povijest 2 razred
DESCRIPTION
Ponavljanje drugi razred povijestiTRANSCRIPT
1
UVOD: SREDNJI VIJEK
Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji
vijek predstavljao je «mraĉno» razdoblje izmeĊu «zlatnog doba» antiĉke civilizacije i
«preporoda» u XV. stoljeću, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam
«srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost
usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti moţe primijeniti samo na povijest Zapada
Srednji vijek – obiĉno se smješta izmeĊu 476. god. (propast Zapadnog Rimskog Carstva) i
1492. (Kolumbovo otkriće Amerike), to je razdoblje u kojem se na razvalinama antiĉke
civilizacije postupno uzdigla nova, europska civilizacija
Opća obiljeţja srednjeg vijeka:
- feudalno društvo (temelj privrede i društva je zemlja, tj. feud)
- nastanak etniĉkih drţava (preteĉe nacionalnih drţava, meĊu njima i Hrvatske)
- prevlast kršćanske vjere i kršćanskih vrijednosti
- antiĉka baština (latinski jezik, klasiĉna djela, rimsko pravo)
Podjela srednjeg vijeka:
- rani – od V. do XI. stoljeća
- razvijeni (visoki) – XI – XIII. st.
- kasni – XIV. i XV. st.
Rani srednji vijek: doba seoba europskih naroda, propadanje i iskrivljavanje antiĉke kulture i
ustanova, nastanak barbarskih drţava, poĉetci feudalnog društva, propadanje gradova i
trgovine, niska razina proizvodnje (nema viškova), Crkva ostaje jedina ustanova koja ĉuva
pismenost i kulturu, relativno malo pisanih izvora (zato se naziva «mraĉnim dobom»)
2
SEOBA NARODA I PROPAST ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA (V. ST.)
GERMANI – skupina indoeuropskih naroda, u doba rimske civilizacije obitavaju uz granice
Rimskog Carstva na Rajni i Dunavu, u potrazi za obradivom zemljom i pašnjacima krĉe šume
i ţive polunomadskim ţivotom, za nerodnih godina bave se pljaĉkom i dolaze u sukobe s
Rimljanima i drugim susjedima, društvo – ratniĉka demokracija
- Vandali, Burgundi, Franci, Angli, Sasi, Langobardi, Goti, itd.
HUNI – ratniĉki, nomadski narod iz srednje Azije, njihovo premještanje na zapad potaknulo
je prvi val seobe naroda u IV. i V. stoljeću, u 1. pol. V. st. stvaraju veliki savez plemena sa
središtem u Panoniji, vrhunac moći u doba Atile, hunski prodor na zapad zaustavila je rimsko-
germanska vojska 451. god. u bitci na Mauricijakovu polju u Galiji, propast hunskog saveza
SLOM ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA
- podjela Carstva koju je proveo Teodozije 395. god. bila je konaĉna
- Zapadno Carstvo je gospodarski slabije i rjeĊe naseljeno, pa neće uspjeti prevladati
krizu
- zapadni carevi kupuju mir s Germanima tako što im dijele zemlju kao federatima
(saveznicima), istoĉni carevi to ĉine u manjoj mjeri (što im omogućuju velike rezerve
zlata), rimski carevi ovise o samovolji germanskih vojskovoĊa plaćenika
- Rim je opljaĉkan dva puta (410. Vizigoti, 455. Vandali), prijestolnica postaje Ravenna
- do sredine V. st. pod nominalnom (samo po imenu) vlašću rimskog cara ostaje tek
Italija, a stvarnu vlast on ima samo u Rimu, Ravenni i još nekim gradovima
- 476. Zapadno Carstvo i sluţbeno prestaje postojati, vojskovoĊa Odoakar svrgnuo je
Romula Augustula i proglasio se kraljem Italije
VIZIGOTI – Zapadni Goti, u IV. st. ţive uz Crno More, kada su Huni pokorili Istoĉne
Gote (Ostrogote), preseljavaju se na teritorij Rimskog Carstva u Meziju i Trakiju, 378.
teško su porazili Rimljane kod Hadrijanopola, kralj Alarik poveo ih je u pljaĉkaški pohod
po Italiji, 410. zauzeli Rim, odlaze dalje na zapad i osnivaju drţavu u Hispaniji, opstala je
do VIII. st. kada je osvajaju Arapi
OSTROGOTI – nakon propasti hunske «drţave», pljaĉkaju balkanske provincije Istoĉnog
Rimskog Carstva, na nagovor cara Zenona 488. odlaze u Italiju, kralj Teodorik porazio je
Odoakra i stvorio Ostrogotsku drţavu, koja uz Italiju obuhvaća i Ilirik, opstala je oko pola
stoljeća, do Justinijanovih osvajanja
VANDALI – drţava u današnjem Tunisu, 455. pljaĉkaju Rim (otuda pojam
«vandalizam»), Vandalsku drţavu uništio je takoĊer car Justinijan
FRANCI – nakon bitke na Mauricijakovu polju, kao federati dobivaju pravo da nasele
sjevernu Galiju, kralj Klodvig obratio se na kršćanstvo, pa Istoĉno Rimsko Carstvo
priznaje Franaĉku drţavu, Klodvig i franaĉka aristokracija podijelili su vlast, tj.
zemljoposjede, s galorimskom aristokracijom i Crkvom, dinastija Merovinga
ANGLI, SASI I JITI– nakon povlaĉenja Rimljana iz Britanije, iz Danske i sjeverne
Njemaĉke dolaze Angli, Sasi i Jiti, anglosaska kraljevstva tek će se kasnije ujediniti u
današnju Englesku, u Irskoj, Škotskoj i Walesu dolazi do keltskog preporoda
(U svim barbarskim drţavama postoji dvostruki pravni sustav: rimsko pravo koje vrijedi
za starosjedioce i germansko obiĉajno pravo koje vrijedi za doseljenike.)
3
FEUDALNO DRUŠTVO ZAPADNE EUROPE
- temelj srednjovjekovne privrede, kao i u antici, jest poljoprivreda
- kasnoantiĉko društvo: veleposjednici, radna snaga – koloni (zakupnici) i robovi, tu su
još i slobodni ljudi koji se bave razliĉitim obrtima, trgovinom, vojnici itd.
- rani srednji vijek: pojavljuje se novi sloj veleposjednika, to su pripadnici ratniĉkih
druţina germanskih kraljeva, dio starih rimskih veleposjednika, koji je ostao odan
novom vladaru, uspio se odrţati, uz ovisnu radnu snagu na veleposjedima, pojavljuju
se i slobodni seljaci, uglavnom doseljeni Germani (i drugi narodi) koji imaju manje
posjede, dostatne za preţivljavanje
- u ranom srednjem vijeku prevladava robna razmjena (naturalna privreda), novac
postoji više kao obraĉunska jedinica, manje kao gotovina, gotovim novcem raspolaţu
samo oni najbogatiji koji za zlato i srebro kupuju luksuznu robu iz Bizanta i arapskih
zemalja
- vladari isplaćuju svoje ĉinovnike i vojsku zemljom, tj. feudima (leno)
- do IX. stoljeća postupno se pojavljuju feudalni i vazalsko-seniorski odnosi
- IX-XI. st. doba klasiĉnog feudalizma u zapadnoj Europi
- Feud: zemljišni posjed ureĊen tako da je podijeljen na dio koji izravno pripada
posjedniku-feudalcu i na dio koji je dodijeljen na uţivanje zavisnim seljacima –
kmetovima
- u ranom srednjem vijeku feud je autarkiĉna (samodostatna) gospodarska jedinica,
proizvodi dovoljno hrane i obrtniĉkih proizvoda iz kućne radinosti za svoje potrebe,
meĊutim, proizvodnih viškova je veoma malo ili ih uopće nema, pa je trgovina slabo
razvijena
- postanak kmetova (proces komendacije): u doba ratova i gladi slobodni seljaci s
malim posjedima prinuĊeni su predati (prodati) vlastiti posjed imućnijem posjedniku
kako bi se odrţali na ţivotu, s vremenom broj kmetova raste, a broj sitnih slobodnih
posjednika pada, takoĊer, se postupno briše pravna razlika izmeĊu kmeta i kolona
(bezemljaša-zakupca)
- u nekim zemljama (npr. Engleska i sjever Europe) slobodni seljaci uspjeli su se odrţati
kao jak društveni staleţ sve do kraja srednjeg vijeka, klasiĉni feudalizam najjaĉe je
izraţen u Francuskoj, na Sredozemlju dugo opstaje kolonat
- kmetske obveze spram feudalca nisu jednake u svim zemljama; uobiĉajena je tlaka –
obraĊivanje zemlje koja pripada izravno feudalcu te odreĊeni dio prinosa s kmetskog
selišta
- Leno: nedjeljivi zemljoposjed koji vladar daje podaniku na doţivotno korištenje, a
ovaj ga zatim prenosi na svojega nasljednika (koji ima iste obveze prema vladaru)
- Vazalsko-seniorski odnos: doţivotni ugovor dvojice slobodnih ljudi od kojih bi
moćniji štitio slabijega dobivši nešto zauzvrat, sklapanje takvog ugovora predstavljalo
je svojevrsni obred, vazal je mogao dobiti leno od seniora, ali ne nuţno, ako je već
imao zemlju otprije
- senior pruţa vazalu pravnu i fiziĉku zaštitu, vazal je duţan senioru davati vojnike u
sluĉaju rata ili mu plaćati stanovitu ugovorenu naknadu
- neĉiji vazal mogao je imati i vlastite vazale, kao što je i neki senior mogao imati
vlastitog seniora, ĉak je slabiji kralj mogao biti vazal nekog moćnijeg kralja
- feudalna piramida (kralj – velikaši – srednje plemstvo – niţe plemstvo (vitezovi) –
slobodnjaci – kmetovi)
- tu je i Crkva koja ima posebne politiĉke i gospodarske odnose s pojedinim vladarima
te vlastite vazale i posjede s kmetovima
4
- srednjovjekovna Europa (nakon Karolinga) nije bila Europa nacionalnih drţava nego
Europa feuda razliĉite veliĉine izmeĊu kojih su postojali sloţeni, pa i višestruki
vazalsko-seniorski odnosi, kraljevstva su drţave sa slabom središnjom vlašću
FRANAĈKA DRŢAVA
Doba Merovinga (V-VIII. stoljeće)
- dinastija je dobila ime po Meroveju, legendarnom kralju koji je u V. st. doveo Franke
u Galiju
- Franci u Galiji nazivaju se Salijski Franci, osim njih postoje i franaĉka plemena u
današnjoj Nizozemskoj i Njemaĉkoj (Ripuarski i Istoĉni Franci)
- kralj Klodvig (476-511), Merovejev unuk, prihvatio je sluţbeno rimsko kršćanstvo, tj.
kršćanstvo s dogmama prihvaćenim na koncilu u Niceji 325. god, većina Germana je
tada ispovijedala arijanstvo, kršćansko uĉenje koje se smatralo krivovjerjem
- okrunio se 481. god. i tada je utemeljena Franaĉka Drţava (dotada su Franci bili tek
federati na teritoriju Zapadnorimskog Carstva)
- kao nominalni vlasnik sve zemlje u kraljevstvu, raspodijelio ju je franaĉkim ratnicima
te odanim galorimskim patricijima i Crkvi
- u dobrim je odnosima s Rimskom Crkvom i Istoĉnorimskim Carstvom, uspio je
proširiti vlast na Burgundiju (brak s burgundskom princezom) i juţnu Galiju (pobjeda
nad Vizigotima), nakon njegove smrti kraljevska vlast slabi – za što je najvećim
dijelom krivo franaĉko nasljedno pravo
- franaĉko nasljedno pravo: zemlja se dijeli na jednake dijelove svim sinovima, pa tako i
kraljevstvo, zbog toga ĉesto dolazi do sukoba izmeĊu kralja (najstariji sin) i njegove
braće, koji drţe jednako veliki teritorij i ne ţele priznati kraljevu vrhovnu vlast, isto
vrijedi i na posjedima franaĉkog plemstva
- Franaĉka je obiĉno bila podijeljena na ĉetiri dijela: Austrazija, Neustrija, Burgundija i
Akvitanija, nominalni kralj vladao je sjeveroistoĉnom pokrajinom Austrazijom
- majordomi: kraljevski upravitelji, postupno postaju pravi gospodari Franaĉke i nastoje
uspostaviti jaĉu središnju vlast
- Karlo Martel, majordom Franaĉkog kraljevstva 714-741, ima stvarnu vlast u drţavi, a
nakon smrti Teodorika IV, pretposljednjega Merovinga, Karlo vlada sam, 732. god.
zaustavio je Maure (Arape koji su vladali Španjolskom) kod Poitiersa, što mu je
omogućilo centralizaciju vlasti i dijeljenje lena zasluţnim ratnicima (zemlju za
dijeljenje uzimao je Crkvi)
- na prijestolju će se uĉvrstiti Karlovi potomci – dinastija Karolinga
Doba Karolinga (VIII-X. stoljeće)
Pipin Mali – Karlov sin, ţeli se okruniti za kralja, ali mu treba pravni legitimitet jer pravo
na prijestolje ima Hilderik III. iz obitelji Merovinga
- papa Zakarije zatraţio je od njega zaštitu jer se papinstvo tada razišlo s Bizantom oko
pitanja ikona, a Rim su ugroţavali Langobardi (germanski narod koji je stvorio drţavu u
Italiji u VII. st.), Pipin je porazio Langobarde i dao papi upravu nad Rimskim dukatom i
Ravenskim egzarhatom – jezgra Papinske drţave
751. uz papin blagoslov, Pipin je pomazan kao franaĉki kralja u Reimsu
(kasnije se papino pravo da postavlja kraljeve dokazivalo «Konstantinovom darovnicom»,
krivotvorinom napravljenom u tu svrhu)
5
Karlo Veliki (768-814) – proširio Franaĉku na veći dio Zapadne Europe
771. umire Karlov brat Karloman i Karlo samostalno vlada ĉitavom Franaĉkom (Galija i
Porajnje)
- u novom sukobu pape i Langobarda, nastupa kao papin zaštitnik i osvaja
Langobardsku drţavu (naslov «kralj Franaka i Langobarda i rimski patricij»)
- ratovi protiv Sasa – opravdavaju se kršćanskim misionarstvom – nakon nekoliko
uspješnih pohoda Sasi su nasilno pokršteni i upokoreni
- Karlovu vrhovnu vlast morale su prihvatiti Bavarska i Karantanija, slavenska
kneţevina u Alpama, danas Koruška u Austriji
- oko 800. god. Karlo je uništio Avarsku drţavu u Panoniji i pripojio je svojem carstvu,
zajedno s Hrvatskom Kneţevinom i Donjom Panonijom
- Karlo je vodio pohode protiv španjolskih Maura, na jednom od njih (788) franaĉku
vojsku napali su Baski i ubili bretanjskog markgrofa Rolanda (kasnije će nastati
popularno epsko djelo Pjesma o Rolandu), ograniĉeni uspjeh
- prijestolnica u Aachenu
- ideja obnove Rimskog carstva, tj. jedinstvene drţave kršćanskog svijeta: u Bizantu
vlada carica Irena kojom se Karlo namjeravao oţeniti, na Boţić 800. god. papa Lav
III. u Rimu kruni Karla Velikog kao cara
- nakon zbacivanja carice Irene (802), novi bizantski car Nikefor osporava Karlu carski
naslov, zapoĉinje dugi franaĉko-bizantski rat na Jadranu
- 812. mir u Aachenu: Bizant priznaje Karlu pravo na carski naslov te posjed Istre i
Hrvatske kneţevine, Bizantu ostaje vlast nad Venecijom i Dalmacijom (gradovi i
otoci)
- Karlovo carstvo upravno je podijeljena na kraljevine (Italija i Bavarska), grofovije i
marke (pograniĉne grofovije, npr. Španjolska marka /Katalonija/, Furlanska marka
/dijelovi današnje Slovenije i Hrvatske/, Istoĉna marka /Alpe i Podunavlje, jezgra
današnje drţave Austrije/), nekima upravljaju franaĉki grofovi, nekima domaći
knezovi koji su pristali biti odani Karlu
- seniorsko-vazalski odnosi šire sa prostor ĉitavog Karolinškog Carstva, uvode se
nedjeljiva lena i franaĉko se nasljedno pravo postupno ukida naĉelom seniorata
(posjed nasljeĊuje najstariji sin)
- Karolinška renesansa: obnova kulture i pismenosti, proĉišćuje se latinski jezik
(zajedniĉki jezik ĉitave Zapadne Europe) i pismo (karolinška minuskula), pod
pokroviteljstvom Crkve (osobito reda benediktinaca) osnivaju se škole i prepisuju
knjige, grade se velike kamene crkve po uzoru na rimsko graditeljstvo (predromanika)
- odnos drţave i Crkve: Karlo Veliki je zaštitnik papinstva, dijeli Crkvi posjede i
pokrštava pogane, papinstvo mu priznaje pravni legitimitet – nakon Karla ostat će
pitanje tko ima najvišu vlast, papa ili car?
- Karlo Veliki bio je nepismen, ali se trudio biti pokrovitelj kulture i umjetnosti, pa se
okruţio obrazovanim savjetnicima (npr. engleski redovnik Alcuin), u X. stoljeću
Crkva ga je proglasila svetim zbog zasluga za širenje kršćanstva
- Kapitulari: pisani carski zakoni koji vrijede na ĉitavom podruĉju drţave, uz obiĉajna
prava pojedinih plemena, koja vrijede lokalno
- Karolinško Carstvo protezalo se od Sjevernog mora na sjeveru do Sredozemnog na
jugu te od Pireneja na zapadu do Labe i Dunava na istoku, obuhvaćalo je gotovo ĉitav
zapadnokršćanski svijet
6
Ostale europske drţave:
- Kraljevstvo Mercia obuhvaća veći dio današnje Engleske (kralj Offa), tu je još i više
keltskih drţava u Irskoj, Škotskoj i Walesu, Britanski otoci odrţavaju kulturne i
trgovaĉke veze s kontinentalnom Europom
- Pirenejski poluotok je većim dijelom pod vlašću Maura, na sjeveru se odrţalo malo
kršćansko kraljevstvo Asturija, a kasnije će nastati još dvije kršćanske drţave –
Navarra i Aragon
- slavenski narodi na Balkanu postupno priznaju vrhovnu vlast Bizanta i prihvaćaju
kršćanstvo, donjim tokom Dunava vladaju Bugari, koji ozbiljno ugroţavaju Bizant
- cijeli sjever i istok Europe od Skandinavije do Crnoga Mora rijetko je naseljen i
kulturno je zaostao, tu obitavaju «pogani»
Karolinško Carstvo nakon smrti Karla Velikog
Ludovik Poboţni (814-840) – nema smisla za politiku kao njegov otac, pa se oslanja na
svoje savjetnike-svećenike, priznao Crkvi potpunu pravnu nadleţnost (s neovisnošću o
carskoj vlasti) nad gradom Rimom i njezinim posjedima, car se više ne smije miješati u
izbor pape (što je Karlo Veliki redovito ĉinio), još za Ludovikova ţivota poĉinju borbe
njegovih sinova za nasljedstvo
843. ugovor u Verdunu: dogovorena konaĉna podjela Karolinške drţave na tri dijela
- Lotar, najstariji sin nasljeĊuje carski naslov i posjede u središnjem dijelu drţave, od
Nizozemske preko Porajnja i Alpa do Italije (otuda naziv pokrajine na današnjoj
francusko-njemaĉkoj granici Lotaringija – Lorraine)
- Zapadna Franaĉka – nasljeĊuje je Karlo II. Ćelavi – Francusko Kraljevstvo
- Istoĉna Franaĉka – nasljeĊuje je Ludovik II. – jezgra budućeg Njemaĉkog Carstva
7
BIZANTSKO CARSTVO
Istoĉno Rimsko Carstvo – nakon Teodozijeve podjele 395. god. obuhvaća Grĉku,
Balkan, Malu Aziju, Bliski Istok, Egipat
- helenistiĉka kulturna baština – postupno istiskuje rimsku, grĉki jezik postupno će
prevladati u bogosluţju i upravi do VII. stoljeća
- rimsko drţavno pravo – ideja jedinstvenog Carstva, drţave koja bi trebala obuhvatiti
ĉitav kršćanski svijet nikad neće zamrijeti
- Istoĉna crkva – crkva i drţava su isprepletene, za razliku od Crkve na Zapadu koja je
prepuštena samoj sebi i neovisna o novim barbarskim drţavama (papa će ĉak biti
iznad kraljeva), postupno će se razviti drukĉija teologija i obredi – pravoslavlje
- gospodarski i kulturno Bizantsko Carstvo će dugo biti superiorno ostalim drţavama u
Europi i na Sredozemlju, bizantski zlatnik je općeprihvaćena valuta
- društvo je bilo sliĉno kasnoantiĉkom društvu, bizantski feudalizam razvit će se dosta
kasno (od IX. do XI. st.)
- Konstantinopol – Carigrad, prijestolnica i velegrad, izgraĊen na mjestu starog grĉkog
grada Bizantiona na Bosporu, praktiĉki neosvojiv, s kopnene strane ga brani trostruki
zid koji je dao sagraditi Teodozije II. sredinom V. stoljeća, s morske strane brojna
mornarica (osvojit će ga tek Turci 1453. god. uz pomoć lijevanih topova za
bombardiranje)
Justinijan I. (527-565) – iskoristivši slabost barbarskih drţava vodi uspješne osvajaĉke
ratove, zauzima Italiju, Ilirik, Vandalsku drţavu u Tunisu, dio Hispanije, nakratko je
obnovljeno jedinstveno Rimsko Carstvo, veliki graĊevinski radovi u prijestolnici – crkva
sv. Sofije, GraĊevinski radovi, borba protiv ostataka poganstva i kršćanskih krivovjerja,
crkvene dogme utvrĊuju se na ekumenskim saborima
- Justinijanova vladavina gospodarski je iscrpila Carstvo i ono za njegovih nasljednika
slabi i gubi znatan dio teritorija
- Avari - konjaniĉki azijski narod, okupljaju Slavene u veliki plemenski savez u
Podunavlju i uspješno ratuju protiv Bizanta, 582. god. razaraju Sirmium – kljuĉ
Balkana
Heraklije I. (610-641) – doba reformi i preustroja Carstva, na poĉetku njegove vladavine
Carstvo se svelo na svega nekoliko gradova u Maloj Aziji i Balkanu, osim Avara i
Slavena, ugroţavaju ga i Perzijanci na istoku
- Heraklije uzima naslov bazilej Romeja, helenistiĉka kultura je konaĉno nadvladala
latinsku
- pokrajine dobivaju jedinstvenu vojnu i civilnu vlast na ĉelu sa strategom, novi naziv
za pokrajinu temat (thema)
- vojna reforma: Carstvo više nema sredstava za plaćeniĉku vojsku, pa se oslanja na
stratiote, slobodne seljake kojima drţava dodjeljuje zemlju uz obvezu sluţenja vojske
- 626. velika opsada Carigrada, Avari i Slaveni napadaju ga s kopnene strane, a
perzijska mornarica s morske, nakon uspješne obrane, Heraklije je uspio preoteti veći
dio istoĉnih pokrajina Perzijancima, a takoĊer je poĉela opadati i moć Avara,
meĊutim, Carstvo još dugo neće nadzirati unutrašnjost Balkana
VIII. stoljeće – doba vjerskih sukoba, koji će ponovo oslabiti Carstvo i dodatno udaljiti
Carigradsku patrijaršiju od rimskog pape
- kult ikona (svetih slika) – pojavljuju se vjerske struje koje smatraju oboţavanje ikona
idolopoklonstvom, ikonoduli (oboţavaju ikone) i ikonoklasti (uništavaju ikone)
8
- kult ikona odgovara dijelu svećenstva koji na tome ubire prihode, budući da su
svjetovno i duhovno u Bizantu isprepleteni ikonoduli i ikonoklasti su ujedno politiĉke
stranke
- 730. car Leon (Lav) III. zabranio je štovanje ikona
- 843. na crkvenom saboru osuĊeni su ikonoklasti i ozakonjen je kult ikona
- papa je osudio oba krajnja stava oko ikona
IX. stoljeće – doba oporavka Carstva, od 867. na vlasti je Bazilije I. (makedonska
dinastija)
- u IX. stoljeću zapoĉinje feudalizacija Bizanta: veleposjednici i Crkva pretvaraju
slobodne seljake u kmetove (parike)
- bizantski feudalizam dobit će konaĉni oblik u XI. st. kada se uvodi sustav dijeljenja
lena (pronija) zasluţnom plemstvu
9
ARAPI I POSTANAK ISLAMA
Arapski poluotok (Arabija): pustinjska klima, sjecište trgovaĉkih putova (Sredozemlje,
Indijski ocean), arapska plemena ţive nomadskim ţivotom, bave se stoĉarstvom,
trgovinom i pljaĉkom, ĉesti su plemenski ratovi i nema politiĉkog jedinstva
Prorok Muhamed (prva pol. VII. st.) – ideja vjerskog i politiĉkog jedinstva Arapa
- propovijeda novu jednoboţaĉku religiju (Alah = Bog, Islam = predanost Bogu), spoj
ţidovskih i kršćanskih vjerovanja s arapskim obiĉajnim pravom
- Hidţra (iseljenje) – 622. Muhamed je pred protivnicima morao pobjeći iz grada Meke,
gdje se nalazilo svetište Ćaba, sklonio se u oazu Jatrib, gdje će kasnije nastati grad
Medina, središte širenja nove vjere i jedinstvene arapske drţave
- Islam je privlaĉan svim društvenim slojevima jer jamĉi stabilnost društva
- pet temeljnih propisa islama: redovita molitva, redovite svetkovine tijekom godine
(npr. ramazanski post), hadţ (hodoĉašće u Meku), pomaganje sirotinji, dţihad (sveti
rat, moţe se tumaĉiti općenito, kao borba dobra i zla, ali i kao rat protiv nevjernika)
- Kuran – sveta knjiga, u kojoj je nakon Muhamedove smrti zapisano njegovo uĉenje
- Muhamed je do kraja ţivota uspio proširiti islam na ĉitavu Arabiju
- kalif – vjerski poglavar kojega nadahnjuje prorokov duh
- svjetovna i duhovna vlast jesu neodvojive
Kalif Omar, Muhamedov drugi nasljednik (sredina VII. st.) zapoĉinje uspješne osvajaĉke
ratove protiv Bizantskog i Perzijskog Carstva te zauzima veći dio Bliskog istoka
- ta dva carstva iscrpljena su dugotrajnim meĊusobnim borbama, Arapima ide u prilog
nepobjediva brza konjica i visoka motivacija za borbu (vjerska duţnost, ali i bogat
plijen, koji se pravedno dijeli pobjednicima)
- pokoreni narodi rijetko se bune protiv vlasti Arapa jer im oni smanjuju porezne terete i
nude mogućnost preobraćenja na islam, što znaĉi još manje poreze i mogućnost
napredovanja u društvu (svi muslimani su, prema Muhamedovu uĉenju, jednaki bez
obzir na staleţ i rasu, napreduje se prema zaslugama a ne prema podrijetlu), oni koji
ţele smiju zadrţati staru vjeru
Arapski kalifat (carstvo): u VIII. st. pod dinastijom Omejida dostiţe najveći opseg, od
sjeverne Indije i planinskih lanaca srednje Azije preko Irana, Bliskog istoka i sjeverne
Afrike sve do Španjolske, prijestolnica u Damasku, Arapi nadziru gotovo ĉitavo
Sredozemlje
717. neuspješna opsada Carigrada – zaustavljen prodor na raĉun Bizanta
732. bitka kod Poitiersa – Karlo Martel zaustavio prodor preko Pireneja u Franaĉku
751. Arapi su zaustavljeni na granici Kine
IX. stoljeće – Arapi osvajaju Siciliju i jug Italije
Uzroci slabljenja: carstvo je preveliko za uĉinkovitu središnju vlast, arapska aristokracija
postat će omraţena zbog svojih povlastica i raskoši, pa će se pojavljivati domaće dinastije
preobraćene na islam
Vjerski raskol: suniti – osim Kurana, prihvaćaju kao svete spise i djela koja su nastala
kasnije, a pripisuju se Muhamedu, smatraju da vjernicima trebaju vladati izabrane voĊe
Šijiti – ortodoksna struja, kao izvor vjere prihvaćaju samo Kuran, a vlast povjeravaju
imamima, potomcima Muhamedova zeta Alije
10
Raspad Kalifata: Bagdadski kalifat (stvorila ga je arapsko-iranska dinastija Abasida),
Kordobski kalifat (Španjolska i sjeverna Afrika, tu su se sklonili potomci Omejida),
kasnije se Kordopski kalifat raspao na više manjih emirata u sjevernoj Africi i
Španjolskoj, a u XIII. stoljeću Mongoli su uništili Bagdadski kalifat, tada nastaje drţava
Fatimida (potomci Abasida) sa sjedištem u Egiptu
Arapsko-islamska kultura – nastaje kao spoj perzijske i helenistiĉko-bizantske kulture
- arapski jezik i pismo – poveznica islamskog svijeta
- islamska civilizacija bila je posrednik ne samo u trgovini već i u kulturnim i
znanstvenim postignućima izmeĊu Sredozemlja i Europe te Indije i Dalekog istoka
- Europljani su od Arapa preuzeli indijske brojeve, neka djela Platona i Aristotela te
medicinske spoznaje (Ibn Sin – Avicena)
- razvijena matematika, astronomija, farmakologija, filozofija (Platon i Aristotel
prilagoĊeni islamu), pravna znanost (tumaĉenje Kurana)
- graĊevine prepoznatljivog stila
- prva dţamija: Hram na stijeni u Jeruzalemu
- u islamu se ne smije prikazivati Boţji lik (a nije poţeljno ni ljudski)
- Priče tisuću i jedne noći
11
EUROPA OD IX. DO XI. STOLJEĆA
Normani (Vikinzi) – Norseman – Sjevernjak, Vikingar – gusar, stari Skandinavci, u IX. stoljeću
Skandinavija postaje prenapuĉena, pa Normani, budući da su bili vješti pomorci,
poĉinju ploviti prema europskim obalama, ponekad samo u pljaĉkaški pohod a
ponekad i u pravu kolonizaciju
– Europljani ih doţivljavaju kao Boţju pokoru, tim više što su Vikinzi bili pogani i
osobito privlaĉan plijen im je bilo crkveno blago
– naselili su se u Britaniji, Irskoj, na Islandu i Grenlandu, u Normandiji (u Francuskoj),
duţ ruskih rijeka, pa ĉak i na jugu Italije i Siciliji
– postupno primaju kršćanstvo i prelaze na mirniji naĉin ţivota
– vikinški vojnici bili su cijenjeni plaćenici, a vikinški trgovci drţali su velik dio
tadašnje meĊunarodne trgovine
– u X. st. vladari Danske, Norveške i Švedske primaju kršćanstvo i te zemlje postaju
kraljevstva po uzoru na ona europska
– istoĉni dio Engleske bio je pod vlašću Danaca (Danelaw), a danski kralj Knut je u XI.
stoljeću vladao ĉitavom Engleskom
– Norveţani su kolonizirali Island i Grenland te otkrili Ameriku (Vinland)
– stari Švedi koji su se naselili u Rusiji (Varjazi) osnovali su kneţevine u Novgorodu i
Kijevu
– godine 911. francuski kralj Karlo III. Bezazleni dao je veliko leno vojvodi Rolonu
kako bi primirio Normane – vojvodstvo Normandija
– u X. stoljeću Normani su preoteli Siciliju Arapima
MaĊari (Ugri)
– uralsko pleme nomada, u IX. stoljeću doseljavaju se u Panonsku nizinu
– odlaze u pljaĉkaške pohode po Njemaĉkoj i meĊu Slavenima, pa ĉak ratuju i s
Bizantom, maĊarski napad na Hrvatsku odbio je knez (kralj) Tomislav
– nakon poraza kod Augsburgu (955) prestaju s pljaĉkaškim pohodima, primaju
kršćanstvo i prelaze na sjedilaĉki naĉin ţivota u današnjoj MaĊarskoj
– 1001. god. Stjepan (Istvan) dobio je kraljevsku krunu od pape, dinastija Arpadovića
(nazvani su po Stjepanovom pretku iz IX. stoljeća, knezu Arpadu)
– Ugarsko kraljevstvo proširilo se na ĉitavu Panonsku nizinu i prostor Karpata,
povijesna Ugarska nije obuhvaćala samo maĊarski etniĉki teritorij već i Slavene i
Rumunje u Karpatskom gorju
Sveto Rimsko Carstvo (Njemaĉkoga Naroda)
Kraj Karolinga: u doba normanskih pohoda, karolinški vladari prisiljeni su prepustiti
velikašima obranu i nasljeĊivanje lena kao privatnih posjeda, carska i kraljevska središnja
vlast će potpuno nestati, pa će Karolinzi doţivjeti sudbinu Merovinga
881. njemaĉki kralj Karlo Debeli proglašen je za cara jer je pristao štititi papu koji je
ugroţen od Saracena (Arapa) u juţnoj Italiji, naslijedio je i francusko prijestolje tako da
ponovno postoji jedinstveno Karolinško Carstvo, ali samo nominalno
X. stoljeće: raspad Carstva je konaĉan, no ideja ujedinjavanja postojala je i zapadnom i u
istoĉnom dijelu
Naĉelo primogeniture (prvorodstva): vladara nasljeĊuje samo najstariji sin i nema više
diobe drţave kao u franaĉkom nasljednom pravu
12
Francuska: raspala se na samostalne grofovije i vojvodstva, 987. godine Hugo Capet, grof
Pariza, proglasio se kraljem i utemeljio novu dinastiju, no francuski kralj još dugo će
nadzirati tek širu okolicu Pariza (Île de France)
Istoĉna Franaĉka/ Njemaĉko Kraljevstvo: raspala se na pet samostalnih plemenskih
kneţevina (Saska, Švapska, Frankonija, Bavarska, Lotaringija), 911. god. umro je
posljednji njemaĉki Karoling Ludovik III, pa su se knezovi dogovorili da će kralja birati
izmeĊu sebe, 918. vlast je preuzeo Henrik Ptiĉar, prvi vladar Saske (kasnije Otonske)
dinastije
Oton I. (936-973) – zahvaljujući dobrim odnosima s Crkvom uspio je ukinuti neovisnost
ostalih njemaĉkih knezova, dijeli Crkvi posjede, postavlja biskupe, koji su zapravo
njegovi vazali (laiĉka investitura), 955. porazio MaĊare kod Augsburga i time stekao
veliki ugled i vojnu moć, 962. dolazi s vojskom u Rim, zauzima sjevernu Italiju i papa ga
proglašava carem – stvoreno Sveto Rimsko Carstvo Njemaĉkog Naroda (Reich), Oton si
je prisvojio, poput Karla Velikog, pravo postavljanja pape, proširio je granice Njemaĉke
na istok, do rijeka Odre i Nise (današnja njemaĉka granica prema Poljskoj)
Otonska renesansa: procvat kulture u Njemaĉkoj i Italiji pod otonskim vladarima u XI.
stoljeću, pojava romaniĉkog stila u umjetnosti, prepisivanje antiĉkih knjiga, zapisane su
germanske i keltske legende i pjesme (Siegfried, Parsifal, Loengrin, Roland)
Katoliĉka crkva
- u IX. i X. st. Zapadna crkva je u moralnoj krizi, pape su ozloglašene po
neprimjerenom naĉinu ţivota, papa je bio prisiljen plaćati godišnji danak Saracenima,
a u X. stoljeću Crkva postaje potpuno ovisna o svjetovnoj, tj. carskoj vlasti
- tu su i laiĉka investitura (ĉin uvoĊenja biskupa u sluţbu s crkvenim obredom i
vazalskom prisegom vladaru) i simonija (trgovina crkvenim poloţajima)
- u XI. st. zapoĉinje preporod Crkve pod nazivom Klinijska reforma
- benediktinski samostan Cluny u Francuskoj bio je jedini koji je bio izravno pod
nadleţnošću pape, otuda je potekao prijedlog crkvene reforme: obvezno obrazovanje i
celibat za svećenike, ukidanje laiĉke investiture i simonije, slobodan izbor pape
- prihvaćanje klinijevske reforme Zapadnu je Crkvu najprije dovelo u sukob s Istoĉnom,
a zatim i s carskom politikom
- 1054. Veliki crkveni raskol: konaĉan razlaz Zapadne i Istoĉne crkve, osim osjetnih
teoloških i obrednih razlika, tu je i shvaćanje odnosa svjetovne i duhovne vlasti
(Istoĉna crkva bila je podreĊena bizantskom caru), papa Lav IX. i patrijarh Mihajlo
meĊusobno su se izopćili iz «Kršćanske crkve», Katoliĉka (sveopća) crkva na Zapadu
i Pravoslavna (pravovjerna) crkva na Istoku, granice nadleţnosti pribliţno su se
podudarale s nekadašnjom granicom Zapadnog i Istoĉnog Rimskog Carstva
- sukob oko investiture (prava postavljanja biskupa) izmeĊu cara Henrika IV. i pape
Grgura VII. zapoĉeo je kada je 1076. god. car svrgnuo papu, a papa zauzvrat odriješio
sve careve vazale prisege vjernosti caru, Henrik IV. se pokajao i popustio papi (pokora
u Canossi 1077), ali je ubrzo nastavio s praksom laiĉke investiture u Njemaĉkoj
- Wormski konkordat Henrika V. iz 1122. god: kompromis o dvostrukoj investituri
(vazalska prisega biskupa slijedi tek nakon što je biskup pravovaljano zareĊen na taj
poloţaj)
13
Bizant u XI. stoljeću
- doba novog uspona za dinastije Komnena (od 1081. god), obnavljanje vlasti i utjecaja
na Balkanu
- nastanak bizantskog oblika feudalizma: pronija (leno koje car dodjeljuje plemiću),
pronijari (uţivatelji takvog lena i carevi vojni obveznici), parici (seljaci ovisni o
pronijaru)
- novi protivnik na Bliskom istoku: Turci Seldţuci, nomadi iz srednje Azije koji su se
preobratili na islam, osvajaju Siriju, Palestinu i dio Male Azije
Venecija
- Dukat Venecija: autonomno podruĉje grada na lagunama nastalog u VII. stoljeću, pod
vrhovnom vlašću Bizanta
- stanovništvo nije moglo ţivjeti od poljoprivrede, pa se moralo okrenuti pomorstvu i
trgovini
- od 726. god. venecijanskog kneza (dux, otuda dužd) ne postavlja car nego gradsko
vijeće
- u XI. stoljeću nestat će i formalna vlast Bizanta i uspostavit će se Mletaĉka Republika,
vlast su postupno preuzele bogate trgovaĉke obitelji (aristokracija) koje biraju duţda iz
jedne od obitelji na odreĊeni rok
- Venecija postaje glavni trgovaĉki posrednik na Sredozemlju, zahvaljujući trgovaĉkim
povlasticama u Bizantu i povećanoj potrebi Zapada za luksuznom robom s Istoka
- interesno podruĉje Venecije predstavlja istoĉna jadranska obala, duţ koje prolazi
glavni pomorski put za Levant (istoĉno Sredozemlje), zato Venecija dolazi u sukobe s
hrvatskim i neretvanskim vladarima te teţi zavladati dalmatinskim gradovima
14
SLAVENI
Slaveni – etnolingvistiĉka skupina, u antici ih još nazivaju Vendima ili Antima, izvorno su
sami sebe nazivali Slovjenima, pradomovina im je vjerojatno u Zakarpaću (današnja
Ukrajina i Poljska), nakon seobe Germana, u VII. stoljeću zapoĉinje veliko premještanje
slavenskih plemena, dio ih ostaje u pradomovini, dio odlazi na zapad i istok, a dio s
Avarima odlazi na jug, prema Bizantskom Carstvu, danas se slavenski narodi, prema
jeziĉnom kljuĉu, dijele na Zapadne, Istoĉne i Juţne
- Slaveni su stupali u razliĉite plemenske saveze i miješali se s drugim narodima poput
Ostrogota, Avara, Bugara, Vikinga itd. – otuda nejasnoće oko nacionalnih naziva i
etnogeneze pojedinih naroda slavenske skupine
- u prvoj polovici VII. stoljeća, Slaveni u Panoniji osamostaljuju se od Avara i osnivaju
Samov plemenski savez, nakon Samove smrti 658. ponovo dolaze pod vlast Avara
- neka slavenska plemena (meĊu njima i Hrvati) doselili su se na bizantski teritorij i
postali su bizantski saveznici, carevi su im dopustili da osnuju samoupravne kneţevine
koje su se nazivale «sklavinijama»
- krajem VIII. stoljeća, Karlo Veliki uništio je Avare i podvrgnuo Slavene u srednjoj
Europi franaĉkoj vrhovnoj vlasti, u doba raspada Karolinškog Carstva tu će takoĊer
nastati samostalne kneţevine
- meĊu Slavene su kršćanstvo širili misionari i Zapadne i Istoĉne crkve, u nekim
slavenskim zemljama postojalo je i suparništvo izmeĊu zapadnog i bizantskog utjecaja
- 60-ih i 70-ih godina IX. stoljeća, Konstantin (kasnije prozvan Ćiril) i Metod, braća iz
Soluna djeluju kao misionari u Velikoj Moravskoj po nalogu Bizanta, a nakon odlaska
u Rim, dobivaju i odobrenje od pape, stvoreno je slavensko bogosluţje, pismo
glagoljica i prijevodi nekih crkvenih djela na slavenski jezik («staroslavenski» ili
«crkvenoslavenski», standardiziran prema narjeĉju makedonskih Slavena, meĊutim, u
to doba bio je razumljiv svim Slavenima jer su im jezici bili meĊusobno sliĉniji nego
danas)
- uĉenici Ćirila i Metoda, koje su Nijemci kasnije protjerali iz Moravske nalaze utoĉište
u Hrvatskoj i Bugarskom Carstvu
- Kliment Ohridski kasnije je sastavio pojednostavljeno slavensko pismo sliĉno grĉkom
alfabetu – ćirilica (prozvano po Ćirilu)
- odnos Rimske crkve spram «glagoljaša» bio je promjenjiv
Velika Moravska: podruĉje ĉetiriju plemena u današnjoj Ĉeškoj i Slovaĉkoj, Velika
Moravska osamostalila se pod knezom Rastislavom (846-870), Rastislav se ţeli osloboditi
utjecaja njemaĉkog svećenstva, pa traţi od Bizanta (Bazilije I. iz Makedonske dinastije)
da mu pošalje misionare koji znaju slavenski jezik (Konstantina i Metoda), Rastislavov
nećak Svatopluk, slovaĉki knez, dolazi na vlast uz pomoć njemaĉkog vladara, pa
Moravska postaje vazalna kneţevina Istoĉne Franaĉke
Ĉeška: nakon propasti Velike Moravske Ĉeška postaje zasebna kneţevina, legendarni
vladari: Ĉeh, Libuša i Pšemisl, od njih, navodno, potjeĉe dinastija Pšemislovića, nakon
izumiranja njemaĉke loze Karolinga poĉetkom X. stoljeća, Vratislav I. osamostaljuje se
od Nijemaca, Ĉeška će se ubrzo teritorijalno proširiti na nekadašnju Veliku Moravsku, ali
će ponovno potpasti u vazalni odnos spram Svetog Rimskog Carstva Njemaĉkog Naroda,
Prag – središte biskupije, trgovine i kulture
15
Poljska: knez Mješko krajem IX. stoljeća ujedinjuje plemena oko Visle i stvara Veliku
Poljsku, Boleslav Hrabri širi granice i kruni se kao poljski kralj (1025), od 1041. god,
Poljska, kao prije nje Ĉeška, ulazi u vazalni odnos spram Njemaĉkog Carstva, dinastija
Pjastovića, najvaţniji gradovi: Poznan, Krakov, Pšemisl
Kijevska Rusija: meĊu istoĉnoslavenska plemena prodiru Vikinzi (Varjazi), koji
postupno preuzimaju vojnu i drţavnu vlast, Varjag Rjurik zavladao je Novgorodom 881.
god, a njegov nasljednik Oleg osvojio je Kijev i uĉinio ga središtem vlasti za sva plemena
okolna plemena, u X. stoljeću, knez Svjatoslav ratuje s Bugarima i Bizantom, a njegov sin
Vladimir poĉinje pokrštavanje podanika, Kijevska Rusija opstala je do XIII. st. kada je
osvajaju Mongoli
Karantanija: kneţevina u istoĉnim Alpama (Koruška), ime je dobila po gradu Karantani,
preci današnjih Slovenaca tu su došli u VII. st. i osnovali samostalnu drţavu, od VIII.
stoljeća, Karantanija je pod vlašću Franaka, a kasnije se raspada na više pokrajina,
slovenske zemlje bit će pod vlašću ĉeških vladara, a kasnije Habsburgovaca
Hrvatska: Hrvati su došli na prostor Dalmacije najranije poĉetkom VII, a najkasnije
krajem VIII. st., hrvatski knezovi ĉas priznaju vrhovnu vlast Franaka, ĉas Bizanta, a od
kneza Branimira, krajem IX. stoljeća, Hrvatska se osamostaljuje, u X. stoljeću, Hrvatska
će se proširiti na Donju Panoniju, tj. Slavoniju (dotada zasebnu kneţevinu)
- manje sklavinije u susjedstvu Hrvatske: Neretvanska kneţevina, Zahumlje,
Travunija, Bosna
Bugarska: Bugari, tj. Prabugari, su nomadski uralsko-altajski narod koji je okupio veliki
savez Slavena u dolini Dunava, postupno su se Bugari i Slaveni izmiješali tako da je
nastao slavenski narod po nazivom Bugari, u IX. stoljeću Bugari ugroţavaju Bizant i
osvajaju velik dio Balkana, primaju kršćanstvo i od rimskih i od bizantskih misionara
- u X. stoljeću vladar Simeon koristi slabost Bizanta i osvaja gotovo sve bizantske posjede
na europskom kontinentu (Makedonija, Srbija, Bosna, Trakija, Grĉka), na zapadnim
granicama ratuje s hrvatskim knezom, tj. kraljem, Tomislavom, Simeon se proglasio
carem «Bugara i Romeja», a bugarska crkva postaje patrijaršija (autokefalna/samostalna
pravoslavna crkva), sjedište crkve nalazilo se u Ohridu, gdje je djelovala škola Metodovog
uĉenika Klimenta
- Bugarsko carstvo uništio je kijevski knez Svjatoslav, pa je ono ponovo pripojeno
Bizantu
- Bugarska drţava ponovo će doţivjeti uspon u XIII. stoljeću za dinastije Asena
Samuilovo Carstvo: koncem X. stoljeća u Makedoniji izbija uspješan ustanak protiv
Bizanta na ĉelu s domaćim velikašem Samuilom, Samuilo je proširio granice svoje drţave
na ĉitav bivši teritorij Simeonove Bugarske, pa je uzeo naslov bugarskog cara (otuda
suvremeni spor oko toga je li Samuilo tek jedan do bugarskih careva ili prvi vladar
slavenske drţave Makedonije), 1014. Samuilova vojska doţivljava katastrofalan poraz na
Belasici, obnova bizantske vlasti nad Balkanom pod carem Bazilijem II.
Duklja: slavenska kneţevina na podruĉju današnje Crne Gore, domaći knezovi priznavali
su vrhovnu vlast Bugara i Bizanta do XI. stoljeća, knez Mihajlo potpuno se oslobodio
Bizanta i proširio granice svoje drţave na susjedna podruĉja (dijelovi današnje Srbije i
Bosne), 1077. papa mu je priznao kraljevski naslov, Duklja je pod utjecajem Rimske
16
crkve (Barska nadbiskupija), a pravoslavlje će tamo prevladati tek u doba vladavine
srpske dinastije Nemanjića, Duklja će se kasnije nazivati još i Zeta (po rijeci)
Raška: podruĉje oko grada Rasa (današnji Sandţak), tamo su se nastanila srpska plemena,
Raška je naizmjence bila pod vrhovnom vlašću Bizanta, Bugara i Duklje, a tek u XII.
stoljeću, raški se ţupan Stefan Nemanja osamostaljuje i proširuje drţavu na Pomoravlje i
Zetu (otada se sve više naziva Srbijom), uspon Srbije uslijedit će u XIII. i XIV. stoljeću
17
DOSELJENJE HRVATA I NASTANAK KNEŢEVINE
Etnogeneza (postanak naroda) Hrvata – nije dokraja razjašnjena
Ĉinjenice:
- na ušću Dona u Azovsko more pronaĊene su ploĉe s napisanim osobnim imenima
Horoathos i Horuathos, one potjeĉu iz prvih stoljeća naše ere, a dotiĉna imena potjeĉu
iz nekog iranskog ili kavkaskog jezika, takoĊer je postojala perzijska pokrajina
Harahvatija (u današnjem Afganistanu)
- Hrvati koji se javljaju na današnjem prostoru u ranom srednjem vijeku nesumnjivo su
govorili slavenskim jezikom i imali slavenske obiĉaje, dakle, ubrajaju se u slavensku
skupinu naroda
- u drugoj polovici VI. stoljeća, današnjom Hrvatskom, kao i cijelim Balkanom, vlada
avarsko-slavenski plemenski savez, razoreni su mnogi rimski gradovi, a slavenska
plemena naseljavala su se i na prostoru izmeĊu Save i Jadranskog mora
- djelo O upravljanju carstvom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X.
stoljeća iznosi sljedeće podatke: u doba cara Heraklija (610-641) Hrvati su zavladali
rimskom provincijom Dalmacijom odakle su protjerali Avare, dok su već doseljeni
Slaveni prihvatili njihovu vlast, Hrvati su tu došli iz Bijele Hrvatske (u današnjoj
Poljskoj) na Heraklijev poziv, predvoĊeni jednom obitelji (petero braće Klukas,
Lovelos, Kosenic, Muhlo i Hrvat te sestre Tuga i Buga), stvorili su kneţevinu i
prihvatili kršćanstvo
- u današnju domovinu Hrvati su mogli doći najranije oko 626. god, kada Avari
doţivljavaju veliki poraz pred Carigradom i gube vlast nad Balkanom, a najkasnije
oko 800. god, kada je Karlo Veliki potpuno uništio Avarsku drţavu u Panoniji i moţda
dopustio Hrvatima da se nasele u Dalmaciji kao franaĉki saveznici
- prvi ĉvrsti dokazi o postojanju Hrvatske kneţevine potjeĉu s poĉetka IX. stoljeća, a o
dogaĊajima u VI, VII i VIII. stoljeću ne znamo gotovo ništa
Teorije o podrijetlu Hrvata:
- slavensko-karpatska (potjeĉe od Franje Raĉkog iz sredine XIX. stoljeća): Hrvati su
jedno od slavenskih plemena koja su se u VII. stoljeću spustila iz podruĉja iza Karpata
na jug, Hrvati su tu došli zajedno s ostalim budućim juţnoslavenskim narodima,
Slovencima, Srbima itd.
- autohtona ili ilirska (u nju se vjerovalo prije razvoja hrvatske historiografije u XIX.
stoljeću, ali su je i neki kasniji autori pokušali dokazati): Hrvati su tu ţivjeli još prije
VII. stoljeća, oni su potomci Ilira, Liburna, Delmata i ostalih antiĉkih naroda, kakav je
bio jezik spomenutih naroda nije poznato, ako nije bio slavenski, onda su današnji
jezik autohtoni Hrvati nekako prihvatili pod utjecajem Slavena koji dolaze u doba
avarske vladavine
- gotska teorija: Hrvati su potomci slaveniziranih Gota, teorija je izvedena na temelju
djela Tome ArhiĊakona iz XIII. stoljeća, koji poistovjećuje slavensko bogosluţje s
«gotskim krivovjerjem» (arijanstvo, kršćanska struja koja je osuĊena kao krivovjerna
u doba cara Konstantina, a bila je popularna meĊu Gotima), ta teorija imala je malo
pristaša, a na nju se kasnije pozivao Ante Pavelić iz politiĉkih razloga
- iransko-kavkaska teorija: Hrvati su iransko ili kavkasko pleme koje se polako selilo iz
crnomorskih stepa u Bijelu Hrvatsku u Zakarpaću, gdje se slaveniziralo, a zatim u
doba cara Heraklija preselilo u suvremenu Hrvatsku
- teorije socijalnog dualizma: Hrvati izvorno nisu Slaveni, ali su ţivjeli meĊu njima kao
njihovi gospodari, tj. ratniĉko plemstvo, prvi je takvu teoriju iznio Vjekoslav Klaić, a
18
ona se temelji na analogiji s postankom Bugarske i Kijevske Rusije (u prvom sluĉaju
Slavenima su zavladali uralsko-altajski nomadi, a u drugom švedski Vikinzi)
- sve te teorije bile su svojedobno više ili manje popularne ovisno o ideološkim
razlozima i politiĉkim posljedicama
Moguće rješenje pitanja etnogeneze:
- Hrvati su u prvim stoljećima naše ere imali doticaja s kavkaskim odnosno iranskim
elementom u crnomorskim stepama (teško je reći jesu li Slaveni asimilirali «Irance» i
prihvatili njihovo ime ili su «Iranci» prihvatili slavenski jezik)
- u Bijeloj Hrvatskoj kod Krakova, prije VII. stoljeća, Hrvati su potpuno poprimili
slavenska kulturna obiljeţja
- nakon doseljenja, Hrvati imaju suţivot sa slavenskim plemenima koja su tu došla još u
VI. stoljeću te s romaniziranim starosjediocima (Romani u dalmatinskim gradovima i
stoĉarski Vlasi u Dinarskom gorju)
- jezgra hrvatske drţave nalazila se u dalmatinskom zaleĊu, u X. i XI. stoljeću hrvatsko
se ime proširilo zajedno sa širenjem granica Hrvatskog kraljevstva, slavenski hrvatski
jezik postupno je istisnuo uporabu romanskih narjeĉja kojima su govorili Romani i
Vlasi (proces je vjerojatno završio oko XIII. stoljeća)
Ţivot nakon doseljenja:
- starohrvatski grobovi koje su iskopali arheolozi otkrivaju ţeljezno oruţje i nakit
pokopane zajedno s pokojnicima
- do IX. stoljeća, većinom poganski Hrvati ţivjeli su više-manje mirnim suţivotom uz
naselja kršćanskih Romana
- na hrvatskom prostoru djelovali su misionari iz Bizanta i Franaĉke, no broj
preobraćenika do IX. stoljeća nije bio velik, nakon masovnijeg pokrštavanja Hrvata
ubrzava se asimilacija Romana i Vlaha, prvi veći val pokrštavanja pokrenut je iz
Karolinškog carstva poĉetkom IX. stoljeća, a drugi iz Bizanta za vladavine Bazilija I.
(867-886)
19
HRVATSKA KNEŢEVINA U IX. STOLJEĆU
Kneţevina Hrvatska – poĉetkom IX. stoljeća bila je vazalna kneţevina Karlovog carstva,
vladar je bio duţan prihvatiti kršćanstvo, dopustiti slobodan rad franaĉkih misionara meĊu
svojim podanicima te plaćati danak i pruţati vojnu pomoć franaĉkom vladaru, njezin
prvobitni teritorij protezao se izmeĊu Istre na zapadu i rijeke Cetine na istoku te
(vjerojatno) rijeke Save na sjeveru i Jadranskog mora na jugu
Bizantska tema Dalmacija – obuhvaća gradove Zadar, Trogir i Split te otoke Krk, Rab i
Cres, bizantski carevi povremeno su plaćali danak hrvatskih knezovima da ostave na miru
ili ĉak štite njihove posjede na Jadranu (Bizantska Dalmacija obuhvaćala je i juţnu
Dalmaciju od Dubrovnika do Bara, no to podruĉje nije bilo u dosegu hrvatskih vladara u
ranom srednjem vijeku)
Donja Panonija ili Slavonija – prostor izmeĊu Save i Drave, predstavljala je posebnu
kneţevinu koja je ujedinjena s Hrvatskom u doba kralja Tomislava (neki povjesniĉari zato
govore o Primorskoj i Panonskoj Hrvatskoj kneţevini)
Neretvanska kneţevina (Paganija) – obuhvaća obalu izmeĊu Cetine i Neretve te otoke
Braĉ, Korĉulu i Mljet, zovu je «zemljom pogana» jer su tamošnji knezovi dosta kasno
prihvatili kršćanstvo, Neretvani se bave gusarenjem i dolaze u ĉeste sukobe s Venecijom,
paganija je ukljuĉena u Hrvatsko Kraljevstvo u doba Petra Krešimira IV. (1058-1074)
Hrvatski knezovi:
Borna (umro 821.) – prvi poimence poznati hrvatski knez, franaĉki Anali nazivaju ga
«knezom Dalmacije, Liburnije i Gaĉana», u njegovo doba provodi se intenzivno
pokrštavanje Hrvata, a Borna pomaţe Francima ugušiti Ljudevitov ustanak u Panoniji
Vladislav – Bornin nasljednik, poznat samo po imenu, po svoj prilici dobar franaĉki vazal
Ljudevit (umro 823) – «upravitelj Donje Panonije», iskoristio je slabljenje Franaĉke u
doba Ludovika Poboţnog, pa je 819. podigao ustanak i odluĉio samostalno vladati,
oĉekivao je pomoć od kneza Borne, no nije ju dobio, Franci su ga porazili nakon ĉetiri
godine ratovanja, ubijen je pri bijegu u Dalmaciju, nakon njega, Slavonijom vladaju odani
franaĉki vazali (Ljudevitov ustanak opisao je franaĉki ljetopisac Einhard)
Višeslav (?) – ime kneza Višeslava spominje se na krstionici pronaĊenoj u Veneciji u
XIX. stoljeću, neki datiraju krstionicu u tridesete godine IX. stoljeća, a neki ĉak u XI.
stoljeće, ako je prva tvrdnja istinita, Višeslav bi mogao biti prethodnik kneza Mislava
Mislav (835-845) – oĉito je da je proces pokrštavanja uznapredovao jer se knez Mislav
spominje kao darivatelj Crkve posjedima, on je i prvi poznati knez koji se sukobio s
Mleĉanima (Venecijancima)
Trpimir (845-864) – po njemu će biti nazvana dinastija Trpimirovića
- na Trpimirovom dvoru u Klisu boravio je benediktinac Gottschalk, koji je o tom knezu
ostavio neka svjedoĉanstva
- Trpimir je ratovao s Bugarima i bizantskom vojskom u Dalmaciji
- formalno je i dalje franaĉki vazal, no vlada neovisno o Francima
- odrţava dobre odnose sa splitskim (salonitanskim) nadbiskupom kojemu daruje
zemlju, u Trpimirovoj darovnici prvi put se pojavljuje hrvatsko ime (ona je ipak
nastala kasnije, za kneza Muncimira)
- na kamenom ulomku meĊu ostatcima benediktinskog samostana u Riţinicama
nedaleko Klisa saĉuvan je natpis pro duce Trepim(ero) – za kneza Trpimira, Trpimir
je dao podići prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj
20
- u Trpimirovo doba osnovana je hrvatska biskupija u Ninu (takoĊer jedno od
kneţevskih sjedišta)
Domagoj (864-876) – ne zna se toĉno u kakvim je i je li uopće bio u rodbinskim odnosima
s Trpimirom
- papa Ivan VIII. obraća mu se u jednom pismu kao «slavnom knezu Hrvata», dok ga
Mleĉani u svojim izvorima nazivaju «najgorim knezom Slavena»
- ratovao je protiv Arapa (Saracena) na moru, bio u dobrim odnosima s Crkvom, dok ga
je bizantski car Bazilije I, iskoristivši raspad Franaĉkog Carstva, pokušao svrgnuti s
vlasti urotama
Zdeslav (878-879) – Trpimirov sin, na prijestolje dolazi kao kandidat Bizanta, ubrzo je
ubijen, oĉito je da meĊu hrvatskim plemstvom postojala «probizantska» i «prozapadna»
stranka
Branimir (879-892) – potpuno neovisan o Bizantu i drţavama-nasljednicama Franaĉke
- kako bi se osigurao od rata s ponovo jakim Bizantom i stekao legitimitet u odnosu na
Trpimiroviće traţi priznanje od pape Ivana VIII.
- već 7. VI. 879. papa je javno blagoslovio kneza i njegov narod i priznao mu zemaljsku
vlast u ĉitavoj Hrvatskoj (taj je ĉin tada imao znaĉaj meĊunarodnog priznanja)
- iz Branimirova doba saĉuvano je pet kamenih natpisa s razliĉitih crkava u kojima se
spominje Branimir dux Croatorum
Muncimir (892-910) – Trpimirov sin i, po svoj prilici, kandidat probizantske stranke,
(starija historiografija smatrala je da je tada uspostavljena dinastija Trpimirovića, koja će
neprekidno vladati Hrvatskom sve do 1075. god, kada na vlast dolazi kralj Zvonimir, u to
ne moţemo biti potpuno sigurni)
- potvrdio je darovnicu kneza Trpimira benediktincima
- vladarsko mu je sjedište bilo u Biaćima kod Trogira
- saĉuvan je kameni natpis s njegovim imenom i godinom 895.
U posljednjoj trećini devetog stoljeća, u Hrvatskoj nalaze utoĉište brojni uĉenici
Konstantina i Metoda, koji će tu proširiti slavensko bogosluţje i glagoljsko pismo.
21
HRVATSKO KRALJEVSTVO U X. STOLJEĆU
Poĉetak X. stoljeća: politiĉke promjene u srednjoj i jugoistoĉnoj Europi, MaĊari osvajaju
Panoniju (vjerojatno i Kneţevinu u Donjoj Panoniji) i ugroţavaju njemaĉke zemlje, dok
Simeonovo Bugarsko Carstvo ozbiljno ugroţava Bizant i širi se na gotovo ĉitav Balkan
Tomislav (oko 910-928)
- suoĉava se s maĊarskom i bugarskom prijetnjom, Bizant je vrlo slab, a Karolinškog
Carstva već odavno nema
- sukob s MaĊarima (izvor: spis Kraljevstvo Slavena nepoznatog svećenika iz Bara) –
ĉini se da je Tomislav doĉekao maĊarsku konjicu na mjestima gdje je bila
neuĉinkovita i uspio je pobijediti – posljedica je potiskivanje MaĊara iza rijeke Drave i
prikljuĉenje Slavonije Hrvatskoj Kneţevini
- sukob s Bugarima (izvor: Konstantin VII. Porfirogenet, koji vlada upravo u to doba) –
Raška (Srbija) bila je polusamostalna kneţevina u kojoj su se za vlast borili bizantski i
bugarski kandidat za prijestolje – Tomislav je podrţao bizantskog kandidata, pa su ga
Bugari, nakon osvajanja Srbije, napali - Tomislavova vojska odbila je i bugarski napad
- savezništvo s Bizantom – Bizant je Tomislavu dodijelio titulu konzula i upravitelja
Dalmacije (ĉini se da su dalmatinski gradovi i otoci bili u nekoj vrsti vazalnog odnosa
spram Tomislava), Porfirogenet opisuje Tomislavovu Hrvatsku kao najvaţniju vojnu
silu na istoĉnom Jadranu
- Je li Tomislav bio kralj? – papa Ivan X. u jednom mu se pismu iz 925. obraća kao
kralju (rex) dok zahumskog vladara naziva knezom (dux, Zahumlje se nalazilo u
današnjoj Hercegovini), nema dokaza da je Tomislav dobio kraljevsku krunu ni od
pape ni od Bizanta i ĉini se da on nije bio sluţbeno okrunjeni kralj, ali da ga
suvremenici smatraju de facto kraljem jer je uspio proširiti drţavne granice na
Slavoniju i povezati dalmatinske gradove sa zaleĊem te stvoriti znaĉajnu vojnu silu
- 925. crkveni sabor u Splitu: budući da je uspostavljeno formalno politiĉko jedinstvo
Dalmacije i Hrvatske, papa Ivan X. ima namjeru tu stvoriti jedinstvenu crkvenu
provinciju, istodobno ga brine i širenje slavenskog bogosluţja, odluĉeno je da će
hrvatska biskupija u Ninu i zadarska biskupija biti podreĊene splitskom nadbiskupu,
metropolit je postao splitski nadbiskup Ivan, ĉemu se protivio ninski biskup Grgur
(njegovo podruĉje imalo je najviše vjernika), odluĉeno je i da će «glagoljaši» morati
nauĉiti latinski da bi se mogli zarediti, ta se odluka nije mogla dosljedno provesti i u
praksi je nastavljeno sa slavenskim bogosluţjem
- 928. drugi crkveni sabor u Splitu: sazvan je na ţalbu biskupa Grgura, potvrĊene su
odluke s prvog sabora, a ninska biskupija je ukinuta i podijeljena izmeĊu zadarske
biskupije i splitske nadbiskupije
Trpimir II. (vjerojatno 928-935) - Tomislavov nasljednik, sklopio mir sa Simeonovim
nasljednikom Petrom
Sredina X. stoljeća: ĉini se da moć Hrvatske opada zbog nesloge u vladarskoj obitelji,
postoji podatak da je vladara Miroslava (oko 945-949) svrgnuo s vlasti njegov ban (najviši
velikodostojnik, tik ispod kralja, tj. kneza, koji je vjerojatno upravljao današnjom Likom)
Pribina i postavio na prijestolje nj. brata Mihajla (ili Mihovila) Krešimira II (949-969), to
je doba ponovnog jaĉanja Bizanta i Venecije
22
Stjepan Drţislav (969-oko 997) – prvi hrvatski vladar za kojega se zna da je primio
znakove kraljevske ĉasti i nosio naslov «kralj Hrvatske i Dalmacije»
- u doba sukoba Bizanta i Samuilove drţave, Drţislav je stao na stranu Bizanta, pa mu
je Bazilije II. zauzvrat poslao krunu i ponovo povjerio upravu nad Dalmacijom
- Drţislavova majka kraljica Jelena dala je kraj Solina podići crkvu Sv. Marije i Sv.
Stjepana u kojoj će se otada pokapati hrvatski vladari
- nakon Drţislavove smrti, zakonitog nasljednika Svetoslava Suronju zbacila su s
prijestolja njegova braća Krešimir III. i Gojslav, u doba tih borbi Venecija je prvi puta
zauzela dalmatinske gradove i otoke
Stjepan (vjerojatno 1030-1058) – sin Krešimira III, ĉini se da se u njegovo doba
kraljevstvo oporavlja, 1054. god. dogodio se crkveni raskol, a Hrvatska je pripala pod
nadleţnost Rimokatoliĉke crkve
23
PROCVAT HRVATSKE U DRUGOJ POLOVICI XI. STOLJEĆA
Petar Krešimir IV. (vjerojatno 1058-1074)
- papa ga sluţbeno oslovljava «kraljem Dalmacije i Hrvatske», nakon crkvenog raskola
prestala je formalna vlast Bizanta u Dalmaciji i zapoĉelo integriranje gradova i otoka u
Hrvatsko kraljevstvo, u jednoj ispravi Jadransko more naziva se «našim morem»
- Krešimir je na moru osnovao novi grad Šibenik, Nin je ponovo postao sjedište
biskupije za unutrašnjost, a kraljevska prijestolnica bio je Biograd – ĉini se da je kralj
promicao razvoj tih preteţno hrvatskih gradova kako bi se izjednaĉili s romanskim
Zadrom, Splitom i Trogirom, tada se i ubrzava asimilacija Romana jer hrvatsko
stanovništvo u većem broju dolazi i u većinske romanske gradove
- kralj je upravu nad Likom, Gackom i Krbavom povjerio banu Gojĉu, a upravu nad
Slavonijom banu Zvonimiru, Zvonimir je imao jake politiĉke veze i bio oţenjen
Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava, pa ga je kralj uĉinio suvladarom, a
moguće je da ga je proglasio i prijestolonasljednikom
- Krešimir IV. nije imao muških potomaka, a njegov nećak Stjepan poslan je u samostan
(pojedinosti oko te politiĉke igre nisu poznate)
- u jednoj ispravi Krešimir tvrdi da je «svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na
kopnu i na moru», vjerojatno je da je Hrvatskom Kraljevstvu pripala i Neretvanska
kneţevina te dio Bosne
- Krešimirovo kraljevstvo doţivljava gospodarski procvat, na to upućuje uspostava
jedinstvenog trţišta od Drave do mora, pravna sigurnost i razvoj gradova
- 1060. crkveni sabor u Splitu: zabranjeno je slavensko bogosluţje, obiĉaji Istoĉne crkve
koji su bili rašireni meĊu hrvatskim svećenstvom poput ţenidbe niţeg klera i nošenja
brade, a biskupi nisu smjeli posvećivati svećenike koji nisu znali latinski (utjecaj
reformistiĉkog pokreta koji ţeli postići što veće jedinstvo unutar zapadne Crkve)
- na kvarnerskim otocima jaka je protureformistiĉka stranka, koja zadrţava slavensko
bogosluţje, a oslanja se na njemaĉkog cara i tadašnjeg protupapu
- Krešimir IV. podrţava crkvene reforme i progoni njihove protivnike, daruje zemlju u
okolici Biograda benediktincima i povlastice ţenskom samostanu Sv. Marije u Zadru
- 1074. Normani iz juţne Italije opsjedaju grad Rab i pritom odvode u zarobljeništvo
hrvatskog vladara, po svoj prilici to je bio sam Petar Krešimir, koji se više nije vratio
Demetrije (Dmitar) Zvonimir (1074-1089)
- budući da nije bio iz loze Trpimirovića, potrebno mu je priznanje prava na prijestolje,
pa se obraća papi Grguru VII. (kojemu su trebali saveznici u borbi za investituru)
- 1075. u bazilici Sv. Petra i Mojsija kraj Solina papinski izaslanik okrunio je Zvonimira
novom krunom i predao mu ţezlo, maĉ i zastavu, Zvonimir se obvezao da će papi
plaćati godišnji danak od 200 dukata, predao mu samostan Sv. Grgura u Vrani i
vladati u skladu s naukom Crkve (sprjeĉavati brakove meĊu roĊacima, štiti udovice i
siroĉad, pomagati sirotinji i sl.)
- 1085. Zvonimir kao papin vazal šalje mornaricu u rat izmeĊu Normana i Bizanta kod
otoka Krfa, u tom ratu na suprotnoj (bizantskoj) strani sudjeluju i Mleĉani, bizantski
car Aleksije Komnen prepustit će mletaĉkom duţdu pravo na Dalmaciju, duţd će
otada nositi i naslov dux Dalmatiae, što će biti prazna titula, ali će imati dugoroĉne
posljedice
- Zvonimir zadrţava vlast nad teritorijem koji je stekao Petar Krešimir i Hrvatska je
vjerojatno bila jednako jaka kao i tada
24
- Zvonimir umire bez muškog potomka, što će za posljedicu imati polaganje prava na
prijestolje izmeĊu ugarske dinastije Arpadovića (Zvonimir je njihov zet), Stjepana II,
posljednjeg Trpimirovića te Petra, domaćeg velikaša koji je vladao Kninom
(Zvonimirova prijestolnica)
- Legenda o Zvonimirovoj smrti: nastala je dosta kasnije i širila se usmenom predajom,
tvrdi se da je Zvonimira ubio narod u mjestu Pet Crkava jer se nitko nije htio odazvati
kraljevom pozivu u Prvi kriţarski rat, Zvonimir je na samrti prokleo narod da više
nikada nema vladara svoje krvi, legenda je trebala objasniti zašto Hrvatskom vladaju
strani kraljevi, a koliko u njoj ima istine nemoguće je provjeriti
- Bašĉanska ploća: jedan od najstarijih i najduţih spomenika na hrvatskom jeziku i
glagoljici, nastala je oko 1100. god. i u njoj se tvrdi da je kralj Zvonimir darovao
zemlju samostanu Sv. Lucije na otoku Krku, ploĉa je sluţila kao plutej oltarne
pregrade, a otkrivena je u XIX. stoljeću
KULTURNI SPOMENICI HRVATSKOG RANOG SREDNJEG VIJEKA
PISMENOST
- benediktinski samostani – središta latinske pismenosti
- pisani izvori na hrvatskom i crkvenoslavenskom jeziku i glagoljskom pismu – jaka
središta glagoljaša bila su na Kvarneru i u Istri, tu se razvio poseban hrvatski oblik
glagoljice (uglata glagoljica)
- osim latinice i glagoljice, u Hrvatskoj se rabila i ćirilica, koja je došla u juţnu
Dalmaciju preko Bosne
- najvaţniji latinski pisani spomenik: Splitski evanĊelistar iz IX. st.
- najvaţniji spomenik na glagoljici i hrvatskom jeziku: Bašĉanska ploĉa (oko 1100.)
- poseban dio latinske pismenosti ĉine isprave hrvatskih vladara, uglavnom darovnice
samostanima, vladari su ostavili i kamene latinske natpise, uglavnom na crkvama
GRADITELJSTVO I LIKOVNE UMJETNOSTI
- predromaniĉki stil (IX. do XI. st.) – nastavlja se na kasnoantiĉki stil, a njegova središta
su dalmatinski gradovi, taj stil preuzimaju i hrvatski knezovi u zaleĊu
- obiljeţja ranohrvatskih crkava – kriţni tlocrt i kupola (utjecaj Bizanta i Italije)
- najpoznatije crkve: Sv. Spas kod Knina, Sv. Donat u Zadru, Sv. Kriţ u Ninu
- ornamentika: troprutasti pleter, kriţevi, zvijezde, ptice, lišće
- reljefni prikaz hrvatskog vladara iz XI. stoljeća (moguće Petar Krešimir IV. ili
Zvonimir)
25
KRIŢARSKI RATOVI
Kriţarski ratovi (od kraja XI. do kraja XIII. stoljeća): prvi masovni kolonizatorski pothvat
Europljana
Glavni uzrok: uslijed brzog razvoja europske privrede u XI. stoljeću Zapadna Europa
postala je prenapuĉena – višak stanovništva iz svih društvenih slojeva potraţio je zemlju i
bolji ţivot na Istoku
Povod: u drugoj polovici XI. stoljeća turski narod Seldţuka osvojio je Jeruzalem i dio
bizantskih posjeda na Bliskom Istoku, za razliku od arapskih vladara, Seldţuci nisu
dopuštali slobodan pristup kršćanskim hodoĉasnicima do Jeruzalema, bizantski car
Aleksije Komnen obratio se papi za pomoć ponudivši crkvenu uniju Zapadu ako mu
pomognu da vrati posjede koje su mu osvojili Seldţuci
1095. na crkvenom sabor u Clermontu papa Urban II. pozvao je sve zapadne kršćane na
oslobaĊanje Svete zemlje i obećao im masovno oproštenje grijeha
Interesi i pobude:
- niţe plemstvo, osobito vitezovi bezemljaši, vidjeli su u tome priliku da doĊu do
vlastitih lena na Istoku
- velikaši takoĊer postaju zainteresirani za nove posjede nakon uspjeha I. kriţarskog
rata
- seljaci masovno odlaze u ratove kako bi se oslobodili kmetskog poloţaja i siromaštva
- gradovi u Italiji, poput Venecije i Genove, ţele ostvariti trgovaĉke monopole na
istoĉnom Sredozemlju
- Crkva, tj. papa, ima namjeru ostvariti prevlast nad cjelokupnim kršćanskim svijetom te
preobratiti muslimansko stanovništvo
- kriţari su vjerovali da vode pravedan rat u Kristovo ime te da će im sva nedjela
poĉinjena u tim pohodima biti oproštena
- pohodi su obećavali i bogat ratni plijen, nakon I. rata šire se legende o neiscrpnim
bogatstvima Istoka
Prvi kriţarski rat (1095-99): najbolji odaziv bio je u Francuskoj, ali su se francuskim
plemićkim vojskama putem prikljuĉivali svi zainteresirani, kriţari su uglavnom putovali
kopnom usput pljaĉkajući i katoliĉke i pravoslavne zemlje, prvu vojsku sastavljenu od
slabo naoruţanih seljaka Bizantinci su 1096. prevezli u Malu Aziju gdje su je Seldţuci
brzo uništili, 1097. god. stigla je glavnina kriţarskih snaga do Carigrada i tu polaţu
vazalsku prisegu caru Aleksiju (budući da će je prekršiti, Bizant više neće htjeti pomagati
kriţarima u idućim pohodima), 1099. kriţari osvajaju dijelove Sirije i Palestine,
naposljetku i Jeruzalem (pritom je proveden masovni pokolj njegovih graĊana), osnovano
je Jeruzalemsko kraljevstvo na ĉelu s Godfreyom od Bouillona te još tri vazalne kriţarske
drţave (Antiohija, Tripoli i Edessa), u kriţarske drţave dolaze europski kolonisti, a dio
starosjedilaca preobraćen je na katolicizam (vjerski sastav stanovništva je raznolik, najviše
je muslimana, tu su i Ţidovi te pravoslavni i armenski kršćani, dok su rimokatolici u
manjini)
Duhovno-viteški redovi: duţnost im je obrana kriţarskih posjeda te zaštita hodoĉasnika,
podvrgnuti su strogim redovniĉkim pravilima i predstavljaju spoj kršćanskog redovnika i
vojnika, podvrgnuti su izravno papi i dobivaju velike posjede na Istoku, ali i u svim
europskim drţavama
26
- templari (nazvani prema sjedištu u blizini nekadašnjeg jeruzalemskog hrama, hram =
templum), osnovani 1119. god, red je stekao veliku moć i bogatstvo i predstavljat će
opasnog suparnika mnogim kraljevima, u XIV. st. francuski kralj Filip IV, koji je
templarima bio duţan velik novac, a nije im ga imao namjeru vratiti, zabranio je uz
papinu pomoć taj red, a njegove voĊe dao osuditi i spaliti kao ĉarobnjake
- ivanovci (hospitalci), nazvani su prema bolnici Sv. Ivana u Jeruzalemu, osim vojne
duţnosti bave se i njegovanjem bolesnika, nakon protjerivanja kriţara iz Svete zemlje,
pronaći će utoĉište na otoku Malti (malteški vitezovi)
- Teutonski red – red njemaĉkih vitezova osnovan koncem XII. stoljeća, nakon pohoda
po Svetoj zemlji, «teutonci» se okreću osvajanju, kolonizaciji i prisilnom pokrštavanju
poganskih zemalja uz Baltik, gdje osnivaju vlastitu drţavu u Pruskoj
Drugi kriţarski rat (1145-48): nakon pada Edesse, njemaĉki car Konrad III. i francuski
kralj Louis VII. stiţu u pomoć Jeruzalemskom kraljevstvu, pokušali su osvojiti grad
Damask, no nakon neuspjeha povlaĉe se iz Svete zemlje
Treći kriţarski rat (1187-1192): Egipat i dijelovi Sirije i Mezopotamije ujedinjeni su
pod sultanom Saladinom, Saladin je napao kriţarske drţave jer su pojedini kriţarski
zapovjednici kršili primirje, nanio im je teţak poraz i osvojio Jeruzalem, 1189. god u
Svetu zemlju kreću tri velike europske vojske, francuska na ĉelu s Filipom II. Augustom,
njemaĉka na ĉelu s Fridrikom Barbarossom te engleska na ĉelu s Rikardom Lavljeg Srca,
njihov uspjeh je ograniĉen, Jeruzalemsko kraljevstvo opstalo je kao lanac gradova uz
sredozemnu obalu sa sjedištem u Akri (Akon)
Ĉetvrti kriţarski rat (1202-04): kriţari nisu ni stigli do Svete zemlje, njihov prijevoz do
Carigrada trebala je provesti mletaĉka flota, pa su kao naknadu za tu uslugu 1202. usput
osvojili grad Zadar i predali ga Mleĉanima, 1204. kriţari stiţu u Carigrad, gdje sudjeluju u
prijestolnim borbama na strani dinastije Angel, kada im car Izak Angel nije mogao
isplatiti obećani honorar, kriţari pljaĉkaju Carigrad i tu osnivaju novu drţavu – Latinsko
carstvo (sjedište bizantskog cara prebacit će se u Niceju do 1261. god, kada Grci
oslobaĊaju Carigrad)
Kasniji kriţarski pohodi: u XIII. stoljeću provedeno je još ĉetiri pohoda s vrlo malim
uspjesima, njemaĉki car Fridrik II. Hohenstaufen dva puta je napao Egipat i nakratko
zauzeo Jeruzalem, francuski kralj Louis IX. Sveti jednom je napao Egipat i jednom Tunis,
a tu je i tzv. Djeĉji kriţarski rat, koji je kriţarski rat samo po nazivu, praznovjerna zamisao
da Jeruzalem mogu osvojiti samo bezgrešna djeca odvela je u ropstvo ili smrt više tisuća
djece, kriţarskim se naziva i pohod protiv katara (albigenza), krivovjeraca na jugu
Francuske
1291. Mameluci (turska dinastija koja je vladala Egiptom) osvajaju Akru, posljednje
kriţarsko uporište na Bliskom Istoku
Posljedice kriţarskih ratova:
- Europljani su upoznali kulturna dostignuća Istoka (filozofija, matematika i medicina),
nove poljoprivredne kulture (riţa, špinat, limun, lubenica), nove tehnike obrade
tekstila i metala te egzotiĉne zaĉine
- ubrzan je privredni razvoj zapadne Europe
- sredozemnu trgovinu preuzimaju Mleĉani i Genoveţani
- kriţarska ideja vodila je i opravdavala kasnije kolonijalno osvajanje Novoga svijeta,
Afrike i Dalekog Istoka
27
MONGOLI
Mongolija: stepska zemlja u sjevernoj Aziji naseljena nomadskim stoĉarima
- oko 1206. poglavica Temujin ujedinjuje mongolska i turska plemena u veliki savez
- 1215. Mongoli osvajaju Kinu, stvaraju veliku drţavu sa središtem u Pekingu, Temujin
postaje veliki kan Dţingis-kan
- do 1220. Mongoli su se na zapadu proširili sve do Crnog mora i Indijskog oceana
- 1227. umire Dţingis-kan i njegovo veliko carstvo podijeljeno je na ĉetiri kanata
- Kanati: Ulus Velikog Kana (Kina), Dţagataj (Turkestan), Il-kan (bivši Abasidski
kalifat u Perziji i Mezopotamiji), Zlatna Horda (današnja Rusija)
- Mongoli napreduju kao velika nepobjediva konjica, premda okrutni kao ratnici i
osvajaĉi, nakon što osvoje neku zemlju puštaju domaće stanovništvo da ţivi po starim
obiĉajima i jedino što zahtijevaju je redovito plaćanje danka
- 1240-43. Batu-kan sa svojim Tatarima pljaĉka po istoĉnoj Europi, od Baltiĉkog do
Jadranskog mora
- mongolska vladavina u Aziji donijet će dva stoljeća mira, proţimanja kultura i ţive
trgovaĉke veze izmeĊu Zapada i Istoka, europski trgovci i misionari odlaze sve do
Kine (franjevci, Marko Polo)
- Mongoli su bili tolerantni prema svim vjerama, meĊutim, u XIV. stoljeću većina ih se
preobratila na islam (osim u samoj Mongoliji, gdje će prevladati budizam)
- u XIV. stoljeću, Kina obnavlja neovisnost pod dinastijom Ming, a na Bliskom Istoku
pojavljuje se nova sila – Turci Osmanlije, mongolski kanati slabe
- Timur Lenk, okrutni osvajaĉ koji od 1380 do 1405. privremeno obnavlja jedinstveno
Carstvo, prijestolnica Samarkand, drţava mu se raspada nakon smrti
- Mogulsko Carstvo: Indijski potkontinent pod vlašću muslimanske dinastije
mongolskog podrijetla (Mongoli osvajaju Delhi 1398. i šire carstvo u XVI. I XVII.
stoljeću, Mogulsku drţavu ukinuli su tek Britanci 1857. god.)
28
EUROPSKO DRUŠTVO U RAZVIJENOM I KASNOM SREDNJEM VIJEKU
Privredni razvoj
- oko 1000. god, suprotno oĉekivanjima Sudnjeg dana, Europa doţivljava privredni
uspon i porast broja stanovnika
- usavršila se obrada zemlje (tropoljna poljoprivreda, ţeljezni plug, gnojenje, od XII.
stoljeća pojava novih kultura sa Istoka) što omogućuje proizvodnju viškova hrane:
više hrane – viši prirast stanovništva - unutarnja kolonizacija: u mnogim zemljama krĉe se šume i isušuju moĉvare kako bi
se dobilo više obradivih površina, tu nastaju nova naselja
- vanjska kolonizacija: višak stanovništva traţi novu zemlju izvan matiĉnih drţava,
Nijemci, ali i drugi narodi, masovno se sele na istok, uz Baltiĉko more, u Poljsku,
Ĉešku, Ugarsku, Hrvatsku, kriţarski pohodi takoĊer su primjer vanjske kolonizacije
- uslijed kriţarskih ratova, razvijaju se i svi obrti
- naturalnu privredu postupno zamjenjuje novĉana, vladari kuju novac, zbog pojave
proizvodnih viškova oţivljava trgovina, lokalna i meĊunarodna
- pojava novih gradova uz trgovaĉke putove i sajmišta te uz vlastelinske dvorove i
biskupska sjedišta, obnova i rast starih gradova iz antiĉkog doba, u gradove se
slijevaju obrtnici i trgovci koji se ţele osloboditi kmetstva
- slobodni kraljevski gradovi: gradovi koji imaju vlastitu samoupravu, neovisni su o
okolnom plemstvu i podreĊeni izravno kralju, kraljevi im daruju takav pravni poloţaj
jer iz njih ubiru dobar porezni prihod, a predstavljaju im i vaţan politiĉki oslonac u
odnosu na nepouzdane vazale
- stanovnici gradova imaju osobnu slobodu, no razlikuju se po imovini i politiĉkim
pravima – patriciji i puĉani
- najvaţniji gradovi: Italija, Porajnje, Šampanja, Flandrija, luke uz Sjeverno i Baltiĉko
more
- ceh – udruga obrtnika iste struke u jednom gradu, svaki ceh ima pravila kojih se svi
ĉlanovi moraju pridrţavati (cijena, kvaliteta proizvoda i dr.), a nitko izvan ceha ne
smije se baviti dotiĉnim obrtom u tom gradu, najstariji i najvaţniji cehovi bili su oni
«slobodnih zidara»
- gilda – sliĉna strukovna udruga trgovaca
- Velika Hanza – zajednica njemaĉkih gradova, u XIV. stoljeću bilo ih je 90, Hanza je
imala monopol trgovine na Baltiku te vlastitu vojsku i ratnu mornaricu, propala je
nakon premještanja trgovine na Atlantski ocean u XV. stoljeću
- Bankarstvo – razvija se uslijed tri pojave: postoji na stotine lokalnih valuta i potreba
da se organiziraju mjenjaĉnice uz svaki trg i sajmište, putovi su nesigurni zbog
razbojnika pa je potrebno uvesti mjenice (potvrde za pohranjeni novac), gotovog
novca nikad nije dovoljno pa vladarima trebaju financijeri koji će im pozajmljivati
novac
- pozajmljivanjem novca najviše su se bavili Ţidovi jer njima vjera nije zabranjivala
naplaćivanje kamata, no na kreditiranje su se kasnije odvaţile i kršćanske bankarske
obitelji poput Medicija i Fuggera, mjenice su prvi uveli vitezovi templari, koji su
takoĊer posuĊivali novac
- porezi se općenito pretvaraju u novĉana podavanja, plemićkim naslovima i lenima
poĉinje se odreĊivati vrijednost po prihodu koji donose
29
Crna smrt (1347-51)
- velika epidemija bubonske kuge koja je pokosila izmeĊu trećine i polovice
stanovništva tadašnje Europe (smrtnost oboljelih iznosi oko 75 %)
- zarazu su prenosile štakorske buhe, a epidemija je došla iz srednje Azije, najprije je
primijećena u Konstantinopolu i talijanskim gradovima, širenju su pogodovali loši
higijenski uvjeti, osobito za ljetnih mjeseci
- ostali su pošteĊeni gradovi koju su uveli karantenu, ali i neka zabaĉena podruĉje
- nakon prvog vala 1347-51, epidemije su postale periodiĉne, meĊutim, smrtnost se
smanjivala uslijed prirodne selekcije, samo bi oni s jakim imunitetom preţivjeli i imali
potomke
- Crna smrt strašno je pogodila gospodarstvo i društvo, osobito u Francuskoj i
Engleskoj, koje su u jeku Stogodišnjeg rata, meĊutim, u nekim je krajevima
nedostatak radne snage uzrokovao porast nadnica i nešto bolji standard kmetova u
idućem naraštaju
Hereze (krivovjerja)
- svako kršćansko vjerovanje, odnosno uĉenje, koje odstupa od crkvenih dogmi
- od XII. stoljeća javljaju se organizirani heretiĉki pokreti koje Crkva suzbija silom
- uzroci: zbog sve većih proturjeĉja izmeĊu nauka koji Crkva propovijeda i postupaka
sluţbenika Crkve javljaju se otpadnici koji zahtijevaju povratak na izvorni Kristov
nauk
- svim hereticima je zajedniĉka kritika raskošnog ţivota svećenstva i pape, društvene
nejednakosti koju je Crkva odobravala, licemjerja, osobito u sluĉaju indulgencije,
krutosti i nerazumljivosti dogmi, monopola na znanje i obrazovanje, zabrane
prevoĊenja Svetoga pisma na puĉke jezike itd.
- katari: katari na grĉkom jeziku znaĉi «ĉisti», povezuju manihejsko uĉenje o dvama
svjetovima, duhovnom i materijalnom, i dvama bogovima, dobrom i zlom, s
kršćanstvom, to je izrazito asketsko uĉenje koje propovijeda metode za pobjedu
dobrog naĉela u svakom pojedincu i odbojnost prema svim ustanovama vlasti,
katarsko-dualistiĉko krivovjerje nastalo je pod perzijskim utjecajem u istoĉnim
pokrajinama Bizantskoga Carstva, zatim je u X. i XI. stoljeća stiglo na Balkan, gdje se
sljedbenici nazivaju bogumilima, da bi se od kraja XI. do XIII. stoljeća katarstvo
proširilo po ĉitavoj zapadnoj Europi, u Njemaĉkoj te krivovjerce nazivaju Ketzer, u
Italiji patareni, na jugu Francuske albigenzi, po gradu Albi, katarstvo masovno privlaĉi
siromašne slojeve i širi se duţ trgovaĉkih putova, u Provansi su albigenzi imali ĉak
potporu dijela plemstva, pa je papa Inocent III. poĉetkom XIII. stoljeće pokrenuo
protiv njih kriţarski rat, samostalna Crkva bosanska bila je takoĊer pod velikim
utjecajem katarskog uĉenja
- valdenzi: pristaše lionskog trgovca Valda, propovjednika siromaštva
- preteĉe reformacije: John Wycliff u Engleskoj i Jan Hus u Ĉeškoj
Crkveni redovi
Benediktinci: najstariji red, potjeĉe iz VI. stoljeća, kada je Benedikt iz Nursije donio
pravila za redovnike u samostanu Monte Cassino, naĉelo Ora et labora!, osim fiziĉkim
radom i molitvom, benediktinci su se bavili i prepisivanjem knjiga
Dominikanci: red je u XIII. st. osnovao Kastilijanac Domingo de Guzman, prvi od tzv.
prosjaĉkih redova, koji se odriĉu svjetovnog bogatstva, uglavnom novaĉi obrazovane
ljude, pa dominikanci postaju sluţbeni propovjednici protiv krivovjerja i inkvizitori
Franjevci: red koji je u XIII. stoljeću osnovao Talijan sv. Franjo Asiški, naglašeno je
siromaštvo redovnika i karitativan rad, franjevci se bave i misionarstvom meĊu poganima
30
Inkvizicija
- Sanctum officium, Sveta sluţba, osnovana u XIII. stoljeću s ciljem otkrivanja heretika
i nevjernika, crkveni istraţitelji (inkvizitori) ispituju osumnjiĉenike i, ako utvrde
njihovu krivnju, predaju ih svjetovnim vlastima da ih kazne
- krivci koji bi se pokajali mogli su biti odriješeni grijeha i pomilovani, no u doba
pojaĉanih progona vještica i ĉarobnjaka uglavnom su se izricale kazne spaljivanja
- Španjolska inkvizicija u XV. stoljeću predstavlja poseban oslonac kraljevske vlasti,
njome se Mauri i Ţidovi prisiljavaju na preobraćenje, a kraljevi protivnici na odanost
- na udaru Inkvizicije našli su se: heretici svih sljedbi, teolozi koji su preispitivali
dogme, španjolski Ţidovi i Mauri, sljedbenici preţivjelih poganskih kultova, kao i svi
ljudi koji su odudarali od društvenog prosjeka i bili proglašeni ĉarobnjacima, kasnije
protestanti i neki filozofi i znanstvenici
31
ZAPADNA EUROPA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU
Engleska
- Engleska je konaĉno ujedinjena u X. stoljeću
- 1066. god. vojvoda Normandije Vilim Osvajaĉ iskrcao se u Engleskoj, pobijedio
dotadašnjeg kralja Harolda III. i utemeljio Normansku dinastiju, to je bilo posljednje
strano osvajanje u povijesti Engleske
- za normanskih vladara u XI. stoljeću ojaĉala je središnja vlast, kraljevi se oslanjaju na
niţe plemstvo, Crkvu i gradove, oţivljava trgovina izmeĊu Britanskog otoka i
kontinenta, Engleska posebice izvozi vunu u Flandriju
- dinastija Anjou-Plantagenet: Henrik II. (1154-89), Rikard Lavljeg Srca (1189-99),
Ivan Bez Zemlje (1199-1216), Henrik III (1216-72), Eduard I, II, III…
- kralj Ivan Bez Zemlje doţivio je dva velika politiĉka poraza, od strane pape koji mu je
osporio pravo postavljanja kanterberijskog nadbiskupa te od strane Filipa II. Augusta
koji mu je oduzeo posjede u Francuskoj, to su iskoristili velikaši da ograniĉe kraljevu
vlast
- 1215. Magna charta libertatum (Velika povelja sloboda): kralj ne moţe raspisivati
poreze bez pristanka staleţa, staleţe zastupa vijeće 25 velikaša koje nadzire kraljevo
poštivanje Povelje, ako se kralj ne pridrţava velikaši mu se imaju pravo suprotstaviti
oruţjem, nijedan slobodan ĉovjek ne moţe biti osuĊen bez odluke suda – poĉetak
ustavne vladavine u Engleskoj
- 1258. Oksfordski statuti, Henrik III. prisiljen je potvrditi i dopuniti Povelju, Veliko i
Malo Vijeće (preteĉe kasnijeg dvodomnog Parlamenta) trebaju se sazivati tri puta
godišnje kako bi s kraljem raspravljala o drţavnim poslovima
- 1264-65. kada je Henrik III. pogazio obećanja, pobunili su se baruni na ĉelu sa
Simonom Montfortom i sazvano je Veliko vijeće u koje su ušli predstavnici plemstva,
Crkve i gradova – poĉetak engleskog parlamentarizma
- iako je Henrik III. izišao kao pobjednik iz toga sukoba, u kasnijim stoljećima
Parlament će postati zastupniĉko tijelo triju staleţa, koje se će se uredno sazivati
- Eduard I. pripojio je Engleskoj Wales i privremeno Škotsku – poĉetak engleske
ekspanzije
Francuska
- u X. i XI. stoljeću u Francuskoj vlada feudalna anarhija, kraljevska vlast je samo
formalna, a kraljeva domena (vlastiti posjed) svela se na okolicu Pariza
- Louis IV. Debeli (1107-1138) – poĉinje suzbijati samovolju velikaša uz pomoć Crkve
kojoj ne odgovara feudalna anarhija
- Filip II. August (1180-1222) – sudjeluje u III. kriţarskom ratu, u ratu protiv Ivana Bez
Zemlje preoteo mu je sve francuske posjede i time povećao kraljevsku domenu, dijeli
povlastice gradovima i time oslabljuje velikaše, jaĉa središnju vlast te povećava
kraljevske prihode
- Louis IX. Sveti (1226-70) – vodi dva kriţarska pohoda u Tunis, uvodi jedinstveni
novĉani sustav što pogoduje razvoju trgovine, utemeljuje Kraljevski sud kao vrhovni
prizivni sud koji sudi u skladu s rimskim pravom
- Filip IV. Lijepi (1285-1314) – bezobziran vladar koji dalje uĉvršćuje kraljevsku vlast,
ratuje protiv Engleza i gradova u Flandriji zbog ĉega nameće nove poreze i stalno se
zaduţuje, 1302. prvi put saziva Drţavne staleţe, predstavnike plemstva, Crkve i
gradova, sukobljava se s papom Bonifacijem VII, pa postavlja sebi odanog papu
Klementa V. sa sjedištem u Avignonu, «Avinjonsko suţanjstvo» papinstva potrajat će
32
1309-78, a još neko vrijeme (1378-1409) postojat će dvojica protupapa, jedan u Rimu
i drugi u Avignonu, Filip IV. uništava templarski red
- Filip VI. (1328-50) – prvi kralj iz dinastije Valois, engleski kralj Eduard III. osporava
mu pravo na francusku krunu što će biti povod Stogodišnjem ratu
Stogodišnji rat (1337-1453)
- zapoĉinje kao sukob Engleske i Francuske oko flandrijskih gradova
- rat je imao nekoliko etapa i vodio se s promjenjivim uspjehom
- prva etapa rata okonĉana je primirjem 1360. god, nakon što je Crna smrt iscrpila obje
zemlje, Englezi su uspjeli zauzeti uporišta uz Kanal i pokrajinu Akvitaniju
- u drugoj etapi (1369-89) francuski kralj Karlo V. krenuo se osvetiti Englezima i
potisnuo ih je u svega nekoliko uporišta uz Kanal La Manche
- 1415. Henrik V. Lancaster iskrcao se i nanio teţak poraz Francuzima kod Azincourta,
a zatim osvojio ĉitav sjever Francuske s Parizom
- 1429. kada se ĉinilo da je francuski konaĉni poraz neminovan, pojavila se
karizmatiĉna djevojka Ivana Orleanska (Jeane d´Arc) koja je motivirala Francuze i
dogodio se preokret u opsadi Orleansa, 1431. BurgunĊani su uhvatili Ivanu i predali je
Englezima, koju su je pogubili kao vješticu
- 1436. Francuzi oslobaĊaju Pariz, 1450. Normandiju, 1453. Akvitaniju
- Stogodišnji rat uveo je nove tehnike ratovanja, jaka strana Engleza bili su strijelci s
dugim lukovima, a Francuza topovi, neki povjesniĉari tvrde da se tada pojavljuje i
ideja nacije i nacionalne drţave
- konaĉnom porazu Engleza u Francuskoj pridonio je Rat ruţa (1455-85), graĊanski rat
izmeĊu dinastija York (Bijela ruţa) i Lancaster (Crvena ruţa), rat je završio dolaskom
na prijestolje Henrika VII. iz nove dinastije Tudor (on sam bio je roĊak Lancastera, ali
se oţenio Elizabetom iz kuće York), Tudori će Engleskom vladati samovoljno i
neovisno o parlamentu
- i u Francuskoj i u Engleskoj, u jeku Stogodišnjeg rata, izbile su velike pobune seljaka,
«ţakerija» (1358. god, Jacques je pogrdni naziv za seljaka) i ustanak Wata Tylera
(1381)
Rekonkvista u Španjolskoj
- rekonkvista: ponovno kršćansko osvajanje Pirenejskog poluotoka
- rekonkvista osobito napreduje u XI. stoljeću, ratnik zvani El Cid, koji se istaknuo u
više bitaka pretvorit će se u španjolsku nacionalnu legendu
- do XIII. stoljeća oblikovala su se tri kraljevstva: Portugal, Kastilija (naziv dolazi od
castellum, utvrda, srednji dio poluotoka) i Aragon (istoĉni dio poluotoka)
- 1469. Aragon i Kastilija ujedinjuju se u jedno kraljevstvo uslijed sklapanja braka
izmeĊu Ferdinanda Aragonskog i Izabele Kastilske (Katoliĉke) – nastanak Španjolske
- vladarski par oslanja se na gradove kako bi suzbio utjecaj plemstva, a zatim
ograniĉava samoupravu tim istim gradovima, najvaţniji saveznik vladarskog para jest
Crkva i Inkvizicija, koja ima ogromne ovlasti
- progoni heretika i nasilno preobraćanje Maura i Ţidova
- 1492. pad posljednjeg maurskog uporišta Granade, masovni progon španjolskih
Ţidova i Kolumbovo otkriće Amerike
Italija
- podijeljena je na više gradova-drţava koji formalno priznaju vrhovnu vlast Svetog
Rimskog Carstva, tu su još i Papinska Drţava, Mletaĉka Republika (Venecija) te
Kraljevstvo Dviju Sicilija (Sicilija i Napulj)
33
- u XIII. stoljeću najprije nestaje vlast njemaĉkog cara, a zatim slabi i utjecaj pape, to
pogoduje usponu talijanske gradske aristokracije
- kondotijeri – voĊe plaćeniĉkih vojski u sluţbi talijanskih gradova, nerijetko se nameću
kao pravi gospodari u tim istim gradovima
- suparništvo Venecije i Genove za prevlast nad sredozemnom trgovinom
- Firenca – od XIII. st. najbogatiji grad i bankarsko središte, u XV. stoljeću vlast će se
naći u rukama obitelji Medici
- Sicilsko Kraljevstvo – u XI. st. njime vladaju Normani, zatim, u XII. i XIII. st,
njemaĉki carevi, pa Anţuvinci te, od 1282. Aragonci
Ĉeška, Sveto Rimsko Carstvo i uspon Habsburga
- ustalio se obiĉaj da svetorimskog cara biraju knezovi-izbornici (najvaţniji velikaši i
biskupi u Njemaĉkoj), njima odgovara da je carska vlast slaba, pa je to odluĉujuće za
izbor vladara, od XIII. st. Carstvo je labavi savez samostalnih njemaĉkih drţavica
- XII. stoljeće, Ĉeška je vazalna drţava Sv. Rimskog Carstva, Fridrik Barbarossa
priznao je ĉeškim vladarima nasljednu titulu kralja, meĊu Ĉesima ţivi izmiješano i
njemaĉko stanovništvo, osobito u gradovima koji su privlaĉili koloniste
- XIII. stoljeće, u doba dinastiĉkih sukoba za carsku krunu Ĉeška s Moravskom postaje
potpuno samostalno kraljevstvo s velikom gospodarskom moći zahvaljujući rudnim
bogatstvima, posebno srebru
- Otokar II. Pšemislović uspio je Ĉeškoj prikljuĉiti Austriju sa Štajerskom, Kranjskom i
Koruškom, imao je ţelju postati novi njemaĉki car, meĊutim većina njemaĉkih
velikaša podrţavala je Rudolfa Habsburga (iz dotada beznaĉajne obitelji, upravo zato
su ga i podrţavali, car bi bio slab i vladao bi samo formalno)
- 1278. bitka na Moravskom polju, završila je Rudolfovom pobjedom i Otokarovom
pogibijom, posljedice: kuća Habsburg prvi puta dobiva carsku krunu, a Austrija sa
slovenskim pokrajinama Kranjskom, Štajerskom i Koruškom postaje habsburški
nasljedni posjed i matiĉna zemlja, Habsburgovci će polako širiti utjecaj, manje
ratovima, a više ţenidbenom politikom
- ĉeški kralj, kao najmoćniji vladar u Carstvu, takoĊer ima status kneza-izbornika
- Karlo IV. Luksemburški (1347-78), ĉeški kralj i njemaĉki car, u njegovo doba Ĉeška
doţivljava gospodarski procvat, Prag je prijestolnica Carstva i drugi po veliĉini
europski grad (prvi je Pariz), 1348. osnovano je sveuĉilište u Pragu
- Ţigmund Luksemburški (1410-37), kralj Ĉeške, Ugarske i Hrvatske te svetorimski car,
ratuje protiv husita
- Husitski ratovi (1415-31): vjerski sukob izmeĊu katolika i sljedbenika Jana Husa, ali i
politiĉki sukob izmeĊu njemaĉkog i etniĉkog ĉeškog plemstva, Jan Hus, rektor
praškog sveuĉilišta, zahtijevao je reforme u Crkvi (ukidanje indulgencije, povratka
skromnom ţivotu meĊu svećenicima, bogosluţje na narodnom jeziku), unatoĉ
Ţigmundovim jamstvima, na saboru u Konstanzu 1415. god, gdje je trebao izloţiti
svoje uĉenje, Inkvizicija ga je zatvorila i dala spaliti, to je bio povod husitskim
ratovima, husiti su odbili sve pohode carsko-papinskih snaga, 1431. sklopljen je mir
- 1490. pod Vladislavom II. Jagelovićem u personalnoj uniji su okupljene Poljska,
Litva, Ĉeška, Ugarska i Hrvatska (Jagelovići su dinastija litavskog podrijetla, krajem
XIV. st. stvorena je Poljsko-litavska unija)
- 1527, nakon izumiranja Jagelovića, Ĉeška, zajedno s Ugarskom i Hrvatskom, ulazi
preko dinastije Habsburg u personalnu uniju s Austrijom, vladavina Habsburga
potrajat će sve do kraja Prvog svjetskog rata
34
OSMANSKO CARSTVO I BALKAN
Turci Osmanlije
Turci su izvorno nomadska plemena iz srednje Azije, ĉesto odlaze na Bliski Istok u potrazi za
pašnjacima ili kao vojnici-plaćenici, preobraćuju se na islam, u XI. st. osnivaju Carstvo
Seldţuka i ubrzo se asimiliraju, Turci koji su ostali u pradomovini ulaze u savez s
Mongolima, maloazijski Turci osnivaju nekoliko samostalnih bejluka (kneţevina)
– beg Osman (1281-1326), zahvaljujući slabosti Bizanta i ostalih bejluka, ujedinjuje Turke u
Maloj Aziji i utemeljuje dinastiju - Osmanlije
- njegov nasljednik Orhan (1326-1359) proglašava se sultanom sa prijestolnicom u Ankari
- sultan Murat uviĊa slabost Bizanta i drugih balkanskih drţava, pa kreće u osvajanje
jugoistoĉne Europe, 1361. zauzima Hadrianopol u Trakiji, 1371. osvaja Makedoniju i
Bugarsku nakon poraza srpskih i bugarskih velikaša na rijeci Marici, 1389. u bitci na Kosovu
polju teško je poraţena vojska srpskog kneza Lazara i njegovih saveznika iz Bosne i
Hrvatske, ali su i Turci imali velike gubitke, pa su se povukli, na Kosovu su poginuli i knez
Lazar i sultan Murat
Bizant: dinastija Paleolog vratila je Carigrad od kriţara i obnovila Carstvo (1261), Bizant u
kasnom srednjem vijeku obuhvaća tek dijelove Grĉke i Male Azije, to je drţava koja nadzire
tjesnace Bospor i Dardanele, Osmanlije će do XV. st. osvojiti gotovo sve osim Carigrada, a
posljednji bizantski carevi plaćat će Turcima danak da ih poštede, Carigrad je pao 1453. god.
Bugarska: Bugarsko Carstvo obnovljeno je u XIII. st. zahvaljujući kriţarskom zauzimanju
Carigrada, vlada dinastija Asena, u XIV. st. u Bugarskoj vlada feudalna anarhija, pa će biti lak
plijen Turcima, presudna je bitka na rijeci Marici 1371.
Srbija: pod dinastijom Nemanjića Srbija od XIII. st. naglo jaĉa, uspostavlja vlastitu
autokefalnu crkvu i širi se na Makedoniju i dijelove Grĉke, vrhunac moći za Dušana Silnog
sredinom XIV. st. koji je uzeo naslov cara, Dušanovo carstvo raspada se u feudalnoj anarhiji,
veći dio Srbije Turci su zauzeli nakon bitke na Kosovu 1389, uz Dunav je uspostavljena
Srpska Despotovina kao vazalna drţava ugarskog kralja Ţigmunda Luksemburškog (despoti
Stefan Lazarević i ĐuraĊ Branković), sultan Mehmed II. Osvajaĉ likvidirat će Despotovinu
osvajanjem Smedereva 1459.
Osmansko Carstvo
- postaje velesila Balkana i Bliskog Istoka u doba Mehmeda II. Osvajaĉa (1451-1481)
koji je premjestio prijestolnicu u Istanbul i nastavio osvajanja na Balkanu (ostatci
Srbije i Grĉke, Bosna, Albanija)
- na vrhuncu moći u XVI. stoljeću, sultan Selim uzeo je 1517. naslov kalifa (vrhovni
vjerski i svjetovni poglavar islamskog svijeta), nakon što je osvojio Bliski Istok
- Sulejman Veliĉanstveni (1520-1566), Turci su ga zvali i Sulejman Zakonodavac zbog
brojnih reformi, sredio je i centralizirao upravu u ogromnom carstvu koje se protezalo
od Bagdada do Budima, osvojio je Slavoniju i velik dio Ugarske te krenuo u pohod
prema Beĉu na kojem je umro
- drţava: teokratsko carstvo – kalifat, sultan ima apsolutnu svjetovnu i vjersku vlast,
poloţaji u upravi i vojsci stjeĉu se na temelju zasluga i nisu nasljedni, podanici
neislamskih vjera toleriraju se, ali plaćaju višu poreznu stopu (harač)
- upravna podjela: ejalet (kasnije pašaluk, zemlja ili veća regija, upravitelj se naziva
beglerbeg ili paša) – sandžak (pokrajina, upravitelj se naziva sandţakbeg) – kadiluk
(upravitelj – kadija, sudac) – nahija (općina)
- ustroj društva: sva zemlja u teoriji pripada sultanu, spahije, sultanovi vojnici, dobivaju
kao nagradu komad zemlje na doţivotno uţivanje (spahiluk, timar), timar se ne smije
prenositi u nasljedstvo nego se vraća sultanu koji ga moţe dodijeliti bilo kojem spahiji
ili sluţbeniku, zemlju obraĊuje raja, seljaci vezani uz zemlju, seljaĉki posjed, čitluk
35
jest nasljedan, a obveze seljaka spram sultana i spahije toĉno su utvrĊene zakonom,
poloţaj raje bio je tada povoljniji od poloţaja europskih kmetova, preobraćenici na
islam imaju mogućnost napretka u drţavnim sluţbama
- Vojska: janjiĉari – elitni odredi pješaka, profesionalnih vojnika, novaĉe se «dankom u
krvi», spahije – konjanici, jezgra osmanske vojske sastavljena od sitnih feudalaca,
pomoćni odredi, akindţije (jurišnici) i martolosi (posade u utvrdama i graniĉari)
36
KULTURA KASNOG SREDNJEG VIJEKA
Razvoj kulture u razvijenom srednjem vijeku slijedi društveni razvoj. Presudan je uspon
graĊanstva.
Obrazovanje
- bilo je predviĊeno za svećenike, niţe obrazovanje predstavlja uĉenje osnova latinskog
jezika, ĉitanje i pisanje te osnovne matematiĉke operacije, zatim slijedi trivium
(gramatika, retorika i dijalektika), pa quadrivium (aritmetika, geometrija, glazba i
astronomija), malobrojni koji bi to prošli mogli su prouĉavati teologiju, filozofiju i
rimsko pravo
- od XII. stoljeća osnivaju se i svjetovne škole u gradovima, gdje se budući trgovci uĉe
ĉitati, pisati i raĉunati
- sveuĉilišta: pojavila se potreba za institucijama visokog školstva na kojima će se
prouĉavati teologija, pravna znanost i medicina, prvo sveuĉilište osnovano je 1088. u
Bologni, u XII. stoljeću osnovana su sveuĉilišta u Parizu i Oxfordu, a do XIV. stoljeća
sveuĉilišta su dobili svi vaţniji europski gradovi, nastava je svagdje bila na latinskom
- skolastika: srednjovjekovna filozofija ĉiji je zadatak tumaĉenje Platonovih i
Aristotelovih djela u kršćanskom duhu, vrhunac dostiţe u XIII. stoljeću u djelima
Tome Akvinskoga
- prirodne znanosti: nisu se mogle slobodno razvijati sve do doba humanizma i
renesanse jer je Crkva branila metode promatranja i pokusa, sva srednjovjekovna
znanost temelji se na prouĉavanju i tumaĉenju autoriteta (djela helenistiĉkih
znanstvenika poput Ptolemeja i Galena te crkvenih otaca poput sv. Augustina), prvi je
javno iznio zahtjev za provoĊenjem eksperimentalne metode Roger Bacon, engleski
franjevac iz XII. stoljeća
Romanika: umjetniĉki stil XI. i XII. stoljeća, nastao po uzoru na antiĉku i karolinšku
umjetnost, širi se iz Francuske na ĉitavu Europu, masivne kamene graĊevine debelih
zidova i stupova te malih prozora s lukovima, dekorativno kiparstvo i slikarstvo, osim
Krista i svetaca, poĉinju se prikazivati i portreti vladara
Gotika: umjetniĉki stil od kraja XII. stoljeća do XV. stoljeća, nazvan je «gotskim stilom»
od suvremenika kojima je izgledao barbarski, postupno se širi iz okolice Pariza na ĉitavu
Europu, visoke graĊevine, osobito katedrale, s mnoštvom kipova, stupova, vitraja, rozeta i
mnogo uskih prozora sa šiljatim lukovima, osim sakralnih graĊevina, sve je više gradskih
palaĉa od kamena, pojava perspektive u slikarstvu
Srednjovjekovna knjiţevnost: od XI. st. poĉinje se pisati i o svjetovnim temama te ne
samo na latinskom već i na narodnim jezicima, trubadurska lirika (nastaje u Provansi,
motivi platonske ljubavi i viteštva), epovi (spjevovi): Pjesma o Rolandu, Pjesma o El
Cidu, roman: dulje epsko djelo o viteškim poduhvatima, popularni su likovi iz legendi
poput kralja Artura, Tristana i Izolde, Lancelota, Parsifala te junaci trojanskog rata i
Aleksandar Veliki preneseni u kasnosrednjovjekovni ambijent, liturgijske drame
Humanizam: svjetonazor i kulturni pokret ĉije ishodište je talijanska gradska kultura
XIV. stoljeća, središnja tema jest ĉovjek i njegov poloţaj u svijetu, uzor su antiĉki pisci,
velika trojica humanizma – Dante, Petrarca, Boccaccio, dovode u pitanje stare vrijednosti,
humanisti XVI. st. Erazmo Roterdamski, Thomas More, Paracelsus
Renesansa: stil umjetnosti XV. i XVI. st, pod nazivom «preporod» misli se na obnovu
antike, ishodište jest takoĊer Italija, obiljeţja stila su jednostavnost, sklad i prikazivanje
idealne ljepote, Michelangelo, Donatello, Tizian, Rafael, Leonardo da Vinci
Tiskarstvo: kljuĉni izum epohe, J. Gutenberg izumio sredinom XV. st. tiskarski stroj s
pokretnim slovima, knjige će postati jeftinije i dostupnije
37
HRVATSKA U DOBA ARPADOVIĆA (XII. i XIII. ST.)
Hrvatsko Kraljevstvo nakon Zvonimirove smrti
- jedini Zvonimirov sin Radovan umro je još za oĉeva ţivota, a jedan dio plemstva
priznao je za kralja posljednjeg Trpimirovića, Stjepana II. koji vlada tek širom
okolicom Splita (1089-91), izbija feudalna anarhija
- Zvonimirova udovica Jelena poziva svojeg brata ugarskog kralja Ladislava da
preuzme hrvatsku krunu
- 1092. Ladislav Arpadović kreće osvojiti Hrvatsku, no istodobno u Ugarsku provaljuju
nomadi Kumani i on se mora vratiti
- Slavonija ostaje pod ugarskom vlašću, tu je za kralja postavljen Ladislavov nećak
Almoš
- 1094. osnovana je biskupija u Zagrebu s ciljem uĉvršćenja kršćanstva i ugarske vlasti
u Slavoniji
- u juţnom dijelu Hrvatske, kraljem se proglasio velikaš po imenu Petar, ĉije je središte
bilo u Kninu (starija historiografija smatrala je da je bio iz roda Svaĉića ili Snaĉića, no
to se ne moţe dokazati)
- dalmatinski gradovi, uslijed nesigurnih prilika, priznaju za svog zaštitnika mletaĉkog
duţda (kojem je bizantski car prenio svoja prava na Dalmaciju)
Koloman Arpadović (1095-1116)
- 1097. poslao je vojsku po svoju zaruĉnicu u Biograd, kralj Petar nije dopustio
MaĊarima prolaz preko svog teritorija, došlo je do bitke kod Gvozda, gdje je Petar
poginuo
- 1102. Koloman se nagodio s hrvatskim plemstvom da ga prizna za svojeg kralja, a on
im je priznao pravo na posjede i sve stare povlastice, poloţili su mu vazalsku prisegu,
a on se u Biogradu okrunio hrvatskom krunom, dokument koji o tome govori naziva se
Pacta Conventa i nastao je u XIV. stoljeću, u doba ĉestih dinastiĉkih promjena, kada
su hrvatski plemići htjeli dati na znanje budućim kraljevima koja su njihova
tradicionalna prava
- personalna unija - Ugarska i Hrvatska dva su zasebna kraljevstva sa zajedniĉkim
vladarom
- 1105. Koloman zauzima dalmatinske gradove: Trogir se predao bez borbe, dok su
Zadar i Split osvojeni silom, Koloman je u Zadru dao podići zvonik uz Crkvu sv.
Marije, na kojem je uklesana godina 1105. i ime Koloman
- unatoĉ tradicionalno uvrijeţenom mišljenju, srednjovjekovna Hrvatska nije u zajednici
s Ugarskom doţivjela slom nego je dobila mogućnost sigurnog i mirnog razvoja
(suprotno mišljenje nastalo je u doba maĊarskog hegemonizma u XIX. stoljeću)
Hrvatska u XII. stoljeću
- budući da su kraljevi boravili u Ugarskoj, hrvatskim zemljama je u njihovo ime
upravljao ban, obiĉno domaći velikaš, od poĉetka XIII. stoljeća ustalilo se imenovanje
posebnog bana za Slavoniju i posebnog bana za Primorje (Hrvatsku i Dalmaciju)
- ţupanije – upravne jedinice, ţupani – kraljevski povjerenici zaduţeni za skupljanje
poreza i odrţavanje vojske
- Slavonija: kraljevska vlast je tu jaĉa, osnivaju se novi gradovi, krĉe se šume i provodi
kolonizacija, kraljevi imaju vlastite posjede i dijele zemlju vazalima, razvija se
klasiĉno feudalno društvo
- Hrvatska juţno od Gvozda, kraljevska vlast gotovo se ne osjeća, Hrvatska ima vlastiti
porezni sustav i vojsku, velikaške obitelji vode samostalnu politiku (knezovi Bribirski
38
- Šubići izmeĊu Šibenika i Zadra, knezovi Krĉki - Frankapani, Kaĉići u Neretvanskoj
kneţevini)
- dalmatinski gradovi Zadar, Split, Trogir, Rab dobivaju od kraljeva velike povlastice i
poĉinju se razvijati kao samostalne gradske komune, za vrhovništvo nad njima ugarski
vladari će morati neprestano ratovati s Mleĉanima
- u XII. stoljeću vrhovnu vlast Arpadovića priznaje i Bosna
Hrvatska u XIII. stoljeću
Andrija II. (1205-1235) – vodi kriţarski pohod zbog kojega se prezaduţuje, pa se mora
odreći Zadra, plijeni imanja, kuje novac slabije kakvoće i sl, izbija pobuna niţeg plemstva,
prisiljen je sazvati drţavni sabor i 1222. objavljuje Zlatnu bulu – utvrĊena su prava i
slobode srednjeg i niţeg plemstva, svake godine sazivat će se staleški sabor, poĉetci
ustavnosti, svi budući ugarsko-hrvatski vladari prisezat će na Zlatnu bulu
Bela IV. (1235-1270) – provala Tatara 1241. god, kraljevska vojska poraţena je na rijeci
Šajo, Bela IV. bjeţi prema moru, nalazi utoĉište u Zagrebu, kojeg će Tatari razoriti, zatim
u Trogir, koji će biti pod opsadom, a kralj će se ukrcati na brod i skrivati se po otocima,
Tatari se vraćaju u Aziju na vijest o smrti kana Ogotaja, 1242. god. kralj je objavio Zlatnu
bulu kojom se utemeljuje slobodni kraljevski grad Gradec nasuprot biskupskom sjedištu u
Zagrebu, u XIII. st. status slobodnoga kraljevskog grada, tj. samoupravu, dobit će više
gradova tadašnje Slavonije (Dubica, Jastrebarsko, Kriţevci, Samobor, Varaţdin,
Virovitica)
Uspon Šubića, bribirskih knezova
- velikaška obitelj Šubića od XI. st. drţi poloţaj ţupana bribirskih (ţupanija u zaleĊu
Šibenika), a u XII. st. Šubići postaju nasljedni knezovi Bribirski
- u njihovu posjedu su vaţne utvrde Ostrovica, Skradin i Bribir na putu koji povezuje
obalu i unutrašnjost
- god. 1273. Pavao Šubić postaje ban Hrvatske (primorske) i to će ostati sve do smrti
1312. god, u njegovo doba moć Šubića je na vrhuncu
- prijestolne borbe: nakon smrti Ladislava IV. Arpadovića, 1290. god, pojavljuju se dva
kandidata za krunu, Andrija III, za kojega su tvrdili da je nezakonitog podrijetla, te
Karlo Martel iz loze Anjou, sin Ladislavove sestre, napuljske kraljice Marije,
plemstvo je podijeljeno
- Pavao Šubić koristi te prilike i postaje nasljedni ban i gospodar Hrvatske od Gvozda
do Neretve, darovnicu je dobio najprije od Karla Martela 1292, a zatim i od Andrije
III. 1293. god.
- Pavao vlada kao samostalan vladar juţne Hrvatske, širi vlast na gradove Nin, Šibenik,
Trogir, Split i Omiš te na Bosnu, 1299. nosi naslov «ban Hrvatske i Dalmacije i
gospodar Bosne», ubire sve porezne prihode, kuje vlastiti novac, sudi plemićima,
daruje posjede Crkvi i povlastice gradovima
- god. 1295. razbuktao se graĊanski rat u Hrvatskoj i Slavoniji, za Karla Martela su
Šubići i zagrebaĉki biskup, za Andriju III. slavonski velikaši Babonići i Kaĉići
(knezovi omiški i neprijatelji Šubića), iste godine umire Karlo Martel i njegova prava
prelaze na sina mu Karla Roberta, Andrija III. umrijet će 1300. bez nasljednika
- 1301. Karlo Robert uz pomoć Šubića dolazi iz Napulja preko Hrvatske i Zagreba u
Ugarsku, u Ostrogonu se kruni za ugarsko-hrvatskog kralja kao Karlo I.
- dinastija Anjou – Anţuvinci, podrijetlom iz francuske grofovije Anjou, u srodstvu su s
mnogim kraljevskim lozama
39
HRVATSKA U DOBA ANŢUVINACA (XIV. ST.)
Karlo I. (1301-1342)
- prvih dvadeset godina vladavine, pridobiva hrvatske velikaše dajući im velike ovlasti i
nastoji slomiti otpor plemstva u Ugarskoj, u ĉemu naposljetku uspijeva
- knezovi Krĉki-Frankapani posjeduju otok Krk te Senj, Vinodol i Modruš
- Ivan Babonić, slavonski ban, ima moć u Slavoniji poput Šubića u juţnoj Hrvatskoj
- Mladen II. Šubić neće uspjeti zadugo zadrţati oĉevu moć, u ratu s Venecijom gubi
dalmatinske gradove, Bosnu prepušta domaćem banu Stjepanu Kotromaniću, a 1322.
god. u bitci kod Blizne poraţen je od hrvatskih velikaša na ĉelu s Nelipcem,
gospodarom Knina
- dvadesetih godina XIV. st, Karlo centralizira upravu i stjeĉe velike prihode:
povećava i uvodi nove kraljevske poreze, uvodi kraljevski monopol na iskorištavanje
ruda, provodi reviziju vazalskih odnosa, reformira kraljevsku vojsku i oduzima
plemstvu sudsku vlast nad podanicima
- Karlo I. uspio je vještim politiĉkim igrama natjerati sve plemstvo da prizna njegovu
vlast, izuzetak je prostor izmeĊu Like i Cetine, kojim vlada vojvoda Nelipac
Ludovik I. (1342-1382)
- nastavlja oĉevu politiku centralizacije i suzbija utjecaj velikaša, pritom se oslanja na
gradove i sitno plemstvo, osim ugarsko-hrvatske, naslijedit će i poljsku krunu
- 1344. nakon smrti Ivaniša Nelipĉića, Ludovik iznuĊuje od njegove udovice utvrdu
Knin
- Juraj III. Šubić pristao je na nagodbu s kraljem, predao mu je Ostrovicu u zamjenu za
grad Zrin na zrinskoj gori, otada se Šubići nazivaju Zrinskima, druga grana Šubića
koja je vladala Skradinom i Omišem ubrzo je izumrla
- u meĊuvremenu, Venecija je stekla ĉitavu obalu od Zrmanje do Cetine
- 1356-58. Ludovikov rat protiv Venecije
- 1358. Zadarski mir: Venecija se odriĉe svih dalmatinskih gradova i otoka i predaje ih
Ludoviku
- doba Ludovikove vladavine jest doba gospodarskog procvata Hrvatske i Ugarske,
uslijed integracije svih dijelova Hrvatske sa srednjom Europom, gradska privreda
oţivljava i razvija se trgovina izmeĊu dalmatinskih gradova i unutrašnjosti
- u sastavu Hrvatskog kraljevstva prvi puta se našao i Dubrovnik, koji zadrţava visok
stupanj autonomije
- 1381. nakon pokušaja zauzimanja Dalmacije, Ludovik je ponovo pobijedio Mleĉane i
nametnuo im plaćanje godišnjeg danka
- nakon Ludovikove smrti bez muškog nasljednika, nestat će središnje vlasti u Ugarskoj
i Hrvatskoj i ponovo će uslijediti razdoblje feudalne anarhije
40
HRVATSKA U DOBA ŢIGMUNDA LUKSEMBURŠKOG
Stanje nakon smrti Ludovika Anţuvinca: krunu nasljeĊuje dvanaestogodišnja kći Marija,
meĊutim stvarnu vlast imat će kraljica-majka Elizabeta Kotromanić, kraljice podrţava tek dio
ugarskih velikaša te Marijin zaruĉnik i ĉeški kraljević Ţigmund Luksemburški, gotovo sve
hrvatsko te dio ugarskog plemstva na prijestolju ţele Karla Draĉkog iz loze Anţuvinaca,
Karlo Draĉki nakratko osvaja vlast (1385-36), no ubijen je u uroti, izbija pravi graĊanski rat
Ţigmund Luksemburški (1387-1437)
- od 1411. njemaĉko-rimski car, a od 1419. i ĉeški kralj, odluĉan i okrutan vladar
- gotovo trideset godina ratuje protiv lige nezadovoljnih velikaša
- protudvorski pokret u Hrvatskoj predvode slavonski velikaši braća Horvat, vranski
prior hospitalaca Ivan od Paliţne i hrvatski ban Stjepan Lacković, potporu im pruţa
bosanski kralj Tvrtko i Napuljsko kraljevstvo
- Ţigmund se najprije uĉvrstio u Ugarskoj i Slavoniji, dok je Hrvatska juţno od Velebita
dugo bila izvan njegovog dosega, to je iskoristio Tvrtko koji se proglasio kraljem
Hrvatske i Dalmacije
- 1391. umire bosanski kralj Tvrtko, nakon ĉega Ţigmund preuzima prevagu u ratu,
voĊe protudvorskog pokreta nalaze utoĉište u Bosni
- 1394. Ţigmund vodi pohod u Bosnu, gdje kod grada Dobora pobjeĊuje pobunjenike i
daje pogubiti trideset hrvatskih i bosanskih plemića
- 1396. Ţigmund vodi kriţarski pohod protiv Osmanlija kako bi stekao veći ugled, u
bitci kod Nikopolja u Bugarskoj njegova je vojska potpuno poraţena, Ţigmund se
jedva spasio i otplovio brodom niz Dunav u Crno More
- budući da se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preţivio, i dio slavonskih i ugarskih
velikaša odluĉio se za Ladislava Napuljskog, sina Karla Draĉkog i novog pretendenta
- 1397. krvavi sabor kriţevaĉki – Ţigmund je, nakon povratka, sazvao sabor slavonskih
plemića u Kriţevcima uz obećanje da se neće osvetiti nevjernom plemstvu, meĊutim,
na samom saboru dao ih je uhititi i smjesta pogubiti
- vojvoda Hrvoje Vukĉić Hrvatinić, bosanski velikaš i hrvatsko-dalmatinski ban i
namjesnik Ladislava Napuljskoga, imao je posjede u zapadnom dijelu Bosne, Ladislav
mu je predao grad Split te otoke Braĉ, Hvar, Korĉulu i Vis
- 1403. Ladislav Napuljski okrunio se u Zadru za kralja Ugarske i Hrvatske
(nepoznatom krunom)
- 1405-09. pod izgovorom kriţarskog rata protiv bosanskih heretika, Ţigmund
provaljuje u Bosnu, dao je pogubiti 170 bosanskih plemića, nakon ĉega su mu se
morali pokoriti i svi plemići juţne Hrvatske te Hrvoje Vukĉić Hrvatinić
- 1409. Ladislav Napuljski uvidio je da je poraţen, pa je Mletaĉkoj Republici predao
Zadar s okolicom i pravo na Dalmaciju za 100.000 dukata, što će imati dugoroĉne
posljedice
- do sredine XV. stoljeća Mleĉani će zavladati svim dalmatinskim gradovima i otocima,
osim Dubrovnika koji će se razvijati kao samostalna Republika, jedina hrvatska luka
ostat će Senj, ni Ţigmund ni kasniji ugarski kraljevi nisu bili osobito zainteresirani za
to podruĉje, pa će Dalmacija iduća ĉetiri stoljeća ostati pod mletaĉkom vlašću
- nove obitelji: Gorjanski – gospodari istoĉne Slavonije, Celjski – Herman Celjski (otac
druge Ţigmundove supruge Barbare, zvane Crna Kraljica) stekao je velike posjede u
Kranjskoj, Zagorju, MeĊimurju i Ugarskoj te je u dva navrata bio slavonski ban, loza
izumire 1456. god.
- uspon Frankapana: knez Nikola Krĉki uzima naslov de Frangepanibus, 1426. postaje
hrvatski ban i posjeduje gotovo ĉitavu Hrvatsku od Kupe do Krke
41
TURSKE PROVALE U HRVATSKU (XV. I POĈETAK XVI. ST.)
Nove dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju:
- Ţigmund je savjetovao velikašima da nakon njegove smrti izaberu Alberta
Habsburškog za kralja, prvi Habsburg ostao je na prijestolju tek jednu godinu (1438-
39), umro je za vrijeme pohoda protiv Turaka od neke zarazne bolesti
- uz Habsburgovce, pravo na krunu je polagala i poljsko-litavska dinastija Jagelovića
- prvi Jagelović na ĉelu Ugarsko-Hrvatske bio je Vladislav I, 1440-1444, i on je stradao
na pohodu protiv Turaka, gine u bitci kod Varne
- na prijestolje je izabran Ladislav V. Habsburg (1444-1457), «vlada» od svoje pete do
dvanaeste godine
- najutjecajniji velikaš je Janos (Janko) Hunyadi koji se istaknuo u turskim ratovima i
uspješno branio Beograd, ugarsku obrambenu utvrdu na ušću Save u Dunav
- 1458. sabor bira za kralja Hunyadijeva sina Matiju nazvanog Korvin (po gavranu u
grbu)
Matija Korvin (1459-1490): odluĉan i bezobziran vladar, uspio je ponovo ojaĉati
kraljevsku vlast i organizirati sustav obrane prema Turcima
- proveo poreznu reformu (oporezuje i plemstvo!), povećao drţavne prihode,
centralizirao upravu i uveo plaćeniĉku vojsku
- stvorio je obrambene teritorijalne jedinice uz granicu zauzevši dijelove Bosne kojima
još nisu ovladali Turci (1463. pad Bosne): Jajaĉku banovinu (sjeverozapadna Bosna),
Srebreniĉku banovinu (sjeveroistoĉna Bosna)
- 1469. preoteo je Senj Frankapanima i tu ustrojio Senjsku kapetaniju, Ivan Frankapan
je otok Krk radije predao Mleĉanima nego da ga zauzme kralj Matija (time su se svi
vaţniji otoci našli pod vlašću Venecije)
- kasnije je Matija Korvin ratovao u Ĉeškoj protiv Habsburgovaca, pa je obrana
istoĉnih granica oslabila
- Matija Korvin ostao je u predaji zapamćen kao dobar vladar jer se oslanjao na i štitio
sitno plemstvo i gradove, pa i seljake, takoĊer je bio pokrovitelj znanosti i umjetnosti,
na njegovu dvoru djeluju brojni renesansni umjetnici, neki i iz Hrvatske (npr. Janus
Panonius)
Kriza i turska osvajanja poĉetkom XVI. stoljeća
- na prijestolje su se vratili Jagelovići: Vladislav II. (1490-1516) i Ludovik II. (1516-
26), nisu uspjeli umiriti feudalnu anarhiju i organizirati uĉinkovitu obranu od
Osmanskog Carstva
- 1493. bitka na Krbavskom polju: Jakub-paša kreće u veliki pljaĉkaški pohod, doĉekala
ju je hrvatska feudalna vojska na Krbavskom polju, Turci su pobijedili i pobili više
tisuća Hrvata, meĊu kojima i bana Emerika Derenĉina i većinu domaćeg plemstva,
suvremenici govore o «rasapu kraljevstva hrvatskog», stanovništvo se poĉinje seliti u
sigurnije krajeve, a Osmanlije poĉinju osvajati hrvatski teritorij
- 1521. pad Beograda – otvoren put u Ugarsku
- 1522. pad Knina – Turci osvajaju dalmatinsko zaleĊe
- 1526. bitka na Mohaĉkom polju: teţak poraz ugarske vojske, kralj Ludovik II. pogiba
bez nasljednika, na prijestolje će ponovno doći Habsburgovci, meĊutim, Turci će u
idućim godinama zauzeti veći dio Slavonije i Ugarske
42
SREDNJOVJEKOVNA BOSNA
Zemlja Bosna prvi se puta spominje u X. stoljeću, slabo naseljena i razmjerno izolirana
planinska zemlja uz gornji tok istoimene rijeke (današnja srednja Bosna), rodovski odnosi i
poganstvo dugo su se zadrţali.
XII. stoljeće – Bosna prihvaća vrhovnu vlast ugarskih kraljeva, ovi postavljaju kao
namjesnike domaće banove
- koncem XI. stoljeća uspostavljena je katoliĉka biskupija, iz Dalmacije prodiru katarski
utjecaji, bogosluţje je na narodnom jeziku, u doba bana Kulina Bosna će dobiti
vlastitu drţavnu crkvu, koja je neovisna i o Rimu i o Carigrada - krstjani
ban Kulin (1180-1204) – proširio granice Bosne, vlada kao de facto samostalni vladar,
sklopio trgovaĉki ugovor s Dubrovnikom
ban Matej Ninoslav (1233-1250) – potpuno samostalan od Ugarske
Crkva bosanska – preuzima elemente dualistiĉkog uĉenja, ali nije suprotstavljena svjetovnoj
vlasti, na ĉelu Crkve jest velikodostojnik kojeg zovu «djed», viši kler nazivao se «gostima», a
niţi «starcima», u XIV. stoljeću utjecaj Crkve bosanske uzmiĉe pred Rimokatoliĉkom
crkvom, dinastija Kotromanića-Tvrtkovića bit će katoliĉke vjere
Kraj XIII. stoljeća – vlast Šubića nad Bosnom, ban Mladen I, brat Pavla Šubića, ubijen 1304.
god, Mladen II. (Pavlov sin) prepustio je vlast domaćoj dinastiji Kotromanića
Kotromanići: Stjepan I. (1312-22), Stjepan II. (1322-1353)
Tvrtko I. (ban 1353-1377, kralj 1377-1391) – iskoristio je rasulo u Srbiji da proširi vlast
prema istoku i jugoistoku, osvojio Hum (srednja Hercegovina), Travuniju (istoĉna
Hercegovina) i Rašku (Sandţak), proglasio se kraljem «Bosne i Srba», u doba protudvorskog
pokreta u Hrvatskoj i Ugarskoj Tvrtko zauzima Dalmaciju s otocima Braĉem, Hvarom,
Korĉulom i Visom, dodaje se i titulu «kralja Hrvatske, Dalmacije i Primorja», nakon njegove
smrti drţava slabi zbog feudalne anarhije
Najvaţniji velikaši: Hrvoje Vukĉić Hrvatinić, vojvoda s posjedima u zapadnoj Bosni i
Hrvatskoj, knez Sandalj Hranić Kosaĉa, velikaš u današnjoj Hercegovini, Pavao Radinović,
istoĉna Bosna (vlast bosanskoga kralja svodila se na prvobitni teritorij u srednjoj Bosni)
Pohodi Ţigmunda Luksemburškog (1394, 1405, 1409, 1415) u Bosnu: smrt brojnog
bosanskog plemstva i pogromi «patarena»
Tursko osvajanje: Osmanlije se poĉinju miješati u bosanske prilike već nakon smrti kralja
Tvrtka I, pomaţući pojedinim velikašima (npr. vojvodi Hrvoju), 1463. «Bosna šaptom pade» -
Turci bez većeg otpora zauzimaju kraljevska uporišta Bobovac, Sutjesku i Kljuĉ, posljednji
kralj Stjepan Tomašević je pogubljen
Hercegovina: herceg Stjepan Vukĉić Kosaĉa nastavio je vladati svojim posjedima i nakon
turskog osvajanje srednje Bosne, njegova drţava poĉinje se nazivati Hercegovinom, Turci će
je zauzeti tek 1482. god.
Kultura:
- i Katoliĉka i Pravoslavna crkva (srpska) pokušat će pokrstiti bosanske krstjane,
potonja s manje uspjeha
- u XIV. stoljeću u Bosnu dolaze prosjaĉki redovi – franjevci i dominikanci
- najzastupljenije pismo je bosanĉica – bosanska inaĉica ćirilice, rabi se i latinski jezik s
pismom, a u Humu i glagoljica
- graditeljstvo je stilski blisko dalmatinskom, saĉuvani su dijelovi crkava koje su gradili
dalmatinski majstori
- najvaţniji gradovi: Kraljeva Sutjeska, Bobovac, Jajce, Kljuĉ
- stećci: nadgrobni spomenici srednjovjekovne Bosne i juţne Dalmacije, ukrašeni
reljefima, dugo se smatralo da su pripadali bosanskim krstjanima, meĊutim, takve
43
spomenike su si postavljali bogatiji stoĉari, bez obzira na vjeru (patarensku, katoliĉku
ili pravoslavnu)
SREDNJOVJEKOVNI DUBROVNIK
Nastanak grada: u 7. stoljeću izbjeglice iz razorenog Epidaura osnovali su naselje
Ragusinum na obliţnjem otoĉiću, a u njihovom susjedstvu, na obali Hrvati-Slaveni osnovali
su naselje Dubrava, ta dva naselja postupno će postati jedan grad, kopno i otoĉić spojeni su
krajem 11. stoljeća (na mjestu nasipa danas se nalazi Stradun)
Gospodarstvo: zbog manjka plodne zemlje, stanovništvo je otpoĉetka orijentirano ka
pomorstvu i trgovini, u zaleĊu su kupovali rude i stoku, a iz prekomorskih zemalja luksuznu
robu, proizvodili su morsku sol, koja je bila na cijeni, a sve do 15. st. Dubrovnik je trgovao i
robovima, dubrovaĉka mornarica spominje se od 12. stoljeća
Ustroj drţave:
- Communitas Ragusina (Komuna Dubrovnik) jest sve do 13. st. formalno pod vlašću
Bizanta, meĊutim stvarnu vlast imaju domaći patriciji i domaći knez
- u 13. i 14. st. Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast Mleĉana, koji donekle suţavaju
samoupravu i postavljaju svog kneza Dubrovĉanima
- od 1358, tj. od Zadarskog mira, Komuna je pod vrhovnom vlašću ugarsko-hrvatskih
kraljeva, koji omogućuje Dubrovniku samostalan razvoj i zadovoljavaju se tek
godišnjim dankom
- od 1441. Dubrovnik se naziva republikom, to je samostalna gradska republika, koja će
otkupljivati vlastitu slobodu tako što će u XVI. st. i Osmanlijama i Habsburgovcima
plaćati danak da ih ostave na miru
- organi vlasti – Veliko vijeće (zakonodavna vlast), Malo vijeće (izvršna vlast), Vijeće
umoljenih (potvrĊuje odluke i ima najviše ovlasti), knez (bira se na mjesec dana)
- Dubrovĉani su u 14. i 15. st. kupili okolni teritorij, od ušća Neretve do Boke,
ukljuĉujući i Pelješac te otoke Lastovo i Mljet
- imali su razvijenu diplomaciju i uspostavili su dobru suradnju s vladarima Bosne,
Srbije i kasnije Osmanskim Carstvom, imali su i trgovaĉke kolonije diljem Balkana,
sve do Bugarske
- kultura: razvijena djelatnost dominikanaca i franjevaca, knjiţnice i samostanske škole,
potomci bogatijeg sloja školuju se na razliĉitim europskim sveuĉilištima, u 15. st. grad
je dobio vodovod (Onofrio de la Cava), zgrade otprije potresa 1667. god, uglavnom
nisu saĉuvane, Orlandov stup (podignut u doba Ţigmunda Luksemburškog)
44
HRVATSKO SREDNJOVJEKOVNO DRUŠTVO
Feudalni ustroj društva u hrvatske zemlje dolazi sa Zapada
Rani srednji vijek: Dalmacija – kolonatski odnosi, Hrvatska (zaleĊe) – rodovsko društvo,
Slavonija – rijetko naseljena; svuda je prevladavalo slobodno seljaštvo
XI. stoljeće: Petar Krešimir IV. i Zvonimir dijele posjede i uvode vazalne odnose, posjedi će
zajedno s vazalnim odnosom postati nasljedni, seljaci su i dalje slobodni, ako obraĊuju tuĊu
zemlju, onda se prihod dijeli izmeĊu vlasnika i seljaka (zakupniĉki, tj. kolonatski odnos,
naziva se i težaština)
Doba Arpadovića (XII. i XIII. stoljeće): razvoj klasiĉnog feudalizma
- Slavonija – kraljevi dijele velike posjede stranom, ali i domaćem plemstvu, nastaju
nova naselja i dolaze kolonisti iz srednje Europe, takve posjede obraĊuju kmetovi, ali
slobodnih seljaka još uvijek ima
- Slavonske velikaške obitelji: Babonići, Horvati, od XIV. st. Gorjanski, Celjski i
Zrinski
- Hrvatska juţno od kupe: većinu posjeda drţe domaće velikaške obitelji, poput
knezova Krĉkih (kasniji Frankapani), Bribirskih, Cetinskih i Omiških, kraljevo
sjedište je daleko u Ugarskoj, pa se kraljevska vlast ne osjeća, novi kraljevi moraju
iznova uspostavljati vazalni odnos s hrvatskim velikašima potvrĊujući im vlasništvo
nad posjedima i povlastice, uklanjanje neke velikaške obitelji znaĉilo je uspon za neku
drugu, kmetski odnos sliĉniji je zakupniĉkom odnosu nego europskom kmetstvu (veći
stupanj osobne slobode)
- Dalmatinske komune: vlasnici zemlje ţive u gradu (za razliku od kontinentalnog
plemstva koje nikad ne ţivi u gradovima nego u utvrdama na vlastelinstvu), teţaci
obraĊuju tuĊu zemlju na temelju ugovora i zadrţavaju osobnu slobodu u potpunosti
Kasni srednji vijek (XIV. i XV. stoljeće): potpuno prevladava novĉana privreda,
komutacija – pretvaranje naturalnih podavanja i tlake u porez u novcu, poloţaj seljaka se
popravljao uslijed inflacije i razvoja seoske trgovine
Kmetske obveze:
- prema vlastelinu – tlaka (radna renta) i «darovi»
- prema drţavi – kraljevski porez (kunovina ili marturina), najprije se plaćala u kuninim
koţama, poslije u novcu, banski porez
- prema Crkvi – desetina (od prinosa ţitarica, mlade stoke, vina i sl.)
XVI. stoljeće: refeudalizacija – pojava «drugog kmetstva»
- stopa inflacije je u porastu, pa feudalci zahtijevaju podavanja u naravi i povećavaju
tlaku
- ratovi s Turcima dovode do smanjenja broja radne snage i rasta cijena poljoprivrednih
proizvoda, stoga će feudalci nastojati kmetove vezati uz zemlju, uništiti konkurenciju
seoske trgovine i stvarati robne zalihe kako bi mogli trgovati s vojskom
- reakcije: seljaĉke bune, u pravilu bezuspješne, najveća je bila ona u Zagorju na ĉelu s
Matijom Gupcem 1573. god.
45
HRVATSKA KULTURA U KASNOM SREDNJEM VIJEKU
Romanika
- romaniĉko graditeljstvo doţivljava procvat u dalmatinskim gradovima u XII. i XIII. st.
- osim sakralnih objekata, grade se i kule, utvrde i stambene zgrade od kamena
- Zadar: crkva Svete Stošije, crkva Svetog Krševana, Kolomanov zvonik
- katedrale u Trogiru, Rabu i Splitu
- Radovanov portal (katedrala u Trogiru)
- Andrija Buvina: rezbarena vrata splitske katedrale
- u kontinentalnoj Hrvatskoj preostali su tek dijelovi nekih romaniĉkih crkava
Gotika
- pojavljuje se kasno, tek od XIV. stoljeća, ali opstaje dugo, sve do kraja XVI. stoljeća
- najprije je prihvaćena u kontinentalnoj Hrvatskoj, u Dalmaciji kasnije
- budući da su se velike crkve gradile i više stoljeća, imamo sluĉajeve da je zgrada
zapoĉeta u romaniĉkom, a dovršena u gotiĉkom stilu (trogirska katedrala)
- XIII. stoljeće: crkva Sv. Marka na Gradecu, Sveta Marija u Topuskom
- Zagrebaĉka katedrala: zapoĉeta u XIII. stoljeću, više puta pregraĊivana, koncem XIX.
stoljeća nastalo je novo zdanje u neogotiĉkom stilu
- dalmatinska gotika: javne zgrade i plemićke palaĉe, npr. Kneţev dvor u Dubrovniku
- Šibenik: katedrala Svetog Jakova iz XV. stoljeća, zapoĉeo ju je graditi Juraj
Dalmatinac u gotiĉkom stilu, a dovršio ju je Nikola Firentinac u renesansnom
- kiparstvo: Juraj Dalmatinac, portreti graĊana na šibenskoj katedrali
- slikarstvo: freske, minijature (sliĉice u prijepisima knjiga), najbolje saĉuvane freske su
one Vincenta iz Kastva u crkvi Sv. Marije na Škrilinama u Istri
- znanost: Herman Dalmatin, prevoditelj arapskih djela iz XII. st., Pavao Dalmatinac,
djelovao na sveuĉilištu u Bologni poĉetkom XIV. st., biskup Augustin Kaţotić,
doktorirao u Parizu i organizirao katedralnu školu u Zagrebu u XIV. stoljeću
Pisani izvori i knjiţevnost
- pravni spomenici: Vinodolski zakonik (1288, pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom),
Poljički statut (1440, hrvatski jezik i ćirilica, oblik koji se naziva bosanĉicom ili
«arvackim» pismom), Istarski razvod
- kronike: pišu ih na latinskom, Toma arhiĊakon (Split, XIII. stoljeće), Hrvatska kronika
(prijevod dijelova Ljetopisa popa Dukljanina na latinski, Split), Zagrebaĉka kronika
- prva tiskana knjiga u Hrvatskoj (inkunabula): Misal po zakonu rimskog dvora, tiskan u
Senju 1483. god
- knjiţevnost: Rapska pjesmarica iz 1471, zbornik lirskih pjesama na hrvatskom,
latinskom i talijanskom jeziku, Roman o Troji, prijevod popularnog djela, koje
prepriĉava Homerov spjev u obliku viteškog romana (XIV. st.)
- kazalište: prikazanja
46
UVODNI DIO: NOVI VIJEK
NOVI VIJEK: pojam
Podjela povijesti na stari, srednji i novi vijek – uvedena u doba renesanse u Italiji, srednji
vijek predstavljao je «mraĉno» razdoblje izmeĊu «zlatnog doba» antiĉke civilizacije i
«preporoda» u XV. stoljeću, tu podjelu prvi je uveo Flavio Biondo no sam nije rabio pojam
«srednji vijek», od XVIII. st. (u doba prosvjetiteljstva i vjere u napredak) povijesna znanost
usvojila je tu podjelu, no ona se u potpunosti moţe primijeniti samo na povijest Zapada.
Uvrijeţilo se smještati novovjekovno razdoblje svjetske povijesti izmeĊu Kolumbova otkrića
Novoga svijeta (1492) i Prvoga svjetskog rata (1914-18)
NOVI VIJEK: gruba podjela
1. Rani novi vijek: XVI. i XVII. stoljeće – velika zemljopisna otkrića, pojava trţišnih
odnosa i kapitalizma, crkvena reformacija i protureformacija, uzdizanje «trećeg
staleţa» (graĊanstva), feudalnu drţavu zamijenit će apsolutistiĉke i parlamentarne
monarhije, prva kolonijalna carstva, pojava znanosti temeljene na promatranju i
eksperimentu, a ne više autoritetu
2. Doba prosvjetiteljstva (ili prosvjećenosti): XVIII. stoljeće doba relativno mirnog
razvoja i napretka, prva industrijska revolucija
3. Doba revolucija: oko 1789-1849. – društvene i gospodarske promjene povlaĉe za
sobom politiĉka previranja, revolucije i pokušaje restauracije, nacionalne pokrete …
4. Doba europskih imperija: oko 1850 – 1914/18. – druga industrijska revolucija, doba
neviĊenog napretka na svim poljima, konaĉna podjela svjetskih kolonija izmeĊu
europskih nacionalnih drţava
RANI NOVI VIJEK: pregled svjetske povijesti XVI. i XVII. stoljeća
Velika zemljopisna otkrića
- Europljani otkrivaju pomorske putove do istoĉne Azije i obiju Amerika
- potaknuo ih je zastoj u trgovini zaĉinima i luksuznom robom, nakon što su Turci-
Osmanlije ostvarili nadzor nad Bliskim Istokom, a omogućilo ih je usvajanje novih
pomorskih vještina (karavela, kompas, kartografija) te otkrivanje starih zemljopisnih
znanja (Ptolemejeva djela)
- Portugalci su do kraja XV. stoljeća uspjeli istraţiti obale Afrike (Diago Cao,
Bartolomeo Dias) i otkriti pomorski put do Indije (Vasco da Gama, 1498), duţ afriĉke
obale, u Indiji, Maleziji, kasnije i u Brazilu osnovali su uporišta preko kojih su
nabavljali zaĉine, zlato i robove (uglavnom Afrikance)
- Španjolska kruna financirala je putovanja Kristofora Kolumba 1492-1500. god,
tijekom kojih su istraţeni Karipski otoci i otkriven Novi svijet, tj. Amerika, Španjolci
će u XVI. stoljeću pokrenuti vojno osvajanje Srednje i Juţne Amerike te stvoriti veliki
prekomorski imperij, u Europu će stići nove poljoprivredne kulture i goleme koliĉine
plemenitih metala
- Francuska, Engleska i novonastala drţava Nizozemska ukljuĉit će se u kolonijalnu
utrku kasnije, ali će to uspjeti nadoknaditi, dok su Španjolci i Portugalci trošili nova
bogatstva, ove tri nacije provele su «akumulaciju kapitala» i stvorile vlastite imperije u
Sjevernoj Americi i jugoistoĉnoj Aziji
- Posljedice: europeizacija svijeta, razvoj i porast znaĉaja atlantske trgovine nauštrb
sredozemne i baltiĉke, razvoj trţišnih odnosa u Zapadnoj Europi, nove poljoprivredne
kulture (krumpir, kukuruz, grah, rajĉica, kakao, duhan, pamuk…)
47
Promjene u znanosti i kulturi
- tiskarski stroj omogućio je, dotada nezamislivo, brzo širenje informacija i novih ideja
te uĉinio knjige dostupnijima
- osim knjiga na latinskom i starogrĉkom jeziku, tiskaju se i one na narodnim jezicima –
pojavljuju se standardizirani francuski, španjolski, engleski, njemaĉki i drugi jezici
- humanistiĉki i renesansni pisci ponovno su otkrili mnoga zaboravljena antiĉka djela,
istaknuli vaţnost promatranja i eksperimenta u znanosti i podvrgnuli kritici
tradicionalne autoritete poput vladara i pape
- Kopernikova heliocentriĉna teorija dokazana je teleskopskim promatranjima Galilea
Galileija, a teoriju o Zemlji kao kugli dokazao je pomorac Magellan oplovivši svijet –
NOVA SLIKA SVIJETA
Reformacija, katoliĉka obnova i vjerski ratovi
- u XVI. stoljeću, Katoliĉka crkva zatekla se u velikoj moralnoj krizi: prodavali su se
oprosti od grijeha i crkveni poloţaji (indulgencija i simonija), visoko svećenstvo
ţivjelo je «na visokoj nozi», papa je imao golemu svjetovnu moć i ponašao se poput
svjetovnih vladara, dok su tiskarski stroj, društvene promjene i humanistiĉke ideje
pogodovali pojavi kritiĉara koji su zahtijevali reforme
- njemaĉki redovnik Martin Luther bio je dovoljno uporan u zahtijevanju reforme (95
vitenberških teza, 1518) da ga papa izopći iz Katoliĉke crkve te da pridobije mnoge
njemaĉke knezove – tako je nastala Evangeliĉka crkva u Njemaĉkoj (pojednostavljeni
obredi, narodni jezik u bogosluţju, svećeniĉki poziv postaje zanimanje, a crkva
zajednica ravnopravnih ĉlanova, naglasak je na Boţjoj milosti, a krštenje i priĉest
jedini su sakramenti)
- engleski kralj Henrik VIII. iz osobnih i politiĉkih razloga odluĉio je iskoristiti to stanje
da stvori vlastitu, nacionalnu crkvu – Anglikanska crkva
- zapadnoeuropsko graĊanstvo sklono štedljivom i skromnom ţivotu povelo se za
reformatorom Jeanom Calvinom i prihvatilo uĉenje o predestinaciji te ĉasnom i
dosljednom obavljanju svjetovnih poslova – kalvinisti i puritanci
- tu su još i pristaše baptizma i drugih manjih sljedbi (sekti), koje su privukle socijalne
poruke o «Kraljevstvu Boţjem na zemlji»
- Katoliĉka crkva morala se prihvatiti unutarnje obnove i ojaĉati vlastite redove protiv
ovakvog otpadništva, to je uĉinio papa Grgur XIII. i njegovi nasljednici na
Tridentskom koncilu (1545-63), utvrĊene su sluţbene crkvene dogme i pravila, sedam
sakramenata i uĉenje o nepogrešivosti pape, ukinuta je trgovina indulgencijama i
uveden poboljšani kalendar (gregorijanski)
- Ignacio Loyola utemeljio je unutar Katoliĉke crkve novi crkveni red – Societas Jesu
(isusovci ili jezuiti) posvećen širenju katoliĉkog obrazovanja, protureformaciji i
misionarskom radu meĊu nekrštenim domorodcima diljem svijeta
- sve to bilo je popraćeno ratovima izmeĊu vladara razliĉitih vjeroispovijesti i
progonima inovjeraca: kalvinistiĉki dio Nizozemske odcijepio se od španjolske krune,
engleski vladari progonili su katolike i puritance, u Francuskoj su u nekoliko valova
progona gotovo istrijebljeni svi hugenoti (kalvinisti), konaĉni vjerski mir u Njemaĉkoj
nastupio je tek nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618-48), u kojem je stanovništvo
Njemaĉke gotovo prepolovljeno
- odane Katoliĉkoj crkvi ostale su Španjolska, Italija, Francuska, habsburški posjedi u
Njemaĉkoj i srednjoj Europi, Poljska, Irska, Latinska Amerika, a tu su još i katoliĉke
manjine u protestantskim zemljama
- Lutherov evangelizam ukorijenio se u sjevernoj Njemaĉkoj i Skandinaviji
48
- kalvinizam, u izvornom ili prezbiterijanskom obliku, odrţao se u Švicarskoj,
Nizozemskoj i Škotskoj te ponegdje u Ugarskoj i Poljskoj
Društvene promjene u ranom novom vijeku
- agrarna revolucija: nove kulture i tehnike obrade zemlje omogućile su veće prinose i
povećanje proizvodnje hrane, to se najprije zbilo u Engleskoj i zapadnoj Europi
- stanovništvo se stalno povećava, a višak se odlijeva u Novi Svijet i druge kolonije
- urbanizacija
- razvoj trgovine i bankarstva, novi izvori sirovina i plemenitih metala te usporedan rast
proizvodnje uspostavit će trţišne, tj. kapitalistiĉke, odnose umjesto feudalnih
- plemićki naslov i zemljišni posjed prestat će vrijediti ako ne donose dobar prihod
- novo mjerilo vrijednosti: novac
- staleţ u usponu: graĊanstvo, tj. uspješni poduzetnici
- povećana potraţnja za obrtniĉkim proizvodima iziskuje usavršavanje proizvodnje
- manufakture: velike radionice u kojima je provedena podjela rada i mehanizacija
- kapital: dobro koje njegov vlasnik ulaţe i pokušava uvećati (to ne mora biti iskljuĉivo
novac, već i zemljište, zgrada, stroj i sl, vaţno je da se kapital niti troši niti stoji, nego
ga se ulaţe u proizvodnju, trgovinu, dakle, ukljuĉuje ga se u trţište)
- akumulacija kapitala: primjer – orijentacija Engleske u XVI. stoljeću na proizvodnju
vune za tekstilne manufakture, «Ovce su pojele ljude.»
- u Zapadnoj Europi feudalni odnosi ubrzano propadaju, dok na Istoku oni dobivaju
novu dimenziju – kmetovi neće raditi samo zato da prehrane gospodara, već i zato da
mu uvećaju kapital
Politiĉke prilike u ranom novom vijeku - konaĉno propadanje stare feudalne drţave (koja nema jaku središnju vlast, nego je
moć raspodijeljena na razinama feudalne piramide) – do konca XVIII. st. gotovo sve
takve drţave će se ili preobraziti ili propasti
- apsolutistiĉka monarhija: moć je koncentrirana u rukama vladara, on teţi vladati
neograniĉeno i biti izvor sve zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na ĉitavom teritoriju
drţave, oslanja se na ĉinovništvo, policiju i stajaću vojsku, stvara «novo plemstvo» i
bezobzirno razvlašćuje stare plemićke loze i tradicionalne oblike lokalne samouprave,
graĊanstvu u usponu takve će drţave u poĉetku odgovarati, ali će ga kasnije sputavati
- parlamentarna monarhija: vladar je prisiljen dio svojih ovlasti prenijeti na parlament,
koji zastupa, u teoriji, ĉitav narod, provodi se trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i
sudska)
- Primjer 1. – Nizozemska: zahvaljujući atlantskom poloţaju i razvijenim gradovima,
graĊanstvo ubrzano stjeĉe gospodarsku moć, ali nema nikakvih politiĉkih prava,
španjolska kruna bezobzirno iskorištava tu zemlju i provodi progone kalvinista, 1567.
god. zapoĉinje pobuna geza (odrpanaca), a 1581. god. sjeverne pokrajine stjeĉu
neovisnost, to je ujedno pobuna graĊanstva protiv apsolutizma, borba za nacionalnu
neovisnost i vjerski rat
- Primjer 2. – Engleska: apsolutizam se oslanja na graĊanstvo, pa zato postoji aktivan
Parlament, u povoljnom trenutku, 1640. Parlament se buni protiv kralja Karla I.
Stuarta, ne ţeli prihvatiti izvanredne poreze i ne da se raspustiti, izbija graĊanski rat,
nakon pokusa s republikom Olivera Cromwella (1649-60), Parlament vraća Stuarte na
prijestolje uz uvjet da poštuju odluke Parlamenta, 1688. «Slavna revolucija» -
nezadovoljan katoliĉkom politikom Jakova (James) II. Stuarta, Parlament ga svrgava s
vlasti i na prijestolje dovodi Vilima Oranskog, u Povelji o pravima (Bill of rights)
utvrĊeno je da suverenost pripada narodu, tj. Parlamentu i provedena je trodioba vlasti
49
- Primjer 3. – Francuska: zahvaljujući centralistiĉkim reformama i obuzdavanju
plemstva od strane kardinala i ministara Richelieua i Mazarina u prvoj polovici XVII.
st. apsolutistiĉki model monarhije opstaje, Luj XIV. «Kralj-Sunce» (1642-1715) vlada
potpuno samovoljno, stvara ogroman ĉinovniĉki i policijski aparat te vodi ratove za
prevlast u Europi, naposljetku, Francuska će biti gospodarski iscrpljena
50
RANI NOVI VIJEK: Hrvatska
- za razliku od zemalja Zapadne Europe, kraj srednjeg vijeka za Hrvatsku će znaĉiti
razdoblje turskih ratova, podijeljenosti i zaostajanja
- teritorij današnje Hrvatske bio je podijeljen izmeĊu sljedećih drţava:
a) Habsburška Monarhija: «ostatci ostataka» Hrvatskog Kraljevstva
b) Mletaĉka Republika: dijelovi Istre i gradovi u Dalmaciji
c) Dubrovaĉka Republika
d) Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, Dalmatinska Zagora
- Hrvatska dolazi pod Habsburšku vlast: nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića 1526.
god. kod Mohaĉa, hrvatsko plemstvo na saboru u Cetingradu (1. I. 1527.) bira za
kralja Ferdinanda Habsburga, Ferdinand je obećao da će poštivati stare povlastice
plemstva i pruţati vojnu pomoć protiv turskih napada, uspostavljena je nova
personalna unija
- dio slavonskog i ugarskog plemstva, meĊutim, priznaje za kralja Ivana Zapolju, pa
izbija i graĊanski rat, od kojeg najviše koristi imaju Turci, borbe traju sve do 1538.
- Stogodišnji rat s Turcima: 1493. Krbavska bitka – 1593. Sisaĉka bitka, u tih sto godina
Osmansko Carstvo uspostavilo je zapadnu granicu na Kupi
- Vojna krajina (granica): od sredine XVI. st. sustav pograniĉnih utvrda, kasnije
posebna teritorijalna jedinica, uprava Dvorskog ratnog vijeća u Grazu, stajaća vojska,
austrijski ĉasnici, nestajanje feudalnih društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha
- Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom
opustošena podruĉja pod osmanskom vlašću, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne
krajine i sluţe kao graniĉari, znatan broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam
«Vlah» je višeznaĉan (moţe oznaĉavati zanimanje, društveni poloţaj, podrijetlo,
vjeroispovijest)
- društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etniĉke promjene),
oteţan poloţaj kmetova (najveća pobuna bila je ona 1573. pod vodstvom Matije
Gupca), hrvatsko plemstvo gubi posjede, a time i povlastice
- u «ostatcima ostataka» Hrvatske, ali i Ugarske, plemstvo je priliĉno nezadovoljno
politikom Beĉa: napreduje centralizacija, Vojna krajina pod upravom je dvora,
poloţaje u vojsci dobiva njemaĉko plemstvo odano Habsburzima, stalno se smanjuju
ovlasti Hrvatskog (i Ugarskog) sabora, Vašvarski mir 1664. god. ide u prilog
Osmanlijama, a habsburška vojska sada je jaĉa od osmanske
- urota hrvatskog i ugarskog plemstva 1664-71: na ĉelu joj je najprije Nikola Zrinski, a
zatim Petar Zrinski i Krsto Frankopan, oni će se obratiti i ponuditi ugarsku i hrvatsku
krunu najprije Francuskoj, zatim Poljskoj, Veneciji i Osmanskom Carstvu
- slom urote 1671: voĊe su pogubljene, a posjede obitelji Zrinski i Frankopan zaplijenila
je Dvorska komora (ĉine polovicu tadašnjeg hrvatskog teritorija), time je uništen otpor
plemstva i omogućena daljnja centralizacija, u Hrvatskoj više nema domaćih velikaša
- 1683-99. Veliki beĉki rat: posljednji osmanski prodor do Beĉa završio je teškim
vojnim porazom, Sveta liga Austrije, Venecije, Poljske i Rusije kreće u veliku
ofenzivu, ustanci kršćana u Slavoniji i Lici pomogli su vojsci Eugena Savojskog da
prodre duboko u osmanski teritorij, Habsburška monarhija prikljuĉit će si ĉitavu
Slavoniju i Ugarsku, a Mleĉani će pomaknuti granicu Dalmacije duboko u
unutrašnjost, mir u Srijemskim Karlovcima 1699. god, slijede nove seobe Hrvata, Srba
i islamiziranog stanovništva
- dijelovi Hrvatske pod Osmanlijama: bili su ukljuĉeni u Bosanski i Budimski ejalet
(upravna jedinica, kasnije pašaluk), Osmansko Carstvo je teokratska centralizirana
51
monarhija, ţivot kršćanske raje (kmetova) isprva je bio povoljniji negoli u
habsburškom dijelu, no kako Osmanlije poĉinju gubiti ratove, oni provode represiju
nad kršćanskim podanicima, pravo na slobodno odrţavanje katoliĉkih obreda imali su
jedino franjevci, ĉesti su prelasci s katoliĉke vjere na islam, ali i na pravoslavlje jer je
Pećka patrijaršija dugo uţivala povlastice u Osmanskom carstvu, rezultat ĉestih ratova
jesu migracije i izmiješanost stanovništva
- Mletaĉka Dalmacija: stalno suţavanje autonomije komuna, povećavanje socijalnih
razlika, kolonatski odnosi u poljoprivredi, granica iz 1699. odgovara današnjoj juţnoj
granici izmeĊu Hrvatske i Bosne i Hercegovine
- Dubrovaĉka Republika: «zlatno doba» u XVI. i prvoj polovici XVII. stoljeća,
Dubrovnik plaća danak Osmanskom Carstvu te ga ovo ostavlja na miru i dopušta
Dubrovĉanima slobodnu trgovinu na svojem teritoriju, dubrovaĉki suverenitet
garantira i Španjolska, Dubrovnik posjeduje veliku trgovaĉku flotu, glavni izvor
prihoda jest izvoz ruda iz Osmanskog Carstva na Zapad, Dubrovnik je najvaţnije
hrvatsko kulturno središte u doba renesanse i baroka, potres i poţar 1667. god.
oznaĉili su kraj zlatnog doba, Republika se sporo oporavlja i poĉinje stagnirati
52
DODATAK: Stara skripta za 16. i 17. st., neureĊena, ali s više ĉinjenica
VELIKA ZEMLJOPISNA OTKRIĆA
XV. i XVI. st. razvoj pomorstva – usavršavanje kompasa, kartografije (Ptolemejeve karte, portolani),
brodova (karavela)
Poticaj zemljopisnim otkrićima: traţenje pomorskog puta od Europe do Indije i Kine (kopneni put je pod
nadzorom Turaka Osmanlija)
Španjolska (Kastilija) i Portugal – usmjerenost ka Atlantiku, ĉvrst ustroj drţave, razvit će se u vodeće
pomorske sile
PORTUGALSKA ISTRAŢIVANJA – ideja oplovljivanja Afrike
poĉetak XV. st. Henrik Pomorac – istraţivanje afriĉke obale
1487. Bartolomeo Diaz - Rt Dobre Nade
1498. Vasco da Gama - oplovio Afriku i stigao do Indije
1500. Cabral otkrio Brazil
Portugalski imperij – uporišta na afriĉkoj obali, Crv. moru (Aden), Perz. zaljevu (Ormuz), Indiji (Goa),
Kini (Makao), Cejlon, Moluĉki otoci, Brazil
ŠPANJOLSKA ISTRAŢIVANJA – Kolumbova ideja Zapadnog puta
1492. prva ekspedicija Kristofora Kolumba - otkriva Kubu i Haiti (Hispaniolu)
1493 – 1500. tri ekspedicije u Novi Svijet – istraţen Karipski bazen
1494. sporazum u Tordesillasu – razgraniĉenje port. i španj. posjeda
Amerigo Vespucci, Martin Waldseemüler
Vasco N. de Balboa – otkriva Panamsku prevlaku i Juţni (Tihi) ocean
1519 - 22. ekspedicija Fernanda Magellana - dokaz da je Zemlja okrugla
Španjolski imperij – od 1511. osvajanje i naseljavanje srednje i Juţne Amerike
Španjolska - vodeća sila XVI. st.
Hernan Cortés osvaja Meksiko, Francisco Pizzaro Peru
Francuska, Nizozemska i Britanija ukljuĉuju se u kolonijalnu utrku – istraţivanje Sjeverne Amerike,
Tihog oceana i Dalekog Istoka
Francis Drake – 1577-80. drugo putovanje oko svijeta
James Cook – 70-e godine XVIII. st – istraţuje Tihi ocean, Australiju i Antarktik
POSLJEDICE ZEMLJOPISNIH OTKRIĆA:
1. doba europske ekspanzije i kolonijalnih carstava – širenje europskog stanovništva, jezika,
kulture i kršćanstva na ostale kontinente
2. Atlantski ocean – nova središta svjetske trgovine – propadanje sredozemnih gradova i Hanze
3. "revolucija cijena"
4. razvoj manufaktura, bankarstva i kapitalizma (nova trţišta - veća potraţnja za obrt.
proizvodima)
5. nove poljoprivredne kulture: kukuruz, grah, krumpir, rajĉica, krastavac, kakao, pamuk, duhan,
puran …
HUMANIZAM I RENESANSA
Ishodište: kultura talijanskih gradova (osobito Firence) u XIV. st.
HUMANIZAM – svjetonazor i kulturni pokret
Središnja tema: ĉovjek
Uzor: antiĉka knjiţevnost
Dante Alighieri
Francesco Petrarca
Giovanni Boccaccio
Erazmo Roterdamski
Kljuĉni izum epohe – tiskarski stroj (pokretna slova), J. Gutenberg
Tiskarstvo je omogućilo brzo širenje humanistiĉkih ideja i reformacije
Pisanje na narodnim jezicima (vernakularima), standardizacija jezika
RENESANSA – umjetniĉki stil XV. i XVI. stoljeća, jednostavnost i sklad
Graditeljstvo: Michelangelo
Slikarstvo: Rafael, Leonardo da Vinci
Kiparstvo: Michelangelo
ZNANOST
Nikola Kopernik – heliocentriĉni sustav
Galileo Galilei – dokazao heliocentriĉni sustav teleskopskim promatranjima
53
Giordano Bruno
Astronomija: Kepler, Brahe
Medicina: Paracelsus, Vesalius
Geografija: Mercator, Ortelius
REFORMACIJA I KATOLIĈKA OBNOVA
XVI. st. moralna kriza Katoliĉke crkve – gubitak vjerodostojnosti
- zloporabe poloţaja i raskošan ţivot crkvenih velikodostojnika
- indulgencija
- svjetovna vlast pape
- utjecaj humanizma i društvene promjene
- zahtjevi za reformama unutar Crkve
REFORMACIJA U NJEMAĈKOJ - Martin Luther
1517. Wittenberg, 95 teza → papa izopćio Luthera → poĉetak reformacije u Njemaĉkoj
Lutherov prijevod Biblije na njemaĉki
pristaše reformacije (protestanti), ima ih meĊu svim društvenim slojevima
Evangeliĉka (luteranska) crkva: Biblija je jedini izvor vjere, bogosluţje na narodnom jeziku, crkva je
zajednica ravnopravnih ĉlanova, ideali jednostavnosti i skromnosti, svećeniĉki poziv kao zanimanje,
krštenje i priĉest jedini sakramenti, naglasak na Boţjoj milosti
Sjeverna Njemaĉka, Skandinavija, Baltik
1524-25. njemaĉki seljaĉki rat, Thomas Münzer
1555. mir u Augsburgu: "ĉija je zemlja, njegova je i vjera"
KALVINIZAM: Jean Calvin - uĉenje o predestinaciji - privlaĉi graĊanstvo – ţenevski kolegij
- Švicarska, Nizozemska, Škotska, Francuska (kalvinistiĉka manjina - hugenoti)
ANGLIKANSKA CRKVA: Henrik VIII. - poglavar crkve u Engleskoj
Protestantizam u Hrvatskoj: slab odjek zbog ratova s Turcima
Matija Vlaĉić Ilirik
PREZBITERIJANSKA CRKVA - puritanci
KATOLIĈKA OBNOVA – protureformacija i reforme unutar Katoliĉke crkve
1545-63. Tridentski koncil: utvrĊene sluţbene crkvene dogme i pravila, 7 sakramenata, ukidanje
indulgencije, dogma o nepogrešivosti pape
gregorijanski kalendar
Isusovaĉki red (jezuiti), osnovao ih je 1534. godine Ignacio Loyola - vojniĉka disciplina
ciljevi: obrazovanje, misionarski rad, protureformacija
EUROPSKE DRŢAVE U XVI. I XVII. ST
zemljopisna otkrića → gospodarski procvat → propadanje plemstva i uspon graĊanstva
mjerilo vrijednosti: novac, a ne zemlja
propadanje feudalne drţave → apsolutizam → graĊanske revolucije
APSOLUTNA MONARHIJA: vladar teţi vladati neograniĉeno, oslanja se na ĉinovništvo, policiju i
stajaću vojsku, povlašteni slojevi - "novo" plemstvo i graĊanstvo, jedinstveni zakoni i drţavni teritorij,
centralizacija, gospodarska politika (merkantilizam)
HABSBURGOVCI – ţenidbena politika uĉinila ih je najmoćnijom europskom dinastijom
Rudolf I. – 1273. izabran za rimsko-njemaĉkog cara
nasljedne zemlje: Austrija, Štajerska, Koruška, Kranjska
Maksimilijan I. (1493-1519) – centralizacija vlasti, zemaljski mir u Njemaĉkoj, pravo naslijeĊa na
Burgundiju, Španjolsku, Napulj i posjede Jagelovića
Karlo V. (1519-1556) – knez Burgundije i Nizozemske, španjolski kralj, rimsko-njemaĉki car, borac protiv
reformacije, osvaja Milano, «carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi»
Ferdinand I. (1556-1564) - rascjep na austrijsku i španjolsku granu
Austrijska loza: Austrija, Ĉeška, Ugarska, Hrvatska, rimsko-njem. carevi
Španjolska loza: Španjolska, Portugal, Napuljsko kraljevstvo, Burgundija, Nizozemska, prekomorske
kolonije
ŠPANJOLSKA - najveća kolonijalna i pomorska sila u XVI. st.
Filip II. (1556-1598) – vrhunac i poĉetak propadanja španjolskog imperija
- apsolutizam, suzbijanje reformacije, stjeĉe Portugal, ali gubi Nizozemsku, poraz «nepobjedive armade»
u ratu s Engleskom, gospodarstvo stradava zbog neprestanih ratova
54
NIZOZEMSKA – atlantski poloţaj, graĊanstvo u usponu, širenje kalvinizma
Nezadovoljstvo španjolskom upravom: gospodarsko iskorištavanje, Inkvizicija
Rat za neovisnost od Španjolske - prva graĊanska revolucija
1567. poĉetak ustanka, gezi
vojvoda od Albe
1579. Utrechtska unija sjevernih pokrajina
1581. odcjepljenje i neovisnost
rat traje s prekidima do 1648. (Vestfalski mir)
juţna Nizozemska (Belgija) – većinom katoliĉka, ostaje pod habsburškom upravom
od poĉetka XVII. st. Nizozemci stvaraju pomorski imperij – Istoĉnoindijska kompanija
ENGLESKA
Henrik VIII (1509-1547) – kralj vlada samostalno, ali saziva i Parlament, utemeljio Anglikansku crkvu,
razvoj trgovine i pomorskog prometa, pripajanje Walesa i osvajanje Irske
Elizabeta I (1558-1603) – izbjegava miješanje u sukobe na kontinentu, 1588. pobjeda nad španjolskom
armadom, gospodarski procvat, jaĉanje srednjih slojeva, dobri odnosi s Parlamentom, preustroj
Anglikanske crkve, progoni katolika i kalvinista
Jakov I (James) (1603-1625) – škotska dinastija Stuart, kralj Velike Britanije, miroljubiva vanjska
politika
Karlo I. Stuart (1625-1649) - sukob kralja i Parlamenta
1640. Parlament nije htio prihvatiti izvanredne poreze zbog vjerskog rata u Škotskoj, pa ga je kralj
raspustio – poĉetak graĊanskog rata
1649-60. republika - Oliver Cromwell
1660. obnova monarhije na ĉelu sa Stuartima, stranke: vigovci i torijevci
1688. "Slavna revolucija": povod – Jakov II. pokušava obnoviti katolicizam, protjeran bez krvoprolića,
kralj Vilim Oranski, parlamentarna monarhija
Povelja o pravima (Bill of rights) - suverenost pripada narodu tj. Parlamentu, trodioba vlasti
Ujedinjeno Kraljevstvo - vodeća pomorska i kolonijalna sila XVIII. st.
FRANCUSKA - klasiĉna apsolutna monarhija
Henrik IV (1589-1610) – okonĉao vjerske sukobe, oporavio financije i uĉvrstio kraljevsku vlast
Louis XIII (1610-1643) – stvarnu vlast ima prvi ministar kardinal Richelieu (od 1624) – uništio otpor
plemstva, prestao sazivati staleţe, preustrojio upravu
od 1642. vlast preuzima kardinal Mazarin, ratuje s Habsburgovcima i širi drţavni teritorij, porazio
Frondu
Louis XIV. "Kralj Sunce" (1643-1715) – nakon Mazarinove smrti vlada potpuno samostalno
- daljnja centralizacija vlasti, kralj vlada ukazima, gospodarski savjetnik Colbert, ogromna stajaća
vojska, osvajaĉki ratovi, kralj proganja hugenote i nastoji nadzirati Katoliĉku crkvu, Versailles, takav
naĉin vladavine vodi drţavu do bankrota
NJEMAĈKO CARSTVO – labavi savez kneţevina, knezovi uvode apsolutizam, vjerska podijeljenost
1618-48. Tridesetogodišnji rat
- zapoĉeo kao ustanak ĉeških protestanata protiv katoliĉke vlasti, pretvorio se u njemaĉki graĊanski rat
i naposljetku prerastao u europski sukob
- Katoliĉka liga i Evangeliĉka unija
- Protestantima pomaţu Švedska i Francuska, katolicima Španjolska
- Vestfalski mir (1648): obnovljen augsburški vjerski mir, drţava se više neće miješati u vjerska
pitanja, priznata neovisnost Nizozemske i Švicarske, teritorijalni ustupci Francuskoj i Švedskoj,
Ĉeška postaje nasljedni posjed Habsburgovaca, uloga cara je simboliĉna - Habsburgovci će se
okrenuti jugoistoku
- Njemaĉka je izgubila više od trećine stanovništva, spori gospodarski oporavak
ŠVEDSKA – poĉ. XVI. stoljeća istupa iz unije s Danskom i Norveškom, do XVII. st. postaje gospodar
Baltika
POLJSKA – obuhvaća Litvu s današnjom Ukrajinom, uspješno ratuje s Osmanskim carstvom, plemićka
republika, zbog nedostatka središnje vlasti podleći će jaĉim susjedima
RUSIJA
Moskovska kneţevina – proširuje se na raĉun Zlatne Horde i drugih ruskih kneţevina
Ivan IV. Grozni (1533-1584), «car i samodrţac Rusije» – neograniĉena vlast
XVI-XVII. st. ruski prodor preko Urala u Aziju
Petar I. Veliki (1689-1725) – provodi reforme po uzoru na europske zemlje
- ratuje za izlaz na Baltiĉko i Crno more
- Sankt Petersburg – nova prijestolnica
55
HRVATSKE ZEMLJE OD XVI. DO XVIII. ST.
1. Habsburška monarhija: «ostatci ostataka Hrvatskog kraljevstva»
2. Mletaĉka republika: Istra, dalmatinski gradovi i otoci
3. Osmansko Carstvo: Slavonija, Lika, dalmatinsko zaleĊe
4. Dubrovaĉka republika
HRVATSKA MEĐU ZEMLJAMA HABSBURŠKE KRUNE
1526. Ludovik II. gine kod Mohaĉa, nema nasljednika, Turci osvajaju istoĉnu Slavoniju
Ferdinand Habsburški polaţe nasljedno pravo na prijestolje
Ivan Zapolja – ugarsko plemstvo izabire ga za kralja
1. 1. 1527. sabor u Cetingradu – hrvatsko plemstvo izabire za kralja Ferdinanda, Ferdinand je
obećao da će poštivati stare povlastice i vojnu pomoć protiv Turaka (200 pješaka, 1000
konjanika) – nova personalna unija
GraĊanski rat – slavonsko plemstvo podrţava Zapolju
Pregled turskih osvajanja:
1528. pad Jajca, Turci poĉinju osvajati Liku
1532. turski pohod na Beĉ, zaustavljen kod Kisega – Nikola Jurišić
1537. pad Klisa i Poţege
1538. sporazum izmeĊu Ferdinanda i Zapolje
1541. Turci osvajaju Budim
1552. pad Virovitice i Ĉazme – završeno osvajanje Slavonije
1556. pad Kostajnice – granica na Uni
1566. novi pohod na Beĉ, zaustavljen kod Sigeta – Nikola Šubić Zrinski, smrt Sulejmana II.
1576-78. osvajanje Pounja, granica na Kupi
1592. pad Bihaća, turska utvrda Petrinja
1593. bitka kod Siska - prekretnica, Hasan-paša Predojević vs. Toma Erdödy, «godina propasti»
1606. mir na Ţitvi – ravnoteţa snaga izmeĊu Habsburgovaca i Osmanlija
VOJNA KRAJINA (GRANICA) – od sredine XVI. st. sustav pograniĉnih utvrda, kasnije posebna
teritorijalna jedinica
- uprava Dvorskog ratnog vijeća u Grazu, stajaća vojska, austrijski ĉasnici, nestajanje feudalnih
društvenih odnosa, naseljavanje Vlaha
- Slavonska krajina (Drava-Sava) – Varaţdinski generalat
- Banska krajina (Karlovac-Ivanić) – zapovjedništvo hrv. bana
- Hrvatska krajina (Kupa-Jadransko more) – Karlovaĉki generalat
Vlasi – polunomadski planinski pastiri iz unutrašnjosti Balkana, naseljavaju ratom opustošena podruĉja
pod osmanskom vlašću, od kraja XVI. st. dolaze na prostor Vojne krajine i sluţe kao graniĉari, znatan
broj ih je pravoslavne vjeroispovijesti, pojam Vlah – višeznaĉan
1630. Vlaški statuti – Ferdinand II. jamĉi Vlasima-vojnicima na podruĉju Varaţdinskog generalata
osobnu i vjersku slobodu te samoupravu
Društvene posljedice turskih ratova: preseljavanje stanovništva (etniĉke promjene), oteţan poloţaj
kmetova, hrv. plemstvo gubi posjede i povlastice
HRVATSKE ZEMLJE U XVII. STOLJEĆU
HRVATSKO KRALJEVSTVO – pokušaj svrgavanja Habsburgovaca
Uzroci nezadovoljstva plemstva: izdvajanje Vojne krajine, austrijska prevlast u vojsci, smanjivanje
djelokruga Hrv. sabora, Vašvarski mir (1664)
Urota ugarskog i hrvatskog plemstva – ban Nikola Zrinski, pregovara s Lujem XIV, poginuo u lovu 1664.
g.
Nova urota: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, traţe pomoć od Poljske, Venecije i Osmanskog
Carstva
56
1670-71. slom urote
Posljedice: uništen je otpor plemstva i omogućena daljnja centralizacija, posjede Zrinskih i Frankopana
zaplijenila je Dvorska komora (više od 50% tadašnjeg hrv. teritorija)
OSMANSKA VLAST U HRVATSKOJ I BOSNI
Bosanski ejalet: sandţaci Pakrac, Bihać, Lika, Klis, Hercegovina, Bosna, Zvornik (sandţak Poţega –
Budimski, Bosanski, pa Kaniški ejalet)
Islamizacija – širenje vjere i kulture
Franjevci – pravo na slobodno odrţavanje katoliĉkih obreda
Pećka patrijaršija - pravoslavni kršćani imaju bolji poloţaj od katolika
Osmanski feudalizam: timarsko-spahijski sustav
- od kraja XVI. st. pojava nasljednog plemstva, proces ĉitluĉenja
MLETAĈKA DALMACIJA – suţavanje autonomije komuna, povećavanje socijalnih razlika, kolonatski
odnosi u poljoprivredi
USKOCI – prebjezi iz Osm. Carstva, vojni odredi Senjske kapetanije
Klis (do 1537), Senj (do 1617), Ţumberak
1615-17. Uskoĉki rat
DUBROVAĈKA REPUBLIKA – do kraja XVI. st. gospodarski rast, trgovaĉka mornarica i kopnena
trgovaĉka mreţa po Balkanu, vazalni odnos prema Osmanskom Carstvu, zaštita Španjolske; XVII. st.
stagnacija, 1667. potres
POTISKIVANJE OSMANLIJA
1683-1699. Veliki beĉki rat
1683. kraj Vašvarskog mira, Kara Mustafa vodi pohod na Beĉ, neuspjeh opsade, Jan III. Sobjeski
Sveta liga: Habsburška monarhija, Mletaĉka Republika, Poljska, Rusija
1686. oslobaĊanje Budima
Ustanci kršćana: Slavonija (Luka Ibrišimović), Lika (Marko Mesić)
1691. bitka kod Slankamena
1697. prodor princa Eugena u Bosnu
1699. mir u Sr. Karlovcima – nove granice izmeĊu Habsburgovaca, Mleĉana i Osmanlija
1714-18. habsburški pohod u Srbiju, mir u Poţarevcu