EKONOMSKO – TURISTIČKA ŠKOLA KARLOVACKURELČEVA 2

Povratak Filipa Latinovicza

Miroslav Krleža

Mentor: Učenica:Vesna Gerčar, prof. Anamarija Filipčič, 4.d

Karlovac, 28.11.2014.

BILJEŠKA O PISCU: MIROSLAV KRLEŽA (7. srpnja 1893. - 29. prosinca 1981.) jedan je od najznačajnijih pisaca 20. st. u Hrvatskoj i Europi. Bio je pjesnik, pripovjedač, dramatičar, kritičar i esejist. Rođen je u Zagrebu 7. srpnja 1893.godine, gdje se i školovao. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim

redakcijama i objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji; zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb. Pisao je komentare o stanju na bojištima I. svj. rata, počeo objavljivati prve knjige te s krugom vršnjaka na valu općega nezadovoljstva i skromnih zasada socijalno demokratske tradicije sudjelovati u formiranju začetaka hrvatskog komunističkoga pokreta. Godine 1919. Ženi se Leposavom (Belom) Kangrga. U razdoblju između dva rata Krleža, živeći kao nezavisan književnik, razvija vrlo živu književnu djelatnost: pokreće časopise, objavljuje književna djela, polemizira sa svojim književnim i idejnim protivnicama, a usto i dosta putuje.

U literaturi javlja se 1914. god. i prve knjige stihova objavljene su mu u toku prvog svjetskog rata: Pan (1917.) i Tri simfonije (1917). Pjesnik, romanopisac, novelist, dramatičar i esejist, surađivao je u brojnim časopisima i listovima te je sam pokrenuo četiri književne revije: Plamen (1919.), Književna republika (1923. -1927.), Danas (1934.), Pečat (1939. – 1940).

Pjesnik bogate imaginacije dao je sugestivne slike bolesti, rata, jeseni i predvečerja, ali i akorde koji zrače optimizmom i povjerenjem u sutrašnjicu. U proznom djelu dao je Krleža kompleksnu sliku našeg društva, nervozne i nadarene pojedince fascinirane tajnovitošću ljepote.

Njegova najvažnija, odnosno najpoznatija djela bila su: Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovića, U agoniji, Na rubu pameti, Balade Petrice Kerempuha.

Izrazito je važan i njegov rad na enciklopedistici, te njegovo ustrojstvo Leksikografskog zavoda, koji danas nosi Krležino ime, te čini jednu od glavnih kulturnih institucija hrvatskog naroda. Preminuo je u Zagrebu, 29. prosinca 1981. godine.

NAJPOZNATIJA DJELA:

Poezija: Pan, Tri simfonije (1917.), Pjesme I., Pjesme II. (1918), Simfonije, Pjesme u tmini (1931. -1937.), Balade Petrice Kerempuha (1936.)

Novele: zbirka novela Hrvatski Bog Mars (1922.), Novele (1923.)

Drame (3 ciklusa):

1. Simbolističko - ekspresionistička faza (ciklus legendi)Legenda (1914.), Maskota (1914.), Kraljevo (1914.), Kristofor Kolumbo (1918.), Michelangelo Buonarroti (1919.), Adam i Eva (1922.)

2. Eskpresionističko – realistička faza (ratni ciklus)Galicija (kasnije preimenovana u „U logoru“), Vučjak, Golgota (1918. – 1923.)

3. Psihološka faza ( analitičko –realističke drame); ciklus o GlembajevimaU agoniji (1928.), Gospoda Glembajevi (1928.), Leda (1931.)

Romani: Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Na rubu pameti (1938.), Banket u Blitvi (1938., 1939., 1962.), Zastave (1962. - 1968.)

Eseji, polemike, putopisi, dnevnički zapisi:Eseji (1932.), Europa danas (1935.), Deset krvavih godina (1937.), Moj obračun s njima (1932.) - polemički tekstovi,Izlet u Rusiju (1932.) – putopisi,Dnevnik (1977.) – dnevnički zapisi (1914. – 1977.)

Časopisi: Plamen (1919.), Književna republika (1923. zabranjen 1927.), Danas (1934.), Pečat (1939.), Forum (1962.)

KNJIŽEVNI ROD: epika

KNJIŽEVNA VRSTA: roman (monološko-asocijativni) (roman - esej) (analitičko – psihološki)

VRIJEME RADNJE: razdoblje između 1920. i 1930. godine

MJESTO RADNJE: Zagreb, Kostanjevac

TEMA: povratak Filipa u svoj rodni kraj, pitanje osobnog identiteta (tko sam ja), smisao ljudske egzistencije, smisao i narav umjetničkog stvaranja, sukobi nastali zbog tradicionalnih društvenih odnosa

MOTIVI: pubertetska ljubav prema krčmarici Karolini, intimni Filipov doživljaj javne kuće

LIKOVI: Filip Latinovitz Filipova majka Regina Ksenija Radajeva (Bobočka) Vladimir Baločanski (Bobočkin ljubavnik) Sergij Kirilovič Kyriales

Silvije Liepach- Kostanjevečki (Filipov otac)KarolinaJoža Podravec

KRATKI SADRŽAJ:

Nakon 23 godine izbivanja Filip dolazi na kaptolski kolodvor. Detalji obiteljske kuće poput trulog zida, vrata, bude u njemu mučno sjećanje na to kako ga je prije 23 godine majka izbacila na ulicu nakon što je ukrao stotinjarku i potrošio provodeći se sa sumnjivim ženama. Posjet nekadašnjoj majčinoj trafici u njemu izaziva provalu slika iz djetinjstva koje je bilo otrovano majčinim nočnim izbivanjima i glasinama da mu je otac biskup. Filip je duboko zahvaćen nemirom i taj nemir pravi je razlog njegova povratka. Za njega svijet sastoji se od niza detalja kojima on ne vidi smisao. Promatrajući tog jutra gibanje ljudi na ulici, Filip vidi samo sliku kaosa i životinjske izmjene materije. Filip koji je po zanimanju slikar, boje je počeo doživljavati kao sivilo, ˝počele su u njemu sivjeti˝. Ugledavši svoj odraz u kavanskom ogledalu, Filip počinje sumnjati u identitet svoga vlastitog ja: ˝jedan čovjek,blijed,neispavan,umoran,prosijed,s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni,uzrujan,ispijen,ustreperen˝.

Na put u Kostanjevac, kamo se preselila njegova majka, kreće s foringašem Jožom Podravcem. Dok su se vozili pokraj jedne prizemnice zatvorenih prozora, Joža Podravec prezirno izgovara riječ ˝frajle˝ što u Filipu budi upomenu na njegov neslavni bijeg iz javne kuće nakon što mu je jedna od prostitutki intimnim glasom počela govoriti o njegovoj majci i njezinom ljubakanju s kanonicima. Životna priča Jože Podravca, koju mu ovaj putem raspreda, pruža Filipu materijal za meditaciju o stoljetnoj panonskoj zaostalosti,daleko od svakog civilizacijskog napretka. Za vrijeme boravka u Kostanjevcu u njemu će majka, sa svojom željom da se raduje životu i uživa u teško izborenom socijalnom statusu,trajno izazvati nemir. Majka naručuje vlastiti portret od Filipa, no ono što Filip prenosi na platno je groteskna (prikazivanje ljudi ili predmeta u komično-nakaznom) slika ostarjele bordel-dame. Postupno Filip upoznaje preko majke i njezinog prijatelja Silvija Liepacha, kostanjevačku društvenu stvarnost i krug ljudi. Jedan od razloga Filipova zadržavanja u Kostanjevcu je Bobočka Radajeva, kasirica u kavani ˝Kod Krune˝, žena za kojom su se dovukli glasovi da je moralno i materijalno upropastila svog zadnjeg ljubavnika odvjetnika Baločanskog i skrivila smrt njegove žene. Sjedenje u ˝Kruni˝ i razgovori s Bobočkom postaju Filipova svakodnevica. Ona kao pretjerano erotizirana žena s crtama nimfomanke počinje Filipa neodoljivo privlačiti i erotski i ljudski. Njegovo dodatno društvo u ¨Kruni˝ je Vladimir

Baločanski koji je, hipnotiziran Bobočkom skliznuo od uglednog građanina i uzornog muža do sjene čovjeka, dopavši se zatvora i ludnice. Bobočkin utjecaj budi u Filipu ponovno slikarsku energiju. Vraćajući se jedne večeri s Bobočkom s proštenja Svetog Roka, Filip iznosi svoju grandioznu slikarsku viziju raspetog Krista koji je ¨jedini most po kome se može spasiti čovjek iz blata i smrada˝.

Novi nemir u Filipu izaziva dolazak Sergeja Kiriloviča Kyrialesa, zagonetnog Grka s Kavkaza,dermatologa i doktora fiziologije. Od njegovog dolaska Bobočka se sve više udaljava od Filipa,on je njezin dugogodišnji prijatelj, a Filip sumnja da je jedan od njezinih bivših ljubavnika. Sergej, mada je i sam jedan promašen čovjek, razara Filipove idealističke koncepcije o slikarstvu i iluzije o vlastitom talentu. Sergej se ubija bacajući se pod vlak. Bobočka odlučuje otputovati i moli Filipa da joj posudi novac za put do Hamburga. Boločanski ne dozvoljava Filipu da joj posudi novac i moli ga da je odgovori od putovanja. U jednom trenu u njegovu sobu svraća majka i prigovara mu zbog veze s takvom osobom poput Bobočke. On bijesan majci govori kako nema pravo osuđivati nikoga jer je jednako moralno siromašna i bijesan traži da mu se odgovori ko mu je otac. Majka mu pruža fotografiju sa Liepachom Kostanjevačkim, a u tom trenu Baločanski dolazi otkazati uslugu, jer Bobočka ne putuje. Baločanski pruža Filipu papir koji bi trebao biti Bobočkino pismo, međutim to je račun iz drogerije s krvavim otiskom prsta, što je dokaz Bobočkinog ubojstva. Baločanski bježi u noć, a Filip pronalazi mrtvu Bobočku u lokvi krvi, pregriženog grkljana.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

Filip LatinovitzLik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi („nakon što je 23 godine izbivao od kuće jer ga majka nije pustila nakon što je tri dana i tri noći lumpovao s javnim ženama i kelnericama”). U odnosu na svoje vršnjake znao je više. Njegov povratak motiviran je nemirom koji je posljedica nemogućnosti da u svojim slikarskim vizijama obuhvati totalitet života. Osnovni razlog njegovog povratka je traženje emotivne podloge, na kojoj bi se uspostavilo jedinstvo njegove ličnosti. On je dijete trafikantice Regine koja se bavila prostitucijom i nepoznata oca. Kasnije se otkriva – plemića Liepacha. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i događaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumatično, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri godine vraća se u domovinu. („Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi...“)Filip je psihički rastrojen i melankoličan lik (ne zna tko mu je otac, gdje pripada niti tko je on sam).(„Taj neshvatljivi identitet tu se miče pod njegovim engleskim suknom, u toj neshvatljivoj tkanini toga stanja, pod njom negdje zamotan, tajnovito sakriven, kuca i bije taj njegov identitet, i to nije fantom, nego meso, kavana, čaša mlijeka stvarnost jutra i povratka) On se srami se što je dio snobovskog društva te osjeća osamljenost i otuđenost jer se ne uklapa u takav svijet lopova, sumnji i nepovjerenja. Glasine i tajne o ocu zatrovale su cijelo njegovo djetinjstvo.

Ksenija Radajeva (Bobočka)Bila je plemkinja. Prozvana tipom fatalne žene. Ona je u svojoj ranoj mladosti već došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala sa njima i uništavala im brakove.(„...kako je ona jedina kriva što je njen posljednji ljubavnik, advokat Baločanski, pao u zatvor, a Baločanskoga žena se onda bacila iz drugog kata...“) Živjela je ludo, nastojeći zgrabiti što više od onog što joj život pruža. Ona je žena sumnjive prošlosti koja Filipa neodoljivo privlači i čeka je tragičan završetak života. Njena erotska privlačnost u Filipu budi potrebu za slikarstvom; oduševljava ga njena tjelesnost. Odnos prema muževima je hladan i sa njima je čisto iz interesa („...udala se Ksenija Radajeva potpuno hladnokrvo, iz interesa, s računom, kao što se tako udaju mnoge građanske djevojke...“) Ima povjerenja u Filipa. Na trenutak se čini da bi možda i mogla „spasiti“ Filipa, ali ona je već upletena u mrežu svog odnosa s Baločanskim.

Filipova majka Regina

Trafikantica, u njegovu djetinjstvu bila je hladna i tajnovita, no sada želi prisan odnos s Filipom.(„Njegova majka, ta tajnovitija pojava njegova djetinjsva, trafikantkinja Regina, koju su svi zvali Regina, a ona se zapravo zvala Kazimiera Valenti , i bila je Poljakinja te nikada nije dobro naučila hrvatski...“) Pričalo se za nju da je promijenila mnogo muškaraca i vezali su za nju pojam bludništva. Hladna prema Filipu; dobro se odijeva (nosi masku) kako bi se uzdigla od ostalih i na neki način zataškala svoju bludnost(„u teškoj crnoj svili, sa starinskim nakitom, njegova mati izgledala je vrlo otmjeno.“); koristi Filipa da se uzdigne u društvu (ističe da je inteligentan i pametan umjetnik). Odnos između Regine i Filipa je hladan, otuđen, bez uzajamnih osjećaja i povezanosti.(„Isti taj strogi i surovi glas opet se javio iza zaključanih vrata, da ga taj glas ne pozna i neka se vrati onamo odakle je došao. Onamo i spada.“)Majka se trudi se da se Filip ne razlikuje od ostale djece – po vanjskim osobinama tj. izgledom, ali njen odnos je bez topline i iskrenosti. Filip je majci ukrao novac, potrošio ga u javnoj kući. Od tada majčina vrata za njega su zauvijek zatvorena. Između njega i majke ništa se nije promijenilo. I dalje su stranci. Doduše, ona bi htjela biti (uzalud) bliža sa sinom.

Baločanski Sin bivšeg odjelnog predstojnika Baločanskog, zaljubio se u Bobočku dječački naivno i savršeno nevino.(„Ballocsanszky upoznao je Bobočku i prvi put u životu predao se jednoj ženi po zakonu svoga tijela, bez razuma i bez logike, prosto po zakonu tijela, kao što se predaju dječaci ispod sedamnaeste, na milost ili na nemilost.“) Zbog nje je Baločanski pao u teške dugove i radio kaznene stvari. („Zbog nje je Baločanski pao u teške novčane neprilike, u pronevjerenja većeg stila, u krivotvorenja mjeničnih potpisa, a kad je dospio u zatvor, a žena mu se (poprilično kukavno i namješteno) bacila osim toga još i kroz prozor, on je ostao Kseniji Radajevoj kao ostavština jedne drame...“) Od uglednog odvjetnika dolazi do propalog građanina živeći od Bobočkine samilosti.(„Na njenim vratima pozvonio je slomljen, bolestan čovjek, kratkovidan...Tako se Baločanski preselio k njoj...“) Na kraju romana oduzima joj život groznom smrću.(„Na postelji, s objema nogama na zemlji, prebačena preko krevetne daske ležala je Bobočka, sva u krvi: Baločanski pregirazo joj je grkljan.“)

Kyriales

Grk sa Kavkaza, dvostruki doktor, dermatolog i doktor filozofije. Bivši Bobočki ljubavnik , uvijek u sukobu s Filipom i teži realnom svijetu .(„Taj Kyriales posjedovao je nasprem Filipa neku neshvatljivo uzvišenu superiornost, raspolažući, čudnim i neobično opasnim svojstvom: sposobnošću, da razara sve Filipove zamisli, da mrvi njegove istina i zanose, i da sve Filipove tjelesne i duševne snage automatizira u prašinu i u potpuno bezvrijedan pepeo.“) On je Filipova antiteza: svaku njegovu misao utemeljenu na umjetničkom doživljaju svijeta, Kyriales ruši logikom racionalne svijesti. („Kyriales uopće nije vjerovao ni ukakvu naročitu ljudsku sposobnost i nadarenost, a o Filipu, kao slikaru mislio je porazno. Bio uvjeren da Filip nema nikakva talenta, da je običan brbljavac, koji se obmanjuje velikim riječima, i da neće stvoriti nikada ništa“) Kyriales predstavlja Filipovu podsvijest, njegov alter ego.(„Sluša Filip Kyrialesa kako govori o slikarstvu i, kao da čuje svoj najskriveniji glas, gdje mu govori iz utrobe, osjeća, kako taj antipatični čovjek govori istinu, kako stvari tako doista stoje i kako je glupo slikati slike danas, a pogotovo biti nesposoban i manijakalno htjeti slikati surogate!...“) Tvrdi da se realnost ne može naći u umjetnosti. Smatra da se u 100 godina umjetnosti pojavi jedan pravi umjetnik koji doista vrijedi, a nitko ga ne primjećuje.Završava svoj život samoubojstvom, bacajući se pod vlak.

STIL I JEZIK:

Roman Povratak Filipa Latinovicza prvi je moderni roman u hrvatskoj književnosti. U njemu se ne osporava radikalno tradicija realističkog romana, već se donosi svojevrsna sinteza tradicionalnog i modernog.Roman pripada monološko- asocijativnomu tipu romana, jednim dijelom i romanu-eseju jer u njemu ne prevladava fabula nego asocijacije i unutarnji monolozi te brojni eseji o umjetnosti i slikarstvu.Po vrsti to je i psihološki roman, roman jedne svijesti .Dominira koloristička komponenta – Filip sve što vidi i čega se sjeća instinktivno „prevodi“ u boju.To je roman jednog slikara i jednog povratka – slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu.Kompoziciju sadržajno možemo podijeliti na dva dijela: u prvom dijelu dominira retrospekcija, a u drugom dijelu prikazuje se kostanjevačka sredina i pripovijedanje teče uglavnom linearno.

Povratak Filipa Latinovicza ima dramska obilježja. Prema tezi da Krležin roman predstavlja tip proze dramskog karaktera, nalik romanima Dostojevskog, mogu se navesti tri osnovne dramske kompozicije:

1. ekspozicija (Filipov dolazak u Zagreb i sjećanje na djetinjstvo.)2. dramski zaplet (Filipov odlazak u Kostanjevec.)3. rasplet (Boravak u Kostanjevcu, psihološka analiza Bobočke, Baločanskog i Kyrialesa te otkriće očinstva i ubojstvo)

Osnovni je motiv Filipov povratak u djetinjstvo i zavičaj. (Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor). U romanu se isprepliće pripovjedačka sadašnjost s pripovjedačkom prošlošću, što je svojstveno Proustovim romanima, koji dokida kronološki redoslijed zbivanja. Takva vrsta radnje naziva se simultana radnja. Kao i kod Prousta, povratak u prošlost motivira se asocijativnom tehnikom pripovjedanja. To je zapravo proustovska tema – Filip se vraća u rodni kraj i u djetinjstvo (nakon što je 23 godine izbivao od kuće jer ga majka nije pustila nakon što je tri dana i tri noći lumpovao s javnim ženama i kelnericama).

Mjesto radnje točnije je određeno, međutim Krleža se koristi često terminom ˝Panonija˝ čijim opisima iznosi stoljetnu hrvatsku zaostalost, ujedno Panonija je mitska zemlja u čije blato stoljećima tonu civilizacije i ljudske egzistencije.

Uz izravni unutrašnji monolog dominira slobodni neupravni govor: to je istovremenost dvaju glasova (autorski pripovjedač, lik), što znači da su misli lika (Filipa) 'filtrirane' kroz misli autorskog pripovjedača. Vanjski poticaj (vizualni, auditivni, olfaktivni) potiču oživljavanje osjećaja, odnosno Filipov dijalog s prošlošću. Filip oživljava i intenzivno proživljava bolna sjećanja iz djetinjstva, i to u prvom redu osjetilno. Taj moderni europski intelektualac iznimno je senzibilna, nesretna i emocionalno nestabilna ličnost.U pripovijedanju se Krleža služi različitim tehnikama: sveznajućim pripovjedačem, dijalogom, monologom, unutarnjim monologom(asocijativna proza toka svijesti prirodno je monološka).Kraj djela ima dva tumačenja: ostaje otvorenim da li je to slom Filipova idealističkog nastojanja da slikarskim doživljajem spozna svijet oko sebe ili kao katarza (očišćenje) kroz koju je neophodno bilo proć da bi se spoznalo samoga sebe.

.

LITERATURA:

1.Krleža, M. Povratak Filipa Latinovitza. Zajedničko izdanje. Zagreb: Školska knjiga, OOUR Zavod za udžbenike: Sarajevo, 1977.2. http://hr.wikipedia.org/wiki/Miroslav_Krle%C5%BEa3. http://hr.wikipedia.org/wiki/Povratak_Filipa_Latinovicza4. Dujmović-Markusi D., Rosseti-Bazdan S., Pavić-Pezer T. //Književni vremeplov 4, 2010, str. 218-220.