Biblioteka MEYERS FORUM Paul Kevenhörster POLITIKA I DRUŠTVO U JAPANU Izdavač: B.I.-Taschenbuchverlag Mannheim - Leipzig - Beč - Cirih Prof. dr. Paul Kevenhörster rodio se 1941. godine u Schwerteu; studirao je ekonomske nauke i političke znanosti na sveučilištima u Kölnu, Bonnu, Hamburgu, na Državnom sveučilištu u Pennsylvaniji (SAD) i na Sveučilištu Sophia u Tokiju; doktorirao je 1968. na Sveučilištu u Kölnu, habilitirao 1973. na Sveučilištu u Bonnu; profesor je političkih znanosti na Institutu za političke znanosti Vestfalskog Wilhelmovog sveučilišta u Münsteru; od 1982. do 1988. upravljao je Njemačkom zakladom za međunarodni razvoj (DSE) u Berlinu. Bio je gost profesor na Međunarodnom institutu za znanost o društvenim informacijama u Tokiju (1978.) i Sveučilištu Nihon u Tokiju (1990.) Objavio je između ostalog: Politički sustav Japana, Köln-Opladen, 1969. - Gospodarstvo i politika u Japanu. Interesne grupe, stvaranje političkog mišljenja i gospodarsko-političke odluke, Wiesbaden 1973. - Computerized Policy in Japan. Information Processing in the Japanese Government (Kompjuterizirana japanska politika. Tok informacija u japanskoj vladi, op. prev.), Hamburg 1982. - Demokracija u zajednici u opasnosti? Centralizacija i decentralizacija kao izazov lokalne demokracije u Japanu i Saveznoj republici Njemačkoj (zajedno s H. Uppendahlom), Baden-Baden 1987. - Japan. Vanjska politika i politički sustav, Opladen 1993. CIP - Katalogizacija u publikaciji Die Deutsche Bibliothek (Njemačka nacionalna biblioteka, op. prev.) Kevenhörster, Paul: Politika i društvo u Japanu/

2

Paul Kevenhörster. - Mannheim; Leipzig; Beč; Cirih: Izdavač: BI-Taschenbuchverl., 1993. (Biblioteka Meyers Forum; 16) ISBN 3-411-10311-6 Riječ MEYER zaštićena je kao zaštitni znak svih vrsta knjiga izdavača Bibliographisches Institut & F.A. Brockhaus AG Sva prava pridržana Umnožavanje nije dozvoljeno, također ni umnožavanje pojedinih dijelova © Bibliographisches Institut & F. A Brockhaus AG, Mannheim 1993. Slog: Tisak Krebs-Gehlen GmbH, Hemsbach Tisak: Tiskara Langenscheidt KG, Berlin Uvez: Knjigovežnica Schöneberger, Berlin Tiskano u Njemačkoj ISBN 3-411-10311-6 Kazalo Uvod I poglavlje Politički sustav do kraja Drugog svjetskog rata 1. Feudalizam 2. Konstitucionalizam 3. Razdoblja stranačkog razvoja 4. Modernizacija 5. Japan kao zemlja koja se kasno razvila II poglavlje Političke institucije 1. Japanski ustav 2. Car 3. Vlada 4. Parlament 5. Lokalna samouprava III poglavlje Društvene osnove demokracije 1. Društvene norme

3

2. Društvena struktura 3. Gospodarski razvoj 4. Razvoj stanovništva 5. Tradicija i moderno vrijeme IV poglavlje Politička kultura 1. Konsenzualna demokracija 2. Društvena promjena i individualizacija 3. Poimanje vlasti 4. Usmjerenost na grupu i načelo konsenzusa 5. Posljedice promjene vrijednosti : nova fleksibilnost V poglavlje Političke stranke 1. Pojedine stranke 2. Fakcionalizam 3. Problemi financiranja stranaka 4. Preobrazba "jedno-i-pol-stranačkog sustava" 5. Ograničena mogućnost izmjene moći VI Poglavlje Ponašanje birača i političara 1. Značenje društvene promjene 2. Utjecaj izbornog sustava 3. Vrijednosna orijentacija i norme 4. Identifikacija sa strankom, usmjerenost na kandidate i teme 5. Reforme do kojih ne dolazi: reakcije političara VII poglavlje Političke odluke 1. "Uzajamni konsenzus" 2. Ostvarenje odluka 3. Struktura političke moći 4. Promjena političkih prioriteta 5. Politički rezultat Izgledi Politička i društvena preobrazba Primjedbe Popis skraćenica

4

Literatura Popis osoba Popis pojmova Giseli Uvod Onaj tko bi htio razumjeti japansku politiku i društvo trebao bi preispitati svoja mjerila koja počivaju na zapadnjačkom poimanju države, politike i društva, te uvažiti društvene i kulturalne osobitosti Japana. Japan je svakako preuzeo političke ideje i institucije sa Zapada, ali im je istovremeno dao vlastiti oblik i nove sadržaje. Japanski politolog Masao Maruyama s pravom je upozorio da ne treba prenositi teoretska poopćivanja iz europskog konteksta na politički razvoj u Japanu. Tome se protive ambivalentni karakter političkih procesa, slaba predvidljivost i djelotvorno političko ponašanje usmjereno cilju. Postoji zaista i jedan bitan problem "… u spoznajno teoretskoj posebnosti 'moderne' u Japanu, koja je podjednako obilježila i književnost i društvene znanosti - suprotstavljajući ih i međusobno dovodeći u ovisnost."1 Ove posebnosti međutim istovremeno daju posebnu draž pokušaju komparativnog prikazivanja japanske politike. Ona se najbolje može protumačiti u okviru poredbenih političkih znanosti koje raspolažu općim interpretativnim okvirom onih čimbenika koji djeluju na politički proces. Tako su političke odluke posljedica povijesnih pretpostavki, socio-ekonomske osnove, vrijednosnih orijentacija i političkog ponašanja stanovništva, vlastite dinamike političkih institucija i ponašanja političke elite. U skladu s tim politiku i društvo u Japanu možemo razumjeti samo onda ako provjerimo djelovanja povijesnih uvjeta i socio-ekonomske osnove na poslijeratnu demokraciju i pokažemo koje značenje imaju vrijednosne predodžbe društva za ponašanje birača, političara i stranki. Tako ćemo najprije objasniti na koji se način društveni interesi pretvaraju u političke odluke i što odlikuje rezultat politike. Japanska se politika na taj način doduše čini manje "egzotičnom", ali njene se posebnosti ipak jasno ističu:

5

specifični politički uvjeti funkcioniranja Japana kao nove svjetske sile otvaraju se samo iz poredbene perspektive. I. poglavlje Politički sustav do kraja Drugog svjetskog rata 1. Feudalizam Razvoj japanskog sustava vladanja može se podijeliti na tri faze:2 značajka prve je feudalizam, druge konstitucionalizam od vremena "modernizacije" Japana, a treće parlamentarno-demokratski sustav nakon Drugog svjetskog rata. S obzirom na brzi gospodarski i socijalni razvoj svih industrijskih nacija u zadnja dva stoljeća iznenađujuće je da je Japan do sredine 19. stoljeća bio feudalna država, zatvorena prema inozemstvu. Osnove feudalizma bile su budizam, preuzet u 6. stoljeću od Kine i Koreje, i utjecaj moćnih obiteljskih klanova koji su vladali pojedinim dijelovima zemlje i tako mogli postati ozbiljnim izazovom carskom dvoru. Carski se dvor oslanjao na upravni aparat koji je bio uređen prema kineskim uzorima i koji je bio otvoren samo članovima dvorskog plemstva. "Ustav 17 članaka" koji je uzakonjen početkom 7. stoljeća potvrdio je apsolutni suverenitet cara (tennō) i položaj plemstva. Usprkos upravno-tehničkim programima reforme koji su trebali ojačati carsku vladavinu, tijela središnje i provincijalnih vlasti sve više su dolazila pod kontrolu vodećih, višestruko privilegiranih klanova. Oni su se mogli oslanjati na velik broj pristalica, vazala i vojnika, kao i na daljnje zemljišne posjede za koje nisu morali plaćati porez središnjoj vlasti. Pored civilne uprave vojska se razvila u sve važniji čimbenik moći u državi. Na njenom vrhu nalazio se šogun (carski vojskovođa), kao najviši carski opunomoćenik, koji je formalno bio na položaju vojnog zapovjednika, a zapravo bi se prije moglo reći da je bio "stvarni monarh". Njegov je položaj bio to čvršći što je u većoj mjeri mogao prisiliti vodeće klanove na zajedničko djelovanje. Vojna administracija, civilna uprava i moćni klanovi bili su temeljni stupovi sustava vladanja koji se održao do sredine 19. stoljeća. Političku moć međusobno su podijelili vođe vojnih klanova koje je podržavala ratnička klasa samuraja svojim utjecajnim položajima u vojsci i u upravi. Feudalni su gospodari učvrstili svoj vodeći položaj na taj način što su gušili sve naznake društvenih gibanja među klasama. Toj unutarnjoj društvenoj nepokretljivosti odgovarala je politika "zatvorene zemlje" (sakoku) u odnosu na druge države.

6

Civilna uprava sastojala se od predsjednika vlade, državnog vijeća koje se sastojalo od četiri ili pet plemića, malog seoskog plemstva u središnjem području, takozvanih "stjegonoša" (nižih vazala) i velikog broja daljnjih civilnih činovnika (metsuke). Društvenu osnovu ovog vladajućeg sustava predstavljala je hijerarhija društvenih klasa (samuraji, seljaci, obrtnici i trgovci), koji su se zatim ponovo dijelili na brojne podklase. Ovako ustrojen feudalni sustav sve više su kritizirali u vrijeme 19. stoljeća, prvenstveno mladi samuraji četiri vodeća klana: Satsuma, Chōshū, Hizen i Dosa, kao i Rangakusha, "nizozemski učenjaci". (Rangakusha su bili japanski učenjaci koji su znali nizozemski i tako bili informirani o zapadnoj povijesti, gospodarstvu i politici.) Ta je kritika navela šogunat da napusti politiku "zatvorene zemlje" u odnosu na vanjske utjecaje i prvi puta zaključi s američkim komodorom Matthewom C. Perryjem 1854. godine trgovački ugovor između Japana i SAD-a, koji je Japan prisilio na otvaranje. Utjecaji, koje je novo uspostavljena vanjska trgovina s SAD-om imala na japansku gospodarsku strukturu, pojačali su se trgovačkim ugovorima s Velikom Britanijom i Rusijom. Stalno rastuća zaduženost samuraja i seljaka kao i razvoj inflacije, koja je najviše pogodila samuraje, doveli su do toga da su se ove grupe stanovništva pretvorile u sve snažniju opoziciju šogunatu. Time je feudalni sustav bio tako jako oslabljen da se konačno slomio 1867. pred oružanom prijetnjom jedne grupe feudalnih gospodara iz zapadnog Japana. Propašću feudalizma nastupilo je "restauracijsko razdoblje" u kojem je političku i vojnu vlast formalno trebao preuzeti car, a stvarno politička klasa feudalaca Satsuma i Choshu. Za vrijeme cara Meijija, koji je bio na čelu države od 1867. do 1912. i započeo modernizaciju Japana, ukinuta su lena i kneževine 1869. kao suštinske osnove feudalizma i zemlja je nanovo bila podijeljena na prefekture (ken). Uvođenjem opće vojne obveze samuraji su ostali bez povlastica izgubivši također i svoje gospodarske privilegije. "Bogata zemlja, jaka vojska" glasila je maksima reformatora. Te mjere međutim nisu bile dovoljne da bi se stvorio demokratski sustav vladanja, koji je zahtijevala jedna mala, ali utjecajna grupa od sredine 19. stoljeća. Članovi te grupe bili su upravni činovnici, profesori, trgovci i industrijalci. Međutim njihovi zahtjevi, s kojima se uskoro složio velik broj nezadovoljnih radnika i seljaka, nisu uzeli u obzir činjenicu da su samo djelomično postojali društveni preduvjeti demokratskog načina vladanja. Društvenu strukturu tako su jako obilježili kruti klasni sustav feudalnog razdoblja, nepostojanje široke građansko-liberalne javnosti i izuzetno mala društvena pokretljivost, da su se demokratske reforme mogle ostvariti samo uz velike poteškoće usprkos demokratskim strujama kao

7

Jiyū minken undō ("Pokret za narodnu slobodu i prava") koje su se sve više širile. 2. Konstitucionalizam Car je demokratska strujanja uvažio tako što je 1868. godine u jednoj "milostivoj prisezi" obećao stvaranje savjetodavnog odbora dozvolivši utjecaj javnog mnijenja na poslove vladanja. 1879. stvorena su prva izborna tijela - sabori u prefekturama koje su birali samo članovi slojeva s visokim primanjima kao nositelji visokih poreznih prihoda. Narodna skupština trebala se okupiti 1. svibnja 1890. Iako su u tom razdoblju također postojala i vrlo jaka nastojanja da se Japanu da ustav po uzoru na engleski, većina iz ustavotvornog odbora se, pod utjecajem njemačkog stručnjaka za državnopravnu nauku Hermanna Roeslera, prilikom vijećanja vodila sadržajem pruskog ustava. Meiji-ustav, koji se orijentirao na pruski uzor i koji je svečano proglašen 11. veljače 1889., u svom je temelju stoga pokazivao dualni značaj, koji je karakterističan za ustav jedne konstitucionalne monarhije. Na jednoj strani - iako uz usko ograničeno pravo glasovanja - uvodilo se načelo izbora; s druge strane ustavotvorci su nastojali prostor djelovanja demokratskih snaga od početka držati u uskim granicama, putem institucija državnog savjeta, gornjeg doma parlamenta i vlade koja nije bila odgovorna parlamentu.3 Usprkos tim preprekama ubrzo je došlo do razvoja tendencija prema parlamentarnom sustavu, kakvih primjerice u tom opsegu nije bilo u Njemačkoj prije 1917. Ovom trendu suprotstavljao se međutim velik utjecaj vojske na stvaranje vlade i politiku. To je rezultiralo nastajanjem odnosa napetosti koji se može opisati pojmom "dvostrukog kabineta". Ovaj sustav temeljio se na činjenici da se na dužnosti ministra rata uvijek nalazio jedan aktivni časnik. Glavni štab i admiralitet mogli su vršiti pritisak na vladu prijeteći ostavkom svog predstavnika u kabinetu. Na sličan način mogli su otežati stvaranje vlade ako im određeni premijer nije bio po volji. Ukoliko vojska nije uspjela nametnuti svoja shvaćanja već u fazi stvaranja vlade, pokušavala je utjecati na političke odluke preko Genroa ("stariji državnici"), koji nije bio predviđen ustavom, ali je predstavljao utjecajno carevo savjetodavno tijelo. Usprkos ovog jakog utjecaja vojske pojam dvostrukog kabineta ne označava neograničeno cjelokupni politički razvoj japanskog konstitucionalizma. Jer je utjecaj vojske i drugih tradicionalnih snaga suštinski ovisio - kao i u drugim zemljama - o strukturi stranačkog sustava. Što su se stranke više znale koristiti političkim instrumentarijem koji im je bio na raspolaganju (parlamentarni pristanak na zakone i propise, odobravanje proračuna, itd.) tim su prije mogle isticati svoje

8

prigovore u odnosu na izvršnu vlast, također i u jednoj konstitucionalnoj monarhiji. 3. Razdoblja stranačkog razvoja Razvoj stranačkog sustava u Japanu do 1945. moguće je podijeliti na tri faze: u početnom razdoblju političke stranke još nisu uspijevale trajno utjecati na sastav i politiku vlade. To su mogle činiti tek u drugom razvojnom razdoblju, posebno od 1918. do 1931. Ovaj uzlazni trend stranačkog sustava prekinula je svjetska gospodarska kriza i dovela do trećeg razdoblja u kojem je utjecaj stranaka ponovo oslabio. Taj je period završio 1945. godine. Nastojanja demokratskih snaga da se oblikuju u političke stranke započela su doduše već 1872. Ali trebalo je još deset godina da bi se oživotvorile prve stranke, Liberalna stranka (Jiyūtō) i Reformistička stranka (Kaishintō). Osnivanje tih stranaka bilo je usmjereno protiv plemstva, klanova i vojske čiji su pripadnici u restauracijskom razdoblju, ali i u ranom Meiji-periodu određivali sastav vlade. Nakon proglašenja Meiji-ustava u prvom je trenutku izgledalo da se pojačalo političko značenje protestnog pokreta, odnosno, ranih stranki koje su ga predstavljale, budući da je prihvaćanje svih zakona pretpostavljalo odobravanje parlamentarne većine. To je bio razlog zašto je vlada 18. ožujka 1882. godine pozvala na osnivanje Carske stranke (Teiseitō), koja je trebala biti parlamentarni oslonac kabineta i u sukobima s ostalim strankama zastupati vladino stajalište. Kao i u drugim konstitucionalnim monarhijama ova je konzervativna stranka trebala biti bedem protiv stranaka u usponu koje su bile spremne na reforme. Između 1890. i 1894. stranke su bezuspješno pokušavale parlamentarnim raspravama i javnim zborovima upravljati proračunom, a time cjelokupnom vladinom politikom u skladu sa svojim željama. Budući da prema mišljenju predsjednika vlade Itōa ustavna tijela nisu mogla funkcionirati uz stalnu opoziciju parlamenta, prvo je dozvolio 1895. Liberalnoj stranci sudjelovanje u svojoj vladi tako što je njenom predsjedniku Itagakiju predao Ministarstvo unutarnjih poslova. Tri godina kasnije dozvolio je i sudjelovanje reformističke stranke u svom kabinetu. Tako je 30. lipnja 1898. došlo do stvaranja prve stranačke vlade u japanskoj povijesti. Ta vlada je, međutim, bila kratkog vijeka: već je 1901. vojni vođa, general Yamagata, uspio prisiliti šefa vlade Itōa da dade ostavku. Općenito se za 18 vlada, koje su se izmijenile do 1918. godine, može reći da političke stranke nisu doduše uvijek predstavljale stvarne nositelje političke moći, ali vlada je morala poštovati njihovo mišljenje, ako

9

prilikom promicanja svog političkog programa nije htjela izgubiti parlamentarnu većinu. Zbog toga su u više navrata same stranke postavljale vladu i time u većoj mjeri postajale instrumenti demokratskog načina vladanja. Zato je već tada tendencija ka parlamentarizmu bila jača u Japanu nego primjerice u carskoj Njemačkoj, ali kočilo ju je to što se vojska nije nalazila pod učinkovitom civilnom kontrolom. Zato što nije postojala politička kontrola vojske prostor djelovanja kabineta bio je vrlo ograničen. Vojska je toliko suzila kompetencije parlamenta da je na kraju sama mogla određivati vladinu politiku. Završnica ovog razvoja bilo je raspuštanje stranki i njihovo prisilno okupljanje u totalitarističko "Udruženje za potporu carskoj vlasti" (Teisei Yokusanakai) 1940. godine. Općenito uzevši razvoj japanskog stranačkog sustava od početaka konstitucionalizma do Drugog svjetskog rata ni u kom slučaju ne pokazuje pravocrtni trend prema militarizmu. Do 1931. godine prvo je moguće utvrditi kontinuirano približavanje parlamentarizmu; ali niz čimbenika prekinuo je taj razvoj od kojih su posebno značajni nedovoljna kohezija stranki, rasprostranjena korumpiranost političkih gremija koji su donosili odluke, podrška vojske i poljoprivrednika izrazito desnim organizacijama, djelovanje svjetske gospodarske krize na strukturu japanskog gospodarstva i društva i nepostojanje civilne kontrole nad vojskom. Ti čimbenici značajno su suzili prostor djelovanja stranaka i na taj način omogućili vojnim vladama raspuštanje stranačkih kabineta. Socijalna masovna stranka (Shakai taishūtō), osnovana 1932., koja je 1936. godine dobila pola milijuna glasova i 18 poslaničkih mjesta u parlamentu, stalno je pokušavala spriječiti vojnu diktaturu, ali na kraju nije uspjela. "Kompromisne vlade" sastavljene od vojske i političara sve više su se suprotstavljale carskim savjetnicima koji su htjeli zadržati sustav stranačkih vlada. Umjesto toga politiku je sve više određivala vojska, koja je slijedila agresivni, ekspanzionistički put. U studenom 1938. predsjednik vlade Konoe proglasio je "novi poredak" u Istočnoj Aziji, koji Kinu i Mandžuriju stavlja pod političku, vojnu i gospodarsku kontrolu Japana i koji se sljedećih godina trebao proširiti na cijelu istočnu Aziju. Politički utjecaj radikalne vojske još se više pojačao kada je druga vlada predsjednika Konoe 27. rujna 1940. godine potpisala sporazum triju sila s Njemačkom i Italijom, a u travnju 1941. sporazum o neutralnosti sa Sovjetskim savezom. Pregovori s SAD-om o japanskoj politici prema Kini i obnavljanju ugovora o trgovini nasuprot tome ostali su bez uspjeha tako da je Konoe u listopadu 1941. bio prisiljen dati ostavku. Položaj predsjednika vlade preuzeo je Hideki Tōjō, koji je sebe smatrao

10

zastupnikom vrhovnog zapovjedništva i 7. prosinca napao Pearl Harbour ne objavivši prethodno rat SAD-u. Kada su Sjedinjene države počele sve snažnije određivati ratna zbivanja i postepeno osvajati vojna uporišta Japanaca u jugoistočnom azijskom prostoru Tōjōv se kabinet povukao 18. srpnja 1944. I Tōjōv nasljednik, general Kuniaki Koiso mogao se, zbog sve lošijeg vojnog položaja, održati samo do 5. travnja 1945., a zamijenio ga je admiral Kantarō Suzuki, koji se zauzeo za brzo okončanje rata. 15. kolovoza car je objavio bezuvjetnu kapitulaciju Japana. Svim svojim autoritetom založio se za primirje i izvršavanje naredbi savezničkog vrhovnog zapovjedništva. Na taj je način olakšao provedbu demokratskih reformi koje su se ostvarivale za vrijeme okupacije i koje su iz osnova promijenile politički sustav. Time je započela trajna demokratizacija politike i društva. 4. Modernizacija Modernizacija Azije, koju je kasno zahvatila industrijska revolucija, pretežno se odigrala u 20. stoljeću.4 Za vrijeme tog procesa koji je u Japanu započeo već u zadnjim desetljećima prošlog stoljeća, mahovi gospodarske, društvene i političke modernizacije ni u kom se slučaju nisu odvijali paralelno. Dok je politička modernizacija u više azijskih zemalja poprimila oblik parlamentarne demokracije, društvena struktura je i dalje ostala usko vezana za tradicionalne obrasce. Napredno zapadno mišljenje zahvatilo je prvenstveno gospodarstvo, djelomično politiku, a u najmanjoj mjeri i društvo. Modernizacija Japana - primjer drugim azijskim zemljama - bila je olakšana time što je ta dalekoistočna otočna zemlja bila u stanju sačuvati svoj identitet, slijediti zatvorenu razvojnu strategiju i pri tom se mogla oslanjati na homogeno stanovništvo koje je istovremeno bilo spremno učiti. Japansko je društvo osim toga - u stanovitoj suprotnosti prema Kini - bilo "korporativno" društvo s visokim stupnjem vertikalne integracije. Odnosi unutar obitelji, kao i između obitelji, općine i državne zajednice, bili su ustrojeni strogo hijerarhijski - oni su bili uzor koji je poslužio u procesu političke integracije i olakšao stvaranje složenih organizacija u politici i gospodarstvu. Dosljedna politika modernizacije u Japanu mogla se - kao i kasnije u drugim istočnoazijskim državama - nametnuti temeljitije i trajnije, jer su, za razliku od mnogih drugih zemalja, na početku postojali posebni društveni i kulturalni uvjeti.5 Japan tako zbog modernizacije nije bio prisiljen odreći se naslijeđenih društvenih struktura. Kao i u Kini i Koreji trajan poticaj političkoj i društvenoj modernizaciji bili su visoko vrednovanje odgoja i obrazovanja, jaka obiteljska povezanost, te visoka

11

radna etika. Kako sistematizirati ova povijesna iskustva? Kako ih vrednovati u okviru jedne usporedbe? Prilikom komparativnog istraživanja Japana nije bilo moguće izbjeći dominaciju konvergentno-teorijski usmjerenih modernizacijskih i razvojnih polazišta, tim više što su ta polazišta bila i vrlo bliska japanskom samopoimanju.6 U prilog tome napokon govori i japanska krilatica iz poslijeratnog perioda koja ističe nužnost da se Europa i Amerika ne samo dostignu, već i prestignu.7 Početkom sedamdesetih godina Japan je dosegao razinu standarda koja je odgovarala zapadnom; zato se više nije morao ugledati na zapadni model - ma koliko on bio dobar. Pokušaji mjerenja japanskog razvoja pomoću modela razvijenog na zapadnim uzorima u tom kontekstu djeluju zastarjelo. 5. Japan kao zemlja koja se kasno razvila Nastojanja da se razvoj i modernizacija društva protumače u opće važećim terminima doveli su do nastanka više teorija kojima se možemo poslužiti u interpretaciji japanskog razvoja. To kao prvo vrijedi za studiju Walta W. Rostowa8 koja obuhvaća sva društvena područja. Posebno je faza "take-off-a", koja je sastavni dio Rostowljevog faznog modela, pokrenula žustre rasprave o pitanju postoji li u razvojnom procesu trenutak u kojem na osnovi stvorenih okvirnih gospodarskih, društvenih i političkih uvjeta može doći do silovitog "velikog obrata". Prema Rostowu razvoj koji je jednom induciran treba se kao "rast koji se oslanja na sebe samoga" nastaviti na različitim razvojnim stupnjevima. Oslanjajući se na Rostowljevu fazu "take-off-a" Gerschenkron je pokušao objasniti "great spurt" jedne zemlje ovisno o stupnju relativne zaostalosti.9 Što je zemlja na početku industrijalizacije zaostalija to će se industrijalizacija odvijati snažnije i šire - s jedne strane zato što moraju nastati nužne infrastrukturne osnove kao preduvjet gospodarskih aktivnosti, s druge strane zato što tehnološka prednost visoko razvijenih zemalja predstavlja izazov koji je moguće povoljno iskoristiti. Gerschenkronova teza glasi da se "great spurt" odvija to snažnije što je zemlja na početku industrijalizacije zaostalija; pretpostavka je međutim da država, banke ili poduzetnici potiču razvoj. Oslanjajući se na Gerschenkrona, određenjem japanskog razvoja bavio se Rosovsky proučivši bruto društveni proizvod, rast stanovništva, industrijsku strukturu i međunarodne kontakte na početku industrijalizacije.10 U to vrijeme (1868.) Japan je, smatrao je on, zauzeo srednji položaj između onih industrijskih zemalja u Europi koje su se rano razvile i afričkih i azijskih zemalja u razvoju. Meijijeva vlada je u modernizacijskom procesu uspješno započela sljedeće reforme: - reformu klasne strukture,

12

- slabljenje državne kontrole nad prometnim i komunikacijskim sustavima, - slobodno biranje zanimanja, - zemljišnu i poreznu reformu; stvaranje privatnog vlasništva, - izgradnju modernog bankarstva. Tim reformama Japan je uspio, na osnovi svog kasnijeg i dinamičnog razvojnog početka, ostvariti ekspanzivan gospodarski razvoj. Dok Gerschenkron i Rosovsky analiziraju djelovanja relativne zaostalosti na različita područja političkog i gospodarskog sustava, Ronald P. Dore kao bitnu značajku kasnog razvoja naglašava dualističku, organizacijski usmjerenu gospodarsku strukturu.11 Ono što je već utvrdio Gerschenkron, a to je da se u situaciji relativne zaostalosti zemlje gospodarski razvoj prvenstveno odvija putem osnivanja velikih poduzeća, potaklo je Dorea na proučavanje poduzetničke strukture zemalja koje su se prve razvile, te onih kod kojih je do razvoja došlo kasnije. Došao je do rezultata da se u način organizacije velikih poduzeća u zemljama koje su se kasno industrijalizirale inkorporiraju iskustva poduzeća iz razvijenih zemalja i da se tako mogu predvidjeti sukobi koji koče razvoj. Na taj način moguća je brza gospodarska ekspanzija. Dok Gerschenkron prednosti kasnog razvoja prvenstveno svodi na tehnološki transfer, Dore je pokušao uzeti u obzir i druge aspekte kao što su primjerice motivacijsko-teorijske spoznaje i management-know-how. Da bi se odlike kasnog razvoja u Japanu mogle poopćiti, one bi se morale moći prenijeti i na druge zemlje, ovisno o stupnju relativne zaostalosti. Kao i istraživanja modernizacije i Doreova "teorija kasnog razvoja" polazi od temeljnog značenja industrijalizacije za strukturu društvenih i političkih sustava. Ali suprotno konvergentno-teorijskoj perspektivi procesi industrijalizacije ne dovode do izgradnje jednakih ekonomskih, društvenih i političkih struktura u različitim zemljama. "Oni koji se kasno razvijaju" razlikuju se od "onih koji se normalno razvijaju" prvenstveno po tome što se kod njih od samog početka jasno očituje dualistički sustav: oni grade privatno-kapitalistički organizirane gospodarske sustave sa slobodnim malim poduzetništvom i otvorenim tržištima rada, ali istovremeno i prije svega provode masivne državne intervencije čiji je cilj stvaranje državnih ili državom potpomognutih koncerna i velikih birokratiziranih poduzeća. Oni, zbog svoje početne veličine, više nisu prikladni za razvoj paternalističkih odnosa između poslodavaca i zaposlenih. Interni obrasci karijera u organizaciji koče razvoj slobodnih tržišta rada. Veličina koncerna istovremeno koncernima osigurava i značajan politički utjecaj; jer bi njihov slom obvezao državu na intervencije. Veliki koncerni, kojima se upravlja birokratski, predstavljaju visoko diferencirane sustave koji skrbe o životnim potrebama i značajno

13

djeluju na obrazovne procese. (Vidjeti knjigu Drage Buvača: "Japan. Anatomija uspjeha", Globus, Zagreb, 1982., 2. i 3. poglavlje: Tamo gdje razvoj kapitalizma kasni, država pomaže velike koncerne koji imaju birokratiziranu strukturu, u kojima se napreduje po godinama službe i u kojima su djelatnici doživotno zaposleni. Ti privilegirani radnici sigurni su da ih neće otpustiti za razliku od onih koji su zaposleni u srednjim i malim firmama, koji su izloženi tržištu i primaju manje plaće; op. prev.) "Oni koji su se kasno razvili" prisiljeni su osim toga da umjesto kontinuiranim tehnološkim razvojem napreduju u vidu "tehnoloških skokova" kako bi se priključili međunarodnom razvoju. Osnova tehnoloških skokova su visoko razvijeni školski sustavi, kao i činjenica da se sindikati osnivaju i organiziraju na osnovi veličine koncerna, u pravilu unutar koncerna, a ne na razini koja nadilazi koncern. Na taj način moguće je ograničiti sindikalno djelovanje. Najvažnijim strukturalnim značajkama onih koji se kasno razvijaju možemo dakle smatrati: - Istovremen razvoj velikih koncerna kao i srednjih i malih poduzeća (Vidjeti poglavlje "Veliki teret male privrede" u knjizi Drage Buvača: srednja i mala poduzeća tretiraju se kao mala privreda, op. prev.) - istovremeno stvaranje patrijarhalno organiziranih malih i birokratski organiziranih velikih tvrtki, - istovremenu postojanje organizacija zaposlenih unutar tvrtki i onih koje su nezavisne od tvrtki, uz dominaciju organizacija unutar tvrtki, - istovremeno postojanje slobodnih i zatvorenih tržišta rada (pri čemu dominiraju zatvorena tržišta rada), - istovremeno stvaranje državnih institucija i institucija na razini tvrtki koje se bave infrastrukturom i brinu se o životnim potrebama (pri čemu dominiraju sustavi na razini tvrtki). Gospodarski uspon Japana dobro se uklapa u shemu kasnog razvoja i naknadne industrijalizacije. Njega karakteriziraju veći lomovi, ali i veća dinamika nego odgovarajući razvoj u europskim i američkim industrijskim državama. II. Poglavlje: Političke institucije 1. Japanski ustav Četiri dana nakon što je bačena atomska bomba na Hiroshimu japanska je vlada 10. kolovoza 1945. izjavila da prihvaća zaključke Postdamske konferencije, ali pod uvjetom da zadrži carstvo. Isprava o kapitulaciji potpisana je 2. rujna 1945. Kapitulacija je imala tri političke posljedice: 1. Japan je izgubio svoj suverenitet i došao pod savezničku vojnu upravu.

14

2. Japanska se vlada obvezala na uništavanje ratnog potencijala i razoružanje trupa. 3. Car se odrekao najveće vlasti u državi i zagarantirana su osnovna politička prava. Povijest nastanka novog japanskog ustava pokazuje koliko su Sjedinjene države insistirale na demokratizaciji japanskog poslijeratnog ustava. Već 4. listopada 1945. saveznički vrhovni zapovjednik, Douglas Mac Arthur, saopćio je ministru Konoeu, članu vlade nadležnom za ustavna pitanja, kako se ustav mora mijenjati. Pritom se glavni stan savezničkog vrhovnog zapovjedništva prvenstveno zanimao za proširenje ovlasti Donjeg doma, načelo parlamentarne odgovornosti, demokratizaciju Gornjeg doma, značajno ograničenje carskih prava, jamstvo temeljnih prava, neovisno suđenje i ukidanje Tajnog državnog vijeća. U svojoj konačnoj inačici japanski ustav slijedi dva temeljna politička cilja: osiguranje vanjskog mira i stvaranje unutarnje parlamentarne demokracije. Prije svega se na osnovi Člana 9. japanskog ustava nastoji ostvariti i osigurati mir u odnosu na druge zemlje. Istovremeno je taj član zbog ponovnog naoružavanja ustavna norma koja se najžešće osporava: "Iskreno težeći pravednosti i redu novonastalog međunarodnog mira, japanski narod zauvijek odustaje od rata kao suverenog prava nacije i primjene sile kao sredstva rješavanja međunarodnih sukoba. Da bismo postigli taj konačni cilj iz ranijeg teksta, nikada više nećemo držati kopnene, morske i zračne vojne snage kao ni drugi ratni potencijal."12 Time ustavna norma nije samo isključila rat kao takav, već uopće primjenu oružja. Ali demokratizacija japanskog ustava još više nego u ovoj ustavnoj normi dolazi do izražaja u promijenjenom ustavno- političkom položaju cara, vlade i parlamenta. Na način djelovanja ovih političkih institucija snažno utječe odnos napetosti između demokratske namjere i tradicionalnih načina ponašanja, kako to objašnjava povijest nastajanja japanskog ustava. Jer su ustavno-političke zamisli američkih okupacijskih snaga nailazile na otpor konzervativnih političkih snaga. Ta je suprotnost u poslijeratnom vremenu obilježila način funkcioniranja ustavnih tijela. 2. Car Dok je tennō u razdoblju Meiji kao nositelj najvišeg suvereniteta obavljao vladalačke funkcije i raspolagao značajnim djelokrugom odlučivanja13 njegovi su zadaci poslijeratnim ustavom bili ograničeni na funkcije simboličke prirode. Institucija carstva na taj se način promijenila, a zabranjeno je i državno financiranje nacionalnog šintoističkog vjerovanja

15

kao temelja carskog kulta i kao nacionalističkog poimanja povijesti. Država i općine odsada više nisu smjele davati financijsku pomoć šintoističkim svetištima. Sam se car tome nije suprotstavio, već se u svom novogodišnjem govoru 1. siječnja 1946. godine, koji je pobudio veliku pozornost, pred japanskom javnošću odrekao božanskih atributa. Kao "državni simbol" (Član 1. japanskog ustava) on ne raspolaže političkom moći. Tako on prema ustavnim odredbama do današnjeg dana ne može utjecati ni na sastav kabineta, ni na sadržaj političkih odluka. Kao što pokazuju rezultati ankete institucija carstva počiva na širokom odobravanju naroda: više od četiri petine ispitanika pozitivno su se izrazili o ovoj instituciji, a sedam od deset Japanaca osjeća simpatiju prema tennōu.14 Samo mali broj ljudi nastoji promijeniti njegov položaj - čak ni komunisti ne bi ukinuli ovu instituciju bez narodnog referenduma. A pravo da car donosi političke odluke zahtijevaju samo predstavnici ekstremnih desničara. Politički osjetljivo pitanje jest veza između šintoizma, kome se prema novom ustavu više ne smije financijski pomagati, i tennōovog položaja. Suprotstavljajući se ustavnim namjerama obred inauguracije prijestolonasljednika Akihita (Heisei - tennō) u studenom 1990. ponovo je izazvao prigovore, jer se tijekom obreda predaje i dokumentira tradicionalni zahtjev carske kuće za vlašću.15 Glede ove vladalačke tradicije i njenih povijesno kulturalnih osnova svako ponovno približavanje šintoizma i države treba smatrati opasnošću za legitimne demokratske osnove ustava: što se položaj tennōa više legitimira u vjerskom smislu, to jače izmiče ustavnim načelima demokratskog suvereniteta. 3. Vlada Novi je ustav donio dvije bitne promjene u japanskoj izvršnoj vlasti: kao prvo izvršnu vlast ima samo predsjednik vlade i njegov kabinet. Pritom predsjednik vlade ima poseban položaj, jer ima moć imenovati ministre ili ih otpuštati (Član 68. Japanskog ustava). Ta nova uredba koja se odnosi na izvršnu vlast opisana je u članovima 65. i 66. I Japanskog ustava: "Izvršnu vlast ima kabinet" (Čl. 65.). "Kabinet se sastoji od predsjednika vlade, koji predstavlja njegov vrh i drugih zakonom predviđenih državnih ministara" (Čl. 66.). Vladi su nadalje podređeni tajništvo kabineta, zakonodavna služba, obrambeno vijeće i daljnje službe, tajništva i odbori. Vodeći položaj predsjednika vlade ojačan je ustavno-pravnim pravom na raspuštanje parlamenta. Na taj način japanski šef vlade može kao i britanski premijer u spornim pitanjima obnoviti djelotvornost svoje vlade raspisujući nove izbore na plebiscitarnim osnovama. Tu su mogućnost

16

Slika 1. Politički sustav Japana Izvor: Japanska enciklopedija, Svezak 6. str. 216 koristili gotovo svi šefovi vlada kako bi učvrstili svoj politički položaj u javnosti i prije svega u vlastitoj stranci. Položaj predsjednika vlade manje određuje pozitivna kritika ukupnih rezultata njegovog političkog rada u javnosti, a više konstelacija fakcija (habatsu) u njegovoj vlastitoj stranci, te oslonac koji dobiva u vlastitoj fakciji. Ako odlučujući "bossovi" pojedinih fakcija ne pružaju šefu vlade podršku unutar stranke, onda to ne može nadoknaditi ni njegova visoka popularnost. To je posebno pokazala ostavka ministra predsjednika Kaifua u listopadu 1991. Kaifuovi su protivnici - u vlastitoj kao i u drugim fakcijama - njegovu podršku dalekosežnim političkim strukturnim reformama (reforma izbornog sustava, reforma stranačkog financiranja) iskoristili tako što su reforme odbili, spriječili njihovo prihvaćanje odgađajući savjetovanje do sljedećeg zakonodavnog razdoblja i tako prisilili premijera da dade ostavku. Na taj način borbe za moć između fakcija destabiliziraju vladu. Trenutni predsjednik vlade ima mogućnost djelovanja samo utoliko i samo toliko

Car Narod

Parlament Zakonodavstvo

Vrhovni sud

Visoki sudovi

Kabinet Predsjednik vlade i ministri

Vlada

Donji dom Gornji dom

Financijska kontrola

Ured predsjednika vlade

Ministarstvo vanjskih poslova

Ministarstvo pravde

Ministarstvo financija

Ministarstvo poljoprivede

Ministarstvo kulture i i obrazovanja

Ministarstvo prometa

Ministarstvo vanjske trgovine

Ministarstvo samouprave

Ministarstvo graditeljstva

Ministarstvo pošta

Ministarstvo rada

Ministarstvo zdravlja

Obiteljski sudovi

Okružni sudovi

Tajništvo kabineta Zakonodavni ured Obrambeno vijeće

17

dugo dok je siguran da ga većina fakcija podržava. Posljedica je visoka fluktuacija rukovodećeg političkog osoblja. U 23 godine, od 1964. do 1987. na čelu Ministarstva financija bilo je 12 ministara, Ministarstva vanjskih poslova 15, Ministarstva vanjske trgovine i industriji (MITI) 19, Ministarstva obrazovanja 22, Ministarstva poljoprivrede 21, Ministarstva pošta 24 i Ministarstva socijalne skrbi 22. U skladu s tim "prosječno vrijeme zadržavanja" šefova resora u tim ministarstvima iznosi 16,4 mjeseci (Ministarstvo financija), 15,9 mjeseci (vanjski poslovi), 13,2 (MITI), 11,4 (obrazovanje), 10,9 (poljoprivreda), 10,9 (pošte), i 10,5 mjeseci u Ministarstvu socijalne skrbi. Tablica 1: Japanske vlade nakon Drugog Svjetskog rata Predsjednik vlade Vrijeme obnašanja dužnosti Preinake kabineta Higashikuni 17. 8. 1945.-8. 10. 1945. - Shidehara 9. 10. 1945.-21. 5. 1946. - Yoshida 22. 5. 1946.-31. 5. 1947. 1 Katayama 1. 6. 1947.-31. 5. 1948. - Serita 10. 3. 1948.-14- 10. 1948. - Yoshida 15. 10. 1948.-9. 12. 1954. 7 Hatoyama 10. 12. 1954.-19. 12. 1956. 2 Ishibashi 20. 12. 1956.-24. 2. 1957. - Kishi 25. 2. 1957.-18. 7. 1960. 3 Ikeda 19. 7. 1960.-8. 11. 1964. 6 Satō 9. 11. 1964.-6. 7. 1972. 8 Tanaka 7. 7. 1972.-8. 12. 1974. 3 Miki 9. 12. 1974.-23. 12. 1976. 1 Fukuda 24. 12. 1976.-6. 12. 1978. 1 Ōhira 7. 12. 1978.-16. 7. 1980. 1 Suzuki 17. 7. 1980.-26. 11. 1982. 1 Nakasone 27. 11. 1982.-5. 11. 1987. 4 Takeshita 6. 11. 1987.-2. 6. 1989. 1 Uno 3. 6. 1989.-9. 8. 1989. - Kaifu 10. 8. 1989.-4. 11. 1991. 1 Miyazawa 5. 11. 1991. 1 Usp. Hitoshi Abe/Muneyuki/Sadfuni Kawato, Gendai Nihon no siji (Suvremena japanska politika), Tokio 1990, str. 32. 4. Parlament Japanski se parlament sastoji od dva doma: Donjeg doma (Predstavnički dom, Zastupnički dom) i Gornjeg doma (Dom državnih vijeća, Senat).

18

Zajedno oba doma prema Čl. 41. Japanskog ustava predstavljaju "najviše tijelo državne vlasti" i "jedino zakonodavno tijelo". Zastupnici Donjeg doma svake se četiri godine biraju ponovo, članovi Gornjeg doma svakih šest godina. Svake tri godine pritom dolazi do ponovnog izbora polovine zastupnika u Gornjem domu. Osim prava donošenja zakona, parlament je ovlašten odlučivati o proračunu, ratificirati ugovore, zahtijevati sazivanje parlamenta kao i određivati duljinu i eventualna produženja sjednica. Bitna funkcija, ona koja je ispred svih ostalih, biranje je predsjednika vlade. 1982. i 1986. godine u izborni su zakon unesene dopune prema kojima Gornji dom treba birati na nacionalnoj razini prema temeljnim načelima proporcionalnog izbornog sustava sa stranačkim listama, a u izbornim okruzima na razini prefektura prema uobičajenom postupku neprenosivog davanja pojedinačnih glasova.16 Guverneri prefektura i gradonačelnici biraju se direktno. Za izbore Donjeg i Gornjeg doma pod tim uvjetima posebno je važna veličina izbornih okruga. Prema propisima izbornog zakona 37 prefektura podijeljeno je na izborne okruge, a deset prefektura čine svaka vlastiti izborni okrug. Iz toga proizlazi 130 izbornih okruga u kojima se biraju zastupnici Donjeg doma: jedan jednostruki, četiri dvostruka izborna okruga, 42 trostruka izborna okruga, 39 četverostrukih izbornih okruga, 43 peterostruka izborna okruga i jedan izborni okrug sa šest mandata. Od 252 zastupnika Gornjeg doma 100 ih se bira na nacionalnoj razini, a 152 u izbornim okruzima na razini prefektura. One se pak sastoje od 26 jednostrukih, 15 dvostrukih, četiri trostruka i dva četverostruka izborna okruga. Trenutno se Donji dom sastoji od 512 zastupnika koji se biraju u 130 izbornih okruga, a u pravilu se u svakom od njih daju tri do pet mandata. Samo jedan izborni okrug ima - na osnovi novog određivanja veličine 1986. godine - šest mandata, u četiri izborna okruga dodijeljena su u svakom po dva mandata, a Amami otoci čine od 1953. vlastiti jednostruki izborni okrug.17 Nasuprot tome u izboru za Gornji dom svaki glasač ima dva glasa: prvi za kandidata izbornog okruga i drugi za stranačku listu na nacionalnoj razini. Ovo načelo lista koje odgovara proporcionalnom izbornom sustavu uvedeno je s revizijom Public Offices Election Law (Izborni zakon za javne službe, op. prev.) 1982. godine i prvi put primijenjeno u izboru za Gornji dom 1983. Do tog trenutka birači su u izbornom okrugu na razini prefekture, kao i na nacionalnoj razini svoje glasove uvijek davali samo pojedinim kandidatima - a ne listama. Japanski izborni sustav "neprenosivog pojedinačnog glasovanja u višestrukim izbornim okruzima" unosi rascjepkanost u stranačku strukturu i razbija stranački sustav. U izborima na nacionalnoj razini za Gornji dom šansu prema zakonima proporcionalnog izbornog sustava imaju i male stranke; s druge strane vikšestruki izborni okruzi ističu

19

minimalne zahtjeve u odnosu na one koji se natječu, koje kandidati malih stranaka mogu ispuniti samo ako raspolažu jakom lokalnom bazom. U velikim strankama (LDP, SDPJ) višestruki izborni okruzi osim toga pojačavaju sukobe među fakcijama. Jer kandidati su u prvom redu članovi fakcija i tek u drugom redu predstavnici svojih stranaka. Svaki zastupnik većih stranaka pripada nekoj fakciji i nalazi se u nekom parlamentarnom odboru. Prema temeljnim načelima starosti mlade zastupnike njihova stranka šalju u one odbore u kojima mogu ostvariti dobru platformu za svoj rad u izbornom okrugu (primjerice u odbor za poljoprivredu), dok stariji zastupnici nastoje pridobiti mjesto u uglednom odboru vanjskih poslova. Često se odborima pripisuje vrlo slab utjecaj na zakonodavstvo, ali tu vlada nastoji postići što je moguće širu bazu za svoje zakonske namjere i vodi računa o oporbi tako što liberalno-demokratska većina uzima u obzir pojedine prijedloge oporbenih stranaka. Profesionalna struktura zastupnika pokazuje sličan obrazac kao u europskim demokracijama: trend "funkcionarskog parlamenta" zahvatio je i Japan. Tako su prilikom izbora za Donji dom 1990. godine 30,7% svih kandidata bili društveni funkcionari, 30,1% stranački funkcionari, 13,9% vlasnici firmi i menadžeri, 5,6% odvjetnici, 2,9% poljoprivrednici i šumari i 1,7% liječnici.18 Devet desetina kandidata bilo je starije od 40 godina. Svaki četvrti zastupnik novo izabranog Donjeg doma bio je po prvi puta član parlamenta. Nasuprot prethodnom izboru za Donji dom stopa fluktuacije time se povećala (prilikom posljednja četiri izbora ta se stopa kretala između 6,8% i 16,4%). 53,7% svih kandidata bilo je uspješno: ta je stopa bila najviša u LDP-u (71,7%), Shakaitōu (86,2%) i Kōmeitōu (68,8%), najniža u komunističkoj stranci (4,2%). Gotovo tri četvrtine članova novog Donjeg doma bili su društveni i stranački funkcionari, te poduzetnici. Uredi zastupnika sastoje se od maksimalno 20 suradnika čija je prvenstvena zadaća održavanje veza između birača izbornog okruga i zastupnika.19 To se odvija putem redovitih posjeta (Goyō kiki, otprilike: "slušanje štovanih zamolbi"), djelotvorne podrške biračima u aktualnim nevoljama (saobraćajne nesreće, poplave itd.) i promicanja pojedinih zamolbi u odnosu na treće osobe. Ovako ispunjene želje kasnije se naplaćuju putem podrške na izborima. Ponekad su zastupnički uredi ujedno i ženidbena posredništva za ambiciozne mlade službenike ministarstva: na taj način izborni okrug dobiva važan neformalni pristup nekom resoru. Društvene priredbe za koje se brinu zastupnički uredi su raznolike: novogodišnja proslava (shinnekai), "gledanje cvijeća" (hanami), svečanosti u svetištima (matsuri), priredbe za budističku svečanost mrtvih (obon taikai) i "proslava godišnjeg zaborava" (bōnekai).

20

5. Lokalna samouprava Nakon propasti političkog centralizma u poslijeratnom je Japanu ponovo postalo popularno načelo komunalne samouprave koje se ionako snažno ukorijenilo otkako je Meiji-reformama došlo do preusmjeravanja na pruski način uprave. Ali usprkos tome što je Članom 92. Ustava zajamčena komunalna samouprava, vlada, prema odredbama Local Autonomy Law, raspolaže širokim arsenalom interventnih mjera: zahtijeva izvješća i očitovanja stavova, miješa se u način upravljanja javnih poduzeća, postavlja uvjete prilikom odobravanja komunalnih pozajmica ili utjerivanja komunalnih poreza, ispituje i ispravlja financijsko ponašanje komunalnih udruga.20 Posebnim financijskim doznakama, novčanim doprinosima upravi i drugim oblicima proračunske potpore središnja vlada drži na "zlatnim uzdama" pokrajinska tijela. Usprkos ovoj ovisnosti prefekture i općine su se uspjele dokazati kao politički organi s određenom mjerom samostalnosti.21 To vrijedi i u odnosu na središnju vladu u Tokiju, izuzimajući međutim Ministarstvo samouprave (Ministry of Home Affairs/Jichishō), o čijoj novčanoj potpori ovise prefekture i općine. Usprkos "zlatnoj uzdi" lokalna i regionalna autonomija u Japanu veća je nego što se općenito misli. Ona je doduše manja nego u SAD-u i Kanadi, ali značajno veća nego u Francuskoj i sasvim se približava položaju pokrajina i općina u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. U stanogradnji, politici zaštite čovjekove okoline i prosvjetnoj politici općine su se pokazale kao učinkovite institucije s izuzetno velikom samostalnošću. S druge strane ne treba poreći izrazite funkcionalne slabosti komunalne demokracije: nedostatak ravnoteže moći između većine i oporbe, nedostatnu težinu bitnih političkih pitanja u političkim raspravama, protekcionizam i korupciju. Ali u tim se nedostacima istovremeno zrcale i problemi središnje razine na kojoj se donose odluke. III. Poglavlje Društvene osnove demokracije 1. Društvene norme Izrazitije nego u drugim visoko industrijaliziranim zemljama nasuprot političkim institucijama japanske demokracije nalaze se posebne društvene norme. Na osnovi drugačijeg poimanja države građani tradicionalno pokazuju veću spremnost podčinjavanju autoritarnom vodstvu i u većoj mjeri prihvaćaju hijerarhijske statusne razlike.22 Prvenstveno se u seoskim prefekturama može naći duboko ukorijenjena

21

odanost pojedinca, koji želje svoje zajednice pretpostavlja svojim interesima kako ne bi narušio mir u zatvorenoj cjelini.23 Nasuprot tradicionalnim načinima ponašanja koje je obilježio kruti klasni sistem Meiji-razdoblja, nalaze se društvene norme koje više odgovaraju demokratskom ustavu. Iako političke reforme nakon Drugog svjetskog rata ispočetka nisu bile popraćene sličnim dubokosežnim promjenama društvene strukture, ipak su se u narednom razdoblju sve više nametali egalitarni obrasci ponašanja. Chitoshi Yanaga je stoga tvrdio da političko ponašanje Japanaca liči ponašanju "rascijepljene ličnosti" koja je izložena različitim kulturnim utjecajima.24 Ti suprotni utjecaji koji proizlaze iz tradicionalnog društvenog sustava, industrijalizacije, odgojnog sustava i mas-medija, zrcale se u mnoštvu društvenih normi: sposobnosti asimilacije, autoritarnom mišljenju kao osnovi strukture japanske obitelji, pragmatizmu, aktivizmu, otočnoj psihologiji, strogom načinu razmišljanja koje podrazumijeva uzajamno pomaganje u obitelji i među rođacima, u lojalnosti prema "šefovima" (poglavarima obitelji, poslodavcima itd.), usmjerenosti društvenog ponašanja na socijalni status kao i u nedostatku "preciznosti" u društvenom ponašanju, u nastojanju da se postigne sporazum, davanju prednosti pregovorima, u emocionalnosti, osjećaju obveze prema obitelji, rođacima i zanimanju i napokon u vrlo strogom gotovo rigoroznom pojmu časti (giri). Uska povezanost rodbine i obitelji oduvijek je pojačavala grupnu odgovornost. Nastojanja Japanaca da izbjegnu društvene sukobe moguće je svesti na strogu samodisciplinu i jako izraženu grupnu odgovornost. Stoga je visok stupanj društvene kohezije i solidarnosti tradicionalna odlika društvenog ponašanja. Primjerom višestrukih socijalnih pritisaka japanskog društva dugo se vrijeme smatralo obiteljsko vijeće, koje jamči učinkovitu kontrolu glave obitelji nad socijalnim i političkim ponašanjem članova rodbine. Međutim važnost te institucije značajno je smanjena. Velikom značenju grupnih normi i normi koje se odnose na lojalnosti, odgovara činjenica da se izbjegava iznošenje sukoba na sudu i nastoji postići neformalno pomirenje. I zato nije došlo do porasta sudskih izmirenja sporova - kao u drugim industrijskim državama. Usprkos promijenjenoj društvenoj strukturi tradicionalne vrijednosti priznaju se i u gradovima. Tako se prvobitno najmanja grupa japanskog društva - domaćinstvo - ponovo pronalazi u susjedskim udrugama i tvrtkama. Društvena povezanost zaposlenog s poslodavcem u velegradskim je poduzećima tjesnija nego u europskim i američkim tvrtkama. Tradicionalni sustav Gimu (obveza) međusobno povezuje poslodavca i zaposlenog i predstavlja temelj odnosa povjerenja koji obvezuje obje strane. Poduzeće pomaže svojoj ključnoj radnoj snazi i u kriznim situacijama, osigurava ju od zamislivih rizika i daje materijalne pogodnosti (stanove i kredite od poduzeća, doplatke, vikendice itd.).

22

Uvriježio se pojam poslovne obitelj tako da se japanska poduzeća karakteriziraju kao "prisniji" sustavi. To potkrepljuje načelo cijeloživotne zaposlenosti u istom radnom kolektivu: stupajući u poduzeće ti djelatnici - otprilike trećina svih zaposlenih - mogu pretpostaviti da će svoju tvrtku napustiti tek na kraju svoje karijere. Unutar poduzeća istovremeno se očekuje spremnost na visoku profesionalnu pokretljivost; prelasci u različite odjele nisu rijetki. Promjena firme je prema tome većinom povezana s nazadovanjem u društvu. Uska društvena povezanost u industrijskim poduzećima odgovara zatvorenosti i pripadnosti seoskim zajednicama, koje su okupljene u 177 poljoprivrednih organizacija. Ali i tu je uslijed sredstava masovne komunikacije, rasta životnog standarda i tržišnog gospodarstva koje se temelji na podjeli rada, rigidna lojalnost kućanstava i rodbine u odnosu na seosku zajednicu ustuknula pred jednom novom vrstom grupne lojalnosti; jer "najstariji u selu" (kuchō), "ljudi za vezu" (renrakuin), "ljudi za informiranje" (kōbōin) i "predstavnici" (chūzai-in) koji u seoskoj zajednici raspolažu neospornim autoritetom, obavještavaju političke instance o željama seoskih stanovnika i u okviru toga uspostavljaju vezu između nositelja vlasti i onih na koje se ta vlast odnosi. Obuhvaćena su gotovo sva seoska domaćinstva, primjerice poljoprivredna domaćinstva u "Poljoprivrednom udruženju", mladi u grupi mladih, sve udane žene u seoskom udruženju žena. Četiri ili pet domaćinstava čine buraku, najmanju organizacijsku jedinicu sela, čije se političko značenje sastoji u tome da predsjedavajući može utjecati na političku aktivnost članova i kontrolirati ju. Čim je u seoskoj zajednici postignut sporazum, manjina u pravilu radi "sklada" povlači svoje drugačije mišljenje i prihvaća mišljenje većine. Ovo poistovjećivanje nije važno samo za seosku društvenu strukturu, već može imati i političkih posljedica, prvenstveno u predizbornim borbama i u ponašanju birača. Cjelokupno gledano, društvenu osnovu japanske politike obilježava suprotnost između tradicionalnih obrazaca ponašanja i razvojnih zakona modernog industrijskog društva. Grupne norme (lojalnost) su unutar rodbine, obitelji i manjih firmi još uvijek vrlo jake, dok su industrijalizacija i urbanizacija suzile društvene i političke funkcije primarnih grupa i učinile društvo složenijim. Nasuprot većoj složenosti nalazi se ograničena društvena pokretljivost. Ako je japansko društvo na početku vjerovalo u neograničenu društvenu pokretljivost, pomoću koje svatko može prijeći u svaki sloj, tada se međutim nakon novijih socioloških studija više ne može previdjeti da neke barijere sprečavaju potpunu propustljivost. Tako većina studenata elitnog sveučilišta Tokio potječe iz imućnih kuća, 60% radničkih sinova

23

ponovo postaju radnici, a djeca visokih službenika i rukovoditelja su neproporcionalno visoko zastupljena među gospodarskom elitom.25 2. Društvena struktura Sindikati Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do uvođenja društvenih novina koje su trebale prilagoditi društvenu osnovu japanske politike demokratskom okviru ustava. Tako je Supreme Command for the Allied Power (SCAP) (Vrhovno zapovjedništvo savezničkih snaga, op. prev.) aktiviralo radnički i sindikalni pokret, koji doduše u Japanu nedvojbeno posjeduje dužu tradiciju, ali nikada nije bio prodoran u političkom smislu. Japanske organizacije zaposlenika razlikuju se od europskih i američkih sindikata prvenstveno po tome što svoje zahtjeve u manjoj mjeri nastoje ostvariti radničkim borbama, a više pomoću socijalno-partnerskih kompromisa i pregovaranjem. Radi se o sindikatima u firmama u kojima su okupljeni stalni radnici te firme i u kojima se stoga zastupaju samo interesi onih koji su trajno zaposleni, a ne većine zaposlenika firme koji rade na određeno ili skraćeno radno vrijeme. Sindikati u tvrtkama posjeduju veliku autonomiju, imaju vlastite propise, zastupaju ih vlastiti funkcionari i raspolažu vlastitim financijama. Time imaju veliku samostalnost kada su u pitanju rezultati sindikalnog rada, njihovo političko izvršavanje i njihova aktivnost prilikom pregovora o tarifama i štrajkovima. Problematika ovakvog načina organizacije leži u uskoj povezanosti s dotičnim poduzećem, što za sobom povlači visoku spremnost na kompromise. Sindikati u pojedinim tvrtkama povezuju se u strukovne sindikate, a ovi opet u nacionalne krovne udruge.. Sindikalni pokret ostaje politički slab: prosječna uključenost radnika u organizaciju iznosi samo 27%; nema jakih industrijskih sindikata, a i nacionalni savezi slabo postižu svoje ciljeve. Na mjesto sindikalnih udruga Domei, Churitsuroren i Shinsabetsu došao je u studenom 1987. Rengō (Savez sindikata privatnog sektora). Raniji sindikalni savez Sōhyō ispočetka je i dalje postojao da bi zatim 1989. godine prešao u novi savez Shin Rengō (Konfederacija japanskih sindikata). Nasuprot tome dva manja saveza - Zenroren i Zenrokyo - zastupaju stara načela klasne borbe kao i interese željezničara. Osim toga politički je utjecajan lijevo orijentirani učiteljski sindikat (Nikkyōso) koji ima velik broj članova. U novije vrijeme velike se sindikalne organizacije intenzivnije okreću pitanjima potrošača i pitanjima stambenog okruženja, zaštite čovjekove okoline i prometne politike i time podržavaju oporbene stranke, medije i inicijative građana u kritici vladine politike.

24

Zemljišna reforma Zemljišna reforma koja je provedena 1946. godine trebala je spriječiti socijalne napetosti u seoskim područjima. Seljaci koji su prema Meiji-reformi mogli samo unajmljivati zemlju i morali predavati 60% svoje žetve, sada su mogli ostvariti gospodarsku samostalnost. Država je odredila veličinu privatnog posjeda (3 cho = otprilike 2,4 ha), ostatak zemljišta prodan je vladi, a ona ga je opet prodala bivšim najamnicima. Tako je na selu došlo do društvenih pomaka: 1965. godine 80% nekadašnje najamničke zemlje bilo je u privatnom posjedu (za usporedbu: 1945. je bilo 31%). Zemljišna reforma time je doduše postigla jedan od svojih ciljeva - široku raspodjelu oko 60 milijuna malih i sitnih parcela, ali nije mogla bitno popraviti postojeću strukturu kada je riječ o veličini dobara, budući da se veliki zemljišni posjedi nisu dijelili. Pored toga očita je rekoncentracija poljoprivrednih obradivih površina na osnovi veće rentabilnosti. Zajedno s vladinom podrškom agrarnim cijenama i velikim javnim investicijama u poljoprivrednom sektoru (mehanizacija, umjetna gnojiva, sredstva za uništavanje insekata), na koje su mnogi gledali kao na "izbornu nagradu" za konzervativno ponašanje birača poljoprivrednika, zemljišna je reforma ukupno gledano, ipak doprinijela ublažavanju socijalnih sukoba u poljoprivrednom sektoru. Školski i obrazovni sustav Američki obrazovni stratezi iz osnova su preuredili školski i obrazovni sustav. 1947. godine "Savjet za odgojnu reformu" revidirao je nastavne planove, udaljio izvjestan broj nastavnika iz nastavničkih zborova i decentralizirao školsku inspekciju. Obvezatno školovanje produžilo se na devet godina (šest godina osnovne škole, tri godine srednje škole). Nakon trogodišnjeg pohađanje srednje škole moguće je, nakon polaganja prijemnog ispita, steći pravo na pohađanje sveučilišta. 95% učenika nekog godišta završi srednju školu; Japan se time nalazi u svjetskom vrhu po duljini školovanja koje u pravilu traje 12 godina. Iz srednjih škola 37,7% odlazi na sveučilište, što je također vrhunski pokazatelj u međunarodnim razmjerima. Japan ima preko 465 sveučilišta, od toga 334 privatna, vrlo različitih razina.26 Školstvo je izrazito hijerarhijski organizirano, dolaženje do viših pozicija u gospodarstvu, upravi i politici u velikoj mjeri ovisi o ugledu dotičnog fakulteta. Ova se povezanost očituje i u tome što je otprilike 35% službenika ministarstava i ljudi na vodećim političkim položajima završilo elitno sveučilište Tokio (Tōdai).27 Razina nepismenosti od 0,01%, do koje su dovele reforme obrazovnog sektora, manja je nego u

25

bilo kojoj drugoj industrijskoj državi (već prije Drugog svjetskog rata samo je 0,41% svih Japanaca bilo nepismeno). Mediji I sve veće širenje masovnih medija značajno je povećalo stupanj informiranosti stanovništva. Tisak, radio i televizija sveobuhvatno koriste slobodu informiranja i mišljenja koja je ustavno-pravno zajamčena. Televizija je široko rasprostranjena: 98% svih kućanstava imaju jedan ili više televizijskih uređaja.28 Poludržavna Nippon Hōsō Kyōkai (NHK) emitira dva programa u svaki kutak Japana. Osim toga postoji još pet velikih i 118 malih komercijalnih odašiljača. Upotreba radija ograničava se gotovo isključivo na muzičku ponudu. Važnu ulogu imaju tiskani mediji. Japan s više od jednih dnevnih novina po kućanstvu ima najveću gustoću čitanosti na svijetu. 93% svih novina prodaje se putem pretplate, činjenica koja govori o stalnosti i čitateljskoj vjernosti. Tri najveća japanska dnevna lista Asahi Shimbun, Yomiuri Shimbun i Mainichi Shimbun - mogu samo na osnovi svojih jutarnjih izdanja bilježiti nakladu od 21 643 000 primjeraka. Dnevno je u prometu ukupno 124 novina s cjelokupnom nakladom od 72,5 milijuna primjeraka. Redakcije novina ukazuju na svoju neutralnost i neovisnost. Najveći dio tiska kritički se odnosi prema vladi, ali sebe ne shvaća kao četvrtu silu u državi, već kao "društveno zrcalo". Sadržaji dnevnih listova jako su slični: daju doduše mnoštvo informacija, ali malo analiza ili sveobuhvatnih kritičkih izvješća. Samo se neki tjednici izdižu iz mase japanskog novinskog krajolika. Bungei Shunjū pruža primjerice duboke uvide u način rada, funkciju i nedostatnosti politike, birokracije i gospodarstva. Osim toga prikazuje naličje društvenog života. Kritičari tvrde da je slaba strana japanskih medija njihova rascjepkanost. Većina novina i medijskih mreža velika su poduzeća s izrazito birokratskom organizacijom. Slijed kojim se jednom godišnje izmjenjuju redakcije doduše sprječava novinarsku rutinu, ali istovremeno dovodi do izvjesne površnosti u izvještavanju i komentiranju. Utjecaj mas-medija i struktura obrazovnog sustava pokazuju da su programi društvene reforme nakon Drugog svjetskog rata ukupno gledano bili uspješni i da su značajno povećali šanse za nastajanje učinkovite demokracije. Postoji efikasan komunikacijski sustav vrlo visoke komunikacijske gustoće. Iako visok obrazovni nivo nije dovoljna pretpostavka za učinkovitu demokraciju, obrazovna razina japanskog stanovništva, koja je viša od obrazovnog nivoa bilo koje druge azijske i europske zemlje, potakla je intenzivnu komunikaciju u sferi političkog procesa.

26

3. Gospodarski razvoj Od kraja Drugog svjetskog rata Japan je zabilježio najviši gospodarski razvoj od svih industrijskih nacija. Prve poslijeratne godine obilježile su inflacijske tendencije i industrijska je proizvodnja zaostala za predratnim stanjem. Od ožujka 1949. do lipnja 1950. američki financijski stručnjak Dodge je pomoću svog programa stabilizacije obuzdao inflaciju. Kada je izbio Korejski rat u lipnju 1950. godine Japan je postao baza u kojoj se snabdijevala vojska Sjedinjenih američkih država; rast inozemnih deviza i nove investicije u postrojenja i opremu doveli su do prve povoljne konjunkture. Industrijska proizvodnja narasla je iznad prijeratne razine, a suficit u bilanci vanjske trgovine doveo je do rasta plaća i cijena. Do 1955. godine vlada je uspjela zaustaviti tendencije rasta cijena kreditnim restrikcijama i nanovo proizvesti izvozni rast. Siloviti gospodarski rast u poslijeratnom razdoblju u Japanu završio je tek 1973. godine, s krizom cijena nafte; do tada je rast bruto-društvenog proizvoda u prosjeku iznosio 10%. Japan se od ove krize oporavio brže od drugih zemalja, ali je zato rast prilikom druge krize cijena nafte 1978. godine ponovo pretrpio značajne gubitke: nakon toga se japansko gospodarstvo zapanjujućom brzinom vratilo na svoju raniju stopu rasta. Već 1981. cijene su ponovo bile stabilne i stopa rasta bila je 3%.29 Ukupno gledano japansko je gospodarstvo najveću promjenu doživjelo 1985. kada su SAD, Francuska, Japan, Njemačka i Velika Britanija snizili vrijednost dolara i tako omogućili strmi rast vanjske vrijednosti jena. Budući da ova otočna država u velikoj mjeri ovisi od uvoza, prvenstveno iz SAD-a, Japan se 1986./87. našao u najtežoj gospodarskoj krizi od prvog naftnog šoka. Masovnom proizvodnjom robe s područja zabavne elektronike, te na tržištu uredskih strojeva i automobila, Japan je međutim učvrstio svoj položaj kao gospodarska sila i istisnuo tradicijom bogate grane u drugim zemljama. Od sredine osamdesetih godina izvozna ofanziva više se nije usmjeravala na uobičajenu robu masovne potrošnje već na visoko tehnološki računalni hardver i softver kao i na ekskluzivne usluge. Posljedice su i početkom devedesetih godina bile doduše niže stope rasta nego ranije (1990: 6%); ali je Japan istovremeno sačuvao svoj položaj industrijske zemlje s najjačim rastom. U cjelokupnom razdoblju od 1955. do 1990. nezaposlenost je stalno bila ispod 3%.30 Gospodarska struktura Japana je dualistička: nasuprot malom broju velikih poduzeća/firmi nalazi se velik broj malih i srednjih firmi od kojih su mnoge povezane s velikim poduzećima kao kooperanti ili dobavljači. Planiranjem ovog gospodarskog sustava upravlja država. Ministry of International Trade and Industry (Ministarstvo međunarodne trgovine i industrije, op. prev.) (MITI) ima izuzetno jak utjecaj na privatno-

27

gospodarske odluke (administrative guidance/gyōsei shido). Dugoročne gospodarske planove (pet do deset godina) razvija odbor MITI-a u kojem se nalaze vodeći poduzetnici, bankari i direktori industrijskih i trgovačkih komora. Na ovaj način vlada pokušava utjecati na potrošnju i investicije tako da stalnim povećavanjem ukupnog dohotka ublažava društvene sukobe. U područje djelatnosti MITI-a ubraja se i zadaća usmjeravanja pojedinih gospodarskih grana u željenom zajedničkom pravcu, te upravljanje vanjskom trgovinom Japana kao i međunarodnim gospodarskim vezama. Gospodarska utakmica odvija se pod okriljem države. U nekoj zakonskoj reviziji japanski je Parlament u travnju 1991. godine pooštrio zakon o antimonopolu. Na osnovi mjerenja monopolističkog položaja pomoću udjela firme na ukupnom nacionalnom tržištu, zakonodavac je donio odluku kojom se prijetnja kaznom učetverostručuje. Koliko god ovo povećanje možda na prvi pogled djeluje impresivno, opseg najniže kazne je neznatan (500.000 jena, to jest oko 7500 DEM). Time je sankcijsko djelovanje zakona i dalje slabo, a gospodarska se koncentracija, gledano u svjetskim razmjerima, nesmiljeno i dalje nastavlja. Uzevši u cjelini Japan je moguće opisati kao napredno postindustrijsko društvo koje se od drugih razlikuje prema sljedećim kriterijima: relativno visok dohodak po glavi stanovnika, koncentracija gospodarske aktivnosti na području tercijarnih djelatnosti, indirektna vodeća uloga države u gospodarstvu, visoka sposobnost učenja, učinkovite kulturne institucije i srednji sloj koji teži napredovanju. Te značajke naglašavaju usku povezanost gospodarskog rasta i društvenog razvoja. 4. Razvoj stanovništva Društvenu strukturu poslijeratnog Japana oblikovao je također i rast stanovništva zadnjih generacija. Dok je broj od 30 milijuna stanovnika bio konstantan u razdoblju od 250 godina, između 1927. i 1936. povećao se na 70 milijuna. Samo je u prvih deset poslijeratnih godina prirast stanovništva iznosio 17,1 milijun; u ovo se doduše ubraja šest milijuna Japanaca koji su se nakon Drugog svjetskog rata vratili iz inozemstva. 1992. godine ukupan broj stanovnika iznosio je 122 milijuna: Japan je time bio šesta po veličini nacija na svijetu. Gustoća naseljenosti u isto je vrijeme iznosila 324 stanovnika po kvadratnom kilometru. Time se Japan uz Bangladeš, Koreju i Nizozemsku ubraja u najgušće naseljene zemlje svijeta - daleko ispred Francuske, Velike Britanije i Njemačke s gustoćom stanovništva od 98, 229, odnosno 248 stanovnika po kvadratnom kilometru. Od kraja Drugog svjetskog rata natalitet je iznosio 30 porođaja na 1000 stanovnika. 1989. Japan je zabilježio rekordno nisku stopu nataliteta:

28

rodilo se 1,25 milijuna djece (to jest 10 na 1000 stanovnika) - najniže stanje od 1899. godine. Ukoliko se ustali ova stopa nataliteta udio osoba starijih od 65 godina još će u ovom stoljeću biti veći od udjela osoba mlađih od 14 godina; Japan dakle treba očekivati povećani broj starijih. Prosječna životna dob iznosi 76,1 godina za muškarce i 82,1 godinu za žene. Još 1955. godine poljoprivredna su kućanstva činila 40% stanovništva - što se može usporediti s Njemačkom u oba zadnja desetljeća 19. stoljeća i Francuskom u razdoblju između 1890. i 1920. Tek 70-tih godina gospodarska struktura Japana izjednačila se s europskim industrijskim državama: udio poljoprivrednog u cjelokupnom stanovništvu smanjio se na 10%. U ovom desetljeću udio zaposlenih u uslužnim djelatnostima prešao je i u Francuskoj i u Japanu i u Njemačkoj granicu od 50%. Industrijalizacija, bijeg sa sela i geografske datosti (80% otočne površine su brda, dakle malo je površine prikladno za naseljavanje) povećale su masivizaciju stanovništva u područjima velike gustoće naseljenosti. U sadašnje vrijeme samo svaki peti Japanac živi na selu ili u malim gradovima. U listopadu 1990. u gradovima je živjelo 76,7% stanovnika. Bilo je nemoguće da pored naglog rasta stanovništva, industrijalizacije koja se brzo širila i sve veće isprepletenosti japanskog gospodarstva s inozemnim trgovačkim tržištima nakon Drugog svjetskog rata, ne dođe do promjene društvene osnove japanske politike. Gospodarski rast, koji i posljednjih godina (1987. do 1991.) u međunarodnim razmjerima ima iznadprosječnu stopu od 4,3-6,2%, ubrzao je pokret preseljenja iz seoskih područja u grad tako da se godišnje u seobama bilježi gubitak od oko 400.000-500.000 ljudi. Ako je 1960. četvrtina japanske radne snage bila zaposlena u poljoprivredi i ribarstvu, onda je 1987. godine samo još 8,3% zaposlenih (bez neplaćenih članova obitelji koji također rade) radilo u primarnom sektoru. Do značajnih promjena došlo je i kod grupe samostalnih: 1964. godine udio ove skupine u cjelokupnom broju zaposlenih bio je 21%, 1980. 8%. U razdoblju od 1970. do 1984. broj firmi koje su zarađivale u osnovnoj djelatnosti pao je za 30%, dok je broj firmi koje su stjecale prihode u sporednoj djelatnosti narastao s 2,7 na 3,2 milijuna. 1984. godine 73% poljoprivrednih firmi zarađivalo je u sporednoj djelatnosti, 15% je stjecalo prihode u dopunskoj djelatnosti. Trend pokazuje na daljnji pad firmi koje stječu prihode u osnovnoj djelatnosti. Udio poljoprivrede u bruto-društvenom proizvodu Japana iznosio je u listopadu 1990. samo još 3%. Prema jednom statističkom istraživanju o uvjetima rada u različitim sektorima radna se snaga između 1955. i 1988 godine povećala sa 42 na 69 milijuna zaposlenih. Stopa nezaposlenosti dosegla je 1988. godine 2,8%. Visok rast japanskog gospodarstva promijenio je i relativan intenzitet zaposlenosti u pojedinim sektorima: dok je 1955. godine 41%

29

svih zaposlenih radilo u primarnom sektoru, dakle u poljoprivredi i šumarstvu, u rudarstvu i ribarstvu, 24% u sekundarnom i 35% u tercijarnom sektoru, 1988. 8,3% svih zaposlenih i službenika radilo je u primarnom, 33,4% u obrtničkom i 58,3% u sektoru uslužnih djelatnosti. Do 1991. udio primarnog sektora dalje se smanjio na 6%, dok je udio sektora uslužnih djelatnosti porastao na 60%. Čini se da time i razvoj japanske gospodarske strukture potvrđuje predviđanja nacionalnih ekonomista Jeana Fourastiéa i Colina Clarka prema kojima gospodarski razvoj vodi relativnom proširenju tercijarnog sektora na račun primarnog i sekundarnog područja - razvojna tendencija koja se može opaziti u svim industrijskim državama. Uz broj stanovnika od 123,6 milijuna ukupan broj zaposlenih iznosio je 1990. godine 62,49 milijuna, broj nezaposlenih 1,34 milijuna. Stopa nezaposlenosti bila je 2,1%.31 Od 1984 do 1990. statistika radnog tržišta pokazuje značajan porast zaposlenih u uslužnom i tehničkom području, dok je broj onih koji su zaposleni u poljoprivredi i ribarstvu vidljivo smanjen. Prosječna plaća osoba stalno zaposlenih u industriji iznosi mjesečno 370.000 jena (oko 5500 DEM). Nasuprot tome zaposleni na određeno vrijeme zarađuju u industriji mjesečno u prosjeku 271.500 jena (oko 3950 DEM). Prosječan mjesečni prihod u radničkom kućanstvu bio je 1990. godine 521.757 jena (oko 7600 DEM). Strukturalno, sadašnje je japansko društvo više nego ikada prije "društvo srednjeg sloja". Prilikom reprezentativnih ispitivanja devet od deset Japanaca se na osnovi svog životnog standarda svrstava u srednju klasu.32 Više od polovine ispitanika (53,1%) sebe pritom smatraju članovima srednjeg sloja srednje klase, 27,7% niže srednje klase i 8,2% više srednje klase. 7,2% smatraju se pripadnicima donje klase, a samo 0,7% pripadnicima više klase. Ako razmotrimo ovo subjektivno svrstavanje u klase od 1960. godine onda se pokazuje da se visok udio onih koji se izjašnjavaju za srednji sloj s početka istraživanja kontinuirano povećavao u tri desetljeća s ukupno 76,2% na 89,1%. U skladu s tim udio onih koji su se izjasnili kao niži sloj u tom je razdoblju gotovo prepolovljen s 13,6% na 7,2%. Pripadnici srednjeg sloja srednje klase nalaze se prvenstveno u poljoprivredi, šumarstvu, ribarstvu i uredskim zanimanjima, pripadnici više srednje klase u trgovini, sektoru uslužnih djelatnosti i managementu. Vjera Vjerska slojevitost japanskog društva izuzetno je raznolika. Religiozni život obilježavaju tri vjere: šintoizam, budizam i kršćanstvo koje je nakon 1900. zamijenilo konfucijanizam kao treću po veličini vjersku zajednicu. Šintoizam, koji je dugo vremena dominirao sa svojim kultom predaka i

30

religioznim poštivanjem cara (tennō), u velikoj je mjeri izgubio svoj vodeći položaj otkako car nastupa samo još kao "simbol nacije i jedinstva države", a ne više kao vjerski poglavar, te otkako je novi ustav zabranio financiranje šintoističkih hramova iz državnih sredstava. Uslijed toga je došlo do značajnog smanjenja broja vjernika najutjecajnije šintoističke vjerske orijentacije tenri-kyō u odnosu na razdoblje prije 1945. Barem jednako toliko utjecajnu vjersku zajednicu predstavlja budizam koji je podijeljen na brojne sekte i koji politički djeluje prvenstveno preko budističke stranke Kōmeitō. Iako velike budističke sekte Jodo, Zen, Shingon, Nichiren, Tendai i Hokke obuhvaćaju više milijuna vjernika, japanska se mladež prema njima u velikoj mjeri ponaša ravnodušno. Šintoizmu je privrženo 90% svih Japanca, pri čemu velika većina tih pristalica istovremeno ispovijeda budizam. Prije socijalna etika unutarnjeg svijeta nego vjera, on je prvenstveno filozofija obožavanja prirode i kulta predaka, otvorena za različite sadržaje. Sa šintoizmom i socijalnom etikom konfucijonizma povezuje se "japanizirani" budizam, u čijem je središtu poštivanje Bude Amide. On je istovremeno kulturna osnova gospodarske etike usmjerene na rad i rezultate rada, posebno na način koji dolazi do izražaja u zen-budizmu. Kršćanske crkve bilježe u Japanu kraću tradiciju od šintoizma i budizma. Broj njihovih vjernika iznosi 1,46 milijuna (1990.) Ali na osnovi svoje moralne snage i svoje sveobuhvatne kulturne aktivnosti kršćanstvo u Japanu ima utjecaj koji daleko nadmašuje njegovu brojčanu snagu. 5. Tradicija i moderno vrijeme Japanci svoj društveni položaj definiraju lojalnošću socijalnoj grupi koja ima sličnosti s lojalnošću unutar obitelji. Kontakti izvan te grupe imaju vrlo malo značenja. Te su grupe ustrojene vertikalno i odlikuje ih visok stupanj prisile članova na prilagodbu. Posljedica toga je da se tim skupinama rukovodi na način kojim se, što je moguće više, nastoje izbjeći sukobi.33 Ovu strukturu autoriteta podržava "metakonfucijansko" društveno ponašanje, čije su značajke poštivanje hijerarhijskih društvenih odnosa i identifikacija sa zatvorenim društvenim grupama. 34 U oblicima velikih modernih gospodarskih i političkih organizacija i dalje živi zatvoreno domaćinstvo tradicionalnog agrarnog društva. Tako u organizacijama "modernog" društva odnosi slični obiteljskima nadilaze funkcionalne strukture.35 Kao što se tradicionalno seosko domaćinstvo (ie) svrstavalo u skupinu kuća istog sela (mura), tako se danas pojedini građani svrstavaju u udruge, uprave i poduzeća, a ovi opet u okvir smjernica koje postavljaju politika, tržišta i uprave.36 Ove organizacije, koje su iznutra strogo hijerarhijski strukturirane, nastoje postići što veću nadležnost, steći što više članova i što veću prisutnost na tržištu. Iznutra

31

su poput obitelji raščlanjene na starije (u službi) i mlađe (oyabun-kobun). Starost i ugled osobe određuju njen položaj i istovremeno definiraju mogućnosti napredovanja: društvene i političke organizacije se pomoću ovog iznijansiranog hijerarhijskog poretka položaja nastoje riješiti sukoba. Njihova povezanost učvršćuje se mrežom osobnih poznanstava i obveza kao i jako izraženom svijesti o lojalnosti njihovih članova. U politici, posebice u političkim strankama, ta se grupna struktura uvriježila kao "klijentelizam": odnosi gospodar (gazda) - klijent potiskuju političko programatske izjave, nadilaze funkcionalne odnose između birača i biranih i učvršćuju nastale skupine (fakcije). Tradicionalan stil komunikacije podržava ove strukture: čuva se dostojanstvo drugoga; on čuva "svoj obraz"; na taj se način međusobno povezuju svijest o statusu i samoprocjena. Te grupne strukture i komunikacijski stilovi učvršćuju učinkovitost političkih, gospodarskih i društvenih organizacija. Proces društvene modernizacije dakle ne uništava tradicionalne strukture već preuzima njihove naslijeđene vrijednosne obrasce i stilove ponašanja u promijenjenom obliku. Tako se u vremenima gospodarske i društvene promjene naslijeđene grupne strukture i komunikacijski stilove pokazuju kao stabilizatori društva. U tom se okviru mogu bolje međusobno uskladiti individualni zahtjevi, gospodarski pritisci i okvirni društveni uvjeti. IV. Poglavlje Politička kultura Tko želi razumjeti japansku politiku ne smije se zadovoljiti poznavanjem političkih institucija i gospodarske osnove, već pažnju mora usmjeriti na one vrijednosne predodžbe koje obilježavaju političko ponašanje stanovništva kao i političkog rukovodstva. Pojam "političke kulture" označava politički značajne društvene vrijednosne orijentacije, stavove i mišljenja kao subjektivnu osnovu političkog sustava. On uzima u obzir činjenicu da je svako političko djelovanje smješteno u samosvojni obrazac društvenih vrijednosnih predodžbi. Ovi obrasci obuhvaćaju norme i ciljeve prema kojima se odvija politički proces. Stoga u tekstu koji slijedi valja opisati pet čimbenika: - orijentacijska mjerila japanske demokracije, - društvene osnove sudjelovanja u politici, - svijest političkih subjekata o vladi, - političko značenje grupne orijentacije, - političke posljedice promjene vrijednosti. 1. Konsenzualna demokracija

32

Nasuprot sklopa političkih institucija japanske demokracije nalazi se sustav normi, koji u načelu odstupa od demokracija u zapadnim zemljama. Krut klasni sustav Meiji-razdoblja i predratnog vremena djeluje i dalje do današnjeg dana usprkos svih pokušaja preodgoja, dok s druge strane egalitarna vrijednosna mjerila sve više dobivaju na značenju: "Japanese political culture today is a blend of contiunity and change".37 U temeljna načela Postdamske deklaracije iz srpnja 1945., koje su Japanci priznali u ispravi o kapitulaciji prije kao obvezu nego kao vlastito uvjerenje, ubrajaju se narodni suverenitet kao i sloboda i prava pojedinca. Ove temeljne vrijednosti koje su afirmirane u svim demokracijama ne postoje dugo u japanskom društvu. U tradicionalnom japanskom rječniku čak nije postojao pojam koji je odgovarao zapadnom pojmu slobode. 38 Do kraja Drugog svjetskog rata u potpunosti su se odbacivale ideje kao što su individualizam, sloboda i liberalizam; novim ustavom misao slobode postala je međutim jedna od središnjih vrijednosnih osnova političkog sustava. Posebnosti japanskog političkog sustava, koje se zasnivaju na velikom broju različitih društvenih i političkih normi, otežavaju karakterizaciju političke kulture. Ukoliko preuzmemo Lehmbruchovu podjelu, prema kojoj se političke kulture mogu razlikovati prema "konkurentskom modelu" (u kojem se politički sukobi i uvjeti utakmice uređuju na osnovi odluka većine), "konsenzualnom modelu" (u kojem se sukobi razrješavaju sporazumom), te "hijerarhijsko-birokratskom modelu" (koji predviđa autoritarno rješavanje sukoba)39, tada političku kulturu Japana možemo odrediti kao miješani oblik, iako druga i treća komponenta imaju veću težinu. Hijerarhijsko-birokratska komponenta izražava visok društveni i socijalni položaj ministerijalne birokracije koja se u čestim izmjenama kabineta pokazala kao jamac političke stabilnosti i administrativne sposobnosti. Političko upravljanje i prednosti koje politički vrh daje pojedinim strukama prekratkog su dosega u odnosu na ministerijalnu birokraciju. O "konsenzualnoj demokraciji" moguće je govoriti utoliko što se političke odluke (za razliku od Europe) donose prvenstveno u sferi gospodarske i tehnološke politike, ne u prvom redu putem davanja prednosti određenim programima i političkog pritiska pojedinih interesnih organizacija, već se zasnivaju na suglasnosti skupina i njihovih koalicija. Sveobuhvatna koordinacija privatnog i javnog sektora i visoko učešće regulativne politike omogućavaju visoku političku integraciju društvenih skupina. Iako su se u politici i društvu, kao na primjer na području udruga, u međuvremenu stvorile snažnije pluralne i kompetitivne strukture, i dalje postoje strukture konsenzualne demokracije. Ukratko: institucionalni okvir političke kulture je hijerarhijsko-birokracijska konsenzualna demokracija.

33

Ovo svrstavanje političke kulture doduše ograničava činjenica da stvaranje političke volje obilježavaju klijentelistički, na osobu usmjereni orijentacijski obrasci, i da kolektivni oblici političkog sudjelovanja u udrugama imaju manju težinu nego u zapadnim konsenzualnim demokracijama. Drugačije rečeno: osobni kontakti imaju veću važnost od političkih pritisaka interesnih grupa. U Japanu se dakle radi o korporacionizmu koji obilježavaju klijentelizam kao i snažan utjecaj birokracije, uz jasno odstupanje od korporacijskih demokracija zapada: o "korporacionizmu bez sindikata".40 2. Društvena promjena i individualizacija Nakon Drugog svjetskog rata stupanj političke informiranosti stanovništva značajno se povećao zahvaljujući sve većem širenju masovnih medija, koji su učinkovito ispunjavali svoju informativnu i kritičku funkciju. Izrazita kritičnost masovnih medija koja se odnosi kako na sadržaj tako i na stil iskaza političara suprotstavlja se konzervativnim parlamentarnim većinama, djelujući tako na njihovo ponašanje. Također je i način organizacije poslijeratnog školstva stvorio povoljne preduvjete za sudjelovanje birača u političkom procesu. U usporedbi s predratnim vremenom, politički komunikacijski sustav više doprinosi demokratskom odgoju i odlikuje ga veća komunikacijska gustoća. Suprotnosti između tradicionalnih obrazaca ponašanja i zakonitosti razvoja modernog industrijskog društva određuju društvenu osnovu japanske politike. Iako su tradicionalna mjerila ponašanja, posebno grupne norme, još vrlo jaka, industrijalizacija i urbanizacija sve više smanjuju značenje grupnih veza. Tome doprinosi i sve veća društvena pokretljivost: ljudi sve više dolaze na vodeće društvene i političke položaje na osnovi individualnih rezultata rada, a sve manje zahvaljujući porijeklu i imetku. Posljedica toga je da se građani, za razliku od predratnog vremena, sve više smatraju članovima različitih društvenih grupa i istovremeno se ubrajaju u više društvenih krugova. Na taj način ublažavaju se društvene suprotnosti. U modernom društvu smisleni su horizonti ionako više vezani za institucije, a ne u prvom redu za identitete.41 U mreži "društvenih krugova" koji se presijecaju (Simmel)42 oni gube svoju kulturalnu znakovitost. Masao Maruyama u svom evolucijsko-teorijskom tumačenju japanskog društva s pravom govori o jednoj tendenciji koja je karakteristična za sva moderna društva: "individuaciji", koja se očituje u "demokratizaciji", "individualizaciji, "privatizaciji" i "atomizaciji".43 S njegovog stajališta kategorija "dobrovoljnih asocijacija" pritom može poprimiti politički oblik demokratizacije i nepolitički oblik individualizacije, dok se izdvojenost u nepolitičkom obliku kao

34

privatizacija može očitovati u sve većem udaljavanju od političke vlasti, a u političkom obliku kao atomizacija. S jedne strane japansko je društvo s aspekta "individualizacije" moguće pratiti unatrag sve do početka moderne, s druge strane ovdje se radi o strukturalnom preduvjetu slobodnog političkog sudioništva uopće. U svijesti stanovništva individuacija međutim nailazi na očita ograničenja. Prilikom jednog reprezentativnog ispitivanja provedenog u prosincu 1991. godine ipak je 51, 3% ispitanika potvrdno reagiralo na tvrdnju "Više se pažnje treba pokloniti državnim i društvenim pitanjima", dok se 29,7% složilo s tvrdnjom."Unapređivanje individualnog života treba smatrati važnijim."44 Zanimljivo je da se udio onih koji su potvrdno odgovorili na prvu tezu značajno povećao od 1986. godine, dok se udio "individualista" i suzdržanih značajno smanjio. U Maruyaminim kategorijama: u ovom udaljavanju do izražaja dolaze elementi atomizacije japanskog društva koja djelomično ukida političku formu demokratizacije. 3. Poimanje vlasti U stavovima prema politici i sposobnosti razumijevanja političkih procesa postoje značajne razlike između političkih kultura Japana, Europe i Sjedinjenih država: Japanci sebe tradicionalno smatraju manje političkim kompetentnima u usporedbi s biračima u drugim demokracijama.45 Ta se razlika može svesti na kratkotrajniju naviknutost građana na demokratske institucije i norme. Pritom je jaka usmjerenost birača na vladu: politika se prvenstveno doživljava kao djelatnost vladanja. To se poimanje prenosi i putem jezika. Stanje stvari mogli bi objasniti sljedeći pojmovi: pojam "politički pokret" (seiji undō) ispočetka je, prema izvornom značenju korištenog kineskog znaka, izražavao "poslove vladanja", a tek je kasnije dobio značenje nastojanja da se postigne neki cilj uz pomoć grupe. "Upravljanje" (gyōsei) ispočetka se izjednačavalo s "prakticiranjem moći koju posjeduje vlada" a tek je u Meiji-razdoblju isključivo svrstano u izvršnu vlast. Pojam "parlament" (kokkai) ispočetka je simbolizirao "bogataše u carstvu" i tek se od razdoblja Meji (kao gikai) izjednačava s "nacionalnim saborom". Pojam "Gornji dom" (sangiin) prvobitno je označavao visok službenički položaj, zatim visoke državne ministre i tek od 1946. drugi dom parlamenta. Pojam "izbori" (senkyo) ispočetka je izražavao "izbor na položaj državnog službenika" i "unapređenje", a u parlamentarnom smislu koristi se tek od 1869. godine. Napokon, i pojam "ministar" (daijin) snažno je prožet konfucijansko-birokratskom tradicijom: prvo je označavao "najvišeg službenika, vladarevog službenika", zatim kancelara japanske birokratske države

35

("kancelar desnih", "kancelar lijevih") i naposlijetku 1868. godine sve više službenike koji rade s inozemstvom, a tek prihvaćanjem Meiji-ustava (1889.) "ministra u skladu sa zapadnim poimanjem, člana kabineta". "Kabinet" (naikaku) prvo je označavao vlast najvišeg ministra.46 Shvaćanje vlasti ne treba, međutim, brkati s autoritarnom fiksiranošću i političkom ravnodušnošću. Iako ankete u Japanu stalno pokazuju velik broj apatičnih birača, mjera sudjelovanja u politici i političke svijest u Japanu u potpunosti se može uspoređivati s onom u zapadnim demokracijama. Ne treba osporavati da japansko društvo sve više prihvaća demokratske norme, čemu je u prvom redu doprinijelo učinkovito školstvo i široka rasprostranjenost masovnih medija. Ambivalentna procjena kvalitete politike koja se povremeno smatra specifičnom značajkom japanske političke kulture, može se uostalom sresti i u Engleskoj, Italiji, Sjedinjenim državama i Njemačkoj. Povjerenje u sposobnost realizacije izbornih obećanja i u značaj vlastitog glasovanja za buduće ponašanje vlade jest - možda uz izuzetak Sjedinjenih država - nisko u svim demokracijama današnjice. Ako se po tome politički stavovi Japanaca ne razlikuju od političkih stavova u drugim zemljama, onda niti ugroženost japanske masovne demokracije uslijed autoritarnih razvojnih tendencija političkog vodstva nije veća nego u zapadnim demokracijama. Ukoliko se postavi pitanje o posljedicama poslijeratnih reformi na političku kulturu, onda se pokazuje da se u Japanu - za razliku od primjerice Savezne republike Njemačke - oblici aktivnog sudjelovanja u politici prije prihvaćaju na lokalnoj razini nego na razini sveukupne državne politike, budući da se grupna orijentacija prenosi i na neposredno političko susjedstvo. Izgleda da se demokratizacija japanskog društva kojoj su težile poslijeratne reforme prije ostvarila u lokalnoj, nego u nacionalnoj politici. To dolazi do izražaja na primjer u manjem značenju identifikacije sa strankom, ako uspoređujemo sa SAD-om i europskim demokracijama prilikom donošenja izbornih odluka, te u tradicionalno većem pridavanju važnosti kandidatovoj orijentaciji. Ovdje se, kada se radi o načelnoj spremnosti za sudjelovanje u politici, pokazuju značajne razlike među generacijama. S druge strane, zbog skeptičnog, izuzetno distanciranog i ponekad ciničnog stava gradskog stanovništva prema politici, stabilnost japanske poslijeratne demokracije djeluje upitno. Antidemokratski pokreti oduvijek nailaze na velik odjek, iako se demokratske vrijednosti u japanskom društvu prihvaćaju više nego ikada ranije. Sposobnost japanskog društva da preuzme zapadne norme i načine ponašanja suviše lako prikriva činjenicu da su orijentacijska mjerila društvenog i političkog ponašanja ostala ista.

36

4. Usmjerenost na grupu i načelo konsenzusa Izuzetnoj postojanosti vrijednosnih orijentacija u japanskom društvu odgovara visoka sposobnost apsorpcije na području kulture. To za politički sustav znači da se u okviru novih demokratskih institucija zadržavaju tradicionalni načini ponašanja djelomice s feudalnim značajkama: moderno razdoblje u Japanu ostaje arhaično.47 Tako i u uvjetima demokratskog ustava politička i gospodarska elita primjerice zadržava načelo konsenzusa (matomari). To znači: ne odlučuje se većinski već sporazumno na osnovi dugotrajnog procesa međusobnog usuglašavanja, konzultacija i kompromisa; time se konsenzualna širina odluka doduše povećava, ali su otežani pripisivanje odgovornosti i kontrola. Političku kulturu Japana, ukupno gledano, obilježava jedinstvena sinteza prilagodljivosti i suparništva, koja počiva na kulturalnim vrijednosnim pojmovima.48 Integriranjem vrijednosti kao što su lojalnost i konformizam u koncept suparništva dolazi do razvoja vrlo visoke dinamike. Konformizam tako ne postaje usporavajući element procesa društvene modernizacije. Iako se doduše establishment vodećih političkih, birokratskih i gospodarskih grupa drži zajedno na osnovi sličnih obrazaca povezanosti kao u drugim državama, osobna poznanstva i obveze u Japanu, koji točno određuju prostor djelovanja člana elite i njegov položaj u društvenom sklopu, ipak imaju veće značenje nego u drugim zemljama. Društveni se standard u puno većoj mjeri određuje na osnovi formalnih i neformalnih veza s različitim grupama. Samo je tako moguće objasniti da su tradicionalni politički ciljevi - za razliku od Njemačke - mogli naknadno djelovati usprkos poslijeratnih reformi. To primjerice vrijedi za kokutai-koncept: ideologiju sastavljenu od šintoističkih i konfucijanskih elemenata koja se prije rata ukorijenila u političku kulturu kao model sklada političkih i društvenih odnosa naglašavajući tobožnje jedinstvo vladara i podanika, odanost i strogo vjerovanje u autoritete. Na osnovi ovog modela društvenih i političkih odnosa, koji je još uvijek važan u političkoj kulturi Japana, konfliktna razračunavanja, koja su u skladu s normama pluralističkih demokracija, izgledaju kao patološka odstupanja sa staze vrlina prestabilizirane društvene harmonije. Demokracija kao suparništvo ideja i skupina načelo je koje ni u kom slučaju nije općenito prihvaćeno. Uostalom, zbog socio-kulturalne šintoističke tradicije smatra se da je vlastita odgovornost političkih subjekata usko ograničena veličina: nada počiva na budućem skladu i pomirenju, ne na teretima prošlosti i njihovom prerađivanju.49 Tako se prošle greške potiskuju. Istovremeno vodeće snage na državnom području i području poduzetništva karakterizira visok stupanj aktivnosti i dinamike. Zato se oni koji donose

37

odluke u Japanu često mogu prilagoditi novim situacijama odlučivanja brže od svojih kolega na Zapadu, brže mogu razmisliti o dosadašnjoj politici, a također i ispraviti vlastite greške.50 Ova se sposobnost višestruko dokazala - u vanjskoj gospodarskoj politici, u zaštiti čovjekove okoline, u politici potpune zaposlenosti i novčanoj politici, u strategijskoj politici i pomoći nerazvijenima, u razvoju tehnologije i obrazovnoj politici. Nadalje, kao što su kratkoročno sposobni proizvesti taktičke promjene iz jedne potpuno pragmatičke perspektive, tako na više političkih polja - tehnološke i razvojne politike, istraživačke i industrijske politike, politike zaštite čovjekove okoline i vanjske gospodarske politike - slijede dugoročne perspektive koje objedinjuju u "vizije". Svaki član japanskog društva pripada većem broju grupa koje su strogo zaštićene od vanjskog svijeta i koje sebe doživljavaju kao grupe "insidera". Zato su sociolozi japansko društvo okarakterizirali kao "složeno mrežasto društvo".51 Više nego u drugim društvima njegovi se članovi odlikuju spremnošću na kompromis i suradnju, na realizam koji donosi korist i pragmatizam, ali istovremeno i na kompetitivno ponašanje. Zato u japanskom društvu mreže uživaju visok društveni ugled, te preko načina ponašanja i političke orijentacije u organizacijama djeluju i na političku svijest. Ključni su zahtjevi što je moguće sveobuhvatnije sudjelovanje članova neke organizacije u odlučivanju i zasnovanost tih odluka na što je moguće širem konsenzusu svih sudionika. Sam sadržaj odluke naprotiv ima manje značenje. Moguće je da ova mjerila ponašanja postoje i u drugim društvima, ali su u Japanu jače izražena. Neograničeno uvažavanje načela konsenzusa, čija je posljedica visoka homogenost pri stvaranju mišljenja u društvenoj grupi, istovremeno potiče veću polarizaciju grupa, pri čemu se linije sukoba premještaju na vanjske odnose tih grupa. Razvoj japanskog stranačkog sustava u kojem postoji oštro razgraničenje između konzervativne Liberalno-demokratske stranke i Socijal-demokratske stranke kao najjače oporbene stranke, potvrđuje tu interpretaciju. Usmjerenost na grupu i načelo konsenzusa utječu i na način kako Japanci vide sebe i svoje društvo, kao što se vidi u ispitivanjima mišljenja. Tako ispitanici japansko društvo karakteriziraju kao miroljubivo (72,6%), stabilno (33,3%) i oslobođeno ograničenja (16,0%) (u situaciji višestrukog izbora).52 Ovu pozitivnu procjenu dopunjava međutim jedno kritičko mišljenje: 46,3% ispitanika smatra da je njihovo društvo egoistično, a 44,9% da je neodgovorno. Optimističniji ispitanici smatraju da je japansko društvo na "dobrom putu" na području svoje gospodarske moći (52,25), javne sigurnosti (26,5%) i blagostanja (24,2%). Za skeptičnije ispitanike japansko se društvo naprotiv nalazi na "lošem putu" na području zaštite čovjekove okoline (60,7%), stanogradnje (43,0%) i društvenog razvoja (30,1%). 72,1% ispitanika pokazuje zadovoljstvo sa

38

svojim životnim uvjetima. Smisao života većina vidi u obitelji (87,7%), u svom radu, odnosno svom studiju (65,5%) i u sportskim i kulturnim aktivnostima u slobodno vrijeme (49,2%).53 Kritička očekivanja rezultata rada i procjenjivanja rezultata usmjerena su na državu, prvenstveno na područje socijalnih postignuća, porezne politike, školstva i stanogradnje. Ti rezultati ukazuju na izrazitu grupnu orijentiranosti - usprkos svih procesa modernizacije i individualizacije. Tako povezanost unutar grupa i dalje ima i veliku političku važnost. Socijalne mreže više nego u zapadnim demokracijama utječu na političku mobilizaciju i glasovanje - više nego vertikalno strukturirane političke elite i društvene hijerarhije. Ankete 70-tih i 80-tih godina pokazale su da otprilike tri četvrtine svih birača smatra da se neposredno suočavaju s preporukama koje daju društva podrške, susjedske grupe ili su proizvod izborne promidžbe kandidata.54 Ako se u obzir uzmu članstvo u tim udruženjima (kōen-kai)55 i osobno obraćanje kandidata (primjerice putem izbornih dopisnica), onda 22 posto birača svojim glasovanjem odgovora nekom obliku grupnog utjecaja i grupnog pritiska. Suprotno pretpostavkama teorija o modernizaciji politički utjecaj tih grupnih veza nije se razgradio uslijed urbanizacije i društvene promjene u mjeri u kojoj se očekivalo. Suprotno jednoj Maruyaminoj56 pretpostavci vrijednosti vezane za "individualizam" i "demokraciju" ni u kom slučaju nisu vezane samo za urbani život u velegradovima. Ovi asocijativni oblici individuacije, osnove stabilne "demokracije kao oblika vladanja i života" (C. J. Friedrich), mogu se sresti i u malim gradovima i selima u obliku susjedskih udruga (jichi-kai, chōnai-kai), društava podrške (kōen-kai) i drugih organizacijskih oblika. Povremeno se zaboravlja u kojoj su se mjeri takvi komunikacijski kanali između građana i političara odavno etablirali i u malim općinama i time stvorili "asocijativne" osnove decentralizirane demokracije. 5. Posljedice promjene vrijednosti: nova fleksibilnost Ako uobičajene instance društvene kontrole u susjedstvu i općini više ne utječu u jednakoj mjeri na političko ponašanje (kamban), ako osim toga subvencije glavnim biračkim središtima u izbornim okruzima (jiban) i olakšice pojedinim skupinama (kaban) više ne odlučuju o rezultatima izbora u onoj mjeri kao do sada, sužava se dugoročno značenje društvenih mreža za izbornu odluku, a važnost individualnih mjerila procjene raste: slobodan prostor političkog djelovanja kao posljedica društvene modernizacije. U skladu s tim u japanskom "društvu srednje klase" u manjoj mjeri djeluju obvezatna lojalnost organizaciji i političke ideologije: učinak političke transformacije društvenih slojeva slabi. Što

39

izborno ponašanje više obilježavaju različite grupne norme, sukobi interesa, protuslovne informacije i suprotni grupni utjecaji, to na izbornu odluku manje djeluju socijalno-strukturalni čimbenici, a više političko-psihološke procjene. Individualizacija u ovom kontekstu znači: odluka birača manje ovisi o njihovoj pripadnosti društvenim grupama. Značajka izbornog ponašanja nije više samo veza s određenom grupom, već jedna "nova pokretljivost". I u industrijskim državama Zapada u biračkom se potencijalu velikih stranaka smanjio broj onih na čiju su izbornu odluku dugoročno djelovale socio-demografske karakteristike. Pa ipak, socijalna pozadina biračkog ponašanja djeluje i dalje usprkos individualizaciji životnih stilova - doduše na oslabljen, drugačiji način. Udio stalnih birača stalno pada, a spremnost na promjenjivo izborno ponašanje raste. U skladu s tim oslabio je utjecaj socijalne slojevitosti - a time dugoročno učinkovitijih odrednica - na izborno ponašanje. Može li se takav razvoj opaziti i u Japanu? Povezanost društvene strukture i biračkog ponašanja u Japanu ionako je oduvijek bila manje izražena nego u zapadnim demokracijama i još je više oslabila u odnosu na prijeratno razdoblje. Politička klasa službenika, poduzetnika i lokalnih uglednika ne može više utjecati na biračko ponašanje u onoj mjeri kao prije. Zato biračko ponašanje u Japanu ne obilježavaju tako jako socio-ekonomski status, kao u SAD-u, i ne toliko društveni slojevi i klase kao u Europi. Snaga utjecaja tih socijalno-strukturalnih sukoba na biračko ponašanje u Japanu i dalje pada. Značajniji su u svakom slučaju profesionalni status, tip poduzeća i profesionalno okruženje. Ovi čimbenici, preko vrijednosnih predodžbi i društvenih mreža, djeluju na preferencije pri izboru: vrijednosne orijentacije i čimbenici konteksta međusobno se pojačavaju. I jedni i drugi služe kao filteri političkog opažanja i kao smjernice pri političkoj procjeni. Ako ovu perspektivu primijenimo na izborne rezultate 70-tih i 80-tih godina, onda se pokazuju značajne razlike u procjeni između generacija i između obrazovnih slojeva. Vrijednosne orijentacije, kao i profesionalna situacija i stambeni uvjeti, jako utječu na izborno ponašanje, a pritom ih nadilaze suprotnosti selo-grad: u gradskom okruženju uklopljenost u susjedstvo djeluje na izborno ponašanje u smjeru suprotnom od "progresivnih" utjecaja. Nasuprot tome u seoskim područjima, gdje su određujući čimbenik "konzervativne" društvene mreže, moderno profesionalno okruženje utječe na više oporbeno ponašanje birača. Kao i ranije društvene mreže i grupne veze na taj način djeluju na političku orijentaciju. Te lojalnosti istovremeno stabiliziraju političke preferencije. Stoga je u usporedbi sa zapadnim demokracijama utjecaj medija i ranije političke socijalizacije na kasnije izborno ponašanje u

40

Japanu relativno slab. Ovdje u većoj mjeri djeluju kasnije promjene radnog okruženja i stambenih prilika. S druge strane, mas-mediji igraju mjerodavnu ulogu u prenošenju političkih informacija, u određivanju stupnja političke zainteresiranosti i sudjelovanja u politici. Ne direktno, već indirektno - podržavajući društvene stavove i vrijednosti - utječu i na političku orijentaciju i to na tri načina: 1. oblikujući imidž kandidata u usporedbi sa stranačkim i tematskim preferencijama, 2. naglašavajući pojedine političke teme i 3. oblikujući dugoročno političke stavove i političke referentne sustave kod onog dijela biračkog tijela koje nije vezano u političkom smislu, a koje je visoko informirano. Drugim riječima: različitim međufazama mediji dugoročno utječu na izglede neke stranke na izborima, a osim toga doprinose širenju novih vrijednosnih predodžbi. Što postojani gospodarski rast više zadovoljava osnovne gospodarske potrebe, to je manje značenje tradicionalno spornih pitanja pretežno materijalne prirode, koja se prvenstveno odnose na uspješnost političkog i gospodarskog funkcioniranja, i to je veća važnost nematerijalnih pitanja, koja se odnose na legitimitet političkog sustava u cjelini. Ta povezanost koju pojačava prisutnost i djelovanje mas-medija dobro se može razjasniti na uzrocima izbornog poraza LDP-a na izborima za Gornji dom 1989. godine koji su sigurno, prema rezultatima ispitivanja javnog mnijenja, obilježili i javna rasprava o novom porezu na potrošnju i neizvjesne posljedice liberalizacija vanjske trgovine, ali prvenstveno posljedice Recruit skandala. Međutim djelovanje ovih čimbenika je kratkotrajno i zbog njih ne dolazi do stvaranja i ustaljivanja novog stranačkog sustava. Pritom se među mlađim biračima posebno jasno mogu utvrditi nove vrijednosne orijentacije, prvenstveno manja spremnost na grupnu lojalnost u različitim kontekstima. Ta se promjena vrijednosti odavno uzela u obzir prilikom stvaranja političkih društava podrške izbornim kandidatima (kōen-kai) koje su došle na mjesto ranijeg "šefovskog sustava": formalne organizacije preuzele su ulogu lokalnih šefova i političkih mešetara. U Japanu se, u raspravama o teoriji postindustrijske promjene vrijednosti57, na sljedeće četiri dimenzije istraživala struktura političkih vrijednosnih orijentacija: jednostavnost nasuprot usmjerenosti užicima, pobožnost i samodisciplina nasuprot svjetovnoj orijentaciji i neobuzdanosti, konformizam i ovisnost nasuprot neovisnosti, i podređenost autoritetima nasuprot samoodređenju i samoostvarenju. Mjereći prema tim kriterijima Scott Flanagan je utvrdio da su 80% Japanaca tradicionalisti, a 17% krajnje liberalni.58 Tako dakle uz promijenjene, mahom krajnje liberalne vrijednosne orijentacije, orijentiranost na tradicionalne životne ciljeve ostaje sačuvana u svojoj jezgri. I u situaciji sve većeg životnog standarda ni usmjerenost na

41

postizanje rezultata, ni težnja još većem blagostanju, ne gube na svojoj vrijednosti. Kao i u drugim industrijskim državama tako je i u Japanu porast životnog standarda masa utjecao na vrijednosne hijerarhije u društvu. Tako su pristalice tradicionalnih vrijednosnih predodžbi skloniji liberalnim demokratima, krajnji liberali naprotiv lijevim strankama. Ova promjena vrijednosti istovremeno objašnjava uzrok erozije konzervativnog biračkog potencijala 70-tih godina. Suprotnost između lijevih i desnih time nema samo ekonomsku, već i kulturnu dimenziju. To se može opisati pomoću spomenutog vrijednosnog konflikta između skromnosti i orijentiranosti užitku, kao i konformizma i nezavisnosti, i vrijedi za sve generacije. Za razliku od Europe u vrijednosnim orijentacijama japanskog biračkog tijela doduše ne postoji uska povezanost između krajnje liberalnih i postmaterijalnih orijentacija. Jedan od mogućih razloga tome je da su standardi blagostanja i obrazovanja u Japanu međusobno manje povezani nego u Europi.59 Usprkos tim razlikama Japan se ipak nalazi - kao i zapadne demokracije - pred izazovom iznalaženja političkih odgovora na promjenu društvenih vrijednosti. Aktualne rasprave o političkim skandalima naglašavaju ovu dilemu.60 U novijim ispitivanjima jasno se očituje velika distanciranost građana u odnosu na politički sustav: dok otprilike trećina ispitanika u reprezentativnom ispitivanju koje se provodilo od 1987. do 1991. na zahtjev "Ureda predsjednika vlade" smatra da se načini razmišljanja i shvaćanja stanovništva zrcale u politici vlastite zemlje, gotovo dvije trećine ispitanika poriču ovu povezanost.61 U skladu s tim 81% ispitanika je u jednom reprezentativnom ispitivanju koje je u studenom 1992. godine proveo Asahi Shimbun izjavilo da nemaju "povjerenja" u sadašnju politiku. 55% ispitanika smatralo je da ne mogu imenovati stranku kojoj vjeruju.62 Mjera u kojoj stanovništvo, s druge strane, odobrava demokratske vrijednosti i institucije je, i u usporedbi s Europom i Amerikom, apsolutno impresivna. Politička participacija, politička kritika i opažanje političkih prava učvrstili su legitimitet novog demokratskog sustava. Tome doprinose također i obrazovna razina stanovništva, koja je visoka u usporedbi s drugim državama, široka informativna medijska ponuda i učinkovit politički utjecaj društava, građanskih inicijativa i susjedskih udruženja. Ali više obrazovanje, djelovanje mas-medija i sve veći zahtjevi za sveobuhvatnijim sudjelovanjem u politici istovremeno otežavaju donošenje i provođenje obvezujućih odluka.63 Oni stvaraju temeljnu nedoumicu između vlastite dinamike društvenih očekivanja kao i jače političke participacije građana i sposobnosti donošenja odluka u političkom sustavu. Japan tu nije nikakav izuzetak.

42

V. Poglavlje: Političke stranke 1. Pojedine stranke Parlamentarnu demokraciju u Japanu već četiri desetljeća obilježava pet stranaka, čije je političko značenje naravno različito: (konzervativna) Liberalno-demokratska stranka (LDP; Jimintō) od svog osnivanja sastavlja vladu i imala je sve do 1993. godine stabilnu većinu u Donjem domu. Jako rascjepkanu oporbu čine nasuprot tome (lijevo-socijalistička) Socijal-demokratska stranka Japana (SDPJ; Shakaitō), (socijal-demokratska) Demokratsko-socijalistička stranka (DSP; Minshatō), (budistička) Kōmeitō ("Stranka za čistu vladavinu") i Komunistička stranka Japana (KPJ; Kyōsantō). Spektar stranaka nadalje dopunjavaju nove stranke (Nova japanska stranka" itd.) koje sebe pretežno shvaćaju takmacima i korektivima vladajuće stranke u srednjem i desnom spektru biračkog tijela. Lijevi dio ovog spektra obilježavaju SDPJ i KPJ, dok se Kōmeitō i DSP nastoje profilirati kao stranke političkog centra, a pritom u pojedinim pitanjima ne isključuju suradnju s vladajućim LDP-om. On pak nije programatski ili ideološki usmjerena stranka već sabirni bazen mnoštva pretežno konzervativnih i liberalnih grupa, koje se kao fakcije grupiraju oko pojedinih političara. Njihovo natjecanje - i broj sljedbenika svake od njih te izvori financiranja - određuje strukturu međustranačke moći. Nadmetanje fakcija prema tome odlučuje i o vrhu i o sastavu pojedine vlade. Jer predsjednik stranke je istovremeno šef vlade, a članovi kabineta uvijek predstavljaju snagu fakcija u parlamentu. a) Liberalno-demokratska stranka (LDP; Jimintō). Izborni postupak za predsjednika stranke u LDP-u (a time istovremeno i za šefa vlade) izmijenjen je 1978. godine. Dok su ranije u tom izboru mogli sudjelovati samo parlamentarni zastupnici i po jedan zastupnik stranačkih jedinica u prefekturama, reformom iz 1978. u svim su stranačkim jedinicama uvedeni predizbori, koji su ubuduće svim članovima stranke i pridruženim članovima (tōyū, "Prijatelji stranke") omogućavali sudjelovanje u izboru predsjednika. Tim predizborima dobivaju se tri najuspješnija kandidata i između njih zastupnici biraju konačnog kandidata. Očito je, barem je u prvoj fazi izbornog postupka, da ovaj postupak kod ukupno 1, 5 milijuna članova LDP-a ograničava mogućnost uobičajenog kupovanja glasova. Ali prema dosadašnjim iskustvima izgleda da je dvojbeno može li se također, kao što je bila namjera, smanjiti političko značenje fakcija. Jer se taj postupak primijenio samo jednom na taj način, neposredno nakon svog uvođenja 1978. U svim drugim slučajevima šefovi fakcija su se međusobno dogovarali o tome

43

koja će osoba biti novi predsjednik. Već kod nominacije 1978. godine ti su rivaliteti fakcija doprli do članske baze i time potkopali stvarni cilj reforme - aktiviranje članstva.64 Stranački vrh LDP-a sastavljen je od sljedećih dužnosnika: predsjednika stranke, predsjednikovih savjetnika (koji su prije toga bili predsjednici stranke ili predsjednici oba doma parlamenta), zamjenika predsjednika stranke, glavnog tajnika, zamjenika glavnog tajnika, stranačkog savjeta (General Council) kao najvišeg tijela za donošenje odluka (koji se sastoji od 30 parlamentarnih zastupnika), odbora za planiranje (Policy Affairs Research Council, PARC) i mnoštva posebnih odbora.65 U tom okviru stvarno je središte unutarstranačke moći obilježeno savezima najutjecajnih predsjednika fakcija. Tako su vodeću trojku početkom 90-tih godina često nazivali i "Kon-chiku-shō-linija" i opisujući tako visok položaj Kanemare (Kon), Takeshite (Chiku) i Ōzawe (Shō). Kanemaru je dugo vremena kao zamjenik predsjednika stranke bio "siva eminencija" LDP-a, raniji predsjednik vlade Takeshita predsjedavao je tada najvećom fakcijom koja je po njemu dobila ime, a Ōzawa je prethodno bio utjecajni glavni tajnik i predsjednik jedne grupe koja se odvojila od ranije Takeshita-fakcije. U članskoj strukturi i njihovima izvorima financiranja zrcali se snažna isprepletenost LDP-a s brojnim lokalnim mrežama i velikim gospodarskim udrugama. Dotok novčanih sredstava LDP-u ovisi o "Narodnom udruženju" (Kokumin-kyōkai) - organizaciji za skupljanje priloga gospodarskih udruga, o prilozima poduzeća-članova stranačkim fakcijama i o jednoj daljnjoj organizaciji za davanje priloga koja se sastoji od pojedinih članova: "Udruženju za obranu slobodnog društva" (Jiyu shakai o mamoru-kai). Na taj način raste značenje velikih gospodarskih udruga (Keidanren, Nikkeiren, Nissho, Keizai Koyukai) u financiranju LDP-a, dok pada značenje priloga koji neposredno pristižu fakcijama. Od kraja 80-tih godina stranačka središnjica LDP-a po prvi puta može objediniti više priloga od fakcija. Time se u međuvremenu može učinkovitije nego ranije suprotstavljati centrifugalnim silama unutar stranke. b) Socijal-demokratska stranka Japana (SDPJ; Shakaitō) od svog osnivanja, do kojeg je došlo udruživanjem desnih i lijevih socijalista 1955. godine, stalno slijedi doktrinarni, lijevo-socijalistički kurs. Ova je stranka odbila ugovor o sigurnosti sa SAD-om, negirala nužnost "snaga za samoobranu", i zalagala se za "pozitivnu neutralnost" Japana. Svoju su političku domovinu u Shakaitu našli također i "maoisti", "trockisti" i "togliattisti"; Shakaitō se uvijek smatrao više "strankom klasa" nego "strankom masa" i njegovao ortodoksno socijalističko misaono dobro koristeći se čak i staljinističkim kazališnim inscenacijama.

44

Do programatskog ispravljanja kursa došlo je 1986. godine, kada se stranka udaljila do sovjetskog komunizma i od tada se izjašnjavala za "socijal-demokratsku filozofiju". Pojam "znanstveni socijalizam" trebao je doći na mjesto marksizma-lenjinizma, a "snaga radništva" na mjesto "diktature proletarijata." Napokon je 1990. godine formula "socijalne demokracije" zamijenila ranije traženu "socijalističku revoluciju". Napušten je i koncept nenaoružanosti i neutralnosti Japana; više se ne traži kao prije raskidanje ugovora o sigurnosti s SAD-om. Ostale su, međutim, dalekosežne ideološke razlike u mišljenjima među funkcionarima i članovima. Što se Shakaitō više okreće političkom centru, to se više otuđuje lijevo krilo ove stranke. Ali usprkos ovim korekcijama on je još jako daleko od jedne moderne socijal-demokratske stranke. Pod utjecajem ranijeg predsjednika stranke Doija, SDPJ se s "Doijevom vizijom" 1989. godine udaljio od ranijih dogmatskih programskih izjava. Prema iskazima tog programa odnosi sa Sjevernom i Južnom Korejom počivaju na prijateljstvu i miroljubivom suživotu: Japan treba doprinijeti približavanju obaju država. Ugovor o sigurnosti sa SAD-om, koji SDPJ nikada nije priznavao, socijalistička vlada treba zadržati, kako bi zajamčila kontinuiranu japansku vanjsku politiku. Ovaj program dakako predviđa premještanje japansko-američkih odnosa s vojne na gospodarsku razinu. Pritom Shakaitō podržava tri "antiatomska principa"; zajednički manevri sa SAD-om postepeno bi trebali sasvim otpasti i trebalo bi doći do uklanjanja prisutnosti američkih trupa na japanskom tlu. Shakaitō međutim još uvijek nije potpuno prekinuo sa svojom dogmatskom tradicijom. Njegovo marksističko-lenjinističko krilo, "Socijalističko udruženje" (Shakaishugi kyōkai) vrlo je utjecajno i nakon demokratskih revolucija u Istočnoj Europi. Dok stranka u odnosu na (kritično) inozemstvo inačicom svog imena na engleskom jeziku (Social Democratic Party of Japan) gradi socijalno-demokratsku fasadu, a istovremeno nastoji ostati kod svoje formule o neutralnosti kada je riječ o vanjskoj politici ("nenaoružana neutralnost"), članovi Shakaishugi kyōkai su ne tako davno u internim raspravama taj koncept neutralnosti interpretirali kao stratešku osnovu za pristupanje jednog budućeg socijalističkog Japana nekadašnjem Varšavskom paktu. Slom komunističkog vladajućeg sustava time je nanovo otkrio ideološku i programatsku dezorijentiranost najveće oporbene stranke. U svom akcijskom programu od 15. prosinca 1992. godine Shakaitō doduše iznosi kako je spreman preuzeti odgovornost vladanja i zalaže se za stvaranje "vlade koja bi uklonila nepravdu i siromaštvo". On to traženje želi ostvariti zajedno s Novom strankom Japana (Nihon Shintō) i

45

"Udruženjem za Heisei obnovu" (Heisei ishin no kai). Pa ipak još uvijek nedostaje jedna socijalno-demokratska korektura kursa. Programatski profil Shakaita tako ostaje nejasan: ostaje proturječan stav stranke prema ugovoru o sigurnosti sa SAD-om i prema snagama za samoobranu; nadalje proturječne ostaju izjave o atomskoj energiji i o aktualnim unutarnjim političkim pitanjima. Od toga mora trpjeti njegova privlačnost za potencijalne birače koji bi im prešli iz drugih stranaka. Loš izborni rezultat stranke na izborima za Gornji dom 1992. godine kao i na izborima za Donji dom 1990. i 1993. ponovo dokazuje ovu interakciju. Niti udruživanje sa "Socijal-demokratskom ligom" (Shaminren) tu neće donijeti velike promjene. Osim toga niti sindikalno udruženje Rengō, koje je zastupljeno u Gornjem domu, nakon razornog izbornog poraza na izboru za Gornji dom 1992. godine više ne predstavlja partnera koji obećava uspjeh. Nakon stalnih izbornih poraza oporbenih stranaka koje podržava i potpunom neuspjehu vlastitih kandidata na izboru za Gornji dom 1992. godine, sindikalno udruženje Rengō počinje promišljati svoju tradicionalnu potporu socijalistima i čak razmišlja o osnivanju nove političke stranke. Tim spekulacijama želi izvršiti pritisak na SDPJ glede načelne stranačke reforme. Pojedini sindikati, članovi Renga, kao i sindikati prefekturnih i općinskih radnika kritiziraju ideološki stav Shakaita ili razmišljaju o davanju podrške onim konzervativnim kandidatima koji su spremni na reformu. To bi trebalo potaknuti SDPJ da formulira pragmatični kurs i otvori stranačku organizaciju novim članovima. Te zahtjeve podržavaju reformske grupe unutar stranke. Razvoj jednog pragmatičnijeg i otvorenijeg kursa najveće oporbene stranke ovisit će o tome hoće li te grupe moći ostvariti svoje ciljeve. c) Demokratska socijalistička stranka (DSP; Minshatō) Osnovana 1960. godine i proistekla iz stranke koja se odcijepila od Shakaita, Demokratska socijalistička stranka se od početka se shvaćala socijal-demokratskom strankom europskom tipa. U jako polariziranom stranačkom sustavu Japana nije, međutim, mogla izaći iz političke sjene SDPJ-a i razviti se u ozbiljnu alternativu. Tradicionalno, njeni su ideali demokratski socijalizam, stvaranje države blagostanja i savez sa Sjedinjenim državama. Ne prihvaća "nenaoružanu neutralnost Japana". Od Shakahita DSP se prvenstveno razlikuje većim pragmatizmom i principijelnim antikomunizmom.66 Pa ipak ideološke su se razlike zadnjih godina smanjile i nakon osnivanja sindikalnog saveza Rengō zajednički rad između dvije lijeve stranke više ne djeluje tako utopijski kao prije. Nakon brojnih izbornih poraza, koji su ga gotovo unazadili na status male stranke koja se odcijepila od druge veće stranke, DSP i dalje ostaje ukotvljen u središtu političkog spektra. Ostao je vjeran svom prvobitnom pragmatizmu i u mnogim se pitanjima slaže s LDP-om. Ako bi doduše

46

Shakaitō i dalje nastavio s umjerenijom politikom i orijentirao se na politički centar prostor djelovanja stranke Minshatō, čiji je birački potencijal osim toga jako smanjen 70-tih i 80-tih godina, postao bi još uži. DSP je jako daleko od ključne uloge u preusmjeravanju stranačkog sustava kojoj teži zadnjih godina. U međuvremenu ne može biti siguran čak ni u podršku svojih klasičnih pristalica kao što su Zensen Domei (poštanski sindikat). d) Kōmeitō predstavlja posebnu vrstu stranaka. Kao "politička ruka" budističke sekte Soka Gakkai ("Društvo koje stvara vrijednosti") osnovana je 1964. godine kao stranka koja je sa svoje strane proizišla iz "Lige za čistu politiku" (Kōmei seiji renmei). Zbog uske povezanosti sa Soka Gakkai obvezala se na nichiren-budizam koji je osnovan u 13. stoljeću. Dok je ispočetka svoje političke i vjerske ciljeve proklamirala radikalnim zahtjevima postepeno je u stranačkoj strukturi zauzela srednji položaj. Kōmeitō teži jedinstvu države i vjere (obutsu myōgō) u smislu "budističke demokracije". Ideal "humanističkog socijalizma" bi ga trebao legitimirati kao stranku političkog centra. Njegovi su ciljevi jačanje Ujedinjenih naroda, djelomična liberalizacija uvoza riže, reforma poreznog sustava, smanjivanje cijena zemljištima, borba protiv korupcije, političke reforme i uvođenje proporcionalnog izbornog sustava. U tim programatskim izjavama očituje se dugoročan trend njegovog unutarnje političkog samoodređenja: Kōmeitō, koji je nakon svog osnivanja isprva svrstan u militantne, dogmatske stranke, tijekom godina se političko-programatski usmjerio prema centru. Naklonost prema lijevim strankama kratko je trajala. Stranka se u međuvremenu zalaže za ugovor o sigurnosti s SAD-om i potvrdno se izjašnjava o snagama za samoobranu. Do 1970. godine Kōmeitō i Soka Gakkai su bili "nerazdvojno vezani". Međutim, zbog nekoliko skandala koje je prouzročio tadašnji predsjednik Soka Gakkaija i zbog očite korupcije, stranka i Soka Gakkai su se u međuvremenu formalno razdvojili. Od tada Kōmeitō ne dozvoljava svojim funkcionarima preuzimanje vodećih službi u Soka Gakkaiju. Kao i ranije, članovi Soka Gakkaija vrlo su aktivni i organizacijski povezani u "ćelije" i "blokove". Tek svaki deseti Kōmeitōv zastupnik ne pripada Soka Gakkaiju. U skladu s tim birački potencijal stranke djeluje homogeno i usredotočen je na donji srednji sloj. Kōmeitō se s dosadašnjim brojem od 6,4 milijuna birača (izbori za Gornji dom 1992.) može osloniti na 8 milijuna obitelji, koje pretežno pripadaju Soka Gakkaiju. On pak izvan Japana broji još 1,26 milijuna članova u 115 zemalja. Iako je ovu sektu obilježio sukob između svećenika Taisekijija, vodećeg hrama Nichiren Shoshūa, i laika, ona i dalje zbog brojnosti članstva i financijske snage ostaje podrška Kōmeitu.

47

"Siva eminencija" Kōmeita je njen raniji predsjednik Ikeda, koji kao predsjednik "Soka Gakkai International" uspostavlja veze na međunarodnom planu i svoj političko-društveni položaj temelji na diplomaciji i brojnim posjetima. Stranka svoje pristalice prvenstveno nalazi u ljudima zaposlenim u maloj i srednje velikoj industriji i izrazito se zauzima za ostvarenje njihove socijalne dobrobiti u državi. Zahvaljujući discipliniranom glasačkom ponašanju svojih članova precizno može procijeniti birački potencijal i točno planirati izborne borbe. Pa ipak zbog sve većeg udaljavanja svojih članova ne može više kao prije "jamčiti" izborne uspjehe svojim kandidatima. Kōmeitō sebe sve više smatra potencijalnim koalicijskim partnerom liberalnih demokrata i u budućnosti se vidi - također i ukazujući na njemački FDP, (Slobodnu demokratsku stranku, op. prev.) - u ulozi onoga tko će "pribaviti većinu". U Gornjem domu već zauzima tu ulogu i zato je 1992. godine glasovao za vladin nacrt zakona kojim ona podržava mjere Ujedinjenih naroda za osiguravanje mira (PKO-zakon). e) Komunistička stranka Japana (KPJ; Kyōsantō) oduvijek slijedi svoja tri klasična cilja: 1. neutralizacija Japana, 2. ukidanje "vladavine krupnog kapitala" i 3. borba protiv militarizma. Doduše zbog masakra na Tienanmenu početkom lipnja 1989. godine u Pekingu, raspada Sovjetskog saveza i demokratskih revolucija u Istočnoj Europi očito se našla u neprilici kada je u pitanju vlastita argumentacija. Za nju tek predstoji novo određenje stajališta. Važnu podršku KPJ-u, čiji birački potencijal iznosi do 10 %, predstavlja učiteljski sindikat Nikkyōsō. Međutim, nasuprot velikom broju članova (450.000) početkom 90-tih godina stranka je sa 16 mandata za Donji dom bila slabo zastupljena u Parlamentu. Samo na osnovi naklade stranačkog lista Akahata (Crvena zastava) s 3,5 milijuna primjeraka, KPJ je, mjereno prema opsegu registriranih primanja, financijski najjača stranka Japana. Stranački sustav nadalje obilježava oko 400 krajnje desnih organizacija, koje prvenstveno nastoje izvršiti pritisak na LDP, te nekoliko novih stranaka:67 - Shaminren (Shakai Minshu Rengō, Socijal-demokratski savez), koji je 1978. godine nastao odcjepljivanjem od Shakaita; - Rengō Sangiin, u Gornjem domu grupa sindikalnog saveza Rengō; - Nova stranka Japana, osnovana 1992. godine pod predsjedavanjem ranijeg liberalno demokratskog guvernera Kumamotoa, Hiromorija Hosokawe, zauzima se za borbu protiv korupcije i decentralizaciju uprave; - "Stranka obnove" (Shinseitō) nastala odcjepljivanjem od LDP-a, kojoj predsjedava raniji ministar financija Tsutomu Hata i "Nova stranka: jahači prethodnici" (Shintō Sakigake) kojoj predsjedava raniji liberalno demokratski političar Masayoshi Takemura, obje osnovane u lipnju

48

1993., sebe smatraju protestnim pokretom protiv reformne nesposobnosti LDP-a, koja je postala očita nakon brojnih skandala, te pokretačima obnove političkog centra. One su - kao Nova stranka Japana - reformski orijentirane stranke iz liberalno konzervativnog spektra te zato i saveznici dosadašnjih oporbenih stranaka i potencijalni koalicijski partneri liberalnih demokrata. Tablica 2: Sastav Parlamenta (srpanj 1993.)*

Donji dom Gornji dom LDP SDPJ (Shakaitō) Kōmeitō Stranka obnove (Shinseitō) KPJ DSP Nova stranka: jahači prethodnici (Shintō Sakigake) Rengō Nova stranka Japana Shaminren Ostali (koji nisu povezani s frakcijama, nezavisni)

223 70 51 55 15 15 13 0 35 4 30**

100 69 24 8 11 7 0 12 4 2 15

511 252 *) Brojke pokazuju sastav Parlamenta neposredno nakon izbora za Donji dom 18. srpnja 1993. **) Od 30 "nezavisnih" 10 ih se smatra bliskima LDP-u Izvor: Asahi Shimbun, 19. srpnja 1993., str. 1.

2. Fakcionalizam Kada treba svladati političke zadatke u primjerenom vremenu, učinkovite političke stranke pretpostavljaju minimum unutarstranačkog jedinstva. Ali japanske su stranke još jako daleko od unutarstranačkog jedinstva. Veće stranke rascijepljene su na suparničke fakcije koje imaju vlastite organizacije, zatvoreno djeluju unutar stranke i time predstavljaju stalan izazov stranačkom vodstvu. Vlastita dinamika tih fakcija jedan je od glavnih uzroka čestim promjenama kabineta, čiji vijek ovisi o zajedničkom radu najjačih liberalno demokratskih fakcija. Japanske stranke se dosljedno tome često nazivaju "koalicijama fakcija". Do rascjepkanosti većih stranaka na suparničke fakcije došlo je iz više razloga, među njima su prvenstveno tradicionalna grupna orijentiranost u politici, malo značenje političko-ideoloških čimbenika za stvaranje

49

političke volje, kao i dezintegrirajuće djelovanje izbornog sustava višestrukih izbornih okruga. Posljedice su stalne promjene većinskih odnosa, manja postojanost kabineta, češće izmjene ministara i viši troškovi izbornih borbi. Jer kandidati većih stranaka, a prvenstveno LDP-a, vode izbornu borbu više kao predstavnici pojedinih fakcija, a ne toliko svoje stranke. Trebaju im, prema tome, vlastite organizacije za izbornu borbu i vlastiti izvori financiranja. Shodno tome, skupe su i predizborne kampanje: tajnici zastupnika podijele više milijardi jena biračima ("dijeljenje [poklon-] bombi", bakudan kubari), iako je kupovanje glasova zakonom zabranjeno. Ali zakonski se propisi zaobilaze na puno načina: primjerice isplaćivanjem manjih novčanih iznosa kao "naknade putnih troškova" (kuruma dai) ili "pristojbe za telefon" (denwa dai) i prekupom informativnih izbornih dopisnica s ciljem da se smanji udio glasova koji dobivaju takmaci iz iste stranke. Ogromnu podršku kandidatima pružaju vlastite obitelji, čiji članovi na izbornim manifestacijama - ponekad očiju punih suza - mole birače da podrže njihovog oca, strica, nećaka. Nerijetko tu nastupaju i lažni rođaci i te se izborne odluke slijedom toga nazivaju "suznim izborima" (naki no senkyo). Japanski predsjednici vlada nastoje uključiti unutarstranačke fakcije u svoje kabinete u skladu s njihovom parlamentarnom snagom. Tako su u prosincu 1992. godine promijenjenom kabinetu predsjednika vlade Miyazawe pripadali pet članova ranije Takeshita fakcije, po četiri ministra iz fakcija Watanabe i Mitsuzuka, tri iz vlastite (Miyazawa-) fakcije, dva iz Kōno fakcije, jedan predstavnik Katō grupe i jedan nezavisni. Parlamentarna snaga fakcija u veljači 1993. (parlament u cijelosti) pokazivala je sljedeću raspodjelu: Miyazawa 73, Mitsuzuka 74, Watanabe 68, Ōbuchi 66, Hata 43, Kōmoto 29 i Katō 13. Strukture moći unutar LDP-a oduvijek obilježava suprotnost između većinskih i manjinskih fakcija. Empirijska analiza izbornih šansi kandidata većinskih fakcija nasuprot onima iz manjinskih fakcija pokazuje, za istraživano razdoblje od 1950. - 90. značajnu početnu prednost kandidata većinskih fakcija.68 Ova prednost vrijedi i za zaštitu kandidata koji su se prvi puta kandidirali u odnosu na eventualne kandidature iz drugih fakcija kao i za energičnu podršku onih zastupnika koji su se nanovo kandidirali. Izborno statistička vrijednost ovih unutarstranačkih prednosti u utakmici procjenjuje se na prosječno oko 10000 glasova i time bi u svakom slučaju trebali imati odlučujuće značenje na izborima. Budući da je predsjednik stranke (i predsjednik vlade) istovremeno zbog svoje službe predsjednik stranačkog odbora za izborne strategije, on raspolaže učinkovitim instrumentom unutarstranačkog discipliniranja i političkog vođenja. 80-tih je godina, dakako, u odnosu između vođa fakcije i njihovih sljedbenika došlo do

50

slabljenja veze zaštitnik-štićenik. Posljedica unutarstranačke promjene generacija jest činjenica da su strukture koje donose odluke, u cjelini gledano, postale kolegijalnije. 3. Problemi financiranja stranaka Godišnji prihodi stranaka značajno su porasli, prema podacima iz izvještaja koje je objavilo Ministarstvo za samoupravu 1992. godine, za razdoblje od 1976. - 91. U tom periodu godišnji su se prihodi sa preračunato ukupno oko 800 milijuna DEM gotovo utrostručili na oko 2,2 milijardi DEM.69 Od tog iznosa članovi stranke pribave samo oko desetinu, dok stranačka organizacija i posebne organizacije za financiranje namiču preostalih devet desetina. Komunistička stranka Japana postigla je do 1991. godine najveći udio u prihodima, dok LDP i SDPJ zauzimaju drugo i treće mjesto. DSP, Kōmeitō i male stranke nastale odcjepljivanjem nasuprot tome imaju samo podređenu ulogu. Udio doprinosa članova ukupnim prihodima stranaka posebno je nizak u Komunističkoj stranci Japana s 4,2%, kod socijal-demokratskog Renga s 1,9% i kod Kōmeita sa 7,3%, a viši u DSP-u sa 16,8%, Shakaitu sa 27,4% i u LDP-u s 28,0%.70 Kōmeitō i KPJ velik dio svojih prihoda dobivaju iz utrška publikacija, a DSP iz priloga koje daju poduzeća i sindikati. Pet najvećih fakcija LDP-a (Mitsuzuka, Watanabe, Kōmoto, Miyazawa, Takeshita) pribavili su 1991. godine priloga u ukupnoj vrijednosti od 7,4 milijarde jena (oko 90 milijuna DEM). Tako je svaki član Mitsuzuka-fakcije u predizbornoj kampanji za Donji dom 1990. godine dobio iznos od 10-20 milijuna jena. Parlament je 1976. godine prihvatio reviziju zakona o kontroli stranačkih prihoda za koju se, pod utjecajem afere Lockheed (prilikom kupnje putničkih aviona američke kompanije Lockheed za japansku zrakoplovnu kompaniju "All Nipon Airways" osumnjičen je bivši premijer Tanaka da je primio mito od 500 milijuna jena za posredovanje u kupovini, op. prev.), borio raniji predsjednik vlade Takeo Miki. Prema njemu je nanovo određena najviša granica za priloge: zakon predviđa različite najviše vrijednosti za poduzeća (prema sumi kapitala), sindikate (prema broju članova) i druge organizacije (prema podacima o poslovanju). Promjene ovog zakona u 1980. i 1982. godini još su više suzile prostor prilozima iz poduzeća. Najviša granica za pojedinačne priloge prema njemu iznosi 20 milijuna jena godišnje (oko 300 000 DEM). Omiljeno sredstvo za zaobilaženje ovih propisa su "fund raising parties" čija je omiljenost međutim pala nakon afere Recruit 1989. godine. U međuvremenu nedostaje zakon koji bi cjelovito regulirao unutarnji poredak stranaka kao i njihovo financiranje.

51

4. Preobrazba "jedno i pol stranačkog sustava" Japanski stranački sustav u poslijeratnom je razdoblju obilježila bitno veća stabilnost od one koju imaju stranački sustavi europskih i američkih demokracija.71 Tako su stope fluktuacije liberalno-demokratskog udjela glasova 50-tih i 60-tih godina iznosile 2,4, a u 70-tim i 80-tim godinama (do uključujući 1986.) 3,4 postotna boda. U zapadnim demokracijama te su stope višestruko više. 70-tih se godina činilo da je prevladala tendencija ravnoteže moći između vlade i oporbe. Oporbene su stranke naravno nastavile kritizirati liberalne demokrate zbog visokih novčanih priloga kojima je gospodarstvo podupiralo njihovu izbornu borbu (kigyō-gurumi senkyo). Pokazalo se da izborima "vlada novac" (kinken senkyo). Veći broj glasova zabilježili su Kōmeitō, Demokratsko-socijalistička stranka i Novo-liberalni klub, koji se odcijepio od LDP-a, dok se glasački potencijal Komunističke stranke smanjio. Nasuprot tome 80-tih se godina učvrstila konzervativna prevlast u stranačkom sustavu iako je LDP prvi puta izgubio većinu u drugoj komori na izborima za Gornji dom 1989. Brojni skandali oslabili su biračku bazu liberalnih demokrata dok je Shakaitō pod predsjedanjem Takakoa Doija imao priliku kratkotrajno prodrijeti u nove biračke slojeve srednje klase. Početkom 90-tih godina japanskog stranački sustav vratio se na svoje ishodište sredinom pedesetih godina: dvije masovne stranke sada su ponovo u većoj mjeri postale takmaci, čime su stvorene šanse za postizanje uravnoteženije strukture političke moći. Novostvorena krovna sindikalna organizacija Rengō pritom je podržala snažnije udruživanje lijevih stranaka. Rezultatima izbora za Donji dom 1990. godine male su se oporbene stranke ionako našle pod većim pritiskom, dok su se obje vodeće stranke našle pred izazovom da kreiraju politiku koja će u manjoj mjeri ovisiti o interesima udruga. Stranački se sustav na izborima za Donji dom 1990. godine, na kojima je LDP dobio 46%, a Shakaitō 24% glasova, ponovo vratio na "normalno stanje" prethodnih desetljeća. To stanje, međutim, ne smije iskriviti pravu sliku preslojavanja biračkog potencijala i promjena u značenju socijalnih i političkih odrednica izbornog ponašanja. Kao prvo, zbirni brojevi skrivaju dubokosežna preslojavanja u biračkom potencijalu stranaka. Tako je u prvim poslijeratnim desetljećima stalno padao udio liberalno-demokratskih glasova pod utjecajem neprestanog smanjivanja udjela poljoprivrednog stanovništva i samostalnog malog obrta u korist radnika i namještenika, kao i sve manjih pritisaka grupe na izborno ponašanje. U skladu s tim povećao se broj birača koji su potencijalno mogli glasati za neku drugu stranku. Taj se potencijal u manjoj mjeri nego u Europi i

52

Americi može opisati i objasniti čimbenicima društvene slojevitosti i društvenog položaja. U Japanu izbornu odluku ne određuje vjera, društveni status i pripadnost društvenom sloju, već društveni kontekst (okolina u kojoj čovjek stanuje i radno mjesto) i političke vrijednosne orijentacije. I početkom 90-tih godina struktura japanskih stranaka nudila je - kao što je to već bilo 50-tih i 60-tih godina - prije svega sliku "jedno i pol stranačkog sustava" (Scalapino/Masumi): u skupštinama prefektura LDP još uvijek ima velike većine. U općinskim savjetima malih gradova i sela prevladavaju "nezavisni", koji su kao lokalne grupe najbliži liberalnim demokratima, a i u gradskim vijećima velikih gradova LDP je i dalje najveća snaga. Osim toga udio pristalica LDP-a se među članovima sindikata povećao sa 10,0% 1964. na 15,6% 1986., dok se u istom vremenskom razdoblju udio pristalica Shakaita dramatično smanjio sa 42,1% na 6,3%, a u skladu s tim udio DSP-a narastao sa 4,0% na 38,0%.72 Izborno-sociološki uzrok ove neravnoteže: u svim društvenim područjima u kojima birači neposredno promatraju posljedice politike - u gospodarskoj, financijskoj, socijalnoj politici, politici zaštite okoliša - prevlast ima LDP, dok najvažnija polja djelovanja fundamentalne oporbe pokazuju manje izborno-strategijsko značenje.73 S druge strane, brojni skandali vezani za korupciju, u koje su bili uključeni političari LDP-a u velikoj su mjeri poljuljali povjerenje birača u vjerodostojnost vladajuće stranke. Međutim, drugo je pitanje koliko je oporba u stanju politički iskoristiti ovaj gubitak povjerenja. 5. Ograničena mogućnost izmjene moći S obzirom na brzu gospodarsku i društvenu promjenu mora nas iznenaditi trajnost dosadašnje liberalno-demokratske prevlasti. "Je li moguće", pita tokijski "Institut za istraživanje mira i sigurnosti", "da društvena promjena u Japanu za razliku od drugih društava ne izaziva političku promjenu?"74 Jedan od razloga za to mnogi promatrači vide u visokoj sposobnosti prilagođivanja vladajuće stranke promjenjivim unutarnjim i vanjsko političkim konstelacijama, a sljedeći, i ujedno važniji, u nemoći oporbe da se predstavi kao alternativa koja bi bila sposobna vladati. Dosadašnja prevlast liberalno-demokratske stranke u biračkom tijelu može se svesti na tri čimbenika: gospodarsko-politička kompetencija, politička zaštita (klijentelizam) i političko-koncepcijska prilagodba.75 a) Gospodarsko-politička kompetencija može pomoći u objašnjavanju tradicionalnog vodećeg položaja konzervativaca s obzirom na očite gospodarske poteškoće, s obzirom na veće povjerenje u sposobnost LDP-a i rizik koji bi donijela promjena vlade. Mjereno prema retrogradnim

53

gospodarskim očekivanjima biračkog tijela, gospodarska sposobnost LDP-a morala je izgledati višom od oporbene. Osim toga vrednovanje vlastitog životnog standarda i osobnih gospodarskih izgleda i u kritičnim je fazama uvijek bilo pozitivno. Posebice oni birači koji potencijalno mijenjaju stranku za koju će glasati i koje je LDP ponovo uspio privući sebi, značajno više ocjenjuju njegovu gospodarsko-političku sposobnost u odnosu na oporbene stranke. K tome gospodarski problemi pojedinih biračkih grupa ne izgledaju tako veliki da bi načelno mogli dovesti u pitanje činjenicu da se devet desetina ispitanika subjektivno svrstavaju u srednji sloj: dakle, povezanost biračkog ponašanja i društvene slojevitosti slabije je izražena nego u drugim industrijskim državama. b) Politička zaštita, koju LDP oduvijek njeguje posebno se odnosi na dva područja njihovog stalnog biračkog tijela: poljoprivredu i malo obrtništvo. Ove su se dvije grupe smatrale posebno ugroženim dinamikom gospodarskog rasta i utakmice. Porezne olakšice, državne subvencije, zajamčene cijene riže na državnoj razini i osobna poznanstva ljudi iz stranačkih tijela i poljoprivrednih udruga osigurali su konzervativnu prevlast u poljoprivrednom biračkom potencijalu. Sličnom politikom LDP je na sebe uspio vezati i one koji se bave malim obrtom i slojeve srednjeg staleža. Ovaj sustav zaštite interesa do sada je ostao netaknut iako je stranka u potpunosti svjesna da su ove dvije grupe izgubile na svom izborno-strategijskom značenju i da ih neće moći trajno štititi od inozemne konkurencije. c) Političko-programatskom prilagodbom zahtjevima medija i oporbe LDP je u socijalnoj politici i politici zaštite okoliša uspio steći novi profil i nanovo na sebe vezati birački potencijal zainteresiran za ova dva tematska područja. Tu pouku stranka je izvukla pod utjecajem stalnih izbornih poraza u prefekturama i općinama. Stvaranjem javne zdravstvene skrbi, osiguranja za starije i zaštite čovjekove okoline (održavanje čistog zraka) LDP je mogao zauzeti oporbena tematska područja i strateški značajnim dijelovima izbornog tijela, onima koji mijenjaju stranku za koju će glasati, pružiti dojam ekološke i socijalno političke kompetencije. U skladu s tim sužene su mogućnosti djelovanja oporbene kritike. LDP je to mogao izvesti i zbog robusnosti gospodarskog rasta s jedne strane i gospodarsko-političke stručnosti ministerijalne birokracije s druge strane. Ako se LDP stalno pokazuje sposobnijim na području gospodarske politike, onda oporbene stranke taj nedostatak ni na koji način nisu mogle nadoknaditi ni u vanjskoj politici. Upravo suprotno: još i više nego u zapadnim demokracijama oporbene su stranke dovedene u defenzivni položaj ne samo strateškim posljedicama hladnog rata za obrambenu politiku vlastite zemlje i bilancom uspješnosti jedne pretežno tržišno orijentirane gospodarske politike, već su osim toga bile i

54

opterećene programatskim sukobima ortodoksnih gospodarsko političkih uvjerenja, sindikalnih zahtijeva i jedne idealističke društvene perspektive.76 Sindikati čuvaju jake sindikalne tradicije i stoga ne prihvaćaju ni jedan središnji politički autoritet. Dosadašnje oporbene stranke ne predstavljaju u očima birača, kao kritičkih promatrača, stvarnu alternativu i tek nedostatno ispunjavaju klasične funkcije oporbe (funkciju kritike, kontrole i alternative): "LDP može i dalje sačuvati sustav, jer se 'oporba' sastoji od stranaka koje po svoj prilici vjeruju kako je njima, dugoročno, primjeren položaj izvan vlasti. Druga stranka po veličini, SDPJ, olakšava LDP-u da se postavi kao jedina stranka koja je sposobna vladati."77 Samo nove protestne stranke u srednjem političkom spektru (Nova stranka Japana, Stranka obnove) predstavljaju ozbiljan izazov vladajućoj stranci. Pod tim okolnostima do novina u stranačkoj utakmici dolazi samo uslijed pritiska izvana (gaiatsu): zbog uspješnih političara iz provincije koji na osnovi novih građanskih koalicija dovode u pitanje nepomične strukture te zbog novoosnovanih stranaka koje ukazuju na nedovoljno suzbijanje korupcije i izostanak reformi izbornog sustava. Već 70-tih godina birači su pokazali, kao što naglašavaju tadašnji uspjesi lijevog oporbenog tabora, da mogu žestoko reagirati ako se prekorači "granica boli". Izbori za Gornji dom 1989. kao i izbori za guvernere i gradonačelnike 1991. godine nanovo su dokazali takvu mogućnost reagiranja. Ali protestni glasovi ovdje često nisu pripali oporbenim strankama, već oporbenim kandidatima Liberalno-demokratske stranke. Veća fleksibilnost birača na području njihovog političkog određivanja omogućava snažniju sadržajnu kritiku vladine politike nakon što su već 50-tih godina zakon o policiji i ugovor o sigurnosti bili pokrenuli prvi val politizacije. Od tada je porasla spremnost za oporbeno izborno ponašanje u gradskim područjima. Dakako, udruženja podrške, kao mehanizmi socijalne i političke postojanosti, ne djeluju samo u seoskim, već apsolutno i u gradskim područjima. Budući da LDP učinkovitije koristi ta udruženja od oporbenih stranaka, izborni sustav neprenosivog pojedinačnog glasovanja u višestrukim izbornim okruzima ostaje i dalje jamac moći konzervativne prevlasti. S jedne strane, LDP svoj glasački potencijal može pretvoriti u veći broj mandata, a s druge može zahvaljujući natjecanju svojih fakcija za mandate višestrukih izbornih okruga djelomično preuzeti kritičku i alternativnu funkciju oporbe. To doduše vrijedi samo u ograničenoj mjeri: odcjepljenja od LDP-a u lipnju 1993. godine, do kojih je došlo nakon što je oporba uspješno izglasala nepovjerenje predsjedniku vladi Miyazawi, nanijela su Liberalno-demokratskoj stranci po prvi puta u njenoj povijesti izborni poraz u prvoj parlamentarnoj komori: nakon izbora za Donji dom 18. lipnja 1993. godine, kojemu je prethodila izborna borba obilježena posljedicama

55

velikih korupcijskih skandala i dalekosežnog gubitka povjerenja u reformsku sposobnost etabliranih stranki, liberalni su demokrati pali na 223 od 511 mandata i zato su u periodu koji je slijedio bili upućeni na saveze s novim reformnim strankama centra (posebice s Novom strankom Japana i sa Shintō Sakigake). Na taj način raste pritisak za uvođenjem političkih reformi (izbornog sustava, stranačkog financiranja), istovremeno će, međutim, i dalje rasti unutarnji problemi koordinacije novih koalicijskih vlada - također i u usporedbi s dosadašnjim "fakcijskim koalicijama". S obzirom na ove uvjete treba računati s tim da će u budućnosti ministarstva, kao jamci političke stalnosti, još više određivati smjer japanske politike. Zato ne treba precijeniti stanku koju su donijeli izbori za Donji dom 1993. godine, jer LDP ostaje daleko najjača stranka i može zajedno s novim reformskim strankama određivati politiku i u budućnosti: stara liberalno-demokratska većina predstavlja se u novom, složenijem izdanju. VI. Poglavlje: Ponašanje birača i političara 1. Značenje društvene promjene Posljedice društvene promjene na biračko ponašanje u Japanu odavno su stožerna točka rasprave o izbornim šansama i političkom nadmetanju. Pritom se radi o sljedećem pitanju: kako će djelovati urbanizacija, slabljenje obiteljskih veza i društvena pokretljivost na političke vrijednosne orijentacije i naklonost pojedinoj stranci? Hoće li rastući, međusobno oprečni utjecaji na političke orijentacije birača i slabljenje veza sa strankom, koje je moguće objasniti s grupno-sociološkog aspekta, olakšati biračima da se prilikom glasovanja odluče za neku drugu stranku i time potaknuti demokratsku borbu za moć? Od odgovora na ta pitanja ovisi hoće li biti moguće svladati uobičajenu neravnotežu stranačkog sustava i hoće li se pružiti trajna prilika za izmjenom moći. Što manje na političko ponašanje djeluju različite društvene prisile i što je manji utjecaj tradicionalnih vođa na način mišljenja i izbornu ulogu, to su veći izgledi nastajanja elastičnijeg izbornog ponašanja. Međunarodno poredbeno istraživanje koje se bavi izborima ova pitanja promatra s dva različita stajališta: dok se s uobičajenog stratifikacijsko-teorijskog polazišta smatra da su osnove političke lojalnosti određene klasnom strukturom društva i njegovim slojevima, socijalno-psihološka polazišta objašnjavaju temeljne stavove prema političkim strankama socijalizacijom i političkim iskustvom.78 Nasuprot tome, psihološko polazište naglašava kako političko ponašanje ne treba tako jako objašnjavati objektivnim okolinskim faktorima već subjektivnim

56

opažanjem te okoline: politički stavovi djeluju kao filteri kroz koje se opažaju društvene strukture. Empirijsko istraživanje izbora u zapadnim demokracijama svodi iskazivanje naklonosti različitim strankama na četiri društveno-strukturalne determinante: vjerske i kulturne sukobe, vjerske suprotnosti, sukobe interesa između poljoprivrede i industrije, kao i na klasne suprotnosti.79 Prve dvije grupe čimbenika gotovo nikad nisu znatno obilježavale izborno ponašanje u Japanu. Upravo suprotno: dovoljno je često visoka kulturna i vjerska homogenost bila instrument vlasti vodećeg političkog sloja. Razlike između društvenih klasa, odnosno društvenih slojeva već su u prijeratnom razdoblju imale slabiji učinak na povezanost birača s pojedinim strankama nego u Europi i Americi. I u poslijeratnom se vremenu ispočetka nije pokazivalo da su klasne suprotnosti ili orijentiranost prema "kapitalističkom", odnosno, "socijalističkom" poretku razlozi koji određuju izbornu odluku, već tradicionalne vrijednosne orijentacije i različiti stavovi prema društvenoj modernizaciji: životna dob i razina obrazovanja bili su važniji od društvenog sloja, odnosno društvene klase. 60-tih je godina gospodarska i društvena promjena, posebice smanjenje broja zaposlenih u poljoprivredi, prouzročila pad udjela liberalno-demokratskih i socijalističkih glasova. Socijalisti, međutim, nisu mogli iskoristiti povećanje broja službenika za 10 milijuna, budući da su liberalni demokrati izbjegli neposrednu programatsku konfrontaciju, usredotočili se na gospodarsko-politička pitanja i time pospješili orijentaciju cjelokupne političke rasprave na status quo. Sa sve većom obrazovnom razinom u međuvremenu se povećala i spremnost glasača da biraju druge stranke, te distanca prema velikim strankama i napokon izgledi za uspjeh stranaka koje su se odcijepile, a prvenstveno "nezavisnih". U političkom nadmetanju od presudne je važnosti sposobnost stranaka da aktiviraju biračke slojeve. Za objašnjavanje ovih mogućnosti mobilizacije nude se dva obrasca: polazište o zaštiti i polazište o mobilizaciji.80 Polazište o zaštiti svodi izglede kandidata na izborima na uski splet međusobnih odnosa i usluga između izbornih kandidata i onih koji imaju pravo glasati: kao političko davanje i uzimanje. Jednu drugu perspektivu zastupa polazište o mobilizaciji: šanse za postizanje političkog uspjeha kandidata u prvom redu ovise o organizacijskoj potpori grupa za vrijeme izborne borbe, a time o lokalnim udruženjima podrške nekom kandidatu i njegovom imidžu.81 Empirijski testovi ovih modela na osnovi izbora za Donji i Gornji dom 1983. godine pokazali su da polazište o zaštiti slabije objašnjava od polazišta o mobilizaciji. Polazište o zaštiti najbolje može objasniti ponašanje birača u seoskim područjima.

57

Jezgra polazišta o mobilizaciji jest politički učinak mobilizacije udruženja podrške (kōnekai), koja su u potpunosti oblikovana prema pojedinom izbornom kandidatu. Iako u većoj mjeri koriste liberalno demokratskim kandidatima, ipak su - djelomično zbog sindikalne podrške - postala također i instrument izborne borbe oporbenih stranaka. Prema istraživanjima javnog mnijenja Društva za poticanje transparentnih izbora (Akarui Senkyo Suishin Kyōkai), gotovo je 30% japanskih biračica i birača neposredno ili posredno (preko člana obitelji) obuhvaćeno u društvima podrške - bez obzira što će kasnije glasovati za drugoga: prema izjavama ispitanika ipak svaki četvrti Kōnekai-član uskrati glas "svom" kandidatu. Udruženja podrške posebno velik oslonac nalaze u stalno nastanjenim pripadnicima srednjih slojeva i pretvorili su se u trajne organizacije. U poslije-izbornom istraživanju izbora za Gornji dom 1992. 13,5% ispitanika je izjavilo kako su se kao članovi priključili nekom udruženju podrške, a kao razloge za to naveli su "poznanstva i obveze" (45,3%), poslovne i profesionalne veze (27,0%) i osobnu impresioniranost kandidatom (26,4%). U skladu s tim od svih profesionalnih grupa na pristupanje udruženju najčešće se odlučuju poljoprivrednici, ribari, samostalni obrtnici i menadžeri.82 Udruženja podrške kōnekai svoju odanost ponekad prenose s oca na sina i tako postaju sredstva političkog nepotizma: političko uvažavanje oca koristi političkoj karijeri sina. Na sličan način pomoćnici zastupnika uspijevaju iskoristiti komunikacijsku mrežu svog zastupnika i njegove fakcije u stvaranju vlastite parlamentarne karijere. Uz sve razlike između gradskih i seoskih izbornih područja lokalne mreže u gradu jednako su učinkovite kao i na selu - iako su načini povezanosti unutar grupe različiti. Suprotno pretpostavkama teorije modernizacije, društvena promjena u Japanu ne znači raspad već promjenu društvenih mreža uz jednako veliku važnost grupnih lojalnosti. U njih se sličnim intenzitetom uključuju osobe različitih razina obrazovanja. Društvenim pravcima sukoba, koji su generacijama oblikovali političke lojalnosti u Europi, u Japanu odgovaraju povezanosti birača u susjedske, profesionalne i druge društvene mreže, kao i općeniti pravci sukoba pretežno "tradicionalnih" i pretežno "modernih" vrijednosnih predodžbi. Ti društveni utjecaji posebno nadilaze djelovanje obitelji kao prve instance političke socijalizacije. Za razliku od Europe pravci društvenih sukoba ne odvijaju se prema etničkim, vjerskim, klasno-specifičnim mjerilima ili mjerilima specifičnim za pojedini sloj, već prema obrascima koji proizlaze iz presijecanja društvenih, ekonomskih i kulturnih mreža. U tom okviru biračko tijelo postaje prijemljivije za nove političke teme. Budući da su se, dakle, polazišta političke sociologije koja objašnjavaju ponašanje japanskih birača i svode ga na čimbenike društvene slojevitosti

58

ili društvenih klasa pokazala nedostatnim, moramo posegnuti za kulturalnim čimbenicima.83 Tome također doprinosi, u usporedbi s drugim zemljama, i slaba identifikacija sa strankama. Pomoći će nam korištenje društvenih mreža (jiban) kao lokalnih središta komunikacije s biračima. Zbog male upečatljivosti ideološki zasnovanih grupnih povezanosti u društvu i slabo izražene identifikacije sa strankom, proširila su se polazišta koja međusobno povezuju socijalno-strukturalne čimbenike (zanimanje, obrazovanje) i društveno-psihološke čimbenike (naklonost stranci, imidž stranke, osobne vrijednosne orijentacije). Pored toga važna je društvena okolina i lokalne komunikacijske mreže. Granični birači, odnosno birači koji će potencijalno glasovati za drugu stranku, osobito se često mogu naći u područjima presijecanja tih mreža, dok čvrst položaj u stabilnim mrežama uvjetuje i stabilnu naklonost prema određenoj stranci. Ovo razmatranje, međutim, ima smisla samo ako se u obzir uzmu dvije sljedeće odrednice: s jedne strane makro-ekonomski uvjeti (stupanj zaposlenosti, inflacija itd.) kao i način na koji ih osoba opaža i procjenjuje, a s druge institucionalni uvjeti. Među njima prvenstveno treba istaknuti djelovanje važećeg izbornog sustava. 2. Utjecaj izbornog sustava Izborni sustav višestruko utječe na razvoj stranačkog sustava: zahvaljujući regionalnim razlikama u veličini izbornih okruga te djelovanjem višestrukih izbornih okruga veće se stranke održavaju na vlasti. Obje komponente zahvatila je rasprava o reformi, do koje je ponovo došlo početkom 90-tih godina pod utjecajem više skandala vezanih za korupciju, i sažela ih u reformske prijedloge. Nakon što je Vrhovni sud, u proljeće 1986. godine, proglasio neustavnom postojeću podjelu na izborne okruge, iste godine je prihvaćena promjena izbornog sustava: nanovo su određene granice 15 izbornih okruga u kojima se biraju zastupnici Donjeg doma. Već tri godine ranije u izbore za Gornji dom, za polovinu svih mandata, uveden je proporcionalni izborni sustav. Drugom reformom zastupnici su postali ovisniji o pristanku stranačkih organizacija i članova stranke prilikom određivanja što povoljnijeg položaja na listi nominiranih kandidata za izbore Gornjeg doma, čime je ojačan utjecaj stranačkih organizacija na davanje mandata na nacionalnoj razini. U skladu s tim smanjene su "veličinske premije" LDP-u, koji je 1986. godine na izborima za Gornji dom uz udio glasova od 39% dobio 44% mandata na listama nacionalnih izbornih okruga, a u izbornim okruzima prefektura naprotiv uz udio glasova od 45%, 67% mandata. Na izborima za Donji dom iste godine vladajuća je stranka dobila 49% glasova i time 59% mandata.

59

Prema jednom istraživanju Ministarstva za samoupravu (Jichishō) raspon između broja stanovnika u izbornim okruzima premašio je 1991. godine najvišu granicu od 200% koju je 1983. godine odredio Vrhovni sud i to u šest izbornih okruga za Donji dom; broj onih koji imaju pravo glasati bio je primjerice u izbornom okrugu za Donji dom Kanagawa Br. 4 3,34 puta veći nego u najmanjem izbornom okrugu (Tokio Br. 8). Neslaganja su još veća između brojeva birača izbornih okruga za Gornji dom: ovdje je izborna jedinica s najvećim brojem glasova (prefektura Kanagawa) imala pet puta više glasača od izborne jedinice s najmanjim brojem stanovnika. Doduše odluka Vrhovnog suda nije baš olakšala reformu tih izobličenosti koje ozbiljno narušavaju jednakost svih biračkih glasova. U jednom pravorijeku iz 1985. Vrhovni je sud proglasio odstupanje od 199% između izbornog okruga s najmanjim i najvećim brojem stanovnika najvećim mogućim dozvoljenim odstupanjem. Lokalni su sudovi naprotiv u vezi tog pitanja donosili različite i djelomično proturječne presude. Time je pritisak vrhovnog suda na zakonodavca relativno malen. 1992. godine vrijednost jednog biračkog glasa u izbornim okruzima s najmanje stanovnika bila 3,38 puta viša nego u izbornim okruzima s najviše stanovnika. Ta razlika u vrijednostima glasova bitno je veća nego u drugim demokracijama: u SAD-u ta su odstupanja od zakonom propisanih vrijednosti neznatna, u Njemačkoj su saveznim izbornim zakonom ograničena na raspon kolebanja od maksimalno dozvoljenih 25% prema gore i dolje (maksimalna razlika ranga 1,7); za Veliku Britaniju također vrijedi maksimalno odstupanje od 25% i tamošnja razlika ranga izbornog okruga iznosi manje od 1,5. Japanska vlada je stoga 1992. godine tako odredila veličinu izbornih okruga da se maksimalna razlika ranga između najvećeg i najmanjeg izbornog okruga u sljedećih deset godina smanji na 2,0, a najveće odstupanje kratkoročno ukloni na taj način što je razlika ranga od 3,38 za prvu ruku smanjena na 2,77.84 2. prosinca 1992. godine Donji je dom prilagodio mandate kretanju stanovništva i smanjio broj mjesta u deset pretežno seoskih izbornih okruga, kao što ih je i povećao u devet pretežno gradskih izbornih okruga. Pored geografije izbornih okruga posljednjih se desetljeća uvijek kontroverzno govori i o samom izbornom sustavu. Pod predsjedanjem predsjednika uprave časopisa Yomiuri Shimbun, Yosōjia Kobayashia, 8. odbor za izborni sustav koji je postavila vlada iznio je 26. 4. 1990. svoje preporuke. One predviđaju uvođenje izbornog sustava, koji se temelji na kombinaciji elemenata većinskog i proporcionalnog izbora i o kojem se 50-tih godina raspravljalo u Njemačkog pod nazivom "rovovski izborni sustav". Jezgro tog modela je strogo odvajanje komponenata većinskog i proporcionalnog izbora. U skladu s tim, prema prijedlogu komisije treba dodijeliti 301 (to jest 60% mandata) isključivo u jednostrukim okruzima prema načelima relativnog

60

većinskog sustava i 200 mandata (40%) prema načelima proporcionalnog izbornog sustava u 11 izbornih okruga. Broj onih koji imaju pravo glasovati po izbornom okrugu ne smije odstupati od propisane srednje vrijednosti (oko 400.000) prema gore i dolje više od jedne trećine. Kao postupak za prebrojavanje kod proporcionalnih izbora u jedanaest okruga predložen je postupak najvećih brojeva d'Hondt. Strankama se time prilikom financiranja stranaka, isticanja kandidata i stvaranja političkog mišljenja dodjeljuje značajnija uloga nego ranije. Kod oporbe i u masovnim medijima ovaj je koncept, međutim, naišao na vrlo oštru kritiku. Oporba prigovara - u datim okolnostima - značajnom davanju prednosti Liberalno-demokratskoj stranci i daljnjem povređivanju načela jednakosti stranaka na štetu oporbe. Ta je kritika utoliko opravdana što bi predloženi "rovovski izborni sustav", prema obrađenim rezultatima izbora za Donji dom 1990. godine, još više povećao parlamentarnu većinu liberalnih demokrata - sa sadašnjih 58% na 75% mjesta u Donjem domu. Nju nadalje podupire raspodjela izbornih okruga koju planira vlada, koja u većoj mjeri odgovara strateškim interesima LDP-a nego zahtjevima odbora za izborni sustav85: na taj način broj stanovnika već sada u 27 od predloženih 300 jednostrukih izbornih okruga prelazi granicu koju je odredila komisija, tj. broj stanovnika tih velegradskih okruga trenutno je dvostruko veći od broja stanovnika malih, seoskih izbornih okruga.86 Osim toga, otežavajuća je okolnost i to što se i u budućnosti može računati sa seobama stanovnika iz seoskih u gradska područja i time s pojačavanjem relativne važnosti pojedinih područja. Preračunavanja prijedloga odbora za izborni sustav za izbore za Gornji dom, na osnovi rezultata izbora za Donji dom 1990., pokazuju osim toga da bi LDP i u 2. komori dobio 75% mandata, i to gotovo sve mandate u predviđenih 300 jednostrukih izbornih okruga i otprilike polovinu od 171 mandata, koji su izdani prema proporcionalnom izbornom sustavu.87 Doduše i Shakaitō bi pod uvjetima ovog izbornog sustava dobio više mandata nego sada; jer kao oporbena stranka s najvećim brojem birača ima najveće mogućnosti postizanja uspjeha u odnosu prema dominirajućim kandidatima LDP-a. Nasuprot tome, manje bi stranke morale pretrpjeti značajan gubitak mandata: Minshatō bi izgubila svih 14 mandata, ali bi se zato istovremeno pod jačim pritiskom ujedinila sa Shakaitōm. Guvernerski izbori u prefekturi Yamagata u veljači 1993., nasuprot tome, pokazali su da oporbene stranke i u jednostrukim izbornim okruzima imaju stvarnu šansu za dobivanje poslaničkih mjesta - ukoliko surađuju.88 U Yamagati je uspjeh postigao nezavisni kandidat, Kazuo Takahashi, uz podršku Shakaita i Nove stranke Japana nasuprot kandidata LDP-a Tsuchide koji nije imao jedinstvenu unutarstranačku podršku.

61

Mjere koje je odbor za izborni sustav predložio radi suzbijanja političke korupcije89 prilično su blage. Pa ipak, one sadrže jedno izuzetno učinkovito sredstvo sankcioniranja: prijetnju kaznom gubitka mandata u slučaju da se članovi obitelji i izborni pomagači bave korupcijom. 3. Vrijednosna orijentacija i norme Ako su lokalne komunikacijske mreže u prvim poslijeratnim desetljećima još (dugoročno) mogle vrijediti kao instance političke socijalizacije i (kratkoročno) kao odlučujući politički pokretači u predizbornim kampanjama, u međuvremenu se birači u manjoj mjeri rukovode takvom lojalnošću prema grupama i kandidatima. Pod utjecajem raspada naslijeđenih susjedskih granica, rastuće profesionalne pokretljivosti, većeg obrazovanja i jače prisutnosti masovnih medija dolazi do slabljenja tradicionalne grupne povezanosti, prostor oblikovanja političke orijentacije postaje veći, a izborno ponašanje elastičnije. Grupni uvjeti time ni u kom slučaju ne postaju beznačajni, ali gube odlučujuće političko značenje. Uostalom, slabljenje veze između društvenog sloja, društvene strukture i političkog ponašanja pod utjecajem gospodarske i društvene mobilizacije može se vidjeti u svim demokracijama današnjice,a očituje se u dvije značajke društvenog i političkog ponašanja: manjem utjecaju društvenih grupa na političko ponašanje i većem značenju imidža stranke za izborno ponašanje. Ako je u Japanu ispočetka bila odlučujuća usmjerenost birača na kandidata, tada je u posljednjim desetljećima porasla važnost usmjerenosti na stranku. U prvim poslijeratnim desetljećima raslo je zadovoljstvo vlastitim životnim uvjetima u svim dobnim i profesionalnim slojevima kod pristalica vlasti kao i kod oporbe. To opće zadovoljstvo nadilazilo je raspravu o pojedinim gospodarsko-političkim spornim pitanjima. "Konzervativizam srednjeg sloja", koji ne treba izjednačavati s krajem svih ideologija, tu je našao bitan oslonac. Taj orijentacijski obrazac održao se usprkos parcijalnih promjena vrijednosnih hijerarhija u društvu do danas i predstavlja suštinsku osnovu političke stabilnosti. A kako su "konzervativizam srednjeg sloja" s jedne strane i promjena vrijednosti s druge djelovali na početne političke šanse vlade i oporbe? Ovdje dolazi do izražaja velika sposobnost strateške prilagodbe vladajuće stranke. Tako je LDP 70-tih godina izašao u susret oporbi u ekološkim i socijalno političkim pitanjima, ali je upravo na taj način mogao djelomično neutralizirati njihovu kritiku i time učinkovitije osigurati vlastite zamisli.90 To ispravljanje kursa imalo je, dakle, dvostruko djelovanje: demonstriralo je vlastitu sposobnost učenja od biračkog tijela i osiguralo vlastitu prevlast.

62

Kako promjena vrijednosti djeluje na političke interese i političku svijest? Oko polovine ispitanika pokazuje da je "manje ili više" zainteresirana za izbore za Donji i Gornji dom, dok po jedna četvrtina izjavljuje da se jako, odnosno sasvim malo zanimaju za aktivnosti izborne borbe i izborne rezultate.91 Da je vrednovanje politike i njenih rezultata prvenstveno obilježeno procjenom vlastite životne situacije, temeljna je spoznaja istraživanja izbora. Taj trend potvrđuju izborne studije koje se odnose na izbore za Gornji i Donji dom od 1972. do 1992.: tko je zadovoljan vlastitim životom, načelno je - iako bitno manjim intenzitetom - zadovoljan s političkim rezultatima. Žene ne predstavljaju samo većinu birača (46,5 milijuna žena nasuprot 43,8 milijuna muškaraca na izborima za Donji dom 1989.); također je i sudjelovanje žena na izborima uvijek značajno veće od sudjelovanja muškaraca (74,5% sudjelovanja žena i 71,9% sudjelovanja muškaraca na izborima za Donji dom 1989.). To vrijedi za izbore za Donji i Gornji dom, kao i za prefekturne i komunalne izbore.92 Izborne studije pokazale su da postoji 38% dobro informiranih, lojalnih pristalica stranke, 15% neinformiranih pristalica stranke, 25% dobro informiranih koji se distanciraju u odnosu na stranku i 22% neinformiranih, distanciranih birača. Iako, dakle, samo manjina pokazuje pozitivnu, emocionalnu vezanost za stranku, ipak devet desetina birača ima jasnu sliku o strankama. I bez pozitivne emocionalne veze imidž stranke ima mjerodavnu ulogu prilikom donošenja izborne odluke. Nasuprot tome, pojedina politička sporna pitanja imaju manju važnost prilikom odlučivanja na izborima nego u SAD-u i u Europi. Drugačije nego u Sjedinjenim državama, ali slično kao u Europi, stranačke naklonosti u velikoj mjeri određuju izbornu odluku. 4. Identifikacija sa strankom, usmjerenost na kandidate i teme Ulogu prilikom odlučivanja na izborima imaju udruženja podrške (kōnekai) koja su se jako proširila u srednjim slojevima i u uskoj su vezi sa susjedskim udruženjima, građanskim inicijativama i drugim lokalnim organizacijama. U njima dominiraju oni građani koji već dugo žive na jednom mjestu. Njihova čvrsta pozicioniranost u mjesne komunikacijske mreže, u velikoj mjeri nezavisna od profesionalnog položaja, predstavlja odlučujući preduvjet političke mobilizacije. Istovremeno ne bi trebalo niti precijeniti izborno-strateško značenje kōnekaija. 70-tih i 80-tih godina iskristalizirali su se povezanost kandidata sa strankom i identifikacija birača sa strankom kao važnije odrednice izborne odluke. Povezanost birača i kandidata sa strankom u međuvremenu je postala utjecajnija od političke privlačnosti lokalnih mreža.

63

Na kontinuumu lijeve, odnosno desne, usmjerenosti političko-ideološka orijentacija birača (konzervativni naprama progresivnih) daje sliku normalne raspodjele. Na toj skali 85% ispitanika svrstava vlastito političko stajalište, a 70% političko stajalište stranaka. Time je političko-ideološka orijentacija japanskih birača izrazitija od orijentacije američkih birača. Čak i ako su izborni rezultati različiti, temeljna ideološka orijentacija birača ostaje konstantna. Gotovo polovina (44,5%) svrstava se u politički centar, dok njih 39,2% smatra da su pretežno konzervativni, a 16,4% da su pretežno napredni.93 Centar je najviše zastupljen u svim dobnim skupinama, regijama i profesionalnim skupinama; samo osobe koje zauzimaju rukovodeće položaje navode kako su pretežno konzervativne. Političko-ideološka raspodjela odgovara raspodjeli sklonosti prema pojedinim strankama. 88% "konzervativnih" i 69% "pretežno konzervativnih" birača skloni su LDP-u, 50 % "pretežno naprednih" i 41% "naprednih" Shakaitu, dok 34% birača centra daje prednost LDP-u, njih 21% SDPJ-u i 17% Kōmeitu. Pa ipak, identifikacija sa strankom manje je stabilna nego posebice u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji. Pritom je osobito među mladim biračima - čak i u međunarodnim razmjerima - iznadprosječno visok udio birača koji mijenjaju stranku za koju glasuju, sporadičnih pristalica stranke i sporadičnih "ne-pristalica". Poglavito na dva problemna područja postoji uska povezanost između načelnih političkih orijentacija i aktualne slike mnijenja: kada je riječ o pitanjima politike sigurnosti, te jednakih političko-društvenih šansi. Faktorska analiza stranačkih izjava danih u izbornoj borbi prije izbora za Donji dom od 1960. do 1980.94 pokazala je da su se sve stranke u tom periodu na kontinuumu lijevo-desno pomakle udesno. Ideološka i programatska udaljenost među strankama se dakle, cjelokupno gledano, smanjila u odnosu na poslijeratne godine. Ta promjena dolazi do izražaja i u tome što od 70-tih godina sve stranke javno priznaju svoju orijentiranost na državu blagostanja, dok je raniji polaritet u orijentaciji na rast i blagostanje izgubio na važnosti u predizbornim izjavama. Međutim veće razlike postoje u stranačkim izjavama glede pojedinih pitanja o inozemnim odnosima i ljudskim pravima. Više je slaganja, nasuprot tome, postojalo u pitanjima gospodarske i socijalne politike kao i životne kvalitete. Gospodarsko-političke teme nemaju središnju ulogu samo u vođenju predizbornih aktivnosti, već i oblikuju očekivanja birača. Ako kao pokazatelje dominantnog gospodarskog optimizma, odnosno pesimizma, razmotrimo procjene gospodarskih razvojnih šansi koje pokazuje tromjesečni konjunkturni barometar na osnovi sudova japanskih industrijskih poduzeća, onda rezultati izbora za Gornji dom od 1965. do 1992. pokazuju općenito slaganje stupnja gospodarskog optimizma,

64

odnosno pesimizma, sa udjelom glasova za LDP na izborima za Gornji dom. Odstupanja doduše postoje na izborima za Gornji dom 1989. i 1992.; tu su druge teme kao što su skandali oko podmićivanja, uvođenje poreza na potrošnju i rasprave o japanskom sudjelovanju u mirovnim misijama Ujedinjenih naroda, prekrile konjunkturno-političke teme. Istraživanja Takashia Inoguchija su, prema tome, potvrdila da je i u 70-tim i 80-tim godinama postojala uska povezanost između gospodarskih stavova i političkog ponašanja. Tako postoji uska povezanost između izbornog ponašanja i procjena razvoja životnog standarda u usporedbi s prethodnom godinom: tko je zadovoljan tim razvojem, bira LDP. Time je stvaran razvoj životnog standarda obitelji u prošlosti važniji od procjene budućeg gospodarskog razvoja. Ako se međutim stvarno očekuje značajno poboljšanje gospodarskog položaja, optimističko predviđanje potiskuje kritičko sagledavanje prošlosti u drugi plan. Dok pristalice LDP-a više od prosjeka naglašavaju vanjsko-političke i obrambeno-političke teme, pristalice oporbenih stranki veću važnost polažu stvaranju socio-ekonomske infrastrukture. Oba se tabora, međutim, slažu oko važnosti vanjsko-gospodarskih političkih i tehnološko-političkih pitanja. Od 70-tih godina otprilike dvije trećine birača na reprezentativnim anketama pokazuje da su zadovoljni svojim životnim prilikama; ali samo oko četvrtine ispitanika izražava svoje pretežito zadovoljstvo politikom. Taj nerazmjer još se više povećao početkom 90-tih godina u odnosu na dva prethodna desetljeća: poslijeizborno istraživanje izbora za Gornji dom 1992. godine pokazalo je da je 63% ispitanika zadovoljno životnim prilikama, ali samo njih 18% politikom. Pritom je važno spomenuti da je i tijesna većina pristalica vladajuće partije, njih 43%, nezadovoljna politikom. Kao mjerila izborne odluke navode se sigurnost blagostanja (46%), konjunktura i razvoj cijena (37%), porezna pitanja (27%), zaštita okoline (23%), obrana (23%) i politički moral (18%). Redoslijed ovih tematskih područja već je više desetljeća relativno konstantan, bez obzira na manja odstupanja uslijed aktualnih povoda. Izmjena konjunkture i izbora tvori ciklus koji se očituje u vremenskom pozicioniranju izbora i njihovim početnim uvjetima.95 Dok su termini izbora za Gornji dom određeni, predsjednici vlada su izborne termine izbora za Donji dom, putem svojeg prava da raspuštaju skupštinu, općenito postavili tako da se ti izbori održavaju u trećoj četvrtini proračunske godine (to jest od listopada do prosinca). Ako pažljivije promotrimo okvirne uvjete izbora u tom razdoblju, možemo utvrditi da su stope gospodarskog rasta u tim mjesecima uvijek bile više nego u prethodnim vremenskim odsjecima iste godine. Istovremeno su cijene potrošačke robe i stopa nezaposlenosti u pravilu bili niži nego u prethodnim mjesecima, a stopa rasta osobnog dohotka bila je viša nego u drugim vremenskim periodima iste godine kao i u istom razdoblju

65

prethodne godine. Drugim riječima, okvirni gospodarski uvjeti pogoduju vladajućoj stranici. Budući da je položaj birokracije jak, a posljedice izbora za one koji donose odluke slabe, politika liči "jahanju na gospodarskim valovima": motreći promjenjive gospodarske pokazatelje, kojima ona sama ne može upravljati, vlada povećava svoje šanse na izborima određujući povoljan izborni termin. Osim toga, ona od 70-tih ima dobre kontakte s DSP-om i Kōmeitōm za kojima, kao potencijalnim koalicijskim partnerima, u svakom slučaju može posegnuti u okviru "parcijalne koalicije". Više nego o konjunkturnim podacima, šanse za uspjeh vladajuće stranke ovise o stabilnosti vlade i parlamentarnoj snazi LDP-a. Ako je zadovoljena pretpostavka povoljnih gospodarskih uvjeta i postignut dojam minimalne stabilnosti kabineta, vlada učvršćuje vlastiti položaj. Pod utjecajem visokog gospodarskog rasta stvorile su se brojne nove interesne grupe koje zastupaju nove srednje slojeve. Time je s jedne strane značajno ojačan lobizam u parlamentu i vladi, a s druge se strane na taj način socijalno i politički uključuju interesi velikog broja članova srednjeg sloja.96 Taj je sloj, međutim, u velikoj mjeri izmakao socijalističkoj oporbi. Dok vladajuća stranka Japana zastupa savez sigurnosti sa Sjedinjenim državama, oporba se ograničila na "apstraktni idealizam" (Satō) i malo što je mogla suprotstaviti politici gospodarskog rasta LDP-a. On je svoje veze sa starim i novim interesnim grupama iskoristio da bi uz njihovu pomoć izgradio učinkovite organizacije za vođenje predizbornih kampanja i na taj se način preporučio stanovništvu kao posrednik između biračkih interesa i vladajuće birokracije. Tako je LDP uspio ne samo stvoriti najučinkovitiji stranački aparat, već istovremeno i politički intstrumentalizirati interesne grupe i zajednice birača. Visok gospodarski rast pokrenuo je migraciona kretanja sa sela u gradove i tako stvorio gradski birački potencijal koji je na početku izmakao etabliranim udrugama i organizacijama koje vode predizbornu kampanju. To je vrijedilo za LDP isto kao i za Shakaitō. U mnogim su se gradovima Kōmeitō i Komunistička stranka Japana pokazali najsposobnijima u obraćanju tim novim gradskim slojevima birača, kao što to naglašavaju izborni rezultati 70-tih godina. Pritom valja spomenuti da se nerazmjer između procjene vlastite životne situacije i procjene politike prvo povećao 70-tih i 80-tih godina i time ukazao na značajan potencijal protestnih birača. Druga je priča u kojoj mjeri do tog potencijala stvarno dolaze oporbene stranke. Paralelno s procjenjivanjem politike i vlastite životne situacije razvili su se oblici jedne pretežno "konzervativne" i jedne pretežno "reformističke" političke svijesti: u tom se razdoblju povećao udio onih koji su sebe procjenjivali pretežno "konzervativnima" sa 38% na 47%, dok je "reformistički" udio u istom vremenskom periodu pao sa 26% na 16%. Nešto više od trećine

66

ispitanika pritom se nije svrstalo ni u jednu grupu. Dobna analiza ne pokazuje velike razlike među dobnim skupinama: čak su se i mladi birači u anketama 80-tih godina u puno većoj mjeri svrstali u "konzervativne", a u manjoj u "reformističke". Ako se rezultati ankete razmotre s obzirom na demografske kriterije, onda se pokazuje da Liberalno-demokratska stranka pridobiva pristalice prvenstveno iz srednje velikih i malih gradova, kao i iz sela, iz srednjih i viših starosnih skupina, iz poljoprivrede, ribarstva, industrije, trgovine, kao i iz javnih službi, dok je Shakaitō nešto (!) zastupljeniji od prosjeka (13,1%) u velikim gradovima, kod mlađih biračkih skupina, inženjera, studenata i prije svega među članovima sindikata. Oni koji sebe smatraju "konzervativnim" u 78% slučajeva biraju LDP, dok oni koji sebe smatraju "reformistički orijentiranim" u oko pola slučajeva biraju Shakaitō, u drugih 50 % druge oporbene stranke. Zadovoljstvo politikom u 66% slučajeva unaprijed određuje davanje glasa u korist LDP-a. Prilikom poslije-izbornog istraživanja "Društva za poticanje transparentnih izbora" u proljeće 1991. godine 40,8% ispitanika izrazilo je svoju naklonost ("podršku") LDP-u, 12,9% Shakaitu, 2,9% Komeitu, 1,7% DSP-u i 1,4% KPJ-u, dok se 35,3 % ispitanika nije izjasnilo o naklonosti stranci.97 Vladajuća stranka nalazi nesrazmjerno više pristalica u srednje velikim gradovima, malim gradovima i selima, u muškom dijelu biračkog tijela, u slojevima birača koji se sele iz jedne pokrajine u drugu (najjaču podršku joj daju oni koji već više od 20 godina žive u svom mjestu stanovanja), u grupama sa srednjim i višim prihodima (ali i među onima koji imaju mjesečni dohodak niži od 100.000 jena vladajuća stranka još uvijek ima 36,2% pristalica), u domaćinstvima u kojima živi više generacija, kod srednjih i viših dobnih skupina, vlasnika kuća, članova industrijskih udruga i društava kao i kod onih koji se u "svojoj životnoj okolini osjećaju sigurno". Nasuprot tome, birači iz velikih gradova, ispitanici koji su kraće vremensko razdoblje vezani za svoje mjesto stanovanja, članovi grupa sa srednjim primanjima, članovi sindikata i oni koji se u "svojoj životnoj okolini ne osjećaju sigurno", nešto su skloniji Shakaitu. Pristalice obaju stranaka pokazuju iznadprosječan interes za politiku i glede svog udjela na izborima očituju iznadprosječan osjećaj obveze. I obratno, oni ispitanici koji se nisu izjasnili za neku stranku, iskazuju manje zanimanje za politiku i natprosječno često naglašavaju pravo nesudjelovanja na izborima. 5. Reforme do kojih ne dolazi: reakcije političara Političko psihološke posljedice mnoštva skandala, među kojima se posebno ističu afera Lockheed, afera Recruit i afera Sagawa-Kyūbin, naveli su klasu japanskih političara da svede račune i istakne osobitu

67

važnost načelnih reformi političkog sustava.98 Jezgra razmišljanja o reformama čini prijedlog reforme izbornog sustava za Donji dom koju bi provela vlada i komisije koje ju savjetuju u svezi s izbornim sustavom.99 U medijima su ta razmišljanja o reformi naišla na širok i istovremeno kritički odjek.100 Jer reforma izbornog sustava mijenja uvjete političke utakmice i potiče njene sudionike na odgovarajuće strategije prilagođivanja. Liberalni demokrati su pod predsjedavanjem svog predsjednika komisije Masaharua Gōtōde napravili nacrt reformnog programa koji predviđa dalekosežne zahtjeve za političko-administrativnom decentralizacijom, oživljavanje parlamentarnog rada, reformu stranačke organizacije i stranačkog financiranja i napokon izbornog sustava. Pritom postaje prepoznatljiva unutarnja povezanost tih refomnih polazišta: dosadašnji izborni sustav potiče fakcije na borbe za vlast i povećava financijske potrebe stranaka uslijed vrlo intenzivne unutar- i međustranačke utakmice grupa i kandidata. Reforma stranačkog financiranja, dakle, zahtijeva reformu izbornog sustava. Koncept reforme koji je predložio LDP-ov ured za političke reforme 10. prosinca 1992. godine predviđa: 1. smanjenje broja mandata Donjeg doma s 511 na 500; 2. raspodjelu tog broja mandata na prefekture prema broju njihovih stanovnika; 3. maksimalno odstupanje izbornih okruga s puno stanovnika i izbornih okruga s malo stanovnika ne bi smjelo biti više od jedne trećine od srednje vrijednosti; i 4. sazivanje komisije stručnjaka, koja bi pod predsjedavanjem predsjednika Donjeg doma trebala osigurati kontinuirano prilagođivanje veličine izbornih okruga razvoju stanovništva. Dalekosežne reforme otežava činjenica da rukovodeći politički sloj sam popunjava vlastite redove. Nepotizam je trajna karakteristika popunjavanja redova političke elite u Japanu. Tako su deset od ukupno dvadeset članova kabineta 2. vlade Kiichija Miyazawe, novonastale u prosincu 1992., bili sinovi ili unuci prethodnih zastupnika.101 Više od jedne trećine od 276 zastupnika (od ukupno njih 512) Donjeg doma potječu iz obitelji političara. Trajni otpor prema reformama stranačkih struktura može se objasniti i tim kontinuitetom. Osnova nepotizma je prenošenje mehanizma predizborne kampanje (jiban, kamban, kaban), kao i udruženja podrške (kōnekai) s oca na sina i sa sina na unuka. Znakovito je da su i sami stranački reformatori (Tsutomu Hata i Ichirō Ōzawa) sinovi ranijih zastupnika. Svi pokušaji da se ciljano započne s reformom izbornog sustava do sada su, dakle, propali na "normativnoj snazi faktičnog", posebno na nepopustljivosti unutar LDP-a. Unutar vladajuće stranke do sada nije postignuta suglasnost ni oko jednog reformnog prijedloga: Izvršni odjel i Odbor za politička istraživanja zastupnika u parlamentu po svojim se

68

reformnim promišljanjima ne mogu svesti na zajednički nazivnik sa središnjicom političkih reformi.102 Osim toga reformatorska je revnost slaba. Neznatno promijenjeni status quo stalno se nudi kao najmanji zajednički nazivnik. Čini se da je u međuvremenu LDP odustao od svoje mnogostruko očitovane namjere da ozbiljno započne sa sveobuhvatnom reformom predizbornih i stranačkih financija, kao i izbornog sustava. Treba pričekati i vidjeti je li uopće moguće, s obzirom na proturječne predodžbe, ostvariti taj plan i nastaviti s reformnim promišljanjima u savjetu u kojem bi sudjelovala oporba. Nedavno je nekoliko reformatora - iz jedne grupe koja se sastoji od 72 zastupnika okupljenih oko ranijeg ministra graditeljstva Takua Yamasakija - iznijelo na raspravu prijedlog kako bi trebalo dozvoliti da predsjednika vlade neposredno bira stanovništvo.103 Međutim, takav bi postupak, kao što je karakteristično za predsjedničke demokracije, izazvao značajne probleme glede vođenja i glasovanja između vlade i parlamenta. Sigurno bi došlo do novih političkih trzavica VII. Poglavlje Političke odluke 1. "Uzajamni konsenzus" Procesi političkog odlučivanja u Japanu često se opisuju pojmovima "neokorporativizam" i "neomerkantilizam". 104 Oni su neokorporativni, zato što veće interesne grupe vladaju na pojedinim poljima odlučivanja uskraćujući pristup drugim grupama. Tijela koja donose političke odluke koncipirana su na način da zrcale tu prevlast i često se ograničavaju na usklađivanje interesnih blokova, budući da stranke odobravaju interesne zahtjeve i nužne kompromise. Gospodarska je politika merkantilistička, jer se država u većoj mjeri upliće u nju putem subvencija, poticanja izvoza, uvoznih zapreka i posebnim poticanjem strateški važnih gospodarskih područja. Taj sustav poticanja i miješanja stvara se na korporativnim osnovama, štoviše on ih upravo iziskuje. Značajke korporativnih struktura odlučivanja jasno su razgraničena interesna područja, koja su organizirana hijerarhijski, ne konkuriraju međusobno, poštuju prvenstvo države i sa svoje strane imaju značajan utjecaj na politiku svog područja. Tako se razvija gusta mreža suradnje između vladinog aparata i interesnih grupa koja omogućuje udrugama značajan utjecaj na formuliranje i implementiranje političkih odluka putem konzultacijskih procesa i suradnje u savjetima itd. Interesna politika, protekcija i zaštita su i u Japanu već dugo vremena značajke neokorporativnih struktura odlučivanja. Te su strukture doduše karakteristične za uobičajeni proces političkog odlučivanja, ali ih

69

politička utakmica sve više ograničava u njihovom djelovanju. Jer što interesne grupe, koje su do sada bile zanemarivane (potrošači itd.), te međunarodne institucije, imaju veći utjecaj na političke grupe, to će dugoročno gledano te strukture u većoj mjeri postati pluralističke. Taj je trend posebno karakterističan za sadašnji razvoj gospodarske politike. Korporativne strukture, u kojima se stalno izmjenjuju birokracija i interesne grupe, mogu se razviti, međutim, samo onoliko koliko udruge utječu na način razmišljanja parlamenta. Ali primjer novčane i bankarske politike pokazuje, da Ministarstvo financija uskim dogovorima s bankama može značajno ograničiti prostor djelovanja zastupnika kada su u pitanju političke intervencije.105 U mreži različitih političkih i gospodarskih interesa ne vlada birokracija; ona pregovara (Samuels). Tako nastaje sustav "kanaliziranog pluralizma" (Satō/Matsuzaki), "iskrojenog pluralizma" (Krauss/Muramatsu) i "načina vladanja putem pregovora" (Haley). Drugačije rečeno, birokracija ne daje političke prednosti, već između danih grupa pregovorima nalazi kompromisna rješenja oko kojih je moguće postići dogovor. Ni "državni kapitalizam" ni "vladavina birokracije", dakle, nisu pojmovi koji na primjeren način odražavaju odnos države i gospodarstva u Japanu. Ti odnosi u puno većoj mjeri počivaju na "obostranom konsenzusu"106: Gospodarstvo se slaže s tim da vlada nužno određuje prednosti, ali očekuje od nje da prihvati njegovo slobodno djelovanje na tržištima. U skladu s tim, vladin se prostor slobodnog djelovanja smanjuje na taj način što radije pregovara s gospodarstvom, a manje donosi autoritarne odredbe. Bitna značajka ovog obostranog konsenzusa jest postupna prilagodba države i gospodarstva. Država samo unutar tog okvira uopće može ostvariti svoj koncept "administrativnog vođenja" (gyōsei shidō). Taj prostor djelovanja također se suzio, zato što je posebno Ministarstvo vanjske trgovine i industrije zadnjih desetljeća izgubilo dio svoje ranije prodornosti, a zastupnici specijalizirani za pojedina politička područja (zoku giin) postupno povratili raniju "vladavinu birokracije".107 "Obostrani konsenzus" obilježava prvenstveno politička područja kao što su gospodarska, industrijska i istraživačka politika koje odlikuje sveobuhvatna integracija interesa u politički proces, a puno manje obrazovnu i socijalnu politiku. 2. Ostvarenje odluka Japansku politiku odlikuju informativni, komunikacijski i konsenzualni postupci uslijed kojih je proces formuliranja ciljeva i iznalaženja odluka dugotrajan i zahtijevan, ali oni realizaciju političkih programa postavljaju na solidnu, široku osnovu i time je ubrzavaju. Dobar primjer djelovanja ovakve primjene je udvostručenje potražnje u zemlji nakon nacrta

70

iznesenog u Maekawinom izvješću. Proces odlučivanja postaje složeniji zbog sve veće gustoće interakcija među pojedinim ministarstvima i LDP-om (posebice njegovim Policy Affairs Research Councilom, PARC-om). Političari LDP-a sve se više miješaju u proces političkog planiranja, puno puta već prije formalnog početka zakonodavnog postupka. Shodno tome Ministarstvo financija već zarana usklađuje proračunski plan s odjelima LDP-ovog Odbora za planiranje, kao što su pokazala američko-japanska vanjsko-trgovinska savjetovanja. Pritom su posebice MITI i Ministarstvo građevine suprotstavljeni političkom vodstvu, koje je orijentirano na dogovore s vanjsko-trgovinskim partnerima, i interesima zastupnika u svezi sa izbornim okruzima. Nadalje, proces odlučivanja otežava dinamika fakcija koje ugrožavaju dosljednu politiku i dugotrajno političko vodstvo. Poboljšanje odnosa sa bivšim Sovjetskim Savezom i Korejom izvrstan je primjer jedne takve "stop-and-go" politike pod utjecajem utakmice unutarstranačkih grupa i osobnih suparništava. Ako se nadalje uzme u obzir utjecaj gospodarstva na provedbu odluka vanjsko-gospodarske politike i složeni splet sigurnosno političkih pitanja, onda uspjesi japanske gospodarske i tehnološke politike, i način na koji savlađuju međunarodne, demografske i tehnološke promjene, djeluju tim impresivnije. Ali tu također dolazi do izražaja i to da sve veća međunarodna uključenost Japana, kao i vlastita dinamika političke utakmice, sve više nadilazi uobičajeno fragmentiranje procesa političkog odlučivanja. Političke inovacije moguće je ostvariti samo suradnjom liberalno-demokratskog stranačkog vodstva s ministarstvenom birokracijom. Porezna reforma 1989. godine bila je moguća zato što je Ministarstvo financija zadržalo kontrolu nad proračunskim planiranjem i moglo ostvariti uvođenje potrošačkog poreza usprkos brojnim otporima.108 Ministarstvu je to uspjelo u zajedničkom radu sa zastupnicima LDP-a. Ministarstva ne mogu, kao što pokazuje ovaj primjer, ni provoditi političke inovacije protivne vladajućoj stranci, niti sama određivati teme političke rasprave i iznalaženje odluka. Ona su puno više prisiljena usko surađivati sa članovima parlamenta i iznalaziti kompromise u aranžmanima s oporbenim grupama. Pritom se pokazuje da je prije svega unutarnji koordinacijski kapacitet i kapacitet planiranja "vertikalno rascijepljene administracije" često nedovoljan. 3. Struktura političke moći Tumačenje strukture političke moći ostaje sporno: dok "elitisti" ističu moćnu, usko isprepletenu mrežu nositelja vodećih položaja u politici, upravi i gospodarstvu, "pluralisti" ukazuju na velik broj protivnih sila u

71

gospodarstvu, politici, upravi i medijima, nadalje na raznolikost socio-ekonomskih interesa i napokon na protutežu konkurentnih gospodarskih interesa kao i medija. Obje perspektive, međutim, zajedno pružaju vrlo skladnu cjelokupnu sliku: vodoravno se politička moć dijeli na suparničke institucije i konkurentske grupe, vertikalno se oduvijek dijeli na područja utjecaja ključnih državnih protagonista modernizacije, te lokalnih zastupanja interesa, koja su usmjerena na bazu. Oba ta pola bitne su osnove političke moći. Tipična značajka birokratske konsenzualne demokracije u Japanu je da se različiti društveni interesi putem konzultativnih, kooperativnih postupaka učinkovito uključuju u proces političkog odlučivanja. To se odvija putem savjeta (shingikai), administrativnih preporuka (gyōsei shidō) i udruženja podrške zastupnicima (kōnekai). Trenutno je ministarstvima dodijeljeno ukupno 212 savjeta, koji trebaju jamčiti bolju usklađenost vladinih postupaka s društvenim interesima i omogućiti političke korekture i inovacije.109 U savjetima su pretežno profesori, znanstvenici iz izvan-sveučilišnih istraživačkih institucija i javnih institucija kao i predstavnici poduzeća, udruga i sindikata.110 Dok savjeti dopunjavaju upravljačko djelovanje s ciljem izjednačavanja društvenih interesa i podržavaju ga svojim stručnim znanjem, administrativne preporuke usmjerene su na kooperativno postizanje političkih ciljeva neformalnim neposrednim usklađivanjem upravnog djelovanja s udrugama i poduzećima na koje se to djelovanje odnosi. Nasuprot tome, zahvaljujući udruženjima podrške pojedini zastupnici artikuliraju zahtjeve građana i vode računa o tim zahtjevima. To su instrumenti cjelovitog rješavanja sukoba i dugotrajne vladavine jedne stranke. Japanska konsenzualna demokracija time je istovremeno integrativna u posredovanju društvenih interesa i asimetrična u kontroli političke moći. Ali središte procesa političkog odlučivanja nije više samo u ministarstvima već također i u tijelima LDP-a. Dok su tijekom prvih poslijeratnih desetljeća ministarstva izradila nacrte za oko 90% zakona, u današnje vrijeme politički odbori LDP-a predlažu oko 25-30% nacrta zakona. Ministarstva se, s jedne strane, moraju ravnati prema LDP-ovom Policy Affairs Research Conucilu (PARC; seimu-chōdokai), a s druge prema liberalno-demokratskim grupama zastupnika (zoku), koji su istovremeno i stručnjaci i zastupaju unutarstranačke interese. Zajedno sa službenicima nadležnim za određeno područje, oni oblikuju mreže odlučivanjima na takvim područjima politike koja imaju veće proračune i zato su posebno važna za održavanje političkih veza s klijentelom. "Tri velika" zokua stoga su: onaj za stanogradnju (kensetsu zoku), za poljoprivredu (nōrin zoku) i vanjsku trgovinu (shōkō zoku); nadalje postoje grupe za obrazovanje (bunkyō zoku), promet (unyu zoku) i obranu (bōei zoku).

72

Vodeći sloj LDP-a i ministarstvena birokracija usko su povezani. U izborima za Donji dom 1986. godine, 23% svih uspješnih kandidata LDP-a, a u izborima za Donji dom 1990. godine 25%, bili su raniji službenici ministarstva. Najčešće se pritom radi o nekadašnjim službenicima Ministarstva financija, na drugom mjestu su službenici MITI-a, dok su Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo graditeljstva 3. i 4. po redu. U 30% svih slučajeva LDP-ovi zastupnici potječu iz obitelji u kojima je već otac obnašao neku političku službu. Regionalne stranačke organizacije očekuju da će zahvaljujući tim mehanizmima odabira njihovi interesi u izbornim okruzima biti zastupani kompetentno i učinkovito. Budući da se vodeći politički položaji zauzimaju prema parlamentarnom načelu starosti u službi, ministarstveni službenici koji se tek kasnije odluče za parlamentarnu karijeru nemaju osobito povoljne izglede za postizanje političke karijere. Rotacijom između vodećih političkih i upravnih grupa, te upravnih i gospodarskih, nastaju neformalne mreže komunikacije, koje vladi omogućavaju dobivanje podrobnih savjeta prilikom planiranja zakona i svladavanja otpora prilikom provedbe političkih programa. Budući da ministarstveni službenici rano odlaze u mirovinu (s 55 godina) razumljivo je da započinju drugu karijeru u gospodarstvu ili politici; a mreža veza s udrugama stvorena u upravi u svakom je slučaju od velike pomoći ukoliko osoba zauzme mjesto na listi kandidata nacionalnog izbornog okruga u izborima za Gornji dom. Dok se u prvim poslijeratnim desetljećima za mandat u parlamentu borilo samo vodeće osoblje ministarstvene birokracije, posebice državni tajnici (jikan) i šefovi odjela (kyokuchō), sada i službenici na srednjim razinama hijerarhije nastoje ostvariti zastupničku karijeru. Iako je Liberalno-demokratska stranka uvijek imala stabilnu većinu u Donjem domu, sporan značaj parlamentarnog savjetovanja stalno pokreće pitanje njene prodornosti i uspješnosti. Ne smiju se, međutim, precijeniti mjere kojima se bojkotira oporba (shingi kyohi). Ta se sredstva uspješno koriste u javnosti nakon što većina i manjina postignu prešutni sporazum.111 Parlamentarna razračunavanja na taj način zapravo predstavljaju kazališnu pozornicu iza čijih zavjesa se kriju stvarna razračunavanja i kompromisi. Ni brojčana snaga LDP-a, ni duljina parlamentarnog zasjedanja ne odlučuju o uspjehu zakonske namjere. Visoku stopu odobrenih zakonskih nacrta Liberalnih demokrata (90%) zato ne treba shvatiti kao izraz prevlasti LDP-a i slabosti oporbe. Prilikom objašnjavanja postupka parlamentarnog glasovanja puno je važnije uzeti u obzir dva čimbenika: s jedne strane složene parlamentarne većinske odnose s oporbenom većinom u Gornjem domu od 1989. godine, i s druge strane spremnost vlade da anticipira političke otpore uslijed medijske kritike i izbornih rezultata. Na taj se način priprema tlo za

73

brojne neformalne aranžmane između vlade i oporbe. I sustav dvaju komora i kratka legislaturna razdoblja jačaju sredstva za oporbene intervencije. Tu su, osim toga, prokušana sredstva odgađanja kao "kravlji hod" (gyūho senjutsu), koji vremenski beskrajno rastežu postupak parlamentarnog glasovanja. Na primjeru Odbora za proračun Takako Kishima je pokazao112 da većina u odboru uzima u obzir najveći dio oporbenih prijedloga: 17 od 21 vladinog nacrta dopunjeni su ili promijenjeni u duhu oporbe. To putem pregovora pripremaju predsjedavajući većinskih i oporbenih frakcija. Zajednički društveni kontakti kao izleti, obilasci itd. daljnje doprinose nastanku kooperativne klime. Većim uključivanjem parlamentarnih zastupnika proces političkog odlučivanja je postao složeniji, ali i transparentniji. Postupak neformalnog glasovanja (nemawashi), koji prethodi konačnoj odluci, doduše i dalje dugo traje, ali je zahvaljujući toj politizaciji to značajniji. Tako se razvija prijateljstvo preko frakcijskih granica, koje odaje vidljivu distanciranost u odnosu na stranačke središnjice. Utoliko je moguće prepoznati paralelu s profesionalizacijom i samostalnošću zastupnika u odborima za proračun drugih zemalja - primjerice u njemačkoj Saveznoj skupštini. Vlada to prijateljstvo potiče različitim financijskim olakšicama za oporbene zastupnike. Tako se u parlamentarnoj praksi iza fasade sukoba pokazuje slika "konsenzualne demokracije". Politička retorika sukobljavanja odgovara parlamentarnoj praksi suradnje. Od kraja 80-tih godina gomilaju se financijski skandali u koje su i vlada i uprava upletene na različite načine. U tim skandalima stalno na vidjelo dolazi osnovni obrazac isprepletenosti financijskih interesa LDP-a, vlade, banaka i velikih poduzeća čije se dominantne značajke mogu svesti na pojmove "sukrivnje" i "koluzije" (suučesništva zainteresiranih). Ako ti skandali potraju, posebice suučesništvo politike i gospodarstva koje im je u osnovi, to bi moglo nanijeti trajnu štetu vjerodostojnosti japanske gospodarske politike na unutarnjem i međunarodnom planu. 4. Promjena političkih prioriteta Liberalno-demokratski političari su u prošlosti mogli određivati materijalan sadržaj političkih odluka samo unutar okvira koji su definirali interesne grupe i ministarstva. Zbog nazadovanja u gospodarskom rastu posljednjih su desetljeća gospodarske udruge povećale pritisak na politiku da smanji ulaganja proračunskih sredstava u poljoprivredu i malo poduzetništvo.113 Liberalni demokrati su tom pritisku popuštali postupno kako ne bi ugrozili osnovu svoje moći. Tako je nastao "kompenzacijski ciklus" koji s jedne strane uređuje politiku prema kriterijima države blagostanja i ublažava probleme prilagodbe postojeće društvene strukture

74

na društvene promjene, a s druge strane podržava dinamiku tržišta i socijalne promjene. Političko djelovanje ovog ciklusa sastoji se prvenstveno u umirivanju političkih kritičara, neutralizaciji oporbenih strujanja i stabiliziranju liberalno-demokratske prevlasti. Gospodarski je rast stvorio preduvjete za zahtjeve koje interesne grupe postavljaju politici, ali istovremeno i za vladine gospodarske i socijalno-političke mjere prilagodbe. Na taj je način moguće promatrati međusobno djelovanje političkih struktura i političkih rezultata: s jedne strane zahvaljujući politici države blagostanja političke institucije i strukture političkog odlučivanja stvaraju povoljne preduvjete za gospodarski rast i rješavanje socijalnih sukoba, s druge strane taj politički rezultat povratno djeluje u obliku većih zahtjeva interesnih grupa i birača na one koji donose političke odluke vršeći na njih pritisak. Brojne posljedice gospodarskog rasta kao npr. urbanizacija, potreba za političkom stabilnošću dinamične izvozne industrije, gospodarski zahtjevi za učinkovitijom infrastrukturom kao i boljim kreditnim mogućnostima i napokon nužno pružanje pomoći onim grupama stanovništva koje su bile prikraćene društvenom promjenom, pojačavaju zahtjeve tih grupa. Posljedice gospodarskog rasta tako proširuju katalog zadataka onih koji donose političke odluke. Japanske vlade poslijeratnog razdoblja suočile su se s tim izazovima, prihvatile se gospodarsko-društvene promjene i provele ju. Pritom su mnogo puta prihvaćale oporbene prijedloge, izgradile učinkovite komunikacijske mreže s biračkom bazom i tako dokazale da u visokoj mjeri mogu odgovoriti na očekivanja birača. LDP-ova vlada svojom je politikom ispunila promijenjene zahtjeve birača, kao i međunarodne javnosti, iako se sukobljavala s vlastitim, manje utjecajnim članovima parlamenta. Pritom se nije uplašila ni smanjivanja državnih davanja na teret svoje tradicionalne klijentele - poljoprivrednika i malih poduzetnika.114U toj se promjeni političkih sadržaja očituju promijenjeni politički prioriteti društvenog i međunarodnog okruženja. - Zato što se poljoprivreda ubraja u tradicionalno zaštićena područja gospodarstvene politike, a seljaci koji uzgajaju rižu na osnovi vladinih jamstava postižu osam puta veću cijenu nego na svjetskom tržištu, seoski birači na nagovor udruženja poljoprivrednih zadruga glasuju za LDP. Njihovi glasovi - također i zbog izobličenosti veličina izbornih okruga - usprkos stalnom smanjenju seoskog stanovništva imaju nesrazmjerno veliku važnost za vladajuću stranku. Na osnovi međunarodnog pritiska vlada je ipak postupno povećala uvozne kvote za meso i agrume i na kraju ih sasvim uklonila. U međuvremenu vladini savjeti preporučuju i postupnu liberalizaciju uvoza riže. - Od početka 80-tih godina vlada je sve više smanjivala subvencije malim i srednjim poduzećima. Ograničene su i mogućnosti stvaranja

75

kartela veletrgovaca, a također i zaštita manjih trgovina na malo. U okviru porezne reforme 1989. godine mala trgovinska poduzeća na malo ponovo su dobila porezne olakšice i proširena je njihova obveza predaje izvješća o radu poreznoj upravi. - Pod pritiskom međunarodnih financijskih tržišta vlada nastoji ublažiti propise koji određuju bankovne kamate, od kojih su u prošlosti profitirale prvenstveno manje i srednje banke. Ova politika postupne liberalizacije i dereguliranja može se objasniti i time što troškovi protekcionizma rastu; jer se upravo sposobna izvozna poduzeća moraju plašiti protumjera inozemnih vlada. Pod utjecajem konvergentog pritiska izvana (inozemna izvozna poduzeća) i iznutra (japanska izvozna poduzeća i gospodarske udruge) došlo je, stoga, do postupnog povlačenja protekcionizma. U istom smjeru, osim toga, djeluje sve većih broj onih gradskih birača koji su spremni glasati za drugu stranku. 5. Politički rezultati Rezultati japanske politike neosporno su impresivni. Prema UNDP-ovom (United Nations Development Program) "Izvješću o razvoju čovječanstva 1991. godine" Japan je prilikom mjerenja društvenog napretka na osnovi pokazatelja kao što su duljina životne dobi, stope nepismenosti i osnovna kupovna moć u međunarodnim razmjerima, zauzeo prvo mjesto među industrijskim državama.115 Ovi pokazatelji zahtijevaju usporednu procjenu sadržaja i rezultata procesa političkog odlučivanja u Japanu; po čemu se bilanca političkih odluka i njihovih rezultata razlikuje od onih u drugim demokratskim industrijskim državama? Industrijalizacija Japana se, za razliku od drugih industrijskih država, nije odvijala u jednom heterogenom društvu, čiji su sukobi počivali na raznovrsnim vjerskim, gospodarskim, zemljopisnim, etničkim i kulturnim čimbenicima.116 U industrijskim državama Sjeverne Europe i Amerike društvena je raznolikost nužno dovela do nastanka pluralističke države. U Japanu je drugačije: njegova je industrijalizacija nastupila kasnije i u okviru veće zemljopisne i kulturne izolacije. Japansko je društvo bilo socijalno puno homogenije od "ranih" industrijskih zemalja, a osim toga postojala je veća povezanost među političkom elitom. Središnju državnu moć nisu ograničavali ni društvene suprotnosti ni politički sukobi. Posljedica: snažna središnja država, slab parlament, izborni sustav koji funkcionira prema posebnim vlastitim načelima, gospodarska koncentracija i centraliziran obrazovni sustav. Za razliku od zapadnih industrijskih država, japanska država i gospodarstvo nisu tijekom industrijalizacije dozvolili stvaranje jakih središnjih sindikata. Vodeće političke i gospodarske grupe su polazeći od

76

organizacijske snage sindikata i sindikalne prodornosti u drugim industrijskim državama došle do zaključka kako organizaciju zaposlenika treba ograničiti u smislu "industrijskog paternalizma" na sindikate unutar firme. Japanski se sindikalni pokret bez daljnjega kvantitativno može uspoređivati s onima u drugim industrijskim državama, ali zbog svoje udomaćenosti u firmama ne može značajno utjecati na proces političkog odlučivanja. Ta struktura u brojnim aspektima djeluje na sadržaj političkih odluka: država je u prvim poslijeratnim desetljećima mogla poticati gospodarski rast na račun društva i ekologije, što se očitovalo u drastičnom zagađenju okoline i niskim izdacima za socijalnu skrb i obrazovanje. Tarifni sukobi ograničili su se na pojedina poduzeća, viši obrazovni sustav bio je pretežno u privatnim rukama, a javna je uprava shodno tome ostala mala. Osim toga, u procesu političkog odlučivanja nije došlo do stvaranja jednoznačne "političke arene" za rješavanje spornih političkih pitanja. Ali što su sadržaji političkih odluka i njihove posljedice postajali vidljiviji u javnosti, to su više akteri izvan vladajućih interesnih koalicija mogli utjecati na političke odluke. To vrijedi za obrazovni sustav, zaštitu okoline i konkretne radne uvjete. S druge strane interesne grupe, mediji i oporbeni pokreti u velikoj mjeri nemaju utjecaj na načelna pitanja gospodarskog planiranja i upravne reforme. 70-tih i 80-tih godina izdaci za socijalnu skrb i obrazovanje značajno su povećani. Osim toga, pojačano su se poduzimale mjere za zaštitu okoline. Na osnovi rasta državnih izdataka i sve većeg broja propisa moguće je zaključiti da se povećala osjetljivost vladajućeg aparata za socijalna i ekološka pitanja. Pritom se vlada uz upravni aparat, koji je bitno manji u usporedbi s drugim industrijskim državama, može osloniti na veću proizvodnost poduzeća te na vrhunske rezultate privatnih obrazovnih ustanova. Samo na toj osnovi moguće je izgraditi socijalne, obrazovne programe i ekološke programe, a da shodno tome ne dođe do proširivanja javne uprave. Slično tome su i oni koji donose odluke postali osjetljiviji na međunarodne pritiske. To objašnjava i mjere poduzete 80-tih godina u svrhu liberalizacije uvoza, kao i porast izdataka za obrazovanje i socijalnu skrb. Međutim, na dva područja vlada nije pratila međunarodne trendove: u oblikovanju tarifnih odnosa i u upravnoj reformi. Tu se suprotstavila zahtjevima međunarodnog sindikalnog pokreta. Japanska se politika značajno približava ciljevima socijalne stabilnosti, blagostanja za široke mase stanovništva i učinkovitog načina vladanja.117 Već 1970. godine slojeve koji primaju najnižu i najvišu plaću u Japanu -najsiromašniju i najbogatiju petinu stanovništva na skali prihoda - dijelio je puno manji procjep nego u drugim industrijskim državama. S druge strane, većim manjinskim grupama (Koreancima, burakinima) (vidjeti knjigu Drage Buvača, str. 64: burakini su "nedodirljivi" u indijskom

77

smislu, bave se tradicionalnim zanatom vezanim s preradom kože, žive u posebnim dijelovima grada, op. prev.) uskraćene su šanse gospodarskog i socijalnog uspona. Pa ipak, obrazac raspodjele dohotka, koji je egalitaran u međunarodnim razmjerima, u velikoj je mjeri izgladio klasne suprotnosti i suprotnosti između slojeva tako da je u potpunosti razumljivo što se prilikom reprezentativnih anketa 90% ispitanika svrstava u srednji sloj. Ta se svijest pokazala jakim osloncem gospodarske, socijalne i političke stabilnosti. Politika gospodarskog rasta koju slijedi LDP stvorila je rastuće masovno blagostanje, a socijalna stabilnost koju je potakla pogoduje održavanju naklonosti birača prema vladi: konzervativni kružni tok. Izgradnja socijalne politike pritom nipošto nije zaostajala za onom u parlamentarnim demokracijama u kojima su se vlade izmjenjivale, kao što je moguće pokazati na primjeru zdravstvenog osiguranja i mirovinskog sustava.118 Na mjesto međustranačke utakmice dolazi unutarstranačka konkurencija fakcija koja artikulira očekivanja birača iz biračkih okruga i time neutralizira socijalno-političku kritiku oporbe. Japanska je politika time, pod utjecajem unutarnje promjene i vanjskog pritiska, puno elastičnija nego što to odgovara njenom nepokretnom imidžu. Usprkos nepostojanju ravnoteže moći između vlade i oporbe, proces političkog odlučivanja nevjerojatno je primjeren i učinkovit. Orijentacijska mjerila tih odluka u manjoj mjeri proizlaze iz kulturnih standarda, a u većoj iz racionalne definicije političkih, gospodarskih i socijalnih interesa koju pruža vodeći sloj. Dok je raspodjela dohotka u Japanu u usporedbi sa svim drugim industrijskim državama bitno egalitarnija119, zemljišni su posjedi nakon zemljišne reforme poslije Drugog svjetskog rata puno neravnomjernije raspodijeljeni među različitim grupama stanovništva. U skladu s tim je i činjenica da japanska vlada subvencioniranjem poljoprivrednika i malih poduzetnika doduše potiče jednaku raspodjelu dohotka, a istovremeno ništa ne poduzima protiv koncentracije zemljišnog posjeda. Tu dolazi do izražaja sukob političkih ciljeva koji se očituje u stalnim oscilacijama japanske unutarnje politike između trajnosti i reforme, tržišne orijentacije i načela socijalne države. Tako Japan odstupa i od tipičnih gospodarsko-političkih profila Europe i Amerike time što je u cjelokupnom poslijeratnom razdoblju mogao povezivati visoku gospodarsku ekspanziju s niskom nezaposlenošću i visokom stabilnošću novca. Vladina služba za gospodarsko planiranje (EPA) smatra da je sadašnji opseg državnih izdataka za socijalnu skrb nedovoljan.120 Pritom se poziva na rezultate reprezentativnih anketa prema kojima ispitanici smatraju da su javna infrastrukturna davanja na području prometa, zdravstvene skrbi i socijalnog osiguranja nedostatna. Osim toga, sve je teže uključiti u društvo stare i hendikepirane. Zato treba kvantitativno i kvalitativno

78

poboljšati javnu infrastrukturu na području prometnica, socijalne skrbi, stanogradnje i rekreativnih mogućnosti u blizini mjesta stanovanja. Što se tiče opsega izdataka za istraživanje i razvoj kao i broja znanstvenika, Japan se ubraja među vodeće industrijske zemlje (SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka). U tim su se zemljama izdaci za istraživanje i razvoj posljednjih desetljeća značajno povećali. U Japanu se taj razvoj prvenstveno može svesti na izrazito povećanje izdataka za industrijsko istraživanje i razvoj.121 Usporedba s drugim državama pokazuje da je financijska potpora industrijskom istraživanju i razvoju u Japanu manja nego u drugim industrijskim državama. Japanska će vlada i ubuduće, u međunarodnim razmjerima, imati vodeću ulogu u tehnološkoj politici i uklonit će dosadašnje slabosti fundamentalnih istraživanja jače podupirući to područje. Do toga bi trebalo doći stvaranjem državne potpore istraživanjima, poboljšanjem okvirnih uvjeta kao i većim sudjelovanjem stranih znanstvenika. Ako je Ministarstvo vanjske trgovine i industrije (MITI) 60-tih godina poticanja u industriji usredotočilo na kemijsku i tešku industriju, onda se to težište u sljedeća dva desetljeća premjestilo na elektroniku, know how tehnologije i tehnologije koje štede energiju.122 U 90-tim godinama MITI od Japana traži veći doprinos međunarodnoj zajednici, kao i to da više vodi računa o životnoj kvaliteti koja je do sada bila zanemarivana. Da bi u većoj mjeri uzimala u obzir interese potrošača, vlada će poticati nove distribucijske sustave, poboljšati radnu okolinu i suprotstaviti se daljnjoj političkoj i gospodarskoj koncentraciji u Tokiju. Na međunarodnom planu Ministarstvo će u većoj mjeri sudjelovati u rješavanju dužničke krize u Trećem svijetu i mjerama globalne zaštite okoline. Tijesna parlamentarna većina prisiljava, osim toga, Liberalno-demokratsku stranku na reviziju njenog gospodarskog i socijalno-političkog stajališta. Njena politika koja je pogodovala gospodarstvu i koju su podržavale brojne mreže i udruge u jednoj je fazi dosizanja modernizacije osigurala Japanu konkurentnost u međunarodnim razmjerima. Sada je vrijeme da se ta politika modernizacije i rasta preispita, i da se interesima potrošača dade veća važnost u gospodarskoj, socijalnoj, vanjsko-trgovinskoj i tehnološkoj politici. Jer je veća orijentiranost na potrošače, koja se traži u Maekawinom izvješću, stala na pola puta i nije u dovoljnoj mjeri zahvatila zemljišnu reformu, stanogradnju i sustav trgovine.123 Izgledi Politička i društvena preobrazba

79

Na početku modernizacije Japan je objavio kako je cilj politike i društva prilagodba Zapadu: "konzervativni" političari su se u okviru tog cilja zauzimali za dalekosežne reforme u gospodarstvu i društvu, dok su "progresivni" političari slijedili pretežno "konzervativne" ciljeve zaštite okoline i ograničavanja gospodarskog rasta. Ako su konzervativni bili promotori modernizacije onda su progresivni sebe smatrali mentorima oprezne prilagodbe. Kada su ciljevi modernizacije postignuti, ove su pozicije dosta izgubile na snazi. Sada vrijednosne orijentacije u politici postaju otvorenije: načini političkog ponašanja postaju raznolikiji, a široki, novi srednji sloj pokazuje manju prijemljivost za političke ideologije nego ikada prije. Rezultat tog razvoja je pragmatični, fleksibilni model političke, društvene i gospodarske politike, koji se promatračima čini kao jedinstvena sinteza "protestantskog" kapitalizma, "francuske" birokracije, "njemačke" korporativnosti i "američkog" pragmatizma.124 U posljednjem desetljeću 20. stoljeća Japan se nalazi pred novim izazovima: on će i dalje razvijati svoju gospodarsku strukturu na području visokih tehnologija, otvoriti svoje domaće tržište i morati provesti nužne gospodarske i političke reforme. Istovremeno će Japan preuzeti značajniju međunarodnu ulogu. Jer ova dalekoistočna, tehnološka država već dva desetljeća predstavlja gospodarsku svjetsku silu, čija je međunarodna odgovornost za budući razvoj svjetskog gospodarstva i za učinkovitost djelovanja Ujedinjenih naroda nesaglediva. S druge strane, japanska je politika suočena s univerzalnom razvojnom tendencijom modernih političkih sustava: njeni zadaci postaju opsežniji i raznolikiji. Zbog trenda velike vlade ("Big Government"), strukture odlučivanja postaju složenije, a aparati tromiji. Vladajući se aparat cijepa i sve više postaje arenom protivnih interesa. Vladin autoritet i njena sposobnost vođenja smanjuju se pod utjecajem stalnih unutarpolitičkih kriza i skandala. S opasnostima koje su s tim povezane politika i društvo su se do sada suočavali "vitkom" državom, učinkovitom upravom, dinamičnim poduzećima i širokim sustavom savjetovanja i koordinacije između politike i gospodarstva. Istovremeno, međutim, politički sustav pokazuje crte stagnacije i zadovoljstva samim sobom. Društva s visokim konsenzusom kao što je Japan mogu se, doduše, dugo vremena zadovoljiti politikom inkrementalne promjene, ali istovremeno ne koriste priliku stvaranja politike koja bi imala dugoročnu perspektivu. Ali takvu perspektivu ne može ponuditi ni oporba. Posljedica promjena vlade u jednom integriranom stranačkom sustavu ne bi bila ni zadaća dostizanja minimuma političkog kontinuiteta, ni ugrožavanje nacionalnog konsenzusa. Kašnjenje promjene u Japanu pogodovalo je, kao što

80

pokazuje neprekidni lanac skandala, stagnaciji i korupciji. Moguće je, dakle, zamisliti tri scenarija budućeg razvoja125: 1. fragmentirani politički sustav na osnovi rascjepkane stranačke strukture koja se okreće prema unutra i prouzrokuje dodatne sukobe sa zemljama partnerima; 2. vlada stranačkog jedinstva koja bi u političkom smislu bila izuzetno nepokretna; i 3. dvostranački sustav koji jamči slobodu i jednake šanse te se uključuje u međunarodnu zajednicu država. Čini se da bi sa stanovišta unutarnje i vanjske politike dugoročno trebalo težiti samo trećoj perspektivi. Na strani onoga što japanska demokracija ima nalaze se: visok stupanj društvene stabilnosti i produktivnost, relativno ujednačena raspodjela dohodaka i blagostanja i učinkovit način vladanja, moguć zahvaljujući "kreativnom konzervativizmu" (Pempel). Nasuprot tome, na strani onoga što bi trebalo učiniti nalaze se ograničene mogućnosti promjene vlasti, institucionalne deformacije i pritisak političke utakmice, politički skandali i diskriminacija manjina. Japanski politički sustav ostaje fascinantna azijska demokracija u "zapadnom" ruhu, koja još mora pokazati svoju stabilnost u promjeni. Jer rastuće masovno blagostanje i veća očekivanja ni u kom slučaju ne stvaraju socijalni mir u ovom "postindustrijskom društvu", već izazivaju nove napetosti i sukobe. Zbog njih su opet potrebne učinkovitije političke odluke, kao i one koje bi više obavezivale. U tri od četiri kuta plenarne dvorane japanskog parlamenta nalaze se biste zastupnika koji su bili zaslužni za razvoj svoje zemlje. Četvrti je ostao prazan jer Parlament iščekuje osobe sposobne za rukovođenje koje će ujediniti državu i društvo. Prazan podest, koji se prilikom otvaranja parlamenta i prvih parlamentarnih govora novoizabranih zastupnika ukrašava bonsaijem, za mnoge je simbol slobodnjačke demokracije: on podsjeća da će politika uvijek ostati nesavršena. 1 Masao Maruyama, Denken in Japan, Frankfurt a. M. 1988, str. 73. 2 Usporedi Roger Bersihand, Geschichte Japans von den Anfängen bis zur Gegenwart, Stuttgart 1963; Richard Storry, Geschichte des modernen Japan, München 1962. 3 Usporedi ovdje Joseph Pittau, Plitical Thought in Early Meiji Japan, 1868-1889, Cambridge (Mass.) 1967; Wilhelm Röhl, Die Japanische Verfassung, Frankfurt a. M./Berlin 1963, str. 147; Nobutaka Ike, The Beginnings of Political Democracy in Japan, Baltimore 1950, str. 188. 4 Usporedi Robert A. Scalapino, The Politics of Development. Perspectives on Twentieth-Century Asia, Cambridge (Mass.) 1989, str. 1, 6. 5 Usporedi Rüdiger Machetzki, Modernisierungsprozesse in Ostasien: Von der Bedeutung des Kulturellen für das Wirtschaften, Hamburg 1993, str. 27. 6 Usporedi John Whitney Hall, Changing Concepts of the Modernization in Japan, in: Marius B. Jansen (izdavač), Changing Japanese Attitudes Toward Modernization, Princeton (N. J.) 1965, str. 8. 7 Usporedi Albert Craig, Introduction, in:isti (izdavač), Japan A comparative View, Princeton 1979, str.4. 8 Usporedi Walt W. Rostow, Stadien des wirtschaftlichen Wachstums. Eine Alternative zur Marxistischen Entwicklungstheorie, Göttingen 1960. 9 Usporedi Alexander Gerschenkron, Economic Backwardness in Historical Perspective, Cambridge (Mass.) 1962, str. 5-31.

81

10 Usporedi Henry Rosovsky, Japan's Tradition to Economic Growth, 1868-1885, in: isti, Industrialization in Two Systems: Essays in honour of Alexander Gerschenkron, New York, London, Sydney 1966, str. 93. 11 Usporedi Ronald P. Dore, Industrial Relations in Japan and Elsewhere, in: Albert Craig, Japan. An Alternative View, Princeton 1979. 12 Tajništvo ustavnog odbora (izdavač), Japanski ustav, Tokio 1952, str. 3. 13 Ernst Lokowandt, Die Stellung des Tennō in der Staatsführung, in: Oriens Extremus, 33. Jhg, Heft 1, 1990, str. 49-64. 14 Anketa od 10. siječnja 1989. (list Yomiuri Shinbun), prema Neues aus Japan, Nr. 331, 1900, str. 14. 15 Usporedi Peter Fischer, Zwischen Politik und Religion: Der Streit um die Thronfolgeriten in Japan, in: Manfred Pohl (izdavač), Japan 1990/91, Hamburg 1991, str. 100-122. 16 Usporedi Jichi Sogo Center, Election System in Japan, Tokyo, 1986, str. 5. 17 Usporedi Kasumigaseki Political Affairs Study Group, The Diet, Elections and Political Parties, Tokyo 1990, str. 19. 18 Usporedi Jichisho-senkyōbu (Ministarstvo samouprave, Izborni odjel), Shūgiin giin sōsenkyō. Kekkachō (Rezultati izstraživanja o izboru za Donji dom), Tokio 18. 2. 1990., str. 7 19 Usporedi Mitsuhanu Yajima, Hai, kochira Ishihara Shintarō jimusho desu (Da, ovdje ured Ishihare Shintarōa), Tokio, 1991, str. 16-64. 20 Usporedi Jichi Sogo Center, Local Public Administration in Japan, Tokio, ožujak 1990, str 22; usporedi također Jichitai kokusaika kyōkai (CLAIR), Nihon no chiho-gyōsei nyūmon-handobukku (An Introduction to Local Administration in Japan), Tokio, 1990, str 96-116. 21 Usporedi Steven R. Reed, Japanese Prefectures and Policy-making, Pittsburgh 1896, str. 154, 163, 167. 22 Uspored Ronald P. Dore, Landreform in Japan, London 1952, str. 393. 23 Usporedi Chie Nakane, Die Struktur der japanischen Gesellschaft, Frankfurt/M. 1985, str. 122. 24 Chitoshi Yanaga, Japanese People and Politics, New York-London 1956, str. 41. 25 Usporedi Sepp Linhart, Die japanische Gesellschaft, in: Der Bürger im Staat. Mythos Japan, hrsg. von der Landeszentrale für politische Bildung Baden Württemberg, 35 Jahrgang, Heft 1, Stuttgart 1985, str. 21. 26 Usporedi National Institute For Educational Research, Basic Facts and Figures About the Educational System in Japan. Tokyo 1988, str. 75. 27 Usporedi Ulrich Teichler, Arbeit und Ausbildung in Japan, Hagen 1987, str. 88. 28 Usporedi Hans-Bredow-Institut (izdavač), Internationales Handbuch für Rundfunk und Fernsehen 1990/91, Baden-Baden 1990, str. 75. 29 Usporedi Takafusa Nakamura, Wirtschaftliche Entwicklung des modernen Japan, Bonn 1985, str. 108. 30 Usporedi Japan Statistical Yearbook 1990, Tokyo 1990, str. 70. 31 Usporedi Nihon tōkei getsu hō (Monthly Statistics of Japan), Tokyo, August 1991, str. 3, 15. 32 Usporedi Prime Minister's Office, Public Opinion Survey on the Life of the Nation (Summary), Tokyo 1990. 33 Usporedi ovdje Jürgen Hartmann, Politik in Japan. Das Innenleben einer Wirtschaftsweltmacht, Frankfurt a. M./New York 1996, str 13, 64, 74. 34 Usporedi Oskar Weggel, Die Asiaten. Gesellschaftsordnungen, Wirtschaftssysteme, Denkformen, Glaubensweisen, Alltagsleben, Verhaltensstile, München 1989. 35 Usporedi Tadashi Fukutake, the Japanese Social Structure. Its Evolution in the Modern Century, Tokyo 1982, str. 27, 49. 36 Usporedi Chie Nakane, Di Struktur der japanischen Gesellschaft, a. a. O., str. 16, 43, 65. 37 Bradley M. Richardson/Scott C. Flanagan, Politics in Japan, Boston/Toronto 1984, str. 217. 38 Tek krajem 19. stoljeća iz nizozemskog je preuzeta riječ, prenesna u japanski i objašnjena javnosti. Usporedi Takeshi Ishida, Die Einführung westlicher politischer Begriffe in Japan: zur Reaktion nicht-westlicher Gesellschaften auf den Einfluß des Westens. In Peripherie. Zeitschrift für Politik und Ökonomie in der Dritten Welt, Nr. 27 (7. Jhg.), 1987, str. 7-21. 39 Usporedi Gerhard Lehmbruch, Proporzdemokratie. Tübingen 1967, str. 13. 40 T. J. Pempel/Keiichi Tsunekawa, Corporatism without Labor? The Japanese Anomaly, in: Philippe C. Schmitter/Gerhard Lehmbruch (izdavači), Trends toward Corporatist Intermediation, Beverly Hills/London 1979, str. 231-270. 41 Usporedi Christoph Deutschmann, Die Individualiserungsthese im theoretischen und historischen Kontext, in: Japanisch-Deutsches Zentrum Berlin/Vereinigung für sozialwissenschaftliche

82

Japanforschung. Wissenschaftliche Jahrestagung "Individualisierung in der japanischen Gesellschaft", Berlin 1992, str. 9-21. 42 Usporedi Georg Simmel, Grundfragen der Soziologie, Berlin 1970, 3. Aufl., str. 91; isti, Schriften zur Sociologie, Frankfurt a.M. 1983, str. 53, 267, 290. 43 Usporedi Masao Maruyama, Patterns of Individuation and the Case of Japan: A Conceptual Scheme, in: Marius B. Jansen (izdavač) Changing Japanese Attitudes Toward Modernization, Princeton (N.J.) 1972, str. 489-531. 44 Usporedi Sorifu kōhōshitsu-hen. Gekkan yōron-chōsa (Ured predsjednika vlade/ Odjel za rad s javnopću, izdavač, Mjesečna ispitivanja javnog mnijenja) Tokyo, August 1992, str. 14. 45 Usporedi Bradley M. Richardson, The Political Culture of Japan, Berkeley 1974, str. 3, 42. 46 Usporedi ovdje J. C. Hepburn., A Japanese and English Dictionary, Shanghai 1867; Masaki Sōgō u. a. (izdavač), Meji-no kotoba-jiten, Tokyo 1986; Tetsuji Morohashi u.a. (izdavač), Kō-kanwa-jiten, Tokyo 1981/82; Nihon daijiten kankō-kai, Nihon kokugo daijiten, Tokyo 1982-86. Autor je zahvalan Andreasu Göblu što mu je ukazao na ovu povezanost. 47 Thomas Immoos, Japan - Archaische Moderne, München 1990. 48 Usporedi Takeshi Ishida, Japanese Political Culture, Change and Continuity, New Brunswick/London 1983, str. 23. 49 Usporedi Norbert R. Adami, Verantwortung in Japan - gibt es das?, in: Münchner japanischer Anzeiger, vol.1/2, 1992, str. 21-30. 50 Usporedi Henrik Schmieglow/Michèle Schmiegelow, How Japan affects the international system, in: International Organisation, vol. 44, No. 4, 1990, str 574. 51 Usporedi masuda Foudation, Japanese Systems. An Alternative Civilization, Yokohama 1992, str. 61, 78. 52 Usporedi Prime Minister's Office, Public Opinion Survey on Society and State, Tokyo 1991, str 2-5. 53 Situacije višestrukog izbora odgovora. U svezi konstantno visoke vrijednosti profesionalne motivacije za postizanje rezultata vidi: Institute for Group Dynamics, Meaning of Working Life, Tokyo 1992. 54 Usporedi Bradley M. Richardson, Social Networks, Influence Communications, and the Vote, in: Scott C. Flanagan/Shinsaku Kohei/Ichiro Miyake/Bradley M. Richardson/Joji Watanuki, The Japanese Voter, New Haven/London 1991, str. 332-366. 55 Usporedi Gesine Foljanty-Jost, Konfliktregulierung durch Integration: Ein Weg zu politischer Stabilität, in: Japanstudien. Jahrbuch des Deutschen Instituts für Japanstudien, Bd. 3 1991, München 1992, str 146. 56 Usporedi Masao Maruyama, Patterns of Individuation…, a. a. O., str. 531. 57 Usporedi Ronald Inglehart, The Silent Revolution: Changing Values and Political Styles among Western Publics, Princeton (N. J.) 1977. 58 Usporedi s tim u vezi Scott Flanagan, Value Change and Partisan Change in Japan. The Silent Revolution Revisited, in: Comparative Politics, vol. 11, Nr. 3, 1979, str. 253-278. 59 Usporedi Scott C. Flanagan, Changing Values in Advanced Industrial Societies: Inglehart's Silent Revolution from the Perspective of Japanese Findings, in: Comparative Political Studies, vol. 14, Nr. 4, 1982, str. 403-444. 60 Usporedi Manfred Pohl, Innenpolitik 1991/92, Höhepunkte und tendenzen, in: isti (izdavač), Japan 1991792, Politik und Wirtschaft, Hamburg 1992, str. 41, 74. 61 Usporedi Sorifu kōhōshitsu-hen, a. a. O., str. 31. 62 Usporedi Asahi Shimbun, Hachi-wari ga seiji fushin (80 posto ne vjeruje politici), 10. studeni 1992. str. 1. 63 Usporedi ovdje i Samuel P. Huntington, Postindustrial Politics: How Different will it be?, in: James Wiliam Morley (izdavač), Prologue to the Future. The United States and Japan in the Postindustrial Age, Lexington (Mass.) 1974, str. 89-127. 64 Usporedi Manfred Pohl, Die Parteien Japans, u: isti (izdavač), Japan 1990/91, a. a. O., str. 48 detaljno. 65 Usporedi LDP Liberal Democratic Party and its Central office, Tokyo 1989; o povijesti LDP-a vidjeti također: LDP, Thirty-Year History of the Liberal Democratic Party, Tokyo o. J. 66 Usporedi Gerald L. Curtis, The Japanese Way of Politics, New York 1988, str. 23. 67 Usporedi R. J. Hrebenar, The Japanese Party System. From One-Party Rule to Coalition Government, London 1986, str. 220. 68 Usporedi Gay W. Cox/Frances Rosenbluth, Facitonal Competition for Party Endorsement: The Case of Japan's Liberal Democratic Party, Paper, APSA 1992 Annual Meeting, Chicago, September 3-6, 1992.

83

69 Usporedi Jichishō, Hei sei sannen seiji shikin shūshi hōkokusho no gaiyō (Ministarstvo za samoupravu. Izvješće o zaključnom računu stranačkih financija za 1991. godinu, sažeta inačica) Tokyo, 11. 9. 1992, str. 1/2. 70 Usporedi Jichishō, Heisei sannen sejishikin/shūshi hōkokusho no yōshi no kohyo ni tomonau setsumei shiriyo (Ministarstvo samouprave, Materijali koji objašnjavaju bitne točke publiciranog godišnjeg izvješća o stranačkim financijama 1991.), Tokyo, 11. 9. 1992, str. 12. 71 Usporedi Scott C. Flanagan, The Changing Japanese Voter and the 1989 and 1990 Elections, in:isti/Shinsaku Kohei/ Ichiro Miyake/Bradley M. Richardson/Joji Watanuki, The Japanese Voter, a. a. O., str. 431-468. 72 Ovdje usporedi Y. Tsujinaka, Rōdōkai no saihen to hachijūrokunen taisei no imi (Regrouping in Labor: The Meaning of the 1986-System. Relations Between Trade Unions, Conservative Party and Government 1975-86), in Leviathan, Nr. 1, Tokyo 1987, str. 58; citirano prema: Wolfgang Seifert, Some Thoughts on the Problem of Internal Union Democracy in Japan, in: Economic and Industrial Democaracy, vol. 9, London/Beverly Hills/New Delhi 1988, str. 373-395. 73 Usporedi Gesine Foljanty-Jost, Konfliktregelung durch Integration: Ein Weg zu politischer Stabilität, a. a. O., str. 129-151. 74 Research Institute for Peace and Security Tokyo, asian Security 1990-91, Tokyo 1990, str. 107. 75 Usporedi Takashi Inoguchi, The Political Economy of Conservative Resurgance under Recession: Public Policies and Political Support in Japan, 1977-1983, in: T. J. Pempel (izdavač), Uncommon Democracies. The One-Party Dominant Regimes, Ithaka/London 1990, str. 189-225. 76 Usporedi Hideo Ōtake, Defense Controversies and One-Party Dominance: The Opposition in Japan and West Germany, in: T. J. Pempel (izdavač), Uncommon Democracies. The One-Party Dominant Tegimes, Ithaka/London 1990, str. 160. 77 Karel van Wolferen, Vom Mythos der Unbesiegbaren. Anmerkungen zur Weltmacht Japan, München 1989, str. 57. 78 Usporedi Wilhelm Bürklin, Wählerverhalten und Wertewandel, Opladen 1988, str. 21, 25, 54. 79 Usporedi Seymour Martin Lipset/Stein Rokkan (izdavači), Party Systems and Voter Alignments, New York 1967, str. 14. 80 Usporedi Joji Watanuki/Ichirō Miyake/Takashi Inoguchi/Ikuo Kabashima, Nihonjin no senkyo kodo (Biračko ponašanje Japanaca) Tokyo 1986; isti, Electoral Behavior in the 1983 Japanese Elections, Tokyo 1986, str. 1-7. 81 Usporedi Michitoshi Takabatake, Gendai Nihon no seitō to senkyo (Stranke i izbori u današnjem Japanu), Tokyo, 1980, str 138, 288. 82 Usporedi Akarui senkyo suishin kyōkai (Društvo za poticanje transparentnih izbora), Sangiin giin tsūjō senkyo no jittai -chōsa kekka no gaiyō (Situacija na izborima za Gornji dom - Sažetak rezultata istraživanja), Tokyo 1993. 83 Usporedi Takashi Inoguchi, Explaining and Predicting Japanese General Elections, 1960-1980, in: The Journal of Japanese Studies, vol. 7, No. 2, 1981, str. 287. 84 Usporedi "Kinkuyu-resei" ni mujun santen (Tri proturječnosti u "žurnoj reviziji"), in Asahi Shimbun, 11. 6. 1992., str. 5. 85 Usporedi Senkyoseido shingikai (Komisija za izbornu reformu), Shugiin-giin no senkyoku-no kuwari ni tsuite no toshi (Izvješće o raspodjeli izbornih okruga za izbore za Donji dom), Tokyo 1991. 86 Usporedi Yomiuri Shimbun, 26. lipanj 1991.: Shuin Shosenkyoko kuwari antoshin. Senkyoshin (Odbor za izborni sustav. Izvješće o raspodjeli izbornih okruga za izbore za Donji dom), Tokyo 1991. 87 Usporedi Peter Landers, Small parties fight to block reform, in: The Japan Times, Weekly International Edition, September 2-8, 1991, str. 7. 88 Usporedi Toshihiro Ando, Political rift threatens to sunder ruling party, in: The Nikkei Weekly, 22. Februar 1993, str. 7. 89 Usporedi Senkyoseido shingikai (Odbor za izborni sustav) Senkyo-no fuhaikōi-ni taisuru seisaki kyōka-no tamneo ataratana sochi ni trzite-no tōshin (Izvješće o novim metodama pooštravanja kazni za izbornu korupciju), Tokyo 1991. 90 Usporedi Ellis S. Kraus/Jon Pierre, The Decline of Dominant Parties: Parliamentary Politics in Sweden and Japan in the 1970s, in: T. J. Pempel (izdavač), Uncommon Democracies. The One.Party Dominant Regimes, Ithaka/-London 1990, str. 226-259. 91 Usporedi ovdje komentar: Joji Watanuki, Ichirō Miyake, Takashi Inoguchi , Kafu Urashima ("Izborne aktivnosti Japanaca") izdalo Akarui senkyo-suishin-kyōkai (Društvo za poticanje transparetntih izbora), Daisanjūhakkai shūgiin-giin-sōsenkyo dai-jūyonkai sangiin-giin-tsujōsenkyo. Seronchōsa-no gaiyō (Rezultat 38. izbora za Donji dom i 14 izbora za Gornji dom - Kratak prikaz jednog ispitivanja javnog mnijenja), Tokyo 1990, str. 8.

84

92 Usporedi Akarui senkyo suishin kyōkai (Društvo za poticanje transparentnih izbora), Watakushitachi to senkyo (Mi i izbori), Tokyo 1991, str. 161. 93 Usporedi Akarui senkyo suishin kyōkai, Sangiin giin tsūjō senkyo no jittai, Tokyo 1993, a. a. O, str. 49-52. 94 Usporedi Takashi Inoguchi, Japan 1960-1980: Party jElection Pledges, in: Ian Budge/David Robertson/Derek hearl (izdavači), Ideology Strategy and Party Change: Spatial Analyses of Post-War Election Programmes in 19 Democracies, Cambridge u. a. 1985, str. 369-387. Analiza se zasniva na stranačkim izjavama tijekom izbornih borbi, koje je prije svakog izbora sažeto objavljivao Asahi Shimbun. 95 Usporedi Takashi Inoguchi, Political Surfing over Economic Waves: A simple Model of the Japanese Political-Economics System in Comparative Perspektive, IPSA, Moskau 12.-18. August 1979, str. 4. 96 Usporedi Seizaburo Satō, Instituonalization and Democracy in Japan, in: Robert A. Scalapino/ Seizaburo Satō/Jusuf Wanadi (izdavači), Asian Political Instituonalization, Berkeley 1986, str. 108. 97 Usporedi Akarui senkyo suishin kyōkai (Društvo za poticanje transparenih izbora), Senkyo-ni kansuru zenkoku ishiki chōsa (dainikai) - genshiryō - (2. nacionalno ispitivanje mnijenja u vezi izbora - materijali -), Tokyo Juli 1991, str. 366. Ispitivanje je proveo Institut za istraživanje mnijenja Chuōchōsasha u proljeće 1991. (uzorak:3000; slučajni uzorak). 98 Usporedi Michitoshi Takabatake, Political Reform Objectives, in: The Japan Times, 12. August 1991, str. 20. 99 Usporedi Senkyoseido shingikai (Komisija za izbornu reformu), Senkyoseido seiji shikin seido ni tsuite no hōkoku (Izvješće o reformi izbornog sustava i političkog financiranja), Tokyo, 26. April 1990. 100 Usporedi Michitoshi Takabatake, Political Reform Objectives, in: The Japan Times, 12. August 1991, str. 20. 101 Usporedi Paul Eckert, For the ruling party, politics is a Family affair, in: The Nikkei Weekly, 28. prosinca 1992., str. 2. 102 Jiminnai ni kishimi (U LDP-u škripi), u: Asahi Shimbun, 26. 4. 1992., str. 2. 103 Usporedi The Nikkei Weekly, 1. 3. 1993., str. 2. 104 Usporedi William R. Nester, The Foundation of Japanese Power. Continuities, Changes, Challenges, Basingstoke 1990, str. 11. 105 Usporedi Frances McCall Rosenbluth, Financial Politics in Contemporary Japan, Ithaka/London 1989, str.7. 106 Usporedi Richard J. Samuels, The Business of the Japanese State. Energy markets in Comparative and Historical Perspective, Ithaka/London 1987, str. 8, 286. 107 Usporedi Seizaburo Satō,/Tetsuhisa Matsuzaki, Jimintō sekiken (LDP-ova vlada), Tokyo 1986. 108 Usporedi Junko Kato, Bureaucratic Rationality in Question: Tax Politics in Japan, APSA Annual Meeting 1992, Paper, Chicago, September 3-6, 1992. 109 Usporedi Hitoshi Abe/Muneyuki Shinto/Sadafumi Kawato, Gendai Nihon no seiji (Politika suvremenog Japana), Tokyo 1990, str. 55. 110 Usporedi Michio Muramatsu/Mitsutoshi Itō/Yutaka Tsujinaka, Nihon no seiji (Japanska politika), Tokyo 1992, str. 221. 111 Usporedi Ellis Krauss, Conflict in the Diet: Toward Conflict Management in Parliamentary Politics, in: isti/Thomas P. Rohlen/Patricia Steihhoff (izdavači), Conflict in Japan, Honolulu 1984, str. 243-293; Seizaburō Satō/-Matsuzaki Tetsuhisa, Jimintō seiken (Vladavina Liberalno-demokratske stranke), Tokyo 1986, str. 129. 112 Usporedi Takako Kishima, Political Life in Japan. Democracy in a Reversible World, Princeton (N. J. 1991, str. 30. 113 Usporedi Kent E. Calder, Crisis and Compensation, Public Policy and Political Stability, Princeton (N. J.) 1988, str. 21. 114 Usporedi Frances McCall Rosenbluth, The Domestic Politics of Internationalization in Japan: Shifting Coalitions and Institutional Adjustment, APSA Meeting 1992, referat, Chicago, September 1992. 115 Usporedi UNDP, Human Development Report 1991, Cary (N.C.) 1991. 116 Usporedi ovdje ključnu studiju T. J. Pempel, Policy and Politics in Japan, Creative Conservatism, Philadelphia, 1982, str. 297. 117 Usporedi Margaret A. McKean, Equality, in: Takeshi Ishida/Ellis S. Krauss (izdavači), Democracy in Japan, Pittsburgh 1989, str. 201-224. 118 Usporedi Martin Collick, Social Policy, Pressures and Responses, in: J. A. A. Stockwin u.a., Dynamic and Immobilist Politics in Japan, Honolulu 1988, str. 205-236.

85

119 Usporedi Martin Schnitzer, Income Distribution: A Comparative Study of the United States, Sweden, West Germany, the United Kingdom, and Japan, New York 1974. 120 Usporedi Economic Planning Agency, White Paper on the Life of the Nation, FY 1990 (sažetak), Tokyo 1991, str. 1-6. 121 Usporedi Japanes Government. Science and Technology Agency, White Paper on Science and Technology (sažetak), Tokyo 1990, str. 18. 122 Usporedi Ministry of International Trade and Industry, MITI Handbook 1990, Tokyo 1990, str. 12. 123 Usporedi Yomiuri Shimbun, Shasetsu (naslovni članak), 15. 8. 1991. 124 Usporedi Michèle Schmiegelow, Japans Antwort auf Krise und Wandel in der Weltwirtschaft, Hamburg 1989, str. 400-418. 125 Usporedi Reizo Utagawa, Brave New World: Can Japanese Domestic Politics Change?, International Institute for Global Peace, Policy Paper 89 E, Tokyo, April 1992, str. 1.

Popis skraćenica DSP Demokratsko-socijalistička stranka EPA Economic Planing Agency JV Japanski ustav KPJ Komunistička stranka Japana LDP Liberano-demokratska stranka Japana MITI Ministry of International Trade and Industry/

Ministarstvo vanjske trgovine i industrije NHK Nippon Hōsō Kyōkai NLC Novoliberalni Klub NPJ Nova stranka Japana PARC Policy Affairs Research Council SCAP Supreme Command for the Allied Power SDPJ Social Democratic Party of Japan USA United States of America Popis literature BAERWALD, HANS: Party politics in Japan, London/Sidney 1986 CALDER, KENT E.: Crisis and Compensation. Public Policy and

Political Stability, Princeton (N. J.) 1988 CRAIG, ALBERT: Japan. A Comparative Veiw. Princeton (N. J.) 1979 CURTIS, GERAL L.: The Japanese Way of Politics, New York 1988 DOI, TAKEO: The Anatomy of the Self: The Individual Versus Society,

Tokyo/New York 1985 Deutsches Institut für Japanstudien: Japanstudien, Jahrbuch 1991, Bd. 3,

München 1992 FLANAGAN, SCOTT C./KOHEI, SHINSAKU/MIYAKE,

ICHIRO/RICHARDSON, BRADLEY M./ WATANUKI, JOJI: The Japanese Voter, New Haven/London 1991

86

FOLJANTY-JOST, GESINE: Kommunale Umweltpolitik in Japan .

Alternativen zur rechtsförmlichen Steuerung, Hamburg 1988

FUKUTAKE, TADASHI: The Japanese Social Structure. Its Evolution in the Modern Century, Tokyo 1982

HARTMANN, JÜRGEN: Politik in Japan. Das Innenleben einer Wirtschaftsweltmacht, Frankfurt a.M./New York 1992

IKE, NOBUTAKA: A Theory of Japanese Democracy, Boulder (Col.) 1978

ISHIDA, TAKESHI: Japanese Political Culture. Change and Continuity, New Brunswick/London 1983

ISHIDA, TAKESHI/KRAUS, ELLIS S. (izdavač): Democracy in Japan, Pittsburgh 1990

JANSEN, MARIUS B. (izdavač): Changing Japanese Attitudes Toward Modernization, Princeton (N. J.) 1965

KASUMIGASEKI Political Affairs Study Group: The Diet, Elections and Political Parties, Tokyo 1990

KEVENHÖRSTER, PAUL: Das politische System Japans, Opladen 1969 - Wirtschaft und Politik in Japan. Interessengruppen, politische Meinungsbildung und wirtschaftspolitische Entscheidungen, Wiesbaden 1973 - Computerized Policy in Japan. Information Processing in the Japanese Government, Hamburg 1982 - Das Forschungs- und Technologiesystem in Japan. Teil IV: Politischer und gewerkschaftlicher Rahmen für die japanische Forschungspolitik, Köln 1983 (mit Manfred Pohl und Warren Hesse) - Gemeindedemokratie in Gefahr? Zentralisierung und Dezentralisierung als Herausforderungen lokaler Demokratie in Japan und der Bundesrepublik Deutschland, Baden-Baden 1987 (mit Herbert Uppendahl) - Japan. Außenpolitik im Aufbruch, Opladen 1993

KRAUS, ELLIS/ROHLEN, THOMAS P./STEINHOFF, Patricia (izdavač): Conflict in Japan, Honolulu 1984

KYOGUKU, JUNICHI: The Political Dynamics of Japan, Tokyo 1987 MARUYAMA, MASAO: Denken in Japan, Frankfurt a.M. 1988 McCALL ROSENBLUTH, FRANCES: Financial Politics in

Contemporary Japan, Ithaka/London 1989 MENZEL, ULRICH (izdavač): Im Schatten des Siegers: Japan, 4 sveska,

Frankfurt a.M.1989

87

NAKANE, CHIE: Die Struktur der japanischen Gesellschaft, Frankfurt

a.M. 1985 NESTER, WILLIAM R.: The Foundation of Japanese Power,

Continuities, Changes, Callenges, Basingstoke 1990 PEMPEL, T. J.: Policy and Politics in Japan: Creative Conservatism,

Philadelphi 1982 PEMPEL, T. J. (izdavač): Uncommon Democracies. The One-Party-

Dominant Regimes, Ithaka/London 1990 POHL, MANFRED: - Japan, München 1991

- Presse und Politik in Japan. Die politische Rolle der japanischen Tageszeitung, Hamburg 1981

POHL, MANFRED (izdavač): Japan 1991/92. Politik und Wirtschaft, Hamburg 1992

PROGNOS AG, Basel: Das Forschungs- und Technologiesystem in Japan. Zusammenfassender Abschlußbericht, Köln 1983

REED, STEVEN R.: Japanese Prefectures and Policymaking, Pittsburgh 1986

RICHARDSON, BRADLEY M./FLANAGAN, SCOTT C.: Politics in Japan, Boston/Toronto 1984

RÖHL, WILHELM: Die Japanische Verfassung, Frankfurt a.M./Berlin 1963

SCALAPINO, ROBERT A.: The Politics of Development. Perspectives on Twentieth-Century Asia, Cambridge (Mass.) 1989

STORRY, RICHARD: Geschichte des modernen Japan, München 1962 TEICHLER, Ulrich: Arbeit und Ausbildung in Japan, Hagen 1987 van WOLFEREN, KAREL: Vom Mythos der Unbesiegbaren.

Anmerkungen zur Weltmacht Japan, München 1989 WARD, ROBERT E.: Japan's Political System, Englewood Cliffs, N. J.,

1978, 2. izdanje WEGGEL, OSKAR: Die Asiaten. Gesellschaftsordnungen,

Wirtschaftssysteme, Denkformen, Glaubensweisen, Alltagsleben, Verhaltensstile, München 1989.

Popis osoba Akihito Clark, Colin

88

Doi, Takako Dore, Ronald Fourastié, Jean Friedrich, Carl J. Flanagan, Scott Gerschenkron, Alexander Gōtōda, Masaharu Hata, Tsutomu Hosokawa, Hiromori Ikeda, Daisaku Inoguchi, Takashi Itegaki, Taisuke Itō, Hirobumi Kaifu, Toshiki Kanemaru, Shin Katō, Mutsuki Kishima, Takako Kobayashi, Yosōji Koiso, Kuniaki Kōmoto, Toshio Kōno, Yōhei Konoe, Fumimaro Krauss, Ellis Lembruch, Gerhard MacArthur, Douglas Maekawa Maruyama, Masao Masumi, Junnosuke Matsuzaki, Tetsuhisa Meiji Miki, Takeo Mitsuzuka, Hiroshi Miyazawa, Kiichi Muramatsu, Michio

89

Ōbuchi, Keizo Ōzawa, Ichirō Pempel, T. J. Perry Matthew C. Roesler, Hermann Rosovsky Henry Rostow, Walt W. Samuels, Richard J. Satō, Seizaburo Scalapino, Robert A. Simmel, Georg Suzuki, Kantaro Takahashi, Kazuo Takemura, Masayoshi Takeshita, Noboru Tōjō, Hideki Tsuchida Watanabe, Michio Yamagata, Aritomo Yamasaki, Taku Yanaga, Chitoshi Popis pojmova Zastupnik Savjeti Rast stanovništva Poimanje vlasti Obrazovni sustav Zemljišna reforma Birokracija Demokracija, parlamentarna Demokratsko-socijalistička stranka (Minshatō) Dvostruki kabinet (Sustav dvostrukog kabineta) Jedno i pol stranački sustav Raspodjela dohotka

90

Odluke, političke Razvoj, gospodarski Fakcija Feudalizam Funkcionarski parlament Sindikati Grupe, stvaranje Grupne norme Grupna orijentacija Grupna odgovornosti Individualizacija Industrijalizacija Interesi, društveni Interesne grupe Jimintō (Liberalno-demokratska stranka) Car, Tennō Kandidati (Orijentacija na kandidate) Klasni sustav Klijentelizam Kōmeitō Komunistička stranka (Kyōsantō) Kompetencija, gospodarsko-politička Konfucionalizam Konsenzualna demokracija Konsenzus (Načelo konsenzusa) Konstitucionalizam Korporativizam Kultura, politička Liberalno-demokratska stranka (Jimintō) Lobizam Moć (Struktura moći) Mas mediji Višestruki izborni okruzi Meiji-ustav Vojska Militarizam Manjinske grupe Minshatō (vidi Demokratsko-socijalistička stranka) Srednji sloj (Društvo srednjeg sloja) Polazište o mobilizaciji Mobilnost, socijalna Moderna

91

Modernizacija Monarhija, konstitutivna Nacionalna skupština Neokorporativizam Neomerkantilizam Mrežasto društvo Nova stranka Japana Norme, društvene Gornji dom Oporba Parlament Parlamentarizam Parlament (Raspuštanje parlamenta) Stranački razvoj Stranačko financiranje Stranačka vlast Stranački sustav Stranka (identifikacija sa strankom) Zaštita Polazište o zaštiti Politički rezultati Prefektura Predsjednik vlade Prioriteti, politički Protekcionizam Proces, politički Reforma političkog sustava Vlada Vladajući sustav Vjera Rengō Restauracija Rotacija Samuraj Samouprava, lokalna Starosno načelo Shakaitō (vidi Socijal-demokratska stranka) Shaminren Shinseitō (Stranka obnove) Šintoizam Shintō Sakigake Soka Gakkai

92

Socijal-demokratska stranka (Shakaitō) Socijalna politika Društvena struktura Kasni razvoj (Države koje se kasno razvijaju) Subvencije Sustav, politički Tehnološka politika Tennō (vidi car) Zaštita okoline Donji dom Udruženja podrške Udruge Ustav Ponašanje, političko Uprava Izbori, istraživanja Izborni zakon Predizborna kampanja Izborni okruzi Izborni sustav Izborno ponašanje Promjena, društvena Birački koji mijenjaju stranku Vrijednosti (Promjena vrijednosti) Vrijednosne orijentacije Gospodarska politika Gospodarska struktura Zoku