PRAKTIKUM BR. 11

Izdavač ZADRUGA, 2010.

SADRŽAJ:

I. ZANIMANJE TJEDNA: PČELAR ..........................................................................3

1. KOŠNICA .............................................................................................................7

2. PRIBOR I OPREMA U PČELARSTVU .............................................................10

3. PČELE .................................................................................................................11

4. ŽIVOTNI CIKLUS PČELA .................................................................................14

5. HIJERARHIJA U PČELINJEM SVIJETU ........................................................16

6. ROJENJE PČELA ..............................................................................................19

7. ZANIMLJIVOSTI O PČELAMA ........................................................................20

8. PČELINJI PROIZVODI .....................................................................................23

II. ZANATI: DJEČJE IGRAČKE ...............................................................................28 1. DJEČJE IGRAČKE NEKADA ............................................................................28

III. ŽIVOTINJE: DVILJA PRIRODA, UGROŽENA I OPASNA …………….................31 1. ZAŠTIĆENE PTICE U HRVATSKOJ I NJIHOVA STANIŠTA .........................31 2. OPASNE EGZOTIČNE ŽIVOTINJE HRVATSKE .............................................53 2.1 POSKOK .....................................................................................................53 2.2 CRNA UDOVICA ........................................................................................55

IV. VRT .........................................................................................................................58 1. OSNOVNA NAČELA PERMAKULTURE ..........................................................58

2

2. NAPRAVI SAM – za biovrt vlastita gnojiva ......................................................593. ŠUMSKI VRT I PREMAKULTURA ...................................................................614. KAKO U NAŠ VRT PRIVUĆI ŽIVOTINJSKE SUSTANARE ............................635. KAKO IZRADITI BILJNU SPIRALU ................................................................656. KAKO NAPRAVITI KUĆICU ZA PTICE ...........................................................70

V. KUĆA I GRADITELJSTVO ......................................................................................75

1. RECEPTI S MEDOM .........................................................................................751.1. OSVJEŽAVAJUĆI MAPITCI ......................................................................751.2. KOLAČI ......................................................................................................80

2. MEDENA KOZMETIKA ...................................................................................83

I. ZANIMANJE TJEDNA: PČELAR

Pčelarstvo je specifična grana stočarstva u kojoj stočar nije nužno vezan za vlastito zemljište. Osobu koja se bavi pčelarstvom nazivamo

3

pčelarom. U pčelarstvu razlikujemo seleće pčelarstvo (u kojem pčelar seli košnice u blizinu paše ovisno o godišnjem dobu) i stacionirano pčelarstvo kod kojeg pčelar smješta košnice uglavnom na jednoj lokaciji i, kao noviju granu, ekopčelarstvo. Pčelari su specifična vrsta stočnih proizvođača jer ne ovise o svom zemljištu, često ga ni nemaju ili imaju vrlo malo.Uz med, važan proizvod pčelarstva su i pčelinji otrov, matična mliječ, pčelinji vosak i propolis. Cvjetna pelud nije direktan proizvod pčela već je pčele sakupljaju s cvijeća i unose u košnicu. U pčelarstvu nalazimo i druge proizvode koji su nastali obradom pčelinjih proizvoda kao npr. gvirc, medovina, medena rakija, liker od meda, propolis kocke, medenjaci i drugo.

Pčele med proizvode na isti način od pamtivijeka - najmanje 150 milijuna godina. Još za vrijeme kamenog doba čovjek je "lovio" med po šupljinama drveća, udubinama u stijenama i sličnim mjestima gdje su pčele obitavale. Kod mjesta Bakora u Španjolskoj pronađen je najstariji špiljski crtež koji prikazuje čovjeka kako uzima med, a najstariji špiljski zapisi stari su i više 30 000 godina. Da bi došao do meda, špiljski čovjek je morao podnositi ubode pčela koje su branile svoje nastambe. Prvi poznati pčelari bili su stari Egipćani, zapisi o tome datiraju iz 2 000. godine prije Krista. Do danas čovjeku nije pošlo za rukom ništa bitno promijeniti u pčelarstvu, osim naravno samih košnica i pristupa u ophođenju s pčelama. Pčela je jedina domaća životinja koja još nikad nije u potpunosti udomaćena – čovjek koristi njezine proizvode, ali joj ne uspijeva kontrolirati ponašanje.

SELEĆE PČELARSTVO

Pčele odlaze na pašu 2-3 km od pčelinjaka, naravno u raznim pravcima, a kada u blizini nema paše, onda odlaze i mnogo dalje. Udaljenosti zavise od jačine i vrste paše za kojom idu, povezanosti terena i drugih manjih paša, o vremenskim prilikama, duljini dana, godišnjem dobu, stanju pčela… Idealno bi bilo kad pčele ne bi trebale prelaziti više od 500-1000 metara u potrazi za nektarom, što im omogućavamo seljenjem košnica u blizinu određene paše. Nekad su se košnice selile svim dostupnim prometnim sredstvima, pa čak i željeznicom. Većina pčelara koji danas sele košnice, kupe kamion ili

4

prikolicu i uz male preinake takvo vozilo spremno je za prijevoz košnica do odabranog odredišta. Druga mogućnost je kupnja autoprikolice ili njezina gradnja. Veća mogućnost iskorištavanja različitih paša je glavna prednost selećeg pčelinjaka. Tražeći paše na kojima ima lavande, kestena, kadulje…, dobije se i takav med. Seljenjem se dobije veći izbor u proizvodnji. U odnosu na statično pčelarenje, seleće obično donosi veće i češće prinose. Pčele se manje zamaraju u potrazi za nektarom, paša im je bliže te se brže i uz manje napore vraćaju u košnice. Usporedimo: ako kod kuće imamo prosječni prinos 10-20 kg po košnici (zavisno o kojoj je košnici riječ) jednim seljenjem, ako paša uspije, prinos meda možemo i udvostručiti.

Naravno da ima pčelara koji sele, a od toga nemaju prevelike koristi. Više je uzroka tome.

Nerijetko se događa da se poslije dužeg puta pčele (starije i slabije) već nakon prvog dana ne vrate u svoju košnicu, što je osobito vidljivo kod slabijih i iscrpljenih zajednica. To se zna dogoditi i u stacioniranim pčelinjacima, ali mnogo rjeđe i u daleko manjem broju. Dogodi li se primjerice da prilikom seljenja izgubimo 0,5 kg pčela, jasno je da nakon 2 - 3 selidbe ostajemo gotovo bez svih starijih pčela.Takav je gubitak težak prilikom svake paše. Kod dugotrajne se, međutim, društva koliko toliko oporave, dok kod kratkotrajne to nije moguće. Naravno, i na dugotrajnoj paši gubitak starih pčela smanjuje unos.Život svake pčele radilice ovisi o aktivnosti i količini napora koje obavlja, ne samo radom kod sakupljanja nektara i cvjetnog praha, gradnjom saća i hranjenjem legla, već i borbom protiv raznih neprijatelja, težim uvjetima zimovanja ili velikim uznemiravanjem. Prilikom selidbe pčele troše svoju snagu i brže umiru.Prilikom zatvaranja pčela u košnicu one postanu uznemirene. Jure po košnici tražeći izlaz, osobito ako im u košnicu kojim slučajem prodire svjetlost. Poput svih sličnih kukaca letjet će oko njega do iznemoglosti. Čim je leglo jače, trešnja i vrućina prilikom selidbe su veće i brže nastaju nemir i uznemirenost u košnici.

Uznemirene pčele češće troše med, pri čemu stvaraju toplinu što može biti pogibeljno ako ih se seli za vrućih dana. Što su

5

nemirnije, troše više meda, stvaraju veću toplinu i zagušljivost u košnici. Pčela, kao i čovjek, kad je uznemirena, brže diše, brže troši kisik u košnici i brže ispušta ugljični dioksid. Ako nije omogućeno dovoljno provjetravanje, pčele se u takvim situacijama guše u košnici.

Kod selećeg pčelarenja veći su troškovi transporta, veća mogućnost pogibije i zaraze pčela. U RH još nije razvijena svijest o koristima koje pčele donose, naročito kod oprašivanja pa se tako nerijetko nailazi na nerazumijevanje stanovništva kad se pčele dopreme pored voćnjaka, šuma, livada i sl. Nije naodmet napomenuti da u razvijenim zemljama vlasnici poljoprivrednog zemljišta zovu pčelare da dopreme košnice, te im još za to i plaćaju, što je kod nas jednako kao da pčele otpremamo u svemir.

STACIONIRANO PČELARSTVO

Prednosti stacionarnog pčelarstva u usporedbi sa selećim su: manji troškovi u samoj proizvodnji, manja mogućnost pogibelji pčelinjih društava, manja mogućnost zaraze pčela koje dolaze u kontakt s drugim doseljenim pčelama na istu pašu, pčele se manje uznemiruju te se time brže razvijaju i jačaju svoja društva.Nedostaci su manji prinosi po košnici, ovisno o terenu pčele se više zamaraju u potrazi za nektarom te eventualni nedostatak pojedinih paša čime se ograničava proizvodnja različitih vrsta meda. U početku bavljenja pčelarstvom svakako treba odlučiti o mjestu budućeg pčelinjaka. Pčelinjak bi, ovisno o broju košnica, trebao biti udaljen od naseljenih mjesta, autocesta, vinarija, šećerana i sl. Sljedeće što svakako treba imati u vidu je pristup pčelinjaku i udaljenost samog pčelinjaka. Blizina raznovrsnih paša te izbjegavanje mjesta na kojima se učestalo vrše tretiranja poljoprivrednih površina također su važni za veće i kvalitetnije prinose pčelinjih proizvoda. Svakako treba obratiti pozornost i na mogućnost gradnje ili postavljanja pratećih objekata uz budući pčelinjak zbog odlaganja razne pčelarske opreme.

6

EKOLOŠKO PČELARSTVO

Da bi pčelinjak postao "ekološki", košnice treba smjestiti u područje bogato pčelinjom medonosnom pašom. Pčelinja paša treba potjecati iz ekološke proizvodnje ili iz biljaka koje nisu tretirane kemijskim sredstvima.

Pčelinjak treba biti dovoljno udaljen od mogućeg onečišćenja nektara, i to ne samo tvornica ili cesta, već i obradivih površina na kojima se za uzgoj koriste kemikalije. Drugim riječima, pčelinjak se treba nalaziti u prirodi, daleko od bilo kakvog zagađenja štetnim tvarima.

Ekološko pčelarstvo je, jednostavno rečeno, povratak posve prirodnom načinu pčelarenja, kod kojeg se u svakom koraku nastoji ostvariti sklad čovjeka i pčela, dobrobit za pčelinju zajednicu i, naposljetku, zdravi proizvod - med i ostali pčelinji darovi. Takav pristup zahtijeva puno ljubavi, pažnje i truda, ali i novčanih ulaganja. Većina troškova za nekoga tko želi biti ekopčelar, proizlazi iz zakonske obveze (Zakon o ekološkom pčelarenju iz 2001.); ekološki pčelinjak mora biti pod stalnim nadzorom stručnjaka, a med prije prodaje mora proći razne pretrage.

Košnica treba biti izrađena od prirodnih materijala i obojena ekobojom. Pčelinje saće koje se upotrebljavaju u ekopčelarstvu moraju koristiti ekološke satne osnove odobrene od Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. No teškoća je u tome što u Hrvatskoj nedostaje takvih ekosatnih osnova, pa ih pčelari moraju uvoziti. U ekopčelinjaku nije dopušteno koristiti industrijske lijekove jer postoji velika mogućnost da će se u medu i vosku zadržati neki njihovi sastojci i tako ih onečistiti. Stoga se za liječenje pčela upotrebljavaju organske kiseline koje su i inače sastavni dio meda; mravlja, oksalna i mliječna kiselina. Također se koriste i pojedina eterična ulja, kao što su timol, mentol, eukaliptus ili kamfor. Samo u iznimnim slučajevima, kada prirodne tvari nisu učinkovite, smiju se koristiti farmaceutski proizvodi, ali

7

isključivo uz dozvolu nadzorne stanice. Svako korištenje umjetnih sredstava (vrsta, količina, vrijeme...) mora se zabilježiti i predočiti pri nadzoru. Punionice meda također bi trebale imati ekocertifikat. Svi ovi propisi kod ekopčelarstva stvaraju velik dodatni trošak koji se osjeti i u konačnoj cijeni meda. No ekološki uzgojeni proizvodi imaju nešto veću cijenu, a u ekomedu dobiva se samo ono najbolje iz pčelinje košnice.

1. KOŠNICA

Kako bi lakše manipulirao pčelama i ubirao plodove njihova rada, pčelar ih mora smjestiti u nastambu, odnosno košnicu. U pčelarstvu je košnica neophodna, a za što bolji učinak pčela, mora ispunjavati više uvjeta:

Zaštita pčelinje zajednice. - Omogućiti pčelinjoj zajednici normalan razvoj i život. - Treba biti jednostavne konstrukcije i prostrana za razvoj. - Treba biti laka i pogodna za rad. - Cijena njezine izrade mora biti što niža.

Košnice dijelimo na:- košnice s nepokretnim saćem - dubine, pletare, vršare, daščare- košnice s pokretnim saćem - nastavljače i lisnjače

Nastavljače su košnice koje se otvaraju odozgo (Langstroth, Farrar, Ploške)

Lisnjače su košnice koje se otvaraju odostraga (Anton Žnidarićeva)

DUBINE

Dubine spadaju u red onih košnica koje su najbliže prirodnom staništu pčela. To su izdubljena debla

8

trupaca drveća. Same su košnice poput pletara s nepokretnim saćem. Kao košnice su prilično trajne, mogu izdržati po nekoliko generacija uz minimalno održavanje. Danas imaju više sentimentalnu, nego uporabnu vrijednost.

PLETARE

Pletara je jedna od najstarijih oblika košnica, ima saće koje se ne mogu mijenjati po želji pa je vađenje meda iz takve košnice prilično teško. Zbog toga se danas gotovo uopće više ne koristi, eventualno još zbog hvatanja ili proizvodnje rojeva i proizvodnju pčelinjeg voska. Odlike pletare su i da u njima za razliku od "modernijih" košnica, koje su preuzele njezino mjesto, mali broj pčela može vrlo uspješno preživjeti zimsko razdoblje.

Kako je pletara rađena od prirodnog materijala, pčele se u njoj vrlo ugodno osjećaju i brzo napreduju. Pletara bi svakako trebala biti prisutna u svakom pčelinjaku, ako ništa drugo kao izložbeni primjerak i podsjetnik na vremena u kojima je bila jedini izvor pčelinjih proizvoda.

ANTON ŽNIDARIĆEVA KOŠNICA

AŽ ili Anton Žnidaričeva košnica je košnica s pokretnim saćem.

9

Sastoji se od plodišnog i medišnog prostora, razdvojenih matičnom rešetkom. Uglavnom imaju 10 ili 11 ramova. Okviri nemaju ušice, obično stoje na dvije poprečne šipke, a s prednje i stražnje strane ulaze u limene razmake. Košnica se otvara sa stražnje strane. Njezina je prednost što je vrlo pogodna za ugradnju u seleće paviljone, odnosno laka je i prikladna za selidbu. Bolja je od ostalih košnica za pčelarenje u područjima na kojima su mogući napadi medvjeda. Ograničenost prostora i teži rad s okvirima njezini su izraziti i gotovo jedini nedostaci.

LANGSTROT RUTOVA KOŠNICA

LR ili Langstrot Rutova košnica je najčešće zastupljeni tip košnice u Hrvatskoj. U novije vrijeme ustalilo se nekoliko načina gajenja pčela u ovim košnicama. Po jednom, dva nastavka se koriste za plodište i međusobno im se mijenjaju mjesta. To je poticaj za razvoj legla, a kao mjeru protiv rojenja posebno preporučuju umetanje trećeg nastavka sa satnim osnovama ili izgrađenim saćem između ta dva. Treba napomenuti da takav način pčelarenja nije lako ostvariti i da se u praksi ipak najčešće mora raditi i pojedinačnim okvirima, a ne nastavcima. Budući da pčelinje zajednice nisu dovoljno jake i nemaju velike zalihe hrane, rad LR košnicom može biti prilično kompliciran, posebno za početnike.

NUKLEUS

Nukleusi su male košnice, veličine od 4 do 7 okvira. Idealne su za sve koji se počinju baviti pčelarstvom, a služe za uzgoj, sparivanje, testiranje i čuvanje rezervne matice. Drže se i kao pomoćne pčelinje zajednice iz kojih po potrebi pojačavamo osnovna društva. Postoji više tipova

10

nukleusa (4, 5, 6, 7 ili 8 okvira), a pčelar će u pčelinjaku držati onaj čiji su okviri identični s okvirima košnica kojima pčelari. Po potrebi pčelinje zajednice mogu uspješno i prezimiti u takvim malim košnicama.

FARAR

Farar košnica slična je LR košnici, kod nje su svi nastavci jednaki, bilo da se koriste kao plodište ili medište.

2. PRIBOR I OPREMA U PČELARSTVU

Prije početka bavljenja pčelarstvom, treba osigurati i osnovni pribor. Podjela pribora odnosi se na pribor i alat za:* rad s pčelama* rad sa satnim osnovama* oduzimanje meda* topljenje voska.

Početnici trebaju nabaviti:

* pčelarski šešir ili pčelarsko odijelo (može i oboje) * pčelarske rukavice * dimilicu za pčele, pčelarski nož-dlijeto, pčelarsku četku * sredstvo za dimljenje * pčelarska kliješta za vađenje okvira * pčelarski dnevnik * kalup za sastavljanje okvira (lako ga možemo izraditi sami) * topionik za vosak (sunčani lako izradimo sami) * stalak za otklapanje saća * nož za otklapanje saća ili pčelarsku vilicu * posudu sa sitom za prihvat meda (kod vrcanja) * sipaonik za pčele (lijevak) * kutiju za prihvat okvira prilikom pregleda * stegač za seljenje nastavljača - kod selećeg pčelarstva, ali dobro ih je imati nekoliko i u stacioniranom pčelinjaku

11

* pčelarska vaga (poželjno, ali nije nužno u početku)

To je osnovni pčelarski pribor koji se kasnije nadopunjuje po potrebi, zajedno sa širenjem pčelinjaka.

VAŽNO: Oprema uvijek mora biti čista i spremna za upotrebu. Nakon svake upotrebe pribor treba očistiti jer samo redovitim čišćenjem opreme osiguravamo kvalitetu proizvoda i izbjegavamo pojavu bolesti kod pčela. Pribor i opremu nije preporučljivo upotrebljavati na više pčelinjaka. Rukavicama ili alatom lako se prenose bolesti iz pčelinjaka u pčelinjak. Kante za med i ostala oprema neka bude od inoksa jer je prihvatljivija za prehrambene artikle i lakše se održava. Limene i plastične kante treba izbjegavati, osobito ako su prethodno upotrebljavane za skladištenje nečeg drugog. Plastična će ambalaža upiti strane mirise dok je kod limene česta pojava hrđe te kao takva nije prihvatljiva u pčelarstvu ni za vodu koja se daje pčelama.

3. PČELE

Pčele su leteći kukci, bliski srodnici bumbara, a dalji osa i mravi.

Na svijetu ima približno 20 000 vrsta pčela te se nalaze na svim kontinentima osim Antarktike. Hrane se nektarom primarno kao izvorom energije te peludom, kao izvorom proteina.

Pčela ima bilateralno simetrično i kolutićavo tijelo. Kolutići su srasli u tri funkcionalne skupine: glava, prsa i zadak. Na glavi se nalazi par ticala i sa svake strane po jedno složeno oko. S donje strane glave nalazi se usni organ prilagođen uzimanju nektara iz plodnice cvijeta. Prsa čine tri odvojena kolutića. Na svakom se s donje strane nalazi po jedan par nogu. Na drugom

12

i trećem kolutiću nalazi po jedan par krila za letenje, pri čemu je drugi par krila manji. Kod nekih vrsta krila su toliko mala da je nemoguće letjeti.

Dominantna vrsta Apis Mellifera podrijetlom iz Afrike naselila se u Mediteranske zemlje i Europu prije nego što se nastanila u Aziji, Australiji i Sjevernoj Americi.

EUROPSKE VRSTE PČELAU Europi postoje različite vrste medonosnih pčela. Razlikuju se po boji, građi tijela, ponašanju, sposobnosti prikupljanja nektara, peluda i dr.

Kranjska pčela (Apis Mellifica var. carnica Pollm) - nju nazivamo još i "domaća'' i ''siva'' pčela. Pripada grupi tamnih pčela. Tijelo joj je crne boje obraslo sivkasto-srebrnim dlačicama. Pčele radilice - sive pčele imaju izuzetan nagon za sakupljanje hrane u prirodi. Matica ima veliku plodnost

(2.000 jajašaca na dan) i otporna je na bolesti. Postoji više podvrsta: alpska, panonska i sredozemna (pojedini autori nazivaju je "jadranska"). Siva pčela je izvorna za cijelo područje Republike Hrvatske, a prema Zakonu o stočarstvu, druge pasmine pčela se ne mogu uzgajati.

Talijanska pčela (Apis Meliffica var. ligustica) - pčela je Apeninskog poluotoka. Žućkaste je boje. Navikla je na dugotrajne paše i blagu klimu. Talijansku pčelu karakterizira vrlo blaga ćud, slabo izražen nagon za rojenjem, snažan razvoj tijekom ljeta i jeseni te vrlo visoka plodnost matice. Često se zna zalijetati u tuđe košnice tako da nije omiljena kod svih pčelara. Zbog života u blagoj klimi leglo održava do kasnih jesenskih dana, a zimuje u vrlo brojnim i jakim zajednicama. Odlikuje ju slabiji instinkt za sakupljanje propolisa i nektara, ali zato ima odličnu sposobnost korištenja slabih paša.

13

Kavkaska pčela (Apis Mellifica var. caucasica) - podrijetlom je iz Gruzijskog gorja, pa po Kavkazu nosi i ime. Vanjštinom pomalo sliči na kranjsku pčelu, a razlikujemo dvije vrste: sivu i žutu. Ima spori proljetni razvoj, ali ima odličnu obrambenu sposobnost prema uljezima. Sama pčela ima duže rilce i marljiv je radnik na svim pčelinjim pašama, ali je sklona zalijetanju u tuđe košnice. Posjeduje slab rojevni nagon i brzo se prilagođava novim pašama. Odlikuje je velika sposobnost prikupljanja propolisa.

Tamna europska pčela (Apis mellifica var. mellifica L.) - najviše se uzgaja u Njemačkoj. Krupne je građe sa zatupljenim zatkom, kratkog jezika i tamno sivom, gotovo crnom bojom. Otporna je i prilagodljiva dugim i hladnim zimama. Zbog te se osobine uspjela održati u hladnijim predjelima Sjeverne i Južne Amerike, pa čak i u Sibiru. Tijekom sezone razvija se u zajednice srednje snage. Razvoj zajednice traje dugo u jesen pa zimuje u jakim, brojnim društvima. Prinosi propolisa su kod ove vrste pčela umjereni, med unosi slabije od Talijanske i sive Kranjske pčele, ali je odlikuje veća otpornost na bolesti.

OSTALE VRSTE PČELA

Pčela "Melipona Anthidioides'' česta je u Brazilu. To su malene tropske pčele koje nemaju žalac. Obično grade gnijezda u šupljem drveću. U gnijezdu takve zajednice nalazi se samo jedna matica - ženka. Saće grade vodoravno, a stanice saća u kojima se razvijaju ličinke radilice napune peludom i medom u koje zatim matica nosi jajašca. Nakon što matica snese jajašca takve stanice saća zatvore poklopčićem od voska. Izvan takvog plodišnog prostora radilice prave spremišta za med nepravilnog bačvastog oblika.

Patuljasta pčela (Apis florea F.), podrijetlom je iz Indije. Osobina ove vrste je da gradi jednostruko saće na otvorenom prostoru, obično na nekom stablu. Specifičnost njezina saća je u tome da gradi ćelije raznih veličina za radiličko saće, trutovsko i matičnjake koji imaju oblik žira. Zajednica ima jak obrambeni mehanizam, razmnožava se rojenjem, a posebnost vrste je i to što u nestanku paše napušta gnijezdo u potrazi za novom, jačom pašom koja zajednici osigurava dovoljne količine hrane.

14

Divovska pčela (Apis dorsata) izgrađuje jednostruko saće na kojem živi. Sve ćelije saća gradi jednake veličine, bez razlike za trutovsko, radiličko ili za matičnjake. Dubina ćelija saća divovske pčele doseže i do 34 mm. Same radilice dvostruko su veće od europske medonosne kranjske pčele. Kod ovih pčela nema razlike u veličini između radilica i matica. Divovska pčela obitava na otvorenom, pa je prema tome i prilagodila način života. Obrambeni mehanizmi kod ove pčele su posebno izraženi i odlučno čuva svoje leglo. Stare zajednice dijele se na nove manje zajednice, rojevni nagon je kod te vrste vrlo slab. U slučajevima nestanka ili slabljenja paše napušta gnijezdo i seli se na područje bogatije hranom.

Afrikanizirana pčela - nastala je u sklopu projekta brazilske vlade kojim se željela dobiti medonosna pčela sposobna da i u tropskoj klimi s puno vlage uspješno oprašuje floru te pritom sakupi što veće količine meda.

Solitarna pčela - ili pčela samica, za razliku od medonosnih pčela, ne prikuplja veće količine meda u svoje nastambe. One žive usamljenički život tako da svaka ženka radi svoje gnijezdo u tlu ili u nekom pogodnom mjestu u kojem može graditi komore za polaganje jaja i odgajanje larvi. Solitarne pčele zbog nedostatka zaliha hrane izlaze i lete na nižim temperaturama od ljudima poznatije i veće medonosne pčele.

4. ŽIVOTNI CIKLUS PČELA

15

Pčele žive i rade u zajednicama, kao pojedinci u prirodi osuđeni su na smrt. Kod jakih, dobro razvijenih zajednica nalazi se od 50 000 do 80 000 pčela ovisno o košnici, a svoje zadatke obavljaju ovisno o starosti.

Prema tome razlikujemo:

16

- pčele hraniteljice (0-3 dana starosti) - hrane mlade pčele i leglo - pčele graditeljice (3-10 dana starosti) - grade saće (luče vosak i matičnu mliječ) - pčele čistačice (10-15) - čiste košnicu iznoseći trunje i mrtve ličinke ili pčele te lepećući krilima na ulazu u košnicu ubacuju u nju zrak, čime u košnici stalno održavaju potrebnu temperaturu (oko 25 °C) - pčele stražarnice (15-20 dana starosti) - čuvaju košnicu od neprijatelja

Ovisno o zamornosti, pčele žive između 30 i 45 dana.

17

5. HIJERARHIJA U PČELINJEM SVIJETU

Maticu zovemo kraljicom pčela, ali kao i svaka kraljica ona se najprije u zajednici u kojoj živi mora izboriti za taj položaj. Riječ "matica" preuzeta je iz rječnika slavenskih naroda gdje je matica majka, što je i pčelinja matica u zajednici pčela. Zanimljivo je da kod pčela matica nastaje iz istog jajašca-zametka kao i radilica, s razlikom da buduću maticu pčele hraniteljice hrane drugačije od ostalih - matičnom mliječi. Nakon 17. dana od položenog jajeta mlada matica izlazi iz matičnjaka i njezin prvi zadatak je pronaći ostale moguće matičnjake u košnici i ukloniti buduće matice u njima prije nego što se izlegu. Ako u tome ne uspije, dolazi do borbe matica u košnici dok ne ostane samo jedna. No to nije kraj, još mora izletjeti iz košnice na oplodnju s trutovima i sretno se u nju vratiti. Ako se u košnici kojim slučajem pojave dvije matice, jedna uvijek s dijelom pčela napušta košnicu u potrazi za novim smještajem. To se u pčelarstvu naziva rojenje. Matica koja traži

18

novi smještaj, obično se privremeno ulogori u blizini na nekom uzvišenom mjestu poput krošnje drveta. Pčele izviđačice za to vrijeme lete uokolo tražeći adekvatan smještaj gdje će dalje razvijati svoju zajednicu. Kada matica počne polagati jaja, u košnici postaje neosporna vladarica. Uvijek je okružena pčelama pratiljama koje se brinu o svojoj kraljici, čiste je, hrane i štite od opasnosti. Njezin jedini zadatak postaje polaganje što većeg broja jajašca o čemu i ovisi opstanak pčelinje zajednice. Polaganje jajašaca omogućuju joj njezini najvažniji organi koji je razlikuju od ostalih pčela radilica: jajnici. Uz jajnike nalazi se sjemena kesica u kojoj su nakon parenja s trutovima smještene muške spolne stanice. Istraživanjima je utvrđeno da sjemena kesica može primiti i do 8 000 000 spermatozoida. O veličini te kesice ovisi kvaliteta pčelinje matice jer o tome ovisi hoće li duže ili kraće vrijeme zalijegati oplođena jajašca. Zajednica s mnogo pčela jača je za obranu od brojnih prirodnih neprijatelja. Zahvaljujući svojoj brojnosti unos hrane u košnicu je veći pa se time povećava mogućnost za opstanak zajednice u razdoblju bez paše. Matica ustvari nije savršena-potpuna ženka (majka) jer ona

samo zaliježe jajašca dok se za ostatak brinu pčele radilice. Za vrijeme sezone oplođena dobra matica može snijeti i do 200 000  jaja, odnosno proizvesti uz pomoć pčela radilica i do 20 kg meda. Za samo sparivanje pčelinja matica spremna je 4-5 dana nakon što se izlegla. Prije samog parenja izlazi na kraće izlete oko košnice kako bi upoznala smještaj košnice i njezinu okolinu. Na parenje matica izlazi za vrijeme toplog i mirnog vremena u prvim popodnevnim satima. Sam čin parenja traje ponekad duže

ponekad kraće, nakon čega se vraća u košnicu uznemirenim pčelama radilicama koje se nakon njezina povratka umiruju jer znaju da opstanak ovisi o prisutnosti njihove kraljice u zajednici.

19

Radilica je ženka, ali njezini su jajnici zakržljali i nije sposobna za reprodukciju; tu zadaću u pčelinjoj zajednici obavlja matica. Razvoj matice i pčele je

do trećeg dana života ličinke isti. Pčele ličinke do trećeg dana hrane matičnom mliječi (koju smatramo visokovrijednom hranom), a nakon toga odrede 10 - 20 najbolje razvijenih ličinki koje će postati matice. To je važna odluka jer o kvaliteti buduće matice ovisi razvoj i opstanak pčelinjeg društva. Njih nastavljaju hraniti matičnom mliječi, dok ostale ličinke dalje hrane nektarom i peludom. Nakon 10-ak dana zatvore poklopce saća s leglom i nakon 21. dana od jajeta iz ćelije saća izlazi mlada pčela buduća radilica.

Pčele radilice (20 dana do kraja života) donose u košnicu nektar, pelud i vodu, ovisno o zadaći koja im je određena. Prema potrebi, u slabijim društvima pčele preuzimaju određene poslove i prije tog roka. Radilice unosom nektara i peludi javljaju matici kada je povoljno vrijeme za polaganje jaja. Početak unosa svježeg nektara nakon zime znak je matici da dolazi vrijeme kad će i za mlade pčele biti dovoljno hrane. Život radilice u vrijeme sezone je kratak, do 45 dana, nakon čega radilica umre od iscrpljenosti. Čim radilice počnu rjeđe unositi nektar i pelud u košnicu, matici je to znak da sezona obilja prestaje i da prestane s lijeganjem jajašaca. Radilice koje se izlegu na jesen žive duže - sve do proljeća kada njihovu ulogu unosa hrane preuzimaju mlade pčele.

Trut je mužjak pčele i ima važnu ulogu u životu pčelinje zajednice. Postoji stara narodna izreka: "Lijen kao trut." To navodi na zaključak

20

da trutovi u košnici ne rade ništa. Ipak, to je samo djelomično točno. Razvoj ličinke truta je najduži i traje 24 dana. Mladi trutovi izlaze iz ćelija saća koja su šira i veća nego kod pčela radilica te je i on veći i deblji od ostalih pčela. Trutovi nisu sposobni da se sami hrane već ih hrane pčele, a osim što ih hrane, vode brigu o njima, čiste ih i paze. Kad postanu spolno zreli, izlaze prvi put iz košnice na tzv. orijentacijski let. Za lijepih, toplih i sunčanih dana bez vjetra izlaze iz košnica i okupljaju se na jednom mjestu u zraku. Na to mjesto dolazi i matica na oplodnju, ali oplodit će je samo desetak najbržih od njih. Nakon oplodnje trut umire, a matica se vraća u košnicu. Postoji mišljenje da nakon što se oplođena matica vrati u svoju košnicu, pčele izbacuju sve ostale trutove iz košnice jer im više nisu potrebni.

Trut izvan košnice brzo umire jer nije sposoban sam se hraniti. No nije to baš uvijek tako. Hoće li pčele izbaciti trutove ili ne, ovisi o tome kakva je situacija u pčelinjoj zajednici. Ako je godina loša i nema dovoljno hrane, pčele se ponašaju vrlo racionalno i svi koji u zajednici nisu neophodni, bit će izbačeni iz nje kako bi ostali imali šanse za preživljavanje. Trut se ne hrani medom, već ga pčele hrane kao i ličinke, smjesom meda cvjetnog praha i vode, pa je i to možda jedan od razloga što za njega nema mjesta kad se kreće u zimu. Pelud pčelama treba u rano proljeće, kada ga još nema u prirodi, jer njime othranjuju novo mlado leglo. U godinama kada u košnici ima dovoljno paše i nektara te je zajednica jaka, trutovi ostaju u košnici preko cijele godine. Njihova uloga zimi je održavanje topline zajednice, a smatra se i da njihova prisutnost u košnici djeluje umirujuće na ostale pčele - ako su ostali u košnici, znači da su zalihe hrane dovoljne za prezimljavanje. Čak je uočeno da su zalihe meda u košnici veće ako u zajednici ima veći broj trutova.

6. ROJENJE PČELARojenje je prirodni nagon pčela u njihovoj borbi za održanjem vrste. Samo rojenje jednim dijelom vjerojatno potječe od nagona za seljenjem koje susrećemo još i danas kod pojedinih insekata. Da bi se pčele pokrenule u rojevno stanje, potrebni su neki od preduvjeta kao što su: pogodna temperatura i medenje

21

medonosnog bilja. Rojenje je ustvari dijeljenje jedne u dvije nove i međusobno potpuno neovisne zajednice.

UZROCI ROJENJA Stješnjeno leglo. Blokada matice u zalijeganju. Prevelik broj mladih pčela u zajednici. Nemogućnost izlučivanja voska i gradnje saća. Nedostatna ventilacija. Višak matične mliječi. Nasljedna osobina matice. Stara matica. Radilice se počinju hraniti matičnom mliječi.

UMJETNO ROJENJEVrši se od sredine travnja do početka kolovoza, i to tako da se okviri s pčelama i nove matice premještaju iz jedne košnice u drugu.

7. ZANIMLJIVOSTI O PČELAMA Matica živi i do sedam godina, a na dan izlegne jajašaca do

tri svoje težine. Pčele med proizvode na isti način najmanje 150 milijuna

godina. Pri sakupljanju nektara i peludnog praha pčela posjeti

dnevno oko 1000 cvjetova. Jaka i zdrava pčelinja zajednica u tijeku jednog dana može

oprašiti do 3.000.000 cvjetova. U košnici (ovisno o tipu i veličini) pčelinja zajednica broji od

20.000 - 80.000 pčela. Znanstvenici odavno znaju da su pčele društvena bića, ali

nedavno su otkrili da u društvu rado i popiju. Čini se da pčele, baš kao i ljudi, najviše vole jaka alkoholna pića. Kad im je ponuđen izbor između najjače moguće šećerne otopine i 80 postotnog alkohola, pčelice su stale u red za šankom. "Čak smo ih uspjeli nagovoriti da popiju čisti etanol", rekao

22

je Charles Abramson sa Sveučilišta Oklahoma. "To, koliko znam, ne bi napravilo niti jedno drugo živo biće, čak ni student." Znanstvenici pretpostavljaju da pčele koje imaju vrlo razvijene društvene strukture, liječe svoje alkoholičare, baš kao i ljudi.

To je jedini kukac na svijetu koji proizvodi hranu koju jedu i ljudi.

Sve pčele proizvode dobar i zdrav med. Loš med rezultat je industrijskog načina punjenja ili lošeg i needuciranog pčelara.

Med pčele medarice jedna je od najsigurnijih hrana – većina opasnih bakterija uopće ne može živjeti u medu.

PČELE U MASOVNOM UZGOJU

Iako je 3500 domaćih pčelinjih vrsta oprašivalo cvijeće i prehrambene kulture Sjeverne Amerike kada su europski doseljenici u 17. stoljeću pristali na njezine obale, kolonizatori su bili zainteresirani samo za vosak i med svojih pitomih pčela medarica iz Staroga svijeta. Zato su uvezli insekte i do polovine devetnaestog stoljeća divlje i pripitomljene kolonije pitomih pčela bile su razasute širom Sjedinjenih Država. Kao posljedica bolesti, pesticida i klimatskih promjena, pčelinja populacija je trenutačno u opadanju, ali budući da je potražnja za medom i dalje visoka, ova sićušna stvorenja uzgajaju se na farmama.

SLOŽENI ŽIVOT PČELA

Pčelinja košnica sastoji se od desetaka tisuća pčela od kojih svaka ima vlastitu ulogu, određenu njezinim/njegovim spolom i dobi te godišnjim dobom. Svaka košnica obično ima jednu maticu, stotine trutova i tisuće radilica. Matice mogu živjeti do sedam godina dok je životni vijek ostalih pčela od nekoliko tjedana do šest mjeseci. Pčele radilice su odgovorne za hranjenje potomstva/mladunčadi, brigu o matici, izgradnju saća, traženje nektara i polena te čišćenje, ventiliranje i čuvanje košnice.

23

Trutovi služe maticu koja je odgovorna za reprodukciju. Svake godine ona izleže oko 250 000 jajašaca, što iznosi čak milijun tijekom cjelokupnog njezina života. Kada se nova matica treba roditi, stara matica i pola košnice napuštaju svoj stari dom i nastanjuju se na novom mjestu koje su pronašle radilice 'izviđači'. Zimi, kada temperatura padne, pčele se skupe oko matice i mladih koristeći svoju tjelesnu toplinu da bi održale temperaturu unutar košnice stabilnom na oko 33oC.

NJIHOV VLASTITI JEZIK

Pčele posjeduju jedinstven i složen komunikacijski sustav koji se zasniva na vidu, kretanju i osjetilu njuha koji znanstvenici još uvijek u potpunosti ne razumiju. Pčele upozoravaju ostale članove svoje košnice na hranu, položaj nove košnice i uvjete unutar vlastite košnice (kao što je zaliha nektara) kroz složene 'plesne' pokrete. Istraživanja su pokazala da su pčele ne samo sposobne za apstraktno razmišljanje, već i za razaznavanje članova vlastite obitelji od ostalih članova košnice, korištenje vizualnih orijentira pri putovanju i pronalaženje prethodno korištenih izvora hrane, čak i kada im je dom u međuvremenu premješten. Kao što mirisi mogu probuditi snažne uspomene u ljudima, tako pčele koriste svoje osjetilo njuha da potaknu uspomene na to gdje se može naći najbolja hrana.

ZAŠTO JE PČELAMA POTREBAN NJIHOV MED?

Biljke proizvode nektar da bi privukle oprašivače (pčele, leptire, šišmiše i druge sisavce), koji su neophodni za uspješno razmnožavanje biljaka. Pčele skupljaju i koriste nektar kako bi proizvele med, koji im je osnovna prehrana, posebice zimi. Kako nektar sadržava puno vode, pčele se moraju potruditi kako bi smanjile količinu vode te dodati enzime iz vlastitih tijela kako bi nektar pretvorile u hranu i sačuvale ga od kvarenja. Da bi proizvele pola kilograma meda, pčele moraju oprašiti 2 milijuna cvjetova i preletjeti više od 88000 kilometara.

DOMAĆE PČELE NE OPRAŠUJU ONAKO DOBRO KAO DIVLJE

24

Otprilike jedan od tri zalogaja hrane ili gutljaja pića koje ljudi konzumiraju proizvedeni su putem oprašivača - kukci, ptice i sisavci oprašuju oko 75 posto svih prehrambenih kultura. Industrijski uzgajivači pčela htjeli bi uvjeriti kupce kako je med samo nusprodukt neophodnog oprašivanja pčela, ali domaće pčele nisu tako dobre oprašivačice kao divlje (autohtone) pčele. No, kako većina vrsta divljih pčela hibernira skoro 11 mjeseci u godini i ne živi u velikim zajednicama, one ne proizvode velike količine meda, a ono malo što proizvedu nije vrijedno napora potrebnog da im se med ukrade. Stoga, premda su divlje pčele bolji oprašivači, proizvođači se i dalje za oprašivanje oslanjaju na pčele iz uzgoja od kojih ubiru više od 78 tisuća tona meda svake godine, u vrijednosti većoj od 200 milijuna dolara.

ISKORIŠTAVAJUĆI PRIRODU

Zarađivanje na medu zahtijeva manipulaciju i iskorištavanje pčela, njihove želje za životom i potrebe da zaštite svoje košnice. Pčele su žrtve neprirodnih uvjeta života, genetske manipulacije i stresnog načina transportiranja. Kako 'rojenje' (podjela košnice nakon rođenja nove matice) može smanjiti proizvodnju meda, pčelari čine što mogu kako bi to spriječili, uključujući i podrezivanje krila matici, ubijanje i zamjenu starije matice nakon samo godinu ili dvije ili zatvaranje matice koja bi htjela započeti rojenje. U Americi postoje komercijalni 'uzgajivači matica' koji uzgoje oko milijun matica na godinu koje onda šalju zainteresiranim pčelarima. Mnoge od njih ugibaju u prijevozu. Matice se umjetno osjemenjuju trutovima koji nakon toga bivaju ubijeni. Komercijalni pčelari također 'varaju' matice kako bi one izlegle što više jaja dodajući voštane stanice košnicama koje su veće nego što bi ih pčele radilice normalno napravile. Svaka košnica koja je ostavljena da prezimi treba najmanje 25 kilograma meda kako bi preživjela. Entomolozi navode kako mnoge pčele stradaju zbog nebrige, gladi, slabosti i drugih problema koji se javljaju zimi. Neki uzgajivači ubijaju pčele u jesen jer je to lakše nego pripremati košnice za zimu. Jedan uzgajivač priznaje da njegov prijatelj koristi cijanid kako bi uništio 6000 pčelinjih zajednica na završetku sezone jer je to najisplativiji način proizvodnje.

25

Populacije pčela medarica smanjile su se za 50 posto od 1980., djelomično i zbog grinja. Širenju bolesti doprinose i pčelari - premještaju inficirana saća iz zaraženih zajednica u zdrave, ne prepoznaju ili ne liječe bolest, kupuju staru inficiranu opremu, drže zajednice jednu drugoj preblizu i ostavljaju mrtve zajednice u pčelinjaku. Umjetna hrana, koja se koristi zato što pčelari uzimaju med koji bi pčele normalno jele, čini pčele podložnima bolesti i napadima drugih insekata. Kad uoče bolest, pčelarima se savjetuje da 'unište zajednice i spale opremu', što može značiti spaljivanje ili trovanje pčela.

8. PČELINJI PROIZVODI

Direktni proizvodi pčela su med, propolis, pčelinji vosak i matična mliječ.

VRSTE MEDA

Livadni ili cvjetni med je med od raznog livadnog cvijeća. Snagom raznovrsnih sastojaka povoljno utječe na djecu u razvoju, starije osobe, kao i sve one kojima je potreban oporavak i dodatna energija. Preporučuje se svakodnevna primjena.

Med u saću je potpuno prirodno i najzdravije pakiranje te zahvalne i vrijedne namirnice. Obično se pakira iz najbogatijih pčelinjih paša poput bagremove u kontinentalnim dijelovima

26

Hrvatske. Poznato je, naime, da je pčelinji vosak kao prirodna ambalaža meda potpuno jestiv. Med u saću je danas jedna od rijetkih vrsta pakiranja; još nije izmišljen stroj koji bi bez vidljivog oštećenja punio takav proizvod. Ako se med puni umjetno zagrijavajući i uz pomoć filtracije, mogu mu se samo oduzeti njegova ljekovita prirodna svojstva.

Kaduljin med ubraja se u skupinu meda za liječenje respiratornih organa i putova, kao i za jačanje imuniteta. Koristi se protiv prehlada jer omogućava lakše izbacivanje sluzi iz dušnika i bronhija. Hrvatski med od kadulje svjetski je priznat po svojoj izuzetnoj kvaliteti, što možemo zahvaliti još uvijek dobro očuvanoj prirodi, osobito na području velebitskih pašnjaka. Čaj u koji se stavlja med od kadulje treba biti mlak i

takav se treba i konzumirati.

Med kestena je taman, a boja mu varira ovisno o podneblju i godini. Prepoznatljivog je mirisa i izrazito karakterističnog, pomalo gorkog okusa. Povoljno djeluje na cjelokupni probavni sustav - potiče rad crijeva, olakšava rad preopterećene jetre i žuči te štiti želučanu i crijevnu sluznicu. Med kestena ima izvanredno djelovanje i prilikom oporavka kod žutice,

poslije operacije žuči i sl. Preporučuje se uzimanje s čajem od stolisnika, kamilice, šipka i majčine dušice nekoliko puta na dan, i to 1-2 sata poslije jela.

Bagremov med je gust, izrazito svijetao, gotovo proziran. Ugodnog je mirisa i blagog okusa. Ubraja se u najcjenjenije vrste meda. Pomaže kod nesanice, vrtoglavice, umiruje nadraženi živčani sustav i otklanja posljedice nagomilanog stresa. Mjesecima ostaje u tekućem stanju i jedna je od vrsta meda koja vrlo sporo kristalizira jer sadrži više fruktoze nego glukoze. Pčele dobro i uspješno prezimljuju ako im se osigura zimovanje na bagremovu medu. Preporučuje se uzimanje s čajem od kamilice jer se tako pojačava djelovanje meda i čaja. Također ga se preporučuje uzimati navečer prije spavanja.

27

Obilnih bagremovih paša za pčele nalazimo u gotovo svim kopnenim krajevima Hrvatske gdje je nekad sađen ili se proširio prirodnim putem kao vrlo prilagodljiva biljka.

OSTALI PROZVODI OD MEDA

Medovina ili vino od meda je pored medene rakije vjerojatno jedno od najstarijih alkoholnih pića koje je čovjek konzumirao. Ovaj su napitak pripremali i stari Grci i Rimljani. Postoje tvrdnje da su ga Grci koristili i prije nego što su otkrili vino. Poznat je i običaj starih Slavena koji su ga pili za vrijeme božićnih praznika, a ta se tradicija zadržala u pojedinim krajevima i dan-danas. Medovinu dobijemo fermentacijom rastvora prirodnog meda koji bi trebao biti što tamnije boje (medljika, kesten...). Postupak je isti kao i kod proizvodnje vina od grožđa. Proizvodi se kao alkoholno, obično 13-14% alkohola, i kao bezalkoholno piće. Kvaliteta obje vrste ovisi o kvaliteti meda, postupku prilikom fermentacije i skladištenja. Medovina je piće koje popravlja krvnu sliku, poboljšava apetit, okrepljuje organizam i usporava njegovo starenje.

Cvjetni prah ili cvjetna pelud je jedinstveni dar prirode, optimalno uravnotežen i upotpunjen omjer vrijednih prirodnih sastojaka. Svako zrnce sadrži sve sastojke neophodne za zdrav život i normalan razvoj organizma: bjelančevine, vitamine (A, C, D, E i grupa vitamina B), minerale (Ca, Cl, Na, Fe, Mg, Si), lipide, enzime, eter, ulja i vrijedne antibiotske tvari. Pozitivno djeluje kod anemije i hipertenzije, umiruje preopterećeni živčani sustav i olakšava probleme probavnog sustava. Izuzetne rezultate postiže u liječenju prostate.Redovitom upotrebom popravlja opće zdravstveno stanje organizma, ublažava posljedice stresa i daje snagu potrebnu za svakodnevne napore. Sama pelud ili cvjetni prah nije proizvod pčela, već su to muške spolne stanice biljaka koje pčele prikupe obilazeći cvijeće.Različiti cvjetovi u prirodi daju različitu pelud, kako po boji tako i po hranjivim vrijednostima. Pčele pelud koriste kao hranu za mlade naraštaje. Važna im je kako za proizvodnju matične mliječi tako i za rad njihovih jedinstvenih voštanih žlijezda, a u nedostatku njezina unosa u košnicu prestaje

28

zalijeganje matice. Jake i zdrave pčelinje zajednice uvijek osiguravaju određenu količinu peludi smještanjem u ćelije saća, na koje zatim nanose tanke slojeve propolisa kao zaštitu od kvarenja, a sve kako bi još u zimskom razdoblju mogle početi s hranjenjem svog legla. Cvjetna pelud je vrlo osjetljiv proizvod koji treba vrlo pažljivo sakupljati i nakon toga sušiti. Sakupljena pelud sadrži mnogo vlage te ju je prije pakiranja potrebno sušiti na prozračnom i sjenovitom mjestu, i to na stalnoj temperaturi od 40°C tijekom 48 sati. Nakon sušenja pelud mora sadržavati 92% suhe tvari. Svježu pelud dopušteno je držati i u specijalnim rashladnim komorama na temperaturi od 18°C. Takva pelud mora prema zakonu sadržavati do 60% suhe tvari. Rok trajanja pravilno obrađene i upakirane suhe peludi je godina dana. Rok trajanja peludi umiješane u med je dvije godine. Pelud pripremljena za tržište ne smije sadržavati nikakve druge moguće nečistoće.

Matična mliječ je prirodni stimulans koji sadrži visoku koncentraciju biološki aktivnih tvari. To je kremasta, ljepljiva, mliječno bijela supstanca s malo gorčim okusom i specifičnim mirisom. Pčele radilice u starosti od 5-15 dana izlučuju iz svojih nadždrijelnih žlijezda supstancu bogatu proteinima i drugim dragocjenim sastojcima. Tim proizvodom hrane maticu za vrijeme čitavog njezina života, dok se mlade larve pčela radilica i trutova matičnom mliječi hrane samo u svom ranom razvoju (cca 3 dana). Poslije se hrane smjesom meda i peludi. Matičnu mliječ najčešće upotrebljavamo kao 50% otopinu mliječi u alkoholu ili pomiješanu s medom. Konzumira se uz što duže zadržavanje ispod jezika - to je važno jer se na taj način bolje i brže apsorbira u tijelo preko žlijezda slinovnica. Matična mliječ spada među najvrjednije pčelinje proizvode. Najveći proizvođači matičine mliječi u svijetu su Kina i Tajvan gdje se na godinu proizvede preko 1.000 tona. Kod nas se matična mliječ svakako premalo koristi, i to obično kao gotov proizvod upakiran s raznim dodacima. Ovaj prirodni dodatak prehrani mogu koristiti svi neovisno o spolu i životnoj dobi.

POZITIVNI UČINCI MLIJEČI U ISTRAŽIVANJIMA

- stimulacija spolnog sustava - potiče rad i brži razvoj spolnih organa- stimulacija živčanog sustava - pojačava lučenje adrenalina

29

- intravensko ubrizgavanje mliječi pojačava disanje- imunološki sustav - blokira oslobađanje histamina i smanjuje serumske razine antigen specifičnog IgE - povećava tjelesnu izdržljivost i smanjuje zamor, posebice kod ljudi koji obavljaju težak tjelesni rad i kod sportaša u pripremnom i natjecateljskom razdoblju- utječe na normalizaciju visokog i niskog krvnog tlaka- ubrzava zarastanje kostiju i zatvaranje frakturnih pukotina - antiupalni učinak doprinosi bržem zacjeljivanju rana- potiče obnavljanje jetre i štiti njezine stanice od oštećenja

Pčelinji vosak je proizvod koji pčele stvaraju u svom tijelu pomoću žlijezda. Radilice ga žvakanjem oblikuju i njime grade saće. Ako se kojim slučajem raspored saća poremeti ili poruši, na tom mjestu pčele odmah počinju graditi novo. Prirodna boja pčelinjeg voska je bijela, a u dodiru sa zrakom postaje žućkast. Sama boja pčelinjeg voska ovisi o omjeru tvari u vosku - propolisa i peludi. Pčelinji vosak je u biti prirodna, u potpunosti jestiva i zdrava ekoambalaža za med. Pčelari pčelinji vosak koriste uglavnom za izgradnju satnih osnova kojima olakšavaju pčelama bržu izgradnju saća za spremanje meda. Svijeće od pčelinjih proizvoda ili izrada božićno-novogodišnjih ukrasa također je dio ponude proizvoda pčelara. Upotreba pčelinjeg voska izvan pčelarstva je gotovo neograničena - koristi se u kozmetici, farmaciji, zubarstvu, slikarstvu, a kao odlično sredstvo pronašao je svoje nezamjenjivo mjesto i kod upotrebe u konzervatorske svrhe.Prirodna specifična težina kod temperature od 15°C iznosi 0,956 kg +, - 0,003 kg. Točka topljenja mu je od 58 - 64°C i daleko je veća od običnog parafinskog voska gdje je ona već na 30°C. Sama ta činjenica dovoljno govori o važnosti čistog pčelinjeg voska iz kojeg moraju biti izgrađene satne osnove ako pčelar želi da ih pčele prihvate i da na njima nastavljaju gradnju saća, u kojima će skladištiti med koji proizvedu. Miješanje pčelinjeg i običnog voska donosi probleme ne samo kod zalijeganja matice već i prilikom punjenja saća medom. Miješanjem pčelinjeg voska s parafinskim gubi se i specifičan miris koji je pčelama itekako bitan.

30

Propolis je smolasta supstanca koju pojedine pčele radilice sakupljaju s pupoljaka i kore drveća. Time se bavi samo mali broj pčela koje u košnici imaju tu odgovornu zadaću. Unosom u košnicu upotrebljavaju ga za izgradnju ulaza, zatvaranje pukotina i rupa i skladištenje, odnosno "sterilizaciju" ćelija saća. Ime propolis prema nekim tumačenjima dolazi od grčke riječi "pro" - prije ili ispred i "polis"- grad, a kao naziv danas se koristi u skoro svim dijelovima svijeta. Propolis je kao lijek poznat još od antičkih vremena; Aristotel ga spominje u svojoj "Priči (govoru) životinja" i zaključuje da se može koristiti u liječenju kožnih povreda, rana i infekcija. Velika upotreba propolisa zabilježena je za vrijeme Burskih ratova u Južnoj Africi (1899.-1902.) jer je pokazao odlične rezultate kod zacjeljivanja rana.

II. ZANATI: DJEČJE IGRAČKE

1. DJEČJE IGRAČKE NEKADA

Najjednostavnije dječje igračke mogla su izraditi i djeca, no češće je to bio posao starijih: roditelja, rođaka i susjeda. No postojala je i organizirana izrada dječjih igračaka, od drva ili gline: potkraj prošloga i početkom ovoga stoljeća neke od udruga, koje su se osnivale da bi očuvale i promicale hrvatski kućni obrt,

bavile su se i izradom igračaka. Najčešće su to bili likovi domaćih životinja izrađeni piljenjem daske, a rjeđe tesanjem, koji su se mogli voziti na kotačićima ili pokretati na neki drugi

31

način. Gotovo su redovito bile obojene i ponekad ukrašene dodacima od drugih materijala.

TRADICIJA DJEČJIH IGARA

Djeca su na selu posjedovala uglavnom skromne igračke. Drvene konjiće, kola, razna oruđa koja su im izrađivali roditelji ili rođaci. Igračke su se mogle i kupiti na proštenjima i sajmovima. Bile su to glinene sviralice, nakiti za djevojčice, a nije nedostajalo ni šarenih licitarskih kolača. Pojedini su roditelji nakon dobro obavljene trgovine u gradu donosili svojoj djeci igračke i šarene bombone zvane cukori. Seoske djevojčice najviše su se voljele igrati s lutkama. Ako nisu imale kupljenu, izrađivale su im ih majke ili bake od komada krpica, orunjenih kukuruznih klipova ili od lana zavezana na preslicu ili vreteno. Dječaci su bili više u pokretu služeći se granama ili štapovima koji bi u njihovoj mašti postali željena igračka ili životinja.Omiljene dječje igre na otvorenom bile su igre s pijeskom, zemljom i blatom. Djevojčice su izrađivale kolače, a dječaci su radili kule i valjali grude zvane topovi. Čuvajući stoku, djeca su kratila vrijeme berući kestene, kukuruz i druge plodove koje su potom pekli. Djevojčice su brale cvijeće i izrađivale vjenčiće i narukvice. Djevojčice su se zajedno voljele igrati mame, tate, brace, seke i kumova. To je bila njihova igra u kojoj dječacima nije bilo mjesta. Također su voljele i pjevati oponašajući svoje pjevačke uzore, a pjevale su i dok su izrađivale ručne radove ili čuvale stoku. Kako su djeca oduvijek u svemu voljela oponašati odrasle, tako su djevojčice odjevale odjeću svojih majki uživljavajući se u njihove uloge. Dječje prerušavanje u različite likove bilo je prisutno i prilikom igre ''svatova'' ili za maškare.U ljetnim mjesecima djeca su se voljela kupati u rijeci ili potoku. Umjesto čamca, poslužilo je i korito za pranje rublja, a umjesto vesla, kakav kolac kojim se otiskivalo o dno rijeke. Dječaci su voljeli loviti ribu oponašajući pritom svoje očeve i djedove; u vrijeme dok su ribolov i lov bile gospodarske grane pomoću kojih se moglo zaraditi. Razni su uglavnom jednostavni načini na koje su dječaci hvatali ribu. Pribor za ribolov su izrađivali sami; jednostavne udice na koje su stavljali gliste ili komadiće kruha kojima su mamili ribe ili pak složenije naprave koje su iziskivale više truda u izradi i skupni dječji angažman.

32

Dječaci su lovili i razne štetočine, ptice i sitnu divljač. Za to bi se našao neki kamen, batina ili praćka, a ponekad se trebalo poslužiti i lukavstvom i postaviti zecu ili lisici zamku. Nezaobilazna dječačka igra u kojoj do izražaja dolazi snaga i spretnost bila je ''igra rata''. U njoj su dječaci preuzimali likove iz naše povijesti koja je obilovala ratovima. Dječaci su višak energije ''trošili'' i u međusobnim obračunavanjima s dječacima iz drugih sela. Katkad je to preraslo u prave ''male ratove''. Uglavnom je bila riječ o preuzetoj netrpeljivosti koja se s odraslih prenosila na djecu.Prava mala natjecanja na kojima su djeca mogla iskazati svoje umijeće, priželjkujući da im sreća bude sklona, bile su igre s kamenčićima, špekulama i gumbima (peturkanje, devetkanje, špekulanje, gumbičarenje).

Zanimljivo je spomenuti još neke igre među kojima su neke i nama poznate kao npr. igra lovice, skrivača, rihtera, brusim brusim kosice i sl. jer su uz njih vezane i dječje brojalice pomoću kojih se određivao redoslijed igrača u igri. Iz bogatog repertoara brojalica znamo primjerice i danas kako ide: ''En ten tini sava raka tini...'' ili ''En ten tore, duboko je more...''U mnoge dječje igre ušuljala se lopta. Ona kao da je neizostavni rekvizit draga posebno dječacima. Nogomet je kao kolektivna dinamična igra oduševljavala muški dio stanovništva koji se znao dosjetiti kako uživati u tom sportu. Pašnjak je postao improvizirano nogometno igralište. Dva kamena ocrtavala su gol, a lopta se izrađivala od starih krpa (krpenjača) ili od konjske dlake. S vremenom su uvjeti za igranje nogometa u seoskoj sredini gotovo u potpunosti slijedili svoje uzore iz grada.Još jedna vrsta zabave poznata isključivo dječacima bila je izrada hodača ili štula. Tko je mogao na njima najduže hodati preko jaraka i blatnih terena, bio je najbolji. Pojedini dječaci mogli su se pohvaliti umijećem u izradi ''klopoca''. Klopoci su se postavljali u vinograde kako bi svojim klepetavim zvukom rastjerali ptice u vrijeme kad je dozrijevalo grožđe.Brojni su rekviziti čija je izrada uključivala dječju maštovitost i kreativnost, a nagrada bi bila veselje po završenom poslu. Pored već onih spomenutih, tu spada i izrada ljuljački, sviralica od kore, guslica od kukuruzovine i tucaljki od bazge. U organizaciji pravog dječjeg orkestra sviralicama bi se pridružili stari lonci i poklopci i zabava je mogla početi.

33

Djeca su se znala zabavljati i zimi ne dopuštajući da ih hladnoća i promrzlost ometu. Grudanje, izrada snjegovića, sanjkanje neke su od poznatih zimskih radosti u kojima su uživala sva djeca. Opreme za skijanje ili klizanje nije bilo, ali su se pojedinci dosjetili kako uživati u tome. Dvije poduže daske pričvrstile bi se uzicama za noge i postale skije. Njima bi pridružili dva kolca koji su služili kao štapovi. Dvije daščice veličine cipele pričvrstile bi se uzicama za noge, pa je onaj koji je htio, mogao i klizati.Promatrajući dječje igre u današnjem kontekstu, kada dominira industrijska proizvodnja koja nudi gotove igračke na policama dućana, jasno je da pojedine igre s polovice prošlog stoljeća više ovdje ne nalaze svoj smisao. Neke kolektivne igre su se ipak održale i do našeg vremena, dok su neke poput starinskih pastirskih igara, dječjeg lova i ribolova ostale zaključane u minulom vremenu.

III. ŽIVOTINJE: DVILJA PRIRODA, UGROŽENA I OPASNA

34

1. ZAŠTIĆENE PTICE U HRVATSKOJ I NJIHOVA STANIŠTA

Hrvatsku ornitofaunu cini 371 vrsta ptica, a gnjezdaricama se smatra 226 vrsta. Obje su ove brojke u europskim razmjerima visoke i upućuju na vrlo bogatu ornitofaunu.Hrvatska spada među najbogatije, najraznolikije i u pogledu zaštite ptica, najvažnije europske zemlje, pogotovo ako se uzme u obzir njena relativno mala površina. Gotovo sve male i srednje europske zemlje imaju manji broj gnjezdarica. Kad se države uspoređuju po broju gnjezdarica europski ugroženih vrsta, dobiva se stvarna vrijednost hrvatske ornitofaune. U Hrvatskoj gnijezdi čak 78 europski ugroženih vrsta, što je više nego u svih malih i srednjih država zajedno (s izuzetkom Albanije) i više nego u većini velikih europskih država. Po broju gnjezdarica europski ugroženih vrsta, Hrvatska zauzima 14. mjesto u Europi. Prednjače daleko veće zemlje, kao što su Rusija, Španjolska, Turska, Ukrajina ili Francuska.Za hrvatsku ornitofaunu općenito se može reći da je vrlo ugrožena. Neke su vrste već izumrle, dok se drugima brojnost u Hrvatskoj višestruko smanjila. Visok udio ugroženih vrsta djelimično je posljedica činjenice da je Hrvatska mala zemlja, no većim dijelom je to posljedica ugroženosti većine staništa i većih ili manjih antropogenih pritisaka u gotovo svim staništima u Hrvatskoj.Tijekom izrade NSAP-a analizirana je ugroženost hrvatske ornitofaune, te su ugrožene vrste svrstane prema kategorijama IUCN-a (IUCN Red List Categoryes). Do danas je u Hrvatskoj u potpunosti izumrlo 7 vrsta, a nestale su i gnijezdeće populacije od 6 vrsta. U Hrvatskoj je ukupno ugroženo i izumrlo 152 vrste, što predstavlja oko 41% ukupne hrvatske ornitofaune. Među njima su najzastupljenije močvarice, s čak 39%, što dokazuje najveću ugroženost

35

močvarnih staništa u Hrvatskoj. Za njima slijede ptice koje obitavaju na kultiviranim krajolicima, s 26% i šumske ptice s 20%. U ove tri skupine dolazi oko 85% svih vrsta ugroženih vrsta. Ptice koje u Hrvatskoj nastanjuju niske morske obale (pjeskovite i muljevite), su praktički sve ugrožene, a predstavljaju 6% ukupno ugroženih vrsta. Oko 5% ugroženih ptica su morske ptice, što je takođe mnogo, s obzirom da se radi o malobrojnoj skupini u Hrvatskoj. Najmanje su ugrožene ptice čija su glavna obitavališta visoke planine, klisure, klanci i stjenoviti predjeli (4% ugroženih vrsta).Analizirajući razloge ugroženosti ptica po broju vrsta na koje djeluju, uočljivo je da na najveći broj vrsta ptica u Hrvatskoj djeluje krivolov. Usprkos strogim propisima, stanje i poštivanje zakona, te njegovo provođenje u praksi je vrlo loše. Osobito je nepogodna situacija u priobalju, posebice u dalmaciji, a najgore u Neretvanskoj regiji, na jugu Dalmacije.Ptice su životinjska skupina koja je najsveobuhvatnije zakonski zaštićena. Zaštićene su sve gnjezdarice i sve ostale europske vrste, izuzevši divljači prema zakonu o lovu (26 vrsta), te velikog vranca na gospodarskim ribnjacima i čvorka na poljoprivrednim površinama. U skupini ptica, nema endemskih vrsta vezanih za Hrvatsku.

Među svim tipovima staništa u Europi, močvarna su staništa zasigurno ptičjim svijetom najbogatija i najraznolikija. Plitke, te stoga osvijetljene do dna i vrlo produktivne, s velikom biomasom biljaka i životinja, omogućuju postojanje vrlo raznolikog i brojnog ptičjeg svijeta. Opet zbog plitkoće, sva hrana je dostupna pticama, a gotovo sva proizvedena organska tvar i minerali ostaju u močvari (ne odnosi ih struja vode kao u rijekama i ne tonu u mračne i neproduktivne dubine kao u jezerima), što omogućuje još bujniju produkciju. Stoga samo močvarna staništa omogućuju život tako velikih jata velikih ptica na relativno malom prostoru. Koliko su močvarna staništa važna pokazuje činjenica da su od ukupno 415 europskih vrsta ptica čak 172 stalno ili povremeno, potpuno ili djelomično ekološki vezane za močvarna staništa. Stoga su močvarna staništa od presudne važnosti i nezaobilazna pri zaštiti biodiverziteta, odnosno raznolikost živog svijeta. Plitkoća koja omogućuje bogatstvo močvara čini ih prolaznim. Taloženjem organske i anorganske materije postaju sve pliće, te naposljetku presuše. No, za bogatstvo njihovog živog svijeta

36

to nije problem jer stare, presušene močvare zamijenjuju nove, nastale meandriranjem i plavljenjem rijeka, potapanjem na razne načine nastalih udubina, te zarašćivanjem i taloženjem mulja u jezerima,

UGROŽENOST MOČVARA

Kao i ptice, ljudi su od pretpovijesti bili zainteresirani za močvarna staništa. Nije slučajno da je najstarija civilizacija u Hrvatskoj, Vučedolska kultura, postojala upravo u močvarnom području uz obale Dunava. Dunav je još donedavno bio okružen mnoštvom močvara, a i danas uz njega postoji više močvara, među njima i čuveni Kopački rit, jedna od najbogatijih močvara u Europi. Nažalost, nagli razvoj tehnologije koji započinje u prošlom stoljeću ne slijedi odgovarajući razvoj razumijevanja prirode. U novonastalom obilju blagodati i nerazumijevanja prirode, ljudi se od nje otuđuju i močvare počinju smatrati nepotrebnim i čak štetnim. Ulažu se ogromna sredstva kako bi se močvare isušile i što više zemljišta privelo intenzivnoj poljoprivredi. Plitkoća močvara samo olakšava posao. Stoga su prirodna močvarna područja u Hrvatskoj ostaci nekad nepreglednih močvara, brojnih rukavaca i bara, te velikih vlažnih šuma i livada u nizinskom dijelu Hrvatske, uz rijeke Savu, Dravu, Dunav i Kupu. U mediteranskom dijelu Hrvatske stanje je još i gore. Od nekad brojnih "blata" i močvara preostalo ih je svega nekoliko.Civilizacija ide i korak dalje - reguliranjem vodotoka

37

onemogućuje održavanje starih i postajanje novih močvarnih staništa. Najveći dio rijeka ograđen je nasipima, obale su im učvršćene, a neki su dijelovi potopljeni akumulacijama. Ovakve postupke često s ponosom nazivamo "kroćenje rijeke", "stavljanje prirode u službu čovjeka", "oplemenjivanje divljine" i sl, zaboravljajući, odnosno, ne želeći priznati kako smo zapravo uništili ili znatno oštetili vrlo važne prirodne mehanizme održavanja i nastajanja močvara. Ovakve rijeke više ne mogu mijenjati tok, ne meandriraju dovoljno da bi stvorile nove rukavce, bare i ritove. Tako više nikada neće nastati niti jedan novi rit. Pitanje je koliko dugo će opstati

jedini preostali veći rit, Kopački rit. Naime, privođenjem poljoprivredi okolnih područja Baranje, Kopački rit je sveden na 17.700 ha i omeđen nasipima. Prirodnim procesom eutrofikacije, odnosno sve većim zarastanjem i taloženjem mulja kao rezultata organske

produkcije, Kopački rit postaje sve plići, te je svake godine sve manja površina podvrgnuta plavljenju. Regulacijama je onemogućeno Dravi i Dunavu da punom žestinom plave Kopački rit i povremeno, u naglim provalama visokih voda, odnose nataloženi mulj. Stoga se moramo pomiriti s činjenicom da će uskoro posljednji rit u Hrvatskoj nestati, unatoč našoj odluci da ga izuzmemo od melioracije i sačuvamo, unatoč tome što smo ga proglasili zoološkim rezervatom i što smo zadivljeni i ponosni njegovim bogatstvom. Reguliranjem i "kroćenjem" rijeka uništili smo mehanizam nastajanja riječnih rukavaca i ritova i to se ne može popraviti samo našom željom i parcijalnim mjerama, tim više što su i dalje prisutna velika ulaganja u regulacije i "uređivanje" vodotoka i intenziviranje poljoprivrede. Primjer Kopačkog rita nije iznimka, sličnih slučajeva u Hrvatskoj ima svugdje gdje ima i močvara. Spomenimo još samo opsežna isušivanja u nekad nepreglednim močvarama donjeg toka Neretve. Iako je ovo područje bogatstvom ptičjeg svijeta privuklo pažnju još u prošlom stoljeću (kao i Kopački

38

NUŽNOST POVRATKA I PREUŠTANJA PRIRODI

Htjeli mi to priznati ili ne, uništavanje močvarnih područja i reguliranje rijeka predstavlja korak u uništavanju prirode i daljnjem otuđivanju čovjeka od prirode čiji je on sastavni dio. Nemoguće je sačuvati psihičko i fizičko zdravlje ljudi, ljudskih zajednica na svim razinama i čovječanstva globalno bez bogate i raznolike prirode. Ukoliko se nastavi globalno osiromašivanje i uništavanje prirode, neminovno će uslijediti degeneracija ljudske vrste. Ne zaboravimo da su ljudskim osjetilima ugodne samo prirodne, ljudskom djelatnošću nezagađene vode; da je ugodan samo čist, industrijom nezagađen zrak; da su ugodni samo čisti, industrijom, smogom i smećem ne nagrđeni pejzaži, da je najukusnija čista i prirodna hrana. Ne zaboravimo koliko se sredstava danas ulaže da bi dobili dobru vodu za piće, sačuvali čist zrak za disanje i uzgojili dobru i zdravu hranu. Ove činjenice nipošto nisu slučajne, one samo pokazuju u kakvoj prirodi se čovjek razvio i postao, te u kakvoj prirodi je moguć njegov opstanak. Stoga ćemo kad-tad morati početi poduzimati bitne i sveobuhvatne korake u zaštiti prirode. Nužan je kompromis između razvoja industrije i poljoprivrede s jedne strane i očuvanja raznolikosti i bogatstva prirode s druge strane. U slučaju močvara to znači da ćemo, barem većim dijelom, morati vratiti pod močvaru isušene predjele i prepustiti ih prirodnom tijeku događaja, te "osloboditi" rijeke i omogućiti im da svojim porječjem upravljaju u skladu s ostalim prirodnim "silama».Nestajanje prirodnih močvarnih staništa predstavlja nenadoknadiv gubitak za prirodu, odnosno njenu raznolikost. Naime, umjetna močvarna staništa, bez obzira koliko bogata i ornitološki vrijedna, samo djelomično nadoknađuju nestanak prirodnih močvara. Jedno vrlo važno svojstvo - prirodnost, nemoguće je nadoknaditi umjetnim staništima. Neponovljive prirodne zajednice ptica i njihovih močvarnih staništa suštinski su vezane s vodnim i oborinskim režimom šireg područja, te nose pečat geoloških i klimatskih promjena proteklih vremena. Ljudskim radom, odnosno stvaranjem umjetnih staništa, nije moguće oponašati složenost njihovih geoloških, hidroloških, klimatskih, povijesnih, evolucijskih i biogeografskih uvjetovanosti. Stoga ne treba poistovjećivati prirodna i umjetna močvarna staništa, ne smijemo ih mjeriti

39

istim mjerama i razmišljati o njima na isti način. Obogaćujmo ornitofaunu umjetnim staništima, ali uvijek imajmo na umu neponovljivost i nenadoknadivost prirodnih močvarnih staništa, pa čak i onih malih, na prvi pogled neznatnih.Po Ramsarskoj konvenciji močvarna staništa predstavljaju prijelaz između stalnih vodenih površina i suhih područja. U ovako široku definiciju spada 39 različitih tipova močvarnih staništa, od koraljnih grebena i stjenovitih morskih obala do cretova i močvara u užem smislu riječi. Najveći broj močvarica najviše se zadržava upravo na ovakvim močvarama. Kako bismo sačuvali veliko bogatstvo i raznolikost ptičjeg svijeta močvarnih staništa od presudne je važnosti očuvati sva ovakva močvarna područja u Hrvatskoj.U kontinentalnom dijelu Hrvatske preostala su još svega dva velika prirodna močvarna područja: Lonjsko polje i Kopački rit. Oba su vezana i ovisna o najvećim hrvatskim rijekama, Lonjsko polje o Savi, a Kopački rit o Dunavu i Dravi.

LONJSKO I MOKRO POLJE

Lonjsko polje, zajedno sa susjednim Mokrim poljem, zauzima površinu od preko 50.000 ha, cijela površina je zaštićena kao park prirode, a unutar njega se nalaze dva ornitološka rezervata - Krapje Dol i Rakita. Periodično ga plavi rijeka Sava, a toj činjenici ovo močvarno područje zahvaljuje svoj opstanak. Za vrlo visokih vodostaja Save, Lonjsko i Mokro polje služe kao retencije i prihvaćaju ogromnu količinu vode koja bi u okolnom, gusto naseljenom području izazvala poplavu. Nažalost, ovo je plavljenje danas regulirano ustavama i nasipima. Na tom je području prisutno i više stalnih bara (po postanku uglavnom starih Savskih rukavaca). Među njima se ističe Krapje Dol (ornitološki rezervat) s kolonijom žličarki, malih bijelih čaplji, čaplji danguba i gakova, a povremeno i velikih bijelih i žutih čaplji. Velike površine parka prirode zauzimaju vlažne šume i livade, a intenzivno obrađivane površine još uvijek su u manjini Zahvaljujući raznolikosti staništa i velikim površinama, u Lonjskom polju još uvijek obitavaju znatne

40

populacije močvarica, pa i onih vrlo ugroženih kao što su gore nabrojane čaplje, zatim čapljica voljak, crna roda, patke kreketaljke, pupčanica, gogoljica i njorka, štekavac, kosac, bjelobrada čigra, crna čigra i vodomar, a poznata je roda koja u selima Lonjskog polja postiže najveću brojnost i gustoću gnijezda u Hrvatskoj. Velika je vrijednost Lonjskog polja i kao utočišta u kojem močvarice za selidbe nalaze dovoljne količine odgovarajuće hrane.

KOPAČKI RIT

Kopački rit zauzima površinu od preko 17.000 ha, zaštićen je kao park prirode, a središnji dio je zoološki rezervat Smješten je na ušću Drave u Dunav, a čuven je u Europi po bogatstvu

ptičjeg svijeta. Za razliku od Lonjskog polja Kopački je rit praktički čitav pod močvarnim staništima, a ljudskih naselja i obradivih površina u njemu nema. Jedinstven je po brojnosti i raznolikosti ptičjeg svijeta. Njegov ptičji svijet vrijednošću nadilazi nacionalne okvire, te je proglašen Ramsarskim lokalitetom, močvarom od međunarodne važnosti. Mnoge močvarice gnijezde u Kopačkom ritu, a populacija štekavaca Kopačkog rita najveća je u Hrvatskoj te čini oko trećinu ukupne hrvatske populacije. Gnjezdilišna populacija divlje guske predstavlja oko 90% hrvatske populacije. Ukoliko nije uništena za okupacije, kolonija velikih vranaca je danas vjerojatno jedina u Hrvatskoj. Ovakvih primjera ima više, a možemo samo napomenuti da je, zahvaljujući obilju hrane i zaštiti od lova (ne znamo da li je za okupacije tako) i većina ostalih močvarica ovdje vrlo brojna. Posebno je velika vrijednost Kopačkog rita kao odmorišta i hranilišta za močvarice selice, a za selidbi ptice tu dostižu i najveću brojnost. Tako su povremeno prisutna jata pataka i gusaka od nekoliko desetaka tisuća ptica.

MANJE MOČVARE U KONTINENTALNO DIJELU HRVATSKE

41

Osim dva velika močvarna lokaliteta u kontinentalnoj Hrvatskoj postoji još mnoštvo manjih prirodnih bara i rukavaca. Iako su premale i suviše udaljene da bi na njima mogle opstati velike populacije i kolonije više vrsta močvarica, njihov je značaj ipak velik jer na njima obitava značajan broj močvarica. Na područjima gdje su takve bare i rukavci brojniji i zgusnutiji, te su uz njih i velike rijeke, bogatija je i njihova fauna močvarica. Ipak, kolonijalne su vrste močvarica ovdje rijetkost i izuzetak (izuzevši sivu čaplju čije su kolonije nešto brojnije i u ovim područjima). Najznačajnija takva područja u Hrvatskoj su uz rijeke Savu i Dravu. Ovakvi su lokaliteti značajna obitavališta za mnoge močvarice, naročito patke, kokošice, mlakuše, liske, trstenjake i sjenice mošnjarke. Na nekim takvim područjima gnijezde i toliko ugrožene i rijetke vrste kao što je štekavac, a ta činjenica svakako još više pridonosi važnosti manjih močvarnih lokaliteta. Osim kao gnjezdilišta močvarica, ovi su manji lokaliteti važni i kao odmorišta i hranilišta raznih močvarica tijekom selidbi i zimovanja, Ijetnjeg mitarenja (naročito važno za patke), skitnji poslije gniježđenja (naročito kod čaplji) i slično. Većina ovakvih lokaliteta nije pod zakonskom zaštitom, te su izloženi raznim utjecajima ljudskih djelatnosti što vrlo često dovodi do degradacije i uništenja manjih močvarnih područja.U mediteranskom, kao i u kontinentalnom dijelu Hrvatske, danas postoje samo dva velika prirodna močvarna područja: Dolina donjeg toka Neretve i Vransko jezero u sjevernoj Dalmaciji.

DOLINA DONJEG TOKA NERETVE

Dolina donjeg toka rijeke Neretve prostire se na površini od preko 12.000 ha, a proglašena je Ramsarskim lokalitetom. Nekad nepregledna močvara ovoga područja je velikim dijelom isušena. Ipak, ovdje još uvijek postoje velike površine pod močvarnim staništima, a posebno su značajni prostrani tršćaci, najveći i vrstama najbogatiji tršćaci u cijelom mediteranskom dijelu Hrvatske. Jedino ovdje gnijezde brkate sjenice, a jedno je od posljednjih gnjezdilišta bukavaca, čapljica voljaka, eja močvarica, štijoka, cvrčića itd. u cijelom

42

priobalnom pojasu Hrvatske. Unatoč zaštiti većine preostalih močvara ovog područja, isušivanje se i dalje nastavlja, iako smanjenim intenzitetom. Osim opsežnih melioracija, vrlo je veliki problem na ovom području preintenzivan i nekontroliran lov. Lovi se na svim područjima, a love se sve imalo krupnije močvarice. Lov traje cijele godine, ali je najintenzivniji od sredine ljeta do kraja zime kada se lovi svakodnevno, danju i noću. Stoga su sve krupnije močvarice znatno reducirane, dok su patke i liske (najpopularnija lovina) na gniježdenju istrijebljene. Za selidbi (naročito proljetne kada se ipak znatno manje lovi) i zimovanja još su uvijek prisutne, ali u toliko malom broju i toliko su plašljive da ih je praktički nemoguće vidjeti. Ipak, lovci ih i dalje love, koriste se vabilicama, pretežito u sumrak i noću kada izlaze iz tršćaka. Prostrani sprudovi i lagune, idealna hranilišta i odmorišta ćurlina praktički su pusta. Ćurlini se u nešto većim jatima (do tridesetak ptica, izuzetno i nešto više) pojavljuju samo ponekad za proljetne selidbe. Stoga je nužno vrlo brzo poduzeti opsežne mjere kako bi se od potpune propasti spasilo ovo najveće močvarno pod ručje hrvatskog priobalja. Time bi ponovo postalo jedinstveno po bogatstvu ptičjeg svijeta, po čemu je bilo nadaleko poznato i još u prošlom stoljeću privlačilo ornitologe.

VRANSKO JEZEROVransko jezero u Dalmaciji je najveće jezero u Hrvatskoj (3000 ha), a zaštićen je

43

samo veliki tršćak na njegovom sjeverozapadnom dijelu (ornitološki rezervat). Jezero je kanalom još u prošlom stoljeću spojeno s morem čime su omogućene opsežne melioracije močvare uz sjeverozapadni rub jezera. Poljoprivredne površine i danas sve više prodiru u rezervat, a stalno je prisutan i lov, mada ni približno koliko na području oko Neretve. U rezervatu još uvijek postoji mala kolonija čaplji danguba (dvadesetak pari), a gotovo tijekom cijele godine na jezeru su prisutni, inače vrlo ugroženi, mali vranci. Na Vranskom jezeru mali vranci ne gnijezde, a najvjerojatnije dolaze s najbližih gnjezdilišta na Hutovom blatu i Skadarskom jezeru. Ptičji svijet ovog močvarnog područja je bogat i raznolik tijekom cijele godine. Vransko jezero je važno odmorište i hranilište pri selidbi raznih močvarica (pataka, močvarica, ćurlina, čigri, trstenjaka) i zimovanju (patke i liske). Istraživanja koja se upravo provode na ovom području pokazala su kako su naročito brojne liske kojih na jezeru zimuje i do 130.000, što je svakako najveća koncentracija ne samo lisaka, već svih vrsta močvarica zabilježena proteklih godina u Hrvatskoj.

MANJE MOČVARE U MEDITERANSKOM DIJELU HRVATSKE

Manja močvarna područja postoje duž cijelog hrvatskog priobalja, gdje je njihov značaj još i veći nego u kontinentalnoj Hrvatskoj. Naime, preko našeg priobalja sele gotovo sve naše močvarice, a i mnoštvo europskih. Pošto se radi o krškom, toplom i sušnom području ovakvi su lokaliteti nenadoknadivi, a važne su čak i vrlo male barice (lokve). Osobitost hrvatskog priobalja su "blata", odnosno bare po udolinama i krškim poljima s obično dobro razvijenom močvarnom vegetacijom. Upravo su blata najugroženija, i to zbog nedostatka poljoprivrednih zemljišta pogodnih za intenzivnu poljoprivredu u priobalju. Stoga je većina blata isušena (npr. Bokanjačko blato, Nadinsko blato, Prološko blato i mnoga druga). Svojim se bogatstvom i raznolikošću ptičjeg svijeta naročito ističe Velo blato na otoku Pagu, koje, pogotovo otkad je zaštićeno kao ornitološki rezervat, predstavlja pravo utočište mnogobrojnih močvarica, naročito za selidbi (čaplje, patke, ćurlini itd.). Na gniježdenju su naročito brojni ćubasti i mali gnjurci, te liske (za priobalje rijetkost), a posebnost je gniježđenje patke kreketaljke, ugrožene u europskim

44

razmjerima, a u Hrvatskoj vrlo rijetke i malobrojne gnjezdarice. Bogatstvo ptičjeg svijeta Velog blata (kao i, u nešto manjoj mjeri bogatog Kolanskog blata) omogućili su žitelji i lovci otoka Paga brigom i poštivanjem zabrane lova u rezervatima. Za razliku od Donjeg Poneretavlja gdje se ne poštuje niti lovostaj u rezervatima, niti zabrana lova na zaštićene vrste, na paškim rezervatima lov je iznimka i povremeno ga provodi samo nekoliko neodgovornih pojedinaca. Osim blata, vrlo su vrijedna i močvarna područja oko rijeka i potoka, te njihovih ušća. Tako, uz tok rijeke Krke na više mjesta (Visovačko jezero, ušće čikole, Roški slap i td.) postoje vrlo lijepo razvijena močvarna područja s bogatim i raznolikim ptičjim svijetom. Tu se, medu ostalim gnijezde i tako ugrožene močvarice kao što je bukavac, a jedino gnjezdilište crvenonoge prutke u Hrvatskoj je močvarno područje oko gornjeg toka rijeke Cetine u Paškom polju. U priobalju i male rijeke nanošenjem mulja i pijeska, te stvaranjem plićaka i sprudova na ušćima često omoguće nastanak značajnih močvarnih područja kakva su, medu ostalima, ušća Mirne i Raše u Istri, a kod Trogira je lijepu močvaru stvorila i rječica Pantan duga svega nekoliko stotina metara. Takva područja ponekad stvaraju čak i potoci koji ljeti presušuju, a primjeri su ušće potoka Guduča kod Prukljana i kod potoka Posedarja. Nažalost, takva močvarna područja također često bivaju uništena, koji put i bez stvarnog razloga. Primjer je "uređenje" ušća rijeke Žmovnice kod Stobreča kada je uništena mala, ali lijepo razvijena močvarna zajednica, posljednja preostala u porječju Žrnovnice i Stobrečkom polju.U vrijeme kada su prirodna močvarna staništa u Hrvatskoj svedena na male ostatke, a većina močvarica krajnje malobrojna i ugrožena, važnost umjetnih močvarnih staništa sve je veća. Naime, ubrzo nakon stvaranja umjetne vodene površine močvarna vegetacija obrasta njene obale i pliće dijelove. Time nove vodene površine često postaju vrijedna močvarna staništa bogata ptičjim svijetom, pogotovo ukoliko se radi o većim objektima kao što su šaranski ribnjaci i velike akumulacije. Manja umjetno stvorena močvarna područja, među kojima se naročito ističu šljunčare, također su često značajne, na primjer kao gnijezdilišta kulika sljepčića i običnih čigri ili kao zimovališta labudova i pataka..

45

ŠARANSKI RIBNJACI

Šaranski ribnjaci su plitki (oko 1,5 m), te stoga bujno obrasli močvarnom vegetacijom raznih tipova (obalnom, podvodnom, plivajućom). U ribnjacima se nastoji postići što veća biološka produkcija kako bi prinos riba bio što veći. Posljedica velike biološke produkcije je da su ribnjaci vrlo bogati hranom ne samo za ribojede močvarice već i za sve ostale. Ovo naročito dolazi do izražaja tijekom toplog dijela godine kada se šarani intenzivno hrane, te se to bogatstvo najviše odražava na gniježdenju. Tako su, na primjer, patke brojne gnjezdarice ribnjaka, udio gnjezdarica ribnjaka je preko 50% od ukupne gnijezdeće populacije gotovo svih vrsta pataka (izuzev divlje patke). Kod patke njorke taj je udio vjerovatno i preko 90%, što je činjenica od velike važnosti jer se radi o jednoj od najugroženijih europskih gnjezdarica uopće. Većina kolonija čaplji i žličarki nalazi se na ribnjacima (Jelas, Donji Miholjac, Grudnjak, Podunavlje) ili blizu ribnjaka te ptice po hranu većinom odlijeću na ribnjake, kao što je slučaj s kolonijom na Krapje Đolu u blizini ribnjaka Lipovljani. Značajan dio populacije štekavaca u Hrvatskoj također je vezan za šaranske ribnjake. Slično je i s gnjurcima, liskama, riječnim galebovima. Preko 50% populacije crnih i bjelobradih čigri također je vezano za ribnjake. Tako se, na primjer, kolonija ovih čigri s Kopačkog rita preselila na ribnjak Podunavlje koji se nalazi u neposrednoj blizini. Vrlo je velika važnost šaranskih ribnjaka za selidbe močvarica. Svojom veličinom i bogatstvom hranom predstavljaju pogodna odmorišta za ptice močvarice. Upravo u vrijeme selidbi na ribnjacima se okuplja najveći broj vrsta močvarica i u najvećim koncentracijama. Pogodnosti ribnjaka u ovo vrijeme koriste sve vrste močvarica selica, pa i mnoštvo ćurlina (najviše prutke, pršljivci, žalari, vivci, zlatari, kulici i šljuke kokošice) koji su na ribnjacima neredovite i malobrojne gnjezdarice zbog nedostatka golih ili slabo zaraštenih obala i muljevitih površina u vrijeme gniježđenja. U jesen i proljeće veći ili manji dijelovi ribnjaka su ispušteni, pa ćurlini dobivaju velike muljevite površine, za njih optimalna hranilišta. Za zimovanja su ribnjaci pak znatno siromašniji, na njima se zadržava manji broj vrsta močvarica u nevelikom broju.

46

Razlozi su u tome što se ribnjaci zimi lako i brzo zaleđuju (zbog plitkoće), a i kada su odleđeni produkcija u njima je zbog zime znatno manja. Šarani se zimi ne hrane, pa ribnjačari u to vrijeme ne dodaju hranu u ribnjak i ne nastoje povećati produkciju. Nameće se zaključak da su šaranski ribnjaci vrlo bogata i vrijedna močvarna staništa, te da opstanak mnogih vrsta močvarica ovisi o njima. Iako oni nisu prirodna staništa i to neće ni biti, ali dok god se na njima gospodari na dosadašnji način, odnosno ako se uzgoj ribe znatno ne intenzivira, svojim će bogatstvom ptičjeg svijeta nadmašivati mnoga prirodna močvarna staništa. Stoga ne čudi što je jedan od ribnjaka, Crna Mlaka proglašena Ramsarskim lokalitetom. Većih šaranskih ribnjaka u Hrvatskoj ima 14, a svi su smješteni u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Zbog velike ornitološke vrijednosti navodimo ih sve, poredane prema veličini vodene površine koju zauzimaju: Jelas (2305 ha), Siščani (1356 ha), Našice (1345 ha), Poljana (1180 ha), Grudnjak (1020 ha), Končanica (1008 ha), Donji Miholjac (975 ha), Lipovljani (650 ha), Podunavlje (552 ha), Crna Mlaka (539 ha), Garešnica (523 ha), Sloboština (380 ha), Draganić (363 ha) i Pisarovina (355 ha). Manji ribnjaci, poglavito pastrvski, ne mogu se ni u kom pogledu mjeriti s velikim šaranskim ribnjacima. Razlozi su njihova veličina (premali su), te intenzivni uzgoj riba koji podrazumijeva uređene (često betonirane) bazene bez obilnije močvarne vegetacije. Akumulacije su znamo dublje od šaranskih ribnjaka, a zbog toga je znatno manja obraslost močvarnom vegetacijom. Stoga su močvarna staništa na njima često svedena na uski obalni pojas, a samo na nekim dijelovima zauzimaju veće površine. Produkcija u njima je znatno manja od one u ribnjacima (na akumulacijama se produkcija nastoji održati na što manjoj razini zbog smanjenja zarašćivanja i zamuljivanja). Posljedica ovih svojstava je znatno manja količina hrane za većinu močvarica, te je većina akumulacija znatno siromašnija ptičjim svijetom od ribnjaka. Ipak, neke akumulacije (npr. one na rijeci Dravi, smještene u nizini, pliće i donekle zamočvarenije) su bogate i ornitološki vrijedne. Takove su akumulacije bogate močvaricama i za vrijeme gniježdenja, a naročito su važne zbog raznolikosti i gustoće močvarica za selidbi i zimovanja. Zbog veće dubine i miješanja vode akumulacije obično i za najjačih zima ostaju djelomično odleđene, što omogućuje prezimljavanje raznim močvaricama (gnjurci, plijenori,

47

labudovi, patke, ronci, liske). Kao utočište ih koriste čak i neke vrste koje se najvećim dijelom ne hrane na akumulacijama. Razne vrste gusaka se koriste veličinom akumulacija i u njima nalaze relativno sigurno noćilište tijekom zimovanja, a preko dana se hrane na okolnim poljima. Tako se na akumulacijskom jezeru Ormož na Dravi okuplja do 4.000 gusaka glogovnjača i do 1.800 lisastih gusaka. To je jedno od dva ovakova noćilišta gusaka u Hrvatskoj (najveće je na Kopačevskom ritu gdje se okuplja i do 30.000 raznih vrsta gusaka.U Europi je ugroženo čak 70 gnjezdarica močvarica. Istraživanja na ribnjacima Draganić i Donji Miholjac pokazuju da je gnjezdeća populacija patke njorke u Hrvatskoj daleko veća (2000 -3000 pari) nego što se do sada pret postavljalo (200 - 300). Slično je i sa štekavcem, mada razlika nije toliko drastična. Naime, pronađena su neka nova gnijezda, čak i nova područja u kojima gnijezdi, te je procjena sa 40 - 50 parova korigirana na 60-70 parova. Za čaplju dangubu je ustanovljeno da je ponovno aktivna kolonija na Vranskom jezeru u Dalmaciji, a da je kolonija na ribnjaku Donji Miholjac znatno brojnija nego ranijih godina.

Zakon o zaštiti prirode temeljni je zakon u Hrvatskoj koji regulira problematiku očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti, pa tako i močvara i ptica močvarica. Osim općih principa zaštite, kao što su: osiguravanje racionalnog (tj. "održivog") korištenja prirode i njenih dobara, sprječavanje ljudskih zahvata štetnih po prirodu, osiguravanje što je moguće povoljnijih uvjeta održavanja i slobodnoga razvoja prirode, određivanja uvjeta zaštite prirode prilikom svake gradnje izvan građevinskog područja i drugo, zakon osigurava i osobitu zaštitu određenim dijelovima žive i nežive prirode. Različitim kategorijama prostorne zaštite (nacionalni parkovi, parkovi prirode, posebni rezervati i drugo), zaštićene su, među ostalim i brojne močvare. Također je zaštićena i velika većina ptica močvarica. Njihovo ubijanje je zabranjeno, a za svaki ubijeni primjerak plaća se odšteta prema Pravilniku o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na zaštićenim životinjskim vrstama. Visina odštete utvrđena je na temelju ugroženosti i rijetkosti pojedine vrste na razini Hrvatske, Europe i svijeta. Nekolicina vrsta ptica močvarica koje nisu zaštićene Zakonom o zaštiti prirode, spadaju u

48

divljač prema Zakonu o lovu ("NN" broj 10/94) te su zaštićene u određeno doba godine.

MEĐUNARODNA ZAŠTITA MOČVARA I PTICA MOČVARICA

Najvažniji međunarodni sporazum o zaštiti močvara i ptica močvarica je Ramsarska konvencija o močvarama od međunarodne važnosti, osobito kao staništa ptica močvarica, koja je opisana u posebnom poglavlju.Konvencija o biološkoj raznolikosti (Rio de Janeiro,1992) najnoviji je i najambiciozniji korak prema sveobuhvatnoj zaštiti i održivom korištenju prirodnih dobara. Svaka stranka Konvencije, a danas su to već gotovo sve zemlje svijeta, pa među njima i Hrvatska, obavezuju se donijeti nacionalne strategije zaštite biološke raznolikosti. Ove se strategije ne ograničavaju samo na izravno očuvanje biljnih i životinjskih vrsta u njihovim prirodnim staništima, nego ugrađuju i različite mjere zaštite i održivog korištenja prirodnih dobara u sve ljudske djelatnosti.Bonnska konvencija (CMS) o zaštiti migratomih vrsta divljih životinja posvećena je zaštiti svih vrsta divljih životinja koje tijekom svojih selidbi prelaze državne granice. Ove su vrste izložene različitim nepogodnostima, kao što su: smanjivanje područja u kojima se razmnožavaju, intenzivni lov na njihovim selidbenim putevima, uništavanje pogodnih hranilišta i drugo. Konvencija nastoji zaštititi migratorne vrste i njihova staništa.Otvoren je za potpisivanje najnoviji sporazum u okviru Bonnske konvencije, Sporazum o zaštiti euroazijsko-afričkih migratomih ptica močvarica (AEWA), kroz koji će se nastojati uskladiti zaštita i korištenje ovih vrsta - posebice lov, u svim zemljama potpisnicama.Bernska konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa također obuhvaća i problematiku zaštite europskih močvara i ptica močvarica, a Washingtonska konvencija (CITES) o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore regulira, medu ostalim, i međunarodnu trgovinu ugroženim vrstama ptica močvarica.

RAMSARSKA KONVENCIJA (RAMSAR – IRAN 1971. )Konvencija o močvarama od međunarodne važnosti, osobito kao staništa ptica močvarica, poznatija kao Ramsarska konvencija, međuvladin je sporazum koji predstavlja okvir za

49

međunarodnu suradnju u zaštiti i razumnom korištenju močvara. Konvencija je stupila na snagu 1975. godine, a do 1996. godine pristupila joj je 91 država.Budući da su močvare od velike važnosti radi svojih ekoloških svojstava, funkcija i gospodarskih vrijednosti, a istovremeno su među najugroženijim područjima radi isušivanja, onečišćenja i prekomjernoga iskorištavanja njihovih resursa, svrha Konvencije je osigurati njihovo očuvanje i razumno korištenje. Temeljni koncept Konvencije je "razumno korištenje" močvara, izraz koji je Konferencija stranaka definirala kao istoznačnicu pojma "održivo korištenje". Konvencija obvezuje zemlje članice na opće očuvanje močvara na njihovom teritoriju, kao i na posebne obveze koje se tiču močvara uvrštenih na "Popis močvara od međunarodne važnosti" (tzv. Ramsarski popis). Sve države stranke Konvencije obvezale su se donijeti nacionalne programe zaštite močvara, te uključiti mjere zaštite i razumnoga korištenja močvara u svoje nacionalne planove korištenja prostora. Osim toga, države moraju provoditi zaštitu močvara utemeljenjem prirodnih rezervata, od kojih najmanje jedan mora biti predložen za upis u Ramsarski popis.Do 31. prosinca 1995. g. na Ramsarskom popisu nalazilo se 771 močvarno područje, s ukupnom površinom od 52,3 milijuna hektara. Republika Hrvatska, koja je stranka Konvencije od 25.1ipnja 1991. g., ima četiri močvarna područja (ukupno 80,455 ha) na Ramsarskom popisu. To su: Crna Mlaka (625 ha), Delta Neretve (11.500 ha), Kopački Rit (17.770 ha), te Lonjsko i Mokro Polje (50.560 ha). Radi se o tri najveća preostala prirodna močvarna područja u Hrvatskoj i o jednoj umjetno načinjenoj močvari (Crna Mlaka), koja je zaštićena kao predstavnik šaranskih ribnjaka - izuzetno vrijednih staništa za ptice močvarice u Hrvatskoj. Sva četiri Ramsarska područja zaštićena su i na državnoj razini Zakonom o zaštiti prirode, bilo kao ornitološki rezervati (Crna Mlaka, dijelovi donjeg toka Neretve i Lonjskoga polja), bilo kao parkovi prirode (Lonjsko i Mokro polje, te Kopački rit u čijemu sastavu je posebni zoološki rezervat). Novija ornitološka istraživanja ukazuju na međunarodnu vrijednost i nekih drugih močvara, pa će se broj Ramsarskih područja u Hrvatskoj uvećati.

ŠTO SU MOČVARNA STANIŠTA PREMA RAMSARSKOJ

50

KONVENCIJI?Močvarna staništa predstavljaju prijelaz između stalnih vodenih površina i suhih područja. To su vrlo raznoliki ekološki sustavi, a unutar jednoga močvarnog područja može biti zastupljeno više tipova močvarnih staništa. Na četvrtom sastanku stranaka Konvencije u Montreuxu 1990. godine, prihvaćen je razredbeni sustav tipova močvarnih staništa koji uključuje 39 različitih tipova unutar pet glavnih močvarnih sustava:

- morski (priobalne močvare uključujući stjenovite obale i koraljne grebene)- estuarijski (uključujući delte, močvare u zoni plime i oseke, te mangrove)- jezerski (močvarna staništa uz jezera)- riječni (močvarna staništa uz rijeke i potoke)- močvarni (močvare u užem smislu i cretovi)

K tome se izdvaja i sustav umjetno načinjenih močvarnih staništa, kao što su ribnjaci, solane, akumulacije, šljunčare, kanali i drugo.

Svojstva močvara:

- biološka raznolikost: ptice (naročito močvarice), sisavci, gmazovi, vodozemci, ribe i beskralježnjaci, kao i bezbroj biljnih vrsta, među njima i riža, koja hrani više od polovice čovječanstva)- kulturna baština: otvoreni krajolici, divlja priroda, mjesna tradicija zastrta od nevremena, ublaživanje poplava stabilizacija obala i kontrola erozije vezivanje podzemne vode (prijenos vode iz močvare u podzemlje) oslobađanje podzemne vode (prijenos vode iz podzemlja na površinu močvare) pročišćavanje vode zadržavanje hranjivih tvari zadržavanje sedimenata zadržavanje polutanata stabilizacija lokalnih uvjeta podneblja, posebice oborina i temperature- vodne zalihe - održavanje količine i kakvoće- ribarstvo- poljodjeljstvo - kroz održavanjevodnih površina- stočarstvo (pašnjaci)- proizvodnja drva

51

- energetski resursi (treset, biljna masa) - biljni i životinjski resursi - transport - rekreacija i turizam

ŠTO JE RAZUMNO KORIŠTENJE MOČVARA?

Razumno korištenje močvara jest njihovo održivo iskorišćivanje na dobrobit čovječanstva, a na način koji je u suglasju s potrebom očuvanja prirodnih svojstava ekološkoga sustava.Održivo iskorišćivanje je određeno kao: "Korištenje močvara od strane ljudi na način koji osigurava najveću potrajnu dobrobit sadašnjim pokoljenjima, a ujedno i čuva njihov potencijal radi zadovoljenja potreba budućih pokoljenja."Prirodna svojstva ekološkoga sustava su: "fizičke, kemijske i biološke komponente, poput tla, vode, biljaka, životinja i hranjivih tvari, kao i njihovi međuodnosi".

ŠTO JE TO MOČVARA OD MEĐUNARODNE VAŽNOSTI?Močvara je od međunarodne važnosti ako:a) je izrazito dobar predstavnik prirodne ili doprirodne močvare, karakteristične za određeno biogeografsko područjeb) je izrazito dobar predstavnik prirodne ili doprirodne močvare, zajedničke za više biogeografskih područjac) je izrazito dobar predstavnik močvare, koja ima važnu hidrološku, biološku ili ekološku ulogu u prirodnom funkcioniranju glavnoga riječnog bazena ili obalnoga sustava, posebice ako se proteže prekograničnod) je primjer specifičnoga tipa močvare, koji je rijedak ili neuobičajen u određenom geografskom području.Hrvatsku ornitofaunu čini 371 vrsta ptica, od kojih je ugroženo i izumrlo 152 vrsta. Najugroženije su ptice močvarice i one koje obitavaju na kultiviranim (poljodjelskim) staništima. Krivolov, nestajanje staništa uslijed isušivanja močvarnih područja i intenziviranje poljodjelstva (melioracije, upotreba pesticida i mineralnih gnojiva) glavni su razlozi ugroženosti ptica u Hrvatskoj. Močvarna i vlažna područja su životni prostori bogatog i raznovrsnog živog svijeta, ali su istodobno zbog isušivanja hidromelioracijskim zahvatima najugroženiji ekološki sustavi u Europi. Poplavni travnjaci uz nizinske europske rijeke su kao i

52

većina poljodjelskih površina nastali krčenjem šuma u prošlosti i ljudi su ih stoljećima koristili kao pašnjake i livade košanice. Ovakvo tradicionalno poljodjelstvo nije ugrožavalo bogati biljni i životinjski svijet ovih područja, već je ljudski utjecaj bio skladu s prirodom. Melioracijskim zahvatima i reguliranjem vodotoka spriječeno je redovito poplavljivanje većine europskih vlažnih travnjaka i oni su pretvoreni u oranice koje se obrađuju uz velike količine mineralnih gnojiva i pesticida uz upotrebu poljodjelske mehanizacije. Kemijska sredstva koja se koriste u poljodjelstvu uzrokom su nestajanja kukaca i biljaka koje ptice koriste kao hranu. Ptice koje žive na tlu livada i polja žitarica stradavaju od traktorskih kosilica i kombajna. Ove promjene u načinu poljodjelstva uzrokom su ugroženosti oko 120 europskih vrsta ptica koje žive na poljodjelskim područjima. Bogatsvo i raznolikost ptica nekog područja jedan su od pokazatelja zdravlja okoliša. Zabrinjavajuća je činjenica da su ptice izuzetno ugrožene upravo na područjima na kojima se proizvodi najveći dio ljudske hrane.Turopolje je poplavna ravnica u blizini Zagreba. Iako se turopoljski krajobraz izrazito promijenio tijekom proteklih tridesetak godina kopanjem odvodnih kanala i građenjem nasipa, uz rijeku Odru nalazimo još uvijek očuvane, tradicionalno obrađivane poljodjelske površine: poplavne livade košanice i pašnjake. Odra je još uvijek čista rijeka u kojoj žive vidre, a nedavno su ponovno naseljeni i dabrovi.Na vlažnim livadama uz rijeku Odru gnijezde kosci -jedna od najugroženijih vrsta ptica u Europi. Tijekom istraživanja ptica koje je Hrvatsko ornitološko društvo 1999. godine obavilo na livadama uz rijeku Odru u ravnini sela Veleševec, Ruča, Suša i Jezero prebrojeno je 80 pjevajućih mužjaka kosaca i utvrđena velika brojnost ševa i smeđoglavih batića. Malo je područja u Europi na kojima je zabilježena ovakva brojnost ovih ptica. Na žalost, uočeno je da se neke livade ne kose pa zaraštaju u grmlje. Na ovakvim površinama kosaca i drugih livadnih ptica više nema; nećemo pogriješiti ako kažemo da svaki poljodjelac koji kosi livade ili na njima pase stoku aktivno sudjeluje u zaštiti ptica.Turopolje ima status međunarodno važnog područja za ptice upravo zbog očuvanog tradicionalnog načina gospodarenja ovim područjem. Upravo zato biološku raznolikost Turopolja možemo sačuvati jedino ako sačuvamo i tradicionalni način

53

poljodjelstva.

VLAŽNE LIVADE TUROPOLJATlo vlažnih livada je teškog, glinastog sastava s vrlo visokom razinom podzemnih voda. Slabo je propusne pa nakon obilnih kiša i povremenih poplava ostaje dugo vlažno. Ljeti se zbog velikih vrućina tlo raspuca. Sitne čestice gline koje se

sakupljaju u raspuklinama u doticaju s vodom tijekom jesenskih kiša bubre i izdižu dijelove tla, koje obrastu busenovi trava stvarajući pri tome vrlo neravnu površinu. Na ovakvim tlima razvijaju se livade u čijem biljnom sastavu dominira trava oštrolisna busika. Ove su se livade tradicionalno koristile kao zajednički seoski pašnjaci ili su bile košene jednom godišnje. Zbog velike vlage nisu mogle biti iskorištavane kao oranice.U svibnju je visina livadne vegetacije oko 1m, i visinom dominira trava livadni repak, kojeg u lipnju nadvisi oštrolisna busika čiji rahli klasovi visoki i do 1,5 m daju livadama smeđeružičastu ljetnu boju. Proljetnu živopisnost livada stvaraju žuti cvjetovi žabnjaka i vrbolikog omana, ružičasti cvatovi rumenike, bijeli cvatovi močvarne broćike i svijetloplavi cvjetovi vodopije. Na vlažnim livadama raste i močvarni kaćun, vrsta iz porodice orhideja, lijepih ljubičastih cvjetova.Na nešto ocjeditijim i sušim dijelovima livada dominiraju trave koje kvalitetom daju vrlo dobro sijeno: livadna vlasnjača, livadna vlasulja i lisičji rep. Među njima se često bijele cvjetovi ivančica.

54

PTICE VLAŽNIH LIVADADosadašnjim istraživanjima na području Turopolja zabilježeno je 147 vrsta ptica. U proljeće su poljske ševe najbrojnije ptice na vlažnim travnjacima. Neumorno pjevaju dok nadlijeću svoja gnijezdilišta. Brojne smeđoglave batiće često viđamo dok pjevaju sjedeći na najvišim vlatima trave. Rusog svračka možemo vidjeti dok sjedi na najvišim grančicama grmlja na rubovima livada vrebajući kukce. Iz guste trave odzvanja i cvrčavi pjev vrlo skrovite ptice, pjegavog cvrčića i pučpurikanje prepelica, a noću im se pridružuje i neprekidno glasanje kosca slično povlačenju češlja po rubu stola ili brušenju kose (otud mu i ime). Kosac je jedna od najugroženijih vrsta ptica u Europi. Živice na livadama su u funkciji živih međa. Sastoje od grmlja sviba, gloga, crnog trna, kurike, krkavine, poljskog brijesta i jasena. Često su pojedina stabla hrastova i vrba vrlo visoka i dobro razvijena i takva pružaju "čeke" sovama i drugim pticama grabljivicama koje love poljske miševe i voluharice. Živice nude utočište raznim vrstama životinja. Pticama pružaju izvrstan zaklon za gnijezda ili se njome koriste kao izvorom hrane (pogotovo plodovima). U živicama se gnijezde crvendaći, grmuše, palčići, kosovi i druge pjevice. Drugi tip prirodnih međa su dublji ili plići kanali. U njima je bujno razvijena močvarna vegetacija šaševa, perunika.vrba i pravih vodenih biljaka. Vodozemci i kukci koji žive u i oko kanala bitan su izvor hrane za druge livadne životinje.Na ovom se području mogu vidjeti dvije vrste velikih grabljivica: štekavac i orao kliktaš. lako se gnijezde u krošnjama starih hrastova u okolnim šumama, hrane se uz Odru i na livadama loveći male ptice i sisavce (miševe, voluharice...), zmije, žabe i velike kukce. Štekavac se hrani i ribom. Neke vrste ptica se na području viđaju samo u vrijeme proljetne i jesenske seobe. Strnjarica i veliki svračak su ptice koje se gnijezde u Sjevernoj Europi, a ovdje zimuju. Zimi se na livadama često hrane i velika bijela čaplja i siva čaplja.

POLJSKA ŠEVA

55

Prilično je veća od vrapca, duljine 18-19 cm, raspona krila 30-36 cm. Ima slabo uočljivu pernatu kukmu na glavi. Prepoznat ćemo je po dugotrajnom, visokom, melodioznom pjevu. Pjeva u letu: dok se uzdiže, treperi u zraku ili se spušta. Gnijezdo savija na tlu, među travom. Gnijezdo je plitko, od vlati trave, obloženo finijim materijalom.

Tijekom sezone gniježđenja jedan par ima 2 ili 3 legla, svako od 3-5jaja na kojima sjedi samo ženka 11-12 dana. Kad su mladi stari 18-20 dana postaju sposobni za let, ali obično gnijezdo napuštaju prije nego im izrastu sva letna pera. Poljska ševa se hrani biljnom i

životinjskom hranom, kukcima ljeti, a u proljeće i jesen sjemenkama. Iako je rasprostranjena u cijeloj Europi, ugrožena je zbog intenziviranja poljodjelstva i korištenja insekticida i herbicida.

SMEĐOGLAVI BATIĆ

Malo je manji od vrapca, duljine oko 13 cm, raspona krila 21-24 cm. Hrani se različitim kukcima. Mužjak pjeva sjedeći na isturenoj grančici, a ponekad i uletu dok se premješta s jednog pjevališta na drugo. Gniježđenje započinju krajem travnja. Dobro sakriveno gnijezdo od trave, lišća, mahovine i dlake savijaju na tlu. Gniježđenje traje do kraja lipnja, a ponekad imaju i dva legla godišnje. Na 5-6 jaja sjedi samo ženka. Nakon 12-15 dana iz njih se izlegu ptići koji nakon 17-19 dana mogu letjeti, iako gnijezdo napuštaju i ranije ako ih se uznemirava. Zimuju u tropskoj Africi.

KOSAC

56

Kosac je ptica koja živi na vlažnim travnjacima koji se koriste kao pašnjaci ili livade košanice. Velik je kao grlica, ali živi tako skrovito među gustom travom da ga je gotovo

nemoguće vidjeti. Njegovu prisutnost najbolje ćemo ustanoviti po svojstvenom glasanju "kreks-kreks" koje podsjeća na zvuk brušenja kose ili struganju češlja o rub stola. Upravo zbog svog karakterističnog glasanja ljudi su ga u različitim krajevima Hrvatske nazvali imenima koja opisuju njegov pjev: areš, hareš, prdavac. Često se njegovo glasanje čuje istodobno s glasanjem prepelica.

Obzirom daje kosac nešto veći nazivaju ga i "kraljem od prepelica", a to je i prijevod njegovog njemačkog i talijanskog imena. Za vrijeme gniježđenja, od početka svibnja do polovine srpnja, glasa se tijekom cijele noći, a ponekad i danju. U Hrvatskoj je brojnost kosaca procijenjena na 500-1OOO jedinki. Područja s najvećim brojem ovih ptica su poplavne i vlažne livade i močvarni pašnjaci uz rijeku Savu (uključujući Turopolje, Lonjsko i Mokro polje), Dravu i Dunav te područje uz rijeku Kupu. Opis: Njegovo svijetlosmeđe ruho prošarano je tamnim točkama po leđima i svijetlim prugama po trbuhu. Mužjaci imaju izraženu sivoplavu prugu iznad i iza oka. Za gniježđenja vrlo rijetko leti i pri tome mu noge mlataraju, za razliku od prepelice koja ih drži uz tijelo. Krila su mu crvenkasto smeđe boje. Odrasla ptica je veličine 27-30 cm, raspona krila 46-53 cm.

Životni prostor: Živi na vlažnim livadama košanicama i pašnjacima. Mužjaci koji pjevanjem obilježavaju svoj teritorij ponekad stoje na nekoj uzvisini (npr. busenu trave) ili na nižim granama grmlja uz rubove livada.

Prehrana: Hrani se različitim beskralježnjacima (kornjašima i

57

drugim većim kukcima, gujavicama, puževima...) koje nalazi na biljkama i površini tla. Ponekad jede i sjemenje.

Način života i gniježdenje: Kosac je selica. Krajem travnja kosci se vraćaju u Europu na mjesta na kojima će gnijezditi. To su vlažne, močvarne livade košanice i pašnjaci. Mužjaci se tijekom svibnja i lipnja glasaju pjevom "kreks-kreks". Glasaju se neprestano tijekom noći, a ponekad i danju

ZAŠTO JE KOSAC UGROŽENA VRSTA?

Kosci gnijezde na staništima koje je svojom djelatnošću (poljodjelstvo) stvorio čovjek, pa su stoga vrlo osjetljivi na promjene u gospodarenju tim staništima, bilo to intenziviranje poljodjelstva ili zapuštanje poljodjelske površine.U Europi je broj kosaca tijekom zadnjih 20 godina smanjen za polovinu. Velik dio europskih vlažnih i močvarnih travnjaka je isušen, a umjesto kao livade košanice i pašnjaci koriste se kao oranice na kojima se uzgajaju žitarice. Preostale livade košanice kose se brzim kosilicama koje uzrokuju veliku smrtnost ptica koje žive među livadnom vegetacijom. U zapadnoj se Europi na mnogim livadama umjesto sijena uzgaja silaža. Ovakve se livade vrlo rano kose pa kosci ostaju bez zaklona, a postojeća gnijezda s jajima bivaju uništena. Nedavne političke promjene u zemljama istočne i srednje Europe, uključujući i Hrvatsku, nezadovoljstvo agrarnom politikom i niske cijene poljodjelskih proizvoda uzrokom su zapuštanja poljodjelskih površina koje su prepuštene zaraštavanju. Na taj način ptice ostaju bez svojih gnijezdilišta, jer nova vrsta biljnog pokrova (grmlje, šikare) nisu za njih odgovarajuće stanište.Velike gubitke pticama koje gnijezde na livadama čini neprikladan način košenja trave. Kosci, ali i druge ptice na livadnom tlu u opasnosti se vrlo rijetko odluče za bijeg već se

58

pokušavaju sakriti u travi čekajući da opasnost mine. Sasvim mlade ptice koje ne mogu letjeti, ne mogu umaći brzim kosilicama. Veliku štetu čini i košnja u vrijeme dok ptice sjede na jajima, lako su gnijezda među travom dobro sakrivena od grabežljivaca ne mogu se spasiti od pogubnog djelovanja traktorske kose. Kasna košnja (sredinom srpnja) livada u Turopolju osigurava uspješno izlijeganje ptića u većini gnijezda.

KAKO MOŽEMO POMOĆI KOSCIMA?

Travnjacima je moguće dobro gospodariti, a da se pritom ugrožavanje gnijezda, odraslih i mladih ptica svede na minimum. Postoji nekoliko jednostavnih načina kojima se može pomoći koscima, ali i drugim pticama koje žive među livadnom vegetacijom:

Kasnija košnja:Izlijeganje mladih traje tijekom cijelog lipnja. Samo jedan prolaz kosom kroz mjesto gdje se nalazi gnijezdo uništit će cijelo leglo. Košnja polovinom srpnja smanjuje smrtnost kosaca i do 30% jer su se uglavnom svi ptići izlegli i postali sposobni za bijeg.

Pravilan način košnje:Košenje u spirali, izvana prema sredini travnjaka je pogubno za ptice koje žive na tlu travnjaka. Većina ih za gniježđenja vrlo rijetko leti pa se bježeći pred kosom skupljaju prema sredini travnjaka te zadnji otkos postaje za njih poguban. Košenje travnjaka iznutra prema van i košenje s jedne na drugu stranu ne predstavlja takvu opasnost jer ptice pobjegnu u nepokošene, rubne dijelove travnjaka (npr. u susjednu livadu, raslinje oko kanala ili živica na međama).

Pogibanje kosaca na livadama možemo smanjiti pravilnimnačinom košenja. Ako se livada kosi izvana prema sredini, ptice se bježeći pred kosom sakupljaju na središnjem "otoku" nepokošene trave. Zadnji otkos je za njih smrtonosan. Stradavaju mlade ptice koje još ne mogu letjeti. Pravilnim košenjem livada moguće je pogibanje kosaca, ali i drugih ptica koje gnijezde na livadama, svesti na minimum. Košenjem livada od sredine prema van, ili s jedne strane livade na drugu, ptice stignu pobjeći u rubne, nepokošene

59

dijelove livade. Koseći livade na ovaj način spašavamo kosce.

2. OPASNE EGZOTIČNE ŽIVOTINJE HRVATSKE

2.1. POSKOK

Poskok (lat. Vipera ammodytes) je najotrovnija i najopasnija europska zmija iz porodice ljutica. Najveća je otrovnica na našim područjima, a živi na kamenitom području.

Stanište Prirodno mu je stanište krš Dinarida. U Hrvatskoj živi i na otocima: Krku, Rabu, Pagu, Viru, Dugom otoku, Ugljanu, Pašmanu, Šolti, Hvaru, Braču, Korčuli i Mljetu. Nalazimo ga i u Lici, na Medvednici, Ravnoj Gori, Kalnik, Istri i Hrvatskom Zagorju. U Crnoj Gori i Srbiji javalja se u svim predjelima. Javlja se i na prostoru BiH.

Tjelesna građa Boja je promijenjiva, pa mu je leđna strana siva, žuta ili smeđa s tamnom cik - cak prugom. S

60

trbušne strane je bjelkast s crnim točkama. Mužjak naraste do 1 metar. Na Velebitu su zabilježeni rijetki primjerci, koji premašuju tu veličinu, a ženka je manja od mužjaka.

Uz izlomljemnu prugu na leđima, prepoznatljiv je po trokutastoj plosnatoj glavi, okomitoj zjenici i roščiću na vrhu njuške. U ustima ima dva duga otrovna zuba, povezanih s otrovnom žlijezdom. Jezik mu je dug i rašljast. Pomoću njega osjeća opip i miris.

Biologija Pari se potkraj travnja do početka svibnja, a ženka od rujna do listopada okoti 10 do 20 mladih, koji odmah poslije izlaska iz majčina tijela probiju nježnu opnu jajeta. Poskok živi do 15 godina. Neprijatelji su mu ptice grabljivice i male zvijeri, posebno orao zmijar i mungosi. Voli suha kamenita područja s dosta grmlja. Aktivan je većinom noću, a danju sklupčan spava probavljajući hranu. Sporiji je, tromiji te otrovniji od riđovke. U hladnijim krajevima spava zimski san. Posebno je opasan u jesen, kada se penje na drveće gdje dočekuje ptice, a tada lako strada i čovjek, ako neoprezno prolazi i dotakne ga.

Otrovnost Ugriz poskoka je često smrtonosan. Čak i netom izleženi mladunci dugi od 15 do 18 cm su opremljeni otrovom i otrovnim zubima te mogu zadati vrlo ozbiljan i opasan ugriz.

Otrov se pretežno sastoji od hemotoksičnih tvari, koje zgrušavaju krv i izazivaju šok. Njegov snažan otrov može ubiti manje kralješnjake u roku od nekoliko sekundi. Za čovjeka je smrtna doza u prosjeku 25 - 40 mg ovisno o dobi, zdravlju i mjestu ugriza. Snaga njegovoga otrova čak je jača i od nekih kobri kod kojih je smrtna doza u prosjeku 30 - 50 mg. Prvi simptomi trovanja su bol i/ili oticanje ugriženog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se širi. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1 cm dugi, pa otrov može biti unesen u mišić što ubrzava razvoj simptoma trovanja. Mjesto

61

ugriza treba podvezati, da bi se spriječilo kruženje otrova po tijelu, a ugrizenog treba što hitnije odvesti liječniku, da mu pruži jedinu djelotvornu pomoć, injekciju protuotrova (seruma).

Legende U narodu se pričaju legende o poskokovom skakanju i o njegovom savijanju u kolut i kotrljanju nizbrdo. To su priče nastale zbog ljudskog straha budući da je poskok vrlo nepredvidiv i njegov je ugriz među najbržim od svih zmija. Poskok može pužno smotati stražnji dio tijela pa onda uzdignuti prednji i brzo ga izbaciti naprijed da ugrize žrtvu. Doseg takvog skoka je 40 cm.

2.2. CRNA UDOVICA

Crna udovica spada u porodicu Theridiidae. Bliži srodnici iz roda Latrodectus rasprostranjeni su na svim kontinentima. Spada među najpoznatije i najotrovnije paukove na svijetu.

Na području Europe rasprostranjena je vrsta Letrodectus tredecimguttatus Rossi. Pronađena je i u našim krajevima na području Istre, Hrvatskog primorja, Dalmacije, u Bosni i Hercegovini na područjima Trebinja, Mostara i Širokog Brijega te jadranskih otoka. U literaturi se prvi put spominje 1774.g. u djelu Alberta Fortisa "Put po Dalmaciji" ("VIaggio in

62

Dalmazia"). Opisana je kao pjegavi pauk kratkih nogu, na Korzici poznat kao malmignatto (malminjat).

1948. do 1965.g. zabilježena je masovna pojava vrnih udovica na čitavom Jadranu, a po broju ujeda, posebno velika koncentracija bila je oko Pule i Poreča.

Latinski naziv crne udovice potječe od riječi lathrodektos (grč. potajni ujedač, latinizirana verzija latrodectus) kojoj je dodan pridjev tredecimguttatus (lat. tridecim - trinaest, lat. gutta - pjege) - trinaest pjega.

Crna udovica je pauk s hitinskim pokrovom čija boja varira od svijetlo bjelkaste do baršunasto crne. Na zatku mogu imati od 0 do 17 najčešće crvenih koje čine ovog pauka prepoznatljivim.

Međusobno se razlikuju po različitom rasporedu i obliku pjega, a boja im se mijenja ovisno o starosti. Dok su crne udovice mlade, pjege su bijele, a kako rastu počinje se pojavljivati u sredini pjege narančasta mrlja. Ona se postepeno širi i tamni. Kod ženke pjega potupno pocrveni, a u mužjaka ostane bijeli obrub oko pjege. Postoji seksualni dimorfizam između ženke i mužjaka. Mužjak je puno manji, od 3 do 5 mm, a ženka naraste od 1 do 2 cm.

Glavopršnjak (cefalotoraks) pauka je ovalan i plosnat, malo duži nego širi, dok je abdomen puno veći i okruglast. Na glavopršnjaku se nalaze šuplje helicere obrasle dlačicama koje imaju trnasti završetak i oči u prednjem, stražnjem i latoralnom redu. Mužjaci imaju i kitnjaste palpe koje koriste pri udvaranju ženki. Postoje naznake da lupkanjem palpama po mreži mužjak omamljuje ženku i čini je manje opasnom za vrijeme oplodnje. Imaju dvije otrovne vrećice u obliku slova S, 2 mm duge i 0.5 mm široke. Položene su dorsalno i pričvršćene za hitinski oklop na glavopršnjaku. Svijetle su, bjelkasto prozirne boje. Otrovni aparat sastoji se još od helicera (šupljih štipaljki) i izvodnih kanala. Otrovne žlijezde su izvodnim kanalima povezane s helicerama. Stijenka žlijezde ima mišiće, kad se oni stisnu, istiskuju otrov koji izvodnim kanalima dolazi do helicera. Pomoću njih crna udovica ubrizgava otrov u svoju žrtvu, a može i regulirati količinu izlučenog otrova. Nakon što umrtvi žrtvu otrovom, ona izlučuje slinu koja sadrži enzime za razgradnju. Neki od tih enzima su tripsin (iz pankreasa), lipaza,

63

dijastaza, himosin i proteinaza (enzim koji razgrađuje i biljne bjelančevine).

Mužjak i ženka su istovremeno spolno zreli. Mužjak pleše ljubavnu igru oko ženke. Ako ga ženka prihvati dolazi do parenja, u protivnom ženka pokuša napasti i pojesti mužjaka. Ženka leže jaja u kokone (do 400 jaja u jednoj kokoni) koje stavlja na zaklonjeno mjesto u mreži (ispod kamena, trave, zemlje itd.). Krajem svibnja mali pauci počinju izlaziti iz kokone. U početku žive svi u istoj mreži i hrane se uglavnom kanibalistički (nemoćniji paučići završavaju kao hrana jačih). U početku im je tijelo smeđe s bijelim pjegama, a kasnije počinje tamniti i pjege postaju crvenije. Kada mladi izađu iz mreže, potraže novu lokaciju i ispletu vlastitu mrežu. Mreža im je u početku tanka i slaba, a kasnije izgrađena od čvrstih niti paučine.

Crna udovica ima i različite prirodne neprijatelje. Najosjetljivije su kokone koje uništavaju kukci i muhe koji parazitiraju na njima, ose najeznice, gljivice i različiti kukci.

Crna udovica ima oko 0.02-0.03 mg suhog otrova. Otrov je bijela bistra tekućina koja sadrži toksalbumine i lipoproteine.

Toksičnost tog otrova varira prema godišnjem dobu; hladnoća smanjuje toksičnost otrova jer ga pretvara u kiselinu. 15 je puta jači od otrova čegrtuše, jači je i od otrova kobre, poskoka i velike većine drugih vrlo opasnih zmija. Djeluje na središnji živčani sustav i brzo se širi po tijelu. Za analizu se dobiva tako da crne udovice ujedu vatu, vađenjem iz helicera ili električnim pražnjenjem.

Mlade mačke, štakori i miševi su najosjetljiviji na taj otrov, jako djeluje na konje i deve, na čovjeka srednje, a na psa ne djeluje. Kod ljudi, otrov crne udovice izaziva jaku bol u limfnim čvorovima, dehidriranost, pretjerano znojenje, grčenje, bol u svim dijelovima tijela, javlja se porast ili pad tjelesne temperature, pad tjelesne težine, crvenilo, osjećaj sitosti, mučnine, strah od smrti. Drugi dan se bol seli u noge i bolesnik osjeća da mu noge gore. Najbolje liječenje protiv ugriza crne udovice jest kombinirana uporaba seruma s kalcijem. 10-20 minuta nakon dobivanja seruma osjeća se olakšanje, a nakon 3 sata slijedi potpuno ozdravljenje.

64

IV. VRT

1. OSNOVNA NAČELA PERMAKULTURE

Permakultura je na mnogočemu utemeljen holistički pristup s mnogo mogućnosti primjene na sve aspekte života. U suštini svakog održivog dizajna i prakse nalazi se osnovni skup vrijednosti i etičkih principa, konstantnih bez obzira na situaciju, bez obzira kreiramo li sustave za primjenu na grad ili trgovinu, bez obzira na to stane li zemlja o kojoj se brinemo u teglicu ili je to 2000 hektara šume.

65

BRIGA ZA ZEMLJU

poštovati zemlju štititi bioraznolikost cijeniti važnost drugih živih bića uspostava ravnoteže

BRIGA ZA LJUDE

solidarnost i pomaganje komuniciranje i umijeće slušanja smislen rad i pravo na odmor 

PRAVEDNA RASPODJELA

odgovornost i pravda ugoda, a ne pohlepa životna održivost

PERMAKULTUROM NASTOJIMO ZADOVOLJITI NEKE OD SLJEDEĆIH UVJETA:

Permakulturnim dizajnom nastojimo stvoriti praktične sustave za život i proizvodnju.

Sheme iz prirode koristimo za kreiranje održivih ljudskih prebivališta.

Racionaliziramo i štedimo prirodne resurse. Svakom elementu osiguravamo više funkcija. Pri dizajniranju izrađujemo analizu tla, vode, zraka,

resursa i organizacije. Svaku funkciju podupiremo s više elemenata (raznolikost). Svakim elementom potpomažemo druge elemente. Učinkovito planiramo energiju. Oblikujemo u humanim mjerilima i proporcijama.

2. NAPRAVI SAM – za biovrt vlastita gnojiva

66

Gnojivom se direktno ne prihranjuju biljke, već život u tlu.Organska gnojiva i kompost mikroorganizmi pretvaraju u hranu prihvatljivu biljkama, pa tako prerađeno gnojivo zaobilazno dolazi do njih.U podzemnim dijelovima vrta ima dovoljno vode za pripremu hrane koju biljke apsorbiraju. No, kakva je razlika između prirodnih i kemijskih gnojiva?Oba gnojiva sadrže minerale otopljene u vodi, no biovrtlar treba znati nešto o prirodnom procesu prehrane i dohranjivanju biljaka te o potrebnim sastojcima za njihovo

uspješno održavanje.

Kemijske soli sadržane u umjetnom gnojivu lako su topive u vodi, pa ih korijen lako i brzo apsorbira. No biljka tu nema izbora, ono što joj se ponudi to mora i uzeti. Time se kod prekomjerne doze u lišću i stabljici nakupljaju razne soli tih kemijskih supstanci i takve ostaju sve do konzumacije.Ako se takvo kemijsko gnojivo nepravilno ili neumjereno dozira, biljke će postati rezistentne (otporne) na kemijske soli

te će im korijenje zakržljati i počet će se sušiti.Otpornost na bolesti i nametnike postat će time još veća.

Organska gnojiva dobivena u "kućnoj radinosti" sadrže sve supstance koje biljke trebaju. Biljka će u svom rastu izabrati one tvari koje su joj neophodne i razgrađivat će ih prema svome uzrastu i potrebi.Višak minerala i supstanci koje joj nisu potrebne koristit će mikroorganizmima koji će onda tako posredno opet pomoći biljkama u njihovu rastu.Biovrtlar treba znati koliko minerala i supstanci treba biljka sadržavati. Tako u nedostatku supstanci za određena tla i

67

vrstu biljaka treba dodati dušik N, fosfor P i kalij K.To su takozvana NPK gnojiva. Pod tim nazivom poznata su nam kemijska gnojiva, međutim, ovaj put riječ je o potpuno prirodnim dodacima. Dušik N - su gnojiva dobivena od mahunarki, djeteline, graška i graha, te ovčji i kozji gnoj.Prekomjerna doza ovog gnojiva očituje se kao spužvasti listovi, rast se produžava, a biljka pogoduje bolestima i nametnicima. Nedostatak dušika izaziva žućkastu boju bilja i listova.Fosfor P - je supstanca dobivena iz koštanog brašna, sirovih fosfata, kokošjeg gnoja.Fosfor potiče razvoj listova, a naročito cvjetova te plodova. Previše fosfora uzrokuje poremećaj izmjene tvari, a nedostatak se manifestira u crvenkastoj i smećkastoj boji lišća te slabim zametanjem plodova.Kalij K - brine o čvrstoći stabljike i biljnoj strukturi, razvoju korijena te izmjeni tvari.Sadrže ga drveni pepeo (ne od ugljena), svinjski i goveđi gnoj.Naročito je pogodan konjski gnoj.Nedostatak kalija izaziva odumiranje listova, a višak nepravilan rast biljke. 

Ostali minerali kao magnezij Mg, željezo Fe i bakar Cu - koji u biljci stvaraju klorofil te omogućavaju otapanje fosfora u tlu. Kiselost tla - je reakcija tla na okolinu i vrijednost minerala koje tlo sadrži. Iz te činjenice tlo može biti kiselo ili alkalno. Reakcija se mjeri međunarodnom ljestvicom koja je postavljena tako da idealna vrijednost iznosi broj 7. Sve ispod tog broja je kisela reakcija, a iznad alkalna. Te vrijednosti mjere se u pH jedinicama, a instrument za ispitivanje tla može se nabaviti u poljoprivrednim ljekarnama i vrtnim centrima.Najpovoljnije vrijeme za mjerenja kiselosti tla je razdoblje između jeseni i proljeća, kad su potrošena sva hranjiva iz tla, a tlo još nije prihranjeno novim mineralima.

68

3. ŠUMSKI VRT I PERMAKULTURA

POZADINA BUDUĆIH IZAZOVA (PEAK OIL)Na činjenicu da je čovječanstvo iscrpilo kapacitete eksploatiranja naftnih izvora te da već načima preostale rezerve neki znanstvenici upozoravaju već dulje vrijeme (tzv. peak oil teorija o osiromašenju naftnih izvora).U skladu s ovim trendom, cijene nafte će rasti, što će se odraziti na sve grane industrije ovisne o nafti (hrana, grijanje, prijevoz i sve vrste proizvodnje). Implikacije takvog smjera razvoja su nepredvidive (pad životnog standarda na svjetskoj razini, kolaps međunarodnog bankovnog sustava, političke napetosti i ratovi). Neovisno o tome kada će se dogoditi, čini se da je spomenuti scenarij izvjestan te će neizbježno zabrinjavati nadolazeće generacije.

PROBLEM RASTUĆE CIJENE HRANEKonvencionalna poljoprivreda ovisi o nafti (strojevi, gnojiva, pesticidi i strojna žetva; skladištenje, sortiranje, obrada, transport te skladištenje u supermarketima koji hranu drže ohlađenu, a kupca griju, također koristeći goleme količine energije na bazi nafte).

Želimo li spriječiti da cijene hrane rastu usporedo s cijenom nafte, ključno je smanjiti upotrebu nafte u proizvodnji i distribuciji hrane.Promatrajući prirodu i tehnike koje su tradicionalne civilizacije primjenjivale da bi iskoristile prirodne sile, teorija i praksa permakulture stvorila je sustav koji se pri proizvodnji hrane ne oslanja na naftu u tolikoj mjeri.

Robert Hart i drugi pioniri permakulture od 1970-ih usavršavaju sustav proizvodnje hrane koji oponaša prirodne, plodne sustave na zemlji, a jedan od tih sustava je šuma. Otuda izvedenice "food forest" i "forest garden".

ŠTO JE ŠUMSKI VRT?

Šumski vrt ("food forest") oponaša ekosustav šume utoliko što održava sam sebe. Procesi raspadanja stvaraju pokrov koji sprečava isušivanje tla.Mikroorganizmi koji su sastavni dio tih procesa stvaraju

69

izuzetno kvalitetan sastav tla. Razlika u odnosu na uobičajenu sumu jest ta što u šumskom vrtu sami odlučujemo koje će drveće, biljke, grmovi, začinsko bilje i povrće rasti, povećavajući tako količinu uroda.Robert Hart osmislio je svoj sustav u skladu s potrebama i mogućnostima gotovo svake obitelji. Šumski vrt možemo uzgojiti gotovo bilo gdje: u malom vrtu iza obiteljske kuće ili u vrtu površine jednog ili dva hektara za veću zajednicu, u gradu kao i na selu.Jednom uspostavljen, šumski vrt velikim dijelom održava sam sebe - većina vrtlara se slaže da ne moraju uložiti više od 10-ak dana na godinu da bi obrezali, malčirali i raščistili prostor za nove biljke. Zapravo, većina vremena posvećena je ubiranju plodova i uživanju u vrtu, što omogućuje zaposlenima i umirovljenima da se vrtu posvete u slobodno vrijeme. Raznovrsnost plodova koji sazrijevaju u različita doba godine podrazumijeva njihovo ručno ubiranje bez potrebe za radnom snagom. S obzirom na to da tlo ne treba prekopavati niti dodavati umjetna gnojiva ni pesticide, ovisnost o nafti je zanemariva.

PREDNOSTI ŠUMSKIH VRTOVA- ušteda novca jer nema potrebe za zalijevanjem, kupnjom sjemena, gnojiva i pesticida;- tehnika uzgajanja šumskih vrtova ne ovisi o nafti; stoga ne utječe na rast cijena vezanih uz tzv. peak oil (osiromašenje naftnih izvora);- ušteda vremena: nema potrebe za obradom tla, sađenjem, gnojenjem ni zalijevanjem;- smanjenje nepovoljnog utjecaja na globalne klimatske promjene (smanjenje emisija ugljičnog dioksida koji je glavni uzrok efekta staklenika; pošumljavanje olakšava eliminaciju ugljičnog dioksida);- promišljena upotreba kišnice te ušteda pitke vode;- kvaliteta uzgojene hrane i bavljenje vrtlarstvom pridonosi boljem zdravlju.

70

4. KAKO U NAŠ VRT PRIVUĆI ŽIVOTINJSKE SUSTANARE?

PRIJE POČETKAČini se neobično, ali naš vrt ustvari nije samo naš! Njega koriste i razna druga živa bića koja u skrovitim kutcima pronalaze svoj dom. Ako im poklonimo malo pažnje i potrudimo se razumjeti njihov svijet, možemo steći nove prijatelje drugačijeg načina života i dobro se zabaviti istražujući. Neke od njih ljudi obično zovu štetnima, dok druge rado susreću. Priroda ne pravi takve razlike. Svako živo biće dio je ekosustava i dokle god u njemu vlada red i mir, svi žive sretno u zajednici. U gradovima se naši životinjski sustanari susreću s cijelim nizom problema i potrebna im je naša pomoć da bi preživjeli.

Pretjerano uredni i "sterilni" vrtovi možda su nečijem oku ugodni, ali u njima nema puno života, a tako ni prostora za malog istraživača prirode.

POPIS POTREBNOG MATERIJALA I OPREME - PRIBORA

dalekozor - odličan je za promatranje ptica i drugih životinja s većih udaljenosti;

jedna bilježnica i pribor za pisanje i crtanje gdje možete voditi svoj mali dnevnik opažanja;

71

stare cigle, daske, grančice, slama, ovčja vuna, izbušene drvene oblice - ako se lijepo poslože, ne moraju izgledati neuredno, a pružit će dom raznim kukcima, gušterima, ježevima, puhovima i dr.

fotoaparat - životinjski sustanari su često brzi pa ih nije loše "uloviti" slikom kako bi poslije u knjigama našli ponešto o njima. To je bolje nego loviti ih rukama jer ćete ih tako samo uplašiti, a možda i ozlijediti.

POSTUPAKDa biste u vrt privukli životinjske sustanare, potrebno je stvoriti kutke gdje će se oni osjećati ugodno i zaštićeno. Većinom su vrlo plahi pa im treba prilaziti s oprezom. Kako bi izbjegli neželjene šokove, promatrajte ih prvo izdaleka, a ako vam dopuste, polako im priđite.

Jedan kutak u vrtu ostavite da bude divlji. Tamo posadite nekoliko slobodnorastućih grmova i pokoje drvo. Posebno su dobre vrste bogatih plodova, koje ptice rado jedu (glog, drijen, trnina, bazga, tisa, voćke), ili bogate cvatnje koje privlače leptire i druge kukce (ljetni jorgovan, bagrem). Travu pokosite samo jednom ili dva puta na godinu kako biste održavali malu livadu. Ako imate dovoljno prostora, možete napraviti i vrtno jezerce, tj. baricu.

Unutar istraživačkog dijela vrta, možete napraviti jestivo skrovište iz kojeg ćete zaklonjeni promatrati što rade vaši novi prijatelji. Nekim životinjama možete i pomoći da se nasele u vrtu praveći im staništa poput kućica za ptice i hotela za kukce.

Drugi će kuću napraviti sami, poput ježa koji će iskopati rupu ispod grma.

72

MOŽE I JEDNOSTAVNIJE

Životinjski sustanari su ustvari svuda oko nas. Ako nemate mogućnosti graditi im skrovišta u vrtu, pokušajte otkriti mjesta u vašem okolišu gdje oni žive. Možete ih promatrati u parku, na drveću oko kuće, u grmlju i živicama i sl.

5. KAKO IZRADITI BILJNU SPIRALU?

PRIJE POČETKASpiralni oblici vrlo su dekorativni u vrtu, a neki vjeruju i da imaju magična svojstva. U prirodi je puno toga spiralno. Osim svima poznate puževe kućice, spiralni oblik slijedi i raspored listova na stabljici kod nekih biljaka, raspored

73

ljuski na češerima, galaksije u svemiru, tok vode ili zraka kad se stvori vrtlog. Pokušajte ih uočiti!

Biljna spirala je ustvari jedna sasvim posebna vrtna gredica na kojoj se najčešće sadi trajno začinsko i ljekovito bilje, ali mogu se umetnuti i neke vrste povrća i cvijeća. Je li zbog spiralnog oblika magična, otkrijte sami.

Uzdignutost od tla i oblik puževe kućice svakako su zanimljivi jer na malom prostoru omogućava stvaranje različitih staništa biljnim vrstama. Sigurno ste primijetili da u prirodi ne rastu sve biljke posvuda. Neke vrste poput metvice uvijek ćete naći tamo gdje je tlo vlažno, a druge poput mediteranskih začinskih biljaka, kao što je ljekovita kadulja ili biljaka koje uspijevaju na kamenjarima vrhova planina, ipak više vole suhe i sunčane položaje. Sadnja na spiralu omogućit će tako svakoj biljci da dobije baš onakvo mjesto kakvo joj najbolje odgovara.

POPIS POTREBNOG MATERIJALA I OPREME - PRIBORA

materijali:

materijal za potporni zidić - stara cigla, kamen, oguljene drvene oblice, stari crijep...

vrtna zemlja pijesak kompost ili zreli stajski gnoj stari lavor ili komad folije za jezerce komad kartona (može i bez toga) biljke (sjeme ili sadnice)

alati:

tačke, lopata, štihača, grabljice, lopatica za sadnju, metar, špaga, gumeni čekić (za drvene oblice i ciglu)

POSTUPAK1. Odredite prostor za spiralu, najbolje negdje blizu kuće da vam začini uvijek budu pri ruci. Štihačom zacrtajte kružni oblik promjera oko 3 m. Ako vam je stalo do preciznosti, možete

74

pomoću kolčića i špage zacrtati vrlo pravilni krug. Na sjevernom dijelu kruga iskopajte rupu za jezerce veličine lavora koji ste pripremili. Preostali dio kruga prekrijte kartonom i zalijte. Karton služi da u spiralu manje prodiru korovi, a ako ga nema, nije obvezan.

2. Počnite graditi potporni zidić od sjeverne strane jezerca u krug čiji će se radius postupno smanjivati pa će završiti s njegove južne strane i ono će ostati unutar gredice. Postupno povećavajte i visinu zida. Ako gradite kamenom ili starom ciglom, kao vezivni materijal možete koristiti najobičnije blato (ilovača + voda). Tako ćete dobiti suhozid u koji također možete posaditi neke manje zahtjevne biljke kamenih terena poput žednjaka i čuvarkuće na južnom i zlatne paprati na vlažnom, sjevernom dijelu. Radi stabilnosti, dobro je da zidić ima mali nagib prema unutra, nikako prema van.

Gradnja drvenim oblicama počinje iskapanjem 30-ak cm dubokog jarka na čije dno je dobro staviti sloj šljunka ili pijeska. U taj jarak će biti ukopane oblice kako bi zidić bio stabilniji. Oblice se slažu jedna do druge tako da je svaka za centimetar viša od prethodne (pazite da razlika ne bude veća od centimetra kako spirala ne bi ispala previsoka!), nabiju gumenim čekićem i zatrpaju zemljom koja se čvrsto ugazi. Drvo možete zaštititi lakom za drvo (postoje ekološki prihvatljiviji lakovi na bazi vode koji nisu štetni za vodene organizme, nemaju otrovne pare i ne svrstavaju se u opasni otpad), pčelinjim voskom, a blaga zaštita je i laneno ulje ili ako se dio koji ide u zemlju blago nagori u vatri.

75

3. Kada je prvi dio zidića gotov, napunite spiralu zemljom. Počnite od najnižeg dijela uz jezerce i tamo stavite najplodniju zemlju s dosta gline koja će zadržavati vodu i hranjiva. U sredinu možete staviti i zemlju slabije kvalitete, a na vrhu umiješajte malo pijeska.

4. Dovršite potporni zidić nastavljajući spiralu. On više ne mora dopirati do razine postojećeg tla, nego se gradi umetanjem odabranog materijala (kamena, cigle, drvenih oblica...) na nasutu zemlju. Na kraju dodajte još zemlje sve do rubova zidića kako biste formirali spiralnu gredicu.

76

5. Jezerce na dnu spirale možete jednostavno izraditi ukopavanjem starog lavora ili pomoću folije. Njegova uloga je stvaranje močvarnog staništa gdje će se zadržavati voda, a ujedno i povećavati vlagu u zraku isparavanjem. Na dno je dobro staviti malo šljunka kako bi se sakrila plastična izolacija, a na rubove se može složiti plosnato kamenje. Jezerce se može i potpuno ispuniti šljunkom i zemljom, a tada će predstavljati stanište vlažnih livada.

SADNJA BILJA:Konačno možete i nešto posaditi! Na vrhu spirale najviše je sunca, a tlo ima više pijeska pa se voda odande brže ocijedi na niže dijelove. Tamo će najbolje uspijevati biljke Mediterana - kadulja, primorski vrisak, ružmarin, lavanda, timijan, čubar i smilje. Spirala se dalje odmotava prema jugu. Dobro ocjedit i osunčan položaj na srednjem dijelu spirale pogoduje rastu vlasca, nevena, korijandara, miloduha, čili papričica, dragoljuba, kamilice, peršina i celera. Što se više odmičemo prema dnu, tlo je sve vlažnije i plodnije, a zidić pravi blagu polusjenu. U takvim će uvjetima dobro uspjevati bosiljak, mažuran, ljupčac, hren, češnjak, kopar i komorač. Pri tom treba paziti da kopar i komorač mogu narasti vrlo visoko pa ih treba obrati ili podrezati prije nego što počnu tjerati cvatne stabljike. Isto je i s pelinom koji je najbolje posaditi na dno spirale, na mjesta gdje je tlo vrlo plodno i gotovo stalno vlažno. Takvo stanište odgovara i raznim vrstama metvica, boraču i kaloperu.

Većina biljaka koja se najčešće sadi na spiralu su trajnice i možete ih razmnožavati tako da u jesen podijelite njihov busen ili da uzmete reznice i ostavite ih u vlažnoj zemlji dok se ne zakorijene. Sadnice, naravno, možete i kupiti. Velik dio vrsta možete razmnožiti sijanjem sjemena.

MALČIRANJE:Nakon sadnje između biljaka ostaje gola površina zemlje odakle lako isparava voda. U prirodi zemlja nikada nije gola. Ako promotrite šumsko ili livadno tlo, primijetit ćete da je ono uvijek pokriveno slojem lišća, grančica, suhe trave i drugog organskog materijala. Taj pokrov održava vlažnost površine tla, omogućava život brojnim mikroorganizmima i svojim raspadanjem obogaćuje tlo hranjivima. Kako bi i staništa na našoj spirali koristila prednosti prirodnog pokrova, prostor

77

između biljaka treba pokriti slamom, lišćem, pokošenom travom (samo ako u njoj nema sjemenki trava) ili papirom (ako je moguće bezbojnim ili s crno-bijelim tiskom), namočenim komadićima kartona, sjeckanom korom i sl.

ODRŽAVANJE:Povremeno je potrebno plijeviti korov. Kad ga iščupate, ne morate ga baciti nego ga jednostavno ostavite oko biljaka. On će se tamo osušiti i poslužiti kao malč, a s vremenom i raspasti i pognojiti tlo. Zalijevanje je potrebno posebno u ljetnim, sušnim mjesecima, a jednom na godinu dobro je pognojiti gredicu kompostom ili zrelim stajskim gnojem tako da više gnojite donje dijelove.

MOŽE I JEDNOSTAVNIJEAko nemate vrt i ne možete napraviti spiralu, to nije nikakav izgovor da ne pokušate uzgajati začinsko bilje. Mnoge vrste kao što su vlasac, bosiljak, metvica, timijan, kadulja... lako se mogu uzgajati i u loncu na prozoru. U lonac gdje ćete ih posaditi, nemojte staviti samo kompost (tj. ono što se u trgovinama kupi pod imenom "zemlja za cvijeće"), nego biljkama pokušajte osigurati zemlju kakvu vole. Skupite zemlju iz krtičnjaka ili još bolje donesite malo ilovače iz bakinog vrta, dodajte malo pijeska i kompost. Omjeri ovise o vrsti. Biljke s vrha spirale traže više pijeska i manje komposta dok one bliže dnu traže više komposta, a pijesak im gotovo i ne treba. Biljke

78

u loncu treba redovito zalijevati. One s dna spirale zalijevaju se češće od onih s vrha.

ZA ONE KOJI ŽELE VIŠEZačini u jelu ne služe samo za davanje boljeg okusa. Oni su također vrlo zdravi, a često i potiču probavu. Ponekad je teško reći je li neka biljka više začinska ili ljekovita. U vrijeme kada nije bilo sintetičkih lijekova sve su se bolesti liječile biljem. Srednjovjekovni franjevački samostani imali su posebno dobro opremljene vrtove, a znanja o ljekovitim biljkama morao je imati svaki seljak. Danas se ljekovito bilje sve više ponovno prepoznaje kao važno. U Hrvatskoj postoje dva botanička vrta specijalizirana baš za ljekovito i začinsko bilje. Jedan se nalazi u Zagrebu, na Zvijezdi, a drugi na Zavižanu, na Velebitu. Uz najavu ih možete posjetiti!

6. KAKO NAPRAVITI KUĆICU ZA PTICE?

79

PRIJE POČETKAIzrada kućice odlična je mogućnost za pronalaženje novih prijatelja u ptičjem svijetu. Slobodne ptice u svom prirodnom okolišu znatno su sretnije i zanimljivije od ptica u kavezu. One veselo lete uokolo, druže se s ostalim pticama, podižu svoje ptičje obitelji u čemu su na neki način i slične nama ljudima. Kad se ptice usele u kućicu koju smo za njih pripremili, možemo ih svakodnevno promatrati dalekozorom, a kad se naviknu na našu blizinu, ponekad oprezno prilaze i sasvim blizu.

No kućice ne trebaju svim vrstama ptica. Neke sasvim uspješno grade otvorena gnijezda na drveću. Najpotrebnije su pticama dupljaricama čije je prirodno mjesto za gniježđenje u dupljama, tj. rupama u deblu starog, natrulog drveća. Uzrok njihova problema je redovito održavanje šuma i gradskog zelenila gdje se staro drveće i suhe, šuplje grane uklanjaju pa one ostaju bez krova nad glavom. Strašno, zar ne! A tko bi mislio da je i stari, suhi hrast nečiji dom!

Prva pomoć u nevolji su kućice za ptice koje svatko može jednostavno napraviti. Pri tom je dobro da pokušate razmišljati kao ptica i urediti ptičji dom prema njezinim mjerilima ljepote. Šarene, veselo obojene kućice nama će biti simpatične, ali ptice se u njima zasigurno neće osjećati nimalo zaštićeno!

POPIS POTREBNOG MATERIJALA I OPREME - PRIBORA

materijali:

80

drvene daske i letvice (ako ih ne pronađete u dvorištu, besplatan izvor drveta su malo čvršći sanduci za voće koje možete dobiti u dućanu)

čavlići ili ljepilo za drvo dvije male letve za vrata s vijcima (striček u prodavaonici

alata dobro zna što je to)

alati:

pilica za drvo i podložak za piljenje (iz kompleta za tehnički odgoj u školi)

komadić sapuna za "podmazivanje" pilice svrdlo za bušenje rupa u drvetu brusni papir svijetla, neutralna boja za drvo (na bazi vode ako je

moguće) žica za učvršćivanje čekić (a dobro je imati i kliješta jer čavli često odu u krivo

dok se ruka ne izvježba u njihovu zabijanju).

POSTUPAKKućicu je najbolje graditi u jesen, a najkasnije do siječnja jer ptice uglavnom traže gnijezda vrlo rano kako bi do proljeća ona bila spremna za leženje jaja. No ako ste zakasnili, nema veze jer neke ptice koriste kućice kao zaklon i kad ne savijaju gnijezdo. Kućicu možete objesiti na drvo u vrtu, voćnjaku ili u šumi.

1. Najjednostavnije je napraviti četvrtastu kućicu od dasaka. Ona se sastoji od nekoliko dijelova koje su ustvari njezine stranice i krov. Skica na papiru olakšat će posao krojenja komada. Najprije na dasci treba olovkom iscrtati oblik stranica. Kada smo sigurni da je sve iskrojeno kako treba i ništa ne nedostaje, tek tada krećemo na piljenje. Prvi komad bit će četvrtasto dno dimenzija 15x15 cm (dimenzije se mogu mijenjati ovisno o željenoj veličini i vrsti ptice za koju se radi). Dvije bočne stranice bit će široke 15 cm kao i podloga. Visina će im na jednom dijelu biti 20, a na drugom 23 cm kako bi krov koji se s njima spaja imao mali nagib. Prednja stranica je dakle niža (15x20 cm) od stražnje (15x23 cm) i u gornjem dijelu ima okrugli otvor promjera 5 cm.

81

2. Komade treba ispiliti pilicom za drvo i spojiti čavlićima ili ljepilom. Jedino krov se spaja tako da se vijkom pričvrsti na kućicu malom letvom za vrata kako bi se ona lakše mogla očistiti kada ptice othrane mlade i napuste je.

3. Na kraju kućicu treba pričvrstiti za drvo žicom.Kad je sve gotovo, ostaje vam samo čekati. Kad primijetite da se ptica odlučila za useljenje, napravite mali pokus. Ispod drveta poslažite razne materijale za gnijezdo - grančice, špagu, vunu, papiriće, slamu... Probajte uočiti što će ptica prvo poželjeti uklopiti u svoj novi dom! Nemojte ni slučajno doći u iskušenje zavirivati u gnijezdo dok je ptica u njemu. Zavirivati u tuđe prozore nije pristojno. Kućicu je dobro očistiti jednom na godinu kada gniježđenje završi i tada ćete moći iz bližeg promotriti gnijezdo.

MOŽE I JEDNOSTAVNIJEZimi će pticama dobro doći i jednostavne hranilice napravljene kao jednostavne viseće police ili šupljikave vrećice. Samo ih postavite dovoljno visoko gdje ne može doći mačka. Nemojte hraniti ptice starim kruhom jer on za njih nije zdrav. Radije pročitajte u knjizi što one stvarno vole jesti pa im pokušajte pronaći hranu koja je sličnija prirodnim lokalnim ptičjim specijalitetima. Ako ste spremni žrtvovati nešto džeparca, možete im kupiti ptičju hranu u prodavaonici za kućne ljubimce ili nesoljeni kikiriki, a ako ste marljivi, pokušajte tijekom ljeta i jeseni sakupljati razne sjemenke i bobice, osušiti ih i spremiti za zimu. Neke ptice stvarno imaju čudne navike. Sjenice, recimo, obožavaju životinjsko salo. Možete im pripremiti kolačiće od masti, nesoljeng kikirikija i sjemenki ili objesiti na drvo malo slanine.

ZA ONE KOJI ŽELE VIŠEPtice koje ćete sigurno sresti, a vole se gnijezditi u kućicama:

velika sjenica - prepoznat ćete je po bijelim obrazima, plavkastom repiću i

82

crnoj prugi preko žutog trbuha. Živi u šumi, a često se sretne i u vrtovima i gradskim parkovima. U izabranom gnijezdu ostaje do kraja života. Voli sjemenke, posebno iz češera crnogoričnog drveća, a zimi salo s hranilica.

čvorak - crna ptica s gustim bijelim točkicama na krilima. Za vrijeme parenja vrlo lijepo pjeva. Rado se gnijezdi u kućicama i to dva puta između travnja i lipnja. Mužjak i ženka ravnopravno dijele poslove oko sjedenja na jajima. U kasnu jesen s obitelji odlazi na more, ali se već u veljači vraćaju.

brgljez - ptica veličine vrapca plavih krila i narančastog trbuha. Često je možete vidjeti na deblima drveća kako se uhvatila za koru i stoji naopačke. Redovit je posjetitelj zimskih hranilica.

djetlić – ovo je ptica stanarica koja najčešće živi u crnogoričnim šumama, a dolazi i u bjelogorične te miješane šume, voćnjake, parkove i velike vrtove. Ima kratke noge s dugim prstima od kojih su dva okrenuta prema naprijed, a dva prema nazad (većina ptica ima 3 prsta usmjerena prema naprijed, a jedan prema nazad). Zahvaljujući položaju prstiju te tvrdim perima u repu, vješto se penje po stablima.

83

Snažnim kljunom brusi koru drveća te dugim ljepljivim jezikom s kukicama ispod nje izvlači ličinke kukaca kojima se hrani.

Osim toga, jede plodove, bobice, sok drveća, odrasle kukce i mladunce drugih ptica. Gnijezdi se u dupljama drveća koje sama izdubi pa se na početku sezone gniježđenja često mogu čuti glasni bubljeveti udarci kljuna o stablo. Ženka u gnijezdu snese 6 bijelih jaja, na kojima češće sjedi mužjak. O mladima pticima se brinu i mužjak i ženka.

Osim u šumama, također često živi u parkovima i u nedostatku starog drveća, gnijezdi se u kućicama. Za staro drveće vezan je i načinom prehrane jer glasno kljucajući buši rupe u drvetu i jede kukce koji žive pod korom. Kao i sjenice, zimi voli jesti salo s hranilica.

V. KUĆA I GRADITELJSTVO

1. RECEPTI S MEDOM

1.1 OSVJEŽAVAJUĆI NAPITCI

Sirup od meda i metvice

84

1 i ½ šalica vode¼ šalice meda½ šalice nasjeckanih listova metvice¼ šalice limunovog soka½ šalice soka od naranče

Staviti  vodu da proključa te u nju dodati listove metvice i malo prohladiti, tek toliko da ostane toplo. Zatim dodati med i miješati dok se ne rastopi, a zatim do kraja ohladiti i procijediti. Doliti limunov i narančin sok i staviti u hladnjak. Ovim se sirupom može preliti nasjeckano voće, najbolje dinje, ili se može razrijediti i poslužiti kao osvježavajući  napitak.

 Limunada s medom

4 limuna200 g meda1 l vode

U vodi razmutiti limunov sok i med te ohladiti u hladnjaku. Prije posluživanja može se dodati koja kocka leda.

Limunada s medom II

Dvije žlice meda staviti u dublju posudu, dodati svježe ocijeđeni sok od 1 limuna, sve dobro promiješati da se med rastopi i dobije mliječno žuta masa. Uz stalno miješanje dodati 1 l vode. Ova limunada lako gasi žeđ, a obilje vitamina, organske kiseline i lako probavljivi šećer iz meda čine je biološki vrijednom i zato je jako korisna za vaše zdravlje.

Hladno medeno mlijeko

2 i ½ dl mlijeka2 žlice medajedan prstohvat cimeta

85

Prokuhano ohlađeno mlijeko, med i cimet dobro izmiješati, staviti u hladnjak najmanje jedan sat, dodati kocke leda i poslužiti kao osvježavajući napitak.

Medeno mlijeko s jajima

½ l mlijeka 2 žumanjka20 g smeđeg šećera3 žlice meda1 dl slatkog vrhnja

Žumanjke, šećer i med dobro izmiješati, preliti prokuhanim i ohlađenim mlijekom i dodati umućeno slatko vrhnje. Promiješati metlicom. Staviti u hladnjak da stoji jedan sat, ponovno izmiješati, lijevati u čaše, u svaku dodati po kocku leda. Po želji posuti čokoladnim mrvicama.

Napitak od jagoda

½ l jogurta100 g jagoda4 žlice meda

Sve sastojke usitniti u mikseru, podijeliti na 3 do 4 dijela i ukrasiti s nekoliko cijelih jagoda. Na isti način priprema se napitak od borovnica ili malina.

Napitak od suhog voća

½ l mlijeka

86

3 žlice meda30 g grožđica30 g suhih šljiva30 g suhih smokava

Šljive i smokve potopiti u vodu i ostaviti ih preko noći. Ocijediti, šljive očistiti od koštica, dodati oprane grožđice, sve sitno nasjeckati, dodati med i mlijeko te dobro izmiješati, ručno ili u mikseru.

Napitak sa sokom od povrća

½ l mlijeka3 žlice meda1 dl soka od mrkve

Sve sastojke dobro izmiješati, ohladiti i poslužiti.

Mlijeko s medom i sokovima

4 žlice medasok od naranče i jedne polovice limuna½ l mlijeka

U pola čaše toplog mlijeka rastopiti med i dodati sokove. U preostalo mlijeko uliti pripremljeni sadržaj, sve izmiksati, a zatim staviti u hladnjak i ohladiti.

87

Čaj od šipka

1 žlica suhih plodova šipka1 žlica meda3 dl vode

Šipak se stavi u hladnu vodu i pusti da ključa 10 minuta. Posuda se makne sa štednjaka te ostavi da stoji nekoliko sati. Procijediti, dodati med, promiješati i ohladiti u hladnjaku. Poslužiti s kockicama leda.

Hladna medovina

150 g meda1 limun2 naranče1 l vode

U vodu staviti med, sok od limuna i naranče te miješati dok se med potpuno ne rastopi. Napitak se čuva u hladnjaku i može se odmah koristiti. Preporučuje se za tople dane. Umjesto soka od naranče, može se koristiti i sok od nekog drugog voća.

Medeni napitak od jabuke i kruške

1 jabuka1 kruška½ naranče1 žlica meda

Jabuku i krušku oguliti, očistiti od koštica i narezati. Pripremljeno voće staviti u mikser, dodati sok od naranče, čašu vode i miješati 3 minute. Po želji se može dodati kocka leda i odmah poslužiti.

88

Voćni koktel

1 jabuka1 banana1 žlica meda1 čaša mlijekaOprati jabuku, očistiti je od kore i koštica, očistiti bananu, pa voće sitno isjeckati i umutiti s medom i mlijekom. Lijeva se u visoke čaše i služi hladno.

Bademovo mlijeko

3 žlice meda50 g badema½ l vode

Dobro izmiješati med i fino samljeveni badem, a zatim toj masi dodati vodu uz stalno miješanje. Poslije toga procijediti kroz gazu, dodati kocke leda i odmah poslužiti. Ovaj napitak je odličan izvor kalcija.

Mlijeko s medom i marelicama

4 žlice meda 4 marelice½ l mlijeka

Iz zrelih, dobro opranih marelica izvaditi koštice i izrezati ih na komadiće. Staviti ih u staklenu posudu, preliti medom, promiješati i ostaviti na toplom. Zatim smjesu propasirati, procijediti, dodati mlijeko i naposljetku izmiksati. Na isti način se može napraviti napitak od breskve, jagode, maline itd.

89

1.2 KOLAČI

Medenjaci I

40 dag krušnog brašna20 dag šećera15 dag meda1 žličica cimeta1 žličica sode bikarbone1 žličica korice limuna1 jaje8 dag badema

U brašno se stavi šećer, topao med i ostali dodaci, pa se tijesto dobro mijesi i pusti jedan sat da odstoji. Zatim se izrežu medenjaci, namažu jajetom, u sredinu se zabode pola oguljenog badema i stave se peći.

Medenjaci II

1 kg meda12 dag šećera10 dag maslaca60 dag crnog brašna2 cijela jaja1 žličica sode bikarbone1 jaje5 dag bademacimet, klinčić

Malo se prokuhaju med, maslac i šećer. Kada se smjesa malo ohladi, umiješa se 2/3 brašna,  pa se pusti dalje hladiti. Ostalo brašno stavi se na dasku na kojoj se napravi tijesto, dodaju se jaja, tučeni klinčići, cimet i soda bikarbona. Kada se to dobro izmijesi, razvalja se, izrežu se medenjaci i svakom se u sredinu utisne pola oguljenog badema, koji se pričvrsti bjelancetom.Medenjaci se peku na umjerenoj temperaturi. Kada su pečeni, još topli se glaziraju toplom glazurom od kuhanog šećera.

90

Svježe  pečeni medenjaci su tvrdi, ali omekšaju za nekoliko dana.

Medenjaci III( Medenjaci s raženim brašnom )

28 dag raženog brašna28 dag pšeničnog brašna30 dag šećera4 jušne žlice meda4 cijela jaja1 žličica sode bikarbone10 dag arancina**cimet, klinčići

U prosijano brašno umiješa se soda bikarbona, šećer, med, jaja i ostali sastojci, pa se dobro zamijesi. Tijesto se stavi u zdjelu, pokrije i ostavi da stoji 24 h. Tada se isjeku okrugli medenjaci, stave u voskom namazan pleh i peku. Kada su gotovi, još vruće ih premažemo prokuhanom šećernom otopinom.

Medenjaci IV( Nadjeveni medenjaci )

1 kg meda12 dag šećera6 klinčića3 žličice cimeta1 kg brašna2 jaja5 g sode bikarbonemaslac i brašno za pleh

Nadjev:12 dag lješnjaka12 dag šećera6 dag citronata*3 dag arancina**2 jaja3 dag badema ili pistacija1 jaje za premaz

U brašno se stave soda bikarbona, med, šećer, tučeni klinčići, cimet, jaja i otopljeni maslac. Sve se izmiješa u glatko tijesto koje se razvalja i izreže na komade željene veličine. U sredinu kolačića se stavi nadjev, prekrije se drugim komadom tijesta, pa se zalijepe razmućenim jajetom. Ovako priređeni medenjaci

91

premažu se s gornje strane jajetom, ukrase oguljenim i izrezanim bademima te stave peći.

Medenjaci V( Licitari )

3 kg krušnog brašna1 kg meda1 kg šećera1 dl vode2 žumancacimet, klinčići1 žličica sode bikarbone2 bjelanca10 dag badema

Med, šećer i voda dobro se prokuhaju, doda se polovica brašna, sve se zamijesi i ostavi da stoji preko noći. Drugi dan se dodaju 2 žumanca, cimet i klinčići, soda bikarbona, pa se umijesi druga polovica brašna. Smjesa se razvalja, režu se medenjaci, mažu bjelancetom, ukrašavaju oguljenim bademima i peku.

*Citronat – ušećerena i u ploške izrezana kora istočnoindijskog limuna**Arancin – ušećerena kora naranče

92

2. MEDENA KOZMETIKA

RECEPTI NAŠIH BAKA

 - Medno mlijeko priprema se dodavanjem 2 žlice meda u 2 dl svježeg mlijeka. S mednim mlijekom prije spavanja čisti se koža lica i vrata.

-   Žumanjak svježeg jaja pomiješati sa  žlicom meda. Dobivenom masom namaže se koža lica i ostavi 10 - 15 minuta, pa ispere vodom. Maska se koristi za  suhu kožu i  sprječava stvaranje bora.

-  Pomiješati: dvije žlice brašna, bjelanjak i  žlicu meda. Maska se stavlja na očišćenu kožu lica i ostavi 10 - 15 minuta, pa ispere mlakom vodom. Preporučuje se protiv bora na suhoj i normalnoj koži.

-  Pomiješati 2  žlice alkohola i vode i dodati 100 g podgrijanog meda. Smjesa se nanosi na kožu lica i ostavi 10-12 minuta.  Ova maska čisti, omekšava i dezinficira kožu lica.

-  Maska za izbjeljivanje kože i otklanjanje pigmentacijskih mrlja: priprema se od soka  1 limuna u koji su umiješaju 2 žlice meda. Smjesom se natopi gaza i prekrije lice. Na licu se drži ½ sata, a potom ispere hladnom vodom.

93