Poglavlje 1, Dio 1

Šta su ljudska prava?

Ljudska prava su skup normi ili standard ponašanja koji imaju za cilju da nas štite kako bi mogli da živimo potpun život, bez straha i zlostavljanja.

”Prava inherentna svim ljudskim bićima” “ Ljudska prava su prava koja pripadaju svim ljudskim bićima, bez obzira na nacionalnost, mjesto stanovanja, pol, etničko ili nacionalno porijeklo, boju, vjeru, jezik ili ma koji drugi status. Nama jednako pripadaju ljudska prava bez diskriminacije. Ova prava su sva međusobno povezana, međuzavisna i nerazdvojiva.”

- Definicija ureda Viokog povjerenika Ujedinjenih nacija za ljudska prava (OHCHR)

Ljudska prava su skup normi, ili standarda ponašanja koji imaju za cilj da nas štite kako bi mi mogli da živimo potpun život, bez straha i zlostavljanja. To su prava koja pripadaju svim ljudima samim tim što su.

Kronologija ljudskih prava Ljudska prava kakvim ih mi poznajemo danas su univerzalna i ona imaju svoju historiju u mnogim borbama. Ove borbe su često bile nasilne i mnogo ljudi je poginulo. Ali bila su potrebna dva svjetska rata i masovni pokolj da bi ljudska prava kakvim ih znamo danas počela da postoje.

Davna vremena

Neki od najranijih pisanih zapisa su u tekstovima glavnih svjetskih religija – muslimanskom K'uranu, hrišćanskoj Bibliji, jevrejskoj Tori, indijskoj Vedi. Također se mogu naći i u esejima drevnih grčkih, arapskih i kineskih filozofa te u zakonima Rima.

Evropa 17-og vijeka

Termin „ljudska prava“ je prvi put postao šire upotrebljen.

1689 - 1791

Jezik ljudskih prava u politici je ušao u upotrebu kasnije, u dokumentima kao što su: Engleska Povelja o pravima (1689), Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građana (1789), i Ustav Sjedinjenih Američkih Država i Povelja o pravima (1791), koji svi govore o ljudskim pravima. Ali ovo nisu bili univerzalni zakoni. To su bili državni zakoni i odražavali su politiku, kulturu i vrijednosti njihovih nacija u to vrijeme.

“Slobodu ugnjetač nikada nije

dobrovoljno dao; ona se mora

zahtijevati od strane potlačenih.”

- Martin Luther King Jr. (1929-

1968). Martin Luther King Jr. Bio

je aktivista građanskih prava i

vođa pokreta za građanska prava

Afričkih- Amerikanaca.

Od 18-og – 20-og stoljeća

Ljudska prava kakvim ih mi poznajemo danas su univerzalna i ona imaju svoju historiju u mnogim borbama, kao što su borbe abolicionista u 18. i 19. stoljeću za kraj perioda ropstva; borbe američkih i evropskih sifražetkinja u 19. i 20. stoljeću za jednakost žena, anti-kolonijalne borbe u Americi u 18. stoljeću i u Aziji i Africi u 19. i 20. Stoljeću.

Prvi Svjetski rat

Divljaštvo iz Prvog svjetskog rata (1914-1918) vodilo je kreiranju Lige Naroda. Liga je pokušala da povede pitanje o problemu ljudskih prava i prava manjina, kao i da reguliše odnose između država u cilju sprečavanja rata. Međutim liga je propala, najviše zbog neuspjeha vodećih svjetskih sila da sudjeluju.

Drugi Svjetski rat

Drugi svjetski rat (1939-1945) je uključio genocid i druga ozbiljna kršenja ljudskih prava. Kada se rat završio 1945. pobjednici, snage Alijanse, na čelu sa SAD, Velikom Britanijom i bivšim Sovjetskim Savezom, su ujedinile međunarodnu zajednicu radi kreiranja organizacije koja bi promovirala mir i ljudska prava. To su bile Ujedinjene nacije (UN).

Ljudska prava i Povelja UN-a

Osnivački dokument Ujedinjenih nacija je Povelja Ujedinjenih nacija koja je potpisana u San Francisku 26. juna 1945. Godine. Povelja UN-a je multilateralni sporazum i predstavlja najvišu vlast u međunarodnom pravu. To znači da Povelja UN-a nadjačava bilo koji drugi sporazum ili dogovor koji potpišu države članice UN-a. 1945 godine, 51 država je potpisala Povelju UN-a.

Danas UN imaju 193 države članice – sve države svijeta osim grada Vatikana. Sve ove države se pravno obavezuju odredbama Povelje Ujedinjenih nacija i priznaju autoritet Povelje UN-a u međunarodnom pravu.

Ljudska prava za sve

Povelja UN-a je postavila temelj za stvaranje međunarodnih ljudskih prava za sve:

U članu 55 stoji da UN trebaju promovirati univerzalna prava za sve; U članu 56 stoji Svaka država članica treba pomagati UN-u ostvarivanju ovih

ciljeva; i Član 68 je pozvao Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a da kreiraju komisiju za

promoviranje ljudskih prava.

Burni počeci: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (UDLJP)

1947. godine, u skladu sa Članom 68 Povelje UN-a, UN su oformile Komisiju za ljudska prava. Prvi zadatak komisije, koju je predvodila Eleanor Roosevelt, bio je da postigne sporazum o određenom broju ljudskih prava koji bi bio praihvatljiv svim nacijama.

Glavna neslaganja sa kojima se komisija suočila su proizišla iz različitih pozicija koje su zauzimale dvije grupe velikih sila ili „blokovi“ koji su dominirali UN-om. To su bili Zapadni blok, na čelu sa SAD-om i Velikom Britanijom; i Sovjetski blok, koji je predvodio Sovjetski Savez. Kraj Drugog svjetskog rata je označio početak hladnog rata između kapitalističkih država, od kojih su najveće bile SAD, i socijalističkih država, koje je predstavljao Sovjetski Savez. Ove dvije grupe su zauzele fundamentalno različite ideološke pozicije.

Tri najkontroverznija pitanja bila su (i) politička i građanska prava, (ii) socijalna i ekonomska prava i (iii) pitanje provođenja — da li bi ljudska prava trebala da budu pravno obvezujuća u međunarodnom pravu?

Da bi spriječila potpuni zastoj, predsjedavajući komisije, Eleanor Roosevelt, je predložila ideju o „deklaraciji“ o opštim principima ljudskih prava umjesto sporazuma koji bi bio obvezujući u međunarodnom pravu. Konačno, sporazum je postignut i 10. decembra 1948. godine Generalna skupština je usvojila i proglasila Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima (UDLJP).

UDLJP je bila prvo međunarodno priznanje da se ljudska prava i fundamentalne slobode primjenjuju na svakoga, svugdje. Ona je globalni standard za ljudska prava i formira osnovu za preko 60 međunarodnih sporazuma i prevedena je na preko 330 jezika, čineći je dokumentom koji je preveden na najviše jezika na svijetu. Deklaracija ima 30 članova koji pokrivaju širok spektar političkih, socijalnih i ekonomskih prava, uljučujući prava na život, slobodu i bezbijednost; na slobodu bez nasilja, mučenja i pogrešnog zatvaranja i prava na slobodu kretanja i slobodu izražavanja.

UDLJP je postavila temelj za Međunarodni zakon o ljudskim pravima, navodeći jasno da svaka osoba ima „pravo stečeno rođenjem“ na osnovna ljudska prava i kao takva nije predmet hirova države. Tih 30 članova je izraženo jasno i prosto, i jedna od glavnih funkcija ove deklaracije jeste podizanje svijesti o ljudskim pravima.

Mnoge države su uključile ljudska prava iz UDLJP u njihove državne ustave i zakone Ipak, pitanje provođenja ostaje kontroverzno, i jedna od glavnih zamjerki UN-u, naročito u vezi sa ljudskim pravima, jeste da nemaju zube.

Poglavlje 1, 1. dio Ljudska prava na papiru

“Sva ljudska prava za sve” - — Slogan usvojen za proslavu 50. godišnjice Univerzalne deklaracije

o ljudskim pravima 1998. Godine.

Ovdje uključujemo informacije o tome kako su sporazumi napisani, i o pravima i obavezama država i pojedinaca u vezi sa sporazumima. Konvencije, paktovi i sporazumi Norme ljudskih prava su postavljene u međunarodnim konvencijama, poveljama ili sporazumima. To su formalni sporazumi između država koji postavljaju standarde ponašanja država (države zastupane od strane vlada) i pojedinaca. Organizacija odgovorna za usvajanje većine međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima je Generalna skupština UN-a. Kada se sporazum preda kao nacrt, države imaju opciju da se slože sa njim. One nisu obavezne da potpišu ni jedan sporazum, ali kada ga država potpiše, on je pravno obavezujući za tu državu. Međunarodni sporazumi, regionalni sporazumi Konvencije i sporazumi mogu biti globalni; na primjer Konvencija o eliminaciji svih oblika diskrimincaije žena (CEDAW) je međunarodni sporazum. Ili mogu biti regionalni; na primjer Afrička Povelja o ljudskim pravima i pravima naroda (također poznata i kao Banjul Charter) je sporazum koji promovira i štiti ljudska prava i slobode na afričkom kontinentu. Prava, obaveze i odgovornosti pojedinaca i država Ljudska prava nameću dužnosti i obaveze za države i pojedince. Države (vlade) -- ne smiju ometati ljudska prava bilo njihovih građana ili građana drugih država. One moraju štititi građane od kršenja ljudskih prava od strane drugih država ili od bilo koje druge osobe ili ljudi. Još važnije, sporazumi o ljudskim pravima kažu da su države obavezne da preduzmu pozitivne korake kako bi obezbijedile da svi građani uživaju ljudska prava. To znači da, ako bude neophodno, moraju izmijeniti njihove državne pravne sisteme da se usklade sa međunarodnim standardima ljudskih prava.

Pojedinci – bilo da su sami ili u organizacijama ili grupama — imaju obavezu da poštuju ljudska prava drugih i ne smiju ometati ili kršiti prava drugih.

Ljudska prava u međunarodnom pravu Međunarodni zakon o ljudskim pravima je tijelo zakona koje štiti i promovira ljudska prava. On iznosi obaveze država u vezi sa ljudskim pravima. Potpisivanjem sporazuma, država je saglasna da bude vezana tim sporazumom; to znači da se država pravno obavezuje da će poštovati, štititi i ispuniti ljudska prava navedena u tom sporazumu.

Dužnosti država

“poštovati”- suzdržati se od bilo kakvih mjera koje mogu lišiti pojedinca od uživanja ljudskih prava.

“štititi” – Spriječiti kršenja ljudskih prava od strane treće osobe.

“ispuniti” – preduzeti korake da se osigura da građani imaju mogućnosti da zadovolje osnovne potrebe priznate u konvencijama o ljudskim pravima.

Ljudska prava u državnom pravu Kada država potpiše međunarodni sporazum, vlada se obavezuje da će preduzeti korake da bi obezbijedila da se nacionalni pravni sistem usaglasi sa standardima navednim u sporazumu. To znači da države trebaju potaviti ograničenja na njihovu vlast u vezi sa pravima njihovih građana..

Kada država potpiše međunarodni sporazum, vlada se obavezuje da će preduzeti korake da bi obezbijedila da se nacionalni pravni sistem usaglasi sa standardima navednim u sporazumu. Mnoge države su uključile međunarodne standarde ljudskih prava u svoje državne ustave i zakone, ili su izmijenile svoje ustave i zakone na način da budu usklađeniji sa međunarodnim standardima ljudskih prava.

Kako čitati sporazum Većina konvencija, sporazuma i paktova o ljudskim pravima su uređeni na isti način. Oni obično imaju: Uvod koji objašnjava zašto je sporazum kreiran i opisuje njegove glavne namjere i poente. Skup članova , koji je lista prava dogovorenih u sporazumu. Članovi su uglavnom podijeljeni u tri grupe: (i) lista prava; (ii) opis kako će se sprovesti i nadzirati, i (iii) objašnjenje kako će se sporazum potpisati i kako se može poboljšati. Potpisnice – svaki sporazum usvaja upravno tijelo a zatim se otvara za potpisivanje. Kada dovoljno država potpiše, sporazum stupa na snagu. Potpisivanje: postajanje državom članicom Države mogu potpisati, ratificirati ili pristati na sporazume. Države koje su potpisale, ratificirale ili pristale na sporazume se nazivaju “Države članice,” što znači da su „sudionice“ u sporazumu. Drugim riječima, one su se složile da budu pravno vezane njegovim članovima. Kako države izlažu slaganje Najčešći način za države da postanu sudionice sporazuma je da ga potpišu. Većina sporazuma o ljudskim pravima su multilateralni sporazumi (sporazumi između tri ili više država) i neograničeno su otvoreni za potpisivanje. Ipak, neki su otvoreni za potpis samo do određenog datuma. Kada rok prođe, potpisivanje nije moguće i država može postati članica tom sporazumu samo putem pristupnice ili ratifikacije.

Pozitivna akcija! Standardi i konvencije ljudskih prava zahtijevaju od država da preduzmu pozitivne mjere da bi kreirali sredinu u kojoj svi mogu uživati njihova ljudska prava. To znači da države trebaju ograničiti svoju vlast u vezi sa pravima njihovih građana.

Prosti potpis: Prost potpis znači da država namjerava prihvatiti da bude vezana sporazumom od nekog kasnijeg datuma. Cilj prostog potpisa je da država dobije vrijeme da traži odobrenje na državnom nivou, kroz parlamentarne procese ili referendum građana, te da donese zakone koji su potrebni da se obezbijedi poštovanje sporazuma od strane države. Ratifikacija, prihvatanje, odobravanje ili pristupanje Svi ovi termini označavaju manje ili više istu stvar. To su procesi potvrđivanja i konačnog dogovora. Ovi procesi dolaze poslije “prostog potpisa.” Kada država ratificira, prihvati, ili odobri sporazum, ili obavijesti Generalnog sekretara UN-a da pristupa sporazumu, sporazum postaje pravno obavezujući za tu državu. Opcioni protokoli To su dodatni pravni članovi koji se dodaju i koji se odnose na originalni sporazum i nisu automatski obavezujući za države koje su već ratificirale originalni sporazum. Opcioni protokoli obično objašnjavaju nešto što nedostaje u sporazumu, ili novi predmet interesovanja. Provođenje Sporazumi ili njihovi kasniji protokoli uopšte utvrđuju organe i procedure za nadziranje provođenja i poštovanja sporazuma te primanje i istraživanje žalbi u vezi sa kršenjima. Ovi komiteti zasnovani na sporazumima su pomoćni organi Generalne skupštine UN-a. U drugim slučajevima, žalbe se mogu podnijeti regionalnom ili međunarodnom tribunalu, koji imaju jurisdikciju nad zamljama članicama. Prvo pribježište za pokretanje pitanja o problemima ljudskih prava je pravni sistem države. Međunarodni organi za ljudska prava nude važan put ka ostvarivanju pravne pomoći kod kršenja ljudskih prava u slučajevima gdje reakcija države nije adekvatna a odšteta nemoguća.

Poglavlje 1 3. dio Ovdje ćemo predstaviti nekoliko dokumenata koji predstavljaju osnovu za standarde ljudskih prava širom. Glavni sporazumi UN-a za ljudska prava Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima (UDLJP) Kako je rečeno u 1.dijelu, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (UDLJP) je bila prva univerzalna i temeljna izjava o ljudskim pravima. Ona formira osnovu za preko 60 međunarodnih sporazuma i predstavlja globalni standard za ljudska prava. Ali ova deklaracija nije sporazum; to je izjava o načelima i zato nije pravno. Međunarodn povelja o pravima

U slučaju zabune!

Sporazumi i konvencije su pravno

obavezujući za države članice — to jest,

države koje su se složile sa njima. UDLJP

nije pravno obavezujuća jer nije sporazum

nego deklaracija o principima.

Nakon usvajanja UDLJP 1948. godine Komisija za ljudska prava je usmjerila svoju pažnju ka izradi sporazuma o određenim političkim i građanskim pravima, te socijalnim i ekonomskim pravima. Oni su izradili dva sporazuma:

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR), i

Međunarodni pakt o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima (ICESCR).

Ovi sporazumi su konačno odobreni 1966. godine, 18 godina nakon usvajanja UDLJP. Trebalo je još 10 godina da bi ova dva sporazuma potpisalo dovoljno država da bi ih ratificirali, i konačno su stupili na snagu 1976.godine. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, sa dvije konvencije — Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima — formiraju Međunarodnu povelju o pravima. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima ICCPR obavezuje države da poštuju građanska i politička prava svih ljudi, uključujući pravo na samoopredjeljenje, na život, slobodu govora, slobodu vjere, slobodu okupljanja, izborna prava i pravo na pošteno suđenje. Kao sporazum ICCPR je pravno obavezujući u međunarodnom pravu. Ovo su uglavnom prava prve generacije. Sporazum prati i nadgleda Komitet za ljudska prava. Međunarodni pakt o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima ICSECR obavezuje države da rade na ostvarivanju ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava za pojedince. Ova prava uključuju prava na rad i pravo na zdravstvenu njegu, pravo na obrazovanje i pravo na adekvatan standard življenja. Ovo su uglavnom prava druge generacije. Sporazum nadzire Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava. Konvencija protiv mučenja ili drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (CAT) CAT i njen opcioni protokol stavljaju izvan zakona mučenje i okrutnost u cijelom svijetu. Kao konvencija CAT je pravno obavezujuća u međunarodnom. Sporazum nadzire Komitet protiv mučenja. Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom (CRPD)

CRPD štiti prava i dostojanstvo ljudi koji žive sa invaliditetom. Ovaj sporazum je pravno obavezujući te obavezuje države da obezbijede ljudima sa invaliditetom da imaju puna ljudska prava i jednakost pred zakonom. Sporazum nadzire Komitet za prava ljudi sa invaliditetom. Konvencija o pravima djeteta (CRC) CRC je sporazum koji je potpisalo najviše država u svijetu. Ovu konvenciju podržavaju sve države članice Generalne skupštine UN-a, osim SAD i Somalije. CRC se oslanja na druge sporazume i spaja dječija prava izražena u drugim sporazumima. Ona upućuje na način na koji bi svi ljudi i države trebale da vide djecu. Principi u CRC-u primjenjuju se na djecu i odrasle. Djeca se definiraju kao mladi ljudi starosti do 18 godina i CRC obraća posebnu pažnju na djecu koja pripadaju manjinskim etničkim skupinama. CRC priznaje porodicu kao primarno mjesto brige i odgovornosti za djecu. Ona kaže da države i oni koji brinu za djecu moraju uvijek djelovati u najboljem interesu djeteta. Kao konvencija, CRC je pravno obavezujuća u međunarodnom pravu. Sporazum nadzire Komitet za prava. Međunarodna konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije (ICERD) ICERD definira i osuđuje rasnu diskriminaciju. Ona poziva države da djeluju u cilju osiguravanja napretka specifičnih rasnih ili etničkih skupina. Konvencija stavlja izvan zakona širenje ideja zasnovanih na rasnoj superiornosti ili ideja koje inspiriraju rasnu mržnju i čini ih kažnjivim pred zakonom. Kao konvencija je pravno obavezujuća u međunarodnom pravu. Sporazum nadzire Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije (CERD). Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) CEDAW promovira jednakost žena i postavlja korake koje države moraju preduzeti da bi osigurale jednakost žena u privatnom i javnom životu. Kao konvencija CEDAW je pravno obavezujuća u međunarodnom pravu. Sporazum nadzire Komitet za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica Ova konvencija se također naziva i Međunarodna migracijska konvencija ili Konvencija o radnicima migrantima (CMW) . Ona štiti migrirajuće radnike, promovira poštovanje ljudskih prava migranata; ima za cilj da garantira da migranti dobiju jednak

tretman kao i državljani u okviru zakona o radu države u kojoj rade. Kao konvencija je pravno obavezujuća u međunarodnom pravu. Sporazum nadzire Komitet za zaštitu prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica. Međunarodna konvencija za zaštitu svih osoba od prisilnog nestanka (ICPED) CED obezbjeđuje pravno obavezujući instrument zaštite pojedinaca od prisilnog nestanka. Ona definira prisilni nestanak i zahtijeva kriminaliziranje djela i njegovo sprječavanje, te zaštitu žrtava. Stupila je na snagu 10. decembra 2010. Godine.

Sporazum nadzire Komitet za prisilne nestanke. Ne-UN sporazumi Postoji također nekoliko sporazuma o ljudskim pravima koji nisu nastali sa UN-om. Najpopularniji su: Rimski Statut Rimski statut definira četiri najozbiljnija zločina protiv čovječnosti i uspostavlja Međunarodni krivični sud (ICC) za suđenje ljudima koji su optuženi za ove zločine. Rimski Statut je obavezujući u međunarodnom pravu. Ženevske konvencije Ženevske konvencije postavljaju standarde u međunarodnom pravu za humanitarni tretman civila tokom rata i sukoba. One također priznaju ljudska prava novinara tokom rata i sukoba. Ženevske konvencije i njihovi opcioni protokoli su obavezujući u međunarodnom pravu. Regionalni sistemi ljudskih prava Organizacija afričkog jedinstva, Vijeće Europe i Organizacija američkih država su sve usvojile sporazume da bi unaprijedile ljudska prava u njihovim regijama. Države koje su potpisale ove regionalne sporazume su vezane tim sporazumima. Trenutno ne postoji regionalna konvencija o ljudskim pravima u Aziji. Tri glavna regionalna sporazuma o ljudskim pravima su: Američka konvencija o ljudskim pravima Organizacija američkih država (OAS) je usvojila Američku konvenciju o ljudskim pravima 1969.godine. Ona je stupila na snagu 18. jula 1978.godine.

Sistem uključuje Inter-američku Komisiju za ljudska prava i Inter-američki Sud za ljudska prava. Komisija je stalni organ koji se sastaje nekoliko puta godišnje i nadzire poštivanje prava sadržanih u Američkoj konvenciji o ljudskim pravima. Posao suda je da tumači Konvenciju i da izriče presudu u slučajevima gdje su kršenja prijavljena. Pojedinci ne mogu podnijeti molbu sudu direktno, kao što je slučaj sa Evropskim sudom, nego moraju prvo podnijeti njihove slučajeve Komisiji, koja odlučuje da li ti predmeti trebaju biti saslušani na sudu. SAD je potpisnica konvencije, ali ne učestvuje u radu suda. Sud je uspio da naloži Latino-Američkim vladama da plate odštetu porodicama koje su izgubile članove kroz kršenja ljudskih prava. I također je ubijedio vlade da oslobode žrtve nepravednog suđenja i zatvorskih kazni. OAS je također usvojila nekoliko drugih sporazuma vezanih za ljudska prava, uključujući mučenje, ekonomska, socijalna i kulturna prava, smrtnu kaznu, nasilje nad ženama, prisilne nestanke, invaliditet i deklaraciju o principima koji se tiču slobode izražavanja. Europska konvencija o ljudskim pravima (ECHR) 1953.godine Vijeće Europe je usvojio Europsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Europska konvencija o ljudskim pravima predviđa Europski sud za ljudska prava. Sud se nalazi u Strazburu i sudi individualne slučajeve i probleme između država. Svih 47 država članica Vijeća Europe su potpisale Konvenciju i pod jurisdikcijom su Europskog suda za ljudska prava. Pojedinci koji vjeruju da su njihova prava prekršena i koji nisu uspjeli da riješe njihov problem preko nacionalnih sudova, mogu predati njihove slučajeve Europskom sudu za ljudska prava. Ako uspiju ostvariti svoja prava preko Europskog suda za ljudska prava, državne presude se obično ukidaju i presuda Europskog suda je pravosnažna. Vijeće Evrope je takođere usvojio i druge sporazume za ljudska prava koji uključuju ekonomska, socijalna i kulturna prava, mučenje, nacionalne manjine, nasilje nad ženama, trgovinu ljudima i rasizam i netoleranciju. Afrička povelja o ljudskim pravima i pravima naroda Povelju je usvojila Organizacija afričkog jedinstva (OAU, sada se zove Afrička Unija -- AU) 1981.godine, a stupila je na snagu 21. oktobra 1986.godine.U svrhu proslavljanja

toga događaja 21. oktobar je proglašen „Afričkim danom ljudskih prava“. Povelja ima 53 potpisnice. Povelja navodi prava i dužnosti koje pokrivaju sve slojeve društva, od bezbjednosti porodice do Afričkog jedinstva. Ona naglašava da građanska i politička prava ne mogu biti odvojena od ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Mnoge klauzule upućuju na državno pravo, i dopunjavaju ga. Povelju su kritizirali zbog ovoga, jer u mnogim državama još postoje ugnjetavački zakoni koji ograničavaju ljudska prava. OAU je također osnovala Afričku komisiju za ljudska prava. Funkcija Komisije je da promovira prava istaknuta u Povelji, da obezbijedi njihovu zaštitu i da tumači Povelju. Prethodno nije postojao sud na koji bi sudio slučajevima bilo kojih država ili pojedinaca i Komisija je kritizirana da nema zube. Afrički sud za ljudska prava i prava naroda je počeo sa radom 2006.godine i počeo je u poslednje vrijeme voditi parnice u vezi sa kršenjem Afričke povelje o ljudskim pravima i pravima naroda. AU je također usvojila konvencije o pravima djece i pravima žena.

Poglavlje 1, 4. dio

Da bi radili dobre izvještaje o ljudskim pravim, veoma je bitno razumijevanje UN-a i kako UN funkcionira. Upoznavanje sa UN-om Osnovne činjenice o UN-u: UN je bogat izvor informacija, učenja i kontakata. UN ima agencije fokusirane na mnoge različite sektore i pitanja – kao što su djeca, žene, zdrastvo, siromaštvo, stanovništvo, invaliditet i obrazovanje. UN zapošljava hiljade advokata i branilaca ljudskih prava širom svijeta, uključujući međunarodne mirovne snage, Plave beretke. UN Ima odjele za istraživanje i statistiku koji izbacuju papire i brojeve o praktično svakom aspektu ljudskog života. Imaju stotine ureda i zapošljavaju hiljade ljudi širom svijeta.

Gdje su glavni uredi UN-a? Glavni uredi UN-a su u New York City-u u SAD. UN također imaju urede u Ženevi (Švicarska), Beču ( Austria) i Najrobiju (Kenija)..

Ko predvodi UN? Generalni sekretar je vođa UN-a, portparol i „glavni administrativni službenik.“ Trenutno je Generalni sekretar Ban Ki-moon iz Južne Koreje, koji je imenovan na tu poziciju u januaru 2007.godine.

Koliko traje mandat Generalnog sekretara? Svaki Generalni sekretar služi mandat od pet godina, ali ista osoba može biti ponovo imenovana nekoliko puta.

Kako se UN financiraju?UN se financira od strane država članica i dobrovoljnim prilozima. Svaka država članica daje prilog u skladu sa svojim sredstvima, izračunato prema bruto nacionalnom dohotku. To znači da najbogatije države plaćaju najviše. Trenutno SAD plaćaju najviše, ali da bi se osiguralo da UN ne postanu previše zavisne od bilo koje države, maksimum koji država može dati je 22% od ukupnog UN-a.

Koji su službeni jezici UN-a? Ujedinjene nacije imaju šest službenih jezika: Arapski, Kineski, Engleski, Francuski, Ruski i Španski.

Povelja UN Osnivački dokument UN-a je Povelja UN-a. Povelja UN je multilateralni sporazum koji služi kao ustav UN-a. To je najviši organ međunarodnog prava, ona je pravno obavezujuća za sve članice i nadjačava bilo koje druge sporazume koji članice potpišu. Države članice Bilo koja suverena država može se pridružiti UN-u. Prve države članice, njih 51, su se pridružile kada su potpisale Povelju UN-a 1945.godine. Od tada, članstvo se stalno povećavalo i danas UN imaju 193 države članice – sve države na svijetu osim Vatikana. Ljudska prava Ljudska prava su od osnovne važnosti za UN. UN-ov rad na polju ljudskih prava izvode mnogi organi i agencije. Neke od njih su direktno povezane sa ljudskim pravima, na primjer, Žene UN-a, koja promovira rodnu jednakost i jačanje žena. Druge se fokusiraju na određene probleme, ali uzimaju pristup ljudskih prava ili pristup baziran na pravima, u rješavanju ovih problema, na primjer Svjetska zdravstvena organizacija. Sistem UN-a “Sistem UN-a” je krovni termin koji se koristi da se označe sve međunarodne organizacije, sporazumi i konvencije koje su kreirale UN i koje UN vode i provode. Glavne strukture sistema UN-a

Vatikan Maleni grad Vatican, dom Rimokatoličke crkve, je priznat kao suverena država. Grad Vatikan ima manje od 1000 stanovnika, uključujući Papu, njegove kardinale, svećenstvo i Švicarsku Gardu koja štiti Vatkiansku palatu. Vatikan grad je izabrao da ne bude član, ali ima stalni status posmatrača u UN-u.

Pet glavnih organa UN-a su Generalna skupština, Vijeće bezbjednosti, Ekonomsko i socijalno vijeće, Sekretarijat i Međunarodni sud pravde. Generalna skupština Ujedinjenih nacija Generalnu skupštinu UN-a (UNGA) čine 193 države članice UN-a, koje predstavljaju njihovi delegati. Svaka država članica se smatra jednakom u UN-u i glas svake države ima jednaku vrijednost. Generalna Skupština je najreprezentativniji organ UN-a i ona odobrava sve sporazume i instrumente UN-a. Ona također bira članove Vijeća sigurnosti, Ekonomskog i Socijalnog vijeća i Vijeća za ljudska prava. Pored toga nadgleda pomoćne programe UN-a kao i komitete zasnovane na Povelji, komitete zasnovane na sporazumima, kao i druge komitete. Generalna skupština može također usvojiti rezolucije. Kod većine pitanja rezolucija se usvaja ako većina država glasa za nju. O važnim pitanjima potrebna je dvo-trećinska većina za usvajanje. Važna pitanja uključuju mir i bezbjednost, izbor članova drugih organa sistema UN-a, primanje, suspenziju i izbacivanje države članice, i budžet UN-a. Samo rezolucije o budžetu su obavezne za članice. Ostale rezolucije Generalne skupštine nisu obavezujuće, što znači da se države članice ne moraju slagati sa rezolucijom UN-a ako joj se čvrsto protive. Vijeće sigurnosti UN-a Posao VIjeća sigurnosti je da održi mir i bezbjednost u svijetu. Vijeće ima ovlasti da nametne sankcije, da odobri vojnu akciju, te da razmjesti mirovne snage UN-a u područjima konflikta. VIjeće sigurnosti ima 15 država članica. Od njih petnaest, pet država — Kina, Francuska, Rusija, Velika Britanija i SAD — su stalne članice. Sve stalne članice — poznate i kao P5 — imaju pravo da stave veto na rezoluciju. Ostalih 10 nestalnih članica Vijeća sigurnosti bira Generalna skupština svake dvije godine. Economsko i socijalno vijeće UN-a (ECOSOC) ECOSOC je glavni forum za raspravljanje o međunarodnim ekonomskim i socijalnim pitanjima te za izradu preporuka politike o kojima trebaju razgovarati Generalna skupština i ostali organi sistema UN-a. Vijeće također nadzire nekoliko funkcionalnih komisija, regionalnih komisija i stručnih organa povezanih sa ekonomskim i socijalnim pitanjima. Sekretarijat UN-a Na čelu sa Generalnim sekretarom i zapošljavajući internacionalno osoblje, Sekretarijat obezbjeđuje podršku organima UN-a za njihove sastanke; na primjer, istraživanja, informacije, logistiku i druge zadatke. Međunarodni sud pravde (ICJ)

ICJije pravosudni organ UN-a. Smješten je u Hagu, u Holandiji i djeluje kao svjetski sud. Njegova glavna funkcija je da vodi pravne sporove, te donese presudu u sporovima između država i obezbijedi savjetodavno mišljenje o pitanjima koja su mu predata od strane organa Ujedinjenih nacija ili specijaliziranih agencija ovlaštenih da iznesu takve zahtjeve.

Organi ljudskih prava unutar sistema UN-a Ured Visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR) je glavni organ UN-a koji radi na polju ljudskih prava. On nudi ekspertizu i podršku raznim agencijama u sistemu UN-a koje nadziru ljudska prava. Trenutno je Visoki povjerenik za ljudska prava advokat iz Južne Afrike Navanethem Pillay, čiji je četvorogodišnji mandat počeo 1. septembra 2008.godine. Organi za nadziranje ljudskih prava Sistem UN-a ima dvije kategorije organa za nadziranje ljudskih prava:

Organi i mehanizmi zasnovani na Povelji UN-a, koji su kreirani na osnovu Povelje UN-a.

Organi zasnovani na sporazumima UN-a, kreirani u okviru međunarodnih sporazuma UN-a i sastavljeni od nezavisnih eksperata koji nadziru da li države poštuju njihove obaveze iz sporazuma.

Organi i mehanizmi zasnovani na Povelji UN-a Vijeće za ljudska prava UN-a (UNHRC) je međudržavni vijeće sastavljen od 47 država. On ojačava, promovira i štiti ljudska prava širom svijeta.

U slučaju zabune! Lako je zamijeniti: Međunarodni sud pravde (ICJ), koji je organ UN-a i sudi u pravnim sporovima između država, sa Međunarodnim krivičnim sudom (ICC) koji sudi pojedincima za zločine protiv čovječnosti, genocid i druge međunarodne zločine. ICC nije organ UN-a i nije dio sistema UN-a.

Za vise o ICJ, posjetite stranicu na internetu: www.icj-cij.org.

Za vise o ICC-u posjetite stranicu ICC-a na internetu: www.icc-cpi.int.

Jedan od glavnih poslova UNHRC-a je da obezbijedi da se provode Univerzalni periodični pregledi slaganja država sa standardima ljudskih prava. UNHRC također prima i razmatra žalbe od pojedinaca i organizacija o kršenjima ljudskih prava.

VISOKI POVJERENIK UN-a ZA LJUDSKA PRAVA Trenutno je Visoki komesar UN-a za ljudska prava Navanethem Pillay, čiji je četvorogodišnji mandat počeo 1. septembra 2008.godine. Pillay je advokat i akademik iz Južne Afrike. Tokom ere apartheida, autokratske, rasističke vladavine manjinskog bijelog stanovništva u Južnoj Africi, Pillay je odbranila mnoge anti-apartheid aktiviste na sudu. Tabela sistema UN-a

http://www.un.org/en/aboutun/structure/pdfs/un_system_chart_colour_sm.pdf

Žalba se može smatrati neprihvatljivom:

U slučaju zabune! Lako je pogriješiti između Vijeća za ljudska prava UN-a (UNHRC) i Komisije za ljudska prava. Komisija za ljudska prava je bila originalno tijelo koje je uradilo nacrt Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Ona je vodila razvoj i nadgledanje ljudskih prava do 2006.godine, ali ona više ne postoji. 2006.godine Komisija je zamijenjena VIjećem za ljudska prava. Vijeće za ljudska prava UN ima širi mandat nego što je Komisija imala. Njegove possebne proširene funkcije uključuju nadziranje i pregled učinka država, saslušanje žalbi protiv država zbog kršenja ljudskih prava i preporučivanje djelovanja. Za više o Vijeću za ljudska prava vidi www2.ohchr.org/english/bodies/hrcouncil. Kada radite pozadinsko istraživanje, pazite! Mnoge internet stranice još upućuju na Komisiju za ljudska prava, jer UNHCR trenutno prolazi kroz proces izgradnje institucije da bi usvojio i inkorporirao strukture i funkcije Komisije. Ako imate bilo kakve sumnje, posjetitie internet stranicu Ureda Visokog povjerenika za ljudska prava (www.ohcr.org) i idite na padajući meni organi ljudskih prava ( the Human Rights Bodies), gdje ćete pronaći aktualne informacije.

ako ima iskazane političke motivacije i nije u skladu sa zakonom o ljudskim pravima;

ako ne sadrži činjenicama potvrđen opis navodnih kršenja, uključujući prava koja su navedena da su kršena;

ako je njen jezik uvredljiv;

ako je nije predala žrtva, osoba ili grupa sa direktnim znanjem o kršenju ljudskih prava ili sa jasnim dokazom o kršenju;

Ako je isključivo bazirana na izvještajima koje su distribuirali mediji;

Ako se odnosi na situaciju sa kojom se već bave UN ili regionalni organi; Ako domaća pravna sredstva nisu bila iscrpljena, osim ako se pokaže da bi ta sredstva bila neefikasna ili nerazumno produžena Univerzalni periodični pregled (UPR) je proces kroz koji UNHRC može revidirati položaj ljudskih prava i dokumentaciju u svim od 193 države članice. Ciklus revizije se ponovo pokreće svake četiri godine. Postupak revizije treba da bude kooperativan i svaka država treba da opiše situaciju ljudskih prava u njihovoj državi. Uz podršku UNHRC-a, države provode revizije i predaju izvješća o njima. Na kraju, UPR ima za cilj da obezbijedi informacije koje će omogućiti UN-u da pristupi problemu kršenja ljudskih prava širom. Žalbene procedure Vijeća za ljudska prava. UNHCR ima postupke za prijem žalbi koje se tiču stalnih obrazaca velikih i sigurno potvrđenih kršenja ljudskih prava. U okviru „procedure 1503,“ kako je poznata prema broju rezolucije pod kojim je usvojena, žalba se šalje Uredu Visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR), koji je zatim proslijeđuje Vijeću za ljudska prava. Radna grupa za komunikacije razmatra da li se žalba može uvažiti, ako može ona proslijeđuje žalbu radnoj grupi za situacije. Nakon razmatranja žalbe, radna grupa sastavlja izvještaj i preporuku Vijeću za ljudska prava. UNHCR zatim razmatra žalbu na zatvorenim sjednicama i odlučuje o postupku. Posebne procedure Vijeća za ljudska prava S vremena na vrijeme, UNHCR će istražiti određenu temu, na primjer, nasilje nad ženama, slobodu izražavanja, zatvaranje bez suđenja, ili trgovinu ljudima. Procesi i sredstva putem kojih UN sprovodi ova istraživanja su poznati kao “posebne procedure.” Termin “posebne procedure” se također koristi da se označe istrage kršenja ljudskih prava u određenim državama. Ljudi koji izvršavaju mandate posebnih procedura su „nosioci mandata.“ Oni mogu funkcionirati kao pojedinci ili u radnim grupama, eksperti su u njihovom polju i, u nastojanju da bi nosioci mandata ostali nezavisni i nepristrasni, ne dobijaju plaću za njihov rad. Kada nosioci mandata posebnih procedura dobiju informaciju o kršenju ljudskih prava u određenoj državi, oni šalju pisma vladi tražeći potvrdu. Oni mogu izvršavati posjete

Tračak svjetlosti na“najmračnije uglove”

Univerzalna periodična revizija “ima potencijal da promovira i štiti ljudska prava u najmračnijim uglovima svijeta.”– Ban Ki-moon, Generalni sekretar UN-a.

državi ako se vlada države o kojoj se govori složi s tim. Nakon posjeta državi, nosioci mandata izdaju javni izvještaj, koji se naziva izvještaj misije i koji sadrži njihove zaključke i preporuke. Organi zasnovani na sporazumu Glavni posao organa sporazuma jeste da pregleda izvještaje država o koracima koje su preduzeli u skladu sa njihovim obavezama. Četiri komiteta (CCPR, CERD, CAT i CEDAW) mogu primiti peticije od pojedinaca koji tvrde da su njihova prava u okviru sporazuma prekršena. Organi sporazuma također tumače i komentiraju sporazume i organiziraju diskusije o temama. Postoji devet organa sporazuma o ljudskim pravima. Jedan za svaki od glavnih međunarodnih sporazuma. Organe sporazuma podržava ogranak OHCHR-a za sporazume o ljudskim pravima, sa sjedištem u Ženevi: Komitet za ljudska prava nadzire implementiranje Međunarodnog pakta za građanska i politička prava i njegove opcione protokole; Komitet za ekonomska, socijalna i kulturna prava (CESCR) nadzire implementiranje Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima; Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije (CERD) nadzire implementiranje Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije; Komitet za eliminaciju diskriminacije žena (CEDAW) nadzire implementiranje Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena i njen opcioni protokol; Komitet protiv mučenja (CAT) nadzire implementaciju Konvencije protiv mučenja i drugog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana; Komitet za prava djeteta (CRC) nadzire implementiranje Konvencije o pravima djeteta i njene opcione protokole; Komitet za radnike migrante (CMW) nadzire implementiranje Međunarodne konvencije o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica; Komitet za prava osoba sa invaliditetom (CRPD) nadzire implementiranje Međunarodne konvencije o pravima osoba sa invaliditetom; Komitet za prisilne nestanke (CED) nadzire implementiranje Međunarodne konvencije za zaštitu svih osoba od prisilnog nestanka.

UN-ovi Programi

Održavanje mira u nasilnom svijetu

“Danas, imamo više od 110,000 muškaraca i žena raspoređenih u zonama konflikta širom svijeta. Oni dolaze iz skoro 120 zemalja – što je najveći broj od kada postoje UN, odražavajući vjeru u čuvanje mira od strane Ujedninjenih nacija. Oni dolaze iz nacija velikih i malih, bogatih i siromašnih – neki od njih iz država koje je i same rat nedavno pogodio. Oni unose različite kulture i iskustva u posao, ali su ujedinjeni u njihovoj odlučnosti da njeguju mir. Neki su u uniformama, ali mnogi su civili i njihove aktivnosti idu daleko iza nadgledanja. Oni obučavaju policiju, razoružavaju bivše borce, podržavaju izbore i pomažu da se izgrade državne insititucije, grade mostove, popravljaju škole, pomažu žrtvama poplava i štite žene od seksualnog nasilja. Oni podržavaju ljudska prava i promoviraju rodnu jednakost. Zahvaljujući njihovim naporima, humanitarna pomoć koja spašava živote može se dostaviti i ekonomski razvoj može početi.” – Ban Ki-moon, Generalni sekretar UN-a, 2008.godine, u govoru u čast 60 godina UN-ovog čuvanja mira. (www.un.org/events/peacekeeping60/sgmessage.shtml) ŠTA JE ČUVANJE MIRA? UN definira čuvanje mira kao kreiranje uvjeta za trajni mir. Principi koji vode mirovnjake su:

Saglasnost stranaka; Nepristrasnost; Neupotreba sile osim u samoodbrani i odbrani svog mandata.

UN mirovnjaci nose prepoznatljive plave beretke ili šljemove zbog lakšeg prepoznavanja. Prve UN-ove mirovne snage su raspoređene na Bliskom istoku 1948.godine, radi nadgledanja mira kojem su posredovali između Izraela i susjednih arapskih država. Od tada, bile su 64 misije. Mirovnjaci često budu pod vatrom i preko 2860 mirovnjaka UN-a iz 120 različitih država je poginulo dok su bili na misijama. 2011.godine, za vrijeme pisanja ovog priručnika, mirovnjaci UN-a su bili aktivni u zapadnoj Sahari, Sudanu, Kongu, Liberiji, Obali Bjelokosti, Haitiju, Kašmiru, Avganistanu, Istočnom Timoru, Kipru, Bliskom istoku, Golanskoj visoravni, Libanu i Kosovu. Mnogi pripadnici plavih beretki su poginuli tokom mirovnih misija. Na žalost, također je bilo i izvještaja u kojima su plave beretke kršile ljudska prava. Ovi izvještaji su bili istraženi i dobili su publicitet od strane državnih i međunarodnih organizacija za ljudska prava. Za više o UN-ovim mirovnim operacijama vidi web stranicu mirovnih snaga UN-a: www.un.org/en/peacekeeping.

UN ima nekoliko ureda i programa, koje je osnovala Generalna skupština, koji se bave pitanjima ljudskih prava. Oni uključuju:

Visoki komesarijat UN-a za izbjeglice (UNHCR), koji štiti izbjeglice, tražitelje azila i osobe bez državljanstva;

UN-ov Dječiji fond (UNICEF), koji štiti i unapređuje prava djece:

UN-ov Razvojni program (UNDP), koji uključuje rad na raznim područjima razvoja uključujući rodnu jednakost;

Ured UN-a za drogu i kriminal (UNODC), koji ima zadatak da se bori protiv trgovine ljudima;

Populacioni fond UN-a (UNFPA), čiji rad je baziran na principima ljudskih prava i uključuje zdravstvo i rodnu jednakost;

Wsvjetski program hrane (WFP), koji se bori protiv gladi;

Žene UN-a, koji radi na rodnoj jednakosti. Specijalizirane i druge organizacije Pored gore navedenih postoji također nekoliko međunarodnih organizacija čiji rad se je povezan sa ljudskim pravima. Neke od njih, mada su osnovane odvojenim sporazumima i sa njihovim sopstvenim upravnim organima, se smatraju specijaliziranim agencijama UN-a.

Međunarodna organizacija rada;

UN-ova organizacija za prosvjetu, nauku i kulturu (UNESCO);

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO);

Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) Postoje također međunarodne finansijske institucije koje su specijalizirane agencije čiji rad ima značajan utjecaj na stanja ljudskih prava.

Međunarodni monetarni fond (IMF);

Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Poglavlje 1, 5. dio Part 5 Povelja o pravima žena Žene su posebno izložene u kršenjima ljudskih prava zbog njihove niže pozicije u mnogim društvima, zato su njihova prava zaštićena specijalnom konvencijom pozantom kao CEDAW. Kad spomenemo rod ne radi se samo o ženama, ali žene predstavljaju poseban fokus rada ljudskih prava. Zbog njihove pozicije slabijeg statusa u većini društava, žene su posebno izložene u kršenjima ljudskih prava. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) je sporazum koji naglašava prava žena.

Kreirana je zbog toga što se u većini dijelova svijeta na žene i djevojčice još uvijek gleda kao na društveno inferiorne i dodjeljuju im se inferiorne uloge u porodici i na poslu. Pristup žena novcu, imovini, zdravstvanoj njezi, obrazovanju i znanju nije jednak onom kakav imaju muškarci; slično tome, djevojčice često nemaju jednak pristup školi ili nemaju jednaku slobodu kao dječaci. U ovom poglavlju ćemo istraživati CEDAW. Rezultati diskriminacije:na koji način se krše prava žena Pravo na život, zdravstvenu njegu i bezbjednost osobe Svakog minuta jedna žena umre u trudnoći ili prilikom porođaja i još 20-30 žena pretrpi ozbiljne povrede ili invaliditet. Komplikacije tokom trudnoće ili porođaja su glavni uzrok smrti djevojaka između 15 i 19 godina u zemljama u razvoju..

- UNFPA Factsheet: Majčinstvo i ljudska prava. Pravo na obrazovanje 64% od nepismenih odraslih osoba (kako je utvrđeno od 1995 – 2004) su bile žene. U globalu, bilo je 89 žena koje su znale čitati i pisati na 100 pismenih muškaraca.

- UNESCO Institut za statistiku, Factsheet, mart 2008. godine, No. 1 Pravo na posjedovanje imovine Postojeći statutni i običajni zakoni ograničavaju pristup žena zemlji i drugim tipovima imovine u većini država u Africi i u oko pola država u Aziji.

- UN-ov odjel za statistiku, žene svijeta 2010. godine: Trendovi i statistika

Pravo na život oslobođen od okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg tretmana Nasilje nad ženama je univerzalan fenomen.

- UN-ov odjel za statistiku, žene svijeta 2010. godine: Trendovi i statistika Pravo na zdravstvenu njegu Žene čine većinu HIV pozitivnih odraslih osoba u sub-saharskoj Africi, sjevernoj Africi i Bliskom istoku.

- UN-ov odjel za statistiku, žene svijeta 2010. godine: Trendovi i statistika Pravo na jednakost sa muškarcima Samo 13 od 500 najveći korporacija u svijetu ima žene na pozicijama generalnog direktora

- UN-ov odjel za statistiku, žene svijeta 2010. godine: Trendovi i statistika “Svi članovi ljudske porodice ” Kada su formirane UN 1945.godine, ideja o jednakim pravima za muškarce i žene je bila prilično nova u međunarodnoj zajednici. Samo 30 od 51 države koje su bile prve

članice UN-a su dozvolile ženama da glasaju a mnoge države su vjerovale da je pitanje jednakosti između muškaraca i žena bilo suvereno pitanje. UDLJP je bio prvi međunarodno priznati dokument koji je jasno izrazio principe jednakih prava između muškaraca i žena. U uvodu: UDLJP naglašava da je priznavanje prava „svih članova ljudske porodice“ osnov za slobodan, pravedan i miran svijet. “... narodi Ujedinjenih nacija su u Povelji ponovo potvrdili svoju vjeru u osnovna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe i u jednaka prava muškaraca i žena...” Član 1 UDLJP glasi: Sva ljudska bića su rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Član 2 UDLJP glasi: Svakom pripadaju sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji, bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti. Član 16 izjavljuje da su muškarci i žene jednaki partneri u braku:

- Punoljetni muškarci i žene, bez ograničenja u pogledu rase, nacionalnosti ili vjere, imaju pravo na brak i osnivanje porodice, njima pripadaju jednaka prava pri sklapanju braka, tokom braka i prilikom njegovog raskida.

- Brak se može sklopiti samo uz slobodan i potpuni pristanak osoba koje namjeravaju da postanu supružnici.

Iako nije sporazum, i zato nije obavezujući u međunarodnom pravu, UDLJP je bila revolucionarna za žene i od 1945. godine mnoge države su mijenjale prava i status žena. Povelja o pravima žena Borbe za jednakost su vodile razvoju konvencije UN posebno fokusirane na rod. To je bila Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koja je usvojena od strane Ujedinjenih nacija 1979.godine.

CEDAW se često opisuje kao međunarodna „Povelja o pravima žena.“ Obimna je i pristupa pravima žena do jednakosti u političkom, građanskom, kulturnom, ekonomskom i društvenom životu.

Član 1 CEDAW-a definira diskriminaciju žena kao bilo kakav oblik diskriminacije koji uskraćuje jednaka prava i slobodu žena:

“ Za potrebe ove konvencije, termin „diskriminacija žena“ označava bilo kakvo razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje napravljeno na osnovu spola koje ima za posljedicu ili cilj da onemogući ili poništi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje prava i sloboda od strane žena, bez obzira na njihov bračni status, a na osnovu jednakosti muškaraca i žena, na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom i ma kom drugom polju...”

- CEDAW Član 1

Rod i spol U 1960-im i 1970-im, istraživanja i intenzivne debate i diskusije žena akademika, aktivista, profesionalaca i radnika u ženskom pokretu su dovele do novih načina razumijevanja odnosa između muškaraca i žena. Također su dovele do razvoja novih pristupa za iskorjenjivanje nejednakosti između muškaraca i žena. Nova teorija je pravila razliku između roda i spola. Rod se difinira kao način kojim dajemo ljudima različite uloge, karakteristike i status u društvu, na osnovu njihovog bilološkog spola. Spol je fizička biološka razlika između muškarca i žene. Spol je osnova za rodnu diskriminaciju. Drugim riječima, diskriminacija nastaje s idejom da fizička biologija osobe (muški ili ženski spol) treba odrediti njihovu ulogu u društvu . Zbog toga, ako kažemo da žena ne može studirati da bude doktor predstavlja diskriminaciju na osnovu biološke razlike žena u odnosu na muškarce (spol). Slično tome, ideja da su majke bolji roditelji od očeva i da zbog toga trebaju preuzeti odgovornost brige o djeci je diskriminacija zasnovana na spolu. Kreirajući nejednake uloge i dodjeljujući resurse nejednako, na osnovu biološke razlike, mi kreiramo nejednaka društva. Rod je društvena konstrukcija Ovako definirano, rod je nešto što smo mi sami kreirali. Na rod se gleda kao na društveno pitanje, i naziva se društvenom konstrukcijom. Zbog toga što smo mi kreirali konstrukcije roda, mi ih možemo i promijeniti. Shvatanje ovih stvari je dovelo do novih pristupa za rješavanje problema nejednakosti između muškaraca i žena. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) Komitet za eliminaciju diskriminacije žena, koji je sastavljen od 23 eksperta za pitanja žena iz različitih država članica UN-a nedgleda implementiranje CEDAW-a. Komitet se

sastaje dva puta godišnje da revidira izvještaje u poštivanju odredbi Konvencije. Države potpisnice konvencije trebaju predati izvještaje komitetu svake četiri godine.

Opcioni protokol Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, koji je stupio na snagu u decembru 2000, daje Komitetu ovlasti da razmatra žalbe pojedinaca. Komitet može također inicirati istragu situacija ozbiljnih ili sustavnih kršenja ženskih prava i formulirati opće preporuke i sugestije.

CEDAW priznaje važnost prestanka diskriminacije bazirane na spolu da bi

žene postigle stvarnu jednakost. Ona ističe kulturu i tradiciju kao probleme , zbog toga što kulturne prakse i

tradicije širom svijeta definiraju uloge roda na način koji podstiče nejednakost; te njeguju prakse koje ograničavaju život žena i koje su štetne za žene.

CEDAW predlaže program nacionalnog djelovanja za kraj diskriminacije. Države koje su ratificirale ili pristupile CEDAW-u su pravno obavezane da primjenjuju njene odredbe u praksi. Potpisujući CEDAW države se obavezuju da će preduzeti pozitivne korake – uključujući politiku i pravne korake – ka završavanju diskriminacije te da će promovirati jednakost žena. Svake četiri godine države članice CEDAW-a moraju predati nacionalne izvještaje o koracima koje su preduzeli u cilju pridržavanja odredbi CEDAW-a.

CEDAW utvrđuje reproduktivna prava žena. Ova prava priznaju osnovna prava svih parova i pojedinaca da odluče o broju djece, te razmaku i vremenu kada će imati djecu, da imaju tačne informacije o seksu i drugim sredstvima začeća i pravo na kvalitetne seksualne i reproduktivne zdravstvene usluge. Ova prava također uključuju pravo donošenja odluka o reprodukciji bez diskriminacije, prinude i nasilja. Svjetska zdravstvena organizacija UN-a (WHO) definira i razmatra prava seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Pročitajte više na http://www.who.int/topics/reproductive_health/en/

UN-ov pristup rodnoj jednakosti UN-ov pristup se također bazira na shvatanju roda kao društvene konstrukcije. Na primjer, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) kaže: “ Rod se odnosi na društveno konstruirane uloge, ponašanje, aktivnosti i atribute koje određeno društvo smatra prikladnim za muškarce i. Različite uloge i ponašanje mogu dovesti do nejednakosti roda, tj. razlika između muškaraca i žena koje sustavno favoriziraju jednu grupu. Tako, te nejednakosti mogu dovesti do neravnopravnosti između muškaraca i žena i u zdravstvenom statusu te u pristupu zdravstvenoj zaštiti.” Od 1997.godine, UN rade na tome da ubace rod u sav njihov rad; to znači obezbijediti da se rodne perspektive i cilj rodne jednakosti ubace u sve aspekte rada organizacije .

Žene UN-a

U Julu 2010.godine, Generalna skupština je kreirala Žene UN-a, Entitet Ujedinjenih nacija za rodnu jednakost i osnaživanje žena. Žene UN-a su osnovane da ubrzaju napredak u ispunjavanju potreba žena širom svijeta. Organizacija ujedinjuje prethodno različite oblasti sistema UN-a koje su se fokusirale isključivo na pitanja roda.

Glavne funkcije Žena UN-a su da:

Podržavaju međudržavne organe u njihovom formuliranju politika, globalnih standarda i normi

Da pomognu državama članicama da implementiraju ove standarde Naprave efikasno partnerstvo sa građanskim društvom Nadziru sistem UN-a u vezi sa napretkom u oblasti rodne jednakosti

Organizacija Žene UN-a nudi program i tehničku pomoć, obezbjeđuje potpore; koordinira sistem UN-a na području roda i nudi informacije o pitanjima žena za organe UN-a; angažuje se u izgradnji kapaciteta i obuci; i održava sastanke ekspertnih grupa.

Komisija za status žena

Komisija za status žena (CSW) je funkcionalna komisija Ekonomskog i socijalnog vijeća (ECOSOC) koja je namjenjena za unapređivanje rodne jednakosti. To je organ za kreiranje globalne politike. CSW se sastaje svake godine u martu u sjedištu UN-a u New York-u da ocijeni napredak na polju rodne jednakosti, ustanovi probleme i formulira politiku. Sastanku prisustvuju države članice, agencije UN-a i nevladine organizacije akreditirane od strane ECOSOC-a da sudjeluju u diskusijama, panel diskusijama i okruglim stolovima.

Žene i sigurnost

Iako ratovi ostavljaju strašne posljedice na sve ljude, žene se sve češće više ozlijeđuju u savremenim konfliktima. Velika većina žrtava u konfliktima su civili, a većinu njih čine žene i djeca. U novije vrijeme žene su sve više izložene groznim oblicima seksualnih napada, gdje je silovanje postalo oružje rata. Žene su također u velikoj mjeri pogođene poremećajima u infrastrukturi tokom i nakon konflikta dok pokušavaju da izdržavaju njihove porodice. A čak i poslije konflikta, žene nastavljaju da pate od posljedica seksualnog nasilja (kao što su fizičke i psihološke traume te trudnoće) i isključene su iz mirovnih procesa..

U oktobru 2000.godine Vijeće sigurnosti UN-a je donijeo rezoluciju 1325, koja je formalno priznala položaj žena u konfliktu i pozvala žene da sudjeluju u procesima poslije konflikta. Kasnije rezolucije Vijeća sigurnosti 1820, 1888, 1889 i 1960 su dodatno utvrdile norme za očuvanje i promoviranje prava žena tokom i poslije konflikta. Ove rezolucije se fokusiraju na tri ključna cilja:

Da ojačaju sudjelovanje žena pri donošenju odluka

Da okončaju seksualno nasilje i nekažnjivost

Da osiguraju sistem odgovornosti

Međunarodni tribunali za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju i Ruandu su razmotrili slučajeve seksualnog nasilja tokom trajanja konflikta i donijeli odluke o silovanju kao zločinu protiv čovječnosti i kao obliku genocida. Rimski Statut Međunarodnog krivičnog suda definira silovanje, seksualno ropstvo, prisiljavanje na prostituciju, prisiljavanje na trudnoću, prisilnu sterilizaciju i bilo kakvu formu seksualnog nasilja kao zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Ipak. uprkos određenom napretku, hiljade žena u područjima konflikta i dalje trpe nečuveno seksualno nasilje i druga teška kršenja ljudskih prava.

Poglavlje 1, 6. dio Međunarodna pravda i uzdizanje „super suda“ Ovdje je riječ o sudovima koji se bave sa najozbiljnijim kršenjima ljudskih prava, kao što su zločini protiv čovječnosti i genocid. Već smo spomenuli ICJ – Međunarodni sud pravde. ICJ je organ UN-a koji je odgovoran za izricanje presuda u sporovima između država. Primjeri uključuju granične sporove; pomorske sporove ( prava države na obranu i ribarenje u različitim dijelovima okeana), i neke sporove o ekstradiciji. Sud također iskazuje savjetodavna mišljenja organima UN-a i drugim ovlaštenim agencijama. Ovdje je riječ o sudovima koji se bave sa najozbiljnijim kršenjima ljudskih prava, kao što su zločini protiv čovječnosti i genocid. Prvi od ovih sudova je osnovan poslije Drugog svjetskog rata, kada su SAD, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez pokrenuli Nirnberška suđenja — suđenja nacistima umješanim u rat i Holokaust, u kojem je ubijeno šest miliona Jevreja. Međunarodni vojni tribunal za daleki istok je također osnovan u Tokiju u svrhu kažnjavanja glavnih zločinaca Drugog svjetskog rata. Nirnberška suđenja su se završila 1946. Preko 50 godina tokom hladnog rata trajao je mir između evropskih država. Ali u 1990-im, kolaps bivšeg Sovjetskog Saveza i raspad Jugoslavije je doveo do stvaranja 20 novih država. Novi ratovi su buknuli između etničkih grupa u novim državama i između država koje su nastale iz Jugoslavije. Nasilje u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj je bilo naročito okrutno i uključilo je masovna silovanja, koncentracijske logore i genocid. Ovi ratovi su doveli do ponovnog uzimanja u obzir međunarodnog organa pravde. Međunarodni tribunal za zločine za bivšu Jugoslaviju

Kao odgovor nasilju, Vijeće sigurnosti UN-a je osnovalo Međunarodni tribunal za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993. godine. Ovo je bio prvi sud za ratne zločine od Drugog svjetskog rata. ICTY je smješten u Hagu, Holandija. Odgovoran je za suđenje ljudima svih etničkih grupa optuženim da su počinili grozote tokom ratova koji su slijedili raspad Jugoslavije. ICTY je optužio 161 osobu, uključujući bivšeg predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića. Preko 130 od optuženih se pojavilo pred sudom, i — u vrijeme pisanja ovog priručnika — 40 je proglašeno krivim. Slobodan Milošević je optužen po preko 60 tačaka za genocid, zločine protiv čovječnosti, i ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu između 1991 i 1999. godine. Ovi zločini su pogodili stotine hiljada žrtava u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Njegova optužnica i suđenje su trajali nekoliko godina i u dramatičnom slijedu događaja, on je preminuo od srčanog udara u zatvorskom centru tribunala za bivšu Jugoslaviju lociranom u Hagu, u Holandiji, malo prije nego što je njegova odbrana završila sa iznošenjem dokaza. Međunarodni tribunal za zločine za Ruandu 1994. godine, genocid u Ruandi je potaknuo Vijeće sigurnosti UN-a da osnuje još jedan tribunal, Međunarodni tribunal za zločine za Ruandu (ICTR), da sudi ljudima odgovornim za ubijanje 900,000 Tutsa i umjerenih Hutua.. ICTR ima sjedište u Aruši, Tanzanija. Sud je optužio 59 ljudi, uključujući ministre iz kabineta, vojno rukovodstvo, političare i novinare. Sud je riješio 26 slučajeva i nekoliko ljudi je proglašeno krivim za genocid. Ostali specijalni sudovi Unutarnji konflikt, ugnjetavanje, i masovno ubijanje u drugim državama su također doveli do stvaranja specijalnih sudova. Ovi sudovi su mješoviti tribunali koji su kombinacija međunarodnih agencija i državnih vladinih struktura i dio su tranzicije države u demokratiju i mir. Specijalni sudovi su osnovani u Sierra Leone, Kosovu, Kambodži, Timoru-Leste, Bosni i Hercegovini i Libanu. Međunarodni krivični sud Međunarodni Krivični sud (ICC) – ponekad još nazivan u medijima i kao “super sud” — je prvi stalni sud baziran na sporazumu. Sjedište ICC-a je u Holandiji. Sud je neovisan i nije dio UN-a. Ipak, sud ima formalne odnose sa UN-om i Vijeće sigurnosti UN-a igra

važnu ulogu po tome što može upućivati slučajeve ICC-u, te inicirati istrage. Inače, tužilac ICC-a inicira istrage. ICC ne zamjenjuje ICTY i ICTR, koji će nastaviti sa radom dok se njihova suđenja ne okončaju, ali je odgovoran za istrage i suđenja svih slučajeva zločina protiv čovječnosti počinjenih poslije 2002. Rimski statut i četiri najteža zločina Sporazum koji je kreirao ICC je Rimski statut, koji je stupio na snagu 1. jula 2002. godine. Cilj Rimskog statua je bio da okonča nekažnjivost ( da osigura sudsko gonjenje i kažnjavanje) za počinitelje najozbiljnijih zločina u međunarodnoj zajednici. Primjenjuje se na pojedince a ne na države. Rimski statut definira četiri zločina, označene kao najteži zločini. Ova četiri zločina su genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločini agresije. ICC nema ovlaštenja u cijelom svijetu. On samo ima jurisdikciju nad zločinima koje su počinili građani država koje su potpisale Rimski statut. ICC Ne može suditi ljudima odgovornim za zločine počinjene prije 1. jula 2002 kada je stupio na snagu. ICC sudi pojedincima. Kada ICC pokrene postupak, države moraju surađivati sa sudom i predati osumnjičene. sud poslednjeg utočišta ICC je sud poslednjeg utočišta. Njegova jurisdikcija je komplementarna jurisdikciji državnih sudova. To znači da ICC neće djelovati ako država gdje je zločin počinjen preduzme akciju protiv počinitelja. Ali ako vlada odbije da djeluje ili ako djeluje presporo, te ako je postupak pristrasan na način da štiti počinitelje, ICC će se umješati. Veći dio finansiranja suda dolazi od država članica. Ali sud može primiti dodatno dobrovoljno finansiranje od država članica, ili preduzeća, fondacija ili pojedinaca.

Četiri zločina Genocid: Namjerno uništavanje etničke, rasne, vjerske ili nacionalne grupe. Primjeri uključuju ubistvo šest miliona jevreja od strane nicističkog režima Njemačke (1933-1945); genocid u Ruandi 1994. godine, i genocid u Srebrenici u julu 1995. godine u kojem je 8000 bosanskih Muslimana, ljudi i dječaka, masakrirano od strane armije bosanskih Srba i sahranjeno u masovne grobnice. Zločini protiv čovječnosti: Zločini koji su počinjeni od strane državnih ili ne-državnih aktera, ili koji su rezultat politike vlade, ili koje vlada ili drugi na vlasti toleriraju ili opraštaju, za vrijeme mira ili konflikta. Oni nisu pojedinačni slučajevi, nego su

sustavni i rasprostranjeni, i uključuju ubistva, mučenje, silovanje i drugo seksualno nasilje i politički, rasni i vjerski progon. Ratni zločini: Zločini počinjeni za vrijeme rata koji krše pravila ratovanja. Oni uključuju ubistvo; maltretiranje ili deportovaje civila u radne logore; ubijanje i maltretiranje ratnih zarobljenika; uništavanje gradova i sela i bilo kakvi drugi činovi uništavanja koji ne proizišli iz vojne nužnosti ili radi zaštite. Zločini agresije: Kada je Rimski statut usvojen 2002, potpisnice su se složile da ICC neće suditi za zločine agresije dok se ne slože oko definicije i pravnih procesa za ove zločine. U junu 2010, Reviziona konferencija Rimskog statuta dodala je statutu definiciju zločina agresije. Zločin se definira kao „planiranje, priprema, pokretanje ili izvršavanje čina agresije od strane osobe na rukovodećoj poziciji.“ Oni su definirali čin agresije kao upotrebu oružane sile od strane jedne države protiv druge države bez opravdanja samoodbrane ili ovlaštenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. U okviru Kampala sporazuma, ICC ne može suditi slučajevima koji uključuju zločine agresije do 2017, kada će države aktivirati sporazum. Polemika ICC je izuzetno kontroverzan i zagovaranja za i protiv suda su u toku. Najmoćnija država koja nije potpisnica su SAD. 2000.godine, Predsjednik SAD, Bill Clinton je potpisao Rimski statut. Ipak ovu odluku je promijenio Predsjednik George W. Bush, koji je „poništio “ (ili “odpisao”) potpisivanje statuta u maju 2002.godine. Razlog koji je generalno naveden za ovo poništavanje je da Ustav SAD, koji je osnova pravnog sistema SAD, sprječava članstvo SAD. Međutim, političari SAD su također izrazili zabrinutost da će protivnici SAD u međunarodnoj zajednici koristiti ICC za „zlobne“ ili političke progone građana SAD koji su umiješani u vojne operacije, na primjer, u Iraku, Avganistanu i u mirovnim misijama. Otkako je Predsjednik Barack Obama došao na vlast 2008.godine, SAD su uveli politiku konstruktivnog angažovanja u sudu i prisustvovale su na nekim sastancima ICC-a. I pored toga SAD još uvijek nisu član. Jedine dvije druge države koje su poništile njihove potpise su Izrael i Sudan. Izrael je izrazio zabrinutost da će sud izmisliti nove zločine. Posebna briga za Izrael bila je da bi sud mogao uključiti kao ratni zločin stvaranje naselja za civile okupacionih snaga na okupiranoj teritoriji Israel. U 2009.godini, ICC je izdao nalog za hapšenje sudanskog predsjednika Omara al-Bashira za zločine protiv čovječnosti koji proizilaze iz ubistva oko 300,000 ljudi u sudanskoj regiji Darfur od 2003.godine. Kako ICC nema sopstvenu policiju, sud se oslanja na Vladu Sudana da će predati predsjednika da bi mu se sudilo.

Nalog za hapšenje je izazvao polemiku i neke afričke države, uključujući Senegal, Džibuti i Komore su pozvali afričke članice ICC-a da se povuku iz suda u znak protesta. Njihov argument za to bio je da je Afrika meta suda. Još tri moćne države koje nisu potpisale Rimski statut su: Kina , koja tvrdi da postojanje ICC-a podriva suverenitet država. Kinu je još brinula i definicija ratnih zločina koja uključuje unutarnji konflikt, te da sud ima jurisdikciju za zločine protiv čovječnosti počinjenim za vrijeme mira. Indija se također protivi širokoj definiciji zločina protiv čovječnosti i definiciji unutarnjih konflikata kao ratnih zločina. Pakistan smatra da bi Rimski statut trebao predvidjeti mogućnost rezervacije država koje se ne slažu sa svim uvjetima. Još jedan problem za Pakistan je da ICC može tužiti poglavare države. Predmeti i suđenja U vrijeme pisanja ovo priručnika, ICC je bio uključen u slijedeće slučajeve: Uganda – Predmeti protiv članova Božije armije otpora (Lord’s Resistance Army). Nalozi za hapšenje su bili izdati, ali ni jedan nije još bio uhvaćen. Demokratska Republika Kongo (DRC) – predmeti protiv pet ljudi umiješanih u zločine koji uključuju regrutovanje maloljetnih u vojsku i silovanje. Četiri od pet ljudi su zatvoreni; peti je još uvijek na slobodi. Sudan (Darfur) – četiri predmeta protiv pojedinaca za zločine počinjene u Darfuru. Jedan osumnjičeni se pojavio dobrovoljno pred sudom; ostali osumnjičeni su bili još na slobodi. Sudan (Darfur) – ICC je optužio Predsjednika Sudana, Omara al-Bashira, za genocid u Darfuru, ali je on odbio da prizna sud. Ostao je i dalje na položaju predsjednika u Sudanu. Centralna Afrička Republika – bivšem političaru u Demokratskoj Republici Kongo (DRC) i navodnom vođi Oružanih snaga, Jean-Pierre Bemba Gombou se sudi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Kenija – ICC je istraživao slučajeve protiv šest lidera Kenije za navodne zločine počinjene tokom nasilja na izborima 2007-2008.godine. Libija – Vijeće sigurnosti UN-a je uputio situaciju u Libiji ICC-u za istragu. ICC je pokrenuo istragu za zločine protiv čovječnosti počinjene od strane Gadafijevog režima.

Odjel za odnose sa medijima ICC-a obezbjeđuje vijesti i informacije novinarima. Posjetite http://www.icc-cpi.int/nr/exeres/13cd3142-7459-48f0-b26a-da45723f8482.htm

Poglavlje 1, 7. dio Ljudska prava za vrijeme rata i sukoba “ U žestokim građanskim sukobima i neobjavljenim preko-graničnim borbama koje su sve više pravilo za rasplamsale ratove , malo boraca zna da Ženevska konvencija nudi posebnu zaštitu novinarima.” - William A. Orme Jr.u djelu „Ratni zločini: Šta bi javnost trebala znati.” Uređeno od strane Roy Gutman, David Rieff and Anthony Dworkin (W.W. Norton, New York, 2007). Ženevske konvencije Ženevske konvencije postavljaju standarde u međunarodnom pravu za humanitarni tretman ranjenih vojnika, ratnih zarobljenika i civila tokom rata, sukoba i vojne okupacije. One također priznaju ljudska prava novinara. Ženevske konvencije obuhvataju četiri sporazuma i tri dodatna protokola, koji zajedno čine međunarodno humanitarno pravo. Prva tri sporazuma su usvojena između 1864. i 1931.godine. Oni se bave sa humanim tretiranjem ranjenih i bolesnih vojnika, mornara i ratnih zarobljenika. Četvrti sporazum je napisan poslije Drugog svjetkog rata. On potvrđuje i proširuje prethodna tri sporazuma i uključuje zaštitu civila. 1977. godine su usvojena dva dodatna protokola, koji pojačavaju zaštite i u 2005. godini dodan je treći protokol kojim je uveden dodatni zaštitni znak za medicinske službe. Četiri konvencije i njihovi protokoli su pravno obavezujući. Članovi oružanih snaga koji krše prava konvencija mogu biti proglašenih krivim za ratne zločine.

Porijeklo Ženevske konvencije Ženevske konvencije su nastale sa švicarskim biznismenom, Jean Henri Dunant-om, koji je vidjeo pokolj u bici kod Solferina 1859. godine. Ta bitka, u kojoj su se armije Francuske i Sardinije borile protiv Austrijanaca, se dogodila malo izvan grada Solferino u sjevernoj Italiji i u njoj je učestvovalo preko 300,000 vojnika. Bitku su dobili Francuzi i vojnici Sardinije. Kada je paljba prestala, negdje oko 38,000 ljudi je ležalo na bojnom polju ranjeno ili mrtvo. Doktori su bili zarobljeni tokom bitke i izgledalo je da niko nije pomagao ranjenim vojnicima Užasnut tim patnjama, Dunant je organizirao lokalne ljude i seljane da pomognu vojnicima,bez obzira na kojoj strani su se borili. On se vratio u Ženevu i napisao knjigu o tome šta je vidjeo. Također je poveo uspješnu kampanju zagovaranja da se osnuje stalni organ za brigu o onima koji su ranjeni u ratu, i za utvrđivanje sporazuma koji bi garantovao neutralnost tog organa. Njegove ideje su dovele do stvaranja Međunarodnog komiteta Crvenog krsta 1863. godine a kasnije do kreiranja prve Ženevske konvencije. Dunant je primio prvu Nobelovu nagradu 1901. godine. Umro je 1910. godine.

Rezime glavnih članova Četvrta Ženevska konvencija se odnosi na zaštitu civila, uključujući novinare. Četvrta konvencija, Član 3 Član 3, koji je zajednički za sve četiri konvencije, pokriva prava civila na neprijateljskoj ili okupiranoj teritoriji u nemeđunarodnom sukobu. On navodi da svi civili moraju biti tretirani na human način, bez diskriminacije na osnovu „rase, boje, religije, vjere, spola, rođenja, bogatstva ili bilo kakvog sličnog kriterija.” Član stavlja van zakona slijedeća djela protiv civila:

Bilo kakav oblik nasilja uključujući ubistvo, sakaćenje, okrutan tretman i mučenje;

Uzimanje talaca;

Ponižavajući i degradirajući tretman;

Izricanje ili izvršavanje presude bez suđenja pred priznatim sudom Član 3 također navodi da „ranjeni i bolesni trebaju biti prihvaćeni i njegovani.” Član 4 Definira ko je zaštićen konvencijom. Samo oni koji se nađu na okupiranoj teritoriji ili koji su zarobljeni od strane države čiji nisu državljani (od strane država ili države koja čini invaziju) su zaštićeni. Građani država koje nisu vezane konvencijom su isključeni — to jest, oni nisu zaštićeni. Građani neutralne ili savezničke države su također isključeni ako država ima normalne diplomatske odnose sa okupatorskom vlasti. Član 27 Opisuje prava civila: “ Zaštićene osobe imaju pravo, u svakoj prilici, na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih porodičnih prava, svojih vjerskih uvjerenja i obreda, svojih navika i običaja. S njima će se, u svako doba, postupati čovječno i one će naročito biti zaštićene od svakog nasilja ili od zastrašivanja, od uvreda i znatiželje javnosti. Žene moraju biti naročito zaštićene od bilo kakvog napada na njihovu čast, naročito od silovanja, prinuđivanja na prostituciju ili od bilo kakvog nedoličnog napada. Vodeći računa o odredbama koje se odnose na zdravstveno stanje, starost i spol, sve zaštićene osobe moraju biti tretirane sa istom brigom od strane u konfliktu u čijoj se vlasti nalaze, bez bilo kakve negativne diskriminacije zasnovane, naročito, na rasi, vjeri ili političkom mišljenju. Ipak, strane u konfliktu mogu preduzimati, u odnosu na zaštićena lica, mjere kontrole i bezbjednosti koje mogu biti neophodne s obzirom na ratno stanje.”

“Zabranjeno je narediti da ne smije biti preživjelih.” - Ženevska konvencija, Protokol 2,

Član 4

Protokol 2 Se odnosi na nemeđunarodne konflikte i proširuje Ženevske konvencije da uključuju građanske konflikte velikih razmjera između oružanih snaga države i oružanih snaga disidenata ili drugih organiziranih oružanih grupa na njenoj teritoriji. Protokol isključuje unutrašnje nemire, kao što su izolirani i sporadični nemiri, koji nisu kategoririzirani kao oružani sukobi. Član 4 Protokola 2 Opisuje kako humani tretman mora biti proširen na civile: Civili (uključujući borce ili vojnike koji su odložili njihovo oružje), bilo da su zatvorenici ili ne, imaju pravo na „poštovanje svoje ličnosti, časti, ubjeđenja i vjerskih obreda” i moraju uvijek biti tretirani humano, bez diskriminacije. Ovaj Protocol posebno navodi i zabranjuje slijedeća kršenja prava civila:

Nasilje nad životom, zdravljem, fizičkim ili mentalnim blagostanjem osobe;

Ubistvo i okrutan tretman kao što je mučenje, sakaćenje ili bilo kakvo tjelesno kažnjavanje;

Kolektivne kazne;

Uzimanje talaca;

Teroristička djela;

Vrijeđanje ličnog dostojanstva,a naročito ponižavajući i degradirajući tretman, silovanje, prisilna prostitucija i bilo kakav oblik nedoličnog napada;

Ropstvo i trgovinu robljem u svakom njenom obliku;

Pljačkanje;

Prijetnje izvršenja bilo kojeg od navedenih kršenja. 1993. godine, Vijeće sigurnosti UN-a je proglasio da su Ženevske konvencije prešle u organ običajnog međunarodnog prava, čineći ih obvezujućim za svakoga — potpisnice i nepotpisnice Konvencija — kada god uđu u oružane sukobe. Prava novinara Ženevska konvencija kategorizira novinare koji su priključeni vojsci kao neuniformirane učesnike rata. Ovo znači da u okviru međunarodnog humanitarnog prava, novinari koji su akreditirani od strane vojske i koji putuju sa njima (koji su „uključeni“ u vojsku) su pravno dio vojne sile. Ukoliko budu zarobljeni od strane neprijatelja, oni će biti tretirani kao ratni zarobljenici. Kao ratni zarobljenici:

Novinari imaju pravo da ne odgovaraju na ispitivanje (da ćute)

Njihove zabilješke, filmovi i oprema mogu biti pravno zaplijenjeni

Ne mogu biti tretirani kao špijuni, ukoliko ne postoji dokazni materijal koji to potvrđuje.

Novinari koji nisu dio vojske, nego koji su neovisni, su zaštićeni protokolom 1 Ženevske konvencije, koji je usvojen 1977. Godine. U članu 79 Protokola 1 stoji da novinari koji su neovisni od oružanih snaga moraju biti zaštićeni kao civili. Poput svih civila, novinari ne podliježu vojnoj disciplini i ne smiju biti mete napada ili trpiti odmazdu od bilo koje strane u sukobu. Ipak, oni će izgubiti njihov status civila ako preduzmu bilo kakvu radnju koja sugerira ili pokazuje da oni podržavaju jednu od strana u konfliktu; ako na primjer, nose pušku, daju informacije ili neku drugu pomoć jednoj ili drugoj strani. Rezime Člana 79:

Novinari angažovani u opasnim profesionalnim misijama u područjima oružanog sukoba će se smatrati civilima.

Oni će biti zaštićeni kao civili s tim da ne urade ništa što bi narušilo njihov status civila (na primjer, učestvovanje u sukobu, špijuniranje)

Oni mogu dobiti identifikacionu kartu, sličnu onoj koju izdaje vlada njihove države, da potvrdi njihov status novinara, ali ovo nije obavezno.

Protokol 3 zaštitni znaci Zaštitni znaci su simboli na uniformama, vozilima i građevinama koji se koriste za vrijeme oružanog sukoba da privuku pažnju na činjenicu da su oni zaštićeni u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom. Generalno, na ljude ili objekte koji nose zaštitne znake ne može se pucati, niti mogu biti napadnuti. Oblik, forma i boja znakova su definirani pravilima međunarodnog humanitarnog prava. Upotreba zaštitnih znakova je ograničena na oružane sukobe. Zloupotreba zaaštitnih znakova je kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

Crveni krst, Crveni polumjesec i Crveni kristal za ljude i objekte koji su pod zaštitom Ženevskih konvencijafor people and objects under the protection of the Geneva Conventions

Plavi trougao na narandžastoj pozadini kao znak civilne zaštite, za osoblje i objekte organizacija civilne zaštite (humanitarni spas; ostale agencije koje štite civile)

Slova “PG” ili “PW” označavaju logor za ratne zarobljenike i slova “IC” označavaju internacioni logor za civile

Crvena linija na bijeloj pozadini za bolnice i bezbjedne zone

Ženevske konvencije, Protokol 1, Član 79:

“Novinari koji su angažovani u opasnim profesionalnim misijama u područjima oružanog sukoba će se smatrati civilima... [i] biće zaštićeni kao takvi u skladu sa Konvencijama i u ovom protokolu, pod uvjetom da ne preduzmu akcije koje bi naškodile njihovom statusu civila...”

Bijela zastava se koristi od strane nenaoružanog pregovarača koji traži prekid vatre ili da simbolizira predaju

Zastava Ujedinjenih nacija i slova UN za mirovne snage UN-a Oznaka Roerich-ovog pakta (sporazuma za zaštitu istorijskih i kulturnih lokacija)

da se identificiraju istorijski, spomenici, muzeji, naučne, umjetničke obrazovne i kulturne institucije

Oznaka kulturnih dobara da se označi imovina od velike važnosti za kulturnu baštinu.

Tri svijetlo narandžasta kruga da se označe opasna mjesta kao što su brane, nuklearne elektrane, električna postrojenja itd.

Poglavlje 1, 8. dio Prava iz člana 19 i sunčani zakoni

“… sloboda izražavanja, vjere, pristupa informacijama i političkog sudjelovanja — mi vjerujemo da su univerzalna prava. Ona bi trebala biti dostupna svim ljudima, uključujući etničke i vjerske manjine bilo da su u SAD, Kini ili bilo kojoj drugoj državi.”

Crveni krst Crveni polumjesec Crveni kristal Oznaka za bolnice i bezbijedne zone

Međunarodna oznaka bijela zastava zastava Ujedinjenih nacija

Civilne zaštite

zastava koja oznaka kulturnih dobara oznaka kulturnih dobara

označava spomenike pod posebnom zaštitom

Znak za mjesta koja sadrže opasne materijale ili posebne opasnosti

http://en.wikipedia.org/wiki/Protective_sign

- Predsjednik SAD Barack Obama govori studentima na koledžu u Šangaju, u Kini, o slobodi interneta. Citiran u Washington Postu, 16. novembra 2009. godine. Šta sporazumi kažu Glavna prava koja direktno utiču na medije su prava na slobodu izražavanja, mišljenja i informiranja. Ova prava su izražena u UDLJP-u i u ICCPR-u. Ona se još nazivaju i „prava iz člana 19” jer su izražena u članu 19 i UDLJP i ICCPR. UDLJP, Član 19: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez uznemiravanja i slobodu traženja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bilo kojim sredstvima bez obzira na granice.” ICCPR, Član 19: “1 Svako mora imati pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja. 2. Svako mora imati pravo na slobodu izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu traženja, primanja i saopštavanja informacija i ideja svih vrsta, bez obzira na granice, usmeno, u pisanoj formi ili u štampi, u formi umjetnosti ili putem drugih medija prema izboru.” Prava člana 19 su, kao i sva druga prava, univerzalna, urođena i neotuđiva. Razumijevanje prava iz člana 19 1) “ Svako mora imati pravo …” Pravo na slobodu izražavanja pripada svakome; razlike na bazi nivoa obrazovanja osobe, rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, rođenja ili bilo kojeg drugog statusa nisu dozvoljene. 2) “… tražiti, primati i saopštavati …” Saopštavati je pravo da kažete drugima šta mislite ili znate, bilo na privatnom sastanku ili putem masovne komunikacije. Tražiti i primati nam daje pravo da primamo što je moguće širi spektar informacija, gledišta i ideja od drugih. Ovo uključuje dostupnost i čitanje novina, slušanje emisija, pretraživanje interneta, sudjelovanje u javnim debatama kao slušalac, i poduzimanje novinarskog ili akademskog istraživačkog rada. To također uključuje pravo na pristup zapisima koje drže javne vlasti, što obavezuje vlade da objave bitne informacije i da odgovore na zahjeve pojedinaca da pristupe njihovim zapisima. 3) “… informacije i ideje bilo kakve vrste …” Pravo na slobodu izražavanja se odnosi ne samo na informacije i ideje za koje se smatra da su korisne ili tačne, nego na bilo kakvu vrstu činjenice ili mišljenja koje se može komunicirati, uključujući vijesti i informacije, reklame, umjetnost itd. Ono također

uključuje kontroverzan, pogrešan ili šokantan materijal i ideje manjinskih grupa. Činjenica da se ideja nekome ne dopada ili da se smatra netačnom ne opravdava zaustavljanje osobe da je izrazi. 4) “… bez obzira na granice …” Pravo na slobodu izražavanja nije ograničeno na državne granice; države moraju dozvoliti njenim državljanima da traže, primaju i objavljuju informacije za druge države i iz drugih država. 5) “… preko bilo kojih medija …” Ljudima treba dozvoliti da se izraze preko bilo kojih medija, bilo modernih ili tradicionalnih. Ovo uključuje novine, časopise, knjige, pamflete, radio, televiziju, internet, umjetnička djela, javne sastanke i bilo koji drugi oblik medija. Sunčani zakoni “ sunčeva svjetlost je kažu, najbolje sredstvo za dezinfekciju ”

- Justice Louis Brandeis član Vrhovnog suda SAD, piše o vrijednosti transparentnosti u djelu “Novac drugih ljudi i kako ga bankari koriste,” Poglavlje V: Šta može uraditi publicitet (1914)

Držanje stvari u tajnosti vodi stvaranju glasina, kulture zavjere i korupciji. Informiranje je potrebno da bi se vlasti mogle pozvati na odgovornost. Jedna proaktivna mjera koju su mnoge države poduzele u ispunjavanju njihovih obaveza iz člana 19 jeste uvođenje zakona o slobodi informiranja. Zakoni o slobodi informiranja se nekad nazivaju “sunčani zakoni,” pozivajući se na citat iznad od Justice Louis Brandeis-a. Novinari — kao i svi drugi — mogu koristiti ove zakone. Sunčani zakoni važe za sve institucije – vladin i privatni sektor. Oni se bave pitanjima transparentnosti vlade kao i privatnog sektora. Prava iz člana 19 su priznata kao najvažnija prava. Tamo gdje su prava iz člana 19 snažna, ostala prava i slobode će biti zaštićeni: Prava iz člana 19 u redakciji vijesti Branioci prava iz člana 19 argumentiraju da ta prava daju novinarima posebnu ulogu u društvu, jer kroz svoj rad novinari obezbjeđuju da javnost može ostvariti svoja prava na slobodu izražavanja i informiranja. Bez dobrog novinarstva, javnost ne bi bila u mogućnosti da uživa njihova prava iz člana 19. Ovaj argument je često korišten na sudovima da odbrani novinare i medijske slobode.

Novinari bi zato trebali imati mogućnost da rade slobodno; to jest, donositi odluke i praviti izbor o tome koje priče pokriti i pratiti, do koje publike dosegnuti, koga intervjuirati i koje činjenice, zvukove i slike uključiti, bez pritiska ili straha. Ograničenja na slobodu izražavanja I UDLJP i ICCPR stavljaju ograničenja na slobodu izražavanja i informiranja. Član 19 ICCPR-a naglašava da pravo na slobodu mišljenja i izražavanja“...nosi sa sobom posebne dužnosti i odgovornosti. Zbog toga može biti podložan određenim restrikcijama.” U članu 29 UDLJP-a piše da svako ima “dužnosti prema zajednici.” Sva prava, uključujući pravo na slobodu izražavanja, su ograničena ovim dužnostima. Cilj ovih klauzula je da se obezbijedi da ljudi koji ostvaruju pravo na slobodu izražavanja ne umanjuju neka druga prava; na primjer, pravo na privatnost, pravo na život bez rasizma, pravo na dobru reputaciju i slobodu bez zločina kao što su loše prikazivanje ili kleveta. One također sadrže u sebi dužnost da daju informacije koje su činjenične i tačne. U UDLJP-u (član 29) i ICCPR-u (član 19) stoji da ograničenja mogu biti nametnuta samo zakonom. Zakoni koji ograničavaju slobodu izražavanja treba da budu namijenjeni samo da bi se obezbijedilo poštovanje ljudskih prava, i za zaštitu državne bezbjednosti ili javnog reda, javnog zdravstva ili morala. Za države članice ICCPR-a, član 19 je pravno obavezujući. Drugim riječima, država koja guši slobodu izražavanja iz bilo kog razloga, ili čiji zakoni prelaze ograničenja postavljena u članu 19, krši prava svog naroda. Vijeće za ljudska prava UN-a (UNHRC) također navodi listu „dozvoljenih“ ograničenja na slobodu izražavanja.

U slučaju zabune!

Član 19 ne kaže da ljudi imaju pravo na medije. Mediji su samo alat kojim se mogu ostvariti osnovna ljudska prava na slobodu mišljenja, izražavanja i informiranja. Tako član 19 ne daje novinarima ni bilo kakva posebna prava. Novinari zavise od ljudskih prava da bi radili svoj posao, ali ne postoje posebna prava za novinare. Novinari imaju ista prava na slobodu mišljenja, izražavanja i informiranja kao i svi drugi građani.

Prema UNHRC-u, države mogu ograničiti slobodu izražavanja ako ograničenja:

Štite narod od netačnih i uvredljivih izjava

Štite privatnost pod određenim okolnostima

Dozvoljavaju državi da štiti svoju bezbjednost

Sprečavaju novinarstvo „mržnje“ — naročito gdje promovira rasizam, etničku ili vjersku mržnju

Sprečavaju ratnu propagandu Ograničenja na slobodu informiranja Idealno, dobar pristup zakonima o informiranju bi trebao omogućiti svim informacijama koje drži bilo koji javni organ da budu objelodanjene. Ipak, međunarodni standardi dopuštaju da vlade mogu odbiti da otkriju informacije kada mogu dokazati da bi objelodanjivanje prouzročilo štetu i da bi ta šteta bila veća od koristi koja bi se dobila razotkrivanjem. Mnoge vlade ograničavaju zakone o informiranju tvrdeći da razotkrivanje informacija prijeti državnoj bebjednosti. Prava iz člana 19 u sistemu UN-a Glavni organi UN-a koji se bave pravima iz člana 19 su:

Komitet za ljudska prava, koji nadgleda povinovanje država ICCPR-u.

Vijeće za ljudska prava, koji sponzorira rad Specijalnog izvjestitelja o slobodi mišljenja i izražavanja. Specijalni izvjestitelji su neovisni stručnjaci koji imaju mandat da istraže pitanja ili teme iz oblasti ljudskih prava kao dio posebnih precedura UN-a.

UNESCO (Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu). UNESCO je dio sistema UN-a i ima poseban fokus na slobodu informiranja i komunikacije te komunikacija u svrhu razvoja.

Deset prijetnji slobodi izražavanja širom svijeta

UN-ovi i međunarodni i državni promatrači medija građanskog društva vjeruju da je bilo mnogo poboljšanja kad je u pitanju sloboda medija i sloboda izražavanja u većini država. Ali oni također kažu da ima još mnogo toga da se uradi. Nakon pregledanja ustava i državnih zakona država širom regiona izvjestitelji UN-a i medijski promatrači iz Afrike, SAD, Latinske Amerike i Evrope su nabrojali 10 pretnji slobodi izražavanja u slijedećoj dekadi: 1. Kontrola vlade, naročito:

Politički utjecaj ili kontrola nad javnim medijima.

Obaveza registriranja za štampane medije ili za upotrebu ili pristupanje internetu.

Direktna kontrola vlasti nad licenciranjem i reguliranjem emitera.

Zloupotreba državnog oglašavanja ili drugih ovlaštenja države radi utjecanja na uredničku politiku.

Vlasništvo ili kontrola medija od strane političkih lidera ili stranaka.

Politički motivirani sudski sporovi pokrenuti protiv neovisnih medija.

Držanje zastarjelih pravnih pravila – kao što su zakoni o pobuni (izdaji) ili pravila protiv objavljivanja netačnih vijesti – koji sankcioniraju kritiziranje vlade.

2. Kleveta – zakoni, koji čine klevetu, uvredu, ogovaranje nekoga ili nečega zločinom, su još na snazi u većini država uključujući:

Zakone koji ne zahtijevaju da tužitelj dokaže laž ili zlobu.

Zakone koji kažnjavaju istinite izjave.

Zaštitu reputacije javnih organa, simbola države ili zastave, ili same države.

Zaštitu uvjerenja, škola mišljenja, ideologija, vjera, vjerskih simbola ili ideja.

Neopravdano oštro kažnjavanje, uključujući zatvorske, novčane kazne, gubitak građanskih prava uključujući pravo da se bavi novinarstvom.

3. Nasilje nad novinarima – bilo je više politički motiviranih ubistava novinara u 2009. godini nego u bilo kojoj drugoj godini u poslednjoj deceniji. Prijetnje uključuju:

Neuspjeh država da dodijele sredstva za sprečavanje i istraživanje napada.

Nedostatak svijesti da su potrebne posebne mjere da se pozabave napadima na novinare.

4. Ograničenja prava na informiranje — glavne prijetnje su:

Većina država još nije usvojila zakone koji garantiraju pravo na informiranje.

Zakoni u mnogim državama su slabi.

Izazov implementiranja prava na informiranje u praksi (kašnjenje odgovora; ignoriranje zahtijeva za informacijama).

Nedostatak otvorenosti za vrijeme izbora. 5. Diskriminacija u uživanju prava na slobodu izražavanja — žene, manjine, izbjeglice, urođenici, seksualne manjine — nastavljaju borbu da se njihov glas čuje.

Prepreke za osnivanje medija za i od strane zapostavljenih grupa.

Zloupotreba zakona o zabrani govora mržnje radi sprečavanja ugroženih grupa da govore o svojim problemima i onome što ih zabrinjava.

Malo članova zapostavljenih grupa je zaposleno u glavnim medijima.

Neadekvatno pokrivanje problema bitnih za zapostavljene grupe.

Širenje stereotipa i ponižavajućih informacija o zapostavljenim grupama u društvu.

6. Komercijalna pritisci

Rastuća koncentracija vlasništva nad medijima, sa posljedicama po raznolikost sadržaja.

Slom tržišta oglašavanja i drugi komercijalni pritisci, koji vode do mjera rezanja troškova kao što su smanjenje lokalnih sadržaja, jeftina, plitka zabava i opadanje istraživačkog novinarstva.

Prelazak na digitalnu tehniku može ići u prilog postojećim servisima na štetu veće raznolikosti i pristupa.

7. Podrška za javni servis i lokalne emitere – prijetnje uključuju:

Česti izazovi javne finansijske podrške za javne servise.

Nepostojanje jasnog mandata o pružanju javnih usluga za javne servise.

Nepostojanje pravnog uporišta za Radio i TV sektor u sistemu licenciranja neuspjeh u rezerviranju frekvencija za servise zajednice i uspostavljanju agencija za finansijsku podršku.

8. Bezbjednost i sloboda izražavanja — povećanje upotrebe nacionalne bezbjednosti kao razloga za ograničavanje slobode izražavanja, naročito poslije napada u septembru 2001. godine (na Svjetski tržni centar) i međunarodnog „rata protiv terora”:

Nejasne i/ili preširoke definicje ključnih termina kao što su bezbjednost i terorizam.

Zloupotreba nejasnih termina da se ograniče kritički ili uvredljivi govori koji ne predstavljaju podsticanje na nasilje.

Pritisci na medije da ne izvještavaju o terorizmu, na osnovama da to može promovirati ciljeve terorizma.

Proširena upotreba tehnika nadgledanja i umanjen previd u operacijama nadgledanja koji ostavljaju negativne posljedice na slobodu izražavanja i podriva pravo novinara da štite svoje povjerljive izvore.

9. Sloboda izražavanja na internetu — neke vlade kontroliraju internet, na primjer:

Fragmentiranje interneta nametanjem zaštitnih zidova (firewall) i filtera, kao i preko zahtjeva za registraciju.

Interveniranje države, kao što je blokiranje internet stranica i domena koji daju pristup korisnički generiranom sadržaju ili socijalnom umrežavanju.

Neke korporacije ne pridaju dovoljno truda poštovanju prava na pristup internetu , na primjer zbog političkih razloga.

10. Pristup informacijskim i komunikacijskim tehnologijama

Cjenovne strukture čine internet preskupim za siromašne.

Infrastruktura i povezivanje ne dosežu u mnoga mjesta.

Ograničena podrška za lokalno bazirane centre informacijeskih i komunikacijskih tehnologija.

Neadekvatna obuka i obrazovanje neročito među siromašnim, ruralnim i starijim stanovništvom.

- Sumirano iz “Međunarodni mehanizmi za promoviranje slobode izražavanja: Zajednička Deklaracija sa obilježavanja desete godišnjice: Deset ključnih izazova za slobodu izražavanja u slijedećoj dekadi,” od Specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija za slobodu mišljenja i izražavanja; Predstavnika za slobodu medija Organizacije za

sigurnost i suradnju u Europi (OSCE); Specijalnog izvjestitelja Organizacije američkih država (OAS) o slobodi izražavanja i Specijalnog izvjestitelja Afričke komisije za ljudska prava i narode (ACHPR) o slobodi izražavanja i pristupu informacijama. Da vidite cijeli tekst Deklaracije, posjetite http://www.article19.org/pdfs/standards/tenth-anniversary-joint-declaration-ten-key-challenges-to-freedom-of-express.pdf