Pojava i razvoj kršćanstva

Kršćanstvo je monoteistička svjetska religija nastala u 1. stoljeću nakon Kristova rođenja.

Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem.

Kršćanstvo

Kršćanstvo pripada tipu povijesne,proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene.

Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto

pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja (Tradicija).

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim koncilima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina:

1. Monoteizam(postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različita od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti)

2. Stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja)

3. Utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božji postao čovjekom radi njegova spasenja)

4. Besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela 5. Posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su

milošću Božjom i čovjekovim etičkim ponašanjem.

Kršćanstvo je nastalo u prvom stoljeću naše ere u Palestini unutar židovstva. U drugoj polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja.

Rimljani su kršćane nazivali ateistima, bezbožnicima, zbog njihova odbijanja da poštuju rimske bogove i da se klanjaju idolima.

Prvi velik progon kršćana je započeo pod carem Neronom (54. – 68.). 64. godine je izbio velik požar u Rimu. Neron je za podmetanje požara, koji je uništio velik dio grada, optužio kršćane i započeo progone protiv njih.

Ostali carevi koju su progonili kršćane: Domicijan, Marko Aurelije, Septimije Sever…

Najveće progone kršćanstvo je doživjelo za vrijeme Dioklecijana (284. – 311.) i njegovih suvladara

Progoni kršćana

Početkom 4. stoljeća rimski car Konstantin Veliki (306. – 337.) je legalizirao kršćanstvo zakonskim aktom poznatim kao Milanski edikt, koji je proglašen u Mediolanu (današnji Milano) 313. godine.

Njime je proglašena vjerska ravnopravnost i prestanak gonjenja kršćana, kojima je dozvoljeno da javno ispovijedaju svoju vjeru, a da za to ne snose nikakve posljedice.

Milanski edikt

Zakon nije samo zabranio progone kršćana, već naređuje da se vrati imovina svima onima kojima je po toj osnovi bila oduzeta, što uključuje i imovinu koja je pripadala Crkvi.

U to vrijeme se podižu i prve kršćanske crkve – kršćanske bazilike.

Posljednjih godina prije smrti sam Konstantin je naredio gradnju crkve Svetih apostola u Carigradu.

Car Konstantin ubrzo nakon priznavanja kršćanstva saziva prvi ekumenski sabor, koji je imao cilj riješiti sukobe između raznih struja u okviru kršćanstva.

Sabor je održan u Niceji, u Maloj Aziji, tijekom svibnja i lipnja 325. godine, u raskošnim dvoranama carskog dvora, a car je osobno njime predsjedavao.

Prvi ekumenski sabor

Darovnica koja se pripisuje Konstantinu Velikom (307-337). Njome car predaje papi vrhovnu vjersku i političku vlast nad čitavim zapadnim dijelom Rimskog Carstva.

Na temelju te darovnice pape su svojatali vrhovno pravo nad svim državama Zapadne i Srednje Europe.

Konstantinova darovnica

U 15. stoljeću, u doba humanizma, dokazano je da je darovnica bila krivotvorena.

nastala je tijekom 8. stoljeća, kojom je trebalo opravdati papinske težnje za svjetovnom vlašću.

Izradila: Vedrana Fajfar 1.B