popravci i održavanje materijala na malim plovilima - josip ostojić
TRANSCRIPT
SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU
POMORSKI ODJEL
Josip Ostojić
POPRAVCI I ODRŽAVANJE MATERIJALA NA MALIM
PLOVILIMA
DIPLOMSKI RAD
DUBROVNIK, LIPANJ 2013.
SVEUČILIŠTE U DUBROVNIKU
POMORSKI ODJEL
POPRAVCI I ODRŽAVANJE MATERIJALA NA MALIM
PLOVILIMA
DIPLOMSKI RAD
Mentor: Pristupnik:
dr. sc. Jadran Šundrica Josip Ostojić
DUBROVNIK, LIPANJ 2013.
1. UVOD...................................................................................................................................................1
2. STAKLOPLASTIKA I STAKLOPLASTIČNA PLOVILA................................................................................2
2.1. POPRAVCI STAKLOPLASTIKE.................................................................................................3
2.2. ''BOLESTI'' STAKLOPLASTIKE.................................................................................................8
2.2.1. OSMOZA...............................................................................................................9
2.2.2. CURENJE PALUBE...............................................................................................10
2.2.3. VODA IZMEĐU SLOJEVA STAKLOPLASTIKE.........................................................11
2.3. OJAČANJA STAKLOPLASTIKE..............................................................................................11
2.4. POPRAVCI ''GELCOATA''.....................................................................................................12
2.5. PLASTIFICIRANJE DIJELOVA NA STAKLOPLASTIČNOJ BRODICI...........................................15
2.6. BOJANJE STAKLOPLASTIKE.................................................................................................16
2.6.1. OBRADA I PRIPREMA ZA BOJANJE I LAKIRANJE..................................................16
2.6.2. PRORAČUN BOJE................................................................................................17
2.6.3. BOJANJE PIŠTOLJEM I DRUGIM ALATIMA..........................................................17
2.6.4. BOJANJE, LAKIRANJE I GREŠKE PRI BOJANJU.....................................................19
2.7. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE....................................................22
2.8. ČIŠĆENJE STAKLOPLASTIKE................................................................................................23
2.9. POLIRANJE STAKLOPLASTIKE..............................................................................................23
2.10. ČUVANJE STAKLOPLASTIČNE BRODICE I PRIPREMA ZA ČUVANJE....................................25
3. DRVO I DRVENE BRODICE.................................................................................................................26
3.1 POPRAVCI DRVENIH BRODOVA...........................................................................................26
3.1.1 ŠUPERENJE (KALAFATAVANJE)............................................................................26
3.1.2. POPRAVAK SLJUBNICE........................................................................................28
3.1.3. POPRAVAK PALUBE............................................................................................31
3.1.4. POPRAVAK REBRA..............................................................................................33
3.1.5. OŠTEĆENJE TRUPA OD ŠPERPLOČE....................................................................34
3.1.6. POPRAVAK OŠTEĆENE DRVENE OPLATE............................................................35
3.1.7. SUHO TRULJENJE DRVA......................................................................................36
3.2. PLASTIFICIRANJE DRVENIH POVRŠINA I DRVENOG BRODA...............................................37
3.3. PRIPREMA I BOJANJE DRVENOG BRODA...........................................................................41
3.4. BEZBOJNO LAKIRANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA.......................................43
3.5. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE NA DRVENE POVRŠINE...............45
3.6. ODRŽAVANJE I ČUVANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA...................................46
4. STAKLO I PLEKSIGLASS (AKRILNE PLOČE).........................................................................................47
4.1. KOROZIJA I DRUGA OŠTEĆENJA.........................................................................................47
4.2. POLIRANJE I ZAŠTITA POVRŠINA OD STAKLA I PLEKSIGLASSA...........................................48
5. KOVINE I KOROZIJA...........................................................................................................................49
5.1. KOROZIJA , OBRADA MATERIJALA I ZAŠTITA OD KOROZIJE..............................................49
5.2. BOJANJE MATERIJALA I ZAŠTITNI PREMAZI.......................................................................54
5.3 ODRŽAVANJE ELEMENATA OD NEHRĐAJUĆEG ČELIKA (INOX)...........................................54
6. GUMENJACI I ODRŽAVANJE..............................................................................................................56
7. POVRŠINE OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA).............................................................................58
7.1. POPRAVCI I ZAŠTITA POVRŠINA OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA).............................58
8. ZAKLJUČAK........................................................................................................................................60
LITERATURA..........................................................................................................................................61
1
1. UVOD
Imati plovilo za osobne potrebe često slovi kao najneisplativija investicija, koje bez
obzira od kojeg je konstrukcijskog materijala građeno, iziskiva gotovo stalna ulaganja.
Većina ulaganja se odnosi na samo održavanje stanja tog plovila. Vlasnici plovila koji su
skloniji radu s alatima mogu znatno umanjiti ta ulaganja jer im zapravo ostaje samo trošak
materijala, alata te mogući trošak prostora za rad, koji je često lako naći i u vlastitom
privatnom okruženju ako se radi o manjim plovilima. Razvojem znanosti i materijala, tako
se i mijenjaju materijali za gradnju plovila, pa od drva koje je tisućama godina bilo glavni
građevni materijal u pomorstvu, čelika i betona, pogotovo u 20. stoljeću, nailazimo i na
razvoj novih, kompozitnih materijala poput poliesterske smole, epoksidne smole,
staklenih i ugljičnih vlakana koje uvelike olakšavaju održavanje te produžuju radni vijek
plovila. Kupnja novog plovila uvelike ovisi o samom materijalu gradnje tog plovila jer svaki
materijal ima karakteristične prednosti i mane. Nije svejedno da li će neki dio na brodu bit
izrađen od običnog drva, plastificiranog drva ili od kompozita ugljičnih vlakana i epoksidne
smole. Gledajući statistiku, Hrvatska je zemlja s jako puno plovila, što je karakteristično za
pomorsku zemlju, ali može se reći da pomalo zaostaje za ostalim pomorskih zemljama po
novitetima u gradnji te održavanju plovila. Dok primjerice europske zemlje već tridesetak
godina poznaju epoksidnu smolu, u nas je, doduše i zbog velike cijene, dosta rijetka te se
plastificiranje uvelike danas radi sa poliesterskom smolom koja je znatno lošijih svojstava
ali i znatno jeftinija od epoksidne smole. Većina brodova, tj. plovila za osobne potrebe su i
dalje građena od drva ili stakloplastike pa se tako i ovaj rad bazirao na obradi, popravcima
i održavanju takvih plovila. Kad bi se razgovaralo sa majstorom kojemu je zanimanje
obrada, popravak i održavanje materijala na brodu, za svaki slučaj, tj. brod na kojemu je
radio dosad bi se moglo prikupiti materijala dovoljno za puno više stranica rada nego što
ovaj rad sadrži što pokazuje koliko je to kompleksan i opsežan proces. Glavna namjena
ovog rada je opće upoznavanje sa vrstama materijala koji se koriste na brodu u gradivne i
estetske svrhe te općenita pravila za rad s istim materijalima u svrhu lakšeg rada sa njima
te produživanja životnog vijeka vlastitog plovila.
2
2. STAKLOPLASTIKA I STAKLOPLASTIČNA PLOVILA
Za stakloplastiku se može slobodno reći da je jedan od najpogodnijih materijala
kada je riječ o malim plovilima. Što se tiče održavanja, procesa i cijena popravka, bez
sumnje spada u one manje zahtijevne. No, misliti da je to materijal koji se ne treba
održavati i da je brodica od stakloplastike gotovo neuništiva, pogrešno je. Prvobitni sjaj
brodica može zadržati neke 2 - 3 godine i tada se može činiti da na brodici ne treba ništa
raditi, no to se može itekako osvetiti koju godinu kasnije. Prvo će sjaj nestajati, a ubrzo i
boja izblijediti. Ako se nije postepeno ulagalo u brodicu, tj. osnovno održavanje, zaštitu i
poliranje, već nakon 6 – 7 godina će se izgled brodice itekako promijeniti i neće baš
obećavati neku dugovječnost. Sve nas to zapravo i ne bi trebalo posebno iznenađivati jer
uz postepeno djelovanje sunca, padalina i kolebanja temperatura treba pridodati i
agresivnu industrijsku prašinu, kemikalije u zagađenim lučkim vodama, gdje brodice
provode najveći dio godine, te povremene ogrebotine i oštećenja od udaraca, dolazi se do
zaključka da se tek uz redovno održavanje stakloplastični brod može smatrati
duguvječnim. Dakako, i uz redovno održavanje, stakloplastični brod, star 10-ak i više
godine, pokaziva potrebu za ponovnim bojanjem. Originalna boja, uz blijeđenje, dobije
očigledne znakove erozije, koji se najbolje očituju opipom. Postaje grublja i sve više
sličnija kućnoj fasadi a ne glatkoj stakloplastičnoj površini. Tada je i zaštitni gel sloj –
gelcoat na putu da postane porozan, a laminat stijenke (slojevi armaturnih
stakloplastičnih vlakana natopljeni poliesterskom smolom) može početi postepeno upijati
more ili vodu. To se ne smije nikako dozvoliti jer će takva voda ili more postepeno izazvati
razdvajanje – deliminaciju slojeva stakloplastike unutar trupa. Velike radove i znakove
potrebne sanacije dijelova broda uvelike odgađa čuvanje u zimskom periodu izvan mora i
pod krovom, ali takvo čuvanje nije uvijek moguće i ono samo jednim dijelom odgađa i
smanjuje opseg potrebnih radova koje brod zahtijeva nakon dužeg vremena.
3
2.1. POPRAVCI STAKLOPLASTIKE
Većina manjih ili površinskih oštećenja stakloplastike popravlja se redovnim
održavanjem, najbolje na kraju sezone. Ono što je uvršteno u tu grupu zapravo su
naprsline, ogrebotine ili rupe na gelcoatu, nastale od udaraca, ponekad i zbog
prenaprezanja, dok rupice od mjehurića, koje se navode u sljedećem grafikonu, zapravo
nastaju od zraka zaostalog u gelcoat sloju pri lijevanju u kalup. Njih ne smijemo zamijeniti
s osmozom, koja je prikazana u nastavku ovog rada. Za popravak tih manjih oštećenja,
dovoljni su poliesterski ili epoksidni kit i nekoliko kapljica boje ili s umješanim potrebnim
pigmentom (npr. RAL 9001) koju možemo i nanijeti kistom ili pinelom nakon što je
zakitovano mjesto osušeno i obrušeno papirom fine gradacije. Ako je potrebno, može se
prije nanošenja boje nanijeti i fini ''špric-kit'' zračnim pištoljem ili primer za plastiku
valjkom i također zračnim pištoljem. Takva površina se može umjesto kistom obojiti
također zračnim pištoljem te ako je potrebno lakirati bezbojnim dvokomponentim lakom
što je prikazano na slici 1.
Slika br. 1 – Grafikon oštećenja gel sloja (1-6) i nužni radovi za popravak1
Počinje se pranjem i odmašćivanjem, što će osigurati da se kit sigurno uhvati za
podlogu. Uske i strme ogrebotine, u grafikonu pod brojem 3, te rupice od mjehurića 6
prvo treba proširiti nekakvim alatom, npr. strugalom da bi se kit mogao utisnuti. Tamo
gdje su udubljenja veća, preporuča se kitati i više puta, u manjim debljinama slojeva da bi
se kit mogao osušiti kako treba u svim slojevima. Ukoliko je kod takvih dubokih oštećenja
1 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
4
laminat bio izložen vodi, najprije ga valja isušiti od vlage. Za tu potrebu može se
upotrijebiti nekakva grijalica ili sušilo, npr. sušilo za kosu, ali sa dovoljne udaljenosti. Ako
je dugo vremena laminat bio izložen morskoj vodi, potrebno ga je isprati slatkom vodom i
prebrisati acetonskim čistilom. Male i plitke ogrebotine (3) mogu se popraviti
zapunjavanjem s malo epoksi ili poliester smole ili poliesterskim kitom. Prije nego se kit
stvrdne, pokrije se komadićem aluminijske folije i poravna lopaticom. Folija se neće
zalijepiti pa se ostavi dok se kit ili smola ne osuše. Nakon toga brušenje brusnim papirom
nije potrebno, osim vrlo finim ako se nanosi boja. Poseban su slučaj naprsline nastale
prenaprezanjem, od sudara ili konstrukcijskih nedostataka (5). Izvana su nalik paukovoj
mreži, ali znaju biti douboke kroz cijeli gelcoat. Kako ih većinom ima mnogo, proširivanje
svake ne dolazi u obzir te je u tom slučaju najbolje izbrusiti gelcoat sloj po čitavoj površini
koja je zahvaćena te ga nadomjestiti namazima na bazi poliuretana. U postupcima I do III
prikazane su popravci probojnih oštećenja, obnavljanje manjeg dijela ljuske i veći
popravak. Prva dva opisana popravka mogu se lako samostalno izvesti služeći se
komadima mat ili roving tkanine staklene vune, dok je za treći popravak potrebno malo
više spretnosti i znanja.
5
Slika br. 2 – popravak tipičnih manjih probojnih oštećenja2
Postupak:
1. Izreže se oštećeni dio (isprekidana linija) i rubovi se izbruse u oštricu. Oko izreza se
brušenjem ohrapavi rub širine oko 3 cm. (1)
2. Izrezana rupa obloži se komadom izrezanog kartona ili šperploče na koju se još stavi i
komad PVC folije kako se smola nebi zalijepila za podlogu. Podloga se zatim učvrsti
ljepljivom vrpcom, stezalicama ili na neki drugi način. Izreže se komad tkanine prema
veličini rupe. U poliuretansku smolu dodaje se učvrščivač te se zatim mješa. Četkom se
nanosi dovoljno smole kako bi se natopilo platno koje je položeno na mjesto popravka.
Položeno platno treba zahvatiti izbrušene rubove (2).
3. Oblikuje se nešto deblji sloj u sredini jer će se smola malo stegnuti (3).
2 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
6
4. Nakon skrućivanja, skine se podloga, te se brusi i zglađiva tako da bude približno
jednaka susjednim površinama. Slijedi nanošenje primer boje te završni sloj poliuretanske
boje.
5. Ako nije moguće doprijeti do druge strane ljuske, npr. kod dvostruke stijenke ili gdje su
ugrađeni dijelovi unutrašnjosti, čitav popravak izvodi se samo s jedne strane. Kao podloga
može poslužiti komad ploče sa kukom u sredini koja se uvuče kao na crtežu i drži na
mjestu komadom uzice ili drvenom letvicom s vanjske strane. Podloga se ne premazuje
voštanim odjeljivačem i ne izolira PVC folijom, već se ostavi da se zalijepi (5).
6. Mali procjepi mogu se jednostvanije ispuniti bez ikakve podloge, npr. smjesom koja se
priprema tako da se u smolu umiješaju sitno narezani komadići mat tkanine dok se ne
dobije gusta masa. Učvrščivać se dodaje na kraju (6).
7. Jedan od načina je i da se komad pletene tkanine zaštiti smolom i kad se počne
skrućivati, ugura u otvor. Dobro se utisne iza izbrušenih rubova . Ovakav je kalup porozan,
ali je ipak dovoljno čvrst da posluži kao podloga za ostatak popravka (7).
8. Još jedan od načina za popravak mjesta gdje postoji unutrašnja stijenka je taj da se
prostor ispuni spužvastom pjenom za plastificiranje, ili izgužvanim papirom, koji će
poslužiti kao dobra podloga za prvi sloj popravka (8).
9. Tamo gdje su oštećeni dijelovi izašli iz ravnine, potrebno ih je vratiti u prvobitan
položaj. Napravi se jedna ili više stezalica od komadića drva i vijaka. Kad je popravak
završen, stezalice se uklone. Preostaje još da se popuni prostor na mjestima gdje su bile
stezalice (9).
Slika br. 3 – prikaz popravka manjeg oštećenja3
3 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
7
Postupak:
1. Manje ili komplicirano oblikovane dijelove, npr. valnicu i rub brodice, najbolje je
popraviti tako da se uspuni oštećeni dio i zatim obrusi na potreban oblik. (1).
2. Komad pletene tkanine zaštiti se smolom i položi preko mjesta koje se popravlja, da
posluži kao podloga. Ostavi se da se dobro ukruti (2).
3. Zatim se nanosi sloj po sloj u debljini najviše 1 cm te se ostavlja da se svaki sloj ukruti
prije nanošenja sljedećeg (3).
4. Tamo gdje su potreban velika nagomilavanja materijala, može se uštedjeti ubacivanjem
spužvaste pjene za plastificiranje, zgužvanog papira, drvenih letvica i sličnog materijala u
sredinu (4).
5. Kad je oštećeno mjesto popravljeno i suho, preostaje još brušenje na potreban oblik i
bojenje. Brušenje je lakše ako se u posljednje slojeve smole umiješa 10 % talka prije
dodavanja učvrščivaća.
Slika br. 4 – Prikaz popravka većeg oštećenja trupa4
4 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
8
Postupak:
1. Tipično veće oštećenje pramca (1). Prvobitan oblik se ne vidi i treba ga najprije izraditi.
2. Napravi se podloga od žićane mreže i jače PVC folije (2).
3: Ispuni se do prvobitnog oblika gipsom i zagladi.
4. Gipsani model se premaže odjeljivačem na bazi voska i izradi tzv. ''ženski kalup'' od
nekoliko slojeva mata i jedne pletene tkanine, tj. rov platna. Kad se kalup osuši, skine se i
na njemu se napravi odjeljak (4).
5. Na odljevku i trupu po rubovima se napravi oštrica radi boljeg spajanja. Bolje je i ako
postoji mali procjep između rubova i odljevka i trupa, nego da su sasvim stisnuti, dakle
potrebno je da odljevak tijesno ulazi na svoje mjesto (5).
6. Slijedi polaganje veznih traka mat tkanine i natapanje smolom (6). Vanjska strana se na
kraju izbrusi fino i glatko, a unutrašnja ostavi onakvom kakva jest. Na kraju je najbolje
čitav trup obojiti kako bi bilo kakvi prijelazi boje i materijala bili nevidljivi.
2.2. ''BOLESTI'' STAKLOPLASTIKE
2.2.1. OSMOZA
Stakloplastična stijenka, gelcoat sloj i laminat propuštaju molekuke vode. Iako je
riječ o vrlo malim, gotovo neprimjetnim količinama, problem nastaje što se voda skuplja u
šupljinama ne većim od mjehurića iz gazirane vode, koji postoje u svakom laminatu. Tu
voda počinje rastvarati lakše topive dijelove laminata, zbog drugačije gustoće stvara se i
veći pritisak u šupljini što izaziva njeno povećanje i na kraju prskanje i probijanje gel sloja.
Više takvih mjehurića u različitoj fazi razvoja, raslojava i oslabljuje laminat, tj. slojeve
stakloplastike. Zapaženo je da se proces brže odvija u slatkoj i toplijoj, a sporije u slanoj i
hladnijoj vodi. Pokazalo se također da većina brodica ne pokazuje nikakve znakove
osmoze u prvih 10 godina postojanja, a navodno se i broj ''oboljelih'' brodica smanjio
otkako proizvođači za gelcoat sloj i prve slojeve laminata upotrebljavaju skuplju, ali zato 4
9
puta vodootoporniju smolu na bazi izoftal kiseline. No još uvijek je nepoznanica da li će i
nakon koliko vremena materijal propustiti vodu i stvoriti uvjete za osmozu.
Slika br. 5 – Prikaz nastanka osmoze5
Proces:
A – Mjehurić zraka veličine onog u gaziranom piću zaostao je u laminatu, ili je stvoren
djelovanjem hlapljivih sastojaka smole; B – Voda polako prolazi kroz gel sloj i skuplja se u
mjehuriću gdje počinje rastvarati lakše topljive dijelove laminata: C – s vremenom otopina
u mjehuriću postaje sve veća pa počinje podizati gel sloj. To je ujedno i prvi vidljivi znak da
se nekakva reakcija događa unutar laminata; D – Gel coat sloj je naprsnuo i voda ima
slobodan pristup do laminata. Staklena vuna kapilarno upija vodu, vlakna bubre i laminat
se postepeno raslojava. Čitav proces traje i po nekoliko godina, ali se porgresivno ubrzava
i sve više širi.
Na novom plovilu osmoza se pojavljuje najranije nakon godinu dana, iako najčešće nakon
pet – šest sezona kako je brodica provela u moru (vodi). Prvi znaci opažaju se kao sitna
uzdignuća gel sloja, a kasnije, kada prsnu, ostaju udubljenja i krateri. ''Bolest'' ne
napreduje brzo ali se nezaustavljivo širi i zahvaća sve veće površine. Doduše, potrebno
više godina da osmoza nagrize trup toliko da ga se mora otpisati ali je početak kraja kada
se pojavi krater. Staklena vuna laminata preko nastalih kratera upija vodu koja dalje
raslojava stijenku i postupno gubi svoju konstrukcijsku čvrstoću. Ipak, praktički, do toga ne
treba doći jer je ''liječenje'' moguće, osim u slučajevima kada je osmoza već znatno
zahvatila trup. Prava uzdignuća i krateri teško se zapaze jer ih prekriva podvodni otrovni
5 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
10
premaz. No, kada se brodica izvuče na obalu i opere, može se zapaziti da se na nekim
mjestima stari premaz sporije suši i kao da ostaju vlažne mrlje, ali na kraju i s tih mjesta
nestane vlaga. Ostruže li se premaz na takvim mjestima, uvidjet će se da se tu ima već
raspucalih kratera. Ovisno o tome da li su osmozom zahvaćena pojedinačna mjesta ili
čitave površine, razlikovat će se i ''liječenje'', tj. tretiranje površine. Pojedinačni krateri ili
uzdignuća ostružu se oštrim strugalom, brižljivo isperu slatkom vodom i ostave da se
dobro osuše. Nakon toga udubina se ispuni poliesterskim ili najbolje, dvokomponentim
kitom epoksidnog tipa, obrusi i dvaput premaže temeljnim premazom za stakloplastiku.
Za veće zahvaćene površine postupak je opsežniji. Brusnim papirom na električnom alatu
ili kutnom brusilicom obrusi se cijela površina zahvaćena osmozom. Obrusiti se treba čitav
gel sloj do početka laminata. Radi se pažjivo kako se brusilicom nebi oštetio laminat, jer bi
to kasnije izazvalo potrošnju više kita i više samog procesa ''kitovanja'' tj. ispune. Nakon
brušenja, trup se dobro opere vodom kako bi se odstranila prašina i čestice soli, te se
ostavi da se dobro osuši. To je i najvažnija faza ''liječenja''. U najpovoljnijim uvjetima, neki
majstori ostave i nekoliko mjeseci laminat da se oslobodi vlage. Proces se može ubrzati
korištenjem električnih grijača i sušila s toplim zrakom. Osušeni laminat ručno se prebrusi
srednje finim brusnim papirom te se počinju nanositi premazi, koji se proizvode baš za tu
svrhu, npr. International Yacht Paints ili Hempel. Na kraju, prije nego se brodica ponovno
spusti u more, nanese se uobičajeni antivegetativni premaz.
2.2.2. CURENJE PALUBE
Glavni i jedini uzroci propuštanja vode kroz palubu na stakloplastičnoj brodici su
učvrćenja nekih elemenata kod kojih je brtvilo popustilo ili se skrutilo od starosti. Tome su
osobito podložni opterećeni elementi kao što su razni okovi, bitve, jarbol, itd. Često je vrlo
teško otkriti mjesto kroz koje curi, jer voda može procuriti na sasvim drugom kraju,
prevaljujući dug put nezapaženo između stijenke i lamperije, ili nekog drugog elementa.
Posljednje što bi u tom slučaju trebalo učiniti je brtvljenje s unutrašnje strane. Bitno je
zaključiti gdje točno brod propušta što se može najjednostavnije utvrditi praćenjem
prilikom kiše ili pranja, ako se npr. radi o okovima prozora. Skinuti okov se dobro očisti od
nečistoća, ostataka starog brtvila i masnoće. Ukoliko je stijenka u ''sendvič'', tj. višeslojnoj
11
izvedbi, a jezgra vlažna, potrebno ju je najprije dobro osušiti i zatim je plastičnim kitom ili
smolom izolirati kako bi je se zatvorilo prema otvoru gdje prolaze vijci. Tek nakon toga
može se staviti nova brtvena masa i ugraditi okov. Treba staviti dovoljno brtvene mase i
bolje je da ona bude djelomično istisnuta kada se sam okov pritegne. Brtvila na bazi
polisulfida su se pokazala kao jedna od boljih jer duže vremena zadržavaju elastičnost.
2.2.3. VODA IZMEĐU SLOJEVA STAKLOPLASTIKE
Ukoliko je voda prodrla u sendvič sloj sa drvenom jezgrom, npr. od balze,
zatvaranje i brtvljenje mjesta gdje voda ulazi nije pravo riješenje. Voda se sama od sebe
neće isušiti. Ako je područje prodora veće, stakloplastika će se raslojavati, a konstrukcija
će slabiti. Ovakva mjesta mogu se zapaziti na neobojanim dijelovima ljuske jer su za
nijansu tamnija, ili po već odvojenoj stijenki koja se giba pod pritiskom drugačije od
zdravih dijelova, ili čak po razlici u zvuku dok se kucka po oplati. Što je površina takvih
mjesta veća, popravak je hitniji. Unutrašnju stranu stakloplastike treba obrusiti ili izrezati
preko cijelog dijela gdje jezgra namočena pa čak i malo više od toga, kako bi se sa
sigurnošću došlo do još suhih dijelova. Mokra jezgra zatim se izvadi i počinje se temeljitim
sušenjem druge, preostale stijenke i rubova jezgre, koji nisu izrezani jer su ocjenjeni kao
suhi. Nakon toga stijenka se opere acetonom, stavi se već pripremljen i izrezan komad
mat tkanine od staklene vune mase od 150 – 200 g/m2 te se natopi poliesterskom
smolom. Na tek želiranu smolu položi se nova jezgra i natopi se smolom, a zatim obnovi
čitava stijenka koja je ranije odrezana, s onoliko slojeva platna koliko je ocjenilo da je
prvobitno bilo. Nakon sušenja i finog brušenja, može se premazivati gel slojem ili
poliuretanskim bojama u željenoj nijansi.
2.3. OJAČANJA STAKLOPLASTIKE
Ugibanje i razna savijanja trupa ili dijelova trupa i palube pri normalnoj upotrebi
treba spriječiti postavljanjem ojačanja. Konstrukcijski gledano, ako se to događa,
proizvođač je morao planirati deblju stijenku ili ojačanja, što zbog štednje nije učinio.
Reklamacije su obično bezuspješne, pa je najbolje da sami izgradimo ojačanje, tim više što
12
to i nije tako teško napraviti. Očisti se i obrusi površina gdje se ojačanje planira postaviti,
pripreme se trake od mat tkanine i oblik se načini od kartona ili na praktičan način od
bužira kao na slici ispod.
Slika br. 6 – Prikaz ojačanja provenog poklopca s kalupom od bužira6
Oblik ojačanog dijela se može prilagoditi mjestu ugradnje, a ako se radi o malo
zahtjevnijim oblicima, uz pomoć kartona se može vrlo lako odraditi kalup za takvo
ojačanje. U pogledu promjera ojačanja, najbolje se orijentirati prema visini ojačanja koja
već postoje u trupu. Prvo se postavi donja traka na lagano izbrušenu površinu koja služi
kao podloga za postavljanje ojačanja, a kad je želiranje smole pri kraju te ona postaje
ljepljiva, postavi se karton i preko njega još 3 - 4 trake mata. Ukoliko je potrebno više
ojačanja, postavljaju se na razmaku od 30 – 40 cm.
2.4. POPRAVCI GELCOATA
Gelcoat je zapravo prvi sloj koji se nanosi prilikom izrade brodice ili jahte. Obično
se nanose dva sloja gelcoat-a te se nakon toga nastavlja ljepljenje staklenog mata i
rovinga na te prve slojeve. Gelcoat je jedna drugačija vrsta poliesterske smole koja želira i
skrutnjava se bez prisustva kisika što ga čini različitim od 99% drugih materijala koje
koristimo pri obradi stakloplastike. Da bi gelcoat skrutnuo potrebno je u zadnju ''ruku''
koju nanosite staviti parafinsko ulje. Parafinsko ulje zbog svoje gustoće "ispliva" na
6 Web izvor: http://forum.ribolovnamoru.com/viewtopic.php?f=8&t=4029 (Posjet: 10.01.2013.)
13
površinu i obavije parafinskim slojem gelcoat koji od ispod gubi kisik i tu nastaje
skrutnjavanje. Tako se zapravo i gelcoat ''popravlja'' kada se radi o procesu obnove i
saniranja trup i ta se samo koristi parafinsko ulje, tj. kada špricamo već gotovu brodicu.
24h nakon nanošenja zadnje ruke gelcoata, potrebno je skinuti sloj parafina. To se radi sa
acetonom. Nakon toga se gelcoat pobrusi sa vodobrusnim papirom i nakon toga se
ispolira. Namjena gelcoata prvenstveno je da se on postavlja u kalupe još dok se brodica
proizvodi, ali moguće je i naknadno nanošenje gelcoata sa špricom premda mnogo
majstora za velikim oprezom ulazi u taj proces. Špricanje gelcoata je specifičan posao i
kvaliteta ovisi o više čimbenika kao što su kvaliteta materijala, vrsta alata, temperatura
zraka, pravilan omjer mješanja te sam ljudski faktor. Što se tiče kvalitete materijala, ovdje
vrijedi pravilo da su skuplji materijali i kvalitetniji. Bitno je naglasiti da ovi materijali imaju
svoj vijek trajanja i gotovo su neupotrebljivi nakon isteka tog vijeka trajanja. Prilikom
nanošenja gelcoata na plovilo koriste se alati poput valjaka, kistova ili šprica. Kada se
gelcoat nanosi u kalup, može se nanijeti i sa sintetičkim valjkom za smolu, no, prilikom
nanošenja na vanjski trup, znači kada se rade popravci na gelcoatu tu je već druga priča.
Svaki alat ostavlja tragove. Zračni pištolj, tj. šprica je jedini pravi izbor za nanošenje
gelcoata prilikom popravaka jer pri korištenju valjka ostaju sitne rupice dok kod korištenja
kistova ostaju brazdice ili sitna udubljenja. Ovi tragovi su vidljivi samo kada se brodica
farba izvana, pri proizvodnji brodice u kalupima to nije bitno i možete ga nanijeti bez
problema sa valjkom i ona će biti savršeno glatka kada izađe iz kalupa. U cilju da posao
bude obavljen kvalitetno, najbolje je koristiti špricu jer šprica uvjek raspršuje sloj
ravnomjerno jednakom gustoćom po površini brodice. Temperatura zraka je osobito
važan čimbenik pri obavljanju ovog posla i bitno se držati pisanih pravila na ambalaži
pojedinog proizvođača. Kod visokih temperatura mogu nastati problemi sa prebrzim
skrutnjavanjem gelcoata. Ovo skrutnjavanje je dodatni problem za špricu jer se materijal
prebrzo skrutnjava i stvaraju se grudice koje ne mogu proći kroz diznu. Prilikom rada sa
gelcoatom, poželjno je ne pripremati velike količine zamješanog materijala da se nebi
skrutio prije samog nanošenja. Gelcoat je dosta specifična boja, tj. tip poliesterske smole
koja je otporna na veliki broj kemikalija, otapala i tvari, a isto tako na habanje i grebanje.
Da bi se zamješao gelcoat kako treba, mora se staviti odgovarajući postotak katalizatora
(aktivator za skrutnjavanje), razrijeđivača za gelcoat te na kraju na zadnju ruku bojanja
parafinsko ulje. Jako je bitno paziti na pravila omjer mješanja svih komponenti premaza.
14
Isto tako potrebno je koristiti baš komponente predviđene za tu najmenu. Postoji baš
originalan razrjeđivač za gelcoat koji je gotovo kao aceton ali u svom sastavu ima i stirena.
Prilikom izrade nove brodice kada se gelcoat nanosi u kalupe, u gelcoat nije potrebno
stavljati razrjeđivač za gelcoat, razrjeđivač se stavlja samo onda kada ga želimo razrijediti,
a to je u slučaju kada ga farbamo ili špricamo izvana. U nastavku je dan primjer miješanja
komponenti gelcoata u količini od 0.5 litre. Na tu količnu ide: 10 ml katalizatora, 75 ml
razrjeđivača za gelcoat, i otprilike 20 ml parafinskog ulja. Ovaj recept bi bio za neku
normalnu temperaturu 24°C . Ako se radi po zimi na temperaturama oko 15°C može se
staviti 15-20 ml katalizatora na ovu količinu. Slojevi nanošenja moraju biti točno onakvi
kako su propisani na ambalaži. Mjesta na koje se nanosi gelcoat su deblja mjesta koja su
manje podložna stresovima, tj.savijanju jer uz sve svoje prednosti, gelcoat je podložan
pucanju prilikom dugotrajne izloženosti stresu pa je ta mjesta možda bolje tretirati
klasičnim dvokomponentnim poliuretanskim bojama jer su one dosta elastičnije.
Slika br. 7 – nanošenje gelcoata na kalup7
7 Web izvor: http://uputstva.org/barke/gelcoat.php (Posjet: 15.02.2013.)
15
2.5. PLASTIFICIRANJE DIJELOVA NA STAKLOPLASTIČNOJ BRODICI
Plastificiranje je proces ojačanja plastičnim vlaknima, epoksidnom ili poliesterskom
smolom nekog dijela brodice, bilo ono od stakloplastike, metala ili drva u svrhu zaštite od
korozije, očuvanja ili ojačanja. Proces je sličan kod svih materijala. Na potpuno suhu i
blago obrušenu površinu nanosi se sloj smole s katalizatorom. Na polusuhu želiranu
površinu nanose se slojevi stakloplastičnih vlakana u mat ili rov izvedbi koja se opet
premazuju smolom postepeno istiskujući mjehuriće zraka. Proces se ponavlja koliko je to
potrebno ponavljajući prethodne korake. Završni sloj smole se obrađuje brusnim papirom
i priprema za nanošenje gelcoata ili primer sloja za daljnje bojanje poliuretanskim bojama.
Na brodicama i jahtama često možemo susresti drvo kao materijal od kojeg su napravljeni
razni funkcionalni elementi brodice kao što su npr. sidrene platforme, platforme za ulaz i
izlaz iz mora, itd. Drvo prije svega ima estetski značaj, pogotovo plemenitije vrste kao što
su tikovina, mahagonij, iroko, ali zahtjeva puno više održavanja od stakloplastike. Ako se
ne održava pravilno, postepeno gubi na izgledu i čvrstoći tako da se vlasnici plovila često
odlučuju na plastificiranje takvog dijela broda. Na slici ispod je prikazana sidrena
platforma u procesu plastificiranja od vodootporne šperploče.
Slika br. 8 – Plastificiranje vodootporne šperploče poliesterskom smolom i staklenim vlaknima
16
2.6. BOJANJE STAKLOPLASTIKE
2.6.1. OBRADA I PRIPREMA ZA BOJANJE I LAKIRANJE
Kada su završeni svi grubi radovi na stakloplastičnoj brodici ili stakloplastičnoj
površini pristupa se pripremi za bojanje. Sve površine moraju biti zaglađene bez razlika u
visinama nakon popravaka oštećenja. To se postiglo upotrebom poliesterskog kita i
predviđenim brusnim papirima za određene faze popravka. U praksi se zadnja bruženja
rade za papirima gradacije 300 - 400. Prije nanošenja bilo kakvog premaza površina mora
biti oprana slatkom vodom da bi se iz najsitnijih pora isprale čestice prašine i soli. Nakon
sušenja, površina se pregledava te se acetonskim ili antisilikonskim čistilima skidaju i čiste
zaostali tragovi masnoće ili drugog onečišćenja. Za sam proces bojanja vrlo su bitni okolni
uvjeti te bi bilo poželjno da se sam proces obavlja u kontroliranim uvjetima, tj.
kontroliranoj atmosferi, npr. u termolakirnici. To često nije moguće pa se proces bojenja
izvodi na otvorenom. Vrijeme bi trebalo biti suho, bez vjetra, sa što manje vlage i u
rasponu temperatura od 18 do 25 stupnjeva celzijevih. Svaki od tih elemanata utječe na
završni proizvod, tj. izgled i kvalitetu obojane površine. Prije nanošenja boje, na površinu
se nanosi primer boja za plastiku, koja služi za popunjavanje malih oštećenja na površini
te bolje prianjanje boje na podlogu.
Slika br. 9 – Zaglađivanje kitovanih površina i priprema za nanošenje primera
17
2.6.2. PRORAČUN BOJE
Koliko je boje potrebno za bojenje dna brodice, nadvodnih stranica ili palube određuje
se prema površini u četvornim metrima, koju se namjerava bojati te izdašnosti 1 kg ili 1
litre boje. Izdašnost boje navedena je na ambalaži boje, a prosječni podatak o četvornim
metrima može se približno izračunati na slijedeći način:
- Podvodni dio trupa motorne jahte i jedrilice s dugačkom kobilicom, (u četvornim
metrima) = dužina na vodenoj liniji x (širina + gaz)
- Podvodni dio barke, lake jedrilice s uskom, perajastom kobilicom, ( u četvornim
metrima) = ¾ dužine na vodenoj liniji x (širina + gaz)
- Nadvođe trupa, ( u četvornim metrima) = 2 x (dužina preko svega + širina) x
srednja visina nadvođa,
- Paluba ( u četvornim metrima) = dužina preko svega x širina
Dobiveni proračun primjenjuje se na isti sljedeći način:
Potrebna količina boje = površini za bojenje : izdašnost boje. Npr. za površinu od 15 m
potrebno je 1,5 kg boje kojoj je izdašnost navedena kao 10 m2/kg. Podrazumijeva se da će
1,5 kg boje biti dovoljan da se jednom premaže spomenuta površina; ukoliko se
premaziva dva ili tri puta, potrebno je toliko puta više boje.
2.6.3. BOJANJE PIŠTOLJEM I DRUGIM ALATIMA
Izuzev većine otrovnih premaza, sve brodske boje osim četkom, četkom (pinelom)
i valjkom mogu se nanositi i prskanjem, i to svim postojećim postupcima: bezračnim,
zrakotlačnim i elektrostatskim. Većina proizvođača boje preporučuje mlaznice od 1,2 -1,5
mm. Od 0,35 – 0,55 mm s bezračnim s pritiskom od 3 – 5 bara. Viši pritisak povoljniji je za
završno lakiranje jer se na taj način izbjegava stvaranje curkova boje. No, namještenje
mlaznice na najmanji promjer smanjuje curenje. Pištoljem se uglavnom treba raditi
ukoliko su površine za bojenje velike. Prskati treba s udaljenosti od 25 – 30 cm, a pištolj
18
držati pod pravim kutom prema površini. Ukoliko je površina koju bojimo u vodoravnom
položaju, pištolj treba držati pod kutem od oko 45 stupnjeva. Radi se ''mokro na mokro'',
prolazeći pištoljem u križ i uvijek malo preko ruba.
Slika br. 10 – Smjer bojanja kod nanošenja boje u ''dvije ruke''8
Boju je potrebno prethodno razrijediti prema uputama proizvođača propisanim
razrijeđivačem. To znači da treba nanositi više dodatnih slojeva kako bi se dobila
odgovarajuća debljina suhog sloja. Kod bojenja četkom ili kistom (pinelom) koriste se
okrugle, plosnate i debele četke, tj. pineli. Okrugli su najprikladniji za temeljne premaze
preko velikih površina kao i za međupremaze. Plosnatim i debelim kistovima i četkama
postižu se bolji rezultati pri završnim premazima. Svi ti premazi mogu se nanijeti i valjkom,
ali je preporučljivo da se prvi, temeljni premaz uvijek nanosi četkom, tj. pinelom jer se
njime boja bolje ''umasira'' u podlogu i ne zaostaju prazne pore. Novi kistovi često
otpuštaju dlaku pri radu sa njiima. Stoga ih je prethodno poželjno dobro oprati u
razrijeđivaču i dobro istrljati po nekakvoj podlozi, najbolje komadu daske. Pri bojanju se
kist ili četka umače samo do polovice dlaka u boju, kako se nebi zahvatilo previše boje. U
ruci se drži približno pod pravim kutem prema površini koja se boji. Boja se prvo razmaže
8 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
19
u vodoravnom smjeru preko male površine, a zatim još jednom ali u okomitom smjeru. Na
kraju se prođe još jednom ali bez pritiskanja i s koso položenim kistom. Na taj način se
postiže sjajnija površina bez tragova od dlaka. S bojama koje se brže suše i onima
dvokomponentnog tipa lakše se radi ako penilo nije široko, najviše 5 do 7 cm, ali i ako se
odjednom premazuju manje površine. Valjak od krzna ili umjetne spužve umače se u boju
toliko da ona ne dođe do osovine držača. Nakon toga suvišna boja se cijedi preko
plastične rešetke, te se s njim prelazi preko površine koju se boji uz jednoličan pritisak.
Radi se također u križnim smjerovima. Kod rada sa dvokomponentim bojama koriste se
samo prirodni krzneni valjci, jer se oni od spužve mogu slijepiti i stisnuti. Za sva bojenja
trupa bilo jednokomponentnom ili dvokomponentnom bojom praktični su mali, desetak
centimetara široki valjci sa žičanom drškom. Nakon bojenja se sav alat pere u
razrijeđivaču koji preporuča proizvođač dotične boje.
2.6.4. BOJANJE, LAKIRANJE I GREŠKE PRI BOJANJU
Nakon nanošenja primera, može se pristupiti bojanju brodice. Primer u nekim
slučajevima nije ni potreban. Ukoliko je primer stavljen, nanošenju drugog namaza se
mora pričekati minimalno 6 sati. U ovisnosti o vremenskim uvjetima i materijalu, drugi
namaz se nekad nanosi i nakon 24 sata. Nakon sušenja, nanosi se boja, uz upotrebu
odgovarajućeg razrijeđivača, prskanjem, četkom ili krznenim valjkom. U pravilu se ovaj
proces obavlja zračnim pištoljem. U prethodnom poglavlju je točno opisan takav način
bojanja. Ukoliko se koristi dvokomponentna boja, potrebno je imati na umu da se ona,
kad je pripremljena, brzo skrućuje pri toplom vremenu. Ukoliko temperatura nije viša od
25 C, ima se vremena za nanijeti otprilike kanticu od jedne litre, dok se pri toplijem
vremenu treba umiješati samo pola litre boje. Ako se radi u kasno proljeće ili ljeto, možda
je bolje i odustati od dvokomponentne boje i upotrijebiti jednokomponentnu, jer se tada
posao može obaviti bez žurbe. Kada se prvi namaz poliuretanske boje skruti (6 – 24 sata
kasnije), može se ali se rijetko kad radi na popunjavanju zaostalih oštećenja poliesterskim
kitom. Takvo popravci se izravnaju brusnim papirom gradacije 600 – 800 na mokro. Kada
se površina osuši, odmasti se te je spremna za ponovno nanošenje boje. Nakon toga se
20
mogu nanositi 2 ili 3 premaza boje, zavisi koliko je potrebno. Nakon poslijednjeg premaza
sačeka se i do mjesec dana, te se prelazi finom polir pastom, odstranjuju se eventualni
tragovi penila ili valjda, a potom se premaže ''polišem'' i izglača do sjaja. U praksi se,
pogotovo za dijelove trupa iznad vodene linije koriste bezbojni lakovi za stakloplastiku,
tako da se nakon sušenja boje, cijela površina ponovno odmasti te se nanesu 2-3 ruke
bezbojnog laka kojim se postiže visoki sjaj materijala bez obzira na poliranje.
Slika br. 11 – Nanošenje boje valjkom
Greške pri bojanju:
- Ljuskanje boje:
o Bojenje preko još vlažne ili nečiste površine
o Miješanje različitog sustava
o Prekoračenje vremena upotrebe dvokomponentne boje
o Prevelik razmak između nanošenja temeljne i slijedeće boje; površinu je
prethodno trebalo ohrapaviti brušenjenjem
- Gubitak sjaja završne boje:
o Boja je nanošena za vlažnog vremena ili uz velika kolebanja temperature
o Bojenje je obavljeno u zatvorenoj prostoriji bez dovoljno ventilacije
- Pucanje boje:
o Pojava finog pucanja gornjeg sloja boje posljedica je nanošenja tvrdog tipa
boje preko mekanog tipa
21
o Prekratko vrijeme sušenja između dva premaza
o Za vrijeme rada naglo je pala temperatura
- Smežurana boja:
o Nanesen je predebeo sloj boje
o Zbog jakog sunca namaz se prebrzo osušio na površini
o Masna podloga
- Dugačke linije, površina nije glatka:
o Linije koje su od četke ili kista, na četki je bilo previše boje koja je prečvrsto
razmazivana
o Između nanošenja slojeva površina nije dino obrušena.
- Sporo sušenje boje:
o Preniske temperature
o Nedovoljna ventilacija prostorije
o Prethodni sloj nije dobro obrušen, samo površinski
o Bojenje preko drugačijeg tipa boje
- Jak obraštaj dna ubrzo nakon novog premaza:
o Prejako razrijeđivanje
o Premaz nije dobro promiješan
o Pretanak sloj
o Nakon premazivanja brodica je predugo bila izložena jakom suncu
o Premaz je nanošen po kiši ili jakoj vlazi
o Površina dna nije prethodno očišćena od prljavštine i masnoće
- Pojava mjehurića:
o Korišten je alat koji nakon pranja u vodi nije osušen
o Nedovoljno i prebrzo sušenje
o Predebeli slojevi nanošeni jedan na drugi
o Premazivanje po vlažnoj površini
o Prethodni dvokomponentni premaz se nije skrutio (kemijski)
22
2.7. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE
Znanstvena istraživanja su dokazala da se zametak algi uhvati na površinu trupa
već nakon nekoliko minuta nakon što je brodica spuštena u more (vodu), dok larve raznih
crva i školjke tri do četiri dana kasnije. Nakon toga, bujanje tih nametnika nemoguće je
zaustaviti. Oni usporavaju kretanje brodice kroz more (vodu) i povećavaju potrošnju
goriva. Jedino rješenje za spriječavanje pojave algi i drugih organizama na trupu uopće je
premazivanje trupa otrovnim sredstvima koja uništavaju mikroorganizme. Postoje razne
vrste antivegetativnih premaza, ali u ovom poglavlju ćemo obuhvatiti sam one koje se
nanose na stakloplastične površine. Ovi premazi kao što su otrovni za biološki svijet u
moru, tako su i otrovni za ljude pa se mora malo više obratiti pozornost pri rukovanju
njima. Bilo da se radi o drvenoj ili plastičnoj brodici, redoslijed radova je manje-više isti.
Podvodna površina se dobro opere slatkom vodom, a trave i školjke se ostrugaju vodom
pod jakim pritiskom, tvrdom četkom, limenom lopaticom ili strugalom (špatula). Slijedi
brušenje srednje grubim brusnim papirom. Prakticira se i samo brušenje na mokro kako
se nebi stvarala prašina od starog premaza. Kad je površina suha, prelazi se temeljnim
premazom preko svih dijelova gdje je raniji takav otpao ili nema ostataka starog premaza.
Kod nove brodice potrebno je premazati čitavu površinu. Za stakloplastične brodice
proizvodi se poseban nagrizni temeljni premaz za tu svrhu dok se na metalnim i
ferocementnim koriste oni s bitumenskom osnovom. U roku kojeg je propisao proizvođač
temeljnog premaza potrebno je nanijeti otrovni premaz. Ukoliko se to ipak radi kasnije
prethodno treba ponovno lagano prebrusiti površinu kako bi se osiguralo dobro
prianjanje. Kao što je već rečeno, otrovni premazi sadrže dovoljno otrovnih sastojaka da
naškode čovjeku. Treba izbjegavati udisanje prašine pri brušenju i uvijek raditi s maskom
preko ustiju i nosa. Onima osjetljivijima smetat će i dodir s kožom pa ruke treba što prije
oprati vodom i sapunom. Najbolje je raditi u rukavicama. Ukoliko otrovni premaz dospije
u oči, potrebno ga je ispirati jedno duže vrijeme mlakom vodom te potražiti pomoć
liječnika ukoliko se pojača nadražaj ili se oko upali. Što se tiče vrste antivegetativnih
premaza, tržište obiluje raznim vrstama, proizvođačima i cijenovnim ranzima. Među
najzastupljenijim proizvođačima su Hempel, Veneziani, Marine itd. Učinkovitost samog
premaza ovisi o samoj pogodnosti tog premaza za dotično plovilo. Bitan je materijal
podloge, brzina kretanja plovila te medij u kojem se kreće, tj. slanost vode te je bitno
23
proučiti sve što piše na ambalaži proizvoda prije odabira premaza za naše plovilo. U
pravilu, antivegetativni premazi se nanose valjkom, a mogu se nanositi i četkom i špricom,
tj. zračnim pištoljem u razrijeđenijem obliku.
2.8. ČIŠĆENJE STAKLOPLASTIKE
Većina prljavštine na stakloplastici se može oprati vodom i spužvom, uz dodatak
malo sapunice ili specijalnog šampona. Mrlje od ulja i nafte lako se skidaju mješavinom od
2 dijela deterdženta i 1 dijela petroleja, smola također, dok deblju naslagu treba prvo
sastrugati komadom drva ili plastičnim strugalom pazeći da ne oštetimo podlogu. Za
čišćenje se mogu koristiti i deterdženti iz domaćinstva, glicerin, maslinovo i laneno ulje,
benzin, nafta i blaga industrijska čistila. Mogu se koristiti i abrazivna sredstva, npr. paste
za pranje ruke ili ostali deterdženti iz domaćinstva, npr. Arf, Cif ili slično. S takvim
sredstvima ne valja pretjerivati jer možemo vrlo lako oštetiti podlogu. Nakon primjene
takvih sredstava, mogu se koristiti još neka jača sredstva kao aceton, razrijeđivač za boje,
amonijak, blage kiseline, industrijski ocat, alkohol, metilni alkohol, toluen i ksilen.
Industrijski se proizvode i razna druga sredstva, namjenjena baš za pranje stakloplastike al
ona su nekad zbog svoje cijene drugi izbor, pogotovo jer se sličan učinak može postići
jeftinijim i dostupnijim sredstvima. Kod takvih sredstava se ipak daje prednost poznatijim
proizvođačima.
2.9. POLIRANJE STAKLOPLASTIKE
Poliranje je jedan on bitnijih radova na stakloplastičnoj brodici. ''Poliš'' pruža
zaštitu preko gel sloja i ispunjava sitne erodirane rupice u kojima se inače zadržava
prljavština i voda. Poliš se nanosi samo na očišćene i suhe površine, mekanom krpicom ili
vatom i zaglađiva se do sjaja. Nikako ga se ne smije nanositi preko zguljenog gel sloja ili
otvorenog laminata. Dijelovi palube po kojima se hoda ne premazuju se jer će postati
klizavi. Kvalitetna sredstva za poliranje su skupa ali tu ipak kvaliteta ovisi o cijeni . Sredstva
za poliranje se proizvode na bazi umjetnih i prirodnih voskova. Na prirodni bazi,
najpoznatiji je karnauba vosak koji tvori jedan od najotpornijih slojeva. Lako se skida
24
brisanjem za razliku od jeftinijeg poliša na bazi umjetnih smola, koji su žilaviji ali se skidaju
samo s otopinama. Postoje i abrazivni poliši, poput onih koji se koriste za automobile, ali
oni manje ili jače bruse površinu koja se polira. Dobri su za skidanje teško odstranjivih
mrlja, ali ih se ne smije pretjerano koristiti. Izblijedjela boja trupa se može jednokratno
vratiti opreznim poliranjem površine takvim abrazivnim sredstvima za poliranje. Poslije
toga se nanose neabrazivna sredstva da bi se postigao maksimalan sjaj površine. Polirati
se može strojno i ručno. Stroj olakšava i ubrzava sam proces ali završno poliranje se
gotovo uvijek izvodi ručno.
Slika br. 12 – Visoki sjaj gelcoata nakon poliranja9
9 Web izvor: http://www.detailingbliss.com/forum/compound-polishing/3525-boat-polishing-gel-coat.html (Posjet: 03.04.2013.)
25
2.10. ČUVANJE STAKLOPLASTIČNE BRODICE I PRIPREMA ZA ČUVANJE
Na kraju plovidbene sezone, brodicu je potrebno oprati čistom vodom, zatim
blagom sapunicom ili specijalnim šamponom za stakloplastiku te isplahnuti čistom
vodom. Moguće mrlje od masnoća se treba odstraniti, a ako postoje veća oštećenja
površine, njih je potrebno sanirati jer će se uvelike olakšati proces pripreme plovila za
iduću sezonu. Tek tada se brodica može premazati polišem da bi se bolje zaštitila sama
površina brodice. Što se tiče podvodnog dijela brodice, potrebno je skinuti sve slojeve
obraštanja, školjke i ostale organizme te se površina već može jednim dijelom obraditi
brusnim papirima. Podvodnom dijelu je jako bitno da se pažljivo ispere slatkom vodom.
Ako se plovilo ne skladišti u zatvorenom ili natkrivenom prostoru, ili se ne pokriva
zaštitnim pokrovima, poželjno je da se na njega nanese deblji sloj zaštitnog voska ili
neabrazivnog sredstav za poliranje te se takav sloj ne treba uoće zaglađivati. Kod biranja
zaštitnog pokrova, preporučljivo je koristiti materijale od pletenog materijala a ne
plastike jer se ispod plastike može kondenzirati vlaga koja se ne može osušitit te cijeli taj
čin postaje kontraproduktivan. Sam proces čuvanja na kopnu je bitan za samu
stakloplastiku jer je tada oslobađa vlage koju je upila armatura tijekom korištenja na
moru. Kod skladištenja stakloplastične brodice, pogotovo na duže vremena, posebno je
potrebno obratiti pozornost na podupirače na koje se oslanja brodica. Brodica se treba
čitavom svojom težinom oslanjati na kobilicu. Bočni potpornji služe samo da drže plovilo u
ravnoteži, što je opet važno jer ako nije težina pravilna raspoređena na lijevu i desnu
stranu, tijekom dugog stajanja sam trup može postat izobličen. Potpornje je potrebno
postaviti na mjestima gdje je ojačan sam trup brodice iznutra i time otklanjamo svaku
mogućnost oštećenja. Poželjno je da je plovilo nagnuto na stranu krme tj.inkrmano da
otklonimo mogućnosti skupljanja kišnice u proveni dio ili kabinu plovila. Mnogo plovila na
krmenom dijelu ima čep (Kingston) koji je tad poželjno ukloniti da bi nakupljena voda ili
kišnica mogla sama istjecati iz plovila.
26
3. DRVO I DRVENE BRODICE
Većina drvenih brodova i brodica sagrađena je na klasičan način, od iskrojenih
platica položenih jedna do druge, a mjesto dodira (sljubnica) ispunjeno je šuperivom radi
brtvljenja. Plovila za sport i rekreaciju, građena na takav način, ne uživaju veliku
popularnost zbog opsežnog održavanja iako im popravci nisu toliko komplicirani. Danas
većina novosagrađenih drvenih plovila je spajana ljepilom (lameliranjem). Održavanje im
je jednostvanije, ali je zato popravak kompliciraniji, u nekim slučajevima i neizvediv bez
zamjene dijela trupa ili palube. Ipak, suvremenim poliuretanskim i epoksidnim bojama te
sredstvima za impregnaciju koja su posljednjih godina postala dostupna nautičarima,
predstavljaju osjetna poboljšanja. Vodoodbojne su, praktično vodonepropusne pa je time
utjecaj vode (mora) na drvo sveden na najmanju mjeru, što je inače osnovni uzrok
izobličenja i kvarenja tog prirodnog materijala. Redovnom primjenom tih boja održavanje
će se znatno pojednostavniti, a plovila izrađena postupkom lameliranja po svojstvima
praktično izjednačiti s onima kod stakploplastičnog broda. Često se zna čuti, za razliku od
svih ostalih vrsta brodova, da drveni brodovi ''imaju dušu'', pogotovo oni koji nisu
plastificirani. Zbog ubrzanog načina života, iz godine u godinu je sve manje i manje
drvenih brodova koji ipak svoje mjesto ustupaju plovilima koji zahtjevaju manje vremena
za održavanje.
3.1 POPRAVCI DRVENIH BRODOVA
3.1.1 ŠUPERENJE (KALAFATAVANJE)
Trup građen dodirnim načinom treba jednom godišnje pažljivo pregledati, a sve
otvorene sljubnice, rubove, završetke platica zaštititi od mora (vode). Olabavljeno i
omekšano šuperivo pažljivo izvaditi, sljubnicu očistiti i staviti novo šuperivo. U kakvom je
stanju šuperivo najbolje se može ispitati udarajući po njemu nabijačem, pri čemu udarac
mora biti tvrd, a ne mekan. No, valja provjeritit da nije istodobno proguran na unutrašnju
stranu trupa. Naravno, taj se posao isplati samo ako su platice zdrave i dobro učvršćene,
pogotovo na krajevima i spojnim rubovima. Popravak boje ili stavljanje otrovnog premaza
može započeti tek nakon obnovljenog šuperiva. Kod dodirno izvedene oplate trupa
27
šuperivo ima dva podjednako važna zadatka: zabrtviti sljubnice i osigurati tvrdi pritisak
između svih dijelova oplate. Zbog toga neispravno, omekšalo šuperivo ne samo što
propušta vodu već remeti brtveni pritisak susjednih platica. Pretpostavka za uspješno
šuperenje je da su platice i lica sljubnica suhi i zdravi. Ako se namjerava zamijeniti svo
šuperivo brodicu treba pravovremeno, na jesen, izvaditi iz mora kako bi se preko zime
osušilo, te je potrebno ostrugati boju oko spojeva. Prije popravka sljubnice se očiste na
svim dijelovima gdje je brtvilo istrunulo ili osjetno omekšalo. Prepoznati se može po tome
što se teško suši i ostaje mokro. Preporučljivo je na takvim dijelovima izvaditi brtvilo u što
većoj dužini, pa i zdrave dijelove, jer obnova šuperiva i na najmanjim dijelovima sljubnice
znači krpanje koje neće dugo izdržati. Ukoliko se iznova šupari čitava sljubnica, brtvilo
ispod i iznad popravljenog mjesta treba brižljivo kontrolirati i dodatno nabiti. U protivnom
se ne dobiva jednaki pritisak između platica pa se šuperivo može razlabaviti. Pamuk u
snopićima ili pletenici uglavnom se koristi za šuperenje manjih i užih sljubnica, na primjer
na barkama i manjim brodicama (jahtama), dok se za veće brodove uzima kudjela u
snopovima, namočena u smolu ili uljnu boju. Od alata je potreban izbijač za vađenje
starog šuperiva, širilo kojim će se raširiti platice kada su previše stisnute i nabijač za
nabijanje šuperiva, odnosno točkalo za uguravanje pletenice. Širina nabijača treba
odgovarati sljubnici, dakle da ne bude veća od razmaka pletenica. Potreban je još i drveni
bat, tvrda četka ili kist. Udarati treba čvrsto ali ne i prejako, prava mjera brzo se nauči.
Prije šuperenja platice trebaju bitit suhe, a sljubice impregnirane lanenim uljem. Snopovi
kudjele ili pletenica trebaju biti dovoljno debeli da se mogu nabiti do sredine otvora, ali ne
i predebeli da se uslijed njihovog nabijanja platice ne bi iskrivile. Bez sumnje, ovdje je
potrebna izvjesna praksa da bi se ovladalo poslom. Koliko snažno treba nabiti šuperivo
ovisi i o debljini oplate. Počinje se od užeg kraja sljubnice i ide prema širim dijelovima.
Najprije se šupere okomiti spojevi i bez prekida prelaze u vodoravne, dok se spoj na
pramčanoj statvi načini u nastavku vodoravne sljubice. Kada se šuperivo nastavlja, spoj
treba izvesti pažljivo stanjujući mu krajeve koji se preklapaju. Nabijeno šuperivo dobro se
natopi mješavinom lanenog ulja i ''firnajza'' (verniša, firnis) koja se nanosi četkicom više
puta. Preostali slobodni dio sljubnice treba odmah zapuniti u podvodnom dijelu trupa
smolom ili odgovarajućim bitumenskim proizvodom, a u nadvodnom dijelu kit smjesom.
Ta se smjesa priprema od staklarskog kita, lanenog ulja i uljne boje. Razrijedi se toliko da
se može lagano nanositi a da ne ispadne. Nakon nekog vremena kit se osuši, ali se gubi na
28
elastičnosti, dok laneno ulje za dugo vremena konzervira šuperivo. Najbolje je sačekati
oko 4 tjedna i tada očistiti zauljena mjesta krpicom namočenom u terpentin, a potom
obojiti trup. To je bila stara metoda obrade sljubnice nakon nabijanja šuperiva. Zahtijeva
dosta posla i povremeno obnavljanje, no nisu rijetkost brodovi stari i po 80 godina koji su
šuperani na taj način potpuno vodonepropusni. Tek se u novije vrijeme umjesto kitova i
bitumena za zapunjavanje sljubnica koriste sintetski kitovi i ''tekuće gume''. Rezultati su
vrlo dobri, a trajnost višestruko veća. Na tržištu postoji već nekoliko vrsta tih kitova i
tekućih guma na bazi silikonskih materijala, polisulfida itd. No, njihova primjena na oplati
koja je ranije bila kitana tradicionalnim sredstvima nije jednostavna. Ove umjetne mase
prianjaju uz drvo platice samo ako su sljubnice očišćene od masnoća, zaostalih od lanenog
ulja i boje. Čišćenje je prilično teško jer je masnoća u većini slučajeva duboko prodrla u
drvo; potrebno je istrugati sloj drva u sljubnici i više puta prebrisati acetonom ili
trikloretilenom. Nakon toga, sljubnice i šuperivo se premazuju odgovarajućim temeljnim
premazom jedan do dva puta i zatvaraju umjetnom masom. Pritom je najbolje koristiti
tlačni pištolj. Dodatno palcem utiskuje se masa u sljubnicu gdje se to čini potrebno. Višak
kita kasnije se odstranjuje žiletom ili tankim oštrim nožem, iako treba nastojati da masa
dođe i malo dublje u sljubnicu jer će kasnije pritisak malo istisnuti.
3.1.2. POPRAVAK SLJUBNICE
Kod starijih brodova rubovi sljubnice mogu omekšati pa ne mogu pružiti otpor
potreban za brtvljenje, ili mogu istrunuti. Tada je najbolje izmjeniti tako oštećene platice
(nova platica iskroji se prema staroj i prikuca čavlima na isti način), ponekad ih je
jednostavnije popraviti, pogotovo ako nisu oštećene cijelom dužinom. Kako se to izvodi
zakrpom od bakrenog ili olovnog lima koja se prikuca čavlima, ili pokrivnom letvicom koja
se zakovicama ili vijcima učvrsti kroz oplatu za podlošku s unutrašnje strane, po
mogućnosti dodatno za jedno ili dva rebra, prikazano je na slici br 13.
29
Slika br. 13 – Zakrpa sljubnice10
Slika br. 14 – Obnova sljubnice11
Oštećena sljubica koja se više ne može normalno zabrtviti šuperivom popravlja se
pokrivnom letvicom koja se zakovicama ili vijcima učvrsti kroz oplatu za podlošku s
unutarnje strane. I tu je potrebno staviti šuperivom, a potom i dosta brtvene mase.
Ovakvi popravci možda ne izgledaju najljepše, pogotovo ako su na nadvodnom dijelu
trupa ali su trajni i djelotvorni. Uz to, može se brzo obavitit a i prištedjeti opsežan posao i
troškove zamjene čitavih oštećenih platica. Popravak sljubnice epoksidnim smolama s
ugušćenim punilom ili sitno nasjeckanim vlaknima staklene vune, također je dobar način.
Staro šuperivo i omekšale ili istrunule dijelove sljubnice treba najprije odstraniti, a zatim 10 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku 11 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
30
lopaticom nanijeti smolu i ugurati klinastu letvicu. Ta letvica na jednom svom kraju treba
biti šira od sljubnice kako bi se čvrsto uglavila te se nabija dok ne postane tvrda na udarac.
S nekoliko drugih klinova ili čavala se pridržava uglavljena na mjestu dok se epoksidna
smola ne ukruti. Nakon toga se višak letvice može izbljanjati ili izbrusiti.
Slika br. 15 – Punjenje sljubnice epoksidnom smolom s punilom i klinastom letvicom12
Na takav način mogu se uspješno popravljati sljubnice i na podvodnom dijelu
trupa. Prethodno treba dobro očistiti drvo u sljubnici ili ga jednostavno malo odrezati
kutnom brusilicom. Na isti način sljubnica se može i proširiti ako je preuska da bi se u nju
ugurala klinasta letvica. Održavanje preklopno i letvičasto održavane oplate ne razlikuje se
od opisanog za dodirmo izvedenu oplatu, osim dijela koji se odnosi na šuperenje, kojeg
kod ovih tipova nema. Brtvljenje između platica ovdje je postignuto vrlo tijesnim spojem
koji održavaju ljepilo, brtvena podloga i zakovice, odnosno čavli kod letvičaste oplate.
Održavanje je zbog toga jednostavnije, ali samo dok je drvo zdravo. Kada jednom takve
oplate zahvati truljenje ili budu jače oštećene od udarca, popravak je znatno složeniji jer
prvo treba odvojiti zakovice ili čavle koji spajaju zdravi i oštećeni dio platica. Zakovice se
mogu jedna po jedna raskovati pazeći da se ne rašire stare rupe jer će na to mjesto
ponovno doći zakovice. Kod letvičaste izvedbe čavle treba rezati tako da se list pile ugura
između zdrave i ištećene letvice. U pravilu, novopostavljene letvice više nije moguće
čavlima spojiti s ostalim dijelom oplate, pa krojenje i ljepljenje mora biti precizno.
Preporučljivo je na dijelovima gdje se spajaju stara i nova oplata, s unutrašnje strane,
postaviti i podložne letvice, koje se treba zalijepititi preko spoja i dodatno učvrstiti s 12 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
31
nekoliko vijaka za drvo. Stari način križne gradnje s trakama od punog drva i pamučnim
platnom između njih, radi boljeg brtvljenja, vrlo je teško dobro popraviti na isti način kako
je izvedena oplata, a ako su u pitanju veće površine možda i nemoguće. U takvom slučaju
se koriste drugi materijali, furnir i tanja šperploča, koje treba u slojevima ljepiti
epoksidnim ljepilom preko postojećih ili privremeno postavljenih rebara i dužnica. Spoj sa
starom oplatom može se dobro izvesti, rubove zdravog dijela treba ukoso izbrusiti u širini
od 8 – 10 debljina oplate, a zakrpe od furnira stepenasto iskrojiti kako se to radi pri
popravku oplate od vodootporne šperploče.
3.1.3. POPRAVAK PALUBE
Prema iskustvima brodograditelja, prosječan vijek trajnosti brtvila i najbolje
izrađene letvičaste palube iznosi oko desetak godina. Kad se brtvilo počne povećano
odljepljivati najbolje je obnoviti ga na čitavoj palubi. To je opsežan posao, ali ga može
obavitit i spretniji amater ako želi uštedjeti dosta novca; od cijene za koju bi za posao
platio stručnjaku na materijal otpada tek oko 15 %. Najčešći kvar je mjestimično
odljepljivanje mase od ruba sljubnice. Takva mjesta zapaze se po tome što okolno drvo
ostaje duže vlažno zbog vode koja se skuplja ispod brtvila. Na sumnjivom mjestu potrebno
je izvući djelić brtvila i provjeriti da li se duboko u sljubnici zadržava voda i prljavština. Ako
se u dnu nalazi pamučna vrpca, dovoljno je provjeriti da li je pamuk mokar. Sve su to
znakovi propuštanja brtvene mase. Obloga tikovih letvica na stakloplastičnoj palubi
ponegdje završava uz okomitu stijenu nadgrađene kabine ili kormilarnice. Tu se rado
stvaraju džepovi u kojima se skuplja voda koja katkad procuri ispod obloge. Potrebno je
pronaći takva mjesta i dobro ih obložiti brtvenom masom, ali masu nanositi samo na
očišćena i suha mjesta. Ako je stijena palube na stakloplastičnoj brodici izvedena kao
sendvič s jezgrom, događa se da voda prodre i u sendvič. Udaranjem manjim čekićem po
donjoj, unutrašnjoj strani palube, otkrivaju se ''rane'' i tu se umjesto punog i tvrdog zvuka
čuje ''šuplji'' i ''meki'' zvuk. Popravak palube s već raslojenom sendvič jezgrom velik je
posao i za profesionalca. Prosječan nautičar može ipak uspješno sanirati pojedine dijelove
i otkloniti slaba mjesta prije nego što su uzrokovala veću štetu. Sljubnice treba očistiti od
starog brtvila i temeljito oprati acetonom i trikloretilenom. Preporučljivo je skinuti ograde
i dr. jer brtvilo treba obnoviti i na mjestima koja pokriva takva oprema. Kao alat za
32
iskopavanje stare brtvene mase može se upotrijebiti bilo kakav alat zaobljenog
naoštrenog vrha. Vrh takvog alata se pažljivo ugura u staru brtvenu masu ali tako da dođe
između mase i rubne površine drva. Potrebno je iskrivljeni dio nakositi prema drvu tako
da struže, ali ne i da se zareže u površinu. Struganje treba nastaviti dok se stara masa
potpuno ne odstrani. Činjenica je da je za ovakve radove poželjna određena praksa s
ovakvim tipom poslova. Tamo gdje je pronađena prljavštvina na stranicama ili na dnu
sljubnice, masa ne drži dobro i treba je iskopati. Kad se dođe do zdravog dijela, potrebno
je iskopati još malo zbog sigurnijeg povezivanja stare i nove brtvene mase koja će se
dodati. Kad se prašina od prethdonog rada temeljito očisti,stavljamo zaštitnu traku na
sam rub sljubnice s jedne i druge strane da ne zamažemo drvo masom. Prije nove brtvene
mase se može staviti primer, jednokomponentan ili dvokomponentan, ovisno o uvjetima
rada. Dvokomponentnu brtvenu masu potrebno je dobro izmješati prije upotrebe. U
slučaju da je pregusta da bi se ulijevala u sljubnicu potrebno ju je unositi lopaticom. Rjeđa
masa može se naliti u kašeticu, namjestiti u pištolj i tako utiskivati. Jednokomponentne
mase se obično isporučuju u tubama s vrškom. Vrh tube je potrebno lijepo odrezati i
oblikovati da liježe u sljubnicu. Pri ulijevanju mase nastoji se da masa ide od dna sljubnice
prema gore. Pištolj ili tube se povlače što jednoličnije kako se nebi stvarali zračni
mjehurići. U pravilu se uvijek nanosi malo više mase jer se ona slegne ili stisne. Nanesenu
masu je najbolje ostaviti nekolioko dana pa se tek onda čisti i skida višak oštrim strugačem
ili dlijetom. Ukoliko se nema dovoljno vremena, površina se može odmah poravnati
lopaticom pritiskajući masu u sljubnicu. Nakon izravnavanja mase skida se maskirna vrpca.
Letvice koje su naprsnule zbog naprezanja ili lošeg materijala najbolje je odmah
zamijeniti. Naprslina obično ne prolazi cijelom dužinom i lako se može utvrditi također po
tome što takvo mjesto ostaje vlažno i kad je paluba suha. Dovoljno je izrezati oštećeni dio,
na način da se prvo izvade vijci na dijelu gdje se planira popravak, a potom se dlijetom
pažljivo izdubi i izbije oštećeni dio. Paluba se očisti od starog ljepila i brtvila, poravna se
odstranjeni dio te se potom zalijepio iskrojena nova letvica, zaviju vijci, čepovi, novo
brtvilo i sve se zagladi brušenjem. Ovakva izmjena dijela letvice je brub, ali neizbježan
postupak jer ako se ne napravi voda će ulaziti ispod letvica i s vremenom pričiniti mnogo
veću štetu. Na letvičastoj palubi ponekad ispadne drveni čep iznad glave vijka ili pak po
dužem zadržavanju vode može se zaključiti da nije vodonepropusan. I kod ovakvih
situacija preporuča se čim prije popraviti oštećeno mjesto jer će voda prolazeći uz viijak
33
doći do sendvič sloja ili oplate. Kitanje, zapunjavanje smolama i ljepilima, čemu se često
pribjegava kod ranije opisanog naprsnuća letvica i oštećenog čepa, može biti samo
privremeno, ali nikako i trajno rješenje. Ponekad u manjim slučajevima to i uspije, ali to ne
treba smatrati uobičajenom praksom. Izmjena čepa je jednostavna; izvadi se vijak, izbuši
rupa nekoliko milimetara dublje te se vijak ponovno uvrne. Zatim se očiste stranice rupe
gdje dolazi čep, izradi se novi te se zalijepi na svoje mjesto s malo epoksidnog ljepila. Bolje
je da se čep ne nabija prečvrsto jer će kasnije od vode nabubriti. Prije nego se ljepilo
skruti, dlijetom se odbije višak čepa i poravna se brušenjem. Na taj način se u rubove oko
čepa ugura i malo piljevine, koja će se izmiješati s ljepilom i poravnati eventualno neravne
rubove.
3.1.4. POPRAVAK REBRA
Napuklo drveno rebro koje se lako uočava već i po sljubnicama koje ''zijevaju'' jače
od ostalih, ne zamjenjuje se s novim rebrom već popravlja ugradnjom dodatnog, tzv.
''slijepog'' rebra na oštećenom dijelu. Dobro je da se to dodatno rebro ispili lisnatom
pilom, kako je to to prikazano na crtežu, te nakon toga ugradi. Po potrebi može se
prethodno i kuhati zbog boljeg savijanja. Prorez olakšava savijanje i umanjuje naprezanja
kojima je staro rebro bilo izloženo. Učvršćuje se zakovicama, koje ponovno povlače
platice, a neprirodno veliki zijev sljubnice se gubi. Dodatno se rebro ne učvršćuje za staro.
Slika br. 16 – Popravak napuklog rebra u drvenoj brodici13
13 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
34
3.1.5. OŠTEĆENJE TRUPA OD ŠPERPLOČE
Dublja i veća oštećenja na oplati trupa ne smiju se popravljati kitom, kao ona
manja, površinska, gdje dubina oštećenja ne prelazi 1/3 debljine oplate. Ukoliko su
potrebni veći zahvati, treba izrezati čitav dio u kvadratni ili ovalni oblik. Odrezani rub se
zatim brušenjem nakosi u dužini koja odgovara zbroju 10 debljina; npr. kod oplate od 10
mm skošenje treba iznositi 10 cm. Naravno, pri ovom je poslu potrebno malo vještine i
strpljivosti. Što je površina kosine ravnija i manje grbava ljepljenje će biti bolje. Zatim
slijedi izrada istog takvog skošenja na zakrpi, komadu ploče iste debljine izrađene u
veličini oštećenja koje treba zakrpati i kosine na oplati dobivene brušenje. Potrebno je
pripaziti da ploča lijepo prilegne na pripremljeni otvor. Tek nakon toga slijedi ljepljenje
vodootopornim ljepilom. Dok se ljepilo suši treba osigurati i pritisak na ploču zakrpe.
Umjesto ploče mogu se koristiti furniri ili tanje šperploče, stepenasto iskrojene i ljepljene
jedna na drugu.
Slika br. 17 – Zakrpa šperploče14
14 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
35
Ovakav način popravka preporuča se i za laminiranu križnu izvedbu oplate. Pokušaj
da se izbjegne dugotrajan posao košenja, a zakrpa samo plastificira s obje strane, moguć
je, ali ne i pouzdan. Nikad ga ne treba primjenjivati na podvodnom dijelu trupu. Slično je i
sa zakrpom koju podupire veća ploča s unutrašnje strane, gdje to raspored rebara
dozvoljava, i gdje se uz ljepilo obavezno koriste zakovice kroz oba sloja šperploče (oplatu i
podmetnute ploče). I ovakav način je uputnije primjenjivati samo na nadvodnim
dijelovima, iako je jači od onoga sa slojevima stakloplastike. Opisani način popravka
šperploče primjenjuje se i za popravak lameliranih oplata furnirima ili tanjom šperpločom,
s istim materijalom i tipom ljepila. Komadi furnira ili tanke šperploče iskroje se u raznim
veličinama kako bi se postupno pokrivali izbrušeni dio zdravog dijela trupa. Dobro
popravljeno mjesto kasnije se uopće ne primjećuje.
3.1.6. POPRAVAK OŠTEĆENE DRVENE OPLATE
Primjer oštećenja drvene oplate:
Slika br. 18 – Popravak oštećene drvene oplate15
15 Ivičević – Bakulić, M. (2003.) Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica. Diplomski rad. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku
36
1. Oštećenje na platici oplate, iako možda zahvaća čitavu dužinu između dva rebra, ne
smije se popravljati na rebrima.
2. Oštećeni dio se reže dalje, između dva rebra. Zatim se izbuše rupe kroz koje može ući
uska lisnata pila.
3. Prvo se montiraju podloške i učvrste zakovica. Podloška mora biti dovoljno velika,
približno kako je to vidljivo na slici iznad.
4. Novi dio se iskroji prema izrezanom i zatim se učvrsti na podloške također zakovicama,
te na rebra kako je to bilo i ranije. Sljubnice se na kraju ispunjaju šuperivom, ali i rubovi
gdje se okomito sastaju stara i nova platica kakos e more ne bi uvuklo ispod šuperiva.
3.1.7. SUHO TRULJENJE DRVA
To je gljivično oboljenje drva, prisutno na mnogim starijim drvenim brodicama.
Ono je ograničeno na dijelove koji nisu stalno u vodi već su samo djelomično vlažni uz
prisustvo kisika. Znači na mjestima iznad vodene linije koja su izložena prskanju. To
oboljenje napreduje polako, ali sigurno. Mjesta koja su počela truliti na takav način mogu
se prepoznati po smeđoj boji. Sredstva koja se koriste protiv takvih oboljenja većinom su
otrovi, ali nisu uvijek djelotvorni pa čak i kada se oboljela mjesta redovno natapaju. Veći
uspjeh u suzbijanju imaju tek impregniranje i zasićenje oboljelih mjesta epokisdnom
smolom, koja štiti ta mjesta od gljivica a i samog doticaja kisika. Dijelovi koji se žele
obraditi na takav način trebaju se najprije dobro osušiti, a tamo gdje su gljivice zahvatile i
u dubinu, preporuča se izbušitit rupe promjera 2 – 3 mm na svakih 2 cm zbog boljeg
sušenja. Nakon sušenja, drvo se nekoliko puta treba dobro premazati epoksidnom
smolom, npr. West 105 – 206. Ovakva liječenja treba primjenjivati samo na dijelovima koji
se mogu zamijenitit novima (kobilica i rebra trupa), što je ipak sigurniji način. Uz rebro
koje se ''liječi'' dobro je ugraditi i jedno zdravo, tzv. ''slijepo'' rebro, za slučaj da liječeno
istrune. Ponekad se oboljeli i istrunuli dijelovi mogu potpuno izrezati te se saniraju na
37
način opisan u prethodnim odlomcima ovog rada. Nakon toga površina se ostavi da se
dobro osuši, te se od zdravog drva oblikuje komad kojim će se nakon sušenja zakrpati
izrezano mjesto. Osušene površine se dobro natope epoksidnom smolom, zakrpa također
te se zatim ulijepi u izrezani dio.
3.2. PLASTIFICIRANJE DRVENIH POVRŠINA I DRVENOG BRODA
Plastificirati brod je jedna od diskutabilnijih tema kada se priča o drvenim
brodovima. Drveni brod u svom izvornom obliku je, mnogi će reći: ''brod koji ima dušu'',
koji postaje nešto sasvim drugo kada se plastificira, no drveni brod koji nije plastificiran
troši puno više vremena vlasniku ako se on misli brinuti oko njega baš kako treba. Može
se diskutirati i o samom značenju što znači plastificirati drvo, a što zaštiti ga. Kada se
spomene plastificiranje, prvo na um pada poliesterska smola koja se u kombinaciji sa
stakloplastičnim mat i rov vlaknima, u više ''ruku'' nanosi na trup broda. Bitno je naglasiti
da je ta metoda zastarjela, a i nije toliko učinkovita. Brod je sustav od puno drvenih
elemenata, čak i više vrsta drva koje svako ima dilataciju te pod utjecajem vlage, sunca,
mora, poliesterska ''košulja'' nije dugog vijeka. Sama po sebi, poliesterska smola je kruta,
a i sklona je osmotskom upijanju vlage. Ako cijeli proces nije pravilno odrađen, pogotovo
ako drvo nije dovoljno suho, plastificiranje takvog broda je kratkoročno te će se nakon 5 –
6 sezona imati veći problem koji nosi više održavanja i novca nego na samome početku.
Bilo da se radi zaštita ili plastificiranje različitim vrstama smola, najbitnija stvar je da je
vlaga u drvetu što manja. Neki majstori detaljno prate vlagometrom vlagu, te se na takav
posao odlučuju tek kad je vlaga ispod 8 %. To se može postići jedino dugim sušenjem
drveta i to podrazumijeva da je brod duže vremena izvan mora. Druga najbitnija stvar je
da su svi drveni elementi, tj. cijeli brod od zdravih elemenata, bez tragova truljenja,
masnoće ili ostalih oboljenja i onečišćenja, te svaki element mora biti obrušen do zdravog
drva. Najbolje rješenje je rastavljanje gotovo svih konstruktivnih elemenata da bi se
moglo pristupiti svim površinama sa svih strana. Kada se uzme u obzir da treba mijenjati
neke dijelove trupa, oplate ili cijeli niz konstrukcijskih elemenata, dolazimo do pitanja
koliko je uopće potrebno takav brod dalje plastificirati te trošiti novac na materijal. Tu se
38
radi o pronalaženju nekakvog kompromisa između novca kojeg je potrebno uložiti i
vremenu koji smo spremni odvojiti za održavanje kroz idućih 10ak godina. Golo drvo bez
plastificiranja iziskiva svako par godina preglede trupa, šuperenje, mijenjanje propalih
dijelova dok dobro plastificiran brod, uz neko osnovno održavanje može trajati
desetljećima bez nekih velikih popravaka. Uz dugo sušenje, pojavljuju se pukotine i
razmaci među površinama koje je potrebno ispuniti. To se najbolje radi sa epoksidnim
smolama te miješanjem u tu smjesu drvenog praha (ostaci od brušenja te obrade drva koji
smo ugradili na brod) ili za to predviđenog punila. To nikako nije preporučljivo raditi sa
poliesterskom smolom i kitovima jer kao što smo već spomenuli, smole na bazi poliestera
su kruće, ne dozvoljavaju dilataciju drva i površina te se nikako ne slažu s vlagom. Brod se
okreće kobilicom gore, a prije se skidaju svi dijelovi koji bi tome mogli smetati, npr. kabina
ili slično. Nakon krpanja i brušenja neravnina, površina je spremna za nanošenje platna i
smole koje je prethodno potrebno izmjeriti i izrezati po dijelovim broda da bi se olakšao
proces plastificiranja i smanjila mogućnost greške. Cijela površina se prelazi sa
epoksidnom smolom na koju se polaže platno. Platna koja se koriste kod plastificiranja sa
epoksidnom smolom su lakša i tanja od onih za plastificiranje sa poliesterskom smolom,
oko 80 gramska, koja su čak i poslije premazivanja slojem epoksi smole skoro pa prozirna.
Kod međupremaza je potrebno pratiti vrijeme sušenja i koliko je vremena maksimalno
dozvoljeno do nanošenja drugog međupremaza, što se može iščitati sa ambalaže
proizvoda. Površine se kitaju mješavinom epoksi smole i punila koje se može kupiti u
trgovini (npr. microsilica od Veneziania) ili se u smolu može staviti drvena prašina
potrebne gradacije. Kod plastificiranja sa epoksi smolom nije potrebno dodavati puno
slojeva platna kao što je to slušaj sa poliesterskom smolom jer epoksi smolu karakterizira
puno veća čvrstoća i otpornost. Na vanjski trup i kobilicu se stavlja više slojeva platna
nego na unutarnje površine. Brod se uspravlja te se cijeli postupak krpljenja, brtvljenja,
kitanja i brušanja ponavlja i izvodi na toj strani broda. Nakon toga se nanose slojevi smole
i platna. Potrebno je nekad i dignuti više konstrukcijskih elemenata da bi se moglo
pristupiti svim površinama broda. Kod polaganja platna najbitnije je da je sav zrak istisnut
a to se postiže dugotrajnim tapkanjem pinelom kod manjih površina ili za to predviđenim
valjcima. Samo polaganje vlakana i slojeva plastike se ponavlja u za to predviđenim
vremenskim intervalima kako piše na ambalaži proizvoda, te se ponavlja koliko je puta
potrebno. Kao što je već naglašeno, potrebno je puno manje slojeva epoksidne smole i
39
vlakana nego kada se radi poliesterskom smolom. Potrebne rupice i frakture se po
potrebi jos kitaju i bruse te je površina spremna za bojanje ili lakiranje. Jedina mana
epoksidne smole je to da nije otporna na sunčeve UV zrake te je lakiranje ili bojanje
obavezno bojama ili premazima koji su UV otporni. Površine koje su plastificirane jednim
slojem tankog platna i premazane smolom su ostale prozirne te se one mogu premazati s
više ruka bezbojnog dvokomponentnog laka. Površine koje su kitane više puta i koje se
bojaju u željenu boju također je potrebno premazati više puta i između ruka, nakon
sušenja prethodnog namaza površine zagladiti finim brusnim papirima. Na kraju, i
obojana površina se može izlakirati bezbojnim lakom da bi se postigao visoki sjaj površine.
Slika br. 19 – Polaganje prvog sloja platna na drveni trup16
Neki brodovi u konačnici, računajući sve nanešene slojeve, bilo smole ili boje,
imaju i do 20 slojeva premaza na površinama. Cijeli proces plastificiranja se može obaviti i
poliesterskom smolom koja je višestruko jeftinija, ali puno kraćeg vijeka zbog svojih
svojstava. Dobro plastificiran brod poliesterskom smolom zahtjeva uz održavanje neke
16 Web izvor: http://forum.ribolovnamoru.com/viewtopic.php?f=7&t=1343&start=135 (Posjet: 01.04.2013.)
40
popravke na plastificiranim površinama već nakon par sezona dok dobro plastificiran brod
epoksidnim smolama ne zahtjeva popravke na površinama i do 10-ak sezona. Sve ovisi o
dobroj pripremi i pravilnoj proceduri. Kad bi se pravila statistika i analiziralo kojim se
materijalima plastificira općenito, Hrvatska jos malo zaostaje po, može se reći, svjetskim
trendovima te se uvelike jos rabi poliesterska smola, baš zbog velike razlike u cijeni
materijala.
Slika br. 20 – Impregniranje drvenih elemenata epoksidnom smolom
Bitno je naglasiti jednu stvar, koja je također jedna od diskutabilnijih tema, a to je
da li je plastificiran brod teži od onoga koji nije plastificiran. To je stvar čiste matematike u
koju se sada neće ulaziti, ali bitno je reći da je je suhi, pravilno plastificiran brod puno lakši
od drvenog broda jer se količina, tj. težina smole i vlakana nikada nemože približiti težini
vode koju u sebe ''povuče'' drveni neplastificiran brod. Za polemizirati je i da li se brod
mora plastificirati iznutra i izvana; zagovaratelji teorije da se brod plastificira samo izvana
kažu da se mora ostaviti jedna strana neplastificirana da bi drvo moglo disati jer će i
najmanji postotak vlage utjecati na to da ce tijekom vremena ''zatvoreno'' drvo istrunuti,
ali to se vrlo jednostavno može objasniti. Proces truljenja je proces oksidacije, a pošto je
41
drvo plastificirano za svih strana i plastificira se samo suho drvo, proces oksidacije je
onemogućen.
3.3. PRIPREMA I BOJANJE DRVENOG BRODA
Kod bojanja, osnovno je da se postigne dovoljno debeo i zdrav sloj boje koji će
izdržati cijelu i više sezona. Ako je posao obavljen dobro od početka, dakle od gole
površine drva i upotrijebljena kvalitetna boja (temeljna, međupremazna i emajl boja na
kraju), nekoliko sezona može proći bez gotovo ikakvih zahvata, osim eventualnih
popravaka od udaraca i ogrebotina. Naravno, pretpostavka je da trup prije bojenja bude
pažljivo pripremljen, a šuperivo u sljubnicama zdravo i čisto. Za mjestimičan popravak
boje prvo je potrebno lopaticom odstraniti sve oljuštene dijelove ili one koje se ne drže
čvrsto za drvo, a zatim na suho odgovarajućim brusnim papirima obrusiti najmanje čitav
namaz boje. Obrušenu površinu treba očistiti i zatim nanijeti završnu emajl boju. Nakon
nanošenja međupremaza, ako je to potrebno, kitom i lopaticom se poravnava
popravljeno mjesto, kako bi se ujednačilo s okolnom površinom. Ukoliko je oštećeno
mjesto moralo biti očišćeno do drva, potrebno ga je osušiti i zatim obraditi brušenjem te
temeljnim premazom. Ako se stara boja uvelike ljušti , izgubljena je na mnogo mjesta ili
ponegdje treba popraviti šuperenje – često od brojnih popravaka površina više nije glatka
i izgleda grubo – čitav sloj boje potrebno je spaliti plamenikom i rastopljenu boju odignuti
od površine drva metalnom lopaticom. Bitno je da se plamenik ili puhalo ne drži predugo
na jednom mjestu, kako bi se izbjeglo spaljivanje drva, već samo koliko je potrebno da sloj
boje ''zakuha'' i pojave se mjehurići. Ovaj posao se uvijek radi duž gotova drva, a ne
poprijeko. Nakon toga strugalom se očisti gdje je to potrebno, a čitav trup se prebrusi
grubim brusnim papirom. Prašina se očisti gdje je to potrebno, a čitav trup se prebrusi
grubim brusnim papirom. Prašina se očisti suhom četkom i čistom krpom te se potom
nanosi primer za drvo. Ovaj dio se radi istog dana kako kiša nebi zatekla goli trup. Kada je
primer suh, nanosi se još jedan namaz (sloj) te se pregledava šuperivo. Potrebno je
popraviti ili obnoviti sva mekana mjesta te kitati gdje je to potrebno. Nakon toga se obrusi
na suho čitav trup te ponovno kita gdje je to potrebno. Zatim se brusi srednje grubim ili
42
finim brusnim papirom – ovisno o vrsti drva: tvrđe drvo finijim brusnim papirom. Brusi se
vibracionom busilicom ili ručno (brusni papir preko četvrtastog komada drva). Tamo gdje
se pojavi golo drvo prestaje se brusiti, premaže se primerom, pričeka da se osuši te
ponovno brusi sve dok se ne prestanu pojavljivati gola mjesta. Na taj način dobiva se
dobra vodootporna osnova i glatka površina. Što i jest pretpostavka za dobar ''emajl
finish''. Nakon toga na nadvodni dio trupa nanose se dva premaza temeljne boje za drvo i
prvi međupremazne boje, uz obavezno brušenje finim brusnim papirom između svakog
sloja. Slijedi prvi namaz emajl boje koja se posvuda polagano nanosi. Kada je premaz suh,
potrebno je obrusiti finim brusnim papirom i pažljivo isprašiti. Na kraju dolazi drugi,
posljednji namaz emajl boje. Za podvodni dio trupa odabere se temeljna boja prema
preporuci proizvođača antivegetativnog premaza koji će se kasnije upotrijebiti. Nanose se
najmanje dva premaza temeljne boje s brušenjem između svakog kako bi se osigurala
vodonepropusnost. Otrovni, antivegetativni premazi nisu vodonepropusni. Za bojanje
drva najpogodnije su jednokomponentne poliuretanske boje (dvokomponentne boje su
prekrute i brzo pucaju), slabije, ali zato i jeftinije, tzv. boje za vanjske radove na uljnoj ili
sintetskoj osnovi. Preporučljivo je uvijek koristiti čitavu paletu istog proizvođača, od
primera i temeljne boje do završnog emajla. Najprikladnije je penilo (četka) širine 5-6 cm,
koje se prije upotrebe treba dobro očistiti od neučvršćenih dlaka. Za toplog vremena boja
se se brzo skrućuje. Radi li se dvokomponentnim bojama potrebno ih je brzo nanositi da
bi se tokom rada održao tzv.''mokri rub''. To znači da se završni dio mora stopiti sa
sljedećim. Ukoliko je rub već postao ljepljiv, ostat će uzdignuti trag na površini, to znači da
treba raditi u manjiim dijelovima ako se boja brzo stvrdnjava. Koliko se boje treba
pripremiti najbolje se utvrdi tokom bojenja. Radi se po suhom i mirnom danu bez vjetra.
Boju prije upotrebe treba dobro promiješati, a povremeno i tokom bojenja s tim da je
nakon jačeg mješanja treba ostaviti da miruje nekoliko minuta kako bi mjehurići isplivali
na površinu. Bojati treba samo suhe, čiste i od prašine očišćene površine. Brusi se i
premazuje sljedeći namaz (sloj) samo kad je prethodni potpuno suh.
43
3.4. BEZBOJNO LAKIRANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA
Ovaj se postupak sve češće izvodi raznim impregnirajućim lazurnim materijalima. Na ovaj
način se radi brže i jednostavnije nego bezbojnim lakom, ali je i s najkvalitetnijim
sredstvom trajnost premaza manja – obnavljati se treba svake sezone – a po završnoj
ljepoti sjaja ne može se usporediti s lakom. Za nanošenje lazurnog sredstva najšešće je
dovoljno očistiti površinu brušenjem (ako je prije toga bio korišten bezbojni lak, potrebno
ga je potpuno ukloniti), isprašiti i premazati najmanje tri puta. Ovisno o vrsti lazure
sušenje između premaza traje od 12 – 24 sata. Impregnirajuća sredstva su praktična za
drve dijelove izložene stalnom habanju i potrebno ih je svake godine ponovno lakirati,
npr. podne rešetke kabine ili kad se nema vremena stavljati lak. No, debljina i čvrstoća
sloja nisu dovoljne da bi se zaštitilo drvo na duže vrijeme. Premazi bezbojnog laka, za
razliku od lazura, čine debeo sloj i ako spriječimo grubo mehaničko oštećenje lakirano
drvo će ostati dugo vremena efektno zaštićeno od djelovanja mora, vode i sunca.
Slika br. 21 – Drvene podnice – ''pajoli'' spremni za impregnaciju lanenim uljem i lakiranjem
Mjestimična oštećenja mogu se uspješno popraviti tako da se skinu svi dijelovi
sloja koji se ne drže čvrsto za drvo. Skinuti treba i dijelove koji su pobijelili i postali
neprozirni ( što znači da su se odvojili od drva). Potrebno je dobro izbrusiti brusnim
papirom kako bi se dobila čista površina, odnosno njena prirodna boja na mjestima koja
su potamnila ili pobijelila od mora, vode ili sunca. Nakon toga slijedi nanošenje bezbojnog
laka. Suprotno čestim tvrdnjama, bezbojni lak namijenjen vanjskim radovima izdrži više
sezona i na mjestima gdje je preko cijele sezone izložen djelovanju mora, vode i sunca, uz
uvjet da je pravilno nanesen i da je na dobro pripremljenoj površini. Osnovno je brušenje
44
finim brusnim papirom između svakog sloja i stavljanje idućeg tek kad je prethodni
potpuno suh.
Drvene površine koje se namjeravaju obojiti lakom valja najprije temeljito očistiti i
prebrusiti srednje grubim brusnim papirom (na suho). Osim brušenjem stari lak se može
skinuti i odstranjivačem laka i metalnom strugalicom. Odstranjivač se ne smije ostavljati
duže od jednog sata, a dovoljno je 5 do 10 minuta. Treba paziti da odstranjivač ne dođe u
doticaj sa stakloplastikom jer će je nagristi. Nakon rada s odstranjivačem, površine drva se
isperu slabom otopinom amonijačne vode ili sredstvom koje navodi proizvođač. Nakon
toga obrusi se srednje grubim brusnim papirom. Treba paziti da drvo bude suho, ako su
veće površine bile ogoljene sigurno su preko zime upile dosta vode pa je potrebno
nekoliko uzastopnih sunčanih dana da bi se dobila odgovarajuća suhoća drva. Obrušena i
očišćena površina ispraši se suhom četkom. Zatim se namoči čista krpa u razrijeđivač i
lagano prebriše. Prvi, tanki namaz (sloj) blago se razrijedi s 10 – 15 % razrijeđivača kako bi
se lakše upio u drvo. Ako je vrijeme hladno, malo se zagrije kantica s pripremljenim
lakom.
Slika br. 22 – Impregnirana i lakirana drvena ukrasna tabla
Kada se namaz osuši obrusi se finim brusnim papirom te se poravnaju eventualno
zaostale izbočine. Prašina se pažljivo odstrani suhom četkom. Idući premazi nanose se bez
razrijeđivanja i ako je moguće svaki novi sloj nanosi se novim kistom ili dobro očišenim od
prethodnog lakiranja. Svaki novi sloj nanosi se tanko, razmazujući lak na kraju uvijek u
smjeru godova drva te se pazi da se to ne radi na vjetru. Najbolje je nanijeti četiri tanka
premaza, ne računajući prvi razrijeđeni, te se brusi najfinijim brusnim papirom prije
45
svakog novog premaza. Dvokomponentni poliuretanski lak sigurno je najtvrđa i na more
najotpornija vrsta laka koja postoji na tržištu, no odlični rezultati postižu se i
jednokomponentnim poliuretanskim lakom. Uz pažljiv rad, mogu se ostvariti vrlo dobri
rezultati i bezbojnim lakovima na bazi prirodnih smola, koje posjeduju čak bolju
elastičnost od poliuretanskih, a uz to su obično i jeftiniji.
3.5. ANTIVEGETATIVNI PREMAZ – PRIPREMA I NANOŠENJE NA DRVENE
POVRŠINE
Podvodni dio trupa je potrebno obojati za to predviđenim antivegetativnim
premazima. Kao što je i mnogo puta dosad navedeno, najbitnija je priprema površine za
bojanje. Fino izbrušena, kitovana i osušena površina se prvo treba tretirati primerom za
drvo koji se nanosi u više slojeva, 2 ili 3. Ako je potrebno još popraviti neka oštećenja to se
izvodi opet kitovanjem i brušenjem finim brusnim papirima. Za podvodne dijelove trupa
se koriste malo drugačiji antivegetativni premazi nego su to kao kod stakloplastičnog
trupa. Oni su po svojem obliku malo mekši i pomalo drugačijeg kemijskog sastava. Glavni
nedostatak tih premaza je da oni nisu vodonepropusni i zato je potrebno prije nanošenja
svakog antivegetativnog premaza površinu premazati za više ruka temeljne boje koja je
kompatibilna sa tim antivegetativnim premazom. Jedna od bitnijih stvari je da se treba
točno odabrati tip premaza koji odgovara dotičnom plovilu, uzimajući u obzir slanost
vode, temperaturu te najbitnije, brzinu plovidbe i po tim faktorima odabrati odrgovarajući
tip premaza za naše plovilo. U narodu se često čuje izraz ''koper'' koji je zapravo proizašao
iz naziva antivegetativnog premaza za drvo koji se tradicionalno koristio – ''cooperpainta''
od proizvođača Hempel. U sebi sadržava velike količine bakrenog oksida i po tome je i
dobio naziv i nije prikladan za sve vrste materijala. Karakterizira ga velika topivost te ga je,
kao kod i svih drugih premaza, poželjno nanositi u više slojeva u skladu sa vremenom
sušenja prethodnog sloja. Takvi, mekši i topljiviji premazi pogodni su za povila koja ne
premašuju brzinu od 15 čvorova. Jedan od modernih inačica antivegetativnog premaza za
drvo, koji se koristi i za druge materijale je Hempelov Hard racing koji spada u
samopolirajuće tipove premaza koji se tijekom plovile sami zaglađuju. Takvi premazi
46
koriste se za plovila koja postižu brzine veće od 15 čvorova. I drugi proizvođači imaju
slične tipove premaza sa sličnim karakteristikama, ali pod drugim imenima.
3.6. ODRŽAVANJE I ČUVANJE DRVENOG BRODA I DRVENIH POVRŠINA
Održavanje drvenog broda čine svi radovi koji su navedeni u prethodnim
poglavljima rada, ali kada se zapravo govori o održavanju, to se odnosi na samo
produljenje vijeka trajanja materijala na drvenom brodu, znači, manji popravci oštećenih
djelova te produljivanje trajanja zdravih dijelova. To se radi kada je god moguće. Kao i
svaki, drveni brod je potrebno zaštiti od samog utjecaja vode te spriječavanje njenog
prodiranja u sam materijal. To se odnosi na popravke na oštećenim mjestima, tj,popravke
boje i premaza. Tu se boja oljuštila, odigla od podloge, ispucala ili je odbijena udarcem.
Takvo oštećeno mjesto treba očistiti, osušitit i ohrapaviti brusnim papirom, a ukoliko se
okolni sloj boje ne drži uz podlogu treba ga oljuštiti. Za ponovno bojenje je najbolje
primjeniti ranije korištene materijale. Nanose se istim redoslijedom, a eventualno kitanje
radi izravnanja izvodi se nakon impregnacije ili temeljnog naliča. Boju na većoj površini
nadvodnog dijela najčešće je nemoguće nemprimjetno popraviti jer su okolne površine
oksidiranjem izmjenile prvobitnu nijansu. U takvom slučaju jedino je riješenje sve
prebrusiti dok površina ne postane hrapava i zatim se posvuda nanijeti sloj – dva završne
emajl boje. U podvodnom dijelu trupa otrgnuti ili uzdignuti sloj boje, odnosno
bitumenskog ili temeljnog premaza, treba također obnoviti istim sredstvima prije
nanošenja otrovnog, antivegetativnog premaza17. Bez obzira na vrstu sredstava, podloga
na koju se nanosi zaštitni premaz mora biti suha i čista. Kitanje radi izravnavanja, npr. kod
lamelirane gradnje, najbolje je izbjegavati pošto će more ili voda najvjerojatnije omekšati
kit nakon nekog vremena. Drvenom brodu boja je osnovna i jedina zaštita od štetnog
djelovanja mora (vode) pa ne treba propustiti da se svaka otvorena površina osuši i
ponovno prekrije bojom. Jedino se na taj način mogu spriječiti veće štete. Kante s bojom,
17 Web izvor: file://localhost/C:/Users/Josip/Desktop/Magistarski%20rad/WEST%20SYSTEM%20_%20Projects%20-%20Boat%20Repair.mht (Posjet: 15.04.2013.)
47
četke, kistovi nerazdvojni su pratilac drvenog broda. Ako duže vremena boravi na kopnu,
drveni brod je u opasnosti da se razasuši, pogotovo ako je na otvorenom gdje je na
direktnom utjecaju sunca. Kod odlaganja, procedura je ista kao kod stakloplastičnih
brodova, što je opisano ranije u radu. Težina mora biti pravilno raspoređena na kobilici te
bočni potpornji na mjestima gdje su rebra broda.
4. STAKLO I PLEKSIGLASS (AKRILNE PLOČE)
4.1. KOROZIJA I DRUGA OŠTEĆENJA
Kod brodova, staklene ili površine od pleksiglasa najčešće susrećemo na prozorima,
raznim predgradama i na otvorima. Staklo samo po sebi spada u jedne od najotpornijih
materijala, ali dugotrajna okruženost morem, suncem, vlagom i za staklo predstavlja
''opasnu'' sredinu. Što se tiče otpornosti, staklo je jako otporan materijal, ali ipak ima svoj
vijek trajanja. Staklo je otporno na kiseline, soli i njihove rastvore i kratkotrajno
djelovanje. Međutim, vlaga i voda prilikom neprikladnog skladištenja mogu izazvati
koroziju i to od 8 μm godišnje, što se očituje povećanom grubosti površine. Na
površinama se formira prvo sivkasti film, a zatim film bijele boje, koji se teško uklanja.
Slika br. 23 – Akrilne ploče se na tržištu mogu naći u različitim bojama
48
Promjena u kemijskoj strukturi gotovo i da ne nema, ali zato su itekako vidljive.
Pleksiglass (akrilne ploče) je materijal sličnih vizualnih svojstava kao staklo koji se sve više
koristi u brodskoj industriji. U svom izvornom obliku je proziran i bezbojan, i od stakla
znatno lakši. Što se tiče termičke otpornosti, pleksiglass je manje otporan od stakla na
visoke temperature i to se itekako vidi nakon duže izloženosti suncu. Kako je mekši,
pleksiglass je tako i manje otporan na struganje i habanje. Na manjim brodovima i
brodicama ćemo zasigurno češće susresti pleksiglass od stakla, dok su na većim
brodovima česte izvedbe stakla na prozorima u ''sendvič'' izvedbi koje u takvoj izvedbi
ima dobra izolacijska svojstva. Često se susreće i borosilikatno staklo koje je još otpornije
na kemijske utjecaje od običnog stakla. Može se zaključiti da su zapravo sve promjene na
ovim materijalima površinske, bile da su zbog ogrebotina ili temperaturne izloženosti.
Veliki dio tih oštećenja se može popraviti poliranjem.
4.2. POLIRANJE I ZAŠTITA POVRŠINA OD STAKLA I PLEKSIGLASSA
Kao što je rečeno, oštećenja na staklu i pleksiglassu su površinska oštećenja,
mikronske dubine. Dublja oštećenja koja ugrožavaju cijelu formu, tj.čvrstoću staklne
površine se ne mogu nikako tretirati te je potrebno zamijeniti cijelu staklenu plohu.
Polirati se može opet pastama i brusnim papirima fine gradacije. Koriste se jako fini brusni
papiri i paste za poliranje. Pleksiglass je mekši materijal pa sa njim treba biti puno
oprezniji. Kao početnu gradaciju koriste se brusni papiri od 1000 pa na više te se završno
poliranje vrši sa finom pastom za poliranje bez abrazivnih čestica. Postoje metode
zaglađivanja pleksiglassa sa malim plamenikom koji ima veću temperaturu gorenja te se
rastapa površinski sloj pleksiglassa te se sam zaglađuje. Na tržištu su prisutni i premazi te
nano preparati za poliranje koji u sebi sadrže sitne čestice koje su manje nego kod
klasičnih abrazivnih sredstava te usput i odbijaju nečistoće i vodu, tj. hidrofobna su. S
takvim sredstvima se mogu mazati i zaštićivati stakla od kabina te uvelike olakšavaju samu
plovidbu kod kišnog vremena.
49
5. KOVINE I KOROZIJA
5.1. KOROZIJA, OBRADA MATERIJALA I ZAŠTITA OD KOROZIJE
Korozija je štetno i nepoželjno trošenje različitih konstrukcijskih materijala
(osobito kovina) kemijskim djelovanjem plinova, para ili kapljevina iz okoliša. Očituje se
najčešće nagrizanjem i razaranjem površine, čime se mijenjaju svojstva materijala, te
uporabna svojstva uređaja i tehničkih sustava koji su od njih izrađeni. U užem smislu,
korozija je trošenje kovina, a može biti kemijska (korozija u neelektrolitima) i
elektrokemijska (korozija u elektrolitima). Plovilo je, može se slobodno reći, u najgorem
mogućem okruženju što se tiče pružanja mogućnosti za koroziju. Vrste metala te načini
kombiniranja vrsta metala pružaju ''najplodnije tlo'' za razvoj korozije na brodu koje
direktno ili indirektno dovode brod u gubitke te u veliku opasnost ako se radi o bitnim
strukturalnim oštećenjima na oplati, tj.trupu ili dijelovima stroja ili kormilarskih uređaja.
Kod malih plovila, naglasak je na očuvanju strojnih i kormilo uređaja jer su trupovi manje
više izrađeni od stakloplastike ili drva, ali slučajevi aluminijskog ili čeličnog trupa, npr. kod
plovila za big-game fishing nisu iznimka te zaštita i popravak korozije predstavljaju veoma
bitnu i složenu cjelinu kada se govori o manjim plovilima. Prema mehanizmu odvijanja,
korozijski procesi se dijele na kemijske i elektrokemijske. Kemijska korozija uzrokovana je
neposrednim djelovanjem kemikalija na kovine (kao npr.: reakcija klora s kositrom i
magnezijem, oksidacija željeza kisikom iz zraka) koja kod plovila nije toliko prisutna.
Elektrokemijska korozija je uzrokovana elektrokemijskim reakcijama koje se zbivaju zbog
stvaranja galvanskih članaka na kovini ili slitini. Ovisno o materijalu koji treba zaštititi te
uvjetima u kojima se materijal nalazi, provodi se antikorozijska zaštita dodavanjem
inhibitora korozije, nanošenjem zaštitnih prevlaka (sloj otpornije kovine, kovinskoga
oksida, emajla, boje i sl.), katodnom ili anodnom zaštitom, itd. Što se tiče čimbenika,
postoje vanjski i unutarnji čimbenici korozije. Vanjski su: prisutnost kisika, prisutnost
aniona, temperatura, kretanje materijala, a unutarnji čimbenik je standardni elektrodni
redukcijski potencijal.
Načini zaštite od korozije kod plovila:
- Elektrokemijske metode zaštite: Elektrokemijskim metodama zaštite metal se
održava ili u pasivnom stanju u području potencijala pasivacije ili u imunom stanju
50
pri potencijalima nižim od ravnotežnih kada ne korodira, s tehnološkog stajališta
prihvatljivom brzinom.
- Anodna zaštita: Anodna polarizacija ili kontakt s plemenitijim metalom može
osnovni metal prevesti u pasivno stanje. Održavanjem pasivnog sloja osnovni je
metal zaštićen od daljnjeg razvoja korozijskog procesa.
- Katodna zaštita: Katodna zaštita je najučestalija metoda zaštite kod malih plovila.
To je tehnika zaštite metala od korozije čiji je osnovni princip polarizacija metalne
konstrukcije na potencijal kod kojeg proces otapanja metala prestaje ili se odvija
prihvatljivo malenom brzinom. Može se provesti na dva načina: pomoću vanjskog
izvora i pomoću protektora. Katodna zaštita se može provesti na dva načina:
Potencijal metala pomoću vanjskog izvora, povezanog za inertnu elektrodu,
održava se na potencijalu nižem od ravnotežnog, tj. pri uvjetima kod kojih ne
dolazi do njegova otapanja. Metal koji se štiti dovede se u kontakt sa metalom
nižeg potencijala (protektorom) koji će se u članku vladati kao anoda.
Katodna zaštita je djelotvorna jedino ako je materijal između protektora, odnosno
inertne protuelektrode, i objekta što se štiti vodljiv. Katodna zaštita se obično
koristi kao sekundarni zaštitni sustav.
- Zaštita prevlakama i premazima: Metalne i nemetalne zaštitne prevlake i premazi
su najčešći oblik zaštite od korozije. Metalne prevlake mogu imati galvansko
djelovanje ili su otpornije na koroziju od osnovnog materijala pa djeluje kao
barijera prema utjecajima okoliša. Nemetalne prevlake mogu biti oksidi, npr.
aluminij, netopljive soli na željezu i čeliku te keramike i organski premazi.
Komponente zaštitnog premaza su: vezivi, otapalo, pigmenti (daje boju i
neprozirnost), punila i ostalo. Razvrstavanje premaza može se provesti prema:
broju komponenata, trajnosti, načinu sušenja, generičkim tipovima, itd. Premazi
mogu biti jednokomponentni ili dvokomponentni. Obzirom na način sušenja
premaza možemo ih podijeliti na: Konvertibilne premaze- premazi koji se suše
oksidacijom ili polimerizacijom. Nekonvertibilne premaze- premazi koji se suše
isparavanjem otapala i koji nakon nanošenja ne prolaze kroz neke znatnije
kemijske promjene. Prevlakama i premazima razdvaja se konstrukcijski materijal
od agresivnog djelovanja okoliša.
51
Uz zaštitu premazima, katodna zaštita je najčešća metoda zaštite od korozije na
plovilima. Najbolje rezultate daje u kombinaciji sa sustavima premaza, gdje zaštitni
sloj prevlake ( npr. kod plovila trupa građenog od metala i kovina), odvaja materijal od
okoline, a katodna zaštita smanjiva sam proces korozijskih procesa. Da bi katodna
zaštita bila djelotvorna, mora obavezno postojati vodljivi medij između anode i
konstrukcije koja se štiti. Već je spomenuto da postoje dva tipa katodne zaštite, a to
su katodna zaštita pomoću vanjskog izvora, tj. narinutom strujom, te katodna zaštita
žrtvovanim anodama. Postupak katodne zaštite materijala se temelji na privođenju
elektrona metalu, bilo iz negativnog pola istosmjerne struje (narinuta struja) ili iz
neplemenitijeg metala (protektor = žrtvovana anoda), sve dok potencijal objekta ne
padne ispod zaštitne vrijednosti jednake ravnotežnom potencijalu anode korozijskoga
članka, čime nestaje afinitet za koroziju, tj. štićeni komad metala postaje imun.
Slika br. 24 – Općeniti prikaz zaštite konstrukcije narinutim strujom tj. ispravljačem u moru
52
Slika br. 25 – Općeniti prikaz zaštite konstrukcije od korozije žrtvovanom anodom18
U praksi se, što se tiče malih plovila za sport i rekreaciju čiji trup nije izrađen od
metala i legura najčešće susreće zaštita premazima i žrtvovanim anodama koje se
postavljaju na osovinski vod, na list kormila, ako je izrađen od neke legure, na bloku
motora te na kućištu vanjskog motora i na uronjenim nosivim dijelovima vanbrodskog
motora. Kod vanbrodskog motora se mogu i susresti na sustavima hlađenja koji se
nalaze iznad same površine, tj. na dijelovima gdje prolazi more ako je riječ o morskom
hlađenju. Kod malo većih plovila za sport i rekreaciju, trup je često izgrađen od čelika
ili aluminija gdje se često može susresti katodna zaštita narinutom strujom. Kod takve
zaštite, brodski trup je spojen preko regulatora na minus pol izvora struje (20 V), dok
su na plus pol spojene anode koje se zbog mogućih oštećenja ugrađuju u oplatu
broda. Anode se izrađuju od plemenitih postojanih materijala (platina, grafit, vodljivi
poliplasti, itd.) Ova metoda se gotovo i ne koristi kod plovila u slatkim vodama zbog
slabe provodljivosti samog medija.
18 Juraga, I. Katodna zaštita brodskih konstrukcija žrtvovanim anodama, FSB, Zagreb, 2008
53
Slika br. 26 – Prikaz zaštite narinutom strujom
Materijali od kojega se izrađuju žrtvovane anode na plovilima:
Cink – lako se pasivira korozijskim produktima, što bitno smanjuje zaštitnu struju. Zato
se kao protektor rabi rafinirani Zn ili njegove legure s malo Al ili Mg. Sadržaj željeza u
Zn protektoru mora biti ispod 0.0014 % pa se stoga čelična šipka na koju je cink
protektor pričvršćen obično vruće cinča da čelik nebi utjecao na anodu. Zn anode se
ne mogu primijeniti ako je radna temperatura iznad 60 C.
Aluminij – materijal previše sklon pasivizaciji tako da su protektori obično njegove
legure aktivirane dodatkom Zn, Cd, Hg. One su, slično cinku, primjenjive za zaštitu
čelika u vrlo vodljivim sredinama.
Magnezij – previše se troši vlastitom korozijom, pa je povoljnije koristiti se
protektorima od Mg legura (npr. sa 6% Al i 3 % Zn). Zbog visokog pogonskog napona,
Mg – anode se mogu koristiti na katodnom zaštitom u slabo vodljivim sredinama, npr.
rijekama ili jezerima.
Značajke katodne zaštite žrtvovanim anodama:
- Jednostavnost metode zaštite od korozije
- Spada u jeftinije tehnologije zaštite
- Anode su ograničenog trajanja i teško im je točno predvidjeti vijek trajanja
- Učinkovitost ovisi o vodljivosti elektrolita
54
5.2. BOJANJE MATERIJALA I ZAŠTITNI PREMAZI
O ulozi zaštitnih premaza kod zaštite od korozije je bilo govora u prethodnom
odlomku. Zaštitni premazi također služe za zaštitu kod obraštanja te se oni nanose na sve
podvodne dijelove. To su tipični antivegetativni premazi namijenjeni baš za kovine i
metale te površine kao što su propeleri, listovi kormila, otvori za usise i ispuste. Prilikom
održavanja takvih dijelova, svi tragovi obraštanja i korozije se skidaju (u ovisnosti o
zahvaćenosti površine korozijom) te se površina tretira za to predvišenim primerom ili
polimerom koji spriječava daljnju oksidaciju. Postupak se ponavlja više puta te se primer
kao na svim drugim površinama brusi i izglađiva odgovarajućim brusnim papirima i
gradacijama. Nakon toga se nanosi za to odgovarajući antivegetativni premaz koji služi
kao dvostruka zaštita. Kod nadvodnih metalnih površina koji se tretiraju zaštitnim
premazima postupak je gotovo isti. Korozija se tretira raznim alatima i premazima da se
spriječi daljnje širenje te odjeljivama polimerima ili drugim premazima od pristupa kisiku.
Zatim se nanosi primer za metal, izglađuje te se nanose jednokomponentne ili
dvokomponentne boje, po potrebi u više slojeva. Neke boje već u sebi imaju
antikorozivne, tj. antioksidacijske elemente (polimere) koji služe kao početni i gotovi
premaz koji se nanosi na korodiranu površinu.
5.3 ODRŽAVANJE ELEMENATA OD NEHRĐAJUĆEG ČELIKA (INOX)
Nosači tendi, bitve, okviri prozora, elementi konzola su elementi koji se na
brodovima većinom izrađuju od nehrđajućeg čelika – inoxa. Dugogodišnjim
neodržavanjem može se zapaziti da i ti elementi pokazuju nekakve znakove korozije, koja
je zapravo jako slaba jer je inox po svom kemijskom sastavu gotovo potpuno otporan na
koroziju. Ta korozija, ako se ne radi o većim mehaničkim oštećenjima samo površine
očituje se gubitkom sjaja materijala i pojavom tamnih točaka i mrlja različite boje. Tu se
zapravo radi o jako plitkim korozivnim oštećenjima. Često je slučaj da se na inox
površinama nađe željezna prašina ili neki drugi korodirajući materijal koji korodira te na
toj površini ostavi trag. To se sve zapravo rješava pranjem i poliranjem. Za početno pranje
se koriste abrazivni deterdženti kojih susrećemo i u domaćinstvu (npr. Arf, Cif) s kojima
treba i oprezno postupati jer prekomjernim korištenjem mogu ocrtati inox površinu.
55
Nakon pranja s abrazivnim sredstvima koriste se paste za poliranje za abrazivnim zrncima
manje gradacije koje vraćaju sjaj površini. Za kraj se koriste paste za poliranje bez
abrazivnih sredstava koi pospješuju sjaj površine te štite samu površinu. Takvi premazi su
često na bazi silikona.
56
6. GUMENJACI I ODRŽAVANJE
Po moru se sve češće susreću plovila od gumenog trupa ili u raznim
kombinacijama materijala zajedno s gumom. Njihova prednost je maloj ukupnoj težini,
stoga se koriste kao plovila za radnje u kojima je bitno skratiti samo vrijeme putovanja te
se često i susreću kao pomoćna plovila na jedrilicama, jahtama i slično gdje je otežan ili
onemogućen normalan pristup kopnu ili drugom plovilu. U pravilu postoje dva osnovna
materijala od kojih se rade gumenjaci, to su hypalon i PVC, premda postoje razne druge
izvedbe i kombinacije materijala. Danas postoje i gumenjaci sa ojačanjima i elementima
od karbonskih (ugljičnih) vlakana. Hypalon i PVC se razlikuju u nekoliko stvari koje se
''izdaleka'' nemogu tako lako uočiti. Kod krpljenja bitno je poznavati razliku ta dva
materijala da bi radnja u potpunosti bila uspješna. Gumenjaci zahtijevaju jako malo
održavanja, ako je održavanje rađeno kako treba i redovno. Dijelovi trupa od
stakloplastike, obično dno, podnice i ostalo se tretiraju na načine opisane u dijelovima
rada o stakloplastici, a gumenim djelovima trupa se treba posvetiti malo pažljivije. Kod
redovnog održavanja, gumene podvodne dijelove trupa je bitno isprati slatkom vodom.
Ako je trup obrastao prvo se treba poprskati otopinom klora i vode te isprati, ako je
moguće strojem za pranje pod pritiskom. Bitno je ne dolaziti strojem blizu rubova i šavova
na gumenom dijelu. Ako su na trupu još ostali pričvršćeni razni organizmi, površine se
tretiraju plastičnim strugalima, tzv. Špatulama, dok površina nije u potpunosti očišćena.
Na tržištu postoje razni antivegetativni premazi za gumene podvodne dijelove trupe koji
se i nisu pokazali toliko uspješni. Najveći problem je prionjivost takvih preparata na gumu
koja pod stresom, tj. naprezanjima mijenja oblik. Kao i kod ostalih premaza, postoji primer
koji se nanosi prije samog nanošenja antivegetativnog premaza. Jedan od poznatijih
takvih premaza je ''Gummipaint'' premaz od proizvođača ''Veneziani''. Isto tako, postoje
boje za nadvodni dio gumenog trupa. U praksi se pokazala dobrom mješavina ljepila tipa
Neostik, tj. ljepila na bazi polikloroprenskih kaučuka sa poliuretanskim bojama koja i
nakon dugo vremena ostaje postojana na površini gume. Za krpljenje gumenjaka koriste
se zakrpe od materijala istog ili sličnoj podlozi.
57
Slika br. 27 – Set za krpljenje gumenjaka
Baza i zakrpa moraju biti lagano obrušene radi boljeg prianjanja te se na obje
površine nanosi ljepilo koje je obično dvokomponentno na bazama sličnim
polikloroprenskih kaučuka te se nakon desetak minuta pod pritiskom površine spajaju.
Gumenjak prije krpljenja ne smije biti previše napuhan, tek toliko da površina zadržava
osnovnu predvišenu formu. Redovno čišćenje gumenjaka se obavlja sredstvima za to
predviđenim a ako se radi o većim zaprljanjima koriste se razna abrazivna sredstva. U
praksi su se također dobrim pokazala sredstva iz domaćinstva tipa Arf ili Cif. Poslije
čišćenja je potrebno trup isprati slatkom vodom te se može premazati sredstvima za
poliranje neabrazivnog tipa tj.polišima i voskovima predviđenim za gumeni trup koji sam
trup šitit o d negativnog utjecaja UV zraka te ostalih utjecaja okoline. Preko neaktivnog
dijela godine, gumenjak je poželjno držati na kopnu, pokrivenog ili natkrivenog,
napumpanog dovoljno da drži formu.
58
7. POVRŠINE OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA)
7.1. POPRAVCI I ZAŠTITA POVRŠINA OD KARBONA (UGLJIČNIH VLAKANA)
U novije vrijeme na plovilima za sport i rekreaciju, sve prisutnije su površine
građene od ugljičnih vlakana, posebice na onima građenih za natjecateljske sportove .
Takvo građene površine, kontrukcijski ili dijelovi bitni za formu plovila su visoke čvrstoće,
ali jako male težine. Potopljena u epoksidnu smolu, ugljična vlakna čvrste kompozite,
laganije i čvršće od čelika. Premda su takve površine uvelike otpornije na grebanja i
oštećenja, i na takvim površinama oni mogu nastati. Na tržištu se mogu naći ugljična
vlakna raznih načina pletenja, težine i debljine ali najčešća su dva tipa, istog naziva kao
staklena vuna, mat i rov platna ugljičnih vlakana. Ona se potapaju u epoksidnu smolu, na
isti način kao staklena vuna u poliestersku smolu. Ako se radi o krpljenju karbonskih
površina bitno je površinu ohrapaviti brusnim papirom, nanijeti sloj epoksidne smole te
na nju prinijeti sloj ugljičnih vlakan istog načina pletenja kao što je pletenje podloge. Bitno
je paziti na pravac vlakana u sloju podloge i zakrpe radi vizualnog dojma jer se rijetko kad
karbonske površine bojaju.
Slika br. 28 – Ugljična vlakna u roving izvedbi pletenja za estetske svrhe– epoksirane te pripremljene za
ugradnju19
Nakon nanošenja ugljičnih vlakana i određenog vremena sušenja nanosi se konačni
sloj epoksidne smole. Ako se radi o nosivim i konstrukcijskim dijelovima nekog plovila, taj
postupak se ponavlja bez nekog posebno obzira na samu estetiku konačnog proizvoda.
19 Web izvor: http://www.prlog.org/ (Posjet: 20.05.2013.)
59
Ako se radi od dijelovima na trupu, ukrasnim tablama, estetika je dosta bitna te se mora
velika pozornost obraćati na samo postavljanje ugljičnih vlakana. Nakon sušenja
epoksidne smole površina se može lakirati bezbojnim lakom i polirati do visokog sjaja. Ako
je potrebno rezati i bušiti površine od karbona, za to je potreban poseban alat i vještina
jer površine od ugljičnih vlakana odlikuje velika čvrstoća te ako se tretiraju neprikladnim
alatima, često budu ''pogubne'' za alat, posebice stvrdla, rezne ploče i ostalo.
60
8. ZAKLJUČAK
Dugogodišnjem vlasniku plovila je opće poznato koliko sam brod iziskiva truda,
vremena i novaca. Boljim poznavanjem materijala, alata i načina rada, vlasnik plovila
uvelike može smanjiti svoje troškove održavanja broda i produžiti sam životni vijek istoga.
Ako je vlasniku plovila poznat i cjelokupni proces obavljanja nekog popravka ili
održavanja određenog materijala ili cjelokupnog plovila, bolje može organizirati svoje
vrijeme te u pravo vrijeme obaviti taj popravak ili održavanje. To je zapravo i svrha ovog
rada – bolje upoznavanje vlasnika plovila sa cjelokupnim procesom vezanim za održavanje
i popravke malih plovila. Kod plovila je nažalost poznato da ako se neki posao odgađa,
donosi tijekom vremena sa sobom nove probleme i naravno, troškove. Tržište obiluje
cijelom paletom proizvoda za obradu materijala koji se nalaze na brodu te je i cijenovni
rang dosta širok. Onaj najskuplji proizvod nekad i nije najbolji te je potrebno točno znati
šta je plovilu potrebno, koliko smo spremni uložiti, te naravno, sama namjena tog plovila.
Na odluku o samostalnom obavljanju poslova održavanja i popravaka površina na
plovilima, ide u prilog činjenica da postoji velik broj specijaliziranih servisa za plovila, koja
kad se uzmu svi troškovi u obzir, od prijevoza do konačnog proizvoda nisu jeftini. Njihov
rad većinom slučajeva zadovolji potrebe vlasnika broda, ali se isto tako zbog opsežnosti
posla i složenosti samoga, znaju neki dijelovi posla obaviti nedovoljno dobro, što
predstavlja veliku potencijalu opasnost za samog vlasnika jer se brod nalazi u vrlo
opasnom okruženju te bilo kakva mogućnost oštećenja trupa ili nekog drugog bitnog
dijela, u konačnici, može biti vrlo pogibeljna. Bavljenje održavanjem broda i popravcima te
rad na poboljšavanju nekih komponenti ne predstavlja uvijek nešto što je negativno, teško
ili trošak. Konačni proizvod, te završetak bilo kakvog takvog procesa, za vlasnika plovila
također predstavlja jednu vrstu zadovoljstva te se na taj način takvo osobno plovilo, može
na takav način učiniti ''još osobnijim''.
61
LITERATURA
[1] Dugi Z. Tehnologija zaštite od korozije, Školska knjiga Zagreb.1990.
[2] Stupnišek-Lisac E. Korozija i zaštita konstrukcijskih materijala, FKIT, Zagreb, 2007
[3] Halsey C. Herreshoff, The sailor's hanbook
[4] Turnšek W. Održavanje i Popravak malih brodova, ZINA, 1996.
[5] Ivičević – Bakulić, M. Održavanje trupa i palube drvenih i stakloplastičnih brodica,
Diplomski rad. Dubrovnik, 2003.
[6] http://www.forum.ribolovnamoru.com
[7] http://www.prlog.org
[8] http://www.PlanetAdria.com
[9] http://greben.hr
[10] http://morsko-prase.hr
[11] http://www.westsystem.com/ss/
[12] http://www.hempel.com
[13] http://www.riteh.uniri.hr/
[14] http://www.yachtpaint.com/default.aspx
[15] http://www.venezianiyacht.it/