janju zahtjeva po prvotnom tekstu Zakonu ne može postati pravomoćno poslije 5. srp-nja 2002. godine, ako je taj zahtjev osnovan po ZID Zakona.

Nasljednici ovlaštenika prvog nasljednog reda, bez obzira imaju ili nemaju hrvatsko dr-žavljanstvo, nasljeđuju pravo na naknadu ako je nasljedstvo otvoreno 5. srpnja 2002. godi-ne ili poslije toga datuma, a inače ga stječu ex iure proprio.

5. USPOREDNI PRIKAZ ZAKONODA-VNIH RJEŠENJA U NEKIM EUROP-SKIM ZEMLJAMA

5.1. Republika Slovenija

Prema Zakonu o denacionalizaciji od 29.11.1991. godine, imovina se vraća u na-ravi, a isplata naknade štete dolazi u obzir ako vraćanje imovine u naravi nije moguće

19 Područje pod upravom UNTAES-a obuhvaćalo je Istoč-nu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem u RH. Ovo područ-je je bilo pod upravom UNTAES-a do 15. siječnja 1998. godine.20 Postupak nije pravomoćno dovršen ako se protiv rješe-nja o naknadi može izjaviti žalba ili pokrenuti upravni spor (čl. 12. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne no-vine, br. 53/91).


i to u obliku nadomjesne imovine, vrijedno-snih papira i novca. Ovlaštenici prava na na-knadu su:

a) fi zička osoba kao prijašnji vlasnik ne-kretnina i pokretnina, odnosno kao di-oničar ili ortak u osobnim i trgovačkim društvima uz slijedeće uvjete:- ako je u vrijeme kada je imovina bila

podržavljena bila jugoslavenski dr-žavljanin, a to joj je državljanstvo na-kon 9. svibnja 1945. godine bilo pri-znato zakonom ili međunarodnim ugovorom

- osoba koja u vrijeme podržavljenja imovine nije bila upisana u evidenci-ju državljana ima pravo na denacio-nalizaciju samo u slučaju da je zbog vjerskih ili drugih razloga bila inter-nirana ili se borila na strani protiv fa-šističke koalicije

- ako u vrijeme podržavljenja imovine nije bila jugoslavenski državljanin, ali je imala stalno prebivalište na po-dručju Republike Slovenije i jugosla-vensko joj je državljanstvo priznato nakon 15. rujna 1947. godine.

b) nasljednici ranijih vlasnika, prema pro-pisima o nasljeđivanju

c) Crkve i ostale vjerske zajednice i usta-nove odnosno redovi, koji u trenutku stupanja na snagu Zakona o denacio-nalizaciji djeluju na području Republi-ke Slovenije.

Pravne osobe imaju pravo na denaciona-lizaciju samo ako to zakon izrijekom odre-đuje.

5.2. Mađarska

Prema Zakonu XXV od 11. srpnja 1991. godine o uređenju vlasničkih odnosa u vezi s djelomičnom naknadom nepravedno uzroko-vane štete od države na imovini u vlasništvu državljana, država ovlašteniku izdaje preno-sivi vrijednosni papir koji glasi na donosite-lja i koji u nominalnoj vrijednosti sadrži po-stojeće potraživanje od države. Dakle, Za-

kon isključuje načelo naturalne restituci-je, osim stanovitog odstupanja kad je riječ o obradivom (poljoprivrednom) zemljištu.

Ovlaštenici prava na naknadu su:a) bivši vlasnik uz uvjet da je mađarski

državljanin u trenutku pretrpljene štete, ili da je pretrpio štetu u vezi s oduzima-njem mađarskog državljanstva.

Ovlaštenik je i osoba koja nije ma-đarski državljanin, ali koja je 31. pro-sinca 1990. godine bila stalno nasta-njena u Mađarskoj.

b) potomci ovlaštenika isključivo po uzla-znoj liniji, a ako nema potomaka,

c) preživjeli bračni drug bivšeg vlasnika koji je u trenutku smrti ili u vrijeme na-stanka štete bio u braku s bivšim vla-snikom.

5.3. Češka i Slovačka

Zakon od 2. listopada 1990. godine, te Zakon od 27. ožujka 1991. godine, propisu-ju da prijašnji vlasnik ima u načelu pravo na vraćanje stvari u naravi, a tek u slučaju da to nije moguće dolazi u obzir pružanje nov-čane naknade. Ovlaštenici prava su prijaš-nji vlasnici (fi zičke osobe) oduzetih nekret-nina i eventualno pokretnina. Ako je vlasnik umro ili je proglašen mrtvim, ovlaštenici su osobe navedene ovim redoslijedom:

a) nasljednik iz oporuke

b) djeca prijašnjeg vlasnika i njegov su-prug- ako netko od djece vlasnika nije u tre-

nutku stupanja na snagu Zakona živ, ovlaštenikom obeštećenja postaju nje-gova djeca, a ako ni oni nisu živi, to postaju njihovi potomci.

c) roditelji prijašnjeg vlasnika

d) braća i sestre koji su živi na dan stupa-nja na snagu Zakona, a ako netko od njih nije živ, njegova djeca.


5.4. Njemačka

Prema Zakonu o uređenju otvorenih imo-vinskih pitanja od 3. kolovoza 1992. godine, imovina koja je u Zakonu označena kao pred-met obeštećenja, a koja je prinudnim mjera-ma prevedena u državno vlasništvo ili pro-dana trećim osobama na dražbi, vraća se na zahtjev ovlaštenika, ako vraćanje Zakonom nije isključeno. Ovlaštenici prava su fi zičke i pravne osobe, personalna i trgovačka druš-tva te njihovi pravni sljednici.

Slijedeći ideju o promicanju demokrat-skih vrijednosti, a među njima i nepovredi-vost prava vlasništva, Europski parlament je 14. prosinca 1995. godine donio Rezoluciju B4, 1493/95 kojom zahtijeva da zemlje Cen-tralne i Istočne Europe, koje to nisu učinile, donesu primjerene zakone o povratu oduze-te imovine zakonskom nasljednicima prijaš-njih vlasnika (bez ograničenja kruga nasljed-nika).

6. PROBLEMI IZ PRAVNE PRAKSE

Pitanje koje se pojavljivalo u praksi je: “Što ako je nasljedstvo otvoreno prije 1. si-ječnja 1997. godine, a u njemu nema prava na naknadu jer ostavitelj nije doživio dan kad je mogao steći to pravo?”21 U tome slučaju nije više bitna pretpostavka hrvatskoga državljan-stva ostavitelja, već zakonski nasljednik pr-vog nasljednog reda ex iure proprio stječe pravo na naknadu, uz pretpostavku da je 11. listopada 1996. imao hrvatsko državljanstvo. Ako nije zadovoljio tu pretpostavku, pravo stječe njegov potomak, uz dokaz da je hr-vatski državljanin. Dakle, imovina ne prela-zi u državno vlasništvo ako u krugu koji se odnosi na prvi nasljedni red postoji barem je-dan ovlaštenik prava na naknadu. Ako prijaš-nji vlasnik nije ostavio potomke, umro je pri-je 1. siječnja 1997. odnosno 5. srpnja 2002. godine, a živ je njegov bračni drug, nema ga potrebe prenositi u drugi nasljedni red (kako je uobičajeno prema Zakonu o nasljeđiva-

21 Odgovorom na ovo pitanje analogno možemo zaključi-vati i s obzirom na promjene od 5. srpnja 2002. godine.

nju), već stječe sva prava jedinog nasljednika prvog nasljednog reda. Isto rješenje situacije imamo ako je prijašnji vlasnik podnio zahtjev za naknadu, a umro je tijekom postupka.

Pitanje oko kojeg u praksi postoje razli-čita mišljenja jest pitanje priraštaja imovine. Što ako jedan potomak podnese zahtjev za naknadu, a ostali ne, ili u drugom slučaju ako drugi potomak nema hrvatsko državljanstvo? U prvim godinama primjene Zakona uzima-lo se da cjelokupnu imovinu dobiva onaj koji zahtjev podnese u zakonskom prekluzivnom roku, odnosno oni koji su zahtjev podnije-li dijele naknadu u cjelini. Danas je prihva-ćeno gledište da svaki ovlaštenik ima pravo samo na svoj dio naknade (npr. ako postoje tri ovlaštenika, svaki ima pravo na jednu tre-ćinu). Onaj dio imovine za koji nije podne-sen zahtjev za naknadu, stječe država. Ipak, postoji iznimka koja potvrđuje ovo pravilo. Npr. ako je prijašnja pokojna vlasnica N.N. imala kćerku X.Y. koja je umrla 1990. godine i iza sebe nije ostavila nasljednike prvog na-sljednog reda, njena (dakle, kćerke X.Y.) će se imovina (naknada za imovinu) ravnomjer-no rasporediti na žive nasljednike prvog na-sljednog reda iza bivše umrle vlasnice N.N. Isti ishod bio bi da je kćerka nasljednica X.Y. preživjela i podnijela zahtjev do 30. lipnja 1997., a umrla je tijekom postupka.

U praksi je moguće da ovlaštenici prava na naknadu imenuju zajedničkog opunomo-ćenika za ostvarivanje svojih prava.

7. ZAKLJUČAK

U ovom radu pokušali smo dati temeljne značajke stanja i prava ovlaštenika naknade s obzirom na Zakon od 11. listopada 1996. go-dine, te njegovih izmjena i dopuna od 5. srp-nja 2002. godine. Zakonodavac vodio računa o stvarnim gospodarskim mogućnostima dr-žave, te je stoga ograničio krug ovlaštenika prava na naknadu, i to na zakonske nasljed-nike prvog nasljednog reda. Time su isklju-čeni neki oporučni, zakonski i nužni nasljed-nici (koji ne spadaju u zakonske nasljednike prvog nasljednog reda).


Iako je Ustavni sud RH utvrdio da odred-be o ograničenju kruga ovlaštenika nisu pro-tivne Ustavu RH, neki pravni pisci smatra-ju da se radi o zadržavanju učinaka abrogira-nog pravnog poretka društvenog vlasništva, što je u suprotnosti s Ustavom RH. Smatra-mo da bi se širenjem kruga ovlaštenika do-datno zakomplicirala pravna praksa, te pro-duljili upravni postupci. U interesu je stra-naka i same države da se povrat imovine ili naknada za imovinu realiziraju što prije. Ne-ophodno je da i pravna znanost u tumačenju spornih pitanja bude jasna i određena. To bi svakako ubrzalo uklapanje Hrvatske u europ-ske pravne okvire, čemu težimo.

LITERATURA:1. Bagić, S., Šeparović, M., Žuvela, M.,:

Komentar Zakona o naknadi za imovi-nu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Organizator, Zagreb, 1997.

2. Bagić, S.,: Denacionalizacija-aktualna pitanja iz prakse, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, br. 6/97, str. 1143.-1174.,

3. Ciglenički, D.,: Odštetu traži 440 Au-strijanaca, Članak iz časopisa “Glas Sla-vonije”, Osijek, 27. 11. 2005.

4. Jelčić, O.,: Načela restitucije pra-va vlasništva i naknade za oduze-tu imovinu Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991) v.19., br. 2., str. 483.-504., 1998.

5. Kačer, H.,: Oblik i visina naknade pri-godom denacionalizacije, Vladavina prava, Zagreb, br. 2/98, str. 97.-118.

6. Radbruch, G. : Filozofi ja prava, Nolit, Beograd, 1980.

7. Simonetti, P.,: Denacionalizacija-prava i ovlaštenici, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991) v.24, br. 1., str. 41-111, 2003.

8. Simonetti, P.,: Denacionalizacija, (mo-nografi ja), Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2004.

9. Zakon o nasljeđivanju, NN 48/0310. Zakon o općem upravnom postupku, NN

53/9111. Zakon o zabrani prijenosa prava raspo-

laganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge kori-snike odnosno u vlasništvo fi zičkih i pra-vnih osoba, NN 53/90, 25/93, 70/93

12. Zakon o hrvatskom državljanstvu, NN 53/91, 28/92, 113/93

13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrije-me Jugoslavenske komunističke vladavi-ne, NN 80/02

14. Ustav Republike Hrvatske, NN 124/00

WEB STRANICE:1. www.pravri.hr2. www.proyuris.org3. www.nn.hr4. www.highbeam.com (The Columbia En-

cyclopedia-Sixth Edition 9/9/2005)5. glasnik.gracanica.net (Djedović, R.,: Kra-

tak osvrt na nekadašnje propise o nacio-nalizaciji i njihovu primjenu u općini Gračanica)


Dr. sci. BORIS LJUBANOVIĆ, Fakultät für Rechtswissenschaften in OsijekMARIJETA VITEZ

ENTSCHÄDIGUNGSBERECHTIGTE IM PROZESS DER DENATIONALISIERUNG

ZUSAMMENFASSUNG

Denationalisierung ist eine der wesentlichen Fragen in der unabhängigen und souvärenen Repu-blik Kroatien. Nach einer intensiven politischen und gesetzgebenden Tätigkeit, wurde das Gesetz über Entschädigung für das während der jugoslawischen kommunistischen Herrschaft entzogenen Vermö-gens am 11. Oktober 1996 beschlossen (im weiteren Text: das Gesetz). Vacatio legis des Gesetzes dauer-te zwei Monate, und am 1. Januar 1997 trat das Gesetz in Kraft. Am 5. Juli 2002 wurden erhebliche No-velierungen des Gestzes eingeführt.

Art. 9 Abs. 1. des Gesetzes annerkennt dem ehemaligen Eigentümer, bzw. seinen gesetzlichen Nachfolgern in nächster Linie (Ehegatte/In, Kinder und andere Nachkommen nach der gesetzlichen Er-bfolge) Entschädigungsansprüche im Sinne des Schuldrechts, aber auch die Restitution der Eigentum-srechte nach den Bestimmungen des Sachenrechts. Seine rechtliche Verankerung fi ndet das Gesetz in der Verfassung der Republik Kroatien, vor allem im Art. 48 Abs 1., in welchem das Recht auf Eigentum ga-rantiert wird, sowie im Abs. 3 desselben Artikels, in welchem das Erbschaftsrecht gewährleistet wird.

Schlüsselwörter: Denationalisierung, Entschädigungsberechtigte, Recht auf Entschädigung, en-tzogenes Vermögen, ehemalige Eigentümer, rechtliche Nachfolger in nächster Linie.

Dr. sc. BORIS LJUBANOVIĆMARIJETA VITEZ

REVIEW UPON CLAIMANTS WITH RIGHTS TO COMPENSATION IN PROCEDURE OF DENATIONALIZATION

SUMMARY

Since established, independent Republic of Croatia, the question of denationalization is one of the cross crucial ones concerning the public and the law-givers. On October 11th, 1996, Law on Compen-sation for Property Taken during Yugoslav Communist Government had been enacted besides big poli-tical and law-givers’ activity. Vacatio legis of Law on Compensation endurded two months and entered into force on January 1st, 1997. July 5th, 2002, this Law was amended.

Art. 9 Para. 1, of this Law, admits rights to the former owner and his legal heirs of the fi rst order-next of kin ( spouse, children and other descendants according to the representation rule-propety-wise). This is right on compensation in the sense of obligatory law and also restitution of right of ownership according to the rules of thing’s law. The Law on Compensation found its own legal basis in The Consti-


tution of Republic of Croatia especially in Art. 48 Para. 1, which guarantees the right of ownership wit-hout quantitative borders. In the Para. 3, same Article, the Right of inheritance and enterprising as well as marketing freedom is being stressed and bears guarantees whilst basis of economic and entrepreneur’s order of the Republic of Croatia is being proclaimed.

Key words: denationalization, claimants on compensation, the right on compensation, taken pro-perty, former owners, legal heirs of the fi rst order.

PRIKAZI

MARIO VINKOVIĆ: Anton Ravnić, osnove radnog prava – domaćeg, usporednog i međunarodnogPravni vjesnik 22 (1-2): 253-255, 2006. 253

MARIO VINKOVIĆ, asistent Pravnog fakulteta u Osijeku

ANTON RAVNIĆ, OSNOVE RADNOG PRAVA – DOMAĆEG, USPOREDNOG I MEĐUNARODNOG

Prikaz

U ediciji Udžbenici Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2004. godine, svečano je predstav-ljena nova knjiga – Osnove radnog prava – domaćeg, usporednog i međunarodnog. Nastala je kao plod višedesetljetnog znan-stvenog, stručnog i nastavnog rada umirov-ljenog profesora i voditelja Katedre za radno i socijalno pravo istoga fakulteta, prof. dr. sc. Antona Ravnića.

Razveselivši studentsku populaciju na dodiplomskoj i poslijediplomskoj razini, znanstvene krugove i stručnu javnost, Rav-nić je iznjedrio gotovo prvi udžbenik iz do-mene radnog i socijalnog prava objavljen u Republici Hrvatskoj od 1969., odnosno 1972. godine, kada njegov nekdašnji mentor i pro-fesor iste Katedre, Nikola Tintić objavljuje svoje danas već antologijsko djelo Radno i socijalno pravo.

Ravnićev udžbenik, kako su istaknuli eminentni recenzenti akademik Adolf Dragi-čević, prof. dr. sc. Željko Potočnjak i prof. dr. sc. Budislav Vukas, proteže se na gotovo 780 stranica teksta, popraćenog s više od 2800 bi-lježaka i nekoliko stotina izvora glavninom inozemnih autora. Struktura i sadržajni obu-jam prima facie sugeriraju kako knjiga dale-ko nadmašuje okvire fakultetskog udžbeni-ka i u pojedinim svojim dijelovima prerasta u malu enciklopediju teorije i prakse osnova radnog prava.

Sadržajno razdijeljena u pet poglavlja ko-jima prethodi uvodna studija (poglavlje) o znanosti, fi lozofi ji, politici rada i radnog pra-va, knjiga bilježi same početke stvaranja zna-

nosti radnog prava u Hrvatskoj i drugim ze-mljama, kao jedne od najmlađih i najdina-mičnijih pravnih grana.

Defi nirajući rad u općem, društveno-mo-ralnom i pravnom smislu, autor pored ovi-snog rada, koji se nalazi u središtu promatra-nja, detaljno elaborira i neslobodan rad, čiji pojavni oblici danas egzistiraju u mnogim di-jelovima svijeta i specifi čnim društveno-eko-nomskim uvjetima. Prvo poglavlje nastav-lja se analizom ustavnih načela o radu; slo-bode rada i prava na rad kao stečevina Fran-cuske revolucije iz 1789. godine, sadržajno integriranih u fundamentalne izvore ljudskih prava i gotovo sve nacionalne ustavne odred-be današnjice. U istom poglavlju, rasčlanju-jući predmet monističkog radnog prava, rad-nog prava u anglosaksonskom pravnom kru-gu te kontinentalnoeuropskom, Ravnić na-glašava visok stupanj njihove podudarnosti u odnosu na pojedinačni radni odnos, dok za kolektivne odnose ističe kako su u monistič-kom sustavu glavninom determinirani djelo-vanjem javne vlasti, a u pluralističkima pre-pušteni volji stranaka i djelovanju sindikata kao privatnih, dobrovoljnih udruga radnika, nastalih kao produkt razvijenog tržišta rada. Međutim, u anglosaksonskom pravnom kru-gu ti su odnosi dijelom industrijskih odnosa, odvojenih od radnog prava, a u kontinental-noeuropskom sustavu integrirani u njega te čine njegov sastavni dio.

Drugo poglavlje naslovljeno «Radno pra-vo i srodne discipline» objedinjuje iscrpan prikaz odnosa radnog prava i njemu srod-

MARIO VINKOVIĆ: Anton Ravnić, osnove radnog prava – domaćeg, usporednog i međunarodnogPravni vjesnik 22 (1-2): 253-255, 2006.254

nih pravnih grana. Primarno je riječ o detalj-noj analizi industrijskih odnosa, prava jav-nih službenika i socijalnog prava. Tako će za odnos radnog prava i prava javnih službeni-ka, Ravnić ustvrditi kako se radno pravo te-melji na pojedinačnom radnom odnosu (ugo-vornom ili izvanugovornom), čiji su sastojci suradnja i podređenost poslodavcu, a uprav-no pravo na upravnom odnosu, u pravilu za-snovanom jednostranim upravnim aktom i uz obavljanje javne vlasti od strane organa upra-ve. Štoviše, radno je pravo lex generalis, a službeničko pravo, kao dio upravnog prava, lex specialis, uzimajući u obzir okolnost da je službenički odnos poseban oblik radnog od-nosa. Iako je na općem teorijskom planu ta-kvo mišljenje prihvatljivo, autor ističe kako valja imati na umu da se na javnoslužbenič-ke odnose primjenjuju ne samo opća nače-la o zasnivanju radnih odnosa, već i o pre-stanku i sadržaju tih odnosa. Svoje rezoni-ranje završava mišlju kako nastojanje da se učinkovitost, racionalnost i upravljanje jav-nim sektorom što je moguće više približi pri-vatnom sektoru vodi u njegovu «privatizaci-ju» i otvara opasnost da radikalni reformski zamšaji u javni sektor zapostave osobitosti i posebnosti njegove prirode i važnosti, a po-sebice jedna njegova dijela – državne služ-be. Glede odnosa radnog i socijalnog prava, autor pomno i ekstenzivno razmatra povijest socijalnog prava i njegovih pojavnih oblika kroz permanentan evolutivni tijek (svjetov-no i vjersko dobročinstvo, javna pomoć, si-romaško pravo, uzajmana pomoć i uzajamno osiguranje, ugovorno osiguranje itd.), raščla-njuje pojmove socijalnog prava i socijalne si-gurnosti, analizira podjelu socijalnih javnih sustava, reformu koja je obilježila Hrvatsku te daje iscrpan ogled o socijalnim sustavima Australije, Austrije, Kanade, Švedske i Juž-noafričke Republike.

Treće poglavlje, s gotovo 160 stranica teksta, posvećeno povijesti radnog prava, za-počinje izlaganjem brojnih kriterija njegove periodizaciji i vremena nastanka. Signifi kan-tno, Ravnić odstupa od dosadašnjeg sustava

periodizacije radnog prava u domaćoj litera-turi. Nasuprot ograničavanju povijesti rad-nog prava na vrijeme od početaka kapitaliz-ma i Industrijske revolucije do recentne po-vijesti, imanentne glavnini autora ovih pro-stora, on odlazi mnogo dublje i ranije u povi-jesnim zbivanjima. Fokusira se na dva glav-na razdoblja radnog prava «staro» i «novo», pomno analizirajući njihove razvojne faze. Staro je radno pravo, u prvome redu, deter-minirano statutima korporacija obrtnika i tr-govaca, a novo rezultat liberelističkog susta-va. Oslikavajući obrise društvenih i socioe-konomskih uvjeta autor daje preciznu sliku ugovora o službi između majstora i pomoćni-ka/naučnika u korporativnom i manufaktur-nom razdoblju, raščlanjuje ugovor o nauko-vanju te ispituje granice zabrane koaliranja. Liberalističko razdoblje omeđuje na vrijeme od 1750. , odnosno 1789. godine, do Francu-ske «radničke» revolucije iz 1848. Portertizi-rajući radne uvjete i ekonomsko izrabljivanje radnika, posebice žena i djece, kao posljedice slobode ugovaranja, Ravnić kritički promatra zakonsko uređenje radnih odnosa toga doba, status ugovora o službi, zabranu kolektivnih radnih odnosa i nužno formiranje radničkih pokreta, usmjerenih na borbu za bolje uvje-te života i rada. Posredovno razdoblje traje od 1848. godine do svršetka I. svjetskog rata, obilježeno osnivanjem velikih poduzeća, in-tervencijom države u područje kapitala i rada te početkom ulaska radničke klase u politič-ki i socijalni život. U razdvojnom razdoblju, između dva svjetska rata, do tada jedinstve-no radno pravo razdvaja se na pluralističko, svojstveno demokratskim društvima, i moni-stičko, imanentno nedemokratskim poretci-ma. Obilježeno politikom socijalne sigurno-sti, W. H. Beveridgea i primjenom Keynesove doktrine, posredovno razdoblje u pluralistič-kim društvima usmjereno je na uravnoteže-nje nepovoljne gospodarske i socijalne situa-cije, te uz nužnu državnu intervenciju pogo-duje daljnjem razvitku radnoga prava. Moni-stičko radno pravo obilježilo je nacifašistič-ki pokret i sovjetski boljševizam, a okončalo

MARIO VINKOVIĆ: Anton Ravnić, osnove radnog prava – domaćeg, usporednog i međunarodnogPravni vjesnik 22 (1-2): 253-255, 2006. 255

se završetkom II. svjetskog rata, odnosno pa-dom socijalističkih poredaka Istočne Europe 1990-ih. Povijest radnog prava u Hrvatskoj i hrvatskim zemljama tekla je gotovo para-lelno s navedenim povijesnim razdobljima, a 1990. godine ušla u svoje «prijelazno raz-doblje», donošenjem božićnog Ustava RH i usvajanjem prvog hrvatskog izvornog Zako-na o radu 1995. godine. Opasnost od mogu-će pravne praznine, raspadom bivše države, nadomjestili su preuzeti i djelomično izmije-njeni bivši savezni i republički zakoni čime je omogućena postepena kvalitetnija izgrad-nja i profi lacija nacionalnog radnog zakono-davstva.

Izvore radnog prava Ravnić stipulira u če-tvrto poglavlje knjige, dijeleći ih na državne i profesionalne umjesto u našoj radnopravnoj znanosti do sada dominantne podjele na au-tonomne i heteronomne. Značaj poglavlja ra-ste spoznajom kako autor iznimno jasno, pre-cizno i detaljno izlaže mnoge od izvora koji su u dosadašnjoj sistematizaciji i hijerarhiji zapostavljeni ili neimanentni našem pravnom okruženju. To se posebice odnosi na analizu značaja sudskih judikata u anglosaksonskim provenijencijama i nacionalnim okvirima, ali i manje poznatih profesionalnih/autonomnih izvora poput zakonika/kodeksa ponašanja.

Peto poglavlje objedinjuje problematiku međunarodnog radnog prava, uključujući i međunarodno privatno radno pravo te regio-nalno europsko radno pravo (EU i Vijeće Eu-rope). Središnje mjesto nedvojbeno pripada Međunarodnoj organiziaciji rada, kao jednoj od najstarijih međunarodnih organizacija po-red Međunarodnog crvenog križa, i njezinoj ulozi u postizanju socijalne pravde, trajnog mira i izgradnje međunarodnih radnih stan-darda. Zadaci njenih tijela, vrste i stauts izvo-ra (rekomandacija i konvencija) u nacional-nim i međunarodnim okvirima te nadzor nad primjenom konvencija pitanja su koja poseb-no intrigiraju autora i u kojima daje svoju kri-tički osvrt na postojeću proceduru i funkcio-niranje ove tripartitne međunarodne organi-zacije. U kontekstu europskog radnog prava,

Ravnić analizira kako funkcioniranje i značaj predmetne problematike unutar tijela Europ-ske unije i Europskog suda pravde, tako i u kontekstu druge europske regionalne među-narodne organizacije, ali kooperacijskog ka-raktera – Vijeća Europe.

Iscrpno djelo Osnove radnog prava – domaćeg, usporednog i međunarodnog, profesora Antona Ravnića, zbog svih nav-deneih značajki, ali i mnogih drugih koje na ovom mjestu nisu spomenute, svjedoči o vr-hunskom znalcu nacionalnog i komparativ-nog radnoga prava, neumornom tragatelju za novim spoznajma i informacijama iz ove doemene te dosljednom tumaču radnoprav-nih odnosa, njihova funkcioniranja i značaja kako od najranijih vremena, tako do današ-njice i funkcioniranja međunarodnih organi-zacija koje su upravo na ekonomskim i soci-jalnim pravima započele svoju borbu za za-štitu i profi laciju ljudskih prava uopće. Obi-mom informacija, namijenjena ne samo stu-dentima, već svekolikoj javnosti i znalcima, ova knjiga kao izvoran prinos radnopravnoj znanosti u Republici Hrvatskoj već si danas osigurava legendarno mjesto.

Dr. sc. MIRA LULIĆ i NIVES MAZUR: Prikaz Međunarodne konferencije “Sigurnost, demokracija i ...Pravni vjesnik 22 (1-2): 257-258, 2006. 257

Dr. sc. Mira Lulić, Sveučilište J. J. Strossmayera i Nives Mazur, Sveučilište J. J. Strossmayera

PRIKAZ MEĐUNARODNE KONFERENCIJE “SIGURNOST, DEMOKRACIJA I LJUDSKA PRAVA” (AMMAN, JORDAN, 2006.)

Prikaz

Od 10. do 12. srpnja 2006. godine u Am-manu je pod visokim pokroviteljstvom Nje-gova Visočanstva princa Faisal bin Al-Husse-ina održana trodnevna Međunarodna konfe-rencija “Sigurnost, demokracija i ljudska pra-va”. Konferencija je organizirana u znak pro-slave dvadesetpetogodišnjice postojanja jed-nog od najpoznatijih sveučilišta u Jordanu - “Mu’tah” iz grada Karaka. Među sponzori-ma ove Konferencije bili su jordanska mini-starstva i vrlo cijenjene institucije i tvrtke u Jordanu, primjerice, Jordanske vojne snage, Ured za javnu sigurnost, Ministarstvo unu-tarnjih poslova, Jordanska islamska banka, Arapska banka, Ministarstvo kulture, Visoko vijeće za znanost i tehnologiju, Royal Jorda-nian, itd., što govori da je ova Konferenci-ja organizirana vrlo ambiciozno i na iznimno visokoj razini.

Na Konferenciji je od 300-tinjak prijav-ljenih izlagača izlagalo oko 150 znanstveni-ka među kojima smo bili i mi sa zajedničkim znanstvenim radom na temu “Trgovina že-nama za svrhe seksualnog iskorištavanja na području bivše Jugoslavije” (“Traffi cking in Women for the Purpose of Sexual Exploita-tion on the Territory of the Former Yugosla-via”). Radi se o temi od prvorazrednog me-đunarodnog značenja, jer ulazi u sam vrh naj-težih i najprofi tabilnijih zločina međunarod-nog organiziranog kriminala. Žarište trgovi-ne ženama u Europi upravo je područje biv-še Jugoslavije. Izlagale smo 12. srpnja u gru-

pi s još 10-ak tema o trgovini ljudima. Samo izlaganje je izvrsno primljeno, imale smo pri-premljenu preglednu i atraktivnu power-po-int prezentaciju, a bili smo rijetki koji su i na taj način bile pripremljene za usmeni dio pre-zentacije rada. Nakon izlaganja povela se i rasprava, sudionici su pokazali velik interes za događanja na području bivše Jugoslavije u pogledu zločina vezanih uz trgovinu ljudi-ma.

Glavne teme konferencije bile su među-narodni organizirani kriminal, prijetnje sigur-nosti, terorizam, globalizacija, političke re-forme, međunarodna suradnja policija razli-čitih država, sigurnost i obrazovanje, borba protiv terorizma, izgradnja demokratskih in-stitucija, balansiranje između nacionalne si-gurnosti i građanskih sloboda, utjecaj globa-lizacije na sigurnost, utjecaj medija na demo-kratsko društvo i korupcija. Naravno, bilo je i tema od regionalnog značaja za Bliski Istok kao što su, primjerice, arapske zemlje i nji-hov utjecaj na globalnu sigurnost, regional-na sigurnost u arapskim državama, terorizam i arapske države, itd. Sve su to teme koje za-diru u srž međunarodnog prava i međunarod-nih odnosa.

Na Konferenciji su se okupili teoretičari i praktičari koji su željeli proširiti svoje vidi-ke na teme Konferencije i upoznati druge ko-lege iz svih dijelova svijeta. Cijenjeni izlaga-či, osim iz zemlje domaćina, došli su iz slje-dećih zemalja: Alžir, Australija, Bangladeš,

Dr. sc. MIRA LULIĆ i NIVES MAZUR: Prikaz Međunarodne konferencije “Sigurnost, demokracija i ...Pravni vjesnik 22 (1-2): 257-258, 2006.258

Egipat, Etiopija, Filipini, Francuska, Gana, Grčka, Indija, Irak, Iran, Italija, Japan, Je-men, Kamerun, Kanada, Katar, Kenija, Ko-sovo, Libanon, Libijska Arapska Džamahi-rija, Malezija, Moldova, Maroko, Norveš-ka, Novi Zeland, Nigerija, Pakistan, Palesti-na, Rumunjska, Ruanda, Saudijska Arabija, Sudan, Sirija, Tajvan, Tanzanija, Češka Re-publika, Togo, Tunis, Turska, Uganda, UAE, Velika Britanija i Venezuela. Uvijek je nevje-rojatno iskustvo kada u jednoj večeri imate priliku razgovarati s kolegama koji dolaze iz kriznih žarišta u svijetu, primjerice iz pale-stinskog Nabulusa ili iračkog Mosula, te dru-gih zemalja koje su različite od naše kultu-re i civilizacije, pr. Libanona, kurdskog dijela Iraka, Saudijske Arabije, Kenije, Japana, Ni-gerije, itd.

Organizatori su nas, između ostalog, upo-znali s radom tri poznata jordanska sveučili-šta: Mu’tah University, Philadelphia Univer-sity i Jordan University, koje smo grupno po-sjetili. Ovo posljednje navedeno Sveučilište ujedno je i najstarije sveučilište na Bliskom Istoku.

Bile smo jedini predstavnici ne samo na-šeg Fakulteta i Sveučilišta, nego i Hrvatske. Uspostavile smo kontakte s čitavim nizom institucija, organizacija, fakulteta iz različitih država te ponudili suradnju s našim Fakulte-tom što je uvijek bilo rado prihvaćeno od stra-ne drugih sudionika. Posebno smo upućivale prijedloge i molbe za suradnjom u Pravnom vjesniku našeg Fakulteta, što smo smatrali iznimno važnim. Navedimo neke institucije i kolege s kojima smo uspostavili suradnju: za-stupnik parlamenta iz Rijada (Saudijska Ara-bija), profesorica Fakulteta za socijalne zna-nosti iz Aucklanda (Novi Zeland), dekan Fa-kulteta za akademska istraživanja u Karaku (Jordan), profesorica Fakulteta za globalne komunikacije u Kobeu (Japan), izvršni direk-tor Global Peace Institute iz Lagosa (Nigeri-ja), profesor sa Sveučilišta u Nabulusu (Pa-lestina), profesor ekonomije s Poljoprivred-nog fakulteta iz Ammana (Jordan), profesor s Islamskog sveučilišta u New Delhiju (Indi-

ja), savjetnika pri UN-u u Naguru (Uganda), profesora s Fakulteta prava i vladavine u Du-blinu (Irska), savjetnika u Ministarstvu vanj-skih poslova u Tripoliju (Libija), nekoliko pripadnika policijskih snaga Jordana, uglav-nom pravnika, koji su bili u UN-ovim snaga-ma u Hrvatskoj u doba rata i postratnog peri-oda, nekoliko profesora Pravnog fakulteta u Bengaziju (Libija), profesora Odjela za kul-turu i javne odnosa Mu’tah Sveučilišta u Ka-raku (Jordan), profesora prava na Međuna-rodnom sveučilištu u Kuala Lumpuru (Male-zija) i mnoge druge profesore i kolege.

Neupitno je da su organizatori uložili ve-lik trud i pokazali snažnu volju da se svi sudi-onici Konferencije osjećaju iznimno dobro-došli. Organizacija Konferencije je bila na izuzetno visokom nivou, po sigurnosti, tru-du, zalaganju i brizi za sudionike Konferen-cije. Kako smo na na Konferenciji bile vrlo aktivne u sklapanju poznanstava, što je naiš-lo na odlične reakcije organizatora, domaći-na, ali i drugih sudionika Konferencije, bile smo posebno nagrađene. Naime, na završnoj smo večeri primile posebnu zahvalu u vidu “zlatne ploče” na kojoj je ugravirana posveta organizatora. Tu je zahvalu primilo samo 30-ak sudionika Konferencije i nekoliko institu-cija iz Jordana u znak zahvale organizatora Konferencije prema odabranim sudionicima i institucijama koji su na poseban način do-prinijele uspjehu ove Konferencije.

Konačno, htjele bi istaknuti da smo zbog aktualnosti teme našeg članka zbog koje smo bile zapažene na Konferenciji, a posebno zbog naših zalaganja i truda prilikom komu-niciranja i upoznavanja s drugim kolegama diljem svijeta, pred kraj Konferencije posta-le članice međunarodne organizacije – Hu-manitarian International Law Assembly. I ne samo to, nego smo postale glavne predstavni-ce te Organizacije za Istočnu Europu što nam je iznimna čast.

POZIV NA PRETPLATU ZA 2006. GODINU

Pravni fakultet Sveu~ili{ta J. J. Strossmayera u Osijeku, Stjepana Radi}a 13, Osijek, tel: (031)224-500, ‘. r. br. 2340009-110063962.

Obra}aju}i se znanstvenoj i stru~noj javnosti Pravni fakultet Sveu~ili{ta J. J. Strossmayerau Osijeku slobodan je izvijestiti o redovitom izla`enju znanstveno-stru~nog ~asopisa pod nazi-vom PRAVNI VJESNIK - tromjese~ni glasnik za pravne i dru{tveno - humanisti~ke znanosti.

Namjera je Fakultetskoga vije}a bila i ostala da ~asopis objavljuje znanstvene, stru~ne idruge radove koji udovoljavaju visokim standardima, neovisno potje~u li od nastavnika Fakul-teta ili drugih suradnika.

Slijedom toga pozivamo znanstveno-stru~nu javnost na suradnju, a zainteresirane pravneosobe i pojedince na pretplatu. Pozivaju}i na pretplatu slobodni smo vas obavijestiti da se nakomplet br. 1-4/2006., mo`ete pretplatiti po cijeni od 120,00 kn za pravne i fizi~ke osobe te80,00 kn za studente.

Naziv i adresa naru~itelja (za fizi~ke osobe ime i prezime)

(Mjesto)

(Ul. i k. br. i broj po{te)

(Mjesto) (Datum)

NARUD@BENICA

kojom se neopozivo pretpla}ujem na ~asopis PRAVNI VJESNIK za 2006. godinu.

Ukupno kompleta ...................... po cijeni od 120,00 kn

.........................................................

Potpis ovla{tene osobe

pravni vjesnik 1-2-2006 - pravos.unios.hr · je problem u tome sklopu višestrukost (pluralitet)...

Documents