p91133 jaskan ulice kb - os-ljbabic-jastrebarsko.skole.hr · jaskanske projekt osnovne škole...

JASKANSKE

projekt Osnovne škole „Ljubo Babić” u Jastrebarskom

i njezinih učenika Barbare Golub, Stelle Bucić, Petre Kovačić, Damjana Popovića, Lovre Kopača,

Borne Gojšića, Svena Lencura i Ivana Novosela te učitelja mentora Marija Samarina

ULICE

JASKANSKEJASKANSKEULICE

Izdavač

Školska knjiga, d.d.

Zagreb, Masarykova 28

Za izdavača

dr. sc. Ante Žužul

Urednik

Deniver Vukelić

Art-direktor

Branimir Sabljić

Ilustracije i slike

Učenici OŠ Ljube Babića, Jastrebarsko

Piktoteka Školske knjige

© ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2016.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati,

fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati

bez nakladnikova pisanog dopuštenja.

JASKANSKE

Zagreb, 2016.

Priredio

Mario Samarin, prof.

JASKANSKEJASKANSKE

projekt Osnovne škole „Ljubo Babić” u Jastrebarskom

i njezinih učenika Barbare Golub, Stelle Bucić,

Petre Kovačić, Damjana Popovića, Lovre Kopača,

Borne Gojšića, Svena Lencura i Ivana Novosela

te učitelja mentora Marija Samarina

ULICE

Iako većina nas smatra da znamo sve o našemu rodnom gradu i

njegovim ulicama kojima kročimo od malih nogu, katkad se pojavi

kakav nepoznati detalj, zanimljiva sitnica koja nas uvjeri u suprotno.

Tko su osobe po kojima su jaskanske ulice dobile imena? Čime

su nas zadužile? Smisao je ove knjižice koju je izradila skupina

darovitih učenika Osnovne škole „Ljubo Babić” odgovoriti na ta

pitanja tako da nas pobliže upozna s tim važnim ličnostima iz

hrvatske i naše lokalne, jaskanske povijesti, s njihovim životima,

djelima i ostavštinom koju baštinimo te da na svjetlo dana izvuče

neki zaboravljeni biser iz prebogate riznice naše prošlosti.

Učitelj mentor Mario Samarin, prof.

Učenici koji su sudjelovali u izradi ove publikacije:

Barbara Golub, Stella Bucić, Petra Kovačić, Damjan Popović,

Lovro Kopač, Borna Gojšić, Sven Lencur i Ivan Novosel

P R E D G O V O R

6

J A S K A N S K E U L I C E

KNEZ BRANIMIR

Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do

892. godine, posljednji vladar iz dinastije Domago-

jevića. Važan izvor za Branimirovu biografiju njegova je

korespondencija s papom Ivanom VIII. U svojem pismu

od 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. hvali Branimira jer se vraća

rimskoj Crkvi te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom”,

a istodobno piše slično pismo ninskome biskupu Teo-

doziju te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim

sinovima”. Knez Branimir dodatno je ojačao Primorsku

Hrvatsku i postigao samostalnost ne samo u odnosu

prema Bizantu nego i u odnosu prema Mlečanima i već

oslabjelim Francima.

Knez Branimir (vladao od 879. do 892.)1

7


KRALJ TOMISLAV

Kralj Tomislav (vladao u 10. stoljeću)

Tomislav je bio knez oko 910. godine. Smatra se da

je 925. g. proglašen prvim hrvatskim kraljem iako o

tome nema pouzdanih dokaza. Papa ga naziva kraljem,

a bizantski car imenuje upraviteljem Dalmacije. Tomislav

potječe iz dinastije Trpimirovića. Uspješno je ratovao

protiv Mađara i Bugara te bio prvi hrvatski vladar koji

je proširio svoju vlast na Panonsku Hrvatsku do Drave i

na istoku Slavonije do granice s tadašnjom Bugarskom.

2

8

KRALJ DMITARZVONIMIR

3


Kralj Dmitar Zvonimir (vladao od 1075. do 1089.)

Bio je hrvatski kralj od 1075. do 1089. godine. Naslije-

dio je Petra Krešimira IV. te stolovao u Kninu. Kako za

njegova vladanja nije bilo većih ratova, ojačao je razvoj

gospodarstva i kulture. Na poznatoj Bašćanskoj ploči

napisano je da je upravo Zvonimir darovao zemljište cr-

kvi svete Lucije u Baški na otoku Krku. Bio je jedan od

najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske.

9

4


KRALJPETAR

SVAČIĆ

Kralj Petar Svačić (Snačić) (vladao od 1092. do 1097.)

Svačić bio je unuk velikoga hrvatskoga kralja Petra

Krešimira IV., a vladao je Kraljevinom Hrvatskom od

1092. do 1097. godine. Poginuo je u bitci protiv vojske

ugarskoga kralja Kolomana na gori Gvozdu.

10

5Ambroz Matija Gubec (Hižakovac, oko 1548. – Zagreb, 1573.)


Matija Gubec bio je hrvatski seljak i vođa hrvatsko-

slovenske Seljačke bune 1573. godine. Zapovijedao

je seljačkom vojskom koja se borila u Hrvatskom zagorju

i kontrolirao znatan njegov dio. Ondje je možda i progla-

šen seljačkim kraljem. Prema iskazima seljaka nosio je

nadimak beg. Nakon poraza seljačkih vojski u sloven-

skim zemljama i u krajevima južno od Save, u odlučujućoj

bitci pokraj Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. poražena

je i seljačka vojska pod Gupčevim zapovjedništvom, a

on je zarobljen i odveden u Zagreb. Ondje je, prema M.

Istvánffyju, mučen užarenim kliještima, okrunjen užare-

nom krunom i raščetvoren.

MATIJAGUBEC

11

J A S K A N S K E U L I C ETOMA

ERDODY BAKAČ

Bio je grof, hrvatski velikaš i hrvatsko-slavonsko-dal-

matinski ban podrijetlom iz mađarske velikaške obi-

telji Erdődy. Uz prezime Erdődy u nekim se povijesnim

izvorima kao njegovo prezime navodi i Bakač. Početkom

godine 1584. Toma II. imenovan je hrvatskim banom.

Ratovao je protiv Osmanlija koje je 1584. pobijedio kod

Slunja (zajedno s karlovačkim generalom J. J. Thurnom).

Godine 1585. zauzeo je i spalio Kostajnicu, a 1586. po-

bijedio u bitci kod Ivanića (zajedno s bratom Petrom III.).

Nakon provale Hasan-paše Predojevića uspio je 1591.

zauzeti utvrdu Moslavinu. Sudjelovao je s hrvatskim če-

tama u pobjedi nad Osmanlijama pod Siskom (22. lipnja

1593.), pa ga je španjolski kralj Filip II. imenovao vitezom

Reda Sv. Spasitelja. Godine 1594. osvojio je Petrinju, a

1595. zahvalio se na banskoj časti jer mu kralj, uz ostalo,

nije nadoknadio ni troškove obrane Hrvatske. U razdo-

blju od 1608. do 1614. ponovno je bio banom. Pokopan

je u zagrebačkoj katedrali.6

Toma Erdődy Bakač (?, 1558. – Krapina, 1624.)

12

TOMOMIKLOUŠIĆ

Tomo Mikloušić (Jastrebarsko, 1767. – Jastrebarsko, 1833.) 7


Tomo Mikloušić bio je hrvatski pisac, kulturni djelatnik,

dramatičar, prevoditelj i prosvjetitelj, važna ličnost u

književnosti na kajkavskom narječju hrvatskog jezika.

Završio je gimnaziju na zagrebačkom Gornjem gradu te

filozofiju na zagrebačkoj akademiji i teologiju u Pešti. Od

1795. do 1805. službovao je kao profesor gramatike i po-

etike na arhigimnaziji, a od 1805. do 1831. bio je župnik u

Stenjevcu u Zagrebu. U lipnju 1831. premješten je, možda

i na vlastitu želju, u Jastrebarsko na mjesto župnika i vi-

cearhiđakona. Ondje je i umro. Bio je urednik i suradnik

Horvatskoga kalendara te nakladnik Stoletnoga kalen-

dara (1819.). Tomaš Mikloušić bio je osobito poznat kao

nakladnik i obrađivač izvornih i prevedenih kajkavskih

dramskih tekstova. Maksimilijan Vrhovac, zagrebački

biskup, izabrao ga je da prevede Bibliju na hrvatski (kaj-

kavski) jezik. Danas njegovo ime nosi dramska družina

Gradskoga kazališta Jastrebarsko.

13

8


ANTUN

MIHANOVIĆ

Antun Mihanović (Zagreb, 1796. – Novi Dvori Klanječki, 1861.)

Antun Mihanović bio je hrvatski književnik i pravnik.

Kao habsburški konzul živio je u Beogradu, Solu-

nu i Bukureštu. Napisao je pjesmu Horvatska domovi-

na kojom je stekao neprolaznu slavu, a pjesma je prvi

put objavljena u desetom broju Gajeve Danice, 14. ožuj-

ka 1835. godine. Potkraj 19. stoljeća postala je hrvatska

himna.

14

9


Josip Jelačić (Petrovaradin, 1801. – Zagreb, 1859.)

Grof Josip Jelačić Bužimski, general i ban hrvatski,

dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859., pripadao

je plemićkoj obitelji Jelačić. Rođen je u Petrovaradinu u

Srijemu u kojem je njegov otac Franjo, podmaršal austrij-

ske vojske, bio zapovjednik Hrvatsko-slavonske vojne

krajine. Kralj Ferdinand I. (V.) Habsburgovac imenuje ga

23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim

kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin general-ma-

jora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i pe-

trinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže

bansku prisegu i biva imenovan feldmaršalom i vrhovnim

zapovjednikom u Hrvatskoj i Vojnoj krajini te biva sve-

čano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu. Bio je

jedan od glavnih sudionika u zbivanjima revolucionarne

1848. u Habsburškoj Monarhiji, a Hrvatsku je zadužio i

ukidanjem kmetstva 25. travnja 1848. Spomenik banu

Jelačiću podignut je i otkriven 16. prosinca 1866. godine

na glavnom trgu u Zagrebu koji nosi njegovo ime. Ondje

je stajao osamdeset godina, do rušenja u noći 25./26.

srpnja 1947. godine. Potom se 43 godine čuvao u zagre-

bačkoj Gliptoteci, a na glavni je zagrebački trg vraćen

16. listopada 1990., na Jelačićev rođendan.

JOSIP

JELAČIĆ BUŽIMSKI

15

J A S K A N S K E U L I C EANTE

STARČEVIĆ

Ante Starčević (Veliki Žitnik, 1823. – Zagreb, 1896.)

H rvatski političar, publicist i književnik. Godine 1861.

osnovao je Stranku prava. Nakon neuspješne Ra-

kovičke bune morao se zbog progona pravaša preseliti

u Jastrebarsko k nećaku Davidu Starčeviću te je ondje

boravio nekoliko godina. Osim politikom, bavio se i povi-

ješću, dramom, satirom i prevoditeljstvom. Još za života

nazivan je Ocem Domovine kao glavni ideolog politike

pune nacionalne slobode i neovisnosti.

10

16


JOSIPTORBAR

Josip Torbar (Krašić, 1824. – Zagreb, 1900.)

Rođen u seljačkoj obitelji, završio je gimnaziju u Kar-

lovcu, a od 1843. učio je filozofiju i teologiju u zagre-

bačkom sjemeništu. Od 16. veljače 1858. bio je ravnatelj

realne gimnazije. U tri je navrata bio izabran za zastupnika

u Hrvatskom saboru (1861., 1865. i 1875.). Bio je predsjed-

nik Matematičko-prirodoslovnog razreda i predsjednik

JAZU-a od 1890. do smrti.

11

17


AUGUST

ŠENOA

August Šenoa (Zagreb, 1838. – Zagreb, 1881.)

B io je najutjecajniji i najplodniji hrvatski pisac 19. sto-

ljeća i istinski tvorac moderne hrvatske književno-

sti. Velik je uspjeh postigao svojim romanima (Zlataro-

vo zlato, 1871., Čuvaj se senjske ruke, 1875., Seljačka

buna, 1877., Diogenes, 1878., i Kletva, 1880. – 1881.) te

povjesticama – pripovjednim djelima u stihu s motivima

iz povijesti (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari,

Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne pre-

daje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Posto-

lar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet, Mile Gojslavica).

August Šenoa umro je od posljedica upale pluća od koje

je obolio dok se kao gradski senator skrbio za unesre-

ćene u velikom potresu 1880. godine.

12

18


David Starčević (Žitnik, 1840. – Jastrebarsko, 1908.)

Bio je hrvatski političar i odvjetnik. David Starčević

doktorirao je pravo u Budimpešti 1869. g. Od 1873.

bio je odvjetnik u Jastrebarskom. Bio je izabran za za-

stupnika u Hrvatskom saboru u nekoliko mandata. Naj-

poznatiji je po sudjelovanju u napadu na bana Khuen

Hedervaryja na saborskoj sjednici 5. listopada 1885.

Fizički je napao bana Khuena i time se hvalio, a kako je

ban u javnosti opovrgavao događaj, Starčević je zbog

klevete osuđen na šest mjeseci zatvora.

DAVID

STARČEVIĆ

13

19

Tadija Smičiklas (Reštovo, Žumberak, 1843. – Zagreb, 1914.)


Tadija Smičiklas bio je hrvatski povjesničar i političar.

Završio je gimnaziju u Zagrebu, a studirao povijest i

geografiju u Pragu i Beču. Radio je kao učitelj u Rijeci, a

od 1873. u Zagrebu. Od 1882. bio je redoviti sveučilišni

profesor na Filozofskom fakultetu. Bio je blizak Šenoin

prijatelj (Šenoa ga je prozvao hrvatskim Herodotom), na-

pisao je prvu znanstvenu knjigu o povijesti Hrvata (Povi-

est hrvatska) s ciljem da u doba mađarske hegemonije

ojača nacionalnu svijest. Smičiklas je bio zastupnik u

Hrvatskom saboru, rektor Sveučilišta, predsjednik Mati-

ce hrvatske i predsjednik JAZU-a (Jugoslavenske aka-

demije znanosti i umjetnosti), danas HAZU-a (Hrvatske

akademije znanosti i umjetnosti).

TADIJA

SMIČIKLAS

14

20


EUGEN

KUMIČIĆ

Eugen Kumičić (Brseč, 1850. – Zagreb, 1904.)

Eugen Kumičić, hrvatski književnik i političar, smatra

se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književno-

sti. Veliku je popularnost stekao povijesnim romanima,

a pisao je i drame te romane sa socijalnom tematikom.

Unatoč svim zamjerkama, među najuspješnijim su Ku-

mičićevim romanima Jelkin bosiljak i Začuđeni svatovi,

u kojima pisac prikazuje ljude i prirodu Istre, te Olga i

Lina (objavljen 1881.) i Gospođa Sabina (1883. godine), u

kojima na zanimljiv način kritički prikazuje ekonomsko i

moralno rasulo u gornjim slojevima građanskog društva.

15

21

ANTE

KOVAČIĆ


Ante Kovačić (Oplaznik u Mariji Gorici, 1854. – Zagreb, 1889.)

Bio je hrvatski romanopisac i novelist, pjesnik. Di-

plomirao je (1878.) i doktorirao (1887.) na Pravnom

fakultetu u Zagrebu. Za studija aktivno je sudjelovao u

radu studentskoga društva Hrvatski dom (1877.) te kao

pristaša Starčevićeve Stranke prava s istomišljenicima

pokrenuo almanah Hrvatska (1880.). Radio je u odvjet-

ničkim pisarnicama u Zagrebu i Karlovcu, a 1889. postao

samostalni odvjetnik u Glini, ali je ubrzo obolio i umro

u bolnici za duševne bolesti. Pisao je feljtone i pripovi-

jetke, no svakako su njegova najvažnija djela romani,

ponajprije U registraturi (1888.), Fiškal (1882.) te nedovr-

šeni Među žabari (1886.). Kovačić je jedan od najvećih

pisaca hrvatskog realizma.

16

22

NIKOLA

TESLA

Nikola Tesla (Smiljan, 1856. – New York, 1943.)

Nikola Tesla, slavni znanstvenik i izumitelj, školovao

se u Karlovcu i Grazu, ali je gotovo cijeli život radio u

SAD-u. U početku je radio u tvrtki Thomasa Alve Edisona,

ali je nakon svađe s Edisonom osnovao vlastitu tvrtku

Tesla Electric Light and Manufacturing Company za proi-

zvodnju električnih lučnica. Bez obzira na vođenje tvrtke,

nije se prestao baviti izumima. Sa sigurnošću možemo

reći da je Nikola Tesla imao više od 700 izuma. Neki su

od njih: Teslin transformator, oscilator, asinkroni motor,

čamac s daljinskim upravljanjem, žarulje, a izumio je čak

i hidroelektranu, prijenos električne energije bežičnim

putem i još mnogo toga.


17

23

ANTUN

BAUER


Antun Bauer (Breznica, 1856. – Zagreb, 1937.)

Bio je teološki i filozofski pisac te zagrebački nadbi-

skup od 1914. do 1937. Kraće je vrijeme pohađao

školu u Jastrebarskom. Njegovi su lik i djelo nedjeljivi od

političke i crkvene povijesti Hrvata od kraja 19. stoljeća

do prije početka II. svjetskog rata. Bauerova su djela:

Područje materijalizma, Naravno bogoslovje, Teodiceja

ili nauka o razumskoj spoznaji Boga, Wundtov metafizič-

ki sustav te Obća metafizika ili ontologija. Njegov pret-

hodnik na mjestu zagrebačkog nadbiskupa bio je Juraj

Posilović (1894. – 1914.), a nasljednik Alojzije Stepinac

(1937. – 1960.).

18

24


Vatroslav Rožić (Prodin Dol kraj Jastrebarskog, 1857. – Zagreb, 1937.)

Vatroslav Rožić bio je hrvatski jezikoslovac. Radio

je kao srednjoškolski profesor u Zemunu i Zagre-

bu. Bavio se dijalektologijom, etnografijom i jezičnom

didaktikom. Njegova su najpoznatija djela Barbarizmi u

hrvatskom jeziku i Prigorje. Narodni život i običaji.

VATROSLAV

ROŽIĆ

19

25


ANTUN

VANCAŠ

Bio je hrvatski skladatelj. Nakon završene gospodarske

škole u Križevcima 1883., Vancaš je kod F. K. Kuhača

učio glazbenu teoriju, harmoniju, kontrapunkt i osnove

kompozicije, a kod M. Fabkovića glasovir. Kompoziciju

je studirao na bečkom Konzervatoriju (1884. – 1885.),

a zatim kod J. Masseneta na pariškom Konzervatoriju

(1886. – 1888). Iz Pariza je otišao u London, ali se zbog

bolesti vratio u Zagreb u kojem je ubrzo umro od tuber-

kuloze. Napisao je pedesetak skladbi: za zborove, po-

pijevke, glasovirske skladbe, Slavenske plesove (1887.)

i uvertiru Zvonimir (1888.) za orkestar.

Antun Vancaš (Zagreb, 1867. – Zagreb, 1888.)20

26

ANTUN

RADIĆ


AAntun Radić bio je hrvatski etnolog, političar i publi-

cist. Slavistiku i klasičnu filologiju studirao je u Zagre-

bu i Beču (1888. – 1892.), a 1892. doktorirao je u Zagrebu

tezom iz hrvatske književnosti. Od 1897. do 1901. uređivao

je Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, prvi

hrvatski etnološko-folkloristički časopis u izdanju JAZU-a.

Godine 1899. pokrenuo je Dom: List hrvatskomu seljaku

za razgovor i nauk, prvi hrvatski časopis namijenjen se-

ljaštvu, i uređivao ga do 1904. ispunjavajući ga uglavnom

svojim prilozima. Isticao je potrebu da se osnuje politič-

ka stranka koja bi zastupala interese seljaka, pa je 1904.

zajedno s bratom Stjepanom osnovao Hrvatsku pučku

seljačku stranku (HPSS). Bio je tajnik Matice hrvatske od

1901. do 1909., a od 1906. do 1909. urednik Glasa Mati-

ce hrvatske. Premda je Radićevo etnološko djelovanje

ograničeno na kratko razdoblje od 1896. do 1902., nje-

gove teorijsko-metodološke zamisli i koncepcije u djelu

Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom

životu (1897.) učinile su ga utemeljiteljem hrvatske etno-

logije kao samostalne znanosti.

Antun Radić (Trebarjevo Desno, 1868. – Zagreb, 1919.)20

27


STJEPAN

RADIĆ

Bio je hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publi-

cist. Prvi je hrvatski politolog sa svjedodžbom. Je-

dan je od velikana hrvatske povijesti. Rodio se 1871., a

umro 1928. od posljedica teškog ranjavanja u atentatu

u beogradskoj Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni

hrvatski poslanici Pavle Radić i Đuro Basariček. Na njih

je pucao radikalski poslanik u parlamentu Puniša Račić.

Godine1904. Stjepan Radić zajedno s bratom Antunom

osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS) radi rješa-

vanja agrarnoga, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata

u Monarhiji. Nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije HPSS

je postao najpopularnija hrvatska stranka, a Radić najpo-

pularniji hrvatski političar. Svojim je djelovanjem ostavio

neizbrisiv trag u političkom i društvenom životu Hrvatske.

Stjepan Radić (Trebarjevo Desno, 1871. – Zagreb, 1928.)21

28


Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 1873. – Zagreb, 1914.)

Književnik, novinar i putopisac, Matoš je središnja lič-

nost hrvatske moderne. Pisao je prozu, poeziju i kriti-

ku. Pustolovna duha, godine 1894. dezertira iz vojske pa

sljedećih 13 godina putuje diljem Europe boraveći između

ostaloga u Beogradu i Parizu te se u Zagreb vraća tek

1908., nakon pomilovanja. Matoševo je djelo prijelomno

u povijesti hrvatske književnosti. Slobodno se može reći

da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na područ-

ju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo suvremene hrvatske

književnosti. Najvažnija su Matoševa djela: Iverje (1899.),

Novo Iverje (1900.), Ogledi (1905.), Vidici i putovi (1907.),

Umorne priče (1909.), Naši ljudi i krajevi (1910.).

ANTUN

GUSTAVMATOŠ

22

29

MARIJA

JURIĆZAGORKA


Marija Jurić – Zagorka (Negovac, 1873. – Zagreb, 1957.)

Marija Jurić – Zagorka bila je profesionalna novinarka

i najčitanija hrvatska književnica. Borila se protiv dis-

kriminacije i za prava žena, pa je od 1925. do 1938. uređi-

vala prvi list u Hrvatskoj namijenjen samo ženama – Žen-

ski list. Pisala je romane namijenjene široj publici, a njezina

su najslavnija djela ciklus pod nazivom Grička vještica, Kći

Lotršćaka, Kneginja iz Petrinjske ulice itd.

23

30

J A S K A N S K E U L I C E IVANA

BRLIĆ-MAŽURANIĆ

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 1874. – Zagreb, 1938.)

Ivana Brlić-Mažuranić hrvatska je književnica koja po-

tječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažu-

ranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i

povjesničar, djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban

i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić

bila je sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Školovala

se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalo-

ga i u poznavanju stranih jezika, pa su i neki od njezinih

prvih književnih pokušaja bili na francuskome. S obite-

lji se iz Ogulina najprije preselila u Karlovac, a potom u

Jastrebarsko. Kada se 1889. udala za odvjetnika i politi-

čara Vatroslava Brlića, Ivana se preselila u Brod na Savi

(danas Slavonski Brod). Ondje je živjela veći dio života

koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom

radu. Njezina su najslavnija djela Čudnovate zgode še-

grta Hlapića (1913.) te Priče iz davnine (1916.).

24

31

Dragutin Domjanić (Adamovec, 1875. – Zagreb, 1933.)

J A S K A N S K E U L I C EDRAGUTIN

DOMJANIĆ

Jedan je od najpoznatijih kajkavskih pjesnika. Najpo-

znatija mu je zbirka Kipci i popevke. Uz tu zbirku na-

pisao je i zbirke Vu suncu i senci te Po dragomu kraju.

Neke su njegove pjesme i uglazbljene, poput pjesama

Fala i Popevke sam slagal.

25

32

VLADIMIR

NAZOR


Vladimir Nazor (Postira, 1875. – Zagreb, 1949.)

Vladimir Nazor bio je hrvatski pjesnik, političar u vri-

jeme druge Jugoslavije, predsjednik ZAVNOH -a

i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske. On je

jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, a

pisao je pjesme, epove, novele, romane, dnevničke za-

pise, putopise, eseje, članke, priče i igrokaze za djecu.

Među njegova najslavnija djela ubrajaju se ep Medvjed

Brundo, pripovijetka Veli Jože te pjesme Cvrčak, Hrvat-

ski jezik i Zvonimirova lađa.

26

33


VLADIMIR

VIDRIĆ

Bio je hrvatski književnik, jedan od najistaknutijih liri-

čara moderne. U javni život tadašnje Hrvatske ulazi

1895. sudjelujući u spaljivanju mađarske zastave za po-

sjeta cara Franje Josipa Zagrebu u povodu svečanog

otvaranja nove zgrade HNK-a. Za života je objavio samo

jednu zbirku pjesama – Pjesme – a njegove su najpo-

znatije pjesme Jutro, Dva pejsaža i Adieu.

Vladimir Vidrić (Zagreb, 1875. – Zagreb, 1909.)27

34

VLADKO

MAČEK

Vladko Maček (Jastrebarsko, 1879. – Washington, 1964.)

Bio je hrvatski pravnik i političar. Završio je pučku ško-

lu u Jastrebarskom i gimnaziju u Zagrebu, a 1903.

doktorirao je pravo. Godine 1908. otvorio je odvjetnički

ured u Svetom Ivanu Zelini. Od osnutka Hrvatske pučke

seljačke stranke (HPSS) bio je njezin član, blizak surad-

nik predsjednika Stjepana Radića. Od 1928. do 1964. bio

je predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS), istinski

demokrat, mirotvorac, antifašist i antikomunist, tvorac

Banovine Hrvatske. Kao uvjereni kajkavac, na tragu svo-

jega sugrađanina Tomaša Mikloušića, iskreno je žalio

što kajkavsko narječje nije bilo prihvaćeno kao hrvatski

književni jezik. Umro je u emigraciji.


28

35

PETAR

SKOK


Petar Skok (Jurkovo Selo na Žumberku, 1. ožujka 1881. – Zagreb, 3. veljače 1956.)

Hrvatski jezikoslovac Petar Skok jedan je od naju-

glednijih svjetskih stručnjaka za onomastiku. Kao

srednjoškolski profesor službovao je u Banjoj Luci. Bio

je bibliotekar Zemaljskoga kraljevskog muzeja u Bosni

i Hercegovini. Od 1919. do umirovljenja bio je redoviti

profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem

je organizirao rad Romanskog seminara. Pisati je počeo

kao gimnazijalac. Bavio se književnom kritikom (pseudo-

nim P. S. Mikov). Poslije se potpuno posvetio jezikoslov-

lju, prije svega romanistici. Bio je iznimno plodan autor

(više od 500 objavljenih radova) te član mnogobrojnih

inozemnih i domaćih akademija i učenih društava. Osim

romanističkih i općejezikoslovnih tema, obrađivao je hr-

vatske govore, romanske utjecaje na hrvatskom jezičnom

području, hrvatske turcizme i povijest Slavena. U rukopisu

je i nedovršen ostao njegov etimologijski rječnik koji je

izdan postumno u četiri sveska pod nazivom Etimologijski

rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u razdoblju od 1971.

do 1974. To je dosad najopsežniji hrvatski etimologijski

rječnik (više od 10 000 natuknica).

29

36


TIN

UJEVIĆ

Hrvatski pjesnik Tin Ujević školovao se u Imotskom i

Makarskoj, a klasičnu gimnaziju završio je u Splitu.

Upisao se na studij filozofije, hrvatskog jezika i klasične

filozofije u Zagrebu. Iako je ušao u književni krug oku-

pljen oko A. G. Matoša, ubrzo se s njim posvađao. Živio

je i pisao u Parizu, Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu

u kojem je umro 12. studenoga 1954. godine. Njegove

su zbirke pjesama Lelek sebra, Kolajna, Auto na Korzu,

Ojađeno zvono, Skalpel kaosa, Rukovet te Žedan kamen

na studencu.

Tin Ujević (Vrgorac, 1891. – Zagreb, 1954.)30

37


JANKO

MATKO

Janko Matko (Brlenić, 1898. – Zagreb, 1979.)

Bio je pripovjedač, najvažniji predstavnik tzv. pučke

književnosti. Polazio je franjevačku gimnaziju u Vu-

kovaru. Matko se ubraja među rijetke pisce koji su znali

naći put do široke čitateljske publike. Ponajprije ga je

zanimala priča vezana za hrvatski narod i svaki je njegov

roman fabulativno zasnovan na istinitom događaju, no

oblikovan tipičnim obilježjima trivijalnoga sentimental-

nog ili pustolovnog romana. Teme su njegovih djela kla-

sne razlike među ljubavnicima (Žrtva, 1944., Moć zemlje,

1944., Dragulji i strasti, 1970.), neugasiva ljubav spojena s

osjećajem dužnosti (Dva života jedne žene, 1971., Ribar i

more, 1971.), povijest hrvatskih plemenitaša (Plač šume,

1971., Krv nije voda, 1978.), nesretna povijest izrabljivanih

žena i nezakonite djece (Služavka, 1974.), tragična ljubav

dvoje mladih rodbinski vezanih (Bez krivnje krvi, 1978.),

mlade godine Alojzija Stepinca (Kardinalova ljubav, 1993.)

itd. Svi ti romani uključuju snažne emocije, zamršene i

neočekivane zaplete, mnoštvo zapreka na životnom putu

pozitivnih junaka koje oni svladavaju uz mnoge žrtve, ali

uvijek uz pretpostavku da istina i pravda moraju pobi-

jediti. Ta su djela lako nalazila put do čitatelja postaju-

ći nezaobilazan dio masovne kulture našega vremena.

31

38


Vlado Vlaisavljević (Jastrebarsko, 1900. – Jastrebarsko, 1943.)

Hrvatski pjesnik Vlado Vlaisavljević rodio

se u Jastrebarskom, a smatra se jednim

od začetnika egzistencijalizma u hrvatskoj knji-

ževnosti. Najpoznatije mu je djelo Balada o

Tounjčici. Smrtno je stradao ispavši iz vlaka

pred Jaskom.

32

VLADO

VLAISAVLJEVIĆ

39

J A S K A N S K E U L I C EKAMILO

TOMPA

Kamilo Tompa (Samobor, 1903. – Zagreb, 1989.).

Bio je hrvatski slikar, grafičar i scenograf. Diplomirao

je 1926. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu,

a u Parizu je studirao povijest umjetnosti. Bio je profesor

na Arhitektonskom fakultetu i voditelj Odsjeka za sceno-

grafiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Aka-

demija dramske umjetnosti) u Zagrebu. Isprva je, osobito

u crtežima, bio blizak socijalnom programu skupine Ze-

mlja, potom je stilski bio na rubu figuracije i apstrakcije.

Nakon rata približio se nadrealizmu (Maneken za istraži-

vanje radijacije, 1964.) čiju je poetiku zadržao do 1970-ih,

kada ga je zaokupila čista apstrakcija (ciklus Strukturalne

kompozicije). Kao scenograf pretežno je radio za HNK u

Zagrebu (M. Krleža, Vučjak, 1950., I. Zajc, Nikola Šubić

Zrinski, 1962., W. Shakespeare, Otelo, 1984.), a izrađivao

je i scenografije za animirane filmove. Bavio se dekora-

tivnim slikarstvom (zidne slike u Gradskom podrumu u

Zagrebu), keramikom i sitnom plastikom. Pisao je o um-

jetnosti i problemima dječjega likovnog izražavanja. Do-

bio je Nagradu „Vladimir Nazor” za životno djelo (1967.). 33

40

JOSIPRESTEK


Josip Restek (Volavje kraj Jastrebarskoga, 1915. – Zagreb, 1987.).

Josip Restek bio je hrvatski slikar i grafičar. Diplomirao

1940. na Akademiji likovnih umjetnosti (Lj. Babić, T.

Krizman) te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu. Grafiku je usavršavao u Parizu (Jean Friedlaen-

der). Bio je likovni pedagog u Karlovcu i Zagrebu. Isprva

se oslanjao na Cézanneova iskustva, potom se redukci-

jom predmetnoga, s naglaskom na grafizam slobodnih

linija, priklonio apstrakciji koja je imala tek asocijativnu

vezu s krajolikom ili figurom (Zemaljska karta, 1958., Ek-

splozija svjetla, 1973., Krajolik u crvenom, 1984.). Izdao je

više mapa grafika (Zagreb, 1949., 1965., 1986., Seoskim

putem, 1954., 12 litografija, 1969.). Stalna izložba njegovih

slika i grafika otvorena je u Volavju 1978.

34

41


VEĆESLAV

HOLJEVAC

Većeslav Holjevac (Karlovac, 1917. – Zagreb, 1970.)

Po zanimanju je bio pisac i političar. Napisao je mno-

ga književna djela, a neka od njih su: Hrvati izvan

domovine i Zapis iz rodnog grada. Bio je jedan od orga-

nizatora antifašističkog ustanka u Karlovcu i na Kordu-

nu. Od 1952. do 1962. bio je gradonačelnik Zagreba. Za

njegova mandata Zagreb se počeo širiti preko Save,

odnosno počela je izgradnja Novog Zagreba. Sukobio

se s jugoslavenskim vrhom i uspješno odupro tome da

se Zagrebački velesajam preseli u Beograd. Proglašen

je narodnim herojem 23. srpnja 1951.

35

42


BRANKODAVILLA

Branko Davilla

Branko Davilla bio je liječnik. Tijekom Drugoga svjet-

skog rata u dvorcu Erdődy bilo je dječje sirotište.

Tamo su bila dovedena djeca iz Bosne koja su ostala bez

roditelja i o njima su se među ostalima brinuli i liječnici.

U liječenju te djece osobito se istaknuo kotarski liječnik

u Jastrebarskom dr. Branko Davilla.

36

43


FRANJO

TUĐMAN

Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 1922. – Zagreb, 1999.)

Bio je povjesničar, državnik i prvi predsjednik suverene

i samostalne Republike Hrvatske. Franjo Tuđman bio

je sudionik antifašističkog pokreta od 1941. kao obavje-

štajni časnik. Nakon II. svjetskog rata bio je u Glavnom

stožeru JNA, potom na visokim vojno-političkim položa-

jima, u Glavnoj personalnoj upravi, Ministarstvu obrane

i Generalštabu. Skupio je opsežnu građu i pisao o povi-

jesti Komunističke partije Hrvatske u kojoj je, nasuprot

unitarizmu, isticao nacionalnu sastavnicu njezine borbe

protiv velikosrpskog režima. Godine 1967. izbačen je iz

Saveza komunista i umirovljen, a 1972. osuđen na dvije

godine zatvora zbog nacionalizma, no pušten je nakon

devet mjeseci. Zbog intervjua švedskoj televiziji osuđen

je 1981. na tri godine zatvora, ali je 1983. pušten zbog

zdravstvenih razloga. Kao zagovornik hrvatske samo-

stalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. Godine

1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti

ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na iz-

borima 1990. izabran je za predsjednika Predsjedništva

SRH. Nakon donošenja demo-

kratskog Ustava 1990., izabran

je za predsjednika Republike

1992. godine. Autor je Dekla-

racije o neovisnosti Hrvatske

donesene 25. lipnja 1991. go-

dine. Kao vrhovni zapovjed-

nik, vodio je obranu Hrvatske

u Domovinskom ratu. Za pred-

sjednika Republike ponovno je

izabran 1997.

37

Grafičko-likovna urednica

Ana Premer

Lektura

Neven Penzar

Korektura

Korektorska služba Školske knjige

Grafičko-likovno oblikovanje

Grafičko-likovna redakcija Školske knjige

Tisak

Grafički zavod Hrvatske, d.o.o., Zagreb

Tiskanje završeno u lipnju 2016.

P91133

p91133 jaskan ulice kb - os-ljbabic-jastrebarsko.skole.hr · jaskanske projekt osnovne škole...

Documents