Pedro Calderon de la Barca – Život je san

Pedro Calderon de la Barca je španjolski dramatičar iz razdoblja baroka. Napisao je oko 200 kazališnih komada, 120 drama i komedija i oko 80 crkvenih prikazanja, kojima je u svoje vrijeme postigao najviše uspjeha. Danas su mnogo zanimljivije njegove drame s općeljudskim temama, a „Život je san“ je jedna od njih.

Djelo „Život je san“ nastalo je1636. godine. To je drama u tri čina, pisana u stihu. U I činu nas pisac uvodi u priču, u II činu se priča razvija, a u III činu se stvari rješavaju. Obrađuje neke od tema baroka – određuje li sudbina čovjekov život, je li ona već zapisana, ili je sudbinu moguće izbjeći razumom i slobodnom voljom; koliko odgoj mijenja čovjeka (bi li Sigizmund bio takav da su ga drugačije odgajali; da nije bio u tamnici?); što je san, a što java i je li moguće premostiti jaz između ideala i zbilje, sna i jave. Pisac nam daje dva kontradiktorna odgovora – da sudbinu ne možemo izbjeći koliko god pokušavali (Klarin) i da se čovjek svojom upornošću i razboritošću ipak može suprotstaviti sudbini (Sigizmund).

Tema je bezvremena, njome su se bavili mnogi pisci. Postavlja se pitanje što je zapravo realnost? Kroz cijelo djelo se miješaju privid i stvarnost, od samog početka drame kad se pojavljuje Rosaura prerušena u muškarca i njenog mijenjanja muško/ženskih uloga već prema potrebi – u jednom trenutku je fina dama, a u drugome osvetnik s mačem.

Likovi su više zastupnici ideja, nego stvarni ljudi. Iznimka je Klarin "renesansni" lik lišen uzvišenosti i plemenitog, za razliku od ostalih likova. Njegov način razmišljanja i praktičnost "lakrdijaša" spuštaju radnju na zemlju. I baš je zato poseban, jer je običan. Jedini se boji smrti i jedini umire. Likovi se u drami ostvaruju kroz druge likove (u paru). Često izgovaraju kontradiktorne riječi u rečenici, npr. „I to je laž Klotaldo, okrutna i laskava laž“, gdje upotreba kontradiktornih riječi stvara paradoks.

Izražena je upotreba kontrasta: život-san, život-smrt, sudbina-izbor, sloboda-okovi, ljubav-dužnost, osveta-oprost, dobro-zlo, vječno-prolazno, tragičnost-humor, privid-stvarnost, strah-hrabrost, čovjek-zvijer.

Radnja se zbiva na dvoru - koji predstavlja civilizaciju i svjetlo i u tvrđavi u šumi – koja predstavlja prebivalište zvijeri i mrak. Kontrast, slično kao kod Shakespearea u „Snu Ivanjske noći“ (sličnost je i u korištenju napitka, iako u različitu svrhu). U I činu svjetlo nestaje, u II činu nastupa jutro – kontrast noći i dana, sjene i svjetla. Tvrđava je metafora ovozemaljskog života (kršćanstva), jer je ovaj život je samo priprema za vječnost. Pronalazimo i poveznicu s grčkom mitologijom (kralj Edip), kršćanstvo se miješa s mistikom (astrologija).

Barok se bavi emocijama i sve je nekako prenaglašeno. Izraz je dramatičan, Calderon obilno koristi stilske figure: metafora („življenje san je hudi“), hiperbola („što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, prazna sjena...“), antiteza („a ja više duše imam, no slobode mnogo manje“). Iznešena je barokna ideja da je ovozemaljski život samo san, nakon kojega dolazi buđenje – na onom svijetu u božjoj milosti („jer sav život – to je san, a san su i sami snovi“).

U središtu radnje je mladi poljski kraljević Sigizmund kojega njegov otac Bazilije odmah po rođenju zatvori u tvrđavu u pustoj šumi s jednim odgojiteljem (čuvarom), jer su mu zvijezde

„rekle“ (Bazilije je bio astrolog) da će Sigizmund kad odraste biti okrutan tiranin i da će upropastiti kraljevstvo. Sigizmund odrasta u divljini i mraku.

Bazilije nije imao drugog nasljednika, pa ga je počela progoniti sumnja u vlastitu odluku (možda su zvijezde pogriješile) i odlučio je vratiti sina na dvor, sve mu ispričati, pa ako se pokaže dobar dat će mu vlast, a ako bude zao, vratit će ga gdje je i bio – provjeriti je li proročanstvo bilo istinito.

Sigizmunda uspavaju nekim napitkom i dovedu na dvor. Kad se probudio i od oca čuo istinu, razbjesnio se – kao zvijer. Ponovo ga uspavaju i vrate u tvrđavu. Kad se probudio, odgojitelj ga uvjeri da je događaj na dvoru bio san, ali uz upozorenje da i u snu treba činiti dobro. Sigizmund je zbunjen, ne zna što je san, a što zbilja. Zbog silnih snova i buđenja zaključuje da je život samo san i da ćemo se tek u smrti probuditi, pa zato treba pobijediti sebe i zlo u sebi. Još je više zbunjen kad ga pobunjeni vojnici (zbog želje njegova oca da na vlast postavi moskovskog kneza Astolfa i jer tako Poljska ne bi imala vladara svoje krvi) oslobode iz tvrđave i ponovo vrate na dvor, da im on bude kralj. U Sigizmundu se ponovo javlja sumnja – je li to opet samo san? Je li život smo buđenje između dva sna?

Ipak je krenuo s vojskom, pobijedio oca i postao dobar vladar, bojeći se da ga narod ne vrati u tamnicu. Drama završava Sigizmundovim monologom u kojem kaže da se njegovim postupcima ne treba čuditi, jer mu je učitelj bio san:

„Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek, evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti snovi...“

Kroz dramu se odvijaju i druge paralelne radnje. Tako Klotaldo, Sigizmundov čuvar, u Rosauri prepozna vlastitu kćer prema maču kojeg je nosila, a koja na samom početku drame dolazi izdaleka prerušena u muškarca u društvu Klarina, lakrdijaša, i tuži se na svoju nesretnu sudbinu. Tu je i ljubavna priča – ljubavni trokut, između Astolfa, Stele i Rosaure. Astolfo na kraju oženi Rosauru kad dozna da je plemenitog roda, a Sigizmund Stelu.

Poanta drame je da dobro pobjeđuje, zato i kad sanjamo moramo činiti dobro. Svatko sanja ono što potajno priželjkuje, a najteže bitke su upravo one u kojima se borimo protiv sebe i protiv zla u sebi. Sanjajući čovjek postaje skoro nestvaran lik.

Pitanje je jesmo li vladari i krojači svoje sudbine, ili samo žrtve kojima ta ista sudbina upravlja? Pravi odgovor ne možemo naći. A zamisli da se sutra probudiš i da shvatiš da tvoj život nije bio ništa drugo nego san.

„... jer sav život - to je sana san su i sami snovi"