- postkolonijalnu teoriju (poznatu i pod nazivom postkolonijalna kritika)

čini niz kritičkih strategija proučavanja kolonizatorske kulture i njezinih

označiteljskih praksi (između ostaloga i književnosti, posebice romana)

- dio je šire zamišljenih postkolonijalnih studija koje obuhvaćaju povijesna,

kulturno-antropološka, sociološka i medijska proučavanja

- unatoč razlikama među načinima kolonizacije, kolonijalnim iskustvima

podčinjenih, teorijskim polazištima i nepostojanju jedinstvene

metodologije svim postkolonijalnim teoretičarkama i teoretičarima

zajedničko je osporavanje prevladavajuće (kolonizatorske) predodžbe

o koloniziranim kulturama

- diskurz postkolonijalne teorije predstavlja svojevrsni odmak od

totalizirajuće europske intelektualne tradicije (ili tradicija)

- može se opisati kao spoj različitih teorijskih, poststrukturalističkih

koncepcija: dekonstrukcije, feminističke teorije, psihoanalize,

marksističke kritike, kulturnog materijalizma, novog historizma,

kulturalnih studija i dr.

- postkolonijalne studije teže pokazati različite aspekte kolonijalizma kao

jednog od osnovnih uvjeta postojanja i definicije modernosti i

modernog svijeta uopće

- to znači da su njegovi utjecaji i značenje mnogo šireg i sveobuhvatnijeg

opsega nego što je bukvalno i faktičko podjarmljivanje ili vladanje tuđim

teritorijima

- pojmovi Europa, nerazvijenost, razvoj, Treći svijet, Prvi svijet,

predhistorijska društva, domoroci, domorodačke kulture i mnogi drugi, ne

bi postojali da nije bilo povijesti kolonijalizma

- ni predstavljaju vrijednosne kategorije koje je u njih utisnuo modernistički

racionalizam, progresivizam i univerzalizam

- kao takve duboko su obiljležile ne samo Europu i SAD, već i kolonizirani

svijet

- problemi nacionalnosti, etniciteta, posledice globalnih migracija, i

drastične razlike u rasporedu bogatstva između sjevera i juga koje danas

potresaju svijet, samo su dio „postkolonijalnog stanja“

- sukobi, lokalni ratovi, rušenje moći nacionalnih država predstavljaju

naslijeđe kolonijalizma koje je čvrsto povezano i upleteno u

kontradiktorne procese vezane za ekonomski, politički i, naročito, kulturni

aspekt globalizacije

- postkolonijalne studije se razvijaju od osamdesetih godina prošlog

stoljeća i vezane su za sveučilišne centre na Zapadu i mnoge istraživačke

ustanove u nekadašnjim kolonijama, naročito u Indiji

- one su najsnažniji impuls imale u području teorije i kritike književnosti,

ali kao metoda diskurzivne analize, postale su sastavni dio antropologije,

povijesti i, posebno, studija kulture

- one se značajno razlikuju u odnosu na proučavanje postkolonijalizma koje

se razvijalo šezdesetih i sedamdesetih godina, prije nego što je

poststrukturalističko-postmodernistička teorijska paradigma postala

službeni teorijski diskurs

- danas je moguće napraviti razliku između postkolonijalnih studija koje

zahvaćaju širok spektar društvenih, političkih, ekonomskih, kulturnih ili

historijskih aspekata kolonijalizma i postkolonijalne teorije diskursa,

koja je usredotočena na kulturu kao diskurzivnu kategoriju

- prve obuhvaćaju široko polje različitih društvenih disciplina uključenih u

istraživanje kolonijalizma, njegovih uzroka i posljedica, dok su druge više

vezane za nove, uglavnom poststrukturalističke pristupe humanističkih

disciplina

- u ranijem periodu, istraživanja postkolonijalnog svijeta su se bavila

pitanjima stvaranja novih država u Africi, Aziji, Karibima, i naročito

sociološkim i ekonomskim analizama nerazvijenosti, materijalnim i

društvenim posljedicama kolonijalizma, kao i povješću nacionalnih

pokreta za oslobođenje i razumijevanjem autentične kulture

„domorodaca“ ili novoosnovanih nacija

- postkolonijalno je značilo poslje kolonijalizma i imalo je isključivo

značenje vremenske odrednice, bilo je vezano za povijesni period i

političku dimenziju dekolonijalizacije

- u takvim pristupima podrazumijeevala se jasna distinkcija između

suprotstavljenih blokova: imperijalizma/antiimperijalizma,

kapitalizma/socijalizma, prvog/ trećeg svijeta,

samoopredeljenja/kolonijalizma, centra/periferije, razvijenosti/

nerazvijenosti

- to je istovremeno odgovaralo društveno-političkoj realnosti tadašnjeg

blokovski podijeljenog sveta

- istovremeno, jedan od elemenata identifikacije tog perioda, odmah nakon

dekolonizacije, bila je politička realnost u kojoj su razne vođe, stranke i

vlade, preuzimajući vlast u novim državama, prisvajale i modificirale

aparature kolonijalnih država da bi služili novim liderima u njihovim

politikama, bez obzira da li su one socijalističke ili buržoaske, napredne

ili reakcionarne, popularne ili autoritarne

- tada su stvari bile „jasne“ i u istraživanju kulture ili književnosti bilo je

sasvim normalno pripisati određene karakteristike nekoj kulturnoj cjelini

- tako bi, na primer, Chinua Achebe (nigerijski pisac, autor romana Svijet se

raspada koji se smatra temeljnim djelom moderne afričke književnosti)

bio različito opisivan kao Igbo pisac, nigerijski pisac, afrički pisac, pisac

Komonvelta, pisac Trećeg Sveta, ali retko kada kao „postkolonijalni“

pisac

- utemeljiteljskim djelima postkolonijalne teorije obično se smatraju dvije

knjige Frantza Fanona, Crna koža, bijele maske (Peau noire, masques

blancs, 1952) i Prezreni u svijetu (Les damnés de la terre, 1961)

- u njima Fanon razmatra specifičnu poziciju koloniziranog subjekta koji u

trajnom stanju drugosti ne uspijeva dovršiti proces vlastite subjektivacije i

nadići svoju podčinjenu poziciju što rezultira šizofrenijom kolonizirana

identiteta

- vežući vlastitu psihoanalitičku argumentaciju uz marksistička polazišta,

Fanon je zagovarao emancipaciju kroz revolucionarno djelovanje

- Fanon razlikuje tri faze procesa dekolonizacije, odnosno stvaranja

nacionalnoga identiteta (a one se mogu uočiti i u procesu formiranja

nacionalne književnosti)

- to su: asimilacija, odbacivanje i revolucija

- fazu asimilacije karakterizira potpuno poistovjećivanje s kulturom i

vrijednostima kolonizatora, fazu odbacivanja kritika i distanciranje od

kolonizatora nametnutih utjecaja te revolucionarnu fazu uspostava

vlastitih paradigmi, potpuno neovisnih o utjecajima kolonizatora

- u angloameričkom kontekstu pionirsku je ulogu odigrao Edward W. Said

svojom studijom Orijentalizam (Orientalism, 1978)

- Said, na tragu koncepcije diskurza Michela Foucaulta, proučava

mehanizme orijentalistike koja je svojim prikazima Orijenta

participirala u europskoj kolonizaciji Bliskog istoka

- drugim riječima, orijentalizam nije nekakva nestvarna europska

fantazija o Orijentu, nego je korpus teorije i prakse, posvjedočene u

etnografskim, sociološkim, antropološkim i drugim istraživanjima, u koji

se naraštajima znatno materijalno ulagalo te ga učinilo trajnim znakom

političke dominacije

- u studijama Orijentalizam i Kultura i imperijalizam Said je izložio

problematičan odnos književnosti i povijesti

- on usredotočuje pozornost na uplitanje povijesti i književnosti u samo

povijesno pisanje pokazujući kako su u romanima Jane Austin Mansfield

Park i Conradovu Srcu tame književno pripovijedanje i politika

nerazdvojivo povezani

- U Kulturi i imperijalizmu on navodi: Ukazao sam na to da proučavanje

odnosa između „Zapada“ i kulturnih „drugih“ kojima on dominira nije

samo način razumijevanja nejednakog odnosa nejednakih sugovornika,

već i točka uvoda u proučavanje poretka i značenja zapadne kulturne

prakse. Stalna nejednakost u moći između Zapada i ne-Zapada, pak, mora

se uzeti u obzir želimo li ispravno razumjeti kulturne oblike kao što su

roman, etnografski i historijski diskurs, određene pjesničke vrste i opera,

koji obiluju aluzijama i strukturama što počivaju na toj nejednakosti.

- i dalje: Pripovijesti su u srži onoga što istraživači i romanopisci govore o

neobičnim područjima svijeta; one također postaju metodom koju

kolonizirani narodi rabe da potvrde vlastiti identitet i postojanje vlastite

povijesti.

- Saidovo je dakle stajalište da je svako pisanje uvijek prikazivanje,

odnosno stvaralački spoj činjenica i fikcije

- u tom smislu prikazivanje zbilje (čak ni na onakav način koji su

zagovarali realisti i naturalisti) nikad ne može biti ideološki neutralna

djelatnost

- osnovna Saidova teza je prema tome da, ne samo kategorije znanja

na koje se oslanjaju humanističke i društvene znanosti, već i

imaginacija, nisu nastajale i razvijale se nezavisno od sveobuhvatnoga

imperijalnog projekta

- i kod pisaca u čijim romanima postoji otvorena ili skrivena kritika

imperijalizma prisutan je latentni etnocentrizam kao sastavni dio

poretka svijeta koji je konstruirao imperijalizam

- veliki pisci kao što su J. Conrad, J. Austin, G. Flaubert, A. Camus uz

političke mislioce i filozofe na različite načine u svojim djelima iskazuju

podrazumijevajuće stavove prema koloniziranim, „neciviliziranim“

ljudima, „divljacima“, odnosno društvima i kulturama kojima nedostaje

„suverenitet“ i „identitet“ na osnovu impicitnog europocentrizma kao

idejnog temelja imperijalizma

- međutim, taj isti pokoreni svijet sastavni je dio romanesknih narativa, on

je prisutan kao živa meterija imaginacije

- Said želi metodički prikazati uzajamno djelovanje „dvije sile“, kao što su

imperijalizam i otpor koji su pružali oštećeni narodi

- Saidova koncepcija sveobuhvatnog orijentalizma čiji mehanizmi moći

unaprijed isključuju svaku mogućnost otpora bila je 1980-ih izložena

žestokim kritikama

- Homi Bhabha odbacuje Saidovo privilegiranje kolonizatorskih prikaza i

inzistira na ulozi koloniziranoga u tvorbi predodžbe Orijenta, ali i na

subverzivnom potencijalu njegove aktivnosti kojom predodžbu usvaja i

istodobno razvlašćuje

- Bhabhino prvo značajnije djelo zbornik je eseja Nacija i naracija (Nation

and Narration, 1990), u kojem je okupio niz teoretičara koji su se uhvatili

ukoštac s prosvjetiteljskim pojmovima nacije i nacionalizma te tako u

pitanje doveli mogućnost esencijalističkog i univerzalističkog utemeljenja

navedenih pojmova.

- Saidova kritika, zasnovana na čitanju kolonizatorskih tekstova, prema

Bhabhi je nepotpuna i ne pokazuje na koje su sve načine kolonizirani

narodi mogli osporiti predodžbe i stereotipe koje su ti tekstovi stvorili

- postkolonijalna se teorija, prema tome, ne bi trebala zadovoljavati

obrtanjem eurocentrične binarne opreke u korist slabijeg člana jer time

mehanizam dominacije na kojem je utemeljena ne biva doveden u pitanje

- zahvaljujući Gayatri Chakravorty Spivak kritička samorefleksija

postkolonijalne teorije nastavila se i u smjeru rodne problematike koja je

do tada bila u potpunosti zanemarena

- upozorivši na tragičnu poziciju kolonizirane žene u svojem glasovitom

ogledu Mogu li podčinjeni govoriti? (Can the Subaltern Speak?, 1988),

Spivak je pokazala kako je riječ o dvostrukoj kolonizaciji: dok se

kolonizirani muškarac još mogao izboriti za pravo govora, kolonizirana

žena bila je dvostruko podčinjena

- u raspravi koja je uslijedila postalo je jasno da, kada je riječ o

koloniziranom subjektu, u obzir treba uzeti različitost, proturječja i

diskontinuitete njegovih odrednica (klasnih, rasnih, spolnih, etničkih)

- kolonijalna iskustva nisu ista u različitim dijelovima svijeta

- najčešće se povezuju s Indijom, Afrikom i Azijom, a zaboravlja se da su

nekadašnje kolonije i zemlje Latinske Amerike, i SAD, i Kanada, te da bi

se i u samoj Europi uz Irsku pronašao još koji primjer

SRCE TAME

- ChinuaAchebe je 1975. godine održao predavanje Slika Afrike: Rasizam u

Conradovu Srcu tame u kojemu je pisca J. Conrada optužio za rasizam

- veliki broj književnih kritičara tvrdi da je Srce tame jedno od ključnih

djela za postkolonijalni diskurs

- napisano u periodu kolonijalizma i o strahotama kolonizacije afričkoga

kontinenta, ono govori o degradaciji sofisticiranog i civiliziranog

Europljanina Kurtza (upravitelja trgovačke postaje), ali i o identitetu i

putovanju u unutrašnjost osobe

- kritičari daju različite ocjene djela

- za jedne je Srce tame snažna kritika imperijalizma, dok drugi tvrde da je

Conrad rasist

- tako Homi Bhabha ističe da Srce tame može biti smješteno u belgijskom

Kongu, ali da su moć i prisustvo Engleza prisutni ne samo u Marlowoom

(pripovjedačevom) diskursu, već i u Conradovom

- s obzirom da su Englezi u tom periodu bili jedna od najvećih svjetskih

sila, odnosno Velika je Britanija posjedovala najveći broj kolonija, bilo je

sasvim uobičajeno vezivati pojam moć uz pojam engleskost

- postalo je prirodno govoriti da je sve što je englesko zapravo europsko

- Conrad u svojem romanu ističe zapadnjačku nadmoć nad onima koji su

drugi i to već na početku djela kada nas bezimeni pripovjedač uvodi u

priču koju je čuo od Marlowa, predstavljajući ga kao morskog vuka u

europskoj odjeći, a koji je zauzeo položaj Bude

- Conrad kao da nam već na samome početku želi dati do znanja do koje je

mjere uloga Zapada postala značajna za razvoj i civilizaciju drugih naroda

upravo naglašavanjem elemenata koji čine identitet Marlowa (Marlow je

u europskoj odjeći, a ipak je zauzeo položaj Bude)

- je li prema tome Marlow simbol civilizacije koja skriva divljaštvo

ugnjetavanja i otimanja ili pak optimistički nagovještaj moguće

harmonije, pitanje je na koje se ne može jednoznačno odgovoriti

- Marlowo putovanje u srce Afrike otkriva čitatelju strašnu sudbinu Konga

i njegova stanovništva

- roman je podjeljen na dva putovanja: putovanje u središte Konga odvija

se paralelno sa putovanjem unutar čovjeka samog u čijoj se tmini

odvija etička i psihološka drama

- roman nastoji predstaviti povijesnu, zemljopisnu i političku autentičnost

jedne zemlje

- godinama je njegova interpretacija imala važno mjesto u nastavnim

programima Zapada

- pričanje jednoga čovjeka i njegove kulturne aluzije uokvirena jakim

emocijama imale su ogroman utjecaj na stvaranje svjetske slike o

Centralnoj Africi i koloniziranim narodima uopće

- kroz svoje pripovijedanje narator prikazuje Afrikance kao prahistorijske,

divlje i poluformirane ljude

- njegov misaoni i jezični svijet određen europskom antropološkom i

evolucionističkom mišlju nametnuo je čitateljima predrasude o

divljacima, kanibalizmu, ritualnim ubojstvima itd.

- no, s druge strane, Conrad ni bijelce ne predstavlja kao plemenite

filantrope

- njegova se perspektiva polako mijenja što se putovanje više bliži cilju

(srcu Afrike)

- tako njegovo pripovijedanje počinje uključivati implicitnu, ali ipak

moćnu kritiku ne samo konkretnih trgovačkih agenata eksploatacije, već

i bijeloga čovjeka uopće, kao i njegove ideje o vlastitoj veličini i

ispravnosti

- koristeći tradicionalni stereotip afričke tame, Conrad sugerira da bijelci

imaju i svoju vlastitu tamu od koje Afrika postaje još mračnija

- glavna je tema ovovga romana dakle susret i sukob dviju civilizacija (ili

civilizacije i divljaštva, kako sugerira Conrad) i ono što se javlja kao

posledica kolonizacije, ne samo na porobljene narode, već i na

kolonizatore

ROBINSON CRUSOE

- drugi roman na koji ću se osvrnuti je Robinson Crusoe Daniela Defoea

- životnu priču svojega junaka Defoe je isprepleo s kolonijalnom povješću s

kraja 17. stoljeća

- krilatica je romana: „Cijeli je svijet u pokretu, zašto bi mi bili

besposleni?“, zbog čega je s pravom prozvan komentarom na

geopolitičku stvarnost svojega doba

- kritičari uglavnom interpretiraju Robinsona Crusoa kao neku vrstu

imperijalističke propagande

- junak romana je mladić srednjeg staleža koji se otisnuo na more, ostvario

veliku zaradu osnivajući plantaže u Južnoj Americi, formirao koloniju na

pustom otoku, trgovao s mnogobrojnim narodima širom svijeta

- on je rješenje za posustalu englesku privredu: ako želi konkurirati

Portugalu i Španjolskoj po bogatstvu, Engleska mora proširiti svoje tržište

na udaljene predjele, odnosno postati imperijalna sila

- u tom smislu, kao što je uočio Edward Said, roman jest implicitno

propagirao imperijalizam: Ne kažem da je roman (pritom Said ne govori

konkretno o Robinsonu Crusou, već o romanu općenito) (ili kultura u

širem smislu) „prouzrokovao“ imperijalizam, već da su imperijalizam i

roman, kao kulturni artefakt društva, nezamislivi jedan bez drugog. [...]

Imperijalizam i roman osnažili su jedan drugog, tako da je, po mom

mišljenju, gotovo nemoguće tumačiti roman a da se na neki način ne

pozabavimo imperijalizmom, i obrnuto.

- imperijalistički poriv je snažna sila koja upravlja Defoovim junakom, ali

je ne treba smatrati jedinom

- s obzirom na to da je izrazito materijalistički nastrojenon mahom

zaslužuje da bude okarakteriziran kao homo economicus

- ipak, njegove veze sa porodicom ili državom nisu, kako mu se najčešće

zamjera, toliko slabe

- ljubav prema engleskoj naciji, s druge strane, manje je izražena

- Crusoe provodi najveći dio svog života izvan Engleske i sklapa

prijateljstva sa ljudima različitih nacionalnosti, ali o svakom čovjeku,

zemlji i situaciji sudi po engleskim mjerilima, te će i na pustom otoku

pokušati rekreirati Englesku

- ono što Crusoea nagoni na lutanja nije isključivo stjecanje materijalnog

bogatstva već i strast za novim avanturama

- u tom smislu roman predstavlja neku vrstu negativne reklame za

avanturistički duh vremena

- ipak, piščeva namjera vjerovatno nije bila kritika avanturizma,

radoznalosti i egzoticizma svoga doba, nego ukazivanje na posljedice

istih: doprinoseći upoznavanju ‘drugog’, oni su podstakli želju da se

‘drugi’ kolonizira

- značajan faktor percipiranja drugosti koji u Defoeovim romanima igra

važnu ulogu je religija

- kao prva ključna dihotomija u Robinsonu Crusoeu ističe se dihotomija

kršćan/Maur

- već za vrijeme prvoga putovanja do afričke obale, nakon što su mu brod

zauzeli gusari, Crusoe dospijeva u ropstvo kod Maura Ismaila

- to je iz nekoliko razloga bitan događaj

- prije svega, on svjedoči o povijesnim činjenicama na koje Evropljani nisu

ponosni: prvo, da su stanovnici Evrope ponekad bili, što je gotovo

zaboravljen fenomen, ne samo robovlasnici već i robovi, i drugo, da je

islam u ovom periodu bio podjednako moćan kao kršćanstvo

- također, saznajemo da ropstvo krajem 17. stoljeća još uvek nije bilo

utemeljeno na rasi, kao što će kasnije biti slučaj; u ovo doba pripadnik

svake rase mogao je postati rob

- ipak, u Crusoeovom slučaju ropstvo je prikazano kao „privremena

promena statusa“ za razliku od američkih Indijanaca i Afrikanaca koji se

Europljanima čine prirodno predodređenim da budu robovi

- jedan Defoeov savremenik primetio je ovu nelogičnost: „Da li on

(Europljanin zatočen od strane Afrikanaca) onda postaje divljak? Ako je

odgovor odričan, zašto bi Afrikanac [...] pretrpio veću promjenu nego

jedan od nas?“

- pored gospodara Ismaila, Crusoe je došao u kontakt s još jednim Maurom,

mladim Ksurijem, svojim supatnikom u ropstvu

- zatočeni, Crusoe i Ksuri bili su ravnopravni, ali odmah po oslobođenju,

Crusoe, zbog razlike u vjeri, doživljava Ksurija kao ‘drugog’,

pretpostavljajući vlastitu superiornost

- Ksurijev status roba nije se promijenio, već naposljetku biva sveden na

nivo artikla u transakciji između dvojice krišćana

- istina, Crusoe se nerado rastaje od Ksurija: „Ponudi mi također 60

španjolskih dolara za mog momka Ksurija, no njih ne htjedoh primiti; (...)

zato što nisam htio prodati u ropstvo momka koji mi je tako vjerno

pomagao da dođem do slobode“

- kada mu, pak, portugalski kapetan obeća da će Ksurija osloboditi nakon

10 godina ako se preobrati na kršćanstvo, Crusoe prihvaća, jer smatrajući

vlastitu religiju superiornijom u odnosu na islam, smatra da će Ksuriju

učiniti uslugu

- druga značajna opozicija u romanu je opozicija Evropljanin/divljak

- pobjegavši iz ropstva, Crusoe i Ksuri stižu do „istinski divljačke obale

(Gvineja)“, za čije stanovnike Crusoe, ponavljajući retoriku o „još-ne-

ljudskom ‘drugom’“, kaže da su nemilosrdniji od divljih zvjeri

- za razliku od Maura, koji su, s obzirom na to da manje odstupaju od

europskih normi, prihvatljiviji ‘drugi’, crnačka populacija koja naseljava

južnije dijelove Afrike utjelovljenje je divljaštva

- u tom smislu, roman odražava podjelu na bijelu i crnu Afriku, koja se,

prema Fanonu, zasniva na latentnom rasizmu: Tvrdi se da bijela Afrika

[sjeverno od Sahare] ima stogodišnju kulturnu tradiciju, da pripada

mediteranskoj zoni, da je produžetak Evrope, da je sudionik grčkolatinske

kulture. Na crnu Afriku gleda se kao na neko inertno, brutalno,

necivilizirano ... divlje područje (Fanon 1973: 92)

- došavši na „Otok očajanja“, Crusoe je svakim svojim činom opravdao

činjenicu da ga smatraju prototipom imperijalista i kolonizatora

- kroz Crusoea autor je kreirao obrazac ponašanja koji će se reproducirat i u

budućnosti

- korak po korak, Crusoe je osvajao sve veći dio otoka, re-kreirajući

englesku državu na ničijoj zemlji

- po ugledu na aristokraciju kod kuće, Crusoe je izgradio dvorac i

ljtnikovac; pripitomio je koze, izradio lončariju i alate, zasadio žitarice

koje uspijevaju u Engleskoj

- što je prisvajao veći dio otoka, Crusoe je postajao sve posesivniji, što je

kulminiralo samoproglašavanjem za jedinog i nesumnjivog vlasnika otoka

- opisani je fenomen Gajatri Spivak nazvala „teritorijalnim

imperijalizmom“; dolaskom Petka a kasnije i drugih „podanika“, Crusoe

započinje ostvarivanje „sna o imperiji“

- odnos Crusoea prema Petku predstavlja odnos kolonizatora prema

‘drugom’, iako ne u potpunosti tipičan

- uzrok netipičnosti nalazi se u tome što Petkova pozicija u Crusoeovu

životu nije na prvi pogled precizno određena: šta je Petko, sluga ili

prijatelj?

- usprkos Crusoeovoj izjavi da je doista počeo da ga voli i riječima hvale

(Petko je „siroto, pošteno stvorenje“, „pobožan kršćanin“, „zahvalan

prijatelj“, Petkova uloga je prije svega uloga sluge

- Crusoe nastoji prikazati Petka kao „izuzetnog“, to jest što manje

udaljenog od evropskih normi

- s tom namjerom on se upušta u civiliziranje svog divljaka: podvrgava

Petka procesu učenja jezika kolonizatora, jer poznavanje jezika osvajača

reducira drugost, što Fanon objašnjava činjenicom da „čovek koji

posjeduje jezik takođe posjeduje i svijet izražen i impliciran tim jezikom“

- istovremeno, Petko je preobraćen u kršćanina, a zatim i prisiljen

promijeniti ishranu, naučiti koristiti oružje, obavljati razne poslove i

oblačiti se slično Crusoeu, odnosno postati kopija ‘Drugog’

- upravo je ovdje korijen nedoumice čitatelja o prijatelju/sluzi: što je Petko

bliži originalu, Crusoe ga manje doživljava kao ‘drugog’ a više kao

prijatelja, ali se njih dvojica u Crusoeovoj podsvjesti nikada ne mogu

potpuno izjednačiti, jer se misao „ali ne sasvim isti“ ne može nadići, te

Petkova pozicija i dalje ostaje prethodno podređena

- James Joyce opisao je roman Robinson Crusoe kao „proročanstvo o

imperiji“

- gotovo svi elementi kolonijalne povijesti – teritorijalni imperijalizam,

posesivnost i etnocentrizam kolonizatora, robovanje predrasudama,

genocid nad kolonijalnim ‘drugim’ – mogu se pronaći u Defoeovu romau

- to potvrđuje hipotezu da je geopolitička stvarnost našla svoj odraz u

književnosti