37. POSLANICA DIOGNETU1. Apologiju poznatu pod naslovom Poslanica Diognetu (Epistole prosDiogneton) ne spominje nijedan starokranski pisac, a ne citira je isto takonitko ni u srednjovjekovnoj teolokoj literaturi. Prvo izdanje (editio princeps)priredio je Henricus Stephanus (Pari 1592), prema jednom jedinom rukopisukoji potjee iz XIII/XIV stoljea, a koji je u XVI stoljeu bio vlasnitvo Reuchlina,poslije toga je doao u gradsku biblioteku u Strasbourgu, ali ga danasvie nemamo, jer je izgorio za vrijeme francusko-pruskog rata, 24. kolovoza1870. Znamo za tri prijepisa tog rukopisa, od kojih se jedan uva u bibliotecisveuilita u Tuebingenu (Cod. gr. M. b. 27), a drugi (Henr. Steph.) u sveuilinojbiblioteci u Leydenu (Cod. Voss. 2, 30), dok se treemu zameo trag. Nije poznatnijedan stari prijevod toga teksta. Poslije prvog izdanja Henr. Stephana,koji je nainio i prvi latinski prijevod toga teksta, poslanica je doivjelamnogo izdanja, prevedena je na razliite jezike, i bila je mnogo prouavana,uivajui posebno zbog svojih literarnih kvaliteta velike simpatije istraivaa:bila je nazvana ak biserom kranske starine (W. Heinzelmann).Cjelovit tekst ima 12 poglavlja, ali je u jedinom kodeksu, na temelju kojegje nainjena editio princeps, izmeu desetog i jedanaestog poglavlja postojalamala praznina (lacuna), a dva posljednja poglavlja veoma se stilskirazlikuju od prvih deset, pa je uslijed toga ve prvi izdava H. Stephanus smatraoda 11. i 12. poglavlje ne zasluuju povjerenje, tj. da ne pripadaju izvornomtekstu poslanice. Ta dva poglavlja nisu epistolarnog, nego homiletskogkaraktera, izraena su u traenom retorskom stilu, s metrikim klauzulamai rimama. Stoga golema veina patrologa dri da su dva posljednja poglavljadio nekog drugog spisa: neki misle da bi autor njihov mogao biti Hipolit,ak da bi to mogao biti zakljuak njegova spisa Philosophoumena (Bunsen,Draseke).O vremenu nastanka Poslanice Diognetu bila su tijekom vremena iznoenarazliita miljenja: od miljenja da je to falsifikat nainjen u XVI stoljeu(protiv ega jasno govori strasburki kodeks iz XIII/XIV stoljea)pa do miljenja Tillemontova da je spis napisan prije g. 70. (Tillemont je izprezenta u c. 3, 5, da idovi prikazuju rtve zakljuivao da je u asu pisanjaposlanice jo postojao jeruzalemski hram). F. Overbeck mislio je (g. 1875)da je rije o knjievnoj tvorevini iz pokonstantinskog vremena, koja svjesnofingira kao da potjee iz ranijih vremena. Danas je openito miljenje daspis potjee iz II, ili iz prve polovice III stoljea. A. Hamman ga, npr., stavljau g. 190200 (usp. Tavola cronologica u njegovoj knjizi: I cristiani delsecondo secolo, II Saggiatore, Milano 1973, str. 335). Za datiranje su odluuSADRAJPOSLANICE DIOGNETU 285jui podaci iz same poslanice: krani se jo uvijek mogu smatrati nekimnovim rodom (kainon touto genos: c. 1); progone ih i idovi i pogani (c. 5,17); od njih se trai da zanijeu Gospodina (c. 7, 7); sve ih vie biva (c. 7, 8;6, 9); posijani su po svim gradovima svijeta (c. 6, 2). Ti podaci ne odgovarajujo I stoljeu, a veoma odgovaraju vremenima poslije Trajanova otpisa Pliniju(usp. 30, 2), posebno sredini ili drugoj polovici II stoljea.U strasburkom kodeksu Poslanica Diognetu nalazila se meu spisima sv.Justina; tako ju je izdao i H. Stephanus, a meu Justinove je spise broje i nekakasnija izdanja. Prvi je u Justinovo autorstvo te poslanice posumnjaoTillemont g. 1691, posebno na temelju stila, po kojemu se ona veoma uzdieiznad stila Justinova. Danas nitko ne misli da bi poslanica bila djelo Justinovo.Protiv Justinova autorstva ne govori samo dotjeraniji stil nego i opistav poslanice prema idovstvu i poganstvu, posebno prema poganskoj filozofiji,koji je u poslanici posve negativan, daleko od Justinova shvaanja dasu neki poganski filozofi bili krani prije dolaska Kristova.Na temelju izraza postavi uenik apostola (apostolom genomenos mathetes)iz poglavlja 11. za koje, meutim, veina misli da ne spada u PoslanicuDiognetu Tillemont je prvi zastupao da je tu poslanicu napisaoneki neposredni apostolski uenik; Gallandi je mislio (g. 1765) da bi autormogao biti Apolo o kojemu sv. Pavao govori u Prvoj poslanici Korinanima.Odatle se uobiajilo da se ta poslanica veoma esto, sve do naih dana, izdajeu okviru izdanja spisa Apostolskih otaca, makar izdavai ne smatraju da onapo svojoj literarnoj vrsti spada meu Apostolske oce, nego meu apologije.O samom autoru iznesena su brojna nagaanja: autor bi mogao po nekima biti Marcion (Bunsen), ili njegov uenik Apeles (J. Draseke); nekidre autorom Hipolita (N. Bonwetsch, R. H. Connolly); jedna od najnovijihhipoteza (H. I. Marrou) predlae kao autora filozofa Pantena, uitelja KlementaAleksandrijskog. Znaajnu panju je bila pobudila hipoteza (H. Doulcet,1880) da bi autor Poslanice Diognetu mogao biti apologet Aristid, uslijed nekihslinosti izmeu Aristidove Apologije i ove poslanice, posebno u vezi sopisom ivota krana. Tu je hipotezu kod nas zastupao I. P. Bock. P. Andriessense u vie lanaka (od g. 1946) zalagao za to da nam se pod imenom PoslaniceDiognetu u stvari sauvala Apologija Kvadratova iz koje Euzebije citirajedan odlomak (usp. 32, 1). Istina, u Poslanici Diognetu ne nalazimoonoga odlomka koji je citiran kod Euzebija, ali u poglavlju 7. postoji jednalakuna izmeu r. 6. i 7: Andriessen misli da se Euzebijev citat savreno uklapau kontekst toga mjesta. Na Kvadrata se moe dobro primijeniti izrazuenik apostola iz pogl. 11, a i klasian stil Poslanice Diognetu odgovaraonome to inae znamo o Kvadratu. Slae se i tradicionalni podatak da jeKvadrat pisao i protiv pogana i protiv idova. Ostaje, meutim, nerijeenopitanje razlike u stilu izmeu same poslanice i posljednjih dvaju poglavlja.Diognet, kojemu je poslanica upravljena, bio je ugledan i naobraen poganinkoji je elio biti informiran o kranstvu. To proizlazi iz samog teksta(c. 1). Iznesena je hipoteza da bi taj Diognet mogao biti onaj Diognet koji jeiz povijesti poznat kao uitelj Marka Aurelija (H. Lietzmann). To je mogue,ali ostaje samo hipoteza.2. Sadraj. Tri su glavna pitanja za koja se zanima ugledni Diognet i kojaautor u uvodu zacrtava kao tematiku poslanice: 1. U kakvoga se Boga uz286POSLANICA DIOGNETUdaju krani kad prezirui smrt ne prihvaaju bogove u koje vjeruju Helenii ne uvaju praznovjerje idova; 2. Kakve je vrste meusobna ljubav (philostorgia)koju obdravaju jedni prema drugima; 3. Kako to da se taj novirod (kainon touto genos) ili nain ivota (epitedeuma) pojavio istom sada, ane prije? Na ta pitanja eli autor Diognetu odgovoriti zazivajui u pomoBoga koji daje mo i govoriti i uti (c. 1).U odgovaranju na ta pitanja pisac postupa u neku ruku a posteriori,to jest polazi od kritike konkretnog proivljavanja religije kod pogana (c. 2)i idova (cc. 34), suprotstavljajui mu saet opis kranskog stila ivota(cc. 56), da bi na to iznio kransko poimanje Boga (cc. 78). Prema tome,odgovor na prva dva pitanja daje se u neku ruku per modum unius: razlogza takav metodoloki postupak stoji u tome to je autoru za potpun odgovorna pitanje u kakvoga Boga vjeruju krani, kao pretpostavka potrebno kranskoiskustvo. Kritika poganstva i idovstva su racionalne: razumu se obraai idealan opis kranskog iskustva, da bi se onda na temelju kranskog ivotakao injenice moglo progovoriti o Bogu koji se ljudima objavio. Odgovorna drugo pitanje osjeao je autor Poslanice Diognetu, prema tome, kaonunu pretpostavku da moe dati odgovor na samo polazno pitanje Diognetovo:kakva je religija krana (ten theosebeian ton Christianon) i u kojegase Boga uzdaju (tini te Theoi pepoithotes).Poslije toga odgovara pisac na tree pitanje, zato se kranstvo pojavilotako kasno (c. 9), i zakljuuje s opisom uzvienosti kranske vjere (ovjekpostaje nasljedovatelj Boga) pozivajui naslovnika da prihvati kranstvo(c. 10).Kritiku poganskog kulta (c. 2) zapoinje pisac pozivom Diognetu da metnena stranu (da se oisti) svoja tradicionalna shvaanja, tj. sve ono to se obiajemnataloilo u njegovu duhu, i to bi moglo biti zaprekom da bez predrasuda prosuujeovu novost kranstva: neka postane nekako posve novi ovjek (hosper exarches kainos anthropos), da bi mogao biti slua ovoga govora za koji je i sampriznao da je nov govor (2, 1). Bogovi koje tuju pogani nisu drugo nego materija:kamen, bronca, drvo, srebro, zlato. Nainili su ih ljudi. I sami pogani postupajus njima kao s materijalom, jer one od srebra i zlata po noi zakljuavaju,a po danu uvaju sa straom da ih ne bi tko odnio, dok one od prostijeg materijala,npr. od kamena, ostavljaju bez strae. Pogani se ne bi trebali uditi to kranine vjeruju da su to bogovi, jer bi ih pogani sami takvim postupcima zapravo vrijealida su odista bogovi. Isto vrijedi za prikazivanje rtava bogovima, jer senijedan ovjek ne bi drage volje podvrgao tome da mu se iskazuje ast krvlju i mirisompeena mesa, pa ne bi ni bogovi kad bi doista osjeali i razumijevali: kamen,meutim, podnosi takve stvari, jer ih ne osjea.Kritika judaizma bavi se najprije rtvama (c. 3), a onda i drugim idovskimobredima (c. 4). idovi dobro ine to se uzdravaju od poganskog kulta i toaste samo jednoga jedinoga Boga priznavajui ga gospodarem (despoten) svega,ali ne ine dobro kad mu iskazuju tovanje na slian nain kako pogani iskazujutovanje svojim idolima. Bogu nisu potrebne nikakve stvari, jer je on sve stvorioi sve daje ljudima. Zato pisac misli da se Zidovi u tom pogledu nita ne razlikujuod pogana: pogani misle da krvlju i mirisom rtava iskazuju ast idolima,koji, u stvari, ne mogu te asti primiti, a idovi misle da tako poauju onogakojemu niega ne treba (c. 3). idovski propisi o zabranjenim jelima, o suboti,o obrezanju i slino, to su stvari smijene, koje ne zasluuju da se o njima govori(4, 1). Nije u redu prihvaati neke stvari to ih je Bog stvorio za upotrebu ljudi kaodobro stvorene, a druge zabacivati kao beskorisne i suvine. Protivi se pobonostiSADR2AJ POSLANICE 287tvrditi da je Bog zabranio u subotu dobro initi. Smijeno je hvaliti se sakaenjemtijela (obrezanjem) kao svjedoanstvom o izabranju, kao da bi ovjek po tomepostao predmetom osobite Boje ljubavi. Krani su s pravom daleko od tih i takvihidovskih ispraznosti. Meutim, otajstvo same religije krana kao zasebne(to de tes idias auton theosebeias mysterion) nije mogue nauiti od ljudi (c. 4).Opisu kranstva kao nove religije, ili bolje, kao nove vrste ljudi, pisacposveuje dva poglavlja (cc. 56), i to tako da najprije