■HM

Mojim roditeljima, Anni i Karlu Freundu

Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. « MALI PRINC Antoine de Saint-Exupéry

Prvo poglavlje

*Paklena gudura

Brzo se pribliţavala ponoć. Noć je bila hladna i vedra. Na nebu je svjetlucalo

bezbroj zvijezda. Njihov srebrni sjaj obasjavao je malo planinsko mjesto

tajanstvenim svjetlom. Snijegom prekriveno drveće u šumi sjalo je kao da je

začarano, a bijele padine i doline blistale su okupane zvjezdanim sjajem. No,

stanovnici to nisu primjećivali. Drijemali su u svojim krevetima čekajući jutro. U

malim kućicama u uskoj dolini bilo je mračno. Svjetlo je gorjelo još samo u nekim

gostionicama, u disku i u noćnom klubu, za goste koji su noć namjeravali provesti

zabavljajući se.

Utabani snijeg na parkiralištu iza restorana »K suncu« sjao je od glatkoće.

Gole grane starog brijesta koji je stajao u jednom udaljenom uglu bacale su

sablasnu sjenu na tlo. Ispod drveta bio je parkiran jedan usamljeni automobil.

Motor je tiho brujao; iz ispušne cijevi izlazili su crni oblaci dima koji su širili

neugodan miris.

U unutrašnjosti automobila vladala je tama. Muškarci na prednjim sjedalima

sličili su siluetama izrezanima iz crnog papira. Jedino vidljivo svjetlo pruţao je

crveni sjaj cigare koju je pušio čovjek za volanom. Lica putnika, koji su nešto

šapatom pričali, nisu se mogla razaznati.

»Doista ne znam što još čekaš«, reče pušač jedva čujno i popravi naočale. »Što je

prije eliminiramo, to bolje. Mnogo je hrabrija nego što smo svi isprva mislili

- a upravo je to čini tako opasnom. I sam si vidio koliko nam je teškoća priredila! Ili

si ti računao s tim da će doista naći Kaleţ svjetla?«

»Ne. Ali...«

»I da će Ĉuvaru svjetla spasiti ţivot?«

»Naravno da ne.« Muškarac na suvozačevom sjedalu zvučao je promuklo.

Gotovo patnički. »Ali zapravo smo to morali uzeti u obzir. Rođena je u Znaku

trinaestice i raspolaţe posebnim moćima.«

»Ma nemoj mi reći!« Glas pušača bio je prepun ironije.

»Ovoga puta moramo biti dvostruko oprezni. Ništa ne smije poći po zlu i nitko

ne smije posumnjati.«

»Kao da to i sam ne znam!«

»Mora izgledati kao nesreća, kao nesreća na skijanju ili u prometu. Inače na

vratu nećemo imati samo policiju nego i druge Ĉuvare - a to nam zbilja ne treba.«

»Ono što nam stvarno ne treba jest da sazna za taj prokleti pečat!« Muškarac sa

cigaretom zvučao je ljutito. »Ako otkrije njegovu tajnu, ojačat će svoje moći i na kraju

će joj još uspjeti da odnese Kaleţ natrag na Aventerru! Zato konačno nešto

poduzmi!«

»Hoću! Ja...«

»Nigdje nećeš na nju lakše naletjeti nego ovdje.« Pušačev se glas pojačao. »Ali,

ako i dalje budeš ovako zabušavao, onda je odmor gotov!«

»Za pripreme treba vremena!« Suvozač je zvučao uvrijeđeno. »Morao sam sve

točno isplanirati, ali sada je sve pod kontrolom, vjeruj mi. Još samo nekoliko dana - i

derište je gotovo!«

»Nadam se da imaš pravo!« Uţarena je točkica kaotično krivudala u tami. »Još

jedna katastrofa kao prošli put i obojica ćemo nadrljati. I to gadno!«

Suvozač umirujućom gestom uhvati sugovornika za ruku. »Do toga neće doći.

Ovoga puta neće umaći sudbini. To je sasvim sigurno!« Vozačeve oči na trenutak

bijesnu crvenim sjajem. Njegovu sugovorniku na trenutak su se učinile poput

uţarenog ugljena.

Vozač otpusti kočnicu i automobil se polako pokrene. Snijeg je škripao pod

širokim kotačima limuzine koja je iz straţnjeg dvorišta skrenula na slabo osvjetlje-nu

glavnu cestu. Auto je gotovo nečujno klizio asfaltom - poput opasne divlje ţivotinje

u potrazi za plijenom.

»Zar ovdje nije prekrasno?« Laura Leander veselo pogleda brata. »Predivno je,

zar ne? Reci nešto već jednom!«

Lukas iskrivi lice. »Pa nije loše«, zabrunda on mrzovoljno. Navukavši skijašku

kapu sve do obrva, s dosadom je promatrao snijegom prekrivenu kotlinu.

Laura i njen brat stajali su na skijama u blizini ţičare na Paklenoj guduri i uţivali

u pogledu na zimski krajolik. Skijaška staza je poput sjajne vrpce krivudala kroz

planinsku šumu do doline: bila je to staza na Paklenoj guduri, koju su skijaši

istodobno voljeli i pribojavali je se, zato što je bila vrlo zahtjevna i nemilosrdno se

osvećivala za svaku pogrešku. Padovi su na njoj bili uobičajeni, a do teških ozljeda

dolazilo je gotovo redovito. Spasioci su na toj stazi uvijek imali posla.

Oko Laurina i Lukasova lica šumio je vjetar i bojio im obraze u crveno. Laura je

imala skijaške naočale sa ţutim staklima, a Lukas je na nosu imao svoje velike

profesorske naočale. Sa ţičare je do njih dopirao veseli smijeh skijaša i snowboardera.

Nebom su kruţili gavrani, a na krovu planinske postaje jato vrabaca se svađalo oko

mrvica kruha koje su im skijaši bacali.

Bio je vedar dan s odličnom vidljivošću. Na jugu su stršali rascjepkani vrhovi

snijegom pokrivenih Alpa i kvarili pogled. No, u svim drugim smjerovima nije bilo

nikakvih prepreka. Laura i Lukas mogli su vidjeti gotovo do u beskonačnost, čak do

vrlo daleke visoravni koja se pruţala sjeverno od predgorja.

Lukas stisne oči, rukom ih zakloni od sunca i pogleda u daljinu, a onda se okrene

prema sjeverozapadu gdje su se na horizontu nejasno ocrtavali daleki breţuljci.

»Tamo negdje iza mora biti Hohenstadt, a malo dalje Ravenstein, iako se na ovoj

udaljenosti ne moţe razaznati.«

»Puno ti hvala, ti super-kiu.« Laura se široko osmjehne bratu. Tu specijalnu riječ

koju je on sam izmislio koristila je samo kad ga je njome mogla provocirati. »Bez tebe

to nikada ne bih zaključila!«

Lukas napravi grimasu, a nato se osmijeh na Laurinom licu još više proširi.

Laurini rumeni obrazi crvenjeli su se poput klaunovih dok je gledala prema dolini.

Odozgo je Hinterthur izgledao poput sela na maketi krajolika. Kuće na glavnoj cesti i

male sporedne uličice koje su vijugale uskim dolinama bile su majušne kao igračke.

Tako čiste i uredne, kao da su upravo stigle iz trgovine igračkama. Fasade su bile

pomno uređene, a mnoge su kuće bile šareno obojane. Konrad Kopfer, mrzovoljni

kućni sluga Maximiliana Longoliusa, u čijem su dvorcu Laura i Lukas sa svojom

maćehom Savelle provodili zimske praznike, objasnio im je da se ta tehnika bojenja

naziva zračno bojanje.

Mister L, kako je Maximiliana Longoliusa nazvao Lukas, bio je vlasnik golemog

medijskog carstva kojemu su, osim radijskih i televizijskih stanica, pripadale i novine

»Die Zeitung«, u kojima je Savelle bila urednica redakcije gospodarstva. S vrha

planine njegova se vikendica na rubu Hinterthura dobro vidjela. »Vikendica« je bila

prilično blag naziv za tu kuću jer je dobrostojeći poduzetnik zapravo ţivio na

raskošnom ladanjskom imanju s nekoliko spavaćih i dnevnih soba, dvije mramorne

kupaonice i jednom izvanredno namještenom kuhinjom. U prizemlju se, između

ostalog, nalazila i soba za gledanje televizije i igraonica u kojoj su bili stol za bilijar i

igraći automati.

»Hej! Vi mislite ovdje pustiti korijenje, ili?« Do Laure dopre jasni Kevinov glas.

Visoki se dječak sa ţičare spusti do njih. Kad se znalačkim pokretom zaustavio pored

njih, snijeg je zaprštao visoko u zrak. Prijateljski im se osmjehne, a bijeli mu zubi

pritom zablistaše.

Kevin Teschner bio je nećak Maxa Longoliusa. Mister L ga je pozvao da Lauri i

Lukasu pravi društvo tijekom zimskih praznika. Dječak je bio Laurin vršnjak, vrlo

veseo i uvijek spreman za zabavu. Njih troje su se vrlo brzo sprijateljili. Laura ipak

Kevinu nije ništa ispričala o fantastičnim pustolovinama koje je prošlog zimskog

solsticija doţivjela u dvorcu Ravenstein, svom internatu. Naravno, prešutjela mu je i

veliku tajnu koja od početka vremena povezuje Zemlju i Aventerru, najstariji od

starih planeta. Kevin također nije morao saznati da je Laura tek prije nekoliko

tjedana, na svoj trinaesti rođendan, saznala da je jedna od Ĉuvara i da se zato mora

boriti na strani Svjetla. On tu tajanstvenu priču ionako ne bi mogao shvatiti -kao ni

drugi ljudi koji nisu mogli vidjeti ispod površine stvari.

„Što kaţete na malu utrku?« Kevin izazivački pogleda Lauru i Lukasa. Crne su

mu oči iza skijaških naočala vragolasto blistale. Ispod kape mu je pobjegao uvojak

crne kose i zakovrčao se na čelu.

»Što se mene tiče, moţe.« Laura mu uzvrati veseli osmijeh. 'Kevin zapravo uopće

ne izgleda loše', pomisli ona i okrene se prema bratu. »Hoćeš li i ti, Lukase?«

»Volio bih - samo nisam siguran da bi to bilo pametno.«

»Ha?« Laura začuđeno pogleda Kevina, ah on samo slegne ramenima, a Lukas

ozbiljno nastavi: »Kako bi svima trebalo biti poznato, najnovija znanstvena

istraţivanja otkrila su da se većina nesreća u zimskim sportovima događa zato što

ljudi precijene svoje sposobnosti i previše se ohrabre. Upravo u utrkama ljudi

najčešće prekorače svoje granice sposobnosti. To znači da je potencijal preopterećenja

mnogostruko viši! Iz tog mi se razloga ne čini pametnim da se dobrovoljno izloţim

takvoj opasnosti. Logistično je, zar ne?«

Dok je Laura, naviknuta na takve monologe svog devet puta pametnijeg brata,

samo iznervirano zakolutala očima, Kevin ga je pogledao s nerazumijevanjem. »Logi

- što?«

Lukas se samo nacerio, a Laura poţuri objasniti: »Logistično! Lukas time misli da

je sve što on kaţe nadasve logično i, naravno, vrlo uvjerljivo.« Trudeći se da ne

pokaţe svoje nestrpljenje, okrene se prema bratu. »Hoćeš li nam, molim te, objasniti

što si htio reći tim pametnim riječima, gospodine Pametnjakoviću? Znači li to da ćeš

se utrkivati - ili ne?«

»Mislio sam da sam se sasvim jasno izrazio. Naravno da ću se utrkivati, ti pod-

kiu - pokušaj me stići ako moţeš!« Već istoga trenutka snaţno se odrazio pomoću

štapova i krenuo prema dolini. Prije no što su Laura i Kevin stigli reagirati, već je

dobio znatnu prednost.

»Ĉekaj samo!« prosikće Laura i uhvati štapove. Krajičkom oka vidjela je da je

Kevin učinio isto. No, čovjeka koji je u istom trenutku izišao iz sjene pored ţičare nije

primijetila. Ĉinilo se da je on samo čekao da oni krenu i da pođe za njima.

Staza je isprva bila ravna, a onda je strmo padala nizbrdo, tako da je Laura za

kratko vrijeme dobila na brzini. Vjetar joj je udarao u lice i ţestoko joj štipao obraze.

Snowboarderi su daleko ispod nje ţustro daska-li po utabanom snijegu. Staza je bila

krivudava, tako da su je skijaši teško kontrolirali. Laura pogleda pred sebe gdje je

Lukas upravo ušao u oštri desni zavoj i nestao iza jedne izbočine. Djevojčica još više

čučne i prebaci teţinu unatrag. Ubrzala je, a drugi su joj skijaši počeli titrati pred

očima. U zavoj je uletjela munjevitom brzinom. Laura ponovno prebaci teţinu da bi

u Sto uţem luku prošla krivinu - svaki ušteđeni metar mogao je biti odlučujući u

nastojanju da pretekne Lukasa. A to je namjeravala pod svaku cijenu; htjela je da

nauči lekciju. Morala mu je dokazati da jeftini trikovi ne pale. Osim toga, bilo bi joj

neugodno da je pobijedi mlađi brat. No, Lukas je također bio dobar skijaš. Iako je bio

mršav i, osim povremene partije tenisa, nije se bavio nikakvim sportom, na skijaškoj

ga se stazi nije smjelo podcijeniti.

U uskom je zavoju Laura došla opasno blizu drugim skijašima. Morala je paziti

da ne izleti sa staze. Odmah iza desnog zavoja, poduţi ravni dio staze vodio je do

zavoja iza kojega je leţao najstrmiji dio staze. Laura je znala da je upravo tamo čeka

najbolja prilika.

Njen je brat posljednjih dana oklijevao da strmu padinu prijeđe punom

brzinom. Poput osvete neke nemani koja prijeti da će progutati sve pred sobom,

pred njim je zjapila duboka klisura Paklene gudure. Staza je dobrih dvadesetak

metara prije nje oštro zakretala ulijevo, ali Lukas se očito bojao da će izletjeti iz

zavoja i pasti u dubinu. To se prošle godine dogodilo jednom mladom skijašu o

kojemu im je pričao Kevin. Pomoć je za njega stigla prekasno - bila je to uţasna

nesreća koja se Lukasa duboko dojmila.

S druge strane, Lauru to nije zastrašilo i uvijek je tim dijelom prolazila u punoj

brzini. Bila je svjesna svojih sposobnosti i taj joj zavoj nije predstavljao nikakav

problem, čak ni pri većoj brzini. Kad bi joj uspjelo još malo pojačati tempo, na tom bi

mjestu mogla preteći Lukasa.

Laura još jednom pogleda uokolo. Kevina, koji je bio dvadesetak metara iza nje,

lako je prepoznala po kričavoţutoj skijaškoj kapi. No, skijaša koji ga je u tom trenu

pretekao nije prepoznala. Nosio je uniformu spasioca na stazi i skijao je izvrsno.

Gotovo bez truda ostavio je Kevina iza sebe i sve joj se više pribliţavao. Shvatila je

da će ubrzo preteći i nju.

Na rubu zavoja, Laura se odrazila od tla. Dok je letjela, osjetila je lagani grč u

ţelucu. Cijelo joj se tijelo trznulo kad je doskočila, ali vrlo je uspješno koljenima

ublaţila udarac.

Djevojčica se nagne prema naprijed, krene u duboki čučanj i ubrza. Laura nikada

tako brzo nije skijala. Koncentrirano je pogled drţala na strmoj stazi dok je ostatak

svijeta postajao bijela mrlja koja je titrala pored njenog lica.

Odjednom Laura osjeti opasnost. Glavom joj munjevito proleti misao da nešto

nije u redu.

Ali što?

U tom trenutku iza sebe začuje druge skijaše. Usprkos nevjerojatnoj brzini kojom

je skijala, okrene glavu i ugleda kako joj se pribliţava spasitelj. Pokušavao ju je

preteći. I neka! Naposljetku, takmičili su se samo njen brat, Kevin i ona.

Ĉovjek se našao ravno pored nje. Iznenada joj padne na pamet da se on ponaša

vrlo čudno. Netremice je promatrao njene skije. Ili moţda njene čizme?

„Što bi to moglo značiti?' pitala se Laura. 'Što je tako posebno na mojim čizmama?'

Njegovo lice skrivala je kapuljača jakne, a oči su mu bile skrivene pod skijaškim

naočalama s efektom ogledala. No ipak, Lauri se on činio nekako poznatim. Iako nije

poznavala nijednog od spasitelja na stazi, bila je sigurna da je tog čovjeka negdje

susrela. Ĉak više puta. Odjednom joj sine uţasna pomisao: ako se nije prevarila, taj

čovjek nije nitko drugi nego...

U tom se trenutku skije odvoje od njenih stopala. Laura izgubi ravnoteţu i nađe

se u zraku. Svijet se oko nje okretao poput bubnja neke ogromne perilice rublja.

Djevojčica tresne na zaleđeno tlo, ali ne osjeti ništa. Nikakav udarac. Nikakvu bol.

Ništa.

Nastavila se kotrljati zaleđenom stazom. Suhi je snijeg pored staze prštao visoko

u zrak dok je Laura očajnički pokušavala zaustaviti smrtonosni pad. No, nije bilo

ničega za što se mogla uhvatiti - a onda kroz oblak bijele prašine ugleda kako se

ubrzano pribliţava ponoru Paklene gudure.

Čuvar svjetla tiho uzdahne i odmahne glavom. Onda okrene svoje izbrazdano lice,

u kojemu su bezbrojne godine ostavile duboke tragove, prema djevojčici s plavim

pletenicama. Odjevena u jednostavnu bijelu haljinicu, stajala je usred ogromne

dvorane u Hellunyatu i gledala ga velikim očima. Elysion je u njenom pogledu

mogao pročitati strah koji ju je obuzeo. »Shvaćam da se brineš, Alienor, ali ne znam

kako bih ti mogao pomoći. Paravainovi su ljudi danima traţili tvoga brata, ali od

njega ni traga. I dalje ćemo činiti sve da nađemo Alarika. Ali ne mogu ti obećati da

će nam to i uspjeti. Naţalost!«

Alienor pogne glavu i tuţno pogleda u kameni pod. Kroz prozor je ulazilo danje

svjetlo, a izvana, iz dvorišta veličanstvenoga dvorca, čulo se grebanje konjskih

kopita, zveckanje oruţja i oruđa i zvukovi iz kovačnice. No, Alienor te zvukove

gotovo nije ni primjećivala jer su joj misli bile uz brata koji je nestao prošloga

zimskog solsticija.

Alarik je tada s Bijelim vitezovima i njihovim vođom Paravainom otišao u

Dolinu vremena da bi na čarobnim vratima dočekao djevojčicu koja je na Aventerru

trebala donijeti Kaleţ svjetla sa Ĉovječje zvijezde. Kad su se u Gralski dvorac vratili

bez Kaleţa svjetla, sve je stanovnike Hellunyata obuzeo zapanjujući uţas i nitko nije

primijetio da dječak više nije među vitezovima. Svi su mislili samo na neizbjeţnu

smrt njihovog gospodara Elysiona i na propast njihovog planeta Aventerre. Bojazan

da će teška rana, koju je Elysionu zadao mač Crnog kneza Borborona, baciti

gospodara u Vječnu tamu, potpuno je zaokupila sljedbenike Svjetla. Tek kad je,

nedugo zatim, Elysion na neki čudesan način potpuno ozdravio i tako spriječio

prijeteću propast i vladavinu Vječnoga ništavila, ljudi su primijetili Alarikov

nestanak. No, ni Paravain ni njegovi Bijeli vitezovi nisu znali u kojem su trenutku

izgubili dječaka. Neki su tvrdili da su ga posljednji put vidjeli u Dolini vremena dok

su se drugi zaklinjali da je Alarik bio s njima na povratku, kad su prelazili Olujne

planine. Jedna od mladih ţena koje su bile među najbliţim Elysionovim tjelesnim

čuvarima bila je čvrsto uvjerena da je dječak nestao već na početku puta, ali se nije

mogla sjetiti jesu li ga izgubili u daljinama Kotrljajućeg kamenog mora ili na uskim

gorskim stazama koje su vodile na vrtoglave vrhunce Olujnih planina.

No, prevarila se, jer je Paravain pričao s dječakom prije nego stoje krenuo do

čarobnih vrata. Alarik ga je zamolio da mu dopusti da ide s njim, ali vitez ga je

odbio. Sto se nakon toga s dječakom dogodilo, nitko nije znao.

Vođa bijelih vitezova krivio je sebe. Alarik je bio pod njegovom zaštitom otkako

je stigao u dvorac. Paravain je sastavio ekipu od svojih najboljih ljudi i poslao ih u

potragu. No, iako su pretraţili cijelu stazu do Doline vremena i pročešljali čak i

dijelove oko staze, od dječaka nisu našli ni traga. Ĉinilo se kao da ga je zemlja

progutala.

Alienorine su plave oči bile vlaţne od suza kad je pogledala Ĉuvara svjetla.

»Gospodaru, znam da će Paravain i dalje davati sve od sebe da nađe Alarika. Ali

ipak sam se nadala da Vi moţete učiniti nešto više. Vi raspolaţete posebnim moćima

i...«

Zastane i ponovno spusti pogled, kao da se bojala da će je Elysion ukoriti.

On zakorači prema njoj i dobrohotno joj se nasmiješi. »Imaš pravo.« Glas mu je,

usprkos godinama, zvučao jasno i snaţno. »Doista raspolaţem posebnim moćima.

Kako bih ti rado pomogao naći brata! Ali, čak i ja imam svoje granice. Nemam vizije.

Tu sposobnost, naţalost, nisam dobio.«

»A ako mu se nešto dogodilo, gospodaru?« Inače vedro lice djevojčice zasjenila je

duboka zabrinutost. »Ako ga je zgrabio grolf ili Leteće hobotnice? Paravainovi su

vitezovi pričali da su se ta čudovišta u zadnje vrijeme strašno namnoţila. Krvoločniji

su nego ikad jer im mladi trebaju hranu. Što ako je Alarik naletio na neku od tih

zvijeri koja je u tom trenutku traţila hranu?«

»Znam da brata voliš više od svega, Alienor, i razumijem da se bojiš najgorega.

Ali, nemaš razloga za strah, vjeruj mi. Iako ti ne mogu reći gdje se Alarik u ovom

trenutku nalazi ili kad će nam se ponovno vratiti, siguran sam da je još ţiv.«

»Kako znate, gospodaru?« Alienor neraspoloţeno pogleda Ĉuvara svjetla, a očaj

koji ju je gušio navede je da povisi glas. »Upravo ste priznali da nemate vizije - a

onda mi kaţete nešto takvo!«

Na starčevom se licu pojavi blagi osmijeh. Snjeţnobijelu kosu i dugu bradu

pozlatile su sunčeve zrake koje su ulazile kroz prozor. Kotač vremena, zlatni

privjesak koji je nosio na tankom zlatnom lančiću oko vrata, svjetlucao je i reflektirao

Svjetlost. »Postoje mnoge stvari koje čovjek zna, a da ih ne mora vidjeti, kćeri moja.

Srcem se često bolje vidi nego očima -mislio sam da i ti to znaš, Alienor.«

Njeni se obrazi zacrvene od srama. »Naravno, imate pravo«, odgovori ona

krotko. »Oprostite što sam bila drska, to se neće...«

»U redu je!« Starac je prekine i njeţno joj stavi ruku na rame. »Nemaš razloga da

si predbacuješ. Tvoje ponašanje dokazuje samo to da se jako brineš za brata, a to je

dobar znak. Idi sada - Morwena te sigurno već čeka!«

Alienor se trgne. »Naravno«, reče ona uţurbano, »skoro sam zaboravila.«

Nakloni se i poţuri prema vratima da se što prije pridruţi iscjeliteljici u ambulanti.

Upravo je htjela otvoriti vrata koja su vodila u hodnik, kad je zaustavi Elysionov

glas.

»Alienor!«

Djevojčica se okrene. »Da, gospodaru?«

»Nikada nemoj zaboraviti što su te roditelji naučili dok si još ţivjela u Sjajnom

dvorcu u Zlatnoj zemlji: vjeruj u snagu Svjetla - i nikada se nećeš uzalud nadati!«

Onda se okrene i ponovno sjedne u naslonjač kraj kamina.

Kad je Alienor za sobom zatvorila vrata, zastane u hodniku. Osjeti laganu

vrtoglavicu, bedra joj zadrhte, a koljena popuste. Brzo se nasloni na zid, na trenutak

zatvori oči i počne duboko disati, sve dok je slabost nije prošla. Onda jedva

primjetno odmahne glavom.

Bila je razočarana. Tako se jako nadala da će Ĉuvar svjetla odagnati strah koji ju

je obuzimao i protiv kojega se nije mogla boriti. Strah da nikada više neće vidjeti

brata. No, jedno joj je postalo jasno: sigurno mu se dogodilo nešto uţasno, jer bi se

inače već odavno vratio. Stepski poni na kojemu je odjahao pojavio se pred zidinama

Hellunyata dan kasnije bez jahača. Nešto mu se moralo dogoditi jer inače sigurno ne

bi ostavio svog konja. No, nije poslao nikakav znak da je još ţiv, iako je morao znati

koliko joj nedostaje. Sa svakim novim danom koji je prošao bez vijesti o njemu,

rastao je njen strah. Alienor iznenada shvati da postoji samo jedno rješenje: morala je

samostalno krenuti u potragu za Alarikom, čak i ako će time staviti ţivot na kocku.

Drugo poglavlje:

* Zagonetni nestanak

Laura glasno vrisne. Gotovo je. Više nema spasa. Samo ju je još

čudo moglo spasiti od pada u Paklenu guduru. Zjapeći ponor bio je udaljen još samo

nekoliko metara.

Lauru je spasio stari panj. Iako je bio potpuno skriven ispod snijega, nasreću bio

je dovoljno visok da udari u njega i da time naglo zaustavi pad. Učini joj se kao da joj

se u leđa ţarilo vruće ţeljezo. No, bol je zasjenio osjećaj neizrecivog olakšanja. Svijet

se još uvijek vrtio pred Laurinim očima, ali uskoro se ludo kruţenje smirilo i pogled

joj se razbistri. Ošamućeno je zurila u dubinu. Mogla je razaznati zapjenjeni divlji

potok koji je ţuborio na dnu Paklene gudure. Ĉak ni jaki mraz posljednjih dana nije

ga uspio zalediti. Lauru preplavi slabost i osjećaj gušenja u grlu.

U tom trenutku do nje stigne Kevin. Zadihano kašljući nagne se nad nju. »Jesi li

dobro? Jesi li se ozlijedila?«

Laura iskrivi lice. »Nemam pojma«, proštenja ona. »Mislim d a je sve u redu.«

Polako se pokuša uspraviti. Iako ju je cijelo tijelo boljelo, to joj uspije gotovo bez

muke. Oprezno pomakne ruke i noge, zaokruţi glavom, istegne se - sve je bilo u

redu. Ništa nije bilo slomljeno, a činilo se da su čak i zglobovi, tetive i mišići prošli

bez ozljeda. Samo je u leđima osjećala sve jače bockanje, a lijevi ju je obraz bolio. Bio

je natučen i malo je krvario.

Kevin ju je još uvijek zabrinuto promatrao. »Je li jako loše?«

»Ide nekako«, odgovori Laura i prisili se na osmijeh.

Dječak s olakšanjem odahne. »Imala si sreće! Izgledalo je zaista grozno. Što se

dogodilo? Inače nikada nisi imala problema na toj dionici, zar ne?«

»Točno.« Laura se na trenutak zamišljeno zagleda pred sebe. »Ni ja ne

razumijem. Skije su se iznenada otkopčale i onda sam poletjela u zrak.«

»Otkopčale?« Kevin je začuđeno pogleda. »Ali -tvoje skije su potpuno nove, zar

ne?«

»Naravno. Dobila sam ih tek za Boţić. Više je nego čudno da obje kopče otkazu,

to je gotovo nevjerojatno. I zato mislim...«

Zastane i odsutno se zagleda u daljinu. Iznenada se sasvim uozbiljila.

»Sto?« upita znatiţeljno Kevin. „Što misliš?«

Laura ga čvrsto pogleda. »Mislim da tu nešto ne štima! A mislim da znam i što!«

»Sasvim sigurno se varaš, Laura!« Savelle Leander- Ruchlin podigne pogled s

tanjura i odmahne glavom motreći pokćerku. »Bila bi to prevelika slučajnost da

doktor Schwartz svoje praznike također provodi u Hinterthuru! Zar nisi spomenula

da je htio otputovati na Karibe?«

»Jesam.« Laura kimne glavom. »U svakom slučaju on je tako rekao. Na zadnjem

satu kemije prije praznika. Ali, moţda se u zadnji čas predomislio.«

Okrene se prema bratu koji je sjedio pored nje i borio se s ogromnom porcijom

tjestenine. »Hoćeš li mi dodati zdjelu?«

Lukas nešto progunđa u bradu, ali onda ipak posegne za zdjelom od najfinijeg

porculana koja je ispred njega leţala na stolu.

Dok je Laura grabila tjesteninu, odlučno pogleda maćehu. »Bilo kako bilo -

potpuno sam sigurna da je taj čovjek u uniformi straţara bio upravo Quintus

Schwartz.«

Savelle u nevjerici iskrivi lice. »A ja sam sigurna da se ti varaš. Ĉak i da je to bio

Schwartz - kakve bi veze on imao s tvojim padom?«

»Pa... ja... ovaj...« Laura brzo izmijeni pogled s Lukasom. On gotovo neprimjetno

odmahne glavom.

Lukas je imao pravo. Njihova maćeha nije smjela saznati da je Laura

pretpostavila da je doktor Schwartz, njihov nastavnik kemije, skrivio nesreću svojim

telekine- tičkim moćima. Savelle, naime, još uvijek nije ništa znala o tajanstvenim

događajima koji su se prije Boţića dogodili u dvorcu Ravenstein. Nije ni slutila

kakvu su napetu avanturu Laura i Lukas proţivjeli dok su traţili Kaleţ svjetla.

Kakvim su samo opasnostima bili izloţeni prije nego što su profesora Morgensterna i

Ĉuvara svjetla u zadnji čas spasili od sigurne smrti i tako Zemlju i Aventerru zaštitili

od propasti. Naravno, prešutjeli su i to da Laura ima posebnu zadaću u vječnoj borbi

između Dobra i Zla i da ona, budući da je jedna od Ĉuvara, raspolaţe posebnim

moćima. Savelle to sigurno ne bi razumjela - a ni povjerovala. Budući da je bila

novinarka i pisala za rubriku o gospodarstvu, vjerovala je samo čvrstim činjenicama

koje su se u svakom trenutku mogle dokazati. Savelle bi sasvim sigurno isključila

mogućnost da je vođa Tamnih iz dvorca Ravenstein pomoću telekineze otkopčao

Laurine skije. Ona bi to smatrala običnom glupošću.

»Pa...«, započne opet Laura. »Ja... ovaj... iziritiralo me je kad me je taj tip pretekao

usred zavoja.«

»Ali, Laura, za to taj jadnik nije kriv, zar ne?« Maximilian Longolius pogleda je s

namještenim osmijehom. Svinjske su mu očice blistale ispod dizajnerskih naočala.

»Naravno da nije. Nisam to ni rekla.« Laura se brzo okrene. Mistera L

jednostavno nije mogla podnijeti iako joj nije učinio ništa naţao. Naprotiv: bilo je

vrlo velikodušno od njega što ih je pozvao na skijanje. Iako se time samo htio ulizati

Savelle. Naime, Longolius je odavno bacio oko na mladu ţenu i vjerojatno ju je samo

zato zaposlio u svojim novinama. To nije samo pokrenulo zlobne glasine među

njenim kolegama, već je pobudilo i Laurino nepovjerenje. No, činilo se da to Savelle

ni najmanje ne smeta. Uţivala je u Maximilianovom uvaljivanju i nije propuštala

nijednu priliku da bude u njegovoj blizini.

Lauri je to bilo izrazito odbojno. Savelle je još uvijek bila udana za njenog oca koji

je nestao prije više od godinu dana. Naravno, njena maćeha nije mogla znati da su

Mariusa Leandera otele Sile tame i odvukle ga na Aventerru gdje su ga zatvorile u

tamnicu Tamne utvrde, strašnog dvorca Crnog kneza Borborona. Ali, zato nije imala

pravo prevariti Mariusa. Pogotovo ne s tim ljigavim Maximilianom Longoliusom

koji je bio mnogo stariji od Mariusa i tako uštogljen da je čak i za večerom nosio sako

i leptir-mašnu.

»Max i ja kasnije idemo u grad, u kazalište.« Savelle s iščekivanjem pogleda

Lauru i Lukasa. »Ţelite li i vi s nama?«

»Ne, hvala«, reče Laura dok je Lukas svoje odbijanje izrazio grimasom. »A ti,

Kevine?«

Ni dječak s crnim kovrčama nije izgledao oduševljeno. »Pa, znate«, reče on

otegnuto, »zapravo smo nakon jela htjeli zaigrati novi kviz.«

Savelle ljutito zakoluta očima. »Zaboga, pa to moţete i sutra!« Zvučala je

iznervirano. »Ĉitala sam da je predstava izvrsna, a sada imate jedinstvenu priliku

da pogledate iznimno kazališno djelo!«

Mister L joj se njeţno nasmiješi i uhvati je za podlakticu. »Pusti ih, Savelle! Ako

mladi imaju druge planove, ne bismo im trebali smetati, zar ne?« S tim se riječima

ironično nasmiješi Lauri i Lukasu.

Odvratno!

Tip je jednostavno bio odvratan. I nekako podmukao. Laura nije znala zašto, ali

imala je čudan osjećaj da nešto na Maxu Longoliusu ne štima. No, kad mu je

pročitala misli, nije otkrila ništa sumnjivo. Usprkos tome, osjećala je da Longoliusu

ne bi trebala vjerovati. Iako se ponašao vrlo prijateljski.

»Ţeli li netko i desert?« upita Max kao da ţeli potvrditi kraj razgovora.

»Sladoled? Puding? Voće?«

»Sladoled ne bi bio loš.« Lukasove su oči već sjale od veselja na pomisao na

poslasticu. »Sa šlagom, ako moţe.«

»Naravno, dječače moj.« Mister L uzme srebrno zvonce sa stola i zatrese ga.

Ubrzo se otvore vrata i kućni sluga nečujno uđe u blagovaonicu.

Konrad Kopfer bio je mršavi čovjek nedefiniranih godina blijede koţe koja mu je

pridavala bolećiv izgled. Imao je ţarkocrvenu kosu. Ponekad, kad je sjalo sunce,

Lauri se činilo kao da na glavi ima vatru. Osim toga, u sebi je imao nečega mačjeg.

Kućom je prolazio jedva čujno i uvijek se pojavljivao tamo gdje ga nitko ne bi

očekivao. Laura se već više puta prepala kad bi se iznenada stvorio kraj nje, kao da je

izronio niotkuda. Najviše je razmišljala o zagonetnom izrazu prepoznavanja na

Konradovom licu kad ju je pozdravio prilikom njihovog prvog susreta. Bilo je to na

ţeljezničkom kolodvoru u Hinterthuru. Konrad je još nije dobro ni pogledao, a na

licu mu se pojavio značajan osmijeh - kao da je već poznaje. Na putu do automobila

šapnuo joj je: »Nisam li prorekao da će nam se putovi još jednom ukrstiti!« Bez

daljnjeg objašnjenja, kao da Laura zna što je time mislio. Ali, ona ga nikada prije nije

srela. Sasvim sigurno ne. Konrad Kopfer ju je zacijelo zamijenio s nekom drugom

djevojčicom.

Sluga se lagano naklonio i upitno pogledao gospodara. »Gospodin je zvonio?«

»Da, Konrade. Moţete pospremiti stol i donijeti desert. Sladoled za naše mlade

goste - a što ti ţeliš, Savelle?«

»Ništa, hvala«, odgovori ona i razvuče lice, kao da joj je ponudio nešto loše.

'Tipično!' pomisli Laura. 'Boji se da ne bi slučajno dobila koji gram. A mršava je

kao igla!'

Savelle je sličila anoreksičnim modelima u ekskluzivnim modnim časopisima

koje je s ljubavlju proučavala. 'Očito da je sve od sebe da uspije ući u te dizajnerske

krpice', pomisli Laura. 'Neka joj bude - samo da od mene ne počne to očekivati ! '

Ubrzo nakon jela zazvoni Laurin mobitel. Nazvala ju je prijateljica Kaja koja se

javljala sa odmora. Cijelo Laurino lice se razvedri. »Hej, kako si?«

»Jako dobro.« Iako je Kaja bila udaljena tisućama kilometara, Laura ju je vrlo

jasno čula, kao da zove iz susjednog mjesta. »Hotel je ovdje super, a Nevis je kao iz

snova.«

Nevis je bio maleni otočić u Karibima. Bio je to otok iz snova sa suncem,

palmama i morem. Bilo je razumljivo da se Kaja veselila tom odmoru s roditeljima!

»Zvuči super«, reče Laura bez zavisti.

»I jest.« No Kaja nije baš zvučala oduševljeno. »Osim dvije iznimke: kao prvo,

starci me svaki dan sve više ţivciraju. Zanovijetaju od jutra do večeri.«

»Jadna ti!« Laura je doista suosjećala s prijateljicom. Kaja je gotovo cijelu godinu

provodila u internatu Ravenstein i s roditeljima je provodila malo vremena. Ako je i

u to kratko vrijeme dolazilo do sukoba, to je bilo doista ţalosno.

»A znaš li što je najveće iznenađenje?« Kaja je zvučala doista uzbuđeno. »Pogodi

tko se odmara u našem hotelu!«

»Nemam pojma.«

»Zamisli: u našem je hotelu i - Pinky!«

»Ne!« Laurino je lice odavalo iskrenu uţasnutost.

Rebekku Taxus, omraţenu nastavnicu matematike i fizike, bilo je dovoljno teško

podnositi i za vrijeme nastave. Mrsku vješticu koja je svima prigovarala i, posebno

Lauri, zagorčavala ţivot, morati trpjeti još i na praznicima, to je graničilo s

mučenjem.

Nije ni čudo da je Kaja bila mrzovoljna!

Laura se iznenada nečega sjeti. »Je li moţda i doktor Schwartz u vašem hotelu?«

»A, ne - još bi samo to nedostajalo. Doduše, nisam sigurna. Ne bi me čudilo da se

i on pojavi. Pinky i on htjeli su zajedno na odmor.«

»Točno. Barem je tako Schwartz rekao.«

»Javit ću ti ako ga vidim. Sad moram ići. Brzo će ručak, a ja sam uţasno gladna.

Ciao, Laura.«

Kviz uopće nije bio zabavan. Za to je manje bila kriva igra, a više Lukas koji je

znao odgovor na svako pitanje, pa i ono najkompliciranije. Laura i Kevin protiv

njega nisu imali nikakve šanse iako je bio mlađi. Ĉak mu ni pitanje za milijun, koje se

Lauri činilo nerješivim, nije zadavalo nikakve probleme: »Kako glasi sluţbeno ime

Juţne Koreje?

A: Celau hua Celau?

B: Taehan Min'guk?

C: Chung-mi Hotau? Ili

D: Taki-Nipon-Chi?«

Lukas je na trenutak zastao i činilo se kao da razmišlja, a Laura se već poveselila

da je napokon naletio na nešto što ne zna. No, tada se na njegovu licu pojavio tipičan

osmijeh - i postalo joj je jasno da je s odgovorom čekao samo zato da ih uljuljka u

laţnu nadu.

»Točan odgovor je B.« Lukas se trijumfalno nasmiješi. »Sluţbeno ime Juţne

Koreje je Taehan Min'guk!«

I tako je pobijedio.

Naravno.

Laura napravi mrzovoljnu grimasu. »Više mi se ne da igrati.«

»A da igramo moju kompjutorsku igricu?« predloţi Kevin. »Age of Empires? «

»Ah, radije ne.« Laura s dosadom odmahne glavom. »Na televiziji također nema

ničega zanimljivoga.« Uzme dnevne novine, raširi ih i pogleda oglase filmova u

mjesnom kinu. Dovraga! Film je već počeo. Ali onda ugleda najavu za »Gospodara

prstenova« sljedeći dan. »Super!« razveseli se ona i s iščekivanjem pogleda Lukasa i

Kevina. »Hoćete li sa mnom?«

Lukas iznervirano naprći nos. »Već ga skoro znam napamet! A sigurno i ti.

Gledala si ga najmanje trinaest puta!«

»Glupost! Prikazuje se drugi dio! A njega sam gledala tek sedam puta!« Ljutito

se okrene prema Kevinu. »Hoćeš li barem ti ići sa mnom?«

»Sorry, Laura, ali i ja sam ga gledao.«

»Da, pa? Tog se filma nikada ne moţeš zasititi!«

No Kevin i Lukas samo izmijene umoran pogled.

»Dobro«, reče Laura prkosno. »Onda ga idem sama pogledati.« Ljutito ustane i

krene prema vratima. Doista su joj dodijali!

Kuhinja je bila besprijekorno čista. Kad je Laura upalila svjetlo, mogla se ogledati

u kuhinjskom podu. Sat je glasno kucao, a hladnjak u kutu tiho je zujao. Laura je bila

ţedna i krenula je prema njemu kad joj iznenada na pamet padne ideja. 'Moram

vjeţbati svoje posebne sposobnosti', pomisli ona. 'Što ih ranije ispravno savladam, to

bolje.'

Djevojčica zastane i koncentrira se. Stisnutih je očiju zurila u glatka metalna vrata

hladnjaka, trudeći se da sve misli i snagu volje usredotoči na njih. 'Otvorite se!'

naredi vratima. 'Poslušaj me i otvori se!'

Isprva se ništa nije događalo. No, Laura se nije dala smesti. Naučila je da ne smije

odustajati čim naiđe na prvu prepreku.

Pokušala se jače koncentrirati. U njenoj je glavi sada bilo mjesta samo za

predodţbu otvorenih vrata hladnjaka, sve druge misli je potisnula. Nije više čula

kucanje sata, a ni zujanje velike muhe. Njena je paţnja bila usmjerena samo i jedino

na hladnjak.

Otvori se! Otvori vrata!

Napokon joj je uspjelo: vrata se tiho otvore i polako kliznu prema naprijed.

Eto. Ipak mi je uspjelo!

Laura se veselila. Fantastične moći koje će joj, budući da je bila Ratnica svjetla,

sigurno trebati, sve je bolje savladavala. Uskoro će biti ravnopravna s odraslim

Ĉuvarima, Percyjem Valiantom, gospođicom Mary, pa i sa samim profesorom

Aureliusom Morgenstemom. No, Laura je znala da je za to potrebno stalno

vjeţbanje. To su joj objasnili Ĉuvari, koji su bili njeni saveznici u borbi protiv Tamnih

sila i koji su je štitili.

Idemo dalje!

U ladici u vratima hladnjaka stajala je jedna puna boca »Power Cole«. Marka je

Lauri bila potpuno nepoznata. Pretpostavila je da je boca od litre i pol ipak preteška

da bi je mogla pomaknuti čistom snagom volje. To bi uspio izvesti samo stručnjak

poput profesora Morgensterna. No, mogla je pokušati.

Laura je fiksirala bocu s gotovo crnom tekućinom. Oči su joj svjetlucale od

energije dok se naprezala da je svojom voljom pomakne. Isprva joj nije išlo, no onda

se boca počela tresti, sve više, dok se napokon nije pomaknula i počela se ljuljati, kao

da je trese nevidljiva ruka. Ali, Lauri nije uspjelo da je sasvim izvuče iz vrata.

Usprkos tome, bila je zadovoljna. Ipak je to bio prvi put da j e svojim

telekinetičkim sposobnostima pomaknula tako teţak predmet. Djevojčicu obuzme

neizmjerna radost - a kad joj pogled padne na jaja u vratima hladnjaka, postane

obijesna.

Laura opet stisne oči i pogleda najveće jaje. Trenutak kasnije ono je počelo

vibrirati, a onda, kao da ga je potegla neka vrpca, uzdizati se u zrak i lebdjeti prema

njoj. Poput minijaturnog letećeg tanjura, lagano je i potpuno nečujno klizilo preko

kuhinje.

»Što radiš ovdje?« Duboki glas Komada Kopfera Lauru prene iz transa. Jaje

poput kamena padne na pod i razleti se. Ljuske, ţutanjak i bjelanjak razliju se po

ulaštenom podu.

»Dovraga!« Lice Konrada Kopfera zacrveni se od bijesa, a oči mu bijesnu.

»Upravo sam obrisao pod!«

»Ţa... ţa... ţao mi je«, promuca Laura. Sluga je bio neprepoznatljiv u svom bijesu.

»Ja... ovaj... očistit ću to!«

»Ne govori gluposti!« poviče Konrad. »To je samo moja duţnost. Misliš U da mi

gospodar ne bi očitao bukvicu kad bi to došlo njemu do ušiju?«

Pritom uzme krpu iz ormarića i počne čistiti razliveno jaje.

Laura se htjela tiho povući, ali on iznenada digne glavu i pogleda je

paklenocrvenim očima. »Platit ćeš mi to, odvratna vještice!« prosikće on, a to je

zvučalo vrlo čudno.

Gotovo kao da nije čovjek, nego nekakav bijesni zmaj ili neka druga neman koja

ne moţe suspregnuti svoj ubilački instinkt.

Lauru obuzme osjećaj tjeskobe i iznenada se ukoči.

Vitez Paravain prijekorno pogleda Alienor. »To ne moţe biti.« Vođa tjelesne garde

zvučao je ljutito. »To bih primijetio, vjeruj mi!« Brzo se okrene i ponovno preleti

pogledom preko dvanaestak mladića koji su pod njegovim vodstvom u sjeni juţne

zidine Hellunyata vjeţbali mačevanje. Sunce je sjalo visoko nad Gralskim dvorcem i

tjeralo znoj na zacrvenjela lica dok je vrućim popodnevnim zrakom odzvanjalo

zveckanje oruţja.

Djevojčica s plavim pletenicama na trenutak zašuti. Doduše, nije očekivala da će

Paravain odmah pristati, ali njegovo osorno odbijanje ju je duboko pogodilo. »A

zašto je Alarik sa sobom poveo Mljacka?« upita ona prkosno. »Kad se htio probiti u

Tamnu utvrdu, ostavio je swuupija kod mene! A kad je s vama krenuo do čarobnih

vrata, uzeo ga je sa sobom.«

Paravain se okrene prema njoj i sumnjičavo je pogleda. »To nisam primijetio.«

»Kako biste i mogli? Alarik ga je sakrio ispod prsluka da ga ne biste vidjeli.«

Oprema mladog viteza blistala je na suncu. On mrko stisne oči. »I što iz toga

zaključuješ?«

»Pa...« Alienor se prekine jer se ta pomisao i njoj učinila smionom. No, onda se

ipak odluči izreći misao koja joj se vrtjela po glavi od trenutka kad se brat s njom

onako srdačno oprostio. »Moţda je Alarik ušao u čarobna vrata da bi se prebacio na

Ĉovječju zvijezdu.«

Paravainovo se lice još jače namrgodi. »Glupost, Alienor! I sama znaš da to ne

moţe biti!«

»Zašto ne, gospodine? Dosad mu niste otkrili ni traga, iako su Vaši Bijeli

vitezovi...«

»Zato što je to nemoguće!« prekine je ţustro Paravain. »Zato mi napokon

povjeruj! Slugama je strogo zabranjeno ulaziti u čarobna vrata...«

Djevojčica pročisti grlo i upravo mu je htjela dobaciti da baš zabrane

predstavljaju najveću draţ, ali to radije prešuti kad ugleda Paravainov prijekorni

pogled. »Ta zabrana nije donesena bez razloga, Alienor, i ti to dobro znaš! Tko se

bez dostatne pripreme odvaţi poći na Ĉovječju zvijezdu, dovodi se u najveću

moguću opasnost. Tamo su običaji potpuno drukčiji nego u našem svijetu. Svatko

tko na tu zvijezdu ţeli otputovati mora je najprije dobro upoznati. Inače bi svoj

pothvat mogao platiti ţivotom. Posebno ako je prisiljen tamo ostati duţe.«

Alienor problijedi kao krpa. Htjela je progovoriti kad je Bijeli vitez ušutka brzim

pokretom ruke. »Znam što ćeš reći. Sama zabrana ne bi Alarika odvratila od njegova

plana i znam da je on spreman umrijeti za pobjedu Svjetla. To je dokazao već onda

kad se htio probiti u Tamnu utvrdu.«

»Upravo tako, gospodine, i baš je zato moguće da je Alarik... «

»Ne!« Vitez ţustro odmahne glavom. »Sasvim sigurno ne! Sjeti se, Alienor:

osobno sam cijele noći zimskog solsticija drţao straţu pored čarobnih vrata i pun

nade čekao da nam se vrati Kaleţ svjetla. Nisam se ni pomakao s mjesta, sve dok se

vrata nisu zatvorila. Primijetio bih da je Alarik kroz njih prošao!«

Djevojčica proguta knedlu i velikim očima pogleda viteza. »Ali... gdje bi onda

mogao biti, gospodine?«

»Da bi to saznali, moji vitezovi već danima pretraţuju sve zemlje na Aventerri i

nećemo odustati sve dok ne nađemo tvog brata - to ti obećaj em!«

Paravain se nasmiješi Alienor i već je htio otići kad ga djevojčica uhvati za ruku.

»Ovaj... gospodine?« izusti ona jedva čujno.

Vitez se okrene i nestrpljivo pogleda Alienor. »Što je sad?«

»Ovaj... smijem li sudjelovati u potrazi, gospodine?«

»Samo bi još to nedostajalo!« Paravain iznervirano puhne. »Kao da si već

dovoljno ne predbacujem što sam izgubio tvog brata!«

Kad je vitez primijetio da je djevojčica na rubu plača, ublaţi ton i nasmiješi se.

»Znam da se brineš za brata.« Njeţno stavi ruku na Alienorino rame. »Ali, ne bi nam

ni najmanje pomoglo da nas pratiš na putovanjima - a pogotovo tvom bratu!« S tim

se riječima Paravain okrene, priđe jednom vjeţbeniku i tiho ga upozori na pravilno

drţanje mača.

Alienor krene dalje, izgubljena u svojim mislima. Ono što joj je vitez rekao bilo je

poučno. No, ako Alarik doista nije otišao na Ĉovječju zvijezdu, gdje bi onda mogao

biti? Nije bilo moguće da netko samo tako nestane!

Odjednom zastane i problijedi. Nije li bilo moguće da je pao u šake Tamnih sila?

Ako je Borboronu i njegovim ratnicima uspjelo da prodru u strogo čuvani Gralski

dvorac, za njih bi bio mačji kašalj savladati dječaka kao što je Alarik! Moţda su ga

već odavno odvukli u Tamnu utvrdu gdje provodi ţivot u ropstvu, ih su ga čak...

Ali, t a j e pomisao bila tako grozna da ju je Alienor brzo otjerala iz misli.

Treće poglavlje:

*Crni teretni kamion

Sljedećeg su dana Laura i dječaci razgledali specijalnu bob-

stazu. Hinterthur je bio jedno od rijetkih zimovališta koje je

imalo više od jedne bob-staze. Prave su se bob-utrke na strmoj, krivudavoj ledenoj

nizbrdici rijetko odrţavale. Staza je za to bila preuska i ljudi su se radije njome

spuštali specijalnim saonicama.

Laura nije imala pojma što je to točno značilo. Iako ju je i sama pomisao na to

nervirala, zamolila je brata da joj objasni.

Kao što se i bojala, u istom trenutku mu je na licu zasjao samozadovoljni

osmijeh. »I mislio sam da ne znaš, ti pod-kiu!«

Laura zakoluta očima i već mu je htjela nešto zajedljivo odvratiti kad se javio

Kevin. »To ne znam ni ja, Lukase. Zbilja nemaš razloga rugati joj se. Kladim se da

samo rijetki znaju što je to specijalni bob, zar ne?«

Lukas se prestane ceriti i čak se malo zarumeni. »No, dobro«, zagunđa on, a

onda prijatelje prosvijetli svojim znanjem. »Specijalne su saonice plosnate, gotovo

potpuno čelične sportske saonice koje su isprva koristili sjeverno američki Indijanci

za transport. Za razliku od sanjkanja, pri kojemu se leţi na leđima, na specijalnim se

saonicama leţi na trbuhu, glavom naprijed.«

Na vrhu ledene staze stajala je drvena koliba. S njene terase staza se dobro

vidjela. 'Vozači specijalnog boba su zacijelo vrlo smioni', proleti Lauri kroz glavu

nakon s to je vidjela nekoliko voţnji. Zbog nevjerojatne brzine, saonice su se često

izvrtale. Neki od padova izgledali su vrlo gadni; gotovo je i samo gledanje boljelo.

Vozači su, doduše, ustajali, ali neki od njih su jako šepali dok su odlazili sa staze.

Ĉovjek je morao biti hrabar da bi se odvaţio na takvu voţnju.

»Tja - specijalni bob nije za kukavice!« začuje Laura glas iza svojih leđa.

Iznenađeno se okrene i ugleda čovjeka koji je izlazio iz kolibe. Nosio je zimsku

kapu, a ruke je gurnuo u dţepove svog tamnoplavog kombinezona - bio je očito

mehaničar koji trenutno nije imao posla.

Sepp Riedmuller - ime je bilo ušiveno na kombinezonu - pridruţio se prijateljima

i pokazao na stazu. »Ova staza ima nekoliko nezgodnih zavoja i zato vozači moraju

paklenski paziti ako ţele ostati čitavi.«

Kao da to ţele dokazati, jedne saonice se u sredini staze zabiju u ledeni zid,

prevrnu se i zarotiraju. Vozač se grčevito drţao za njih i nekontrolirano klizio dalje,

da bi se nakon više od pedeset metara napokon zaustavio. Na sreću, činilo se da mu

nije ništa.

Laura se okrene prema Riedmiilleru. »Kako se zapravo upravlja specijalnim

saonicama?«

»Samo uz pomoć raspodjele teţine«, objasni joj čovjek u kapi. »Voţnja, naravno,

traje dok čovjek uspije odrţati ravnoteţu. Zato početnici najčešće ne mogu izbjeći

padove, iako većina vozi oprezno. Ali ponekad...« - Riedmuller iskrivi lice -

»povremeno dođe do teških ozljeda. A onaj luđak koji je prošle godine pod svaku

cijenu tu stazu htio prijeći na skijama - on je, naravno, vrlo loše prošao. U voţnji se

dostigne luda brzina, a ako vozač nije paklenski oprezan, centrifugalna ga sila izbaci

sa staze.«

Sepp se pokazao kao stručnjak za specijalni bob i opširno je odgovarao na sva

njihova pitanja. Protumačio im je posebnosti staze u Hinterthuru, objasnio izradu

saonica i upoznao ih s tehnikama voţnje, tako da se nakon kratkog vremena

prijateljima činilo da su upoznali sve tajne tog sporta. No, kad ih je Riedmuller

pozvao na voţnju - u kolibi su se mogle iznajmiti saonice i kacige - ustuknuli su.

»Ne, hvala«, rekao je Lukas. »Ne ţelim još umrijeti.«

»Osim toga, nemamo vremena«, brzo doda Kevin. »Moramo kući, na ručak!«

»Kako ţelite!« Sepp Riedmuller se široko nasmiješi i vrati se u kolibu.

Tek kad su Laura, Lukas i Kevin napustili terasu i krenuli prema kući, primijetili

su snjegovića koji je stajao pored kolibe. Bio je doista velik - preko dva i pol metra.

Za jednog snjegovića izgledao je prilično mrko. Gotovo zlokobno. Tko god da ga je

napravio, tog je dana zacijelo bio loše volje. Inače ne bi izgledao kao strašilo za ptice

ili bauk koji straši djecu, umjesto da ljudima izmami osmijeh na lice.

Laura zastane i promotri ga. 'Ĉudno!' pomisli ona. 'Već samo zbog te nakaradne

njuške morao mi je upasti u oči.' Slegne ramenima, a onda se poţuri sustići dječake.

Nije vidjela da je ogromni snjegović okrenuo glavu i pogledao za njom.

Snjeţni div je fiksirao djevojčicu svojim ugljenim očima koje su zastrašujuće

svjetlucale. Iznenada se učinilo kao da se pomaknuo s mjesta.

Dječak u svom skrovištu makne plavu kosu sa čela i bojaţljivo pogleda

muškarca s kvrgavim nosom i šiljastim ušima koji se ţurno pribliţavao kroz park.

Preko ramena mu je visjela vreća od grubog platna. No muškarac nije obraćao

paţnju na ruševnu sjenicu. Neprestano gledajući u tlo, prošao je kraj nje ni ne

pogledavši je. Dječaka zapuhne smrad truleţi.

'Fuj, to sigurno dolazi iz vreće! Moţda je unutra neko truplo?' pitao se on, a

onda u zraku začuje lepetanje krila.

Plavokosi dječak pogleda uvis - i ugleda veliko jato vrana. Ptice su počele

kruţiti, bio je to ogromni crni vrtlog na olovnom sivilu neba. Pratile su muškarca s

vrećom koji se udaljavao u smjeru šume. Nedugo zatim nestao je zajedno s

vranama.

U velikom parku nije bilo nikoga; nije bilo nikakvih znakova ţivota. Znači,

mogao se odvaţiti da iziđe.

Jednostavno se morao odvaţiti! Ako uskoro ne pronađe nešto za jelo, skapat će

od gladi.

Dječak više nije znao koliko se već nalazi u nepoznatoj zemlji. Koliko je dana

prošlo od zimskog solsticija? Ĉinilo mu se kao da je prošla mala vječnost otkako je

stupio na mali otočić na jezeru. Dok se još čudio kako je jednostavno stigao na

Ĉovječju zvijezdu, dojurila je djevojčica na pastuhu. Jedva se dospio skriti iza grma.

Kad su konj i jahačica nestali, uţasnuto je shvatio da se ne moţe vratiti. Nije se više

mogao vratiti kući.

Barem zasada.

Najprije se osjećao kao oduzet. Kako će se snaći u nepoznatom svijetu? Kako će

preţivjeti, odsječen od prijatelja i svih poznatih? No, onda se sjetio svoje solidne

naobrazbe. Imao je učitelja kakvog je samo mogao poţeljeti i naučio je sve što mu je

bilo potrebno za opstanak u naizgled bezizlaznoj situaciji. Najvaţnije je bilo da

ostane sabran. Prije svega, uvijek je morao vjerovati u snagu Svjetla, onda će sve na

kraju ispasti dobro.

Kao prvo, morao si je naći sigurno skrovište koje će ga štititi od nevremena i od

otkrivanja. Domaći će ljudi odmah primijetiti da dolazi iz dalekog svijeta. A što će

onda s njim učiniti, bilo je neizvjesno. Hoće li mu pruţiti gostoprimstvo

- ili će ga zatvoriti ili čak ubiti? Dječak to jednostavno nije znao i tako je odlučio da bi

bilo bolje da se sakrije.

Iako na otoku nije našao ni čamac ni splav, bilo mu je lako stići do kopna. Naučio

je tako duboko utonuti u sebe da više nije primjećivao vanjske utjecaje. Dok je plivao

prema obali, ledena voda na njega nije imala nikakav utjecaj.

Vođen Silama svjetla, već nakon kratkog vremena stigao je do ruševne sjenice u

velikom parku koji se protezao od jezera do veličanstvenog dvorca na uzvisini.

Vrata nisu bila zaključana, tako da je bez muke ušao u kućicu. Usred tog nereda

napravio je svoj logor i tamo je ostao skriven. Noću je skupljao drva u parku i u

obliţnjoj šumi te palio vatru da bi se zagrijao i osušio odjeću. Imao je dovoljno pitke

vode u jezeru, jedino mu je nedostajalo hrane. U okolici je bilo vrlo malo divljači, a

budući da sa sobom nije ponio nikakvo oruţje, bilo je besmisleno odlaziti u lov. U

klopku koju je postavio zalutala je samo jedna slabašna guska. Njeno meso bilo je

ţilavo poput stare koţe, ali i to je bilo bolje nego ništa i na neko ga je vrijeme zasitilo.

No, već danima ništa nije stavio u usta. Ţeludac mu je krulio poput bijesnog vuka, a

ujutro kad bi ustao crnilo mu se pred očima od gladi. Morao je hitno nešto poduzeti

ako nije ţelio umrijeti u stranom svijetu. Tako je odlučio da se ušulja u dvorac gdje

će sigurno naći nešto jestivo.

Dječak ponovno pogleda van, a onda otvori vrata. Rđave šarke zaškripe.

Srećom, druge su kuće u parku bile predaleko da bi njihovi stanovnici čuli taj zvuk.

Dječaka zapuhne ledeni vjetar. Digne glavu i udahne zrak poput divlje ţivotinje.

Odmah je znao da će uskoro početi snijeţiti. Mogao je namirisati snijeg. Debeli bijeli

pokrivač prekrit će cijelu zemlju i prisiliti ga da ostane u skrovištu. Inače bi ga odale

stope u snijegu i stranci bi mu ušli u trag. Zato je morao brzo djelovati. Morao je

iskoristiti priliku da nabavi dovoljno hrane. Uskoro bi za to moglo biti kasno.

Dječak se još jednom ogleda na sve strane. Onda čučeći počne trčati prema

dvorcu. Dok se metar po metar pribliţavao veličanstvenoj utvrdi, lukavo je koristio

velika stabla kao skrovište.

Neopaţeno je ušao u zgradu. Njegov osjetljivi nos uskoro je nanjušio gdje se

nalazi smočnica. U nju upasti bila je dječja igra - uopće nije bila zaključana.

Dječak zatvori za sobom vrata i pogleda po velikoj prostoriji u kojoj je vladao

polumrak. Začudio se kad nigdje nije našao svijeću ili baklju. Svejedno - snaći će se i

u mraku. Naučio je pouzdati se ne samo u oči, već i u druga osjetila i snalazio se čak

i u mrklom mraku.

Opojni miris kobasica i šunke ugodno mu je draškao nos, a miris sušenog mesa i

guščje masti natjerao mu je slinu na usta. Onda je nanjušio jabuke. Njihov slatkasti

miris nagnao ga je da klikne od dragosti. Brzo je prišao polici s voćem, uzeo jednu

crvenu jabuku i zagrizao. Mmmm... kako je bila dobra! Brzo ju je progutao i odmah

posegnuo za drugom - a onda ga zaslijepi jarko svjetlo. Dječak se uplašeno okrene.

Kroz stisnute oči ugleda krug svjetla koji je šarao prostorijom. Jedan je muškarac

stajao na vratima i priječio mu prolaz. Bio je veoma krupan: debele su mu ruke

dosezale do koljena. Gola mu se lubanja sjajila poput zrele dinje. Pogled mu je bio

prijeteći.

Večernja je kino predstava bila slabo posjećena. Šačica gledatelja izgubila se u

velikoj dvorani. Laura to gotovo nije ni primijetila. Bila je tako zaokupljena filmom

da nije ni registrirala što se oko nje događa. Zaronila je u fantastični svijet

Međuzemlja te patila i veselila se s Frodom i njegovim saveznicima.

Kad su se svjetla lagano upalila, učini joj se kao da se probudila iz dubokoga sna.

Cijela njena nutrina protivila se povratku u stvarnost. Ostala je sjediti i do kraja je

odgledala beskrajno dugu odjavnu špicu.

Na putu kući, Laura se i dalje osjećala kao da je začarana. Zadovoljno je kaskala

među prolaznicima koji su ţurno prolazili ulicama Hinterthura. I dalje je u glavi

vrtjela slike iz filma. Glazba iz filma još joj je odzvanjala u ušima.

A tada joj neočekivani prizor izazove duboki šok: u masi prolaznika preko puta

ceste, učini joj se da je prepoznala svog nastavnika iz kemije. Kao gromom

pogođena, zastane i pogleda na drugu stranu ulice dok joj je srce ludo udaralo - ali

crnokosi je muškarac već nestao. No ipak, Laura je bila sigurna: visoki je muškarac,

koji joj je dobacio prijeteći pogled, mogao biti samo doktor Quintus Schwartz.

Navodno je bio na odmoru na Karibima - a zapravo se motao po Hinterthuru. To je

moglo značiti samo da sprema neko zlo. Zato ga Laura odluči potraţiti.

Zastala je između dva parkirana automobila. Pogled joj je zaklanjao crni teretni

kamion koji je stajao na rubu pločnika dvadesetak metara od nje.

Laura nije znala zašto, ali vozilo joj je odmah privuklo paţnju. Na krovu je bio

tanki sloj snijega. Znači, već je neko vrijeme stajao tamo. Od vozača nije bilo ni

traga. Laura je zato jedva povjerovala svojim ušima kad je začula brujanje motora.

Motor, svjetla, ţmigavci, sve se iznenada upalilo, a upravljač se pomaknuo kao da

njime upravlja duh. Kamion se polako pokrenuo, sišao na kolnik - i krenuo ravno

prema Lauri !

Profesor Morgenstern iznenađeno podigne pogled s pisaćeg stola i pogleda

ćelavca koji je u njegov ured ušao u pratnji dječaka. »Dakle - koga to imamo ovdje,

Attila?«

Na okruglom, glatkom licu snaţnog čovjeka pojavi se osmijeh. »Iznenadio sam

ga u smočnici, gospodine ravnatelju. Ĉini mi se da je momak jako gladan.«

»Tako!« Mršavi čovjek sa sijedom grivom ustane sa stolice. Stare su daske na

podu škriputale dok je prilazio mršavom plavokosom dječaku i zamišljeno ga

motrio. Dječak mu šutke uzvrati pogled. Zvukovi koji su dolazili Iz njegova ţeluca

podsjećali su na vučje rezanje. Aurelius Morgenstern ga polako obiđe i promotri ga

sa svih strana. Napokon zastane pred njim i znatiţeljno upita: »Kako se zoveš,

dječače moj?«

Plavokosi dječak podigne glavu i pogleda u naborano lice starog čovjeka.

»Alarik«, odgovori tiho.

»Alarik«, zamišljeno ponovi profesor. »Onda zacijelo dolaziš s Aventerre i više

se ne moţeš vratiti u svoju domovinu sve dok se čarobna vrata na proslavi Ostare

ponovno ne otvore?«

»Da, gospodine. Ali, kako to...«

Ćelavac se široko nasmiješi, a na usnama Aureliusa Morgensterna pojavi se

dobroćudni smiješak. »Kao prvo, tvoja odjeća mi je odala da nisi odavde. Osim toga

- zar se ne moţeš dosjetiti, Alariče?«

»Dosjetiti se?« Dječak nabora čelo. »Zapravo postoji samo jedno objašnjenje,

gospodine. Vi ste jedan od Ĉuvara, zar ne?«

Profesor se nasmiješi. »Upravo tako, Alariče. Ja sam jedan od potomaka Ratnika

svjetla koji su u pradavno vrijeme iz vašega svijeta stigli na Zemlju da se ovdje bore

za Dobro i da spriječe vladavinu Vječnoga ništavila.«

Dječak se s olakšanjem nasmiješi. »Onda sam imao sreće što sam Vas sreo«, reče

on, a onda postrance pogleda Attilu i upita: »Je li ovaj čovjek s dinjastom glavom

također jedan od Ĉuvara?«

»Kakvom dinjastom glavom?« vikne ćelavac i iznenada namršti čelo, a njegovo

bi lice u tom trenutku prestrašilo i najveće čudovište. Profesor, međutim, odgovori s

dobroćudnim osmijehom: »Naravno. Attila Morduk je jedan od naših najpouzdanijih

pomoćnika i već sto dvadeset i pet godina obavlja svoj posao u Ravensteinu.«

»Ovdje sam domar već sto dvadeset i šest godina!« ispravi ga Attila i okrene se

prema dječaku. »Aurelius ima toliko briga da neke stvari zaboravi spomenuti.

Naime, on nije samo vođa Ĉuvara, već i ravnatelj internata - ako znaš što to znači,

dječače.«

»Internata?« upita zbunjeno dječak. »Ravnatelj?« Vidjelo se da te riječi nikada

dotad nije čuo.

»Ravnatelj je nešto kao vođa ili voditelj«, reče brzo Aurelius. »A što je internat,

to ću ti kasnije objasniti.«

»Mnogo Vam hvala, gospodine.« Dječak se nasmiješi i pozornije promotri

profesora. »Malo sličite Ĉuvaru svjetla.«

Aurelius kimne glavom. »Točno. Naše sudbine su neraskidivo povezane.

Upravo kao i sudbine naših svjetova

- Zemlje i Aventerre.« Onda se okrene prema domaru. »Donesi nešto za jelo iz

kuhinje, a ti, Alariče« - ravnatelj umirujućom gestom stavi dječaku ruku na rame -

»ti ćeš mi u međuvremenu ispričati kako si dospio kod nas na Ĉovječju zvijezdu.«

Laura je kao začarana promatrala teretni kamion bez vozača.

Ne!

To ne moţe biti! To nije moguće!

Kamion je ubrzao i vozio ravno prema njoj! Laura je u posljednji trenutak

odskočila natrag na pločnik - i primijetila jednog starca koji je nedaleko od nje

također htio prijeći cestu. Nalazio se već na kolniku. Laura je odmah shvatila d a je

slijep. Kretao se pomoću bijelog štapa i nosio je ţutu vrpcu s tri crne točke.

Čovjek je bio u opasnosti!

Nije mogao vidjeti teretni kamion koji je išao ravno na njega!

»Pazite!« vikne Laura.

No, starac nije reagirao. Moţda nije čuo njen povik jer je motor vozila iznenada

glasno zabrujao i krenuo na njega. Još samo nekoliko metara, i srušit će ga.

Laura skoči bez razmišljanja - i postigne ono što je bilo gotovo nemoguće:

sekundu prije nego ga je branik kamiona srušio, ona u skoku uhvati starca i povuče

ga na pločnik, što ga je spasilo od sigurne smrti.

Pali su na tvrdu nakupinu snijega kraj ceste. Laura začuje tiho krckanje. Brzo se

uspravi i kašlj ući promotri čovjeka.

Leţao je na leđima. Lice ispod sijede kose bilo je iskrivljeno od bola. Iz rane na

njegovu čelu tekla je krv. Laura ga uhvati za rame i pomogne mu da se uspravi.

Pritom primijeti okruglasto golo mjesto na njegovu potiljku.

Starac je stenjao i lijevom se rukom drţao za desnu podlakticu.

»Što nije u redu?« upita zabrinuto Laura. »Jeste li se ozlijedili?«

Starac s mukom kimne glavom. »Moja ruka. Mislim da je slomljena.«

Laura suosjećajno uzvikne: »O, ne!«

Ĉovjek se nasmiješi, a njegove je prazne oči pogledaju ravno u lice. »Ne moraš se

brinuti«, proštenja on. »Nije tako strašno - Laura.«

Laura?

Je li doista izgovorio njeno ime? Ali - uopće ju nije poznavao! Još se nikada nisu

sreli. Osim toga, nije ju mogao vidjeti. Kako je onda znao njeno ime?

Laura nije stigla bolje o tome razmisliti jer joj je starac dao znak da mu se

pribliţi. Očito joj je htio reći nešto povjerljivo. Djevojčica se sagne prema njemu.

»Slušaj, Laura«, s mukom prošapće slijepac. Očito je bio teţe ozlijeđen nego što

je htio priznati. »Potraţi Pečat Sedam mjeseca. Ne postoji ništa na svijetu čega se

Tamne sile više boje nego snage tog pečata. On će ti pomoći da ispuniš svoju zadaću

i spasiš oca.«

Laura s nevjericom pogleda starca. Otkud je on znao za njenu zadaću? I kako je

saznao da mora osloboditi oca iz ruku Tamnih?

»Uskoro ćeš shvatiti, Laura!« Preko starčevog lica preleti slabi osmijeh, a onda se

ponovno uozbilji. »Potraţi Pečat Sedam mjeseca. Moraš ga naći ako ţeliš pobijediti

Borborona!«

Laura je htjela odgovoriti kad iznenada začuje uzbuđene glasove. Iznenađeno

podigne pogled: oko nje su se okupili mnogi znatiţeljnici. Ljudi su uzbuđeno

komentirali događaj. „Što se dogodilo?« »Hitnu! Zovite Hitnu!« »Gdje je teretni

kamion? Je li netko vidio crni teretni kamion?«

Laura zavrti glavom. Sto je to trebalo značiti? Pečat Sedam mjeseca? Kakve je on

veze imao s njom? Prije svega: gdje bi ga mogla naći? Sagnula se prema ozlijeđenom

čovjeku i upravo g a je to htjela upitati kad je dojurilo vozilo Hitne pomoći i naglo

zakočilo na rubu kolnika. Vrata su se otvorila, a van su iskočila dva bolničara i

progurala se kroz gomilu. »Mjesta! Napravite mjesta i pustite nas da radimo svoj

posao!«

Lauru su također izgurali u stranu. Ĉovjek u narančastoj uniformi kleknuo je

pokraj ozlijeđenoga, promotrio ga i stručnim mu pokretima pregledao ozljede. Tada

se ponovno uspravio. »Fraktura podlaktice i moguće unutarnje ozljede. Osim toga,

kontuzije i površinske ozljede. Odvest ćemo ga u Kliniku Crvenog kriţa!« dovikne

on svojim kolegama.

Laura više nije dobila priliku popričati sa slijepcem. Bolničari su ga stavili na

nosila i odnijeli ga u vozilo Hitne pomoći. Dok se udaljavalo, plava je rotirka

osvjetljavala večernje nebo nad Hinterthurom.

Gomila se brzo razišla. Samo je Laura još uvijek zamišljeno gledala za vozilom, a

onda je iz misli prene duboki glas: »Vidjela si što se dogodilo?«

Laura iznenađeno pogleda dvojicu prometnika. Nije uopće čula kako dolaze, kao

ni njihovo vozilo koje su parkirali u blizini.

Prvi prometnik nije bio visok, ali je zato bio korpulentan. Gornji dio njegove

uniforme napeo se na njegovom velikom trbuhu i vjerojatno bi puknuo da ga nije

podupirao široki koţni remen. Njegovo lice bilo je podbuhlo, a mesnati su mu obrazi

visjeli kao u mopsa.

»Zar me nisi razumjela?« Ĉovjek s bijelom policijskom kapom joj prijeteći priđe.

»Rečeno mi je da si ti bila svjedok nesreće.«

»Ovaj...«, promuca Laura. »Da... jesam, naravno. Vidjela sam kako se nesreća

dogodila.«

Debeljko uzdignutih obrva pogleda gotovo za dvije glave višeg kolegu. Ovaj je

bio toliko mršav da je Lauru podsjećao na šparogu. »Ma tko bi to rekao!« zareţi

mops. »Pričaj već jednom!«

I Laura im ispriča. Ali, policajci joj nisu povjerovali ni riječi.

»Znači, tamo je stajao teretni kamion koji se sam od sebe pokrenuo?«

»Točno.«

»Onda je pojurio ravno na tebe?«

»Tako je. A stari ga čovjek nije čuo. Ionako ga nije mogao vidjeti.«

»A za upravljačem nije bilo nikoga? Ni ţive duše? Nikoga?«

»Pa to vam cijelo vrijeme govorim!« Laura nestrpljivo zakoluta očima. »U

vozačkoj kabini nije bilo nikoga. Zbilja nije.«

»Doista?« Debeli izmijeni značajni pogled sa kolegom. Šparoga se nedvosmisleno

naceri. To je trebalo značiti: 'Derište laţe.'

Mops se sasvim pribliţi Lauri. Njegove sitne očice znatiţeljno su svjetlucale. »I -

u kojem si to filmu gledala?«

Laura mu iznervirano uzvrati pogled. »U kojem filmu?« Nije razumjela što je

debeljko mislio. »Kako to mislite, u filmu?«

»Sasvim jednostavno - zato što je to što nam pokušavaš prodati moguće jedino u

kinu! Nijedan auto na svijetu ne pali se sam i ne kreće sam od sebe! Tako nešto je

sasvim nemoguće. Imam li pravo, Schorsch?«

Uniformirana šparoga kimne glavom.

»Itekako imam pravo!« Debeljko se zadovoljno okrene prema djevojčici.

»Preračunata si se kad si nas pokušala preveslati.«

»To sasvim sigurno nisam učinila!« prosvjedovala je Laura.

»Naravno!« Debeli policijski sluţbenik je uhvati za ruku. »Reći ću ti što se

dogodilo: ručna kočnica je vjerojatno popustila i vozilo je potpuno slučajno krenulo

prema tebi kad si htjela prijeći cestu - sigurno se tako dogodilo!«

»Glupost!« Laura je zvučala ljutito. »Namjerno je krenuo na mene - otkada

automobili kliţu uzbrdo?«

Policajci iznenađeno pogledaju cestu - i doista: s mjesta na kojemu je bio

parkiran kamion do mjesta nesreće protezala se blaga uzbrdica. Sudeći po tome,

djevojčica je imala pravo. Bilo je nemoguće da je teretni kamion slučajno krenuo na

slijepca!

»Osim toga, da je vaša pretpostavka točna, prije ili kasnije je morao stati. Ali -

jeste li igdje opazili crni teretni kamion? Ja nisam!« doda Laura.

»Pa...«, reče debeli otegnuto, »jesi li... mislim, jesi li moţda... zapamtila tablicu?«

»Tablicu?«

Dovraga!

Toga se Laura nije sjetila. Sve se dogodilo prebrzo. »Sorry!« Sa ţaljenjem slegne

ramenima. »Naţalost, nisam pazila na tablicu.«

Policajci zapisu njeno ime i adresu, za slučaj ako budu imali još nekih pitanja.

Nakon toga su je pustili da ode.

Kad je pogledala na sat, shvati da jako kasni. Obećala je da će se odmah nakon

kina vratiti kući jer su je tamo već čekali s večerom. Brzo potrči i nije primijetila

nečiji iznenadni pokret u obliţnjem dvorištu. No, čak da je i bacila pogled u tom

smjeru, vjerojatno ne bi primijetila ništa sumnjivo.

Jer tamo je stajao samo snjegović.

Veličanstveni snjeţni div s mrkim licem - koji se iznenada pokrenuo.

Četvrto poglavlje:

* Čarobnjak želja

Kad se Attila Morduk vratio u ravnateljev ured sa salamom,

sirom i kruhom, Aurelius je već saznao dječakovu priču, a

zauzvrat mu je ispričao o događajima u Ravensteinu. Objasnio mu je da u dvorcu

ima još Ĉuvara - sasvim običnih ljudi koji su na temelju svojih posebnih moći bili

odabrani da sluţe snagama Svjetla. Kao, primjerice, Mary Morgain, nastavnica

francuskog i engleskog jezika, majstorica u čitanju misli, ili Percy Valiant, nastavnik

tjelesnoga, koji je bio vrhunski stručnjak u putovanjima snovima. Naravno, bila je tu

i Laura Leander koja je rođena u Znaku trinaestice i zato je vladala svim trima

moćima, među koje je spadala i telekineza.

Alarik tada prekine profesora i začuđeno upita: »U Znaku trinaestice? Znači li to

ovdje na Ĉovječjoj zvijezdi isto što i kod nas na Aventerri - da je netko rođen na

trinaesti dan trinaestog mjeseca?«

»Da«, odgovori kratko profesor i krene dječaku objašnjavati da taj datum odgovara

petom prosincu u zemaljskom kalendaru. Nije htio Alarika preplaviti s previše

informacija. Umjesto toga mu je ispričao o Tamnima, kako su sljedbenike Tamnih

sila nazivali na Zemlji. Mogli su ih prepoznati samo oni upućeni u tajnu, a Tamni su

bili ogorčeni protivnici Ĉuvara. Predvodio ih je doktor Quintus Schwartz, nastavnik

kemije i biologije, a desna mu je ruka bila nastavnica matematike i fizike Rebekka

Taxus. Oni su neumorno radili na tome da Tamni pobijede.

Alarik je halapljivo prionuo jelu i odjednom je u usta strpao tri velika nareska

salame, na što ga profesor prijekorno pogleda. »Ne moraš navaliti kao vuk«, reče on

s blagim osmijehom. »Imamo dovoljno hrane. Mnogo više nego što ti moţeš pojesti.«

Domar se također mrko osmjehne. »Upravo tako, dječače«, reče on. »Jedi polako,

inače će te boljeti ţeludac.« Onda se okrene prema Aureliusu Morgenstemu. »Što

ćemo učiniti s njim?«

Profesor nabora čelo. »Jedno je sigurno - ovdje ni u kom slučaju ne moţe ostati«,

odgovori on. »Prevelika je opasnost da će ga Tamni nanjušiti. Osim toga, kada

praznici završe, prije ili kasnije će upasti u oči učenicima. A moţeš zamisliti što bi se

onda dogodilo - zar ne?«

»Da, da«, zabrunda ćelavac. »Vrti mi se po glavi ideja da ga osobno negdje

smjestim. Mogli bismo ga smjestiti u moju kolibu. Tamo bi bio dobro skriven jer se

tamo rijetko tko usudi doći. Znate već, zbog mojih prijatelja.«

Ravnatelj se nasmiješi. »Znam jako dobro. No ipak...« Odmahne sijedom

glavom. »Ne misli više na to, Attila. To je jednostavno preopasno.«

»A da ga predstavimo kao novog štićenika internata?«

»Nemoguće. Dječak uopće ne poznaje naše običaje i ubrzo bi na sebe privukao

paţnju.« Onda se okrene dječaku koji je paţljivo pratio njihov razgovor i

istovremeno ţvakao punim ustima. »Ili bi se ti ipak usudio kretati među

učenicima?«

»Ţao mi je, gospodine«, promrmlja Alarik tuţno.

Profesor Morgenstern mu se prijateljski nasmiješi. »Ne moraš se sramiti«, reče

mu on njeţno. »Normalno je da se ovdje ne snalaziš. Vjerojatno bi tako bilo i nama

kad bismo posjetili tvoju domovinu.«

Na dječakovu se licu pojavi zahvalni osmijeh, a onda gladno zagrize u kruh.

»Zašto ne bismo barem pokušali?« Ćelavac zamišljeno pogleda starca. »Uopće mi

se ne sviđa pomisao da ga predamo...«

U tom trenutku zazvoni telefon. Alarik se uplašeno trgne i razrogačenih očiju

pogleda aparat. »Zašto ta stvar tako grozno vrišti? Boli li je nešto - ili me ţeli

napasti?«

Ravnatelj ga umirujuće pogleda. »Ne boj se. Ta 'stvar' se zove telefon i neće ti

ništa.« Onda ustane i stavi ruku na rame krupnog domara. »Razumiješ li sada na što

sam mislio, Attila?« prošapće on. »Ne brini. Znam kamo ćemo smjestiti Alarika.

Tamo će mu biti dobro, vjeruj mi. Nitko ga tamo neće otkriti dok se ne bude mogao

vratiti na Aventerru.«

»Za miloga Boga, Laura!« Savelle Leander-Ruchlin s nevjericom pogleda

pokćerku dok je nervozno miješala biljni čaj. »Sigurno si se opet prevarila! Kako bi

auto mogao sam od sebe krenuti?«

»Ne znam. Ali, vjerujte mi, to se doista dogodilo!« Laura nervozno odsječe

komadić maslaca i namaze ga na krišku kruha. Kad je napokon stigla kući, ukućani

su već sjedili za stolom i zato je osjećala potrebu da im objasni zašto je zakasnila.

Tako im je ispričala o zagonetnom događaju sa sablasnim teretnim kamionom.

Ali, dočekala su je samo nepovjerljiva lica. Posebno Savellino.

Max Longolius ju je također skeptično motrio. »Ako se dobro sjećam, takvo

nešto čitao sam u romanu«, reče on zamišljeno. »Mislim da je autor bio Stephen

King. Knjiga se zvala 'Clementine' ili tako nešto.«

»Christine!« ispravi ga Lukas punim ustima.

»Hvala ti, Lukase«, naglasi prijateljskim tonom Max, a onda se opet okrene prema

Lauri. »U romanu je tako nešto moguće. Ali u stvarnosti?« Mister L iskrivi lice,

tako da je nalikovao zamišljenom buldogu, i zavrti glavom. »Ne, Laura. Moram se

sloţiti s tvojom majkom. U stvarnosti je takvo nešto sasvim isključeno!« Taj

glupan!

Što j e on znao? I kako mu je palo na pamet da Savelle nazove njenom

majkom?

»Svejedno mi je vjerujete li mi ili ne.« Laura mrzovoljno pogleda sve za

stolom. »Znam što sam vidjela i sigurna sam da me kamion namjeravao

pregaziti.«

»Stvarno se brinem zbog te priče, Laura!« Lukas zabrinuto pogleda sestru.

Sjedili su s Kevinom ispred monitora na kojemu je upravo započela igrica Age of

Empires.

»Onda mi vjeruješ za kamion?«

»Naravno. Nakon svega što sam s tobom u zadnje vrijeme doţivio, vjerujem i

u najnevjerojatnije stvari!«

Laura mu pokloni zahvalni osmijeh. Kevin ih zbunjeno pogleda. »Naţalost, ne

mogu vas pratiti. Što ste to u zadnje vrijeme doţivjeli?«

Laura je već htjela Kevinu ispričati kako su traţili Kaleţ svjetla i sve o

fantastičnim pustolovinama koje su im se dogodile, ali onda shvati da Lukas jedva

primjetno odmahuje glavom.

Lukas je bio u pravu. Iako je Kevin sigurno bio pozitivac, nije baš sve morao

saznati. Barem ne još.

»Ispričat ću ti neki drugi put«, reče ona brzo. »Sada bi to predugo potrajalo.«

Na Lukasovu se čelu pojavi bora. »Ako u tom vozilu doista nije bilo vozača, to

bez sumnje znači da Tamni u tome imaju svoje prste!«

»Tamni?« upita začuđeno Kevin. »Kakvi Tamni?«

Lukas se uopće nije obazirao na njegovo pitanje, već nesmetano nastavi: »Zato se

moramo upitati je li taj napad doista bio namijenjen tebi - ili moţda onom starcu.«

»Ne vjerujem. Što bi Tamni time postigli? Kamion je krenuo ravno prema meni, a

da se u zadnji čas nisam izmakla...«

Nakon kraćeg razmišljanja, Lukas se sloţi sa sestrom. »Mislim da imaš pravo. U

svakom slučaju, zvuči logistično.«

Kevin je, međutim, opet izgledao zbunjeno. »Zašto bi te netko htio ubiti, Laura?

Za to nema razloga, ili? I tko su ti Tamni o kojima stalno pričate? Uopće ne shvaćam

što se ovdje događa.«

Laura i Lukas izmijene brzi pogled. Naravno da je cijela stvar Kevinu bila posve

nerazumljiva kad nije bio upoznat sa okolnostima. No, Lukas opet odmahne

glavom.

»Bez obzira na to«, nastavi Kevin kao da nije primijetio njihov pogled, »nemam

pojma kakve bi to veze moglo imati s tim Pečatom Sedam mjeseca koji je slijepac

spomenuo.«

»Ni ja za njega nikad nisam čuo«, doda Lukas.

Laura iznenađeno zine i s nevjericom pogleda brata. Kako je to bilo moguće?

Zar je doista postojalo nešto što superpametni Lukas, super-kiu svih super-kia, nije

znao?

Laura napravi upitnu grimasu. »I što ćemo sad?«

»To je jednostavno! Moraš tog slijepca pitati što je pod time mislio. Znaš li kako

se zove ili gdje stanuje?« upita Lukas.

»Zao mi je, ali nemam pojma. Nikada ga prije nisam vidjela, a sve se dogodilo

tako brzo da ga ništa vise nisam stigla pitati.«

»Nema veze«, reče nemamo Lukas. Za nekoga tko nije imao pojma, izgledao je

pretjerano pun pouzdanja. »Ionako ćemo saznati kakve veze s tim ima taj pečat. To

ne moţe biti tako teško, zar ne?«

U tom se trenutku Lauri učini da je u hodniku začula neki zvuk. Poţuri do vrata

i proviri van - ali opazi samo sjenu koja je brzo nestala. Odmah joj sine: Konrad

Kopfer.

Sigurno - sigurno je Konrad Kopfer bio taj koji je prisluškivao njihov razgovor.

Pitanje je samo bilo - zašto?

Kad je sljedećeg jutra zazvonila budilica, Laura se osjećala kao da ju je netko

pretukao. S dječacima je provela gotovo cijelu noć prelistavajući priručnike i

surfajući po Internetu. No, nigdje nisu otkrili nikakav trag tom tajanstvenom Pečatu

Sedam mjeseca. Laura isključi budilicu koja ju je iritirala i već se htjela ponovno

podvući pod pokrivač, kad se sjeti da je njezin red da ide po peciva. Od početka

praznika su se Lukas, Kevin i ona izmjenjivali pri jutarnjem odlasku do pekarnice.

Htjela - ne htjela, morala se izvući iz kreveta.

Na prekrasnom plavom nebu iznad vikendice sjalo je sunce. Kad je izišla pred

vrata, Laura na licu osjeti hladnoću. Zacijelo se te noći temperatura spustila jer su

proteklog dana vremenske prilike bile tako blage da je u poloţenijim dolinama bilo i

rose. Laura navuče kapu na lice, stisne se još više u jaknu i krene. U ţurbi nije

primijetila velikoga snjegovića u vrtu kuće preko puta.

Zrak je bio tako hladan da su Lauru zaboljele nosnice. Na sreću, pekarnica je bila

samo nekoliko uličica dalje. No, zbog poledice je Lauri trebalo duţe nego obično da

stigne do cilja. Krovovi kuća su također bih prevučeni tankim slojem leda i blistah

su na suncu. S rubova krovova visjele su ledene sige. Sa sljemena su cvrkutali

vrapci, a sjenice su se s njima svađale oko hrane.

U trgovini je bilo ugodno toplo. Mirisalo je po svjeţem pecivu i kavi. Nakon što

je Laura kupila peciva, simpatična joj prodavačica u vrećicu ubaci i kolač od

groţđica. Besplatno. Samo za nju. Kolačić je imao šećernu glazuru i ugodno je

mirisao po cimetu.

Na povratku kući, Laura nije mogla odoljeti iskušenju. Zagrize u kolač - mljac,

topio se u ustima! Laura opet zagrize - i u tom trenutku začuje zveckavi zvuk. Tada

joj nešto prohuja ravno kraj glave i padne iza nje na pločnik. Iznenađeno se okrene.

Na tlu je bio rasut veliki ledeni klin. Zapanjeno pogleda u ledene sige koje su visile s

krovova kuća. Bile su tanke poput šiljka za led i oštri su im vrhovi bili upereni u tlo.

Laura je upravo pomislila da bi zacijelo jako boljelo kad bi nekome jedan takav šiljak

pao na glavu, a onda se s krova pred njom otkine pola tuceta tih opasnih ledenih

oštrica. I to istovremeno, da bi onda - ne, nisu pali na tlo, već su poletjeli ravno na

nju. Poput jata oštrih ledenih strijela kojima je upravljala nevidljiva ruka!

Brţe, prokleta derišta! Trčite brţe!« Blijedo lice albina izobličilo se u masku divljeg

bijesa, a njegove su zakrvavljene oči svjetlucale. Poput oštrog psa čuvara, čovjek s

upadljivim oksericama kruţio je oko skupine djece i udarao ih koţnim bičem po

leđima.

Ponovno i ponovno.

Djevojčice i dječaci nisu pustili ni glasa. U pratnji konjanika u šarenim

uniformama, koji su s dosadom promatrali albinovo iţivljavanje, kaskali su

bezizraţajnih lica kroz Kamenu Sumu. Bilo ih je sigurno dvanaestak, a imali su od

deset do petnaest godina. Odjeća im je bila poderana, a lica i bose noge prljave.

Nesretnike je povezivala šarena uţad koja im je bila svezana oko struka.

»Brţe, prokleti bili!« opet vikne albino. Udarci biča odzvanjali su Sumom

kamenih stabala koja su se uzdizala prema nebu prekrivenom otrovnoţutim

oblacima pare.

Jedan od muškaraca napokon naredi barbarinu da stane. Stas mu je bio

impozantan i izazivao je povjerenje, a taj dojam nije mogao pokvariti ni crni povez

preko lijevog oka. »Dosta je, Borroče!« oštro dovikne albinu. »Ubit ćeš ih batinama -

a mrtvi su nam beskorisni!«

Albino spusti bič, vrati ga za pojas, krene prema grupi muškaraca i zastane na

pristojnoj udaljenosti od konja. Njegov glupavi osmijeh otkrije napola prazno

zubalo. »Oprostite mi, plemeniti Gramare«, reče on i pogne glavu. »Znam,Vaš kupac

plaća samo besprijekornu robu. No, sami ste rekli da do cilja moramo stići prije noći.

A to nikada nećemo postići ako ne budemo išli brţe.«

»Kakav si ti glupan, Borroče!« Vođa grupe prijekorno odmahne glavom i

izmijeni značajni pogled s drugim muškarcima koji su također bili odjeveni u šarena

odijela od najfinijeg materijala. Ĉak su se i na otrovnom svjetlu izblijedjelog sunca

šarenili u svim duginim bojama. Na glavama su nosili crvene turbane. U ušima su

im bili veliki kolutovi, a i sam je Gramar zlatnim kolutom ukrasio nos. »Saberi se!«

upozori on albina. »Ako uskoro ne shvatiš da sirovo nasilje nije poţeljno u našem

poslu, morat ćemo potraţiti novog goniča - a tebe ćemo prodati u rudnik, gdje ćeš

moći pametnije iskoristiti svoju snagu.« Besprijekorni su mu zubi zablistali na

smeđem licu kad je prasnuo u grohotan smijeh, a pridruţili su mu se i njegovi

pratioci. Njihovi plemeniti konji iz dalekih pustinja Deshiristana zarzali su kao da

ţele podijeliti veselje svojih jahača.

Ĉinilo se da albino ni najmanje ne dijeli njihovo raspoloţenje. Lice mu je

odraţavalo mješavinu uznemirenosti i straha. »Ali, to ipak nećete učiniti, časni

gospodine!« Njegov tanki glasić zvučao je gotovo poput psećeg cviljenja. »Nisam

Vam ništa skrivio!«

»Ni tebi nisu ništa skrivili naši mladi prijatelji!« Ĉovjek s povezom na oku

pokaţe na djecu. »Samo su bili neoprezni i nama povjerili svoje ţelje. Rado smo im

ih oduzeli i zamijenili ih onima koje su nama prihvatljive. Naši štićenici su sretni

otkako više nemaju vlastitih ţelja.«

Ponovno se okrene prema svojim pratiteljima i veselo se nasmije.

»Oprostite na pitanju, gospodaru - ali kako ste to učinili?«

»Misliš, kako su oni nama ustupili svoje ţelje i prihvatili naše?«

»Da, gospodaru.«

Gramar baci pogled na djecu koja su zastala i praznih pogleda čekala da ih

albino opet potjera naprijed. »Ništa lakše - ili si zaboravio da smo Ĉarobnjaci ţelja?

Od pradavnih se vremena razumijemo u visoku umjetnost zavaravanja pomoću

ţelja koje nama odgovaraju. Većina ljudi uopće više ne primjećuje da to nisu njihove

ţelje. Svojevoljno i bez otpora pokoravaju se svemu što im prišapnemo. Zato ih ne

moraš tući, Borroče.«

Albino smeteno kimne glavom. »Ali, zašto ih onda veţete?«

»To je samo mjera opreza. Povremeno se kod nekoga od njih probudi vlastita

volja i zato nam se pokuša oduprijeti. Zbog takvih slučajeva - razumiješ li?«

Borrok se naceri. »Naravno, gospodine!«

»Dosta priče. Moramo dalje ako u utvrdu ţelimo stići prije noći.« Gramar

pogleda u nebo kao da otamo očekuje neku opasnost. »Osim toga, ne ţelim sresti

leteće hobotnice kada u tami krenu u lov.«

Kad je Gramar ostrugama podbo svog vranca, a l b i no poskoči s mjesta i

nesvjesno se počeše po glavi. Bilo je dovoljno da ga konj samo pogleda pa da osjeti

svrbeţ.

Vođa Ĉarobnjaka ţelja samo se nasmiješi i usmjeri konja prema skupini djece. Na

čelu skupine bio je jedan crvenokosi dječak. Ĉarobnjak ţelja ga pogleda duboko u oči

i prijateljski mu se nasmiješi, sve dok mu dječak nije uzvratio osmijehom, ali

neveselim. Ĉarobnjak se nagne prema njemu i prošapće mu nešto u uho, a onda se

vrati do svojih pratitelja.

Crvenokosi se okrene prema svojim supatnicima. Samo ih pogleda - i već su

ubrzali korak. Bezvoljno su kaskali dalje u pravcu juga gdje su se na horizontu

ocrtavali obrisi veličanstvenog dvorca. Iznad utvrde kruţilo je ogromno jato crnih

ptica, a oko visokih je tornjeva lebdjela tamna magla.

Laura se osjećala kao oduzeta. Dovraga, što se ovdje događalo? U posljednjem se

trenutku prene iz ukočenosti. Baci se brzo u stranu, tako da su je opasne ledene

strijele promašile i udarile u zid obliţnje kuće. Vrećica s pecivima joj ispadne iz ruke.

Dok su se tople ţemlje kotrljale po pločniku, Laura je paţnju usmjerila na sljedeću

skupinu smrtonosnih strelica koje su letjele prema njoj. Iako ih je pokušala izbjeći,

jedan ju je šiljak pogodio u čelo. Djevojčica osjeti oštru bol, i shvatila je da krvari. No

nije imala vremena pobrinuti se za ranu. Cijelom je ulicom odzvanjalo samo

zveckanje, a onda bi se ledene sige odvojile od krovova i sablasno letjele prema njoj.

Morala se hitno negdje skloniti!

Djevojčica se zgrči i potrči. No, nakon nekoliko metara posklizne se na

smrznutom tlu i padne u grmlje. Nasreću, jer je tako izbjegla ubode u glavu. Neke su

je strelice pogodile u leđa, ali debela je jakna ublaţila silinu udaraca. Laura počne

puzati i dokliţe do parkiranog automobila. Kad je podigla glavu, ugleda ulaz u

jednu kuću, udaljenu oko deset metara, koja je predstavljala sigurnost. Ako joj uspije

do nje stići, tamo bi mogla potraţiti zaštitu: moţda će joj, kad pozvoni, netko i

otvoriti!

Djevojčica se oprezno uspravi i već je htjela poţuriti do vrata. No u istom

trenutku začuje onaj reski, opasni zvuk. Munjevito se sagne i ovoga je puta ledeni

šiljci promaše za dlaku. Izgledalo je da su samo čekali da se opet pojavi - sine joj da je

to sasvim apsurdna pomisao. 'Ledene sige ne mogu razmišljati ni reagirati na mene.

To je potpuno nezamislivo. Mora postojati neki drugi razlog...'

Tako je!

Morao je postojati netko tko je upravljao sigama! Samo - tko?

Skrivena iza automobila, Laura proviri na ulicu, ali nije vidjela nikoga. Oprezno

se ispruţi na tlu i između dva parkirana vozila počne puzati prema kolniku da bi

bolje vidjela drugu stranu ulice - a onda ga napokon ugleda. Doktor Quintus

Schwartz nosio je uniformu spasitelja skijaške staze i na glavi je imao kapuljaču, ali

Laura ga je svejedno prepoznala. Nije bilo sumnje da je čovjek, kojega je napola

skrivao oglasni stup i koji je promatrao automobil, nitko drugi nego njezin nastavnik

kemije. Iako je bio prilično daleko od nje, prepoznala je opasni sjaj u njegovim

hladnim očima.

Znači, ipak se nije prevarila! Doktor Schwartz je doista bio u Hinterthuru - i

okomio se na nju. Iza tog napada ledenim sigama mogao je stajati samo Tamni.

Pomoću svojih telekinetičkih sposobnosti prirodne je pojave pretvorio u smrtonosno

oruţje. Jedno je u svakom slučaju bilo sigurno: borba za Kaleţ svjetla, koji je otela

Tamnim silama da bi spasila ţivot Ĉuvaru svjetla i spriječila propast koja je prijetila

Zemlji i Aventerri, nastavljala se svim sredstvima! Morala je biti na oprezu. Nije joj

ništa smjelo promaknuti jer bi inače Tamni mogli pobijediti.

'Da sam barem sa sobom uzela mobitel!' ljutila se Laura. 'Mogla bih pozvati

pomoć! Ovako moram sama pokušati pobjeći doktoru Schwartzu.' No, to je bilo

lakše reći nego učiniti jer, jedno je bilo sigurno: čim se uspravi, Tamni će je opet

vidjeti - a napad će onda ponovno početi!

Kad joj je na pamet pala spasonosna zamisao, ljutito se udari po čelu. 'Saptajuća

maglica! Naravno! Glupa sam što se toga prije nisam sjetila.'

Brzo posegne u dţep i u njemu napipa zelenu bočicu. Otkako ju je Rauenhauch u

Staroj grobnici spasio od Albina Ellerkinga, Laura je Šaptajuću maglicu uvijek nosila

sa sobom. Izvuče čep iz bočice i - ništa se ne dogodi. Iznutra se začuje samo tiho

hrkanje.

Tipično!

Spavao je baš kad ga je najviše trebala!

Djevojčica kaţiprstom ljutito kvrcne po boci iz koje se nakon nekoliko sekundi

začuje gorljivo zijevanje. Tada iz grlića boce prokulja oblak bijelog dima koji je

postajao sve veći. Istovremeno odjekne glas koji je zvučao kao prigušeno šaptanje:

»Što za Vas mogu učiniti, gospodarice, što učiniti za Vas mogu?«

»Iziđi i zaštiti me!«

Oblak se već zavrtio zrakom, odlebdio preko ceste i okruţio doktora Schwartza.

Laura je primijetila da se nastavnik iznenađeno zagledao u maglicu, a onda ga je već

progutao oblak. Očito se pokušavao osloboditi jer je Laura vidjela kako se oblak

pomiče amo-tamo. No, Rauenhauch se nije dao smesti. Šaptajuća se maglica potpuno

zalijepila za svoju bespomoćnu ţrtvu. Doktor Schwartz je bio zarobljen u oblaku, a

njegove mu telekinetičke sposobnosti više nisu bile od koristi.

Laura ustane, iziđe iza auta i s olakšanjem odahne.

Te noći se Laura nemirno okretala u krevetu i mrmljala nešto nerazumljivo.

Mjesečina je kroz krovni prozor ulazila u sobu, blijedim svjetlom obasjavala zvijezde

i mjesece na lusteru koji je visio sa drvenog stropa i stvarao nemirne sjene na zidu.

Na podu kraj kreveta leţala je knjiga. Na naslovnici je pisalo »Zmajev jahač«. Lauru

je zacijelo usred čitanja svladao san, tako da joj je knjiga ispala iz ruke.

Djevojčica se prevrtala na jastuku. Pokrivač je otklizao i Laurina su stopala

izvirila van. Ĉulo se tiho kuckanje budilice, a u daljini su odzvanjali prigušeni udarci

sata na crkvenom tornju.

Bila je ponoć.

Kad je utihnuo i posljednji otkucaj, opet je zavladala tišina. Luster se nečujno

pokrene, papirnate se zvijezde i mjeseci zatresu, a izvana se začuje zastrašujuće

struganje i klokotanje.

Zvuk kao d a je prodro u Laurine snove jer se uspravila u krevetu, otvorila oči i

začuđeno se ogledala oko sebe.

Što je to bilo?

Laura napeto pogleda u tamu. Sve je bilo tiho. Nije se čulo ništa.

Je li se prevarila?

Laura napravi zbunjenu grimasu. Već se htjela ponovno spustiti na jastuke, kad

ponovno začuje te grozne zvukove. Nije bilo sumnje: dolazili su iz vrta.

Laura brzo iskoči iz kreveta i otrči do prozora. Gurne zavjese u stranu i napeto se

zagleda van. Njeţne su pahulje nečujno padale u noći i prekrivale svijet svjeţim

bijelim pokrivačem. Pred kućom nije primijetila ništa sumnjivo. Nije vidjela nikoga i

ništa se nije micalo. Samo je u vrtu nepomično stajao ogromni snjegović. Lukas i

Kevin su ga zacijelo napravili poslijepodne dok je ona bila u knjiţnici da posudi

nove knjige.

'Ĉudno da mi dečki to nisu rekli i da mi taj ogromni snjegović nije upao u oči na

povratku', pomisli Laura. 'Vjerojatno sam mislila na knjigu.' Još jednom preleti

pogledom vrt, ali ni onda ne primijeti ništa neobično. Osim snjegovića, naravno. Ali

snjegovići ne proizvode nikakve zvukove.

Laura slegne ramenima i pusti zavjesu s namjerom da se vrati u krevet. U tom

času snjegović podigne glavu i svojim zlokobnim ugljenim očima pogleda prema

prozoru iza kojega je Laura još uvijek stajala.

Laura se upravo htjela ponovno zavući ispod pokrivača kad osjeti jaku ţeđ. Brzo

navuče papuče s namjerom da krene u kuhinju.

U hodniku nije upalila svjetlo. Sve spavaće sobe bile su u potkrovlju tako da nije

htjela nikoga probuditi. Šuljala se što je tiše mogla do drvenoga stubišta koje je

vodilo u prizemlje. Stare su daske tiho škripale dok se na prstima spuštala po

stepenicama.

Laura se došulja do kuhinjskih vrata, kad iznenada začuje glasove. Zvučali su

prigušeno i činilo se da dolaze iz sobe sa kaminom. Laura zastane i primijeti da su

vrata malo pritvorena. Max i Savelle su navečer obično sjedili kod kamina. No, Laura

još nije vidjela da su tako kasno bili budni. Većinom su rano odlazili na spavanje,

ponekad još i ranije nego ona i dječaci. Ali, činilo se da unutra uzbuđeno šapću dva

muškarca.

Laura se znatiţeljno došulja bliţe i osluhne. Nije bilo sumnje, radilo se o dvojici

muškaraca koji su u sobi s kaminom o nečemu šaputali. Laura je načula samo djeliće

razgovora: »... mora se pod svaku cijenu maknuti s puta... ne smijemo više

promašiti...« Djevojčica začuđeno iskrivi lice. Što su ta dvojica pod tim mislila?

Laura zadrţi dah.

... tajnu pečata nikada saznati... », siktao je jedan od muškaraca.

Pečata?

Kakvog pečata? Ne valjda - Pečata Sedam mjeseca?

Laura se ukoči od straha. Je li se taj tajanstveni razgovor odnosio na nju, Lauru?

Bilo je to vrlo moguće Hi je jedan od glasova očito pripadao Quintusu Siliwartzu!

Morala je saznati sve. Iako joj je bilo odbojno prisluškivati druge ljude, morala je

znati što se ovdje događa.

Laura se koncentrira, stisne oči i usmjeri pogled na vrata sobe. Zjenice su joj se

suzile dok je svu energiju duha pokušavala usmjeriti na vrata: poslušajte me i

otvorite se!

I doista, vrata se jedva primjetno zatresu - kad se na Laurino rame spusti jedna

teška ruka.

»Što radiš tu?« začuje se duboki glas.

Laura se okrene, nasmrt uplašena. Pred njom je Stajao Konrad Kopfer. Sluga se

pojavio potpuno nečujno, kao niotkuda, i sumnjičavo ju je motrio. „Što ti ovdje imaš

traţiti?«

Šaputanje u sobi s kaminom naglo se prekine.

»Hej - misliš li ti meni odgovoriti?« upita Kopfer.

»Pa...« Laura se prisili na osmijeh. »Ja... ovaj... učinilo mi se da čujem glas

jednoga moga nastavnika.«

»Ma što ne kaţeš.« S lica Konrada Kopfera ništa se nije moglo pročitati.

Laura brzo kimne. »Da... i pomislila sam da bih ga mogla nabrzinu pozdraviti.«

»Jesi li?« Kopfer se odjednom lukavo naceri. »Zašto to onda ne učiniš?« upita on,

pojača stisak i gurne je u sobu.

Tamo su pred televizorom sjedili njena maćeha i Max Longolius i iznenađeno se

okrenuli.

»Laura?« Savelle je izgledala krajnje začuđeno. »Što radiš ovdje usred noći?«

»Ovaj...«, promuca djevojčica. Još uvijek je bila tako iznenađena da joj ništa nije

padalo na pamet. Tek usputno primijeti cigaru u Maxovoj ruci i oblak dima koji je

lebdio prostorijom.

»Curica je htjela pozdraviti nastavnika«, umjesto nje objasni Konrad Kopfer.

Ĉinilo se kao da mu se smiješak sledio na licu.

»Nastavnika?« Savelle je pogleda tako zapanjeno, kao da pred njom stoji

svemirka. »Kojeg nastavnika?«

»Doktora Schwartza.« Laura je zvučala odlučno. Nakašlje se. »Mislila sam da

sam ga čula ovdje.«

Savelle brzo pogleda Longoliusa, a zatim s nerazumijevanjem svrne pogled na

Lauru. »Ali, dijete! Kako bi doktor Schwartz došao ovamo? I zašto? Gledali smo

televiziju, Max i ja, i to je sve.«

Laura pogleda televizor. Na ekranu se prikazivao crno- bijeli film. Ako se nije

varala, upravo je bila scena s Humphreyem Bogartom kojega je u tom trenutku

ljubila Ingrid Bergman. Scena joj se učinila poznatom i odjednom se sjeti naslova

filma: »Casablanca«.

Je li se doista prevarila? Je li tajnoviti razgovor dvaju muškaraca na kraju bio

samo dijalog iz filma?

Max Longolius odloţi cigaru u pepeljaru i nasmiješi joj se. »Moţemo li nešto za

tebe učiniti, Laura?«

Moţda je njegova namjera doista bila prijateljska, ali Lauri se ipak učinila

ljigavom. »Ne, hvala, idem natrag u krevet.«

Kad se okrenula, primijeti malu bočicu sa sprejem. Stajala je kraj pepeljare iz koje

se dimila cigara. U bočici je bio lijek.

Lijek protiv astme.

Ni Savelle niti Max Longolius nisu patili od astme. Laura je poznavala samo

jednog čovjeka koji je redovito upotrebljavao taj sprej: doktor Quintus Schwartz!

Peto poglavlje:

* Snježno čudovište

Uspon do Vraţje glave bio je veoma naporan. Laura i

Lukas su ga smatrali nadasve mučnim. Put je vodio

strmom uzbrdicom, i neprestano su upadali u novi snijeg. Laura i Lukas kupali su

se u znoju kad su nakon dva sata napokon stigli na cilj. Iscrpljeno su se oslanjali

na štapove i kašlj ali poput desetobojaca nakon završne utrke na tisuću petsto

metara.

Vraţja je glava bila šumovita uzvisina izvan Hinterthura, iznad bob-staze.

Svoje je ime dobila po ogromnoj stijeni na vrhu, koja je bila u obliku glave s dva

roga. Sada je bila prekrivena debelim slojem snijega tako da se njen oblik samo

nazirao. Pukotina koju je prije nekoliko godina uzrokovala lavina pruţala se sve

do doline. Zimi se tamo moglo odlično skijati. Bila je, doduše, uska i strma, a to je

od skijaša zahtijevalo veliko umijeće. Ali, to nije bio jedini razlog zašto se onuda

rijetko skijalo. Naime, do Vraţje glave nije vodila nijedna ţičara. Većini se turista

nije dalo do nje mukotrpno penjati, iako su tako propuštali prekrasan doţivljaj i

pogled.

»Šteta da se Kevin tako iznenada razbolio«, reče Laura bratu dok je pogledom

šarala po impresivnoj panorami. »Ovdje gore bi mu se sigurno svidjelo.«

Uspon na Vraţju glavu bila je Kevinova ideja. On je u Hinterthuru proveo i

ljetne praznike, a jedan lokalni dječak mu je skrenuo paţnju na tu zabačenu

uzvisinu. Navodno je ona bila »naj« u cijeloj regiji i ni pod kojim |c- se uvjetima

ne bi trebalo zaobići. Naime, skijaška stala ovdje nije bila pripremljena i zato je

pruţala rijetku priliku skijanja u dubokom snijegu. Šteta što se Kevin prehladio.

Kad je ustao, osjećao se tromo, kao da ima temperaturu, a u grlu je osjećao

grebanje. Toplomjer je pokazivao temperaturu od trideset osam i pol stupnjeva,

tako da se samo vratio natrag u krevet i prionuo liječenju. Laura je htjela odgoditi

uspon na Vraţju glavu, ali Kevin je energično prosvjedovao i podsjetio ih na novi

snijeg koji je pao tijekom protekle noći. Rijetku priliku za spust u tako dobrim

uvjetima doista nisu smjeli propustiti. I tako su Laura i Lukas na kraju krenuli bez

njega.

Lukas iscrpljeno pogleda sestru. »Molim te, daj mi čaja.«

»Evo.« Laura spusti ruksak na tlo i izvuče termosicu koju je Konrad Kopfer

ujutro napunio vrućim voćnim čajem.

Kad je Laura skinula poklopac i u njega počela lijevati čaj, iz termosice se

uzdigla tanka linija dima. Laura napuni poklopac i pruţi ga bratu. Djevojčici se

nos napuni mirisom šipka i limuna i probudi joj apetit. Jedva je dočekala da Lukas

popije i da ona dođe na red. Vruća joj je tekućina ugodno klizila niz grlo i tijelo joj

ispunjavala toplinom.

Laura se ogleda uokolo. Promatrala je veliku stijenu po kojoj je uzvisina dobila

ime. Iznenada joj se na licu pojavi izraz iznenađenja i naglo spusti poklopac

termosice. »Ĉudno«, promrmlja ona.

Lukas je s nerazumijevanjem pogleda. »Što to?«

»Snjegović tamo gore!« Laura pokaţe na Vraţju glavu - a onda ga ugleda i

Lukas: tridesetak metara udaljen, u sjeni velike stijene, stajao je snjegović. Div

visok preko dva metra. Izgledao je namrgođeno i kao da zuri u njih.

»Što je tako čudno na snjegoviću?«

»Na snjegoviću ništa. Ali, čudno mi je što stoji ovdje gore! Ili moţda ti nakon

ovakvog uspona imaš volje graditi snjegovića, pogotovo tako ogromnog kao što je

ovaj?«

Lukas zamišljeno nabora čelo. »Tko zna - moţda su se odmorili prije nego što

su ga napravili.«

»U to ni ti ne vjeruješ!« Laura je zvučala nestrpljivo. »A ugljen i mrkvu su

slučajno imali sa sobom? Metlu i šešir također?«

»Hm.« Duboka se bora opet pojavila na Lukasovu čelu.

»Osim toga...«

Lukas u iščekivanju pogleda sestru preko ruba svojih profesorskih naočala

koje su mu skliznule na rub nosa.

»Da?«

»Još jedna stvar mi je čudna: ovaj snjegović izgleda potpuno isto kao i onaj na

bob-stazi. I kao onaj kojega ste ti i Kevin jučer napravili u vrtu.«

Lukas zbunjeno gume naočale natrag na nos i odmahne glavom. »Nismo

napravili nikakvog snjegovića.«

Laura tako zapanjeno pogleda brata, kao da je upravo izvalio da su jedan

i j ed a n tri. »Niste?«

»Naravno da nismo. Ako mene pitaš, građenje snjegovića je igra za dječicu.«

»Ali, tko - tko ga je onda napravio? Savelle i Max sigurno nisu. A Konrad

Usijana glava pogotovo ne.«

»To ni ja ne mogu zamisliti.«

»Kako je onda dospio u vrt?«

Lukas napući usne. Ĉinilo se da ni on ne zna.

„Nemam pojma. Što ja znam, moţda su ga napravila djeca iz susjedstva. Da

budem iskren, nije me ni briga.«

»Trebalo bi te biti briga.« Laura je netremice promatrala snjegovića koji je stajao u

sjeni Vraţje glave. »Tu nešto ne štima, vjeruj mi! Samo još ne znam što.« Još je

trenutak zamišljeno motrila snjeţnog diva, a onda se okrene, zatvori termosicu i

vrati je u ruksak. »Hoćeš li nešto pojesti prije nego što krenemo?«

»To ti nije loša ideja...«, započne dječak kad iza leđa začuju siktavi zvuk - kao

da netko ispušta zrak iz gume. Laura i Lukas se okrenu i u istom trenu ukoče. Ono

što im se događalo pred očima bilo je nepojmljivo:

Snjegović je mijenjao oblik! Kao da ih preslaguje neka nevidljiva ogromna

ruka, tri su se kugle koje su činile tijelo i glavu spojile u jednu i čudovište se

pokrenulo. Najprije jedva primjetno, a onda nešto brţe.

Laura je odmah shvatila što to znači. »Brzo, Lukase, bjeţimo odavde! Inače će

nas pregaziti!«

Na djelić sekunde Lukas zabezeknuto pogleda sestru, a onda također snaţno

zabije štapove u snijeg i krene prema dolini.

Laura se nije morala osvrtati da bi znala što joj se događa iza leđa: ogromna ju

je kugla pratila, sve je više ubrzavala i dobivala na opsegu jer je snijeg bio mekan i

gotovo se lijepio na nju.

»Brţe, Lukase!« Laurin je glas odzvanjao pustom planinskom šumom. »Vozi

brţe!«

»Dovraga, pokušavam«, zakašlje Lukas, »ne mogu brţe!«

Laura je uvidjela da je skijanje u dubokom snijegu mnogo teţe nego na

utabanoj stazi. Osim toga, nisu poznavali stazu na Vraţjoj glavi, tako da je bilo

pravo čudo da su uopće postigli taj tempo.

Kugla je grmjela iza njih i Laura se već pitala kako je to biti ţiv zakopan, kad

pred njima iskrsne oštar lijevi zavoj. Odmah se ponovno ohrabri: čudovišna će se

kugla po fizičkim zakonima otkotrljati dalje i raspasti se u šumi dok će oni proći

zavoj.

»Dođi, Lukase, brzo!« obodri Laura brata prije nego što je vješto skrenula.

Lukas je oštru krivinu također savladao gotovo savršeno.

'Spašeni smo!' prođe Lauri kroz glavu. 'Spašeni!'

No, smrtonosna snjeţna kugla bez problema prođe zavoj, kao da njome

upravljaju nevidljive sile. Već je poprimila promjer od preko tri metra i još je više

ubrzavala.

Lauru preplavi jezivi strah. 'Gotovo je!' pomisli ona uţasnuto. 'Izgubljeni smo!'

Dok je jurila pored brata, pod njenim skijama prštao je snijeg i ometao vidik.

Lukas je gledao ravno pred sebe i koncentrirao se na sljedeći zavoj. On nije bio

tako uzak i oštar kao prošli, tako da nije bilo ni najmanje nade da će se kugla

raspasti. Da bi to uopće mogla, zavoj bi trebao biti mnogo uţi.

Laura je grozničavo razmišljala kako da se riješe čudovišne kugle. »Na bob-

stazu!« iznenada zavrišti. - Moramo na bob-stazu! Tamo nas kugla ne moţe

pratili!«

Lukasovo je lice izobličio strah. »To je ludost! Slomit ćemo vrat!«

»Imaš li ti bolju ideju?« Laura mu s mukom dovikne kroz vjetar.

Lukas ne odgovori. Umjesto toga, prijeđe u dublji čučanj da bi pojačao tempo.

Laura učini isto i zajedno pojure prema bob-stazi.

Telefon oštro zazvoni u tišini ureda. Ravnatelj internata podigne pogled s

papira koji su se nagomilali na njegovu stolu i podigne slušalicu. »Morgenstern«,

javi se ljutitim tonom. Nekoliko sekundi kasnije, njegovo se namršteno lice opusti,

a obrazi mu pobijele poput njegove sijede kose. »Kako se to dogodilo?« upita on i

napeto stisne slušalicu. »Samo bez panike!« reče on napokon. »Molim te, samo

dobro pripazi - a ja ću razmisliti što da učinimo!«

Aurelius Morgenstern spusti slušalicu i potišteno se zagleda pred sebe. Tanjur

s crvenom jabukom i noţem više uopće nije primjećivao iako ga je maloprije donio

iz kuhinje. No, potpuno je zaboravio na glad.

Iznenada starac naglo skoči iz stolice, poţuri do vješalice i uzme dugi mantil

od grubog tamnog sukna. U hodu ga prebaci preko ramena i poţuri iz prostorije.

Unutarnje dvorište dvorca Ravenstein bilo je pokriveno tankim snjeţnim

pokrivačem. No, velike su vanjske stepenice bile briţljivo pometene, kao i uske

stazice koje su vodile u park. Zeleni je bršljan na starim zidovima zagasito blistao

na suncu. Iza prozora napuštenih učionica i praznih kabineta nije dopirao nikakav

zvuk, a buka se nije čula ni sa igrališta koja su okruţivala dvorac.

Samo je Attila Morduk zadovoljno fućkao dok je ţustro četkao kipove. Volio je

to mimo razdoblje praznika. Bilo je idealno za čišćenje cijeloga zemljišta. Nijedan

mu učenik nije smetao, nijedan mu nastavnik nije dolazio s besmislenim

zahtjevima i nalozima. Domara je od hladnoće štitila podstavljena jakna i tople

čizme, a ni tjelesna građa mu nije bila naodmet. Attila napokon zastane, zakorači

unatrag i kritičkim pogledom promotri svoj rad. Njegova se akcija čišćenja

isplatila - oba krilata lava od pješčenjaka, koji kao da su mrgodno čuvali podnoţje

stepenica, izgledali su gotovo kao novi! Domar je upravo htio očetkati posljednje

ostatke prljavštine, kad se vrata naglo otvore i stepenicama pojuri Aurelius

Morgenstern. »Attila, brzo!« dovikne on domaru već izdaleka. »Dovezi auto!«

Ćelavac spusti četku i namršti se. »Ne moţe li to malo pričekati?« Pokaţe na

skulpture od pješčenjaka. »Samo još nekoliko minuta i gotov sam.«

»Zao mi je, ali ne smijemo izgubiti ni sekunde! Moramo spriječiti da padne u

šake Tamnima!« S tim riječima profesor poţuri dalje.

Attila baci četku u kantu i krene za njim. Njegove su čizme ojačane ţeljezom

zveckale dok je prelazio preko šljunka. Ali, unatoč svojem krupnom stasu, kretao

se vrlo brzo i gipko.

Strehu koja se zaštitnički protezala nad stepenicama drţao je dobrih pet metara

visoki kameni stup. Bio je u obliku diva, koji je od dana kad je dvorac izgrađen

pozdravljao goste prijateljskim osmijehom. No, odjednom se njegovo lice namršti.

Kameni gorostas pomakne oči i pogleda za dvojicom muškaraca - izgledao je kao

da ga muči velika briga.

Kad su Laura i Lukas iz šume dojurili do bob-staze, podigne se gusti oblak

snijega. Samo nekoliko sekundi kasnije za njima na čistinu dojuri snjeţna kugla.

Zacijelo se na uskoj stazici očešala o nekoliko stabala jer se malo smanjila. Ali, još

uvijek je bila dovoljno velika da ih pretvori u kašu.

Laura s olakšanjem primijeti da na uskom ledenom kanalu nema nikoga.

»Ne na stazu!« dovikne Laura bratu. »Vozi pokraj nje ! «

Na trenutak se uplašila da je brat nije razumio jer je i dalje vozio ravno. »Vozi

pored staze!« vikne Laura iz sveg glasa. »Kugla se namjerila samo na mene, ne na

tebe!«

Lukas je napokon reagirao: malo ispred ledene staze skrene, dok je Laura

projurila ravno u nju. Osjeti kako je na glatkoj površini odmah dobila na tempu.

Dok su klizile po tvrdoj površini, skije su na njenim nogama glasno škripale. No,

Laura to gotovo nije ni primjećivala jer je već jurila prema prvom zavoju. Dok je

pazila da pravilno prijeđe uski zavoj, u njoj je rasla nada da će njen opasni pothvat

dobro završiti. Snjeţna je kugla bila mnogo šira od staze. Vjerojatno će se raspasti

kad je pokuša slijediti po uskom zaleđenom kanalu.

No, ništa se takvoga nije dogodilo. Snjeţno je čudovište dojurilo na stazu i sve

se više skupljalo, kao da ga stišće nevidljiva ruka, sve dok od njega nije ostala

samo polovica onog velikog promjera. Kugla se bez problema kotrljala ledenim

kanalom, a da nije čak izgubila ni na brzini. Naprotiv: na ledu je postajala sve brţa

i brţa i u zavojima bob-staze nalikovala je ogromnoj kuglici za fliper.

Lauru je vjetar grizao za lice i gotovo joj oduzimao dah. Bedra su joj se tresla, a

koljena klecala. A tek je prevalila polovicu staze. Sa svakim joj je novim zavojem

postajalo sve teţe odrţati se na stazi. Kad je Laura ugledala sljedeću krivinu,

zastane joj dah. Bila je mnogo strmija i uţa od prošlih i zahtijevala je svo njeno

umijeće. Istovremeno osjeti da je snaga napušta. Skijama je upravljala s velikim

naporom. Ipak gotovo idealno uđe u zavoj. Pritisak je bio tako jak da joj se na

trenutak učinilo da će izgubiti ravnoteţu. Naglim pokretom ruke pokuša ponovno

uspostaviti ravnoteţu, ali tako izgubi idealni smjer i završi na rubu staze. Već je

pomislila da će izletjeti, kad u posljednjem trenutku uspije ovladati skijama i tako

izbjeći smrtonosni pad.

Djevojčica je munjevitim tempom jurila ravnim dijelom staze prema

ozloglašenoj dionici u obliku slova S. To je bio najopasniji zavoj na cijeloj stazi.

Kotrljanje kugle odzvanjalo je još glasnije nego prije i Laura osjeti šibanje zraka.

Znala je što to znači. Uskoro će biti prekasno.

Uţasnu je krivinu mogla svladati samo ako smanji brzinu.

Ali, nije imala izbora. Nedugo prije nego što je stigla do S-zavoja, uspravila se,

raspodijelila teţinu i opet se pustila u čučanj. Kao da u ţivotu nikada ništa drugo

nije ni radila, nego samo skijala po bob-stazi, uredno uklizi u zavoj. No, snjeţna ju

je kugla slijedila u punoj brzini i dijelila su ih još samo dva metra. Bilo je samo

pitanje sekunde kada će pregaziti Lauru!

Laura se tresla od straha i iscrpljenosti i nije dobro ušla u sljedeći zavoj.

Morala se uspraviti da izbjegne pad, ali je time izgubila tempo dok se smrtonosna

kugla i dalje kotrljala punom brzinom. Laura je već pomislila da je gotova kada se

čudovište iznenada zabije u gornji rub zavoja, probije blokadu - i izleti iz staze!

Začuo se prigušeni udarac kad se ogromna kugla od leda i snijega zabila u drveće,

zatim i zvuk rascijepljenoga drva i kršenje grana, a onda zavlada tišina.

Laurino srce poskoči. Koncentracija joj je bila na kraju, tako da je izgubila

kontrolu nad skijama. Nasreću, već je stigla do kraja staze kad su je noge izdale.

Dvaput se prevrnula i ostala nepomično leţati u snijegu.

U tom trenu do nje dojuri Lukas. Kad je naglo zakočio i zaustavio se kraj

sestre, u zrak se podigao oblak snijega. »Laura? Stoje, Laura? Jesi li ozlijeđena?«

Nakon nekoliko trenutaka, koji su se Lukasu činili kao vječnost, njegova sestra

otvori oči i nasmiješi se. »Ne. Sve je OK. Samo sam potpuno iscrpljena.«

»Ĉovječe, već sam pomislio...« Lukas proguta ostatak rečenice i pogleda na

mjesto u šumi gdje se raspala snjeţna kugla. Tamo su stajala stara stabla. Neka od

njih bila su rasječena na visini od gotovo dva metra, kao da ih je neki div htio

ubrati, a onda se predomislio. U podnoţju raskoljenih debala uzdizala se velika

hrpa snijega koja ni čime nije odavala d a je prije samo nekoliko trenutaka bila u

obliku čudovišne kugle koja je Lauri gotovo oduzela ţivot.

Dječak u nevjerici odmahne glavom. »To je bilo blizu«, promrmlja on. »To je

doista bilo blizu.«

»Točno.« Laura se nakašlje. »Ovo nam nitko neće povjerovati«, doda i otrese

snijeg s odjeće.

Laura je bila u pravu. Kad su se vratili kući, ni sam Kevin im nije povjerovao

da ih ogromni snjegović nije samo slijedio, već i napao.

»Što?« upita on zbunjeno. »Ali, takvo nešto je potpuno nemoguće!«

»Moguće je, Kevine.« Laura je zvučala ozbiljno. »To je vrlo moguće. Iako ti to

ne moţeš znati!«

Kevin ih pogleda kao da su došli s drugog planeta. Onda ţustro odmahne

glavom. »Zao mi je, ali više te zbilja ne mogu pratiti. Prvo taj auto bez vozača, a

onda ledene strijele koje napadaju ljude. A sada i snjegović koji se navodno moţe

micati. Očito si u zadnje vrijeme pročitala previše maštovitih romana.«

Laura se okrene i upitno pogleda brata. No Lukas samo slegne ramenima.

Morala je sama odlučiti hoće li Kevinu povjeriti veliku tajnu ili neće. Cijela njena

nutrina je naginjala tome da mu se povjeri. U srcu je osjećala da će čuvati tajnu i

da je sigurno neće pričati drugima. Ali, njena je zadaća bila previše vaţna da bi

ulazila i u najmanji rizik. Zato joj je i bilo dopušteno sluţiti se svojim fantastičnim

sposobnostima. Profesor Morgenstein joj je naglasio da ih moţe koristiti samo u

borbi i Svjetlo, a nikada za zabavu ili u vlastite svrhe. Objasnio joj je da bi joj se to

osvetilo, ali nije joj rekao na koji način.

Laura se usredotoči i pogleda Kevina duboko u oči. Trenutak kasnije čitala mu

je misli kao otvorenu knjigu. 'Zašto mi još uvijek ne vjeruje?' mislio je dječak. 'Što

radim pogrešno?'

Laura osjeti kako u njoj raste stid i obrazi joj pocrvene. Spusti pogled. Kevin je

imao pravo: doista nije zasluţio njeno nepovjerenje! Napokon će mu sve ispričati.

Vođa Ĉarobnjaka ţelja spusti zlatnike u vreću i sa svojim pratiteljima pokloni se

Crnom knezu koji c s njima opraštao u dvorištu Tamne utvrde. »Kao i uvijek, bilo

mi je zadovoljstvo poslovati s Vama, Borbolone. Hvala Vam na gostoprimstvu!«

Oko tankih usana visokog tiranina titrao je osmijeh. Na mrtvački blijedom licu

sjale su crvenim sjajem. S njegovih mišićavih ramena visio je dugi crni plašt, a za

pojasom mu je bio veličanstveni mač. »I ja vama zahvaljujem.« Grleni glas vođe

Tamnih sila zvučao je dublje od najdubljeg zdenca. »Na vašem društvu i daru.«

Gramar mu s osmijehom namigne. »Nije vrijedno spomena. Albino nam više

nije koristan. Siguran sam da će ta naprasita usijana glava Vama mnogo bolje

posluţiti!«

»Vjerojatno imate pravo.« Na licu Crnoga kneza pojavi se ironični osmijeh. »Ne

zaboravite: ljudi poput vas kod mene su uvijek dobrodošli! Isporučujete mi samo

prvoklasnu robu koja mi je uvijek od koristi.« Zamišljeno pogleda na drugu stranu

dvorišta gdje je nadzirateljica u kovačnicu vodila dvanaestoro djece koju je

otkupio od Ĉarobnjaka ţelja. Kovači su novim robovima već prvog jutra u Tamnoj

utvrdi na noge stavljali ţeljezne okove. Kao da nisu znala što ih čeka, djeca su

dobrovoljno kaskala za ţenom. »Pitam se kako vam uspijeva da ih tako pokorite?

Hoćete li mi kojim slučajem otkriti svoju tajnu?«

Gramar i njegovi pratitelji se značajno nasmiješe. »Ţao mi je, Borborone, ali i mi

imamo svoje tajne koje čuvamo poput blaga.« Muškarac s povezom na oku plaho

pogleda mršavog čovječuljka koji je stajao pored Crnog kneza. Bio je odjeven u

skrletnocrveni ogrtač s kapuljačom, koji je dopirao gotovo do tla. »Vaš furhur to

sigurno razumije.«

Borboron se okrene prema svom crnom čarobnjaku. Starac razvuče ţućkasto lice u

prezirnu grimasu i kreštavo se nasmije.

Ĉinilo se da se vladar Tamnih zabavlja. Okrenuo se visokoj ţeni koja je stajala s

druge strane. »Syrin, znaš li moţda ti u čemu je tajna?«

Ţena je nosila smaragdnozelenu haljinu. Poput razjarene kobre pogleda

Ĉarobnjaka ţelja uskim zjenicama svojih ţutih očiju. »Znate da ne znam!« sikne

ona. »Ali to će se promijeniti, i to vrlo brzo! Ako ţelite...«

Crni joj knez upadne u riječ s pakosnim osmijehom. »Ne, Syrin. Ostavimo im

tu tajnu - barem dok su na našoj strani i dok nam sluţe. Na kraju krajeva, nebitno

je kojim sredstvima dolazimo do cilja, zar ne? Vaţno

bi bilo da napokon pobijedimo tog prokletog Elysiona i njegove sljedbenike i

da na vlast dovedemo Vječno sivilo. Imam li pravo, Gramare?«

»U potpunosti, Borborone!« Ĉarobnjak ţelja veselo pogleda tiranina. Što više

budete upravljali laţnim ljudima koje mi izazovemo, to ćete lakše stići do velikog

cilja!«

Onda se nadam da ćete mi uskoro dovesti još vojnika. Treba mi bezgranično

mnogo dobrovoljnih robova.«

Ĉetvorica se muškaraca u šarenim odijelima još jednom naklone. »Vaša ţelja je

nama zapovijed!« Gramar se udvorno nasmiješi. »Posvuda ćemo traţiti nove i

nove. Preporučamo se!«

Crni knez dostojanstvenom gestom otpusti goniče robova. Već su zakoračili

prema svojim pastusima kad ih Borboron još jednom pozove. »Još nešto!«

Gramar se iznenađeno okrene. »Da?«

»Još me morate izvijestiti kako napreduju vaši lovi na Ĉovječjoj zvijezdi?«

Gonič robova se široko nasmiješi. »Odlično, gospodo, odlično! Tamo već

imamo mnogobrojne saveznike. Kreću se u najrazličitijim oblicima i pod različitim

Imenima. Ono što čudi je da većina ljudi više uopće ne primjećuje kako im se to

događa. Svojevoljno se pokore svemu što im došapnemo, čak i ako je besmisleno!«

»Dobro!« Lice Crnoga kneza razvedri se kao d a je na tamnom nebu zasjalo

sunce. »To je vrlo dobra vijest. Ostajte dobro!«

Ĉarobnjaci ţelja popnu se na svoje konje i krenu dok su Borboron i njegovi

pratioci gledali za njima.

»Zašto za njima ne pošaljete svoje Crne jahače da ih zarobe?« nakon nekoliko

trenutaka sikne Syrin.

»Tako je«, zakriješti furhur. »Znam pripraviti napitak koji bi ih natjerao da

progovore. Njihova tajna uskoro više ne bi bila tajna!«

Borboron ih oboje prezirno pogleda. »Oboje ste budale. Ĉini se kao da

poznajete samo jedan način da sluţite Tami: sirovim nasiljem. Ali, shvatite, ono ne

dovodi uvijek do cilja. Hladna glava najčešće postiţe mnogo više nego usijana!

Barem dok se Kaleţ svjetla ne nađe u našim rukama i da nam dodatnu snagu.

Dotad ćemo teško pobijediti sluge Svjetla. Zato moramo pokušati drugim

sredstvima stići do cilja. Lukavošću - i uz pomoć Pečata Sedam mjeseca!«

»Uz pomoć Pečata?« Syrin pogleda gospodara kao da je poludio. »Ali, kako...

kako je to moguće?«

»To ćete saznati kada za to dođe vrijeme!« Borboron se okrene i krene prema

tamnici ni ne pogledavši ih.

U sobi s televizorom bilo je tiho. Ono što je Laura ispričala zvučalo je tako

bezumno da je Kevin očito ostao bez teksta. Dječak nije znao što bi rekao. Tko bi

shvatio tu fantastičnu priču - da je Zemlja neraskidivo povezana s Aventerrom,

mitskim svijetom s kojega se u pradavna vremena na Ĉovječju zvijezdu spustilo

Dobro i Zlo? A, što je bilo još neshvatljivije: obje su zvijezde bile međusobno

povezane čarobnim vratima pomoću kojih se moglo stupiti iz jednoga u drugi

svijet! Na taj je način Kaleţ svjetla s Vodom ţivota dospio na Zemlju, a Laura ga je

u dramatičnoj borbi otela - tko bi povjerovao tako jezivoj priči? Ili da Ĉuvari i

Tamni raspolaţu posebnim moćima - je li takvo nešto bilo zamislivo? Sudeći po

Kevinovu izrazu činilo se da u sve to duboko sumnja.

Iako je tek prošlo tri sata, već se spuštao mrak.

On se uspravi i prekine napetu tišinu. »Upalit ću svjetlo„.

Laura ga povuče natrag. »Nije potrebno.«

„Ali - jedva nešto vidimo, ili?«

Djevojčica se nasmiješi. »Točno. Ali, ipak ne moraš paliti svjetlo«, reče ona i

usmjeri pogled na utičnicu, i Laurine se oči stisnu - i samo nekoliko trenutaka

kasnije i zasvijetli.

Lukas se poveseli zapanjenom izrazu na licu njihova prijatelja.

»Fenomentastično, zar ne? I super-kiuto ! Jedva da moţe shvatiti«, reče on sa

širokim osmijehom, a onda, ponovno se uozbiljivši, nastavi: »No ipak,

nedavno sam naišao na zanimljivo znanstveno...«

»Lukase - molim te!« upadne mu Laura u riječ, da bi već u korijenu sasjekla

njegov visokoučeni monolog. Lukas napravi zlovoljnu grimasu, a Laura se okrene

prema Kevinu. »Vjeruješ li sad u ono što sam ti ispričala?«

»To je bio prilično uvjerljiv dokaz, zar ne?« odgovori on uzdignutih obrva, a

onda uzbuđeno nastavi: »Znači, ti zaista misliš da ti... ovaj... Tamni ţele spriječiti

do Kaleţ svjetla vratiš na Aventerru?«

»Da, naravno!« Laura se zamišljeno namršti i rukama obuhvati koljena. »Znaju

da samo ja mogu proći kroz čarobna vrata i zato me pokušavaju eliminirati.«

Kevin nabora čelo. »Ali, rekla si da ti ne smiju ništa učiniti sve dok potpuno ne

ovladaš svojim moćima.«

»Tako je. Ali, mogu narediti svojim pomoćnicima da me napadnu. Svakoga

dana sve više shvaćam da sam već gotovo postala ravnopravni Ĉuvar!«

»I ja sam duboko uvjeren da će Tamni zanemariti zabranu kad im voda dođe

do grla«, umiješa se Lukas. »Ne prezaju ni od čega.«

Kevin pogleda Lauru s neskrivenom zabrinutošću. »Ali... sve je to uţasno

opasno, zar ne? Trebaš nekoga tko će na tebe paziti!«

»Znam se i sama čuvati!« odgovori brzo djevojčica. »Na kraju krajeva, ima i

drugih Ĉuvara. Ne samo u Ravensteinu, već posvuda...«

Ĉinilo se da ta činjenica nije ni najmanje razuvjerila Kevina. »Ali, barem bi

mogla reći maćehi...«

»Nikada!« oštro uzvikne Laura i odlučno pogleda dječaka. »Ne zaboravi što si

obećao: Savelle nećeš reći ni riječi, ni pod kojim uvjetima! A ni tvom ujaku, jesi li

razumio?«

»Dobro, dobro.« Kevin krotko spusti pogled. »Neću ništa reći, ne brini. No

ipak: ako se ovako nastavi, prije ili kasnije ćeš završiti u bolnici.«

Laura se namršti. Zaprepašteno se zagleda pred sebe i ţustro odmahne

glavom. »Nešto tako glupo!« zastenja ona i rukom se pljesne o čelo. »Nešto tako

blesavo kao što smo mi ne rađa se dvaput!«

Dječaci izmijene zbunjeni pogled. „Što je, Laura?« upita Lukas. „Što ti je

došlo?«

»Još pitaš? Znam gdje ćemo naći starca - i bijesna sam što se toga ranije nisam

sjetila!«

Lukas nabora čelo.

Laura ga nije dugo drţala u neizvjesnosti. »Je li moguće upasti u centralno

računalo bolnice?« upita ona.

»U računalo bolnice?« Dječak je na trenutak izgledao zbunjeno, ali onda mu se

lice razvedri. »Razumijem! Ti misliš... ?«

»Upravo tako! Znamo kada su slijepca odveli u bolnicu. Slomio je ruku i

vjerojatno je imao unutarnjih ozljeda. Bolnica nije jako velika. Zato bi trebalo biti

lako saznati njegovo ime - ili ti misliš da bi to moglo predstavljati problem?«

»Ne vjerujem«, odgovori Lukas i ponosno se nasmije.

Šesto poglavlje:

* Samotna opatija

Klinika Crvenog kriţa nalazila se izvan Hinterthura, u

jednoj maloj dolini kroz koju je krivudao potočić. Voda koja je brzo protjecala nije

bila zaleđena, a glasno se ţuborenje nadaleko čulo. Ravno pred bolnicom bila je

autobusna stanica tako da su prijatelji tamo stigli bez poteškoća.

Znakovi na livadi pored bolnice ukazivali su na to da je taj dio zemljišta

sluţio za slijetanje helikoptera. Bolnička su kola s upaljenom rotirkom dojurila do

ulaza za Hitnu pomoć i naglo se zaustavila ispred ulaza.

Medicinska je sestra na recepciji bila vrlo ljubazna. Ime joj je pisalo na pločici

koja joj je bila prikopčana na bijeloj kuti. Sestra Claudia s osmijehom pogleda

mlade posjetitelje. „Što mogu učiniti za vas?«

'Bravo za Lukasa što je tako brzo saznao slijepčevo ime', pomisli Laura i reče:

»Ţelimo posjetiti patera Dominikusa. Biste li nam, molim Vas, rekli broj njegove

sobe?«

»Patera Dominikusa? Trenutak.« Sestra brzo proli-sta liste pacijenata. Našla

ga je nekoliko trenutaka kasnije.

Leţao je u sobi broj trinaest.

Ta je soba bila u prizemlju. Kad je Laura pokucala na vrata, nije dobila odgovora.

Pokuca ponovno, nešto jače nego prije - no opet joj nitko ne odgovori. Djevojčica

oprezno pritisne kvaku i uđe unutra, a onda, istog trenutka, iznenađeno zastane.

»Ali, to ne moţe biti!«

»Što?« Lukas gurne sestru u stranu i uđe u sobu. Kevin je bio iza njega tako da su

obojica napokon vidjeli sto je Lauru tako iznenadilo: jedini je krevet u sobi bio prazan

i od monaha nije bilo ni traga.

Laura se zamišljeno namršti. »Ne razumijem. Pater je upisan u listu pacijenata. To

znači da ga još nisu otpustili iz bolnice. Barem ne sluţbeno.«

Iznenada joj sine uţasna pomisao: što ako su Tamni i ovdje imali svoje prste? Što ako

su oteli monaha i odveli ga iz bolnice?

Lukas primijeti Laurin nemir. »Što je?«

»Moramo doznati što se dogodilo pateru Dominiku- I to brzo!«

Ne čekajući bratov odgovor, Laura poţuri iz sobe. U hodniku spazi mladića s

crnim dreadlocksima koji je očito bio bolničar. Veselo zviţdučući, ispred sebe je gurao

kolica na kojima su bile šalice kave i tanjuri s kolačima.

Laura poţuri prema njemu. »Oprostite, znate li moţda što se dogodilo s

pacijentom iz sobe trinaest?«

Zviţdanje utihne. »Misliš li na patera Dominikusa?« Upita prijateljskim tonom

bolničar.

»Da.«

»Netko je prije petnaest minuta došao po njega, simpatični stariji čovjek s

dugom bijelom bradom.«

»Molim?« iznenađeno uzvikne Laura. »Znate li slučajno ime tog čovjeka?«

»Ţao mi je.« Bolničar sa ţaljenjem slegne ramenima.

Ali, kad ga je Laura zamolila da opiše gospodina s bradom, više nije bilo nikakve

sumnje: to je mogao biti samo ravnatelj internata, profesor Aurelius Morgenstern.

»Ne znate kamo je odveo patera?«

»Nemam pojma. Pater Dominikus nije bio moj pacijent.«

»Šteta«, reče Laura. »Svejedno, mnogo Vam hvala.«

Dok su čekali na autobusnoj stanici, Laura je nazvala Ravenstein. U mobitelu je

imala samo broj tajništva i jedina nada joj je bila da je Aurelius Morgestem slučajno

u uredu. U njegovoj kući nije bilo telefonskog priključka, a profesor nije imao

mobitela.

Laura je već htjela odustati, kad se netko ipak javi. »Prise-Stein, tajništvo

internata Ravenstein«, zapišti iz slušalice tajničin mišji glas. »Što mogu učiniti za

Vas?«

»Dobar dan, gospođo Piesel... ovaj... gospođo Prise-Stein. Ovdje Laura, Laura

Leander. Trebala bih profesora.«

»Ţao mi je. Ali gospodin profesor nije u uredu.«

»Ne?«

»Ne. Gospodin profesor Morgenstern se danas nije osjećao dobro. Rano jutros se

vratio u krevet.«

»Je li... jako loše?«

»Ne, ne«, odgovori mišji glas. »Lagana nervoza ţeluca, ništa drugo. Ali izričito

je zamolio da ga se ne smeta. Ni pod kojim uvjetima! Mogu li osim toga nešto za

tebe učiniti?«

»Ne, hvala. Mnogo Vam hvala«, reče Laura brzo i završi razgovor.

„A sada?« upita Kevin.

„Moramo saznati gdje taj pater ţivi.«

»Pretpostavljam u samostanu«, odgovori Kevin.

»Ma ne - nemoj mi reći!« Lukasov glas bio je prepun ironije. »A znaš li moţda,

ti super-kiu, i u kojem samostanu?«

Kevin nije reagirao na Lukasovu zajedljivu upadicu. Nemam pojma«, reče on i

slegne ramenima. »Ima nekoliko samostana u bliţoj okolici.«

»To nam jako pomaţe!« Lukas nije odustajao od tvojega provociranja.

Laura mu dobaci prijekoran pogled. »Ne glumi! Da si stvarno tako pametan

kao što se praviš, onda ne bi otkr i o samo paterovo ime, već i njegovu adresu!«

Ta je primjedba na Lukasa djelovala kao hladan tuš. Razvukao je lice kao

turist nakon četiri tjedna kišovitog Vremena.

Alienor je Eileenu srela na bunaru. Postarija je sluţavka stenjući vrtjela ručicu da

bi iz dubine bunara izvukla kantu punu vode. Plavokosa djevojčica joj brzo

priskoči u pomoć i zajedno izvuku tešku kantu.

»Mnogo je lakše kad čovjek ima pomoć!« Eileena stenjući skine kantu sa kuke

i podigne je s ruba kamenog bunara.

»Daj mi je, ja ću je odnijeti u kuhinju!«

»To je moj pos...«, htjela je odvratiti starica, ali Alienor joj je već uzela kantu iz

ruke i krenula prema kuhinji Gralskog dvorca dok ju je sluţavka zadihano pratila.

Nakon što je djevojčica napunila posudu s vodom, spusti kantu na drveni stol

koji je stajao ispod kuhinjskog prozora.

»Mnogo ti hvala, Alienor.« Eileena je skinula maramu s glave. Na naborano joj

lice sklizne sijedi pramen. »To je bilo jako lijepo od tebe. Ispekla sam kolač od

kraljevskog voća, ţeliš li komad?«

»O, da.« Alienorine oči zablistaju. »Vrlo rado! To mi je omiljeni kolač!«

»To sam i mislila!« nasmiješi se Eileena. »Komu ne bi prijalo ukusno voće?«

Dok je ţurila po kolač, Alienor ju nije ispuštala iz vida. 'Da li se ona toga još

sjeća? I hoće li mi reći?' pitala se ona. 'Ona mi je jedina nada. Morwenu i Paravaina

ne moram ni pitati. A Elysiona pogotovo ne!«

»Dobar tek!« Eileena pred nju stavi zemljani tanjur s kolačem i sjedne pored nje

na klupu. »Tko zna koliko ćemo još moći uţivati u kraljevskom voću!«

Djevojčica je znala na što je starica mislila: stabla kraljevskog voća pripadala su u

Viseće drveće, a njega je bilo sve manje. Osim toga, do njega je bilo teško doći; visjelo

je visoko u zraku. Njegovi su plodovi sličili breskvama. Okus je podsjećao na jagode

od groţđa i dinju, no kraljevsko je voće bilo mnogo slađe i punije jer je dozrijevalo

mnogo bliţe suncu. Da bi se ubralo plodove, bile su potrebne zračne splavi izrađene

od visećeg drveta i opremljene ogromnim jedrima. Naţalost, stabla kraljevskog voća

bila su vrlo osjetljiva. Crne su im magle, koje su malo prije zimskog solsticija harale

Aventerrom, nanijele velike štete.

»Eto«, uzdahne Eileena, »više ništa nije kao prije.«

Alienor se morala nasmiješiti. Naravno! Svi stariji ljudi, bili oni vitezovi,

iscjeliteljice, kmetovi ili sluţavke, neprestano su se ţalili na teška vremena i tvrdili da

je u njihovoj mladosti sve bilo bolje. Alienor pomisli da je to naukovanje zacijelo

bolest od koje boluju stariji ljudi, ali ničim nije odala da se sve više dosađuje. Ipak je

nešto htjela doznati od sluţavke.

»Eileena?« upita ona nakon nekog vremena, trudeći da zvuči nehajno.

»Molim, dijete moje?«

»Ĉula sam da si neko vrijeme provela u Tamnoj Utvrdi?«

»Nemoj me na to podsjećati!« Starica spusti pogled na pocrnjelu kuhinjsku krpu

i uzdahne. »To je bilo najgore doba u mom ţivotu! Zašto pitaš?«

»Ah, tek tako.« Alienor se pravila da joj je dosadno. Samo me zanimalo.«

Eileena zamišljeno kimne glavom. »Svakoga bi to trebalo zanimati! Bilo mi je

petnaest ljeta kad su me goniči robova oteli iz mog sela i odveli u Borboronovu

utvrdu. Ĉetiri sam ljeta tamo robovala i tko zna što bi se sa mnom dogodilo da me

Bijeli vitezovi nisu spasili!« Staričin pogled odluta u daljinu dok su joj nadolazile

ruţne uspomene.

»Kojim ste putem tada putovali u Tamnu utvrdu?«

»Kao što znaš, rođena sam na visoravnima Karuuna koje se nalaze između

Šaptajuće šume i pustinje Deshiristana. Morali smo najprije prijeći Jezero sjećanja, a

onda smo iza sebe ostavili Zemlju riječnih ljudi...«

»A onda?« upita nestrpljivo djevojčica.

»Prošli smo kroz Kamenu šumu, a onda...« Starica se iznenada prekine. »Zašto

sve to ţeliš znati?«

»Ah - tek tako!«

»Tek tako?« U starici se probudilo nepovjerenje. »Ne vjerujem ti, Alienor!«

Nagne se i ispitivački pogleda djevojčicu u lice. »Ako je u pitanju ono što mislim,

odmah ću ti dati zaušnicu!«

»Što misliš?«

»Ţeliš otići u Tamnu utvrdu, zar ne?«

Alienor spusti pogled i kimne glavom. »Moguće je da je Alarik dospio u šake

Tamnih sila i da su ga odvukli tamo, zar ne?«

Starica je zabrinuto šutjela.

»Zar ne, Eileena?«

»To je moguće. Tvoj brat je pametan i hrabar dječak, ali protiv njih se nikako ne

bi mogao boriti!«

»Onda ćeš mi reći kako da dotamo dođem?«

Eileena teško uzdahne. »Kao što sam ti već rekla: izbij si to iz glave! Nitko ne

moţe prodrijeti u utvrdu bez Borboronova znanja! On je predvodnik moćne vojske,

barem je tako bilo kad su mene spašavali. Ali, onda je Kaleţ svjetla davao posebne

moći Ratnicima svjetla, a kao što znaš, on se sada nalazi na Ĉovječjoj zvijezdi, i

zato...«

Zastane jer su se iznenada otvorila vrata i u kuhinju stupi Morwena. »Znači,

dobro sam nanjušila«, reče mlada iscjeliteljica. Kestenjasta kosa koja joj je padala oko

lijepoga lica sjajila se na svjetlu. »Kolač od kraljevskog voća, mmmm!« Iznenada se

uozbilji. »Stoje bilo?«

»Ovaj... ovaj... što bi bilo?« promuca Alienor. »Kako... kako to mislite,

gospodarice?«

»Vas dvije izgledate kao da sam vas iznenadila u nečemu zabranjenom.«

Iscjeliteljica ispitivački promotri sluţavku i svoju štićenicu. »O čemu ste upravo

pričale? Recite mi!«

U tom se trenutku vrata ponovno otvore i u kuhinju stupi muškarac. Iscjeliteljica se

znatiţeljno okrene - i nasmiješi se. »Silvan! Kako te je lijepo vidjeti! Ali - zašto si tako

namršten? Je li se nešto dogodilo?«

»Da.« Šumski trkač zabrinuto kimne glavom. »Imam loše vijesti, Morwena!«

Pater Dominikus bio je član dominikanskog reda, čije je sjedište već stoljećima bio

samostan 'Sveti kamen', oko dvadeset kilometara udaljen od Hinterstona, smješten u

jednoj usamljenoj dolini koja nije bila prometno povezana s ostatkom svijeta. Do

opatije je Vodila samo jedna uska seoska cestica i tako su se prijatelji našli pred

izazovom kako da dotamo stignu.

Kevinu je na um pala spasonosna ideja. Zamolio je Komada Kopfera da ih

odveze do opatije. Na veliko iznenađenje, sluga je pristao bez prigovaranja. Doduše,

nije baš djelovao oduševljeno, ali očito se nije usudio usprotiviti Kevinovoj naredbi.

Ipak je on bio nećak njegova gospodara, a Maximilian Longolius mu je izričito

zapovjedio da mladim gostima uvijek bude na usluzi.

Usprkos maloj udaljenosti, voţnja do samostana trajala je gotovo četrdeset i pet

minuta. Cesta ne samo da je bila uska, već je krivudala gotovo kao serpentina do

male doline u kojoj su dominikanci u srednjem vijeku Izgradili svoje sjedište. Zavoj

se nastavljao na zavoj, a cesta je bila puna rupa. Utabani snijeg je bio gladak poput

ogledala i zato su napredovali puţevim korakom.

Opatija je bila smještena na kraju doline, kraj malog jezera koje je bilo potpuno

smrznuto. Odsjaj sunca plesao je na stvrdnutoj ledenoj površini. Samostan je

nadvisivao crkveni toranj, a oko samostana bile su podignute visoke zidine.

Dok je Konrad Kopfer vozio prema opatiji, Lukas je sa samozadovoljnim

osmijehom pogledao prijatelje. »Znate li zašto se samostan zove 'samostan'?« upita

on naglašeno nehajnim tonom. Njegov se osmijeh proširi jer ni od Laure ni od

Kevina nije očekivao točan odgovor.

Laura napravi grimasu i mrzovoljno pogleda brata. Kevin samo slegne

ramenima. »Nemam pojma.«

»Naziv 'samostan' potječe od latinskog naziva claustrum«, počne pametovati

Lukas. »To znači nešto kao 'zatvoreno mjesto' - zato što su različite građevine unutar

samostana, kao što su crkva, gospodarske zgrade i prostorije gdje stanuju sestre i

braća u pravilu zatvorene zidom. Naravno, to onemogućava ulazak uljezima koji

tamo nemaju što traţiti.«

»Ma, super! Nadajmo se da ćemo barem proći kroz vrata.« Laura je zvučala

ljutito.

Jednostavno nije mogla podnijeti kad se njen brat ponašao poput hodajućeg

leksikona i prosipao svoje znanje. »Ako nam ipak zabrane da uđemo, ti super-kiu,

tebi će sigurno na pamet pasti neko rješenje!«

Lukas se veselo nasmiješi - uţivao je u činjenici da je opet uspio iznervirati

sestru.

Ulica je završavala ravno pred opatijom. Konrad parkira auto na prazno

parkiralište ispred visokog zida. Parkiralište nije bilo veliko, ali bilo je dovoljno

mjesta za automobile rijetkih turista koji su u ljetnim mjesecima posjećivali

samostan. U hladno doba godine bilo je zabačeno mjesto nije dolazio gotovo nitko.

Konrad Kopfer ugasi motor i okrene se prema svojim putnicima. »Ţelite li da

idem s vama?«

Kevin upitno pogleda Lauru, ali ona brzo odmahne glavom - samo je još

nedostajalo da taj znatiţeljni tip njuška za njima!

»Ne, hvala, Konrade«, odgovori mu Kevin.

A onda prijatelji iziđu iz auta.

Zrak je bio hladan i čist, a snijegom pokriveni vrhovi planina koje su okruţivale

dolinu blistali su na popodnevnom suncu. Nad opatijom vladala je gotovo rajska

tišina. Ĉulo se samo veselo cvrkutanje ptica. Skakutale n po golim granama visokog

drveća koje je raslo oko parkirališta.

Ĉvrsta drvena vrata čuvala su ulaz u samostan. Odmah do njih su se unutar

zida nalazila vrata s malim prozorčićem koji je bio zatvoren. Laura dohvati mjedenu

alku koja je visjela na vratima i njome pokuca na Vrata. Popodnevnu tišinu poremeti

metalni zvuk.

Nekoliko trenutaka kasnije začuju se koraci. Nečije su cipele škripale na šljunku.

Ĉulo se struganje zapora, prozorčić se otvori i na otvoru se pojavi okruglo lice

monaha. »Što traţite, djeco?« upita on visokim glasom koji je više zvučao kao

dječački, nego kao glas odraslog muškarca.

Laura mu se prijateljski nasmiješi. »Ţelimo vidjeti Patera Dominikusa.«

Vratarevo čelo se nabora. »A što ţelite od našeg knjiţničara?«

»Pa...«, promuca iznenađeno Laura. Ni u snu ne bi pomislila da bi netko

samostansku knjiţnicu povjerio slijepcu! U tom se trenutku nije mogla sjetiti

nijednog prihvatljivog odgovora, ali onda joj na um padne ideja. »Naš ravnatelj,

profesor Aurelius Morgenstern, misli da bi nam pater moţda mogao pomoći.«

Okruglo se lice razvuče u osmijeh. »Onda dobro, ako je tako, nećemo vas pustiti

da čekate«, ljubazno reče vratar. Začuje se zvuk ključa u bravi i vrata se škripeći

otvore. Redovnik ih pokretom ruke pozove da uđu. »Uđite, djeco moja, i dobrodošli

u ime Gospodnje.«

Prijatelji mu srdačno odzdrave. »Hvala, to je vrlo lijepo od Vas«, doda Laura i

promotri monaha.

Izgledao je baš kao da je izišao iz reklame za ukusni biljni liker ili tajanstveni

biljni lijek: njegova je glava s okruglim crvenim obrazima bila gotovo spojena s

krupnim tijelom koje je bilo široko gotovo koliko i dugačko. Mantija od tamnosmeđe

vune usko je prijanjala na veliki trbuh i gotovo se činilo da debela uzica kojom je bio

opasan ne drţi na mjestu samo redovničku mantiju, već i tijelo.

»Molim vas, slijedite me.« S tim se riječima vratar okrene i počne gegati poput

patke s ravnim stopalima.

Prijatelji su ga pratili u stopu. Dok su prelazili pošljunčano dvorište, otkucaji sata

na tornju označili su tri sata popodne. U dvorištu je bila samostanska kapelica i

trokatne zgrade u kojima su vjerojatno stanovali monasi. Nakon nekoliko metara

stignu do uskih vrata koja su vodila u unakrsni hodnik.

Dok su prijatelji šutke koračali, njihovi su koraci odzvanjali kroz polutamu

prolaza. S njihove lijeve strane nalazili su se zidovi u kojima su se u pravilnim

razmacima nalazile niše. Statue od kamena i gipsa vjerojatno su predstavljale svetu i

poboţnu braću koja su u povijesti reda odigrala značajnu ulogu. Na drugoj strani

prolaza bio je red stupova kroz koje se vidjelo prostrano dvorište. Uski su putići ljeti

vjerojatno vodili do gredica sa cvijećem i njegovanih travnjaka. No, u tom je trenutku

sve bilo pokriveno debelim snjeţnim pokrivačem tako da je Laura vrlo brzo pogled

opet usmjerila na debelog monaha koji se gegao pred njima.

Njihov je vodič zastao pred drvenim vratima okolnima ţeljezom i okrenuo se. Na

čelu su mu blistale kap l j i ce znoja, a disanje mu je bilo ubrzano. S poštovanjem

uzdigne obrve. »Knjiţnica«, reče on gotovo svečano, a onda otvori vrata i pokretom

ruke ih pozove da uđu.

Laura uđe prva. Velika je dvorana bila obavijena tamom. Isprva je razaznala

samo ţuto svjetlucanje u udaljenom uglu. Nakon nekoliko trenutaka, kad su joj se

oči privikle na tamu, uspjela je razaznati pojedinosti. Ogromni se strop protezao

iznad nebrojenih redova starih drvenih polica koje su sadrţavale tisuće knjiga,

dokumenata i enciklopedija. Zidovi biblioteka su do stropa također bili prekriveni

policama punim knjiga.

Brat Okruglica briţljivo za sobom zatvori vrata. »Pater Dominikus se uţasno

ljuti svaki put kada netko Vrata ostavi otvorena duţe nego što je potrebno«, poţali

se on. »On smatra da vlaţan zrak izvana štetno djeluje na vrijedne rukopise!« Onda

odlučno krene prema osvijetljenom kutu prostorije.

Laura osjeti miris starih pergamenata i koţe. Kad su napokon zašli iza zadnjeg

reda polica, primijeti da ţuto svjetlo dolazi od jednostavne lampe na drvenom stolu.

Nalikovao je stolu u knjiţnici internata Ravenstein. No, za njim nije sjedila

kokošolika gospođica Broselsam, već dva muškarca u redovničkim haljinama.

Bili su nagnuti nad rukopisima koji su leţali na stolu. Kad su čuli posjetitelje,

podigli su glave. Usprkos redovničkoj mantiji, Laura odmah prepozna patera

Dominikusa. Slijepcu je bila povezana lijeva ruka. Sijedu je glavu lagano nagnuo u

stranu i okrenuo im lijevo uho. 'Logično', proleti Lauri glavom. Slijepci se orijentiraju

pomoću zvuka.

Visoki čovjek kraj njega je svojim mršavim crtama lica nevjerojatno sličio

Sarumanu, zlom čarobnjaku iz »Gospodara prstenova«. Sudeći po njegovoj mantiji,

radilo se o monahu višega ranga. Kriţ na njegovom lančiću zlatno je svjetlucao na

oskudnom svjetlu. Bio je optočen dragim kamenjem u kojemu se prelamalo ţuto

svjetlo.

Vratar se s poštovanjem nakloni. »Oprostite, vele- štovani opate. Da sam znao da

ste tu...«

»U redu je, brate Anselmo«, prekine ga redovnik dok je Lauru i dječake motrio s

neskrivenom znatiţeljom. „Što je tako vaţno?«

Brat Anselmo pokorno pogleda nadstojnika samostana. »Djeca ţele pričati s

paterom Dominikusom.«

»Doista? Patre Dominikus, poznajete li ove mlade ljude?« strogo upita opat.

»Kako bih Vam na to mogao odgovoriti?« reče i okrene se prema posjetiteljima.

»Što mogu za vas učiniti?«

Vratar Anselmo se u međuvremenu još jednom naklonio i povukao. Laura priđe

bliţe knjiţničaru i nakašlje se. »Ovaj... ne znam da li me se sjećate«, započne ona. Na

trenutak se činilo kao da joj je pater prepoznao glas. Ali, iako joj se na tren učinilo d a

j e na njegovu dobroćudnom staračkom licu primijetila osmijeh, idućeg trenutka mu

se čelo namrgodi.

Neobično!

Što je to trebalo značiti? No, moţda se prevarila. Pomalo nervozno, djevojčica

nastavi: »Sreli smo se kad ste slomili ruku, kad se dogodila nesreća. S Vama sam

čekala bolnička kola, i tom ste mi prilikom rekli da moram potraţiti Pečat Sedam...«

»Pečat Sedam mjeseca?« prekine je osorno pater, a zatim je podozrivo promotri.

»Da, upravo tako.«

»To je nemoguće!« Slijepčev je glas iznenada zvučao grubo. »Ne znam kakav je to

pečat!«

Laura je bila zbunjena. »Ne znate?«

Pater odmahne sijedom glavom. »Ne.«

»Ali...« Laura je bila previše zaprepaštena da bi nastavila. Otvorenih je usta

zurila u slijepca koji se obratio monahu pored sebe. »Jeste li nekad čuli za takav

pečat, brate opate?«

»Koliko znam, ne - jesam li trebao?«

Slijepac bezizraţajno odgovori na pitanje svog pretpostavljenoga. »Kako bih ja to

mogao reći kad ni sam ne znam o čemu se radi?«

Laura je bila nervozna jer njegove prazne oči nisu gledale u nju. Prazni je pogled

bio uperen u neodređenu daljinu. »Zaista mi je ţao... ovaj... kako se ono zoveš?«

»Laura.«

»A, da. Mislim da si pogrešno čula, Laura.«

Laurina je uzrujanost rasla. Točno se sjećala da joj se nakon nesreće pater obratio

imenom. Zašto se sada pretvarao da ju ne poznaje? I zašto je zanijekao da je

spomenuo pečat?

Čudno.

»Vjerojatno si bila vrlo uzbuđena, Laura«, nastavi pater Dominikus kao da joj je

pročitao misli. »Ne događa se svaki dan da budeš svjedok nesreće. U tim se

situacijama čovjek lako zabuni«, reče on odlučno i okrene glavu prema opatu. Onda

se opet okrene prema Lauri i prijateljski se nasmiješi. »Još jednom ti mnogo hvala što

si se onako brinula za mene. Siguran sam da će ti Gospodin za to uskoro uzvratiti

dobrotom. No, sada nas morate ispričati. Veleštovani opat Gregor je došao da

sastavimo spisak novih narudţbi. Ne ţelim nepotrebno tratiti njegovo vrijeme jer se

već sljedećeg tjedna mora posvetiti drugim zadaćama. Hoćete li sami naći put natrag

ili da zovem brata vratara?«

»Ne, hvala, nije potrebno«, odgovori iznervirano Laura.

Kad je Laura stupila u hodnik, obuzme ju vrtoglavica. Brzo duboko udahne.

Svjeţi joj je zrak dobro došao, ali nije sredio košmar u njenoj glavi. Zar se doista

mogla tako prevariti? Naravno: profesor Morgenstern ju je jasno upozorio da će

Tamne sile dati sve od sebe da joj zagorčaju ţivot. I to svim sredstvima.

Laura je znala da su Tamni majstori iluzija. Posebno kad netko nešto toliko ţeli da

ni na što drugo ne misli. Ali, upravo ju je to zbunjivalo: nikada nije bila čula za Pečat

Sedam mjeseca dok joj monah za njega nije rekao.

To nije imalo nikakvog smisla!

Ili moţda ipak?

Laura zamišljeno sjedne na kamenu klupicu.

Osjećala se potpuno prazno.

Kevin sjedne pored nje i suosjećajno je pogleda. »Ţao mi je«, reče on. »Mora da si

se prevarila. Moţda si doista bila previše uzbuđena?«

Laura proguta knedlu i spusti glavu. »Izgleda da je tako.«

No, Lukas nabora čelo. »Nisam baš siguran«, reče on, »njegovo mi je ponašanje

nekako bilo čudno.«

Laura iznenađeno digne glavu. »Misliš na patera Dominikusa?«

»Upravo na njega. Zvučao mi je nekako zbunjeno.«

»Kako to?« upita Kevin. »Moţda se Laura doista prevarila.«

»Moguće je - ali onda bi bilo dovoljno da je monah rekao: sorry, djevojčice, ali

varaš se. Zašto bi izbrbljao cijelu litaniju koja nas ni najmanje ne zanima?« No, Laura

se iznenada sva pretvorila u uho i počne shvaćati na što je njen brat mislio.

»Naravno, Lukase, imaš pravo.« Zasjala je od radosti. »Pater Dominikus zapravo

nije imao razloga da nam ispriča zašto je opat došao kod njega...«

»Upravo tako!« upadne Lukas i zadovoljno se naceri.

»... i da će se sljedećeg tjedna baviti drugim stvarima.«

»Tako je!« potvrdi joj brat, a osmijeh mu se proširi cijelim licem.

»Ţao mi je, ali ništa ne razumijem.«

Laura je ovoga puta pretekla brata s objašnjenjem. »Sasvim je jednostavno,

Kevine - pater Dominikus mi je očito htio dati do znanja da u prisustvu svojeg

pretpostavljenog ne moţe pričati i da bih zato trebala doći sljedećeg tjedna kada opat

Gregor neće biti tamo.«

»Moguće je, Laura, ali nije li to samo nagađanje?«

»Moţe biti. Ali, kad neobično paterovo ponašanje gledaš u tom svjetlu, sve

dobije smisao.«

»I ja kaţem!« prokomentira Lukas, vidno zadovoljan.

No, činilo se da to još uvijek nije odagnalo Kevinovu sumnju. »A kako je pater

mogao biti siguran da ćete iz njegovih riječi izvući ispravne zaključke? To vjerojatno

ni Sherlock Holmes ne bi mogao predvidjeti!«

»Sherlock Holmes moţda i ne bi!« Lukas se tako samozadovoljno nasmiješi da je

Laura pomislila da mora intervenirati.

»Ma, dobro, Lukase«, reče ona. »U svakom slučaju...« Iznenada se prekine. Lice

joj se uozbilji dok je stisnutim očima promatrala suprotni dio prolaza.

Lukas je začuđeno pogleda. »Što je bilo?«

Djevojčica zapanjeno pokaţe na drugu stranu i nagne se prema bratu. »Tamo je

nešto bilo«, šapne mu ona u uho. »Vidjela sam neku sjenu koja se skrivala među

stupovima.«

»Sigurna si?«

Sedmo poglavlje

*Lukavost pripravnice

Alienor u nevjerici pogleda Šumskog trkača. »Ti Ĉarobnjaci ţelja namame djecu

laţnim obećanjima - da bi ih na kraju prodali Borboronu?«

Silvan zabrinuto kimne glavom. »Da.«

»Ali - kako je to moguće?«

Morwena se uključi u razgovor. »Sasvim jednostavno: najprije im obećaju da će

im skinuti zvijezde s neba. Napričaju im da će im biti super ako se pridruţe njima.

Obećaju im da ih očekuje samo uzbuđenje, pustolovina i bezgranična zabava, da će

im se sve ţelje ispuniti i da će svi njihovi problemi nestati. Zvuči dobro, zar ne?«

»Da«, odgovori zamišljeno Alienor. »Ali, zapravo bi svatko trebao znati da je

tako nešto nemoguće.«

Preko bradatoga lica Šumskog trkača preleti zabrinuti osmijeh. »Imaš pravo. To

bi doista svatko trebao znati, ali previše ljudi u te priče ţeli vjerovati. Posebno u

zapadnim regijama našeg planeta sve više djece nailazi na Ĉarobnjake ţelja, a tko

dobrovoljno padne njima u šake, više uopće ne primjećuje što mu se događa.

Zavedu ih, ne samo ljubaznošću i prijateljskim ponašanjem, nego i nastojanjima da

ih odvrate od pravih nakana i da ih osvoje laţnim obećanjima. Što je duţe čovjek

pod njihovim utjecajem, to mu se teţe oduprijeti.

I vremenom nesretnici uopće više ne primjećuju da su prevareni, da su im

usađene tuđe ţelje i da su izgubili svoju volju. Većina ih uopće ne primjećuje da su

završili u ropstvu!«

Točno!« javi se stara Eileena. »To sam i sama vidjela kad sam bila u Tamnoj utvrdi.

Nitko od onih koji su pali u šake Ĉarobnjaka ţelja nije se bunio protiv sudbine. Svi

su potpuno dobrovoljno činili sve što im se zapovjedilo.«

„Ali...« Alienor je bila zabezeknuta. »To ne moţe biti! To ne postoji!«

"Naţalost, postoji.« Iscjeliteljičino lice je bilo vrlo tuţno. »Ako se čovjek dovoljno

dugo prepusti tuđim ţeljama o tome što bi mu navodno trebalo biti vaţno, tako je

slijep za stvarnost jer o tome ne promisli sam. Pošto se ti Ĉarobnjaci ţelja ubrajaju

u najopasnije saveznike Crnoga kneza i uvijek su rado viđeni gosti u njegovu

dvorcu. Posebno kad dovedu nove robove.«

»Doista?«

»Da. Nije li to grozno?«

Plavokosa djevojčica ne odgovori, već samo pogleda Morwenu velikim očima. Ne

zato što je razmišljala o velikoj opasnosti koju su ti Ĉarobnjaci ţelja predstavljali.

Alienor je na pamet pala jedna potpuno drukčija ideja.

Dok je s Lukasom i Kevinom ţurila prema vratima koja su iz unakrsnog prolaza

vodila u dvorište samostana, Laura je neprestano ispitivački motrila prostor oko

sebe. No, nije opazila nikoga. Je li to bila samo igra njenih ţivaca i je li se opet

prevarila?

Bili su samo nekoliko koraka udaljeni od vrata kad je iza stupa izišla neka sjena i

prepriječila im put. Laura se uplaši i zastane, a njeni prijatelji iznenađeno uzviknu.

Ali, u tom trenutku shvati da je neznanac zapravo dječak, vjerojatno novak, koji

je moţda bio malo stariji od nje.

Laura ga nikada prije nije vidjela, ali on joj se na neki čudan način učini poznat.

Bio je visok i mršav, plava mu je gusta kosa padala na čelo, a oči na pravilnom licu

bile su iste jasnoplave boje kao njene i bratove. No njegova je odjeća bila vrlo

upadljiva: vrećaste hlače i staromodna jakna nisu bile dobra kombinacija, a

pogotovo nisu izgledale kao samostanska odjeća. Izgledale su kao da potječu iz

skladišta stare odjeće.

Plavokosi se dječak oprezno ogleda oko sebe da se uvjeri da ih nitko ne

promatra. »Ne bojte se«, reče on prijateljima s blagim osmijehom. »Od mene vam ne

prijeti ni najneznatnija opasnost.«

Laura začuđeno iskrivi lice. 'Ĉudno', pomisli ona. 'Zašto tako čudno priča?'

»Ti si Laura, zar ne?« nastavi dječak. »Dođi, imam jednu vijest za tebe.« Brzo se

skloni u obliţnju nišu, u čijoj je polutami očito potraţio zaštitu od neţeljenih

pogleda.

»Krenite prema autu«, šapne Laura Lukasu i Kevinu.

Lukas zaprepašteno pogleda sestru. »Ali - nećeš valjda...«

»Hoću - upravo to! Ĉuo si što je rekao: ima vijest za mene!«

„A ako je to stupica?« Lukas je zvučao vrlo zabrinulo. »Bolje bi bilo da Kevin i ja

pripazimo na tebe. Uopće ne znaš moţeš li mu vjerovati!«

»Znam.« To je glu...«

„Jednostavno to osjećam«, prekine ga Laura, »iako ti to ne moţeš shvatiti. Ali, ako

vam je tako draţe, ostanite ovdje.« S tim riječima ih ostavi i krene za tajanstvenim

plavokosim dječakom u nišu.

Dječak je prijateljski pogleda. »Doista se ne moraš ničega bojati«, umiri je on

mekim glasom.

„Znam.« U Lauri se opet probudi osjećaj povjerenja, i«-, jači nego prije. Ĉinilo joj

se kao da ga već poznaje. Imala je osjećaj kao da se već poznaju tisućama goditi, u na.

Stoje, naravno, bilo potpuno apsurdno.

Ali, moţda je za to postojalo objašnjenje?

„Jesi li ti također jedan od Ĉuvara?«

»Ĉuvara?« Na neznančevom licu pojavi se tajanstveni osmijeh. »Ne, Laura, ja

nisam Ĉuvar - ali sam nešto slično.«

Nešto slično? Što je time mislio reći?

No plavokosi joj nije ostavio vremena za razmišljanje. »Šalje me pater

Dominikus«, nastavi on. »Ţeli se ispričati zbog svojega ponašanja, ali jednostavno

nije mogao slobodno govoriti u prisutnosti opata.«

Znači ipak!

Lukas i ona su imah pravo!

»Pater te moli da ga ponovno potraţiš za tjedan dana. Opat u to vrijeme neće biti

u samostanu i onda će ti pater Dominikus u miru moći objasniti ono što moraš

znati.«

Laura osjeti bezgranično olakšanje. »U redu«, reče ona. »Moţeš mu reći da ću

doći.«

Iako je Laura oklijevala, osjetila je da je razgovor gotov. Upravo se htjela

oprostiti, kad ispod dječakove poderane jakne opazi nekakvo kretanje. Materijal se

nadizao - nešto se nemirno koprcalo pod njim. Začuju se pišteći zvukovi, poput

glasanja laneta, a onda iz jakne proviri glava neke ţivotinjice koja svojim crnim

okruglim očicama pogleda Lauru.

»Smiri se, Mljacko!« prekori dječak znatiţeljno stvorenje, ali ga istovremeno

njeţno pomiluje po krznatoj glavici.

'Kako čudno ime!' pomisli začuđeno Laura. Mljacko. Ĉudno, ali i smiješno. No

njeno se čuđenje bezgranično pojača kad se nemirna ţivotinjica potpuno izvukla iz

jakne. Tako neobičnu ţivotinju Laura nikada prije nije vidjela. Sa svojim crno-bijelim

krznom, dugim kitnjastim repom, šiljastom njuškicom i crnim mrljama oko očiju,

nalikovala je plišanom medvjediću. Ali samo na prvi pogled jer je imala čak i krila!

Tanka šišmišja krila na leđima.

Plavokosi se dječak, kojemu nije promaklo Laurino čuđenje, veselo nasmije.

»Izgleda da nikada nisi vidjela swuupija.«

Djevojčica ga zapanjeno pogleda. »Koga?«

»Swuupija. Mljacko je swuupi.«

»Ma da, naravno.« Ne skidajući pogled sa ţivotinje, Laura se frustrirano

nasmiješi. Swuupi - što je, zaboga, swuupi?

»Vidimo se sljedećeg tjedna.« Dječak ispruţi ruku u znak oproštaja. »Veselim se

što ćemo se ponovno vidjeti, Laura.« S tim je riječima ostavi samu.

Već se udaljio više od pet metara, kad se Laura napokon prene iz zaprepaštenja. »Hej

!« dovikne ona dječaku.

»Da?« Kako... kako se ti zapravo zoveš?

« Alarik«, odgovori sa osmijehom dječak, a onda bez riječi nastavi put.

„Alarik?« začuđeno ponovi Lukas dok su prelazili i sic i prilazili vratima. »Kako

čudno ime!«

„I ja sam to pomislila.« Laura uzbuđeno pogleda Lukasa. »A ovo je još čudnije: jesi li

ikada čuo za nekakvog swuupija?«

„Swuupija? Što bi to trebalo biti? Lik iz stripa? Ili novo osvjeţavajuće piće?«

»Nijedno ni drugo. Iako nisi bio daleko kad si spomenuo lik iz stripa. Swuupi je

mala krznata ţivotinjica i izgleda tako neobično da bi doista mogla potjecati iz nekog

stripa.«

Lukas skeptično nabora čelo. »Ĉudno da o tome nikada nisam ništa čuo, iako je

biologija, a posebno zoologija polje u kojemu sam stručnjak.« No, čak ni Laurin

ţivopisni opis nije u njemu pobudio sjećanje na ijednu poznatu ţivotinju. Tako se

Lukas na kraju ipak morao predati. »Sorry. Ali tu ti ne mogu pomoći.«

Naravno, Kevin nije imao pojma o kakvoj bi se ţivotinji moglo raditi.

U međuvremenu su stigli do vrata. Kad su pokušali izići, otkrili su da su

zaključana. No, za nekoliko je trenutaka okruglasti vratar istupio iz uske kućice i

otvorio im vrata.

»Molim vas, prenesite profesoru Morgensternu moj lijepi pozdrav«, reče im on.

»Nemojte zaboraviti! Stari je gospodin uvijek vrlo ljubazan i uvijek za mene ima

lijepu riječ.«

Laura je monahu morala tri puta obećati da će isporučiti pozdrav prije no što ih

je on konačno pustio da odu.

Dok su koračali prema parkiralištu, Lauri sine uznemirujuća pomisao: ako je

vratar tako dobro poznavao profesora, onda je Aurelius Morgenstern zacijelo bio

česti gost samostana. Ali, zašto joj ravnatelj nije ništa o tome ispričao i zašto

nijednom riječju nije spomenuo Pečat Sedam mjeseca i njegovu moć?

Neobično - zar ne?

U istom trenutku Lauru obuzme neki čudni nemir, a sigurnost koju je osjećala u

Alarikovoj blizini nestane kao da ju je netko izbrisao. Laura osjeti da na nju vrebaju

velike opasnosti i odjednom više nije bila sigurna hoće li im biti dorasla.

Kad se Alienor vinula u sedlo, stepski je poni zarzao. »Tiho, maleni«, smiri ona

nervoznu ţivotinju. »Samo mirno. Potraţit ćemo tvojega gospodara!«

Kao da ju je razumio, stepski poni ponovno zarza i krene.

Alienor izjaše iz dvorišta Gralskoga dvorca i pogleda u noćno nebo na kojemu su,

sjajni i okrugli, stajala oba Aventerrina mjeseca i svojim blagim svjetlom osvjetljavala

najstariji od starih planeta. 'Dobro', pomisli, 'onda mogu jahati cijelu noć - pod

uvjetom ine straţa pusti da prođem.'

Dok joj je srce glasno lupalo, usmjeri konja prema i vratima Hellunyata. Još nije ni

stigla do vrata, a straţar je već izišao iz kućice. »Stani! Što namjeravaš, Alienor?«

Djevojčica ga je poznavala. Prije mjesec dana ga je njegovala kad su ga u bolnicu

doveli zbog grčeva.

»Što misliš, Galano?« Alienor se trudila da bude mirna, ali nije mogla spriječiti

podrhtavanje u glasu. »Pa vidiš, ţelim izići!«

Muškarac odmahne glavom. »Ţao mi je, ali ništa od toga. Vitez Paravain nam je

nakon upada Tame naredio da strogo pazimo da iz dvorca izlaze samo naoruţani

članovi!«

„Ah, doista?« U svom je uzbuđenju pripravnica zvučala neuobičajeno oštro. »A

Morwena mi je naredila da iz pastoralne šume donesem imelu.«

No Galano je ostao nepokolebljiv. »To će morati pričekati do jutra.«

Ali - hitno je treb...«

»Tu ja ne mogu ništa!« kratko odreţe straţar. Zapovijed je zapovijed - a Paravain

bi mi otkinuo glavu da je ne poslušam.«

Alienor je za njegovu naredbu znala isto tako dobro kao i straţar. Ali, morala je

izići iz dvorca, bez obzira na cijenu! Morala je straţara nagovoriti da j e pusti da ode

- samo kako?

»Ovaj...«, započne ona, »razumijem te, Galano, ali ne mogu čekati do jutra.«

»A zašto ne?«

»Zato... ovaj... zato što imele svoju potpunu ljekovitu snagu ispuštaju samo ako

su odsječene na mjesečini.«

»Aha.« Ĉovjek se činio zamišljenim. »Doista?«

»Doista!« Alienor se potrudi da zvuči uvjerljivo. »Sjećaš se groznih grčeva koji su

te mučili?«

Galano iskrivi lice. »Dobro su me izmučili!«

»Napitak koji je olakšao tvoje muke dobiven je od imela. Od onih koje su bile

odsječene na mjesečini. Inače ne djeluju, a tebe bi u tom slučaju moţda još i danas

mučili bolovi.«

»Hmmm«, progunđa straţar i protrlja bradu.

»Ako me ne pustiš u Pastoralnu šumu, neću moći Morweni pripraviti novu

količinu napitka. Sljedeći kojemu se dogodi ono što se dogodilo tebi, Galano, morat

će trpjeti najjače bolove. To ne ţeliš, zar ne?«

Straţar je zbunjeno pogleda, ali se onda povuče. »Idi onda, Alienor«, reče on.

»Ali Paravainu ni riječi o ovome, obećaješ?«

»Naravno!« Alienor se nasmiješi i lagano podbode ponija. »Mnogo ti hvala - i

zauvijek ti ţelim dobro zdravlje!« S tim riječima krene prema Pastoralnoj šumi.

Galano je gledao za njom. Nije mogao predvidjeti da Morweninu pripravnicu

dugo neće vidjeti.

Sljedećeg je dana zimovanju Obitelji Leander došao kraj. Spremili su se odmah

nakon doručka. Dok su se Laura i Lukas opraštali s Kevinom, Savelle je već

nestrpljivo čekala na suvozačevom sjedalu BMW-a kojim ih je Konrad Kopfer trebao

odvesti do Hohenstadta.

Na nebu iznad Hinterthura skupili su se tamni oblaci, kao da je i priroda osjetila

sjetu koja je obuzela Lauru. Bila je tuţna jer je uţivala u vremenu koje je provela s

Kevinom. Nedostajat će joj.

Brzo mu je stisnula ruku. »Moţda se moţemo ponovno vidjeti«, reče ona

promuklo. »Moţda na sljedećim praznicima?«

„Naravno.« Kevin se prisili na osmijeh. Izgledalo je kao da je rastanak i njemu

teško pao. »A moţda i ranije,

„Kada?«

Lukas nabora čelo. »Što time ţeliš reći?«

„Ništa.«

„Govoriš u zagonetkama«, progunđa mrzovoljno Lukas, a onda sjedne na

straţnje sjedalo automobila, Laura ga je slijedila.

Maćeha se okrene, nestrpljiva kao i uvijek. »Moţemo li napokon krenuti?«

Ne čekajući odgovor, Kopfer upali limuzinu. Laura se malo čudila što se Mister L

nije pojavio da se oprosti sa Savelle. Ali, vjerojatno su se već pozdravili u kući.

Maćeha očito nije htjela svoje osjećaje pokazivati pred njima.

No, Laura je znala što se odvijalo između nje i gotovo dvadeset godina starijeg

muškarca. To ju je činilo tuţnom. Jednostavno nije mogla podnijeti d a je Savelle

tako besramno varala oca.

Dok se BMW kotrljao dugim prilazom, mlada se ţena još jednom okrene.

»Veselite li se što idemo kući?« upita ona s namještenim osmijehom.

Lukasov odgovor nije bio razumljiv, a i Laura je bez oduševljenja promrmljala:

»Da, da, naravno.« No, ipak se veselila svojoj dobroj staroj sobi. Ali prije svega,

veselila se internatu i svim prijateljima i saveznicima koje će uskoro vidjeti: Kaj i

Lowenstein, profesoru Morgenstemu, Mary Morgain, Percyju Valiantu, Attili

Morduku - i svima ostalima.

Kad su napokon skrenuli na cestu, Kevin im je mahnuo. Laura i Lukas su mu

uzvratili pozdrav, sve dok im nije nestao iz vida. Lauru odjednom obuzme snaţan

osjećaj da će ga vrlo brzo ponovno vidjeti. U tom trenutku osjeti ugodne leptiriće u

trbuhu, a učini joj se i da se tamno nebo malo razvedrilo.

Kad se sljedećeg dana pred Laurinim očima pojavio dvorac Ravenstein, u njoj

se proširio topli osjećaj pripadnosti. Jedva je dočekala da maćeha nju i Lukasa

doveze pred internat i da se ţurno oprosti.

Dok je Savellin Mercedes-kombi škripeći gumama prelazio pošljunčani prilaz,

Laura se ogledala uokolo. Mnogi Ravensteinci koji su se upravo vratili s boţićnih

praznika ulazili su u veličanstveni dvorac. Među njima ugleda i Philippa Boddina iz

svoga razreda. Mr. Cool, kako su ga zvali, nosio je svoje sunčane naočale marke

Gucci i potpuno novi, supermoderni zimski kaput koji je sigurno napravio vrhunski

krojač. Glasno je s Alexanderom Haaseom, koji je oko vrata svezao Bayernov šal,

komentirao najnovije nogometne rezultate.

Naravno, ništa se nije promijenilo. Sve je izgledalo isto kao i prije praznika. Tri su

kata obuhvaćala srednjovjekovni dvorac, čiji su debeli zidovi djelomično bili obrasli

bršljanom; visoki istočni toranj sa kositrenom kulom; modema sportska dvorana,

košarkaško igralište i rampa za skateboard. Impozantni kip Strašnoga viteza koji je

uvijek, izazivao strah uzdiţući se među grmljem u parku. Spomenik od sivoga

granita, koji je von Ravenstein još za svoga ţivota podignuo, bio je prilično daleko

od glavne zgrade. No, kip kamenoga viteza je i iz daljine Lauri izazivao trnce.

Sjećanje na uţasne događaje s krvoločnim marom u danima prije Boţića još uvijek ju

je ispunjavao uţasom.

Laura duboko udahne. 'Gotovo je', pomisli ona i tako se ohrabri: 'Odbila si njegove

napade i ne moraš se više bojati!' Ali, nije još ni dovršila misao, kad postane svjesna

da vara samu sebe. Ništa nije bilo gotovo - njena najveća zadaća ni izdaleka nije bila

obavljena.

I dalje će morati biti na oprezu pred Tamnima i drhtat će čim pomisli na Strašnoga

viteza. Vjerojatno neće moći izbjeći ni ponovni susret s groznim grmolikima.

Laura okrene glavu i ispitivački pogleda veliki grmić koje je stajalo usred čistine kraj

prilaza. Albin Ellerking, vrtlar internata, prije mnogo godina umjetnički ga je

oblikovao u dvije ogromne doge. Kao i mnogi drugi, i ona se divila tim zelenim

skulpturama - sve dok je jedne noći nisu pokušale ubiti dok su progonile nju i njene

prijatelje. Za dlaku su izbjegli te opake beštije i djevojčica je osjećala da sljedeći susret

s monstruoznim dogama neće završiti tako sretno.

Nevoljko baci pogled uokolo u potrazi za vrtlarom. No, od Ellerkinga nije bilo ni

traga. Što je bilo neobično, otkako se Laura pridruţila Ĉuvarima, stalno je imala

osjećaj da je nosati čovjek tamnozelenih očiju i šiljastih ušiju neprestano promatra.

Laura i Lukas uđu u veliko dvorište. Dok su prelazili čistinu i stupili na stepenice

koje su vodile do glavnih vrata, sa svih su strana pristizali prijateljski pozdravi.

Laura je odzdravljala, prošla između krilatih lavova i uspela se uz stepenice. Pritom

je bacila pogled na ogromni stup koji je pridrţavao krov iznad stepenica. Kip je bio

visok preko pet metara i bio je sagrađen u obliku diva. Osim Laure, nitko od

Ravensteinaca nije znao da se zove Portak i da moţe oţivjeti. Na kamenom se

gorostasu nije moglo primijetiti da skriva tako uzbudljivu tajnu. Naoko nepomično,

sa zagonetnim je osmijehom ukočeno gledao u neku neodređenu daljinu. Laura je

bila pomalo razočarana što joj nije prijateljski namignuo, kao što je to učinio na 'dan

njenoga trinaestog rođendana. Onda se, naravno, uţasno uplašila, i najprije je

pomislila da su je vlastita čula prevarila. No, uskoro se uvjerila da nije tako. Nasreću,

jer bez pomoći snaţnoga Portaka ne bi preţivjela uzbudljivu potragu za Kaleţom

svjetla. Kao ni Kaja i Lukas.

U predvorju je sve vrvjelo od Ravensteinaca. Među njima su se nalazile i

Franziska Turini, Magda Schneider i Caro Thiele, Laurine prijateljice iz razreda.

Vladao je veliki ţamor, kao u nekoj zračnoj luci. Učenici su stajali u grupama i

izmjenjivali svoje više ili manje uzbudljive događaje s praznika.

No, Laura nije prvo pogledala svoje suučenike, već veliku uljnu sliku na zidu

nasuprot ulaza. Osjetila je olakšanje kad je primijetila da još uvijek tamo visi

nepromijenjena. Silva, lijepa blijeda ţena u bijeloj haljini sjedila je na svojoj livadi i s

bezgraničnom tugom gledala u dok joj je kraj nogu mirovao veliki crni vuk.

Sva sreća!

Laura se i predobro sjećala da se u napetim danima zimskog solsticija svaka

promjena na slici pokazala loš znamen. Svaki bi se put našla u nekoj opasnoj situaciji

s Tamnima ili njihovim pomoćnicima. Toga joj je bilo dosta.

U dugačkom hodniku na trećem katu nije bilo nikoga i Laura je još bila prilično

udaljena od svoje sobe kad joj do uha dopre glasna muzika. Odmah je prepoznala:

Robbie Wilhams pjevao je Feel.

Pjesma joj se sviđala. Zgodni je Robbie imao i lošijih pjesama. Kad je otvorila vrata,

nesvjesno se morala nasmiješili kao što je i očekivala, Kaja Lowenstein se bavila

svojim omiljenim aktivnostima. Ĉitanjem i proţdiranjem rolade. Punašna je

djevojčica sa crvenim kovrčama sjedila na krevetu, naslonjena na zid s posterima

kitova.

U jednoj je ruci drţala knjigu dok je drugom u usta stavljala komade čokolade. A

sigurno je doručkovala prije pola sata. Radio je bio tako glasan da je prečula

otvaranje vrata.

»Bok, Kaja!« vikne Laura.

Prijateljica nije reagirala.

»Booook!« Laura je gotovo morala vikati da nadglasa Robbijev senzualni glas.

»Je li netko kod kuće?«

Punašna se djevojčica konačno pomakne. Spusti knjigu i začuđeno pogleda

Lauru. Ali nakon prve sekunde straha, na licu joj se pojavi ozareni osmijeh.

»Hej, Laura!« uzvikne s olakšanjem. Iznenađujuće brzo skoči s kreveta i utiša

muziku. Onda pojuri prema prijateljici i zagrli je kao pijanac banderu. »O, Laura!

Taaaako sam sretna što te opet vidim.« Snaţno je stisne i u obraz joj utisne vlaţni

poljubac. »Nemaš pojma koliko si mi nedostajala!«

Nakon što je olabavila stisak, Laura s osmijehom olakšanja napokon dođe do

zraka. »Dobro izgledaš«, zaključi ona bez zavisti dok je s lica brisala ostatke

čokolade. »Stvarno si pocrnjela na odmoru.«

Doista: Kajino inače tako blijedo lice koje je bilo posuto bezbrojnim pjegicama, sada

je bilo brončano smeđe, a ta se boja izvrsno slagala s bojom njene kose. Laura je

smatrala da Kaja izgleda jednostavno super. Praznici s roditeljima očito su joj dobro

došli. »Kako ti je bilo na odmoru?« Na Laurino veliko iznenađenje, Kaja odmahne

rukom i odgovori: »Ah, zaboravi!« »Mislila sam da je Nevis super?«

»Naravno! Otok je predivan! Ali sve ostalo moţeš odmah zaboraviti.« Kaja opet

odmahne rukom. »Da sam znala što me čeka, radije bih ostala u internatu nego s

roditeljima otputovala na odmor. Već nakon nekoliko dana su me samo nervirali. A

kad se još pojavila i Pinky Taxus, onda m i je zbilja bilo svega dosta. Ĉim su starci

shvatili d a je ona moja nastavnica, počeli su se druţiti isključivo s njom. Od jutra

do mraka. Kaţem ti, došlo mi je da iskočim iz koţe!«

»Jadna ti! To zaista nisi zasluţila.« Lauri iznenada nešto padne na pamet. »Je li

se doktor Schwartz također pojavio?«

Kaja odmahne glavom. »Nasreću, nije. Još je samo on nedostajao. Moji me

roditelji onda uopće ne bi primijetili. Već je i ovako bilo dovoljno loše!«

Laura suosjećajno pogleda prijateljicu. 'Mora d a j e groz no kad imaš roditelje s

kojima nikad nemaš osjećaj da si im vaţan i da te vole', pomisli ona. Ona je u tome

bila u mnogo boljem poloţaju nego Kaja. Iako joj je otac bio daleko, a majka već

dugo pokojna, Laura je znala da će joj zauvijek biti sasvim blizu.

Laura pogledom potraţi sliku svoje majke koja je visila na zidu iznad njena kreveta.

Anna Leander je uobičajenim pogledom gledala kćerku, ali Lauri se u jednom

trenutku učini da joj je oko lijepih usana zatitrao osmijeh. Iako je taj osmijeh trajao

samo djelić sekunde, Laura je znala da se nije prevarila i preplavi je osjećaj

pripadnosti.

Polako se opet okrene prema prijateljici i njeţno je p o mi l u je po kosi. »Nemoj

to tako uzimati k srcu, Kajo. I tvoji roditelji vjerojatno ne misle ništa loše. Samo ne

primjećuju da u nečemu griješe!«

Onda joj pogled padne na sat i ukoči se. »Ĉovječe! Moramo se poţuriti ako ne

ţelimo zakasniti već prvi dan!«

»Da! To bi bila velika šteta!« Ironija u Kajinom glasu bila je vrlo očita. »Jedva čekam

da ponovno vidim našu ljubljenu nastavnicu matematike i fizike!« Pritom je tako

teatralno zakolutala očima da se Laura morala nasmijati. Kaja također.

Eto! Barem se nije zaboravila smijati, iako je za smijanje imala vrlo malo povoda.

Osmo poglavlje:

*Novi učenik

Rebekka Taxus je, kao i uvijek, bila odjevena u

ruţičasto. Ĉak je i boja cipela bila usklađena s kostimom. Od kombinacije je

odudarala samo njena jarkocrvena kosa, spletena u dugačke rasta

pletenice koje je smotala u doista umjetničku frizuru. Pinky, kako su je

zbog njene privrţenosti ruţičastoj boji zvali učenici, stajala je ispred

ploče i svojim pakosnim, podrugljivim pogledom fiksirala osam

učenica i sedam učenika 7.b. »Nadam sse da sste sse na praznicima ssvi

dobro odmorili i da sse nasstavi vesselite kao i ja. Do kraja godine nass

čekaju prilično zanimljivi fizikalni problemi!«

'Njen siktavi izgovor postao je još gori', pomisli Laura dok je

zajedno s ostatkom razreda iznervirano kolutala očima. Učenici se nisu

ni trudili pokazati oduševljenje. Jedino se Pristavi Paul, razredni

odlikaš i cinkaroš, srdačno nasmiješio nastavnici.

»Naravno, gospođo Taxus«, ulizivao se kao i uvijek.

Kaja se već spremala da ga krišom udari u leđa, ali Laura odmahne

glavom, tako da je od te namjere ipak odustala.

»Naravno, nadam sse da ćete ove godine ssvi biti usspješni«,

nastavi nepokolebljivo nastavnica. »To sse odnossi i na tebe, Laura!

Usspjeh će ti trebati. Više nego svima drugima, zar ne?«

Još jednom krene prema Lauri i stane ravno pred nju. Pljesnivi miris njenog

parfema uđe djevojčici u nos ju je nastavnica prodorno promatrala. Lauri se

učini da je u njenim očima prepoznala opasno svjetlucanje – „Kako ssi provela

praznike?« U njenom tonu nije mogla prečuti podrugljivost. »Vjerojatno ssi

doţivjela uzbudljive sstvari, zar ne?«

'Sigurno zna što se događalo u Hinterthuru', padne Lauri na pamet. 'Posve

sigurno - a sada mi se hoće rugati.'

„Ah, bilo je stvarno lijepo i prilično zanimljivo«, odgovori ona trudeći se da

zvuči nemamo. »Ali, nije dovoljno uzbudljivo za moj ukus.«

»Doissta?« Na trenutak je Pinky izgledala razdraţeno. No, u sljedećem se

trenutku sabrala i razvukla klone u znakoviti osmijeh. »Ako nije bilo dovoljno

uzbudljivo, ne znači da neće biti, Laura. A do Usskrssa ima još puno vremena,

zar ne? Za to sse vrijeme svašta moţe dogoditi - mnogo više nego što bi moţda

htjela!« Nastavnica opasno suzi oči i izazivački pogleda djevojčicu.

No, Laura se nije dala zastrašiti i izdrţala je njen prodorni pogled. Naravno,

znala je da joj Taxusica pokušava pročitati misli, ali nije ju ni pokušala u tome

spriječiti. Naprotiv: 'Ne misli da te se bojim!' prenijela je nastavnici mislima.

Na Pinkynom se licu pojavio nervozni grč nakon što je primila Laurine

signale. Ali, suzdrţala se od komentari na tihu poruku. Pogled joj je prešao na

Kaju, a onda se vratio na Lauru. Napokon reče: »Budući da sste na

possljednjem tesstu prije Boţića imale pametnijeg possla umjessto da nam sse

pridruţite, za vass ssam ossigurala posseban termin. Zato ćete ssljedećeg

utorka na prvom ssatu imati veliko zadovoljsstvo da nam pokaţete ssvoje

znanje!«

Laura se i predobro sjećala prošlog testa: Taxusica g a j e zadala na

posljednjem školskom satu prije praznika. Dan nakon zimskog solsticija. Zbog

dramatičnih događaja su Laura, Kaja i Lukas na zimski solsticij proveli besanu

noć. U krevet su se srušili tek u ranim jutarnjim satima i prespavali cijeli dan.

Tako su Laura i Kaja propustile za Lauru presudno vaţni test iz fizike koji su

sada morale ponoviti. Da su uopće dobile tu šansu, mogle su zahvaliti samo

profesoru Morgensternu. Rebekka Taxus im je, ni ne trepnuvši, na tom

propuštenom testu upisala jedinicu. Laurina šansa da završi razred je time

gotovo postala ravna nuli, a samo je još čudo moglo spriječiti da na kraju

godine ne napusti internat. Na njenu sreću, ravnatelj je intervenirao i naredio

da se odredi još jedan termin za ispit iz fizike, što je Pinky morala pretrpjeti

škrgučući zubima.

Nastavnica je Lauru promotrila sa samozadovoljnim osmijehom, a onda

ponovno krene prema katedri. Tamo je otvorila svoju aktovku i iz nje izvukla

hrpu testova.

»Da vidimo kako ssu osstali napissali...«, započne ona, kad je prekine

glasno kucanje. »Da?«

Vrata se otvore i u učionicu uđe gospođa Prise-Stein, tajnica u internatu.

Slijedio ju je dječak sa crnom kovrčavom kosom.

Kad ga j e Laura ugledala, nije mogla vjerovati svojim očima: naime,

dječak nije bio nitko drugi nego Kevin! Nesvjesno joj preko lica prijeđe

osmijeh, a srce zakuca brţe nego inače.

Kaji nije promaklo Laurino uzbuđenje. Nepovjerljivo pogleda dječaka.

»Što je bilo?«

„Poznajem ga!« Laura se nagne prema Kaji i uzbuđeno joj šapne u uho: »To je

Kevin. Kevin Teschner!«

„Da, i? Moraš li se zato ceriti kao klaun?«

Kao klaun?

Laura iznenađeno pogleda prijateljicu. Zašto bi Kaja rekla nešto tako

zajedljivo?

Djevojčica je zamišljeno promatrala Pieselsteinicu koja je prišla Rebekki

Taxus i nešto joj šapnula u uho.

Nastavnica je paţljivo slušala, blagonaklono pogledala Kevina i kimnula

tajnici. Kad je Pieselsteinica izišla i učionice, Pinky je pozvala Kevina da joj

priđe i okrenula se prema razredu. »Ţelim vam predsstaviti novog IM i i

lika«, sikne ona. »On se zove Kevin. Kevin Teschner. Odssad je i on

Ravenssteinac i zato ćemo ga ssada vi toplo pozdraviti ! «

Kao i njeni suučenici, i Laura je pokucala o klupu u znak pozdrava.

Istovremeno je dječaku dobacila upitni pogled: 'Zašto mi nisi rekao da dolaziš

u Ravenstein?' Ĉinilo se da je Kevin bez problema razumio neizgovoreno

pitanje - Laura je to zaključila po njegovu izrazu lica. U tom trenutku on

bezglasno izgovori: »Kasnije!«

Kasnije će joj sve objasniti!

Rebekka Taxus je Kevina smjestila u zadnju klupu i započela s nastavom.

Sat je bio mučan kao i inače, a od same pomisli na predstojeći test Laura se

počela znojiti.

Otišla? Što to treba značiti, otišla?« Paravain skoči iz sedla, preda uzde svog

konja slugi i zbunjeno pogleda Morwenu. Kad se Bijeli vitez vratio iz obilaska,

iscjeliteljica je prema njemu krenula tako brzo da je uplašila jato golubova koji

su tamo mirno kljucali zrnje.

»To znači da je Alienor nestala bez traga«, odgovori mu mlada ţena. »Kad

se rano jutros nije pojavila na nastavi, nisam se zabrinula. Pomislila sam da se

ne osjeća dobro ili da ju je Silvanova vijest uznemirila. Ali, kad sam poslije

pogledala u njenu sobu...«

»Da?«

»Njena putna oprava je nestala, kao i ona sama - u tom trenutku mi je

postalo jasno! Eileena mi je rekla da iz smočnice nedostaju slanina i kobasice.«

Mladi vitez zabrinuto odmahne glavom. »Je li otišla pješice... ?«

»Ne!« prekine ga Morwena. »Uzela je bratovog stepskog ponija.«

»Kada?«

»Jučer navečer, oko deset sati. Tako mi je bar rekao straţar na ulazu.«

»Što?« Paravain se zacrveni od bijesa. »Upozorio sam straţe nakon što su

Tamne sile upale...«

»Znam«, njeţno ga prekine iscjeliteljica. »Alienor ga je prevarila.« Unatoč

ozbiljnosti situacije, preko Morwenina lica preleti osmijeh. »Zacijelo je bila

jako uvjerljiva.«

»Bez obzira!« ljutito puhne vođa Bijelih vitezova. »Straţar neće proći

nekaţnjeno! I on to naziva straţom! Nije ni čudo da su Crni ratnici bez imalo

muke prodrli u dvorac.«

Učitel j i ca mu umirujuće stavi ruku na rame i lagano se osmjehne. »Ako ga

kazniš, to neće vratiti mir.―

Mladić se istoga trenutka smiri. Obuzme ga neki čudni osjećaj i uzvrati joj

osmijehom. »Moţda sam trebao dopustiti da sudjeluje u potrazi za Alarikom.«

„Moţda.« Morwena zamišljeno uzdigne obrve. »Otkad je nestao, više nije ona

stara. A to me zabrinjava, Paravaine.«

„Zabrinjava? Zašto?«

„Jer se bojim da joj je ţelja odavno pomutila razum i za to će biti spremna ući

u najveći rizik.« Vitez u nevjerici iskrivi lice. »Znači li to da ti misliš...«

„Upravo tako.« Morwena ga tjeskobno pogleda, a stisak njene ruke na

njegovu ramenu se pojača. Bojim se da će Alienor svim sredstvima pokušati

stići u Tamnu utvrdu!«

„Pečat Sedam mjeseca?« upita Mary Morgain sa primjetnim zaprepaštenjem i

začuđeno pogleda.

Dok su se drugi Ravensteinci raštrkali po dvorištu i mir no uţivali u

velikom odmoru, plavokosa djevojčica kime krhkoj nastavnici engleskog i

francuskog jezika. No, nakon kratkog razmišljanja, ona odmahne glavom,

»Ţao mi je, Laura. Naţalost, ne mogu ti pomoći. Jesi li pitala Percyja?«

Naravno da ga je pitala. Ali, Percy Valiant je bio isto toliko zbunjen kao i

gospođica Morgain. »Zbilja sam neutješan, mademoiselle Laura«, odgovorio je

on svojim smiješnim naglaskom kojega je bilo nemoguće imitirati, »ali bojim

se da nikako ne mogu zadovoljiti tvoju znatiţelju!« Tada joj je predloţio da se

obrati Mary Morgain ili profesoru Morgenstemu.

Sličan joj je prijedlog dala i njeţna nastavnica. »Zašto ne upitaš Aureliusa?

On je još od pradavnih vremena u sluţbi Svjetla i objedinjuje sveukupno

znanje Ĉuvara. Mi ostali još mnogo toga moramo naučiti da barem pribliţno

baratamo znanjem koje ima on.«

Na putu do tajništva, Laura se pomalo ljutila na samu sebe. Odmah je

naslutila da joj Percy i Mary neće moći pomoći. Trebala je vjerovati svome

instinktu i odmah upitati ravnatelja. Ako je osim patera Dominikusa postojao

još netko tko joj je mogao pruţiti informaciju o Pečatu Sedam mjeseca, to je

zasigurno bio profesor Morgenstern. Osim toga, činilo se da dobro poznaje

slijepoga monaha. Do sljedećeg susreta s knjiţničarom bilo je još pet dana, a

tako dugo Laura nije htjela čekati. Gorjela je od ţelje da što prije otkrije tajnu

Pečata. Naposljetku, činilo se da je on za nju od najveće vaţnosti.

Pieselsteinica nije bila oduševljena kad joj se pojavila u tajništvu. »Kako si

ti to zamišljaš, Laura?« zapišti ona. »Ne moţeš ravnatelja tek tako smetati.

Znaš d a j e zbog nedavne bolesti u zaostatku s poslom i da sada to mora

hitno nadoknaditi.«

»Ali - doktor Schwartz ga je za to vrijeme zamjenjivao. Zar ne, gospođo

Piese...« Laura pocrveni i brzo se ispravi. »Ovaj... gospođo Prise-Stein?«

Tajnica je oštro pogleda. »Quintus Schwartz samo djelomično moţe voditi

internat. On je mogao obavljati i ono najnuţnije da bi u internatu odrţao red.«

Napokon se smekšala i uvela Lauru u ravnateljev ured.

Kad je Laura ušla, Aurelius Morgenstern je mino podigao pogled sa stola.

»Molim te, budi li liti kn«, progunđa on mrzovoljno. »Imam samo pet lila

vremena.« i Samo pet minuta? Ali...«

„Doista mi je ţao!« prekine je profesor osorno pogleda na hrpu dokumenata na

stolu. »Imam posla preko glave. Zato počni!«

Laura se pokori sudbini. Što je kraće mogla, ispričala je najutjecajnijem od

Ĉuvara što joj se sve događalo na unskim praznicima. Svoj šturi izvještaj

završi pitanjem. »Oni nikada neće odustati, zar ne?«

»Ne, Laura, sasvim sigurno neće!« potvrdi joj profesor –„Borba između nas i njih trajat će do kraja vremena.« Djevojčica zabrinuto kimne glavom. »Onda će i dalje svim silama pokušavati

ukrasti Kaleţ svjetla?«

Aurelius kimne. »Naravno, Laura, što drugo? Shvaćam da se brineš, ali za

to nemaš razloga! Kaleţ je skriven na sigurnom mjestu, a samo ja i uski krug

pouzdanih ljudi znamo kako se do njega dolazi.«

»Znam!« ubaci se Laura. »Ali, Tamni su u ono vrijeme također mislili d a

j e njihovo skrovište sigurno i ni u snu nisu računali da ću ja naći Kaleţ!«

»To je istina«, prizna profesor. »Pogriješili su kad su ti podcijenili. A tako

nešto se nama neće dogoditi - sasvim sigurno ne. Kaleţ je zaštićen najjačom

silom koja postoji pod suncem. I sam Borboron, vođa Tamnih, toj sili nije

dorastao.«

Djevojčica ga skeptično pogleda. »Jeste li sigurni?« »Potpuno siguran! Zato je

posve isključeno da će Kaleţ ponovno pasti u šake Tamnima. Ne brini, Laura!

Na sljedećoj proslavi Ostare vratit ćeš ga na Aventerru i konačno će opet

zauzeti svoje mjesto u labirintu Gralskog dvorca, koje mu je namijenjeno od

početka vremena. A ako sve bude dobro, čak ćeš moći spasiti oca!«

Profesorove su je riječi smirile: ispuni je novo pouzdanje. No, kad ga je

upitala za Pečat Sedam mjeseca, Aurelius Morgenstern je vrlo čudno reagirao.

Na trenutak se u nju zagledao pogledom prepunim najvećeg zaprepaštenja

- a onda je problijedio. A moţda se i prevarila? Morgenstern je prirodno bio

blijed, a teška bolest koja ga je pogodila malo prije Boţića na njemu je također

ostavila traga. U svakom slučaju, Aurelius se brzo sabrao. Ali, njegovo je

pitanje kod Laure izazvalo zaprepaštenje.

„Što bi to trebalo biti, taj Pečat Sedam mjeseca?«

»Kad bih to znala, sigurno ne bih došla k Vama. Nadala sam se da ćete mi

Vi...«

»Doista mi je ţao«, prekine je profesor. »Ali, moram te razočarati: ne mogu

ti dati nikakvu informaciju o tom pečatu!«

»Ne?«

Profesor Morgenstern odmahne glavom. »Ne.«

Prije no što je djevojčica uspjela dati oduška svom razočaranju, otvore se

vrata i u ured stupi Pieselsteinica, ruku punih omotnica. »Pošta, gospodine

profesore«, reče ona i pisma stavi na stol.

Morgenstern ih rastreseno pogleda, a onda zastane i iz hrpe izdvoji

poduţu omotnicu. Adresa je bila napisana starinskim rukopisom koji je Laura

jedva mogla dešifrirati. Morgenstern uzbuđeno otvori omotnicu i napeto

počne čitati, i dok je pogledom prelijetao po pismu, vidljivo se namršti. Očito

je zaboravio sve oko sebe. Tek kad se Laura nakašljala, postao je svjestan da

još uvijek stoji u njegovu uredu.

„Ali, Laura.« Izgledao je uzrujano. »Hoćeš li me, molim te, sada ostaviti

samoga?«

„Naravno.« Laura ustane i ispitivački promotri Morgensterna koji se opet

udubio u pismo. Do viđenja.«

„Đenja«, odgovori odsutno profesor i napeto nastavi čitati tajanstveno

pismo.

Na vratima se Laura još jedanput okrene i posljednji put pogleda. Uplaši

se, jer ako se nije potpuno prevarila, profesor Aurelius Morgenstern je sada

bio sasvim blijed.

Mrtvački blijed.

Lukas se dobrovoljno javio da primi Kevina u sobu. Bio je jedan od

rijetkih Ravensteinaca koji su bili sami u sobi. Budući da se već na zimskim

pravnicima sprijateljio s dječakom, znao je da će s njim moći dijeliti sobu. Iako

će sigurno morati proći još mnogo vrijeme prije nego što se potpuno naviknu

jedan na drugoga.

Lauri se tek na zajedničkoj večeri pruţila prilika da upita Kevina za

razlog zbog kojega je promijenio školu. Sasvim je neusiljeno u blagovaonici

zauzeo mjesto za njenim stolom. Ostali su se morali malo stisnuti.

Ĉinilo se da Kaja time nije bila oduševljena. Mrgodno je sebi u bradu

promrmljala: »Zar nije bilo drugog slobodnog mjesta?«

Laura nije obraćala paţnju na prijateljičino gunđanje. 'Danas nije Kajin

dan', pomisli ona. 'Bolje da je jednostavno ostavim na miru.'

S druge strane, Magda Schneider se Kevinu veselo nasmiješila. »Super,

konačno vidimo neko novo lice«, reče ona zadovoljno. »Kad sam se sjetila da

ću opet morati gledati iste njuške, došlo mi je da u bolnici ostanem tjedan više

nego što je trebalo!«

Iako je Magda tek prethodnog dana bila otpuštena iz klinike, očito je opet

bila u svojoj najboljoj formi. Teške ozljede koje je uzrokovao Strašni vitez

zacijelile su bez posljedica, što je Lauri donijelo neopisivo olakšanje. Kameni je

Reimar Magdu napao samo zato što ju je u mraku zamijenio s njom. Bilo kako

bilo, Magdino je nepresušno brbljanje sada odzvanjalo još jače nego prije. Zato

Laura nikako nije uspijevala postaviti pitanje koje ju je mučilo još od sata

fizike. Pretekla ju je znatiţeljna Magda koja je Kevina upitala: »Zašto si,

zaboga, odabrao baš Ravenstein?«

Kevin se razdragano naceri. »Sasvim jednostavno: ovo sam dvoje« -

pritom pokaţe na Lauru i Lukasa -»upoznao na praznicima. I onda sam

pomislio: ako mogu oni, mogu i ja, zar ne? A za ostalo se pobrinuo ujak Max!«

Pogled koji mu je dobacila Kaja bio je tako otrovan da bi i najveća kobra

pozelenjela od zavisti. »Jasno - kad čovjek za ujaka ima bogatuna kao što je

Maximilian Longolius, onda će mu se svugdje pod noge podmetati tepih!«

Kaja bijesno ustane i ode do švedskog stola.

Lauri je bilo neopisivo neugodno. Iako više nije bila ljuta, otišla je za

prijateljicom i očitala joj bukvicu. „Zašto si tako odvratna prema Kevinu?

Ništa ti loše nije učinio.«

Dok je Kaja grabila još jednu porciju špageta, osjećala se kao da joj je netko

upravo nametnuo doţivot n u zabranu jedenja čokolade. »Naravno da nije!

» Ne mogu podnijeti da netko dobiva poseban tretman samo zato što je

slučajno nećak nekog tajkuna!« Prekine se i iskosa pogleda Lauru.

»Što? Osim toga, što?«

„Osim toga, ne razumijem zašto tog tipa doslovno gutaš očima! Buljiš u

njega kao da je Leonardo DiCaprio!―

Znači, to je bio razlog: Kaja je bila ljubomorna na Kevina! Očito se

bojala da će joj oteti Laurinu paţnju. Kakva glupost!

„Ne mogu vjerovati!« Laura joj dobaci pogled pun prijateljstva. »Vrati se

tamo i prestani se duriti! Kevin je totalno drag. Uvjerit ćeš se u to.«

Kaja je još uvijek izgledala skeptično. »Vidjet ćemo!« reče ona rezervirano i

zagrabi još jednu ţlicu tjestenine.

Dok su se vraćale prema stolu, Kaji nešto padne na pame t . »Kada ćeš se naći

s tim paterom... uf... Dominikom, ili kako se već zove?«

»U ponedjeljak ! Jedva čekam ! «

»U ponedjeljak?« Kaja je uţasnuto pogleda. »O, ne, reci mi da nije istina!«

»Što imaš protiv ponedjeljka...«

»Test iz fizike, kojega pišemo u utorak na prvom satu!« upadne joj

prijateljica u riječ. »Ne bi nam škodilo da ponedjeljak popodne iskoristimo za

učenje, zar ne?«

Laura je upravo htjela odgovoriti kad joj put prepriječi Ronnie Riedel.

Raširi se ispred nje i glupavo se nasmije. »Nisam mislio da ču te opet vidjeti

ţivu, Laura«, naruga se on. Pritom je govorio tako glasno da su ga svi uokolo

čuli.

Laura iznervirano stisne oči. „Što bi ta glupost trebala značiti, Ronnie?«

Dječakov se osmijeh još više proširi. »Zar nisi bila na skijanju?«

»Da, pa?«

»Kladio sam se da ćeš slomiti vrat. Ili tvrdiš da znaš skijati?«

Djevojčica ljutito iskrivi lice - što si taj tip umišlja? Laura osjeti kako

iznutra počinje titrati od bijesa. »U svakom slučaju bolje od tebe!« sikne ona.

Dok ju je Kaja uzbuđeno gurala u stranu, podli se dječakov osmijeh proširi

na cijelo lice. U međuvremenu je na sebe privukao paţnju mnogih učenika

koji su sa zanimanjem pratili prepirku. Ĉinilo se da je to bilo baš po

Ronnijevom ukusu. Još uvijek se smiješeći, ogleda se oko sebe, a onda se opet

okrene prema djevojčici. »Ah, doista?«, reče podrugljivo. »Onda sigurno

nemaš ništa protiv da svoje 'veliko znanje' i dokaţeš, zar ne?«

Kaja Lauru energično povuče u stranu. »Nemoj se navući na to!« sikne joj

panično u uho. »Ronnie je najbolji u skijaškom savezu. Nemaš nikakve šanse

protiv njega!«

Ali Lauru se više nije moglo zaustaviti. »Prihvaćam! Kad i gdje?«

Ronnie je odgovor ispalio kao iz pištolja: »Sljedećeg utorka nakon

nastave - na Volovskoj glavi!«

»O, ne!« proštenja Kaja.

Laura mrko ušuti. Na Volovskoj glavi nalazila se najopasnija staza u cijelom

kraju. Nije zahtijevala veliko znanje, nego i još veću hrabrost. Dotad se Laura

nije usuđivala poći na tu stazu. Naravno, Ron- Riedel je to znao i sigurno je

upravo zato odabrao tu stazu. Sve je to munjevito prošlo Lauri kroz glavu i na

trenutak joj dođe da odustane. Ali onda se pri domisli. 'Savladala sam stazu na

Paklenoj guduri', pomisli ona, »a i bob-stazu. Ni Volovska glava mi

neće predstavljati problem.«

Osim toga, nije mogla i nije htjela sada odustati. Pogotovo ne jer je u pitanju

bio Ronnie Riedel!

»OK«, reče ona hladno. »Sljedeći utorak nakon nastave. Bit ću tamo. A nadam

se da ćeš biti i ti - ako se prije toga ne upišaš u hlače!«

Tim je riječima slušatelje pridobila na svoju stranu. Posebno je Max

Smrdljivko njištao poput magarca, što je samo pojačalo Ronnijev bijes. Laura

g a je ostavila da tamo stoji probivši si put kroz gomilu gledatelja.

»O, ne, Laura!« uzdahne Kaja. »Poludjela si!«

»Radije bih poludjela nego bila kukavica!« zajedljivo joj odvrati Laura. No

onda se opet razvedri i nasmiješi se prijateljici. »Ne boj se, Kaja, sigurno nisam

poludjela. Skijam puno bolje nego što on misli!«

»Moţe biti.« Kaja je djelovala neobično ozbiljno. »Samo se upitaj je li to

dovoljno da kreneš protiv Ronnija Riedela.«

Ponedjeljak je napokon stigao. Percy Valiant se ljubazno ponudio da

Lauru odveze do samostana. Vjerojatno je i on htio saznati više o tom

tajanstvenom pečatu.

Nakon posljednjeg nastavnog sata sjeli su u stari nastavnikov Peugeot i

krenuli. Bili su još samo nekoliko kilometara udaljeni od Hinterthura kad je na

radiju zasvirala poznata pjesma: Angie, koju su pjevali Rolling Stonesi. Lauru

nešto bolno stisne oko srca. Angie je bila jedna od najdraţih pjesama njenog

oca. U noćima nakon uţasne nesreće njene majke, Marius zbog Annine

tragične smrti i tuge nije mogao spavati i najčešće je slušao turobne pjesme

Rolling Stonesa. Laura je pretpostavila da je u njima traţio utjehu i zaborav.

Anna i on su se, naime, prvi put sreli na koncertu Stonesa i tamo su se

besmrtno zaljubili jedno u drugo.

5w>Laura je ţalosno slušala hrapavi glas Micka Jaggera, a riječi je već

odavno znala napamet. Još uvijek su odzvanjale u njenom srcu: »Angie, I still

love you, remember ali those nights we cried...« Naposljetku tuţno pogleda

Percyja. »Znaš li što mi nije jasno?«

Nastavnik tjelesnog je iznenađeno pogleda. »Što?«

»Ako tata tako dobro vlada putovanjima snovima kako uvijek tvrdiš -

zašto onda ne pokuša s nama stupiti u kontakt?«

»Nemam pojma, Laura. Ali mislim da postoji dobar razlog zašto nam se

Marius ne moţe javiti.«

„Ali, što bi to moglo biti? Što bi tati moglo biti i nije od Lukasa i mene?«

Percy je samo zbunjeno odmahnuo glavom. »Zbilja nam. Nemoj time više

razbijati glavu!« Laura se opet zagleda u cestu. Iznenada joj na um padne

ideja. »Kako bi bilo kad bi mi otišli na putovanje snovima na Aventerru?«

„Mi? Na Aventerru?« Percy je iznenađeno šutio, a onda energično

reče: »Bojim se da će nam ta mogućnost ostati nedostiţna.«

„Ali, zašto? Ako je tata otamo mogao doputovati u Rioju sobu, onda je

sigurno moguće i obrnuto – zar ne?―

Percy teško uzdahne i zamišljeno odmahne glavom.

»Reci već jednom, Percy!«

Nastavnik napuše obraze i onda glasno ispusti zrak. »Ne znam baš kako

bih ti to objasnio.«

»Što je u tome tako teško? Ili ide ili ne ide!«

»Strpi se, Lauro, strpi se!« Percy je izgledao uzrujano . »Odmah ću ti

objasniti srţ problema. Stvar izgleda ovako: meni je, naţalost, nemoguće otići

na putovanje snovima u svijet mitova...«

»Ali, kako je onda tata mogao...«

Percy se nije dao smesti i mirno je nastavio: »No, moţda je za tebe to u

granicama mogućeg.«

»Zbilja?«

»Da - barem teoretski. U teoriji je sasvim zamislivo da putovanjem

snovima prijeđeš granice našega svijeta.«

»A kako?«

Percy joj dobaci prijekoran pogled. »Kako ću ti objasniti ako me stalno

prekidaš? Budi malo mirna da ti mogu objasniti bit.«

Laura uzdahne. »Dobro, dobro«, reče ona pokorno.

»Dakle - kad su dva Ĉuvara međusobno povezana jakom emocionalnom

vezom, onda ih ni granice svjetova ne mogu spriječiti da pomoću putovanja

snovima nađu put jedan do drugoga. Iz tog te je razloga Marius uspio posjetiti

na trinaesti rođendan - jer su njegovi osjećaji prema tebi jači od zakona

prirode!«

»Super!« razveseli se Laura. »Onda i ja mogu posjetiti Aventerru!«

Nastavnik odmahne glavom. »Samo u teoriji!« naglasi on. »Kao prvo, tvoje

se sposobnosti još nisu dovoljno razvile...«

Laura mu s predbacivanjem upadne u riječ.

»To si mi već rekao prije nego što sam prvi put otišla na putovanje

snovima! Ali, ipak mi se posrećilo i tako sam uspjela pronaći uvjerljive dokaze

o Rauenhauchovom skrovištu. U to sam vrijeme imala mnogo manje iskustva

i nisam skoro ništa o tome znala! A otada sam čak i udţbenik profesora

doktora Moebiusa Sandmanna naučila gotovo napamet!«

Laurin je entuzijazam zabavljao Percyja. »Znam«, reče on. »Imaš pravo.

Ali, u to vrijeme je postojala jedna bitna razlika.«

»A da?« Laura je zvučala neuobičajeno otresito.

»Mais oui!«

»A ta bi bila?«

Onda si sasvim jasno znala cilj svojega putovanja, a u ovom slučaju, nitko sa

sigurnošću ne moţe reći gdje se Marius u ovome trenutku nalazi.―

„Naravno - tata je u tamnici Crnih ratnika. Zarobili su ga. To sam vidjela

vlastitim očima!«

„Znam! No, usprkos tome, ne znamo gdje je točno. Kraljevstvo Crnoga kneza

je ogromno, Lauro, i ako Mariusa doista drţe u Tamnoj utvrdi, kao što

pretpostavljamo, ne moţemo znati gdje se exactement nalazi. Ne zaboravi da se

radi o velikom dvorcu u kojem postoje mnoga mjesta gdje drţe zarobljenike.«

„Svejedno! Baš ga zato moram potraţiti!«

Percy umorno iskrivi lice. »Molim te, Lauro: kad bi na čistu sreću otputovala u

Tamnu utvrdu, u slučaju da te tamo netko nađe, bilo bi to ravno

samoubojstvu. Bolje si izbij tu ideju iz glave i strpi se do proslave.

Onda ćeš kroz čarobna vrata moći otići na Aventern i zamoliti Elysiona i

njegove sljedbenike da te poduče. S njihovom će pomoći potraga za tvojim

ocem imali neusporedivo veće izglede da uspije!«

Laura samo šutke pogleda nastavnika tjelesnoga. U njegovim je očima

pročitala da joj je radije htio reći nešto drugo i da joj je htio podariti nadu da će

uskoro vidjeti oca. Međutim, uvjeti to nisu dopuštali.

U međuvremenu su stigli do Hinterthura. Snjeţni je pokrivač, koji je još

prije nekoliko dana prekrivao c i je lo mjesto, sada gotovo netragom nestao.

Snijeg se otopio, a bilo ga je još samo na visoravnima i na vrhovima okolnih

planina gdje je blistao na popodnevnom suncu.

Srećom, snijeg se otopio i na uskoj cestici koja je vodila do samostana i

tako je Percy mogao, bez obzira na zavoje, odrţavati ujednačeni tempo. Laura

je gotovo osjećala vrtoglavicu jer su oštri zavoji jako zanosili auto.

Odjednom, kao niotkuda, osjeti opasnost. »Pazi, Percy!« vikne ona glasno.

Deveto poglavlje:

* Tajna knjižnica

Iako nije vidio ništa određeno, nastavnik Odmah reagirao. Skrenuo

je u stranu i istovremeno stao na kočnicu. Dok je Peugeot škripeći

gumama jurio prema rubniku, iza lijevog se zavoja pred njima se stvorio

teretni kamion.

Crni teretni kamion.

Laura ga je odmah prepoznala: bio je to isti auto koji ju je u vrijeme

zimskih praznika pokušao ubiti! Vozio je takvim paklenskim tempom, kao da

ga ganjaju vrazi. Ni taj put Laura nije vidjela vozača, sunce je blještalo u

vjetrobran i onemogućavalo pogled u unutrašnjost automobila.

Laura je uţasnuto zurila u teretni kamion koji je sve većom brzinom jurio

prema njima. Laura vrisne. Već je izgledalo da je sudar neizbjeţan - a onda je

vozilo u posljednjem trenutku promijeni smjer i za dlaku promaši Peugeot.

Nekoliko sekundi kasnije jezivi je kamion stajao u daljini. Percy je zaustavio

auto na rubu ceste, a kamion je nestao iza sljedećeg zavoja. Ĉulo se još samo

zavijanje motora.

Laura tek onda shvati da drhti cijelim tijelom. Ruke su joj se tresle poput

lišća na jesenskom vjetru.

Percy je, naprotiv, glasno dao oduška svom bijesu.

»Sacre bleu!« ljutio se on. »Taj idiot mora biti complement lud!«

»Taj idiot?«

»Naravno! Kako bi ti opisala nekoga tko vozi takvom ludom brzinom i

dovodi ljude u opasnost?«

»Nisam te to pitala, Percy. Više bih voljela znati jesi li siguran da je u autu

uopće bio neki vozač?«

»Ha? Ne razumijem, Lauro. Naravno da je netko sjedio za upravljačem,

samo ga mi zbog odsjaja sunca nismo mogli vidjeti. Sve drugo je

nezamislivo.«

No, kad ga je Laura podsjetila na automobil bez vozača koji je u

Hinterthuru pojurio na nju i patera, nastavnik se zamislio. »Moţda bismo ga

trebali slijediti i provjeriti identitet vozača? - Ako vozača uopće ima,

naravno«, doda on osmjehnuvši se.

Laura odmahne rukom. »Radije ne. Nemojmo ostaviti patera da nas

nepotrebno čeka!«

Kad su stigli do samostana, na dolinu se već spuštala tama. Na nebu su se

pojavile prve zvijezde. Na istoku je svijetlio blijedi polumjesec.

Brat Anselmo, punašni vratar, odmah je prepoznao Lauru. »Bog zna da

nisam računao na to da ćeš se tako brzo opet naći pred našim vratima«, reče

on zadihano dok im je otvarao vrata. »Ali kako naš dragi brat opat u svojoj

mudrosti uvijek kaţe: Boţji su putovi nedokučivi i nitko ne moţe predvidjeti

što nam je namijenio.«

Nakon što mu je Laura objasnila da ima dogovor s paterom

Dominikusom, rumeni se debeljko najprije ponudio da ih otprati do knjiţnice,

no onda se predomislio i pomalo bojaţljivo pogleda Lauru. »Zapravo, već

drugi put, zar ne?«

„Da, naravno!«

„Onda me moţda moţeš poštedjeti tog puta?«

„Da, naravno. Naći ću knjiţnicu sama.«

Na vratarovom licu pojavi se izraz olakšanja. Pomisao da će morati pretrpjeti

napor od dvjestotinjak koraka učinila mu se gorom od svih biblijskih zala

ujedno. Laura i Percy mu se veselo nasmiješe i krenu prema unakrsnom

prolazu.

Kad su tamo stigli, djevojčica se znatiţeljno ogleda n.i sve strane. Nadala

se da će ponovno sresti Alarika. No dječaka nigdje nije bilo na vidiku, kao ni

Mljacka. I 'mjesto njih, Laura već izdaleka opazi da su vrata knjiţnice širom

otvorena. »Ĉudno«, pomisli dok je ţurila prema ulazu.

„Što ti je čudno?« Percy nije poţurio za njom. »Vratar nam je prošli put

objasnio da pater Dominikus ne trpi da vrata knjiţnice ostanu otvorena...«

Laura i Percy uđu unutra u napetom iščekivanju, ali od knjiţničara nije

bilo ni traga. Laura pogleda prema stolu. Za razliku od prošlog puta, tamo

sada nije gorjelo nikakvo svjetlo. Nije se čuo ni najmanji zvuk, i Lauri se na

trenutak učini kao da se na knjiţnicu spustila mrtvačka tišina. Pogled joj

uhvati Percyjev. No nastavnik samo bespomoćno iskrivi lice i slegne

ramenima.

Laura glasno vikne: »Patre? Patre Dominikus?« Ne dobi odgovora.

»Paatre Dominikus!« Laurin je uzvik tako jako odzvanjao u tami da bi i

gluhome otpale uši - ali ni tada nije dobila odgovora. 'Nešto tu ne valja!'

proleti Lauri glavom. 'Nešto se dogodilo.'

Tjeskobno i polako krene dugim prolazom; Percy je hodao odmah pored

nje. Kad su skrenuli za posljednju policu, Laura je vidjela da za stolom nema

nikoga.

»Moţda je zaboravio da se dogovorio s tobom i već se povukao u svoju

sobicu.«

Laura uvjereno odmahne glavom. »Ne vjerujem. Osim toga, nikada ne bi

ostavio otvorena vrata.«

Iako su vrlo brzo pretraţili cijelu prostoriju, pregledavši svaku policu i

svaki odjeljak, od patera Dominikusa nije bilo ni traga. Već su htjeli odustati i

obavijestiti opata Gregora o knjiţničarevom nestanku, a onda Lauri na pamet

padne ideja.

»Percy, pogledaj!« Pokaţe na visoke police koje su stajale kraj zida iza

radnog stola. Dok su druge police bile gotovo spojene jedna s drugom i među

njima nije bilo nikakvog prostora, između tih dvaju polica bila je pukotina.

Jedna savim mala rupa.

Sljedećeg je trenutka Laura otkrila razlog upadljivoj pukotini: desna se

polica pomicala. Kad ju je povukla, odmah se našla pred ogromnim vratima.

Nevidljivi su drţači morali biti dobro nauljeni jer otvaranje vrata nije

uzrokovalo nikakav zvuk. Očito su tajna vrata često bila u upotrebi. Iza njih je

u zidu zjapila jedna tamna niša.

Percy iz torbe izvuče upaljač, upali debelu voštanu svijeću u svijećnjaku

na stolu i posvijetli u otvor - i tamo otkriju ţeljezne zavojite stepenice koje su

vodile u dubinu.

Stupi naprijed sa svijećom u ruci. Zrak koji ga je zapuhnuo bio je

iznenađujuće svjeţ. Nije osjetio ni plijesni ni zadah raspadanja. U nosu im je

zapravo bio jedan ugodni proljetni miris. Drhtavo je svjetlo bacalo jasne sjene

na stare kamene zidove stepeništa. U njemu su im koraci muklo odzvanjali

dok su se spuštali u podrum. Ubrzo su stigli na cilj. Put su im prepriječila

velika vrata okovana ţeljezom.

Percy nije dugo razmišljao; odmah je pritisnuo bravu - istoga se trenutka vrata

nečujno otvore. Pred Laurom i Percyjem nalazila se iznenađujuće visoka

prostorija s brojnim policama za knjige i nije bilo teško shvatiti da se radilo o

još jednoj knjiţnici. Velika je soba visinom premašivala čak i knjiţnicu u

prizemlju, a obasjavalo ju je njeţno srebrnkasto svjetlo iako se nije vidio izvor

svjetla. Kako je to bilo moguće?

Laura zapanjeno uđe i pogleda uokolo. Percy ugasi svijeću i pođe za njom.

Kad je djevojčica podigla pogled prema stropu, koji se iznad dvorane protezao

poput balkona, na svoje veliko čuđenje shvati d a je cijela prostorija

prekrivena prekrasnim zvjezdanim nebom. Tako vjernu presliku noćnog neba

Laura nikada prije nije vidjela.

Pritom se činilo kao da se na njemu neprestano ukazuju nove zvijezde, baš

kao da su se upravo u tom trenutku rodile. 'Ali, to je nemoguće', pomisli

Laura. Sigurno se varam!

A onda joj paţnju privuče još jedna neobičnost: na svjetlucavom nebu nalazila

su se dva mjeseca. Na vrhu je stajao isti blijedi polumjesec kakvoga je Laura

vidjela na horizontu iznad planina dok su se vozili do samostana. Nedaleko

od njega na prekrasnom svodu svjetlucala je sjajna plava zvijezda - Zemlja!

»Fantastično!« gotovo bez daha uzvikne Percy. »Prekrasno je i neizmjerno

fantastično!«

»Imaš pravo. A još je fantastičnije to što se čini kao da te zvijezde

obasjavaju prostoriju! Ali to, naravno, nije moguće, zar ne?«

Nastavnik spusti pogled i gotovo prijekorno pogleda svoju učenicu. »Ah,

Lauro!« Razočarano uzdahne i umorno odmahne glavom. »Mislio sam da si

iz prošlogodišnjih događaja izvukla ispravne pouke. Ali, izgleda da sam se

prevario. Kada ćeš napokon shvatiti da na našem svijetu postoje stvari koje

prelaze granice ljudskog poimanja i da su nam zato neshvatljive?«

Laurini obrazi pocrvene od srama. »Ţao mi je, Percy«, promrmlja ona

jedva čujno. »Ali sve mi je to još novo - i teško mi je sve pojmiti.«

Zapanjeno je koračala između polica ne skidajući pogled sa stropa kako

joj ni najmanji detalj ne bi promaknuo. A tada ugleda zvjezdanu formaciju

koja joj je bila nepoznata. Sastojala se od sedam zvijezda, u kojoj je jedna od

njih bila sjajnija od svih drugih!

»Pogledaj!« Pokaţe na neobično nebesko tijelo. »Prekrasno, zar ne? Znaš

li kako se ono sazvijeţđe zove?«

»Ţao mi je, Laura, ali nikada ga prije nisam vidio. Iako - mislim da

prilično sliči Plejadama koje se također nazivaju »Sedam zvijezda«.

»Sedam zvijezda?« Laura se čudila. »Nikad čula.« Krene u smjeru

sazvijeţđa, a onda se spotakne o neki veliki predmet koji je leţao na tlu.

Izgubila je ravnoteţu i morala se pri drţati da ne bi pala. Zaprepašteno spusti

pogled - i vrisne od uţasa. Na kamenom je podu pred njom beţivotno leţao

čovjek - pater Dominikus. Njegove su slijepe oči bile širom otvorene, a usne

oblikovane u vrisak. Iz grudiju mu je stršao noţ. Iz rane je liptala krv i kapala

u tamnocrvenu lokvu koja se napravila pored njegovog trupa.

Alienor se s mukom pokušavala odrţati u sedlu viepskoga ponija koji je

teškim koracima kaskao stazicom. Njeno njeţno tijelo ljuljalo se amo-tamo i

bila je iscrpljena, a mučila ju je i uţasna glad. Jelo koje je uzela iz Hellunyata

davno je iskoristila. Jahala je bila već duţe od tjedan dana. No, Ĉarobnjaci je

još uvijek je nisu pronašli.

Tumarala je Karuun-visoravni kao i obalama Jezera sjećanja. U jednom

malom ribarskom selu na rubu ogromnog mora čula je da se oni obično

zadrţavaju u Zemlji riječnih ljudi i odmah se uputila tamo.

Hranila se plodovima polja i šume. Isprva nije ni primjećivala kako su

skromni njeni obroci. Ĉeţnja za hranom je uporno tjerala dalje. Ali s

vremenom je poţeljela normalan obrok. Sama pomisao na to izazivala joj je

kruljenje u ţelucu. Najednom poni zastane, zarza i ţestoko zatrese

„Što je, mali moj? Što ti je?«

Viepski poni opet nemirno zarza. Alienor pogleda. U dalekoj nizini koja se

pred njom protezala preko horizonta, na svjetlu obaju mjeseca noćnog

neba nad Aventerrom, svjetlucale su vijugave srebrne vrpce nebrojenih

rijeka - gotovo je stigla do Zemlje riječnih ljudi, iako će sigurno još morati

jahati satima dok ne stigne do prvog naselja. Moţda će joj se tamo

napokon osmjehnuti sreća i naletjet će na Ĉarobnjake ţelja? Alienor je

briţljivo isplanirala svoju akciju: pridruţit će se šarenim zavodnicima i

praviti se da vjeruje njihovim laţnim obećanjima. Zašto bi ti Deshiristanci

posumnjali? Vjerojatno im je svejedno zašto ih je netko odlučio slijediti.

Najvaţnije je za njih bilo da Borborona opskrbe novim pomagačima.

Nikada im neće pasti na pamet da se dobrovoljno predala u njihovo

zarobljeništvo zato što je u Tamnoj utvrdi htjela potraţiti brata.

Ponijevo rzanje prene je iz misli. »Dobro je«, pokuša ga smiriti. »Mislim da

znam što hoćeš: ni ti više nemaš volje za nastavak puta, zar ne? Ti si također

umoran i gladan kao i ja.«

Djevojčica pogleda gdje bi se mogla ulogoriti. U blizini je bila jedna mala

uvala obrasla vunastim šašom. Rub uvale bio je obrastao grmljem, a ako se

nije varala, čulo se čak i grgoljenje izvora - to je bilo mjesto za kamp kakvo si

je samo mogla poţeljeti!

Poni prilično bezvoljno zakorača u tom smjeru. Izgledalo je da je doista na

kraju snaga. Alienor sjaše pored izvora i skine poniju sedlo i uzde. »Dobar

tek«, reče ona osmjehnuvši se i pomiluje vjernoga konja po vratu. »Trava

izgleda vrlo sočno! Sigurno će ti prijati!«

Konjić puhne i ne pomakne se s mjesta. 'Neobično', pomisli djevojčica. 'Je

li preumoran čak i za pašu?'

Zamišljeno sa sedla skine pokrivač. Kad je krenula prema grmlju da ga

tamo prostre, svakim je korakom

osjećala sve veću vrućinu. Ĉinilo se da dolazi direktno miju. Alienor ga

iznenađeno promotri. Je li bilo da se radilo o Vatrenom grmlju? Ĉesto je

slutiti o tim neobičnim biljkama čije su domovine bile bezlične Vatrene šume,

ali nikada ih osobno nije vidjela. Takvo je grmlje izgledalo sasvim obično,

lišće mu je bilo zeleno i sočno i imalo je oblik malog plamena. „To će mi

dobro doći', pomisli s olakšanjem Alienor, neću morati paliti vatru.'

I djevojčica prostre pokrivač, klekne i zagladi ga. T op l i n a je bila ugodna - i

činila ju je pospanom. Alienor se htjela ispruţiti kad začuje frktanje. Uplašeno

se prene - i ukoči se: bila je okruţena ţutim Otrovnim šuljačima! Te su

ţivotinje bile veće od mačke, imale su jajolike glave i škorpionske repove.

Prišuljale su joj se svim nečujno.

Alienor osjeti da se usprkos vrućini iznenada počela smrzavati. S jednim se

Otrovnim šuljačem mogla nositi - ali ne i sa cijelim tucetom. A bodeţ, koji je

bio jedino oruţje koje je sa sobom ponijela na put, nesmotreno je ostavila u

bisagama na sedlu koje je leţalo u travi, udaljeno oko deset koraka.

Podmukle su se ţivotinje pribliţile. Podigle su repove sa smrtonosnim

otrovom. No, nisu samo njihovi repovi bili opasni, već i dugi, račvasti jezici

među oštrim zubima kojima su munjevito palucali. Na njima su bile male

kukice koje su ispuštale sekret kojim su šuljači omamljivali ţrtve prije nego

što bi im zadali smrtni udarac.

Alienor je bila posve bespomoćna. Kao skamenjena zurila je u

ţivotinje. Je li to bio kraj? Nakon što je prvi

Otrovni šuljač otvorio gubicu s namjerom da svoj ljigavi i snaţni jezik ovije

oko tijela djevojčice i baci je u zrak, Alienor uţasnuto pogleda uvis i zagleda

se ravno u oči ogromne Leteće hobotnice koja je lebdjela iznad nje. U tom joj

trenutku tijelo obaviju dva grabeţljiva vrška jezika, šuljač je podigne i pribliţi

gubici na donjoj strani svog ljigavog tijela. Trenutak prije nego što će je

čudovište zagristi, Alienor osjeti oštre rubove hobotničinih krakova - leteći ju

je grabeţljivac oteo iz šuljačevog stiska!

Iz grudiju patera Dominikusa stršao je noţ - netko g a je ubio. Kad se

Laura malo sabrala, htjela mu je opipati puls, ali ju Percy zadrţi.

»Ne diraj!« opomene je on. »Ni u kom slučaju ne smijemo ostaviti svoje

tragove, Lauro, a njemu, naţalost, više ne moţemo pomoći. Sjedinio se sa

svojim vječnim duhom.«

Percy je imao pravo. Ovdje više ništa nisu mogli učiniti. Duboko šokirani,

potrčali su prema izlazu, no dočekala su ih zaključana vrata. Ĉudno - zar ih

nisu ostavili otvorenima kad su ušli u tajni podzemni arhiv? Jesu li se moţda

sama od sebe zatvorila dok su oni obilazili police i promatrali strop?

Laura pritisne kvaku, ali vrata se ne otvore. Pokušala ih je gurnuti - ali ne

pomaknu se ni milimetra. Ĉak i kad je Percy zgrabio kvaku i kad su ih

pokušali otvoriti zajedničkim snagama, nisu ih uspjeli otvoriti.

Netko ih je zaključao.

Netko ih je - zarobio!

Laura brzo iz torbe izvuče mobitel u namjeri da pozove pomoć. No, već prvi

pogled na ekran naveo ju je da rezignirano uzvikne: »Nema signala!«

Dovraga! Razočarano spremi telefon i divlje počne šakama lupati po vratima.

„Nemoj, Lauro!«

No djevojčica ne posluša. Tako je dugo bubnjala po vratima da su je počele

boljeti ruke. Tek onda je prestala i bespomoćno pogledala Percyja. »A što

sad?«

»Ne moţemo učiniti ništa drugo nego čekati i nadati se da će netko

primijetiti da knjiţničara nema i potraţiti ga. Drugih mogućnosti

nemamo!«

„A što ako osim patera Dominikusa nitko ne zna za knjiţnicu? U tom bi

slučaju mogla proći vječnost kako bi nas netko pronašao.« Percy napući

usne. »Mislim d a j e to sasvim isključeno. Barem je jedna osoba znala za

ovu prostoriju: ubojica.«

„Ma super!« Laura zakoluta očima. »A on će, naravno, odmah dignuti

uzbunu i svima reći što se ovdje dolje dogodilo.«

Nastavnik tjelesnoga je uvrijeđeno pogleda. »Nema vremena za

sarkazam, Lauro. Osim toga, gubljenje ţivaca nam neće pomoći. Frere

vratar će primijetiti da nismo izišli iz samostana. Moramo samo čekati i

vjerovati u to da će nas ubrzo netko naći.«

Alienor prodorno vrisne od uţasa. Divlje se otimala i koprcala, ali iz

snaţnog stiska Leteće hobotnice nije bilo izlaza. Ĉinilo joj se kao da joj je oko

tijela obavijeno ţeljezo. Djevojčica je šakama udarala po ljigavim krakovima

koji su je već napola podigli u zrak i pokušavala se osloboditi iz njihovog

stiska. No sisaljke su je neumoljivo drţale dok je neman poput ptice mahala

sa svojih šest krakova povezanima krila-tom koţom i dizala se u zrak. Oštra

joj se čeljust sve više pribliţavala. Uskoro će je progutati. Hobotničine su oči

svjetlucale od pohlepe dok je svoju bespomoćnu ţrtvu pribliţavala širom

razjapljenoj gubici.

Alienor zanijemi. To je bio kraj. Više neće vidjeti brata. Nikada.

U tom se trenutku zrakom prolomi oštar zvuk i među hobotničine oči

zarije se strijela. Ţivotinja zakriješti, krakovi olabave stisak i Alienor padne u

dubinu.

Srećom, pala je na gipku površinu koja joj je ublaţila udarac. Alienor

gotovo da nije ni osjetila bol. Začuđeno se uspravi i ogleda oko sebe. Nalazila

se na platformi koja je mjerila otprilike deset puta dvadeset koraka i bila

izrađena od debelih balvana povezanih konopcima. Na njoj se nalazio jarbol

na kojemu je vijorilo veliko jedro od plavoga platna. Sve je to nalikovalo na

splav - samo što ta stvar nije plovila po vodi već visila u zraku!

Alienor od zaprepaštenja širom otvori usta i u tom trenutku začuje tiho

hihotanje. Okrene se i ugleda čovječuljka koji nije bio viši od nje same.

Njegova balonasta glava izgledala je ogromno u usporedbi s njegovim

slabašnim tijelom. Na kratkom je vratu izgledala poput napuhnulog balona.

Mališan je bio odjeven u plavo odijelo i u ruci je drţao luk - očito ju je

ţutokoţac spasio od smrtnonsnih krakova.

„Iznenađena si, je li?« Ĉovječuljak se opet zahihota. Nije ni čudo. Vjerojatno

još nikada nisi vidjela leteću hobotnicu. A ni levatora - imam li pravo?«

Djevojčica tek onda primijeti da čovječuljak uopće ne stoji na letećoj

splavi. Njegova stopala, obuvena u koţne čizmice, lebdjela su nisko nad

balvanima. Alienor više ništa nije razumjela.

Lauru je izluđivala pomisao da je prisiljena sjediti skrštenih ruku. Ali

uvidjela je da ne mogu ništa drugo učiniti osim čekati. Braća će najkasnije do

večere primjeriti da knjiţničara nema. Ĉim krenu u potragu za njim, oslobodit

će ih iz nametnutog zarobljeništva, netko je u samostanu morao znati za tajnu

knjiţnicu. Bilo je potpuno isključeno da je za nju znao samo Dominikus.

Laura i Percy odlučili su bolje promotriti knjiţnicu, paţljivo pazeći da ne

unište ni jedan trag i da tako olakšaju posao policiji. Kad su bolje proučili

impozantnu kolekciju knjiga, postalo im je jasno zašto su za tu knjiţnicu

zacijelo znali samo odabrani: stare su knjige, enciklopedije i pergamenti

sadrţavali tajne ili zabranjene rukopise. Bezbrojne tekstove iz Biblije čije je

postojanje Crkva sluţbeno negirala; tekstove čiji su autori završili na lomači

kao heretici; izvještaje o tajnim udruţenjima koja su tijekom stoljeća imala

mnoge zagriţene sljedbenike i nepoţeljne traktate prokletih izopćenika.

Laura se divila tom neprocjenjivom blagu. »Nije mi jasno - ako su te knjige

bile zabranjene, zašto bi ih netko sačuvao?«

»Zabrana nekog rukopisa ne govori ništa o njegovom sadrţaju i

vrijednosti. Naprotiv: neke je istine tako teško podnijeti da ih ljudi radije

prešute nego puste u javnost!«

Laura je zamišljeno promatrala redove knjiga. Moralo ih je biti na tisuće,

čak i više. Je li bilo moguće da su sve predstavljale opasnost? I ako jesu - za

koga? Za sve ljude - ili za manjinu? Laura o tome nikada prije nije

razmišljala, ali uskoro joj postane jasno da je Percy imao pravo. Nije svim

ljudima bilo u interesu da istina dođe na vidjelo - dapače, često su davali sve

od sebe da je zataškaju. Primjerice, bi li doktor Schwartz priznao da pripada

silama koje pokušavaju na Zemlju i Aventerru dovesti vladavinu Tame?

Nikada! Svim bi silama to zanijekao, a svakoga tko bi tvrdio da moţe

dokazati da je to laţ, uklonio bi i pobrinuo se da svi inkriminirajući

dokumenti i rukopisi zauvijek nestanu!

Vjerojatno se slična stvar dogodila s dokumentima koje je netko čuvao u

ovom podzemnom arhivu. Njihov sadrţaj nekome ne bi odgovarao, iz bilo

kojih razloga. A ako bi taj netko imao moć da riješi takve probleme, sigurno

bi se pobrinuo da neugodna istina ne dospije u javnost. U svim vremenskim

periodima, pogotovo onda kada su novine, radio i televizija, kao i putovanja

u strane zemlje još bili nepoznati, zacijelo je bilo lako ušutkati neţeljene

kritičare i mislioce i spriječiti da se njihova otkrića prošire. Je li to moţda bio

razlog zašto nitko nije znao ništa

ni u Sedam mjeseca? Je li ključ njegove tajne bio skriven u toj tajnoj knjiţnici?

Je li joj ga Dominikus htio otkriti i je li se zato spustio u prizemlje?

Percy je Laurina razmišljanja smatrao prilično čudnim. »Zvuči sasvim

logistično, kako bi tvoj brat rekao«, reče on osmjehnuvši se. »Međutim - zašto

se pater pravio da ne zna što je taj pečat kad ste ga posjetili?―

Laura ga prijekorno pogleda. »Percy! Već sam ti to rekla: zato što o tome nije

htio pričati pred opatom, eto zašto!«

„Mais oui, excuzes-moi, mademoi...« Nastavnik se iznenada prekine i problijedi.

»Lauro, je li ti jasno što to znači?« Percy je zvučao kao da se guši. Djevojčica

ga upitno pogleda.

»To vjerojatno znači da opat ne zna za ovu knjiţnicu. Zato Dominikus u

njegovoj prisutnosti nije o tome nije mogao razgovarati! A još vam je manje

mogao pokazati ovaj arhiv s ovim sakupljenim blagom!« Naravno! To je

sigurno bilo to! »Moţda samo rijetki znaju za ovaj tajni arhiv«, izjavi Percy, »i

zato neće ovamo voditi druge.«

Laura nabora čelo. »Znači, moramo se spremiti na duţe čekanje?«

Percy kimne glavom. »Bojim se d a j e tako – moţemo se nadati da su naši

prijatelji u Ravensteinu primijetili da nas nema i da će se zabrinuti i poći u

potragu za njima. Ti si Kaji rekla kamo idemo, zar ne?«

»Jesam, ali...«

»Ali što?«

„Rekla sam joj i da bismo se mogli kasno vratiti. Jako kasno - i da zato moţe

slobodno poći na spavanje.«

»Mon Dieu!«

Laura potišteno spusti pogled. Ne, od prijateljice nisu mogli očekivati

pomoć.

Deseto poglavlje:

* Zastrašujuće buđenje

Kaja pogledom preleti posljednji I jak i zatvori udţbenik fizike.

Za danas je bilo d o s ta . Osim toga, posljednjih je dana intenzivno učila s Laurom.

To je moralo biti dovoljno za sutrašnji ispit.

Prije nego što je spremila knjigu, na trenutak se zamišljeno zagledala pred sebe.

Nije shvaćala Lauru.

Dobro - sastanak s monahom je mogao biti vaţan. Ali zašto ga nije odgodila? Samo

za jedan dan? Zašto je bila tako tvrdoglava i pod svaku cijenu morala otići do tog

samostana usred pustoši. Ako se doista vrati kasno kao što je rekla, onda će rano

ujutro opet biti mrtva umorna. Ako zato bude blokirala na testu, kao što joj se

dogodilo s matematikom, sva je muka proteklih dana bila uzaludna!

Kaja nesvjesno zatrese crvenim kovrčama i odsutno posegne za posljednjim

komadom čokolade koji je u poderanom srebrnom papiru leţao pred njom na stolu.

-gotovo brzinom svjetlosti nestao je u njenim ustima.

Budilica na noćnom ormariću pokazivala je pet minuta do sedam sati. Kaja

odmah osjeti prazninu u ţelucu; počeo je kruliti. Bilo je krajnje vrijeme za Večeru!

Djevojčica je upravo htjela izići iz sobe kad izvana

na navučenu zavjesu padne tračak svjetla. Vjerojatno svjetla nekog automobila jer je

njena soba gledala na nastavničko parkiralište. Podsvjesno se nadajući da su se to

moţda ipak vratili Laura i Percy, Kaj a poţuri do prozora, povuče zavjesu u stranu i

pogleda van.

To je doista bio auto. No, nije se radilo o starome Peugeotu Percyja Valianta, već

o još starijoj limuzini profesora Morgensterna, o jednom prastarom Opel Kapetanu.

Vozilo se zaustavilo na parkirnom mjestu rezerviranom samo za ravnatelja. Svjetla

su se ugasila, vrata otvorila i iz automobila je izišao Aurelius Morgenstein. Što je

Kaja smatrala prilično čudnim. Još nikada nije doţivjela da je ravnatelj osobno

sjedio za upravljačem. Kad je i koristio auto - što se događalo tako rijetko kao i

pomrčina Mjeseca - uvijek ga je vozio Attila Morduk, domar u Ravensteinu.

Samoga Morgenstema Kaja nikada prije nije vidjela za volanom.

I zašto se tako oprezno ogledavao oko sebe kad je izišao? Kad je profesorovo lice

osvijetlila Svjetlost jedne lampe, Kaja je primijetila da izgleda uzbuđeno i vrlo

zabrinuto.

Što se dogodilo tom inače vrlo uravnoteţenom čovjeku?

Ravnatelj je zaključao auto, a onda poţurio do svoje kućice. Što se djevojčici

također učinilo sumnjivim. Zašto Morgenstern nije odmah otišao na večeru, na

kojoj se uvijek pojavljivao točno u sedam? Začuđeno je gledala za profesorom koji je

nestao u tami parka.

Djevojčica je već htjela navući zavjesu kad primijeti neko kretanje na rubu

parkirališta. Grane jedne velike bukve su se razmaknule i iz grmlja iziđe muškarac.

Kaja ga je odmah prepoznala: bio je to doktor Quintus, nastavnik kemije je

također gledao za Aureliusom Morgensteinom. Njegovo je lice izgledalo poput

voštane figure, njegove su tamne oči crveno svjetlucale. Tek što je profesor nestao

iz vidokruga, ukočeni se izraz na licu Tamnoga promijeni: oko njegovih tankih

usana zaigra prezirni osmijeh, a prije nego što se okrenuo i ušao u zgradu, Kaji se

učini da se pakosno nasmijao. Je li Schwartz čekao ravnatelja? A ako jest, čemu se

sm i ju l j io ? Št o se, dovraga, ovdje događalo?

Kad je sat na Laurinoj ruci pokazao jedanaest sati, Lairi je postalo jasno da će u

tajnoj knjiţnici morati provesti noć. Iako nije previše znala o samostanskom ţivotu,

znala je da monasi obično idu rano na spavanje. Na posljetku, morali su ustati prije

zore i izmoliti prvu molitvu. Zato ih tako kasno nijedan brat neće pronaći.

Percy i Laura su vrijeme iskoristili za detaljno upoznavanje svoje tamnice i tako

su naletjeli na vrlo zanimljiv trag. Dok su pregledavali katalog u kojemu su

popisane bile sve knjige u knjiţnici, u nadi da će pronaći neku informaciju

o tajanstvenom Pečatu Sedam mjeseca, nakon duţe su potrage napokon na nešto

nabasali. Barem su to pretpostavljali. Naslov knjige koja im je privukla paţnju bio je

»Societas Septem Sodalium« -Bratstvo Sedmorice«, kako ga je s latinskoga preveo

Vrey. Budući da je to bila jedina knjiga koja je u naslovu imala riječ »sedam«,

pomislili su da bi u njoj mogli naći informacije o pečatu.

Naţalost, knjiga nije bila na mjestu koje je bilo navedeno u katalogu. To je mjesto

bilo prazno - a to je već bilo prilično sumnjivo. No, ono š to j e bilo još sumnjivije

bila je činjenica da je upravo pred policom na kojoj se trebalo nalaziti »Bratstvo

Sedmorice« leţalo tijelo ubijenoga!

Je li moţda postojala veza između ubojstva i nestanka knjige? Je li pater

Dominikus uhvatio na djelu lopova koji nije vidio drugog izlaza osim umorstva?

Policija će razjasniti jesu li njihove pretpostavke bile točne. Pitanje je samo bilo

kada će policajci započeti s radom.

Sutra? Ili moţda tek prekosutra?

Na pomisao da će noć morati provesti u neposrednoj blizini mrtvaca, Laura se

lagano najeţila. Srećom, u podzemnoj su se prostoriji nalazili prilično udobni

naslonjači za čitanje. Oboje Ĉuvara su se u njih smjestili što su udobnije mogli.

Budući da je u dvorani bila i iznenađujuće ugodna temperatura - koju Laura nije

mogla objasniti, kao ni fantastično noćno nebo na stropu - uskoro ih je svladao umor

i zaspali su.

Čovječe - test iz fizike!

To je bila Laurina prva misao kad se probudila. Kako je samo mogla zaboraviti!

Šokirano pogleda na sat: bilo je četvrt do osam! Za petnaest minuta je u Ravensteinu

počimala nastava. Još samo petnaest minuta, i Rebekka Taxus će ući u učionicu da bi

Lauri i Kaj i podijelila testove - a onda će Pinky shvatiti da je nema. Laura je mogla

zamisliti reakciju Tamnih: Pinkynim će se licem proširiti pakosni osmijeh - jasno si je

mogla predočiti zluradi izraz na njenome licu. Taxusica će se veseliti jer je tako došla

korak bliţe svom cilju,

Lauri će za nepojavljivanje na testu zaraditi jedinicu - time je njena sudbina bila

takoreći zapečaćena. Ĉak ni Auielius Morgenstern više neće moći spriječiti da padne

razred.

Bila je izgubljena. Na kraju godine će morati napuni i Kavenstein - više nije bilo

spasa.

Nastavnik tjelesnog je podignuo glavu i zapanjeno zurio u strop. Laura radoznalo

pogleda uvis. Na velikom svodu knjiţnice pojavilo se blistavo jutarnje nebo.

Sjajne su zvijezde i mjeseci nestali, a umjesto njih se na horizontu uzdizalo blijedo

zimsko sunce.

Izgledalo je kao da knjiţnica leţi pod vedrim nebom - iako se zapravo nalazila

duboko ispod zemlje i imala debele zidove.

Ĉudesni je prizor na trenutak odagnao Laurine brige. No, nekoliko sekundi kasnije,

sve joj se vrati. »Što da radim, Percy?« Ĉinilo se da je djevojčica bila još očajanja.

»Tamni ne smiju tako lako pobijediti! Zar ne moţemo ništa...«

U tom joj trenutku sine.

Naravno ! To je bilo rješenje !

Kako je glupo da se toga nije ranije sjetila!

Albino mrgodno izvuče vile i počne čistiti izmet. Njegovim je blijedim licem tekao

znoj jer je u konjušnici bilo vruće. Ĉulo se grebanje kopita i preţivali su dok su konji

Crnih ratnika, većinom pastusi, pohlepno ţvakali sijeno kojime im je sjedokosi

čovjek sa zakrvavljenim očima napunio jasle.

Dok je radio, albino je psovao. Ti prokleti Ĉarobnjaci ţelja! Kako su mu to mogli

učiniti? Samo ga tako prepustiti Crnome knezu! Ako ponovno sretne te prokletnike,

ubit će ih! Bolje nisu ni zasluţili.

Ako je postojalo nešto što je Borrok mrzio kao kugu, bili su to konji. Već sama

pomisao na njih u njemu je izazivala gađenje, a kad bi ih pogledao, cijelim bi mu

tijelom prolazili ţmarci i osjetio bi nesnosan svrbeţ. A Crni je knez baš njega

postavio za konjušara!

Ti su vraţji konji bili divlji i neobuzdani. Borrok je već odavno prestao brojiti

udarce kopitima koje je zadobio otkako je došao u Tamnu utvrdu. Iako je paklenski

pazio da se tim beštijama previše ne pribliţi, tijelo mu je bilo prepuno plavih

masnica. Pritom je mogao reći da je imao sreće. Drugom je konjušaru jedan bijesni

pastuh razbio lubanju! A što je bila nagrada za taj opasni i teški rad? Ništa osim

rijetke juhe od kupusa i tvrdoga kruha!

Albino ponovno opsuje i tada iza leđa začuje ţenski glas.

»Psst, Borroče. Borroče!«

Okrene se i ugleda bujnu sluškinju koja je stajala u prolazu prema štali.

Ogledavala se na sve strane i brzo mu dala znak da joj priđe. Albino zabode vile u

hrpu izmeta koju je skupio i pođe do nje.

Sluškinja baš i nije bila lijepa. Masna plava kosa padala joj je na gojazno lice, a

odjeća joj je bila prljava. Opet se ogledala na sve strane. Kad se uvjerila da su

sami pribliţila je usne albinovom uhu i šapnula mu: Jesi li razmislio, Borroče?«

On se naceri. »Pa sad«, reče on, »to što od mene traţiš je opasno.«

„Što je tako opasno u skrivanju nekoliko muškaraca u kolima sa sijenom?«

»To nije, glupačo! Naravno da nije problem sakriti ih u kola. Problem je uvesti

kola kroz vrata u utvrdu, svi su krajnje nepovjerljive.«

»Ali tebe poznaju. Redovito dovoziš sijeno u Tamnu vilu. Zašto bi baš ove večeri

posumnjali?«

»Zato što sam čuo da Borboron straţu povjerava svojim najboljim ljudima. A ako

me uhvate, nadrapao sam.«

„Imaj razumijevanja, Borroče. To je za bolju budućnost. Ti mrziš Borborona i

njegovu strahovladu isto kao i ja. Ako ne pomognemo Bijelim vitezovima da

potajno uđu u Tamnu utvrdu, ova tiranija nikada neće završiti!«

Zamišljeno zavrti glavom. »Ne znam baš«, on otegnuto.

»Ne zaboravi da je nagrada vrijedna: dvadeset srebrnjaka! Više nego što si

ikada u ţivotu imao. Zato pristani već jednom!«

Borrok se zamislio i pritom odmjeravao sluškinju od glave do pete. »Pa dobro - ali

hoću još nešto!«

Sluškinja se iznenadi. »Još nešto? Nemoguće! Više nemam nijednog srebrnjaka!«

Borrok se naceri. »Nisam na to mislio.«

«Ne?« Sluškinja ga zbunjeno pogleda. Kad je albino poţudno odmjerio njeno

tijelo, ona napokon shvati. »U redu«, uzdahne.

Njegovo se lice razvuče u ruţan osmijeh. »Znao sam da ćemo se razumjeti. - Gdje

je srebro?«

Sluškinja ispod suknje izvuče lanenu vrećicu i utisne je Borroku u ruku. »Ovdje.

Ako hoćeš, moţeš prebrojiti.«

Muškarac zadovoljno odvagne vrećicu. »Neće biti potrebno«, reče on cereći se.

»A kada ću dobiti ostatak nagrade?«

»Odmah«, odgovori sluškinja. »Smjesta ćeš dobiti što si zasluţio.«

Odjednom frkne poput divlje ţivotinje. Ledeni dah koji joj je izišao iz usta

smrzne Borroku osmijeh na usnama. Sluškinja je siktala, frktala i uvijala se kao da ju

je opsjeo demon. Njeno se debeljuškasto lice izobliči i na njemu se pojave ţute

reptilske oči. Njeni se debeli prsti pretvore u kandţe - pred albinom koji se tresao od

straha pojavi se Syrin.

»I mislila sam da ti se ne moţe vjerovati!« zareţi ona. »Mogla sam se kladiti da

nećeš odoljeti kušnji!«

Na njezin mig dotrče četiri Crna ratnika koji su se skrivali u štali i zgrabe albina.

»Milost, gospodarice!« zapišti Borrok. »Nikada to ne bih napravio! Bila je to

samo šala! Samo šala, gospodarice!«

Kameleonka se nije obazirala na njegovo cviljenje. »Odvedite ovog izdajnika u

tamnicu«, naredi ona ratnicima, »i bacite ga u najtamniji dio. Tamo će taj bijednik

istrunuti!«

Kaji je bilo loše. Uţasno loše. Ukočeno je sjela na svoje mjesto. Ţamor oko sebe

uopće nije primjećivala. Prečula je čak i zajedljivu upadicu kojom ju je Smrdljivko

htio iznervirati. Kaja je samo zurila u stolicu pored sebe i kao u transu odmahnula

glavom!

Sigurno je poludjela !

Drugoga objašnjenja nije bilo. Laura se prošle večeri i nije pojavila. Ujutro, kad je

Kaju probudila budilica, Laurin je krevet još uvijek bio netaknut. Laura se nije

pojavila ni na doručku. Nije se čak javila ni na mobitel da objasni gdje se zadrţala.

Ni Lukasa nije obavijestila - i i vina vjerojatno također. Ali njega Kaja ionako nije

htjela pitati. Iako joj ništa nije učinio, izbjegavala je svaki kontakt s njim. Jednostavno

nije razumjela što je Laura našla u njemu. Ali Laura se ionako ponašala čudnije.

Kad su njeni suučenici naglo zamuknuli, nije morala dići pogled; znala je da je u

učionicu ušla Pinky, Rebekka Taxus, od glave do pete odjevena u ruţičasto, kao i

uvijek, s osmijehom je stala pred njih. »Ssvima ţelim prekrassno jutro - a possebno

Lauri i Kaji koje danass imaju zadovoljsstvo ponoviti tesst!« Pogleda u prvu klupu -

i primijeti da Laure nema.

Osmijeh sa nastavničinog lica nestane, i ona se naglo uozbilji. „Što sse dogodilo,

Kaja?« Pinkyn glas poput oštrog noţa prereţe napetu tišinu. »Je li tvoja prijateljica

pala - ili sse ssamo boji tessta?«

Nastavnički je pogled bio toliko prodoran da ga je Kaja morala izbjeći. Ĉinilo

se kao da joj se Pinky Taxus pokušava poput bušilice probiti u glavu.

»Odgovori kad te pitam«, sikne nastavnica. »Što je ss Laurom?«

»Ovaj... ovaj.« Kaja počne mucati i izbjegne Pinkyn pogled. »Ona... ovaj...«

Djevojčicu iz neprilike izvuče škripanje vrata. Rebekka Taxus se iznenađeno

okrene - i ugleda Lauru koja je u učionicu ušla s veselim osmijehom. »Stoput Vas

molim za oproštaj, gospođo Taxus.« Zvučala je gotovo veselo, kao da se raduje što je

izigrala Pinky. »Naţalost, nešto je iskrsnulo i zadrţala sam se.«

Kaja se zagleda u prijateljicu s izrazom najvećeg zaprepaštenja. Drugi su učenici

također bili iznenađeni. Kevin je izgledao posebno zbunjeno; gledao je Lauru kao da

gleda duha.

Rebekka Taxus nije mogla sakriti razočaranje. Mrko je motrila djevojčicu dok je

ova ţurila do svoga mjesta. Odmjeravale su se pogledima i Taxusica je ljutito morala

primijetiti da je se učenica više nimalo ne boji. Preko lica joj prijeđe grč nervoze.

Ĉinilo se kao da će ukoriti Lauru zbog kašnjenja, ali onda samo stisne tanke usne i iz

aktovke izvuče testove.

Kad im je podijelila testove, pokazala je na praznu klupu u straţnjem uglu

učionice. »Ssjednite tamo da vass bolje imam na oku«, naredi ona. »I nemojte

missliti da ćete imati više vremena zato jer si zakassnila, Laura -iz kojeg god razloga

to bilo.«

Laura ništa ne odgovori. Šutke je slijedila Kaju do prazne klupe, a Magda

Schneider im ohrabrujuće prošapće: »Sretno!«

»Zaboga, gdje si bila?« prošapće Kaja. »I zašto si se tek sad pojavila?«

„Zbilja mi je ţao - ali morala sam još nazvati polici -

Ha? Policiju? Zašto?« Laura odmahne rukom. »To je duga priča, a za nju zbilja

nemamo vremena!« Sjedne na stolicu, pogledom preleti zadatke - i na Laurinom se

licu pojavi osmijeh.

Kad je Pinky na kraju sata pokupila njihove testove i pogledala ih, nije mogla

sakriti zaprepaštenje: ne samo da su obje učenice riješile sve zadatke, što se dosad

gotovo nikada nije dogodilo, već su očito sve zadatke riješile točno.

Rebekka Taxus to nije mogla shvatiti - u čemu je pogriješila? Je li izabrala

previše lake zadatke?

Mogla je samo nagađati jer je pokušaj da pročita Laurine misli nije nikamo

doveo. Derište je gotovo sigurno savladalo tehnike skrivanja misli.

'Prokleta bila!' bijesnila je u sebi Taxusica. Od početka je naslućivala da Laura

neće biti slaba protivnica. Ali, nije računala da će se djevojčica pokazati tako jakom.

Nikada!

Na sreću, Quintus Schwartz ju je dobro procijenio i poduzeo potrebne mjere da

Lauru Leander ipak neutralizira. Rebekka Taxus je zato prilično opušteno podnijela

Laurin gotovo preziran pogled. Izvana je Pinky izgledala sasvim drukčije: upadljivo

se namrštila. Derište je sigurno očekivalo da će se naljutiti zbog njenoga dobrog

rezultata. Zato joj je učinila uslugu i potrudila se namjestiti najljući izraz lica koji je

mogla.

Tako će zavarati tu balavicu i uljuljati je u osjećaj sigurnosti. No, tko se osjeća

sigurno, zaboravlja na oprez i postaje slijep pred opasnošću koja ga vreba.

To je pravilo Rebekka Taxus naučila tek kad su je primili u krug Tamnih. U

dugim godinama koje su otada prošle, novake su neprestano na to upozoravali.

Laura Leander će proći isto kao i mnogi drugi protivnici Tamnih - neće imati pojma

što se doista događa u krugu njenih najbliţih osoba.

Vidno razočarana, Pinky je gledala za Laurom i Kajom dok su izlazile iz

učionice. Ali iznutra se veselila. Uopće nije sumnjala da će plan Quintusa

Schwartza doista uspjeti.

Laura Leander je već izgubila.

Laura još za sobom nije ni zatvorila vrata ţenskoga WC-a, kad ţurno reče Kaji:

»Što god da se sad dogodi, dobro me slušaj i ne zaboravi: ako se danas ja i Percy ne

vratimo, naći ćete nas u tajnoj knjiţnici u samostanu 'Sveti kamen'«.

»Kako? Što? U tajnoj... što?« Kaja je bila iznervirana. Vidjelo se da nema pojma

što joj Laura zapravo ţeli reći.

»Nalazi se ravno ispod samostanske knjiţnice«, nastavi Laura. Vrata koja vode

do stepenica skrivena su policom koja stoji s desne strane stola. Nju se moţe povući

i...«

»Stepenice? Kakve stepenice?« prekine je nervozno Kaja, ali u tom se trenutku

njena prijateljica jednostavno raspline u zraku. Crvenokosa je djevojčica

razrogačenih očiju zurila u bijelo oličeni zid. Laura je malo tamo stajala - a u

sljedećem je trenutku nestala. Naravno, Laura joj je odavno objasnila što znači

putovanje snovima i kako funkcioniraju. No, doţivjeti tu čudesnu sposobnost bilo

je nešto sasvim drugo - to je bilo previše za Kaju. Osjeti vrtoglavicu. Morala se

pridrţati za zid da se ne skljoka na pod.

Percy Valiant je gledao Lauru ravno u lice. »Probudi se―, preklinjao je on i tresao je

da se prene iz sna.

Djevojčica začuđeno pogleda oko sebe. Trebalo joj je malo vremena da shvati da ju je

nastavnik prenuo iz putovanja snovima i da se opet nalazi u tajnom samostanskom

arhivu. Začuje neko zveketanje pred vratima, kao da netko traţi odgovarajući ključ.

Istoga trenutka jaki umor kao da ju je okovao. Doduše, nije bio tako jak kao nakon

prvog putovanja, kad se vratila gotovo godinu dana unatrag. Mali se izlet u Internat

ipak događao u sadašnjosti i trajao je nešto manje od sat vremena. Očito je stupanj

iscrpljenosti ovisio kako o trajanju, tako i o vremenskoj razlici koja se morala

premostiti. Što se duţe i dalje u prošlost išlo, to je veće bilo opterećenje koje je tijelo

moralo podnijeti.

Laura nije mogla suzbiti zijevanje i pritom je usta razjapila široko poput pospanog

nilskog konja. »Je li izlet barem bio uspješan?« upita Percy. Laura je blistala. »Vrlo

uspješan. Bilo je super. Mislim da nikada nisam tako dobro napisala test iz fizike

kao danas.«

»Ĉestitam! Kad netko ovlada putovanjima snovima, to ima i svoje prednosti,

n'est-cepas?«

»Točno«, odgovori Laura s vragolastim osmijehom.

Percy je htio još nešto reći, ali u tom se trenutku otvore vrata i u prostoriju uđu tri

muškarca: opat Gregor i dva neznanca. Iako se još nisu ni predstavili, Laura je

odmah shvatila da su policajci u civilu.

Opat je razrogačenih očiju promatrao podzemnu dvoranu. Ogledavao se

uokolo u zaprepaštenoj nevjerici i neprestano vrtio glavom. Percyjeva je

pretpostavka bila točna: skriveni je arhiv glavnom monahu očito bio potpuno

nepoznat. Stariji od dva policajca, krupni, bucmasti muškarac s vojničkom frizurom

i prosijedom bradicom, priđe Lauri i Percyju i sumnjičavo ih promotri. Rutinskom

gestom iz svojeg tamnog mantila izvadi isprave i pokaţe ih Percyju.

»Kriminalistički inspektor Wilhelm Bellheim. Gdje je mrtvac?«

»I ja Vas lijepo pozdravljam.« Usprkos očitoj ironiji u Percyjevom glasu, bradati

policajac nije pokazao nikakvu reakciju. »Molim Vas, slijedite me.«

Percy se okrene i odvede policajce i nadstojnika samostana do tijela patera

Dominikusa.

Opat Gregor uţasnuto vrisne. »Svemogući! Bog mu dao pokoj duši ! «

Desnicom napravi znak kriţa iznad tijela ubijenog i upitno pogleda policajca.

Bradati kimne glavom, na što se opat sagne i zatvori mrtvačeve oči. Onda se

odmakne u stranu i utone u tihu molitvu.

Bradati namigne mlađem policajcu - Laura je pretpostavila da mu je on

pomoćnik - i pozove ga da se pridruţi.

„Pozovi kolege forenzičare, Antone, i počni sa ispitivanjem monaha!«

Pomoćnik ţustro kimne glavom i poţuri, a inspektor Bellheim se okrene prema

nastavniku tjelesnog. »Ispričajte mi što se dogodilo.

Ovaj je u što kraćim crtama ispričao što im se dogodilo prethodnog dana. Izvještaj

je završio napomenom o nestaloj knjizi, a nije prešutio ni svoje mišljenje da je razlog

umorstva bila svađa.

Inspektor ga oštro pogleda. Ĉinilo se da mu nije nimalo drago što se neki amater

petlja u njegove poslove.

Suzdrţao se od komentara i okrenuo prema Lauri,

„Ti si nas nazvala i obavijestila nas o umorstvu?«

Laura kimne dok je s mukom pokušavala suspregnu zijevanje. »Tako je.«

„Leš ste našli još jučer?«

Da, naravno.« Laura nije razumjela što je to pitanje trebalo značiti. »To Vam je već

objasnio moj nastavnik.«

„Znam.« Na trenutak se na Bellheimovom licu pojavi samozadovoljni osmijeh.

»Ali, zašto si nas onda nazvala tek danas ujutro, a ne jučer, neposredno nakon što

ste ga našli?«

„Molim?« Laura zatečeno pogleda inspektora, „Zašto... zato... pa...«

„Da? Slušam?«

Djevojčica pogleda Percyja traţeći pomoć. Pokušali smo, inspektore, ali

bezuspješno. Laura nije imala signala na mobitelu.«

„Doista?« progunđa Bellheim i oštro promotri djevojčicu.

»A kako si onda jutros uspjela dobiti signal?«

»Pa...«

Laura je ukočeno gledala pred sebe. Nije dolazilo u obzir da inspektoru kaţe istinu.

U priču o putovanju snovima nikada ne bi povjerovao. Bespomoćno slegne

ramenima. »Ţao mi je, ne mogu objasniti.«

»Trebala bi.« Inspektor je pogleda ispod oka. »Inače bi mi svašta moglo pasti na

pamet.«

Svašta pasti na pamet? Što je time mislio reći? Nije valjda mislio da je ona imala

veze s... ?

»Moţda je problem bio u telefonskoj kompaniji?« ubaci Percy.

Ĉinilo se da inspektora ta teorija nije impresionirala. »Istraţit ćemo to, iako

mislim da to baš i nije vjerojatno.« Sa svakim novim pitanjem postajao je sve

ozbiljniji. »Ono što me još više zanima je ovo: otkud ste zapravo znali za ovu

prostoriju, za koju čak ni opat nije znao?«

Unatoč neprikrivenoj optuţbi u tom pitanju, Percy se potrudio da što ljubaznije

odgovori: »Ni mi nismo znali da ovo postoji, gospodine inspektore, sve dok jučer

nismo sasvim slučajno otkrili ulaz.«

»Doista? I to bih vam trebao povjerovati?«

»Naravno. Zato što je to istina!«

Policajčevo je lice otkrivalo da im ne vjeruje ni riječi. Kad mu je opat ispričao da

je Laura prije tjedan dana posjetila ubijenoga i pritom ga napala potpuno

apsurdnim izjavama - opat Gregor naglasi riječ 'napala' - djevojčica se uplaši da će

na kraju biti uhićena.

Jedanaesto poglavlje:

Levator

Sudski je patolog Percyja i Lauru oslobodio uhićenja. Objasnio

je inspektoru da je ubijeni sudeći prema prvim pokazateljima,

vjerojatno bio mrtav kad su ga našli. Anton, Bellheimov pomoćnik, potvrdio je tu

izjavu nakon što je ispitao monahe.

„Sve činjenice stoje, šefe«, objasni on, »ali zašto bi ovo dvoje ovdje ostalo zarobljeno

ako su doista imali nešto s umorstvom. To nema nikakvog smisla!«

Bellheim je svisoka motrio svog pomoćnika. „Nisam ni tvrdio da su se sami

zaključali!« odgovori oštro.

Na Antonovu licu nije bilo nikakve reakcije. Očito je bio naviknut na nabusito

ponašanje svog šefa. »Nisu ga ubila ni braća iz samostana«, odvrati mu on mirno,

jednoglasno su naglasili da za ovu prostoriju nisu znali i da je nisu oni zaključali.«

„A ako su lagali?«

Pomoćnik slegne ramenima. »Provjerit ćemo to. No, mada indicije ukazuju samo na

jedan mogući zaključak.«

»A taj bi bio?« nestrpljivo zareţi inspektor. »Daje vrata zaključao sam ubojica. Ovo

dvoje je ovdje zatvorio jer se nadao da će na taj način što duţe izbjeći otkrivanje

svoga nedjela i za to vrijeme pobjeći Što dalje.«

Budući da mu Bellheim nije mogao uzvratiti dovoljno uvjerljivim

argumentima, Lauru i Percyja su pustili, uz napomenu da ostanu dostupni za

eventualno daljnje ispitivanje.

Kad su se Laura i Percy vratili u Ravenstein, bilo je već popodne. Iako se

djevojčica jedva drţala na nogama i svakoga je časa mogla utonuti u san, najprije

su potraţili profesora Morgensterna da ga obavijeste o uţasnom događaju.

Ravnatelj je bio u uredu. Vijest o smrti patera Dominikusa vidljivo ga je

potresla. Problijedio je kao krpa.

»Dobro ste poznavali patera Dominikusa?« upita obzirno Percy Valiant.

Aurelius Morgenstern kimne glavom. »Jesam. Dominikus i ja znali smo se cijeli

ţivot. Upoznao sam ga na studiju, na predavanju iz filozofije. Iako smo se ogorčeno

prepirali oko filozofskih pitanja i često imah različita mišljenja, odmah smo se

sprijateljili i otada smo... ovaj... bili smo bliski prijatelji.« Plave profesorove oči

blistale su od suza.

Percy pričeka da Aurelius Morgenstern uzme rupčić i obriše suze, a onda nastavi s

pitanjima. »Ta skrivena knjiţnica - jeste li zapravo znah da ona postoji?«

»Da.« Morgenstern spusti pogled. »Bio sam jedan od rijetkih koji su bili upućeni u

tajnu. Tamo sam proveo mnoge sate u proučavanju i istraţivanju i stekao mnoge

dragocjene spoznaje. Arhiv postoji još od osnivanja samostana. Knjiţničari

»Svetoga kamena« posvetili su se posebnom zadatku, skupljanju zabranjenih

knjiga da bi ih tako sačuvah za buduće generacije, činjenica da je neki tekst u

zabranjenom arhivu ne znači da...«

„Znam«, brzo ga prekine Percy. »Laura i ja smo detaljno raspravljali baš o tom

problemu. Imali dovoljno vremena za to.«

Morgenstern se prisili na smiješak. »Onda ću vas poštedjeti mojega predavanja.«

„Dobro. Ali, nije mi sasvim jasno zašto opat nije znao za knjiţnicu?«

„Objašnjenje je prilično jednostavno: opati su članovi crkvene hijerarhije i kao takvi

moraju se drţati određenih pravila. Crkveni vođe su se obavezali na apsolutnu

poslušnost. Kad bi u svojim samostanima čuvali zabranjene rukopise, prekoračili bi

svoje ovlasti, i iz tog razloga knjiţničari nikada svojim pretpostavljenu nisu povjerili

tajnu koja se čuvala duboko u podzemiju samostana. Za nju su znali samo njihovi

najbliţi pouzdani prijatelji i neki od monaha. Sadašnji opat o knjiţnici nije imao

pojma.«

Percy zamišljeno kimne glavom. »Razumijem. Zato je pater Dominikus nedavno

morao prešutjeti opatu da je Lauri rekao da potraţi Pečat Sedam mjeseca, zar ne?«

Profesor Morgenstern ne odgovori. Umjesto odgovora, pogleda Lauru koja je sjedila

u naslonjaču zatvorenih očiju - čvrsto je spavala.

»Pobrini se za nju«, naredi profesor Morgenstern nastavniku. »Odnesi je u sobu i

pobrini se da se dobro naspava.«

Kad se Laura sljedećega jutra probudila, uopće se nije sjećala razgovora u

profesorovu uredu. Nije se sjećala ni da ju je Percy podignuo iz naslonjača i odnio u

sobu. Zamišljeno se zagleda pred sebe. Uto se otvore vrata i u sobu uđe Kaj a.

Upravo se vratila iz praonice. Veselo se nasmiješi Lauri. »Dobro jutro. Već sam

pomislila da se nikada više nećeš probuditi.«

Laura se polako protegne i gorljivo zijevne, dok je Kaja iz noćnog ormarića

vadila tablu čokolade.

Laura je s osmijehom razumijevanja promatrala Kaju kako ţurno otvara omot.

Upravo je htjela odlomiti komadić, kad joj tabla ispadne iz ruke i padne na pod.

»Uups«, reče punašna djevojčica i brzo se sagne.

Laura s negodovanjem zavrti glavom. Kaja vjerojatno nikada neće postati

spretna.

Kaja se pravila da nije primijetila Laurin prijekoran pogled i odjednom je u usta

strpala tri komada čokolade. »Otkad zapravo spavam?« htjela je znati Laura. »Od

vola vetiri jučer vopodne«, odgovori Kaja punih ustiju.

»Od pola četiri? Preko petnaest sati!« »Vočno!« Kaja brzo proguta čokoladu. »Ĉini

se da je takvo jedno putovanje snovima doista naporno. Pitam se samo kako ćeš to

objasniti Ronnieju Riedelu?« »Ronnieju Riedelu? Sto Ronnie ima s tim?!« Još pitaš?

Bio je prilično ljut što se jučer nisi pojavila na natjecanju. Rekla sam mu da si se

iznenada razboljela i da se zato ne moţeš natjecati. Ali, nije mi povjerovao i izjavio

je da je tvoja bolest »akutni kukavičluk. Cijelim je internatom proširio priču da si ti

ona koja se uţasno boji staze na Volovskoj glavi!« Laura glasno zastenja. »Ĉovječe!

To glupo natjecanje!« Kako će se izvući iz te situacije?

On će jedva dočekati da je ismije pred drugim učencima - a njima nije mogla ispričati

o putovanju snovima. Laura je slutila da joj predstoje naporni dani.

Zadirkivanje je počelo već za doručkom. Vjerojatno su Lavensteinci već brujali o

tome da se Laura nije pojavila na natjecanju s Ronniejem, jer su podrugljivi pogledi

sa svih strana dvorane bili uprti u nju. Laura se pravila da to ne primjećuje, ali

iznutra je kipjela.

Dok je prolazila kraj stola za kojem su Ronnie i Max Smrdljivko sjedili sa svojim

frendovima, Ronnie ustane i naceri se prijateljima. »Molim aplauz za Lauru

Leander, superstar-kukavicu. Danas se usudila dići iz kreveta!«

Dok su drugi prasnuli u podrugljiv smijeh, Max Smrdljivko počeo je njištati poput

magarca. »Bravo!« vikne toliko glasno da su ga čuli i profesori. »Bravo, Laura,

„Superstar-kukavica!«

Laura primijeti da su joj Mary Morgain i Percy Flinnt dobacili saţalne poglede. No,

nastavnik tjelesnog istovremeno jedva primjetno odmahne glavom. Laura pregrize

zajedljivu primjedbu koja joj je već bila na vrhu jezika i šutke krene dalje, ni ne

pogledavši podrugljivce.

No, Kaja nije mogla suspregnuti bijes. »Znate li što ste vi?« prasne ona. »Svi ste

vi prokleti idioti - samo to još ne shvaćate!« Visoko podignute glave pođe prema

svom mjestu.

Kad je Laura sjela na svoje mjesto nasuprot Lukasa, on je promotri uzdignutih

obrva. »Lijepo si se uvalila!«

»Znam - ali, naţalost, ništa ne mogu promijeniti. Oni ne mogu znati zašto se

nisam pojavila na utrci. A to im ni ne smijem ispričati.« Tuţno posegne za posudom

s kakaom i prelije njime zobene pahuljice.

Kevin, koji je sjedio do Lukasa, pokloni joj ohrabrujući osmijeh. »Nemoj to tako

uzimati k srcu! Mi znamo da nisi kukavica, a drugi će se uskoro smiriti, vjeruj mi!«

Laura mu zahvalno uzvrati osmijeh. »Hvala ti, Kevine. To je lijepo od tebe.«

»Glupost!« Kaja mu dobaci otrovni pogled. »To nije lijepo, već samo po sebi

razumljivo.« Očito ljuta, okrene se prema tamnokosom dječaku. »Tvoj mi stav već

pomalo ide na ţivce, znaš?«

Laura brzo gurne prijateljicu laktom. »Prestani s tim glupostima!« šapne joj ona.

»Istina je!« Kaja je zvučala ogorčeno. »Zar ne vidiš da se tip ponaša kao da je

neki kralj? Vjerojatno ga ni Magda više nije mogla podnijeti, inače bi sigurno došla

sjesti s nama.«

Tek tada Laura primijeti da je Magda tog jutra sjela za drugi stol. To je bilo

neobično. Laura je razumjela zašto se Kaj i nije sviđao Kevin. Iako Kaja zapravo nije

imala razloga da u njemu vidi konkurenciju. Ah Magda? Kakav je razlog Magda

mogla imati da sjedne negdje drugdje? Laura je zatečeno razmišljala o tome, ali nije

se mogla sjetiti nijednog prihvatljivog odgovora. Odlučila je da je prvom prilikom

mora upitati za razlog.

Lukas prekine tijek njenih misli. »Jako me zanima je li put u samostan ovaj put na

neki način koristio?«

Laura se na trenutak začudi, ali onda se sjeti da prijatelji još nisu čuli za smrt patera

Dominikusa te im ukratko ispriča sve o uţasnim događajima.

Lukas je pogleda, vidljivo potresen. »To je grozno«.

»A osim toga, nisi ništa saznala ni o potrazi za Pečatom Sedam mjeseca.«

„Ne.«

Na Lukasovu se čelu pojavi poznata bora. »Još nešto ne razumijem u vezi s tim

umorstvom i nepoznatim počiniocima: ako je pater Dominikus znao tajnu Pečata - a

morao je znati, inače ti ga ne bi spomenuo - onda mi se i čini vjerojatnim da

Aurelius Morgenstern o tome nema pojma.«

Kaja ga začuđeno pogleda. »Zašto bi imao? Profesor nema veze sa samostanom!«

Lukas iznervirano uzdigne obrve. »Razmisli malo! Ako su zaista bili tako bliski

prijatelji kao što učitelj kaţe, i ako bi Pečat Sedam mjeseca doista pomogao Lauri,

onda bi Morgenstern bio prva osoba kojoj bi to pater Dominikus rekao - pa to je

logično!«

Laura nije trebala dugo razmišljati. »Ĉini mi se da si u pravu«, prizna ona bratu i

razvuče lice u mrzovoljnu primasu. »Izgleda da ću profesoru hitno morati postaviti

nekoliko pitanja!«

»Trebala bi.« Lukas je strogo pogleda iznad ruba naočala koje su mu opet

skliznule na nos. »I to što prijo!«

Prije nego što se Lauri ukazala ta prilika, morala je još pregurati nastavu. A to je

ispalo mnogo gore nego što je očekivala. Za razliku od inače, ovoga puta za to nisu

bili krivi nastavnici. Naprotiv, tog se dana Laurin raspored sastojao od njenih

najdraţih predmeta. Njemački, povijest, zemljopis, biologija i dva sata razredne

zajednice. Magistar Sebaldus, doktor 'Puhalić' Schneider-Ruff i »Dţingis« Wagner

ovoga su puta odrţali zanimljiva predavanja. Cak je i nesnosna nastavnica biologije

bila dobro raspoloţena. Ĉinilo se kao da se profesori natječu u ljubaznosti i smislu

za humor. Njima se ništa nije moglo prigovoriti. Problem je bio u njenim

suučenicima.

Osim Kaje i Kevina, činilo se da su se svi ostali urotili protiv Laure. Ĉak i

Franziska i Magda. Caro Thiele pogotovo. Od prvog do zadnjeg nastavnog sata

ismijavali su njen navodni kukavičluk. Zbijali su ruţne šale na Laurin račun i rugali

joj se. Nazivali su je »kukavicom«, »plašljivicom«, »bebicom«, »mimozom« i

»luzericom«, a ti su izrazi bili među blaţima. Ĉinjenica da su Kaj a i Kevin stali u

njenu obranu nije zaustavila poruge. Predvođeni Ronniejem Riedelom i Maxom

Smrdljivkom, učenici su je nemilosrdno ismijavali.

Laura više nije razumjela ovaj svijet. Sto je ušlo u sve te ljude? Prije praznika,

kad je Rebekka Taxus htjela razred okrenuti protiv nje, svi su stali u njenu obranu.

Ĉak ni Ronnie Riedel nikada nije bio doista nepravedan i pokvaren, iako nikada nije

krio da mu se zamjerila. Ipak mu je oduzela poloţaj predsjednika razreda. Doduše,

Max Smrdljivko je nekoliko puta prema njoj bio izrazito pokvaren - ali samo zato što

je mislio da se to od njega očekuje. Zašto sada nisu prestali s ruganjem? Što se

dogodilo? Je li se moţda nešto njima dogodilo? Tako je Laura o tome razmišljala i

razbijala glavu, ali nije smislila uvjerljivo objašnjenje.

Nakon završetka nastave, Laura je htjela popričati s Morgenstemom. No,

Pieselsteinica joj je rekla da najprije mora dogovoriti sastanak sa ravnateljem, i tako

je morala otići neobavljena posla.

Laura se vratila u sobu, spustila na krevet i udubila u misli. Zašto su se svi prema

njoj ponašali kao da je 17 Moţda je doista izgledalo kao da je ustuknula is

natjecanjem, ali očekivala je da će se to brzo zaboraviti. Što su odjednom imali protiv

nje? Tako bi rado s nekim o tome popričala. Ali, kraj nje u tom trenutku nije bilo

nikoga komu bi se mogla povjeriti. Kaja je bila kod Magde; gledale su film na videu,

Lukasa je Kevin nagovorio da ode s njim do susjednog grada gdje je namjeravao

kupiti neke CD-e. Aureliusa Morgensterna također nije bilo, a gospođica Mary i

Percy su tog popodneva imali nastavu.

Nitko nije tu uz mene', mislila je tuţno Laura. 'Ne tako davno, provodili smo

skoro svaku minutu zajedno, Kaja, Lukas i ja. A sad su odjednom svi zauzeti nekim

drugim stvarima. Je li to slučajno - ili za to postoji neki razlog?

Kad bih barem mogla popričati s roditeljima! Ali, mama je mrtva već osam

godina - a tata je još uvijek u zarobljeništvu Tamnih sila. Kako mu je? Hoću li ga

ikada opet vidjeti?'

Laura je skoro zaplakala kad je pomislila na oca. Već je preko godinu dana

čamio u tamnici Tamne utvrde i sigurno je ţudio za slobodom. Laura uzdahnuvši

ustane, sa police uzme veliki album sa slikama, stavi ga na radni stol i počne ga

listati. Već kad je pogledala prve slike na kojima je bila s bratom i roditeljima,

postane joj teško oko srca. Bili su stvarno sretna obitelj; Lukas, Anna, Marius i ona,

sve do uţasne nesreće koja je u jednoj sekundi promijenila sve.

Mama - tako joj je jako nedostajala!

Još uvijek, iako je prošlo mnogo vremena od prometne nesreće.

Laura je upravo htjela okrenuti list, kad začuje majčin glas: »Zašto si danas tako

tuţna, Laura?« upita Anna Leander i nasmiješi se kćerki sa slike na vrhu stranice.

Laura se točno sjećala da je njena majka na toj slici imala ozbiljan izraz lica, kao i

gotovo na svim slikama. No, to nije značilo da se zamišljena ţena nikada nije

smijala. Naprotiv; često je bila vrlo vesela i cijelu bi obitelj zarazila svojim smijehom.

Anna Leander u tom trenutku pomakne usne: „Što se dogodilo, Laura?«

Njene su riječi tako blagotvorno djelovale na djevojčicu, da je majci povjerila sav

svoj jad i ispričala joj sve što joj je leţalo na srcu. Ĉinilo joj se kao da je s leđa stresla

veliki teret.

»Je li ti sada bolje?« Majka je zabrinuto motrila kćer. »Barem malo?«

Laurino se lice opusti. »Mislim da jest.«

»Lijepo.« Anna Leander joj se opet osmjehne.

Ponekad pomaţe kad nekome istreseš svoje brige, ja ne mogu tako mnogo za tebe

učiniti - uvijek se moţeš osloniti na mene kada te nešto bude tištilo. Još sam tu za

tebe - i to se nikada neće promijeniti.«

„Nedostaješ mi, mama«, prošapće Laura. Njeţno prstima pomiluje fotografiju. Kroz

šaku joj prođe ugodni osjećaj i toplina joj je prostrujala kroz ruku i proširila se

tijelom. Ĉinilo joj se kao da je osjetila zagrljaj i dodir. Laura nije htjela pomaknuti

ruku i pomuti lijepi osjećaj nekim pitanjem. Nakon nekog vremena, Anna Leander

prekine tišinu.

Slušaj, Laura! Nikad ne zaboravi da se ništa na svijetu ne događa bez razloga! Isto

kako mnoge stvari sasvim drukčije izgledaju kad se pogleda ispod površine, tako

nas i ponašanje nekih ljudi na prvi pogled zavarati. Mnogi znaju dobro skrivati

svoje pravo lice. Zato je ponekad potrebno mnogo vremena da ih se raskrinka.«

Laura napravi grimasu. »Ne razumijem što mi time ţeliš reći, mama.«

Znam, ali uskoro ćeš shvatiti.« Glas Anne Leander bio je njeţan. »Što god da se

dogodi, ne smiješ se obeshrabriti. Svoju ćeš zadaću moći ispuniti samo ako budeš

vjerovala u uspjeh. Ako dopustiš da prevladaju strah i sumnja, tvoje će moći oslabiti,

a hrabrost će te odati i tako će tvoji neprijatelji ostvariti svoj prljavi naum. Pazi na

Tamne, Laura! Spremaju ti zlo i neće prezati ni od čega. Sjeti se monahovih riječi i

potraţi Pečat sedam mjeseca, jer će ti dati snagu. Slijepac nije pretjerao. Pečat ti

doista moţe podariti veliku snagu ako poznaš tajnu koja je u njemu skrivena.

Anna Leander se još jednom na rastanku osmjehne kćerki. »Ĉuvaj se, dijete

moje«, šapne ona i mahne joj rukom. »I nikad ne zaboravi da te volim.«

»I ja tebe volim, mama. I ja tebe.«

Anna spusti ruku, izraz lica joj se ukoči i trenutak kasnije gledala je sa slike

ozbiljno kao i uvijek.

Laura je vlaţnih očiju gledala majčinu sliku kao da je začarana. Nije s nje skidala

pogled. Kad je album napokon vratila na policu, odjednom je u sebi osjetila

neobičnu snagu. Zahvaljujući njenoj majci, osjećaj tuge potpuno je nestao.

Laura još nije bila ni na vidiku kad je Oluja već počeo nemirno koračati u svojoj

pregradi, grebati kopitima i uzbuđeno rzati.

Djevojčica otvori vrata i njeţno zagrli pastuha. »Bok, stari moj. Sretna sam što te

vidim!«

Konj veselo zarza, a iz susjedne se pregrade začuje nestrpljivo njištanje. Laura se

okrene. »Dobro je, Sala- mare«, reče pastuhu koji se u iščekivanju gurao na ogradu.

»Naravno, sretna sam i što tebe vidim!«

Percyjev konj odgovori joj glasnim puhanjem.

»Ĉini se da te je razumio, Laura«, dovikne joj muški glas iz polutame. Pripadao

je vlasniku konjušnice, Nikodemusu Dietrichu, koji je krenuo prema Lauri pušeći

lulu, kao i uvijek.

Laura se prijateljski nasmiješi starijem čovjeku. »Znam, Salamar je maza! Ali, to

mu neće pomoći. Mogu jahati samo jednog konja, a to je Oluja.«

Seljak potapša pastuha po vratu i po gustoj crnoj grivi. »Tomu se Oluja sigurno

veseli. Bio je doista tuţan jer ga na zimskim praznicima nisi posjećivala. Ţudnja ga

je skoro ubila, a od tuge nije mogao ni jesti ! Kuda ćeš ga jahati, Laura?«

„Istim putem kao i uvijek. Zašto pitate?«

Konjušar povuče nekoliko dimova iz lule i značajno pogleda, a onda napokon

odgovori. »Moj brat blizanac je maloprije bio kod mene. Kaţe da ljudi pričaju da su

vidjeli Crvenu smrt.«

Leteća je splav s lakoćom plovila iznad Zemlje i Riječnih ljudi. Nebrojeni vodopadi

i jezera koji su obavili zeleni krajolik sjali su na popodnevnom suncu. Vjetar je

napinjao plavo jedro, a stalnije povjetarac omogućavao stabilan let prema Kamenoj

šumi.

Alienor se osjećala kao da sanja. Prekriţenih je ruku sjedila na sredini splavi za

niskim stolićem. Levanicom Aeolon također je prekriţio noge i s je strane stola

lebdio u zraku.

»Zar se nećeš posluţiti, djevojčice?« Ĉovječuljak joj se ohrabrujuće nasmiješi i

svojom sitnom ručicom pokaţe na jela na stolu. »Ne smiješ biti gladna u mom

carstvu. Ako ţeliš nešto posebno, što kaţeš na zmijsku glavu iz Deshiristana? Ili

sušenu grolfsku šunku iz Iruuna? Ili pak zašećerene paučje noţice iz Zemlje

Zmajeva?« Patuljak cmokne ustima i zadovoljno se nasmiješi. »Sve je tako ukusno

da čovjek ne zna što bi prije uzeo.«

„Mnogo hvala, Aeolone, ali radije ću ostati pri šunki i siru! A kad bih poslije

mogla dobiti nekoliko kraljevskih plodova, bila bih presretna!«

„Ništa lakše! Prije nego što sam Letećoj hobotnici očitao bukvicu, obrao sam

dvanaest kraljevskih voćki.« Aeolon se ubrajao u nekoliko rijetkih ţivućih levatora

koji su imali čudesnu moć da lebde iznad stvari. Mnogi su stručnjaci imali različita

mišljenja o razlozima te sposobnosti. Neki su smatrali da im njihova balonasta glava

omogućuje potrebni zalet, a drugi su mislili da je stvar u rijetkoj mutaciji. No, još

nitko nije ponudio dovoljno čvrst i uvjerljiv razlog. Poput svojih sunarodnjaka, i

Aeolon je bio zračni nomad. Na svojoj splavi napravljenoj od Lebdećeg drveta

putovao je svim regijama na Aventerri. Zadrţavao se malo tu, malo tamo - gdje god

bi ga vjetar donio. Na putuje pobirao kraljevske plodove ih plodove s drugog

drveća koje je lebdjelo u zraku. To je voće onda prodavao ili davao u zamjenu za

ţiveţne namirnice.

»Još jednom ti mnogo hvala, Aeolone.« Alienor uzdahne pri pomisli na grozni

događaj. »Došao si baš na vrijeme.«

Levator s dosadom slegne uskim ramenima. »Nije se radilo o tebi, djevojčice,

stvar je bila između mene i te nemani. Vrebao sam je otkako sam stigao u Lebdeću

šumu gdje se te zvijeri gnijezde. Morao sam se s njom obračunati jer mi te napasti

neprestano kradu plodove. To baš i nije lijepo, zar ne?«

Djevojčica se začudi. »Leteće hobotnice jedu i kraljevske plodove?«

Aeolon kimne glavom. »Ne bi čovjek vjerovao, zar ne? Malo ţderu ovo, malo

ono, a onda se prebace na nešto sasvim drugo. Očito su gurmani koji se ničega ne

odriču. Kvare mi trgovinu. Zato uvijek sa sobom imam svoj luk i znam ga dobro

upotrijebiti.«

Alienor se zahvalno nasmiješi. »Nasreću«, reče ona.

„Koliko ćemo još dugo putovati?« Aelon odlebdi do ruba splavi, baci pogled u

rijeku, i onda pogleda u sunce. Zatim zamišljeno zakima glavom. »Vjerojatno ćemo

za pola dana stići u šumu«, reče on dok je lebdio do stola. »Više-manje.―

„Jesi li siguran da ćemo tamo sresti Ĉarobnjake?―

„Moţda hoćemo, a moţda i nećemo - kako vjetar odredi. Ĉovječuljak se nasmiješi,

ali se zatim odmah uozbilji »Da sam na tvom mjestu, još bih jednom u razmislio.

Plan se moţda pokaţe dobrim, a moţda i ne!«

Djevojčica je šutjela i zamišljeno gledala Aeolona. U dva dana koliko su bili

zajedno, uspjela je pobliţe upoznati levatora. Na početku ju je strašno iritirao

njegov običaj da na sve stvari gleda neodlučno i da nikad nema jasan stav. S druge

strane, on je prešao cijelu Aventerru i na putu stekao mnoga iskustva. Moţda je to

bio razlog njegove neodlučnosti? U svakom slučaju, samo je jedanput jasno izrazio

svoj stav. Kad mu je ispričala da namjerava otići u Tamnu šumu, upozorio ju je:

»To ne moţe dobro završiti!« A onda je odmah dodao: »Iako - moţda bi ipak

mogli?«

S druge strane, odmah je pristao da je odvede. Budući da je svojom letećom splavi

više puta preletio njihovu uobičajenu rutu, tvrdio je da zna gdje bi mogli biti.

Alienor je zato skinula svoj pokrivač i vreću sa stepskoga ponija kojeg je poslala

natrag u Hellunyat. Bila je sigurna da će sam naći put do Gralskoga dvorca.

Pridruţila se Aeolonu na njegovoj čudesnoj splavi i nakon što se najela, pala je u

dubok san.

Sljedeći im je dan protekao u letu. Aeolon joj je pričao o pustolovinama koje je

doţivio na putu. U Kotrljajućem kamenom moru i u Olujnim planinama, u Zemlji

zmajeva i u pustinji Deshiristana i kako su se već zvale sve te zemlje na Aventerri.

Bio je i u Zlatnoj zemlji, gdje su Alienor i Alarik odrasli, a bio je i u Dolini trave

šaptačice na Calderanu, na čijoj se sjevernoj strani nalazio Hellunyat. Aeolon je

Ĉuvara svjetla posjetio davno prije Alienor i Alarika i u Gralskom je dvorcu proveo

nekoliko dana. Na Aventerri je postojala samo jedna regija u koju se levator nikada

nije usudio ući: u Kraljevstvo Crnoga kneza i u njegovu Tamnu utvrdu. »Nitko me

nikada neće natjerati tamo. Ni stotine duhova vjetrova!« povjerio se Alienor. »Crni

knez ne zna za šalu i sretan sam što s njim nemam posla!« Odbio je i njenu molbu da

je doveze barem u blizinu utvrde. »Nisam lud!« uzviknuo je on.

No, Ĉarobnjaci ţelja mu nisu predstavljah problem. »Jedni kaţu da su opasni,

drugi kaţu da nisu. Moraš sama stvoriti mišljenje o njima - dobro ili loše. Nikada ne

smiješ slušati što drugi pričaju! Jedino je tvoje mišljenje vaţno.« S tim je riječima

podigao jedro. Zatim su se vinuli u zrak i poletjeli iznad velike Zemlje riječnih ljudi

prema jugu, gdje se nalazila Kamena šuma.

Alienor u usta stavi komad salame i pogleda u daljinu gdje je zacijelo leţao cilj

njenog putovanja. Već je pomislila da je na horizontu razaznala visoka gola stabla,

kad opazi ogromnu pticu koja im se pribliţavala velikom brzinom. U prvom je

trenutku pomislila da je strijela, Glasnik svjetla i čuvar čarobnih. Blio je moguće da

ga je Paravain poslao u potragu za njom. Naposljetku, nijedno biće na cijeloj

Aventerri nije imalo tijelo brţe od Zavitlane strijele. Orao je čak mogao prelaziti

granice svjetova. Zato je on najbolje prenosio vaţne poruke - ili pronalazio one koji

su se izgubili.

Djevojčica u tom trenutku uoči da obrisi ptice ne sliče Zavitlanoj strijeli. To uopće

nije bila ptica,

To je biće u daljini izgledalo odvratno. Alienor odmah osjetila da im donosi neko

zlo. Obuzme je predosjećaj. Uplašeno upita Aeolona: »Pogledaj! Što je ono?«

On okrene glavu, a njegovo ţuto lice vidljivo problijedi. »Svih mu duhova!« hukne

on. »Moţda će biti dobro, ali vjerojatno neće!« S tim riječima uzme luk iz tobolca i

izvuče strijelu.

Dvanaesto poglavlje:

* Crvena smrt

Crvena smrt?« Laura s nevjericom pogleda seljaka. »Što je sad

to?«

»Ţeliš reći da nikada nisi čula tu priču?« upita iznenađeno Nikodemus.

»Kakvu priču?«

»O 'Crvenoj smrti'. Tako su nazivali ravensteinskoga krvnika zbog njegove

plamenocrvene kose. Kao što znaš, Strašni je vitez u svoje vrijeme provodio

strahovladu: njegovi su krvnici imali i previše posla. Većina ljudi koje je odveo u

smrt bili su potpuno neduţni. Njihova je krivica bila samo u tome da su se pojavili

pred Reimarom baš kad je bio loše raspoloţen. A takav je bio gotovo svaki dan.«

»Jadnici!« Laura za njih osjeti samilost.

No, ljudima je ipak ostala jedna utjeha: ni Reimar ni njegov krvnik nisu izbjegli

kazni za svoja nedjela. Znaš što se dogodilo s Reimarom. Silva ga je proklela i ţiv je

istrunuo. To znači da do današnjeg dana nije našao svoj mir.«

»A krvnik?«

»On je, doduše, nadţivio Strašnoga viteza za godinu dana i umro je u svome

krevetu...«

»1156. godine?« prekine ga Laura.

»Zašto?«

„Krvnik je zacijelo umro 1156. godine«, objasni. Vitez je umro 1155.«

„Pazila si na satu povijesti!« Nikodemus Dietrich joj se s odobravanjem

nasmiješi. »Bilo kako bilo – krvnikova je smrt navodno također bila grozna. U

vrućici je vidio sve svoje neduţne ţrtve kako mu marširaju ispred lica.

Htjeli su se uvjeriti da će mu duša završiti tamo gdje je i pripadala: u paklu. Nakon

toga je krvnik potpuno izgubio razum. Umro je kao bijednik. Otada se priča da

nakon smrti nije našao mir i da se vraća u obliku demona.«

„Demona? Što je to?«

„Ţivi mrtvac. Ĉovjek koji se na zemlju vraća u oblinu vampira ili zombija.«

Laura napravi grimasu i skeptično promotri seljaka. «To je samo bajka, zar ne?«

Nikodemus nabora čelo. »Ne znam, Laura. Ljudi u neposrednoj blizini Ravensteina

su stoljećima vjerovali u to. Svaki put kad bi netko vidio Crvenu smrt, nedugo zatim

bi se u okrugu dogodilo umorstvo ili neka slična strahota. Ti su događaji zapisani u

mnogim starim kronikama«

„Sve da i jesu - ljudi su se oduvijek ubijali ili nanosili jedni drugima zlo. Za to nije

potreban nikakav ţivi mrtvac ! «

Nikodemus Dietrich zamišljeno u usta stavi lulu i providi Laurin izazivački pogled.

U staji su se čuli samo konji, grebanje njihovih kopita i preţivanje. Seljak

napokon izvadi lulu iz usta. »Bilo kako bilo - u selu se priča da se Crvena smrt

ponovno pojavila!«

Laura ga je još uvijek sumnjičavo motrila. »Kako se taj čovjek zapravo zvao?«

»Nemam pojma. Ljudi su ga oduvijek nazivali Crvena smrt. Krvnike se nikada

nije oslovljavalo imenom jer se vjerovalo da to donosi nesreću. To se do danas nije

promijenilo.«

»Doista?« Ĉinilo se da mu Laura još uvijek nije povjerovala. »Gdje je taj... ţivi

mrtvac navodno viđen?«

»Nedaleko od starog Strvinarskog polja - znaš gdje je zemljište u maloj udolini

iza Vučjega breţuljka?«

Laura kimne glavom. Cesto je onuda prolazila na jahanju. Bilo je to neplodno,

neobrađeno zemljište obraslo kupinama i klekovačom.

»U Reimarovo su vrijeme tamo pokapali tijela uginulih ţivotinja - krava, konja,

pasa i mačaka. Ostatke ovaca i koza rastrgah bi vukovi. U to vrijeme je na ovom

području bilo mnogo vukova. Na tom je Strvinarskom polju pokopan i Reimarov

krvnik.«

»Kako to?«

»Jer je seoski svećenik odlučno odbio da ga pokopa na groblju. Tvrdio je da

čovjek koji je na duši imao tolike grijehe i koji je umro bez sakramenta posljednje

pomasti ne smije biti pokopan na svetome tlu. Crvenu su smrt pokopah među

stokom - a prema narodnom vjerovanju, to je razlog zašto u smrti nije našao mir.«

Djevojčica nepovjerljivo pogleda seljaka.

»Moţeš o tome misliti što ţeliš, Laura. Samo mi učini uslugu i drţi oči otvorene.

Budi oprezna kad budeš prolazila pored starog Strvinarskog polja - obećaješ?«

»Obećajem.« Laura se nasmiješi. »Uvijek drţim oči otvorene. Oprez nikada ne

šteti, sve dok Kaleţ ne odnesem natrag na Aventerru.«

Nikodemus Dietrich joj uzvrati osmijeh. No, kad je izvela Oluju iz staje, osmijeh

mu je nestao s lica jer je djevojčica sedlala pastuha, zabrinuto ju je gledao, kao da se

uplašio da je nikada više neće vidjeti.

Bilo je to prekrasno jahanje. Oluja je trčao lako poput perca. Laura se potpuno

prepustila uţitku jahanja. Silne misli koje su je tištile odjednom su nestale, nije

sasvim zaboravila Nikodemusovo upozorenje, s osjećajem bezbriţnosti, drţala je oči

otvorenima dok joj se Zmijolik mutio pred očima.

Na Vučjem breţuljku djevojčica zauzda konja i zagleda se na komadić zemljišta u

kojemu je pokopan krvnik. Leţao je u uskoj udolini do koje blijedo siječanjsko sunce

nije dopiralo. Divljinom su se širile sjenke, i Lauri se učini da iz njih dopire crni zrak

koji prema njoj pruţa svoje ledene prste, leđa joj prođu hladni trnci. Oluja nestrpljivo

zarza i uzvrpolji.

Na zapleteno grmlje na Strvinarskom polju spustilo se jato vrabaca. Dok su se

natezali za bobice kleka, grleno su cvrkutali. Jedva vidljivi ostaci zida na rubu

pustoga zemljišta, koje su prekrili suha trava i zemlja ukazivali su na to da je prije

mnogo stoljeća taj dio bio odijeljen od ostatka terena. Laura nije nigdje vidjela grob.

Crvena smrt - ime se iznenada poput princa boli pojavilo u Laurinoj svijesti. Je li sve

to bila samo bajka - ili je u tim glasinama doista bilo nešto istine?

Prije je Laura takve priče unaprijed odbacivala kao čistu glupost. No, u

međuvremenu je naučila da ništa na svijetu ne mora biti onako kako na prvi pogled

izgleda. U mnogim se slučajevima pokazalo da se istina nalazi ispod površine stvari.

Moţda je tako bilo i s tom pričom? Moţda za legendu o Crvenoj smrti ipak postoji

razumno objašnjenje, neko koje negira sva nevjerojatna nagađanja koja su se u

narodu proširila tijekom stoljeća...

U svakom slučaju, na starom se Strvinarskom polju nije dalo primijetiti ništa

sumnjivo. Nije bilo ni ţivih ljudi, a kamoli zombija sa vatrenocrvenom kosom. Laura

je već htjela odvratiti pogled i s Olujom krenuti natrag prema staji kad joj pogled

padne na humak iza guste klekovine. Najeţi se. Što je to trebalo značiti? Je li to bila

čista slučajnost - ili se usred Strvinarskog polja doista nalazio grob?

Ptica prijetećeg izgleda bila je još prilično daleko, kad Alienor shvati da je

predosjećaj nije prevario: bio je to doista Olujni demon.

Harpija!

Letjela im je u susret, a Alienor je već osjetila miris raspadanja koji je neman širila

oko sebe. U obliku odvratnog bića s glavom i trupom starice te krilima i perjem orla,

mogla se kriti samo kameleonka Syrin. U djevojčici oţivi sjećanje na uţasni dan kad

ju je upoznala: Syrin je preuzela Morwenin lik i pokušala otrovati Ĉuvara svjetla

napitkom koji je pripravila pomoću crne magije. Paravain i Alienor su je u

posljednjem trenutku spriječili. No, Syrin se opet pretvorila u harpiju i pobjegla im.

Alienor obuzme strah i počne drhtati.

Levator je, pak, ostao sasvim miran iako je neman barem dvostruko veća od

njega. Strijela je bila na mjestu, luk napet i čovječuljak je na rubu leteće splavi čekao

da se harpija još više pribliţi. »Ako me pustiš na miru, Syrin, i ja ću tebe pustiti na

miru. Znaš da se ja ne šalim!«

Olujni se demon vriskavo nasmijao, poput luđaka. „Ne moţeš me ubiti!« piskavo

zakriješti. »To dobro znaš, budalo jedna! Budalo! Budalo!« No, ipak je malo

povećala razmak između nje i splavi.

„Moţda mogu, a moţda i ne mogu«, odgovori mirno, još uvijek drţeći harpiju na

nišanu. »Ostavi me. Tvom sam gospodaru nedavno donio onoliko koliko mu

pripada - ni više ni manje.« Alienor se ukoči - zašto je Aeolon Crnome knezu davao

daću?

„Što mene briga za tvoju daću!« Njen luđački smijeh odjekne zrakom. »Zanima me

samo curica koja je s tobom. Izdaleka sam je nanjušila. Sigurno je vrlo ukusna!

Sigurno! Sigurno!«

„Morat ćeš je se odreći!« dovikne joj levator. »Imam neke planove s njom!«

Alienor više ništa nije razumjela - što je Aeolon s njom planirao?

„Što se to mene tiče, budalo?« zakriješti Olujni. »Daj mi curicu - ili ćeš umrijeti!

Umrijeti! Umrijeti« Harpija se uzdigla još više u zrak, otvorila je bezuba usta i

puhnula. Snaţni udar vjetra koji je zaudarao po smrti i raspadanju gotovo sruši

Alienor i udari o jedro leteće splavi koja se počne tresti. Aeolon je tako lako zadrhtao

na smrdljivom vjetru, a luk mu je ispao iz ruke.

Harpija je samo na to čekala. Već je ispruţila kandţe s namjerom da napadne, kada

zrakom odjekne nečiji zapovjednički povik. Kao da ga je udario grom, Olujni demon

se zguri, okrene glavu i pogleda uvis.

Alienor zapanjeno učini isto - i ugleda Zavitlanu strijelu koja ih je nadlijetala,

spremna da svakoga trenutka sune u dubinu i napadne neman.

Ali, to nije bilo potrebno. Syrin se bez borbe dala u bijeg. No, prije odlaska, još je

jedanput zakriještala prema Alienor: »Nećeš mi pobjeći! Nećeš! Nećeš!« Zatim je

ţurno odletjela.

Zavitlana strijela pobjednički krikne. Onda svojim oštrim očima pogleda na

leteću splav kao da se ţeli uvjeriti da se Alienor doista nalazi na njoj.

'Paravain će uskoro saznati gdje sam', prođe djevojčici kroz glavu. Tada se orao

okrene i veličanstveno odleti u daljinu.

Alienor je još neko vrijeme gledala za njim, a onda se okrene prema levatoru.

»Kako to da plaćaš daću Borboronu?« upita ga ona prijekorno.

Klekovina i grmlje kupine bili su tako gusti da se Laura nije mogla dalje probiti na

konju. Provlačila se kroz granje i polako se pribliţavala pustom zemljištu. Otkako su

vrapci uplašeno odlepršali, nad starim je Strvinarskim poljem vladala neka

nestvarna tišina.

Pored humka nalazio se pravilan otvor u tlu. Laura proguta knedlu i napeto

pogleda na sve strane. No, nije vidjela nikoga. Suspregnuta daha zakorači prema

rupi i oprezno pogleda dolje. Rupa je bila duboka oko dva i potpuno prazna - ako se

izuzme nekoliko trulih dasaka. Moţda su to bih ostaci lijesa?

Laura se napeto zagleda u rupu. No, nije uspjela odgonetnuti čemu su te daske

nekada sluţile. Jedno je sigurno: jama je zacijelo nastala nedavno. Svjeţe iskopana

zemlja je to potvrdila. Lauru obuzme osjećaj straha. Ĉinilo joj se kao da je netko

promatra.

Okrene se - no, tamo je stajao samo Oluja koji je grebao kopitima po grančicama

klekovine i nervozno rzao. Zvučalo je kao da hoće reći: »Nestanimo odavde,

Laura!« Brzo!

'Oluja je u pravu', pomisli djevojčica, 'trebali bismo otići što prije.' Potrči prema

pastuhu, no iznenada zapne za nešto na tlu i padne koliko je duga i široka, uspravi

se - desno ju je koljeno malo boljelo - i pogleda neravninu koja je bila uzrok pada.

Laura se sagne i razmakne suhu travu i vitice bršljana. Ispod njih se pojavi sivi

kamen na kojemu je bio natpis koji se jedva mogao pročitati.

Bilo se radilo o nadgrobnom spomeniku jer su jedine riječi koje je Laura uspjela

pročitati glasile: Requies in pace. Iako nije učila latinski, znala je što to znači: Uţivaj u

miru. Ime mrtvaca bilo je potpuno nečitljivo.

Slova su se tijekom vremena toliko oštetila da su na njihovom mjestu bile još samo

isprane udubine i rupe. No, Laura je uspjela razaznati godinu smrti: 1156. Niz leđa

joj prođu gorući trnci - stajala je točno na neposvećenom grobu Crvene smrti!

Laura poskoči kao oparena i potrči prema Oluji kao da je gone demoni iz pakla.

Skoči u sedlo, i pastuh pojuri prema staji. Galopom je protrčao pored Vučjeg

breţuljka i u najkraćem se mogućem vremenu popeo na uzvisinu. Dok ga je tjerala

naprijed, plašljivo se osvrtala.

No, iza nje još uvijek nije bilo nikoga. Nikoga, pa ni Crvene smrti. Nije više

vidjela ni ptice iznad starog Strvinarskog polja. Laura u tom trenutku shvati da su je

prevarili mašta i strah. Nije bilo razloga za bijeg.

Kad je okrenula glavu, na cesti koja je vodila do dvorca Ravenstein opazi

automobil. Vozilo je, doduše, bilo poprilično daleko, ah Laura ga je sasvim jasno

prepoznala.

Bio je to crni teretni kamion.

'Je li to isti kamion koji me je u Hinterthuru pokušao ubiti? Onaj koji je Percyja i

mene skoro izgurao sa ceste dok smo se vozili prema samostanu?' pitala se Laura.

Bilo joj je teško razaznati, jer je auto velikom brzinom vozio ravno prema

Ravensteinu.

Kad je napokon ugledala farmu Nikodemusa Dietricha, Laura osjeti olakšanje.

Njeţno podbode Oluju s namjerom da posljednje metre prijeđe što brţe. Zastane

pred stajom i skoči na zemlju. Kad mu je htjela skinuti sedlo, pastuh uzbuđeno

zanjišti.

Laura se iznenađeno uspravi i ogleda se uokolo - a onda primijeti kako je neka

neobična ţivotinjica protrčala kroz otvorena vrata u staju i unutra nestala. Laura nije

mogla vjerovati vlastitim očima. Je li to doista bila plišana ţivotinja? Sa crnim

prugama i šišmišjim krilima na leđima?

Brzo prošapta pastuhu u uho - »Odmah se vraćam, Olujo!« - i tiho se prišulja staji.

Kad je ušla unutra, u nos joj uđe miris sijena i slame. Laura je oprezno zirkala u odsjaj koji je unutrašnjost prostorije prekrivao poput pokrivača. Najprije nije mogla gotovo ništa vidjeti, no kad su joj se oči naviknule na tamu, u najtamnijem uglu primijeti neko kretanje: neko leteće biće koje je stajalo prema sjeniku.

„Halo?« Laurin je glas glasno odzvanjao prostorijom. „Ima li koga?« Ĉulo se samo

šuškanje, i Laura pritisne prekidač za svjetlo. Neonska se lampa upali i osvijetli

staju. Svjetlost je načas zaslijepi, no ipak, Laura se pribliţiti ljestvama koje su vodile

na sjenik. Okrene pogleda uvis prema sjeniku u kojem je vlada tišina.

Ponovno se začuje tiho šuškanje.

Djevojčica zadrţi dah i osluhne, ali začuje samo snaţno kucanje vlastitoga srca.

»Ima li koga?«

Budući da joj opet nitko nije odgovorio, Laura lagano priđe ljestvama. Polako

se uspinjala dok su drvene prečke škripale pod njenom teţinom.

Sišla je s ljestava, a stopala su joj do gleţnjeva utonule u sijeno. Prašina se

uskovitlala i ušla joj u nos, tako da je morala glasno kihnuti.

Usprkos glasnome »Apćiha«, još uvijek se ništa nije pomaklo. Ali Laura je ipak

bila sasvim sigurna da je netko u blizini. Gotovo je fizički osjećala nečiju prisutnost.

Lupanje srca se pojačalo.

Je li to bio prijatelj - ili neprijatelj?

Napeto se ogleda na sve strane i osluhne, ali još uvijek nije primijetila nikoga.

Nakon što je krajičkom oka ugledala neku sjenu, bilo je prekasno: sjenovito biće je

niotkuda doleti ravno na nju i obori je na tlo. Prije nego što je shvatila što joj se

dogodilo, neznanac je već bio na njoj i pritiskao joj lice u sijeno.

Laura se borila za zrak. Trine sijena su je bole u obraze i uvlačile joj se u usta i

nos. Oči su je boljele od prašine. U Lauri se probudi bijes, bijes na samu sebe. Kako

je mogla biti tako nepromišljena i sasvim sama otići na taj tamni sjenik? Svom se

snagom okrene i laktom udari napadača koji glasno vikne od bola i odmah olabavi

stisak. Laura se uspravi s namjerom da ponovno napadne neznanca - kad mu

iznenada ugleda lice. Iznenađeno razrogači oči.

»Alariče? Ti?« zakašlje ona. »Kakva je to glupost? Kako si došao ovamo? I zašto

si me napao?«

Dječak nije bio ništa manje iznenađen od djevojčice. »Ponizno te molim za

oprost, ali nisam te prepoznao. Mljacko je bio tako uzbuđen da sam pomislio da ga

gone Sile tame ili netko od Tamnih.«

»Netko od Tamnih?« Kad se Laura uspravila i iz kose izvukla trine sijena, u

nevjeri ci pogleda plavokosog dječaka. »Kako ti znaš za Tamne, Alariče?«

Pola sata kasnije Laura je sve saznala. Nakon što je sa svog pastuha skinula

sedlo i odvela ga u konjušnicu, Alarik joj je ispričao uzbudljive događaje koji su mu

se dogodili od posljednjeg zimskog solsticija.

»Ti si doista prošao kroz čarobna vrata?« Laura to nije mogla shvatiti.

»Da, iako ni sam više ne znam zašto sam to učimo. Moţda je to bilo iznenadno

nadahnuće - ili bijes zbog toga što mi je moj gospodar, vitez Paravain, zabranio da

ga pratim do vrata. U svakom slučaju, sakrio sam se iza vrata i provukao se kroz

njih kad me on na trenutak opazio.«

Laurine se oči rašire. »A onda?« šapne ona. „Onda se sve oko mene pretvorilo u

Svjetlost. Ĉinilo se kao da me usisao neki blistavi tunel. Bilo mi je istovremeno vruće

i hladno, a onda me je obuhvatio vrtlog blistavoga svjetla. Vrtjelo mi se u glavi.

Kad sam se već pobojao da ću izgubiti svijest, iznenada sam se našao na malome

otoku.―

«Na otoku u Vještičjem jezeru?«

Alarik slegne ramenima. »Nemam pojma kako se ta voda zove. Ĉim sam došao,

pojavila si se ti - a kad te konj opet odveo natrag na kopno, bilo je već prekasno za

povratak. Ĉarobna su se vrata već zatvorila...«

„Znam«, prekine ga Laura. »Nisam mogla odnijeti i ulc; na Aventerru jer sam i sama

zakasnila. Znači, ti si se krio u ravensteinskom parku sve dok te nije našao Attila

Morduk?«

„Namršteni čovjek s dinjastom glavom, tako je. On me je sa profesorovim

prijevoznim sredstvom...«

„Misliš s njegovim autom«, prekine ga Laura osmjehnuvši se.

Dječak joj uzvrati osmijeh. »Točno - on me je s profesorovim autom odvezao do

samostana. U vašem mi je svijetu toliko toga novo da se ne mogu odmah sjetiti

svakog opisa.«

Laurino se lice razvedri. Napokon je shvatila kako se sve uklapa. »Razumijem«, reče

ona, potapša Oluju jednom po vratu za rastanak i iziđe iz staje. »A nakon umorstva

patera Dominikusa doveli su te na farmu?«

Na njeno iznenađenje, Alarik odmahne glavom. »Ne. Ĉovjek kojega nazivate

Aurelius Morgenstern me je nedugo prije toga odveo iz samostana. Dva dana nakon

što si ga prvi put posjetila s ona dva dječaka.«

Laura je bila zbunjena. »Što?«

Bio sam isto toliko iznenađen koliko i ti sada. Kad je Morgenstern došao po

mene, već je skoro bilo popodne.«

»Zašto te je odveo?«

»Objasnio mi je da tamo više nisam na sigurnom. Pater Dominikus je dijelio

njegovo mišljenje. No, kad sam ga pitao za razlog, nije mi dao konkretan odgovor.

Profesor je rekao da je to za moje dobro i da bih mu trebao vjerovati.«

»A otada stanuješ na Nikodemusovoj farmi?«

Alarik kimne glavom. »Da. Ali to nitko ne smije znati. Morgenstern i on su mi

naglasili da budem još oprezniji nego u samostanu gdje su me predstavili kao

novaka. Zato se sakrijem svaki put kad se netko pribliţi farmi - svejedno tko. A da

Mljacko nije bio tako znatiţeljan, ni ti me sigurno ne bi otkrila.«

Njeţno pomiluje swuupija po trbuhu. On je sjedio na njegovom ramenu i ţustro

grickao jabuku. Ţivotinjica je zadovoljno prela poput mlade mačkice. Laura dječaku

dobaci prijekoran pogled. »Nisi mi zato morao odmah skočiti za vrat. Mogao si me

prepoznati. Već bi ti odavno trebalo biti jasno da sam ja jedna od Ĉuvara i Ratnica

svjetla.«

»Imaš pravo«, odgovori posramljeno Alarik. »Ali kako sam ti već rekao - ovdje

na Ĉovječjoj zvijezdi mi je sve tako novo. Ništa mi nije poznato i ni na što se ne

mogu osloniti, i zato...« Dječakovo se lice rastuţi, „Ţao mi je, Laura.«

Laura ga samilosno pogleda. Alarik se zacijelo osjećao uţasno- tako daleko od kuće i

skoro potpuno sam. Što je bilo još gore, morao je neprestano paziti da ga nitko ne

otkrije. Bilo je razumljivo da osoba u tako teškom stanju neće uvijek ispravno

reagirati.

Vjerojatno ti ovo nije neka velika utjeha«, reče ona prijateljskim tonom, »ali

obećajem ti da ću se o tebi brinuti što bolje mogu.«

Alarik joj se vragolasto nasmiješi, „To je vrlo plemenito od tebe, ali nije potrebno. Ja

ću se već snaći. Na nastavi učimo da teška vremena podnosimo bez jadikovanja i

ţaljenja i da se ne ponašamo mekušci ili djevojčice!«

Laura se namršti. »Hej ! Odmah ću ti pokazati kako se ponašaju djevojčice!«

Zaprijeti dječaku šakom, a onda mu uzvrati veseli osmijeh. »Imaš sreće da već

moram ići jer određenom gospodinu moram hitno postaviti nekoliko pitanja!«

Trinaesto poglavlje

* Pečat Sedam mjeseca

„Tako je. Dogodilo se upravo kako ti je Alarik rekao.«

Aurelius Morgenstern umorno ustane sa stolice i polako priđe Lauri. Na njegovu se

staračkom licu jasno vidjelo da ga opterećuju brige. »Nikome nisam ispričao o njemu

samo iz jednog razloga: da njega zaštitim. Moţeš li zamisliti što bi se dogodilo kad bi

dječaka otkrila šira javnost? Na primjer, novinari - Tamni bi odmah za njega

saznali.«

Profesorove umirujuće riječi nisu udobrovoljile Lauru jer ga je prkosno

pogledala i nije odustala od traţenja objašnjenja. »Dobro - ali mogli ste reći

gospođici Mary, Percyju i meni. Naposljetku, Alarikova sudbina se tiče svih nas.

Zajedno bismo mogli bolje na njega pripaziti nego Vi sami - ili Attila i Nikodemus.«

Aurelius Morgenstern umirujućom gestom podigne ruke. »Strpljenja, Laura,

samo strpljenja! Naravno da sam vam htio uskoro sve otkriti. Ali kao prvo, kad je

Morduk našao dječaka, nitko od vas nije bio u blizini, a kao drugo, tragični me

događaj od prije nekoliko dana jako potresao. To sigurno moţeš razumjeti.«

Laura je i predobro razumjela na što je profesor ciljao. Bio je još uvijek blijed i

neispavan. Smrt patera Dominikusa ga je zacijelo teško pogodila i još uvijek mu

zaokupljala misli. »Jeste li zapravo predvidjeli što će se dogoditi u samostanu?«

upita ona suosjećajno. Morgernstern šutke nagne glavu. Neko je vrijeme odsutno

gledao u prazno, a onda joj odgovori: „Nisam - iako mi je postalo jasno kad sam

čuo za misterioznu nesreću u Hinterthuru, da naši neprijatelji nemaju neko zlo.«

„Uvjereni ste da iza tog napada stoje Tamni?« Morgernstern brzo digne pogled i

prodorno pogleda Lauru. „Naravno - tko bi drugi učinio nešto takvo? "

„Ja sam Dominikusa iz klinike doveo u samostan što sam prije mogao. Mislio sam da

će tamo biti sigurniji – to je neoprostiva pogreška.« Dirnnuto se okrene. Laura mu

nije morala čitati misli, znala je što ga muči.

„Kako ste odveli Alarika iz samostana?«

„Nakon što mi je Dominikus u pismu napisao da se događaju čudne stvari.

Dogovorili smo se da vaţne poruke prenosimo samo pismenim putem.«

Napravi grimasu. »Zar to nije prilično staromodno?―

„Baš zato!« Profesor podigne kaţiprst. »Svatko misli da će netko u tom slučaju

upotrijebiti telefon. Opće je poznato kako se lako telefonski razgovori mogu

prisluškivati. U međuvremenu su pisma toliko izišla iz mode da gotovo nitko ne

pretpostavlja da se na taj način izmjenjuju vaţne obavijesti i to još pisane rukom.«

„Znači da je ono pismo koje ste dobili prvi dan nakon završetka praznika dok sam ja

bila kod vas bilo od Dominikusa?«

Nborano lice Aureliusa Morgenstema zasvijetli . »Dobro zaključuješ, Laura.

Dominikus je usprkos sljepoći bio u stanju pisati duga pisma i tako me obavijestio da

su monasi prije nekoliko dana primijetili sumnjiv auto u blizini opatije - crni teretni

kamion. Osim toga, netko je pokušao doći do tajnog arhiva dok je pater bio u klinici.

Onda mi je postalo jasno da su naši neprijatelji nekako saznali da se u samostanu

skriva posjetitelj s Aventerre, ili...«

Aurelius zastane, stisne oči i zamišljeno se ugrize za usnu, kao da je Lauri već

previše otkrio.

»Ili?« ponovi znatiţeljno djevojčica.

Profesor je na trenutak oklijevao, a onda se ipak odluči na odgovor. »Ili su htjeli

spriječiti da saznaš tajnu koja se od pradavnih vremena čuva u podzemnoj

knjiţnici.«

Laura nije mogla povjerovati vlastitim ušima. »Ne mislite valjda na... Pečat

Sedam mjeseca?«

Aurelius Morgenstern zamišljeno kimne glavom i gotovo prošapće: »Da, Laura,

mislim upravo na njega!«

»Ali... Zašto... Zašto ste dosad poricali da znate za taj pečat?«

»Nisam poricao, Laura. Samo sam rekao da ti o njemu ne mogu dati nikakvu

informaciju.« Morgenstern teško uzdahne. Onda se vrati do stolice i spusti se u nju.

»Vjerojatno ovo nećeš razumjeti, ali svejedno ću ti pokušati objasniti.« Laura pribliţi

stolicu njegovoj, sjedne i u napetom iščekivanju pogleda profesora.

»Kao što moţeš pretpostaviti«, nastavi Aurelius Morgenstern, »tajna Pečata

Sedam mjeseca ubraja se u jedan od velikih misterija čovječanstva. Već za vrijeme

prvih starih kultura znalo se da on postoji, a kasnije ga se spominjalo i u

apokrifima.«

Laura nabora čelo. »Apokrifima?« upita ona iznenađeno. „Što je to?«

„To su ţidovski i kršćanski rukopisi Starog i Novog zavjeta koje je Crkva odbila

priznati kao sluţbene tekstove Biblije. Zato se takvi tekstovi zovu apokrifi, u grčkoj

riječi 'apokryph - što znači 'skriven'.«

„Aha.«

U Tajnom očitovanju, tekstu koji pripada apokrifu čije postojanje Vatikan negira

otkad je otkriven, čitam zapisano: 'Kada dođe dan istine, sedam mjeseca na nebu će

stajati; a kroz vrata će moći proći samo onaj u čijem je posjedu pečat.' To nedvojbeno

upućuje na Pečat Sedam mjeseca. U tom je Pečatu objedinjena sva snaga na Zemlji.

On čini nemoguće mogućim, moţe pomaknuti planine i svom vlasniku osigurava

direktan ulazak u raj.«

„Ako je to istina, onda je taj Pečat nevjerojatno vrijedan«

„U pravu si, Laura. Zato ne čudi da su ljudi tijekom stoljeća grozničavo pokušavali

naći taj tajanstveni Pečat, od plemića i pučana, od vitezova do kradljivaca, od

grešnika do svetaca, od pustolova do znanstvenika, svi stoljećima traţili taj

misteriozni artefakt. Nijedan put nije bio predugačak, nijedna prepreka prevelika,

nijedno sredstvo preprljavo da stignu do cilja – ali pritom nitko od njih nije znao

što bi zapravo trebao traţiti.«

Laura ga začuđeno pogleda. »Nisu znali što bi trebali traţiti?«

Aurelius zamišljeno kimne glavom. »Ne - zato što gotovo nitko nije osobno vidio

taj Pečat. Do danas ne postoji nijedan pouzdani opis niti jasna slika. Oduvijek su

tvrdnje znanstvenika i mudraca o njegovom izgledu bile proturječne, kao i

pretpostavke o tome gdje bi se on trebao nalaziti.«

Laura se još više nagne prema profesoru da ne bi propustila ni jednu riječ.

»Neki ga smještaju u doba egipatskih faraona«, nastavi on tihim glasom,

»navodno su ga astronomi iz tog doba izradili od čistoga zlata kad su otkrili

jedinstvenu planetarnu konstelaciju kojoj su bile pripisivane ogromne kozmičke

moći. Drugi tvrde da ga je Moj sije dao iskovati iz ostataka Zlatnog teleta kao

opomenu čovječanstvu da nikada ne skrene s pravoga puta. Neki su pak uvjereni da

su taj Pečat oboţavah stanovnici legendarne Atlantide, koji su s vremenom izgubili

vjeru i zato doţivjeli propast.«

Laura ga upitno pogleda. »Onda je Atlantida doista postojala?«

»Mnogi ljudi u to vjeruju«, odgovori profesor ozbiljno. »Već su se Stari Grci i

Rimljani bavili zagonetkom tog tajanstvenog kontinenta - i zato ne moţemo isključiti

mogućnost da u svemu tome ima i istine.«

»Zato što je ispod površine stvari skriveno mnogo više nego što većina ljudi

pretpostavlja«, promrmlja zamišljeno Laura.

Aurelius Morgenstern se nasmiješi. »Tako je. Kao što si se već i sama imala

prilike uvjeriti. No vratimo se Pečatu Sedam mjeseca: neki misle da je izrađen od

zlatnika trgovaca i lihvara koje je Isus prognao iz Jeruzalemskog hrama jer su od

duhovnog mjesta napravili trgovalište vođeno pohlepom. Vidiš, Laura, pretpostavke

o postanku Pečata ne mogu biti različitije. No, u jednome se sve te teorije

poklapaju...«

Profesor se prekine i zadovoljno promotri djevojčicu koja je napeto gledala.

Laura se jedva usuđivala disati, obrazi su joj gorjeli, a oči blistale, toliko je bila

obuzeta učiteljevim riječima.

Arelius Morgenstern konačno nastavi: »Svi se slaţu da u Pečatu postoje Ĉudesne

moći, tako da nije ni čudno da su ga ljudi stoljećima traţili. No, kao što je potraga

za Svetim gralom ostala bezuspješna sve do sudnjeg dana, tako ni potraga za

Pečatom Sedam mjeseca do danas nije dala rezultate. O Svetom gralu oduvijek su

postojali mnogobrojni konkretni tragovi, dok su dokazi o mjestu gdje se nalazi

Pečat Sedam mjeseca uvijek vodili u slijepu ulicu.«

Laura iznervirano pogleda profesora. »Znači li to da nitko nikada nije bio na

pravom tragu Pečata Sedam mjeseca?«

„To nisam rekao, Laura.« Djevojčica prepozna prikriveni ton u Morgensternovu

glasu. »Naprotiv: nekoliko puta je ljudima uspjelo otkriti njegovu tajnu - ali su iz

razumljivih razloga to znanje odlučili zadrţati. No, većini nije uspjelo riješiti

zagonetku usprkos svim njihovim naporima. Ali, mi ljudi smo obično takvi da nas

ništa ne intrigira više nego problem koji moţemo riješiti ili tajna koju ne moţemo

otkriti, pogotovo onda kada je za nas od velikoga značenja, zato ne čudi da su mnogi

od tih nesretnika pali u duboko očajanje i depresiju - a takve sam te sudbine htio

poštediti, Laura!«

Laura zbunjeno pogleda profesora. »Sada baš ništa ne razumijem!« reče ona. »Taj

pečat je iznimno

vrijedan i mogao bi mi biti od velike koristi! Sami ste to rekli.«

»Naravno - jer je on takav sam po sebi! Pečat Sedam mjeseca doista predstavlja

najveću silu pod suncem, a Tamni se ničega ne boje više nego snage koja iz njega

izvire, ali...«

»Ali što?«

»... ali sam smatrao da je još prerano da ti to ispričam.«

»Zašto?« Laura ga ozbiljno pogleda.

»Zato što sam bio uvjeren - i još uvijek sam uvjeren - da još nisi dovoljno zrela

da shvatiš neizmjernu tajnu pečata! Shvati, Laura, tvoje posebne moći još nisu toliko

razvijene da bi se mogla odvaţiti na tako teţak zadatak.« Zabrinuto pogleda svoju

štićenicu, a onda tiho nastavi: »Naţalost, Dominikus nije dijelio moje mišljenje.«

»I zato mi je rekao da ga potraţim?«

»Da.« Morgenstern je zvučao zabrinuto. »Protiv moje volje ti je rekao za Pečat

Sedam mjeseca - što ga je vjerojatno stajalo ţivota. Tamni su svim silama htjeli

spriječiti da ti saznaš za tu tajnu.«

Laura je šutjela. Iako nije sve shvaćala, pretpostavljala je na što profesor cilja.

»Znači da mi ne moţete reći u čemu je tajna tog pečata?«

Preko Morgensternova lica preleti njeţni osmijeh. »Upravo tako, Laura. Svatko

od nas moţe egzistencijalne istine shvatiti samo tada kada ih sam otkrije i osjeti na

vlastitoj koţi. Tajne ţivota nisu teoretske prirode već ih svaki čovjek mora sam

proţivjeti. Samo tada moţe osjetiti njihov potpuni učinak. To pogotovo vrijedi

za tajnu s kojom je povezan Pečat Sedam mjeseca. Tajna tako jaka da štiti Kaleţ

svjetla od Tamnih, i ako otkriješ njegovu tajnu, pomoći će ti da se oslobodiš Tamne

utvrde i da ispuniš svoju veliku zadaću, više od toga ti ni uz najbolju volju ne mogu

reći, čak ni kad bih htio.«

On ovoga puta Lauri nije bio od velike pomoći. Iako je dao sve od sebe da joj

pomogne, nije uspio. Bio je jako nervozan. »Nemam pojma što bih još mogao učiniti,

Laura!« Deprimirano se zagleda u ekran na računala. »Sve sam pretraţivače na

Internetu za koje znam preplavio svim mogućim upitima i pogledao sve dostupne

znanstvene arhive. A vjerojatno moţeš zamisliti da ih ima jako mnogo. Ali posvuda

sam dobio isti rezultat. Nulu. Zero. Kao da je ukleto. Nisam naišao ni na jedan jedini

koristan podatak koji bi nas mogao dovesti na trag tog pečata!«

„To mogu samo potvrditi!« zabrinuto doda Kevin, koji je zaista sve pokušao.« Dječak

sa ţaljenjem slegne ramenima. »Ali nigdje nije bilo rezultata.«

Laura se iznenada obeshrabri. Ako joj ni njen pametniji brat nije mogao pomoći - tko

moţe? Bilo je jasno da gospođicu Mary i Percyja Valianta ne moţe ni pitati. Nepisani

zakon Ĉuvara zabranjivao im je da otkriju tajnu pečata.

Naravno, ni Kaja nije imala pojma o tom pečatu.

Nakon večere uputile su se u sobu prolazeći kroz veliku prostoriju. »Stvarno mi je

ţao«, odgovori joj prijateljica. „Za taj pečat u ţivotu nisam čula. A ni svi ostali koje

sam pitala. Ako ţeliš moje iskreno mišljenje, mislim da taj čudnovati pečat uopće ne

postoji!«

»Glupačo!« Prijekorni glas iza njihovih leđa navede Lauru da zastane. Odmah ga

je prepoznala. Okrene se i pogleda staru uljanu sliku na zidu predvorja na kojoj je u

bijelo odjevena Silva prijekorno promatrala Kaju, a onda u očajanju odmahnula

glavom. »Kako samo netko moţe biti tako neuk!«

Laura nije mogla suzdrţati osmijeh. »Ne budi tako stroga prema Kaj i«, zamoli

ona tuţnu ţenu na slici. »Ona nije jedna od nas i zato mnoge stvari ne moţe do kraja

shvatiti.«

»To nije razlog da zato posumnja u nešto očito!« Mrko je gledala Kaju pogledom

punim prijekora.

Debeljuškasta djevojčica ispitivački pogleda Lauru. »Je li to ono što mislim - ili si

potpuno poludjela?«

Laura se umirujuće nasmiješi Kaj i. Znala je da su samo Ĉuvari bili u stanju

primijetiti promjene na staroj slici. Za razliku od njenih prijatelja i suučenika, samo

su Ĉuvari mogli pričati sa nesretnom Slivom. Zato nije bilo čudno da je Kaja bila

zbunjena. »Ne boj se, sasvim sam dobro. Samo ću još nakratko popričati sa Silvom, a

onda ću ti sve objasniti.«

»Baš me briga«, zabrunda Kaja neraspoloţeno i ostane stajati kraj Laure.

Laura se ponovno okrene prema ţeni na slici: »Ţeliš li reći da znaš u čemu je

stvar s tim pečatom?«

»Da!« Silva se tuţno nasmiješi Lauri. »Ali nisam sasvim sigurna. Ako se dobro

sjećam, ja sam jednom posjedovala taj pečat. Strašni je vitez barem tako tvrdio;

naime, govorio je da mi samo pečat da je snagu da mu se oduprem. Zato se pobrinuo

da ga izgubim.« Još je trenutak zamišljeno gledala Lauru, a onda joj pogled odluta u

daljinu. Silva se ukoči. Na slici je sve opet bilo kao i prije, i nestrpljivo upita

prijateljicu: »Što je rekla, Lau-«

«Reci već jednom!« Nije ju morala dugo moliti.

„Znači, stvarno misliš da joj je Strašni vitez ukrao pečat?―, upita Kaja u nevjerici.

„Ako sam je dobro razumjela, da. To bi bilo jasno. Reimar von Ravenstein htio je

prisvojiti sve što mu se činilo vrijednim. Ako je pečat doista tako vaţan kao što svi

kaţu, onda je sigurno dao sve od sebe da ga se domogne - slaţeš li se?«

„To zvuči prilično uvjerljivo«, nakon kraćeg razmišljanja reče Kaja, pa doda:

»Naţalost, to ti baš i ne pomaţe«

Laura se široko nasmiješi. »Naprotiv, to mi jako pomaţe, zato što ga je sigurno

sakrio u svoju odaju s blagom.―

Kaja uzrujano napući usnice. »Ali Laura, zar se više ne sjećaš?« reče ona nervozno.

»Vitezova odaja s blagom je potpuno prazna - do kraja pokradena. Vidjela si

vlastitim očima kad smo tamo traţili Kaleţ!«

„Da, i?«

„Nije valjda da još uvijek nisi shvatila!« Kaja iznervirano zakoluta očima »Još ću ti

jedanput sasvim polako ponoviti: ako se Reimar von Ravenstein doista domogao

Pečata Sedam mjeseca, on je u međuvremenu već nestao bez traga - je li ti sad

jasno?«

„Jasno mi je!« sloţi se Laura, a osmijeh na njenom licu se još više proširi. »Sada se

doista više ne nalazi u Reimarovoj odaji s blagom.«

»Eto vidiš!« Kaja se na trenutak smiri, a onda iznenada sasvim problijedi. »O,

ne!« uzvikne ona. »To ne moţe biti! Nećeš valjda...«

»Hoću, Kaja!« prekine je Laura mirno. »Učinit ću upravo to.«

Percy Valiant odloţi mač i skeptično promotri Lauru. »To je stvarno opasan

pothvat - ako ti to smijem reći?«

Njegova učenica duboko udahne i obriše oznojeno lice ručnikom. Trening

mačevanja ju je prilično iscrpio. Njena kosa, vlaţna od znoja, sjajila se na svjetlu

neonki u gimnastičkoj dvorani. Ĉekala je sat tjelesnog da bi nastavniku otkrila svoj

plan.

»Naravno da znam da je opasno«, odvrati ona kad je opet došla do daha. »Ali

ako je Silva tada doista imala Pečat Sedam mjeseca, ne moţemo ništa drugo učiniti!

Moramo se pomoću putovanja snovima vratiti u vrijeme Strašnoga viteza i u

njegovoj odaji s blagom potraţiti pečat.«

»Mislim da imaš pravo.« Percy je također posegnuo za ručnikom. »Nakon svega

što si mi ispričala, ako je pečat doista bio tako vrijedan, Reimar von Ravenstein ga je

sigurno, htio prisvojiti.

»Točno! Sto još onda čekamo? To je prvi obećavajući trag na koji smo naletjeli.«

Nastavnik joj ne odgovori odmah. Zamišljeno je vagao argumente za i protiv.

Njegova ga je učenica motrila s napetim iščekivanjem i činilo se da očekuje da će je

plavokosi Ĉuvar pokušati odgovoriti od plana. To se nije dogodilo. „Onda dobro«,

nakon nekog vremena reče Percy, ―nemojmo više gubiti vrijeme i krenimo na

posao.« „Super!« Lauri se cijelo lice razvedri. »Tako sam se nadala da ćeš se sloţiti.«

»Naravno! Tvoji argumenti zvuče vrlo uvjerljivo! No jedno te moram upozoriti da

budeš krajnje oprezna.« On joj objasni da je za uspjeh pothvata vrlo bitno da odjenu

u odjeću toga doba. »Samo na taj način moţemo spriječiti da na sebe privučemo

paţnju i da nas tako otkriju. Moţeš zamisliti kakva bi nas sudbina u tom slučaju

čekala.« Svakako je to mogla zamisliti!

Percyjeva ju je ideja potpuno obuzela. »Onda bi bilo najbolje da idemo u ulozi

viteza i njegove sluţavke?«

No, nastavnik upozoravajućom gestom digne ruku. „Ništa ne bi bilo

nepromišljenije od toga, mademoiselle. Promisli malo: Reimar von Ravenstein je bio

svjetski putnik i vjerojatno je poznavao sve uglednike svoga vremena. Svaki

nepoznati vitez koji bi mu se pojavio u blizini dvorca odmah bi pobudio njegovo

nepovjerenje, a s obzirom na reputaciju tog plemenitog gospodina, to bi imalo

smrtonosne posljedice!« Ĉovječe! Percy je imao pravo. Zašto se toga nije sjetio.

Dobro da je mogla računati na pomoćnika koji je u obzir uzimao sve poteškoće!

„Dobro - što onda predlaţeš?«

„Najpametnije bi bilo da se predstavim kao putujući svirač. Oni su u to doba često

putovali zemljom i zabavljali velikaše u njihovim dvorcima i kulama. Bilo ih je

mnogo i često su dolazili iz dalekih zemalja, tako da ih je bilo nemoguće sve

poznavati. Zato Reimar von Ravenstein vjerojatno neće ništa posumnjati kad

pokucam na vrata njegovog dvorca.«

'Pametna ideja', pomisli Laura i s odobravanjem mu kimne. »Zvuči dobro. Onda

se ja mogu predstaviti kao tvoja pomoćnica?«

Percy ponovno skeptično uzdigne obrve i prijekorno pogleda djevojčicu. »Opet

si izvalila glupost, plemenita Lauro. Nećeš mi biti pomoćnica nego pomoćnik. U tim

tamnim vremenima djevojčice tvojih godina nikad nisu izlazile u pratnji muškarca -

osim ako se nije radilo o njihovom ocu. Sve drugo je bilo potpuno nezamislivo.

Morat ćeš se obući u dječaka da bismo izbjegli otkrivanje!«

U dječaka?

To Lauri uopće nije palo na pamet. Bila je prilično sigurna da tu ulogu neće moći

uvjerljivo odigrati - ali o tome im je oboma ovisio ţivot! Bilo kako bilo - nije imala

drugoga izbora i morala se obući u mušku odjeću. Nasreću, tijelo joj još nije bilo tako

razvijeno, kao kod nekih njenih suučenica; na primjer Franziska Turini ili Caro

Thiele već su dobile ţenske obline. U prikladnom odijelu mogla je bez problema

proći kao dječak - pod uvjetom da nabave uvjerljivu srednjovjekovnu mušku odjeću.

Nije bio nikakav problem obući Percyja u odjeću putujućeg svirača. Budući da je

bio ljubitelj srednjeg vijeka, u zadnjih je nekoliko godina skupio mnogo tadašnje

odjeće, tako da je uskoro stajao pred Laurom u originalnom kostimu glazbenika.

Nosio je bijelo odijelo sa šarenim vrpcama od finog materijala koje mu je dosezalo

gotovo do koljena. Ispod je imao uske hlače od samta. Na glavi mu je bila kapa,

također od samta, na kojoj se vijorilo šareno fazanovo pero. Kad je Percy još izvukao

lutnju i ugodnim glasom počeo pjevati ljubavnu pjesmu, uopće se nije razlikovao od

srednjovjekovnih pjevača.

Laurin im je kostim zadao više teškoća. Percy nije imao odjeće u njenoj veličini, a

trgovina sa srednjovjekovnom odjećom, koju je povremeno posjećivao, također im

nije bila od pomoći. Već se činilo da će Laurinu odjeću morati dati posebno sašiti, a

onda se problem riješio na iznenađujući način - pomoću Alarika. Tako im je

Morgenstern pribavio traperice i pulover od Alarika koji je svoju odjeću s Aventerre,

naravno, sačuvao i tako ju je Laura mogla posuditi. Savršeno joj je pristajala.

„Skoro se čini da je baš za tebe krojena!« zaključi vidljivo zadovoljan. »I tako

nam ostaje još samo jedan problem, zar ne?«

„Problem?―

Laura začuđeno pogleda nastavnika, a onda shvati: Naravno - njena kosa!

Dovraga!

Doduše, Laura je znala da su u dvanaestom stoljeću mladići nosili dugačku kosu,

ali nikada preko ramena, što da učini sa svojim plavim pramenovima? Nije se mogla

pomiriti sa idejom da se oprosti od svoje kose. Naposljetku, putovanje snovima će

trajati najviše jedan dan. Moralo je postojati neko drugo rješenje - samo koje.

Sjetio ga se Percy. Rješenje je bila jedna ogromna kapa. Bila je tako široka da je

Laura pod njom potpuno mogla sakriti kosu. Napokon je izgledala kao dječak.

Barem na prvi pogled.

»Da vas vidim!« Gospođica Mary Morgain obilazila je Lauru i Percyja i kritički

ih odmjeravala od glave do pete. »Savršeno! Izgledate jednostavno savršeno«, reče

ona. »Nitko neće primijetiti da dolazite iz drugoga vremena - barem ne u ovoj

odjeći!«

»Potpuno si me uvjerila, draga moja Mary!« Percyju se smiješilo cijelo lice.

Vidjelo se da se u svom odijelu glazbenika osjeća dobro kao Mick Jagger na

pozornici. »Ako nam još obećaš da ćeš za vrijeme putovanja snovima dobro paziti na

naša tijela koja ćemo ostaviti u sadašnjosti, onda mirne duše moţemo otputovati u

vrijeme Strašnoga viteza!«

Gospođicu Mary je zarazilo njihovo dobro raspoloţenje. »Pazit ću na vas kao na

zjenicu oka!« Njeno je lijepo lice ukrasio osmijeh koji je odraţavao sjaj njenih očiju.

No onda se opet uozbilji. »Morate mi obećati da ćete biti iznimno oprezni i da ćete se

zadrţati samo onoliko koliko bude nuţno potrebno.«

»Jasno!« umirujuće joj reče Laura. »Lukas i Kaja bi se jako brinuli da se ne

vratimo do nedjelje navečer.« Laura i Percy su odlučili da nikomu ne kaţu za svoj

plan osim profesoru i Mary Morgain. Tamni za to ni pod kojim uvjetima nisu smjeli

saznati. Učinili bi sve da spriječe njihov povratak u sadašnjost. Zato je Laura morala

lagati i reći bratu i prijateljici da će vikend provoditi s Percyjem na jahanju te da će

zato prenoćiti na imanju Dietricha.

Gospođica Mary briţljivo zaključa vrata njihove sobe, oboje ih zagrli na rastanku i

poţeli im sreću.

Stane njima nasuprot i pomogne im da uđu.

I, kako je nastavnik tjelesnoga opisivao stanje pomoću kojega su Ĉuvari u njihovom

obliku izlazili na putovanja u druga mjesta i u druga vremena. Krhka nastavnica

zabrinuto pogleda prijatelje u oči i utonu u svoju nutrinu. Dok su se konačno

pribliţavali na ţeljeni cilj i vrijeme putovanja, gospođica izgovori prastare Ĉarobne

riječi koje su od početka omogućavale Ĉuvarima da odu na putovanje snovima:

Strujo vremena, zazivam te;

Strujo vremena, obuzmi me!

Strujo vremena, otvaram se;

Strujo vremena, progutaj me!«

Laura je osjećala kako su se moći koje joj je podarila sudbina u njoj počele oslobađati.

Sve je bilo kao i prvi put. Maryin je glas odzvanjao u velikoj daljini, po tijelu je

osjećala njeţno bockanje, a onda ugleda svjetlo.

Začuje hujanje vjetra, a oko nje se poput jake oluje spusti blistava zraka svjetla i

nesputanom snagom razori pre prek e . Laura se osjećala poput perca u vrtlogu,

bilo joj je istovremeno i vruće i hladno, sve dok svjetlo nije izblijedjelo, a preko

obraza joj prođe dašak toplog vjetra. Začuje šuškanje lišća i veselo cvrkutanje ptica.

Znala je da ju je putovanje snovima odvelo na neko drugo mjesto i u neko drugo

vrijeme. Laura otvori oči - i na svoj uţas shvati da Percy Valiant nije s njom. Od

nastavnika nije bilo ni traga. Bila je posve sama u svijetu Strašnoga viteza.

Četrnaesto poglavlje:

Dvorac Strašnoga viteza

Leteća je splav lagano lebdjela zrakom. Ostavila je iza sebe

Zemlju riječnih ljudi i letjela p reko gorskih ogranaka Kamene šume. No, Laura nije

primjećivala neobičnu ljepotu krajolika, nije prim i je t i la da se sve više pribliţavaju

cilju kojem putovahu. Zapanjeno je gledala levatora. »Kako si se mogao uvući u

takvu trgovinu? Prije ili kasnije će te zarobiti.―

On ravnodušno slegne ramenima i posegne za čašom crvenog vina na stoliću. »Ne

znam što je tebi. To se moţe tako gledati, ali i ne mora. Meni ide sasvim dobro.

Svaka tri mjeseca dostavim tri vreće kraljevskih plodova za daću, i zato me puštaju

na miru.«

„Ali, ti nemaš pojma što Borboron namjerava.―

„Kakve ja veze imam s tim?« Levator otpije gutljaj i neduţno pogleda

djevojčicu. »Što mene briga za poslove? Ja ne ulazim u vaše sukobe i nikome ne

ţelim naţao.«

Alienor tako ţustro odmahne glavom da su joj pletenice poletjele na sve strane.

»Zar ne razumiješ. Ako Borboron pobijedi, i tvoj će ţivot biti na kocki. Aventerra i

Ĉovječja zvijezda će biti uništene, a i ti ćeš propasti u Vječnu tamu!«

Zračni nomad iskrivi lice. »Moţda, a moţda i ne. Sto bih ja trebao učiniti?

Pogledaj me, djevojčice - slab sam i k tome potpuno sam.«

»Ja nisam nimalo jača od tebe!« Alienor uzrujano podigne glas. »Borba protiv

Tamnih sila tiče se svih nas, pa i tebe! Svatko tko se ne prikloni snagama Svjetla jača

Sile tame. Tko nije na Elysionovoj strani, protiv njega je - zato se konačno moraš

odlučiti, Aeolone. Ne moţeš se praviti da te se taj sukob ne tiče samo zato što na

svojoj letećoj splavi lebdiš visoko iznad svega što se na Aventerri događa. To se tiče

i tebe, a nećeš se još dugo moći izvlačiti na poklone, vjeruj mi!«

Aeolon zamišljeno zakima glavom. »Moţda, a moţda i ne. Dosad mi je sve išlo

dobro. Zašto se tako ne bi i nastavilo?«

»Zato što Crnome knezu nije za vjerovati«, odgovori mu Alienor. Djevojčica

ustane i počne uzrujano koračati letećom splavi. »Maloprije si se u to i sam uvjerio.

Da se Zavitlana strijela nije pojavila, harpija bi nas rastrgala.«

»Moţda bi, a moţda i ne bi.« Aeolon posegne za čašom i otpije povelik gutljaj

vina. »Kakve veze ima Crni knez sa ponašanjem kameleonke?«

»Zar ti vjeruješ da bi se Syrin usudila napasti da nije bila sigurna da ima

odobrenje gospodara?« Alienor uzrujano zamaše rukama. »Nikada!«

Levator odloţi čašu i zamišljeno je pogleda. »Moţda, a moţda i ne«, promrmlja

on tiho sebi u bradu. Vidjelo se da se u njemu probudila sumnja.

Odjednom zapuše hladniji vjetar. Iako je Alienor

imala topliji ogrtač, zebla je. Polako se pribliţi rubu i pogleda u daljinu. Daleko na

horizontu vidjeli su se obrisi nekog dvorca. Zacijelo je bio ogroman. Gledao je

tamno i prijeteći. Oko visokih su se kula vitlali oblaci crne magle, a sve hladniji

vjetar puhao je baš iz tog smjera.

Laura je bila potpuno zbunjena. Što se dogodilo s Percyjem? Zašto ga više nije bilo

pored nje? Je li u sobi gospođice Mary - ili mu se nešto dogodilo na putu prošlost?

Je li nešto pogrešno učinio? Ili je ona nešto učinila? Na tu pomisao Lauri zastane

dah. Paţljivo se ogleda uokolo. Nalazila se na rubu provalije ispod jedne ogromne

bukve čija je gusta krošnja bacala veliku sjenu. Zacijelo se radilo o Krvnikovoj šumi

i uzvisini koja se protezala prema jugozapadu. To je nesumnjivo bio dvorac

Ravenstein, iako je potpuno drukčije izgledao od onoga koji je njoj bio na zidovima.

Nije bilo bršljana, a ni ţbuke. Glavna je zgrada bila bar pet metara viša. Na stupu na

vrhu tornja vijorila se Lauri nepoznata zastava. Na sjevernoj strani uzdizale su se

skele. Dvorac se očito nadograđivao, to značilo da se nije predaleko vratila. Osim

toga, putovanje snovima dovelo ju je na pravo mjesto, iako je prilično daleko od

dvorca. Ali je li stigla u pravom trenutku.

Lauru uplaši šuškanje. Iznenađeno se okrene. Iza njenih leđa nešto se pomaklo!

Uplašeno ustukne, ali prije nego što je uspjela reagirati i sakriti se, grančice se

razmaknu i iz grmlja iskorači mladić. Lan ra s olakšanjem shvati da je to Percy

Valiant.

»Parbleu!« Dok je sa odjeće tresao slomljene grančice i suho lišće, nastavnik

tjelesnoga ljutito opsuje. Pero na njegovoj kapi treslo se pri svakom pokretu. »Kakav

sam ja glupan!«

»Hej!« Laura ga veselo pogleda. »Ne moraš se ljutiti samo zato što si završio u

grmlju!«

»Ma nemoj !« Percy se sve jače mrštio. »Nisam zato ljut! Ah, ako se drugi put

upustimo u zajedničko putova nje snovima, onda bi bilo bolje da se drţimo za ruke

da stignemo na isto mjesto, d'accord, mademoiselle?«

Dobra ideja - ah zar se Percy baš morao toliko ljutiti samo zato što nisu pali na

isto mjesto? Laura ga je s nerazumijevanjem motrila, a onda je napokon shvatila

pravi razlog njegove ljutnje: lutnja, koju je prije putovanja objesio preko ramena,

netragom je nestala. Moţda nije ni krenula na putovanje kroz prostor i vrijeme - a

moţda se izgubila na putu na neki tajanstveni način.

»Ĉovječe!« uplašeno uzvikne Laura. »Što se dogodilo?«

Percy smeteno iskrivi lice. »Mogao sam i misliti. Samo predmeti koji se nose

direktno na tijelu mogu uspješno putovati snovima. Nakit i slični predmeti. Sve

drugo ostaje na početnom mjestu putovanja. U to sam se mnogo puta imao prilike

uvjeriti. Nadao sam se da će s lutnjom biti drukčije - ali očito nisam imao pravo!«

»I što ćemo sad? Bez lutnje moţemo zaboraviti plan, zar ne?«

»Nikako!« Nastavnik se ohrabrujuće nasmiješi i odmahne rukom. »Nećemo

dopustiti da nas to zaustavi.

Uputit ćemo se ravno u lavove ralje. Već će mi nešto pasti na pamet.«

Djevojčica zabrinuto zakoluta očima - Percy je imao uspjeh samo kad bi njegova

namjera i uspjela! Shvati da je nastavnik odlučno krenuo prema dvorcu-i Laura ga

je morala slijediti ako nije htjela ostati na rubu šume. Umorila se već nakon

nekoliko koraka. Iako je sunce prešlo zenit i već se spuštalo prema zapadu, sunce je

jako sjalo na vedrom nebu. Zrak je treperio kao da svijetli, a ni sjena mnogobrojnih

stabala nije davala osobit hlad. Zacijelo su stigli usred ljeta.

Laura je skinula svoju ogromnu kapu, ali to nije pomoglo. Nastavila je trpjeti i

znojiti se.

U poljima se ţito povijalo na povjetarcu, a trava je gotovo sasvim pokošena. Lauru

zapuhne miris svjeţine, zrakom se razlijegalo blejanje ovaca, a nije se začulo

mukanje krava ili njištanje konja, ni seoski zvukovi - no ipak, nešto nije bilo u redu.

Nakon nekog vremena djevojčica shvati da joj nedostaje buka motora. Nije se čuo

ni auto, ni traktor, a ni avion. Laura nesvjesno odmahne glavom, no toliko se

navikla na buku civilizacije da ju je i odsutnost gotovo smetala! Laura se ogleda

uokolo. Pogled joj nije ometao nijedan dalekovod, nigdje nije vidjela asfaltiranu

cestu. Dolje je vodila samo utabana šljunčana stazica. Na mjestu gdje je prestajala

šuma, nalazilo se i dvanaestak priprostih koliba - u kojima su vjerojatno ţivjeli

Reimarovi kmetovi koji su ţivotarili od njegove milostinje.

Selo u kojemu je ţivjela jadna Silva.

Laura iznenada osjeti koliko je ţedna. Jezik kao da joj se zalijepio za nepce.

Naravno, sa sobom nisu uzeli nikakvo piće.

»Morat ćeš se strpjeti dok ne stignemo u dvorac«, objasni joj Percy. Njemu je

također bilo uţasno vruće pod samtenom kapom. Sa čela mu je kapao znoj, a na

gornjem dijelu njegova odijela vidjele su se crne mrlje od znoja. »Nadajmo se da će

dragi Reimar danas biti dobre volje i da nas neće odmah baciti u najgoru tamnicu!«

Laura po osmijehu na njegovu oznojenom licu shvati da nije mislio ozbiljno.

No, nekoliko minuta kasnije, Percy se opet namršti i s lica mu nestane i

posljednji znak dobrog raspoloţenja. Stigli su u neposrednu blizinu dvorca i Percy

je shvatio da za svoju posjetu nisu mogli izabrati gori trenutak.

Nastavnik uspori korak.

Laura je znatiţeljno motrila scenu koja se odigravala. Na čistini u blizini

sjeveroistočnog zida - naravno, oko dvorca tada još nije bilo parka, a nije bilo ni

Ellerkingovih pasa od ukrasnog grmlja - skupilo se otprilike dva tuceta ţena i

muškaraca. Dok su se Laura i Percy neupadljivo probijali kroz masu, pod njihovim

se koţnim cipelama dizala prašina. Sudeći po jednostavnoj odjeći koju su ljudi

nosili, zacijelo se radilo o seljacima. Mnogobrojna djeca koja su im se motala oko

nogu bila su u dronjcima. Odrasli na njih, kao ni na Lauri i Percyja, uopće nisu

obraćali paţnju. Kao začarani, netremice su gledali prizor koji im se odigravao pred

očima.

Kad je Laura vidjela u što su gledali, uţasno se uplaši.

Odmah je prepoznala mrkog čovjeka u viteškom odijelu koji je stajao okruţen

dvadesetoricom muškaraca s oklopima. To nije bio nitko drugi nego Reimar

Ravenstein. Neobično je bilo to što je Strašni vitez bio za glavu niţi nego onda kada

se Laura borila s njim. No, njegov je oklop ostao isti, a mač koji mu je visio o boku

bio je isti onaj kojime ju je za dlaku promašio kad je traţila Kaleţ.

Ali i bez oklopa i mača, Laura bi viteza prepoznala - po njegovom namrgođenom

licu koje je u stvarnosti bilo čak strašnije nego na spomeniku u parku internata.

Tamne su mu oči zlurado micale, a kao da oţiljci od crnih boginja nisu bili potrebni

da ga još više nagrde, na licu mu se isticao kukasti nos. No, Lauru je najviše uplašio

široki oţiljak koji mu se protezao preko gole lubanje, znak da se protiv Laure borio

sa šljemom na licu. Vidjela je ostatke rane koja očito nije dobro zacijeljela. Bojni

vitez stajao je na prašnjavom terenu ispred njih i namrgođeno motrio krupan i

nepravilan predmet koji se uzdizao pred njim. Iako g a je skrivao komad tkanine,

Laura je odmah pretpostavila što se događa - nesumnjivo je bila riječ o spomeniku

koji je kipar izradio posebno za njega. Došli su baš u trenutku otkrivanja

spomenika. Laura iznenada shvati da se Percy namrštio: vjerojatno je poput Lukasa

u nekoj kronici pročitao d a je grozni Reimar uţasno pobjesnio kad je vidio

spomenik i da je njegov bijes imao smrtonosne posljedice!

Čovječe - kad bi to barem dobro prošlo! No, Laura nije imala vremena da dovrši

misao jer je u tom trenutku Strašni vitez značajno kimnuo jednom mršavom

čovječuljku u sivom lanenom odijelu, koji je pokunjeno stajao pored prekrivenog

spomenika, nemirno se premetao s noge na nogu i bojaţljivo pogledavao

Reimara - očito je to bio kipar.

Ĉinilo se da je kipar slutio zlo jer je na trenutak zastao i kao da je oklijevao

poslušati Reimarovu zapovijed, što je viteza odmah razbjesnilo. »Jesi li gluh?!« Lice

mu se zacrveni i on zakriči: »Otkrij ga već jednom!«

»Da... da, gospodine!« promuca kipar i nakloni se. »Kako gospodar

zapovijeda!« Još jednom se nakloni, povuče vrpcu, prekrivač padne na zemlju i

otkrije spomenik.

Zavlada napeta tišina. Spomenik nisu s iščekivanjem motrili samo Reimar von

Ravenstein, njegovi vitezovi i kmetovi, već i posjetitelji iz daleke budućnosti.

'Ĉudno', pomisli Laura. 'Spomenik izgleda nekako drukčije od onoga ispred

našega internata.' Konj je izgledao isto, ali Reimar je bio poprilično manji - a

njegovo je lice, koje se naziralo kroz otvoreni šljem, izgledalo još ruţnije! Laura

pogleda viteza koji je još uvijek namršteno promatrao spomenik. Nije bilo sumnje -

kipar je izvrsno odradio svoj posao: kameni je Reimar izgledao potpuno isto kao i

ţivi predloţak. Umjetnik je zacijelo bio majstor svoga zanata.

Nagli izljev bijesa prene Lauru iz njenih misli. Vitezovo l i ce j e iskrivio gnjev, a

činilo se da se odvratni oţiljak na njegovoj lubanji zapalio kad je iz svega glasa

viknuo na kipara: »Taj prokleti kujin sin!«

Bijesni se vitez brzo pribliţi nesretniku, dohvati ga za ovratnik i povuče ga k

sebi, iako je ovaj bio za glavu viši njega. »Kako si me se usudio ovako predstavi -

Ĉovjek je bio tako uplašen da nije mogao izustiti nijednu razumljivu riječ. Drhtao

je cijelim tijelom. Dok se pokušavao izraziti, noge su mu se tresle.

„Ah...«, bilo je sve što je uspio izustiti.

„Zar nisam naredio da me vjerno isklesaš?« poviče. U kutovima usana skupila mu

se slina, oči su izgledale kao da će svaki čas ispasti iz duplji, a njegova je ćelava

glava tako pocrvenila da se Laura uplašila da će se na mjestu raspuknuti. I

Kipar još uvijek nije smogao snage za odgovor. Na nove je povike odgovarao

ţustrim kimanjem što viteza nije ni najmanje udobrovoljilo; naprotiv.

„Zašto se onda tako nije i napravilo?!« zagrmi. „Kako si mogao biti tako drzak i

prikazati me kao odvratnog patuljka?!«

„ Ali... iii... iii... ahahah...«

Strašni ga vitez šakom udari ravno u lice, tako d a je kipar zateturao unatrag.

Dvojica naoruţanih muškaraca ga zadrţe i gurnu ga naprijed. Reimar se u

međuvremenu okrenuo zapovjedniku svoje garde i naredio: „Dovedite krvnika,

brzo!«

Nakon što je vojnik poţurio izvršiti zapovijed, među rajom se proširi uţasnuti

ţamor. Nitko se nije usudio pisnuti. Samo se dvorski kapelan, koji je stajao pored

lika sa posudom svete vodice u rukama, usudio progovoriti. »Imajte milosti,

gospodaru!« zamoli on tihim glasom, »i sjetite se riječi Gospodina našega Isusa

Krista na Svetoj gori: 'Blagoslovljeni su milosrdni... '

Međutim, kad mu je Reimar dobacio strogi pogled, kapelan ušuti i ponizno se

povuče.

Laura brzo povuče Percyja za rukav i uzbuđeno mu prošapće u uho: »Brzo,

Percy, moramo nešto učiniti! Inače je taj čovjek izgubljen!«

Plavokosi joj muškarac namršteno uzvrati pogled. »To mi je jasno, Lauro - ali,

nama su ruke vezane. Ne moţemo za tog nesretnika ništa učiniti. Kao prvo, svaki

bi naš protest bio jednak samoubojstvu, a kao drugo...«

»Kao drugo?«

»Kao drugo, nije na nama da mijenjamo povijest!«

Laura isprva nije shvatila što je Percy time htio reći, no onda joj sine: događaje

iz prošlosti nitko i ništa više nije moglo promijeniti. Budući da je smrt tog

nesretnika već ušla u kronike, bilo ga je nemoguće spasiti. Tako nešto je postojalo

još samo u holivudskim filmovima koji se nisu morali obazirati na zakone logike. U

stvarnosti je tako nešto bilo potpuno isključeno. Ĉak ni Ĉuvari, sa svim svojim

posebnim moćima, tu nisu mogli ništa učiniti.

Sve je to munjevito proletjelo Lauri kroz glavu - ali ipak nije htjela biti samo

pasivni promatrač. »Usprkos tome, Percy«, reče ona prigušenim glasom, »mora

postojati neka mogućnost!«

»Pssst!« Nastavnik joj dobaci prijekoran pogled i stavi prst pred usta. »Molim

te, nemoj biti tako glasna!«

Ali, Lauru se više nije moglo zaustaviti i nastavila je još glasnije: »Ne moţemo

ga jednostavno pustiti da umre! Taj čovjek nizašto nije kriv - osim što je izvršio

zadatak koji mu je bio naređen...«

»Lauro! Molim te!«

„Nije to samo odvratni patuljak! « nastavi jednako djevojčica - i privuče Reimarovu

paţnju. Gospodar Ravensteina se iznenada okrene i pogleda u njenom smjeru. Oči

mu se stisnu, tako da su nalikovale prorezima, i Laura se već uplašila da će je

Strašni vitez prepoznati - ali shvati da je to nemoguće - njihovi su se sukobi

dogodili u dalekoj budućnosti! Ali, bilo je očito da je privukla Reimarovu paţnju.

Pozvao je k sebi naoruţanog vojnika sa kozjom bradicom i nešto šaptao u uho.

Jedva je dovršio rečenicu, a vojnik namignuo svojim kolegama - i iza Percyja i Laure

stvore se dva straţara.

Dok se svjetina bojaţljivo razilazila da Reimaru napravi mjesta, Laura se brzo

okrene prema Percyju: «Sad bismo trebali pobjeći?«

Nastavnik zamišljeno odmahne glavom. »To bi bilo najgluplje što bismo mogli

učiniti, Lauro. Tek bi to izazvalo Reimarovo nepovjerenje. Moramo ostati mirni i ne

smijemo se uspaničiti jer će nam se inače dogoditi zlo, razumiješ li, Lauro?«

Itekako ga je razumjela !

Prije nego što je dospjela odgovoriti, priđu im Reimanovi ljudi.

»Dođite s nama!« progunđa bradati i oboje ih pogleda.

Oni se pokore sudbini i bez otpora krenu za vojnikom. Tek kad su se počeli probijati

kroz gomilu promatrača činilo se da su ih prvi put primijetili. No, nisu izgledali

suosjećajno. Naprotiv: lica većine kmetova iskazivala su neprikrivenu zluradost.

Vjerojatno su računali s tim da će Laura i Percy podijeliti sudbinu nesretnoga

kipara.

Kad je Laura to opazila, u njoj se probudio bijes. Bilo joj je potpuno neshvatljivo

da se ljudi mogu tako veseliti tuđoj nesreći. 'Zašto nam ne pomognu?' upita se i u

tom trenutku stignu do Strašnoga viteza.

Iako se činilo da j e to nemoguće - izbliza je patuljasti Reimar izgledao još niţi.

Osim toga, odvratno je smrdio. Naravno, ni seljaci nisu mirisali. Ali, u usporedbi s

odbojnim mirisom koji se širio oko viteza, njihov miris znoja nije bio nimalo

strašan. Djevojčica se morala prisiliti da potisne izraz gađenja. Krišom pogleda

Percyja. On nije ni trepnuo, već je prijateljski gledao viteza ravno u lice.

Reimar von Ravenstein očito nije navikao da mu netko pristupi bez straha.

Zapanjeno ih je promatrao. »Vi ste stranci, jel' tako?«

Percy se nakloni. Njegov odgovor bio je oličenje uljudnosti: »U pravu ste,

plemeniti gospodine. Svevišnji je naše korake uputio prema dalekim zemljama i

doveo nas pred Vas!«

»Ma nemoj mi reći!« Ĉinilo se da se Reimar malo smirio jer mu se u glasu osjetio

neprikriveni prezir. »Za vaše se dobro nadam će vas 'Svevišnji', kako ga nazivate,

odvesti i dalje.« Pritom se okrene svojim vitezovima, koji su više podsjećali na

bandu razbojnika nego na plemenite ratnike i pakosno se nasmije. Mrke mu se

spodobe pridruţe u smijehu.

Kad se Strašni vitez opet okrenuo prema Percyju, na njegovu je licu opet bio

uobičajeni izraz. »Što radite ovdje?« Pitanje je zvučalo bezopasno, ali Lauri nije

promaknuo opasni prizvuk u njegovu glasu. Ĉinilo se da ţeli naglasiti da bi im

bolje bilo da imaju prokleto dobro objašnjenje jer im inače ni sam Svemogući neće

pomoći.

Ni Percyju nije promaknula prijetnja. No, ipak je ostao miran. Barem izvana. Još se

jednom nakloni gospodaru dvorca. »Dopustite da se predstav i mo , Vaša

Plemenitosti: moja se malenkost naziva Percy de Bourgogne, a ovaj ovdje dječak...« -

pokaţe na Lauru - »... je Laurenz, moj pomoćnik, i sam glazbenik i...«

„Ah, doista?!« Reimar mu hitro upadne u riječ i zakorači prema njemu. Oči su mu

opasno svjetlucale. Gdje ti je onda instrument - glazbeniče? ! «

„Moj... ovaj... instrument?«

„Upravo tako! Govorim jasno i glasno, jel' tako?« Njegov je glas udarao poput biča.

Njegovi su se ljudi smijali s neskrivenim prezirom na licu. Sudeći po njihovim

licima Percyjeva je sudbina već bila zapečaćena.

„Dobro da ste to spomenuli, gospodine!« odgovori ni ne trepnuvši. »Naime,

sudbina se zaista na običan način umiješala. Na putu do Vas napali su nas

razbojnici i ti su mi nitkovi ukrali lutnju koju je posebno za mene izradio jedan od

najpoznatijih izrađivača instrumenata u mojoj zemlji!«

„Ma nemoj!« Reimar mu se otvoreno rugao. »Pokrali su vas? Jao, jao - tko bi učinio

nešto tako zločesto!« Tako je gospodar dvorca opet prasnuo u pakostan smijeh.

Njemu su se pridruţili njegovi bradati vazali, Percy je bio sasvim ozbiljan. »Baš tako

se dogodilo, plemeniti gospodaru! Iako sam im objasnio da idem Vama osobno

ponuditi moje glazbene usluge, ti nitkovi nisu odustali1 Nije li to znak da Vas ne

poštuju, gospodaru?«

»Da me ne poštuju! Zbilja!« Divljaci opet počnu grohotati, a njihov se vođa

savijao od smijeha. »U toku večeri očekujem plemenitog gosta i njemu u čast

priređujem banket«, objasni on kad se napokon smirio. »Mogu li vas zamoliti da

mog posjetitelja zabavite svojom umjetnošću - pod uvjetom da koristite moju

lutnju, iako nije tako vrijedna kao ona što su vam je ukrali?«

»Bit će mi zadovoljstvo, Vaša Plemenitosti.« Percy se tako duboko nakloni d a

j e nosom gotovo dotakao zemlju.

Laura se s olakšanjem nasmiješi. No, u tom se trenutku vrati vođa Reimarove

tjelesne garde u pratnji nekog čovjeka. Kad ga je Laura pogledala - bio je to krvnik -

problijedi kao krpa i srce joj počne divlje lupati. Krvnik nije bio nitko drugi nego -

Konrad Kopfer!

Gralski dvorac i okolna zemljišta sjala su na svjetlosti popodnevnog sunca.

Paravain je stajao na vrhu visokog tornja i zamišljeno gledao u daljinu. Njegov je

pogled lutao na jug, u pravcu Calderanske visoravni. Vjetar je povijao beskrajna

polja Trave šaptačice koja je izgledala poput uzburkanog mora od tekućeg srebra.

No, Bijeli vitez to uopće nije primjećivao. Već je satima ţeljno čekao da se Zavitlana

strijela vrati. Gušila ga je pomisao na Alienor. Nadao se da joj je Zavitlana strijela

ušla u trag. 'Nadam se da ćemo je stići odvratiti od tog suludog pothvata',

razmišljao je on. Kad jednom stigne u Tamnu utvrdu, bit će je teško izbaviti iz

Borboronovih kandţi. Paravain duboko uzdahne. Kako je velika morala biti njena

ljubav za

kad je za njega na kocku stavila vlastiti ţivot! Nesvjesno odmahne glavom. U tom

trenutku začuje tihe korake i zatvaranje vrata. Nije se morao okrenuti; znao je da

mu je iscjeliteljica Morwenadošla praviti društvo.

Mlada ţena mu priđe. Paravain se okrene i zadivljeno je promotri. Njena se

kestenjasta kosa sjajila i lice joj je krasio njeţni osmijeh.

„Ima li novosti?« upita ona.

„Nema.«

„Samo budi strpljiv.« Morwena ga njeţno pomiluje i suosjećajno ga pogleda.

»Nemoj se mučiti, dobro što je odlučila poći u potragu za bratom.«

On kimne. »Znam, ali...« Prekine se usred riječi.

Ona mu je stajala tako blizu d a j e mogao osjetiti miris u njenoj kosi. Koţa joj je

odisala mješavinom lavand i sandalovine. Njene velike smeđe oči toplo su sjale

kada je svoj pogled utopila u njegov. Učinilo mu se kao da gleda u nutrinu. Poriv

d a j e pomiluje po obrazu bio je gotovo neizdrţiv. Polako podigne ruku kad u

tom trenu odjekne zov orla. Paravain se zatečeno trgne.

»Zavitlana strijela se vraća«, reče on.

Ĉuvar čarobnih vrata dostojanstveno sleti na zidinu. Vitez i Morwena poţure

prema njemu da čuju novosti.

Petnaesto poglavlje

* Tajanstvena gošći

To je nemoguće', proleti Lauri kroz glavu. 'To ne moţe

biti!' Ali, Reimarov je krvnik svojom plamenocrvenom kosom doista nalikovao

slugi Maximiliana Longoliusa.

Mršavi čovjek u dugačkoj opravi od lana ponizno se nakloni pred Strašnim

vitezom. »Ĉekam Vašu zapovijed, gospodaru i vladaru moj?«

Na Reimarovom ruţnom licu pojavi se naznaka osmijeha dok je gotovo s

ljubavlju gledao krvnika. Onda pokaţe na kipara koji je još uvijek drhtao i

pokunjeno čekao odluku o svojoj sudbini. »Imat ćeš posla 8 njim, majstore krvnice.

Pobrini se za to da ovaj diletant više nikada ništa ne isklesa!«

Krvnik se ponovno nakloni. »Razumijem, kako gospodar naređuje.«

»Ali, prije nego što kreneš na posao, čini mi se da jedno malo mučenje ne bi bilo

naodmet.« Strašni se vitez pun prijezira okrene prema osuđeniku koji više nije

mogao zadrţati suze. »Nećemo ovoj jadnoj kreaturi uskratiti priliku da mu smrt

učinimo nezaboravnim događajem, iako sam Bog zna d a ju nije zasluţio.«

Reimarovi su se razbojnici počeli neobuzdano hihotati na groznu šalu, a krvnik

namigne dvojici straţara koji su čuvali kipara. Već su ga htjeli odvući kad ih

gospodar Rovensteina zaustavi i krvniku dovikne novu n are db u .

„I još nešto - pobrini se da naša lijepa zarobljenica bude svjedok mučenja. Ţelim

da zna kakva je sudbina čeka ako i dalje bude tako zamorna!«

Lijepa zarobljenica - na koga je to Reimar Moţda na Silvu? Laura Percyju dobaci

upitnik. Ĉinilo se kao d a j e pogodio što ona misli, ali je slegnuo ramenima i

iskrivio lice. Kad se krvnik sa svojom ţrtvom i straţarima udaljavao, crni se vitez

okrene putnicima snovima, koji su morali slušati uţasnu presudu. »Javite se

dvorkinjama, one će vas smjestiti u sobu. Očekujem vas večeras. I budite točni,

inače...« Reimar značajno prijeđe palcem preko grkljana.

Kad je Laura stupila u unutarnje dvorište dvorca, osječala se gotovo kao kod kuće.

Naravno, tijekom godina se mnogo toga promijenilo - prozori, vrata i ţbuka.

Nedostajale su i puzavice koje su u međuvremenu prekrile fasadu. No, pojedini su

dijelovi zgrade bili isti. Već su tamo bile široke stepenice koje su ulazile u zgradu,

zajedno sa skulpturama krilatih lavova koji su s boka štitili najdonju stepenicu.

Strehu je pridrţavao Kameni div. Laura je slijedila Percyja koji se odmjerenim

korakom pribliţavao stepenicama - nisu ţurili jer nisu htjeli biti sumnju. Dok su se

polako uspinjali stepenicama, Laura zahvalno pogleda Portaka jer joj je kameni

gorostas tako često priskakao u pomoć u njenoj velikoj pustolovini. Prijateljski mu

se nasmiješila. No, div nije dao nikakve znakove ţivota i ukočeno je zurio u daljinu.

Laura osjeti gorko razočaranje. Znala je da gorostas ne oţivljava samo u ponoć, već

da upućenima moţe i danju pokazati kolika se snaga u njemu krije. Zašto joj onda

nije namignuo u znak pozdrava, kao na njenom tri naestom rođendanu, kad joj se

prvi put pokazao?

U tom se trenutku Laura sjeti d a j e Reimund Portak još uopće ne moţe

poznavati. Njihov prvi susret dogodio se u dalekoj budućnosti i još će proći mnogo

stoljeća prije nego što kameni gorostas sazna d a j e i ona jedna od Ĉuvara.

U predvorju Laura pogleda na suprotni zid - i zbunjeno zastane. Ne zato što na

zidu nije visjela slika Silve i crnoga vuka. Nije to ni očekivala. Ono što ju je

uţasnulo bilo je odvratno čudovište koje ju je gledalo sa zidne tapiserije koja se

prostirala od poda do stro pa. To je očito bilo čudovište, s kojim je Laura već

sklopila poznanstvo. Glava krvoločne nemani neodoljivo je nalikovala iscerenoj

maski koja je čuvala ulaz u dubinu Stare grobnice i koja je panično uplašila nju i

Kaju kad su prvi puta tamo ušle. Još uvijek je izgledala zastrašujuće; Lauru je

podsjećala na paklenog trola sa batinom koji je Froda i njegove saveznike napao u

rudnicima Morije i gotovo ih ubio. Ĉudovište je imalo oštre kandţe, a njegov je goli

rep bio toliko dug da se poput zmije ovio oko njegove lijeve noge obrasle dlakama.

Laura uţasnuto gurne Percyja laktom i pokaţe na neman.

Percy gadljivo iskrivi lice. »Izgleda uţasno zastrašujuće. Sreća da se radi samo o

goblenu jer to monstre nikada ne bih htio sresti uţivo!«

Iako se Laura nije baš ugodno osjećala, oklijevajući

p ogl ed a tapiseriji. Ĉinilo se kao da ju neman na neki način privlači. Gledala ju je

ravno u oči, a izraz lica iskazivao je neskrivenu krvoločnost. Ĉinilo se kao govori:

Ĉekaj samo dok te ne zgrabim svojim kandţama. Progutat ću te zajedno s koţom i

kosom!«

Oprezno dotakne tapiseriju rukom. Osjeti neodoljivu mekoću. Ako se nije varala,

bio je izrađen od čiste svile. »Sigurno je jako vrijedan, zar ne?«

On kimne glavom. »Ako se dobro sjećam, Reimarstein je tu dragocjenost donio iz

kriţarskog rata. Ukrao ju je iz palače maurskog plemića. Rekao je da je taj čovjek bio

crni čarobnjak i bio je u savezu s vragom. Ali ja mislim da je to bio samo prikladan

izgovor da Reimar tog nesretnika ubije i da ga pokrade.―

„Ako je ta tapiserija doista tako vrijedna, zašto onda ne visi u predvorju?« čudila

se Laura. »Znaš već, u internatu. Što se s njome dogodilo?«

„To prelazi granice moga znanja, mademoiselle.« slegne ramenima. »Vjerojatno je

goblen također s opljačkanim blagom Strašnoga viteza. Hajde- idemo potraţiti

sluţavke da saznamo gdje je naša soba.―

Njihov je nastup na večerašnjoj proslavi bio uspješan - Percyju je uspjelo nabaviti

tamburin za Lauru na kojem ga je pratila. Iako je svirala prilično neujednačeno-kao

i Percy na Reimarovoj lutnji, uspjelo mu je svojim pjevanjem zabaviti Strašnoga

viteza i njegove goste - barem dok su još bili trijezni. Kako je večer odmicala,

svečani se banket pretvorio u divlju pijanku.

Ogromni ţeljezni luster koji je visio sa stropa bio je isti kao i onaj u blagovaonici

internata. No, na nje mu je u vitezovo vrijeme gorjelo dvanaest baklji koje su

prostoriju obasjavale treperavim svjetlom. Zidovi nisu bili obloţeni drvom već su

bili kameni. U dijelu prostorije gdje se u internatu nalazio podij sa stolom za kojim

su jeli nastavnici, stajao je grubi drveni stol za kojim su sjedili Reimar i njegovi

gosti. Usprkos tome što je proslava bila neformalna, svi su bih naoruţani. Ravno iza

Reimarove stolice u zidu bio je ugrađeni kamin u kojemu je pucketala vatra. Tu i

tamo bi poletjela pokoja iskrica od gorućih cjepanica, a u zraku se osjećao miris

dima.

Na stolu su bili zemljani vrčevi i pehari puni vina te posude sa kuhanom i

pečenom svinjetinom i govedinom. Marljive su se sluţavke i kmetovi brinuli da

posude i vrčevi ni u kom trenutku ne ostanu prazni i da Reimaru i njegovim

prijateljima ništa ne nedostaje. Ĉinilo se da počasni gost još nije stigao jer je stolica

pokraj Strašnoga viteza bila prazna. No, to nije spriječilo okupljene da svesrdno

navale na hranu. Muškarci su poput gladnih vukova trgah najdeblje komade mesa,

glasno ih ţvakali i brzo gutali pa posezali za novima. Isto su tako bučno ispijali

vino dok je prostorijom odzvanjao Percyjev glas pjevajući o romantičnoj ljubavi.

Nakon pjesme, gosti bi mu zapljeskali, ali uvijek bi se u aplauz umiješao i

poneki opsceni komentar. Reimar i njegovi prijatelji očito su imali posve drukčije

predodţbe o ljubavi nego njihov glazbenik. No, Percy se nije smeo.

Naklonio se pred svojom publikom i zahvalio na paţnji. »Mnogo vam hvala,

messieurs, hvala!«

Strašni vitez izgledao je zadovoljno. Vino mu zarumeni obraze, a oţujak na lubanji

mu se crvenio više nego tog popodneva. »Uopće to niste loše izveli, pohvali ga on i s

lukavim osmijehom pogleda prijatelje. »Kakva sreća da su vam kradljivci odnijeli

ono što ste imali, a ne i vaše ţivote, zar ne?« Dolje je dvoranom još uvijek odjekivao

zluradi smijeh kad sa stola ustane jedan krupni vitez koji je nalikovao medvjedu.

Laura iznenađeno opazi d a je Percy problijedio.

„Bojim se da ovoga tipa poznajem«, prošapće brzo. »To je Bardolf Snaţni, jedan

od Reimarovih vitezova, gotovo ozloglašeniji od Strašnoga prema kronikama piše

da je uvijek izazivao guţvu, a to je obično za njegove protivnike imalo smrtne

posljedice!«

Ĉovječe!

Kad je Bardolf Snaţni progovorio, smijeh je naglo stao. „Imate pravo, Reimare!

Zato popijmo jednu i poţelimo da nas još dugo uveseljavaju svojim pjesmama!«

Percy veselo namigne Lauri - ispalo je bolje nego smo očekivali, zar ne?

Ona mu je htjela uzvratiti osmijeh kad iznenada osjeti neku opasnost.

Vitezovi za stolom uzdignu pehare i pogledaju Bardolfa.

»Ţivjeli glazbenici!« Svi im nazdrave, podignu pehare i ispiju ih u jednom

gutljaju. Nakon što su im sluţavke ţurno napunile pehare, Bardolf dva pehara

napuni za Lauru i Percyja. »Evo, zasluţili ste!« Odlučno im pruţi pehare.

»Pijte!«

Laura pogleda Percyja traţeći pomoć. Nije mogla piti alkohol - to nije dolazilo u

obzir! Što da radi?

Nastavnik uzme pehar iz Bardolfove ruke i nakloni se. »To je preljubazno od

Vas. Ali, bojim se d a je Laurenz, moj pomoćnik, premlad da pije vino.«

U dvorani odjednom zavlada tišina. Bardolfovo se lice smrkne poput ljetnog

neba na kojemu se pojavi olujni oblak. »Usuđujete se odbiti moje piće?«

»Nikako, gospodine.« Percy s osmijehom podnese vitezov prodorni pogled. »S

velikim ću zadovoljstvom popiti za Vaše zdravlje - samo mislim da nije primjereno

da nam se Laurenz pridruţi zbog njegovih mladih godina.«

»Dečko je dovoljno star da s Vama tumara po stranim zemljama.« Bardolfov se

glas opasno snizio. »Zašto bi onda bio premlad da nazdravi sa mnom?« On

zakorači prema Lauri, prinese joj pehar do usta, a desnu ruku naoko slučajno stavi

na mač koji mu je visio o boku. Lice mu je odraţavalo hladni bijes i Laura je bila

sigurna da ni trenutka ne bi oklijevao da oruţje i upotrijebi. »Pij već jednom!«

naredi joj Bardolf. »Ili ću te silom naučiti poštovanju!«

Laura je ustrajno stiskala usne. Bardolf bijesno stisne oči. Već je napola izvukao

mač iz korica, kad se u tom trenutku otvore vrata i u dvoranu stupi dugo očekivani

gost.

Sve se glave okrenu prema vratima, a Reimar i ostali paţnju usmjere na

pridošlicu.

Lauri su se tresla koljena. Morala je sjesti da se ne bi pala.

Percy je podupre i odvede u stranu gdje naslonila na zid. Postepno joj se u obraze

vrati boja tako da se Percy mogao posvetiti novome gostu.

Začuđeno ustvrdi da se radi o ţeni. Bila je mršava i visoka i nosila je usku

smaragdnozelenu haljinu. Lice uokvireno crnom kosom bilo je blijedo.

Crni vitez ustane sa stolice i pogleda gošću s osmijehom punim iščekivanja. »Syrin,

napokon!« dovikne joj »Nemate pojma koliko sam sretan što Vas ponovno vidim.―

„Ja sam još sretnija, poštovani viteţe Ravenstein!« Poput guštera priđe stolu. Kad je

promotrila, Lauru uplaši njen hladni pogled. Ţute zjenice boje i r i sa suzile su se, ali

njeno lice pritom nije odalo nikakvu reakciju. Ali, Laura je sasvim jasno osjetila da s

tom Syrin mora biti na oprezu. Osjećala je da čuva neku uţasnu tajnu, iako Laura

nije imala pojma o čemu bi se moglo raditi. Još joj je nešto postalo jasno u tom

kratkom trenutku kad su im se pogledi sreli: iz nje je isijavala neka hladnoća i

bezosjećajnost, kao da ima kameno srce. Laura se nesvjesno strese.

Reimar također nije mogao skinuti pogled s tajanstvene posjetiteljice. Sjela je na

stolicu do njega, a on je cijelo vrijeme netremice gledao. Jedna je sluţavka ţurila da

Syrinin pehar napuni vinom, ali Strašni joj vitez odmahne rukom i osobno posegne

za vrčem da posluţio gošću.

Laura i Percy su sjeli na sam kraj stola. Djevojčica je začuđeno promatrala neobično

ponašanje inače tako grubog viteza. Gurne Percyja laktom i šapne mu: »Tko je ta

Syrin? Jesi li ikad čuo za nju?«

Nastavnik zbunjeno iskrivi lice. »Nemam pojma. Zašto pitaš?«

»Zato što...« Laura je oklijevala izreći pomisao koja joj se vrtjela po glavi. »Zato

što mislim da ona predstavlja veliku opasnost. Ona je jedna od Tamnih, u to uopće

ne sumnjam, i mnogo je gora i opasnija od ijednog neprijatelja kojega sam dosad

susrela.«

»Misliš?« Percy je izgledao iznenađeno. »Kako znaš?«

»Jednostavno osjećam! Iako nemam dokaza, ali svejedno sam sigurna. Moţda

nije slučajno posjetila Strašnoga viteza baš danas...«

»Ţeliš reći da zna za naš pothvat?«

»A što ako zna?«

Percy zakoluta očima i odmahne glavom. »To je potpuno nemoguće, Lauro!

Nitko od ovih ljudi ne naslućuje da smo se u putovanju snovima vratili više od

osamsto godina unatrag. T a je mogućnost sasvim isključena!«

Laura zamišljeno pogleda nastavnika. 'Percy ima pravo', pomisli ona. 'Svejedno

moramo biti oprezni.'

Djevojčica se okrene i krišom baci pogled na viteza koji je sjedio pored nje.

Maleni debeljko nije izgledao tako zloćudno kao njegovi prijatelji. Laura mu se

oprezno obrati: »Oprostite na pitanju, gospodine, ali znate li moţda tko je

Reimarova gošća?«

Lice mu je bilo boje zrele rajčice, a oči su mu svijetlile od alkohola. »Misliš na

Syrin?« upita on pripito i podrigne. Lauru zapuhnu alkoholne pare. Imala je osjećaj

da čovjek u ţivotu nije oprao zube. Iako je osjetila poriv odmicanjem, prisili se na

prijateljski osmijeh. »Da.«

»Ne znam baš mnogo o njoj. Samo to da ju je naš gospodar upoznao na jednom

kriţarskom pohodu.«

»Odakle dolazi? I čime se bavi?«

„Vrag bi znao!« Tusti vitez iskrivi lice koje je Lauru podsjetilo na mopsa. »Da ti

budem iskren - ne gorim od ţelje da to saznam.«

„Zašto ne?«

Debeljko krišom pogleda prema sredini stola gdje se Crni vitez udubio u razgovor

sa svojom gošćom. Okrene se prema Lauri i povjerljivo joj prošapće u uho:

„Zato što smrt dočeka svakoga tko za nju pokaţe prevelik interes. Znatiţeljnici

obično snose gadne posljedice – eto što mislim, dječače?«

Laura kimne glavom. Itekako je shvaćala!

Mops joj se još više pribliţi. Smrad koji mu je dopirao iz usta Lauri je gotovo

oduzimao dah. »Priča se da je saveznica Tamnih sila«, promrmlja on supijano, »i

da se bavi crnom magijom! Ĉini se da je se i Reimar boji. Ona raspolaţe

nevjerojatnim moćima kojima ni najveći čovjek ne bi dorastao!« Onda se odmakne,

dohvati vrč i tako pohlepno iz njega otpije da mu je vino curilo niz bradu.

Laura je, pak, zamišljeno promatrala ţenu pored Reimara. Tko bi ona mogla biti?

Što je skrivala? Odjednom shvati da joj Syrin uzvraća pogled. Ĉinilo se kao da

svojim hladnim reptilskim očima ţeli prodrijeti u Lauru. Ona se strese. Niz leđa joj

prođu ţmarci.

U tom se trenutku Syrin nagne prema Strašnome vitezu i nešto mu prošapće u

uho. Reimar je napeto slušao. Iznenada se okrene, pogleda Lauru i zapanjeno na

njoj zadrţi pogled.

Djevojčica osjeti kako joj se puls ubrzao i kako joj je srce brţe zakucalo. Sve

glasnije i glasnije.

Kad je Strašni vitez podignuo ruku, svi glasovi za stolom odjednom zamru i svi

gosti usmjere paţnju na domaćina. »Glazbenice!«

»Da, Vaša Plemenitosti?« odgovori laţni trubadur i usiljeno mu se osmjehne.

»Pretpostavljam da ste dobar učitelj tom Laurenzu, vašem pomoćniku?«

Percy se kratko nakloni. »Dajem sve od sebe, gospodaru.«

Reimar von Ravenstein motrio g a j e poput grabeţljive ţivotinje. »Onda bi nas

on također mogao malo zabaviti, zar ne?«

»Pa...« Percy se iznenađeno nakašlje i znakovito pogleda Lauru. Već je htjela

odmahnuti glavom, kad joj postane jasno da Strašni vitez neće prihvatiti odbijanje.

Pitanje koje je zvučalo bezopasno zapravo je bila naredba i nije imalo smisla

odupirati se. Pomirivši se sa sudbinom, Laura kimne - što joj je drugo preostalo?

Percy se ponovno nakloni pred Strašnim vitezom. »Gospodaru, iako je Laurenz

tek počeo učiti, pokušat će Vas zadovoljiti svojim skromnim znanjem.«

»To bih mu i preporučio!« Na licu Reimara von Ravensteina pojavi se pakosni

osmijeh. »Ne ţelimo razočarati našu gošću!« Izmijeni lukavi pogled sa Syrin. To bi

bilo ravno uvredi! Zamolio bih te da nam priđeš.« Pritom pokaţe prema sredini

stola. »Ne boj se«, ohrabrujuće šapne Percy. »Već će ti nešto pasti na pamet.«

Laura ustane dršćući cijelim tijelom. Nije joj promakla srdţba u Reimarovu glasu.

Dok se polako pribliţavala gospodaru dvorca i njegovoj uţasnoj gošći, grozničavo

je izmišljala čime bi ih mogla zabaviti. Pjevanje pjesme bilo je isključeno. Kad je

pričala, mogla je promijeniti glas tako da zvuči kao dječak. Ali, pjevanje bi je

sigurno odalo.

Moţda recitacija? Naţalost, u internatu već odavno nisu učili nikakvu pjesmu, a

nije dolazilo u obzir da pred tim zastrašujućim društvom izvodi dječje brojalice

kojih se još sjećala. Shvatili bi to kao uvredu - a što bi se dogodilo, na to Laura nije

htjela ni pomisliti. Što da učini?

Nema sumnje - Alienor se ţeli pridruţiti Ĉarobnjacima ţelja.« Ĉuvar svjetla

zamišljeno pogleda Morwenu. »Sudeći prema izvješću Zavitlane to j e jedini

mogući zaključak. Pridruţit će im se u B ez l i čno j šumi i s njima poći u Tamnu

utvrdu.« Bi j e l i vitez uzdahne. »Ako je tako, onda joj više nema spasa. Do Kamene

šume bismo morali putovati Ĉak i da ovoga trenutka krenemo i jašemo poput

vjetra, ne bismo je mogli dostići. A dobrovoljno se ona neće vratiti.« Učiteljica je bila

zapanjena. Malo se pribrala, pa reče: »Sigurno neće. Predobro je poznajem. Kad si

Alienor nešto utuvi u glavu, neće mirovati dok to ne ostvari.«

»Naţalost, bojim se da nam Aeolon neće biti od velike pomoći«, reče Elysion.

Bijeli se vitez iznenadi. »Poznajete ga?«

»Naţalost, da! On je jedan od mnogih koji se okreću kako vjetar puše i ţele

svima ugoditi. Ako ga je Alienor zamolila da je odvede do Ĉarobnjaka ţelja, on će

joj tu molbu ispuniti - ako mu se to isplati.«

»Ako mu se isplati?« začudi se Morwena. »Alienor mu ne moţe platiti.«

Elysion se neveselo nasmiješi. »Ne, Alienor ne moţe.«

»Ţelite li reći... ?«

Ĉuvar svjetla kimne glavom. »Naravno. Ĉarobnjaci ţelja će mu platiti ako im

dovede tvoju pripravnicu. Doduše, mnogo manje nego što će njima platiti

Borboron, ali njemu će biti dovoljno.«

Paravain tresne šakom po stolu. »Onda on nije nimalo bolji od njih!« Glas mu je

drhtao od bijesa. »Kako netko moţe druge voditi u ropstvo - a da mu za to još i

plate?«

Na Elysionovu licu pojavi se izraz gorčine. »Koliko poznajem Aeolona, to mu

ne predstavlja ni najmanji problem. Naprotiv - on nema osjećaj da čini nešto loše.

On Alienor neće učiniti ništa naţao, a njega se ne tiče što će s njom napraviti

Ĉarobnjaci ţelja.« Ĉuvar svjetla rezignirano slegne ramenima. »On barem tako

misli. Ne ţeli se nikome zamjeriti i zato se ni u što ne miješa.«

„Nije pojednostavio poloţaj ! « reče uzrujano.

Ona je pogleda. »Razumijem. Ali, zapravo bismo ga trebali ţaliti. Doći će dan da

će morati odlučiti na čijoj je strani. A o n da . . . «

„Tako mu budi!« Paravain je bio blizu očajanja, nije zasluţila da bude odvedena u

ropstvo!« iz svjetla priđe Bijelom vitezu i prodorno ga pogleda. »Brinem se zbog

tebe, Paravaine.«

„M e n e ? « Mladić je bio vidljivo iznenađen. »Ali podani?« uto što tako brzo gubiš

nadu. Onaj koji vjeruje u svjetla, nikada neće propasti!«

―Moj, gospodaru.«

Paravain je zvučao postiđeno.

"Što sada moţemo učiniti za Alienor?« Što si učinio kad je Alarik otišao u

Sumpornu varru? Kad sam ja bio nemoćan i borio se sa smrću?« zapanjeno pogleda

Ĉuvara svjetla. »Tada uzme Zavitlanu strijelu...« Iznenada mu lice razvedri

osmijeh. »Da, naravno - Silvan! On ţivi sasvim blizu šume!«

Strašni vitez u iščekivanju pogleda Lauru. »Ne odugovlači; počni već jednom,

Laurenze!«

Ţena sa uskim zjenicama ju je znatiţeljno promatrala i Lauru iznenada obuzme

osjećaj da joj Syrin pokušava čitati misli. 'Neka samo čita! Neće joj uspjeti jer dobro

sam naučila kako se obraniti.'

„Molim«, počne Laura, nakašlje se i nakloni se pred publikom. »Morate mi

oprostiti, ali kao što ste već čuli, mislim da su moje vještine preskromne da bi vas

zabavile.« Pocrveni jer je znala da baš i nije dobra glumica. »No, ipak ću vas

pokušati zabaviti pomoću nekoliko mađioničarskih trikova.«

»Mađioničarskih trikova? Jedva čekamo!« zadovoljno uzvikne Reimar.

Laura se sabere i uperi pogled na dvokraki zlatni svijećnjak koji je stajao pred

Strašnim vitezom. Pogled joj postane potpuno prazan dok je s punom

koncentracijom zurila u jednu od svijeća pokušavajući je podvrgnuti svojoj volji:

'Poslušaj me i sluţi mi!' Da bi zavarala vitezovi, počne 'čarobirati' rukama kako su

to činili mađioničari na televiziji. Onda pucne prstima - i doista: plamen se ugasi.

Među društvom se proširi iznenađeni ţamor. Ĉinilo se da se Syrin na neki

neobičan način promijenila. Lauri se na trenutak učinilo da joj se glava pretvorila

u ogromnu zmiju! Laura se uplašeno povuče - ali, u tom je trenutku zmijske glave

nestalo. Syrin je bila mrtvački blijeda. Njene su je oči podsjećale na oči boe u

Mordukovoj kolibi. Ĉinilo se kao da je i Syrin ţeli napasti.

Jedini čovjek u dvorani kojega nije impresionirao Laurin trik bio je Strašni

vitez. »To je trebala biti čarolija?« naruga se on. »Ako je tako, onda i ja mogu

čarati!« Nagne se i smjesta ugasi drugu svijeću.

Dvoranom odjekne gromoglasni smijeh i ţamor se pojača - činilo se da je

Reimarova skepsa djelovala na nekolicinu muškaraca.

Laura brzim pokretom ruke ušutka vitezove. Pribliţi se svijećnjaku i zagleda se

u ugašene svijeće. Potrajalo je nekoliko trenutaka dok sila nije počela vladati.

Neki su već počeli nestrpljivo mrmljati kad i i pljesne rukama - i svijeće se istoga

trenutka upale. Začuje se spontani pljesak. Laurinim se licem proširi osmijeh.

Kratkim im se naklonom zahvali.

Snaţni priđe Strašnome vitezu osmjehujući se. Nadvisivao je Reimara za više od

dvije glave. »Moţeš li to, plemeniti von Ravensteine?« upitao on i izazove smijeh

prisutnih.

R ave n ste i novo se lice odmah namrgodi. »Jezik za zube―, sikne on bijesno.

Onda se opet okrene Lauri. „Je li to sve što nam moţeš pokazati?«

Djevojčica je gotovo fizički osjećala bijes Strašnoga i zajedljiva primjedba bila je

dovoljna da izazove Reimarov bijes koji je svakoga časa mogao kulminirati.

'Bolje bi bilo da ga udobrovoljim', pomisli i pogleda Bardolfa koji je upravo

namjeravao sjesti - usredotoči se na kopču njegovog remena. »Oprostite

gospodine, ali moţete li još trenutak ostati stajati?«

„Što time ţeliš postići?« Divljak je pijano pogleda, hoćeš me izazvati na borbu?«

»Ne, gospodine! Za to biste morali kod sebe imati bodeţ. Pogleda prikovanog za

kopču, Laura zalamata po zraku i pokaţe na vitezov trbuh – kojemu u tom

trenutku otkopča remen i padne na pod sa mačem. Bardolf zapanjeno pogleda

svoje noge i u tom trenutku mu se hlače spuste do koljena, remen nije drţao

samo mač, nego i hlače. Začuje se gromoglasan smijeh. Muškarci poskaču sa

stolica, gotovo su se gušili od smijeha.

Najglasniji je ipak bio gospodar Ravensteina. Dok je prstom pokazivao na tanke

bijele noţice inače tako snaţnog Bardolfa, na oči su mu navrle suze od smijeha.

Bardolf je izgledao potpuno bespomoćno. Njegovo od vina crveno lice pocrveni

još jače. Brzo navuče hlače, podigne remen s mačem i opet ga pričvrsti oko pasa.

Pritom je bacao bijesne poglede na Lauru. Već se uplašila da će na nju krenuti s

oruţjem, ali nasilnik samo šutke sjedne. Nije ju se usudio napasti pred

gospodarevim očima. Laura je ipak uspjela nasmijati Strašnoga viteza - a time su se

samo rijetki mogli pohvaliti.

Laura je uspjela vinuti u zrak nekoliko tanjura i pehara te je iznenadila Reimara

i njegove goste s još nekoliko mađioničarskih trikova. Kad je završila nastup,

nagradili su je glasnim aplauzom. Ĉak je i gospodar dvorca ustao i glasno viknuo

»Bravo!« Djevojčica se nakloni i s osmijehom ga pogleda ravno u lice - pritom mu je

čitala misli. 'Ne misli da ću te tako lako pustiti!' prolazilo mu je kroz glavu. 'Ako mi

te tvoj učitelj dobrovoljno ne prepusti, upoznat ću ga s krvnikom!'

Iako je to bila opasna prijetnja, nije previše uplašila Lauru. Naprotiv: morala je

prikriti osmijeh. Reimar nije imao nikakve šanse da je zadrţi u dvorcu! Ona i Percy

su se samo morali na trenutak koncentrirati i - opal - vratit će se u 21. stoljeće gdje

im gospodar Ravensteina više nije mogao ništa. Iako im je kameni vitez mogao

nanijeti veliku štetu - ali to je već bila druga priča.

Syrinin se izraz lica ni na trenutak nije promijenio. Promatrala je djevojčicu

ukočeno poput sfinge. Laura je i njoj pokušala pročitati misli, ali ne samo da joj to

nije uspjelo, već je u njoj osjetila takvo neprijateljstvo.

Osje t i l a je gotovo fizičku bol - znala je da joj je ta po st a l a nepobjediva

protivnica. I tko je uopće bila Syrin?

Laura se vratila na svoje mjesto udubljena u misli. U međuvremenu je vino toliko

obuzelo njenog susjeda da je naslonio glavu na stol i glasno hrkao. Kad je Laura

sjela prene se i jedva razumljivo promrmlja: »To si i napjavio, dječače, jako

dobjo!«, i istoga mu trena glva opet klone.

Laura se morala nasmiješiti. Odjednom osjeti d a je gladna. Upravo s i j e htjela

napuniti tanjur kad ju je u von Ravenstein pozvao da dođe i sjedne pored njega.

Zatim je ţurno donio stolicu i Laura je bila prisiljena sjesti između Reimara i

njegove tajanstvene gošće.

Za razliku od njegova uobičajenog ponašanja, Crni se vitez prilično prijateljski

ponašao. Raspitivao se za njenu domovinu, htio je znati kako joj se sviđa biti

učenica Percyja de Bourgognea i još mnogo više.

Laura je odmah prepoznala koji je zapravo bio cilj naizgled bezazlenog brbljanja:

Syrin je dobila priliku da joj pročita misli. Laura je pokušala da ni na što ne misli.

Nije bilo jednostavno jer je neprestano morala odgovarati na vitezova pitanja.

Prilično se mučila s izmišljanjem odgovora i skoro je već samoj sebi proturječila

kad joj iznenada pomogne sretna okolnost.

Šesnaesto poglavlje

* Stara knjižica

Lakaj je u dvoranu uveo jednog mladog momka. Ovaj je nosio

zelenu filcanu kapu na kojoj se vijorilo fazanovo perje. Sluga se nakloni pred

gospodarom. »Oprostite na smetnji, ali šumar mora s Vama hitno razgovarati. Kaţe

d a j e iznimno vaţno i neodgodivo!«

»Dobro, dobro!« Strašni vitez otpusti slugu i dade mladiću znak da mu priđe.

On ponizno skine kapu. Iako ga Laura nikada dotad nije vidjela, odmah joj je

postalo jasno da bi zgodni plavooki i plavokosi mladić mogao biti nesretni šumar

Hans, čovjek u kojega je Silva bila zaljubljena. Š to j e on htio od Strašnoga viteza?

»I, Hans, što mi to moraš reći?« upita tiranin.

»Htio sam Vam javiti da smo napokon uspjeli.« Šumar se duboko nakloni,

nervozno guţvajući rub svoje kape. »I da će zvijer uskoro upasti u našu klopku.«

Reimar uzdigne lijevu obrvu. »Zar mi to nisi već nekoliko puta obećao, a onda se

ipak vratio praznih ruku?«

»D-d... da, gospodaru«, promrmlja šumar i posramljeno spusti pogled. »A... ali,

ovoga smo puta doskočili toj nemani. Vuk svake noći dolazi do moje kuće. Očito se

okomio na mene.«

loj joj, joj.« Strašni vitez s neskrivenim prezirom zakima glavom. »Ma nemoj mi

reći!«

„Uvijek dolazi istom stazom - tako će upasti u klopku. Moji kmetovi i ja tamo smo

iskopali dubok jarak pa ga prekrili tako da ga vuk ne moţe vidjeti, ove noći kad se

pribliţi mojoj kući, upast će unutra i imamo ga! «

Na Reimarovu ruţnom licu pojavi se široki osmijeh. „Dobro, Hans! To si dobro

smislio! Nadajmo se da će plan uspjeti!«

„Sigurno, gospodaru. Sasvim sigurno! I... ovaj...« kmet nesigurno pogleda

Strašnoga viteza. »Hoćete li mi dati obećanu nagradu? Ako ubijem tu zvijer, hoćete

mi dati dvadeset srebrnjaka, već ćete osloboditi Silvu?«

Lauri gotovo zastane dah. Jadni Hans - nije ni slutio kako pokvarenu igru Strašni

vitez igra s njim i s jadnom Silvom! Nije znao d a j e vuk zapravo njegova djevojka.

Reimar ju je začarao i bacio na nju kletvu j e r j e odbila njegovo udvaranje. Otada se

ljupka Silva sa svakim zalaskom sunca pretvarala u pobješnjelog vuka koji je harao

po ravensteinskim šumama i ljudima utjerivao strah u kosti. Kad bi svanula zora,

ona se ponovno pretvori u djevojku. Silva je cijeli dan čamila u najcrnjoj tamnici u

dvorcu, a onda bi došla noć i vuk bi opet izišao u svoj pakleni pohod. Ako on ubije

vuka, istovremeno će ubiti i svoju dragu!

Lauri se otme uţasnuti uzdah. Ne samo d a je suosjećala s jadnim šumarom,

već je i shvatila tko je Reimaru pomagao pri čarolijama: Syrin!

Ona je bila crna čarobnica!

Laura s mukom suzbije nagon da upozori šumara. To bi značilo sigurnu smrt,

ne samo za nju, već i za Han sa i Percyja. Uţasnuto je slušala kako Reimar

beskrupulozno ponavlja svoje prazno obećanje. Naravno da će ga bogato nagraditi

i osloboditi Silvu čim ubije vuka! »Ţelim ti reći još jednu stvar, Hans. Kad ti se

tvoja Silva vrati, moraš je naučiti kako se treba ponašati prema svom gospodaru.

Znaš kako mi je teško palo što sam je morao kazniti. Naţalost, prema meni nije

pokazala nimalo poštovanja i zato nisam imao izbora. Je li ti to jasno?«

»Naravno, gospodaru.« Šumar klekne pred vitezom i podigne ruku u znak

zakletve: »Silva će iz tog iskustva izvući dobru pouku i naučit će Vas poštovati!«

Tiranin razvuče usne u pakosni osmijeh i pokroviteljski potapša mladića po

ramenu. »Dobro, Hans Rado bih u to vjerovao. Idi sada!«

Dok je mladić ţurno koračao prema izlazu, Syrin ga j e ispod oka promatrala.

»Kakav glupan!« sikne ona. »Kako netko moţe biti tako naivan!«

»To je zbog ljubavi, Syrin. Ona ga čini slijepom.«

Na ţeninom licu pojavi se izraz neskrivenog prezira. »Ne samo njega!«

»Što time ţeliš reći?« zagrmi Strašni vitez, ali u istom se trenutku smiri.

'Ĉak je se i Reimar boji', proleti Lauri kroz glavu. 'Zato što je ona moćnija od

njega!'

Syrin prečuje njegovu bijesnu primjedbu. »Ako te dobro poznajem, nećeš mu

doista isplatiti dvadeset srebrnjaka?«

»Nisam lud! Ali, tog jadnika ipak čeka zasluţena smrt ! Poslat ću krvnika na mjesto

gdje je postavio stupicu i čim on ubije vuka, krvnik će mu presjeći grkljan!« Ona se

naceri. »To sam i mislila.«

„On ništa drugo nije ni zasluţio. Jadnoj je djevojci tako zavrtio glavom da ona ne

ţeli ni čuti za gospodara. To je izdaja - a kazna za izdaju je smrt.―

„Prilično subjektivno tumačiš zakon, ali neka ti bude―, uzvrati mu Syrin prezirno

ga pogledavši. »No, ima još gore kazne za njega.«

„Nego što je smrt? Što?«

Syrini zabaci glavu poput zmije. »Smrtna ukočenost-sikne ona. »Tamo odakle ja

dolazim to je vrlo česta kazna.«

Laura se ukoči i nesvjesno otvori usta. '. Smrtna ukočenost? Što bi to moglo biti?

Crni vitez odmahne glavom. »Nikad čuo. Š to j e to ?―

„ On a j kojega obuzme smrtna ukočenost, istog se trena ukoči poput kamena. Ne

moţe se više kretati; ni pomaknuti nijedan dio tijela. Ali, njegov duh je netaknut.

To je najgore: zarobljenik je zatočen u vlastitom tijelu i potpuno svjestan da si

nikako ne moţe pomoći. Da ne moţe učiniti baš ništa!«

Pri samoj pomisli na takvu kaznu Lauru prođu trnci. Kako je to netko mogao učiniti

drugoj osobi.

„Zvuči vrlo zanimljivo«, odgovori Reimar. »Sljedeći put ću rado prihvatiti tvoju

ponudu. Ali, što se šumara tiče, radije ostajem pri svom planu. Krvnik se također

mora malo zabaviti.« Prasne u pakosni smijeh u kojemu mu se pridruţi i Syrin.

Laura osjeti mučninu. Morala se maknuti od tih pokvarenih stvorenja. I to što

brţe!

Ĉinilo se da je Percy osjetio njeno raspoloţenje. Iznenada se pojavio pred

Reimarom i naklonio se. »Ako nemate ništa protiv, gospodaru, moj pomoćnik i ja

ćemo se za danas povući. Dugo smo putovali i doista smo umorni.«

»Dobro onda!« Reimar ga pokroviteljski pogleda i čak se potrudi poţeljeti im

laku noć. »Dobro se odmorite!«

Naravno, te noći spavanje nije dolazilo u obzir. Dok su Laura i Percy čekali u

svojoj sobi, sati su prolazili uţasno sporo. Tek kad se iz viteške dvorane duţe

vremena nije čuo nikakav zvuk i kad je u svim dijelovima dvorca zavladala tišina,

usudili su se poći u potragu za Pečatom Sedam mjeseca.

Naravno, na putovanje snovima nisu uzeli ni sat ni ručne svjetiljke. To bi ih

sigurno odalo, a rizik je bio prevelik. Sudeći po poloţaju Mjeseca, bliţila se ponoć.

Srećom, na noćnom nebu nije bilo ni oblačka tako da je mjesečina dobro

osvjetljavala dvorske hodnike.

Laura i Percy oprezno su koračali tamnim hodnicima. Nisu se usudili upaliti

baklju.

Zabava je u kasnijim satima zacijelo postala još razuzdanija jer su se Laura i

Percy neprestano spoticali o pijane vitezove koji nisu mogli naći put do svojih soba,

i koji su glasno hrkali na kamenom podu. Nasreću, bili su toliko pijani da nije bilo

opasnosti da će ih primijetiti. Oni se ne bi probudili ni da su Laura i Percy idu

ravno na njih. U predvorju je bilo nešto svjetlije. Srebrna je mjesečina nesmetano

ulazila kroz prozor iznad ulaza. Šareno cvijeće koje se inače nalazilo na prozoru

internata zacijelo je bilo postavljeno nakon Reimarovog vremena, i Laura se začudi

kad ugleda da su ulazna vrata širom otvorena. Neobično. Pretpostavila je d a j e

vjerojatno netko od vitezova zanemario svoju duţnost i da ih je zaboravio zatvoriti.

U tom trenu ugleda jednog debelog viteza. Leţao je na podu ravno ispod nje, širom

otvorenih usta i glasno je hrkao. No, smr di o je samo na alkohol. Sudeći po

zamrljanim hlačama i prodornom mirisu koji se oko njega širio, činilo se da nije na

vrijeme stigao na WC. Laura gadljivo namreška nos. Percy uhvati debeljka za noge

i odvuče ga u stranu gdje je već leţao drugi vitez. Debeli očito ništa nije osjetio.

Uopće nije prestao hrkati,

„Tako, mademoiselle. Sada budi tako dobra i reci mi gdje se nalazi mehanizam koji

otvara tajna vrata.« Laura podigne tapiseriju i pokaţe Percyju skriveni kamen s

pečatom vitezova templara. Pritiskom na njega otvorio bi se ulaz koji je vodio u

odaju s blagom Strašnog viteza. To je Laura otkrila dok je traţila Kaleţ svjetla.

Tad joj se učini d a j e krajičkom oka primijetila neko kretanje. Samo kratki trzaj.

Neobično, ali nešto se pokrenulo baš na tapiseriji.

Laura je uţasnuto promotri. U polumraku je izgledalo još strašnije nego danju.

Ĉinilo joj se da odvratna lovišta gledaju baš u nju. No, nije otkrila nikakvu

promjenu; sve je još uvijek izgledalo sasvim isto kao i tog popodneva. Zacijelo se

prevarila. Sigurno je to bila samo igra svjetla i sjene jer je blijeda mjesečina

tapiseriju obasjavala sivkastom svjetlošću. Što bi drugo i bilo? Laura je znala da je

dvorac, doduše, skrivao mnoge tajne, ali tapiserija je uvijek bila samo tapiserija.

Percy je primijetio Laurino oklijevanje. »Što ti je?«

»Ah... ma ništa. Baš ništa!« Podigne tapiseriju i pokaţe na kamen koji je bio

ispod nje. »Ovdje, Percy, ovdje je.«

Kamen se nalazio na više od dva metra visine. U sredini se jasno vidio uklesani

reljef: dva viteza na konju okruţena latinskim riječima »SIGILLUM MILITUM

XRISTI« - »Pečat Kristovih vojnika.«

Pečat vitezova templara.

Percy se uzdigne na prste, protegne se i palcem pritisne pečat. Zatim se sve

dogodilo baš onako kao kad su Laura i njeni prijatelji otkrili tajni ulaz u Reimarovu

odaju s blagom i otuda uzeli kopiju grala koja im je gotovo došla glave. Iza zida se

začulo lupanje koje je zvučalo poput kotrljanja kugle. Zid se pomaknuo unatrag, a

u njemu se otvorio uski prolaz koji je vodio do odaje s blagom. S njihovog se mjesta

činilo kao da vodi u crno ništavilo.

Percy nabora čelo. »Mislim da moţemo sa sobom uzeti baklju. Nitko nas neće

primijetiti.« Ţurno ode do zida i uzme jednu od mnogih baklji. Vrati se do Laure,

koja je još uvijek pridrţavala tapiseriju, posegne u dţep - i problijedi. »Parbleu!«

opsuje on.

Laura ga začuđeno pogleda. »Što je?«

»Kakav sam ja idiot!« ljutio se Percy. »U ţurbi sam

zaboravio uzeti kremen i palilo koje sam nabavio u trgovini sa srednjovjekovnim

stvarima!«

Laura je na trenutak šutjela, ali onda joj licem preleti osmijeh.

Percyju to uopće nije bilo zabavno. »Ne znam što je smiješno?« otrese se on.

»Bez svjetla nećemo naći put.«

Djevojčica se još uvijek smiješila, a onda se uozbilji.

„Budi miran«, zamoli ga ona i koncentrirano se zagleda u baklju. Nakon samo

nekoliko sekundi počela je tinjati, jače i jače, a onda se zapali.

„Excellent, Lauro!« pohvali je nastavnik. »Sve si bolja!«

S tim riječima zakorače u prolaz. Tapiserija se zaljulja i ponovno sakrije tajna vrata.

Ništa više nije upućivalo na to d a j e čudovište čuvalo ulaz u skrivenu odaju u

koju su se Laura i Percy uputili.

Nije prošla ni minuta kad tišinu prekine uţasni zvuk. Iz tapiserije se čulo

promuklo frktanje. No, na njoj nije bilo ničega osim sablasti. Istina, izgledala je

zastrašujuće, ali bio je to ipak samo motiv na zidnom ukrasu. Otkuda i mogao

dolaziti taj zvuk?

„Mnogo ti hvala, Aeolone!« Alienor mu na rastanku pruţi ruku. »Bez tebe nikada

ne bih našla Ĉarobnjake ţelja.« Pritom krišom pogleda muškarce u šarenim

odorama koji su paţljivo motrili novopridošlice.

Levator je nasmiješeno lebdio nekoliko centimetara iznad tla. »Nije vrijedno

spomena! Vjetar nas je vodio i

doveo ovamo. Ja sam mu samo malo pripomogao - nekad više, nekad manje.

Mogao sam te odvesti i negdje drugdje. Gdje god si htjela!«

»Znam!« Djevojčica se nasmiješi patuljku. »Ţelim ti sreću!« S tim se riječima

Alienor okrene i zaputi prema skupini djece koja su se ulogorila pod jednom

ogromnom stijenom. Kad je sjela među njih, nisu podigli pogled. Bezizraţajno su

zurili pred sebe. Ĉinilo se da su već odavno prestali primjećivati šarenu uţad kojom

su bili privezani jedni za druge.

Aeolon brzo odlebdi do ljudi s crvenim turbanima i nakloni se njihovom vođi.

»I, Gramare, nije li to prekrasna djevojčica? Ni prevelika ni premalena, ni preteška

ni prelagana. Što kaţeš?«

Muškarac kritički promotri Alienor. »Ona je čvrsto odlučila da nam se

pridruţi?«

Levator uzdigne obrve. »Tako je rekla danas, moţda će i sutra. Ali, otkud ja

znam što će reći prekosutra?«

Ĉinilo se da Ĉarobnjak ţelja još uvijek nije bio sasvim uvjeren. »Samo se ţelim

osigurati.«

Aeolon nestrpljivo iskrivi lice. »Ona nije prva koju ti dovodim, a sigurno ni

posljednja. Tko moţe u išta biti siguran? Nekad je ovako, nekad onako - tko bi to

znao?«

»Znaš što, Aeolone?« Inače smireni muškarac ljutito se namršti. »Prekini s tim

tvojim dvosmislenim brbljanjem. Reci što hoćeš - ili začepi! «

»Što god da napravim, nije dobro!« uzdahne levator.

Gramar bijesno zabrunda: »Koliko hoćeš?«

»Ne ţelim ni previše ni prema...«

»Koliko?«

„Pa dobro - onoliko koliko i prošli put. Ni više ni manje.!

Reimmar zakoluta očima. »Zašto nisi odmah rekao?« Iz odore izvuče koţnu

torbicu, iz nje izvadi nekoliko zlatnika i utisne ih Aeolonu u ruku. »Nadam se d a

j e dovoljno - ni previše ni premalo, zar ne?« Ĉarobnjak se drsko nasmiješi. »A

kad opet budeš imao novu ţelju, znaš gdje ćeš nas naći!«

„Naravno! Malo-pomalo ste se posvuda proširili.« Alienor se nakloni i odlebdi do

svoje splavi. Podigne se sa tla, namjesti jedro i uzdigne se u zrak.

Gramar polako priđe Alienor i prijateljski joj se nasmiješi. »Kako sam čuo, ti

ţarko ţeliš dospjeti u utvrdu.«

»Da, gospodine«, uljudno odgovori plavokosa djevojčica. »Upravo tako.«

„Onda si stigla na pravo mjesto. Ispunit ćemo ti najjveću ţelju. Vjeruj mi, činit će

ti se kao da si u raju. U Tamnoj utvrdi naći ćeš sve što si ikada sanjala!«

„Upravo se tome nadam, gospodine!«

Laura nije vjerovala vlastitim očima. »Ĉovječe, Percy, pogledaj ovo!« U nevjerici

se ogledala po Reimarovoj odaji s blagom. Sa svih strana i iz svakog ugla sjajilo se

zlato i srebro, zelenili su se smaragdi i crvenili rubini. Tamo su leţale hrpe

dragocjenosti koje u sjajile na svjetlosti baklje. Niše u zidovima bile su prepune

blaga. Bogatstvo koje je Reimar von Ravenstein u kr ao i čuvao u skrivenoj odaji

bilo je neprocjenjivo. Bilo je tu lustera i vaza, tava i tanjura, lončića, broševa i

ogrlica, tijara i prsten ova, biranog nakita izrađenog od najplemenitijih metala i

optočenog skupocjenim draguljima. Laura i Percy našli su se pred brdima

zlatnika i srebrnjaka, koji su na nekim mjestima dosezali gotovo do stropa.

Zadivljeno su gledali svo to neprocjenjivo blago koje je nemarno leţalo u

uglovima prostorije. Skupi sakralni pribor optočen draguljima blistao je u

nišama, a kipići najrazličitijih idola od čistog faraonskog zlata svjetlucali su

čarobnom plavom bojom. Ovdje su na okupu bile sve dragocjenosti o kojima bi

čovjek mogao samo sanjati - ali Pečatu Sedam mjeseca nigdje nije bilo traga. Iako

su Percy i Laura briţljivo sve pretraţili i osvijetlili svaki kutić prostorije, nisu

našli ništa što bi nalikovalo nekom pečatu.

»Kakav peh!« reče ljutito Laura. »I zato sam se ja morala glupirati pred

Reimarom i njegovim majmunima!« Umorna i razočarana, spustila se na hrpu

zlatnika, podbočila bradu i zagledala se pred sebe.

Percy joj priđe sa bakljom u ruci. »Ne smijemo odustati. Tko zna, moţda Strašni

vitez u dvorcu ima još tajnih prostorija?«

»Misliš?« Na trenutak ga Laura zamišljeno pogleda. Onda duboko uzdahne i

ustane. »Onda dobro, Percy. Idemo spavati. Sutra ćemo traţiti dalje.«

Laura primijeti osmijeh olakšanja koji se pojavio na nastavnikovu licu. »U redu,

mademoiselle. Znao sam da ćeš se sloţiti s mojim argumentima.« Već je krenuo

prema izlazu.

Laura je upravo htjela poći za njim kad baklja slučajno osvijetli jednu udaljenu

nišu i u njoj neki predmet. Je li to bila knjiga? Ili se prevarila?

„Trenutak«, zamoli ona Percyja. »Moţeš li mi posvijetliti onaj ugao?«

On to učini. Laura se nije prevarila. U niši je bila knjiga. Bila je debela, velikog

formata, i vjerojatno već duţe vremena nije bila otvarana jer se nakupio debeli sloj

prašine.

Djevojčica otpuhne prašinu s korica i uzme knjigu da je pobliţe prouči. Bila je teška.

Iznenada se Laurine oči rašire od iznenađenja i ona uzbuđeno pokaţe na korice.

»Percy, pogledaj !« Nastavnik baci brzi pogled preko njenog ramena i prinese

baklju knjizi. Odmah je shvatio na što je djevojčica mislila: na koricama je bila

utisnuta ista zvijezda - Najveća od sedam zvijezda, koja se nalazila na tajanstvenom

noćnom nebu na stropu skrivene samostanske knjiţnice. »Neobično«, čudio se on.

»To je zaista neobično.― Naslov knjige bio je napisan srednjovjekovnim stilom i

slovima tako da ga je Laura jedva uspjela pročitati - ... ci... etas... Septem...

Sodalium'« - »'Bratstvo sedmorice'«, pročita ona zastajkujući. »Nije li to knjiga kola

je ukradena iz samostanskog tajnog arhiva kad je Dominikus ubijen?«

Percy zamišljeno kimne. »Imaš pravo!« Napokon smo postigli napredak!« poveseli

se Laura – „Moţda ćemo unutra naći neki podatak o Pečatu sedam mjeseca.«

Mislim da je to vrlo vjerojatno«, odgovori nastavnik i zamišljeno stisne oči. »Zašto

b i j e inače Strašni čuvao u odaji s blagom? Sudeći prema izgledu, čini mi se da je

jako vrijedna.«

Korice knjige su doista bile prilično neugledni'. Dobro - knjiga je mogla potjecati iz

davno minulih vremena, ali izgledala je prilično skromno. Tisuće je stranica bilo

gusto ispisano jedva čitljivim rukopisom. Nije bilo nikakvih crteţa, ilustracija,

ukrasnih inicijala niti ičega sličnog. Laura je vidjela mnogo bogatijih izdanja. Ako je

postojalo nešto što je tu knjigu činilo vrijednom, to je morao biti sadrţaj. Moţda je

unutra bila neka informacija o Pečatu Sedam mjeseca, iako je bilo očito d a ju neće

biti lako naći.

Lauru je malo-pomalo sve više svladavao umor. Neprestano je zijevala i mogla

je na licu mjesta pasti u dubok san. Mlitavo pruţi knjigu Percyju. »Uzmimo je

jednostavno sa sobom i pregledajmo je sutra u miru«, predloţi ona. »Nitko neće

primijetiti da smo je uzeli.«

Na povratku prema njihovoj sobi Percy je također počeo osjećati iscrpljenost, i

tako su se oba Ĉuvara s mukom počela uspinjati stepenicama. Uplaše ih tapkajući

koraci.

Netko im se brzo pribliţavao.

Percy u zadnji tren uspije sakriti debelu knjigu ispod svog odijela kad se pred

njima pojavi muškarac.

Strašni vitez.

Reimar je nosio spavaćicu od gruboga sukna, a ispod nje provirivale su bose

noge. Na njegovoj ćelavoj glavi - Laura je morala prikriti osmijeh - bila je noćna

kapica. Vjerojatno se probudio jer je morao otići na WC - što nije bilo ni čudno s

obzirom na količinu vina koje je popio! Neobično je bilo to što je oko pasa nosio

svoj veliki mač. U tom se trenutku Laura sjeti d a j e

čitala da Reimar von Ravenstein nikada nije ostavljao svoj mač. Ĉak ni dok je leţao

u krevetu. Ĉini se da se Strašni vitez tom noćnom susretu nije iznenadio ništa

manje nego Laura i Percy. A onda se na licu pojavi urođena sumnjičavost.

Zlovoljno ih odmjeri od glave do pete, a ruka mu se nesvjesno spusti do mača. »Što

vi radite ovdje usred noći?« Laura dobaci Percyju bespomoćni pogled dok je on

mucajući traţio prihvatljivo objašnjenje, „pa... jednostavno nismo mogli zaspati,

Vaša Plemenitosti.―

Reimar von Ravenstein ih je strogo promatrao, a da još uvijek nije prestao sumnjati.

»Doista?« reče on hladno. »Moţda ste trebali popiti više vina, sigurno ne biste patili

od nesanice.«

Percy se nakloni. »Vjerojatno imate pravo, gospodine. Vaša raskošna proslava je na

nas ostavila tako jak dojam da je jednostavno nismo mogli odagnati I nismo se

mogli smiriti. Morate znati da mi na ovakve predstave nismo naviknuli. Zato smo

pretpostavili da Vi ne biste imali ništa protiv da malo protegnemo noge i opustimo

se na hladnom noćnom zraku - moţda bi onda napokon mogli zaspati.«

Percyjevo laskanje nije ostalo bez rezultata. Reimar makne ruku sa mača, a njegovo

se napeto lice opusti. „Osobno mislim da je to glupo, ali ako vi mislite da će vam

pomoći, onda imate moje dopuštenje!« Okrene se i udalji se nekoliko koraka, a

zatim zastane i oštro ih pogleda. »Ali, potrudite se da na putu do sobe ne stvarate

buku. Ne ţelimo probuditi goste!«

Preko Percyjeva lica preleti osmijeh. Prešutio je svoje mišljenje, da su se gosti tako

napili da ih ni top ne bi probudio. »Naravno, gospodaru«, odvrati on. »Nećemo ni

pisnuti. Ţelim Vam laku noć!« S tim se riječima nakloni Strašnome vitezu.

Laura osjeti da bi i ona trebala slijediti njegov primjer, tako da se također

naklonila, još dublje nego Percy. A onda se to dogodilo: kapa joj sklizne s glave, a

duga plava kosa se poput vodopada spusti na njena ramena. Djevojčica se ukoči i

uţasnuto pogleda kapu koja je pala na pod.

Ĉinilo se da se i Strašni vitez na trenutak skamenio. Začuđeno je zurio u Lauru.

Onda njegovo ruţno lice iskrivi bijes i on izvuče mač. »Izdajnički bijednici!« vikne

on. »Naučit ću vas da mene ne moţete varati!« Sa isukanim mačem u ruci, jurne na

njih.

Ĉinilo se da su oboje bili izgubljeni. Strašni je vitez bio izvan sebe od bijesa. U

tom trenutku Percy instinktivno ispod odijela izvuče knjigu, svom je snagom baci

na podivljalog patuljka i vikne: »Hajde, Lauro! Moramo van, brzo!«

Počeli su bjeţati poput uplašenih zečeva.

Debela je knjiga Reimara pogodila usred trbuha, izbila mu zrak iz pluća i

zaustavila ga - barem na trenu tak. Presavio se boreći se za zrak zgrčena lica. Iz

njegova se grla oteo divlji urlik u kojemu su se pomiješali bol i bijes, a onda

ponovno pojuri za Ĉuvarima.

Laura i Percy su stekli veoma malu prednost jer je Strašni vitez bio brţi nego što su

očekivali - usprkos svojim kratkim nogama i zdepastoj građi. Bio im je za petama

dok su preskakivali stepenice, Laura uplašena, na odmorištu sruši veliki svijećnjak

koji se otkotrlja među Reimarove noge i time prouzroči njegov pad. Mač mu uz

bučni zveket ispadne iz ruku.

„Ah―, vikne Laura s olakšanjem. Spašeni su! Sjurili su se niz stepenice i gotovo su

stigli. Ulazna su vrata bila širom otvorena. Odjednom se začuje nečiji gromki glas:

»Stanite!« Ne obazirući se na naredbu, bjegunci su i dalje trčali prema vratima.

Odjednom, kao niotkuda, za leđima osjete udar jakog vjetra. Vrata se pred njima s

treskom zatvore i odsjeku im put u dvorište.

Sedamnaesto poglavlje

* Stvorenja Zla

Percy pomakne kvaku, ali ona se ne pomakne. Ni milimetra!

Laura i Percy s uţasom se pogledaju. Nastavnik je očajnički pokušavao otvoriti

vrata. Pritiskao je i vukao, ali vrata su ostala zatvorena kao da su začarana.

'Uhvaćeni smo!' proleti Lauri kroz glavu.

U tom trenutku iza njih odjekne zluradi smijeh. Ĉuvari se okrenu - i ugledaju

blijedu Syrin koja je stajala pored tapiserije. Zabacila je glavu, a osmijeh joj se

razvukao od uha do uha.

Na licu Strašnoga viteza, koji je s mačem u ruci polako silazio niz stepenice, također

se pojavio trijumfalni osmijeh.

Laura i Percy se usprkos tome nisu htjeli predati. Potrče prema uspavanim

vitezovima na drugom kraju dvorane, koje ni tresak vrata nije probudio iz

alkoholiziranoga sna, izvuku njihove mačeve i s oruţjem u ruci pojure prema

Reimaru i Syrin.

Lice Strašnoga viteza izobliči se u bijesnu grimasu. »Ne mislite valjda da vas se

bojim?« urlikne on. »Jednog glazbenika i djevojčice?« S tim riječima stane pred njih i

zamahne mačem.

Laura i Percy su se brzo pokazali kao dostojni protivnici. Doduše, nisu bili

naviknuti na srednjovjekovne borbe, ali budući da su godinama trenirali s floretom, i

bili su izvrsni mačevaoci. Naizmjence su vješto napali strašnoga viteza koji se morao

braniti od njih oboje.

Njemu je spavaćica samo smetala. Bez svog uobičajenog zaštitnog oklopa, kretao se

mnogo opreznije. Ĉuvari su na svaki njegov udarac munjevito reagirali tako da se

Reimar brzo umorio. Borba nije dugo trajala. Laura je viteza napala s desne strane, a

Percy slijeva. Vitez je na trenutak oklijevao - nije mogao odlučiti koji će udarac

najprije obraniti. Tada munjevito zamahne, mačevi se silovito sudare i Reimaru

oruţje ispadne iz ruke.

Kad je mač pao na pod, Percy skoči na viteza, i prisloni mu oštricu mača na grlo.

Reimar raširi oči. Više se nije usudio ni pomaknuti. Ĉinilo se da je osjetio da su

Percyeve namjere krajnje ozbiljne. Smrtno ozbiljne.

Laura još nikada nije nastavnika vidjela u tom svjetlu Na licu mu je bio izraz

ţeljezne odlučnosti kad se okrenuo prema crnoj čarobnici koja je naoko ravnodušno

pratila borbu. »Otvori nam vrata!« naredi joj. Ili je tvoj prijatelj mrtav!«

Njene reptilske oči bijesnu u tami. »Glupane!« Sikne ona poput bijesne guje. Lauri se

na trenutak učini kao da joj se oko vrata ovija zmija. »Ne misliš valjda da me na nešto

moţeš prisiliti!« Pritom stisne oči. Baklje u drţačima na zidu se jedna za drugom

upale i obasjaju dvoranu drhtavim svjetlom.

Nakon toga napući usne i puhne. Lauru i Percyja zapuhne tako jak udar vjetra da

ih je skoro srušio. Nastavnik se nije dao zastrašiti. »Neću ti više ponavljati«, reče

on hladnokrvno. »Otvori već jednom ta vrati ako ti je stalo do prijateljevog

ţivota!«

Syrin bezizraţajno uzvrati njegov mrgodni pogled, Laura je već pomislila da će

popustiti kad joj preko lica preleti pakostan osmijeh. Nakrivi glavu i tako se sablasno

nasmije da su Lauru prošli ledeni trnci.

Syrin prezirno promotri Strašnoga viteza. »Što mene briga za ţivot tog jadnog

patuljka?« Ĉinilo se d a j u sve to zabavlja. »Budale na ovome svijetu nikada neće

izumrijeti, tako da jedna više ili manje ne čini razliku.«

Percy je znao da ne blefira. Ţrtvovala bi Reimara, a da ne trepne okom. Morao je

smisliti nešto drugo. »Dobro onda«, odgovori on ledeno. »Kako god ţeliš!« S tim

riječima uzdigne teško oruţje i drškom mača svom snagom udari Reimara po

lubanji. Strašni se vitez u nesvijesti skljoka na tlo. Percy namigne Lauri i oboje pojure

na Syrin.

Crna čarobnica opet otvori usta i puhne. Udar vjetra je ovoga puta bio tako jak

da ih je odbacio u kut dvorane. Dok su se s mukom podizali, Syrin se munjevito

okrene, raširi ruke i prodorno pogleda odvratnu sablast na tapiseriji. »Aštara!«

pozove je ledenim glasom. »Aštura ut tramixor!«

Ono što se nakon toga dogodilo, Laura nikada neće zaboraviti: tapiserija se

iznenada pomaknula! Lelujala je i ljuljala se s jedne na drugu stranu. Ĉinilo se kao da

je oţivjela. Laura razrogači oči uvidjevši kako se i sablast pokrenula! Protegnula se i

podigla odvratnu glavu. Istovremeno je počela sablasno zavijati. Zvuk se sve više

pojačavao, sve dok se dvoranom nije prolomio uţasni urlik. Ĉudovište se sve više

micalo. Koprcalo se i svijalo, kao da ţeli rastrgati nevidljive niti koje su ga drţale na

platnu. Snaţno tijelo nemani još se jednom napelo - sablast sa tapiserije hitro skoči u

dvoranu! Kad se potpuno uspravila, Laura shvati da j e visoka najmanje tri metra. S

iščekivanjem je motrila crnu čarobnicu, čekajući njenu zapovijed.

Ĉarobnica ispruţi ruku i pokaţe prema Lauri i Percyju. Ĉudovište okrene glavu

prema njima. Kad ih je ugledalo, glasno rikne. Iz raširenih mu je nosnica

sukljala vatra.

Laura i Percy se u smrtnom strahu povuku natrag.

Zvijer ponovno zaurla. Dah joj je smrdio po sumporu koji Ĉuvare iznenada obavije

poput vrućeg oblaka. Smrdljivo im se čudovište pribliţavalo pokazujući im ogromne

kandţe.

Laura i Percy panično skoče u stranu kako bi izbjegli napad. Na nesreću, djevojčica se

spotakne o debelog koji je leţao na podu, posrne i oruţje joj ispadne iz ruke. Percy

instinktivno podigne mač i zarije ga u potkoljenicu nemani. Ĉudovište to uopće nije

osjetilo jurnuvši na njih kao da se ništa nije dogodilo. U zadnji trenutak Ĉuvari se

sagnu i neman udari u zid. Silina je udarca bila tolika da je kameni zid napuknuo.

Percy ponovno zamahne oruţjem i zarije ga duboko u divovsko bedro razljućene

nemani. Ovoga je puta bio učinkovitiji: čudovište zaječi i posrćući krene u napad

drugom nogom. Oblak pare pogodi Percyja ravno u trbuh. Obori ga s nogu i odbaci

na suprotni ni dvorane.

Laura uţasnuto prekrije lice rukama. »O, Boţe!«

Neman je već krenula prema Percyju koji je bespomoćno leţao na podu. Ĉinilo

se kao da joj mač u bedru ni najmanje ne smeta. Pod je vibrirao pod njenim

koracima.

Percyju je krvarila površinska rana na glavi. Dok se s mukom podizao, preko

izmučenog mu je lica tekla krv. Ĉudovište mu se pribliţi, a on ustukne. U tom se

trenutku spotakne o onesviještenog Reimara i opet padne na pod. Ostao je

nepomično leţati, pogleda uperenog na neman koju više nije mogao izbjeći.

»Percy, ustani!« vrisne Laura, panično se ogledavajući oko sebe. Sto je mogla

učiniti? Podigla je mač s poda i svom ga je snagom bacila na čudovište.

Mač strelovitom brzinom okrzne njegovu glavu i završi na kamenom podu.

Laura uţasnuto shvati da ga nije uspjela raniti. Ĉinilo se da ga je napad još više

razjario. Neman ponovno zaurla, okrene se prema Lauri i bijesno je pogleda, a onda

se opet usredotoči na nastavnika. Percyju je i taj trenutak bio dovoljan da se

odmakne i zgrabi mač.

»Što da radimo?« vikne on promuklo. »Mačevima mu ne moţemo ništa. Ni

koplja ga ne bi zaustavila!«

Laura se iznenada dosjeti kako bi mogli savladati čudovište. »Brzo, Percy! U

podrum, dođi!«

Sve su se više povlačili i neupadljivo pribliţavali stepenicama koje su vodile u

labirint u podrumu dvorca.

No, činilo se da je Syrin prozrela njihov plan. »Tramixor!« sikne ona. »Tramixor!

Tramixor!«

»To moţe značiti samo 'Ubij ih!',« proleti Lauri glavom.

Ĉudovište zareţi i krene za Ĉuvarima. Iako se Laura branila jedna ju je kandţa ipak

okrznula i srušila na tlo. Ĉudovište se već okomilo na nju kad ga Percy udari sa

strane s namjerom da mu mač zarije u grudi, teški mač zvekne kao da se sudario s

kamenom i pukne po sredini. Nastavnik zatetura od siline udarca.

Ali, Percy se nije dao. Uzme jednu baklju sa zida i krene njome prema licu čudovišta.

Neman se trgne, spusti glavu i zaurla tako glasno da se zatresla cijela dvorana. Percy

poţuri prema Lauri i pomogne joj da se uspravi. Zatim brzo krenu prema

stepenicama i nestane u tamu.

Neman ih je u stopu slijedila.

Brzo su Ĉuvari stigli do glavnog ulaza u podrum, iako su se koraci čudovišta jasno

čuli, Laura zastane, uzme jednu ugašenu baklju sa zida i pokušaje zapaliti. Percy ju

je nervozno promatrao. »Poţuri, Lauro! Ne smijemo izgubiti ni trenutak ako mu

ţelimo umaknuti. Ovako će nas samo bolje vidjeti.«

Laura se morala nasmiješiti iako su bili u smrtnoj opasnosti. Percy još uvijek nije

shvaćao što je namjeravala! »Bez ovoga mu u podrumu nećemo pobjeći«, reče Ona

mirno. »Znaš li moţda put do beskonačnog prolaza tajnih vrata iza kojih su zavojite

stepenice koje vode u dvorište?«

Nastavnik samo odmahne glavom.

»Eto, vidiš! Bez svjetla nikada ne bih mogla pronaći prolaz!«

U istom se trenutku baklja zapali i osvijetli usku prostoriju - kao i čudovište koje se

reţeći pojavilo iza njih.

»Bjeţimo, Percy!« vikne Laura i pojuri. Dok su trčali, s vremena na vrijeme bacila bi

pogled na neman koja ih je slijedila. Srećom, visina ju je usporavala. Većina je

prolaza bila tako niska da se čudovište kroz njih s mukom probijalo. To je samo

pojačalo njegov bijes tako da su mu urlici hodnicima odzvanjali popu I strašne oluje.

Laura je bez problema našla prolaz za koji je nekoć vjerovala da vodi do

Reimarove odaje s blagom. Percy tada konačno shvati što je namjeravala.

»Alors - nije loše, mademoiselle« pohvali je on, a zatim naglo problijedi kao krpa.

»Što ti je?«

»Urušeni strop«, objasni Percy uţasnuto. »Ako su prolaz već blokirali kamenjem,

cijeli će plan propasti!«

Laura se ukoči. Percy je imao pravo! Ako je prepreka koje su se mogli riješiti

samo uz pomoć Kamenoga diva već postojala, onda su bili u stupici - potpuno

bespomoćni!

O, ne!

Ogromna se neman, koja je svojom masom blokirala gotovo cijeli prolaz, sve više

pribliţavala.

Što da učine? Da slijepo potrče i moţda se nađu u smrtonosnoj stupici? Ili da

nastave trčati podrumskim labirintom znajući da čudovištu ne mogu pobjeći i da ih

čeka sigurna smrt? Lauri se u glavi vrtjelo tisuće misli odjednom. »Dođi, Percy!« reče

ona napokon i stupi u prolaz koji je vodio u ni štavilo.

Ĉudovište im se već pribliţilo. Laura je njegov vrući dah osjećala na leđima, a od

njegovog su je reţanja bdjele uši. Poţurila je prema zavoju iza kojega se skrivala

njihova sudbina. Moţda su imali sreće pa ogromna zapreka koja je trebala zavarati

ljude da pomisle da se urušio strop još nije postojala, a moţda... Laura se nije

usuđivala ni pomisliti što bi se u tom trenu dogodilo! Drţala je dah i provirila iza

ugla - a onda je obasja neopisiva radost. »To!« veselila se ona. »To!« Pro la z je bio

slobodan! Ništa im nije priječilo put. Percy je također odahnuo. »Mon Dieu!

„Takva sreća dolazi samo onima koji je zasluţuju!« odvrati Laura, a da pritom

nije ni primijetila d a j e zazvučala isto kao njen pametni brat. »Krenimo već jer će

nas uhvatiti ! «

Koliko je bila u pravu! Ĉudovište je već bilo tako blizu da ih je zamalo zgrabilo. Kad

je zamahnulo, njegove kandţe su gotovo zaderale Percyjevo odijelo.

Trčali su što su brţe mogli. Bilo je vaţno da preskoče čuvenu oprugu kojom se

aktivirao otvor u podu.

Zalet - i dobar skok! Ako slučajno promaše...

„Skoči, Percy!« vikne Laura. »Sad!« Odrazila se i poletjela, sklopi oči. Iako je skok

trajao jedva dvije sekunde, njoj su se učinile kao vječnost - no, ipak je uočila stupicu.

Percy ju je slijedio. I on je preskočio skrivenu rupu.

Uspjeli su!

Zastali su nekoliko metara iza smrtonosne klopke i okrenuli se.

Laurin je plan uspio: čudovište je stalo na skrivena vrata koja su se pod njegovom

teţinom širom otvorila.

Prolomio se vrisak u kojem su se pomiješali čuđenje i uţas, a onda neman padne u

dubinu. Pala je u dese I metara duboki ponor. Od udarca su se stresli zidovi. Iz

dubine se začuje gromki, bolni urlik, a onda zavlada sablasna tišina.

Laura i Percy pogledaju se s olakšanjem i polako se pribliţe otvoru u podu.

Laura bakljom osvijetli tamnu rupu. Duboko ispod njih nepomično je leţala sablast.

Udovi su joj bili rašireni, a oštri su joj ţeljezni šiljci na dnu ponora razderali tijelo. Iz

bezbrojnih rana tekla je neka gusta crna tekućina i oko tijela širila neugodan miris.

Beţivotno tijelo se trţne i Laura začuje tiho stenjanje - neman je još bila ţiva!

Ponovno se začuje zavijajuće stenjanje, a onda čudovište podigne glavu, jedini dio

tijela koji šiljci nisu probili. Ĉudovište polako digne pogled i molećivo pogleda

Lauru. Iz očiju mu poteku suze, a zatim mu glava padne unatrag i grozno biće

ugine. Na njegovoj ruţnoj njušci pojavio se gotovo njeţni izraz.

Čudovište je bilo mrtvo.

Laura proguta knedlu. Obuzme je samilost. Gotovo je ţalila za njim, iako ih je

skoro ubilo. Shvatila je da krivnja nije bila njegova - ono je samo bilo u sluţbi svoje

gospodarice koja mu je nametnula svoju volju. Jadno se biće nije moglo obraniti i

sluţilo je kao oruđe zlikovcima. Laura je bila sigurna da to nije bilo prvi put da ga je

Syrin nahuškala na svoje protivnike - znala je da je sam pogled na njega u ţrtvama

izazivao strah i uţas. Na tu pomisao, Lauri je gotovo pozlilo.

»Moramo pobjeći, Lauro, ne smijemo se više ovdje

zadrţavati«, opomene je Percy. »Vratimo se u naš svijet prije nego što nas Syrin

počne traţiti. I prije nego što se vitez osvijesti i za nama pošalje svoju straţu, ako to

već nije učinio!«

Laura razočarano pogleda nastavnika. »Ne misliš ozbiljno, Percy? Ako sada

prekinemo putovanje onda je sve bilo uzalud. Nismo ništa postigli i nismo saznali o

Pečatu Sedam mjeseca. A upravo zato smo došli ovamo!«

„Ne moraš me podsjećati«, odvrati mirno nastavnik, bojim se da nemamo drugog

izbora. Ako izgubimo ţivot nizašto, ni to nam neće pomoći, zar ne?«

On je imao pravo - ali Laura to nije htjela priznati. Nisu se smjeli vratiti praznih

ruku! »Uzmimo knjigu«, zamoli ga ona. »Ti si također mislio da bi u njoj moglo

pisati nešto o pečatu, zar ne?«

„Ali, nemamo je vremena pregledati. A sumnjam da bismo je uspjeli prenijeti u naše

doba.«

„Barem pokušajmo! Molim te, Percy!« Nastavnik se nije dao nagovoriti. »To bi bilo

preopasno, vjeruj mi. Ako se vratimo u predvorje, mogli bi upasti u šake te crne

čarobnice ili Reimara - a tada smo gotovi. To dobro znaš!« Laura iskrivi lice - morala

se pokoriti neizbjeţnom, š to je Percy rekao bilo je točno i zato su morali što prije

krenuti na sigurno. Osim toga, bilo je neizvjesno da će opet dobiti priliku da se

nesmetano koncentriraju i uđu u »tunel« koji će prekinuti njihovo putovanje

i vratiti ih u internat kroz prostor i vrijeme.

„Dobro onda«, reče napokon djevojčica. »Otputujmo! «

Laura baci posljednji pogled u provaliju - i tamo ugleda škorpione. Tisuće crnih

ţivotinja koje su u repu imale opasni otrov. Bili su ogromni, s velikim kliještima i

brzo su pristizali iz dubine.

Lauri se kosa digne na glavi od uţasa kad je shvatila odakle dolaze: stvarali su se

od crne tekućine koja je tekla iz rana mrtve sablasti. Kako je rastao broj škorpiona,

tako se topilo tijelo mrtvaca.

Ţivotinje su s lakoćom puzale po glatkim rubovima ponora. Smrdjele su isto

tako grozno kao i čudovište iz kojega su izašle. Laura odmah shvati da će ih

škorpioni napasti. Dok je kao skamenjena zurila u predvodnika, jedan od škorpiona

već je prešao rub ponora. Slijedili su ga i drugi. Ĉinilo se kao da svojim crvenim

očima fiksiraju ţrtve. Otrovni su im repovi bili savijeni prema naprijed, spremni za

napad. 'Njihov je ubod sigurno smrtonosan', pomisli Laura.

»Dovraga, Quintusse, tu nešto ne valja!« Rebekka Taxus uzbuđeno upadne u

sobu doktora Schwartza.

Nastavnik kemije iznenađeno podigne pogled sa zadaćnica koje je ispravljao.

»Što je bilo?«

»Vidjela ssam Percyjev auto na parkiralištu!«

»Da, i?«

Pinky je nemirno koračala amo-tamo. »Nepresstano je pričao da će vikend

provessti ss Laurom na jahanju - zar ne?«

»Tako je. Ali što...«

Taxusica mu nije dozvolila da dođe do riječi. »A zašto onda njegov auto sstoji na

parkiralištu?«

„Zato što ga je moţda netko drugi odvezao?―

« Gluposst!« Pinky se namršti i u djeliću sekunde se učini da su oko njene glave

zavijorile male zmije, Dredllocksice. »Nešto ssmjeraju! Zato moramo otkr i t i što rade

- Percy i to prokleto derište!«

Mlintus Schwartz ustane i priđe uzrujanoj nastavnici— „Molim te, smiri se,

Rebekka«, reče on njeţno, skoro s ljubavlju. »Što god da su naumili saznat ćemo.

Znaš da nama ništa ne ostaje skriveno. Ni ne slute da smo obaviješteni o svakom

njihovom koraku. Zašto se onda brineš?«

„Imaš pravo, Quintusse.« Pinky se razvedri. »Oprosti što sam izgubila ţivce. Još

uvijek ne mogu vjerovati da nam tako olakšavaju possao.«

Pomisao na smrtonosni ubod trgnula je Lauru iz obamrlosti. »Bjeţimo, Percy!

Brzo, bjeţimo!« vrisne iz sveg glasa.

Nastavnik je također opazio novu opasnost. Oboje uzmu zalet i preskoče provaliju.

Od čudovišta je ostala samo izobličena glava. Rubovi provalije crnili su se od

škorpiona koji su se ustrajno penjali prema otvoru.

I ovog im je puta skok uspio. Potrče prema izlazu. Laura baci pogled preko

ramena: predvodnik škorpiona ih je slijedio.

Pratilo g a j e tisuće opasnih škorpiona. Proizvodili su groznu buku koja im je

odzvanjala u ušima tjerajući ih da trče dalje. Ali, Laura uskoro počne kašljati; usta

su joj gorjela. Prvo borba sa čudovištem u

predvorju, zatim potjera u podrumu, a sada bijeg - to je jednostavno bilo previše!

Ĉinilo se da i Percyju ponestaje snage. Laura se začudila kad je sa zida skinuo

nekoliko baklji.

»Što radiš?« upita ona zapanjeno.

»Ĉekaj !« zakašlje on i uzme još jednu baklju. »Sad ćeš vidjeti!«

Konačno su stigli do stepenica koje su vodile u predvorje. Laura se u trku okrene

i posvijetli u prolaz - vojska škorpiona već je pristizala iza ugla.

Percy ispusti dvanaestak baklji koje je pokupio i one s treskom padnu na pod.

»Zapali ih, brzo!« vikne on Lauri dok ih je razvlačio po podu. Laura konačno shvati

što je naumio.

Svojom bakljom upali njegove, a odvratni gmizavci se istoga trenutka zapale.

Lauru zapuhne nesnosna toplina, a u oči i nos joj uđe dim.

»To će ih sigurno zaustaviti!« dovikne Percy. »Barem na neko vrijeme!«

Kad su stupili u predvorje, tamo nije bilo nikoga. Syrin, Reimar von Ravenstein,

debeli vitez i njegov kolega koji su spavali na kamenom podu - svi su nestali.

Ĉudno, ulazna su vrata bila širom otvorena.

»Što bi to trebalo značiti?« upita Laura.

»Nemam pojma. Bilo kako bilo, iskoristimo priliku i nestanimo odavde!«

Nastavnik zatvori oči s namjerom da izazove trans kad ga Laura brzo povuče na

stranu. »Knjiga!« podsjeti ga ona. » 'Bratstvo Sedmorice'! Uzmimo je. Moramo prijeći

samo dva reda stepenica.«

Crni ju je vitez sigurno već odavno pokupio!» reče Percy, ali ipak krene za

djevojčicom koja je brzo prešla predvorje i poţurila do stubišta. Laura još nije stavila

nogu ni na prvu stepenicu kad shvate. Nisu imali šanse da dođu do knjige - na vrhu

stubišta stajalo je dvanaestak vitezova! Očito je probudio svoje vojnike. Bili su u

punoj borbenoj opremi, na glavi su im bili šljemovi, isukali su ih i činilo se kao da

čekaju uljeze. Zlurado su se smijali i izazivački ih promatrali zakrvavljenim očima.

Krvoločnu su hordu predvodili Strašni vitez i Roli Strašni.

Kad je Reimar primijetio njihovo iznenađenje, zadovoljno se nacerio. »Što još čekate,

'glazbenici'?« njegovo je ruţno lice iskrivila prezirna grimasa. »Zašto ne dođete bliţe

i ne pridruţite nam se? Time ćete nam učiniti veliko zadovoljstvo, zar ne?« Okrene se

svojim drugovima koji su njegov podrugljivi govor popratili smijehom.

Laura i Percy potrče prema otvorenim vratima. Laura je očekivala da će im se vrata ponovno zalupiti pred nosom, kad joj neki glas u podsvijesti prišapne - Nemoj to učiniti! To je klopka! Ne izlazi van!

Oklijevala je, ali nisu imali drugog izbora. Vitezovi su krenuli za njima, tako da su

Ĉuvari ipak potrčali

Nebo je bilo vedro. Mjesec je srebrnkastim svjetlom obasjavao dvorac koji je

utonuo u noćnu tišinu. Ĉuli su se samo ţurni koraci Laure i Percyja dok su gazili po

stepenicama. Već su skoro došli do vrata koja su vodila van iz dvorišta, kad Laura

osjeti ledenu hladnoću koja im se ispriječila na putu poput nekakve prepreke. Tada

primijeti siluete koje su se skrivale u sjeni dvorca. Laura u nevjerici zastane i uhvati

Percyja za ruku dok je promatrala tamna obličja koja su stajala nepomično poredana

na sve tri strane dvorišta. Bilo ih je stotinjak i svi su bili u oklopima. Ledena

hladnoća koju su isijavali uvukla se Lauri u kosti.

Kad je paţljivije pogledala sjenovite vojnike, sledi joj se krv u ţilama: tamo gdje

su trebala biti lica nije bilo ničega. Napokon shvati što je to značilo: bili su to duhovi

u viteškim oklopima!

»Natrag!« prošapće ona uplašeno. »Percy, moramo se vratiti!«

U ušima im tada odjekne sablasni smijeh. Ĉinilo se da dolazi s velikoga tornja. I

doista, tamo je stajala Syrin, crna čarobnica. Njeno mršavo tijelo, koje se poput sjene

ocrtavalo ispod noćnog neba, bilo je oličenje Zla. Kad je smijeh utihnuo, ona raširi

ruke i izda naredbu vojsci duhova: »Aštarar ut tramixum!« - »Probudite se i ubijte!« I

ponovno: »Tramixum! Tramixum!«

U istom se trenutku oklopi pokrenu. Ţeljezne su rukavice posegnule za

mačevima, a oštrice zablistaju na mjesečini.

Laura i Percy su u međuvremenu stigli do podnoţja stepenica - i shvatili da više

ne mogu natrag. Reimar i njegovi vojnici rasporedili su se pred ulaznim vratima i

zlurado promatrali predstavu.

Vojska duhova krene prema Lauri i Percyju.

Njihova je oprema škripala i zveckala dok su se polako pribliţavali.

Djevojčica zaječi: »Što sad, Percy? Što da radimo?«

On ne odgovori. Šutke je pogleda u oči - i Lauri postane jasno da ni on ne vidi

izlaza. Nije im više bilo spasa, bili su izgubljeni.

Osamnaesto poglavlje

*Krilati lavovi

Lauru obuzima očaj. Otme joj se jecaj. Posramljeno skrene pogled. I ugleda Kamenog

diva.

Portak! Zabrinuto ju je pogledao - i odjednom je shvatila što mora učiniti. Brzo je

priskočila podnoţju širokog stupa i tri puta kruţno protrljala hladni kamen.

Portak je odmah reagirao.

Lauri se ipak činilo kao d a je prošla cijela vječnost dok se nije začulo muklo

škripanje kad se div pokrenuo, odvojio ruke od strehe i počeo rasti. Laura nestrpljivo

vikne: »Poţuri se, Portače! Molim te, poţuri!«

Reimarovi su se vitezi uţasnuli kad su ugledali diva koji je oţivio. Oči su im se

razrogačile od straha, neki su se zaprepašteno molili, a nekoliko vitezova se

prekriţilo dok su se drugi ukočili od straha. Vidjelo se da bi najradije pobjegli, ali

Strašni ih je vitez zaustavio.

»Da ste ostali tu, kukavice!« zagrmi on. Njegova je naredba bila učinkovita:

muškarci su stali u stav mimo, iako su im se noge tresle.

Laura je plašljivo promatrala vojsku duhova, koja se pribliţavala, nasreću

polako. Kretali su se nespretno poput onog čudovišta i podsjećah su na usporene

figure u starim pustolovnim filmovima koje je Laura voljela.

Samo, ovaj se put nije radilo o filmu, već o smrtnoj zbilji. Portak je napokon

prestao rasti. Protegnuo se i raširio udove, a onda prijekorno pogleda Ĉuvare.

„Očito se prije niste sjetili da mogu vas spasiti?« promrmlja on mrzovoljno.

„Sorry«, odgovori Laura. »Ţao mi je!« Prene je Syrinin bijesni urlik. Crna se

čarobnica nagnula preko ruba tornja i divlje gestikulirala. Njeno mjesečinom

obasjano lice bilo je izobličeno pod grimasom. »Tramixum!« poviče ona zapovjedi-

Tramixuml Tramixum!« Prvi je red sjena već nasrnuo na Lauru i Percyja, ali

do njih stane Portak i zapriječi im put. Dok su vojnici bezuspješno mačevima udarali

po njegovom granitnom tijelu, on zamahne svojim ogromnim rukama i sruši četiri

skupine odjednom. Bespomoćno su pali na tlo, šljemovi su letjeli na sve strane, a

stisak ţeljeznih rukavica olabavi i mačevi padnu na tlo. Duhovi su očito vladam čim

bi se šljem odvojio od ostatka oklopa, njih su već navirali drugi napadači.

„Imenjaci, evo što se događa kad zlo prijatelje pogađa!« uzvikne mrgodno Kameni

div, i onda krene u akciju. Nakon svakog udarca njegove šake oklopi bi muklo

odjeknuli. U vrlo kratko vrijeme on ih je savladao, Laura i Percy su se također

uključili u borbu. Oboruţali su se mačevima koji su popadali sjenama i stali uz

Portaka odlučni da savladaju ravensteinskog tiranina. Hrabrošću koju osjete samo

oni koji su u smrtnoj opasnosti, sve su više potiskivali napadače. Uskoro je

dvorište bilo prepuno razbacanih šljemova, dijelova oklopa i oruţja.

No, neprijatelji još uvijek nisu posustali. Pod vodstvom podmukle Syrin, uporno

su napadali, a i Strašni je vitez procijenio da j e došlo vrijeme da se i njegovi vojnici

umiješaju u borbu. Na njegov znak, Bardolf Strašni i četiri njegova najbolja viteza

krenuli su u bitku protiv uljeza.

Nasreću, njihovi su oklopi tako glasno odjekivali da ih je Laura na vrijeme

primijetila i stigla upozoriti Kamenog diva. »Portače!«

Gorostas se okrene i dok su mu Laura i Percy čuvali leđa, suprotstavi se

Reimarovim ljudima. Pod njegovim su teškim udarcima jedan za drugim padali na

tlo. Rei mar von Ravenstein je morao priznati da ni njegovi najbolji vitezovi nisu

dorasli divu. Portak je bio savršeni borbeni stroj, a zahvaljujući svojem kamenom

tijelu, činilo se da je nepobjediv.

No, u međuvremenu se čak i div zadihao. Mrgodno je pogledao Reimara, koji je

još uvijek stajao na vrhu stepenica te značajno pokazao na njegove poraţene

vitezove koji su leţali na tlu i izazivački mu povikao: »Ako među vama hrabrih ljudi

nema, brzo se predajte i neće biti problema!«

Strašni je vitez namršteno gledao svoje bespomoćne vitezove i poraţenu vojsku

sjena koju je Portak dokrajčio. Laura se već uplašila da će u borbu poslati još svojih

nasilnika, ali on samo pozove jednog vazala i nešto mu šapne na uho. Ĉovjek kimne

glavom i u pratnji vitezova ţurno nestane u unutrašnjosti dvorca. Pred vratima je

ostao samo gospodar Ravensteina i hladnokrvno promatrao končanu borbu između

predvodnika sablasne vojske i Ĉuvara.

Lauru obuzme neugodan predosjećaj: Reimar je spremao neku podvalu. Ali, š t o

j e moglo biti opasnije od vojske sablasti i njegovih krvoločnih vitezova?

S i lva n se šuljao kroz Sumpornu močvaru. Kašljao je. Kroz mokri ručnik koji je

pritisnuo na usta i nos, nije dopirao zrak. Pluća su mu gorjela, a i noge boljele.

Okruţivala g a je samo tama. Tu i tamo dao bi nejasne sjene ili laţna svjetla kojima

su ga duhovi pokušavali skrenuti s puta i odvesti dublje u močvaru. No, uglavnom

nije vidio ništa, a to ga je još više zabrinjavalo. Slabi li mu vid? Jesu li otovne

sumporne pare već počele djelovati usprkos sili? Ili je moţda stvar bila u tome što je

u močvaru išao usred noći? Nije znao. Znao je samo jedno: putovanje Sumpornom

močvarom usred noći bio je vrlo rizičan pothvat koji g a je mogao stajati ţivota.

Tajna je u stazi koja je vodila kroz ţivo blato i danju bila vidljiva. Noću čak ni

njegove izvjeţbane oči nisu mogle razaznati gdje se staza nalazi. Ali, nije imao

izbora. Ako je u Tamnu utvrdu htio stići prije Ĉarobnjaka ţelja, morao se na to

odvaţiti. Jednostavno je morao vjerovati instinktu - i snazi Svjetla. Kad je iz tame do

njega dopro glas koji mu se obratio, znao je da se još uvijek nalazi na pravom putu.

»Pogledaj, pogledaj!« dovikne mu jedna usamljena močvarna breza, uzbuđeno i

prijekorno u isti mah. Napokon si ponovno došao, nevjerniče!« Silvana preplavi

neizmjerno olakšanje. Zastane i

shvati da se drvo pred njim duboko sagnulo u znak pozdrava. »Reci mi što ima

novoga. Hajde, pričaj, Silvane!«

»Zaista mi je ţao«, ispriča se Šumski trkač. »Ali, ne smijem izgubiti ni trenutka!«

S tim riječima poţuri dalje.

»Ostani tu!« Močvarna breza za njim ispruţi svoje najduţe grane, ali ga ne

dohvati. »Tako sam usamljena, Silvane!« dovikne mu ona, ali on je već nestao u

tami.

Silvan je znao da će uskoro izići iz Sumporne močvare. Nesvjesno ubrza korak.

Na ţurbu ga je tjerala nečista savjest koja ga je već danima mučila. Kakav je glupan

bio! Morweni je o Ĉarobnjacima ţelja pričao u Alienorinoj prisutnosti! Trebao je

znati da će njegove informacije djevojčici u glavu usaditi glupe ideje! U sebi se nadao

da će uspjeti ispraviti svoju pogrešku.

Smrdljivi su oblaci pare napokon ostali iza njega, a pred njim su se pojavile

veličanstvene sjeverne zidine Tamne utvrde. Na istoku je crta dalekog horizonta

postajala sve svjetlija. Bila je zora.

Sakrio se iza jednog stabla i oprezno provirio prema tornjevima koji su se

uzdizali na obje strane zida i na kojima su patrolirale straţe. Na svakom tornju bila

su dvojica ratnika u crnim uniformama koji su pazili da se nitko neopaţeno ne

prikrade. Ulazna su se vrata nalazila s juţne strane. Silvan je morao zaobići cijelu

utvrdu da bi dotamo stigao. No, na tom putu nije bilo ničega što bi mu moglo

posluţiti kao skrovište i znao je da će sigurno biti primijećen. Znači, morao se

kamuflirati bolje nego ikada dotad. Borboronovi ljudi nisu zabušavali; znali su da ih

čeka smrt budu li neoprezni. Osim toga, većina straţara bih su trioktidi, trooka bića

koja su u tami vidjela gotovo isto tako dobro kao i danju, i prema pogledu od njih

bili bolji samo Patuljasti divovi.

Silvan brzo klekne, zagrabi rukama smrdljivo blato i namaţe kosu i lice, a zatim se

cijeli uvalja u blato. Kad je ustao, sličio je na golema, biće rođeno u močvari.

Pl a ni n sk i trkač pogleda straţare. Gledali su u daljinu, nitko od njih nije računao

na to da će se netko prišuljati iz pravca zlokobne močvare. Silvan se sagne i potrči ka

zidinama dvorca. Moţda je još uvijek mogao spasiti Alienor od strašnog ropstva.

Stisnut uza zid, Šumski trkač zađe iza tornja na sjeverozapadnoj strani dvorca i

korak po korak počne se penjati duţ beskonačnog zapadnog zida, sve dok nije došao

na drugu stranu. Srce mu je ubrzano udaralo kad je provirio iza ugla i shvatio d a je

stigao prekasno: vrata su bila širom otvorena. Ĉarobnjaci ţelja i djeca već su u pratnji

ratnika prelazili drveni most iznad opkopa. Nedugo zatim ušli su u unutrašnjosti

utvrde. Gotovo. Bilo je gotovo.

Ništa više nije mogao učiniti za Alienor! Silvan je kao skamenjen gledao vrata koja

su se i zatvarala kad ga iz zamrlosti prene piskavi zvuk signalne trube. Šumski se

čuvar trgne, i u tom trenutku prema njemu doleti kiša strelica.

Silvan počne bjeţati. No, iako je trčao kao nikad u ţivotu, znao je da ovoga puta

nije vjerojatno da će se i zdrav i čitav.

Laura nije dugo bila u neizvjesnosti. Nekoliko trenutaka nakon što su se Reimarovi

ljudi povukli u dvorac, sa svih su se strana začuli pljaskavi zvuči. Iznenađeno se

okrenula i na najvišim katovima opazila mala izbočenja s otvorima kroz koja je u

dvorište padao tekući katran. Masa neugodnog mirisa brzo se širila. Na znak

Strašnoga viteza, njegovi ljudi zapale baklje i bace ih u lokve katrana koje su se

odmah zapalile. Crna vatrena stihija se kroz redove sablasne vojske pribliţavala

Lauri i Percyju.

Oni zatečeno ustuknu. Osjetili su vrućinu koja je nadirala sa svih strana. Njihova

su se znojna lica sjajila u svjetlosti plamena. Iako Portak nije osjećao vrućinu,

povukao se zajedno s njima. Laura pogleda neprijatelje i shvati da im je vatra

podarila novu hrabrost - posebno zato što im nije mogla ništa. Laura i Percy

uţasnuto su gledali kako sablasna vojska bezbriţno i s divljom odlučnošću korača

usred plamena.

Ĉuvari su se neprestano povlačili, sve dok nisu stigli do podnoţja stepenica.

U međuvremenu je Strašni vitez oko sebe opet okupio svoje ljude. Poredali su se

pred vratima i oruţjem prepriječili Ĉuvarima put u dvorac. Portak je mogao neke od

njih maknuti s puta - ali to ne bi spasilo Lauru i Percyja. Neprijatelja je bilo previše.

Bili su izgubljeni; više nije bilo izlaza. U međuvremenu se plamen proširio na veći

dio dvorišta dok su sablasni vitezovi nezadrţivo napredovali prema njima.

Promatrajući zastrašujuće oklope koji su se na svjetlu vatre crvenkasto sjajili,

Lauri se na licu jasno ocrtavao strah. U tom trenutku začuje Portakov glas: »Ako

ne ţelite izgorjeti, skočite i na kamenog se lava popnite.―

Djevojčica zbunjeno pogleda u diva. Lava? Što je to moglo značiti?

Div je, međutim, odmah shvatio. »Tako je, Lauro! Popni se na leđa kamenog

lava!« vikne on. »Brzo!«

No, Laura se nije ni pomakla. Ukočeno je promatrala dok je Percy pojurio prema

krilatom lavu na desnoj stepenica i skočio na njegova leđa. U istom trenutku Portak

udarcem desne ruke obori četu vitezova sa stepenica, zgrabi Lauru kao da je perce i

podigne je na drugog lava. Onda uperi kaţiprste na glavama kamenih figura i

izgovori: »Slušajte, braćo sfingina; u ovom času kad trebamo vas - slušajte zapovijed

Svjetla! Probudite se iz mrtvog imena da nas izbavite iz ovoga plamena!« Istoga

trenutka u skulpture uđe ţivot. Laura i Percy vidješe kako su se pokrenule. Lavovi

skoro istovremeno izviju glave i glasno zariču. Njihova je rika dvorištem odjeknula

poput grmljavine. Laura se stresla cijelim tijelom.

Reimar i njegovi vitezovi uţasnuto ustuknu. Na licima im se ocrtavao strah. Ĉak je i

predvodnik sablasne vojske bio zatečen sirovom snagom koja se osjetila u njihovoj

rici. Sablasti zastanu i ukopaju se na mjestu.

Ĉinilo se da jedino crna čarobnica na tornju nije bila impresionirana čudesnom

preobrazbom kamenih figura.

Sijevanje njenih strašnih ratnika u njoj je izazvalo divlji bijes. »Tramvcum!« vikne ona

razjareno. »Tramixum!“

No, lavovi su već raširili svoja orlovska krila promjera

oko četiri metra i paţljivo ih protegnuli, kao da se ţele uvjeriti slušaju li ih još.

Na licu Kamenog diva pojavi se zadovoljni osmijeh. »Lav je ţivotinja hrabra;

pomilujte ga iza lijevoga uha sada i tiho mu recite cilj svoj - tamo će vas odvesti«,

šapne Reimund Portak djevojčici, a onda se okrene lavovima.

Njih je očito obuzelo nestrpljenje. Nemirno su istezali prednje šape, mahali

krilima i dugim repovima, a njihova se rika još jednom prolomila dvorištem.

Kameni gorostas im napokon izda zapovijed za odlazak: »Hrabri lavovi, poţurite

i u zrak i vjetar se uzdignite; hitro naše prijatelje na sigurno ponesite!«

Istoga trenutka krilati lavovi skoče sa stepenice i, dostojanstveno mašući jakim

krilima, s lakoćom vinu se u zrak ne osjećajući teret na leđima. Portak im namigne za

rastanak i lavovi odlete u tamu.

Kako su odmicali, sablasni su vitezovi u krvavocrvenim oklopima postajali sve

manji. Kao skamenjeni, stajali su usred gorućeg plamena gledajući za njima. Rei-mar

i njegovi vitezovi bili su bespomoćni. Očito još samo Syrin nije htjela odustati. Crna

čarobnica podigne ruke prema nebu - i iz njih joj vatrene zrake sunu ravno na

Laurine lavove!

'Pazite!' htjela je viknuti djevojčica, ali tada začuje kako jedan lav govori

drugome: »Nalijevo!«

»Ne, nadesno!« vikne drugi lav. Vatrena munja prozuji kraj njih i za dlaku

promaši Lauru. Njen je lav bijesno zarikao i naglo zaokrenuo nalijevo. Promjena

smjera je bila tako iznenadna da bi mu Laura pala s leđa da se nije u zadnjem

trenutku uhvatila za gustu grivu.

Vatrena munja ih je za dlaku promašila, drugi je lav također naglo promijenio smjer,

tako da je iduća vatrena zraka promašila cilj. Percyjev je lav krenuo udesno i tako su

se razdvojili. Laura se nagne i biću uzbuđeno šapne na uho: »Ne, mi moramo biti

zajedno!«

»Nema razloga za paniku, madame« Iako je pokraj prozujala vatrena munja,

veličanstvena je ţivotinja govorila mirno i vrlo uljudno. »Latus i ja dobro znamo

što radimo - čak i kada se ne slaţemo oko toga što bi bilo najbolje učiniti!«

Latus? To je vjerojatno bilo ime lava na kojemu je lio Percy. A kako se zvao njen lav?

Laura ga je to upravo htjela upitati kad se krilato odjednom obruši u dubinu. Laura

uplašeno vrisne i svom snagom zgrabi grivu dok je lav munjevitom brzinom letio

prema vrhu visokog dvorskog tornja. Latus ga je sljedio i Laura shvati što su

namjeravali: krenuli su ka Syrin koja im je pomoću crne magije pokušavala

onemogućiti bijeg.

Pogled na bijesne lavove koji su nezadrţivo jurili prema njoj bio je previše čak i za

crnu čarobnicu. Syrin pobjegne i spasi se u unutrašnjosti tornja.

Lavovi trijumfalno zariču. Zatim rašire krila kako bi ublaţili slijetanje. Elegantno

prelete oko kule i nestanu iz vida Reimarovim vitezovima koji su još uvijek

ukočeno stajali na stepenicama.

Vojska sablasti se raspala čim je Syrin nestala, crni su oklopi bili raštrkani po cijelom

dvorištu. Vatre u se polako gasile. Portak se opet pretvorio u stup. Kao i uvijek,

pridrţavao je strehu i nasmiješeno gledao u daljinu kao da se ništa nije dogodilo.

Laura osjeti neopisivo olakšanje. Veselo raširi ruke. »Juhu! Uspjeli smo!«

Vjetar joj je udarao o lice, u ušima joj je odzvanjalo lepetanje krila, a njena duga

plava kosa vijorila se iza nje poput vela. Okrene se prema Percyju koji je letio na

drugom lavu. Na jasnoj je mjesečini odmah primijetila da je nastavnik presretan. S

osmijehom podigne palac - excellent!

Laura mu uzvrati osmijeh, a onda se nagne prema uhu letećeg lava. »Mnogo

hvala... ovaj... kako se zapravo zoveš?«

»Moje ime je Lateris, madame. Moj brat se zove Latus - no, ako se ne varam, to

sam već spomenuo.«

»Jesi«, odgovori djevojčica i posljednji put pogleda u dubinu. Tamo primijeti

čovjeka koji je izišao iz sporednog ulaza u dvorac i poţurio u obliţnju kućicu. Nosio

je redovničku mantiju i neprestano se ogledavao, kao da se bojao da ga netko slijedi.

U tom času Laura razazna da pod rukom drţi debelu knjigu. Pretpostavila je da je to

vjerojatno knjiga iz odaje s blagom - ali, tada kapelan već nestane u kući.

Lateris i Latus su rame uz rame letjeli kroz noć.

»Kamo zapravo idemo?« upita Laura nastavnika dok joj je vjetar mrsio kosu, a

mjesečina osvjetljavala lijepo lice.

»Do nekog mirnog mjestašca gdje ćemo se moći koncentrirati i vratiti u internat«,

odgovori Percy bez imalo oklijevanja.

Da, to je vjerojatno bilo najbolje što su mogli učiniti.

Zašto da se još zadrţavaju u prošlosti? Njihova potraga pokazala se bezuspješnom i

zato nije bilo jednog razloga da produţe putovanje snovima. Ako se budu zadrţavali

u vremenu Strašnoga viteza, bespotrebno će se dovesti u opasnost. Reimar i njegovi

nasilnici neće mirovati sve dok ih ne uhvate i ne predaju krvniku.

Na tu je pomisao Lauri gotovo stalo srce. Prođu je hladni trnci: naravno, krvnik!

Kako je mogla zaboraviti!

Moramo do šumarske kućice, brzo!« uzbuđeno reče Percyju.

„Do šumarske kućice?« Percy je začuđeno pogleda,

On se namršti. »Mislim da ovo nije najbolji trenutak za izlete i razgledavanja!«

odvrati on prijekorno.

Tek se onda djevojčica sjeti da on nema pojma o čemu se radi. Percy nije čuo

razgovor. Nije mogao znati da nije samo šumar u ţivotnoj opasnosti, već i njegova

lijepa djevojka. „Nemamo drugog izbora, Percy!« Laura je gotovo vikala od

uzbuđenja. »Ako joj ne priteknemo u pomoć, svi će umrijeti!«

„Nemam pojma...«

„Ja znam!« prekine ga brzo Laura, a onda pomalo tiše doda: »Ali sada nije najbolji

trenutak z a objašnjenja!« Brzo se nagne naprijed. »Lateris, vodite nas do šumarske

kućice, što brţe moţete.«

«Bit će mi veliko zadovoljstvo, madame«, odgovori leteći lav. »No, zaboravili ste nešto

vaţno!« Laura ga iznenađeno pogleda. Zaboravila? A što to?

Trenutak kasnije se sjeti: naravno, u ţurbi je zaboravila čarobnu riječ. »Molim te -

Laterise!« doda ona brza

»Nisam na to mislio, madame.«

Ne?

Ĉovječe - onda na što?

»Reci već jednom što sam zaboravila!« Laurin je glas drhtao od nestrpljenja.

»Molim te, Laterise! Radi se o ţivotu i smrti ! «

No, leteći je lav šutio. Prkosno poput malog djeteta strese bujnu grivu. »Doista

m i je ţao, madame. Ali, trebali ste bolje paziti na riječi majstora Portaka.«

Portakove riječi? Kameni je div toliko toga rekao! Na što je Lateris mislio?

Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, Laura se ipak sjeti. 'Ponekad znam biti takav

idiot!' prekori ona samu sebe. Brzo pruţi ruku i pomiluje letećega lava iza lijevoga

uha.

Lateris je na trenutak preo poput mačkice. »Predivno, madame!« uzdahne on

blaţeno. »Predivno to radite.«

»Latuse - moramo do šumarove kućice, brzo!«

»Ništa lakše!« odgovori ovaj. »Skreni desno - ako smijem moliti!«

»Varaš se, Latuse!« prigovori mu brzo Lateris. »Kao i uvijek, ako smijem dodati.

Nalijevo, Latuse, sasvim sigurno!«

»Glupost, brate - na desnu stranu!«

»Ne, na lijevu!«

»Sacrebleu!« Percyjev je glas podrhtavao od bijesa. »Zašutite već jednom, kao

mala djeca ste! Šumarova se kućica nalazi ravno pred nama, u to sam siguran. Zato

nas napokon odvedite dotamo i, dovraga, prestani te se svađati ! «

Molim vas, učinite što vam je rekao«, šapne Laura lavu i njeţno ga pomiluje.

„Kako ţelite, madame«, odvrati Lateris. Zvučao je povrijeđeno, ali se pokori njenoj

zapovijedi i nastavi letjeti ravno.

Na Laurinim se usnama pojavi zadovoljni osmijeh.

Zna da Percy okolicu dvorca, a i sam dvorac. Briţljivo je proučio građevinske

nacrte, kao i povijesne karte bliţe i dalje okolice.

Bio je samo jedan čovjek koji je bolje od njega poznavao dvorac i njegovu povijest -

a to je bio Marius, njen otac. Tata.

Što on sada radi? I kako mu je?

Na trenutak je Laura pustila d a je preplave tuţne misli na oca, ali onda ih potisne.

Imali su vaţnijeg posla.

On se moţda mogao pokazati korisnim u njegovu istraţivanju. Da, tata će uskoro

opet biti s njom, u to je lulo vjerovala.

Lavovi su letjeli brzo poput orlova. Na istoku je tanka zraka sivoga svjetla

osvijetlila horizont. Sunce će uskoro izaći - moţda za jedan sat.

Nedugo zatim, pred njima se pojavi ravensteinska šuma koja je okruţivala dvorac i

malo naselje. Krvnikova k uć a , koja je u sadašnjosti izgledala poput šumovitog bića

usred polja i livada, u Reimarovo vrijeme je bila grm ogromne ţive ograde u kojoj

su carovali borovi, hrastovi, bukve i breze. U sredini šume, leţala je osamljena

šumarova kućica.

Laura se uspravi i ispruţi desnu ruku. »Pogledaj!« dovikne Percyju.

Nastavnik se osmjehne i šutke joj namigne, kao dl ţeli reći: »Zar nisam imao

pravo?«

Krilati su lavovi usporili let i spustili se niţe. Nošeni povjetarcem gotovo su

nečujno klizili ranojutarnjim nebom. Tihi se lepet njihovih ogromnih krila spajao sa

mekim hujanjem vjetra i stvarao njeţnu zračnu melodiju. Letjeli su neposredno

iznad krošnji, tako dl je Laura mogla razaznati usku, krivudavu stazicu koji je

vodila do šumarove kuće. Napeto se zagleda dolje, ali nigdje nije uočila crnog vuka.

Djevojčicu obuzme nemir. Jesu li prekasno stigli? Ili ga skrivaju krošnje?

»Molim te, Laterise, leti malo sporije«, zamoli ga Laura.

Ĉinilo se da ga je tom molbom gotovo razveselila »Rado bih Vas poslušao,

madame«, reče on, »ali, na moje veliko ţaljenje, to nije moguće. Moglo bi se dogo diti

da padnemo kao kamen i da oboje slomimo vrat.«

Laura je upravo htjela odgovoriti kad primijeti mrtvu kozu. Leţala je nedaleko

od kuće, u blizini veli kog grma na sredini staze. Djevojčica je odmah znala što je to

značilo: lešina je bila mamac za vuka direktno ispod zacijelo se nalazila skrivena

stupica koju je šumar postavio da ga uhvati. Hans nije ni slutio d a j e vuk zapravo

njegova draga koja se sa svakim sumrakom pretvarala u divlju zvijer.

Još dok je Laura razmišljala o jadnoj Silvi i sudbini koja ju je zadesila, ugleda

skupinu muškaraca. Bilo ih je šest; vrebali su iza grma naoruţani kopljima,

sjekirama. Šumara je bilo lako prepoznati po zelenoj kapi. Hans je u ruci drţao noţ

dok je sa svojim kmetovima čekao zvijer. Laura pokaţe na ljude ispod njih i stavi

prst na usta. Percy odmah shvati: htjela je iznenaditi lovce, svom lavu šapne na uho

naredbu i odmah ga pomiluje. Lav je napravio krug oko kućice, a onda se nečujno

počeo spuštati sve niţe. Latus g a je slijedio. Trenutak prije no što su sletjeli,

muškarci primijete što im se događalo iza leđa jer su lavovi počeli urlikati.

Hans i njegovi pomoćnici panično skoče, bace oruţje i počnu bjeţati kao da ih

goni sam vrag.

Laura u tom trenutku napokon opazi crnoga lika. Stajao je na sredini staze, pored

ogromnog hrasta dvadesetak metara udaljenog od skrivene stupice, naćulio je uši i

svojim sumpornoţutim očima promatrao Ĉuvare i leteće lavove. Iako je svjetlo

mjesečine bilo sve slabije, Laura nije nimalo sumnjala: bio je to onaj crni vuk koji je

Silvi leţao do nogu na velikoj slici u predvorju internata. Isti vuk koji je Kaju, i

Lakosa i nju u zadnji čas spasio od smrtonosnih ugriza Dragana i Drogura,

zloćudnih doga u sluţbi tamnih sila. Laura iznenada shvati zašto se vuk pojavio kao

niotkuda - bila je to njegova zahvala što mu je stotinama godina ranije spasila ţivot!

Vuk uzdigne njušku prema nebu i zaurla. U njegovom je zovu bilo neke jezive

ljepote. Zatim posljednji put pogleda Ĉuvare i pojuri natrag prema dvorcu. Laura je s

olakšanjem gledala za njim, a

onda iznenada opazi krvnika: stajao je skriven iza debla obliţnjeg stabla, u ruci je

drţao noţ koji je ispao šumaru i njime je naciljao vuka koji nije ništa slutio!

Devetnaesto poglavlje:

* Strašna sumnja

Crni vitez bezizraţajno pogleda skupinu koja je na blijedom

svjetlu mjesečine stajala u dvorištu ispred dvorca. Novi su robovi tupo gledali pred

sebe. Ĉinilo se da nisu ni slutili da će im ţivot ovisiti o Borboronovom raspoloţenju i

hirovima. Alienor se sakrije iza leđa jednog krupnijeg dječaka, bojeći se da je visoki

čovjek u crnom plastu neće primijetiti. Strah koji je osjećala pred predvodnikom

Tamnih sila sigurno joj se vidio na licu i tako bi on mogao shvatiti da ona nije jedna

od ţrtava.

Alienor duboko udahne i prisili se da ostane mirna, „vjeruj u snagu Svjetla, onda ti

se ništa ne moţe dogoditi!' ohrabrivala se ona. Borboron priđe crvenokosom dječaku

koji je stajao na čelu skupine. Uhvati ga ispod ruke, okrene mu glavu nalijevo i

nadesno, pregleda lice i mišiće nadlaktice pa se zadovoljno osmjehne.

»Je li sve u redu, gospodine?« Ĉarobnjak ţelja se nakloni. »Jeste li zadovoljni

novom pošiljkom?« Bor boro n ga pogleda.

»U potpunosti ! «

Ĉinilo se da je Gramaru odlanulo. »Znači da ć e mo obaviti trgovinu?«

Crni knez kimne glavom.

»To me neopisivo veseli!« Ĉovjek u šarenom o d i je l u se opet nakloni. »No,

postoji još jedna sitnica koju bismo trebali srediti.«

Borboron iznenađeno podigne obrve.

»Nemojte nas smatrati presmionima ili drskima-, nastavi Ĉarobnjak ţelja, još

uvijek u pognutom poloţaju »Ali, kao što vidite, naša je roba ovoga puta iznimne

kvalitete. Zato smatramo da je pošteno da malo povisimo cijenu.«

Crvene oči Crnog kneza bijesnu. »Povisimo cijenu?« zagrmi on strašnim glasom.

»Ja sam vam namjeravao platiti polovicu od cijene!«

»Polovicu?« Gramar problijedi. »A... ali zašto, gos podine?« promuca on.

»Sjećate se vašeg velikodušnog poklona od prošli put?«

»Mislite na... albina?«

»Upravo na njega!« Borboron svoje tanke usne razvuče u mrgodan osmijeh. »Taj

bijednik je protiv med kovao urotu - pitam se samo jeste li vi za to znali?«

Gramar razrogači oči. »Mi? Znali?« promuca on. »Nikada, gospodaru! Doista

nismo! Ne bismo vas izdali, zar ne?«

Brzo se okrene svojim pratiocima koji njegove riječi nedvosmisleno potvrde

ţustrim kimanjem glave.

Ĉinilo se da Borboron time nije bio ni najmanje impresioniran. I dalje nije skidao

pogled s Gramara.

Ovaj se počne znojiti. Znao je da su njegov ţivot,

i ţivoti njegovih prijatelja zapečaćeni ako Borborona uspije razuvjeriti. »Z... znate

što, gospodaru?« reče on. »Prihvatite ovu pošiljku na dar! Kao odanosti! Što

mislite o tome?« Molećivo pogleda Crnog kneza čije lice nije odavalo ništa - sve

dok se nije razvukao u pakosni osmijeh. „Ĉuoo sam da ste časni ljudi koji dobro

prihvaćaju argumente!« reče on ni ne pokušavši prikriti uţas u glasu. Zatim

namigne nadzornici koja je stajala podalje i čekala njegove zapovijedi. »Odvedi

robove, a onda u kovačnicu«, naredi on. »I odmah im reci da se od njih očekuje

potpuna poslušnost.«

»Naravno, gospodaru!«

„Onaj tko se bude odupirao naređenjima ili tko pomisli na bijeg, mrtav je, jesi li

razumjela?«

„Naravno, gospodaru!«

Pokretom ruke naredi ţeni da ode. »Hajde, slijedite me, zapovijedi ona strogo djeci i

krene prema dvorcu. U tom trenutku iza njenih leđa začuje se prodorni glas: Djeca

zastanu. Alienor se iznenađeno okrene i ugleda crnokosu ţenu u smaragdnozelenoj

haljini koja se pribliţila i šapnula nešto Borboronu na uho. Kad je ovaj kimnuo

glavom, ţena priđe robovima, paţljivo je odmjeravala jednog po jednog, sve dok joj

se pogled nije zaustavio na Alienor. „Kako se zoveš?« upita ona. „Alienor... ovaj...

gospodarice.«

»Alienor?« Ţena stisne ţute reptilske oči. »Nismo li se već vidjele, Alienor?«

Djevojčica odmahne glavom. »Koliko znam, nismo... gospodarice.«

»Ne?« Pogled crnokose ţene postajao je sve prodorniji. »Nisi li ti bila na

Aeolonovoj letećoj splavi?«

'Na Aeolonovoj letećoj splavi? Kako zna?' čudili se u sebi Alienor, a onda shvati:

pred njom je stajali kameleonka Syrin! Ona je bila Olujni demon koji je napao splav.

Ona je u Morweninom obličju upala u Hell.

Alienor zastane dah. Učini joj se kao da će joj srči iskočiti iz grudi. Ne! Ako se

Syrin sjeti d a je ona bila kraj Elysionova uzglavlja kad je leţao na samrti, s njom će

biti svršeno!

»Što ti je, Alienor?« Ĉinilo joj se kao da joj je kameleonkin pogled probijao glavu.

'Ţeli mi čitati misli!' dosjeti se djevojčica i istoga trenutka pokuša ne misliti ni na

što.

Time nije pobudila Syrinino nepovjerenje. Kameleonka je bila navikla da su

robovi Ĉarobnjaka ţelja potpuno lišeni vlastite volje i da ne misle svojom glavom

»Treba mi nova robinja, Alienor«, reče ona iznenađujuće prijateljskim tonom i

ohrabrujuće joj se nasmiješi. »Za moje osobne potrebe. Hoćeš li ti biti moja novu

robinja?«

„Neeee!' Laurin se vrisak prolomio šumom. Vuk prestrašeno odskoči, tako da ga je

ogromni lovački noţ promašio. Velika oštrica koja je mogla ubiti i divlju svinju za

dlaku je promašila njegovu glavu i zabila se u deblo obliţnjeg hrasta. Vuk odjuri i

već nakon nekoliko sekundi nije mu bilo ni traga.

Lateris raširi krila, gromko zariče i pojuri na krvnika i Sablasni se crvenokosi

čovjek uplašeno okrene, spotakne se o grančicu i padne na leđa. Lav ponovno zariče,

podigne desnu šapu i zamahne prema krvniku.

»Ne! Nemoj, Laterise, molim te!« poviče Laura koja je osj e t i l a suosjećanje.

Ni on nije imao milosti prema vuku«, zariče Lateris. »Htio g a je ubiti, nemojte to

zaboraviti «

No, onda ipak spusti šapu i zadovolji se prijezirnim pogledom na skamenjenog

krvnika koji je još uvijek leţao na tlu.

Laura ga s gnušanjem pogleda. »Nikad to više nemoj učiniti!« naredi mu ona. »A

sada nestani!«

Ĉovjek se polako uspravi, zastane i grozničavo poleda Lauru. Ĉinilo se da je u

nedoumici što da uradi. Bi li joj se trebao zahvaliti što mu je spasila ţivot ili je

prokleti jer mu je otela krvarinu od dvadeset srebrnjaka?

„Hajde!« naredi mu ona. »Gubi nam se s očiju!«

Krvnik se nakašlje i prezirno iskrivi lice. Zelene su mu oči blistale od pakosti. »Naši

će se putovi opet ukrstit. Zapamti to!« zareţi on, jedva suzdrţavajući bijes, pa pljune,

okrene se i poţuri dalje. Laura je zamišljeno gledala za njim. 'Naši će se putevi opet

ukrstiti, zapamti to!' To je već negdje čula. Ali gdje? I od koga?

Percy je prene iz razmišljanja. »Poţuri, mademoise!- Krajnje je vrijeme da se vratimo!«

Laura skoči sa krilatog lava. Percy i ona se Latusu i Laterisu zahvale na pomoći. Dok

se sunce uzdizalo na horizontu, Ĉuvari su krenuli na fantastično putovanje

kroz svjetlo koje ih je u jednom nemjerljivom trenutku odvelo natrag u sadašnjost.

Kad je Laura otvorila oči, zaslijepi je jako svjetlo, u ušima joj zazvoni vesela

glazba. Ţmirne, začuđeno se uspravi - i shvati da je u pidţami i da leţi u krevetu.

Ĉudno - kako je ovamo dospjela? I prije svega kad? Vani je bilo vedro jutro. Sunce je

sjalo, a zavjese su se njihale na laganom povjetarcu. Budilica na Kajinom noćnom

ormariću pokazivala je dvadeset minuta do osam. Na radiju je svirala stara pjesma

grupe Beatles: »We ali live in a yellow submarine, yellow submari ne, yellow submarine.

We ali live...« Od Kaje nije bilo ni traga.

Laura zbaci pokrivač, ustane iz kreveta i navuče papuče. Koljena su joj malo

klecala, ali inače se osjećala sasvim dobro. Nekoliko puta duboko udahne, protegne

se, a onda priđe prozoru i pogleda van.

Ostaci snijega koji su prije njenog putovanja snovima pokrivali okolni krajolik

potpuno su se otopili. Zrak je bio ugodno svjeţ i mirisao je na proljeće. Lauri postane

jasno što je to značilo: zacijelo je spavala jako dugo!

Već je htjela poţuriti prema pisaćem stolu da pogleda na kalendar kad se otvore

vrata i u sobu uđe Kaja. I ona je bila u pidţami i u ruci je nosila toaletnu torbicu.

Očito se upravo vratila iz kupaonice.

»Laura!« Kaja raširenih ruku pojuri prema njoj, zagrli je i čvrsto stisne uza sebe.

»O, Laura, tako sam sretna što si se napokon probudila!« uzvikne ona veselo.

Laura se također veselila. »Koliko dugo sam spavala?―

„Sedam dana!«

« Laura nije mogla vjerovati. »Sedam dana? Ne moţe biti!«

Kaja ţustro kimne. »Jesi, jesi!« potvrdi ona. »Sedam, skoro na minutu! Gospođica

Mary je rekla da ste se s putovanja snovima vratili prošlu nedjelju nedugo pošto je

svanulo - a danas je opet nedjelja i sunce

»Kad je prije izašlo!«

„To ne moţe biti istina - zbilja sam cijelo vrijeme spavala?―

„Jesi, ni top te ne bi probudio. Zašto mi nisi rekla da namjeravaš vaš otići na

putovanje snovima?«

Laura prečuje prijekorni ton u Kajinom glasu.―Kako sam dospjela u sobu?«

„ Do n io te je Attila Morduk, a ja sam te svukla i stavila u krevet.«

Na Kajinom pjegavom licu pojavi se veseli osmijeh. »Već sam se u tome dobro

izvjeţbala, zar ne?―

―Tako je', pomisli Laura. Prijateljica ju je već više puta morala spremiti u krevet -

uvijek kad bi nakon putovanja snovima bila toliko iscrpljena da to nije mogla učiniti

sama. »A što je s Percyjem?« upita ona zabrinuto. „Kako mu je?«

„S njim je sve u redu«, umiri je Kaja. »Već predaje, i svaki te je dan dolazio

vidjeti. Gospođica Mary također―

L a ura odjednom osjeti d a j e gladna. Tamo gdje joj se nekad nalazio ţeludac,

zjapila je velika crna rupa - bar joj se tako činilo. Ako uskoro ne ubaci nešto u sebe,

srušit će se.

U blagovaonici nije bilo mnogo ljudi. Većini Ravensteinaca otputovala je kući za

vikend. Za nastavničkim je stolom također bilo slobodnih mjesta. Nije bilo Aureliusa

Morgenstema, a ni doktora Schwartza i Rebekke Taxus. No, gospođica Mary i Percy

sjedili su na svojim mjestima. Dok je Laura nosila pladanj do stola, prijateljski su joj

se nasmiješili i dali joj znak da s njom ţele razgovarati. Za sat vremena kod profesora

Morgenstema, ako je dobro shvatila.

Ona neupadljivo kimne glavom i poţuri prema stolu, trećem od prozora.

Za stolom je bilo samo četvero učenika: Lukas, Kevin, Kaja i ona. Svi su ostali

napustili internat. Dok je Laura uzimala drugu porciju jaja na oko, Lukas je

znatiţeljno pogleda. »Od tog ogromnog čudovišta ostala je samo glava?« upita on.

Laura je halapljivo jela. »Da. Sasvim sam sigurna da se ta čudovišna glava sada

nalazi u Staroj grobnici i da ona onako jezivo zavija.«

»A škorpioni? Što se s njima dogodilo?«

Laura slegne ramenima. »Nemam pojma. Moţda su izgorjeli, a moţda i ne.

Moţda su se pretvorili u nešto drugo, tko zna?«

Kaja problijedi. Očito je Laurina priča na nju ostavila dubok dojam. »O, ne!«

zastenja ona glasno. »Da sam bila na tvom mjestu, umrla bih od straha!« Suosjećajno

prekrije Laurinu ruku svojom. »Sreća da ti se ništa nije dogodilo!«

I .ima joj se zahvalno nasmiješi. »Nije bilo baš tako no. Sigurna sam da bi i ti

to mogla podnijeti.« «Moguće je.« Lukas Kaji dobaci podrugljiv pogled. Oči su

mu ispod naočala vragolasto blistale. »Ali, nakon toga bi sigurno morala oprati

gaće!« Kaja ga povrijeđeno pogleda. »Ti... ti... pokvaren ga de ' o bre cne se ona.

Lukas joj je već htio odgovoriti, ali se radije suzdrţi.

Laura ga upozoravajuće pogleda, Kevin cijelo vrijeme nije rekao ni riječi i samo je

slušao. »Niste ništa saznali o Pečatu Sedam mjeseca? '« upita on.

Na Laurinom se licu pojavi izraz razočaranja. »Ne, naţalost«, odgovori ona

potišteno. »Ako izuzmeš knjigu―.

„Misliš na 'Bratstvo Sedmorice'?«

„Tako je. Ali, nismo sigurni bismo li tamo pronašli informaciju o pečatu.

To smo samo pretpostavili.―

Lukas popravi naočale koje su mu skliznule na nos. Reimar von Ravenstein nije bez

razloga tu knjigu odnio u odaju s blagom. Šteta d a j e niste mogli uzeti sa sobom.«

Laura nabora čelo. »I ja mislim!« uzdahne ona. «Tko zna što je dvorski kapelan s

njom naumio.«

„Moţda je prodao knjigu?« razmišljao je Lukas. Crni je vitez bio poznat po svojoj

škrtosti, tako da je svećenik sigurno dobivao mizernu plaću. Sigurno je iskoristio tu

priliku da zaradi nekoliko dodatnih srebrnjaka. Ili...«

Zastane i zagleda se pred sebe, a na čelu mu se opet urezala duboka bora.

Laura se u iščekivanju nagne prema njemu. »Ili?« ponovi ona nestrpljivo.

»Ili je Strašni vitez otkrio krađu i dao tog jadnika pogubiti.«

»Prošli si nam put ispričao nešto sasvim drugo!« upadne Kaja. »Rekao si d a je

kapelan morao umrijeti zato što je vitezu spočitnuo njegov bezboţni način ţivota!«

Lukas iznervirano zakoluta očima. »Dobro, dobro. To je bila samo hipoteza. Ako

ti uopće znaš što je to.« Naravno, nije čekao Kajin odgovor, već sam poţuri dati

objašnjenje: »Hipoteza je nedokazana tvrdnja koju treba potkrijepiti uvjerljivim

dokazima - razumiješ li, ti pod- kiu?«

Punašna mu djevojčica ne odgovori već ga samo mrgodno pogleda. Vidjelo se da

je iznutra kiptila od bijesa.

Laura umirujućom gestom stavi ruku na Kaj ino rame i okrene se prema bratu.

»Onda saznaj imaš li pravo ili nemaš, ti nadri-geniju!« Glas joj je bio ljutit. »Moţda će

nam to onda biti od pomoći ! «

Kevin pokuša smanjiti napetost koja se gotovo mogla rezati noţem i pogleda ih

sa usiljenim osmijehom. »Što kaţete na jedan košarkaški meč? Ovaj tjedan nismo

igrali zbog toga što je Percy bio iscrpljen. Mislim da bismo to trebali nadoknaditi da

ne zeznemo školski turnir, zar ne? Nakon toga častim Colom!«

»Ne zanima me tvoja glupa Cola!« vikne iznervirano Lukas, ţurno ustane, uzme

svoj pladanj i ode ga vratiti na policu.

Laura također ustane i pogleda Kevina ispričavajući

„Sorry, ali već imam jedan dogovor. Igrat ćemo drugi put?«

„Da, nema problema.«

Laura je upravo htjela krenuti kad slučajno pogleda prozor koji je gledao na dvorište.

Kroz vrata je prošao jarkozeleni Golf i zaustavio se uz podnoţju stepenica, ravno

pred Laterisom. Laura se čudila: zašto je vozač dovezao auto u dvorište umjesto da

ga ostavi na parkiralištu? To je bilo dozvoljeno samo u hitnim slučajevima!

Vrata automobila se otvore i iz njega iziđu dva muškarca. Laura ih odmah prepozna:

bili su to inspektor Bellheim i njegov mladi pomoćnik Anton. 'Što rade u

Ravensteinu?' razmišljala je djevojčica,kad se odjednom otvore vrata i u

blagovaonicu uleti Haase. U ruci je drţao novine. To nije bilo ništa neobično. Kad bi

Alex za vikend ostao u internatu, svakog je dana biciklom išao u susjedno selo da bi

kupio novine. Ĉitao je aktualne rezultate nogometne lige i posebno su ga zanimali,

naravno, Bayernovi.

No, Alex je ovoga puta izgledao potpuno izvan sebe. „Hej !« vikne on, a glas mu je

drhtao od uzbuđenja, zamislite što se dogodilo!« Pritom podigne novine kako bi svi

Ravensteinci dobro vidjeli naslovnicu. Iako je Laura bila udaljena više od deset

metara, ....mogla je jasno pročitati ogromni naslov na prvoj stranici.

»Strašna sumnja u Ravensteinu - profesor Morgenstein ubojica?«

Laura zapanjeno pogleda profesora. »To ne moţe biti i s t in a ! « uzvikne ona gotovo

šapćući. »Recite da nije istina!«

Pepeljastoblijedi Aurelius Morgenstern, koji je zgureno sjedio u naslonjaču

pored kamina, lagano kimne glavom i pogleda Ĉuvare koji su se okupili u dnevnoj

sobi njegove kućice. »Razumijem vašu zbunjenost i uţasno mi je ţao što ste saznali

na ovaj način. Htio sam vas o tome osobno obavijestiti. Zato sam vas i zamolio da se

sastanemo. Naţalost, novinari su me preduhitrili.«

»Onda je ono što su ti lešinari napisali doista istina?« Vidjelo se da Percy to

uopće nije mogao pojmiti.

Profesor zabrinuto uzdigne obrve. »Ako izuzmemo neizmjerno pretjerivanje,

moram priznati da je djelić te izjave doista točan: inspektor Bellheim mi je rekao da

me sumnjiče za umorstvo patera Dominikusa.«

Percy i Mary, koji su sjedili za stolom pored Laure, izmijene začuđeni pogled.

Djevojčica ustane i priđe skrhanom ravnatelju. »Ali Vi niste ubojica, to nikada ne

biste mogli biti!« uzvikne ona odlučno.

»Naravno da nisam ubojica!« Profesor je bio uzrujan i izgledao je gotovo isto

tako nemoćno kao i za vrijeme svoje bolesti u doba zimskog solsticija. »AH, policija

očito tako ne misli, iako Bellheim neprestano naglašava da samo radi svoj posao i da

zato mora istraţiti sve sumnjive tragove.«

Jedna se cjepanica raskoli u kaminu i gorući komadić drva izleti na kameni pod.

Percy uzme metlu i lopaticu i ubaci ga natrag u kamin, a onda se okrene prema

profesoru. »Kako im je na pamet pala ta apsurdna pomisao?«

Na Morgenstemovim se usnama pojavi tuţni osmijeh.

„Nije to stiglo iz vedra neba, dragi moj. Policajci dugo sumnjaju na mene i zato su

me prošlog ponedjeljka pozvali na razgovor u policijsku postaju.«

Mary Morgain iznenađeno pogleda ravnatelja. »U ponedjeljak? Mislila sam da ste

onda imali sastanak vijeća?«

Stari gospodin blago odmahne glavom. »Ţao mi je, ali to je bio samo izgovor.

Nisam nikoga htio uznemiriti. Nadao sam se da će se sve to brzo riješiti.«

Pogledom je molio za razumijevanje. »Nisam ni sanjao da će novine od toga

napraviti vijest. Ali, izgleda da sam se grdno prevario.«

Laura više ništa nije razumjela. »Kakve dokaze policija ima protiv Vas?«

Aurelius Morgenstern nervozno zagrize usnu. Nešto ga je očito tištilo. Duboko

udahne pa odgovori: »Saznali su da sam se neposredno prije umorstva sastao s

Dominikusom u samostanu!«

„Molim?!« Lauri su se oči razrogačile od zaprepaštenja, i gospođica Mary i Percy

odjednom su izgledali zabrinuto.

Aurelius Morgenstern spusti glavu i tiho objasni: Ali, to nije sve. Oni misle da

smo se Dominikus i ja posvađali.«

Laura nesvjesno otvori usta i u iščekivanju korakne prema profesoru. »I? Je li to

istina?«

Ravnatelj je oklijevao s odgovorom. U tjeskobnoj tišini koja je zavladala čulo se

samo pucketanje vatre i otkucavanje sata.

Aurelius konačno uzdigne sijedu glavu. »Da, istina je. Doista sam se posvađao s

Dominikusom.« S mukom ustane iz naslonjača, baš kao da mu se teret cijelog svijeta

svalio na leđa. Dok je polako koračao sobom, počne pričati: »Dogodilo se to na dan

kad sam htio Alarika odvesti iz samostana i dovesti ga k Nikodemusu Dietrichu.

Prije nego što sam otišao s dječakom, sastao sam se s Dominikusom u knjiţnici.

Jedan od monaha mi je pokazao put i kasnije to ispričao policiji.«

Percy razvuče lice u skeptičnu grimasu. »Zašto ste se posvađali s paterom?

Mislio sam da ste bili najbolji prijatelji?«

Aurelius Morgenstern ga uzbuđeno pogleda. »Naravno da jesmo! No, nismo se

zato uvijek u svemu slagali - ponekad su nam se mišljenja razilazila. Posebno u

stvarima koje su se ticale Pečata Sedam mjeseca.« Morgenstern duboko uzdahne.

Vidjelo se da ga ta svađa još uvijek muči. »Dominikus je zapeo za ideju da Lauri što

prije ispriča o Pečatu. Kad je saznao da zimuje u Hinterthuru, iskoristio je priliku - a

to sam mu izričito zabranio! Time nije doveo u opasnost samo Lauru, već i Alarika.

Tamni su nakon neuspjelog napada potajno promatrali samostan. Očito su htjeli

vidjeti hoće li Laura ponovno stupiti u kontakt s njim. Zato dječak tamo više nije bio

siguran. Morao sam mu naći novo skrovište. Da se Dominikus drţao mojih uputa,

sve bi to bilo nepotrebno.«

»I zato ste se posvađali s njim?« htjela je znati Laura.

»Da. Predbacivao sam mu. Zato što sam se brinuo za Alarika, a i za tebe, Laura!

Moţda sam malo i pretjerao. Riječ po riječ - i prepirka je prerasla u gadnu svađu.«

„A to je sigurno načuo jedan od monaha?« Vjerojatno smo bili vrlo glasni.

Naravno, tako je za to saznala i policija.«

„Što se nakon toga dogodilo?« Mary je zvučala vrlo tuţno. »Mislim, nakon svađe

s Dominikusom.«

„Ništa vaţno. Bijesno sam izletio iz knjiţnice i otišao do kućice u vrtu gdje sam

smjestio Alarika. Vratar je mogao potvrditi da sam izišao s dječakom!«

Aurelius Morgenstern se namršti.«Ali, u tome je stvar, nitko nije vidio kako smo

izišli iz samostana.

No postoji i dobar razlog: htio sam pod svaku cijenu izbjeći da Tamni saznaju što se

dogodilo s Alarikom. Htio sam opatiju napustio istim putem kojim sam i došao: kroz

skrivena vrata u zidu u straţnjem vrtu. Tamo mi je bio parkiran auto.«

»Attila Morduk onda sigurno moţe potvrditi Vašu priču«, uzbuđeno reče Mary. »On

Vas uvijek vozi.« No, profesor odmahne glavom. »Ne«, reče on tihim glasom. »Ne

moţe - zato jer sam ja vozio! Što manje ljudi zna za Alarikovo skrovište, to je

sigurniji; bar sam tako mislio. Zato taj put nisam sa sobom poveo

Attilu.«

Gospođica Mary glasno uzdahne. »Boţe moj !«

„Naravno, to je bila greška«, nastavi utučeno Aurelius Morgenstem. »Kobna greška.«

Laura ih plašljivo pogleda. »Još uvijek nam ostaje Alarik, zar ne?«

No, istoga joj trenutka postane jasno da je njena ideja neizvediva. Policija će svakome

svjedoku provjeriti identitet. Alarikovo bi pojavljivanje izazvalo niz događaja koji bi

za dječaka imali samo kobne posljedice. Nijedan policajac sigurno nije

čuo za Aventerru. Aventerru, tajanstveni svijet mitova! To je zvučalo više nego

nevjerojatno. Tko bi Alarika smatrao pouzdanim svjedokom? I što bi se dogodilo

kad bi novinari saznali o dječakovom misterioznom porijeklu? Na to Laura nije

htjela ni misliti. Ne - bilo je posve isključeno da Alarik istupi kao svjedok obrane!

Percy je u međuvremenu prišao profesoru i pokazao mu novine s bombastičnim

naslovom. »Ĉlanak je pol puno besmislen«, reče on. »Uopće nisu spomenuli svađu.

Samo su naveli mogući motiv: htjeli ste ukrasi i tu vrijednu knjigu.«

»A to je, naravno, glupost!« odgovori profesor i spusti se u naslonjač. Duboko

udahne pa nastavi: » T a j e knjiga, 'Bratstvo Sedmorice', usprkos neuglednim kori

čama doista od neprocjenjive vrijednosti.«

»Zbog sadrţaja, pretpostavljam?«

Aurelius Morgenstern kimne glavom. »Ne samo zato, Laura!«

Ta je zagonetna izjava izazvala znatiţelju svih prisutnih i svi su napeto čekali da

profesor nastavi.

»Ta knjiga potječe iz legendarne knjiţnice u Aleksandriji u kojoj je bilo

sakupljeno svo znanje tadašnje)', svijeta. T a je knjiga jedna od rijetkih koje nisu

izgorjeli' u velikom poţaru koji je krajem trećeg stoljeća knjiţnicu pretvorio u prah i

pepeo. Već samo zato knjiga je iznimno vrijedna i visoko cijenjena u krugovima

kolekcionara.« Nakratko zastane pa nastavi: »Već se onda pretpostavljalo da su

Tamni podmetnuli taj poţar, iako to do danas nije dokazano.«

»Ja u to vjerujem i bez dokaza!« dobaci Percy.

Oni su imali svoje prste u gotovo svim katastrofama koje su pogodile svijet.«

„Potpuno si u pravu!« potvrdi profesor . »No, vratimo se na knjigu. Nakon poţara,

nekoje vrijeme leţala je u podrumu Sveučilišta. Ali, nedugo zatim bila je ukradena i

preko Egipta je stigla u srednju Europu.«

U svakom slučaju, neko je vrijeme provela u dvorcu- Ravenstein«, javi se Laura.

»Percy i ja smo se u to uvjerili vlastitim očima.«

Aurelius Morgenstern zamišljeno kimne. »S vremenom je dospjela u ruke

knjiţničarima 'Svetoga imena'. Kad je Dominikus ubijen, netragom je nestala, to

već znate.«

„Još uvijek ne razumijem zašto Vas terete za umor- reče gospođica Morgain.

„Sasvim je jednostavno, Mary: inspektor Bellheim je provjerio podatke iz arhiva i

utvrdio da sam ja najviše posuđivao knjigu. Budući da zna za moju ljubav prema

starim i vrijednim knjigama, pretpostavlja da sam je htio ukrasti i da me je

Dominikus u tome iznenadio.―

„Kakva glupost!« poviče Laura i zatečeno pogleda Percyja. »Baš smo mu mi morali

reći da nedostaje jedna knjiga!«

Nastavnik bespomoćno podigne ruke. »Kako smo mogli znati da će i profesor

biti umiješan u ovu groznu situaciju? Nakon ove priče, sigurniji sam nego ikad da je

ta knjiga doista glavni motiv umorstva!«

Ravnatelj polako kimne glavom. »Dijelim tvoje mišljenje, Percy - i zato će sigurno

brzo izaći na vidjelo da mi neduţan. Siguran sam da će ta knjiga policiji otkriti

pravog ubojicu.«

»Zašto su Bellheim i njegov pomoćnik maloprije bili kod Vas?« htjela je znati

Laura.

»Zato što su mi htjeli pretraţiti kuću i ured.«

»I?«

»Što - i?«

»Jesu li što otkrili?«

»Naravno da nisu - zato što sam im zabranio da pretraţuju. Nisu sa sobom imali

nalog za pretres!«

Laura ga zbunjeno pogleda. »Ne razumijem. Nemate se čega bojati. Knjiga koju

traţe uopće nije kod Vas!«

»Kako bi i bila?« Ravnatelj se zacrveni od uzbuđenja. »Bez obzira na to, policija

ovdje ne moţe raditi što hoće. Naposljetku, ţivimo u pravnoj drţavi u kojoj

pojedinac ne ovisi o milosti policije!«

»U pravu ste, profesore!« naglasi Percy. »Takvima ne treba popuštati! Ali, nije li

za Vas otegotna okolnost što niste dopustili pretres?«

»Smiri se, Percy. Uskoro će sve ovo biti zaboravljeno!«

Na Percyjevom se licu pojavi osmijeh koji je jasno pokazivao da u to čvrsto

vjeruje.

Ali, Laura skeptično nabora čelo. »Jeste li sigurni?«

»Sasvim siguran!« potvrdi profesor. »Doduše, Bellheim je otkrio da noţ kojim je

Dominikus ubijen potječe iz internatske kuhinje...«

»O, Boţe!« uzvikne gospođica Mary i prekrije lice rukama.

»Ali, to nije razlog za paniku«, nastavi Morgenstein. »Inspektor mi je upravo

rekao da su na dršci oruţja pronašli djelomični otisak prsta. Nije sasvim jasan, ali

pomoću današnje forenzičke tehnologije morao biti dovoljan da otkrije ubojicu. Ĉim

stignu rezultati, oslobodit će me krivnje.«

Mary Morgain glasno odahne, a Laura i Percy se nasmiješe. Nisu mogli ni slutiti

da se Aurelius Morgenstern grdno prevario.

Dvadeseto poglavlje

* Luda odluka

Alienor je zamišljeno koračala tamnim hodnicima. Tako se udubila u misli da uopće

nije bila svjesna da u ruci drţi vrč vina.

Djevojčica je bila na rubu očajanja. U sedam dana, koliko je boravila u Tamnoj

utvrdi, još uvijek nije ušla u trag Alariku, iako ga je posvuda traţila i zavirila u

gotovo svaki kutak ogromnog dvorca. Budući da ju je Syrin izabrala za svoju

osobnu robinju, imala je velike povlastice. Ostala ju je posluga puštala u sve

prostorije i bili su spremni dati joj sve informacije koje je trebala. Straţari su se

također prijateljski odnosili prema njoj. Kad god bi smislila dobar izgovor, dopustili

bi joj da baci pogled u dijelove dvorca u koje posluga inače nije smjela ulaziti. Ĉak

joj ni mrgodni trioktidi, tamničari, nisu branili posjete zatvoru. Očito su se svi bojali

čarobničinog bijesa. Zato su se prema njenoj robinji odnosili s poštovanjem jer joj

nisu htjeli dati ni najmanji povod da se poţali svojoj gospodarici.

Alienor je sada bila uvjerena da Alarik nije u Tamnoj utvrdi. Koliko god se

veselila da joj brata ipak nije zarobio Borboron, toliko se uţasavala pomisli da je

moţda dospio na Ĉovječju zvijezdu. Iako je Paravain to odlučno poricao, nije

postojala druga mogućnost. Gdje bi drugdje Alarik mogao biti? Je li uopće mogao

podnjeti izlet na Zemlju? Koliko god da je o tome mozgala, nije mogla naći odgovor

koji b i j e zadovoljio. Alienor je obuzeo neopisivi uţas kad je shvatila da će je

zarobiti bez razloga. U spavaonicama robova čule su se glasine o neuspjelim

pokušajima bijega. U tim su se pričama spominjali slučajevi kada je Crna smrt

bjegunce bičevala do smrti ili na njih nahuškala zlo. Nadzornici su svake večeri

među robove puštali pse kako bi ih onjušili i brzo ščepali ukoliko bi nekome od njih

slučajno uspjelo pobjeći preko zida. Kako bi ona mogla izbjeći te koljače? Hoće li se

ikada uspjeti vratiti Elysionu i Morweni? Alienor je svakog dana bilo sve teţe pri

srcu iako je pokušavala sačuvati pribranost i optimizam. Morala se nadati da će je

Vojnici svjetla osloboditi. No, dok se Kaleţ svjetla nalazio na Ĉovječjoj zvijezdi, na to

nije mogla računati.

Alienor stigne pred vrata gospodaričinih odaja, prvo je htjela pokucati kad opazi da

su vrata pritvorena. Iz prostorije su se čuli glasovi.

Ĉinilo se da se Syrin i Borboron svađaju. Djevojčica se pribliţi vratima i osluhne.

„Oprostite mi, Borborone, ali govorite u zagonetkama.« Syrin je zvučala

iznervirano.

»Izbjegavate odgovoriti na moje pitanje: kako nam Pečat Sedam mjeseca moţe

pomoći? Rekli ste mi da ste smrtnu ukočenost zatvorenika produţili samo zato da

bi nam nositeljica Kaleţa mogla predati moć Pečata?«

»Upravo tako, Syrin!«

»Ali, to je glupost! Ni od čega ne zaziremo više nego od Pečata Sedam mjeseca - a

sad bi nam on odjednom trebao pomoći? Kako to?«

»Kako moţeš biti tako glupa?« odvrati joj Crni knez »To je vrlo jednostavno.

Nositeljica Kaleţa je s ocem čvrsto povezana. Nisu povezani samo krvlju i

osjećajima, već i zajedničkom sudbinom...«

»To znam...«

»... i zato će djevojčica osjetiti da joj otac pati. Iako Laura ne zna da joj je otac u

stanju smrtne ukočenosti, srce će joj došapnuti da trpi teške muke. Taj će je osjećaj

progoniti sve dok joj se ne usiječe duboko u svijest.«

»Mislite... ?«

»Upravo tako! A kada doputuje u naš svijet, Pečai Sedam mjeseca pobrinut će se

da se pokori našim ţeljama. Neće joj preostati nikakav drugi izbor!«

»Ali, kako... ?«

»Kao i u većini stvari, i u Pečatu Sedam mjeseca postoje dvije strane. Ako se

koristi u dobre svrhe, onda on za nas predstavlja opasnost. No, ako u njemu

prevlada tamna strana, djelovanje mu postaje razorno, on zasljepljuje i tada se igra

okreće u našu korist. Zato će nam biti neophodan u borbi za Kaleţ svjetla.«

Alienor nije vjerovala svojim ušima. To nije mogla biti istina! Morwena ju je

učila da Pečat Sedam mjeseca posjeduje najveću moć na svijetu i da ga se zato

Tamne sile najviše boje. Kako bi onda Pečat mogao pomoći neprijateljima?

To nije bilo moguće!

Djevojčica se zbunjeno zagleda pred sebe. Uopće nije primijetila da su se vrata

širom otvorila. Prenula se tek kad joj se Borboron obratio.

»Što radiš ovdje?« upita Crni knez grubo. Njegovo namršteno lice nije

obećavalo ništa dobro.

Laura upitno pogleda brata, koji je ciljao koš teniskom lopticom kojom je Boris

Becker pobijedio na Wimbledonu. »Jesi li ikada čuo za smrtnu ukočenost,

Lukase?«

Dječak iznenađeno pusti da loptica padne na pod.

„Smrtnu ukočenost? Š to j e to?«

»Neka vrsta mučila koje ţrtvu potpuno paralizira. Crna čarobnica, Syrin, koju

sam srela na putovanju snovima, o tome je pričala Strašnome vitezu. Otada mi to

jednostavno ne izlazi iz glave...«

„Shvaćam. Ali, s druge strane...«

Laura nestrpljivo pogleda brata. »S druge strane?« ponovi ona.

„Razmisli malo! Otputovala si više od osamsto godina u prošlost. Ne znam

zašto toliko razmišljaš o stvarima koje su davno prošle.«

Laura zamišljeno pogleda pred sebe. »Jednostavno Lukase«, reče ona. »Zato što

imam osjećaj da ta moć nije s ovoga svijeta!«

Lukas zapanjeno ispusti lopticu. »Nije s ovoga svijeta? Ali, otkuda... ?«

»Mislim da dolazi s Aventerre«, upadne mu Laura u riječ. »'Tamo odakle ja

dolazim', rekla je Reimaru, smrtna je ukočenost popularna kazna.' Meni se

učinilo da to mjesto nije u nekom drugom okrugu ili u drugoj zemlji, već u

nekom drugom svijetu.«

»Ako mene pitaš, to zvuči nevjerojatno.«

»Moţe biti. Ali, to nije sve. Njeno ponašanje i stav, bilo je to, bilo... tako

neljudsko! Ona je bila jedina koja se uopće nije bojala Strašnoga viteza, a kad sam

joj htjela pročitati misli...« Laura zastane. To ju je sjećanje uţasavalo i ona osjeti

kako joj niz leđa klize ledeni trnci.

Lukas se pribliţi sestri. »Reci«, ohrabri je on. »Hajde!«

»Syrin se činila tako hladnom i bezosjećajnom, nikada nisam nekoga takvog

upoznala. Moţda ćeš se sad nasmijati, ali na trenutak sam bila uvjerena da ta ţena

uopće nema srca - bar ne ljudskog!«

Lukas je zatečeno šutio. No, sljedećeg se trenutka na njegovu čelu pojavi bora

koja je odavala nevjericu. »Pa dobro, Laura. Pretpostavimo da je doista došla s

Aventerre. Što se to tebe tiče? Sigurno je već odavno mrtva. Zar ne?«

Laura polako odmahne glavom. »Kao prvo, u to baš i nisam uvjerena...«

»A kao drugo?«

»Ĉak i ako je Syrin doista mrtva, neprestano me kopka pomisao da bi tata

mogao biti u stanju te smrtne ukočenosti!«

»Tata?« ponovi gotovo bezglasno Lukas i udahne zrak poput ribe na suhom.

»Ali... ali...«

Potrajalo je dok se ponovno sabrao. Podigne ruke kao da se brani. »Dobro,

dobro«, reče on. »Argumenti su ti uvjerljivi. Ali, moraš priznati da su sve to samo

pretpostavke - je li tako?«

»Tako je!« odgovori Laura ozbiljno. »To je samo osjećaj - ali, ipak sam čvrsto

uvjerena da sam u pravu. Nazovi to... intuicijom! Iako je racionalni ljudi poput tebe

zasigurno ne priznaju!«

Osjećaj tjeskobe nije napustio Lauru čak ni na jahanju. Naprotiv: tupi udarci

kopita kao da su joj u svijest sve više utiskivali riječi smrtnaukočenostsmrtnaakoče-

nostsmrtnaukočenost - Laura više nije bila u stanju misliti ni na što drugo. Prekinula je

jahanje i vratila se u staju.

Odvela je pastuha do njegove pregrade i napunila jasle sijenom. »Ţao mi je, stari

moj!« njeţno prošapta konju. »Danas jednostavno nisam raspoloţena. Ali to ćemo

uskoro nadoknaditi, obećajem!«

Oluja glasno zarza, kao da je razumio svoju mladu gospodaricu. Laura ga na

rastanku njeţno pomiluje po grivi i potapša mu vrat.

Kad je krenula prema izlazu iz staje, za leđima začuje poznat glas.

»Danas nisi dugo izdrţala.«

»Bok, Alariče«, odgovori Laura, okrene se i veselo pogleda dječaka koji je stajao

naslonjen na jednu praznu kutiju.

Mljacko mu je sjedio na podlaktici i znatiţeljno i motrio Lauru, sve dok iznenada nije

poletio prema njoj i spustio se na njeno rame. Ţivotinjica zalepeta mišjim krilcima

kako bi odrţala ravnoteţu, pogleda djevojčicu sjajnim crnim očicama i tuţno zapišti.

Laura ga iznenađeno pogleda. »Što je, Mljacko? Što ti je?«

Odgovorio joj je čeznutljivim pištanjem.

»Vjerojatno je nanjušio jabuku u tvojoj torbi«, Objasni joj Alarik.

»Jabuku?« Djevojčica zapanjeno pogleda dječaka. „Kako znaš... ?«

Ali u tom trenutku shvati koliko je to pitanje besmisleno. Svi stanovnici

Aventerre imali su gotovo vidov-

vidovnjačke sposobnosti. Alarik je vjerojatno svog swuupija tako dobro poznavao

da je iz njegovog ponašanja gotovo uvijek izvlačio točne zaključke. Laura posegne u

dţep jakne, izvuče jabuku i preda je nemirnoj čupavoj ţivotinjici. »Evo ti, ţderonjo.

Inače mi ne bi dao mira!«

Mljacko uhvati jabuku prednjim šapicama i počne je grickati glasno mljackajući

dok g a j e Laura veselo pro matrala.

Alarik je pak kritički promotri. » Što j e danas s tobom? Izgledaš kao da te muče

brige.«

Laura začuđeno podigne pogled. Je li njena zabrinutost bila tako očita? Ili je

Alarik pomoću svojih nadnaravnih sposobnosti shvatio što se u njoj događalo?

Nije znala, ali bilo joj je drago što je suosjećao s njom. Budući d a j e prilikom

njihovog prvog susreta osjetila duboku povezanost, povjeri mu se bez zadrške.

Ispričala mu je što ju je sve tištilo nakon putovanja snovima. *

Dječak ju je slušao bez prekidanja. Kad je završila, namršteno ju je pogledao.

»Dobro si pretpostavila«, reče on, »i imaš razloga za brigu.«

»Onda je ta Syrin još uvijek ţiva?«

»Da. I ne samo to. Moćnija je i opasnija no ikad - to sam osjetio na svojoj koţi!«

Djevojčica nesvjesno zadrţi dah. »Sreo s i j e?«

»Da.« Kad bi se sjetio tog susreta, Alariku se dizala kosa na glavi. »Syrin me je

pratila u obliku harpije i napala u opasnoj močvari. Svoj ţivot dugujem Silvanu,

Šumskom trkaču, koji me je u zadnji čas spasio iz sumpornog blata.«

Laura ga u nevjeri ci pogleda. »Syrin moţe mijenjati oblik?―

„Upravo tako! Nitko na Aventerri ne vlada tom igrom crne magije bolje od nje!«

„Ali, zašto u Reimarov dvorac nije došla u nekom normalnijem obliku?«

„Ne znam, Laura. Mogu samo pretpostaviti da je mijenjanje oblika vezano samo

za naš svijet i da ovdje na Ĉovječjoj zvijezdi ne funkcionira dobro.«

»A ta smrtna ukočenost, djeluje li i ona samo na Aventerri?«

Alarik je na trenutak razmišljao; odsutno je promatrao Mljacka koji je jabuku

pojeo sve do koštice. »Smrtnu ukočenost uzrokuje eliksir«, reče on tiho, »a kad bi

netko taj eliksir donio na vaš svijet...«

»To je Syrin sigurno učinila!« upadne mu Laura u riječ. »Pretpostavljam da ona i

provodi to grozno mučenje―.

»Ne.« Plavokosi dječak odmahne glavom. Iako je tema njihovog razgovora bila

vrlo ozbiljna, prijateljski joj se nasmiješi. »Ĉak ni Syrin ne vlada smrtnom

ukočenošću. Tu moć imaju samo furhuri!«

»Furhuri?« Laura ga upitno pogleda. »Što su, zaboga, furhuri? Zvuči jezovito.«

»Oni i jesu jezoviti! Najgori su crni čarobnjaci na Aventerri i svi ih se boje zbog

njihovih paklenih moći. Furhuri su u praskozorje vremena pomoću crne magije

iskovali mač Kugu koji je poguban čak i za Ĉuvara svjetla. Osim toga, oni znaju

pripraviti smrtonosne napitke. Svoje protivnike mogu dovesti i u stanje smrtne

ukočenosti. Mnogi to smatraju sudbinom gorom od propadanja u Vječno nistavilo.

Srela si Syrin; moţeš pretpostaviti zašto.«

Laura proguta knedlu. Morala se potruditi da zadrţi suze.

Nije htjela ni zamisliti da joj je tata morao trpjeti takve muke!

»Mora postojati protuotrov za tu smrtnu ukočenost. Kao što znamo, sve ima

dvije strane.«

»Točno!« Alarik je zabrinuto pogleda. »Naţalost, samo furhuri znaju što je

protuotrov! A postoji još jedan problem!«

»Još jedan?«

»Da.« Alarik tuţno pogleda djevojčicu. »Veliki problem. Iako je eliksir jak,

smrtna ukočenost traje samo jedan mjesec i nakon toga se mora obnoviti.«

»Znači da ţrtva još jednom mora popiti napitak?«

»Upravo tako, inače bi se opet počela micati! Smrtna ukočenost prestaje kad se

primijeni protuotrov...«

»I ti to zoveš problemom?« upadne mu Laura uzbuđeno u riječ. »Pa to je

prednost!«

Alarikovo se lice još više smrkne. »Kad bi me pustila da dovršim, shvatila bi što

mislim«, reče on ljutito. »Nakon sedam mjeseci...« Zastane kao da se boji izreći do

kraja.

Lauri iznenada postane teško pri srcu. »Da?« upita ona strepeći. Znala je da će

odgovor biti grozan još prije nego što je Alarik progovorio.

»Nakon sedam mjeseci smrtna ukočenost postaje stalna«, nastavi Alarik tihim

glasom. »Nakon toga je se više ne moţe prekinuti. Ĉak ni uz pomoć protuotrova!«

0, ne!

Laura problijedi. Morala se potruditi da ne padne. Nije bila u stanju progovoriti.

„Napokon!« Syrin se s olakšanjem nasmiješi dok je gledala u Vidoviti kristal.

»Taj sljedbenik Svjetla Vjerojatno je već pomislio da nam moţe pobjeći!«

Crni knez brzo priđe kameleonki i proviri joj preko ramena. U kugli se jasno vidjela

rijeka okruţena gustim zelenilom. Muškarac u poderanoj odjeći i lica prekrivena

blatom klečao je na obali, rukama grabio vodu i pohlepno pio.

»Dobro si to izvela, Syrin!« pohvali je Borboron. Raskrinkala si tog prokletog

Paravainovog uhodu!«

»Jesam!« sikne ţena, obradovana neočekivanom pohvalom. »Mora mu se priznati da

se vješto prisutno.«

Syrin prijeđe rukom preko kristalne kugle. Prizor se zamuti, a onda sasvim

nestane.

»Kako je uspio stići do Zmijske rijeke?« Vođa Tamnih upitno podigne obrve i

pogleda Syrin. »To je bila Zmijska rijeka, zar ne?«

Kameleonka kimne glavom. »Da. Dobro poznajem to mjesto. S njim osjećam

jaku povezanost.« Sjećanje joj na lice izmami slabašan osmijeh.

»Znam«, reče Crni knez mrzovoljno. »Ali, kako je uspio dotamo stići, a da ga

Vidoviti kristal nije otkrio?«

»Vjerojatno je pretpostavio da imam čarobni kamen«, odgovori Syrin. »Zato je

krenuo skrivenom stazicom koju su napravile vile. Onaj koji zna gdje je, brţi dolazi

do cilja, a vile ga štite od crne magije.«

»Ali, zašto je onda... ?«

Syrin ga prekine. »Silvan se moţda već osjeća dovoljno sigurnim - u što ne

vjerujem...«

»Ili?«

»... ili mu je ponestalo vode i ţeđ ga je primorala dfl napusti skrivenu stazu.«

»Nije ni bitno.« Borboronu se na licu pojavi pakosni osmijeh. »Sada više neće

umaknuti mojoj Crnoj gardi!«

„Non, non, non!« Percy ţustro odmahne glavom. Ne moţeš snovima otputovati na

Aventerru, Lauro. To bi bio potpuno bezuman pothvat - i opasan po ţivot!«

Laura bijesno baci mačevalačku masku na pod gimnastičke dvorane. »Ali, nešto

moramo učiniti!« plane ona, nervozno mašući svojim floretom. »Ne moţemo tatu

jednostavno prepustiti sudbini!«

»Nitko to nije ni rekao!« Nastavnik je zvučao ljutito i vidjelo se da nema

nimalo razumijevanja za Laurine osjećaje. »Učinit ćemo sve što je u našoj moći da

oslobodimo Mariusa! Ali, moramo ostati pribrani. Nepromišljenost nas sigurno

neće dovesti do cilja!«

»A što ako su ga doveli u stanje smrtne ukočenosti?« Dok je prkosno gledala

nastavnika, Laurine su oči bijesno sjajile. »Zar ne znaš da nakon sedam mjeseci

ukočenost postaje stalna?«

»To mi je dobro poznato, Lauro!« Percy se prisili da ostane miran. »Usprkos

tome, nema razloga za paniku.

Uopće nismo sigurni jesu li Tamni tvog oca doista izvrgli tom mučenju...«

„Naravno da jesu!« prekine ga odlučno djevojčica.

On bi već odavno otišao na putovanje snovima i našao me.«

„Glupost!« Nastavnik se prisili da ne plane. »Postoji niz razloga zašto to nije učinio.

Ali, čak i da imaš pravo, Marius sigurno nije dugo u tom stanju.«

„Kako znaš? Tata je u njihovom zarobljeništvu već više od godinu dana!«

„To je točno. Ali, razmisli malo tom lijepom glavicom Lauro: posljednji si ga put

vidjela u noći na svoj petnaesti rođendan, zar ne?«

Laura nestrpljivo uzvikne: »Da, i?«

»To znači da je Marius najranije u prosincu ušao ukočenje. Otada su prošla dva

mjeseca. Zato imamo još dovoljno vremena da ga spasimo.«

Laura ne odgovori. Makne od znoja vlaţnu kosu i ljutito promotri Percyja.

„Shvaćam da si nestrpljiva.« Nastavnik pokuša osmijehom smanjiti napetost.

»Ali,tvoj plan nikako ne moţe uspjeti. Tamo bi bila potpuno sama. Nitko te ne moţe

pratiti na Aventerru i to bi putovanje za tebe značilo sigurnu smrt.«

Percy joj priđe i umirujući joj stavi ruku na rame. »Nadam se da je ta tema sad

podvučena.«

Laura ne odgovori. Okrene se i podigne masku s Boda. 'Što prije oslobodimo tatu, to

bolje', prođe joj kroz glavu. 'Nitko ne zna kakvim se još pokvarenim sredstvima

Tamni sluţe. Moţda imaju metode mučenja

koje su groznije od smrtne ukočenosti? Što ako ih primijene na tati? I ako on to ne

izdrţi?'

Laura je te misli zadrţala za sebe. Ĉvrsto je odlučili pomoću putovanja snovima

otići k tati. Morala je vidjeti kako mu je - i od te je odluke više nitko nije moga«

odgovoriti.

»Kako to izgledaš?« Lukas iznenađeno zastane na vratima Laurine sobe i

začuđeno pogleda sestru »Ideš na karneval?«

»To sam je i ja pitala«, javi se Kaja. »Ali, nije im htjela ništa reći prije nego što ti

dođeš. Da ne bi morala dvaput ponavljati!« Crvenokosa je djevojčica prekriţenih

nogu sjedila na krevetu i mrzovoljno promatrala prijateljicu.

Laura je sjedila za pisaćim stolom odjevena u Alarikovu odjeću. Ovoga puta

nije nosila veliku Percyjevu kapu tako da joj je kosa slobodno padala na leđa.

'Izgleda jako ozbiljno i nekako odlučno', pomisli Lukas.

»Bilo bi lijepo kad bi konačno zatvorio vrata!« reče mu sestra. »Propuh je!«

Iznenađen njenim osornim tonom, Lukas napravi grimasu i obrambeno podigne

ruke. »Dobro, dobro sorry!« Poţuri zatvoriti vrata, a onda se spusti na Kajin krevet.

»Smijem?« upita on, i ne čekajući odgovora, odlomi komad čokolade i stavi ga u

usta.

»Hej !« Kaja ga ljutito pogleda. »To mi je posljednja!«

Lukas odmahne rukom ţvačući punim ustima. »Preţivjet ćeš. Osim toga, večera

je za samo dva sala Nećeš umrijeti od gladi.«

»Mogu li napokon početi?« upita nestrpljivo Laura. Početi?« Lukas je začuđeno

pogleda. »Što?«

„Objašnjavati vam na što sve morate paziti dok ste na putovanju snovima na

Aventerri.«

Kaja je na vijest reagirala slično kao Percy. »O, ne!« ţustro joj prigovori. »To je

ludost. Ta nećeš valjda. Potraga za Kaleţom svjetla je također bila ludost«, odvrati

prkosno Laura. »Ĉak opasna po ţivot« Neću dopustili da nas to uplaši, nikada ga ne

bismo pronašli. Ĉuvar svjetla bi umro, a Vječno bi ni štavilo zavladalo.«

Lukas se ugrize za usnu, a onda odgovori: »Iako je to i točno - ne moţeš potragu za

Kaleţom uspoređivati s putovanjem na Aventerru. Uopće se nećeš snaći u

kraljevstvu Crnoga kneza. Ne znaš čak ni gdje mu je dom.«

„Znam, i to jako dobro!« Laura se namršti. »Alarik mi je sve potanko objasnio!«

„Pa što onda! Što ako ne dospiješ u tu utvrdu, nego usred Sumporne močvare?« Na

Lukasovu čelu vidjela se duboka bora. »Na tvom posljednjem putovanju snovima

nisi završila direktno u Ravensteinu, zar ne?!―

Laura prečuje bratovo pitanje i molećivo ga pogleda. »Molim te, Lukase, shvati me!

Ţelim samo pogledati uokolo i otkriti što se dogodilo s tatom! Moram već jednom

saznati što su učinili s njim i je li još ţiv, inače neću moći misliti ni na što drugo.

Moraš to razumjeti!«

Dječak proguta knedlu. Naravno da je razumio što ju je mučilo. Njemu je otac

nedostajao isto tako jako kao i njoj.

»Dobro onda«, reče on nakon nekog vremena »Radi što hoćeš.«

»Super!« razveseli se Laura.

Kaja je pak bila izvan sebe. »Vi ste sasvim ludi!« vikne ona. »Te vaše odluke

nikako mi ne ulaze u glavu.«

»Ideš, ali pod jednim uvjetom«, iznenada reče Lukas.

Sjaj u Laurinim očima potamni. »Pod kojim uvjetom?«

Lukas pogleda na sat. »Sad je skoro pet sati. Probudit ću te za točno dva sata -

ma što da se dogodi!«

»Za dva sata?« zatečeno upita Laura. »To je premalo!«

Dječak hladnokrvno odmahne glavom.

»Tri sata, Lukase! Trebaju mi barem tri sata, molim te!«

No, Lukas se nije dao smesti. »Dva sata i ni sekunde više«, ponovi on mimo.

»Vratit ćeš se taman na vrijeme za večeru. S loše prikrivenim osmijehom doda:

»Ako ti vrijeme ne odgovara, moţeš zamoliti Percyja da ti pomogne.«

»Blesane!« sikne Laura, ali onda popusti. »Dobro onda, shvatila sam«, uzdahne

ona i priđe prijateljima. »Slušajte: morate samo pripaziti da se mojem tijelu ništa ne

dogodi. Najbolje bi bilo da cijelo vrijeme bude te kraj mene i da u sobu ne puštate

nikoga komu ne vjerujete - jeste li razumjeli?«

Kaja je izgledala kao da će svakoga časa briznuti u plač.

»Razumijem«, odgovori ona drhtavim glasom, a tada ustane i sa suzama u očima

zagrli Lauru. »Sretno! I vrati se u jednom komadu!«

Lukas također zagrli sestru na rastanku. »Molim te, budi oprezna!« upozori je on

zabrinuto. »Nemoj previše riskirati - čak i ako ništa ne saznaš o tati!«

Laura kimne glavom. Problijedila je. Polako se ispruţi na krevetu, zatvori oči i

duboko udahne. Pokuša zaboraviti sve oko sebe i dovesti se u stanje koje će

omogućiti njenom duhu da se oslobodi gravitacije. Budući da u sobi nije bio

prisutan nijedan drugi Ĉuvar, Laura je sama morala izgovoriti drevne stihove:

Strujo vremena, zazivam te;

Strujo vremena, obuzmi me!

Strujo vremena, otvaram se;

Strujo vremena, progutaj me!«

Ovoga puta ju je svjetlosni tunel obuhvatio nakon čekanja. Njeno se tijelo odvoji

od duha koji se prepusti vječnoj struji vremena. Dok su Kaja i Lukas s mješavinom

straha i divljenja promatrali kako se Laura koči i pada u trans, njeno je obličje iz

snova putovalo kroz vrijeme i prostor.

Dvadeset prvo poglavlje

* Tamna utvrda

„Kakav odvratan miris', prođe Lauri kroz glavu kad je osjetila

reski smrad sumpora. 'Je li Lukas imao pravo? Jesam li doista

dospjela u smrtonosnu močvaru na čijem rubu leţi Tamna

utvrda?' Lanu skoro pozli od straha, no u tom trenutku začuje glasne povike i

bijesne kletve koje su se miješale s topotom kopita i zveckanjem lanaca.

Laura zadrţi dah, otvori oči - i s olakšanjem shvati da je dospjela na pravo

mjesto. Stajala je u dvorištu ogromnog dvorca čije su se zidine i tornjevi uzdizali do

gotovo beskonačnih visina. Iznad Tamne utvrde svijetlila su dva mjeseca: jedan

ţućkasti i jedan svjetlucavoplavi - Zemlja.

Iako se na Aventerru spustila tama, dvorište je bilo dobro osvijetljeno. Na

više mjesta gorjela je vatra i svije vrvilo nejasnim sjenama. U dvorištu je bilo

ţivo kao na trţnici, a miris sumpora kao da je fizički nagovještavao prisutnost

Zla.

Djevojčica brzo zakorači unatrag i potraţi zaklon U sjeni zidine. Sakrije se iza

hrpe starih bačvi - sudeći po mirisu, nekada je u njima bila rakija - i pogleda po

prostranom dvorištu.

Ugledala je stotine vitezova u crnim oklopima čije su crvene oči gorjele poput

plamena. Grijali su se uz vatru, neki su u skupinama sjedili na tlu. Kratili su vrijeme

bučnim kartanjem ili kockanjem, a kmetovi su sve vrijeme brinuli za njihove konje.

Crne su se grive sjajile na blijedom svjetlu. Ţivotinje su se stalno vrpoljile, zatezale

uzde i ritale. Njihovo puhanje i rzanje nije zvučalo kao u običnog konja. Više je

zvučalo na glasanje nekog grabeţljivca. Kmetovi su ih morali timariti ili ih voditi do

staje, a na licima im se stalno ocrtavao strah. Za vrijeme igre, vitezovi su se pakosno

smijali komentirajući neuspješno kockanje ili lošu kartu. Tu i tamo začulo bi se

reţanje pasa koji su se motali oko njih i čekali da im vitezovi dobace kost. Većina je

pasa bila poput Dragana i Drogura. Neki su izgledali i a uţasno: imali su po dvije

glave!

Nasuprot Laurina skrovišta nalazile su se radionice u kojima su kovači izrađivali

mačeve i drugo oruţje.

Dok su muškarci teškim čekićima udarali po usijanom ţeljezu, plamen je

osvjetljavao njihova čađom prekrivena lica i gola torza niz koja su se kroz prljavštinu

slijevali potočići znoja.

Laura je promatrala sluţavke s velikim krčazima u rukama. Neke od njih teret su

nosile čak i na glavama.

Njihova su izmučena lica na svjetlosti vatre izgledala izobličeno. Ţurno su prošle

pored vitezova ni ne pogledavši ih i nestale u dvorcu.

Laura se pitala gdje bi se mogao nalaziti ulaz. U tom trenutku iznenada primijeti

zapuštenu djecu svih dobi koja su pomagala kovačima, i konjušarima, nosačicama i

kućnoj posluzi. Zapitala se kako su na tako teški rad pristala bez prigovora, a onda

primijeti ţeljezne okove oko njihovih gleţnjeva. Na okovima se nalazio mali obruč.

Laura odmah shvati čemu je on sluţio: okovi su se mogli povezati da bi se djeca

odrţala na okupu. Bili su to Borboronovi robovi!

Lauru obuzme suosjećanje. Razrogačenih je očiju gledala nesretne mališane koji

su teški rad podnosili potpuno bezizraţajnih lica, kao da im nije bila ukradena samo

slobodna volja, već i osobnost. Netko ih je sigurno začarao; njihova se apatija, koja je

graničila s ludilom, nije mogla drukčije objasniti. 'Vjerojatno su im to učinili furhuri',

pomisli Laura, a onda je iz misli prene frktanje.

Prestrašeno se okrene - i ugleda širom razjapljenu gubicu u kojoj su blistali

redovi oštrih zuba. Pred njom je stajalo nekakvo izobličeno biće pokriveno tigrastim

krznom, veličine povećeg mačka. Laura ustukne i paţljivije promotri ţivotinju.

Glava joj je nalikovala raptorovoj - glavi ubojitog dinosaura kojega je vidjela u filmu

»Jurski park«. Rep mu je izgledao popu I škorpionovog. Na kraju repa nalazio se

oštri šiljak koji je djelovao prijeteće.

Dok je Laura još uvijek zurila u čudovište za koje je slutila da je otrovno, neman

ponovno frkne i isplazi račvasti jezik. Vrh jezika bio je prekriven kukicama. Jezik je

postajao sve duţi i duţi dok nije doplazio do Laure poput kraka neke čudovišne

hobotnice. Ona uţasnuto ustukne, no jezik joj okrzne gleţanj. Dodir ju je zapekao

poput vatre i morala je suzbiti panični vrisak. Ţivotinja se upravo spremala skočiti -

kad je u glavu pogodi kamen. Biće zaurla i u istom se trenutku okrene i pobjegne.

Laura se iznenađeno ogleda oko sebe. U blizini je stajala plavokosa djevojčica. Očito

ju je ona spasila.

„Kako si mogla biti tako nepromišljena i tigrastog kokošuljača pustiti da ti dođe tako

blizu?« upita prijekorno.

„Pa...«, promuca Laura i zapanjeno pogleda djevojčicu u prljavoj haljinici koja je

nekada zacijelo bila lijepa.

I djevojčica je bila lijepa. Laura je pretpostavila godinu dana mlađa od nje. Duga

kosa spletena u debele pletenice uokviravala je njeno pravilno lice koje također bilo

prljavo.

„Pa...«, opet promuca Laura. »Ovaj... tigrasti kokošuljač?«

„Jesi li slijepa? Ili se samo praviš?« Malena s negodovanjem odmahne glavom. »Iako

su ti Ĉarobnjaci oteli volju, trebala bi znati da se s tim beštijama nije šaliti! Ovdje u

Tamnoj utvrdi još su opasniji jer im dah Zla da je snagu!«

Laura otvori usta, ali ne uspije izustiti ni riječi. Bila je previše zbunjena da bi

rekla nešto suvislo.

Krovni šurjaci! Ĉarobnjaci ţelja! Dah Zla! Tko bi sve to shvatio?

Ĉinilo se da je djevojčica osjetila njenu smetenost. « Od kada si ti zapravo ovdje?«

upita ona znatiţeljno, mi te još ovdje nismo vidjela. Kad su te Ĉarobnjaci ţelja

doveli?«

„Pa... ovaj...«

„Sigurno su ti oteli i pamćenje«, objasni joj djevojčica, a Laura u njenom glasu začuje

suosjećanje. Bojim se da bez nečije pomoći ovdje nećeš dugo preţivjeti.―

Naglo se prekine, a na licu joj se ocrta nepovjerenje. Prodorno odmjeri Lauru od

glave do pete. »Ta odjeća - odakle ti?«

»Ovaj... zašto pitaš?«

Djevojčica zakorači prema njoj, uhvati je za ramena i prodrma. »Reci već

jednom!« Ĉinilo se da je uzbuđena i gotovo je vikala. »Reci mi odakle ti ta odje...«

U tom trenutku odjekne oštri zvuk roga. Djevojčica se ukoči, pusti Lauru i

pogleda prema velikim vratima na juţnoj strani dvorišta.

»Otvorite vrata, brzo! Crna garda se vraća! Brzo, poţurite se!« zagrmi jedan od

straţara.

'Crna garda?' mislila je Laura. 'Je li to ozloglašena tjelesna straţa Crnoga kneza?'

Šestorica straţara već su pojurila prema vratima. Brzo podignu debelu gredu

koja je sluţila kao zasun na ogromnim vratima. Onda povuku oba krila koja se

polako otvore.

Dok je Laura još uvijek promatrala tu scenu, plavokosa je djevojčica već

poţurila prema vratima. Većina je vitezova također ustala i krenula prema juţnoj

strani dvorišta. Ĉak su se i sluţavke i kmetovi poţurili da na vrijeme dočekaju

povratnike, tako da je Laura slijedila njihov primjer.

Kad je stigla pred vrata, tamo su se već okupili mnogi znatiţeljnici. Stajali su

zbijeni s lijeve i desne strane vrata, a u sredini se napravio prolaz kojim će proći

Crna garda. Laura u guţvi opazi plavokosu djevojčicu i potrudi se da joj priđe što

bliţe. Stala joj je skoro iza samih leđa.

Vrata su bila dovoljno otvorena pa je Laura mogla gledati prema van. Na

dalekom horizontu ocrtavala se planinska formacija na čijim se okruglim vrhovima

nazirao plamen. 'Vjerojatno su to vulkanske mine', pomisli Laura, a onda opazi

trupu vitezova.

Bilo ih je trinaest i bili su impozantno građeni, jahali su na crnim pastusima i

nosili crne bojne oklope, svaki je od njih barem za glavu viši od Bardolfa, prođe

Lauri kroz glavu. A Bardolf je bez sumnje bio najviši od Reimarovih vitezova!

Trupa se šutke pribliţavala vratima. Ĉulo se samo zveckanje oklopa, udaranje

korica mačeva i škripanje sedala. Oči vitezova sjajile su opasnim crvenim sjajem, a iz

konjskih nosnica sukljala je sumpornoţuta para. Kad su stupili na most koji se

protezao nad širokim opkopom, Laura u sredini grupe opazi zarobljenika.

Muškarac pogleda u Laurinom smjeru i na trenutak im se pogledi sretnu.

'Pomozi mi!', pročita Laura u njegovim očima. 'Molim te, pomozi mi!'

U istom trenutku, plavokosa djevojčica ispred nje vrisne. »Sil... !« prošapće ona

jedva čujno, i onda se mrtvački blijeda lica progura kroz gomilu i poţuri prema

dvorcu.

Laura je začuđeno gledala za njom. Što je to trebalo značiti? Je li poznavala tog

nesretnika? Zašto bi se inače tako ponašala?

U Lauri se probudila znatiţelja. Paţljivije pogleda zarobljenika. Snaţni se čovjek

jedva vukao. Velike smeđe oči isticale su se na prljavom licu. Izgledao je bijedno, ne

zbog guste brade koja mu je pokrivala veći dio lica već zbog svog nesretnog stanja.

Njegova je prljava odjeća u dronjcima visila sa mišićavog torza, Niz leđa su mu tekli

potočići krvi, a kad je Laura na sedlu jednoga Crnog viteza ugledala koţni bič,

shvatila je što je uzrokovalo njegove ozljede. Zarobljenikove su ruke bile svezane

uţetom. Na vrat mu je bila navučena omča koja je bila svezana za konja vođe grupe.

Lauru je taj prizor uţasnuo: ako nesretnik posrne i padne, omča će se zategnuti i

ugušiti ga!

Laura zgranuto pogleda okupljene znatiţeljnike. Svi su se vitezovi pakosno

smješkali. Neki od njih su pljunuli kad su ugledali zarobljenika, dok su drugi

dobacivali: »Napokon su ulovili tog prokletog Paravainovog uhodu!« - »Objesite

kujinog sina! Neće više ovuda njuškati!« - »Dajte mu da osjeti bič!« - »Istrunut će

kao i prokleti Elysion!«

Laura je s mukom suzdrţavala svoje negodovanje.

Sluţavke i kmetovi šutke su promatrali nesretnika. Laura je na nekim licima

primijetila nagovještaj suosjećanja. Očito su se bojali otvoreno pokazati svoje

osjećaje. No, djeca su taj prizor potpuno ravnodušno promatrala.

Kad je Crna garda ušla u dvorište, vrata su se zatvorila i promatrači su se

razišli. Laura je slijedila Crne ratnike što je neupadljivije mogla.

Vitezovi napokon stanu na sjevernoj strani dvorišta. Vođa podigne ruku, naredi

ljudima da sjašu i preda zarobljenika tamničarima koji su im došli ususret. Jedan je

bio visok i mršav, a drugi nizak s čupavom kosom.

»Dobro ga zatvorite!« naredi im vođa grubim glasom. „Ako vam bude zadavao

poteškoće, pretucite GA NA smrti ! «

Laura se nije previše uţasnula kad je vidjela da su to aritrioktidi. Srela je ta trooka

bića u internatskoj zbornici. Grozno je treće oko već bilo upereno u zarobljenika

dok su ostala dva gledala vođu.

Konjušari su sa svih strana pohrlili da konje odvedu u staju. Marljive su sluţavke

ţurno donijele krčage s vinom, a tamničari su preuzeli zatvorenika i gurnuli ga kroz

malena vrata u zidu.

To je sigurno ulaz u zatvor', pomisli Laura.

Ponovno se ogleda oko sebe – a onda nestane iza vrata.

Kaja je plašljivo promatrala beţivotno tijelo svoje prijateljice na krevetu. Nagnula se

prema njoj da se uvjeri da još diše. Nervozno joj opipa puls. Nabrojila je jedva trideset otkucaja u minuti.

»To je nepojmljivo!« Odmahne glavom i pogleda Lukasa koji je sjedio za

računalom i pretraţivao Internet. »Kao da je na samrti!«

»Logistično je!« odgovori joj on mirno. »Vjerojatno je njeno stanje slično

ţivotinjskom zimskom snu. Njima metabolizam također ekstremno uspori kako bi

trošili što manje energije.«

»Ali, Laura nije ţivotinja!« Kaja je zvučala doista uzbuđeno.

»To je bio samo primjer, ti pod-kiu. Indijski jogiji također poznaju tu tehniku.

Ĉistom snagom volje i kontrolom tijela troše tako malo zraka da bi preţivjeli i kad bi

trebali da na neko vrijeme ţive zakopani!«

»Doista?«

»Pa kaţem ti!« odgovori joj ljutito Lukas.

»Onda razumiješ i kako funkcionira to putovanje snovima?« upita prkosno Kaja.

Lukas napravi grimasu i progunđa: »Ne sasvim. No, teorijska mi je osnova te

pojave dobro poznata. Stephen Hawking u svojem poznatom djelu navodi...«

»O, ne!« zastenje Kaja. »Nemoj mi sada početi o tome!«

Lukas joj je upravo htio nešto zajedljivo dobacili kad se začuje kucanje na

vratima.

Kaja oprezno otvori vrata i ugleda Kevina. U ruci je imao ruksak.

»Je li Lukas kod vas?« upita on.

»Ovaj... ja... ovaj... ne znam«, splete se Kaja, brzo zatvori vrata i upitno pogleda

Lukasa.

Dječak kimne. »Moţeš ga pustiti unutra.«

»Ali, Laura je izričito naglasila da nikoga ne smijemo puštati u sobu!«

»Da. Ali, pritom nije mislila na Kevina. On već odavno sve zna!«

»Molim?« Kaja se namrgodi. »Reci da to nije istina! Kako ste mogli biti tako

glupi i potpunom strancu reći...«

»Kevina poznajemo dovoljno dobro da mu moţemo vjerovati«, prekine je Lukas

hladno.

»Glupost! Laura je u tog tipa zatreskana i zato je neoprezna!«

»Nemaš pojma!« Lukas se namršti. »A sad prestani s glupostima i pusti ga

unutra!«

»Vidjet ćete vi što će vam to donijeti!« vikne ljutito Kaja, naglo otvori vrata i

zlovoljno pusti Kevina da uđe.

Kad je dječak ugledao Laurino beţivotno tijelo, upita: »Je li ona upravo na...

putovanju snovima?―

„Da«, progunđa mrzovoljno Kaja. »Sjedni već jednom i ušuti. Inače će se probuditi!«

„Sorry, evo, već šutim.« Kevin se paţljivo spusti na lulicu, povuče patent na ruksaku

što je tiše mogao i izvuče dvije boce. »Donio sam vam Colu«, reče osmjehnuvši se.

»Ako budete ţedni. Osim toga, razbudit će vas.« Postrance pogleda Lauru. »To ne

moţe svatko, zar ne?«

Prolaz koji je vodio do tamnice bio je slabo osvijetljen bakljama. Lauri je to

odgovaralo. Straţari koje je pratila neće je primijetiti u polutami. Šuljala se uza zid i

skrivala se iza niša. Ulazila je sve dublje u tamu. Zrak je postao zagušljiv. Kad je

ugledala jednog debelog trioktida, pomislila je da joj je pothvat propao. Debeli je

izgledao groteskno. Svako mu je oko na čelu bilo pokriveno povezom. Sa sjekirom u

ruci čuvao je prilaz zavojitim stepenicama koje su vodile u dubinu gdje su se

vjerojatno nalazile tamnice. Laura se preplašeno sakrije iza zida i proviri u pravcu

gdje se nalazio straţar. Ovaj je polako ustao sa svoje stolice i široko se nacerio svojim

kolegama koji su vodili zarobljenika.

»Kakvo zadovoljstvo!« vikne on tankim dječačkim glasićem. »Opet jedan novi

gost! Naš je smještaj očito na dobrom glasu!«

Visoki mu straţar uzvrati osmijeh. »U svakom slučaju, ne moţemo se ţaliti na

potraţnju!« reče on.

»Dobro pogledaj tog tipa. Nećeš ga imati prilike opet vidjeti.«

»Razumijem!« Glupavi osmijeh kao da se zaledio na okruglom straţarovom

licu. »Znači, dobit ĆV posebno ugodni smještaj na najdonjem katu?«

»Upravo tako!«

»Šteta!« zapišti debeljko. Laura u tom glasu osjeti iskreno ţaljenje. »Tako je

lijep momak!« S tim se rije cima pomakne u stranu i propusti kolege sa zarobljeni

kom.

Laura je grozničavo razmišljala kako da neopaţeno prođe kraj debelog, kad

se na stepenicama pojavi mršava djevojčica. Nosila je teški krčag. Bezizraţajno je

prošla pored straţara. Trioktid ju je pustio da nesmetano prođe.

Laura istoga časa smisli plan.

Nekoliko minuta kasnije krene prema debeljku noseći krčag pun vode. Uzela

je malenoj krčag s namjerom da ga umjesto nje odnese zarobljenicima. Iako

debeljko vjerojatno neće ništa posumnjati, Lauri je srce ipak brţe zakucalo.

Naposljetku, ona nije bila jedna od robinja. No, kad je prošla pored njega, nije ju

ni pogledao. Zato ju je još više uţasnulo kad je trenutak kasnije povikao: »Hej !«

Laura se trgne, zastane i polako se okrene. »Da... gospodaru?«

Debeljko ustane, dogega se do nje poput patke i mrgodno je pogleda. »Jesi li ti

nova?« zapišti on.

Laura primijeti da su mu zubi potpuno ţuti. »Ovaj... da... ovaj... tako je,

gospodaru.«

»Ne moraš me nazivati gospodarom. Ja tu nisam bolji od obične svinje! Ali,

mogla bi mi učiniti uslugu.―

»Ko-koju?«

„Kad se vratiš u kuhinju, pokušaj mi donijeti malo hrane, moţe?«

Laura se s olakšanjem nasmiješi. »Pokušat ću.«

„Lijepo«, reče on i svojim kobasičastim prstima pomiluje je po kosi. »Ti si dobro

dijete«, reče on i vrati se na mjesto.

Što se Laura više pribliţavala tamnicama, smrad u zraku postajao je sve gori. Od

mirisa sumpora gotovo joj je zastajao dah. Zrak je bio ljepljiv i vlaţan. Bilo je

paklenski vruće. Nakon što je ušla ujedan uski prolaz i oprezno se ogledala,

djevojčica osjeti kako se oznojila.

Straţarima nije bilo ni traga. No, iz dubine tamnice dopirali su nejasni glasovi.

Zvučali su uzbuđeno. Jesu li to bili trioktidi koji su novog zarobljenika stavljali u

okove? Iz susjednih je ćelija odjekivalo prigušeno stenjanje i jecanje. Usprkos

vrućini, Lauri je oko srca postajalo sve hladnije. Niske su tamnice bile građene jedna

do druge. Imale su debele ţeljezne rešetke kroz koje su straţari zarobljenike

neprestano imali na oku. Lauri zastane dah: je li tata doista bio ovdje zarobljen? Ako

je dobro shvatila razgovor između debeljka i njegovog kolege, onda je najdonji nivo

tamnica bio rezerviran za posebne zatvorenike - a Marius je sigurno bio jedan od

njih.

Djevojčica se oprezno ogleda oko sebe, došulja se do tamnica i pogleda u prvu

ćeliju. Kameni je pod bio prekriven prljavštinom i smećem, a slamarice su bile

pljesnive. Ĉinilo se da tri zatvorenika to uopće ne primjećuju, kao što nisu primijetili

ni Lauru. Dvojica su se stisnula na leţajevima i apatično zurila pred sebe. Treći - po

snjeţnobijeloj kosi i crvenim očima Laura shvati da je albino - bio je više mrtav nego

ţiv. Debelim je lancem bio svezan za zid, a ruke su mu bile rašireni kao da je raspet.

Njegovo je mršavo tijelo bilo golo, ako se izuzme bijela krpa oko bedara. Pod

blijedom se koţom ocrtavala svaka ţilica. Po cijelom je tijelu imao rane i

posjekotine. Glavu je nemoćno spustio na grudi i jedva je čujno jecao.

Kad ga je pogledala, Lauri je gotovo zastalo srce. Osjeti kako su joj obrazima

potekle suze. Koljena su joj počela klecati i jedva je uspjela krenuti dalje.

Zatvorenici u susjednim ćelijama bili su u sličnom stanju. Sudeći po njihovim

ranama, i njih su zlostavljali.

Laura iznenada začuje fijukanje biča nakon kojega su uslijedili bolni jauci nekog

muškarca. Uţasnuto osluhne - zvukovi su dolazili iz udaljenije tamnice.

Djevojčica preplašeno krene dalje kad iznenada zastane kao da ju je pogodio

grom. Krčag s vodom gotovo joj ispadne iz ruku. Razrogačenim očima pogleda

čovjeka koji je u tamnici ispred nje leţao na slamarici.

»Tata!« šapne ona uţasnuto.

Suznim očima ugleda oca koji je nepomično leţao. Ĉinilo se da ništa oko sebe

ne primjećuje. Usta su mu bila poluotvorena, a pogled je uperio u strop. Lice mu je

bilo potpuno nepomično. Nije ni trepnuo, ni trznuo se, ni disao - ništa. Ĉinilo se

kao da je iz njega nestao sav ţivot. Kao da je već - mrtav.

Laura se osjećala kao da je paralizirana. Stajala je pred ţeljeznim rešetkama

tresući se od jecaja.

»Tata«, šapne ona slomljeno. »Što su ti učinili?«

A onda se sjeti: Borboron ga je doista podvrgnuo i mrtvoj ukočenosti.

Iznenadni glas za njenim leđima ubode ju ravno u srce.

»Što radiš ovdje?«

Laura obriše suze i polako se okrene. Pred njom su stajali Visoki i Ĉupavi i mrko

je promatrali.

»J-ja...«, promuca ona, a strah koji ju je obuzeo gotovo joj oduzme dar govora.

»No-nosim... vodu.« napokon se sabere i pokaţe na oca. »Moram li i njemu... ?«

Veliki se trioktid pakosno nasmije. »Ti si sigurno nova - ili si glupača!« reče on.

»Ovomu ovdje više ne treba voda. Više mu ništa ne treba. On je izgubljen. Doduše,

ako mu uskoro ne daju eliksir, opet će se probuditi. No, ni to mu neće pomoći.«

Laura osjeti iznenadnu nadu. Ako tata doista dođe k sebi, moći će s njim stupiti

u kontakt. Jedan će jedini pogled biti dovoljan da on sazna da ga nije zaboravila, da

ga je potraţila i da će poduzeti sve da ga oslobodi. To će mu sigurno dati novu

hrabrost i pomoći mu da lakše podnese muke.

Sasvim sigurno!

»Prestani tako buljiti u tog Zemljanina«, reče joj Visoki tamničar, »iako ih ovdje

ne viđamo često. Odnesi taj krčag zatvoreniku u posljednjoj tamnici!« Zatim je

okrene drugom straţaru. »Idi s njom i otvori joj vrata.«

»Nije potrebno - ostavio sam ih otvorenima.«

»Što?« Lice njegovog kolege se zacrvenilo. »Jesi li poludio?« zagrmi on.

»Ne uzbuđuj se, tip se ionako još neko vrijeme neće micati!«

Visoki s negodovanjem odmahne glavom. »Kakvu glupost! Izgleda da ti je vino

pomutilo pamet. Ne zaboravi poslije zaključati! Ako se ovo ponovi, prijavit ću te

nadzorniku!«

»Ne brini, neću zaboraviti«, zabrunda drugi straţar. Ljutito gurne Lauru. »Gubi

se, prokleto derište!«

Laura se spotakne, ali ne izgubi ravnoteţu. Neposredno nakon očeve ćelije

prolaz je oštro zakretao udesno. U malom odvojku nalazile su se još samo tri ćelije,

tako da je već nakon nekoliko koraka stigla do posljednje.

Vrata su doista bila otvorena. Zarobljenik je beţivotno leţao na prljavom

kamenom podu. Leđa su mu bila prepuna rana koje su krvarile. Trioktidi su mu

strgnuli košulju i tako ga dugo bičevali da su mu cijela leđa bila išarana tragovima

biča. Laura je u prvom trenutku pomislila da je zatvorenik mrtav. Preplašeno spusti

krčag na mali drveni stolić i klekne pored zatvorenika. Još uvijek je disao, ali teško.

Na sreću, u dţepu Alarikovih hlača našla je rupčić. Brzo ga namoči u vodi, obriše

zatvoreniku lice i ohladi mu čelo.

Trenutak kasnije nesretnik jedva primjetno pomakne usne. »Vo-vode«, promuca

on.

Laura poţuri do stolića, napuni zemljani lončić, podupre ranjenikovu glavu i

prinese mu lončić ustima. Zatvorenih očiju, počeo je piti pohlepno poput pijanca.

»Hvala ti«, promuca on slabašno nakon što je Lau-ii odloţila lončić.

»Psst!« šapne djevojčica i umirujuće ga pomiluje po kosi slijepljenoj od znoja.

»Nemojte se naprezati.«

Zatvorenik pokuša otvoriti oči. Kad ugleda Lauru, kapci mu se nemirno zatresu.

»Reci... Alienor... gdje je.«

»Alienor?«

»Da. Plavokosa djevojčica... koja je ispred tebe stajala... kod vrata. Ona... ona će

se pobrinuti za moje rane... jer inače... inače...« Ponovno je izgubio svijest i glava mu

nemoćno klone na pod.

Laura mu opipa puls: još je bio ţiv. Kako je tom čovjeku mogla pomoći? Što je

mogla za njega Učiniti? Zapravo ništa - osim da prenese njegovu poruku.

Laura teška srca napusti ćeliju. Prije nego što je ušla u glavni hodnik, oprezno

virne iza ugla.

Uši ju nisu prevarile. Ĉulo se lupanje čizama. U dubini prolaza pojavile su se tri

osobe. Dva muškarca i jedna ţena. Laura odmah prepozna gušteroliku crnu

Barobnicu.

Syrin!

Alarik je imao pravo: doista je još uvijek ţivjela, iako je to ljudskom umu bilo

nepojmljivo. Ali, što je od svega što je dosad doţivjela bilo shvatljivo?

Dvadeset drugo poglavlje:

*Tamnica Crnoga kneza

Syrin je izgledala isto kao i prije više stoljeća kad ju je Laura

srela u srednjovjekovnom dvorcu Ravenstein. Ĉinilo se da nije

ni minute ostarjela i još uvijek je nosila istu smaragdnozelenu

haljinu koju je imala na Reimarovom banketu. Nova je bila samo ogrlica sa zlatnim

privjeskom koja joj je visila oko vrata. Djevojčica shvati kakav je to privjesak bio:

stilizirani kotač s osam ţbica - Kotač vremena!

Nasmrt preplašena, Laura duboko udahne - i u istom trenutku spozna što je to

značilo. Njen ju je otac pomoću putovanja snovima posjetio na njen trinaesti

rođendan. Kad se njegovo putovanje naglo prekinulo, u ruci je drţao lančić. Tako je

dragocjeni Kotač vremena dospio na Aventerru - i u Syrinine ruke. Nije ni čudo da

je crna čarobnica bila moćnija nego ikad. Privjesak, koji su u praskozorje vremena

izradili sljedbenici Svjetla, bio je od čistoga zlata, kao i Kaleţ svjetla. Taj je privjesak

uvelike povećavao snagu i sposobnosti onoga tko ga je nosio - tako da je čarobnica

postala gotovo svemoćna.

Pridošlice se zaustave pred tamnicom Mariusa Leandera. Trioktidi skoče sa

svojih stolica i duboko se naklone.

Posjetitelje je predvodio jedan visoki muškarac. Njegovo je snaţno tijelo bilo

omotano dugačkim crnim plaštem koji je dosezao skoro do poda. Iz plašta je

provirivao drţak velikog mača. Lice s orlovskim nosom bilo je isto kao i Syrinino.

Tanke su usne pridonosile njegovu zastrašujućem izgledu. Kad je pogledao

tamničare, oči su mu bljesnule poput usijane lave. „Otvorite!« naredi on oštro.

Lauru prođu trnci, a dlačice na vratu joj se nakostriješe. Postalo joj je jasno da je taj

glas, koji kao da je dolazio iz dubina samog pakla, mogao pripadati samo

Crnom knezu, Borboronu!

Na to je upućivalo i ponašanje tamničara. Nisu se usuđivali vođi Tamnih sila

pogledati ulice, već su pognutih glava stali u stav mirno. Visoki straţar plašljivo

promuca: »O-o-odmah, gospodaru!« Dršćući izvuče hrpu ključeva koja mu je bila

pričvršćena oko struka, - otključa vrata i odmakne se u stranu propustivši

Borborona i njegove pratitelje.

Borboron je dopustio da mršavi Ĉovjek u skrletnocrnom ogrtaču uđe prvi. Laura mu

nije mogla razaznati lice jer ga je zasjenjivala kapuljača. No, nije bilo sumnje – bio je

on jedan od ozloglašenih furhura. Alarik joj je ispričao da su takve ogrtače smjeli

nositi samo crni čarobnjaci.

Furhur se u pratnji Borborona i Syrin uputi prema leţaju Mariusa Leandera. Kad

se crni čarobnjak nadvio nad Mariusom, Laura na trenutak ugleda njegovo bolećivo

ţuto lice prekriveno nebrojenim staračkim pjegama.«Došli smo baš na vrijeme»,

zakriješti čovječuljak sa zluradim osmijehom, a onda se opet nagne nad Mariusa.

I doista: Laura je vidjela da se njen otac počeo micati. Oprezno je dodirnuo lice

rukama.

Znači, doista je još bio ţiv!

»Tata!« šapne uzbuđeno Laura i osjeti neobuzdani poriv da odjuri u tamnicu i

baci mu se oko vrata. Ali, to bi bila ludost! Cisto samoubojstvo! Morala je potisnuti

svoju ţarku ţelju, iako joj je to neizrecivo teško palo.

Furhur posegne ispod svog ogrtača i iz njega izvadi malu bočicu - vjerojatno s

napitkom koji će Mariusa Leandera opet baciti u stanje smrtne ukočenosti. Laura je

htjela zatvoriti oči kad se čarobnjak nagnuo nad njena oca - ali nije mogla skrenuti

pogled.

Iznenada Syrin vrisne: »Tako mi svih demona!« Vidljivo zbunjena, pogleda

zlatni privjesak na vratu. Počeo se tresti, zatim micati, sve jace i jače, a onda se divlje

počeo vrtjeti na lančiću, kao da ga pomiče nevidljiva ruka. Crni knez i furhur nisu

bili ništa manje iznenađeni, a i Laura je zbunjeno gledala Kotač vremena - koji je

odjednom crveno zasvijetlio!

»Dovraga!« Na Borboronovu se licu ocrtavala mješavina bijesa i zbunjenosti.

»Što bi to trebalo značiti?«

Syrinin pogled još uvijek je bio prikovan na privjesak. »Kotač vremena ţudi za

gospodaricom«, sikne ona prezirno.

»Neobično.« Crni je knez nepovjerljivo promotri. »Zašto baš sad?«

»To ne znam. Mogu samo pretpostaviti da je derište krenulo u akciju i da nam

nešto sprema.« Syrin se brzo okrene i svisoka pogleda furhura. »Moţeš proceduru

obaviti i bez nas«, sikne ona. »Ili ti treba naša pomoć?«

„Posljednji te put upozoravam, ţeno!« Ĉinilo se da jedva suzdrţava bijes. »Pazi što

govoriš – inače ćeš poţaliti!«

Kameleonka ga samo prezirno pogleda, a onda se okrene Crnom knezu.

»Slijedite me u moje Odaje«, reče ona. »Razjasnit ćemo poruku Kotača!«

Borboron naredi čarobnjaku da počne s ritualom i sa Syrin napusti tamnicu.

Dok su odlazili, furhur ih oboje mrko pogleda, a Laura se nagne nad

zarobljenika čije se tijelo sve više oslobađalo ukočenosti.

Marius Leander već je odavno shvatio što mu je prišlo. Obrambenom gestom

podigne lijevu ruku - no, to nije pomoglo. Laura je bila prisiljena bespomoćno

gledati kako furhur njenom ocu u usta kapa dvije kapi eliksira. Mariusova se ruka

istoga trena ukoči i tijelo mu opet postane nepomično.

»Ne!« zastenja Laura. Pred očima joj se sve počne vrtjeti i učini joj se kao da

sama leţi u ćeliji i kao da iz nje polako izlazi ţivot. Osjeti veliku iscrpljenost. Stisak

ruke joj popusti i krčag s vodom padne na tlo.

Syrin i Borboron već su se poprilično udaljili od Mariusove tamnice kad ih

zaustavi glasni tresak. Iznenađeno se okrenu i pogledaju trioktide koji su još uvijek

stajali pred ćelijom. »Što je to bilo?« upita ih Borboron oštro. »Što se ovdje događa?«

»Pa... ovaj... to je sigurno bila robinja koja se brine za novog zarobljenika«,

odgovori visoki straţar i krene prema uglu iza kojega se Laura sakrila i napeto

slušala razgovor. »Nova je i ne snalazi se baš najbolje.«

Borboronovo se lice namršti, a u njegovim crvenim očima nazirao se bijes.

»Onda je vrijeme da ju naučiš kako robinje moraju obavljati posao. Pobrini se da joj

se to nikada više ne dogodi. Ako se ne popravi, sudbina joj je zapečaćena -

razumiješ?«

»Naravno, gospodaru«, odgovori visoki straţar, a i drugi ţustro kinine glavom.

»Ne brinite, gospodaru.« Na pomisao da će se slobodno moći iţivjeti na djevojčici,

na licu mu se pojavi zadovoljni osmijeh. »Moţete se potpuno osloniti na nas!«

»Nadam se! Inače...« Strogi pogled koji im je Crni knez dobacio bio je vrlo jasan.

Borboron je upravo htio krenuti dalje kad ga Syrin zaustavi.

»Samo trenutak«, reče ona i okrene se prema trioktidima. »Robinja je nova,

kaţete?«

»Da, gospodarice. Danas prvi put obavlja posao u tamnicama.«

»Doista?« Kameleonka se zamišljeno poigravala Kotačem vremena na lančiću

koji se smirio i izgledao isto kao i prije. Syrin zamišljeno prijeđe noktima po bradi.

»Moţda... moţda bismo tu djevojčicu trebali pobliţe promotriti?« reče ona. Nije

čekala Borboronov odgovor, već je odmah krenula prema prolazu u kojem se Laura

skrivala.

O, ne!

Nasmrt preplašena, Laura se prisili da sačuva prisebnost. Grozničavo se ogleda

oko sebe u potrazi za nekim skrovištem - uzalud. Syrin je dolazila sve bliţe. Njeni su

koraci u Laurinim ušima odzvanjali poput zlokobne prijetnje. Za nekoliko će je

sekundi kameleonka otkriti. A onda...

Kaja je začuđeno zurila u nepomičnu prijateljicu. „O, ne!« uzvikne iznenađeno.

„Što je?«, Kevin, koji je s Lukasom igrao kompjutorsku igricu upitno je pogleda.

„Laura je napravila grimasu!«

„Da, i?«

„Mislim d a je to malo neobično«, odgovori Kaja uzbuđeno. »Otkako je otišla na

putovanje snovima, n i j e se ni trunčicu pomakla. Ali, prije nekoliko sekundi

iznenada se trznula, jasno sam to vidjela. Zar ne mislite da je to čudno?«

„Što bi u tome bilo čudno?« Lukas je upitno pogleda. »Svaki se čovjek miče u snu,

to je sasvim normalno. Neki više, a neki manje. Ljudi nisu sasvim mirni ni kad su

pod hipnozom!«

Kaja bespomoćno slegne ramenima. »Moţe biti - ali imam neki glupi osjećaj!«

»Glupi osjećaj?« ponovi značajno Lukas i nabora čelo. »Argument ti je stvarno

uvjerljiv!«

Naljućena njegovom zajedljivom primjedbom, Kaja napravi grimasu. »Da -

glupi osjećaj! Iako si ti previše uobraţen da bi ga shvatio ozbiljno!«

Odloţi knjigu i paţljivo pogleda Lauru. »Sada izgleda drukčije. Kao da...«

zastane. Primijetila je da joj je Lukas dobacio »ne-govori-gluposti-ti-pod-kiu«

pogled. I predobro je znala što se obično događalo kad bi zanemarila to upozorenje:

uslijedila bi neka zajedljiva primjedba koja bi je pogodila baš u bolno mjesto i

totalno je posramila. Zato je Kaja na trenutak oklijevala - ali onda u njoj prevlada

briga za prijateljicu. »Laura izgleda kao da joj je potrebna naša pomoć«, nastavi ona

tvrdoglavo.

Kevin nepovjerljivo odmahne glavom. »Ja to zbilja nisam primijetio, Kajo.

Umišljaš.«

»Ne umišljam!« Punašna je djevojčica bila vrlo zabrinuta. »Pogledajte, i vi ćete

primijetiti!«

Lukas napokon ustane, priđe sestrinom krevetu i paţljivo je promotri. »Zbilja ne

znam o čemu pričaš.«

»Ĉovječe, Lukase!« U Kajinom se pogledu počelo nazirati očajanje. »Pogledaj

bolje! Laura nas nije bez razloga zamolila da pripazimo na nju!«

»Tako je.« Dječak kimne i namjesti naočale koje su mu opet skliznule na nos.

»Ali, time je htjela reći da pazimo da joj se ovdje ništa ne dogodi! Zato što je u transu

potpuno bespomoćna. No, nije spomenula da bismo je trebali probuditi prije

vremena. Koliko ja poznajem svoju sestru, očitat će nam lijepu bukvicu ako joj

pokvarimo putovanje snovima!«

»Ali, što ako je doista u opasnosti?« zabrinuto upita Kaja.

»Samo zato što se pomaknula?« Lukas uzdigne obi ve i svisoka reče: »Razmisli

malo: zar nije moguće da se Laura trgnula zato što je upravo otkrila način da spasi

tatu? Zar zaista ţeliš da je u tome spriječimo? To nam nikada ne bi oprostila!«

Kaja je šutjela.

»Shvaćam da se brineš«, reče Lukas neuobičajeno mekim glasom i stavi joj ruku

na rame. »Ali, Laura SI neće upuštati u nepotreban rizik - vjeruj mi!« Pogleda na sat

i doda: »Ionako ćemo je probuditi za dvadeset minuta. Do tada joj ne bismo trebah

smetati, zar ne?«

Kaja još uvijek nije progovorila. Razlog nisu bili Lukasovi argumenti - oni su bili

uvjerljivi. Ali, jedno je što je imala neki glupi osjećaj i to Lukas nije mogao

promijeniti.

„Mislim da Lukas ima pravo!« reče Kevin. Osmjehne se i pruţi Kaji i Lukasu čašu

Cole. »Popijte malo i ne mislite više na to!«

Laura zatvori oči. Strašna će je čarobnica svakoga trenutka otkriti. Već je

osjetila hladnoću koja je iz nje isijavala. Još samo nekoliko koraka - i sudbina će

joj biti zapečaćena.

Syrin je upravo stigla do ugla prolaza kad podzemnom tamnicom odjekne ţenski

glas: »Dođite brzo! Orao Svjetla! Iznad utvrde sam vidjela!«

Syrin se naglo okrene, kao da ju je ujela zmija, i pogleda djevojčicu koja joj je dojurila

ususret. Borboron je također na trenutak izgubio prisebnost i nestrpljivo je čekao da

djevojčica priđe. Zadihano je kašljala. Crni je hladno promotri. »Jesi li sigurna,

Alienor?«

„Jesam, gospodaru!« Djevojčica odano pogleda Crnog kneza. »Straţari su nas

upozorili da odmah javimo ako ugledamo nekoga od sljedbenika Svjetla.

Prekine se i pogne glavu jer više nije mogla podnijeti prodorni pogled Borboronovih

crvenih očiju.

Kad se okrenuo prema Syrin, na njegovu se licu vidio pakosni osmijeh. »Tvoja

robinja je vrlo revna, Syrin«, reče on. »Dođi, pogledajmo što taj bijedni Elyllonov

stvor namjerava!« Grubo odgurne djevojčicu u stranu i poţuri prema izlazu.

»Pobrini se da mi se ta nova robinja dođe javiti, jesi

li shvatio?« sikne kameleonka tamničaru, a onda pođe za Crnim knezom.

Laura se osjećala kao da joj netko s leđa skinuo ogroman teret. Uzdahne s

olakšanjem. Uh - još se jedanput izvukla! Još uvijek se tresla cijelim tijelom, a leđima

joj je klizio hladni znoj.

Uto se iza ugla pojavi Alienor. Laura ju je najradije htjela zagrliti. »Hvala ti«,

šapne joj. »Spasila si mi ţivot Da se nisi slučajno pojavila...«

Plavokosa se djevojčica s blistavim plavim očima nasmiješi. »Nisam se slučajno

pojavila.«

»Nisi?«

»Ne.« Alienor odmahne glavom. »Upitala sam onog nesretnog straţara za

Silvana i . . . «

»Znaci, ti si Alienor?« prekine je brzo Laura i pokaţe na zadnju ćeliju. »Govorio

je o tebi i zamolio me da ti prenesem poruku. Ozlijeđen je.«

»Ĉudila bih se da nije«, odgovori tuţno Alienor. »Robinja koja inače nosi vodu u

tamnicu ispričala im je da si je ti zamolila da nosiš krčag.«

Laura kimne.

»Onda ti sigurno nisi robinja. Nitko tko je pri zdravoj pameti ne bi se

dobrovoljno javio za rad u tamnici.«

»Pametna si«, odgovori Laura bez ironije. »Brzo shvaćaš.«

»Vidjela sam kad su Crni knez i njegovi pratitelji ušli u tamnicu i bilo mi je jasno

da si u opasnosti.«

»Istina!« Laura se prigušeno nasmije. »Da si došla trenutak kasnije, sa mnom bi

bilo svršeno! A zašto tebi vjeruju?«

»Zato što sam Syrinina osobna robinja.«

„Jadnice!« Laura suosjećajno uzdahne. »Tebe su također oteli i dovukli ovamo?«

Plavokosa djevojčica odmahne glavom. »Ne. Dobrovoljno sam u ropstvu.«

„Dobrovoljno?« Laura nije mogla sakriti iznenađeni' -Ali, zašto?«

Alienor je prekine. »To je preduga priča. Radije mi reci odakle ti ta odjeća koju

nosiš?«

„Ovaj...«, počne Laura i upravo joj je htjela objasniti kad se iza ugla pojavi čupavi

trioktid. Bez upozorenja je udari po licu i pokaţe na krhotine na podu. »To ti je i

krčag! Sljedeći put ćeš osjetiti bič, je li ti jasno?«

Laura ne odgovori, već samo protrlja gorući obraz.

„Je li ti jasno?« zagrmi opet tamničar.

Alienor je laktom gurne u rebro i Laura odmah hvati. »Da, gospodine«, reče ona

brzo.

Na mrkom licu straţara pojavi se zadovoljni osmijeh. »A sada idi k Syrin!

Izgleda da te ţarko ţeli vidjeti.«

Laura je oklijevala - a onda opet u rebrima osjeti Alienorin lakat. »Naravno,

gospodine«, ponovi ona brzo i poţuri prema izlazu. Ĉula je još kako je trioktid

naredio Alienor da pokupi krhotine.

U tom trenutku iz ćelije Mariusa Leandera izađe I m l i ur . Brzo se udaljio

ostavivši mršavog straţara da zaključa vrata.

Laura se nije mogla suzdrţati i bacila je pogled u ćeliju.

Njen je otac poput kamenog kipa leţao na slamarici, osuđen da najmanje

dvadeset osam dana provede u relativnom stanju smrtne ukočenosti. Naravno, u

cijeloj Tamnoj utvrdi nije bilo nikoga tko bi mu dao protuotrov.

Laura se naglo trgne, kao da ju je pogodio grom.

Naravno!

Tako je! Ona mu je sama mogla dati protuotrov, samo g a je morala naći!

Brzo pogledom potraţi furhura. Ĉovječuljak u skrletnocrvenom ogrtaču s

kapuljačom već je bio na kraju tamnog prolaza i upravo je krenuo prema stepeništu.

Ako ga bude slijedila, moţda će je dovesti na mjesto na kojemu je pripremao svoje

čarobne napitke i eliksir.

Sve je ispalo mnogo lakše nego što se Laura nadala Nitko ju nije primijetio dok

je furhura preko dvorišta slijedila u Tamnu utvrdu. Dvorište je vrvilo Crnim

vitezovima, poslugom i malim robovima. Psi, mačke i ti odvratni Otrovni šurjaci

također su se posvuda motali. No, Lauru su očito smatrali jednom od robinja; čak

su je i straţe puštale da nesmetano prođe.

Crni se čarobnjak nijednom nije okrenuo. Dok je ţurno koračao vijugavim

hodnicima, crveni se ogrtač vijorio za njim. Njegova se nastamba nalazila u jednom

od visokih tornjeva. Zavojite su se stepenice protezale do neslućenih visina, no, na

Laurino iznenađenje, činilo se da se starac njima uspinjao bez imalo muke. Hodao je

ujednačenom brzinom i za sobom brzo ostavljao kat za katom.

Napokon je skrenuo prema vratima pored stubišta. Nisu bila zaključana.

Dok je furhur ulazio u prostoriju, Laura se sakrila iza jednog stupa. Zacijelo mu

se jako ţurilo jer je ostavio otvorena vrata. Krenuo je prema velikom ulazu na

suprotnom zidu. U njemu su bile poredane posude: tave, boce, lonci, zdjele, šalice, i

staklene bočice. Furhur izvadi bočicu iz ogrtača i stavi je unutra.

„Moţda u ormaru drţi i protuotrov!' ponada se i Laura. Obuzme je radosno

uzbuđenje i srce joj brţe zakuca.

Ĉarobnjak ţurno napusti svoju nastambu, zatvori vrata i udalji se. Kraj stupa iza

kojega se Laura sakrila bio je udubljen u misli. Djevojčica se nije usudila disati - no,

furhur ju uopće nije primijetio. Trenutak kasnije začuje njegove prigušene korake na

dnu stubišta. Laura proviri u prolaz: nije bilo nikoga! Brzo se pribliţi prostoriji. Kad

je pritisla kvaku, vrata se bešumno otvore. Laura uđe - i kroz mali prozor ugleda

neobično zvijeţđe na noćnome nebu.

Kao da je vuče neka neodoljiva sila, odmah pođe prema prozoru i otvorenih se

usta zagleda u blistavu BVJczdanu formaciju. Sedam zvijezda, od kojih je jedna

blistala jače nego druge, formiralo je isti zagonetni oblik koji je već vidjela na stropu

tajne samostanske knjiţnice. Bio je to isti zvjezdani znak koji je krasio i korice stare

knjige; znak koji sa Zemlje nije bio vidljiv. 'Neobično', pomisli Laura. Znači, strop u

samostanu prikazuje nebo iznad Aventerre.

Ali, zašto?

Duboko utonuvši u misli, polako se okrene - i nasmrt se uplaši. Pred njom su

stajala dva Crna ratnika i zlurado su joj se smiješila.

»Nadam se da ćeš nam oprostiti što ti smetamo«, uzvikne vitez s kozjom

bradicom, »ali, dovoljno smo te dugo čekali ! «

Ĉekali?

Kako su je mogli čekati? Kako su mogli znati da će dospjeti u furhurovu... ?

»Hajde, pođi s nama!« naredi joj bradati. Osmijeh mu je nestao s lica, a

zamijenio g a je mrgodni izraz. »Borboron i Syrin jedva čekaju da te vide!«

Otpor bi bio uzaludan. Nije se mogla boriti protiv dvojice. Ĉak ni uz pomoć

svojih moći. Laura je zato pasivno dopustila d a j e odvedu. Dok su je naoruţani

vojnici vodili kroz hodnike, nije se ni najmanje bojala. Naprotiv: bila je bezbriţna.

Ĉak se morala prisiliti da zadrţi osmijeh. Vođa Tamnih sila i kameleonka nisu joj

mogli ništa. Lukas će je za nekoliko trenutaka probuditi - a ona će im istoga trenutka

ispariti pred očima i neozlijeđena se vratiti na Zemlju. 'Borboronu i Syrin će ispasti

oči', pomisli Laura i zatomi osmijeh.

U Laurinoj sobi zavladala je tišina. Ĉulo se kuckanje sata na Kajinom noćnom

ormariću, dok se kazaljka sve više pribliţavala sedmici. Računalo je tiho zujalo, a na

monitoru je bio screensaver - kitovi koji su bezbriţno plivali kroz podvodnu dţunglu

zelenkastog mora u pozadini.

Iz parka su se čuli prigušeni glasovi Ravensteinaca koji su se zabavljali na rampi

za skateboard iako je već pao mrak. No, Kaja i Lukas ništa od toga nisu čuli.

Crvenokosa je djevojčica leţala na krevetu i tiho hrkala dok je dječak drijemao za

pisaćim stolom. Glavu je

naslonio na ispruţene ruke, a pored njega je stajala prazna čaša.

Kazaljka otkuca puni sat i u tom trenutku se izvana začuje oštri zvuk. No, Kaja i

Lukas ništa nisu čuli. Nisu primijetili ni da se Laura, koja je još uvijek leţala u

transu, trgnula na krevetu i preplašeno iskrivila lice. A Kevin? On je nestao.

Dvadeset treće poglavlje

*Grozna ponudu

Glavna dvorana Tamne utvrde bila je ogromna. Plamen u kamenom kaminu tako je

jako gorio da je Lauru i nesvjesno podsjetio na pakleni oganj. Iz cjepanica su

neprestano iskakale iskre, a na kameni je pod ispred kamina padala kiša gorućih

komadića drva. No, činilo se da to nikoga ne smeta. Ni Crnoga kneza na tronu ni

kameleonku koja je stajala pokraj njega, a ni straţu pred ulaznim vratima. Jedan od

crnih pasa koji je bio ispruţen pored vatre zacvili jer ga je jedan komadić pogodio u

nogu.

Straţari dovedu Lauru pred raskošni naslonjač na sjevernoj strani prostorije.

Tron je gotovo u cijelosti bio izrađen od crnoga drva. Laura se zapitala je li to

ebanovina, ali nije znala je li vegetacija na Aventerri ista kao na Zemlji. Moţda su u

tom svijetu mitova rasle potpuno drukčije biljke. Sjedalo veličanstvene stolice bilo je

presvučeno dugodlakim smeđim krznom, a na naslonu, ravno iznad glave Crnoga

kneza, nalazila se gola ţivotinjska lubanja. Lauru je podsjetila na konjsku glavu, iako

je imala zakrivljene rogove ovna i oštre zube poput neke divlje ţivotinje. Nasloni za

ruke bili su od nekog neodređenog materijala. U prvi se mah Laura uplašila da se

radi o ljudskim kostima, ali onda shvati da je to slonova kost.

Borboron je opušteno sjedio na tronu. Zapovjedničkom gestom dade Crnim

vitezovima znak da odu i promotri djevojčicu. »Jesi li doista mislila da nas moţeš

nadmudriti i da ćeš proći neprimjećeno?« upita on.

Iako Laura taj jezivi glas nije čula prvi put, učini joj s e da joj se niz leđa spuštaju

ledeni šiljci. Ali, moţda je to bila reakcija na prodorne, hladne, zmijske Syrinine

Ĉarobničino lice bilo je potpuno bezizraţajno. Tek kad je privjesak na njenom

lančiću upadljivo zasjao, ona r azv u če usne u prezimi osmijeh.

„Nisi računala na to da će te Kotač vremena odati?«

I ne zna ona. »Osjeća veliku čeţnju prema tebi, njegovoj novo j gospodarici. To si ti,

Laura, zar ne? Ili radije da te zovem Laurenz?« Syrin se, znači, jasno sjećala njihovog

susreta u dvorcu Strašnoga viteza, iako se on prema zemaljskom vremenu dogodio

prije više stoljeća.

»Da mi kapa nije pala s glave, nitko ne bi primijetio da sam ţensko«, odvrati joj

Laura prkosno. »Ĉak ni Vi, sa svim 'čarobnim' moćima.«

»Pazi što pričaš, ti glupo derište!« Syrin je frknula na nju poput zmaja, a lice joj se

izobličilo od bijesa. »Dobro znaš da moje moći na Ĉovječjoj zvijezdi ne funkcioniraju

dobro i da svoj zadatak u potpunosti mogu izvršiti samo na Aventerri! U tome je bila

tvoja prednost, inače mi ne bi umakla. A ni onaj smiješni glazbenik.« Pribliţi se Lauri

i prezirno je pogleda. »Ali, već onda sam znala da ćemo se ponovno sresti - a

Vidoviti kristal mi je o tkr io svaki tvoj...« Syrin se prekine kad opazi ljutiti ogled koji

joj je dobacio Crni knez.

Vidoviti kristal?

Što j e sad to?

Vjerojatno neko čarobno pomagalo', pomisli Laura. 'To bi objasnilo kako su me

Crni ratnici našli u furhurovoj nastambi. Nitko me nije slijedio... ali to sigurno nije

bila sreća.'

Kameleonka ponovno frkne, kao da joj je pročitala misli. Privjesak na njenom

lančiću još se uvijek sjajio.

Djevojčica joj neustrašivo uzvrati pogled. »Uzet ću Kotač vremena sa sobom«,

reče Laura čvrsto. »A oslobodit ću i oca, to vam obećajem!«

Na djelić sekunde činilo se da je Syrin iznenađena. No, zatim nakrivi glavu i

sablasno se nasmije, kao i one noći kad je u predvorju dvorca Ravenstein probudila

čudovište.

Laura nije dopustila da je to zastraši. Lukas će je za nekoliko trenutaka trgnuti iz

putovanja snovima. Samo... što je čekao?

Vrijeme koje joj je zadao zacijelo je odavno prošlo!

Grozna se ţena smirila. Gušterolikim pokretima obilazila je oko Laure i

odmjeravala je sa svih strana. »Hrabra jesi«, sikne ona, »to ti se mora priznati. Ali, ne

misliš valjda da ćeš nam i drugi put umaknuti?«

Laura ju nije slušala. 'Lukase!' pomisli ona tjeskobno. 'Zašto me ne probudiš?'

»Zar nisi čula što sam ti rekla?« Syrin ispruţi kvrgavu ruku i uhvati Laurinu

bradu.

Probudi me, Lukase - molim te!

»Odgovori mi već jednom!« puhne crna čarobnica.

»Hajde, Lukase, probudi me!«

»Odgovori!« vikne Syrin. Lice joj je izobličio bijes.

Napući blijede usne i puhne - iz usta joj se proširi ledeni vjetar koji Lauru obori s

nogu i svom je snagom baci na suprotni zid dvorane. Bol koju je osjetila bila je tako

jaka d a j e već pomislila da su joj slomljene sve kosti. Leţala je tamo kao šaka jada,

preplavljena strahom i bolom. Syrin se već našla pored nje, zgrabila je za vrat i

privukla k sebi.

»Odgovori mi, balavice!« zagrmi ţena. »Odgovori! Odgovori!«

Lauru je iz čarobničinih kandţi spasio Crni knez. Smiri se, ţeno!« naredi on

Syrin.

Ĉarobnica istoga trenutka pusti svoju ţrtvu. Da se nije naslonila na zid, Laura bi

opet pala na pod.

Duboko udahne i zguri se. Shvati da ju Lukas neće spasiti. Što god se dogodilo -

morat će sama završiti putovanje snovima, a za to joj Tamni sigurno neće dati

priliku. Bila je sasvim bespomoćna.

»Dođi ovamo!« Crni knez ustane sa trona i zapovjedničkom gestom naredi Lauri

da mu priđe.

Ona omamljeno zatetura i nesigurno priđe Borboronu. Tiranin ju je nemilosrdno

promatrao.

'Ima li on uopće osjećaje?' upita se Laura.

S njegovog se blijedog lica ništa nije moglo pročitali. Laura mu nije ni pokušala

pročitati misli. Prisili se da ostane mirna i izazivački ga pogleda.

»Što namjeravate učiniti sa mnom? Hoćete li me podvrgnuti smrtnoj ukočenosti

kao i mog oca?«

Crni je knez ipak pokazao neku reakciju: izgledao je kao da se zabavlja. »A što

bismo time dobili?«

Borboron sam odgovori na svoje pitanje. »Ništa - baš ništa! Doduše, više nam ne

bi predstavljala opasnost, ali time ne bismo postigli naš najveći cilj.«

Laura nije shvatila što je time htio reći, a činilo se d a j e i Syrin zbunjena.

Iznenađeno g a je motrila i upravo je htjela otvoriti usta da mu postavi pitanje kad

je on ljuti tom gestom ušutka.

No, Laura se nije dala zastrašiti. »Što onda namjeravate?«

»Pa...« Na njegovim se usnama pojavi nagovještaj osmijeha. »Pustit ću te.«

Laura je pomislila da ga nije dobro čula. »Pustit ćete me?« ponovi ona s

nevjericom.

»Da. Moţeš se vratiti na Ĉovječju zvijezdu...«

'To nije istina', proleti djevojčici kroz glavu. 'Laţe, samo ne znam s kojim ciljem.'

»Pod uvjetom da mi nešto obećaš«, doda Borboron.

»Obećam? Što da obećam?«

Tiranin zakorači prema njoj. Ĉinilo se kao da njegove goruće oči pokušavaju

prodrijeti u njenu dušu. »Svi mi odavno znamo koju su ti zadaću Ĉuvari namijenili:

na proslavi Ostare proći ćeš kroz čarobna vrata da bi Kaleţ svjetla odnijela natrag u

Hellunyat. Ako se zakuneš da ćeš Kaleţ donijeti meni, a ne Elysionu, oslobodit ću ti

oca i oboje se moţete neozlijeđeni vratiti u vaš svijet.«

Laura isprva nije mogla pojmiti značenje njegovih riječi. »A ako to ne učinim?«

upita ona suspregnutog daha.

Krvavi se sjaj u njegovim očima pojača, a djevojčici se učini da su mu zjenice

prepune goruće lave. »Onda ću vas oboje ubiti!« odgovori on sasvim tiho. Laura

uopće nije sumnjala da je tu prijetnju spreman i ostvariti.

Gušilo ju je očajanje. Što da učini? Nije mogla Vodu ţivota predati sljedbenicima

Tame!

To je bilo nemoguće!

Tamne bi sile tako ojačale da bi njihova pobjeda bila neupitna. No, s druge strane

- nije mogla dopustiti da jo j otac umre.

To je bilo nezamislivo!

Crni je knez trgne iz grozničavog razmišljanja. „Odgovori mi!« naredi joj on.

-Pa...« Laura od uzbuđenja počne mucati. »Naravno... ovaj... naravno da bih

Vam to mogla obećati. Ali - kako ćete znati da ću odrţati obećanje?«

Borboron joj nije odmah odgovorio. Motrio je djevojčicu, a Lauri se učini da se u

njegovim očima pojavio tračak sjete. Zatim mu preko lica preleti tuţni osmijeh.

»Nećeš pogaziti obećanje«, reče on, a u glasu mu odjekne neka neodređena bol. »To

je sasvim jasno. Za to će se pobrinuti moć Pečata.«

Laura je bila potpuno zbunjena. Više ništa nije razumjela. Moć Pečata? Na koji je

pečat mislio? Ne valjda na Pečat Sedam mjeseca?

Ili ipak?

Na isti Pečat koji joj je trebao pomoći da ispuni svoju zadaću i pobrinuti se da

Svjetlo nadvlada Tamu?

Kako je to bilo moguće?

Laura na ta pitanja koja su joj letjela glavom nije našla odgovor. Iz labirinta u

njenoj glavi postojao je samo jedan izlaz - morala je dobiti na vremenu!

»Dobro«, reče ona i ţustro kimne glavom, kao da ţeli poduprijeti svoju izjavu.

»Obećajem.«

Na licu Crnoga kneza pojavi se zadovoljni osmijeh »Znao sam!« Onda se opet

uozbilji. »Ali, nikome ne smiješ ispričati za naš dogovor. Samo jedna riječ, Laura - i

otac će ti umrijeti!«

Djevojčica ponovno kimne. »Šutjet ću, obećajem Vam. Nitko neće saznati za naš

dogovor.«

»Nadam se.« Borboron ju je još uvijek ispitivački promatrao, kao da se ţeli

uvjeriti da mu ne laţe. »Ni misli da mi ne znamo što se događa na Ĉovječjoj zvijezdi.

Naši su saveznici posvuda, a imamo mnogo više pomagača nego što pretpostavljaš.«

Laura se mrko osmjehne. »Tu se grdno varale. Jako dobro znam kolika je moć

Zla na Zemlji i koliki se ljudi nalaze pod njegovim utjecajem. Danas vjerojatno više

nego ikad, jer bi inače naš svijet bio bolji. Posvuda vladaju sukobi, nasilje, rat -

izgleda da su ljudi zaboravili ţivjeti u miru. No, usprkos tome: Tamne sile neće

pobijediti - nikada!«

Syrin bijesno zafrkće, no Borboron se nasmije. Ĉinilo se da ga Laurina

pravednička ozbiljnost zabavlja. »Neću te razuvjeravati, iako se samo budale mogu

tako zavaravati. Vidjet ćeš da će svi tvoji napori n;i kraju biti uzaludni. Idi sada!«

Postrance pogleda namuštenu kameleonku i doda: »Prije nego što naša prijateljica

učini nešto nepromišljeno.«

Laura krene prema izlazu ni ne pogledavši ih. Na vratima se još jednom okrene.

»Nemojte misliti da me moţete prevariti: Kaleţ ću vam dati tek onda kad oslobodite

tatu.«

Na Borboronovim se usnama pojavi osmijeh.

»Ne brini, Laura! Osobno ću te čekati na vratima - zajedno s tvojim ocem. Budi

mirna! Već se veselim našem susretu na proslavi.

Crni knez da znak straţarima na ulazu koji otvore vrata i pomaknu se u stranu da bi

Laura mogla izaći.

Djevojčica na hodniku zastane. Tek je tada shvatila kako je bila napeta. Obuzme

je lagana vrtoglavica. Morala se nasloniti na zid. Zamišljeno se zagleda pred sebe. Je

li Crni knez doista bio tako siguran da će odrţati obećanje - ili je samo blefirao?

Naravno, o n j e znao da oca voli više od svega - ali, s druge strana zaklela se da će

se svim sredstvima boriti na strani Svjetla. Kakve bi koristi imala da joj otac ostane

ţiv i da ga oslobode kad bi Zemlja i Aventerra bile osuđene na propast?

Nikakve. Baš nikakve!

Što god da učini i što god da odluči bilo bi pogrešno! Ako ostane nepokolebljiva

Ratnica svjetla i Kaleţ odnese u Gralski dvorac, njen otac će umrijeti. No, ako ispuni

obećanje Crnom knezu i Kaleţ preda Tamnim silama, Marius će ţivjeti - pod

uvjetom da Borboron odrţi svoje obećanje. No, time bi Zemlju i Aventerru osudila

na propast. Iz te je zamršene situacije postojao samo jedan izlaz: morala je oca

probuditi iz smrtne ukočenosti i odvesti ga iz Tamne utvrde prije nego što Kaleţ

svjetla vrati na Aventerru.

Ali - kako bi to mogla izvesti?

Laura se ogleda oko sebe. Hodnik je bio prazan.

Nikoga nije bilo na vidiku. Hoće li je itko primijetiti ako se vrati u furhurovu

nastambu, umjesto da prekine putovanje snovima? Hoće l i j e smatrati bezopasnom

robinjom i pustiti da nesmetano prođe? Ili ju je kameleonka još uvijek pratila pomoću

svoga Vidovitog kristala? To baš i nije bilo vjerojatno. Ako ju je doista pratila, Laura

je na svojoj strani imala Crnoga kneza. On neće dopustiti da joj se nešto dogodi prije

nego što dobije Kaleţ svjetla.

Jednostavno se morala odvaţiti!

Laura je bez teškoća dospjela u furhurovu sobu. Zatvori za sobom vrata i u

nevjeri ci odmahne glavom: to je nevjerojatno lako izvela!

Neobična je zvjezdana formacija još uvijek svjetlila na nebu, samo se malo

pomaknula. Ĉinilo joj se kao da je zvijezde svojim sjajem pozivaju da ih pobliţe

promotri. Ali, za to nije imala vremena. Imala je pametnijeg posla od gledanja u

zvijezde - iako su bile prekrasne!

Laura brzo otvori ormar s čarobnim napicima. Za nekoliko je trenutaka opazila

bočicu s otrovnozelenom tekućinom. Stajala je na najvišoj polici. U bočici s desne

strane bila je neka mutna tekućina koja je izgledala poput mlijeka. Laura nije mogla

pročitati našvrljani natpis na poţutjeloj etiketi - napisan na nekom nepoznatom

jeziku. Ali, moralo se raditi o protuotrovu koji je traţila jer je stajao odmah pored

napitka za smrtnu ukočenost. Bilo je jasno da su oba eliksira povezana.

Laura se podigne na prste, istegne se, ispruţi ruku s namjerom da dohvati bočicu –

kad sve oko nje odjednom izblijedi i nestane. Ormar, furhurova soba, zidovi I im ne

utvrde - sve je usisao vrtlog blistave svjetlosti. Dovraga! I to baš sad! Nevjerojatno!

Kad je Laura došla k sebi, pomislila je d a je zacijelo umrla. Cijela joj se nutrina

vrtjela, a iz dubine uskovitlanog mora svjetlosti na površinu njene svijesti izroni

misao: 'Ovo je kraj !' U glavi kao da joj je divljao uragan. Lauri se činilo kao da se na

nju spustio veliki pokrivač napunjen olovom. Nepodnošljivi su teret osjećale sve

njene bolne tetive, svi mišići, svi djelići njena tijela. Teţina ju je gušila poput ogromne

hobotnice.

Jedva je disala. S mukom se borila za zrak dok je svjetlo u njenoj glavi blijedilo i

ustupalo mjesto tmurnoj magli.

Kroz debeli sivi zid začuje glasove: »Lauro?« Percyjev glas činio joj se kao

brboljenje - kao da je kit koji negdje daleko u bezgraničnom moru ispuhuje zrak.

»Što ti je, Lauro?«

Djevojčica nije uspjela otvoriti usta. Ĉinilo se kao da su joj zalijepljena i mogla je

samo stenjati ili uzdisati. Nije mogla otvoriti ni oči. Kapci su joj bili uţasno teški i

nije ih mogla pomaknuti.

Percyjev glas odzvanjao je poput daleke jeke, a onda Laura razazna očajnički

uzvik: »Lauro! Probudi se već jednom, mon Dieu!«

Percyjev je trud bio uzaludan. Lauri se neprestano priviđalo bijesno

Borboronovo lice u obliku odvratne morske nemani koje je tamnom bojom

ispunjavalo njena sjećanja i šaptalo joj zlokobne naredbe: »Daj mi Kaleţ! Moraš

obećati! Ubit ću ti oca - a i tebe! Daj mi Kaleţ! Ubiti oca! Ubiti!«

Laura je razumjela njegove riječi - ali nisu imale smisla. Nije ih mogla povezati.

Mučile su je i kovitlale se u njenoj glavi. Sto ih je više pokušavala dohvatiti i dovesti

ih u smisleni red, to je veća bila njena zbunjenost - i tada napokon potone na dno

mora sjećanja. S tla se zakovitlao veliki crni oblak i zaslijepio je - a onda se sjedini s

beskonačnom crninom.

Crvena smrt pomakne u stranu grančicu koja mu je kvarila vidik. Napokon je

jasno vidio dvorac. Ukočeno je stajao, skriven iza visoke jele, i zurio u dobro poznatu

zgradu. Prošlo je mnogo vremena otkako je posljednji put posjetio dvorac. Nekada

davno, poznavao je svaki kutak prostranog zemljišta. I u najcrnjoj noći onuda se

kretao s lakoćom. Kako Smrti i priliči, najčešće je napadao noću. Ujutro, kad bi

posljedice njegovog zlodjela bile otkrivene, za njegovu nesretnu ţrtvu već bi odavno

bilo prekasno. On bi pak netragom nestao. Nitko mu nije mogao ući u trag.

Crvena smrt kimne glavom. Istina - mnogo se toga promijenilo od njegovog

zadnjeg posjeta. Ali, znao je da će se usprkos tome snaći bez poteškoća. Naposljetku,

nije mu bilo prvi put da tamo obavlja svoj prljavi posao. Ove će noći obaviti svoj

zadatak - i nitko ga u tome neće moći zaustaviti.

Pusti grančicu, koja se odmah vrati na mjesto. Kad se nečujno povukao u

Krvnikovu šumu, na blijedom mu se licu pojavio zluradi osmijeh.

Laura otvori oči i u prvi je mah zaslijepi bjelina -

bjelina plahte. U nos joj se uvuče miris sredstava za dezinfekciju i lijekova. Zbunjeno

se uspravi, trepne i ogleda oko sebe. Za nekoliko sekundi postane joj jasno da se

nalazi u bolnici. Bila je u bijeloj spavaćici i leţala na čeličnom krevetu. Na jednoj sivoj

kuki visio je trokutasti oslonac koji joj se ljuljao ravno ispred nosa. U venu na

Laurinoj lijevoj ruci bila je zabodena igla koja je dugom plastičnom cjevčicom bila

povezana s bocom za infuziju iz koje je u njeno tijelo kapala prozirna tekućina.

Laura začuđeno padne na jastuke. Što se dogodilo? Zašto je bila u bolnici?

U tom se trenutku otvore vrata i u bolničku sobu uđe Percy Valiant. Na

njegovom mladolikom licu odmah se pojavi veseli osmijeh. »Vidim da si se napokon

odlučila oteti Morfejevom zagrljaju i pridruţiti nam se!«

Laura ga smeteno pogleda. »Ha?« jedva je uspjela izustiti.

Percyjevu dobru volju ništa nije moglo pokvariti. I dalje se smiješio. »Dugi te je

san očito zbunio i zato malo sporije razmišljaš. Inače bi se sjetila da je Morfej točki

bog sna u čijem se zagrljaju smrtnik nalazi dok spava - slikovito rečeno, naravno.«

»A, da«, odgovori Laura odsutno. Postepeno joj se vraćala snaga duha.

Odjednom joj se u glavi namnoţe pitanja. »Zašto sam ovdje, Percy?« upita ona. »I

koliko dugo? I što se zapravo dogodilo?«

Ĉinilo se da Percyja zabavlja ţustrina s kojom je postavljala pitanja. »Doucement,

mademoiselle, jedno po jedno. Najbolje da počnemo od početka: kad si se vratila s

putovanja snovima, bila si na kraju snaga. Zato smo te morali odvesti u bolnicu.«

U Lauri se probudi sjećanje. Tako je - otišla je na putovanje na Aventerru jer je

htjela potraţiti oca. »Jeli doista bilo tako loše?« upita ona tiho.

»Jest.« Nastavnik je izgledao neuobičajeno ozbiljno. »Umrli smo od brige za

tebe!«

»Ali - kako je to moguće? Na Aventerri sam bila kratko. Najviše dva i pol sata!«

»Moţe biti. Ali, ne smiješ zaboraviti jednu stvar: iza sebe si ostavila granice

našega svijeta, a to jako iscrpljuje. Posebno ako nemaš iskustva.«

Djevojčica je šutjela i pokušavala se bolje sjetiti što se dogodilo. No, događaji s

putovanja snovima bili su vrlo nejasni i ničega se nije mogla jasno sjetiti.

»Bila si vrlo nepromišljena, Lauro! To što si ti učinila jednostavno se ne radi!«

Nastavnik je prijekorno pogleda. »Nisi baš previše razmišljala!«

Laura osjeti kako crveni. U obraze joj je navrla krv. »Morala sam saznati kako je

tati«, reče ona tiho. »Neizvjesnost bi me dotukla. Osim toga, Lukas i Kaja su pazili

na mene dok sam bila na Aventerri.«

»Pazili! Da, u to sam se uvjerio vlastitim očima«, odgovori Percy, ali glas mu je

imao tako neobičan pri zvuk da je to pobudilo Laurino nepovjerenje.

»Pazili su, zar ne?«

Percy tuţno odmahne glavom. »Naţalost, nisu baš bili dorasli zadatku i

dopustili su da ih savlada san.«

Laura nije mogla vjerovati svojim ušima. »Zaspali su?« upita ona zatečeno.

»Ali... to ne moţe biti istina!«

»I meni je to nerazumljivo. Ĉudno mi je što su oboje istovremeno zaspali, a još

nije bila ni večer. No, bilo kako bilo, sreća da sam te došao nešto pitati. Oboje su

spavali. Naravno, smjesta sam te probudio. Da nisam, tko zna što bi ti se tamo

dogodilo!«

Lauri se iz trenutka u trenutak sve više vraćalo sjećanje.

Odjednom sve ponovno dobije smisao.

»O, ne, Percy!« uzvikne Laura. »Zašto si to učinio? Zašto si me doveo natrag?«

Nastavnik je iznenađeno pogleda. »Ne razumijem«, reče on. »Tvoj brat mi je rekao

da si bila odsutna duţe nego što je bilo planirano.«

Budući da Percy nije mogao znati što se na Aventerri odigralo, Laura mu objasni

kako je upravo htjela posegnuti za napitkom koji bi njenog oca trgnuo iz smrtne

ukočenosti kad ju je naglo prenuo iz putovanja snovima i zato nije iskoristila tu

jedinstvenu priliku.

»Pardonne-moi!« Vidljivo potresen, Percy pogne glavu. »Ali, to nisam u tom

trenutku mogao znati i vjerovao sam da postupam u tvom najboljem interesu. Sada

bar znaš da je Marius ţiv i gdje se točno nalazi.«

»To nam ne pomaţe mnogo.« Djevojčica se potišteno zagleda pred sebe. »A tati

pogotovo ne. Svakim se danom sve više pribliţava rok kad će njegove muke postati

trajne.« Lauri iznenada nešto padne na pamet. „Još uvijek mi nisi rekao koliko sam

ovdje, Percy.«

»Točno četrnaest dana.«

»Što?« Laura se naglo uspravi. »Ĉetrnaest dana? Ali... ali... onda... onda sam

propustila dva tjedna nastavi-.«

Percy zabrinuto kimne. »Tako je. A to je doista problem.«

Problem? Percy je ublaţio istinu. Bilo je to više ml problema!

To je bila katastrofa!

Laura je bila blizu očajanja. »Nakon našeg prvoj-, izleta u prošlost, izgubila sam

tjedan dana«, poţali se ona, »a sada čak dva tjedna. To više ne mogu nadoknaditi! A

to znači...«

Prekine se. Ne - u tom trenutku nije htjela razmišljati o posljedicama.

Nastavnik zabrinuto uzdigne obrve, ali se onda pri sili na ohrabrujući osmijeh.

»Smiri se, Lauro. Siguran sam da ćemo naći neko rješenje. Sada je najvaţnije da opet

ojačaš i da se što brţe vratiš u internat. Bliţi se proslava Ostare i vrijeme je da se

polako počnemo pripremati za taj veliki dan.«

Kad je telefon zazvonio, Crvena smrt je odmah znao tko je na liniji. Podigne

slušalicu, a na licu mu se pojavi pakosni osmijeh. »Molim?«

Gotovo s dosadom slušao je sugovornika i nestrpljivo kolutao očima. »Razumije

se, gospodine. Sve sam obavio. Baš kako ste mi naredili.«

Sugovornik time očito nije bio zadovoljan jer je i dalje pričao, što je Crvenu smrt

očito ljutilo. Lice mu se upadljivo namrgodi dok je pratio let jedne muhe »Znam,

gospodine«, zabrunda on. »Kad Crvena smrt nekoga uhvati, više ga ne pušta.

Nikada!«

Pritom munjevito zamahne rukom - i od muhe osla ne samo krvava mrlja na

svijetloj tapeti.

Dvadeset četvrto poglavlje:

* Potraga za profesorom

To jutro nakon nastavnikova posjeta, Laura je napustila

bolnicu. Percy ju je dočekao sa SVOMU I drndavim Peugeotom i odvezao je u

Ravenstein.

Kad je na parkiralištu za nastavnike izišla iz auta, začuje veselo cvrkutanje ptica.

Na nebu je sjalo sunce, puhao je blagi povjetarac, a na voćkama su izbijali cvjetići -

neosporno se bliţilo proljeće.

Pogled joj odluta na dvorac. Bršljanu na zidovima sunce je podarilo gotovo

srebrnu boju. Na drugom je katu bilo otvoreno nekoliko prozora iza kojih su dopirali

prigušeni glasovi nastavnika i učenika - nastava je bila u punom jeku. Kad je Laura

ugledala prozor svoje sobe, osjeti toplinu oko srca - napokon se vratila kući.

»Mnogo ti hvala što si me dočekao, Percy«, reče Dna i posegne za torbom.

»Torba moţe pričekati, Lauro. Profesor Morgenstein nas očekuje. Jučer navečer

mi je rekao da te odvedem k njemu čim se vratimo. Mora nam nešto vaţno reći.«

Laura ostavi prtljagu u autu i krene za nastavnikom u park. Dok im je pod nogama

škripao šljunak, učini joj se da je krajičkom oka opazila neku sjenu. Brzo se okrene i

pogleda prema kuli. No, tamo nije bilo nikoga. Pretpostavila je da ih slijedi Albin

Ellerking, ali ni njega nije bilo. Vjerojatno se prevarila - ili je tajnoviti promatrač već

nestao.

Laura slegne ramenima i šutke sustigne Percyja. Po golim granama stabala

skakutale su sjenice i vrapci. Na trulom lišću koje je prekrivalo travu, tu i tamo čulo

se šuškanje: očito su se prvi poljski miševi probudili iz zimskog sna.

Trenutak kasnije našli su se pred kućicom profesora Morgensterna. Vrata su bila

širom otvorena - kao da ih Aurelius jedva čeka vidjeti. No, naslonjač u dnevnoj sobi

bio je prazan, a u kaminu nije gorjela vatra.

'Ĉudno', pomisli Laura. 'Inače nas je uvijek ovdje dočekivao.'

Percy je također izgledao iznenađeno. »Gospodine ravnatelju?« vikne on

glasno. »Profesore Morgenstem?«

Ali, Aurelius se nije javio.

»Ĉudno«, promrmlja nastavnik. »To mi je jako čudno!«

»Moţda nas čeka u uredu?«

Nastavnik podigne obrve. »Zašto bi nas čekao u uredu kad mi je rekao da te

dovedem u njegovu kuću? Ne, Lauro - bojim se da mu se nešto dogodilo!«

Oboje krenu u potragu za profesorom. Iako su prevrnuli cijelu kuću, nije mu

bilo ni traga. No, otkrili su nešto zagonetno: u kupaonici su nedostajale osnovne

higijenske potrepštine: pasta za zube, četkica i sapun Nije bilo ni češlja ni četke

kojom je ravnatelj ukroćivao svoju gustu grivu.

»Izgleda da je profesor otputovao«, začudi si Laura.

»Tako se doista čini.« Percy kimne u znak odobravanja. »Ali, to je potpuno

isključeno. Inače nam ne bi rekao da dođemo k njemu.«

Laura se zamislila. »Moţda mu je nešto iznenada iskisnulo? Upitajmo

Pieselsteinicu.«

»Pokušajmo«, progunđa Percy, iako se na njemu vidjelo da Laurinu

pretpostavku ne smatra vjerojatnom.

Pred Moregnstemovim se vratima sudare s inspektorom Bellheimom.

»Što Vi radite ovdje?« upita Percy iznenađeno.

»To sam ja upravo vas htio pitati«, mrzovoljno odgovori policajac.

»Imali smo sastanak s ravnateljem.«

Bellheim je proučavao Percyja poput orla koji Vreba plijen. »I?«

Percy slegne ramenima. »Nije ovdje.«

»To sam i mislio!«

Laura na njegovu licu opazi sarkastični osmijeh, a onda se inspektor namršti

poput ljutitog buldoga. „Zašto to kaţete?« upita ga ona prijekorno.

»Zato što vaš dični gospodin ravnatelj ima dobar razlog za bijeg«, zareţi

Bellheim.

»Glupost! Zašto bi on takvo nešto učinio?« Laura je zvučala iznervirano.

»Sasvim je jednostavno, mlada gospođice: zato što smo dokazali da je on ubojica

patera Dominikusa!«

»Što?! Ali, to nije istina - nikad!«

Inspektora nije smeo njen glasni protest. »Istina je! Cijelo sam vrijeme to

pretpostavljao - a sada napokon mogu i dokazati!«

Laura se osjećala kao da ju je netko šakom udario posred lica. Zavrti joj se u glavi i

počne drhtati cijelim tijelom.

Profesor Morgenstern ubojica - to je bilo potpuno nemoguće!

Kao da njegov glas dolazi iz velike daljine, slušala je kako inspektor govori o

rezultatima kriminalističke istrage. Stručnjaci za daktiloskopiju usporedili su

djelomični otisak na oruţju sa sačuvanim otiscima u centralnoj bazi podataka.

Morgensternovi su otisci - koje su mu uzeli kad se javio u postaju - sto posto

odgovarali otisku s oruţja. »Zato nema sumnje da je ravnatelj u ruci drţao noţ!

Budući da nismo našli tragove nijedne druge osobe, on mora biti ubojica!«

Percy je problijedio kao krpa. »Ali... ja... ja... ne shvaćam«, promuca on. »Aurelius

nije sposoban počiniti takav gnjusni zločin!«

»Nije rijetkost da se prevarimo u ljudima!« Na grubom inspektorovom licu bio je

gotovo suosjećajan izraz. »Pohlepa je od pradavnih vremena jak motiv zločina. Vaš

profesor se zagledao u staru knjigu i zato...«

»Glupost!« Percy nabora čelo i odlučno odmahne glavom. »Onda bi knjiga bila

ovdje!«

»Upravo ćemo to sada provjeriti, dragi moj.« Ton Bellheimovog glasa bio je

gotovo veseo. Trijumfalno naglasi: »Moji kolege već pretraţuju ravnateljev ured.

Nakon toga je na redu ova kućica. Ako se nisam gadno prevario, ovdje ćemo sigurno

naći corpus delieti!«

Laura i Percy slijedili su inspektora do dvorca kad ih presretne Anton,

Bellheimov revni pomagač.

»Šefe! Gospodine inspektore!« poviče on iz daljine i uzbuđeno zamaše debelom

knjigom. Laura je odmah naslutila koji je bio naslov knjige: 'Bratstvo Sedmorice'.

0, ne!

»Zar vam nisam rekao?« Inspektor se okrene svom pomoćniku koji je zadihano

dotrčao do njih i pruţio Bellheimu dokaz zamotan u plastičnu vrećicu. »Gdje

ste ju našli?«

»U njegovom pisaćem stolu, šefe«, objasni Anton kašljući. »Najprije nismo ništa

otkrili, ni u uredu ni u tajništvu. Iako smo sve detaljno pretresli.«

Bellheim začuđeno nabora čelo. »Kako ste je onda našli?«

Antonovo se lice razvuče u široki osmijeh. »Sasvim jednostavno, šefe. Već smo

htjeli odustati kad sam primijetio da veličina ladica ne odgovara mjerama pisaćeg

stola. Ladice su bile mnogo kraće. Izvukao sam ih - i otkrio skriveni pretinac.«

»Bravo, Antone!« Inspektor ga pohvalno potapša po ramenu. »Dobar posao! Sto

je još bilo unutra?«

Pomoćnik odmahne glavom. »Ništa, samo knjiga!«

»Odnesi je u laboratorij i pregledajte otiske prstiju i tragove krvi.«

Kad se Anton ţurno udaljio, inspektor se okrene prema Lauri i Percyju. Lice mu

je odavalo zadovoljstvo. »Razumijete li sada zašto je gospodin ravnatelj nestao? On

je inteligentan čovjek; zato mu je već odavno postalo jasno da mu nikakve laţi neće

pomoći čim identificiramo otisak prsta i nađemo knjigu. Zato je odlučio pobjeći da bi

izbjegao uhićenje. Ali, to mu neće koristiti. Naći ćemo ga prije ili kasnije - u to sam

sasvim siguran!«

Laura problijedi i u nevjeri ci pogleda inspektora.

Bellheim ju je nepovjerljivo promatrao. »Mislim da taj čovjek ne zasluţuje tvoje

suosjećanje. Umorstvo je teţak zločin i zato mora biti priveden pravdi.«

Laura mu nije proturječila. Zakorači prema inspektoru i prodorno ga pogleda.

»Nađite profesora«, zamoli ga ona. »Nađite ga što prije - molim Vas!«

Percy joj dobaci začuđeni pogled. S lica mu se jasno moglo pročitati: 'Jesi li

poludjela?'

Ne - Laura nije bila nimalo luda. Naprotiv: mozak joj je radio bolje nego ikada

prije. Znala je da će joj otac umrijeti ako se Aurelius Morgenstern ne pojavi.

Prošlo je tjedan dana, a vođa Ĉuvara još se uvijek nije pojavio. Policija mu još

uvijek nije ušla u trag, iako je za njim bila raspisana tjeralica, a za njegovo hvatanje

bila je određena čak i nagrada. Iako je policija zamolila građane za pomoć, nije bilo

pouzdanog dokaza o njegovom boravištu.

U Ravensteinu je raspoloţenje palo na niske grane. Aurelius Morgenstern je

svim učenicima bio drag. Nitko u internatu nije vjerovao da je počinio umorstvo i da

je ubojica, iako su indicije protiv njega bile vrlo jake. Svi su se učenici brinuli za

njega.

Situacija je dovela do toga da je doktor Schwartz opet preuzeo vodstvo nad

internatom - i nastavio tamo gdje je prije Boţića stao. Već u svojem prvom govoru

naglasio je da se učenici moraju strogo pridrţavati kućnog i školskog reda. To je

nedvosmisleno značilo da će se svaki prijestup opet tretirati »na propisani način«.

Sve dok on bude vodio Ravenstein. A njegov je samodopadni osmijeh jasno odavao

da je bio čvrsto uvjeren da će ga voditi dugo vremena.

Bila je to zastrašujuća pomisao! Ali, ono što je bilo još gore, proslava Ostare se

nezaustavljivo pribliţavala, .1 ni Laura ni nitko od ostalih Ĉuvara nisu znali gdje je

skriven Kaleţ svjetla. Jedini koji je znao gdje se skrovište nalazi bio je profesor

Morgenstern.

Upravo on!

Nakon uzbudljivih događaja za vrijeme prošloga zimskog solsticija, Ĉuvari su

grozničavo razmišljali gdje bi mogli dobro sakriti Kaleţ svjetla. Aurelius

Morgenstern im je rekao da će skupocjeni pehar s Vodom ţivota biti sigurniji ako za

njegovo skrovište bude znalo što manje ljudi. Znao je da će ga se Tamni sigurno

pokušati dočepati svim sredstvima. Moţda bi čak nekoga od Ĉuvara stavili na muke,

samo da progovori. Upravo zbog toga bilo je bolje da ništa ne znaju. Ono što čovjek

ne zna, ne moţe ni izreći.

Taj je argument Percyja, Mary i Lauru uvjerio. Aurelius im je rekao da zna za

jedno mjesto gdje će Kaleţ biti na sigurnom. Ĉak i ako Tamni saznaju za to skrovište,

neće ga se moći domoći jer ga je ondje štitila najjača sila pod suncem. Zato su Kaleţ

svjetla odlučili povjeriti profesoru i nijednom ga nisu pitali gdje je skriven. Zašto i

bi? Ionako im ne bi rekao.

Lukas je bio zaprepašten. U nevjeri ci pogleda sestru. »Ali - ako se Morgenstern

ne pojavi na vrijeme, nećeš moći Kaleţ svjetla odnijeti na Aventerru.«

Laura se ugrize za usnu i potreseno se zagleda u napeta lica prijatelja koji su se

okupili u njenoj sobi. »Točno«, reče ona tiho. »Moţda Kaleţ moţemo naći i

bez njega. Ali, profesor je rekao da je na tom mjestu savršeno siguran jer ga nitko ne

moţe otkriti.«

»O, ne!« uzvikne Kaja, a Lukas se snuţdi.

Kevin, koji se leđima naslonio na ormar, frustrirano puhne. Suosjećajno je

gledao Lauru koja je vidljivo potištena sjedila na krevetu. »Moţda će policijska

istraga biti uspješna, onda će ga brzo ščepati.« Pritom se ohrabrujuće osmjehne.

Laura ga bijesno pogleda. »Ščepati? Lijepo si to rekao! Profesor nije zločinac!«

»Sorry!« Kevin zatečeno uzdigne obrve. »Nisam htio da tako zazvuči. Samo se

nadam, kao i ti, da će ga poli čija brzo naći.«

»Zato bi morali intenzivno tragati za njim!« dobaci Lukas. »Ali, to neće učiniti jer

Morgenstern ne pred stavlja nikakvu opasnost. Vjerojatno će mirno čekati dok ga

slučajno ne uhvate. Imaju svo vrijeme svijeta.«

»Alija nemam!« Laura odlučno skoči na noge i pogleda prijatelje. »Zato se sami

moramo za to pobrinu ti.«

Kaja, koja je prekriţenih nogu sjedila na krevetu, iznenađeno digne glavu. »Sami

se pobrinuti? Što time ţeliš reći, Laura?«

»Sasvim je jednostavno - mi ćemo potraţiti profesora!«

Kevin je bio sumnjičav. »To nema smisla. Ne misliš valjda ozbiljno da ćemo mi

otkriti nešto više nego policija?«

Laura ga čvrsto pogleda. »Tako je«, odgovori ona hladno. »Zato što oni polaze

od potpuno krive pretpostavke.«

»Ne razumijem...«, počne Kevin, ali mu Laura upadne u riječ: »Policija je

uvjerena da je Morgenstern pobjegao da bi izbjegao uhićenje. Ali, mi znamo da on

nije ubojica - i zato nije imao razloga za bijeg.«

»Ali, ipak je pobjegao!« Kaja je bila vidljivo zbunjena. »Ne razumijem zašto.«

Laura zakoluta očima. Nije mogla vjerovati da netko moţe tako sporo shvaćati.

»Zato što ga je na to netko prisilio, ti pod-kiu!« odgovori joj Lukas.

»Prisilio? Kako to?«

Laura ovoga puta nije suzdrţala iznervirani uzdah. „Ĉovječe, Kajo - ne pravi se

gluplja nego što jesi! Stvar je jasna: profesor Morgenstern je otet!«

»Otet?« Kaja napokon shvati i pocrveni. »Pa naravno - to vam cijelo vrijeme

govorim!«

Laura i Lukas se samo pogledaju i šutke odmahnu glavom. Prijateljica im je

ponekad stvarno bila nemoguća.

Ĉinilo se da Kevin još uvijek nije bio uvjeren. »Ţao mi je, Laura, ali ne mogu se

sloţiti s tobom. Zanemarila si jednu vaţnu činjenicu.«

»A to bi bilo?«

»Sama si rekla da je Aurelius sa sobom uzeo svoju kozmetiku. Da je otet, to

sigurno ne bi učinio!«

»Naravno da ne!« Laura mu dobaci nestrpljivi »shvati - već-jednom« pogled.

»Tamni su to uredili da izgleda kao da je pobjegao.«

»Ali, zašto?« Na Kevinu se nije moglo vidjeti je li se naljutio ili nije. „Što bi imali

od toga?«

Lukas opet pritekne sestri u pomoć. »To si već i sam morao shvatiti, ti pod-kiu«,

reče on autoritativno. »Navodni bijeg potkrepljuje sumnju protiv profesora i

smanjuje mu šanse ako dođe do suđenja. Osim toga nitko od profesorova nestanka

ne bi profitirao vise nego Tamni. Quintus opet moţe vladati kako mu se svidi i

svima nam zagorčavati ţivot...«

»... a osim toga, bez Aureliusa ja ne mogu na vrije me stići do Kaleţa!« objasni

Laura. »Sigurno su nekako saznali da samo ravnatelj zna gdje je skriven.«

Prijatelji se zamišljeno zagledaju pred sebe. Na trenutak zavlada tišina, tako da

se čulo samo veselo cvrkutanje ptica iz parka.

»O, ne! Kakav peh!« uzvikne nakon nekog vremena Kaja. »Što da radimo?«

»Već sam vam rekla!« reče nestrpljivo Laura. »Moramo saznati što se dogodilo u

noći kad je profesor nestao. Ako je moja pretpostavka točna, Aurelius nije otišao

svojevoljno. Vjerojatno se borio i zvao u pomoć. Moguće je da ga je netko čuo ili

primijetio nešto sumnjivo.

Laurina nada da će joj se Percy i gospođica Mary pridruţiti u potrazi nije se

ostvarila. Doktor Schwartz ih je zatrpao dodatnim poslom tako da nisu imali gotovo

ni minute slobodnog vremena pa su prijatelji bili pri siljeni sami krenuti u akciju.

U vrlo kratkom vremenu ispitali su sve Ravensteince, ali te noći nitko nije

primijetio ništa neobično. Iako su popričali gotovo sa svim nastavnicima, učenicima i

zaposlenicima, nijedan im nije rekao ništa korisno. Prijatelji su već htjeli odustati kad

ih je Attila Morduk ipak doveo na obećavajući trag.

Laura i Lukas su domara potraţili u njegovoj kolibici. Laura si nije mogla

pomoći: kad god taj ćelavac nije bio uobičajeno namršten, podsjećao ju je na Shreka,

dobroćudno čudovište. Posebno kad bi se djetinjasto osmjehnuo, kao u tom

trenutku, dok mu je njegova boa Cleopatra plazila preko ramena i palucala mu

jezikom pored nosa.

Morduk se odjednom udari po čelu. »Baš sam glup«, reče on uzbuđeno. »Sada kad

me pitate, sjećam se da sam te noći doista primijetio nešto neuobičajeno.«

»Da?« Laura ga napeto pogleda. »Što to?«

»Te sam noći morao izaći. Bilo je između tri i četiri sata ujutro.«

»Zašto si izašao?«

Ćelavac se smeteno nasmiješi. »Zbog sir Bourbona. Te je noći bio jako nemiran.«

Laura se začudi. »Sir Bourbon?«

Attilin osmijeh postane još širi. »Moj aligator. Prije je pripadao jednom pecaru sa

Floride koji mu je davao da pije rakiju. Zato sir Bourbon ponekad poludi. Posebno

kad je pun mjesec. Ali, kad ga odvedem u šetnju, obično se smiri.«

»Znači, nešto si primijetio za vrijeme šetnje?«

Morduk kimne glavom. »Bila je svijetla noć i sve sam dobro vidio. Osim

profesorove kuće. Zato što je oko nje lebdio gusti oblak magle.«

»I to ti se učinilo neobičnim?«

»Da... to jest, ne... u svakom slučaju, tada još ne. Ali, što više o tome razmišljam,

to mi se čudnijim čini.«

Domar nabora čelo i uzdigne kaţiprst. »Mora vam bili jasno: uvijek kad se na ovom

prostru spusti magla, podigne se iz doline i prvo dođe do moje kolibice pa tek onda

do parka u kojemu je Aureliusova kuća. Tako je već stoljećima - samo je te noći bilo

drukčije.«

»A zašto?«

»Upravo se to i ja pitam.«

Laura se čudila. »Je li to sve?«

»Mislim da jest«, odgovori Attila Morduk i strastveno cmokne Cleopatru usred

plosnatog nosa.

Laura i Lukas su već htjeli ustati kad se domar još nečega sjeti. »Trenutak«, reče

on i zamišljeno se zagleda u daljinu. »Ako se dobro sjećam, bilo je još nešto.«

U Lauri se probudila radoznalost. »Nešto neobično?«

»Da. Nedugo prije nego što sam se vratio u kuću, vidio sam kako je cestom

prošao auto. To se u to doba noći rijetko događa. Gotovo nikad.«

»Auto?« Laura brzo pogleda brata. »Jesi li ga dobro vidio?«

»Jesam. Doduše, bilo je usred noći, ali mjesec je dobro osvjetljavao cestu. Bio je to

teretni kamion. Jasno sam vidio boju: bio je crn. Crn kao katran!

Kad je Marius Leander začuo korake koji su odzvanjali u hodniku tamnice, naglo

se trgne. Ne! Ne opet!

Hoće li grozna tortura opet početi? Furhur ga je duga dva mjeseca podvrgavao

smrtnoj ukočenosti, a onda iznenada prestao. Ĉemu ta iznenadna promjena?

No, furhur mu nije dao nikakvo objašnjenje, već je lamo ravnodušno slegnuo

ramenima i otišao iz ćelije.

Otada je Marius Leander bio pod stalnom prismotrom. Trioktidi ga ni na

trenutak nisu ispuštali iz vida. Na novo putovanje snovima nije mogao ni pomisliti.

Koraci su se pribliţili.

Visoki tamničar skoči sa stolice i stane u stav mirno. Kad je Borboron stupio pred

vrata, Marius s olakšanjem ustvrdi da je došao sam. Nije bilo ni gušterolike ţene ni

furhura.

Trioktid dršćući otvori vrata i vođa Tamnih sila uđe u ćeliju Mariusa Leandera.

Kad je prišao njegovom leţaj u, Marius ga s iščekivanjem pogleda. Vara li se - ili

je oko tankih usana Crnoga kneza zatitrao osmijeh? »Što... što hoćete?« upita Marius

nepovjerljivo.

Tamni se nasmiješi. »Ništa. Htio sam samo vidjeti je li ti dobro.«

Marius nije vjerovao vlastitim ušima. Je li doista rekao »je li ti dobro«?

»Kakvo cinično pitanje!« odvrati mu on mrzovoljno. »Kako mi moţe biti dobro

kad me drţite zatočenog u ovoj rupi ! «

Crni se knez ponovno nasmiješi. »Strpljenja!« reče on. »Obećao sam tvojoj kćeri

da ću te osloboditi.«

Što?

Marius Leander ga zbunjeno pogleda. Je li Laura dospjela u zarobljeništvo?

Poludio je od zabrinutosti kad je Lauru vidio u Tamnoj utvrdi.

A sada je taj zli izrod rekao da će ga osloboditi?

Neustrašivo pogleda Borborona. Ionako više nije imao što izgubiti. »Laţete«, reče

on. »Zašto biste im pustili?«

»Jer je tvoja kćer obećala da će Kaleţ svjetla zamijeniti za tebe!«

»Nikada!« Marius Leander skoči na noge i zatetura od uzbuđenja. »Tako nešto

Laura ne bi nikada u č i n i l a . Ona je Ratnica svjetla i veliku zadaću koja joj je

povjerena nikada ne bi izdala! Zna da bi u tom slučaju naš svijet bio osuđen na

propast!«

»Moţe biti.« Crni se knez još uvijek smiješio. »No ipak, dala mi je obećanje. A ti

znaš što to znači?«

»Naravno!« Mariusove su usne zadrhtale. »Mi. Ratnici svjetla, obvezali smo se

da ćemo uvijek drţali svoju riječ. Za razliku od vas, kojima je dopuštena borba svim

sredstvima!«

Borboron se naceri. »To odraţava našu bit - zato je ljudima tako primamljivo da

nam se priključe. Ĉiniti zlo je vrlo jednostavno. Ali, vama...« Opet se naceri, a onda

značajno zašuti.

»Samo se vi rugajte«, reče Marius Leander. »Mi ćemo na kraju ipak pobijediti. A

ja nikada neću povjerovati da vam je Laura dala svoju riječ!«

»Nećemo se svađati.« Crni knez gotovo s ljubavlju pogleda zarobljenika.

»Proslava Ostare se bliţi - a onda ćemo vidjeti tko je od nas dvojice u pravu. Do tada

ti se neće ništa dogoditi. Tvoja te kćer mora prepoznati kad se napokon nađete licem

u lice!«

Attilin opis nije ostavio mjesta za sumnju. Crno je vozilo moralo biti onaj isti

kamion koji je Laura već više puta vidjela. Teretni kamion koji je pokušao

pregaziti patera Dominikusa i koji je Percyjev auto pokušao izgurati sa ceste na putu

prema samostanu. „Napokon neki korisni trag!« reče ona s olakšanjem.

Lukas sumnjičavo iskrivi lice. »Ne znam koliko nam to pomaţe. Od početka nam

je bilo jasno da su u ovaj slučaj umiješani Tamni - ili?«

»Tako je.« Laura prodorno pogleda brata. »Ali, sada znamo da su profesora

vjerojatno odvezli u tom autu. Znači, policija bi mu pomoću crnoga teretnog

kamiona mogla ući u trag.«

»Misliš da će policija povjerovati u tu priču?« Attila Morduk skeptično pogleda

Lauru dok mu se Cleopatra ovijala oko vrata. Prijateljski je osmijeh iščezao s njegova

lica, koje je opet postalo namršteno. Izgledao je poput vođe bande Hells-Angelsa.

»Vjerojatno neće!« Laura je izgledala zatečeno. „Ali, svejedno ću Bellheimu reći

za našu sumnju, čak i ako ništa ne poduzme.«

»Bravo!« reče sarkastično Attila i počeša se po glavi. »Znate što ne razumijem?

Kakve to veze ima s tom čudnom maglom koju sam vidio?«

»Maglom?« Laura brzo posegne u dţep i iz njega izvuče malu staklenu bočicu.

Kad je otvorila čep, iz unutrašnjosti se čulo samo tiho hrkanje. Preko lica joj preleti

veseli osmijeh, a onda kaţiprstom pokuca po bočici. »Rauenhauch! Probudi se,

spavalice!«

Začuje se duboko zijevanje. Tada se iz bočice izvije bijeli dim koji je postajao sve

gušći sve dok se nije formirao u veliki oblak magle. Iz nje se začuje šaptajući glas:

»Što ţelite, gospodarice, što od mene ţelite?«

»Reci mi, Rauenhauch, postoji li mnogo bića popni tebe?«

»Broj moje braće legija je, gospodarice, legija je, i ima nas od početka vremena, od

početka vremena ima nas.«

Ĉinilo se da Attilu Morduka čudesna maglica nimalo nije iznenadila. Pratio je

njihov razgovor kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu.

»I vi uvijek morate sluţiti svojoj gospodarici«, nastavi djevojčica, »bez obzira na

to što od vas zatraţi?«

»Tako je gospodarice, tako je!«

»Znači, vi ne sluţite samo Svjetlu, već pomaţete i Tamnim silama?«

»Svakome tko nas posjeduje, gospodarice, posjeduje, njemu sluţiti moramo,

sluţiti moramo. Nije na nama da sudimo, nama da sudimo.«

»To sam i mislila!« Laura se okrene i namršteno se zagleda pred sebe.

Šaptajući se glas ponovno javi: »Mogu li za Vas još što učiniti, gospodarice, još

Sto učiniti?«

»Hm.« Djevojčica se zbunjeno prene iz svojih misli. »Ne, hvala, Rauenhauch.

Moţeš se povući.«

Dok se Saptajuća maglica uvlačila u svoju bocu, začuje se glasno zijevanje. Laura

je opet začepi, stavi bočicu u dţep i okrene se prijateljima. »Očito su se Tamni ovoga

puta posluţili Saptajućom maglicom...«

»Toga sam se i sam trebao sjetiti«, zabrunda Attila. »Aurelius mi je još prije

nekoliko stoljeća govorio o tim maglicama.«

»... a pomoću oblaka magle mogli su Morgensterna

neopaţeno odvući u auto. Zato nitko nije primijetio n i š ta sumnjivo!« Iznenada se

Laurine oči rašire i ona problijedi kao krpa. »Ne!« uzvikne ona. »O, Boţe!«

Lukas začuđeno pogleda sestru. »Što je bilo? Što ti je?«

»Palo mi je na pamet nešto uţasno: što ako Tamni mučenjem pokušaju natjerati

profesora da progovori? Išlo su to pokušali s Kaj om i sa mnom u mučionici!«

»Neće se usuditi, Laura.« Attila Morduk uvjereno odmahne glavom. »Osim toga,

to ne bi imalo svrhe. Aurelius posjeduje pradavnu mudrost Ĉuvara i zna sve trikove

i smicalice, tako da njegovu volju ne moţe slomiti nikakvo mučenje!«

»Usprkos tome!« Laurina je zabrinutost gotovo prerasla u bijes. »Ali, što ako

doktor Schwartz i Pinky ovoga puta dobiju pojačanje s Aventerre? Zar to nije

moguće?«

Attila Morduk na to nije imao odgovor, iako je već više od stotinu trideset i šest

godina bio u sluţbi Svjetla. Nije mogao zanijekati Laurinu tvrdnju: Tamni su doista

mogli dobiti pomoć s Aventerre. U kakvom obliku, to Attila nije mogao znati. A

Laura pogotovo ne. Zato nitko od njih nije mogao pretpostaviti da će se Laura

uskoro naći u smrtnoj opasnosti.

Dvadeset peto poglavlje

* Glasnik Svjetla

Crni knez sjedne na svoj tron i zadovoljno se nasmiješi.

Syrin mu pruţi pehar s vinom. »Zar ne ţelite...«, započne ona, ali Borboron joj

upadne u riječ.

»Znaš da ne drţim mnogo do tih stvari. Pravi uţitak ne leţi u stvarima koje su

prošle, već u budućem trijumfu. A čas mog trijumfa se pribliţava, Syrin!«

»Znači, još ste uvijek čvrsto uvjereni da će Vam ta djevojčica predati Kaleţ?«

»Naravno! Lauri Leander ne preostaje nikakav drugi izbor!«

»I doista ćete osloboditi njenog oca?«

»Naravno da neću!« Borboronov jezivi smijeh odjekne dvoranom, a oči mu

bijesnu poput paklenske vatre. »Pa nisam budala! Ĉim budem imao Kaleţ u rukama,

ubit ću Lauru i njenog oca!«

Kameleonka zbunjeno pogleda Crnog kneza. »Ali, neće Vam predati Kaleţ dok

joj ne oslobodite oca. A tada više nećete moći spriječiti njihov bijeg. Sve dok su vrata

između svjetova otvorena, zabranjeno je u Dolini vremena provoditi nasilje.«

»To ja vrlo dobro znam!« Na Borboronovu se licu pojavi ljutit izraz. »Sve sam

dobro isplanirao. Vidjet ćeš, Syrin: moj plan će uspjeti - uz tvoju pomoć!«

Crni knez ponovno prasne u smijeh koji je bio tako jezovit da se čak i

kameleonka stresla.

Odlazak na policiju pokazao se kao potpuni promašaj. Laura je imala sreće da ju je

inspektor Bellheim uopće primio i da ju je imao vremena saslušati u svom malom

uredu.

Kad je završila s pričom, policajac je samo s dosadom odmahnuo rukom. »Ţao

mi je, ali to što si mi ispričala ništa ne mijenja na stvari.«

»Ali...«

Bellheim je odlučno prekine. »Ĉini se da zaboravljaš jednu stvar: mi ne

sumnjičimo profesora za umorstvo -već imamo čvrste dokaze da je on ubojica!« reče on

arogantno.

Laura mu je s lakoćom pročitala misli. 'Što si to derište umišlja?' prolazilo mu je

kroz glavu. 'Ona nema pojma! Prvo neka odraste, a onda moţe pričati što hoće!'

Laura osjeti kako u njoj raste bijes i morala se suzdrţati da ne prasne na njega.

Taj prepotentni pametnjaković!

Što j e on mislio, tko je?

Bellheim se pravio da ne primjećuje Laurinu ljutnju. Bezbriţno je nastavio: »Ĉak

ako i uzmemo u obzir da je kamion koji je domar navodno vidio, doista taj

ozloglašeni teretni kamion iz Hinterthura - za što nema ni najmanjeg dokaza! - to

nam uopće ne pomaţe. Naprotiv!« Na usnama bradatog muškarca odjednom se

pojavi samozadovoljni osmijeh. Ustane, obiđe pisaći stol i sjedne na njegov rub

ravno pred Laurom. »Zamolio sam kolege iz Hinterthura da mi pošalju tvoju izjavu

koju si dala nakon paterove nesreće.«

Djevojčica prkosno upita: »Da, i?«

Bellheim se nije potrudio sakriti činjenicu da ga cijela situacija zabavlja. »Ma,

molim te, Laura: auto koji krene bez vozača, to je jednostavno - smiješno!«

Laura uzrujano skoči na noge. Nije mogla dopustili da joj se tako besramno ruga!

»Mislite što hoćete!« poviče ona, a onda nešto mirnijim tonom nastavi: »Dokazat

ću Vam da to nisam umislila. A dokazat ću i to da je profesor Morgenstern nevin!«

Inspektor se svisoka naceri. »Uţivaj !« reče on. »I ţelim ti puno uspjeha!«

»Računajte na to!« odvrati mu odlučno Laura i izađe iz ureda.

Kad je u učionicu stupila pratilja doktora Schwartza, 7.b razredom prolomi se

ţamor.

»O, ne!« uzvikne Kaja, a Magda Schneider uzdahne: »O, Boţe, čime smo ovo

zasluţili?« Laura nije rekla ni riječi. Kad je ugledala nastavnicu, ostala je bez riječi:

bila je to Rebekka Taxus.

Od svih ljudi, baš Pinky !

Ţena s jarkocrvenim dreadlocksima pravila se da uopće nije primijetila

negodovanje učenika. Uzdignute je glave stala za katedru, spustila aktovku i obratila

se razredu. »Kao što ssigurno znate, doktor Sschwartz je trenutno zaokupljen

drugim posslovima. Zato me je zamolio da ga zamijenim na nasstavi.« S usiljenim

osmijehom pogleda po razredu. »Veliko mi je zadovoljsstvo

što ću vam do daljnjega predavati kemiju. Vidim da se i vi tome neopissivo

vesselite.«

Naravno, o veselju nije bilo ni govora. Gledala su je samo namrštena lica i nitko

nije bio raspoloţen za smješkanje. Osim Prištavog Paula, naravno. On se tako

blesavo cerio, kao da je upravo osvojio drţavno prvenstvo u ulizivanju.

Očita potištenost koja je obuzela razred nije Pinky ni najmanje smetala. Sudeći po

njenom pakosnom izrazu lica, činilo se da je to čak i zabavlja.

»Laura Leander, htjela ssam te pitati jessi li u međuvremenu ozdravila?«

Nastavnica došeta do Laurinog stola i prodorno se zagleda u nju.

Miris njenog mrtvačkog parfema bio je gotovo nepodnošljiv. Vjerojatno je

udvostručila svoju uobičajenu dozu ili se kupala u tom smradu', pomisli Laura. Bilo

kako bilo, pljesnivi joj je smrad štipao nos i draţio joj grlo, tako da joj je skoro

pozlilo. No, nije dopustila da Taxusica to primijeti i dobacila joj je izazivački pogled.

'Ne misli da te se bojim!' prenijela joj je u mislima.

Na Pinkynom se licu nije vidjelo je li shvatila poruku. »Dok ssi bila bolessna,

propusstila ssi veliki dio nasstave, zar ne?« upita ona s primjetnim interesom.

»Tako je«, odgovori Laura hladno.

»Jako mi te je ţao. Jako, jako ţao!« Rebekkino je glumatanje bilo gotovo savršeno.

Ĉinilo se kao da doista suosjeća s njom. No, odao ju je zluradi sjaj u očima. »Nadam

sse da ćeš to usspjeti nadoknaditi?«

Laura osjeti poriv da joj nešto opsuje, ali Pinky joj je ipak bila nastavnica i zato se

suzdrţi. »Hvala«, reče ona suho. »Ne morate se brinuti za mene.«

»To mi je drago.« Rebekka se naceri poput krokodila kad vreba bespomoćnu

ţrtvu. »Naime, ţao mi je zbog još nečega...« Teatralno zakoluta očima pa nastavi: »...

ali, moram već za ssljedeći tjedan zakazati tesst. Quintuss... ovaj... doktor Sschwartz

je tako predvidio u ssvom nasstavnom planu i programu. Točan datum bi bio...

hm...« Zamišljeno se uhvati za čelo. »Trenutak, moram to na brzinu provjeriti u

dnevniku.«

Prije nego što je krenula prema katedri, dobaci Lauri pakostan pogled - u tom

trenutku djevojčici postane jasno da je sasvim dobro znala kad je zakazan ispit.

Taxusica je cijelu tu bijednu scenu izvodila da joj se naruga. A to je značilo da će test

iz kemije biti na onaj vaţni, sasvim određeni dan. Naravno! Lauri se na tu pomisao

zavrti u glavi.

Kako su Tamne sile pokvarene i podle!

Pinky otvori aktovku, izvuče rokovnik i otvori ga. »A, da, evo ga: tesst će sse

odrţati... hm... dvadesset i prvog!« Spusti kalendar i naizgled zamišljeno zagleda se

u daljinu. »Dvadesset i prvog, dvadesset i prvog?« promrmlja ona. »Nije li taj dan

zbog nečega posseban?«

Ruka Prištavog Paula brzo se podigne u zrak.

Pinky ga nagradi zahvalnim osmijehom. »Molim, Paule?«

»Dvadeset i prvog oţujka počinje proljeće, gospođo Taxus!« zakriješti Paul

vaţno, kao da je izrekao otkriće vrijedno Nobel ove nagrade.

»Ma nemoj mi reći, ulizico!« sikne pakosno Kaja. »Moţda je to dan kada ćeš ti

dobiti zasluţene batine!«

»Točno, Paule, vrlo dobro!« pohvali ga Pinky, a onda se opet zamisli. »Ah, na taj

je dan bilo još nešto čega sse ssad ne mogu točno ssjetiti. Š t o j e to bilo?«

Ispljuni to već jednom, kravo glupa! Laura više nije mogla suzdrţavati bijes. Reci već

jednom!

Taxusica stisne oči i izazivački pogleda djevojčicu - naravno, pročitala joj je misli.

Zadovoljno se nasmiješi. »Ah, pa da!« uzvikne ona kao da se nečega iznenada sjetila.

»Dvadesset i prvog oţujka ssu sstari Kelti i Germani sslavili Osstaru. Moţe li mi

moţda netko objassniti što je to?«

Pogledom je prelazila po razredu podmuklo poput hijene. No, nitko se od

učenika nije javio. Ĉak ni Prištavi Paul. Pinkyn se pogled napokon zaustavi na Lauri.

»Moţeš li mi moţda ti reći?« upita ona medenim glasom. »Znaš li moţda zašto je ta

prosslava Osstare tako vaţna?«

Laura osjeti kako se u njoj budi neobuzdani bijes. Puls joj se ubrzao, a krv joj je

gotovo čujno kolala ţilama.

To je bilo jednostavno previše!

Bijesno spremi stvari sa stola i skoči na noge.

»Ne radi gluposti!« upozori je Kaj a, ali Laura je već krenula prema vratima.

»Sstani ili ćeš dobiti ukor!« sikne Pinky. No, Laura više nije mogla vidjeti pakosni

osmijeh koji se nastavnici pojavio na usnama jer je već izašla na hodnik i zalupila

vratima učionice.

Crvena smrt odmahne glavom i prezirno se nasmiješi. Kako su ljudi bili glupi i

kako ih se lako moglo zavarati! Kako su se malo promijenili tijekom stoljeća. Još je

uvijek većina ljudi imala samo jedan cilj u svojim bijednim ţivotima: obogatiti se.

Ljudi su se svim silama pokušavali domoći bogatstva i to ih je činilo lakim ţrtvama.

Bilo je dovoljno dobaciti im nekoliko novčića - i postali bi spremni na sve. Ĉak i na

izdaju onih koji su im vjerovali. A to je bilo najgore što je na Zemlji postojalo.

Ĉak je i Crvena smrt tako mislila.

Kao da će novac i posjedi biti vaţni kada stigne Sudnji dan! Kada se svi dugovi iz

ţivota počnu zbrajati. Tada će biti prekasno za kajanje! Ništa se više neće moći

popraviti i nikakav novac neće moći izbrisati dugove. Ali, o tome u svojoj pohlepi

nitko nije razmišljao.

O tome nitko od njih nije razmišljao!

Na licu mu se pojavi zluradi osmijeh. U biti, mogao je razumjeti ljude. Ni on sam

nije bio drukčiji - onda, u davno prošlom vremenu. Bio je isto tako glup i pohlepan.

Jednostavno nije znao za bolje - i nikada o tome nije razmišljao. Ali, otada je tako

često ţelio da se vrati i da sve promijeni. Da sve napravi drukčije i da konačno nađe

svoj mir. No, ono što je već jedanput zapisano u Knjizi ţivota, više se ne moţe

izbrisati i svatko je osuđen na to da sam snosi posljedice svojih djela. Zauvijek -nitko

to nije znao bolje od Crvene smrti.

U tom trenutku ugleda djevojčicu koja je istrčala iz dvorca. Brzo se povuče,

sakrije iza gustoga grma kupine i pogleda za njom.

Trčala j e prema jezeru.

'Ĉudno', pomisli on. 'Još uvijek ima nastavu.' Znao je napamet Laurin raspored

sati. Kao i gotovo sve o njoj. 'Što će u ovo doba na jezeru?'

Crvena smrt je odluči slijediti. Naposljetku, sve što

su činili, činili su zbog nje, i zato nije moglo štetiti da je drţi na oku. Ili, ako bude

potrebno, čak...

Na tu se pomisao na njegovu mrtvački blijedom licu opet pojavio pakosni

osmijeh.

'Sve je to tako nepravedno! Tako prokleto nepravedno!' Laura je bijesno bacala

kamenčiće u jezero. Plosnati se kamenčić odbio od površine vode i dva... tri... četiri...

pet... šest puta odskočio na suncem obasjanom Vještičjem jezeru. Za Lauru je to bio

novi rekord -iako ga uopće nije namjeravala postaviti.

Djevojčica sjedne na povaljeno deblo na obali, rukama obujmi lice i zagleda se u

jezero. Oţujsko je sunce plavosivu vodu posipalo srebrnkastim pjegama. U gustoj su

trsci kvakale patke, a šareni je vodomar uranjao u jezero traţeći hranu.

Pogled na gustim raslinjem obrasli otok usred jezera ispunio je Lauru još većim

bijesom. Za tjedan dana će se u njegovom središtu otvoriti čarobna vrata pomoću

kojih je mogla stići na Aventerru. Nestrpljivo je iščekivala taj dan na koji će Kaleţ

svjetla konačno moći odnijeti u svijet mitova. Ali, sada je sve postalo neizvjesno.

Zagonetni profesorov nestanak bitno je promijenio situaciju.

Laura čizmom ljutito iskopa rupu u vlaţnom pijesku na obali. Tamni su to zbilja

lukavo smislili - to im se mora priznati !

Laura osjeti kako u njoj raste očajanje i odjednom osjeti poriv za plakanjem. Na

oči su joj navrle suze, a onda je jedan glasni zvuk navede da iznenađeno podigne

pogled. Ĉinilo se da veličanstveni zov dopire s visine.

I doista: visoko gore na nebeskom plavetnilu, iznad Vještičjeg jezera kruţila je

veličanstvena ptica. Laura ju nije mogla točno raspoznati jer ju je zasljepljivalo

sunce. Vidjela je samo ogromnu sjenu na nebu. Sudeći po veli čini

i obliku, radilo se o orlu. Iako Laura u okolici Ravensteina nikada prije nije

primijetila takvu pticu grabljivicu, bila je u to sasvim sigurna.

Impozantna je ptica raširenih krila mirno kruţila na plavome nebu. Ĉinila se

poput glasnika iz stranog svijeta. Zrakom se ponovno prolomi njezin zov - i Lauri

odjednom pomisli na oca.

Tata.

Tata koji čeka da mu dođe pomoći.

Koji se uzda u to da će ona ispuniti svoju zadaću.

Da neće izgubiti hrabrost!

U istom trenutku ona shvati da je gotovo sve učinili pogrešno. Već je bila na

rubu očaja i bila mu se spremna pasivno prepustiti, a time bi Tamni sigurno postigli

svoj cilj. Jer protivnik koji izgubi hrabrost, slab je protivnik koji više ne predstavlja

pravu opasnost.

Laura obriše suze. Kako je mogla biti tako malodušna! Kako je mogla zaboraviti

što ju je otac još od djetinjstva učio: »Gubi samo onaj koji odustane.«

Laura se uspravi, a njene plave oči odlučno bijesnu. Ne, neće se tako lako predati

- sve dok postoji i najmanja šansa. Još uvijek joj je ostalo sedam dana - i iskoristit će

ih da nađe Kaleţ. Iako nije imala pojma gdje da počne s potragom. Nitko je od

Tamnih neće moći zaustaviti u namjeri da ispuni svoju zadaću.

Iznenada je obuzme osjećaj nelagode koji je ubode u srce poput usijanog ţeljeza.

Netko je bio u blizini!

Točno iza nje.

Laura za leđima osjeti vrući dah, a na rame joj se spusti nečija ruka.

Ĉuvar svjetla stajao je kraj prozora u glavnoj dvorani

Hellunyata i promatrao Calderansku visoravan. Njeţna se Trava šaptačica

srebrnkasto sjajila. Pastoralnu šumu na zapadu i malu bjelogoričnu šumu ispred

Pljesnive močvare ukrasilo je novo zelenilo. Kroz otvoreni prozor dopiralo je veselo

cvrkutanje ptica. Elysion se nasmiješi. Priroda se budila.

Na poljima i rudinama, u šumama i gajevima rađao se novi ţivot. Sve se više

bliţila proslava Ostare.

Dan kada će djevojčica na Aventerru donijeti Kaleţ svjetla.

Vrata glavne dvorane naglo se otvore. Uđe vitez Paravain i zabrinuta lica poţuri

prema gospodaru. Elysion se okrene i upitno pogleda vođu svoje tjelesne garde. »Što

se dogodilo, Paravaine?«

Bijeli se vitez nakloni. »Naši su se izvidnici vratili, gospodaru. Kaţu da se u

Tamnoj utvrdi događaju sumnjive stvari. Borboron je neuobičajeno dobro raspoloţen

i skuplja nove sljedbenike po cijeloj zemlji. Priča se da se broj njegovih Crnih ratnika

udvostručio.«

Ĉuvar svjetla ga zabrinuto pogleda, a bore na čelu mu se prodube. »I što iz toga

zaključuješ?«

»Bojim se da opet smišlja neko zlo. Sve upućuje na to da se pokušava domoći

Kaleţa svjetla da bi na taj način postao daleko moćniji od nas.«

Elysion zamišljeno nagne sijedu glavu. »To i nije neka novost. Crni knez od

početka vremena ţudi za Kaleţom, a isto tako dugo nas pokušava uništiti...«

»Ali njegovi izgledi nikada nisu bili bolji nego sad!« upadne mu vitez u riječ.

Ĉuvar svjetla ga zapanjeno pogleda. »Kako to?«

»Naši su špijuni saznali da je djevojčica, Laura, prije nekoliko tjedana bila na

putovanju snovima u Tamnoj utvrdi.«

Ĉuvar svjetla zamišljeno kimne glavom. »Naslućivao sam to!« reče on.

»Očito se htjela uvjeriti da joj je otac još uvijek ţiv.―

»Oprosti što te prekidam - ali jesi li izvršio moj nalog?«

Paravain kimne. »Naravno, gospodaru. Ĉim je svanulo, poslao sam Zavitlanu

strijelu na put koji je pozna 1 samo Ĉuvaru čarobnih vrata i koji vodi na Ĉovječju

zvijezdu!«

»Dobro! Vrlo dobro!« Starac se nasmiješi. »Iako se Zavitlana strijela ne smije

miješati u tamošnje događaje, njegova će pojava djevojčici podariti novu snagu,

vjeruj mi!«

Paravain ne odgovori. No, izraz njegova lica odavao je da ni izdaleka ne dijeli

gospodarov optimizam.

»Prekinuo sam te«, nastavi Elysion. „Što si mi još htio reći?«

»Pretpostavljam da je Laura za vrijeme boravka u Tamnoj utvrdi pala u

Borboronove šake i da ju je on ucijenio očevim ţivotom kako bi mu donijela Kaleţ.«

Vladar Svjetla se okrene. Sunčeve zrake koje su ulazile kroz prozor obasjavale su

njegovu sijedu kosu. Kad je pogledao viteza, na njegovom se naboranom licu

ocrtavala duboka zabrinutost. »I? što predlaţeš?«

»Trebali bismo ih napasti, gospodaru! Na to ne računaju, a to će nam pomoći da

ih pobijedimo. Onda ćemo moći osloboditi Laurinog oca, Alienor i Silvana.«

Elysionovo je lice odavalo bezgraničnu zapanjenost. »Trebali bismo ih napasti?«

»Da.«

»Ali, ako pribjegnemo nasilju, nismo ništa bolji od n j i h ! «

»Nemamo izbora. Moramo im se suprostaviti prije nego što prisvoje Kaleţ i

pregaze nas!«

»Ţeliš da se koristimo istim sredstvima kao i oni? Da posegnemo za mačem i

potajno ih napadnemo? Po čemu se onda razlikujemo od njih? Moţda bismo na taj

način čak i pobijedili. Ali moţda i ne bismo. No, jedno je sigurno: prolit će se mnogo

krvi, a nebrojeni će ljudi izgubiti ţivot. Koja je pobjeda toga vrijedna? Reci mi,

Paravaine!«

Bijeli je vitez nakratko izdrţao gospodarov pogled, ali onda posramljeno pogne

glavu. Ĉuvar svjetla mu njeţno stavi ruku na rame. »Razumijem te, ali vjeruj mi, to

sigurno nije pravi način. Ĉak i ako je tvoja pretpostavka točna - bude li Laura

vjerovala u snagu Svjetla, uspjet će izvršiti svoju zadaću. Makar joj se činila

nerješivom!«

aura vrisne, skoči na noge, okrene se - i ugleda iznenađeno dječačko lice. »Laura?«

Alarik je bio tako iznenađen da mu je cijelo lice izgledalo poput velikog upitnika.

»Što je bilo?«

Djevojčica duboko udahne. Od straha je gotovo ostala bez daha. »Što je bilo?«

ponovi Laura prijekorno nakon što je došla do daha i kad joj se puls smirio. »Skoro si

me nasmrt prestrašio!«

»Ali, morala si me čuti. Dojahao sam. Kad je vidio da ovdje sjediš, moj je konj

glasno zarzao!« Pritom pogleda osedlanog konja koji je stajao nekoliko metara dalje

i nemirno strugao kopitima.

»Ĉudno. Nisam čula ništa; ni Lauru ni tebe.«

»Onda si gluha. Ili si tako bila utonula u misli da ništa oko sebe nisi

primjećivala.«

»Tako je - zagledala sam se u orla!«

»Orla? Kojeg orla?«

Na Laurinu se licu pojavi osmijeh. »Sad se pitam tko je od nas dvoje gluh. Morao

si čuti njegov zov. Pogledaj ga!« Pritom ispruţi ruku prema nebu - ali tamo orla više

nije bilo. Ogromna je ptica nestala. Laura se začuđeno zagleda u nebo, ali iako na

njemu nije bilo ni oblačka, orlu nije bilo ni traga. Laura spusti ruku i otvorenih se

usta zagleda pred sebe.

Neobično.

Dobro je vidjela orla! Barem njegovu siluetu. I čula je njegove krikove. Jasno i

glasno! Nije bilo moguće da je jednostavno ispario!

Tijek njenih misli prekine Alarikovo pitanje.

„Što si vidjela, Laura? Ĉiji si zov čula?«

»Ti... ti ništa nisi čuo?«

»Nisam, baš ništa. Ako izuzmeš patke i Lottu, naravno.«

»Hm«, progunđa Laura zamišljeno. 'Jesam li to doista samo umislila?

Haluciniram li?' Uzrujano nabora čelo i upitno pogleda Alarika. »Što... hm... što te

dovodi u Ravenstein? Ovamo sigurno nisi došao bez razloga?«

Dječak se nasmiješi. »Htio sam te nešto pitati. Nešto mi je palo na pamet.«

L

»Zbilja? Zašto me jednostavno nisi nazvao?«

»Nazvao?« Alarik je pogleda kao da je rekla nešto na stranom jeziku.

'Baš sam idiot!' prođe Lauri kroz glavu. 'Telefoni su a Aventerri vjerojatno

potpuno nepoznati.'

»Ma u redu je«, reče ona brzo. »Što si me htio pitali?«

» Što j e sef, Laura?«

Ĉinilo se da ju je to banalno pitanje začudilo. U nevjerici pogleda plavokosog

dječaka. »Što?«

»Što je sef?« ponovi dječak mirno i spusti se na deblo.

»Prešao si cijeli ovaj put samo da me to pitaš?«

Alarik kimne glavom. »Naravno. Bio bih ti vrlo zahvalan kad bi mi odgovorila.«

»Ne shvaćam!« Laura gotovo suosjećajno odmahne glavom i sjedne pored

dječaka.

»Sef nije ništa drugo nego čelični ormar u kojemu se čuva novac ili vrijedni

predmeti«, objasni ona. »Kako bi stvari bile sigurne od krađe.«

Preko Alarikova lica preleti znalački osmijeh. »To sam i mislio«, promrmlja on

zamišljeno.

»Što si mislio?« upita Laura zbunjeno. »I zašto me to uopće pitaš?«

Dječak se nasmiješi. »Strpljenja, Laura! Strpljenje je majka uspjeha, kako je uvijek

govorila moja baka!«

Djevojčica zakoluta očima. Alarik se pravio pametan kao i Lukas.

A drugi Lukas joj zbilja nije trebao!

Dječak nastavi: »Sjetio sam se jedne opaske patera Dominikusa«, objasni on.

»Ka,d me je profesor doveo u samostan.«

„Što je rekao?« Djevojčica ga uzbuđeno pogleda. »Reci već jednom, nemoj da ti

svaku riječ moram izvlačiti kliještima!«

Kad je profesor upitao patera gdje me moţe smjestiti, Dominikus mu se značajno

nasmiješio i odgovorio: 'U sef ne bi stao, zato se moram nečega drugoga sjetiti.'«

»I?«

»Tada nisam pridavao posebnu vaţnost njegovim riječima. Pojam sefa mi je bio

potpuno nepoznat - ali, sada sve vidim u potpuno drukčijem svjetlu.«

»Zato što sada znaš što je sef?«

»Da - i zato što znam da je Morgenstern bio taj koji je sakrio Kaleţ nakon

zimskog solsticija.«

»Da, i?«

Laurino nepotrebno pitanje zapanjilo je dječaka. „Što - i?« uzrujano odvrati on.

„Što iz toga zaključuješ?«

»Zar još uvijek ne razumiješ, Laura? Moram li ti doista objašnjavati što to znači?«

Laura raširi oči. Okrene se i zagleda u jezero. » 'U sef ne bi stao'«, promrmlja ona

zamišljeno, » '... ne bi stao.'« Odjednom zastane, a lice joj se razvedri. Brzo se okrene

prema dječaku. »Pa naravno, sada razumijem što misliš - misliš da se Kaleţ nalazi u

sefu u samostanu!«

»To je moguće, zar ne?« Dječak ustane i uzbuđeno počne koračati amo-tamo.

»Razmisli malo: Morgenstern me je doveo u opatiju zato stoje bio uvjeren da ću tamo

biti na sigurnom, a ako sam ja tamo bio siguran - zašto ne bi bio i Kaleţ?«

»Hej ! To ti uopće nije loša ideja!«

Dvadeset šesto poglavlje

*Tajna freske

Blagovaonicom je odzvanjao učenički ţamor i zveckanje

posuđa i pribora za jelo. Za Laurinim je stolom četvero

prijatelja poput urotnika pribliţilo glave kako nitko od ostalih učenika ne bi čuo o

čemu tako ţučno raspravljaju.

Lukas se još jednom ogleda na sve strane, a onda odgovori sestri: »Ĉak i da se

Kaleţ nalazi negdje u samostanu«, prošapće on, »sigurno ga neće biti lako naći.

Imanje je prilično veliko i na njemu ima više zgrada. Osim toga, opat nam neće

dopustiti da onuda njuškamo. Nećemo se moći ni pribliţiti sefu.«

Laura je marljivo ţvakala komadić odreska. »Mislim da to neće biti potrebno«,

promrmlja ona punih ustiju.

Lukas iznenađeno spusti vilicu. Komadići cvjetače mu se razlete po tanjuru.

»Zar nisi upravo rekla da bi Kaleţ mogao biti u samostanskom sefu? To mi se čini

potpuno logističnim. Naposljetku, t a j e posuda jednako vrijedna kao i misni kaleţi,

ikone i druge liturgijske dragocjenosti.«

»Lukas je u pravu«, umiješa se Kevin. »Samostanska crkva 'Sveti kamen'

poznata je po svojoj zbirci skupocjenih crkvenih relikata. Neki su od njih izrađeni od

čistoga zlata i optočeni dragim kamenjem. U brošuri piše da se čuvaju u

neprobojnom sefu. On bi i bio najbolje skrovište za Kaleţ svjetla, zar ne?«

Laura odmahne glavom. »Moţe biti. Ali, ipak ne vjerujem da ga je profesor tamo

sakrio.«

»O, ne!« javi se Kaja i proguta hrpu prţenih krumpirića sa cvjetačom. »Vavto

ne?«

»Iz jednostavnog razloga - zato što pristup samostanskim dragocjenostima ima

samo rizničar - i opat, naravno. Knjiţničara tamo ni u kom slučaju ne bi pustili. A to

znači da se sef koji je pater Dominikus spomenuo sigurno nalazi u nekom drugom

dijelu samostana.«

Lukas odsutno pogleda sestru. Utonuo je duboko u misli. Lauri se činilo kao da

golim okom moţe vidjeti kako marljivo rade njegove pametne moţdane stanice.

»Znači, misliš...«, započne on zamišljeno.

Laura kimne dok je energično ţvakala odrezak. »Točno.«

»... da se taj sef nalazi negdje drugdje u samostanu?«

»Tako je.«

»Vjerojatno... u tajnoj knjiţnici?«

Laurino lice razvedri veseli osmijeh. »Bravo, Luka-se! Točno si odgovorio, a nisi

koristio dţoker 'pitaj publiku'!« Zatim se ponovno uozbilji. »Uvjerena sam da taj sef

mora biti negdje u tajnoj knjiţnici. Osim patera Dominikusa, nitko za nju nije znao.

Ĉak ni opat.«

»Zato mi se tvoja teza čini vrlo logističnom«, pohvali je Lukas svojom

profesorskom ozbiljnošću.

»Pa rekla sam vam!« Kaja ih vaţno pogleda, kao da je to njoj već odavno bilo

jasno. Pritom tako ţustro zamahne vilicom da je komadić mesa pao na pod.

»Ups«, reče punašna djevojčica i čučne ispod stola da ga pokupi.

Laura se nasmiješi njenoj šeprtljavosti, a zatim se opet uozbilji. »Osim toga, taj je

arhiv bio jedino mjesto kojemu je Dominikus imao pristup cijelo vrijeme - a samim

time i njegov prijatelj Aurelius. Nikoga nije morao pitati za dopuštenje i nije se

morao bojati da će ga tamo iznenaditi neki stranac.«

Kevin odloţi pribor za jelo i obriše usta ubrusom. »Ĉini mi se da imaš pravo,

Laura.«

»Zar ne?« Laura mu se nasmiješi. Kevin je uvijek bio tako drag i gotovo uvijek

na njenoj strani. Osjeti neke neobične leptiriće u trbuhu i postane joj istovremeno

vruće i hladno. Kevin joj uzvrati osmijeh, a Laura shvati da su joj se obrazi

zacrvenjeli. 'Ĉovječe -valjda neće primijetiti da sam pocrvenjela!' Brzo se okrene. »U

svakom slučaju, meni je stvar sasvim jasna: ako se Kaleţ doista nalazi u 'Svetom

kamenu', onda je sigurno u tajnoj knjiţnici!«

»Dobro«, reče Lukas i nabode posljednji komadić odreska. »Krenimo od toga da

je tvoja pretpostavka točna. Znači, kad si bila u knjiţnici, morala si negdje vidjeti

sef.«

Laura odmahne glavom. »Nisam ga vidjela.«

»Nisi?«

»Ne! Ali, Percy i ja uopće nismo traţili sef. Imali smo sasvim drugih briga! Zato

obavezno moramo opet otići u samostan, i to što prije!«

Kaj a je mrko promatrala Kevina i Lauru, kao da joj nešto nije po volji. »Sve je to

lijepo«, reče ona. »Ali, kako ćeš stići dotamo?«

»S Percyjem, naravno - kao i prošli put.«

Kad je Laura tri sata kasnije ušla u gimnastičku dvoranu, već je na prvi pogled

uočila da nešto ne valja: nastavnik tjelesnog je u svom mačevalačkom odijelu čučao

na hrpi strunjača i potišteno zurio u pod.

»Hej, Percy - kakvo ti je to lice? Kao da si progutao kiseli krastavac!«

»Dobro si procijenila, mademoiselle!« Na Percyjevom licu pojavi se blijedi osmijeh.

»Taj ljigavac po imenu Quintus opravdao je svoju reputaciju!«

Laura nabora čelo. »Zbilja? St o je ovaj put izveo?«

»Premašio je sam sebe, taj bijedni gmizavac.« Percy prezirno puhne i bijesno

udari šakom po neduţnim strunjačama. »Našao je vrlo elegantni način kako da

mene i gospođicu Mary skloni s puta dok ne prođe proslava Ostare, tako da ti ne

moţemo pomoći pri tvojoj najvaţnijoj zadaći.«

»Što?« Laura osjeti kako se u njoj budi panika. »Kako to?«

»Jednostavno. Prisilio nas je da pratimo 2.c razred na izlet na Sjeverno more.

Navodno su se kolege koje su trebale ići s njima iznenada razboljele i zato nam je

naredio da budemo vodiči izleta.«

»Ali...« Laura je bila uţasnuta. Mačevalačka joj maska ispadne iz ruke i bučno

padne na drveni pod. »Ne moţe to učiniti!«

»Moţe, Lauro. Kao privremeni ravnatelj internata, moţe raspodijeliti nastavnike

kako on smatra da je najbolje. Ako bez valjanog razloga odbijemo izvršiti njegov

nalog, bila bi to povreda sluţbenih duţnosti, a Schwartz bi u tom slučaju jedva

dočekao da nas suspendira!«

»A da se jednostavno razbolite, kao i ti drugi nastavnici?«

»Bojim se da to ne bi ništa promijenilo. Moţeš biti sigurna da bi nas u tom

slučaju Quintus dao strogo nadzirati i da ni na trenutak ne bismo mogli napustiti

sobe - a to ti ne bi pomoglo!«

»Dovraga!« Laura bijesno *udari strunjaču nogom i odmah osjeti bol koja joj je

prostrijelila noţne prste.

»Zao mi je, Lauro, ali u sljedeća dva tjedna ne pre- ostaje nam ništa drugo nego

da kontaktiramo mobitelima. Više od toga, naţalost, nije moguće.«

»Ĉovječe!« Usprkos boli, Laura još jedanput šutne strunjaču. No, ni to nije

ublaţilo njeno neizrecivo razočaranje.

Ti prokleti Tamni!

Najprije su profesora maknuli s puta - a sada su eliminirali i Percyja i gospođicu

Mary. 'Ne prezaju ni od čega da bi mi zagorčali ţivot!' pomisli Laura. No ipak, ostala

joj je još jedna nada. »Ali, noćas moţemo otići do samostana - zar ne?«

Nastavnik duboko udahne - i odmahne glavom. »Zao m i je , Lauro, ali ni to neće

biti moguće!«

»Ali, zašto ne? Autobus polazi tek sutra u šest ujutro, ako sam dobro čula?«

»To je točno. No, doktor Schwartz je danas navečer gospođicu Mary i mene

pozvao na vaţan dogovor. Budući da smo nedavno preuzeli vođenje puta, moramo

se upoznati s predviđenim programom. Bar on tako tvrdi.«

U Laurinom se pogledu naziralo očajanje - no, još uvijek se nije htjela pomiriti sa

sudbinom. »A da odemo nakon toga? Nakon vašeg dogovora?«

Percy se tuţno nasmiješi. »Koliko ja poznajem Schwartza, zadrţat će nas tako

dugo da sigurno nećemo imati vremena za odlazak do samostana! Monasi obično

ustaju prije četiri ujutro, tako da bi naš posjet do onda već trebao biti završen! Zao

mi je što ti ne mogu dati nikakvu nadu. Ĉini mi se da je Quintus unaprijed znao za

tvoje planove!«

»To je nemoguće!« Djevojčica podigne glas. »Alarik mi je tek jutros rekao da

misli da bi Kaleţ mogao biti u samostanu. A tek smo za ručkom odlučili da

pogledamo u tajni arhiv! Kako je doktor Schwartz mogao saznati?«

Percy podigne ruke kao da se ispričava. »Nemam pojma, stvarno. To je samo

moja pretpostavka.«

Laura se ugrize za usnu i zamišljeno pogleda nastavnika. „Što duţe o tome

razmišljam, sve mi se više čini da si u pravu, iako ne znam kako bi to bilo moguće.«

Odsutno se zagleda u pod, kao da će tamo naći rješenje za svoje probleme.

Percy se uspravi i priđe svojoj učenici. »Ne smiješ izgubiti hrabrost«, reče on i

prisili se na ohrabrujući osmijeh. »Iako još nisi potpuno savladala svoje moći, u

proteklim su se tjednima razvile i pomoći će ti u izvršavanju zadaće. Vjeruj u sebe i u

snagu Svjetla i sve će ti uspjeti, iako ti se to u ovom trenutku čini nemogućim!«

Lauri su se u glavi rojila pitanja. Ali, ne reče ni riječi. Samo šutke pogleda

plavokosog Ĉuvara. Obuzme je osjećaj snage i topline. Iako još uvijek nije u

potpunosti dijelila Percyjevo pouzdanje, nasmiješi se.

»Takva mi se puno više sviđaš, Lauro!« pohvali je nastavnik. »Iako ti ne mogu

biti od velike pomoći, sjetio sam se rješenja za tvoj najhitniji problem - naime,

poznajem nekoga tko će vas rado odvesti do samostana!«

Attila Morduk se okrene prema Lauri i nasmiješi se od uha do uha. »Mogla si se i

sama sjetiti da mene pitaš.« Predbacivački ton njegova glasa bio je vrlo očit.

Djevojčica,*koja je pored brata sjedila na straţnjem sjedištu Morgenstemove

limuzine, šutke iskrivi lice. Naravno, Lukas nije propustio dobaciti svoj zajedljivi

komentar: „Što se drugo moţe i očekivati od jedne pod-kiu«, reče on i vragolasto

pogleda vozača.

Laura mu dobaci ljutiti pogled, a onda se opet zagleda u noćnu tamu. Nije mogla

razaznati gotovo ništa. Nakon što su izašli iz Hinterthura, nebo se naoblačilo i oblaci

su sakrili mjesec tako da je okolni krajolik utonuo u mrak. Ako se Laura nije varala,

gotovo su stigli do doline na čijem se kraju nalazio samostan 'Sveti kamen'.

Motor limuzine koja je bila zrela za muzej - prastarog Opel Kapetana koji se već

deset godina nije proizvodio - usprkos svojim godinama, preo je poput mačke dok

su se vozili prema samostanu. Attila Morduk se udobno naslonio i tiho fućkao sebi u

bradu. Laura se odmah sjeti: bila je to ista melodija koju je pjevušio u noći kad je ona

prvi puta ušla u njegovu kolibicu s namjerom da potraţi ključ od knjiţnice. Tadašnji

susret s Cleopatrom, njegovom ogromnom boom, pamtit će do kraja ţivota. Toliko

joj je utjerala strah u kosti da joj se to iskustvo duboko usjeklo u svijest.

Djevojčica začuđeno primijeti kako je Attila odjednom ugasio svjetla. Svijet oko

njih odjednom je utonuo u more tame. »Hej !« poviče Laura zabrinuto. „Što radiš?«

»To je samo mjera opreza«, objasni Attila blagim glasom. »Iako redovnici

vjerojatno već spavaju, bolje je da se osiguramo i budemo što neupadljiviji. Zar ne?«

»Da, dobro.« Laura plašljivo pogleda kroz vjetrobran. »Ali - bez svjetla ne vidiš

cestu!«

»Ne boj se!« Dobroćudni se snagator nasmiješi. »Zar si zaboravila da se mi,

Patuljasti divovi, u mraku snalazimo dobro kao i na svjetlu?«

Kako je mogla biti tako glupa! Kako je mogla zaboraviti da je Attila Morduk

posljednji ţivući Patuljasti div? Nedavno joj je pričao o svojim precima koji su

nekada ţivjeli u šumovitim dijelovima kontinenta. Bili su miroljubiv i marljiv narod

čije je kovačko umijeće bilo nadaleko poznato. Poput svih kovača u tom davno

prošlom vremenu, i Patuljasti su divovi velik dio ţivota provodili u potrazi za

rudama i metalima u spiljama i vijugavim labirintima njihove planinske domovine.

Zato su im oči bile naviknute na tamu. Naravno, Attila Morduk je, kao posljednji od

svoje vrste, također imao tu neobičnu sposobnost i zato se i u najcrnjoj noći s

lakoćom mogao orijentirati.

»Sorry«, reče brzo Laura. »Baš sam glupa.«

»Nema problema.« Morduk joj se široko nasmiješi. »Nisi baš sasvim u krivu: od

moga sto četrdeset i drugog rođendana ne mogu se oteti dojmu da mi je vid doista

malo oslabio.«

Laura se zahihota. Sto četrdeset i drugi rođendan!

Još uvijek nije mogla pojmiti da je domar doista tako star. Izgledao je kao da ima

četrdeset godina. Najviše- četrdeset i pet - djevojčica prebaci ruke preko naslona

prednjeg sjedala i napeto se zagleda u noć. Isprva je vidjela samo neprozirnu tamu,

ali tada u daljini ugleda nejasne konture samostana: zidove, zvonik i šiljasti krov

crkve.

Na oko petsto metara udaljenosti, Morduk skrene sa ceste na uski, neasfaltirani

putić koji je kroz polja vodio do straţnje strane samotne opatije. Zaustavi se

neposredno ispred zida, parkira ispod ogromne smreke i ugasi motor. »Ovo je kraj

našeg puta, gospodo moja!« reče on nasmiješiš se. »Stigli smo.«

Laura pogleda oko dva metra visoki samostanski zid koji se pred njima uzdizao.

»Mislila sam da ovdje postoje

Vrata? « Upita ona začuđeno

»Postoje - ali, kad bi bila vidljiva, ne bi bila tajna!« očno.« Lucas znalački kimne

glavom. »Ulaz je vjerojatno skriven iza borovice «

Laura začuđeno pogleda. »Borovice?«

»Da«, odgovori joj brat i naceri se. »Poznatije pod imenom smreka!«

Laura Zakoluta očima. »Ti zbilja misliš da se iza nalaze vrata?«

»Jasno.« Lukas se nasmiješi. »Zato smo i došli ovamo!«

Attila se nasmiješi od uha do uha. „Nešto što je skriveno ne nalazi se na očitim

mjestima!« Lukas razvuče lice u razočaranu grimasu dok se Laura u sebi veselila.

Pomisao da se i super-kiu ponekad moţe prevariti bila je više nego utješna.

Samo - gdje je onda bio tajni ulaz?

Paţljivo pogleda samostanski zid. Bio je napravljen od grubog kamena, a fuge i

pukotine bile su premazane ilovačom. Tijekom stoljeća, vjetar je onamo donio

sjemenke koje su proklijale, tako da je veliki dio zida bio prekriven trnjem, suhom

travom i golim grančicama truskovca. Laura nigdje nije vidjela nikakva vrata - sve

dok nije ugledala bršljan koji se iza smreke raširio po zidu. Na prvi se pogled ni po

čemu nije razlikovao od običnog bršljana. No, usred spleta grančica sa srcolikim

lišćem, isticale su se dvije vitice koje su se na razmaku od jednog metra uzdizale

gotovo sasvim ravno. Skoro paralelno. U tom trenu Laura pomisli da one zapravo

skrivaju tajni ulaz.

Pogleda Attilu Morduka i bez riječi pokaţe na bršljan. Njegov joj veseli osmijeh

potvrdi da je bila u pravu.

Tada se domar ponovno uozbilji. »Ţelite li da vas pratim?« upita on.

Djevojčica odmahne glavom. »Nije potrebno, Attila. Sto nas manje ima, to je

manja opasnost da ćemo biti otkriveni! Zato nismo poveli ni Kaju i Kevina.«

»To je bila dobra ideja«, zabrunda Attila, a onda im poţeli mnogo sreće. »I ne

zaboravite: drvena vrata pored hrpe gnoja vode ravno u dvorište. Otamo znate put,

zar ne?«

»Jasno«, odgovori Laura. Već je otvorila vrata automobila kad joj se Patuljasti div

opet obrati.

»Nisi li nešto zaboravila, Laura?«

„Što sam zaboravila?«

»Na primjer, ovo«, odgovori domar i pruţi joj jedan

metalni predmet. »Kako bi inače ušla u knjiţnicu?«

Predmet je izgledao poput velikog ključa. Umjesto valo vitog ili nazubljenog ruba

imao je samo vješto zakrivljeni klin. Lauri odmah postane jasno da je to otpirač.

»Staro nasljeđe iz moje Obitelji«, objasni Attila dok je blistavim očima gledao

tajanstveni otpirač. »Malo mu se ključanica moţe oduprijeti. Jednom mom pretku je

uz njegovu pomoć uspjelo ući u privatne odaje španjolskog dvora. Jadnik se smrtno

zaljubio u prekrasnu kraljevu kćer i htio je svoju oboţavanu barem jedanput vidjeti

izbliza.«

»Kako romantično«, uzdahne Laura i iznenada pomisli na Kevina. »Nadam se

da ju je uspio vidjeti.«

Attila duboko uzdahne. »Naţalost, jest.«

»Naţalost?« ponovi djevojčica začuđeno. »Zašto naţalost?«

»Zato što bi inače sačuvao svoju iluziju. Ovako je shvatio da je njena ljepota bila

rezultat šminkerske umješnosti njene sobarice i da je usprkos svojoj mladosti

umjesto besprijekornih prirodnih zuba imala zubalo. Kad ju je vidio nenašminkanu,

moj je jadni predak gotovo dobio srčani udar. Tako se uplašio da su ga straţe

zamalo uhvatile!«

»Pravo mu budi, kad je bio papučar«, promrmlja Lukas i dovikne sestri: »Kreni

već jednom!«

Kad je Laura izašla iz Opela, tamom se prolomio jezivi urlik. Ona se strese, ali

tada se sjeti da je to vjerojatno bio samo lovački zov bezopasnog ćuka.

Noć je bila hladna. Temperatura je gotovo pala na nulu. Hladnoća se Lauri uvukla u

kosti. Utrnulim prstima opipa neravni zid uzduţ lijeve vitice bršljana. Uskoro je u

jednoj pukotini otkrila skrivenu polugu. Kad ju je povukla, začuje se metalno

škljocanje. Zajedno s Lukasom pokuša gurnuti zid. Pomaknuo se gotovo bez otpora i

u zidu se ukaţe otvor kroz koji su mogli ući u samostanski vrt.

Attila Morduk im je točno opisao put. Šljunak na uskoj stazici škripao im je pod

nogama dok su se pognuto šuljali između lij eha prema hrpi gnoja. Trošna drvena

vrata koja su vodila u dvorište nisu bila zaključana tako da Lauri nije trebao otpirač.

Tek što su Laura i Lukas ušli, iza debla jednog starog lješnjaka na istočnom rubu

vrta pojavi se sjena.

Oči joj zasjaje kad je pogledala prema njima, a od njenog daha u zraku su se

formirali oblačići pare. Ali, Crvena smrt nije osjećala hladnoću. Bio je zadovoljan

sobom i cijelim svijetom. U sebi se smijao. Sve je teklo točno prema planu i nije imao

razloga sumnjati u uspjeh svog pothvata. Derište nije ništa sumnjalo i nije ni slutilo

da mu se omča sve više steţe oko vrata. Uskoro će shvatiti - ali onda će biti prekasno

i više joj neće biti spasa.

Od radosnog uzbuđenja leđima mu prođu trnci. Samostanskim vrtom odjekne

njegov jezivi smijeh, a tada opet zavlada tišina.

Smrtna tišina.

Ključanica na vratima knjiţnice za Mordukov otpirač nije predstavljala nikakav

problem. Laura i Lukas su također bez poteškoća ušli i u tajni samostanski arhiv.

Kad je dječak stupio u knjiţnicu, širom otvori usta, a oči mu se rašire poput

tanjura. Razvučeno »Oooooo« bilo je jedino što je u svom divljenju uspio izustiti.

Na stropu je još uvijek bilo fantastično noćno nebo sa svim svojim blistavim

zvjezdicama i mjesecima. U prvom se trenutku Laura začudila što na nebu nije bilo

gustih oblaka koji su se nadvili nad samostanom. No, onda se sjeti da strop

prikazuje Aventerrin nebeski svod. Tajanstveni znak od sedam zvijezda koji je

zadnji put vidjela na nebu iznad Tamne utvrde opet je bio na svodu, a činilo joj se da

njegov sjaj zasjenjuje blistanje ostalih zvijezda.

»Jesi li takvo nešto već vidio?« upita ona brata koji je kao ukopan stajao na

mjestu i razrogačenim očima promatrao prekrasni prizor.

»Ne, nikada«, šapne Lukas ne skidajući pogled sa stropa. »Imaš li pojma kako to

funkcionira? Mora postojati neki trik!«

»Zašto?« Laura se blago osmjehne bratu i reče mu: »Prihvati to takvo kakvo jest i

uţivaj u pogledu. Neobjašnjive stvari ne moraju uvijek biti trik ili iluzija. Mnoge

stvari postanu jasne tek onda kad se pogleda ispod površine stvari.«

»A što ti otkriva taj pogled ispod površine?«

»Ono što je bitno!« odgovori Laura suho.

Lice njenog brata odavalo je zaprepaštenost. »Ono što je bitno?«

»Da«, reče Laura veoma ozbiljno, ali onda više nije mogla suzdrţati osmijeh.

»Naime, da se ovamo nismo došli diviti stropu, već potraţiti sef. Zar si već

zaboravio, pametnjakoviću? «

Lukas se namršti - jednostavno nije mogao podnijeti da mu se netko ruga.

Pretraţili su cijelu knjiţnicu. Pogledali su iza svake police, pročešljali svaki kutić

i svaku nišu. Ĉak su paţljivo kuckali po zidovima u nadi da će naći skriveni prolaz.

No, sav njihov trud bio je uzaludan. U ogromnoj knjiţnici nigdje nije bilo sefa niti

ičega što je sefu nalikovalo. U cijelom podzemnom arhivu nije bilo nijednog komada

namještaja u kojemu se nešto moglo sakriti. Već su htjeli razočarano prekinuti

potragu, ali u tom su trenu otkrili još jedan ormar. No, on je bio potpuno

neprikladan za skrovište jer se nalazio na fresci koja se protezala od poda do stropa.

Nepoznati ju je slikar naslikao na zidu u najudaljenijem uglu dvorane, u blizini

tajanstvenog zvjezdanog znaka između dva reda polica. Lauri freska uopće nije

upala u oči kad je tu bila s Percyjem. To nije bilo začuđujuće jer se na prvi pogled

činilo kao da su ta dva reda polica koji su činili prolaz nešto duţa od ostalih. A veliki

je ormar na zidu na kraju prolaza izgledao nevjerojatno stvarno. Laura ga je morala

više puta pogledati dok nije shvatila da je samo nacrtan, kao i produţeci polica.

U djevojčici se probudi znatiţelja. Krene prema ormaru, a Lukas joj se pridruţi.

Oboje s interesom promotre ormar koji je bio visok gotovo dva metra i jedan metar

širok. Izgledao je kao da je izrađen od drva. No, neobično je bilo to što je izgledao

kao da nema vrata. Na cijeloj prednjoj strani nije bilo ni ključanice ni kvake. Ali, bio

je izrezbaren drvenim mozaikom. Na njegovoj površini izmjenjivah su se veliki

kvadrati od svijetlog i tamnog drva i činili šahovski uzorak koji se sastojao samo od

pet vodoravnih i okomitih redova. Na svakom od dvadeset pet polja nalazile su se

ţivotinjske figure: lav, jednorog, kit, bik, antilopa i vuk, tako da su na neobičnom

igraćem polju - pod pretpostavkom da se o nje mu radilo - bile zastupljene sve

ţivotinje. Ako se izuzme veličina, izgledale su vrlo ţivotno - gotovo ţivo.

Laura pokaţe na ukrašeni prednji dio ormara. „Što je to?« upita ona. »Je li to

neka vrsta društvene igre?«

Na njeno iznenađenje, Lukas na to nije imao odgovor. »Nemam pojma - ali čini

mi se da je tako. U svakom slučaju, nikada nisam vidio takvu igru. Poredak figura je

prilično čudan, zar ne?«

'Tako je', pomisli Laura. U najdonjem redu na polju su zajedno bili lav i

jednorog, a slijedili su antilopa, vuk pa opet antilopa i na kraju opet lav i jednorog. U

drugom su se redu izmjenjivali kit, bik, pa opet kit, pa lav i jednorog i na kraju

antilopa. U sljedeća tri reda ţivotinje su također bile izmiješane.

»Ako je to doista neka igra, ne znam kako bi se figu re trebale kretati«, nastavi

Lukas. »Na koji ih se način moţe pomaknuti na druga polja kako bi pojeli

protivničke figure - ako je to uopće cilj igre. Ne znam po kojoj su logici sloţene

figure. Izgleda prilično komplicirano.« Dječak bespomoćno slegne ramenima.

»Moţda sve to ima potpuno drukčiji smisao, tko zna? To nama ionako nije vaţno,

Laura. Ormar je samo nacrtan i zato ne dolazi u obzir kao moguće skrovište.«

Laura rukom prijeđe po zidu. Na dodir je bio sasvim gladak. Kao da je slika bila

premazana nekim nevidljivim zaštitnim slojem. Razvuče lice u nervoznu grimasu.

»Ĉudno je što se netko oko te freske toliko trudio. U ovom dijelu dvorane gotovo

nitko ne moţe vidjeti to umjetničko djelo. «

Lukas ponovno nabora čelo. »Imaš pravo. A i oni rijetki pojedinci koji su znali za

tajni arhiv nisu od freske imali gotovo ništa!«

Laura zbunjeno pogleda brata. »Kako to misliš?«

»Pogledaj oko sebe: freska se nalazi u najudaljenijem kutu prostorije. Ne vidi se

ni s vrata ni s mjesta gdje je stol, a ni iz čitaonice. Ako je netko ţeli vidjeti, mora doći

baš u ovaj prolaz.«

»Sada kad si to rekao, i meni upada u oči.«

»Zašto bi netko tako realistično oslikao zid ako tu sliku ionako nitko ne vidi?«

Laura je napeto promatrala sliku. »Ali... neki je razlog zacijelo postojao - zar ne?«

»I ja mislim!« Lukas zamišljeno pogleda sestru iznad ruba naočala. »Pitanje je -

koji?« Zatim pogleda na sat. »O, čovječe, već je pola četiri«, reče on ţurno. »Monasi

uskoro ustaju. Najbolje da nestanemo. Ovdje nemamo više što traţiti!«

Laura razočarano uzdahne i nevoljko se pridruţi bratu koji je krenuo prema

izlazu. Posljednji se put okrene i pogleda neobični znak na nebeskom svodu. Sedam

je zvijezda svjetlilo tako jako kao da joj nešto ţele reći.

Kao da su za nju imale neku tajnu poruku.

No, Laura ju nije mogla dokučiti. Ĉinilo joj se kao da zvjezdani sjaj čuva neku

veliku tajnu. Pokunjeno krene dalje. No, odjednom stane kao ukopana. Iznenadna

pomisao razvedri joj lice kao da je izašlo sunce.

Naravno! Kako je mogla biti tako slijepa!

Zašto se nije sjetila Mordukovih riječi: »Ono što je skriveno ne nalazi se na

očitim mjestima!« Budući da je svakome bilo očito da Kaleţ ne moţe biti skriven u

naslikanom ormaru, upravo je on bio savršeno skrovište!

»Ĉekaj, Lukase!« poviče ona uzbuđeno, okrene se i poţuri prema slici. Dok je

trčala, sve je misli i energiju usredotočila na fresku, a ostatak svijeta je isključila iz

svijesti. Istoga trenutka primijeti kako je oslikani zid neupadljivo počeo treperiti i

činilo se da postaje gotovo proziran.

Lukas začuđeno zastane, pogleda preko ramena - i ugleda kako je Laura

zakoračila u fresku. Sljedećeg je trenutka netragom nestala, kao da ju je zid progutao.

Dvadeset sedmo poglavlje:

* Komplicirana zagonetka

Zlatni mjesec i Ĉovječja zvijezda stajali su visoko nad

Hellunyatom i obasjavali ga blagim svjetlom. Paravain se nemirno vrpoljio na

visokom tornju. Mučile su ga brige. Brinuo se za Alienor. Za Silvana. Za Kaleţ

svjetla.

I za budućnost svjetova.

Naravno, Elysion je imao pravo. Nisu smjeli pribjeći nasilju jer bi time izdali

samu prirodu Svjetla. Ali, što će se dogoditi ako Borboronov plan uspije? Ako se

doista uspije domoći Kaleţa i pritom zarobi Lauru?

U tom će slučaju Svjetlo izgubiti bitku i oni više neće moći odbiti legije

Borboronovih Crnih ratnika. Tamne će sile pobijediti, a vlast će preuzeti Vječno

ništavilo.

Ali, upravo se to nije smjelo dogoditi.

Nikada!

Paravain nije znao kako bi to spriječio i koliko god je razbijao glavu, na pamet

mu nije padalo nikakvo rješenje.

Kad je čuo Morwenine korake, osjeti olakšanje, a srce mu ispuni radost.

Nasmiješi se iscjeliteljici usprkos brigama koje su ga tištile.

Morwena mu uzvrati osmijeh, a onda se uozbilji.

»Znam što te muči«, reče ona. »Zato sam došla.«

Paravain je zapanjeno pogleda.

»Nije dobro kad čovjek ostane sam sa svojim brigama«, nastavi Morwena

njeţno. »Lakše ih je podnijeli kad ih s nekim podijeliš.« S tim mu se riječima pribliţi

i uzme ga za ruku.

Paravain osjeti toplinu njene koţe i tijelom mu prođu ugodni trnci.

Iscjeliteljica ga njeţno pogleda. »Sjećaš li se zimskog solsticija? Kad si se iz

Doline vremena vratio bez Kaleţa i kad si bio čvrsto uvjeren da je sve izgubljeno?«

Paravain kimne glavom.

»Ĉinilo se da više nema nade - ali, ipak smo se spasili.«

Vitez se nasmiješi.

»Zašto bi ovoga puta bilo drukčije?« upita odlučno iscjeliteljica.

»Zato što se čuda ne ponavljaju«, odgovori Bijeli vitez. »A ono što se tada

dogodilo doista je bilo čudo.«

Morwenine se oči ovlaţe. »Zašto imaš tako malo povjerenja u snagu Svjetla?«

upita ona promuklim glasom. »Zašto ti nedostaje pouzdanja i nade?« Priđe mu

sasvim blizu, a Paravain se prepusti njenom zagrljaju i stisne je uza se. Grlio ju je

tako čvrsto kao da ju nikada više neće pustiti.

Sve se dogodilo upravo kako je Laura očekivala: kad je ušla u zid, nije osjetila

ništa. Nikakav otpor, nikakvo trenje - ništa. Svijet iza površine stvari s lakoćom se

otvarao svima koji su u njega čvrsto vjerovali. Zato se Lauri činilo kao da je

jednostavno nastavila šetati prolazom između polica. No, onda primijeti da se ipak

sve promijenilo: u ušima joj odjekne reski zvuk sirene, a sve oko nje

bilo je okupano blistavim svjetlom. Osim toga, police s njene lijeve i desne strane,

kao i sam ormar, djelovali su potpuno stvarno. Upravo su takvi bili i na dodir -

pravi komadi drvenog namještaja.

Kad je Laura začula svoje ime, okrene se i ugleda brata. Lukas je bespomoćno

stajao ispred zida i dodirivao ga dok ju je glasno dozivao: »Laura! Gdje si, Laura?«

No, Lukas ju nije mogao vidjeti.

Naravno da nije - Lukas nije bio Ĉuvar. Svijet ispod površine stvari otvarao se

samo Ĉuvarima.

Laura je već htjela promoliti glavu kroz zid da umiri Lukasa kad začuje

nepoznate glasove koji su istovremeno govorili: »Bilo je i vrijeme, zar ne?« - »Već

smo pomislili da nikada neće shvatiti!« - »Ĉuvari više nisu ono što su nekad bili.

Kako netko moţe tako sporo shvaćati?«

Djevojčica se začuđeno ogleda oko sebe.

Tko je to bio?

Tko je govorio?

Laura pogleda na lijevu i desnu stranu, ali ne ugleda nikoga.

Jesu li ti glasovi moţda dopirali - iz ormara?

Djevojčica zakorači prema umjetnički izrađenom komadu namještaja kad joj do

ušiju ponovno dopre ljutiti glas: »Pogledajte je samo! I ta ţeli biti Ratnica svjetla!

Ako tako nastavi, nikada neće riješiti zagonetku!«

Laura se opet smeteno ogleda po cijelom prolazu - a onda joj pogled padne na

ţivotinje.

Lavovi, antilope, vukovi, bikovi, kitovi i jednorozi na prednjem dijelu ormara

napustili su svoja mjesta na kvadratnim poljima i ţivahno su koračali po igraćem

polju. Promatrah su Lauru i pritom međusobno razgovarali.

Djevojčica ih je zaprepašteno gledala. »Govorite li o meni?«

»Naravno!« Brzi je odgovor stigao od jednoroga koji su govorili u isti glas, a

onda prasnuli u njištavi smijeh. Tek je onda Lauri upalo u oči da se snjeţnobijela

bića s rogom od slonovače kreću potpuno sinkronizirano, kao i ostale ţivotinje.

Sivi su vukovi uperili njuške uvis i počeli glasno zavijati. Zvučalo je kao da joj

se prezirno smiju. Bikovi su zamišljeno kimali glavama i rikali. Kitovi su glasno

skvičali, a antilope saţalno njištale. Samo su lavovi ponosno šutjeli, kao da su im

takve djetinjarije ispod časti.

Laura proguta knedlu. »Što... što ţelite od mene?«

»Već samo ovo pitanje je da zaurlaš od smijeha!« jave se vukovi i pogledaju

bikove odmahujući glavom. »Ona nešto ţeli od nas, zar ne?«

»Tako je, tako je!« zariču bikovi. »To dokazuje da ona nije Izabrana. Jedna

Ĉuvarica nikada ne bi postavila tako glupo pitanje. Oh, oh - to moţe samo loše

završiti! Moţe samo loše završiti!«

»Glupost!« Lavovi ih prijekorno pogledaju. »Vidite da je zbunjena. Tako bi se

svatko osjećao.«

»Ah, Ratnica svjetla sigurno ne bi, zar ne?« zaurlaju vukovi dok su djevojčicu

sumnjičavo motrili blistavim ţutim očima.

»To vam cijelo vrijeme govorimo«, procvrkutaju njeţni jednorozi svojim

srebrnkastim glasićima. »Ona nije Ĉuvarica, i zato...«

U tom trenu lavovi iznenada bijesno riknu. Iako im je veličina bila jedva

trideset centimetara, njihovi su glasovi poput oluje zagrmjeli prolazom. Zidovi su

se stresli,

a Laura je gotovo oglušila. Jednorozi se uţasnuto sagnu, a vukovi preplašeno

podviju repove. Antilope se uplašeno trgnu, a kitovi zaprepašteno zinu. Samo su

bikovi ostali potpuno mirni.

»Dosta s vašim glupostima!« zariču lavovi. »Prijeđimo konačno na stvar! Već će

se pokazati je li ona Izabrana - jer samo Izabrana moţe otkriti ključ tajne!«

Laura nije mogla suzdrţati osmijeh. »Znači, Kaleţ je doista skriven u ormaru?«

upita ona.

»Ĉujte, čujte!« oštro zanjište jednorozi. »Pa to je jasno, zar ne?!« prezirno

zaurlaju vukovi. Kitovi zavrte glavama, antilope je u nevjerici pogledaju, a bikovi

samo progunđaju: »Tako je, tako je!«

»Svi mi ovdje pazimo da Kaleţ dospije u prave ruke!« objasne lavovi ponosno.

»Onaj tko ga ţeli preuzeti prvo mora proći pored nas - a to moţe uspjeti samo

Izabranoj !«

»Ah...« Laura začuđeno pogleda ţivotinje. »Profesor je rekao da moć Pečata

čuva Kaleţ.«

U ušima joj zazvoni srebrnkasti smijeh jednoroga, a zlobno zavijanje vukova

pomiješa se sa veselom rikom bikova. Kitovi podrugljivo zaskviče, a antilope se

iskeze i zanjište. Samo su lavovi sačuvali dostojanstvo, kako kralju ţivotinja i priliči.

»Upravo tako«, potvrde oni svečano. »Do Kaleţa moţeš doći samo pomoću tajne

Pečata. Ili ćeš ti moţda uspjeti riješiti našu zagonetku -naime, jedno proizlazi iz

drugog.«

Laura se namršti. »Jedno proizlazi iz drugog?« ponovi ona zamišljeno. »Bojim

se da ne razumijem što...«

»To ti vjerujemo na riječ!« zanjište jednorozi. »Bilo što drugo bi nas začudilo, zar

ne?« prokomentiraju vukovi. »Joj, joj«, uznemireno zariču bikovi. »Ne razumije?«

začude se antilope, a kit s negodovanjem zaskviči.

»Nije tako teško!« objasne lavovi. »U svakom slučaju, imaš tri pokušaja. Ali,

dobro razmisli i paţljivo odaberi jer će inače sef zauvijek ostati zapečaćen.«

Laura proguta knedlu. Gotovo je stigla do cilja, a onda je otkrila da je čeka još

prepreka. Nadala se da ta zagonetka ipak neće biti jako teška. Naposljetku, dan

proslave Ostare nezaustavljivo se bliţio.

»Jesi li spremna?« Lavovi su zvučali veoma nestrpljivo.

Djevojčica ţurno kimne. »Ovaj... da, da, naravno«, odgovori ona brzo.

»Onda naćuli uši i dobro slušaj jer ćemo ovo reći samo jedanput!« Lavovi se

okrenu i upitno pogledaju ostale ţivotinje. »Jeste li se smirili? Moţemo li početi?«

»Naravno!« otpuhnu jednorozi. »Već odavno«, zareţe vukovi, a bikovi muklo

zariču: »Dobro, dobro!« Kitovi i antilope samo su šutke kimnuli glavama.

»Krenimo, dakle!« narede lavovi.

Započeli su jednorozi. Poredaju se u vrstu netremice gledajući djevojčicu i

izgovore: »Iako nas je šest, za petoro stojimo...« Kitovi nastave: »... a jedan od nas u

imenu tajnu skriva.« Zatim su na red došli vukovi: »Poput konja naprijed ide...« »...

tko naš početak pogodi«, dodaju lavovi, a zatim sve ţivotinje jednoglasno završe

zagonetku: »Snaga Pečata pokazuje put na čijem kraju stoji Kaleţ.«

Ţivotinje zamuknu, okrenu se od Laure i odmjerenim se koracima vrate na

svoja početna mjesta, kao što ponosnim glasnicima iz stranoga svijeta i priliči. Kad

se i zadnja ţivotinja vratila na svoje mjesto -naravno, posljednji je bio jedan od

njeţnih jednoroga -ukoče se i zamru.

Laura nije ni pisnula. Zaprepašteno je promatrala sva ta zbivanja. Zagledala se

u ormar kao da očekuje posljednji znak bajkovitih ţivotinja, moţda mig ili neki

drugi oblik pozdrava na rastanku. No, one se ne pomaknu. Djevojčica se okrene i

polako pođe prema bratu.

Kad je Laura iskoračila iz zida, Lukas se trgne. „Što se dogodilo?« upita on

uzbuđeno. „Što si radila unutra, Laura? Reci već jednom!«

»Idemo«, odgovori ona, udubljena u misli. »Inače bi nas monasi mogli otkriti.«

Kaja odmahne glavom i razočarano pogleda Lauru. »O, ne!« uzvikne ona.

»Ako sam dobro shvatila, taj posjet samostanu nije ti bio ni od kakve koristi!«

»Kako se uzme«, odgovori Laura otegnuto. »U svakom slučaju, sada znam gdje

se nalazi Kaleţ...«

»... do kojega ionako ne moţeš doći!« upadne joj Kevin u riječ. »Ta smiješna

zagonetka nema nikakvog smisla. Inače bismo u međuvremenu došli barem do

naznake nekog rješenja, zar ne?«

Laura samo mrzovoljno uzdigne obrve i dobaci bratu pogled kojim ga je molila

za pomoć.

Lukas je također bio neraspoloţen. »Naţalost, ni ja nisam bio osobito uspješan«,

reče on. »Posljednjih sam dana na Internetu pretraţivao sve moguće stranice o

zagonetkama i proročanstvima. Našao sam svašta - ali baš nikakve informacije o toj

Ĉudnoj zagonetki.

Naravno, nisam našao ni rješenje. Nešto sam novo saznao samo o Reimarovom

kapelanu.«

»Što?«

» Da j e usprkos svom kratkom ţivotnom vijeku dovršio prekrasne kopije

Biblije i da je radio na kronici dvorca Ravenstein kad ga je Reimar dao pogubiti.«

Lukas prodorno pogleda sestru. »Tata se za svoj istraţivački projekt o povijesti

Ravensteina često koristio njegovim materijalima. Oni su sačuvani ovdje u arhivu.«

Kad je Lukas spomenuo oca, Lauri postane teško oko srca. »To zvuči

zanimljivo. Moţda bismo i sami trebali proučiti te materijale. Ali, bojim se da nam

to neće pomoći da riješimo ovaj najvaţniji problem.«

Dječak sa ţaljenjem slegne ramenima. »Zao mi je, ali više ništa nisam saznao.«

»Ni u knjiţnici ništa nisi otkrio?« Na Kajinom licu bila je vidljiva slabašna nada,

ali i ona se ugasi nakon što je Lukas odmahnuo glavom.

»Ništa. Iako mi je gospođica Broselsam svesrdno pomagala. Otkad sam joj

objasnio teoriju Stephena Hawkinga, rastapa se od ljubaznosti i dopušta mi sve!«

»Hvala joj, ali ne, hvala!« progunđa Laura mrzovoljno.

»Jesi li se raspitao na Sveučilištu?« dobaci Kevin.

»Jesam - ali, ni tamo mi nitko nije mogao pomoći.« Lukas priđe sestri i

sumnjičavo je pogleda. »Jesi li sigurna da si dobro čula zagonetku?«

»Naravno!« uzvikne djevojčica. »Sasvim sigurna!« Dobro sam je zapamtila:

Tako nas je šest, za petoro stojimo, a jedan od nas u imenu tajnu skriva. Poput

konja

naprijed ide tko naš početak pogodi. Snaga Pečata pokazuje put na čijem kraju stoji

Kaleţ.' To je zagonetka koju su izrekle ţivotinje!«

»Dobro, dobro«, reče Lukas umirujućim tonom. »Samo sam se htio uvjeriti.

Naposljetku, o tome ovise mnoge stvari.«

Laura mu dobaci ljutiti pogled. Naravno da je znala što je sve o tome ovisilo!

Ako ne odnese Kaleţ na Aventerru, snage Svjetla će još barem tri mjeseca morati

izdrţati bez blagotvorne snage Kaleţa. To će oteţati njihovu borbu, a opasnost da

će ih Zlo nadjačati svakim je danom bila sve veća. Sto je bilo još gore: ako

Borboronu ne preda Kaleţ, on će ubiti njenog oca.

Tata.

Nije smjela dopustiti da njenog oca zadesi takva sudbina! To je jednostavno bilo

nezamislivo i zato je tu zagonetku morala riješiti pod svaku cijenu.

Mora uspjeti!

»Ne smijemo odustati dok ne nađemo rješenje!« reče Laura prkosno i iz torbe

izvuče mobitel. »Reći ću Sayelle da nećemo doći kući za vikend.« Uključi mobitel i

upravo je htjela utipkati četveroznamenkasti PIN - kad odjednom začuđeno

zastane. Njeno namršteno lice razvedri iznenadna spoznaja. »Hej - naravno!«

poviče ona. »Kako mi to ranije nije palo na pamet!«

Nasmiješi se prijateljima koji su je zbunjeno gledali.

»Zar ne razumijete?« vikne Laura. »Rješenje ove zagonetke vjerojatno je slično

ovome PIN-u. Neka vrsta šifre pomoću koje se otvara ormar.«

Lukas je na trenutak zaprepašteno pogleda, a zatim se i on nasmiješi. »Jasno - a

ta igraća ploča uopće nije igraća ploča, već neka vrsta tipkovnice: ako određena

polja pritisneš određenim redom, ormar se otvara!«

Kaja je izgledala zbunjeno. Kevin je, međutim, izgledao kao da u potpunosti

shvaća o čemu se radi. »Rješenje zagonetke je ujedno i tajni PIN za ormar, zar ne?«

»Tako je, Kevine!« Laura mu se prijateljski nasmiješi. »Shvatio si.«

»Pa da, to vam cijelo vrijeme govorim«, ubaci se Kaja. Kad su je prijatelji s

negodovanjem pogledali, mimo doda: »Očito je, zar ne?«

Lukas iznervirano zakoluta očima, a Laura nije mogla suzdrţati osmijeh. Njena

je prijateljica bila jednostavno nepopravljiva!

»OK, sada malo bolje razmislimo o tome«, uozbilji se Laura. »'Iako nas je šest,

za petoro stojimo, a jedan od nas u imenu tajnu skriva', rekli su kitovi - što bi to

moglo značiti?«

»Moţda da je jedan od njih višak?« predloţi Kaja.

»Glupost, ti nula-kiu!« Lukas se više nije mogao suzdrţati. »Tih šest ţivotinja

nije onako poredano bez razloga! Znači, nijedna nije višak, to je logistično!«

»Moţda su time htjeli reći da rješenje ima pet dijelova, a ne šest, kako bi se na

prvi pogled činilo?« reče Kevin.

»Upravo tako!« Lukas je iznenada postao jako uzbuđen. Ţustro mahne

kaţiprstom. » 'A jedan od nas u imenu tajnu skriva', rekli su kitovi. Ako ih

shvatimo doslovno, to bi onda značilo...«

»... da rješenje ima neke veze s njihovim imenom«, prekine ga Laura brzo.

»To sam i ja pomislila!« umiješa se Kaja. Pravila se da ne primjećuje Lukasov

otrovni pogled. »Moramo saznati kako se u rješenje uklapa njihovo ime. I kakvu to

tajnu skrivaju?«

»Dobro pitanje!« Lukas je pogleda preko ruba svojih profesorskih naočala.

Ljutnja mu je nestala s lica. »Razmislimo po čemu se te ţivotinje razlikuju.«

»Na pamet mi pada samo zajednička crta.« Laura zamišljeno pogleda prijatelje.

»Sve su ţivotinje sisavci.«

Kaja kimne glavom. »Tako je. Ali, jednorog nije prava ţivotinja.« Kad je

primijetila kako je Laura stisnula oči i prijekorno je pogledala, brzo doda: »Dobro,

dobro. U svakom slučaju, jednorozi ne postoje u svijetu koji mi vidimo.«

»Razlikuju se po načinu hranjenja. Jednorozi, bikovi i antilope su biljojedi«, reče

Kevin, »vukovi i lavovi su mesojedi i grabeţljivci, a kitovi se hrane ribom.«

Lukas zamišljeno nagne glavu. »Sve je to točno - ali, bojim se da nas ne dovodi

bliţe rješenju.«

»Kako ne?« Sudeći po Laurinom licu, činilo se da joj je na pamet pala ideja. »To

bi moglo značiti da se naizmjence moraju pritisnuti polja s mesojedom i biljojedom.

Na primjer: lav, jednorog, vuk, bik, a onda, recimo, kit?«

Lukas na trenutak stisne oči. Napeto je razmišljao, a onda ţustro odmahne

glavom. »Ne vjerujem. Postoji samo jedno točno rješenje. Na taj način koji si ti

opisala postoje stotine mogućnosti.«

»Ali, ne i ako slijediš riječi zagonetke«, dobaci Laura. »Zagonetka nalaţe da se

ide naprijed poput konja.«

Kaja je zbunjeno pogleda. „Što su time mislili? Galopom, kasom ili običnim

korakom?«

Lukas glasno uzdahne, a Laura se nasmije i odgovori: »Ma ne! To vjerojatno

znači da se poljima treba kretati poput konja u šahu.«

Kevin kimne glavom. »To mi se čini logičnim.«

»Tako je!« Lukas namjesti naočale koje su mu kliznule na nos. »Samo - koje je

početno polje? Sama zagonetka postavlja upravo to pitanje: 'Tko naš početak

pogodi'.«

Laura nabora čelo. »Nisam sigurna da se na to misli. Samo je po sebi razumljivo

da se mora početi na ispravnom polju; to nema potrebe naglašavati! Moţda taj

'početak' ne označava prvo polje...«

»Nego?« upita nestrpljivo Lukas.

»Nego prvo slovo njihovog imena!« uzvikne Laura. »Ono po čemu se te

ţivotinje razlikuju njihova su imena - koja počinju različitim slovima!«

Na trenutak je Lukas izgledao potpuno zbunjeno. Otvorenih je usta zurio u

sestru - a tada mu se lice razvedri poput natpisa 'Jackpot' na igraćem automatu.

»Hej, Laura - to je genijalno! Jednostavno genijalno! To je rješenje, sasvim sigurno!

Antilope su prve po abecedi.« Lukasov osmijeh postane još širi. »To je

fenomentastično! Rješenje je sasvim jednostavno. Imamo L kao lav, A kao antilopa,

V kao vuk, K kao kit, B kao bik i J kao jednorog. Tih šest slova mora u obliku slova

L, kako se konj kreće na šahovskoj ploči, činiti neku smislenu riječ.«

Kaja brzo ustane. »Daj mi komad papira. Nacrtat ću uzorak na ormaru da nam

bude lakše.«

Skica je uskoro bila gotova. Prijatelji se entuzijastično daju na posao. No,

njihovo oduševljenje je brzo splasnulo jer, na svoje veliko razočaranje, rješenje nisu

našli. Koliko god su se trudili, jednostavno im nije uspijevalo od šest slova sloţiti

smislenu riječ. Pogotovo ne u obliku kretanja konja na šahovskoj ploči. Na kojem

god su polju počinjali, nijedna kombinacija nije imala smisla. Nakon sat vremena,

frustrirano su odustali, iako je Laura bila gotovo sigurna da su na dobrom putu.

Lukas rezignirano spusti olovku. »Jednostavno ne shvaćam. Sve se čini tako

logističnim - a ipak nismo došli ni do čega konkretnog!«

»Nešto smo previdjeli«, naglas je razmišljala Laura.

»Tako izgleda«, sloţi se Kaja. »Pitanje je samo, što?«

»Kad bih samo znala!« prigušeno uzdahne Laura. »Moţda bismo trebali

razmisliti o tome što znači peta rečenica zagonetke: 'Snaga Pečata pokazuje put.'

Pada li ti što na pamet, Kevine?«

Kevin u tom trenutku problijedi kao krpa.

„Što ti je?« upita ga zabrinuto Laura.

»Ah, ništa.« Dječak odmahne rukom. »Odjednom mi je mučno na ţelucu.

Moţda bih trebao nešto pojesti.«

»Odlična ideja!« Kaja, koja je cijelo vrijeme više- manje pasivno sjedila, naglo

ţivne. Skoči na noge i poţuri prema vratima. »I meni je ţeludac potpuno prazan!«

Očito je zaboravila da je u proteklih pola sata smazala cijelu čokoladu. I to sasvim

sama jer su je se drugi velikodušno odrekli.

No, Laura je zadrţi. »Samo trenutak!« reče ona prijekorno. »Razmislimo još

malo. Ovo je vaţnije odjela.«

Kaja se pokori, ali nevoljko. Kad je ponovno sjela na krevet, Laura zamišljeno

pogleda dječake. »Jedna mi stvar ne izlazi iz glave: zašto su lavovi rekli da snaga

Pečata i rješenje zagonetke proizlaze jedno iz drugoga? Sto bi to moglo značiti?«

»To moţemo samo nagađati, Laura«, reče Lukas. »Ako je rješenje doista neka

riječ, kao što pretpostavljamo, onda bi to moglo značiti da...«

Zastane i odsutno se zagleda u daljinu.

»Što, Lukase? Što bi to moglo značiti?« upita nestrpljivo Laura.

»Da ta ista riječ ujedno označava i Pečat Sedam mjeseca - ali, time se opet

vraćamo na početak. Još uvijek nismo otkrili zašto je taj Pečat vaţan i gdje se nalazi.

A jedina stvar koja bi nam mogla pomoći da to saznamo nedostupna nam je.«

Kaja ga zbunjeno pogleda. »Koja je to jedina stvar?«

»Ona stara knjiga, naravno«, umiješa se Laura. »'Bratstvo Sedmorice'. Policija ju

je uzela kao dokaz.«

»A da Bellheimu objasniš o čemu se radi i lijepo ga zamoliš da ti je posudi?«

Laura nabora čelo. »Zaboravi, Kajo! Nikada mi je ne bi posudio. Ona je njegov

najjači dokaz protiv profesora i nikome je neće dati.«

Prijatelje obuzme potištenost i Kevin izgovori ono što su i Lukas i Kaja

pomislili: »Znači da više nema nade.«

»Ne, Kevine, nije tako«, odlučno reče Laura i ohrabrujuće se nasmiješi. »Do

proslave Ostare imamo još dva dana. Ĉetrdeset i osam sati u kojima se još svašta

moţe dogoditi. Tata je uvijek govorio...«

»... gubi samo onaj koji odustane«, nastavi Lukas. No, zvučao je obeshrabreno.

Laura mu zato upadne u riječ: »A onome koji vjeruje u snagu Svjetla sve će uspjeti.«

No, i sama je osjetila kako je nagriza sumnja, iako to nikome ne bi priznala.

Ĉak ni ocu.

Ogromno dvorište Gralskog dvorca nije bilo dovoljno veliko za sve Bijele

vitezove. Zato su neki od njih čekali vani ispred vrata.

Ĉuvar svjetla sjedio je na snjeţnobijelom konju na maloj uzvisini na sjevernoj

strani dvorišta. Kraj njega su bili Paravain i Morwena, također na veličanstvenim

pastusima. Elysion sa zadovoljnim osmijehom pogleda legije svojih Ratnika svjetla

koji su se skupili u Hellunyatu, a tada im se obrati.

»Prijatelji moji«, vikne on jasnim glasom. »Skupili smo se ovdje zato što će nam

ovaj dan biti radostan. Danas, na proslavi Ostare, vratit će nam se Kaleţ svjetla.

Zato ćemo zajedno odjahati u Dolinu vremena kako bi nositeljici Kaleţa priredili

dostojan doček - ta će djevojčica svakome od nas biti uzor i dokazati da se za Svjetlo

vrijedi boriti.«

S osmijehom se okrene prema Paravainu. Bijeli vitez podigne ruku i da svojim

ljudima znak za pokret.

Elysion lagano podbode svog pastuha. U pratnji Paravaina i Morwene izjaše iz

dvorišta, a Bijela mu se vojska pridruţi i svi zajedno krenu prema Dolini vremena.

Dvadeset osmo poglavlje:

* Tračak nade

Kad je stigla iza breţuljaka na zapadu, Laura osjeti kako je

napušta i zadnja nada. No, činilo se kao da joj nebo ţeli podariti hrabrost. Večernje

je rumenilo njeţno obasjavalo daleki horizont koji je sjao poput blistave vrpce na

narančasto-zlatnom nebu, kao da ţeli proslaviti jedan uspješni dan. No, Laura nije

bila raspoloţena za slavlje. Naprotiv: obuzela ju je duboka obeshrabrenost. Stigla

je noć proslave Ostare i za nekoliko će se trenutaka otvoriti čarobna vrata.

Laura podigne glavu i pogleda prema otočiću. Došla je na obalu Vještičjeg

jezera jer je u svom očajanju htjela biti sama sa svojim mislima. Oblaci magle koji

su se nadvijali nad otokom sve su se više skupljali prema njegovu središtu i već su

počeli blago svjetlucati, kao da ih je netko iznutra upalio. Uskoro će na

tajanstvenu stazu koja je vodila na Aventerru moći stupiti oni koji su bili upućeni

u tajnu, a da ostali ljudi to uopće ne primijete. Ako netko nešto i opazi, pripisat će

to nekom neobičnom svjetlosnom fenomenu, ali neće otkriti istinu skrivenu ispod

površine stvari. No, Laura neće moći iskoristiti svoju upućenost u veliku tajnu

koja povezuje Zemlju i Aventerru. U posljednja dva dana nije postigla nikakav

napredak. Nije riješila zagonetku niti je otkrila tajnu koju je skrivao Pečat Sedam

mjeseca.

Zakazala je.

Potpuno zakazala.

I zato je njenog oca čekala sigurna smrt.

Lauru iz misli prene krik orla. Iznenađeno pogleda uvis i ugleda pticu s

velikim krilima koja je kruţila oko otoka. Na krvavocrvenom nebu činilo se kao

da su mu krila u plamenu. Orao ponovno krikne, a zatim odleti prema visokom

tornju koji se uzdizao na istočnoj strani dvorca Ravenstein. Trenutak kasnije,

progutala ga je tama. Više mu nije bilo ni traga - ali, Laura je bila sasvim sigurna

da se nije prevarila. Doista je vidjela orla - Glasnika svjetla. Iznenada se u njoj

probudi nova nada.

Laura ţurno prođe pored kamenih lavova i popne se velikim ulaznim

stepenicama. Portak, Kameni div, namrštio je sivo lice i zabrinuto gledao za njom.

Kad je nestala iza vrata, on dobaci brz pogled Latusu i Laterisu. Svatko tko je znao

vidjeti ispod površine stvari mogao je primijetiti da su i krilati lavovi bili vrlo

zabrinuti.

Laura je već prošla pored slike u predvorju kad opazi da je Bijela ţena na slici

nestala. Na samotnoj livadi leţao je samo crni vuk dok se u pozadini kroz drveće

ocrtavala silueta dvorca Ravenstein.

Djevojčica zastane i iznenađeno se zagleda u sliku. Što se dogodilo? Zašto je

Silva napustila svoje mjesto?

Kamo je otišla?

Laura nagne glavu i zamišljeno promotri sliku iz

doba Strašnoga viteza, a onda krajičkom oka opazi neko bijelo svjetlucanje.

Okrene se i na stubištu ugleda neku sjenu koja je trenutak kasnije nestala iza ugla

- to je sigurno bila Silva.

Bez mnogo razmišljanja, Laura poţuri stubištem. Već je gotovo stigla do

najgornjeg kata kad napokon shvati da se nije prevarila: to je doista bila Silva koja

kao da je lebdjela iznad poda. Skrenula je u dugački hodnik na četvrtom katu.

Ţena u bijelom nije se previše ţurila, tako da ju je Laura uskoro sustigla.

„Što se dogodilo, Silva?« obrati joj se djevojčica. »Kamo ćeš?« Kad se mlada

ţena okrenula prema njoj, Laura ugleda kako joj niz blijede obraze klize suze. »Ne

plačeš valjda opet zbog mene?« upita ona bojaţljivo.

Usprkos brigama koje su je mučile, preko lica Bijele ţene preleti osmijeh. »Ne,

Laura. Ne lijem suze zbog tebe - ovaj put ne. Na dan poput ovog ne mogu si

pomoći; moram oplakivati svoju sudbinu.«

Laura proguta knedlu, a pomisao na Silvin tuţni ţivot dirne je u srce. Percy i

ona su na putovanju snovima spriječili da ona u svom vučjem obličju padne u

smrtonosnu zamku koju je postavio njen Hans, koji ništa nije slutio - ali, ipak je

nisu mogli spasiti. Nekoliko mjeseci kasnije, Reimar von Ravenstein joj je

ponovno zapovjedio da izabere: njegovu ljubav ili smrt. Pomisao da bi brakom sa

Strašnim vitezom izdala svoju pravu ljubav bila je Silvi toliko nepodnošljiva da se

pred njegovim očima bacila s tornja. Laura odjednom shvati što je Bijela ţena

naumila. »Danas je godišnjica tog strašnog dana, zar ne?« upita ona suosjećajno.

»Da, Laura.« Na Silvinim se beskrvnim usnama pojavi bolni osmijeh. »Ljudi

su tada slavili Ostaru i svi su se veselili nadolazećem proljeću, a mene je taj nitkov

odvukao na toranj i naredio mi da biram...« Mlada ţena zastane i odsutno se

zagleda pred sebe. »Koliko god da je otada godina prošlo, na prvi dan proljeća sve

u meni oţivi i više me ništa ne moţe zadrţati na mjestu. Neka neodoljiva sila vuče

me na mjesto na kojemu sam Strašnomu vitezu morala dokazati snagu svoje

ljubavi.«

»Znači, ideš na kulu?«

»Da - kao i svake godine u ovo vrijeme.«

»Ja sam u internatu već nekoliko godina, ali još te nikada nisam vidjela na

tornju«, začudi se Laura.

Tuţna se ţena ponovno nasmiješi. »Tek si nedavno stupila u krug Ĉuvara, a

prije nisi mogla vidjeti što se skriva ispod površine stvari«, odgovori ona, a onda

čudnim tonom doda: »A ako se ne varam, čini se da to ni dandanas ne vidiš.«

Laura nervozno pogleda Bijelu ţenu. Nije imala pojma na Sto je Silva ciljala.

Ali, moţda bi od nje mogla dobiti neki savjet. Naposljetku, pomogla joj je i kad je

traţila Kaleţ.

»Ovaj«, reče brzo Laura, »smijem li te otpratiti?«

„Što se mene tiče, moţeš. Ako si voljna praviti mi društvo u mojoj tuzi.«

Nedugo kasnije stajale su na vrhu tornja. Naravno, Silvi se bilo mnogo lakše

popeti. Vrata koja su vodila na vidikovac bila su zaključana. Bijela je ţena

jednostavno prošla kroz vrata, a Laura je već htjela poţuriti k domaru da donese

ključ. Srećom, na vrijeme se sjetila da još uvijek ima Attilin čudesni otpirač s kojim

je lako otvorila masivna drvena vrata.

Laura je stala sasvim blizu Silve i pogledala okolno zemljište koje je već

utonulo u tamu. Samo je mjesec blijedo svijetlio. Bilo je tiho. Vjetar je puhao kao

da svira neku tuţnu melodiju i igrao se s Laurinom dugom kosom - baš kao onda

kad je na Laterisovim leđima pobjegla iz srednjovjekovnog dvorca. Na trenutak joj

se uspomena na tu noć vrati i cijeli joj prizor ponovno oţivi pred očima: Reimar

von Ravenstein i horda njegovih divljih prijatelja. Sablasna vojska u ţeljeznim

oklopima i grozna ţena u smaragdnozelenoj haljini. Kapelan koji je ţurio prema

svojoj kućici u parku da bi knjigu odnio na sig...

Laura se trgne kao da ju je pogodila munja.

Naravno! Kapelan!

Nije li bilo moguće da je on... ?

Laura još nije ni dovršila misao, a već se okrenula i potrčala. Iako nije rekla ni

riječi, činilo se da je Silva naslutila o čemu se radi. Kad je Laura bacila pogled

preko ramena, preko lica Bijele ţene preleti osmijeh, a iako je bila ispunjena

dubokom tugom, odjednom je izgledala puna pouzdanja.

Lukas ni najmanje nije pretjerivao: gospođica Amalie Broselsam bila je doista

spremna sve za njega učiniti. Iako se knjiţnica davno zatvorila, knjiţničarka je

Lauru i Lukasa pustila unutra. Kapelanove im je spise osobno donijela iz arhiva

nad kojim je isto tako budno straţarila kao i nad knjiţnicom.

Kapelanova ostavština nalazila se u neupadljivoj kartonskoj kutiji koju je

Amalie Broselsam stavila na stol. »To je sve što imamo u našem arhivu«,

zacvrkuta ona slatkim tonom. »Biblijski se tekstovi inače čuvaju u područnom

muzeju.«

»Ali, sve ostalo je ovdje?« upita Lukas.

»Naravno!« Amalie iskrivi lice kao da ju je optuţio za nemar. »Svaki listić. Vaš

se otac većinom bavio kronikama. Lice gospođice Broselsam ponovno se opusti.

»Ako vam zatreba pomoć, javite mi.«

»Zašto bi nam trebala pomoć?« upita začuđeno Laura. »Pa znamo čitati.«

»Da. Ali...« Knjiţničarka iskrivi usne. »... ti su tekstovi pisani jezikom 12.

stoljeća, jezikom kojim su se sluţili u srednjem vijeku.«

Lukasove oči bijesnu. »Mislite, kao 'Pjesma o Nibelunzima'?«

»Upravo tako. Ona je nastala samo nekoliko desetljeća kasnije.«

»Onda mi to ne predstavlja problem. To sam s tatom čitao u originalu.«

»Pa to nije normalno«, promrmlja Broselsamica odmahujući glavom, a onda se

opet prijateljski nasmiješi. »Ovdje moţete biti koliko god hoćete. Moram napraviti

semestralne statistike i imam još mnogo posla.«

Laura je jedva dočekala da se neugledna knjiţničaka vrati do svog stola pa da

ona i Lukas konačno ostanu sami. Brzo otvori kutiju i istrese sadrţaj na stol.

Lukas je također bio uzbuđen. »Nadajmo se da ćemo sada otkriti je li tvoja

pretpostavka da je kapelan prepisao 'Bratstvo sedmorice' točna.«

»Moguće je, zar ne? On je bio učen čovjek i sigurno je shvatio da je sadrţaj te

stare knjige vrijedan.«

No, Lauru je duboko razočarao već prvi pogled koji je bacila na spise:

kapelanove su se bilješke sastojale od dvije hrpe trošnih papira koji su bili

povezani širokim lanenim vrpcama i od nekoliko razbacanih stranica ispisanih

gotovo izblijedjelim i zato jedva čitljivim rukopisom. Kopiji tajanstvene knjige nije

bilo ni traga.

Laura problijedi, a nada koja ju je ispunjavala gotovo se ugasi. Bespomoćno se

spusti na stolicu. »Ovo mi je bila jako pametna ideja«, promrmlja ona mrzovoljno.

Lukas je suosjećajno pogleda. »Nemoj to tako uzimati srcu. Ideja je bila dobra -

moţda ćemo u kronici naći nešto korisno.«

Dječak uzme jednu hrpu papira, razveţe vrpcu i počne listati. Pokazalo se da

je kapelan bio svestran čovjek. Nije samo biljeţio događaje u dvorcu, već je tekst i

ilustrirao mnogobrojnim crteţima. Mnogi od njih prikazivali su Strašnoga viteza i

njegovu bandu, ali kapelan je crtao i sluţavke i kmetove, kao i jadne seljake koji su

unajmili škrta polja na Reimarovu imanju i za njih krvavo radili. Zato nije bilo ni

čudno da se u kronici često opisivala Reimarova strahovlada: ljudi na stupu

srama, javna bičevanja i scene mučenja. No, jedna je stvar bila neobična: ni na

jednom crteţu nije bilo krvnika. Tamo gdje se on trebao nalaziti, na crteţima je

bila samo bijela mrlja!

»Moţda uopće nije htio crtati krvnika?« naglas je razmišljao Lukas. »Zbog

nekog praznovjerja ili što ja znam čega?«

»Ne vjerujem«, reče Laura. »Doduše, krvnika nisu nazivali pravim imenom.

Ali, nisam čula ništa o tome da ga se nije smjelo crtati. Ĉini mi se kao da ga je

netko naknadno izbrisao.«

»Izbrisao?« Lukas skeptično pogleda sestru. »Zašto?«

»Nemam pojma.« No, Laurinu je sumnju pojačao crteţ koji je očito trebao biti

krvnikov portret. Naime, podnaslov ispod crteţa glasio je »Crvena smrt«, kako su

ga ljudi nazivali zbog njegove plamenocrvene kose. U pozadini crteţa nazirao se

dvorac, vješala i krvnički panj na koji je bila naslonjena krvnikova sjekira. No, na

mjestu gdje je trebala biti Crvena smrt bila je samo bijela mrlja.

»Tko bi to razumio«, promrmlja Lukas dok je povezivao listove kronike. »Ili ti

moţda imaš neko objašnjenje za to?«

»Nemam«, prošapće Laura. »Ali, da budem iskrena, svejedno mi je. I da

nađemo objašnjenje, ono mi ne bi pomoglo.«

Lukas ništa ne odgovori; samo šutke pogleda sestru. Sto je i mogao reći?

Osjećao je da Lauru u njenom beskrajnom razočaranju ništa ne bi moglo utješiti.

Zato je bez riječi nastavio premetati kapelanove spise.

»Ako nemaš ništa protiv, idem u sobu«, reče Laura. Nije čekala njegov

odgovor. Ustane, ali pritom zapne za stol, tako da su neki od listova poletjeli na

pod. »O, so-rry!« Laura se ţurno sagne i podigne ih. Kad ih je htjela staviti u

kutiju, letimično ih pogleda i pogled joj se zaustavi na riječima: »Se... dam

mje..se... ca«.

Otkriće je strese poput električnog udara. »Pogledaj, Lukase!« uzvikne ona

uzbuđeno i gume mu list ravno pod nos.

Dječak začuđeno namjesti naočale. »Što?«

»Ĉitaj!«

»Taj... na... Sedam mjeseca«, s mukom pročita dječak jer je morao prevoditi

srednjovjekovni jezik, »kako... sto... ji... zapisa... na... u... 'Brat...stvu Sedmorice'.

Hej! Izgleda da je kapelan preveo tekst iz stare knjige!«

Legenda nije bila dugačka. Obuhvaćala je samo tri stranice. No, Lukasu i

Lauri trebalo je dugo vremena kako bi sve to pročitali jer su jedva dešifrirali

srednjovjekovni kapelanov rukopis:

»Jednom davno, na jednoj ljudima nepoznatoj zvijezdi zvanoj Aventerra, ţivjelo je

sedmoro braće i sestara - četiri djevojčice i tri dječaka. Bili su nerazdvojni i ništa ih

nije moglo rastaviti jer je njihova međusobna ljubav bila bezgranična. Brinuli su se

jedni za druge, uvijek su si pruţali potporu i svaki od njih je u svakom trenutku

bio spreman dati ţivot za sestru ili brata. Tako je njih sedmoro provodilo dane u

potpunoj slozi i harmoniji. Svaki su trenutak provodili zajedno jer se nisu htjeli

razdvajati. Kad bi dnevne obveze nekoga od njih prisilile da dan provede daleko

od kuće, drugi su bili ispunjeni velikom tugom i jedva bi dočekali da im se brat ili

sestra vrate kako bi upotpunili njihovu sreću. Toliko su ovisili jedan o drugome

da se prvome bratu činilo da onaj drugi diše umjesto njega, a trećemu se činilo da

mu srce kuca u grudima četvrtog i tako dalje. Drugi su se ljudi radovali njihovoj

sreći i njihova im je ljubav bila uzorom i poticaj em da ih oponašaju te da i sami

postignu njihovu sreću, iako to nikome ni izdaleka nije uspjelo.

Dogodilo se da je za njihovu sreću čuo Crni knez. Isprva nije povjerovao u tu

priču. No, kad se uvjerio da je istinita, to ga je počelo mučiti i izjedati iznutra jer je

mrţnja bila njegova duševna hrana, a izdaja mu je trebala kao što ljudima treba

zrak da bi disali. Pokušao je među braću posijati zrno razdora i tako ih posvađati.

No, što god je poduzimao i što god činio, jednostavno mu nije uspijevalo da ih

rastavi. Nijedno sredstvo za kojim bi posegnuo nije moglo naškoditi njihovoj

ljubavi, čak ni tone srebra i zlata. Zato je Crnoga kneza obuzeo divlji bijes. Poslao

je svoje konjanike da ih zarobe. Svezao ih je i bacio u najcrnju tamnicu gdje ih je

posjetio i stavio pred strašan izbor: morali su odabrati jednoga između sebe koji će

morati umrijeti da bi drugih šestoro ţivjelo. Dao im je jedan dan da se odluče. No,

njih sedmoro nije moralo razmišljati. Najstariji je brat u ime svih izjavio da Crni

knez mora odlučiti hoće li ih sve pustiti ili sve pobiti. Njihova je međusobna

ljubav i odanost bila tako jaka da im je bilo potpuno nemoguće jednoga osuditi na

smrt. I onih šestero koji bi preţivjeli uskoro bi umrli od tuge.

Crni knez nije očekivao tako hrabar odgovor i to ga je neopisivo razbjesnilo.

Izvukao je svoj mač, Kugu, i jednim potezom usmrtio svih sedmoro. No, sile koje

štite sav ţivot pobunile su se protiv tog zlodjela, a smrt braće i sestara tako ih je

dirnula da su ih pretvorile u sedam mjeseca i podarile im mjesto na noćnome

nebu. Otada stoje iznad Tamne utvrde poput svjetlucavog pečata bezgranične

ljubavi koji svakoga tko ga moţe vidjeti podsjeća na to da na svijetu ne postoji

nijedna sila koja je jača od ljubavi. Otada Tamni ništa ne mrze više od ljubavi i

nijedan od njih tu riječ nikada više nije izgovorio. Ako ne mogu izbjeći razgovor o

ljubavi, umjesto mrske riječi upotrebljavaju izraz »Pečat Sedam mjeseca«.

Laura zapanjeno spusti papir i sjajnim očima pogleda brata. »Bio si u pravu«,

reče ona. »Pečat Sedam mjeseca uopće nije predmet, kako smo cijelo vrijeme

pretpostavljali, i zato ga j e nemoguće naći. To je samo riječ, pojam - i zato rješenje

zagonetke ormara i Pečata Sedam mjeseca proizlaze jedno iz drugog, kao što su

rekli lavovi.«

Na Laurino iznenađenje, Lukas se namršti. »Na trenutak sam i ja to pomislio,

ali onda mi je sinulo da to ne moţe biti točno.«

»Zašto ne?« Laura ga nestrpljivo pogleda. „Što tu nije točno?«

»Sasvim je jednostavno: ljubav', doduše, ima pet slova kao i riječ koju

traţimo.«

»Da, i?«

»Ali, svejedno ne moţe biti rješenje jer se ne sastoji od istih slova!«

Laura nije shvaćala na što je ciljao. »Ne sastoji se od istih slova?« upita ona

zbunjeno.

»Da. Od početnih slova ţivotinja ne moţe se sloţiti riječ 'ljubav', kako god da

ih sloţimo na ploči. Osim toga, 'ljubav' ima pet slova, a mi ih imamo šest!«

Laura otvorenih usta pogleda brata. Dovraga - na to uopće nije pomislila!

Lukas je imao pravo: slova su doista bila drukčija. Ali, kako je to bilo moguće? Sve

se tako savršeno sloţilo, bilo je praktički nemoguće da su se prevarili. A moţda... «

U tom se trenutku sjeti rješenja. »Naravno, Luka-se!« poviče ona, a lice joj se

razvedri. »Naravno da je tako!«

Dječak je zurio u nju kao da se pretvorila u vanzemaljca. »Ali, kako, Laura? To

je nemo...«

»Strpljenja«, upadne mu Laura u riječ, a onda se vragolasto nasmiješi pa doda:

»Uskoro ćeš shvatiti!« Zatim se ponovno uozbilji. »Slušaj: pričekat ćemo ponoć da

budemo sigurni da svi spavaju. Onda ćemo se odšuljati do Attile i odvesti se s

njim do samostana da uzmemo Kaleţ.«

»A Kaja i Kevin? Hoćemo li i njih povesti?«

Laura odmahne glavom. »Ne, to bi bilo previše upadljivo. Osim toga, bolje je

da drţe oči otvorene ovdje u internatu i da nas mobitelom upozore ako Tamni što

posumnjaju.«

»OK, imaš pravo.«

»Idem do Attile da ga obavijestim. Naći ćemo se točno u ponoć ispred njegove

kolibe, jesi li shvatio?«

»Nema problema. Pa nisam pod-kiu.«

Laura se ponovno nasmiješi. »I genij i ponekad mogu zakazati, zar ne?« Zatim

s olakšanjem odahne. »O, čovječe, ne mogu vjerovati! Sve će ipak biti dobro!« Ali,

u tom trenutku nije ni slutila kakva je još iznenađenja očekuju u sljedećih nekoliko

sati.

Dvadeset deveto poglavlje:

*Sramotna izdaja

Uto se digla magla. Iako je vidljivost bila smanjena, Laura se

nije dala smesti. U međuvremenu je tako dobro upoznala

putić do Attiline kolibe da ga j e mogla prijeći i vezanih

očiju. Više je nisu plašile ni sablasne sjenke i bizarne siluete koje su neprestano

izranjale iz sive pare jer je znala da se radi o običnom grmlju i granama drveća.

Nisu je plašile ni krilate sjenke koje kao da su pristizale niotkuda i koje su joj

prelijetale iznad glave - bio je to samo par ćukova koji su se gnijezdili u starom

hrastu iza gimnastičke dvorane.

Udaljeni je sat na tornju otkucao ponoć kad je iz magle izronila Mordukova

kućica. Bukva koja je svoje gole grane pruţala iznad krova nadvila se nad kolibom

kao da je čuva.

Laura još nije stigla ni do vrata kad je obuzme čudan osjećaj: iznenada osjeti

da nešto nije u redu. Uznemireno posegne za ţeljeznom alkom u obliku gušterove

glave koja je visila na Attilinim vratima. Kroz noć odjeknu glasni udarci, ali

domar se ne pojavi na vratima.

»Attila?« poviče djevojčica uznemireno. »Ja sam - Laura!«

Ni ovaj put ne dobi odgovora.

Laura je znala da posljednji Patuljasti div obično nije zaključavao vrata. Zato

pritisne kvaku i stupi u kućicu.

Rukom napipa prekidač za svjetlo. Malena se svjetiljka u sredini prostorije

upali i obasja je slabim svjetlom. Laura ugleda gospodara kuće: Attila je sjedio za

stolom i hrkao. Njegov je masivni trup klonuo na stol. Ćelava mu je glava

mirovala na ispruţenim rukama.

Laura je bila zbunjena. Attila je poludio - ili je imao čelične ţivce. Kako bi se

inače mogla objasniti činjenica da je tako duboko spavao u toj odlučujućoj noći?

Brzo priđe stolu i prodrma ga. Pritom mu glasno poviče u uho: »Probudi se,

Attila! Moramo krenuti!«

No, koliko god ga je tresla i dozivala - domar se nije probudio. Hrkao je dalje

kao da je drogiran.

'Ovo je nemoguće!' proleti Lauri kroz glavu, a tada iznenada na ramenu osjeti

nečiju ruku. Uţasnuto vrisne, okrene se - i ugleda potpuno smetenog dječaka.

Kevin!

»Sorry, nisam te htio uplašiti«, reče on i problijedi.

»Ali jesi«, odgovori mu prijekorno djevojčica, a onda začuđeno doda: „Što

radiš ovdje?«

»Lukas me je poslao.«

»Lukas?«

»Da. Ne osjeća se dobro i zamolio me je da idem s tobom do samostana.«

»Stvarno?«

Kevin kimne glavom.

„Što mu je?« upita zabrinuto Laura.

»Ništa jako loše. Rekao je da ga boli ţeludac. Moţda mu večera nije dobro

sjela. Dao sam mu tabletu za spavanje.«

Laura s olakšanjem odahne i nasmiješi mu se. Kakva sreća što je on tu! Kako je

drag i kako se o svemu brine! I kako je dobar bio osjećaj da u opasnoj situaciji neće

biti sama. Na Kevina se mogla osloniti kao i na brata. Kraj njega se osjećala tako

ugodno i zaštićeno! Poţeli ga uhvatiti za ruku, ali se suzdrţi.

Kevin se nakašlje i pokaţe na Attilu. „Što mu je?«

»Nemam pojma. Spava kao top. Već sam ga pokušala probuditi, ali...« Laura

bespomoćno slegne ramenima. »Nema šanse!«

Dječak iznenada onjuši zrak. „Što to smrdi?«

»Smrdi?«

»Da. Poput... poput alkohola.« Kevin se začuđeno ogleda oko sebe, a zatim

posegne za čašom koja je leţala prevaljena na stolu. Pored nje se skupila lokvica

prozirne tekućine. Dječak uzme čašu, prinese je nosu i pomiriše pa gadljivo iskrivi

lice. »Nije ni čudo«, reče on i stavi čašu Lauri pod nos. »Ovo objašnjava sve!«

Laura pomiriše Ĉašu. »Rakija!« uzvikne ona iznenađeno. »Klekovača! Ali... to

ne moţe biti!«

»Bojim se da moţe!« odgovori Kevin koji je u međuvremenu na polici našao

zelenkastu bocu. Doista se radilo o klekovači. Boca je bila gotovo prazna. »Nije ni

čudo što se ne budi«, zaključi on odmahujući glavom.

»Ali... jednostavno ne razumijem«, promuca Laura. To uopće nije bilo slično

Attili! Znao je što je sve na kocki - kako se onda mogao tako napiti d a ju više nije

bio u stanju odvesti do samostana? Tako nešto Attila ne bi napravio - no ipak,

nepomično je hrkao na stolici.

Što se dogodilo?

„Što ćemo sad?« Kevin prekine tijek njenih misli. »Kako ćemo stići u

samostan? Doktora Schwartza i gospođu Taxus ne moţemo zamoliti da nas

odvezu, zar ne?«

Naravno da ne!

A ni ikoga od drugih nastavnika. Naposljetku, svim je Ravensteincima bilo

strogo zabranjeno noću napuštati internat.

»Onda to moţemo zaboraviti.« Kevin je obeshrabreno pogleda, a onda skrene

pogled na uspavanog domara. Pogled koji mu je dobacio nije bio nimalo

prijateljski.

Laura je mrko zurila pred sebe. No, nakon kratkog vremena, na licu joj zasja

osmijeh. »Ne boj se, Kevine«, reče ona vedro. »Znam kako ćemo stići do

samostana.«

Kad se Crni knez u pratnji furhura pojavio pred vratima tamnice, Marius

Leander skoči sa svog leţaja i poţuri prema njemu. „Što hoćete?« upita ga on.

Borboron svoje blijedo lice razvuče u široki osmijeh. »Već si zaboravio?«

Njegov je duboki glas sablasno odjeknuo podzemnom tamnicom. »Danas slavimo

Ostaru. A imamo i razloga za slavlje - danas će mi tvoja kćerka predati Kaleţ. U

razmjenu za tebe.«

»Nikada!« poviče Marius bijesno. »Laura to nikada ne bi učinila!«

Crni se knez osmjehne. »Bio si i ostat ćeš budala«, reče on suosjećajno, a zatim

trioktidu naredi da zaključa vrata tamnice.

Portak se rastegne i gorljivo zijevne. Dok se dobroćudni div istezao, njegove

su kamene tetive škripale. Tada svoje sivo lice od granita okrene prema djevojčici

koja je stajala pokraj njega i nestrpljivo ga promatrala. »Već sam pomislio da je

netko glupost smislio.« Div nije ni pokušao sakriti predbacivanje u glasu. »I da

vam je iz glave izletjelo da se na ovim lavovima nekada letjelo.«

Laura mu se široko nasmiješi. »No, no, Portače«, reče ona. »Tko jednom poleti

na Latusu i Laterisu, taj to više nikad ne zaboravlja!«

Gorostas zamišljeno zatrese glavom i odmahne rukom. »Ne podsjećaj me, nije

mi do šale, čovjek lako zaboravlja stvari velike i male. Popnite se na lava da više

ne spava.«

»Dobro, dobro, poţurit ćemo se«, umiri ga Laura i okrene se Kevinu. »Hajde,

popni se na kamenog lava!« naredi mu ona.

Kevin, kojemu se na licu još uvijek vidjelo zaprepaštenje izazvano divovom

preobrazbom, s nerazumijevanjem pogleda Lauru. »Ali, zašto?« upita on. „Što ću

na staroj kamenoj figuri?«

»Sad ćeš vidjeti«, reče Laura nestrpljivo. »Hajde već jednom, ţuri nam se!«

Dječak se pokori njenoj zapovijedi. Dok se pokušavao uspeti na krilatog lava s

desne strane stepenica, Laura se popne na leđa drugog lava i u iščekivanju se

okrene prema Portaku. »Moţemo krenuti, spremni smo.«

No, poetični div joj je još nešto morao reći: »Samo još ovo čujte, a onda

otputujte - ako opet budeš zatre- bala lava, probuditi ga lako moţeš i sama!«

»Stvarno?« začudi se djevojčica. »Sorry ako sam te opteretila, Portače, ali

nisam znala!«

»Znam, dijete moje, zato ti i govorim kako stvari stoje. Nitko na planetu ne

zna sve na svijetu. Zato svi moraju učiti i za dobru stvar se pomučiti.«

Portak se uvjeri da Laura i Kevin stabilno sjede, a onda sve učini baš kao i

onda kad je putnike snovima spasio od kameleonke. Ispruţi ruke prema glavama

kamenih figura i izgovori drevne čarobne riječi koje su Ĉuvari od početka

vremena prenosili iz generacije u generaciju: »Lavovi slijeva i zdesna, braćo

sfingina: u ovome času kad trebamo vas najviše, poslušajte zapovijed Svjetla i

probudite se iz mrtvoga kamena kako biste nam pomogli!«

Nakon samo nekoliko sekundi, Lateris i Latus su oţivjeli. No, za razliku od

prošlog puta, kad su odmah glasno zarikali, ovoga su puta bili tihi. Ĉinilo se kao

da razumiju da su Laura i Kevin na tajnoj misiji za koju nitko ne smije saznati.

Laura se nagne i krilatog lava njeţno pomiluje iza lijevog uha. »Hej, Laterise«,

prošapće ona. »Super mi je što smo opet zajedno.«

»I mene ta činjenica neizmjerno veseli, madame«, umiljato odgovori lav.

»Hvala! A sada nas, molim vas, odvedite do samostana. Nadam se da znate na

koji samostan mislim i gdje se nalazi?«

»Ţelite li nas uvrijediti, madame!« Lav je zvučao povrijeđeno. »Samostan je

Latusu i meni dobro poznat - iako se rijetko sloţimo kako se dotamo najbrţe

stiţe!«

»Sorry!« Laura se vedro nasmiješi, a zatim se okrene Kevinu koji je sjedio na

drugom lavu. »Ĉvrsto se drţi, polijećemo!«

Latus i Lateris rašire svoja veličanstvena krila i potpuno se nečujno vinu u

zrak. Ĉinilo se da uopće ne osjećaju teţinu svojih jahača. S lakoćom su se uzdizali

sve više u noćno zvjezdano nebo. Preletjeli su posljednje oblake magle koji su

lebdjeli oko tornja, savladali vjetrove i krenuli prema udaljenom samostanu.

Djevojčica bi povremeno pogledala u dubinu. Tu i tamo ugledala bi treperava

svjetla nekog naselja ili svjetla automobila na nekom pustom seoskom putiću. No,

većinom je vidjela samo tamu i činilo joj se kao da lete kroz ogromnu katedralu od

crnog samta u kojoj su srebrnkasto svjetlucale zvijezde. Laura se osjećala

zaštićeno. Proţme je osjećaj čistog zadovoljstva. Oslobodila se svakog osjećaja

prostora i vremena, a kad su leteći lavovi meko sletjeli u vrt iza samostana, nije

imala pojma koliko je let trajao. Kad je skočila s lavovih leđa, još uvijek se osjećala

vrlo lagano, kao da nema teţine. No, tada se vrati u stvarnost. Pokretom ruke

upozori Latusa i Laterisa da budu tihi dok ih čekaju, a onda u pratnji Kevina

krene prema tajnom samostanskom arhivu.

U podzemnu su knjiţnicu ušli bez ikakvih poteškoća. Attilin im je otpirač

otvorio sva vrata. No, usprkos svemu tome, činilo se da je Kevinu nelagodno. Iz

sekunde u sekundu sve se više mrštio. Neprestano se tjeskobno osvrtao, a dok su

se ţurno pribliţavali freski iznad koje je svjetlilo Sedam mjeseca, Lauri se činilo

kao da će dječak svaki čas briznuti u plač.

Kad su došli do freske, Laura mu naredi da je pričeka. „Što god da se dogodi,

ne miči se s mjesta i čekaj me.«

Kevin je zbunjeno pogleda. »Da te čekam? Kamo ideš? Odavde više nemamo

kamo.«

Djevojčica mu se ohrabrujuće nasmiješi. »Samo me ti pričekaj«, reče ona i

zakorači u zid - da bi trenutak kasnije u njemu nestala.

Ĉinilo se kao da su je ţivotinje na ormaru već odavno očekivale. Prijekorno su

je gledale, ali ostale su na svojim mjestima i nisu ţivahno raspravljale kao prošli

put.

»Da smo na tvom mjestu, pričekali bi još par dana«, zlobno zanjište jednorozi.

»Ne ţuri joj se jer sigurno ne zna rješenje, je li tako?« zaurlaju vukovi, a bikovi

samo progunđaju: »Jao, jao!« »Ne izgleda baš sigurno«, zaskviče kitovi, a antilope

dodaju: »Nimalo, nimalo!«

Za razliku od njih, ponosni su lavovi sačuvali dostojanstvo. »I - jesi li konačno

otkrila točno rješenje?« upitaju je oni.

Laura se zadovoljno nasmiješi. »Mislim da jesam. Pečat Sedam mjeseca

označava ljubav, a tu riječ moram sastaviti od početnih slova vaših imena dok se

preko polja budem kretala u obliku slova L.«

»Doista?« Iz ponašanja lavova nije se moglo razaznati je li pogodila ili nije.

»Ali, kako ćeš to učiniti? Ĉini se da imaš previše slova.«

Laura se nije dala smesti. »Ĉini se da je tako«, reče ona. »Vas je šest, a 'ljubav'

ima pet slova.«

»Tako je«, potvrde lavovi. »Kako ćeš onda sloţiti riječ?«

»Jednostavno - L i J daju LJ - zato vi i jednorozi stojite zajedno na polju.«

»Hm«, ravnodušno odgovore lavovi. »A što ćeš sa slovom K? U 'ljubavi' nema

slova K.«

»Znam. Treba mi slovo U. A vaši prijatelji kitovi su kitovi ulješure!«

»Ma nemoj!« progunđaju lavovi, a djevojčici se učini kao da se na njihovim

ponosnim licima pojavio osmijeh odobravanja. »Ako doista ţeliš uspjeti, moraš još

pogoditi ispravni redoslijed. Ali, ne zaboravi: imaš samo tri pokušaja!«

Laura se napeto zagleda u dvadeset i pet polja na prednjoj strani ormara.

Naravno, kad je shvatila koja ţivotinja predstavlja slovo U, isprobala je sve

moguće varijante kretanja i tako je znala da postoji više mogućnosti.

Bilo je potpuno svejedno na kojem će lavovskom polju početi - morala je

krenuti od lava i jednoroga. Znači, morala se osloniti na intuiciju.

Laura odluči započeti na lijevom donjem lavovskom polju. Prvenstveno zato

što je to polje smatrala logičnim početnim poljem, a i zato što je otamo mogla stići

na jedno jedino U-polje. Bilo joj je teţe odlučiti se za treće polje. Imala je osjećaj da

posljednji potez mora voditi do vanjskog polja. Do najvišeg polja jer je počela na

najdonjem.

Tako se Laura odlučila na svoj prvi pokušaj. Pritisne najdonje lijevo lavovsko

polje, ali u tom trenutku lav i jednorog bijesno uzviknu: »Au! Zar ne vidiš da nas

boli?!«

»Ovaj... oprostite«, reče Laura brzo. »To je bilo glupo od mene. Stvarno mi je

ţao!« Nasreću, odmah shvati s to j e pogrešno učinila: nije smjela polja dodirivati

rukom, već ih je morala pritiskati snagom misli.

Naravno!

Profesor Morgenstern, stručnjak za telekinezu, na taj je način dodatno

osigurao ormar od prisilnog otvaranja!

Djevojčica krene ispočetka. Sve je misli usredotočila na donje lijevo polje;

otuda skoči na treće kitovo polje u drugom redu, pa na bika na predzadnjem polju

u četvrtom redu, otamo na antilopino polje, drugo u trećem redu i završi na

vučjem polju, trećem u najgornjem redu.

Zatim se Laura malo odmakne od ormara i pogleda ga u napetom iščekivanju.

No, ništa se ne dogodi. Prednja se strana nije pomaknula ni milimetar. No,

ţivotinje su odmah počele komentirati: »Zbilja je tupava!« zanjište jednorozi.

»Odmah smo znali, zar ne?« zaurlaju vukovi, a bikovi uţasnuto zariču: »Kakva

grozota! Kakva grozota!« Kitovi zaskviče: »Ne zna, ne zna!«, a antilope se samo

podrugljivo nasmiju.

Lavovi pak mirno dodaju: »Ostala su ti još samo dva pokušaja!«

Laura je grozničavo razmišljala. 'Moţda bi bilo bolje da počnem s desnim

lavom i jednorogom u najdonjem redu?' mislila je ona. 'Moţda potez počinje baš

na tom polju, upravo zato što nije logičan izbor za početak? Moguće je, zar ne?'

Morala je pokušati!

Djevojčica nakon kraćeg premišljanja pokuša po drugi put: sa desnog lava i

jednoroga u najdonjem redu skoči na kita na trećem polju u drugom redu, otamo

krene na bika na četvrtom polju u četvrtom redu pa skoči na antilopu na

posljednjem polju u drugom redu i završi na trećem, vučjem polju u prvom redu.

Iako je povukla posve nov potez, dogodi se isto: naime, baš ništa. Ništa se nije

pomaknulo. Ormar se nije otvorio i opet je morala otrpjeti poruge. »Ona nikada ne

bi mogla biti Izabrana!« zanjište jednorozi. »To je očito, zar ne?« sloţe se vukovi, a

bikovi se razočarano pokunje i glasno zariču: »Kakav promašaj! Kakav promašaj!«

Kitovi i antilope je nisu htjeli ni pogledati.

Cak su joj se i lavovi obratili stroţe nego prije. »Sada je na redu posljednji

pokušaj«, naglase oni oštro. »Sigurno bi ti pomoglo kad bi se malo prisjetila riječi

zagonetke.«

Prisjetila se riječi zagonetke?

Što su time htjeli reći?

Laura se okrene i dobaci Kevinu pogled kojim ga je molila za pomoć. Ali, nije

je mogao vidjeti. Dječak je još uvijek bespomoćno stajao pred zidom i vjerojatno

razmišljao o tome gdje je nestala.

'Riječi zagonetke?' razmišljala je Laura i pokuša ih ponovno dozvati u misli.

»Iako nas je šest, za petoro stojimo, a jedan od nas u imenu tajnu skriva«,

promrmlja ona jedva čujno. »Poput konja naprijed ide tko naš početak pogodi.«

Iznenada se prekine i stisne oči. Dok je zamišljeno zurila u daljinu, usne su joj se

nesvjesno pomicale: »Tko naš početak pogodi«, ponovi ona. I još jedanput: »... tko

naš početak pogodi...«

Iznenada joj na pamet padne ideja! Laura se ponovno usredotoči na polja i

potpuno promijeni taktiku. Sada je ploču promatrala odozgo prema dolje.

Umjesto da krene iz najdonjeg reda, počne na najgornjem desnom lavovskom

polju. Otuda skoči na kitovo polje, predzadnje u trećem redu pa na bikovo polje u

četvrtom redu, drugo slijeva. Zatim je uslijedilo antilopino polje, treće u drugom

redu. S njega skoči na prvo vučje polje u trećem redu. To je bila najkompliciranija

kombinacija, ali moţda je fraza »tko naš početak pogodi« značila upravo to -

najočitiji i najjednostavniji početak nije uvijek bio najbolje rješenje.

Na trenutak Laura zadrţi dah, a onda shvati da je njena pretpostavka bila

točna. Otkrila je ispravnu kombinaciju! Začuje se zvonki, gotovo nezemaljski

zvuk sirene, a prednja strana ormara otvori se kao da ju je pomaknula nevidljiva

ruka. Djevojčica proviri unutra.

Prizor koji joj se ukazao pred očima oduzimao je dah. U unutrašnjosti ormara

blistao je Kaleţ svjetla. Ĉinilo se da se na njegovoj zlatnoj površini odraţavaju sve

zvijezde i mjeseci koji su svjelucali na stropu, a njihov se sjaj prelamao u

smaragdima i rubinima koji su krasili skupocjeni predmet.

Konačno!

Konačno je uspjela!

Dokazala se kao prava Ratnica svjetla i na vrijeme je našla Kaleţ svjetla. Do

zore joj je ostalo još dovoljno vremena. Proći će kroz čarobna vrata i pehar s

Vodom ţivota vratiti na Aventerru.

Laura se polako pribliţi ormaru. Ĉinilo joj se kao da njenim pokretima

upravlja netko drugi. Ruke joj se bez njene volje ispruţe prema Kaleţu i polako

ga izvade iz ormara koji ga je mjesecima čuvao od Tamnih. Iako je predmet bio

izrađen od čistoga zlata i zapravo trebao biti jako teţak, činilo joj se da uopće

nema teţine - kao da se ne sastoji ni od čega osim od čistog svjetla.

»Predaj mi ga, Laura, pomoći ću ti!« začuje se iznenada Kevinov glas.

Djevojčica se začuđeno okrene i ugleda ga pored sebe. Ispruţio je ruke kako bi

prihvatio Kaleţ svjetla.

'Neobično', začudi se Laura. Kako je Kevin tako iznenada dospio u fresku?

Kako se mogao tako pribliţiti ormaru? To su mogli samo Ĉuvari! Samo su Ratnici

svjetla mogli vidjeti ispod površine stvari...

... ali Tamni također!

Laura pomisli da će je izdati srce. Zbunjeno pogleda dječaka na čijem se licu

iznenada pojavi zluradi osmijeh. Oči mu počnu svjetlucati - crveno, poput

paklenske vatre.

U istom trenutku Laura ugleda mršavu siluetu čovjeka koji je skrenuo u

prolaz između polica. Mrtvačko blijedo lice ispod plamenocrvene kose također se

smiješilo. Muškarac se brzo pribliţavao.

Laura u tom trenutku shvati da je sve izgubljeno.

„O, ne!« Paravain problijedi kao krpa. »Što je?« Morwena ga zabrinuto

pogleda. »Što ti je?«

»Kotač vremena!« prošapće Bijeli vitez i pokaţe na zlatni privjesak koji je

Ĉuvar svjetla nosio oko vrata. »Zasvijetlio je i pomaknuo se!«

Na lijepom iscjelitelj i činom licu pojavi se uţasnut izraz. »Jesi li siguran?«

»Sasvim sam siguran, pomaknuo se!«

»Ali, to znači... ?«

»To znači da je Kaleţ u opasnosti«, reče Paravain zabrinuto.

»Ali, zašto to Elysion nije primijetio?«

»Sigurno je primijetio. Ali, čini se da ga to ne uznemiruje.«

Vitez paţljivo promotri Ĉuvara svjetla koji je usprkos svojoj poodmakloj

dobi u sedlu sjedio uspravno poput svijeće. Izgledao je vrlo mirno i činilo se da

je pun pouzdanja.

»Očito mu ništa ne moţe poljuljati vjeru da će nam se Kaleţ vratiti«,

prošapće Paravain i uzdahne. »Volio bih znati odakle crpi sav taj optimizam.«

Vitez pogleda prema Dolini vremena u čijem su se središtu otvorila čarobna

vrata koja su povezivala Ĉovječju zvijezdu i Aventerru. Svjetlucavi je stup

svjetla obasjavao sve oko sebe. Paravain paţljivije pogleda Dolinu i iznenada

primijeti da nisu jedini koji su došli dočekati nositeljicu Kaleţa.

Brţe, Attila! Stani već jednom na gas!« gotovo mu panično dovikne Lukas.

»Radi se o ţivotu i smrti!« »Znam!« progunđa domar i dokraja stisne gas.

»Ali, ovaj auto već ima koju godinicu!«

Usprkos tome, Opel Kapetan je sasvim pristojnom brzinom jurio kroz noć.

Attila Morduk je pokušao iz motora izvući najviše što je mogao. Mašina je

prigušeno cvilila, kao da se buni protiv tako grubog tretmana. Ali,

Patuljasti div nije imao milosti. Nemilosrdno je tog old-timera tjerao seoskom

cestom prema Hinterthuru.

No, Lukasu ni to nije bilo dovoljno brzo. Dječak je bio na rubu očajanja. Sok

koji ga je obuzeo kad se probudio još uvijek ga je drţao. Kad se napokon prenuo

iz sna, sat je pokazivao dvadeset minuta prije jedan.

Ĉetrdeset minuta nakon ponoći. Zaspao je!

U prvi mah dječak nije mogao shvatiti kako je prečuo budilicu. Tako mu se

nešto još nikada nije dogodilo! Osim toga, aktivirao je i alarm na mobitelu i

zamolio Kevina da aktivira svoj. Bilo je nemoguće da se uz toliko mjera sigurnosti

nije probudio!

Lukas je skočio s kreveta kao da ga je ugrizlo tisuću tarantula - i istoga je

trenutka shvatio da je Kevin nestao.

U tom mu je trenutku sve postalo jasno: budilica i alarm bili su isključeni - a to

je bila potvrda iznenadnog otkrića koje mu se usjeklo u svijest: Kevin, njihov

navodni prijatelj kojemu su toliko vjerovali da su mu otkrili Laurinu veliku tajnu,

bio je podli izdajica! Doušnik Tamnih! Besramno ih je izdao - a povjeravali su mu

sve planove ništa ne sluteći. Od dana kad je stigao u Ravenstein, Tamne su sile

unaprijed znale za svaki njihov potez. Lukas je pretpostavio da će kruna te

pokvarene intrige biti trenutak kada Lauri otme Kaleţ. Laura nije ništa slutila i

sigurno će pred njim izvući Kaleţ iz skrovišta. Lukas je bio posve siguran da je

Kevin otišao s Laurom do samostana.

Onda je ugledao čašu na svom noćnom ormariću i to mu je dokraja otvorilo

oči. Kevin je vjerojatno u Colu ubacio sredstvo za spavanje. Vjerojatno im je na isti

način podvalio dok su čuvali straţu kraj Launnog kreveta kad je otišla na

putovanje snovima. Ništa ne sumnjajući, Kaja i on popili su dvije čaše Cole i pod

utjecajem narkotika prespavali cijelo poslijepodne.

Nasreću, danas je samo srknuo iz čaše i veći je dio prolio u cvijeće dok Kevin

nije gledao. Ta glupa Power- Cola bila je odvratna.

Nevjerojatno!

Kako su bili slijepi! Jedino je Kaja od početka bila intuitivno nepovjerljiva

prema Kevinu i to nije skrivala - a zahvalili su joj samo prijekorima. To je

jednostavno bilo nepojmljivo!

Lukas je posegnuo za praznom čašom u kojoj se nalazilo još samo nekoliko

kapljica tamne tekućine. Pomirisao ju je, ali nije osjetio ništa sumnjivo. No, bio je

siguran da će kemijska analiza potvrditi njegovu sumnju. Ali, to će morati

pričekati do sljedećeg dana jer je u tom trenutku imao pametnijeg posla.

Mnogo pametnijeg!

Prenuti Attilu Morduka iz sna pokazalo se gotovo nemogućom misijom.

Koliko god ga je Lukas tresao, domar se jednostavno nije budio, sve dok ga nije

zalio ledenom vodom. Attila je napokon skočio sa stolice, stresao se poput mokrog

šteneta i ošamućeno pogledao Lukasa.

„Što sam ti učinio da me tako budiš usred najljepšeg sna?« zabrunda on.

»Molim?« začudi se Lukas.

»Upravo sam sanjao da stojim ispod prekrasnog vodopada i da me njeţno

zapljuskuje voda - a onda si me ti probudio. To nije fer, Lukase!« Na okruglom

licu posljednjeg patuljastog diva pojavio se prijekorni izraz -ali tada shvati u čemu

je bila stvar.

»Taj prokleti dječak!« povikao je on kad mu je Lukas objasnio što se dogodilo.

»Ĉekaj samo da mi padne u šake! Dobro ću ga premlatiti, to ti garantiram! Tući ću

ga dok ne poplavi!«

Attila je za svoj bijes imao dobar razlog. Kevin mu je podvalio drogiranu

Power-Colu, a on je popio dvije čaše! Osim toga, nakon što je zaspao, u kolibu mu

je prokrijumčario bocu s rakijom, čašu napunio klekovačom, a onda je razlio po

stolu kako bi se činilo da se domar napio.

»Taj pokvareni deran!« progunđao je Attila na putu do parkirališta. »Taj će me

besramnik zapamtiti.«

Trideseto poglavlje:

* Noć odluke

Opel je punom brzinom projurio kraj putokaza za

Hinterthur. Attila Morduk nije kočio, već je istim tempom jurio kroz gradić koji je

utonuo u duboku tamu. Ulična je rasvjeta bila ugašena i samo je mjesečina

osvjetljavala krovove kuća koje su okruţivale cestu. Svjetla automobila na trenutak

bi obasjala zidove iza kojih su ljudi mimo spavali i nisu ni slutili kakve su se

dramatične stvari u tom trenutku događale.

Lukas je zario prste u sjedalo i kao oduzet zurio kroz vjetrobran, kao da će

njegov grozničavi pogled natjerati vozilo da se kreće brţe. Odjednom u daljini iz

tame izrone svjetla nekog drugog automobila koja su postajala sve veća. Ni Attila ni

dječak nisu mogli razaznati o kojem se vozilu radilo jer je ono iznenada bez

ţmigavca skrenulo s glavne ceste i nestalo u pokrajnjoj uličici. Iako je od zimskih

praznika prošlo već dosta vremena, Lukas se odmah sjetio da je ta uličica vodila do

vikendice Maximiliana Longoliusa.

Je li to bio čisti slučaj - ili je to nešto značilo?

Attila ubrza. Kad je stigao do odvojka, zakoči i pogleda u uličicu gdje su se u

daljini nazirala svjetla automobila.

»Neka sam proklet!« uzvikne on uţasnuto.

»Što je?«

»Auto!« Domar pokaţe u tamnu uličicu. Svjetla zagonetnog automobila

postajala su sve manja, a onda su potpuno iščeznula iza zavoja. »Bio je to crni

teretni kamion. Isti koji sam vidio u noći kada je profesor nestao!«

Lukas je već htio izraziti svoju sumnju, ali onda se sjeti da Patuljasti divovi

odlično vide u mraku. Attila se sigurno nije prevario! Ako je Kevinu doista uspjelo

da Lauri otme Kaleţ, bilo je više nego vjerojatno da će ga odnijeti u kuću svog ujaka.

Tamo bi bio na sigurnom sve dok mu Tamni ne pronađu bolje skrovište.

»Brzo, za njim!« uzvikne dječak uzbuđeno. Nije to ni dorekao, a Attila je već

krenuo u uličicu. Dok je stiskao gas, ugasio je svjetla. »Ne moraju odmah shvatiti da

smo im za petama«, progunđa on.

Teretni se kamion zaustavio ravno pred vikendicom Mistera L. Attila je Opel

neupadljivo parkirao na rubu pločnika i isključio motor. Lukas i on izašli su iz auta

i odšuljali se do ţivice u blizini vikendice kako bi sve mogli bolje vidjeti.

Iz teretnog su kamiona izašla dva čovjeka. Lukas je vidio samo obrise, ali

usprkos tome, bio je siguran da se radi o Kevinu i Konradu Kopferu. Obojica su se

popeli u straţnji dio kamiona, a kad su se ponovno pojavili, nosili su zavezani

zaveţljaj koji se ţustro trzao. Očito je u njemu netko bio zarobljen.

Laura - tko drugi?

Tamni su sa svojom bespomoćnom ţrtvom već nestali u bočnom ulazu.

Iako je noć bila hladna, Lukasa je oblio znoj. -

Uzbuđeno pogleda Patuljastog diva. »A što sad?« upita on. Morao se prisiliti da

ostane miran kako bi mogao jasno razmišljati.

»Najbolje da pozovemo policiju«, reče Attila.

Lukas nije bio oduševljen njegovim prijedlogom, no uvidio je da im ne

preostaje drugi izbor. »Nadajmo se da će nam ovoga puta povjerovati i da ih

nećemo morati dugo čekati.« Nevoljko iz dţepa izvuče mobitel. »Naši su Tamni

prijatelji sigurno obavijestili svoje saveznike - a ako oni stignu ovamo prije policije,

gotovi smo!«

Attila kimne, a onda iznenada podigne glavu i iznenađeno se zagleda u nebo.

Lukas u tami nije mogao ništa razaznati. „Što je?« upita on, a tada mu

Patuljasti div nestrpljivo šapne: »Pssst!« Napeto je osluškivao. »Mislim da nam

policija neće trebati, Lukase«, reče on veselo.

Laura se u knjiţnici borila svim silama. No, to joj nije pomoglo. Nije mogla

spriječiti da joj Konrad Kopfer i Kevin oduzmu Kaleţ, savladaju je i u kamionu

zaveţu kao kobasicu.

Iako se otimala i koprcala, s lakoćom su je nosili kroz hodnike vikendice. Krpa

koju su joj ugurali u usta prigušivala je njene vriskove. Smrdljivo ju je platno

navodilo na povraćanje i bila je sretna što uopće moţe disati.

Kad je djevojčica shvatila da su je donijeli u sobu s kaminom, iznenadila se. Sto

su joj tamo namjeravali učiniti? Ĉudno! Podrum je za čuvanje zarobljenika bio

mnogo prikladniji od sobe s televizorom. Naposljetku, bilo je očito da im cilj nije

bio samo da se domognu Kaleţa, već i da nju maknu s puta, barem do kraja

proslave Ostare. Nakon ove noći, čarobna će se vrata prema Aventerri opet otvoriti

tek nakon tri duga mjeseca.

Iznenadna joj je pomisao odmah iz glave otjerala sve druge misli: što ako Tamni

već ove noći odnesu Kaleţ na Aventerru? Do zore je još bilo dovoljno vremena i

mogli su Crnom knezu predati toliko ţeljeni pehar s Vodom ţivota. Pomoću njega

će ostvariti svoj najveći cilj. Tada više neće biti vaţno hoće li Laura Borboronu

predati Kaleţ da bi ocu spasila ţivot. Tada on više neće imati razloga da Mariusa

Leandera odrţava na ţivotu i ništa ga neće spriječiti da ga hladnokrvno ubije!

O, ne!!! Laura osjeti neodoljivu potrebu da zavrišti. Spriječila ju je samo krpa u

ustima. No, nije mogla zadrţati suze koje su joj potekle niz obraze.

Na njeno čuđenje, posjeli su je u naslonjač ispred televizora. Konrad Kopfer

priđe zidu između polica s knjigama i opipa ga. Očito je time pokrenuo neku

skrivenu polugu jer se zid iznenada s lakoćom pomaknuo u stranu. Iza njega se

pojave čelična vrata. Je li se moţda radilo o nekakvom bunkeru? Koliko se Laura

sjećala, kuća je bila izgrađena na obronku planine, tako da je sigurno bilo mjesta za

takvu vrstu prostorije. Laura iznenada shvati zašto na zimskim praznicima nije

vidjela Quintusa Schwartza iako mu je čula glas u prostoriji s televizorom.

Vjerojatno se brzo povukao u skrovište tako da Laura pomisli da se prevarila.

Naravno - sigurno je tako bilo!

Konrad Kopfer u tom trenutku nečujno otvori čelična vrata. Iza njih se doista

nalazio bunker. Još i prije nego što su je Tamni podigli s namjerom da je odvuku

unutra, Laura je znala koga će tamo sresti.

Prostoriju je osvjetljavalo hladno svjetlo neonki na kojemu je koţa Aureliusa

Morgensterna izgledala još bljeđom. Kad je ugledao svladanu Lauru, čelo mu se još

jače nabora i otme mu se uzdah očajanja. Uspravi se na ţeljeznom leţaju.

»Na ovo sigurno nisi računao!« pakosno se nasmije Konrad Kopfer dok je Lauru

spuštao na pod. »Veleučeni je gospodin ostao bez riječi, jel' tako?«

Profesor prečuje zajedljivu primjedbu. „Što namjeravate s nama? Koliko ćete nas

još ovdje drţati?« upita on mršavog muškarca.

»Koliko god moj gospodar poţeli«, odgovori Konrad Kopfer. »Ovdje ti ništa ne

nedostaje i s tobom se vrlo dobro postupa. Ili se moţda hoćeš ţaliti?«

Morgenstern ne odgovori, već zabrinuto promotri svoju učenicu.

Lauru su napokon odvezali. Kad joj je Kevin iz usta izvadio krpu, jedva se

pomaknula. Poţeljela je zavrištati i udariti ga posred lica. U njenoj nutrini odvijala

se ogorčena borba između bijesa i razočaranja. Nitko je dosad nije tako gorko

iznevjerio kao on. Dok je trljala obamrle zglobove, otrovno ga pogleda i sikne:

»Platit ćeš za ovu izdaju, to ti garantiram!«

Kevin se pakosno nasmiješi. »Ma nemoj mi reći!« naruga se on, a zatim se

pridruţi Kopferu i nemirno pogleda na sat. »Gdje su dosad?« upita on. »Rekao si im

da je sve obavljeno, zar ne?«

U tom trenutku u otvoreni bunker dopre zvonjava s

ulaznih vrata. »To su sigurno oni!« reče dječak i namigne slugi. »Idi i otvori im - ja

ću pripaziti da ovima na pamet ne padne neka glupost!«

„Što bi uopće mogli učiniti oronuli starac i djevojčica?« prezirno odvrati Konrad

Kopfer i poţuri prema vratima.

Laura Kevina nije udostojila pogleda. Sjela je na krevet pored profesora i

zabrinuto ga promotrila. »Jesu li Vam učinili nešto naţao?«

Aurelius odmahne glavom. »Ne, ne mogu se poţaliti. Otkako su me dovukli

ovamo, ništa mi nije nedostajalo - osim slobode, naravno.« Turobno se nasmiješi pa

prodorno pogleda učenicu. „Što je s Kaleţom, Laura? Jesi U ga našla?«

»Jesam.« Djevojčica posramljeno spusti glavu.

Morgenstern se uznemirio. »Odnijela si ga u Hellunyat? Oprosti na pitanju, ali

izgubio sam pojam o vremenu

i zato nemam pojma koji je dan.«

Laura proguta knedlu. »Nije... ovaj... naţalost, nije mi uspjelo«, prošapće ona i

pokaţe na Kevina koji se cerio. »Prekasno sam shvatila da je on jedan od Tamnih!«

Profesor zakašlje. Uhvati se za srce i razrogačenim očima pogleda Lauru. »Ako

oni Kaleţ odnesu na Aventerru i predaju ga Tamnima, ništa nas više neće spasiti!«

»Moţda za to neće imati prilike. Moţda ćemo ipak još uspjeti...«, započne Laura

tihim glasom, ali onda zastane i u nevjerici se zagleda u vrata. Izvana se začuo neki

zvuk. Iznenađujući i neobjašnjivi zvuk. Zvučao je poput oluje koja se polako spušta

s vrhova planina, postaje sve glasnija i glasnija i naposljetku zaglušujuća.

Što j e to moglo značiti?

Profesor i Kevin također pogledaju prema vratima.

Oluja ponovno odjekne, glasnije i strasnije nego prije. Ĉinilo se kao da se nad

kućom nadvilo strašno nevrijeme. A sada - sada je ta grmljavina odzvanjala i u

unutrašnjosti kuće!

Kevin problijedi kao krpa. Drhtao je cijelim tijelom. Za razliku od njega, Laura

se iznenada nasmiješi. Napokon je shvatila što je bila ta tajanstvena oluja. Trenutak

kasnije u prostoriju uleti Lateris. Krilati je lav raširio svoja veličanstvena krila,

otvorio zastrašujuću njušku i tako glasno zarikao na dječaka da su se zidovi

bunkera zatresli!

Kevin je zateturao od straha. Koljena su ga izdala i on se jecajući sruši na pod.

»Zadrţi ga, Laura!« preklinjao je on. »Molim te, zadrţi ga da me ne napadne!«

Kad je krilati lav vidio da su Laura i profesor dobro, umiri se, a u tom trenutku

u bunker ulete Lukas i Attila Morduk.

Dječak je u ruci drţao Kaleţ i veselo ga pruţio sestri. »Sakrili su ga u kamion!«

Laura paţljivo primi skupocjeni pehar. Zaštitnički ga pritisne na prsa, a onda

uţasnuto pogleda brata: »Gdje je Kopfer? Nije valjda pobjegao?«

»Ne boj se!« Lukas joj se umirujuće nasmiješi. »Pobjegao je u svoju kućicu u

stakleniku. Latus pazi na njega.«

»Sva sreća!« Laura s olakšanjem odahne, priđe Laterisu i njeţno ga pomiluje iza

uha. »Mnogo ti hvala za sve. Ne znam što bismo učinili da nije bilo tebe i tvoga

brata!«

»Šalite se, madame«, odgovori lav umiljavajući se. »Mi Vama mnogo dugujemo!

Naposljetku, krivi smo što smo dopustili da vas ti nitkovi zarobe u samostanu.«

»Niste to mogli predvidjeti!«

»Preljubazni ste, madame. Odmah smo krenuli u potjeru, ali naţalost, sa svojim

su smrdljivim vozilom bili brţi od nas, iako smo letjeli brţe od duhova vjetrova!«

Laterisova svečana ozbiljnost nagnala je Lauru da se nasmiješi. »To ti vjerujem

na riječ!«

»Kad Vam god zatreba pomoć, madame, rado Vam stojimo na usluzi!«

»Hvala ti, Laterise. Sigurno ću vas još zatrebati.« Tada se Laura prijeteći okrene

Kevinu. »Hoćeš li dobrovoljno progovoriti ili ti moramo pomoći?« zaprijeti mu ona i

pogleda lava.

Dječak je progovorio prije nego što se lav uopće stigao pomaknuti. »Zao mi je ,

ali nisam imao izbora.«

Laura se namršti. »Nisi imao izbora?« Njen ton je odavao da mu ne vjeruje.

Kevin potišteno kimne. »Da. Kopfer me je prisilio da sudjelujem u njihovom

planu. Imao me je u šaci.«

»Kako to?« upita Lukas.

»Pa...« Dječak pogne glavu. »Kad ste bili u Hinterthuru... ovaj... htio sam vas na

kraju praznika oboje pozvati u kino i na hamburger, ali nisam imao dovoljno novca.

Zato sam iz ujakovog novčanika uzeo pedeset eura...«

»A Kopfer te pritom iznenadio?«

»Da.« Kevin proguta knedlu. »Dao mi je da biram: ţelim li da sve ispriča ujaku

Maxu ili...«

»Ili?« ponovi Laura.

»Ili da te drţim na oku i obavještavam ga o svemu što radiš!«

»Sto?« Djevojčica je iznenađeno zurila u njega. »Ali... zašto?«

»To sam ga i ja pitao. Kopfer je rekao da tvoje aktivnosti narušavaju dobru

reputaciju Ravensteina. A to bi oštetilo ujaka Maxa jer on već godinama sponzori-ra

internat.«

Lukas nabora čelo. »Nisi mu valjda povjerovao?«

»Jesam. Nisam imao pojma da...«

Laura se namrgodi. »A dalje?«

»Isprva sam činio sve što je Kopfer od mene traţio. Nisam htio da moj ujak

sazna za...« Kevin se nakašlje. »Ali, nakon one afere s paterom Dominikusom,

postalo mi je jasno da me tip zavarava. Htio sam odustati i otići na policiju, ali...«

»Da?«

»Kopfer mi je zaprijetio da će me ubiti kao i monaha ako ikome kaţem. Uplašio

sam se jer sam shvatio na što je sve spreman - i zato sam mu pomagao i dalje.«

Lukas odmahne glavom. »Znači, pomogao si mu da namjesti indicije zbog kojih

je profesor Morgenstern postao glavni osumnjičeni?«

»Da. Njemu i Quintusu Schwartzu.«

Laura ga tuţno upita: »Kako si mogao? Kako si mogao učiniti nešto tako

grozno?«

No, Kevin se samo šutke zagledao u pod.

Lukas ga prezirno pogleda, a onda se okrene sestri. »Moramo nazvati policiju i

predati im ovoga pokvarenog izdajicu! Moţda će oni otkriti njegove prave motive.«

Kad su Laura, Lukas i Aurelius Morgenstern izašli iz kuće - Kevina su ostavili

pod paskom Attile Morduka - Latus je još uvijek drţao straţu pred staklenikom.

Konrad Kopfer nije nikamo mogao pobjeći.

No, kad su ušli unutra, nije mu bilo ni traga, iako su svi prozori bili zatvoreni i

osigurani zasunom. Prijatelji su pregledali cijelu kuću, pretraţili svaki kutić,

ispremetali sve ormare i sanduke, kuckali po zidovima i podovima - ali bez

uspjeha. Ĉinilo se kao da se Konrad Kopfer doslovno rasplinuo u zraku.

U njegovoj skromno namještenoj spavaćoj sobi Laura je otkrila nešto neobično.

Na noćnom ormariću leţala je hrpa starih dokumenata. Bilo je očito da ih je netko

nedavno pregledavao. Radilo se o prijepisu dvorske kronike koju je napisao

Reimarov kapelan. Na prvoj stranici Laura ugleda crteţ Reimarovog krvnika. Sve je

bilo isto kao i u dokumentu iz ravensteinskog arhiva: u pozadini se vidio dvorac,

kraj njega vješala i krvnički panj sa sjekirom. No, postojala je i bitna razlika: na

papiru u Kopferovoj spavaonici nije bilo bijele mrlje. Krvnik se na crteţu jasno

vidio. Crvena je smrt imala zastrašujući pogled. Nevjerojatno je nalikovao

Longoliusovom slugi; imao je istu plamenocrvenu kosu. Bilo je vrlo vjerojatno da su

nacrtani krvnik i Konrad bili ista osoba. S t o j e , naravno, bilo posve nemoguće - ili

se Crvena smrt doista vratila iz mrtvih? Laura se sjeti otvorenog groba u kotlini...

ali, istoga si je časa tu pomisao izbila iz glave jer nije smjela dopustiti da je to omete.

Naposljetku, još uvijek nije ispunila svoju najvaţniju zadaću.

Laura je na put na Aventerru povela i Oluju. Naravno, Alarika također, koji je

jedva čekao da se vrati u svoj svijet.

Iako su mu ovaj put na leđima bila dva jahača, bijeli je pastuh s lakoćom

preskočio Vještičje jezero i čudesnim skokom dospio na obalu malog otočića. U

njegovom središtu, obavijen svjetlucavom maglicom, stajao je beskonačni stup

svjetla koji je štitio čarobna vrata. Kao i na dan zimskoga solsticija, i ovaj se put

usred gusto isprepletenog raslinja napravila stazica tako da je pastuh bez

poteškoća stigao do vrata.

Laura posljednji put pogleda noćno nebo - do zore je bilo još barem dva sata.

Preko ramena pogleda dječaka koji je sjedio iza nje odjeven u svoju staru odjeću.

»Jesi li spreman?«

Alarikove oči zasjaje. »Da, Laura, spreman sam.« Ispod dječakove košulje nešto

se koprcalo, a sljedećeg trenutka iz platna radoznalo proviri Mljacko. Kad je

ugledao Lauru, njegove okrugle crne očice zablistaju i on uzbuđeno zapišti.

Djevojčica se nasmiješi i lagano podbode Oluju. Pastuh se pokrene i Laura

stupi u svjetlo. Gdje god je pogledala, vidjela je samo svjetlucanje - ali ono je ipak

nije zasljepljivalo. Pred njom se prostiralo more beskrajne bjeline koje kao da se

pruţalo unedogled.

Kad je Laura ušla u Svjetlost i prepustila joj se, osjeti kako je topli valovi nose

uvis. Sve je plesalo i strujalo lakoćom. Prestala je osjećati vlastito tijelo, a svi njeni

strahovi i brige nestali su. Osjećala se kao da se oslobađa tereta cijelog svijeta i kao

da njeţno poput vjetra lebdi s druge strane vremena. Ne bi imala ništa protiv kad

bi to putovanje među svjetovima trajalo vječno. No, u tom trenutku Oluja iskorači

iz vrata.

Laura je odmah znala da je stigla na Aventerru jer je visoko na nebu stajao Pečat

Sedam mjeseca.

Našla se u središtu velike doline. Zacijelo se radilo o Dolini vremena; o njoj joj je

pričao Aurelius Morgenstein. Laura se nije stigla ni ogledati oko sebe kad je

primijetila da je već netko čeka.

Na breţuljcima koji su okruţivali dolinu stajala su dva gospodara. Nebrojeni

ratnici u bijelim oklopima poredali su se na uzvisinama na sjevernoj strani dok su

beskrajne kolone vitezova odjevenih u crno zauzele poloţaje na juţnom dijelu

doline. Ratnici su bezizraţajnih lica promatrali čarobna vrata koja su se među njima

ispriječila.

Dva muškarca i jedna ţena na bijelim konj ima bili su predstavnici Svjetla.

Laura ih nikada nije vidjela, ah ipak je znala da se radi o Elysionu, plemenitom

Ĉuvaru svjetla, njegovom Bijelom vitezu Paravainu i iscjeliteljici Morweni.

Nedaleko od njih, na leđima crnih konja sjedila su dva muškarca: Crni knez

Borboron i njen otac.

Tata! Laurino srce poskoči i počne lupati tako brzo da je pomislila da će joj

iskočiti iz grudi. Borboron je odrţao riječ. Doveo je njenog oca do vrata i očekivao je

da će ona ispuniti svoje obećanje koje mu je dala u trenutku bezgraničnog očajanja.

Obećanje da će Kaleţ predati njemu! U ruke vladara koji je htio prisvojiti vlast i

uništiti Zemlju...

Alarik je očito naslutio što joj se vrtjelo po glavi. »Ne, nemoj!« zamoli je on.

»Nemoj to učiniti! Ne smiješ izdati Svjetlo! Nikada, čuješ li?«

Alariku je bilo lako govoriti - ona nije imala izbora! Nije mogla ţrtvovati oca!

Nije mogla dopustiti da ga Crni knez ubije! Laura se osjećala kao da je

paralizirana, kao da joj se na ramena spustio teret cijelog svijeta.

Alarik skoči s Olujinih leđa. Zatim sjaše i Laura, čvrsto stišćući Kaleţ i

bojaţljivo pogleda Elysionove ljude.

Ĉuvar svjetla je mimo pogleda. Njegove su oči istovremeno zračile

mudrošću i utjehom i Laura u njima pročita: »Ako budeš vjerovala u snagu

Svjetla, sve će dobro završiti.«

Ona osjeti bezgraničnu zahvalnost. Svrne pogled i promotri Crnoga kneza.

Oko njegovih usana titrao je zluradi osmijeh. Ĉinilo se da je bio sasvim siguran

što će Laura odlučiti.

Marius je pak pokunjeno sjedio u sedlu, a njegove oči su je molile: »Ne smiješ

me se odreći! Ne smiješ dopustiti da me Borboron ubije!«

Lauru je cijeli prizor tako duboko dirnuo da više nije morala razmišljati.

Znala je što mora učiniti; nije mogla drukčije.

Alarik je pokuša zaustaviti. Stane joj na put i uzvikne: »Ne, ne! Ne smiješ

Kaleţ predati u ruke Zla!«

Mljacko je prodorno piskao, kao da je ţeli upozoriti da Ĉini veliku pogrešku.

Laura proguta knedlu. Ĉvrsto pogleda dječaka u oci u kojima se vidjela

duboka tuga zbog njene izdaje.

»Shvati me, Alariče!« prošapće ona. »Jednostavno to moram učiniti. Oprosti mi!«

Pritom se okrene i odlučno krene prema Borboronu i ocu.

U crvenim očima Crnog kneza vidjelo se da je siguran u svoj trijumf. Prezirno se

nasmiješio Elysionu, kao da je očekivao da će ovaj glasno izraziti svoje razočaranje.

No, Ĉuvar svjetla mu nije htio priuštiti to zadovoljstvo i mirno je čekao daljnji

razvoj događaja.

Laura je stigla do crnih pastuha. Kad su zarzali i propeli se, iz nosnica im je

izašla sumporna para. Crni se knez uspravi u sedlu i pohlepno prema njoj ispruţi

koščatu ruku. »Daj ga ovamo!« naredi joj on promuklim glasom. »Daj mi Kaleţ - i

tvome ću ocu poštedjeti ţivot!«

»Samo trenutak!« reče Laura i s ljubavlju pogleda tatu. Visoko na nebu, baš

iznad njegove glave, stajao je Pečat Sedam mjeseca, a Lauri se činilo kao da svaka

zvijezda sjaji jače nego ikad prije. Laura pogleda Mariusa duboko u oči, pogledom

punim čeţnje za bezgraničnom ljubavlju i zaštićenošću koje joj je otac oduvijek

pruţao. No, u njegovim očima ne nađe ni traga tim osjećajima. One nisu odavale

ništa osim - čiste pohlepe!

Kako je to bilo moguće?

Što se dogodilo?

Sedam je mjeseca opet zasvijetlilo kao da je ţele utješiti ili je na nešto podsjetiti -

i tada Laura napokon shvati.

Prodorno pogleda oca i upita: »Reci mi, tata - što osjećaš za mene?«

Marius je bio zbunjen. Na njegovu licu ocrtavalo se neizmjerno zaprepaštenje i

samo ju je šutke pogledao.

»Što... što to znači?« upita on drhtavim glasom. »Što... što moram učiniti?«

»Rekla sam ti jasno i glasno«, čvrsto odgovori Laura. »Jednostavno mi reci što za

mene osjećaš!«

»Ali... zašto?«

Laura je bila sasvim mirna. »Samo mi reci da me - voliš!«

Marius problijedi i glasno udahne. »Š... što?« promuca on.

»Samo mi reci da me voliš!« ponovi Laura i još čvršće stisne Kaleţ.

Marius joj je htio odgovoriti, no bio je u stanju samo promuklo zakašljati.

Razdraţeno stisne oči, a zatim mu lice izobliči bezgranični bijes. »Ti prokleto

derište!« sikne on i u tom se trenutku počne mijenjati. Začuje se siktanje i frktanje,

Mariusov se lik izobliči i odjednom je pred djevojčicom stajala Syrin.

Djevojčica potpuno mirno stane pred Crnoga kneza. »Jesi li doista povjerovao

da me moţeš prevariti s kameleonkom? Zar nisi znao da bi moj otac radije umro

nego ţivio sa spoznajom d a j e Kaleţ svjetla u tvojim rukama? Ja sam Ratnica

svjetla, zapamti to!« uzvikne ona neustrašivo. »I još nešto: nikada neću odustati od

namjere da oslobodim oca. Ti i svi tvoji Crni vitezovi bespomoćni ste protiv snage

koju mi da je Pečat Sedam mjeseca!«

S tim se riječima Laura okrene i ispruţi Kaleţ svjetla prema Ĉuvaru svjetla. Kad

je pogledala u njegovo dobroćudno lice na kojemu se odraţavala mudrost svih

vremena, znala je da njeno vrijeme tek dolazi.

*K * R * A* J*

*K * I * K *A*