90

OVAJ ČASOPIS I NJEGOV SVETI ZADATAK

Ovaj časopis je jedan od glavnih faktora ili instrumenata u sistemu Biblijske Pouke, ili “BogoslovnogProširenja,” koje je sada bilo predstavljeno u svim djelovima civiliziranog svijeta po WATCH TOWERBIBLE & TRACT SOCIETY, ovlaštenog 1881, “Za Promicanje Kršćanske Spoznaje.” On ne služi samokao učionica gdje se Istraživači Biblije mogu sastati na studij Božanske Riječi, nego također i kao kanalkomunikacije kroz kojeg se do njih može doći sa obavijestima o Kongresima Društva i o dolaskuputujućih predstavnika nazvanih “Putujući starješine,” i biti osvježeni sa izvještajima o Kongresima.

Naše “Berejske Pouke” su tematska ponavljanja ili pregledi STUDIJA koje je naše Društvo izdalo,većinom ugodno uređene, i vrlo korisne svima koji bi zaslužili jedini počasni stupanj kojeg Društvoodobrava, naime, Verbi Dei Minister (V.D.M.), koji, kada ga se prevede na Hrvatski glasi, SlugaBožanske Riječi. Naše obrađivanje Međunarodnih Pouka Nedjeljne Škole je posebno za starijeIstraživače Biblije i Učitelje. Neki to obilježje smatraju neophodnim.

Ovaj časopis čvrsto brani jedini pravi temelj Kršćanske nade koji je sada bio tako općenitonegiran—Otkupljenje kroz dragocjenu krv “Čovjeka Krista Isusa, koji je dao sebe kao Otkupninu[odgovarajuću cijenu, zamjenu] za sve.” (1. Pet. 1:19; 1. Tim. 2:6) Gradeći na tom sigurnom temelju sazlatom, srebrom i dragocjenim kamenjem (1. Kor. 3:11­15; 2. Pet. 1:5­11) Riječi Božje, njegov daljnjizadatak je da “svima rasvjetli što je zajedništvo tajne koja od početka svijeta bijaše skrivena u Bogu...dasada crkvi bude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja...koja u drugim naraštajima nije bila obznanjenaljudskim sinovima kao što je sada obznanjena.” (Efež. 3:5­9,10)

Oslobođen je utjecaja bilo koje organizacije, sekte ili ljudskog učenja, dok nastoji sve više i višedovesti svaki svoj izričaj u što potpuniju podložnost volji Božjoj u Kristu, kako je izražena u SvetomPismu. Prema tome časopis je slobodan objaviti odvažno sve ono što je Gospodin rekao—u skladu saBožanskom mudrošću koja nam je data da to razumijemo. Naš stav nije dogmatičan, nego uvjeren; jer miznamo što tvrdimo, koračajući sa bezuvjetnom vjerom po sigurnim Božjim obećanjima. Povjerili smo mupouzdanje, da bude korišten jedino u Njegovoj službi; od tud naše odluke u odnosu na ono što se može išto se možda neće pojaviti na njegovim stranicama da to mora biti u skladu s našom prosudbom onogašto je Njemu ugodno, učenjem Njegove Riječi, za izgrađivanje Njegovog naroda u milosti i spoznaji. I mine samo da pozivamo nego mi potičemo naše čitatelje da si dokažu sve izjave iz časopisa sanepogrešivom Riječju na koju se stalno ukazuje, kako bi se olakšalo takvo ispitivanje.

Za nas Biblija jasno uči:DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad

je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovidoći svim narodima i oni će imati pristup Njemu.—1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20­22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika uKristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude biospreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti ćemjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija.—Otkr. 15:5­8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusiosmrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i kojadolazi na svijet“ u određeno vrijeme.—Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanskeprirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici.—1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svakemilosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu.—Ef. 4:12;Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom isvim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, izruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni.—Djela 3:19­23; Iza. 35

91

APOSTOL Pavao je upravao bio ukazivao na različitečudesne darove Duha tada dane svima koji su bilizačeti Duhom za novu prirodu. Ako bi bilo kome tadanedostajao takav poseban dar to bi pokazivalo svimvjernicima da taj nije postao članom Kristove Crkve.Ti su nadnaravni darovi također služili tome dapomognu primitivnoj Crkvi u njenom duhovnomrastu. Oni u tim danima nisu imali Bibliju, a da su je iimali, samo bi ju nekolicina mogla čitati; stoga sutrebali posebnu pomoć koju Crkva poslije neće trebati,i koja je kasnije bila uzeta.

U ovom pismu Crkvi u Korint, Apostol, nakon štoraspravlja o tim različitim darovima, kaže, „A ja ćuvam pokazati još izvrsniji put.” Zatim on nastavljaisticati super—izvrsnost ploda Ljubavi. Tko god imaSveti Duh mora imati mjeru u najmanju ruku togploda, bio to mali cvijet koji sadrži pupoljak ili bio todjelomično razvijen plod, potpuno razvijen plod ilizreo plod. Bog naš Otac, koji gleda na srce, zna kakoNjegov Sveti Duh u srcu nastoji kontrolirati tijelo,voditi um i sve riječi i postupke. Mi nismo u stanjusuditi srca jedni drugih. Apostol je rekao da se on neosjeća sposobnim ispravno suditi čak niti samomesebi, nego je ostavio sud Gospodinu. On je znao da jenjegovo srce bilo lojalno i da on nastoji biti sve što biGospodin htio da on bude. Premda je on bio svjestansvoje nesposobnosti da uvijek „čini dobro koje jehtio,” on je znao da će Gospodar prihvatiti njegovolojalno srce; stoga će on davati najbolje od sebe aostalo će prepustiti Bogu.

Naša vjera i naša nada u Gospodina vodi nas dogorljivog nastojanja da razvijemo plod ljubavi u svimnjegovim različitim i prekrasnim dijelovima. Blagost jedio ljubavi; krotkost je dio ljubavi; tako su isto iponiznost i bratoljublje. Ono što je u pitanju kod svakogdijeteta Božjeg nije, Koliko sam visok i dobro građen?Ili, Koliko sam lijep ili dobro obrazovan ili koliko imamdobrih veza po tijelu? Ili, Koliko sam mnogo ili kolikosam dobrih propovijedi održao? Ili čak, Koliko sam ihmnogo doveo do spoznaje Istine? Nego važno pitanje je,Koliko sam mnogo od svojstva ljubavi razvio? Koliko jevelika sličnost mog karaktera onome Krista?

LJUBAV JE GLAVNA STVAR

Zašto je to svojstvo ljubavi učinjeno tolikoistaknutim u Riječi Božjoj? Mi odgovaramo, Zato štoje to prvo, najvažnije, najglavnije. To je ispunjenjeBožjeg Zakona; i, doista, žrtvena ljubav naloženaBožjim svetima ovog Doba ide čak preko zahtijevasavršenog zakona. Ali zašto je Ljubav stavljena prva?To nije zbog toga što ju je Bog tako proizvoljno

stavio, niti zbog toga što je on pokazao Svoju moćdekreta i objavio da bi trebala biti prva. Ne. To je zbogtoga što niti jedno svojstno nije toliko ljupko, tolikoprekrasno, toliko produktivno srećom i radošću, tolikovelikim blagoslovom svima na koje ona djeluje. To jesamasuštinaBožjeosobnosti. „BOGJELJUBAV!”To svojstvo posebno predstavlja Njegovu osobnost.Iako je Bog sve­pravedan i sve­moguć, mi ne kažemoda je Bog Pravda ili da je Bog Moć, nego da je BogLjubav. On koristi Svoju veliku Moć jedino kako toLjubav diktira i odobrava. On koristi Svoju Pravdujedino u najpotpunijem skladu sa Njegovim slavnimsvojstvom Ljubavi. Ljubav je glavni izvor svegNjegovog djelovanja.

Tko god, prema tome, bi htio biti sličan Bogu morabiti pun ljubavi, mora imati ljubav kao dominantnosvojstvo svoje osobnosti i svog života. Ljubav ipravednost su nerazdvojive. Ljubav će ostati u svuvječnost; i jedino će oni koji postanu aktivnimutjelovljenjem tog milostivog svojstva osobnostiživjeti vječno. Mi stoga uviđamo mjerodavnu važnostnjenog razvoja u svakom životu.

Odmah do veličanstvene Propovijedi na Gori našegGospodina stoji ova velika homilija o Ljubavi,zabilježena u 13 poglavlju 1. Korinćanima. Obapredavanja naučavaju istu lekciju, ali joj pristupaju sarazličitih stanovišta. Kao đacima u Kristovoj Školi, svepouke Božanske Riječi i Božanske providnosti u našimživotima osmišljeni su od Gospodina da razviju našekaraktere i da tako utječu na naše vladanje u skladu sazahtijevima Ljubavi. Gospodar je rekao, „Zapovijedvam [Crkvi] novu dajem: ljubite jedni druge.” Sobzirom da je „Ljubav ispunjenje Zakona,” i „svezasavršenstva” u djetetu Božjem, nikakvo čudo da nam jeu Svetom Pismu zasigurano da je „Bog ljubav,” i da„onaj koji ne ljubi ne poznaje Boga!” Naš je Gospodinnadalje objavio da „ovo je život vječni: da upoznajutebe, jedinoga istinskog Boga,”—Boga koji je Ljubav.

To plemenito svojstvo Kršćanske osobnosti nemožese steći odmah. To je rast; i njegov je razvoj glavniposao, glavna briga, svakog duhom začetog djetetaBožjeg koje bude poznavalo Boga, koje bude osvojiloveliku nagradu života na najuzvišenijem nivoupostojanja i koje bude vidjelo našeg Oca i našegSpasitelja licem u lice i prebivalo u njihovojprisutnosti zauvijek.

SVA SU POSTIGNUĆA BEZVRIJEDNA BEZLJUBAVI

U ovom predivnom predavanju koje razmatramo,Sv. Pavao ističe da je ta krunska milost Ljubavi

SAŽETAK SVIH MILOSTI„A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav ­ to troje ­ ali najveća je među njima ljubav.” 1. Kor. 13:13

92

neophodno svojstvo da učini bilo koju službuprihvatljivom Bogu. Ako Ljubav nije motivirajuća silakoja nas kontrolira, najveća revnost, najfinija retorika,ili najbogatija riječitost, u korist Istine i pravednostibiti će ništa kod Božjeg procjenjivanja, i neće namdonijeti nikakvu nagradu od Njega. Ako ljubavnedostaje, velika sposobnost u objašnjavanju tajniBožjih, mnogo proučavanja i veliko znanje, bilo bi kaoništa u osvajanju Gospodinovog priznanja. Čak bi ivjera koja pomiče gore bila bezvrijedna, ako bi,gledajući u dubine srca, Otac uvidio da tamo nemaljubavi. Davanje nečijeg cijelog posjeda kako bi senahranilo gladne ili za širenje Evanđelja, ako jeučinjeno bez ljubavi kao motivirajućeg impulsa, bilobi nemoćno donijeti nam Božje odobravanje. Smrt kaomučenika ne bi bila prihvatljiva osim ako nijepretrpljena iz ljubavi za Gospodina i lojalnosti zaNjegovu Istinu.

Zašto je to tako? To je zbog toga što sve to možebiti učinjeno kroz sebične motive—da bi bilo viđenood ljudi ili da nahrani ponos ili da pokaže duhborbenosti. Ljuba mora prožimati svu našu službuBogu ili će sve biti posve bez vrijednosti—kao „mjedšto ječi, ili cimbal što zveči.”

SPEKTAR LJUBAVI—NJENI SASTAVNIELEMENTI

Profesor sa fakulteta, komentirajući tu riječ Ljubav,rekao je, „Kao što ste vidjeli jednog znanstvenikakako usmjerava zraku svjetla kroz kristalnu prizmu, ionda ste vidjeli kako s druge strane prizme je tosvijetlo rastavljeno na svoje sastavne boje—crvenu, iplavu, i ljubičastu, i narančastu, i sve boje duge—takoisto Sv. Pavao usmjerava tu stvar, Ljubav, krozveličanstvenu prizmu svog nadahnutog intelekta, i onaizlazi s druge strane rastavljena na svoje elemente. I utih nekoliko riječi mi imamo ono što bi netko mogaonazvati spektrom Ljubavi, analizom Ljubavi. Hoćete lirazmotriti koji su njeni elementi? Hoćete li primjetitida oni imaju uobičajena imena, da su oni osobine okojima slušamo svakog dana, da su oni stvari kojemože prakticirati svatko na svakom mjestu u životu; ikako je sa mnoštvom običnih vrlina, sačinjena, najvišastvar, najuzvišeniji etički sistem?

„Spektar Ljubavi ima devet sastojaka:Strpljivost ­”Ljubav dugo trpi.”Dobrostivost—„ i dobrostiva je.”Velikodušnost—„Ljubav ne zavidi.”Poniznost—„Ljubav se ne hvali, ne nadima se.”Uljudnost—„Ljubav nije nepristojna.”Nesebičnost—„ne traži svoje.”Blagost—„nije razdražljiva.”Bezazlenost—„ne misli zlo.”Iskrenost—„ne raduje se nepravdi, a raduje

se istini.”

Gore navedenom dodajemo još tri sastojka:Moralna čvrstoća—„sve nosi...sve podnosi.”Pouzdanost—Ljubav „sve vjeruje.”Pun nade—Ljubav „svemu se nada.”

Mi se ne možemo složiti sa profesorom da svakičovjek može prakticirati te milosti, na svakom mjestu,niti da su to uobičajene vrline. Mi moramo tvrditi da tiplodovi kao cjelina ne mogu pripadati „tjelesnomčovjeku.” On zaista može staviti na sebe nešto odblagosti, nešto od poniznosti, nešto od uljudnosti,nešto od strpljivosti, nešto od dobrote, kao što ljudimogu prikačiti grožđe na grmlje od trnja ili smokve načkalj; međutim kod tjelesnog čovjeka te su milosti upotpunosti stavljene, a nisu izdanak unutarnje milosti,Svetog Duha, Duha Ljubavi. One nisu dokaz odnosa sBogom. Kada pojedinac nije bio začet ponovnoRiječju Istine i sa Svetim Duhom, njegovo imitiranjeizvjesnih izvanjskih manifestacija Ljubavi neće gaučiniti sinom Božjim niti mu donijeti nagrade iblagoslove sinovstva, za koje postoje samo jednaVrata—Krist Isus.

I kod Kršćanina nije dovoljno samo izvanjskopokazivanje strpljivosti, krotkosti, itd., niti u Božjimili njegovim vlastitim očima. Ti su bogati plodovinastali jedino prebivanjem Duha ljubavi u njegovomvlastitom srcu. U civiliziranim zemljama mnogi odplodova Duha su prepoznati od strane nepreporođenihkao poželjne karakterne crte i oponaša ih se, kaooznake dobrog odgoja. U mnogim su slučajevima oniuspješno nošeni kao ogrtač ili maska, pokrivajući srcai osjećaje koji su posve protivni Duhu Ljubavi.

SVJETOVNO OPONAŠANJE LJUBAVIIZVANJSKI FURNIR

Iako čak i izvanjska imitacija ploda Ljubavi doodređene mjere ublažava zla i tjeskobe i trenja vezaneza čovjekovo palo stanje, ipak to je samo furnir, kaošto vrijeme tjeskobe i kušnje često pokaže na bolannačin. Imamo na umu izvještaj o kojemu smo jednomčitali o požaru kod izvjesnog Dobrotvornog Sajma uParizu, koji je pokazao kako su najuglađenija iaristokratska mlada gospoda iz najuglađenijeg grada inacije na zemlji pokazali okrutnost divljih zvijeri kadasu se suočili sa smrću, i da su u svom ludom jurišu dapobjegnu plamenovima oni ozlijedili jedni drugeudarajući se, i tako postupali čak i sa damama prvogreda u Francuskoj, prema kojima su do maloprije biliprekoviše uglađeni. Mi ne možemo očekivati više odfurnirane ljubavi, sebičnog srca—čak niti najsnažnijeljepilo ne može držati furnir pod takvim okolnostima.

Sada je veoma blizu vrijeme kada će daleko veća iužasnija kriza pokazati cijelom svijetu da je veliki diouglađenosti i blagosti našeg vremena samo površno, ida nije iz srca, nije plod Svetog Duha Ljubavi. U tojvelikoj krizi, ruka svakog čovjeka biti će „protiv

93

njegovog bližnjeg i protiv njegovog brata,” kao štoRiječ Gospodinova slikovito prikazuje. U tom velikomDanu Osvete, maske formalne uljudnosti i kavalirstvabiti će skinute, i svijet će u kratkom vremenu dobititakvo otkrivenje svoje vlastite opakosti i sebičnosti daće ih to užasnuti i pomoći im da se pripreme zablaženo Kraljevstvo Ljubavi koje će tada uspostavitiveliki Emanuel, Mesija Božji. I taj veliki Dan Osveteveć je započeo.

PRIVUČENI BOŽANSKOM LJUBAVLJU

Sveto nas Pismo obaviještava da je u našem palomstanju nesebična ljubav strana našim prirodama, i damora biti uvedena u njih Silom Božjom. Apostol kaže,„ne da smo mi ljubili Boga, nego—on je ljubio nas iposlao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.”Kada saznamo za tu veliku ljubav Božju, i prihvatimouvjete koje je On postavio za naše vraćanje k Njemu,kroz Njegovog Sina, ljubav Božja potiče nas da galjubimo zauzvrat.

Mjera našeg cijenjenja Božanske Ljubavi biti ćemjera naše revnosti u uslađivanju naših osobnosti saBožanskim obrascem. Prirodno grubom, prostačkom,izopačenom stavu možda će trebati mnogo duževremena prije nego milost Božanske ljubavi uđe utakvo srce, prije nego se ta milost očituje u svimriječima i mislima i postupcima izvanjskog čovjeka.Drugi mnogo kultiviranije prirode, plemenitog roda ikultiviranog odgoja, možda će čak i bez milosti Božjeu sebi imati mnoga od izvansjkih poboljšanja, tako dabi kao Kršćaninu njegovo izvanjsko vladanje moglobiti mnogo prijatnije. Nitko osim Onoga koji čita srcanije u stanju suditi tko ima i tko nema to svojstvoljubavi dobro razvijeno u svojem karakteru. Mi ćemosada razmotriti različite elemente Ljubavi.

ANALIZA SASTAVNIH ELEMENATA LJUBAVI

Ljubav je strpljiva—ona je dugotrpljiva saslabostima i nesavršenostima onih koji daju bilo kakavdokaz dobrih namjera. Štoviše, ona je strpljiva čak i saonima koji nisu na putu, i koji se suprotstavljajupravednosti i Istini, shvaćajući da je cijeli svijet manjeili više pod utjecajem velikog Protivnika i njegovihdemonskih vojski, koji zasljepljuje umove masa. Toočitovanje ljubavi je bilo veoma istaknuto u našemGospodinu Isusu. Koliko je On bio strpljiv sa Svojimprotivnicima! Poslušajmo Apostolove riječi u njegovojPoslanici Hebrejima, „Doista pomno promotrite njega,koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe,da—premoreni [u činjenju dobra i strpljivosti]—neklonete duhom.”

Ljubav je dobrostiva u svojim metodama. Ona nenastoji samo da čini dobro, nego nastoji to činiti nanajdobrostiviji mogući način. U onoj mjeri u kojoj jeljubav postignuta napor srca će biti imati svaku riječ i

postupak, isto tako kao i misao koja ih potiče, punedobrostivosti. Ljubav je blaga, nježna. Ona imastvarno i duboko zanimanje za druge, posebno zabraću u Kristu. Činit ćemo dobro ako imamo na umumoto stvarog Kvekera: „Ja ću samo jednom proći krozovaj svijet. Bilo koje dobro, prema tome, koje moguučiniti, ili bilo koja dobrostivost koju mogu pokazatibilo kojem ljudskom biću, neka bi to učinio sada.Neka to ne bih odložio ili zanemario, jer neću proćiovim putem ponovno.” To je osjećanje posebnoprimjenjivo u Crkvi Božjoj.

Ljubav je velikodušna, i u njoj nema mjesta zazavist, koja, naprotiv, proistječe iz izopačeneprirode—iz sebičnosti. Ljubav se raduje s onima kojise raduju; ona se raduje u napretku svake dobre riječi idjela, i u napredovanju u Kršćanskoj milosti i službisvih koji su pokretani Duhom Božjim.

Ljubav je ponizna—„ne hvali se.” Ona ne trubipred sobom. Njena dobra djela nisu učinjena zato da bibila viđena od ljudi, niti učinjena da bi ih braćahvalila, nego bi bila učinjena isto tako ako ih nitko nebi vidio niti znao za njih izuzev Gospodina. Ona se nehvali sa svojom spoznajom niti sa njenim milostima,nego u poniznosti priznaje da svaki dobar i savršenidar dolazi od Oca, i uzvraća hvalu Njemu za svakoprimljeno milosrđe. Ljubav radije nastoji zadržati se upozadini. Netko je istinito rekao, „Ljubav spašavačovjeka od toga da napravi budalu od sebe sa važnimponašanjem, i postavljajući se na položaje koji izdajunjegovu nesposobnost.”

Ljubav je uljudna—„nije nepristojna.” Kako jeprekrasna ta karakterna crta u Božjem djetetu! Koliko jemnogo bola prouzročeno sa nedostatkom uljudnosti, togpromišljenog razmišljanja o drugima koje proizlazi izprae ljubavi u srcu—ljubavi koja je izvježbana! Ponos isebičnost su u korijenu velikog dijela nepristojnogponašanja i neotesanost toliko zajednička onima kojimisle za sebe da su netko i nešta, bilo intelektualno ilifinancijski. Savršena ljubav, naprotiv, pokazujeuljudnost zajedno s poniznošću. Učtivost, uljudnost,mogu se definirati kao ljubav u malim stvarima.

Tajna prave uljudnosti je ljubav. Gospodin iligospođa su oni koji postupaju lagano, pažljivo,ljubazno, nježno. Pravi Kršćanin prema tome, trebaobi biti gospodin ili gospođa u najstvarnijem isavršenom smislu. Ignorirati male učtivosti života kaonepotrebne ozbiljna je pogreška kod djeteta Božjeg.Ljubazan pozdrav, ugodan osmjeh, mali postupcipromišljenosti prema drugima—tko nije uvidionjihovu snagu ili osjetio bol zbog nedostatka istih.

NESEBIČNA, DOBROĆUDNA, ISKRENA

Ljubav je nesebična—„ne traži svoje,” isključivoili iznad svega. Nikada ne nastoji iskoristiti druge ilipromicati svoje vlastite sebične interese. Ona izlazi k

94

drugima, i nastoji promicati njihovu udobnost i sreću.Ne nastoji uhvatiti ono što je najbolje za sebe, nitiimati glavna mjesta ili najveću pažnju ili najuzvišeniječasti, već radije daje prednost drugima, i spremna je udobrom raspoloženju zauzeti niže mjesto. U praksi, toobilježje ljubavi—nesebičnost—ima veoma dobarutjecaj na sva područja života, kod kuće, u CrkviBožjoj, posvuda.

Ljuba je dobroćudna—„nije razdražljiva.” Međuzlima kojih danas ima napretek je zloća, sekiracija, lošhumor, razdražljivost, laka uvredljivost. U kojoj segod mjeri podupire taj stav ili ga se svjesno gaji, i nebori se protiv njega, to je dokaz manjka i nedostatkarazvoja u Duhu Božjem, nedostatka sličnosti Kristu,našem Uzoru.

Veoma malo od dokaza pogrešnog duha primajednako toliko tolerancije koliko i opravdanja za njegovkontinuitet kao i ta pogreška. Bez obzira na to kolikomnogo prirodna slabost ili nervoza mogli biti usmjereniu tom pravcu, svaki pravi član Tijela Kristovogzasigurno se treba snažno suprotstaviti tom stavu dabude razdražljiv, kritičan, i zlovoljan. Mi se moramoboriti protiv te sklonosti ovog palog tijela, moramovoditi dobar rat protiv nje u snazi Gospodinovoj.Kažnjavanje samoga sebe za svako izbijanjerazdražljivosti ili neljubazne ćudi trebalo bi dovesti doveće budnosti nad jezikom i nad neljubaznimimpulsima stare prirode. Malo je karakternih crta kojiistinski slave Gospodina koliko dobroćudnost.

Ljubav je bezazlena. Ona „ne misli zlo”—nepretpostavlja zlo. Ona nastoji dobrostivo protumačitipostupke, riječi i manire drugih. Budući je sama čista idobronamjerna, ona nastoji što je to više mogućegledati na riječi i vladanje drugih sa istog stanovišta.Ona ne sakuplja mržnju i sumnje, niti izrađuje lanacuzgrednih dokaza o zlim namjerama iz trivijalnih stvari.„Greške su debele tamo gdje je ljubav mršava,” mudraje i istinita izreka. Ljubav dozvoljava sve mogućepogreške u prosudbi umjesto da napada motive srca.

Ljubav je iskrena—„ne raduje se nepravdi, a radujese istini.” Ona je rastužena zlima gdje god ih susretala,ali je suosjećajna prema svima koji padaju u zlo krozslabost ili koji su napadani iskušenjima. U tompogledu ljubav nas potiče na suprotan pravacpostupanja od onoga Bileama, koji je „ljubio plaću zanepravednost.” Bileam, to bi trebali imati na um, se jebojao Gospodina, i kao Njegov prorok nije mogao nipomisliti da postupa drugačije nego strogo po slovuGospodinove upute; ali on nije imao duh poslušnosti ilojalnosti, duh ljubavi; i stoga kada mu je bilaponuđena plaća prokune li Izrael, on je bio spreman,kako bi dobio tu plaću, složiti se sa zlom namjerom,ako bi mu to samo Gospodin dozvolio.

Stoga postoje neki Kršćani koji poštuju slovoBožanske Riječi kroz strah, ali kojima manjka Sveti

Duh (stav) ljubavi, i koji zbog ljubavi prema bogatstvuili popularnosti ili udobnosti, itd., su spremnisudjelovati u različitim postupcima koji su utolikoblizupovređivanju Gospodinove Stvari bez da je to otvorenosuprostavljanje Njemu. Neki od tih Bileama susvećenici; i zbog plaće i prestiža i prijateljstva bogatihBalaka, oni su spremni propovijedati doktrine u kojesami ne vjeruju, previdjeti nesvete postupke, i narazličite načine stavljati kamenove spoticanja predDuhovni Izrael, i ohrabrivati druge da čine to isto. I našGospodin i Apostoli spominju te Bileame kao lažneučitelje u nominalnoj Crkvi. (Vidi 2. Pet. 2:15; Juda 11;Otkr. 2:14)

Svatko tko nastoji u svom srcu razviti Sveti Duh,savršenu ljubav, trebao bi čuvati tu stvar iskrenostimotiva isto tako kao i ispravnost ponašanja. Inajmanju sugestiju radovanja padu bilo koje osobe ilistvari koja u bilo kojoj mjeri predstavlja pravednost idobrotu trebalo bi osuditi i pobijediti. Savršena ljubavne raduje se bezakonju pod bilo kojim okolnostima iuvjetima i ne bi imala nikakvo slaganje, nego samožaljenje, zbog pada drugoga, čak i ako bi značilonjegov vlastiti dobitak.

Ljubav „se raduje u Istini.” Koliko god zabludamogla biti profitabilna, ljubav ne može imati udjela unjoj, i ne može željeti plaću za zlo i zabludu. Ali uživau Istini—istini o bilo čemu, ali posebno IstiniBožanskog Otkrivenja, koliko god nepopularno moglobiti, koliko bi god progonstva moglo uključivatizagovaranje iste, koliko god koštalo gubitkaprijateljstva ovog svijeta i onih koji su zaslijepljeni odboga ovog svijeta. Duh Ljubavi ima toliko snažnusklonost prema Istini da se raduje da ima udjela ugubitku, progonstvu, tjeskobi, ili što god moglo doćiprotiv Istine i njenih slugu. U Gospodinovim je očimaisto jesmo li se mi posramili Njega ili Njegove Riječi; iOn za takve objavljuje da će ih se postidjeti predSvojim Ocem i anđelima. Ljubav se ne slaže salicemjerjem i pretvaranjem. Ona je transparentna ipoštena u karakteru.

SNAŽNA, PUNA POVJERENJA, PUNA NADE

Ljubav je snažna—„sve nosi.” Ona je i spremna i ustanju trpjeti, za Božju Stvar, poruge, prijekore, uvrede,gubitke, kriva prikazivanja, oskudice, čak i smrt. „Aovo je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjeranaša”—samo središte i život koje vjere je sveti duhljubavi prema Gospodinu, prema onima koji suNjegovi, i suosjećajne ljubavi prema svijetu. Savršenaljubav može se nositi pod najtežim okolnostima iuvjetima koje će Gospodin dopustiti da dođu naNjegovu djecu, i Božjom milošću „i više nego pobjeditipo onomu koji nas je ljubio i dao Sebe za nas.”

Ljubav je puna povjerenja—„sve vjeruje.” Ona nijesumnjičava, nego baš naprotiv sklona je imati

95

povjerenja u druge, koliko je to moguće, i pripisati imiskrenost. Ona djeluje po principu da je bolje ako je toneophodno biti prevaren stotinu puta nego ići krozživot kiseli sa nepovjerljivim, sumnjičavimmislima—daleko bolje nego optužiti ili osumnjičitičak i jednu osobu nepravedno. To je stav milosrđaprimijenjen na misli; i o tom je stavu Gospodar rekao,„Blaženi milosrdni, jer će zadobiti milosrđe.”Nemilosrdan um i srce, spremni na i najmanjuprovokaciju ili zamišljenu misliti zlo o drugima,rađaju nemilosrdne riječi i vladanje prema drugima.

Ljubav je puna nade, vedra—„svemu se nada.” Nemože se lako obeshrabriti. Nada je tajna upornostiLjubavi. Saznavši za Boga, i postavši sudionikomNjegove svetosti, ona se pouzdaje u Njega i nada seneustrašivo ispunjenju Njegovog milostivog Saveza,koliko god mračno bilo neposredno okruženje. Taj punnade element ljubavi formira jedno od upečatljivihobilježja u ustrajnosti svetih, omogućujući im da„podnose teškoće kao dobri vojnici Isusa Krista.”Njeno puno nade svojstvo sprečava Ljubav da se lakouvrijedi ili da lako prestane sa djelom Gospodinovim.U situaciji u kojoj bi se drugi obeshrabrili i dali ubijeg, duh ljubavi daje ustrajnost; jer njeno je sidronade pričvršćeno sigurno „unutar zavjese.” Čvrsto sedrži Stijene Vjekova, pa stoga ne može utonuti u očaj.

Ne samo da je Ljubav najveća od svih milosti, negouistinu, kao što smo vidjeli, ona je zbroj svih plodova

Duha. Ona je vječna—„Ljubav nikad ne prestaje.”Vječni je život omogućen za one koji razviju tosvojstvo do njenog slavnog savršenstva. I oni kojiimaju žrtvujuću ljubav koju je naš dragi Gospodarimao, koji toliko ljube da radosno polažu svoje životeza braću, dobiti će najpotpuniji i najveličanstvenijiživot od svih—Božanski život. (2. Pet. 1:4)

PRIJEDLOG UREDNIKA

Neka bi smo stoga, draga braćo, sve više i višegajili ljubav, imajući na umu da kakva god bila našapostignuća, sve će biti uzalud bez te krunske milosti.Urednik ima prijedlog za svakog čitatelja ovogčasopisa, za koji on vjeruje da će se pokazati od velikekoristi svakome tko će surađivati. To je ovo: Da setijekom preostalog dijela godine ( ako ostanemo joštoliko u tijelu) svatko od nas moli svakog jutra da nasGospodin blagoslovi u njegovanju ljubavi, u mislima, uriječi, u djelu, kroz cijeli dan; i da se svake večeri,razmišljajući o događajima proteklog dana predPrijestoljem Nebeske Milosti, sjetimo izvjestitiGospodina u pogledu naše mjere uspjeha ili neuspjeha.

Zatim zabilježite rezultate vašeg bdijenja i molitve;bdijmo na osmatračnici da primjetimo sve ohrabrujućedokaze rasta u tom plodu Svetog Duha; i kada nambudete pisali, ako želite, spomenite nam vaš napredaku spremnosti da ljubite, i da prakticirate ljubav. Biti ćenam posebno drago saznati za vaš rast po tom pitanju.

BIJELE HALJINE KRALJEVSTVA„Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime

njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim.” Otkr. 3:5

U OVOM tekstu, kao i u cijeloj Bibliji, zadržana jemisao da izabrana klasa, koja će primiti najuzvišenijuslavu, čast i blagoslov od Gospodina, mora pokazatisvoju lojalnost kroz pobjeđivanje. Nije dovoljno napočetku Kršćanske karijere pobijediti volju, nego nakontoga biti će kušnji i ispita koje treba izdržati, i s njima setreba suočiti na pobjednički način. Nakon što se učiniposvećenje, i počnu kušnje i ispiti, i pojedinac počnepopuštati pod tim iskušenjima i probama, i nastavi takobiti svladavan s njima, pokazat će se da nije dovoljnolojalan; jer Gospodin je obećao da će Njegova milostbiti dovoljna u svako vrijeme potrebe. (2. Kor. 12:9)

Premda je Gospodinova milost dovoljna, to nećeznačiti da mi ponekada nećemo pasti u iskušenje. Mimožemo nenamjerno pasti u iskušenje, bez pristankasvoje volje, i tako se „zateći u kakvom prijestupu.”Međutim Gospodinova je milost dovoljna da nas izvedeiz iskušenja kao pobjednike, omogućujući nam da ihpobjedimo. Padanje u iskušenje ne znači pasti uiskušenju—pasti kada smo iskušavani. Međutim kada jenetko privremeno svladan, bilo da je popustio iskušenjutijela ili je to bila volja duha, ili uma, ima puno veze sa

prirodom i stupnjom grijeha. Mi ne možemo uvijek bitiu stanju u potpunosti pobjeđivati, u cjelosti, po tijelu, alivolja mora biti lojalna. Mi moramo pobjeđivati u umu,inače nećemo biti pobjednici.

To pobjeđivanje je postupan rad, napredujućitijekom cijelog našeg Kršćanskog životnog puta, odtrenutka posvećenja pa sve do završetka života.Međutim tekst se očigledno odnosi na kraj, a ne napočetak ili sredinu tog rada, i podrazumijeva dapojedinac ima na kraju suđenja, kraju svog životnogputa, taj pobjednički stupanj pravednosti, tako da ga semože klasificirati kao pobjednika. Takav će pobjednikbiti obučen u bijele haljine.

BIJELA HALJINA KOJA NAM JEPOZAJMLJENA

Sveto nam Pismo daje za razumjeti da smo nasamom početku našeg Kršćanskog iskustva, mi bilibili simbolično obučeni u bijelu haljinu. Ta bijelahaljina predstavlja opravdanje—mi smo bili opravdaniod besplatno od svega. To je odjeća bez mrlje. O njojse ponekada govori kao o Kristovom plaštu

96

pravednosti, zato što nam dolazi kroz Krista. To semože imati jedino kroz Njega. On nam možeuračunati, pozajmiti nam, dati nam privremeno, tuhaljinu. O njoj se govori kao o svadbenoj odjeći. Kodorijentalnog vjenčanja, svadbena haljina bila jekorištena da prekrije odjeću koju je nosio svakiuzvanik. Domaćin ju je posudio gostu kod vjenčanja,kada je on došao na svadbenu gozbu.

Bijeli lan predstavlja čistoću. Stoga kada nam Kristdaje koristiti Njegovu zaslugu, to je kao bijela haljinakoja prekriva naše nesavršenosti. To je uračunavanjeNjegove pravednosti, što je za nas opravdanje. Mi smopotaknuti čuvati naše haljine neokaljanima od svijeta.Mi moramo zadržati, sačuvati uračunatu nampravednost. Međutim mi je sami ne možemo upotpunosti održati takvom. Naši jezici mogu ponekadareći stvari koje mi nismo željeli reći, i naše ruke moguponekada raditi stvari koje mi ne bi smo željeli. Stoga,Bog se je pobrinuo za način na koji naše mane iliprijestupi mogu biti izbrisani—oni koji nisu namjerni.Taj način je naše svakodnevno moljenje za očišćenjemtih nenamjernih prijestupa, kroz dragocjenu krv. Mitako čuvamo naše haljine neokaljanima od svijeta.Tako je naše opravdanje, naša bijela haljina,zadržana—trebala bi biti sačuvana.

NAŠA VLASTITA BIJELA HALJINA

Međutim nije dovoljno da je nama uračunatapravednost našeg Spasitelja. To uračunavanje je samoprivremena priprema. Mi moramo doći do stanja kadaćemo imati našu vlastitu pravednost. Naše tijelo jenesavršeno; kao što Sv. Pavao kaže, mi ne možemočiniti ono što bi smo htjeli. Unatoč našim najboljimnastojanjima stvari odskaču u manje ili višepogrešnom smjeru. Međutim na nama je da sedokažemo pobjednicima—„više nego pobjednicima.”Gospodin je odredio da će na završetku našeg suđenja,na kraju našeg sadašnjeg života, svi pobjednici primitinovo tijelo. To novo tijelo biti će tijelo stvarne čistoće.Stoga, kao što Apostol kaže, mi ćemo „se odjenutisvojom kućom koja je s neba.” Stoga će naša haljinabiti promijenjena sa haljine uračunate savršenosti,našeg opravdanja vjerom, u ono što predstavljastvarno savršenstvo. Kod uskrsnuća mi ćemo primitito tijelo urođene čistoće, bez mane, bez mrlje, koje jeovdje prikazano kao „bijela haljina.”

„DOVEDENI PRED KRALJA”

Osim toga, mi čitamo za svakoga od tih daGospodin „neće izbrisati imena njihova iz knjigeživota,” u koju su upisana imena svih onih koji uistinupostaju Gospodinovim narodom, onih koji su sklopilis Gospodinom „savez po žrtvi,” svi koji se odričusvoje volje, koji predstavljaju svoja tijela kao živužrtvu. Ime svakoga od tih je zabilježeno, uvedeno u

Janjetovu Knjigu Života, kada on počne živjeti novimživotom, i pokaže svoju lojalnost. Baš kao što su oniobučeni u haljine Kristove pravednosti prije nego sustvarno bili stavljeni na ispit, tako su i njihova imenazapisana u tu Knjigu prije nego su uistinu ispitani. Akone ostanu vjernima, njihova će imena biti izbrisana izte Knjige Života. Ali ako su vjerni njihova imena nećebiti izbrisana iz Knjige Života; i oni će dostići sve oneslavne stvari koje su obećane onima koji Njega voleiznad svega drugoga. (Otkr. 21:7)

I više od toga, Gospodin kaže, „priznat ću imenjegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim.”Aluzija je ovdje da će pobjednici imati takve karaktereda ih se Gospodin neće posramiti, nego će mu bitiugodno imati ih u prisutnosti Oca i svetih anđela. Mitrebamo biti „preobraženi iz slave u slavu,” u lik našegGospodina. (2. Kor. 3:18) Na kraju, sve i jedan od tihpobjednika će biti toliko veličanstveno razvijen daGospodina neće biti sram priznati bilo koga od njih ireći, Ovo je jedan od Mojih sljedbenika. Ovo je drugi.Oni su išli Mojim stopama i pobjedili. Ali On će seposramiti bilo koga tko se je posramio Njega. Otakvima On kaže, „Doista, tko se zastidi mene i mojihriječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe uslavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.” (Luka 9:26)

To nije stvar favoriziranja, nego razvoja karaktera.Ako oni ne budu ustrajali do kraja, ako se ne pokažupobjednicima, oni neće biti prikladnima za Kraljevstvoi društva s njihovim Gospodinom.

To iznosi misao da postoji daljnja klasa spomenutau Bibliji—klasa Velikog Mnoštva, za razliku od MalogStada—ili klasa Levita u prototipu za razliku odSvećeničke klase u prototipu. Imena Velikog Mnoštvazapisana su u Janjetovoj Knjizi Života, ali oni nisupobjednici u onom istinskom smislu. Oni ne ostajuvjerni. Zato što se ne pokazuju vjernima, oni neće bitipriznati pred Ocem i svetim anđelima u istom smislukao klasa Nevjeste.

Navedeno je da će Nevjesta biti predstavljena Ocu, ida će „djevice, prijateljice njene” (Ps. 45:13­15) bititamo također—ali ove posljednje neće biti priznate kaoklasa Nevjeste. Mi ne kažemo da će njihova imena bitiizbrisana iz Janjetove Knjige Života. Njihova imenamogu ostati. Ali imena onih koji odu u Drugu Smrtsigurno će biti izbrisana iz Knjige; oni će biti uništeni savječnim propašću daleko od prisutnosti Gospodinove.

HALJINE OPRANE U „VELIKOJ NEVOLJI”

Velikom Mnoštvu neće se „obilno opremiti ulazak”dan Malom Stadu. I ista se razlika između tih dvajuklasa zadobiva u povezanosti sa bijelom haljinom.Iako svi primaju plašt Kristove uračunate pravednosti,neki od njih ne čuvaju svoje haljine „neokaljanima odsvijeta.” Njihova bijela haljina postaje okaljana izamazana, prljava od kontakta sa zemljom. Njihovo

97

opravdanje, ili odjeća Kristove pravednosti, postajeneuglednim. Kada mrlja dođe na nju, umjesto da semrlju odmah očisti, oni je ostave netaknutom, i mrljese sakupljaju sve dok njihova haljiina ne postaneposve zaprljana. Tada na kraju njihovog životnog puta,kada dođe dan ispitivanja, za njihovu je haljinuutvrđeno da je uprljana—no ipak oni ju još uvijeknose. Oni nisu bili lišeni te haljine opravdanja. Oninisu napustili Gospodina i On nije napustio njih. Alioni su promašili jer nisu koristili sredstva koja jeGospodin omogućio za njihovo očišćenje.

U Otkrivenju se o toj klasi govori kao o „velikommnoštvu”—Velikoj Gomili. Rečeno nam je da oni

„dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje iubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.” Umjesto da sesvakodnevno čiste, održavajući njihovo opravdanjepred Bogom i budu spremni za promjenu(posredstvom svoje vjernosti) On ih je, međutim,našao kao nedostojne tog glavnog mjesta. Njihovehaljine im neće biti oduzete, ali će biti dužni pretrpjetivelike nevolje, s ciljem da ih se učini spremnima daoperu i ubijele njihove haljine u krvi očišćenja, tako daće i oni, također, biti obučeni u bijelo i njihova ćetijela koja će dobiti prilikom uskrsnuća biti čista. Alioni će to postići jedino prolazeći kroz „VelikuNevolju.” (Vidi Otkr. 7:9­14)

„MALE NEVOLJE” OVDJE—SLAVA KOJA SLIJEDI„U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne

oboreni—uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” 2. Kor. 4:8­10

APOSTOL Pavao se ovdje obraća Crkvi u Korintu, i uširem smislu obraća se cijeloj Crkvi EvanđeoskogDoba. On očigledno opisuje do neke mjere iskustvasebe i onih koji su bili s njim u njegovim misionarskimnastojanjima. On je putovao od mjesta do mjesta, ali nepoput naše putujuće braće danas; jer ponekada je onproveo cijelu godinu, ponekada i više od godine dana, ujednom gradu. Bez obzira, on je bio putnik, išavši tamogdje drugi Gospodinivi misionari nisu bili, obraćajućise Židovima i svakomu tko bi mogao dati dokaz da imauho koje sluša. On je na ta putovanja poveo sa sobompomoćnike. Mi stoga uzimamo u obzir da se njegoveriječi ovdje ne odnose samo na Apostole (jer on je biojedini Apostol u toj grupi), nego također i na druge snjim; i da je ova Poslanica, kao i svi njegovi nadahnutizapisi, bila osmišljena od Gospodina za uputu i koristsvih svetaca tijekom cijele Kršćanske Razdiobe.

Apostolovi pomoćnici bili su općenito službeniciGospodnji, kao što su sva Božja djeca u onoj mjeri ukojoj vrše djelo službe. Njegove bi se riječi, onda,trebale odnositi na sve koji sudjeluju u Gospodinovojslužbi. U ovoj Poslanici on ističe da postoje razlike uprinešenim službama—„tko sije oskudno, oskudno ćei žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti”—i takođerrazlike u iskustvima različitih članova KristovogTijela. On kaže da su neki od njih bili predmetomprogonstva a da su drugi imali udjela u tim patnjamapateći s onima koji su bili progonjeni, što ukazuje daGospodin prepoznaje i cijeni tu povezanost s onima unevolji, ako ima takve povezanosti.

Tu je misao također iznio Sv. Pavao u PoslaniciHebrejima. (Poglavlje 10:32­34) Ako oni koji nisutoliko aktivno uključeni u službu vjerno čine sve što jeu njihovoj moći, Gospodin to jednako cijeni kao i odonih koji su zbog veće sposobnosti ili fizičke snage ilimogućnosti u stanju ostvariti više—svako izvršavaGospodinovo djelo u okviru svojih mogućnosti.

Apostol je govorio o sebi i svojim pratiocima, i osvima onima koji vjerno rade u Gospodarevoj službi, „usvemu pritisnuti.” Postoje mnoge nevolje koje suzajedničke cijeloj ljudskoj obitelji—nezaposlenost,bolest, smrt, siromaštvo, itd. Postoje brojne nevolje kojedolaze na svijet; i naravno da su Apostol i njegovipratioci bili izloženi tim poteškoćama poput drugih ljudi.Mnogima te životne kušnje donose tjeskobu. Međutimiako su Sv. Pavao i oni s njim imali svoja neraspoloženjai poteškoće, svoja progonstva i kušnje, oni su takođerimali spoznaju Istine i Gospodinovu podržavajućumilost; i oni su bili regrutirani u vojsku Kralja kraljeva.Oni nisu bili uznemireni sa svojim nevoljama, nego su sepouzdali u Gospodinova dragocjena obećanja da će sveto raditi za njihovo dobro.

„JER KAKAV JE ON, TAKVI SMO I MI UOVOME SVIJETU”

I stoga mi ne smijemo dopustiti nevoljama životada nas muče kao i druge ljude. Mi imamo nešto štodrugi nemaju—Gospodinovo jamstvo da će nam sve unašem životu donijeti blagoslov ako smo vjerni. Tonam pomaže radovati se u nevolji, ako mi zaistavjerujemo tom obećanju iz Riječi našeg Oca. Postojedruge nevolje koje dolaze na Gospodinov narod, alikoje ne dolaze na svijet. Svijet se manje ili više protivionima koji su uključeni u javno propovijedanje Istine ionima koji su povezani s njima. Postoji bitka izmeđuispravnog i pogrešnog, svijetla i tame. Svijet, budući jeprivržen tami, osjeća neprijateljstvo prema svijetlu,mržnju prema njemu; i oni su često skloni stvaratiposebne probleme onima koji su Gospodinovipredstavnici u nekom naročitom svojstvu.

Mi povremeno nailazimo na svjetovne osobe kojesu dobrog srca i ljubazne namjere i koje žele pomoćidobrim djelima; ali to su izuzetci. Naše najsnažnijeprotivljenje, međutim, općenito dolazi, kao i kod

98

našeg Gospodara, od onih koji su naša braća, premdasu mnogi od njih to samo nominalno. Zatim mi imamoProtivnika koji je posebno protiv nas. Istina je da jeProtivnik protiv cijelog svijeta, ali on je posebnoaktivan protiv onih koji sudjeluju javno u službiGospodinovoj. Čini se da Sotona stavlja pred njihposebna iskušenja, i nije iznenađujuće da bi oni trebalibiti posebne mete njegovog bijesa i njegovih spletki.Ali oni koji su tako uključeni u Božju službu imajuposebne blagoslove iz Njegove ruke, i dodatnautvrđivanja. Stoga iako mi možemo biti sigurni da onikoji su u javnoj službi imaju više problema koje imstvara Protivnik, njima je također dano i više milostida se nose s njima.

NAŠA SMRT PROLAZ U ŽIVOT

„U svemu pritisnuti, ali ne pritješnjeni,” kaže Sv.Pavao. Apostol i njegova grupa nisu bili jedini kojinisu znali šta uraditi. Cijeli je svijet zbunjen, i posebnoje to danas. Sveopći tjeskobni osjećaj nesigurnostinašeg vremena u velikoj mjeri rezultira, izgleda, odiskustava koja kidaju živce u ovo naše vrijeme. Kadabi ljudi znali činiti ono što je ispravno s obzirom nasvoje poslove, svoje domove i njihove stvari općenitou životu, ne bi bilo toliko ispunjeni sa sumnjom izbunjenošću. Međutim nitko nije dovoljno mudar dase snađe bez neke mjere zbunjenosti; i sadašnje stanjeu svijetu prouzrokuje mnogo stresa i također tjeskobneslutnje za blisku budućnost. Oni koji učestvuju u djeluGospodinovom imaju isto malo zbunjenosti. Međutimtjeskobna briga ili nesigurnost Gospodinovog narodanikada ne bi trebali prerasti u očaj. Oni koji su diosvijeta, ostajući bez posla i bivajući u različitimpoteškoćama, postaju veoma potištenima. Čestoslušamo o samoubojstvima. Stvari izgledaju veomamračnima ljudima koji si oduzmu život.

Može biti istina i da će za Gospodinov narod stvariizgledati veoma mračnima; ali oni nisu u očaju, i nećebiti u očaju što god da došlo; jer Gospodin je rekao danas On nikada neće napustiti niti ostaviti. To bi nammilostivo obećanje trebalo dati nadu sigurnu ipostojanu. Trebamo se držati našeg sidra nade. Naša jesituacija, prema tome, veoma drugačija od one svijeta,koji nema nikakvu konkretnu nadu. Svijet nemanikakvo čvrsto sidro, nikakva dragocjena obećanjakojih bi se mogao čvrsto držati. Mi znamo da iakodođe i gore od gorega, čak i ako budemo umirali odgladi, naša nada leži s onu stranu Zavjese, s onu stranusmrti. Prema tome, Božji sveci danas gledaju na smrtkao na prolaz kroz koji ulaze u puninu života, uostvarenje svih naših nada i radosti. Ako, stoga,postoji očaj, to bi pokazivalo da je naše sidrišteodrezano. Tko god uvidi da je u očaju utvrdit će dagubi vjeru, i trebao bi odmah tražiti savjet iz BožjeRiječi i od drugih koji su jaki u vjeri, i trebao bi ići k

Gospodinu u čestoj i gorljivoj molitvi, uvjeren da akose vjera obnovi očaj će otići.

„NIKADA TE NEĆU OSTAVITI”

„Progonjeni, ali ne i napušteni.” Postoje izvjesnevrste progonstva koja dolaze onima u svijetu.Ponekada su njihovi bližnji kivni na njih, i oni su takomanje ili više progonjeni. Ali oni nemaju nikakvedjelotvorne načine da se nose sa takvom stvari i ništada ih utješi. Oni ponekada dobiju onoliko dobra kolikosu dali. Međutim u slučaju jednog od Gospodinovedjece veoma je drugačije. Kada smatramo da pravdazahtijeva osvetu, mi bi tada trebali imati na umu da nijena nama da se osvećujemo, da vraćamo zlo za zlo.Gospodin nam je rekao da bi smo trebali ostaviti svešto je povezano sa pravdom u Njegove ruke. „Osveta jemoja, ja ću uzvratiti, govori Gospodin.” On kaže da bismo trebali bježati od progonstava; prema tome nije nanama da osuđujemo one koji bježe kao da postupajuneispravno. Gospodar nam je rekao, „A kad vas buduprogonili u ovome gradu, bježite u drugi.” Stoga ako jedijete Božje progonjeno u jednom susjedstvu i možeotići u drugo, bilo bi mu bolje da ode.

Ali iako progonjeni zbog pravednosti, Gospodinovnarod nije napušten. Svijet i oni koji imaju duh svijetamogu ih šikanirati i udarati, ali Gospodin ih nenapušta. Međutim, kada progonstva dođu na nas, mi sepitamo, „Da li ta protivljenja i progonstva dolaze namene zbog moje lojalnosti Gospodinu, ili postoji neštou mom stavu što ih prouzročuje?” Ako je ovo zadnjeslučaj, mi bi smo trebali marljivo nastojati ispravitinašu pogrešku. Ako, s druge strane, mi pažljivomanalizom sebe i svog vladanja utvrdimo da mi dajemonajbolje od sebe, najbolje što možemo, i da progonstvazato dolaze na nas, tada se trebamo radovati uprogonstvu.

Mi smo „obarani ali ne oboreni.” Ovaj izrazpokazuje da iako Apostol i njegovi pratioci nisu trpjeliočaj, nisu se osjećali napuštenima, oni su ponekadaosjećali utučenost duha. Ta utučenost duha, ili osjećajusamljenosti i utučenosti, prirodan je s vremenomsvemu čovječanstvu pod nepovoljnim uvjetima kojiprevladavaju u svijetu. Težina te utučenosti može doneke mjere biti uvećana stanjem fizičkog zdravlja. Onikoji su slabi ili u fizičkoj boli skloni su osjećati bilokoji mentalni pritisak ili nevolju. Kršćanin se trebaboriti protiv svega toga; jer mi znamo da su našenedaće i slabosti nešto izvana a ne od Gospodina,izuzev u smislu da ih On dopušta za naše razvijanje, zanaše buduće djelo u Kraljevstvu. Mi bi smo stogatrebali biti hrabri. Ako Gospodin dopusti da imamonevolju, mi trebamo pokazati hrabrost, da strpljivoustrajemo, i da ne dopustimo tomu da uništi našu vjeruili našu sreću ili lojalnost duha Njemu kojemu smo sezavjetovali na vjernost.

99

Mi trebamo podnositi što god Otac dopušta,plahovito, i reći sebi, „To može biti dobra pouka zamene. Možda mi ovi osjećaju utučenosti, ovaj osjećajstanja potpune praznine, može pomoći da višesuosjećam s drugima.” Pjesnik je s pravom rekao:

„U svačiji život mora pasti nešto kiše,Neki dani moraju biti mračni i turobni.”

Zato pazimo kako ne bi smo dopustili tom osjećajudepresije da nas pobjedi i uništi našu vjeru i snagu;nego umjesto toga, tražeći od Gospodina milost zapomoć, i potražujući Njegova dragocjena obećanja, mise trebamo podići iznad poteškoće i odvažno senaprezati prema naprijed.

NAŠ „SAVEZ PO ŽRTVI”

Mi „uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo.”Apostol tako izjavljuje da Gospodinov narod, u onojmjeri u kojoj su vjerni u Njegovoj službi, imajusličnost Gospodinu u njihovoj službi, u njihovoj smrti.Iskustvo našeg Gospodina na uskom putu bilo je tri ipol godine umiranja. On je svakodnevno polagao Svojživot—predavao Svoj život. On nam je bio Primjerkako bi smo mi trebali predati naše živote. On jepoložio Svoj život, ne u službi svijetu, negoGospodinovog priznatog naroda. Premda zaslugaNjegovog žrtvovanog života ima biti upotrijebljena odGospodina za život svijeta, ipak On ga je položio uizravnoj službi Njegove Židovske braće.

Hebrejski narod bio je Božji narod. Naš jeGospodin proveo Svoj život posebno s onima koji suuistinu željeli ugoditi Bogu i upoznati Njegovu volju,bilo da ih je nalazio među bogatima i utjecajnima ilimeđu siromašnim i običnim narodom. Isus je primaoporeznike i grešnike, i dao je Svoj život za njih. On jeznao da će među tom poniznom klasom On pronaćiveći dio prave pšenice. On je polagao Svoj živottijekom svih tri i pol godine Svoje zemaljske službe, isamo je dovršio svoje djelo na Kalvariji.

I tako je sa svima od Gospodinovog pravog naroda.Oni su napravili „savez po žrtvi.” Oni su posvetili,predali svoje živote Gospodinu i Njegovoj službi; ikao što je Isus njihov Gospodar položio Svoj život učinjenju dobra, objavljujući tada pravovremenu Istinu,

tako i oni polažu svoje živote na sličan način, bilo davrijeme njihove službe traje tri i pol godine ilidvadeset godina ili koliko god—sve dok ne dođeOčevo dobro vrijeme za njihovo izbavljenje. Oni ćebiti u potpunom skladu sa Gospodinom i rado će imatizajedništvo u patnjama njhove velike Glave—i to jeispravno; jer oni su kandidati za Njegovo Tijelo. Takooni svi stalno nose umiranje Gospodinovo u svomtijelu. Oni umiru svakodnevno kao što je On umirao,„polažući svoje živote.”

„STOGA PROSLAVITE BOGA U SVOMTIJELU”

To je sav posao Novog Stvorenja. Staro stvorenje jesamo prisiljeno slijediti put Novog Stvorenja, i toodlaganje volje tijela je temeljno obilježje našegumiranja. Kada naše umiranje bude bilo dovršeno, našiživoti vjerno položeni, to će nas dovesti do tog stanjakada ćemo čuti Gospodarevo „Izvrsno!”

Sv. Pavao također kaže da se i „život Isusov” treba„očitovati u našem tijelu.” Mi razumijemo da on ovdjeukazuje na ljudsko tijelo. Novo Stvorenje posjedujeovo tijelo. Kod ljudi svijeta ne postoje dvije osobnosti,nego samo jedno stvorenje. Ta dualnost osobnosti jeprimjenjiva jedino na one koji su bili začeti SvetimDuhom. Staro tijelo trpi; ali Novo Stvorenje se veseli,radosno je biti u službi—zahvaljuje se Bogusvakodnevno što se tiče svojih nevolja, znajući da namone „donose još više obilovanja i vječni značaj slave.”

Tako je Isusov život kroz nas očitovan svijetu, ibraći. Svijet ne može razumjeti. Oni kažu, „Da sam jana vašem mjestu, u takvoj kušnji, ja bih bio očajan. Alivi se radujete!” Tako da ni ne mogu razumjeti.Međutim mi imamo novost života koju svijet ne možeshvatiti. Svi koji to mogu razumjeti trebali bisvakodnevno rasti u milosti i spoznaji. Mi bi smotrebali pokazivati sve više i više Gospodinov život unašim karakterima i u našim tijelima. Mi ćemo takoočitovati sve više i više Gospodinov Duh, čineći jošviše u Gospodinovom djelu, postajući još više poputIsusa—a što će nas sve pripremiti za slavu koja je prednama, kada će Novo Stvorenje biti dovršeno, kada ćesve savršenosti i slave nove prirode biti naše.

IZOPĆEN i lovljen od Kralja Šaula, mladi je Davidimao promjenjivu karijeru. Uskoro mu se bilapridružila klasa nesretnika, pravedno ili nepravedno

izopćenih iz društva. Neki su od njih nedvojbeno bilikriminalci; neki su bili dužnici, koji su s pravomtrebali biti zatvoreni, koji su pobjegli da sačuvaju

„NE DIRAJTE MOJE POMAZANIKE”—16. SVIBANJ—1. SAM. 26—

ISKUŠAVAJUĆA ISKUSTVA KRALJA DAVIDA—ADULAMSKA PEĆINA—NEĆACI KRALJA DAVIDA—VODA IZ BETLEHEMA—DAVID JE DVA PUTA POŠTEDIO ŽIVOT KRALJA ŠAULA—POUKE ZANAŠE VRIJEME.

„Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima.” Luka 6:27

100

slobodu, itd. U svakom slučaju mladi David uskoro seje našao na čelu grupe od oko četiri stotine ljudi,manje ili više naoružanih, manje ili više očajnih.

Bio je to sjajan trening za njega u pripremi zanjegovo djelo kraljevstva kasnije. To mu je dalopogled iznutra na uvjete nespretnjakovića društva. Oni njegova mala vojska nesumnjivo su opstajaliotuđivanjem, sakupljanjem dažbine u obliku poreza odfarmera. Kao nadoknada za tu dažbinu, ili porez,David ih je nedvojbeno branio od razbojnika koji sučesto dolazili, ne samo od Filistejaca, nego i iz Moabapreko Jordana. Očigledno je da vladavina Kralja Šaulado tog vremena nije bila osigurala adekvatnupolicijsku zaštitu. Umjesto da ispravno štiti interesesvojih podanika, kralj je bio poludio od ljubomoreprotiv svog vjernog sluge Davida, i sa vremena navrijeme je pokretao potjere za njim, u mnogome sličnolovačkim ekspedicijama na divlje zvijeri u šumi.

Među onima koji su došli Davidu bila su trinjegova nećaka, sinovi njegove sestre. Ti su kasnijepostali veoma istaknuto poistovjećeni sa KraljemDavidom u svem njegovom djelu. Jedan je bio Joab,koji je postao zapovjednikom vojske, ili generalom.Abišaj i Asahel bili su druga dvojica, sposobni ljudi,koji su kasnije postali poznati u kraljevstvu.

PLEMENITOST DAVIDOVOG KARAKTERA

Jedno je vrijeme Davidu i njegovoj grupiAdulamska špilja bila kao utvrda. Uvelike je bilanjegova zaslug da je odbio gurnuti svoju naciju ugrađanski rat, a što je itekako mogao učiniti.Očigledno je da bi većina naroda isprva stala nanjegovu stranu, i njegova bi pobjeda nad KraljemŠaulom bila veoma lako ostvarena. I kako je lakomogao prevariti samog sebe razmišljajući da bi takvonešto bila Božja volja! On je imao na umu da ga jeGospodin, kroz Proroka Samuela, pomazao da budekralj; ali on je također imao na umu da nije bilo nanjemu da si to prisvoji, nego da se drži Božjegvremena, kada će Božanska Moć svrgnuti Šaulovokraljevstvo i dati vlast njemu kao Šaulovomnasljedniku, kao kralju.

Koji bi to blagoslov bio kada bi sav Božji narodtako imao na umu čekati na Gospodina! „Čekajtemene, govori GOSPOD, do dana kada ustanem nagrabež.” Gospodinova vremena i razdoblja su najboljaza nas, i bilo koji pokušaj s naše strane da se guramoispred Gospodinove volje zasigurno bi izazvaonepovoljne reakcije. Zbog toga što je David tako biopun vjere u Boga i imao duh poslušnosti Njemu bio jenazvan čovjekom po Božjem srcu—ne da je on biosavršen—ne zato što je on uvijek vršio Gospodinovuvolju, nego zbog toga što je Gospodinova volja bilastvarnom željom njegovog srca; i kada bi god krozslabost tijela on krenuo drugačijim pravcem, on se je

odmah pokajao uvidjevši pogrešku, da zadobijeBožansko oproštenje i da promjeni svoj pravacpostupanja.

Joseph Parker, komentirajući, kaže, „Ne postojipretjerivanje značenja u otkriću cijele ove slike kaotipa položaja Isusa Krista u svijetu. On je bio prezren iodbačen od ljudi; On nije imao gdje nasloniti Svojuglavu; i ljudi koji su ga odmah okružili bili suokarakterizirani sa bezbrojnim očekivanjima, osobnominferiornosti, društvenom degradacijom, i takođersvakim zamislivim potrebama; zasigurno nije senikakva hrabra ili sjajna vojska okupila oko SinaBožjeg dok je On nastanjivao ovu Adulamsku pećinukoju mi zovemo zemlja.”

Putujući sa svojim sljedbenicima kod Adulamskepećine, David, u trenutku tuge za svojim domom,ukazao je na dobar izvor vode svog Betlehemskogdoma, nagovjestivši koliko bi mu zadovoljstvo biloako bi ju mogao imati ovdje. Nakon toga su trojicanjegovih vjernih sljedbenika, jedan od kojih je bionjegov nećak, poduzeli opasno putovanje, neznanoDavidu. Bilo je pogibeljno iz dva razloga: prvo, njih jeKralj Šaul stavio izvan zakona; drugo, Betlehem je biou rukama Filistejaca u to vrijeme; ali bez obzira na tepoteškoće ti su odvažni muževi pokazali svoju ljubav ilojalnost njihovom vođi, i donijeli mješinu sa vodomsa omiljenog izvora.

Kada su stigli i predstavili to Davidu, on jepokazao predivnu lojalnost srca. Ne samo da je oncijenio veliku odanost koju su mu pokazali, rizikkojem su se bili izložili i vodu koju su donijeli, nego jeon objavio da mu je to bilo predragocjeno i dobivenouz preveliku cijenu da bi to uzeo kao nešto samo posebi razumljivo. On ju je izlio na zemlju kao neštoprinešeno Bogu, žrtva zahvalnosti Gospodinu zablagoslove koje su uživali i za utjehu i potporu takvihlojalnih suradnika. Zasigurno je da je i u tome jakodobro bila očitovana Davidova veličina i njegovaodanost Gospodinu i njegova vjera! To ga označavakao više od prosječnog čovjeka—plemenitog čovjeka.

OBUČAVANJE ZA DJELO KRALJEVSTVA

U to su vrijeme David i neki od njegovihsljedbenika bili u mjestu zvanom Nob, gdje mu jesvećenik Abimelek pokazao dobrotu. Kralj Šaul je,saznavši za to kroz uhodu, pobio sve svećenike togmjesta i sve od njihovog roda, osamdeset i pet osoba.Jedan od Abimelekovih sinova zato je došao k Davidusa svećničkim efodom. Jedan od proroka također se jepridružio Davidu. Sve je to pomoglo još više učvrstitiDavidov položaj, i uvjeriti Šaula tim više da ga je Božjanaklonost napustila. Bez obzira na to Šaul se je nastavioboriti protiv Boga i Njegovog Božanskog Programa.

Pod tim su se okolnostima Davidove snagepostupno povećale na broj od šest stotina, povećalo se

101

je i njegovo iskustvo također i pripremilo ga bolje zanjegovo dolazeće djelo. Kao što Biskup Wilberforcezapaža, „U tom divljem odmetničkom životu ležao jesnažan trening za znanje i vladavinu ljudi. Ništa drugodoli najpotpunije osobne nadmoći nije moglo držatitakve buntovne elemente pod bilo kojom vrstomzapovijedi; i David, kao nesklona glava takve pratnje,naučio je ovladavši njima tajnu upravljanja ljudima izajedničkog povezivanja njihovih nesložnih srca uskladno jedinstvo.”

Od vremena do vremena Kralj Šaul bi postajaogrozničav za uništenjem Davida. U jednoj od takvihprilika, David i njegova grupa zauzeli su pećinu međugoletnim stijenama na zapadnoj strani Mrtvog Mora,kada je Kralj Šaul, sa vjerojatno povećom grupom,progoneći Davida, ušao u istu špilju da odmori i da siolakša—za koliko dugo mi ne znamo. Kitto nam kažeda su neke od tih špilja bile dovoljno velike da zaklonetisuću petsto ljudi. Jedan drugi pisac primjećuje,„Putnik nam zaista kaže da se je u jednoj od njih, kojaleži nekih 32 km od Engedija, jednom bilo sakrilo okotrideset tisuća ljudi. U tim je pećinama mračno kaokad je ponoć. Čovjek može jasno vidjeti spolja, alividjeti četiri koraka unutra je nemoguće.

David i njegovi drugovi bili su podalje unutra ušpilji; i kada su Šaul i njegova grupa ušli unutraolakšati si, želja Davidovih pratioca bila je da binapokon trebalo ubiti Šaula, i tako okončatiiskušavajuća iskustva svih njih i da se tako osvete zazla koja je kralj bio učinio i činio ih i dalje. MeđutimDavid nije pristao na to. Međutim, on je je umjestotoga odsjekao komad sa plašta Kralja Šaula kao dokazda mu je Kralj bio nadohvat ruke, i da ga je mogaoubiti da je to htio—i kao dokaz, svoje lojalnosti kralju.

Tada, kada su kralj i njegova grupa otišli naizvjesnu udaljenost tako da više nije postojalaopasnost, David i njegovi drugovi pokazali su im se iprosvjedovali su kako kralj nije zahvalan za lojalnostsvojih podanika, i da on traži oduzeti im život dok onine bi oduzeli njegov. U tom se trenutku probudilaŠaulova bolja strana; i on je zaplakao, govoreći, „Ti sipravedniji od mene.” Lovljenje izopćenog Davida biloje prestalo na neko vrijeme s obećanjem da se višeneće nastaviti. Ipak, naša nam pouka govori odaljnjem sličnom iskustvu kasnije.

Tom je prilikom, David samo sa svojim nećakom,otišao u Šaulov tabor i uzeo mu koplje i njegovkraljevski vrč za vodu koji su mu bili kod uzglavlja.Otišavši odatle, oni su sa udaljenosti sa suprotnogbrijega, između je bio tjesnac, mogli sigurno govoritiŠaulu i njegovoj vojsci da ih ovi čuju. David jeistaknuo kralju da on ne samo da je bio oprezniji odŠaulovih vojnika, nego da je bio lojalniji kraljeviminteresima i da ako mu bude bio poslan glasnik da ćevratiti koplje i vrč; da on nije želio nauditi, nego da je

to samo bio odnio da nadalje uvjeri kralja u njegovuapsolutnu lojalnost; i da je pogreška to što ga progonikao neprijatelja.

Takav upad u kraljev logor danas bi bio nemogućzbog suvremenih metoda postavljanja straže, kolaca,itd., ali tako nije bilo u drevnim vremenima, niti je unekoj većoj mjeri u istočnim zemljama danas. Mi sesjećamo kako su Gideon i njegova četa na sličan načinnapali logor. Sjećamo se Abrahamove potjere zapetoricom kraljeva, i kako ih nalazi pozaspale bezispravno postavljene straže. Putnik s velikimiskustvom na Istoku kaže, „Arapi duboko spavaju,posebno kada su umorni. Često kada putuju mojimazgari i sluge slože se da će paziti zajedno namjestima za koja smatraju da bi mogla biti opasnima;ali u svakom slučaju ja ih uskoro nađem kako brzozaspu, i općenito oni toliko duboko spavaju da jamogu ne samo hodati između njih bez da ih probudim,nego i mogu uzeti samu odjeću sa njih.”

KORISNA POUKA

Davidovo objašnjenje njegove nespremnosti daoduzme život svom neprijatelju bilo je da je Šaul bioBožji pomazanik, i da bi napraviti napad na njega bilonapasti pripreme Svemogućega. David to nije mogaosvjesno učiniti. „Ne dirajte pomazanike moje iprorocima mojim ne činite štete!” (Ps. 105:15)

Dobro je da i mi danas imamo na umu to načelo.Međutim mi ne smatramo današnje kraljeve da suGospodinovi pomazanici. Oni su svoji vlastitipomazanici. Njihova su kraljevstva kraljevstva ovogsvijeta. Naprotiv, Izrael je bio Božje posebnokraljevstvo, koje je On prihvatio pod posebnomzavjetnom pripremom. Kralj Šaul je Božanskimautoritetom bio pomazan sa posebnim uljempomazanja, koje je predočavalo Sveti Duh. Davidovopomazanje sa istim uljem nije mu dalo pravo da dolaziu sukob sa Gospodinovim pomazanjem koje jeprethodno bilo ostvareno na Šaulu, nego mu je dalouvjerenje da će on biti Šaulovim nasljednikom, ne takoda on ukloni Šaula, nego što će mu Gospodin na svojnačin i u svoje vrijeme dati posjed.

Iako kovanice svih zemaljskih kraljevstavaprikazuju kako njihovi vladari vladaju i upravljaju kaopredstavnici Mesijanskog Kraljevstva, mi znamo da jeto pogreška. Mesijansko Kraljevstvo još uvijek nijeuspostavljeno. Mi se još uvijek molimo, „DođiKraljevstvo tvoje.”

PET UNIVERZALNIH CARSTAVA NA ZEMLJI

Kada je Bog bio uklonio Svoje predodžbenokraljevstvo sa zemlje, Poruka posljednjem kralju,Sidkiji, bila je, „ništa više neće biti isto. Porušit ću,porušiti, porušiti ga i neće ga više biti, sve dok ne dođeonaj čija je pravica; i njemu ću ga predati.’ Tako je

102

bilo nagovješteno razdoblje kada je ta vladavina bilasuspendirana, barem što se tiče Božje vlasti u svijetu,od Sidkijinog vremena pa sve do MesijinogMilenijskog Kraljevstva. U međuvremenu, međutim,Bog daje Poganima priliku da pokažu koju bi vrstukraljevstva oni bili u stanju uspostaviti u svijetu. OdSidkijnih dana, 606 pr. Kr. sve do sada, mi smo imaličetiri različite vrste vladavine, i četvrto je bilomodificirano na prijevaran način. Ta su kraljevstvabila (1) Babilon, (2) Medoperzija, (3) Grčka i (4) Rim.Sadašnje vladavine Evrope su Rimsko Carstvo podnovim sjajem, ili pretvaranjem. Njihovi su zakoni,metode i ambicije točno iste kao i one Rimljana;međutim zavodeći i bivajući zavedeni, oni se nazivajuKršćanskim kraljevstvima; i po općem suglasju cijelije svijet naučio govoriti o njima kao o Kršćanskomsvijetu—to jest, Kristovom Kraljevstvu.

Biblija to prikazuje; i na simboličnom liku koji jepredstavljao sve te vladavine, stopala su bila odželjeza kao i noge, ali bila su premazana sa prljavomglinom da ispadne da izlgedaju kao kamenastopala—kamen je bio simbol Božjeg Kraljevstva.Stoga ta kraljevstva Evrope koja su danas u ratu i kojaočituju sve samo ne Kršćanski duh—pokazuju gnjev,

zlobu, zavist, mržnju i sukob, za koje Apostol kaže dasu „djela tijela i Đavla”—to su kraljevstva koja tvrdeda su Mesijino Kraljevstvo, i predstavljena su sastopalima lika, obojena poput Kamenog Kraljevstva,koje će uskoro ispuniti cijelu zemlju. (Dan. 2:31­45)

Mesijino Kraljevstvo je prikazano kao „kamenodvaljen s gore, bez da ga je ruka dodirnula,” bezljudske moći; i, u danima tih kraljeva, predstavljenihsa stopalima lika, udarit će lik i smrviti ga u prah; ikamen ima postati velikom Gorom, ili Kraljevstvom,Gospodinovim po svoj zemlji. To udaranje je, mivjerujemo, veoma blizu, sadašnji rat u Evropi bio jenamijenjen od Gospodina da oslabi nacije i da ihpripremi za iduću fazu nevolje, veliki potres, kojisimbol označava revoluciju.

Brzo nakon revolucije, doći će velika simboličnavatra koja će uništiti u potpunosti sadašnje društvenouređenje. Ta vatra predstavlja anarhiju, svrgavanje svevlasti i autoriteta. Bog tako dopušta čovjeku da dokažesamom sebi da su njegova najbolja dostignuća samoimitacije i da na koncu vode u katastrofu. Sanaučenom lekcijom, cijelo će čovječanstvo bitispremno za Mesijansko Kraljevstvo, koje će tada bitiuvedeno i biti „žudnjom svih naroda.” (Hag. 2:7)

POSLJEDNJA BITKA KRALJA ŠAULA—23. SVIBANJ—2. SAM. 2­5—

U TJESKOBI, TRAŽIO JE POMOĆ VJEŠTICE IZ ENDORA—ZAVEDEN OD ZLIH DUHOVA—BITKAIZGUBLJENA—POGIBELJ ŠAULA I JONATANA—PJESMA O LUKU, ILI ŠAULOV POSMRTNIMARŠ—DAVID KRALJ JUDE—ZATIM SVEGA IZRAELA.

„Jehova je moja snaga i moj štit, u njega se moje srce uzda. On mi pomaže, pa se moje srce raduje.” Ps. 28:7

DANAŠNJE PROUČAVANJE pokriva zanimljivorazdoblje u povijesti Izraela i u iskustvima Davida,Božjeg ljubljenog. Nijedno mjesto nije bilo sigurno zaDavida, budući je bio progonjen i lovljen od KraljaŠaula. Filistejci, želeći ga za prijatelja a ne zaneprijatelja, dali su Davidu i njegovim pratiocima gradZiklag. Dok je boravio tamo, David je dobivaopobjede nad Amalečanima, i nikada protiv Izraelaca.On se nije mogao svjesno boriti protiv Gospodinovognaroda, iako se je osjećao slobodnim boriti se protivonih za koje je Gospodin bio objavio da imaju bitiuništeni zbog toga jer se navršila mjera njihove zloće,do granice Božjeg dopuštanja.

U međuvremenu, bližio se kraj Šaulovevladavine. Nova invazija Filistejaca zahtijevala jesvu vojsku koju je mogao sakupiti, i tada se jeosjećao veoma nesigurnim što se tiče rezultata. Iakoje kao kralj, u skladu sa Božanskom odredbom, bionaredio svim vješticama, vračevima, i svima koji sutvrdili da komuniciraju s mrtvima da napuste zemljuIzraelovu, ipak je tu i tamo bilo nekih koji supreostali. U svojoj krajnosti, videći da mu Gospodinne odgovara, Kralj Šaul je posjetio Vješticu u

Endoru—za koju su neki rekli da je bila majkakraljevog glavnog generala, Abnera.

Vještica, nakon što se je uvjerila da joj to neće bitina štetu, stupila je u kontakt sa palim anđelima, zakoje je pretpostavljala, kao što spirtisti i daljepretpostavljaju, da su bili duhovi umrlih. Ona jenedvojbeno bila poštena, i mislila je da je dozvalaSamuela. Ali Biblija nas uvjerava da „mrtvi ne znajuništa.” Samuel je spavao sa svojim očevima, čekajućijutro uskrsnuća, i nije mogao dati nikakav savjet, nijemogao znati ništa o tome što se događalo.

Međutim, zli duhovi su, u to vrijeme isto tako kao isada kroz medije, personalizirali mrtve i, koristećinjihovo nadmoćnije znanje, odgovarali su pretvarajućise da su preminuli. S obzirom na pitanja koja su uovom slučaju bila stavljena na razmatranje, odgovor jebio da će kralj izgubiti bitku idućeg dana, i da će onsam i njegovi sinovi poginuti.

Mi ne znamo kako pali anđeli znaju toliko mnogo ostvarima naše rase, ali znamo da je nemudro da bilotko ima bilo kakvog posla s njima; jer Gospodin je tozabranio. Njihov je jedini cilj zavesti ljude; i, premaSv. Pavlu, kroz snove i otkrivenja oni su donijeli u

103

Crkvu različita đavolska učenja. (1. Tim. 4:1), koja su,pripojivši se u naša kreda, poput muhe u pomasti,učinila ih smradom. (Prop. 10:1)

Sretno bi bilo za ljude ukoliko bi shvatili ono štoBiblija toliko jasno uči; naime, da su umrli mrtvi i dane mogu dati nikakovu informaciju, da oni niti seraduju niti pate, nego su jednostavno u stanjususpendiranog života, čekajući Svanuće boljeg Dana ukojemu će Emanuel, Mesija, donijeti spoznaju o slaviBožjoj svima kao rezultat Svoje Otkupne Žrtve naKalvariji. Učenje da su mrtvi mnogo življi nego su tobili za života ne samo da je nerazumno, nego je isuprotno Riječi Gospodinovoj, i postalo je temelj svihrazličitih groznih pogreški koje su iskrivile sposobnostrazmišljanja Kršćanskog puka. Nitko se ne bi molio zamrtve, ili plaćao mise za njih radi njihovogoslobađanja iz Čistilišta, da znaju da njihovi mrtviprijatelji samo spavaju sve do jutra uskrsnuća.

Ali, što je najgore od svega, ta teorija da su mrtviživi postala je temeljem ozbiljnog huljenja protivBoga, kojemu su se više ili manje sa svojim kredimapridružile sve denominacije. Ta se svetogrđa sastoje uizjavama što se tiče Božjeg karaktera i Plana koji bibili sramota bilo kojem demonu, i koje su daleko odkaraktera i svojstava Boga svih milosti, Oca svihmilosrđa, od kojega odozgo dolazi svaki dobar i svakisavršeni dar. (Jak. 1:17)

„PJESMA O LUKU”

Kada je David čuo za rezultate bitke, njegovosuosjećanje za Šaula i za Jonatana bilo je izraženo upredivnoj pjesmi, što je vrijedno pažnje zbog činjeniceda ne sadrži niti najmanju sugestiju o tome kako ga jeŠaul progonio i tražio da mu oduzme život. Onapohvaljuje Šaula zbog dobra koje je on bio ostvario.Ona govori o Jonatanovoj nježnoj ljubavi, kojanadilazi onu žensku. Ta je oda zabilježena u 2. Sam.1:17­27. Šaulov Posmrtni marš je pokušaj od stranemuzičara da stave osjećaje Davidove pjesme o Lukuza Jonatana i Šaula u muziku našeg vremena; i stoga jeto postalo poistovjećeno sa pogrebnim službamavelikih danas.

U bitci su poginuli Šaulovi sinovi, uključujućiJonatana. Sam Šaul je bio ranjen. Bojeći se da akoupadne u ruke Filistejaca živ da će ga oni mrcvariti dosmrti, on je želio da ga njegov štitonoša pogubi, i nakraju je počinio samoubojstvo sa svojim vlastitimmačem.

Mladi Amalečanin, razmišljao se ulagivati Davidu,i znajući nešto o tome kako je on bio progonjen odŠaula, donio mu je vijesti o Šaulovoj smrti i dao mu jeŠaulovu krunu i narukvicu koja je bila na Šaulovojruci, rekavši kako je on otpratio Kralja Šaula naposljednji počinak—vjerojatno je, međutim, smislioovaj dio priče kako bi si donio čast. U svakom slučaju,

David je primio stvar na potpuno drugačiji način negošto se je očekivalo, rekavši mu, „Kako se nisi bojaoispružiti ruku svoju da uništiš pomazanikaGOSPODNJEGA?” David je zatim zapovijedio da gase pogubi. Ali za Šaulom i Jonatanom on je žalovaosve do večeri.

David je čekao na Gospodina sve te mnoge godine,u potpunosti uvjeren da će na kraju on biti kraljIzraela, ali ne požurujući događaj ni na koji način,jednostavno ostajući spreman za odgovornosti i moćuloge na koje ga je Gospodin trebao postaviti. Kakavpredivan primjer imamo u Davidovom ponašanju!Koliko mnogo Kršćani mogu naučiti o strpljivomčekanju na Gospodinovo vrijeme u svim svojimstvarima—ne samo čekajući na Kraljevstvo dok semole, „Dođi Kraljevstvo tvoje,” nego također čekajućina Gospodinovo vodstvo i providnost u svim svojimstvarima, preokrećući ih sve na dobro! Jedna od greškikoju Kršćani veoma često rade jeste to da prevideGospodinovu providnost i obećano nadgledanjenjihovih interesa, i pokušavaju sami raditi za sebe,često na vlastitu štetu.

David je shvatio da je vjerojatno došlo vrijeme zanjega i njegove pratioce da se presele iz zemljeFilistejaca, i on je pitao Gospodina za to prekosvećenika i efoda. Odgovor je bio da bi on trebao ići uJudeju. On je zatim pitao, u koji grad? I odgovor jebio, u Hebron. Tamo su se David i njegovi pratiocipreselili sa njihovim obiteljima; i Judino pleme,njegovo vlastito pleme, odmah ga je priznalo za svogkralja. Međutim, prošlo je sedam godina nakon toga,prije nego je postao kraljem svega Izraela. Umeđuvremenu, jedan od sinova Kralja Šaula, Išbošet,je preživio; i Abner, Šaulov glavni general, pomazaoga je za kralja Izraela. David Kralj Jude nije pokušaoprisiliti druga plemena, nego je nastavio čekati naGospodinovo pravo vrijeme.

U međuvremenu, međutim, Abner je sakupio vojskuprotiv Davidovih slugu, i započela je žestoka bitka, ukojoj su Davidove snage bili pobjednici; drugi suizgubili bitku. Na kraju je Abner, ljut na KraljaIšbošeta, predložio Davidu da on postane Davidovimvazalom, i da će mu pomoći okrenuti srca svih Izraelacaprema njemu. Kralj David je prihvatio ponudu,nesumnjivo smatrajući da je to Gospodinova volja i uskladu sa Gospodinovim obećanjem. Međutim, stvarnije tako izašla; jer Joab, Davidov nećak, glavni ratnik,na prijevaru je ubio Abnera. Mi opet vidimo Davidovovladanje u suprotnosti sa prosječnim mnijenjemnjegovog vremena. Umjesto da se raduje Abnerovojsmrti, kralj je tugovao za njim, i osudio je svog nećakaza pogrešan pravac postupanja. On je bio dovoljnohrabar da u prisutnosti svog najsposobnijeg vojnikauzvisi Abnerove vrline kao velikog vojnika, govoreći,„silan je čovjek pao u Izraelu.”

104

KRALJ SVEGA IZRAELA

Međutim malo poslije toga, drugi, krivo shvaćajućiKralja Davida, ubili su Kralja Išbošeta i donijelinjegovu glavu Davidu kao dokaz njegove smrti,nesumnjivo očekujući da će biti nagrađeni. Bašnaprotiv, oni su također bili osuđeni. Oni su ubili kralja.Oni su bili smatrani dostojnima iste kazne, i sami subili pogubljeni. Tako je narod vidio u Davidovompravcu postupanja utjelovljena načela pravednostiposve neuobičajena u njegovo vrijeme, i mi možemoreći, još uvijek neuobičajena. Sve je to služilo da kraljomili narodu, koji nije bio, uviđali su to, koristoljubiv,uskogrudan, nego je bio širokouman i čak velikodušanprema svojim protivnicima, njegovim neprijateljima.Činilo se da on ima veliko cijenjenje pravde i takođerširoku samilost prema svojim neprijateljima.

Kralju Davidu je bilo trideset i sedam godina kadamu je konačno jedanaest plemena poslalo delegaciju dase posavjetuju s njim, što je bilo pokazatelj da su oni bilivoljni imati ga kao kralja svega Izraela. To je bilo sedami pol godina nakon Šaulove smrti, i vjerojatno okosedamnaest godina nakon što je Samuel prvi putapomazao Davida. Vjera i strpljenje obilježili su svakikorak tih godina i pokazuju nam osobnost Kralja Davidakakvu inače ne bi smo mogli drugačije upoznati.Njegova je veličina uglavnom bila pokazana u tome štoje očitovala odanost Bogu i podložnost Božanskoj volji.

To što su ga sva plemena prihvatila kao kraljaobilježilo je po treći puta da je sveto ulje pomazanjabilo na njegovoj glavi.

U međuvremenu je Kralj David postajao sve jačimi snažnijim u osvajanju svojih neprijatelja—neprijatelja Gospodinovih—onih za koje je Gospodinbio odredio da trebaju biti uništeni. Mi opetpodsjećamo naše čitatelje da je Gospodin objavio da seje mjera bezakonja Amorejaca napunila, i tako jenaznačio Svoju volju da oni trebaju biti istrijebljeni izzemlje. Da li će biti uništeni u bitci ili kroz pošast iliglad, ništa im nije značilo, jer Božanska presuda morabiti izvršena.

Međutim, Bog cijelo vrijeme dopušta bolest, rat,glad, pošast, smrt, da vladaju u svijetu. On je vršiopripreme za ljudsko otkupljenje, ljudsko spasenjekroz velikog Otkupitelja. Mesijino će Kraljevstvouskoro preuzeti upravu nad zemljom, prouzročitiprestanak vladavine Grijeha i Smrti, prouzročit ćevezivanje Sotone i prouzročit će da sunčeva svjetlostBožanske Istine natopi zemlju. Tada će se otvoritisve slijepe oči i sve gluhe uši će biti otčepljene, daznaju, da razumiju pravog Boga, Njegovu pravuPoruku.

U međuvremenu, oni koji su umrli od mačaIzraelaca neće znati ništa o prolasku vremena. Oni ćese probuditi u Milenijskom Kraljevstvu, kada će se svikoji spavaju u prahu zemaljskom probuditi. Oni ćetada biti pod najpovoljnijim okolnostima koje možemozamisliti—oslobođeni od okova neznanja ipraznovjerja, s Mesijinim Kraljevstvom spremnim daim pomogne da se izvuku iz svojih slabosti ipropadanja natrag u ljudsku savršenost, izgubljenu uEdenu, otkupljenu na Kalvariji.

POVRATAK K POSLU

NEKI od naših dragih čitatelja su prije nekogvremena a što je veoma pohvalno tako uredili stvari usvom životu da potpuno posvete sve svoje vrijemedjelu Žetve, ne očekujući produljenje Žetve—djelopabirčenja, spaljivanje kukolja, mlaćenje pšenice, itd.Osim toga, mnogi od njih su u djelu Žetve potrošiligotovo sve ono što je preostalo od njihovih svjetovnihdobara—nastojeći sakupljati blago na Nebu. Neki od tedrage Braće i Sestara gotovo su ili u cijelosti došli dogranica svojih mogućnosti, barem što se tiče sadašnjihpriprema. Oni, i to s pravom, gledaju kako bi vidjelivodstvo Gospodinove providnosti s obzirom na njihovabuduća djelovanja. Hoće li se uroniti u posao tolikoduboko da će imati malo vremena za duhovne stvari?Hoće li se uključiti u neku vrstu mozganja, i, moždauključiti i druge u nešto što bi se na koncu moglopokazati gubitkom? Ili će tražiti nešto za raditi namiran način što će im omogućiti da podmire troškoveživota, i da moguće budu u stanju nastaviti u nekojmjeri u djelu pabirčenja u Žetvi? Ovo zadnje je našeočekivanje, i, mi vjerujemo, da je u skladu sa DuhomGospodinovim—duhom zdrave pameti. (2. Tim. 1:7)

Prisjetimo se velikog razočarenja Apostola upovezanosti sa Otkupiteljevom smrti. Sve do danaNjegovog raspeća oni su mislili da su njegove opaskešto se tiče smrti, raspeća, itd., bile simboličan jezik, ida će u stvarnosti On biti uzvišen u moći i velikojslavi. Iskustva toga vremena mora da su bila ozbiljanispit za njih u svakom pogledu. Uskrsnuće našegGospodina trećeg dana oživjelo je njihove nade,premda su Njegova pojavljivanja na čudesan načinnaznačila nekakvu čudesnu promjenu koju onu nisumogli razumjeti; ali su kasnije naučili da je to bilozbog toga što On više nije bio čovjek, nego usavršenoNovo Stvorenje Božanske prirode.

Zatim je došao dugi interval izmeđupojavljivanja—tjednima Ga nisu viđali, niti čuli.Tjeskobni, dani razočarenja!—njihova vjera i strpljenjesu oslabili. Na koncu, potpuno obeshrabren, Sv. Petar jepreduzeo vodstvo i objavio svoju odluku da odustaneod svakog razmišljanja o daljnjem propovijedanju i dase vrati ribarskom poslu. On je objavio, „Idem ribariti.”Njegovi su bivši partneri bez oklijevanja odgovorili,„Idemo i mi s tobom.” (Ivan 21:3) Ovdje imamo sedam

105

glavnih učenika, kako napuštaju veliko djelo na koje ihje Gospodin bio pozvao—ali činili su to u svojojzbunjenosti, sa srcima lojalnima kao i uvijek.

Očigledno je da je to bila prigoda na koju je Isusčekao. Mi ne znamo ni za jedan drugi razlog zašto biOn ostao četrdeset dana prije uzlaska k Ocu. On jedopustio učenicima da se vrate natrag svojemprijašnjem poslu i da se suoče sa obeshrabrenjem.Upravo prve noći „Izašli su i odmah ušli u lađu. I tunoć nisu ništa ulovili!!” Jadni ljudi! Mora da su seosjećali kao da je sve protiv njih. Međutim, Isus je bdionad njima cijelo vrijeme i namjerno je bio dopustio dadođu do te krize, tako da bi ih mogao poučiti velikulekciju—i nas kroz njih. Pouka je bila da je On bio ustanju tako utjecati na sve njihove stvari, i da se trebajučvrsto pouzdati u Njega, što god da dođe, toliko dugodok su bili lojalni i slijede Njegove upute.

Obeshabreni glede pouzdanja u svoje vlastitesposobnosti kao radnika, oni su bili spremni ujutrovidjeti Isusa na obali i prihvatiti Njegov poziv nadoručak s Njim od ribe koja je već bila pečena nažaru—od kuda su došli riba i vatra oni nisu znali. To jesve bilo priskrbljeno čudesnom moći, kao što je bilo iIsusovo tijelo u kojemu im se je pojavio kao i odjećakoju je nosio na sebi. Isus im je malo toga rekao,izuzev Sv. Petru—„Pasi ovce moje, pasi jaganjce mojeako me ljubiš.” Apostoli su shvatili lekciju i ponovnosu se vratili propovijedanju Evanđelja kao glavnomposlu u životu. Gospodinov blagoslov bio je s njima.On se je brinuo za njih prema njihovim potrebama,iako je to ponekada bilo u zatvoru; ponekada u postu igladi, golotonji i pogibelji. On im je dao Svojenajbolje za njihov razvoj kao Novih Stvorenja.

Mi ovdje ne želimo povući paralelu i sugerisati dabi sva Braća trebali napustiti zemaljske poslove, kao iApostoli. Mi nismo Apostoli. Njih je bilo samoDvanaest. Mi ne očekujemo da bi smo mi imali takovažno djelo za obaviti, niti da bi se Gospodinoveprovidnosti tako značajno pokazale u našu korist. Mise, međutim, trebamo sjetiti Gospodareve izjave,„Jedan je vaš Učitelj, Krist, a vi ste svi braća!” Iako su

Apostoli bili važnija Braća od nas, ipak mi smo sviBraća; i naš je Gospodin Jedan, ili Glava, i mi sviimamo jednog Oca. Božanska nas obećanja uvjeravajuda će sve raditi zajedno za naše dobro, zato što miljubimo Boga i što smo bili pozvani u skladu sNjegovim naumom i što nastojimo potvrditi naš pozivi izbor.

Pouka koju mi sugeriramo je da se Božanski Plannije promjenio. Žetva zasigurno nije završila. VelikoVrijeme Nevolje već je započelo. Iako je neophodnoda se pobrinemo za dobro pred svim ljudima, mi nesmijemo zaboraviti da je naš glavni posao onajizaslanika za Boga—predstavnika Gospodina IsusaKrista—objavitelja Radosnih Vijesti o velikoj radostikoja će na koncu biti za sve ljude. Mi nikada nesmijemo zaboraviti da mi trebamo uvijek tražiti prvo,prije svega drugog, Kraljevstvo Božje i pravednost zakoju se ono zalaže i usađuje ju u druge.

To treba biti naše glavno djelo, glavni životni ciljza nas. Sve drugo trebalo bi biti sekundarno. Miočekujemo da će nam Gospodin dati potrebnu mudrosti milost ako ih tražimo, da bi smo Mu mogli služitiprihvatljivo i istovremeno se brinuti za stvari koje suneophodne za našu tjelesnu udobnost, bez da moramou potpunosti napuštati djelo. To znači da bi smo mitrebali bdjeti i moliti se—tražeći od Gospodinavodstvo i onda čekati da vidimo način na koji ćeNjegove providnosti voditi naš životni pravac. Mi bismo također trebali biti budni, s obzirom na spletkeProtivnika, koji nas nastoji uloviti u zamku posla iliužitka ili čega sve ne.

Naš je savjet svemu Gospodinovom narodu dastave Kraljevstvo i njegoe interese na prvo mjesto, uriječi, u misli, u djelu—dajući samo onoliko vremenakoliko je apsolutno neophodno za pribavljanje onogašto je potrebno za naše zemaljske udobnosti iudobnosti onih koji ovise o nama. Tako ćemozasigurno slijediti primjer Gospodara, ugoditi Ocu ibiti od koristi jedni drugima. Tako ćemo biti primjernašim bližnjima, isto tako kao i pripremati se zaKraljevstvo.

106