34

OVAJ ČASOPIS I NJEGOV SVETI ZADATAK

Ovaj časopis je jedan od glavnih faktora ili instrumenata u sistemu Biblijske Pouke, ili “BogoslovnogProširenja,” koje je sada bilo predstavljeno u svim djelovima civiliziranog svijeta po WATCH TOWERBIBLE & TRACT SOCIETY, ovlaštenog 1881, “Za Promicanje Kršćanske Spoznaje.” On ne služi samokao učionica gdje se Istraživači Biblije mogu sastati na studij Božanske Riječi, nego također i kao kanalkomunikacije kroz kojeg se do njih može doći sa obavijestima o Kongresima Društva i o dolaskuputujućih predstavnika nazvanih “Putujući starješine,” i biti osvježeni sa izvještajima o Kongresima.

Naše “Berejske Pouke” su tematska ponavljanja ili pregledi STUDIJA koje je naše Društvo izdalo,većinom ugodno uređene, i vrlo korisne svima koji bi zaslužili jedini počasni stupanj kojeg Društvoodobrava, naime, Verbi Dei Minister (V.D.M.), koji, kada ga se prevede na Hrvatski glasi, SlugaBožanske Riječi. Naše obrađivanje Međunarodnih Pouka Nedjeljne Škole je posebno za starijeIstraživače Biblije i Učitelje. Neki to obilježje smatraju neophodnim.

Ovaj časopis čvrsto brani jedini pravi temelj Kršćanske nade koji je sada bio tako općenitonegiran—Otkupljenje kroz dragocjenu krv “Čovjeka Krista Isusa, koji je dao sebe kao Otkupninu[odgovarajuću cijenu, zamjenu] za sve.” (1. Pet. 1:19; 1. Tim. 2:6) Gradeći na tom sigurnom temelju sazlatom, srebrom i dragocjenim kamenjem (1. Kor. 3:11­15; 2. Pet. 1:5­11) Riječi Božje, njegov daljnjizadatak je da “svima rasvjetli što je zajedništvo tajne koja od početka svijeta bijaše skrivena u Bogu...dasada crkvi bude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja...koja u drugim naraštajima nije bila obznanjenaljudskim sinovima kao što je sada obznanjena.” (Efež. 3:5­9,10)

Oslobođen je utjecaja bilo koje organizacije, sekte ili ljudskog učenja, dok nastoji sve više i višedovesti svaki svoj izričaj u što potpuniju podložnost volji Božjoj u Kristu, kako je izražena u SvetomPismu. Prema tome časopis je slobodan objaviti odvažno sve ono što je Gospodin rekao—u skladu saBožanskom mudrošću koja nam je data da to razumijemo. Naš stav nije dogmatičan, nego uvjeren; jer miznamo što tvrdimo, koračajući sa bezuvjetnom vjerom po sigurnim Božjim obećanjima. Povjerili smo mupouzdanje, da bude korišten jedino u Njegovoj službi; od tud naše odluke u odnosu na ono što se može išto se možda neće pojaviti na njegovim stranicama da to mora biti u skladu s našom prosudbom onogašto je Njemu ugodno, učenjem Njegove Riječi, za izgrađivanje Njegovog naroda u milosti i spoznaji. I mine samo da pozivamo nego mi potičemo naše čitatelje da si dokažu sve izjave iz časopisa sanepogrešivom Riječju na koju se stalno ukazuje, kako bi se olakšalo takvo ispitivanje.

Za nas Biblija jasno uči:DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad

je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovidoći svim narodima i oni će imati pristup Njemu.—1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20­22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika uKristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude biospreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti ćemjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija.—Otkr. 15:5­8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusiosmrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i kojadolazi na svijet“ u određeno vrijeme.—Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanskeprirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici.—1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svakemilosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu.—Ef. 4:12;Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom isvim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, izruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni.—Djela 3:19­23; Iza. 35

35

Poniznost uma, poniznost, mentalno je svojstvo kojeomogućuje onomu koji ga ima da s cijenjenjem gleda,ne samo na Boga, nego također i na zemaljska bića,priznajući njihova dobra svojstva. Apostol ističe da bita poniznost uma trebala biti u svem Božjem narodu;ta činjenica dokazuje da je to svojstvo koje zahtijevapažljivo njegovanje.

Nisu svi od Gospodinovog naroda ponizna uma.Neki od njih misle o sebi više nego što bi trebalimisliti. Neki od njih su možda ponosni što imajuIstinu, ili na svoju sposobnost da služe Istini. Svakitakav ponos je veoma upitan u Gospodinovim očima, ipokazuje da onaj koji ga ima ima veoma mali um; jer,kada ispravno procjenjujemo stvari, najbolje štomožemo uvidjeti je da mi nemamo ništa na što bi smomogli biti ponosni, ništa s čim bi se mogli hvaliti. Akosmo primili bilo šta od Gospodina, mi bi se trebalihvaliti time što smo to primili, umjesto da se slavimou nečemu kao da smo mi to postigli.

Stoga bi Gospodinov narod trebao uložiti iskreninapor da stimulira i ohrabri na poniznost. Neki imajuto svojstvo prirodno; ali veliki se broj treba boritiprotiv obrnute sklonosti—pretjerano samopoštovanje,samouzvisivanje, ponos—osjećaj da su bolji od drugih.

PRIJEDLOZI ZA SAMOISPITIVANJE

Kada razmatramo naputak Sv. Pavla, “u poniznostiuma jedan drugoga smatrajte višim od sebe,” pitanje jezapravo što je Apostol s time mislio. Oni koji su došliu Krista trebali bi napredovati, i trebali bi prema tomeosjećati da su bolji nego su bili prije nego su došli uKrista. Oni koji su došli u Krista znaju da nisu niži oddrugih. Očito je da Apostol nije mislio da bi seGospodinov narod trebao vrednovati kao da zaostajuza drugim ljudima. U svom vlastitom slučaju on jeosjećao da je bio najveći od svih grešnika, zato što jebio otvoreni protivnik Istine; i Isus je rekao da tko godbude naudio i najmanjemu od Njegovih učenikasagriješit će ozbiljno. Mi prema tome ne možemo reći,da smo mi najveći od svih grešnika. Mi smatramo dasamo nekolicina od Gospodinovog naroda može reći,Ja sam najveći od svih grešnika—ili sa stanovištapočinjenja zločina ili od onoga progonstva Crkve. Mine smijemo lažno svjedočiti o sebi.

Na koji bi smo onda način trebali razumjetiApostolov naputak? Na ovaj način: Mi trebamoshvatiti da ne postoje dvoje od Gospodinovog naroda

koji su upravo jednaki. Ako imamo ispravan fokus nastvar, mi ćemo razmišljati o našim talentima naponizan način. Mi ćemo razmišljati, “Ja imam nešto odtog svojstva ili taj talent ili milost; i stoga imammnogo odgovornosti prema Gospodinu. Ja se pitamkoristim li ja taj talent onoliko vjerno koliko mogu, tajtalent za kojeg mislim da je veći od onoga moga brataili bližnjega. Premda oni mogu imati manje od mene,oni možda koriste sve što imaju sa više odlučnenamjere da uspiju nego ja koristim ono što imam. Akoje to tako, onda je on u tom pogledu bolji od mene.”

ISPRAVAN STAV PREMA BRAĆI

Kada pogledamo uokolo na Gospodinovu obitelj,mi smo prisiljeni vidjeti slabosti i nedostatke njenihrazličitih članova. Međutim, mi si ne bismo trebalidozvoliti da usredotočimo naše misli previše na timnjihovim nepoželjnim svojstvima, nego bi smo trebaliimati na umu ona dobra, posebnu njihovu lojalnostsrca. S nama osobno, uvijek je preporuka u bilo komeda ga je Bog pozvao i prihvatio ga. Kada god vidimobilo koga tko je došao u Istinu, mi kažemo sebi, “Pa,što god on bio po tijelu, Bog je vidio u njegovom srcunešto dobro, plemenito i istinito; i s obzirom da se Bogophodi s njim kao sa sinom, njega se prema tome trebasmatrati bratom.” Premda mi ne bi smo bili u stanjuvrednovati tog čovjeka visoko po njegovim prirodnimsvojstvima, ipak bi smo mu trebali činiti dobro kad zato imamo priliku. On bi mogao biti netko koga mi nebi smo izabrali za druga; ipak Bog može vrednovatitog brata daleko više nego Nas. Shvaćajući to mi bismo se trebali držati veoma poniznima i učiti koju godkorisnu lekciju bi mogli naučiti od tog brata.

U svakoj osobi postoje izvjesna svojstva koja bismo mogli vrednovati i cijeniti; baš kao što je jednastara dama rekla da ona želi da drugi imaju onolikoupornosti koliko ga ima Sotona. Trebali bi smo cijenitidobre karakterne crte kada ih god vidimo u drugima.Mi ne znamo da li bi u Gospodinovim očima onemogle biti više plemenitije, sa više samopožrtvovnosti,s više ponizna uma od nas samih. Naša je dužnostjasna. Mi nismo u stanju čitati srca, i stoga bi smotrebali misliti dobrostivo i velikodušno o svima onimakoje je Bog doveo u Svoju obitelj. “Ljubav svetrpi...sve podnosi.” “Dakle, dokle god imamo prigodu,činimo dobro svima, a osobito ukućanima vjere.” (1.Kor. 13:7; Gal. 6:10)

Stražarska KulaI Glasnik Kristove Prisutnosti

Svez. XXXVII 1. Veljače, 1916 Broj 3

ŠTO JE UTJELOVLJENO U PRAVOJ PONIZNOSTI?“Ništa ne činite iz častoljublja niti iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe.”

(Filip. 2:3 NS)

36

PONIZNOST, STAZA K SLAVI

Apostoli Petar i Jakov također naglašavajupotrebu od strane Gospodinovog naroda da buduzaodjeveni sa poniznošću. Oni nam govore da je tamilost nužna za one koji će prebivati u Očevojnaklonosti; jer Bog se suprotstavlja ponosnima, dokOn stalno pokazuje odobravanje onima koji suponizna duha. On tako ohrabruje na poniznost aobeshrabruje na ponos. (1. Pet. 5:5; Jakov 4:6) Mimožemo vidjeti razlog za to. Svemogući uviđa da minemamo ništa uopće čime bi se mogli ponositi ili setime hvaliti. Što god imamo bilo je od Gospodinoveprovidnosti, ili pogodnih okolnosti.

Sveto Pismo daje neke označene slučajeve zlihrezultata ponosa. Lucifer, jedan od vrlo uzvišenihduhovnih bića, postao je ponosan i isprazan u svojimmaštanjima, i potičući ta zla svojstva on je izgubiosvoj uzvišeni položaj, postajući Sotonom, Božjimprotivnikom. Da je Majka Eva posjedovala ispravnuponiznost ona bi bila rekla, kad je bila iskušana odzmije, Ja neću slušati tu sugestiju da budemneposlušna svom Stvoritelju; On zna što je za mojenajuzvišenije dobro, i ja se stoga podlažem Njemu kojipoznaje sve. “Oholost ide pred propašću, a uznosit duhpred padom.” (Izreke 16:18)

Za razliku od toga, nama je bila dana prekrasnailustracija suprotnog duha—poniznosti—u slučajuLogosa. Nama je pokazano kako je On ponizio samsebe, i kako ga je Bog preuzvisio—na sam položaj zakojim je Sotona žudio. Prema tome ako smo skrozposlušni Gospodinu, rezultati će s nama biti kao i sGospodinom Isusom, veliki blagoslov, visokouzvišenje. Predstavivši taj argument, Apostol kaže,“Ponizite se, stoga, pod moćnom rukom Božjom, davas on uzvisi u pravo vrijeme.” (1. Pet. 5:6)

Nebeski Otac više voli one koji su ponizni. To jerazlog zašto bi smo se trebali poniziti. Budući da smoutvrdili da se “Bog suprotstavlja ponosnima,” i da jeponiznost jedno od temeljnih načela ispravnokristaliziranog karaktera, mi bi smo trebali sve više iviše tražiti da razvijemo tu milost i dostignemo stav ukojem će nam Bog dati najveći blagoslov.

“ZDRAVA PAMET” JE PONIZNA

Ponizi sebe ne znači nužno da bi trebamo misliti dami nemamo nikakav talent, niti snagu, niti sposobnost.Takav bi stav bio ludost. Međutim trebali bi smotrezveno razmišljati o sebi. Trebali bi smo razmišljatikako sve naše snage dolaze od Boga. Stoga utvrdimoli da imamo neke blagoslove više od našeg bližnjeg ilinašeg brata ili naše sestre, budimo zahvalni; međutimnemojmo ni na trenutak misliti da mi imamo bilo štoda nas to čini ponosnima. To je dar. Trebali bi smocijeniti dar, ali ne bi trebali biti napuhani zbog toga što

ga imamo. Činjenica da smo primili dar pokazuje dasmo bili manjkavi u tome, da smo ga trebali.

Onaj tko prirodno ima ponosno srce, ali koji sedovede do točke podložnosti, očituje poniznost. Akoće se, s druge strane, onaj tko ima po prirodi pre niskogledište o sebi, podložiti Bogu, Otac će mu pokazatiispravan stav uma. Apostol govori o onima kojiprimaju Sveti Duh kao da imaju “duh zdrave pameti.”U onoj mjeri u kojoj tražimo upoznati se s Bogom ipodložiti se Njegovoj volji, u toj ustoj mjeri mipostajemo uravnotežena uma. Mi postajemo sve više iviše pametni, ako vam je po volji. Onaj tko primaKristov um, um Božji, sveti um, više je temeljitopoučen s Riječju. Mi tako dobivamo ravnotežu zdravepameti, duh zdrave pameti. Naše sposobnostirazmišljanja postaju još više razvijenima kako rastemou milosti i u spoznaji Istine.

PRIMJER PRAVE PODLOŽNOSTI

Nitko ne dolazi k Ocu osim kroz puno posvećenje.Mi trebamo priznati da mi trebamo Gospodara, i dabez Njega mi ne možemo učiniti ništa. Stoga mizauzimamo ovu poziciju: “Ja san ništa doli grešnik; Jaznam da sam Ja nesavršen, da nemam ništa što nisamprimio. Bog pruža sve; što god ja imam dar je odNjega. Znajući sve to, Ja sa zahvalnošću to prihvaćam,i podlažem se pod Njegovu moćnu ruku.”

Svijet kaže, “Ne! Ja se neću podložiti; Ako trebambilo koju kaznu Ja ću prihvatiti ono što dolazi na mene.”Takav je duh svjetovnog srca koje još nije naučilo svojupotrebu i svoju nemoć. Međutim duh posvećenog srca jeonaj podložnosti volji Gospodinovoj. Takav priznaje daje njihov jedini izvor pomoći Svemogući Bog, krozGospodina Isusa Krista kao Spasitelja. Jedino za takvekoji postanu Njegovim učenicima naš Gospodin postajeZastupnikom; i ako on ne bio Zastupnikom nitko ne bibio prihvaćen od Oca. Mi bi smo mogli imati blagoslovu vremenima obnove, ali nitko ne može doći k Bogusada izuzev kroz Zastupnika.

Uvjeti učeništva su da mi položimo sva zemaljskaprava, zemaljske interese. Sve mora biti podloženoprije nego nas Otac prihvati kao Kristove učenikeuopće, prije nego nas začne sa Svetim Duhom, prijenego mi možemo postati dijelom pomazanog TijelaKristovog. Želimo li napraviti ikakav pravi napredak,mi moramo reći od srca, “Neka se izvrši tvoja volja, ane moja.” Mi znamo da je Božja volja najbolja, bezobzira razumjeli je mi ili ne. Osoba sa velikimsamopoštovanjem mogla bi, kao tjelesan čovjek,smatrati svoju volju boljom; ali kada takav uvidiIstinu, on će reći, “Napravio sam pogreške prije; alisada ću raditi Gospodinovim načinom, bez obzirakakva bila moja prosudba.”

Takav pravac postupanja pokazao bi pravuponiznost, bez obzira koliko bi gori pojedinac mogao

37

biti po prirodi. Kako on bude napredovao na dobromputu, i uvidio još jasnije gdje je napravio pogreške,njegova će se poniznost povećati. Stoga se mi moramopodložiti, poniziti se, ne imati svoju vlastitu volju, većsamo tražiti Gospodinovu volju.

PRIMJER LAŽNE PONIZNOSTI

Postoji takva stvar kao što je lažna podložnost, kojačak može prevariti i samu osobu. Pojedinac bi uvelikoj mjeri mogao govoriti o podložnosti Božjojvolji, a ipak samo se nominalno podlagati dok u stvarivrši svoju vlastitu volju. Prema tome moramo bitibudni, da izvršavamo našu izjavu podložnosti, i da seu našem svakodnevnom životnom pravcu pitamo, “Jeli ovo pravac za koji Gospodin želi da težim? Je li ovovolja Božja?

Najpodložniji će primiti najveće blagoslove. Bogće staviti na ispit našu podložnost i našu poniznost. Mine možemo pretpostavljati da naš Gospodin Isus, kojije bio savršen, nije znao da On ima savršene moći.Međutim, bez obzira na to kakve bile njegove vlastiteideje, On je podložio Sebe Ocu, i rekao, “Ne mojavolja, nego Tvoja, neka bude.” Čovjek koji ne bi imaoukuse i sklonosti bio bi ništavilo. Mi možda znamo štobi smo mi htjeli za sebe; ali ipak, znajući to, mikažemo sami sebi, “Ti ne možeš imati svoj vlastitinačin u vezi s time; ti trebaš tražiti da vidiš što jeGospodinova volja što se tiče tebe u toj stvari, i toonda izvršiti, koliko god leži na tebi.”

PODLOŽNOST, ISPIT LOJALNOSTI

Ponekada je Gospodnja ruka jako teška. Bilo je tou slučaju našeg Gospodina Isusa, teška, i pritiskalaga je dolje. Ali kad je Gospodin osjetio kako gaOčeva ruka pritišće, On se je krotko pokorio Njenojispod njene težine, ponizno se prepuštajući voljiOnoga čiju je namjeru došao izvršiti. Ali Ruka ga nijeslomila iako se je činilo da hoće. Umjesto da je biladrobeća, bila je to Ruka Ljubavi, koja je testiralanjegovu poslušnost do krajnjih granica. Kada jeNjegova poslušnost bila u potpunosti ispitana, ista gaje Ruka podigla i “posjela sebi zdesna u nebeskimpredjelima, iznad svakoga poglavarstva, i vlasti, imoći, i gospodstva, i svakoga imena imenovana nesamo na ovome svijetu nego i u onom budućem.”(Efež. 1:20­23)

Tako će biti i sa nama, budemo li vjernima. Bog ćenas uzvisiti u pravo vrijeme. Međutim On ne možeuzvisiti bilo koga tko nije ponizan. Podložnost ukazujena vjeru. Mi se ne bi smo podložili ako ne bi smo imaliapsolutno pouzdanje u Boga. I neophodna je ne samovjera, nego i lojalnost također. Stoga nas Otac ispitujeu te dvije osobine. Bez njih, mi bi smo bili posveneprikladnima za Kraljevstvo; i stoga su različiti ispitisadašnjeg vremena ispiti vjere i lojalnosti Bogu, i

potpune podložnosti Njegovoj volji. Onima koji“postojanošću u dobrim djelima traže slavu i čast ibesmrtnost” Bog je obećao “vječni život.” (Rim. 2:7)

Mi bi smo trebali prepoznati Božanske providnosti itražiti ih. Mi bi smo trebali očekivati Božjeprovidonosno vodstvo na svim životnim područjima.Mi ne bi smo trebali proći kroz život sa mišlju da mitrčimo kroz ovo, ili da reguliramo ono. Kao što će dijetegledati na svog roditelja, ili učenik na svog učitelja, ilikao vježbenik na svog gazdu, ili služavka na svojugospodaricu, tako bi i naše oko trebalo gledati naGospodina tražeći Njegovo vodstvo. (Ps. 123:1,2)

NAŠ STAV NA ISPITU

Mi bi smo trebali tražiti to Božansko vodstvo usvim stvarima. Pretpostavite da se dogode nekeposlovne komplikacije. Možda pojedinac izgubi svojenamještenje. Božje dijete koje se nije naučilo punojpodložnosti Gospodinovoj volji moglo bi odmahokriviti nekog drugog ili naći pogrešku kod svogposlodavca. Međutim ispravan bi stav za Gospodinovnarod trebao biti da kažu, “Otac zna sve o ovome; Onje to mogao spriječiti i učinio bi to da je to bilo umojim najboljim interesima. Postoji neka pouka zamene ovdje koju bih trebao naučiti, i ja ću je tražiti.”Ako on ustanovi da je bila neka nemarnost s njegovestrane, tada on mora razabrati da bi logična posljedicabila da će izgubiti svoje namještenje.

Međutim ako nakon pažljivog ispitivanja stvari, onosjeća da nije mogao biti vjerniji ili više lojalnijidužnosti, tada bi trebao gledati dalje i reći,“Gospodine, ja ne vidim gdje sam zaslužio da izgubimto namještenje, ali ja gledam na Tebe, da vidim što jeTvoja providnost u toj situaciji; jer Ti znaš da jamoram imati neki posao; i stoga ja se molim, Daj midanas moj kruh svagdašnji. Ja ne mogu pretpostavitida je to slučajno. Zacijelo ti imaš za mene neku poukuu ovom iskustvu. Ja ne znam što bi Tvoja providnostmogla biti. Daj mi, molim te, potrebnu milost imudrost da razaberem Tvoju volju.”

Dok se on tako moli, on bi trebao u isto vrijeme bitibudan za Gospodinove providnosti i vodstvo. Božjedijete koje tako priznaje Gospodina, i koje Mu jevjerno u svim detaljima životnih zbivanja, ono je kojeće izići pobjedonosno i biti učesnikom sa Gospodaremu Njegovom Kraljevstvu. To veliko uzvišenje će bitidano svima koji se potpuno podlažu Božjoj volji, biloda je njihovih sposobnosti puno ili malo.

NAJUZVIŠENIJI STANDARD POSLUŠNOSTI

U našem kontekstu Apostol Pavao potiče da Crkvanjeguje Kristov um. On kaže, “Neka u vama bude istomišljenje koje bijaše i u Kristu Isusu.” On je izgovaraosvojstva koja su neophodna za Crkvu da bi bilaprihvatljiva Ocu. Među tima je bila gorljiva želja da se

38

ugodi Bogu. Apostol potiče sve takve da slijede pravacponiznosti i podložnosti kojim je išao naš Gospodin kaojedini ispravan put za Gospodareve sljedbenike. Sv.Pavao je nastojao utisnuti dojam da je Kristov um bioizrazito dostojan oponašanja i mukotrpnog razvijanja.

Kao daljnji dokaz Gospodareve velike poniznosti,Apostol snažno skreće njihovu pažnju na ono što jeIsus bio u Svom predljudskom postojanju. Kao Logos,on je bio u Božjem obličju—duhovnom stanju. Ipak onnije bio ambiciozan; On nije bio sebičnjak. Bašnaprotiv, On je sam esbe učinio neuglednim—lišio sesvoje prijašnje slave i časti, kako bi mogao izvršitiOčevu volju. Njegov je duh bio potpuno suprotanonome Sotone. Logos nije razmišljao da uzurpiraOčevo mjesto, ili da tvrdi da Mu je jednak, nego jepokazao posve različit stav—stav poniznosti. Zatim“neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu,”potiče Apostol. “Ponizite se, dakle, pod silnom rukomBožjom, da vas on uzvisi u pravo vrijeme.” Uzmite uobzir da vas je Bog pozvao istim Uzvišenim Pozivom,kako bi ste postigli mjesto s desna Kristu, baš kao štoje On postigao mjesto Ocu s desna. Shvaćajući to,dopustimo da ova Kristova misao bude u nama.

Bog nije tražio da prisili Krista na tu misao, niti Onnas sili na to. Budući je naš Gospodin zauzeo taj stavponiznosti, da bi bio čovjekov Otkupitelj, bilo jeneophodno da On očuva tu misao da bi donioblagoslovljeni plod strpljenja. Od Isusa se zahtijevalotri i pol godine da dovrši Svoje djelo; i tek kada jestigao do Križa i rekao, “Dovršeno je” mogao je“sjesti sa Ocem na njegovo prijestolje.” Ako smopostali Isusovim učenicima, ako smo prihvatili uvjeteUzvišenog Poziva, ako smo primili tu misao, tadatrebamo dopustiti, da ta misao izvrši u namakarakternu sličnost našoj Glavi.

UNIVERZALNI STANDARD POSLUŠNOSTI

Vidjeli smo da Logos nije razmišljao o uzurpiranjuda bude jednak s Bogom, nego se je ponizio. Lucifer jekrenuo suprotnim smjerom. Umjesto da se je ponizio,on je rekao, “ja ću biti kao Svevišnji.” (Iza. 14:14)Ovdje imamo primjer onoga što ne bi smo trebaliraditi. Načelo je Božanske Vladavine da “svaki koji seuzvisuje, bit će ponižen, a onaj koji se ponizuje, bit ćeuzvišen.” “Ponizite se, stoga, pod moćnom rukomBožjom, da vas on uzvisi u pravo vrijeme.” (Luka14:11; 1.Pet. 5:6)

Svako Božje stvorenje, bilo to anđeo ili čovjek,trebalo bi imati taj ponizni um. To je jedini ispravanstav. Ovaj ispit dolazi tijekom Evanđeoskog Dobajedino Gospodinu i Crkvi. U kojoj mjeri može doćidrugima je pitanje. Čini se da je nemoguće da taj ispitdođe svima. Oni koji imaju ispravan stav željet ćevršiti Očevu volju pod svaku cijenu. Nesumnjivo daako bi bilo kojemu od svetih anđela bilo dopuštenaprednost da postane Otkupiteljem rase, on bi bioradostan da to učini. Međutim mi ne znamo kako bi tobilo da anđeli nisu vidjeli rezultat poslušnosti Logosavolji Oca.

Svijet će biti podvrgnut ispitu tijekom MilenijskogDoba. Ispravan stav svakog stvorenja trebao bi bitiriskirati sve u Očevoj službi; to će na koncu bitipoložaj svijeta čovječanstva—svakoga tko će postićivječni život. Međutim, moramo imati na umu, daBožanska Pravda nikada ne poziva na samožrtvovanje.Ona traži poslušnost; i poslušnost Crkve je krajnostposlušnosti—čak “do smrti.” Međutim Otac jeponudio nagradu toliko uzvišenu da je takvaposlušnost postala normom par excellence kroz cijelisvemir. (Otkr. 2:10)

PREDODŽBENA ISKUSTVA ILIJE I ELIZEJAŠto je stenograf izvijestio sa jednog od sastanaka Brata Russella.

Prije nego napustimo naše drage prijatelje ovdje daidemo u drugi grad, neki će od vas htjeti reći, “BrateRussell, mi te možda nećemo vidjeti opet za nekovrijeme; i mi bi željeli da ti kažeš nešto u svezi nadeCrkve za blisku budućnost. Da li ti smatraš da ćeCrkva biti promjenjena uskoro?” Mi odgovaramo, mine znamo. Mi priznajemo da postoje mnoge stvarikoje mi ne znamo. Kada bi smo znali sve o KnjiziOtkrivenje, dobili bi smo Sedmi Svezak veoma brzo.Postoji nekoliko stvari u svezi kojih nismo posvesigurni. Mi ne bi smo željeli ništa pogađati. Mi bi simogli dopustiti da pretpostavljamo neke stvari, ali misi to nećemo dozvoliti. “Govori li tko, neka govori kaoriječi Božje.” (1. Pet. 4:11)

“Ali, Brate Russell koja je tvoja misao u svezivremena naše promjene? Nisi li razočaran što ona nije

došla onda kada smo se nadali” pitat ćete. Ne, miodgovaramo, mi nismo bili razočarani. Dvije godineprjje tog vremena mi smo ukazali u STRAŽARSKOJKULI da mi ne smatramo da će ta promjena doći ulistopadu 1914. Ali, Braćo, oni od nas koji imajuispravan stav prema Bogu nisu razočarani ni sa jednomod Njegovih priprema. Mi ne želimo da se vrši našavolja; stoga kada smo utvrdili da smo očekivalipogrešnu stvar u Listopadu, 1914, mi smo tada bilisretni da Gospodin nije promjenio Svoj Plan kako biodgovarao nama. Mi ne želimo da On to čini. Mi samoželimo biti u stanju shvatiti Njegove planove i namjere.

“Koje je tvoje mišljenje o stvarima sada?” vi pitate.“Što ti misliš da su sadašnji pokazatelji?” Na to mikažemo, Mi smo već spomenuli u STRAŽARSKOJKULI i u govorima danima prijateljima koje je naše

39

razmišljanje u svezi predslike Ilije i Elizeja na krajuzemaljske karijere Proroka Ilije. Mi ćemo se ponovnoukratko osvrnuti na to ovdje, i vjerovatno dodati kojuriječ više. Mi prepoznajemo da je Crkva Božjaprotuslika Ilije zato što je ona, sa njenom velikomGlavom, Krist Božji. Taj Krist u tijelu je protuslikaProroka Ilije. Njegova iskustva tijekom njegovekarijere kao Božjeg Proroka predočavala su iskustvaklase Krista tijekom više od osamnaest stoljećanjihove zemaljske karijere. Njegova bi završnaiskustva odgovarala, kako mi razumijemo da SvetoPismo uči, završnim iskustvima posljednjih članovaKristovog Tijela.

PROLAZAK POSLJEDNJE KRONOLOŠKETOČKE ISPIT

Mi se sjećamo da kada je Gospodin trebao uzetiIliju na nebo da je On prouzročio da se dogodeizvjesne stvari koje će biti paralela uzimanjuposljednjih članova Krista. Mi mislimo da je torazuman zaključak. Mi smo vidjeli kako je Gospodin,na dan kad je Ilija trebao biti uzet, poslao ga na četiriuzastopna mjesta—Gilgal, Betel, Jerihon i Jordan.Kod svakog od tih različitih mjesta Ilija je očiglednomislio da će ga Gospodin uzeti. I tako je bilo i sanama. Tijekom ove Žetve Doba Gospodin je, krozSvoju Riječ, čini se poslao Svoj narod na četirirazličite vremenske točke—1874, 1878, 1881 i 1914.Kod svake od tih vremenskih točaka budni sveci kojisu shvatili da je kraj Doba bio na Crkvi su mislili da bi“promjena” mogla doći. Oni su ju očekivali. Kada sudošli kod svake od tih točaka, Gospodin je rekao,“Idite na drugo mjesto.” Na koncu smo došli naposljednje mjesto od četiri—1. Listopada 1914. To jebila posljednja vremenska točka na koju nam jeukazala Biblijska kronologija što se tiče iskustavaCrkve. Da li nam je Gospodin rekao da ćemo mi bitiuzeti tamo? Ne. Što je On rekao? Njegova Riječ iispunjenje proročanstva čini se da nepogrešivo ističeda je taj datum obilježio kraj Vremena Pogana. Mismo iz toga zaključili da se “promjena” Crkve trebadogoditi tada ili prije tog datuma. Ali Bog nam nijerekao da će se tako desiti. On nam je dopustio daizvučemo takav zaključak; i mi vjerujemo da se topokazalo neophodnim ispitom za sve Božje dragesvece posvuda.

ŠTO BI UDARANJE VODA MOGLO ZNAČITI

Da li su Vremena Pogana završila sa 1. Listopadom1914? To svakako izgleda da je tako. Velike nacijesvijeta tada su se počele raspadati na komadiće podužasnim procesom potresanja koji je tada počeo.Potresanje se nastavlja i dalje, dan za danom, tjedan zatjednom, i nastavit će se sve dok djelo uništenja nebude bilo potpuno. Da li mi vidimo išta jasno do sada

kada bi smo mi mogli završiti naš zemaljski put? Mi nevidimo ništa jasno do sada. Ako bilo tko od vas utvrdibilo šta s tim u vezi, željeli bi smo da nam kažete.

Što mi očekujemo? Mi očekujemo upravo ono štoslika ističe. U posljednje smo vrijeme znatnorazmišljali o tome što se dogodilo kada su Ilija i Elizejdošli do rijeke Jordan. Oni su došli do tamo i staligovoriti. Nešto je moralo biti učinjeno prije nego sumogli ići dalje. Tako i Gospodinov narod stoji nekovrijeme od kad smo došli do Listopada, 1914. Tada jeIlija uzeo svoj plašt, smotao ga i udario vode Jordana.Vode su se podjelile na desno i lijevo, i Proroci suotišli po suhom. Nakon što su prošli, nastavili su ići,razgovarajući zajedno. Oni nisu primili nikakvudaljnju uputu od Gospodina. Oni su jednostavnohodali. Iznenada su se pojavila ognjena kola irazdvojila ih, i Ilija je bio uzet u kolima sa vihorom.

OGNJENA KOLA KOJA RAZDVAJAJU

Što to znači u protuslici? Mi smatramo da tooznačava podjelu između Malog Stada i VelikogMnoštva. Međutim mi moramo biti vrlo pažljivi kakone bismo donosili sud u vezi s time tko pripadaVelikom Mnoštvu. Neki nam kažu, “Što ti misliš o tombratu?” Mi ne bi trebali suditi jedni drugima. Nije nanama da kažemo da takav pripada klasi VelikogMnoštva. Mi bi smo trebali smatrati sve prijatelje kaojedan narod. Jedino Gospodin zna tko su Njegovipotpuno vjerni, i On je ostavio tu stvar da se pokaže nakraju zemaljske karijere Malog Stada. Sam Gospodinće napraviti razdvajanje.

RIJEČ UPOZORENJA

Ovdje ćemo vam dati jednu malu ilustraciju o tomekako se po tom pitanju može napraviti ozbiljnapogreška. Na jednom od naših putovanja mi smo bili uautu sa jednim od Putujuće braće i još jednim bratomkoji živi u toj blizini, jednostavno obučenim. Putujućibrat je primjetio, “To je Brat taj i taj, i ja ne mislim da jeon jako zainteresiran.” On je napomenuo da on misli daje taj brat jedan od klase Velikog Mnoštva. Mi smo gapitali zašto to misli. On je odgovorio, “Ne znam; aliizleda da on ne sudjeluje veoma aktivno u službi nitipohađa sastanke.” Sada ćemo vam reći činjenice o tombratu. Taj čovjek za kojega je Putujući starješina mislioda je vjerovatno član klase Velikog Mnoštva bio je jedankoji je dao oko dvadeset tisuća dolara za Gospodinovodjelo, i on živi u veoma poniznim okolnostima i nosiveoma jednostavnu odjeću zbog svoje žrtve za intereseKristove stvari. Putujući starješina nije znao ništa otome, i nije imao poseban interes za tu stvar. Tako viditekako bilo tko od nas može biti zaveden što se tiče jednidrugih. “Gospodin poznaje one koji su Njegovi.”

Kada dođe Gospodinovo vrijeme za razdvajanjeklase Njegovog Malog Stada, On se neće zabuniti.

40

Malo stado će otići u kolima, a ne drugi. Stoga,čuvajmo se u ljubavi Božjoj. Nije bitno što drugi misle.Naravno mi trebamo ljubiti braću i služiti im; ali čak ikada dajemo najbolje od sebe, neki nas od braće mogukrivo shvatiti. Ali stavi sve u Gospodinove ruke. On ćese pobrinuti oko cijele stvari. Nemoj odlučivati o bilokome drugome; nego neka svatko od nas pazi na sebe igleda da čuva svoje srce u ispravnom stavu premaGospodinu i braći. Sveti Pavao kaže, “Stoga nemojtesuditi ništa prije vremena.” (1. Kor. 4:5) Sve će seuskoro očitovati. Mi ćemo vidjeti klasu Ilije uzetu ukolima; drugi neće biti uzeti. Zatim ćemo vidjetiradikalnu podjelu. Tada ćemo sve znati o tome.Gospodin će biti nadležan za to.

“KOLA,” “VATRA,” I “VIHOR”

Sada što se tiče značenja vatre i kola: Vatra uvijekpredstavlja uništenje, i ognjena kola čini seoznačavaju neka veoma iskušavajuća iskustva koje ćerazdvojiti klasu Ilije od klase Elizeja, i donijetiizbavljenje klasi Ilije.

“Brate Russell zar se ne bojiš što nas uzbunjuješ?”netko može pitati. Ne! Mi svi jedva čekamo doći uGospodinova kola, zasigurno. To je najbolja stvar nacijelom svijetu. “Ali to znači nevolju!” Pa, mi želimonevolju, ako će ta nevolja biti kola koja će nas odvestiKući. Mi čekamo na njih iz dana u dan. Kada su Ilijinakola došla, on je u vihoru bio uzet na nebo, uatmosferu, tako da ga se nije moglo vidjeti. Što vihoroznačava što se tiče Crkve? “Da li to znači višeproblema?” ti ćeš pitati. Mi smatramo da da. Dragiprijatelji, mi čekamo na ta kola i vihor. “Što će to biti?”Pa, mi znamo da Gospodin prikazuje veliko vrijemeanarhije koje dolazi kao veliki vihor. On kaže, “Evo,zlo će ići od naroda do naroda i velik će se vihor podićis krajeva zemlje. Pobijenih od GOSPODINA toga ćedana biti s jednoga kraja zemlje do drugoga krajazemlje: oni neće biti oplakani, ni pokupljeni, nipokopani; bit će gnoj po tlu.” (Jer. 25:30­33; 30:23,24)

Prema našem razumijevanju klasa Ilije će biti međuprvima koji će biti pogođeni sa velikim vihoromanarhije. Mi vjerujemo da to znači da će neki odGospodinovog naroda—svi vjerni u to vrijeme—bitiuzeti od sadašnjeg života u nekom anarhističkompokretu. Mi ne bi smo govorili o tim stvarima javnosti;jer javnost ne bi bila zainteresirana za to. Gospodar jerekao, “Ne bacaj svoje bisere pred svinje.” Migovorimo o tome ovdje zato što mislimo da su sviovdje duboko zainteresirani, i očekuju sudjelovati uiskustvima kola i vihora. Stoga tu je poanta. Mismatramo da će naša završna iskustva biti tijekomneke vrste anarhističke pobune. Neko smo se vrijemebili pitali kako će Crkva biti uzeta. Ako “promjena”dolazi svakome u smrti na uobičajen način, činilo bi seveoma lijepim vidjeti da posvećeni širom svijeta umru

iznenada. Niti svi oni mogu umirijeti od starosti; jer tobi značilo da bi neki trebali živjeti još mnogo godina.

TRI VAŽNE STVARI

Međutim ovdje je način kako Gospodin prikazujestvar: Kao prvo, pojavit će se ognjena kola. Mi neznamo što će to biti; ali mi razumijemo da će nekavatrena iskustva prouzročiti razdvajanje između dvijuklasa Gospodinovog naroda. Tada će se razviti vihoranarhije. Možda će to biti rulja koja će ubiti vjerne. Mine znamo. Mi ne možemo sada zamisliti što će to biti.Mi ne bismo željeli razmišljati ni o čemu bezumnom;mi samo proučavamo predsliku, ili sliku. Mi nenamjeravamo ništa učiniti što bi nas dovelo u nevolju.Učiniti to bilo bi poput onog što je Đavo predložioIsusu: “Baci se sa vrha Hrama.” Mi trebamo bitijednako mudri, dobrostivi, krotki, blagi, koliko i vjerniGospodinu onako kako znamo da treba biti, i zatimimati naše umove mirnima i spokojnima. Kada dođeGospodinovo vrijeme za nas, sve će biti u redu.Počivajmo u Njegovoj ljubavi i mudrosti i brizi. Onošto On daje svojoj djeci biti će najbolje za nas, i mićemo biti radosni da to imamo.

Pitat će se, “Da li ti očekuješ ognjena kola svakičas, ili misliš da ipak postoji neki razmak ­ možda jošmjeseci, ili možda godina ili više?” Najmanje godinudana, ili moguće više, je moje razmišljanje. Neštodrugo dolazi najprije dragi prijatelji. Mi još uvijek nevidimo jasno što je to; ali ta stvar oko Ilijinogsavijanja njegovog ogrtača i udaranja voda Jordanačini se da znači nešto, i također prelaženje rijeke. Taslika nije bila data uzalud. “Što ona znači?” ti pitaš.Pa, mi znamo da se većinu proročanstava najboljerazumije jedino nakon što su bila ispunjena! Međutim,mi možemo imati neke pretpostavke. “Što bi to moglobiti?” Nešto poput ovog: U Biblijskom simboličnomjeziku, voda predstavlja Istinu , i također predstavljanarode. Oboje je u Svetom Pismu simbolizirano savodom. (Otkr. 17:1; Jer. 51:12,13; Otkr. 17:15; 22:1,2;Ezek. 47:1­12; Efež. 5:26) Osim toga, Jordan značiiskušavanje, ili suđenje. E sada kome ili čemu će bitisuđeno u protuslici?

ŠTO ILIJIN PLAŠT OZNAČAVA

Mi odgovaramo, mi vjerujemo da će ljudi nazemlji, javnost općenito, biti suđeni sa Istinom. Ljudisu predstavljeni sa vodama. Čini se da će na neki načinljudi biti suđeni i ispitani; i da će podjela javnogmnijenja biti prouzročena, u povezanosti sa Istinom.Vode trebaju biti odvojene od voda, ljudi od ljudi,jedni će primiti Istinu drugi će ju odbaciti. Ilija jesmotao svoj plašt i udario vode; i one su bilepodjeljene. Ilijin plašt bio je izvanjski pokazatelj, iliznak, Božje moći s njim, i predstavljao je Božju moć iblagoslov koji su sa Crkvom. Plašt je bio u Ilijinim

41

rukama kad je udario vode s njime. Tako će i Crkva,čini se, koristiti ono što je u njihovim rukama, moć iautoritet Istine, silu Božju, u udaranju voda ­ ljudi.

“Da li ti smatraš da se to još nije dogodilo?” moglobi biti pitanje u vašim umovima. Mi smatramo da se tojoš nije u potpunosti dogodilo. “Da li ti misliš da jeFOTO ­ DRAMA STVARANJA imala udio u tome?”Moglo bi biti. “Hoće li biti nešto više?” Mi ne znamo.Mi radije smatramo DA ĆE BITI NEŠTO VIŠE. Mi tone navodimo izričito. Mi budno motrimo kako bi smovidjeli na koji će način Bog pokazati neku veomapredivnu moć koja prouzročuje neku podjelu što setiče Istine. Mi samo glasno razmišljamo s vama. Miočekujemo nekakvu vrlo izraženu podjelu na temuIstine, nešto što će na koncu voditi do velike mržnje.Vi se sjećate kako je naš Gospodin tijekom svoj službepredstavio izvjesne istine što je prouzročilo da su gaPismoznanci i Farizeji mrzili. Njihova je mržnjadovela do Njegovog uhićenja i raspeća. Mržnja je bilatamo. Oni su rekli, “moramo ga ubiti.”

Mi nećemo učiniti ništa bezumno; mi nećemo ićivan na ulice da potaknemo nevolju. Mi trebamo

pokazivati duh zdrave pameti, krotkosti, strpljenja,bratske dobrote i ljubavi. Mi trebamo biti “mudri kaozmije i bezazleni kao golubovi.” (Gal. 5:22,23; Mat.10:16) Mi ne smijemo zaboraviti sve ove upute.Međutim kada vidimo bilo kakvu nevolju kako dolazina nas kada mi činimo ono što je ispravno, kadaslušamo Gospodina, tada možemo smatrati da je to odnjega. Ako mi ne pokazujemo Gospodarev duh, akogovorimo ponosno ili hvalisavo ljudima, tada ćemomoći žaliti što nismo slijedili Isusove stope.

Eto, sada vidite što mi očekujemo. Da li će se todesiti u nekoliko mjeseci ili u nekoliko godina mi nemožemo biti sigurni. Ali smatramo da ćemo vidjetinešto što će donijeti podjelu u mnijenju ljudi prijenego mi dospijemo u ognjena kola. I, sada, dragabraćo i sestre, mi vas napuštamo s tim mislima, molećise za Božji blagoslov sviju vas.

“Gle, oči moje vide slavu Gospodina mog;On gazi tijesak gnjeva nogom snažno kao malj;

I ljudima svim sudi, snagu njemu daje Bog,Krist maršira kao Kralj.”

Sv. Pavao, tada zatvorenik u Rimu, napisao je riječinaše pouke braći u Filipima, koje je toliko ljubio i odkojih je primio toliko mnogo dokaza njihove ljubaviprema njemu. Nijedna druga Crkva nije bilaspomenuta da je pomogla Sv. Pavlu u njegovimtrenucima potrebe. Spomenuta je njihova posebnapomoć njemu—dva puta u Solunu (Fillip. 4:16),jednom u Korintu (2. Kor. 11:9), i sada u Rimu.

Poslanica Filipljanima bila je oblikovana kaoposlanica radosti—Apostolovo se je srce čini se takobogato odazvalo na vjernost tamošnje braće. On biželio da oni znaju da je on cijenio njihovu ljubav, i dabi takva ljubav trebala izobilovati jednih premadrugima i prema svima. Njegova bi radost postalapotpunom kada bi saznao da braća imaju ispravnuKristovu misao, njegovu ljubav i sklad. On ih prematome potiče, da imaju na umu uvjete pod kojima setakav karakter može razviti. Ništa neće napraviti krozsvađu i kroz ispraznu slavu. Svo bi njihovo vladanjetrebalo biti obilježeno sa poniznošću i spremnošću darazaberu dobra svojstva drugih—zapažajući gdje sudrugi bolji od njih samih.

To ne bi značilo da bi trebali zavaravati sebe, negoda bi trebali biti budnima da cijene pravu kvalitetu i

karakter gdje ih se god može naći—tražeći dobrasvojstva kod drugih, i velikodušno se nadajući da su onapostojala čak i prije nego su bila uočena—s obzirom nainterese Gospodinove stvari, i zanemarujući samovoljuili ponos. Prema tome oni ne bi trebali gledati samo nasvoje vlastite stvari i interese, nego također i na onedrugih—prava drugih, sposobnosti drugih. To je,Apostol nam zasigurava, oznaka Svetog Duha, Duhazdrave pameti, koji dolazi Isusovim sljedbenicima kakorastu u milosti i u Gospodarevoj karakternoj sličnosti.

Ta misao, ili stav je, Apostol objavljuje, bila upotpunosti prikazana u primjeru Isusa. U Svompredljudskom postojanju, kad je bio u obličju Božjem,duhovno biće, Isus je bio ponizan. On nije razmišljaoo podrivanju Božanskog autoriteta da uzvisi Sebe, datraži ime uzvišenije od Njegovog vlastitog, kao što jeSotona činio. On nije razmišljao o grabežu Božanskeslave i časti stavljajući Sebe na jednaki položaj sBogom Ocem. Baš naprotiv, On je imao isti duh kojegje imao kasnije, kada je objavio,”ali ne moja volja,nego tvoja neka bude”; i opet, “jer sišao sam s neba neda vršim svoju volju, nego volju onoga koji meposlao”; i ponovno, “jer je moj Otac veći od mene.”(Luka 22:42; Ivan 6:38; 10:29; 14:28)

PONIZNI ĆE BITI UZVIŠENI—13. Veljače—Filipljanima 2:1­11—

PONIZNOST, VELIKA POUKA ZA SVE—PRIMJER JEDINOROĐENOGA—KAKO JE ON BIO BOGAT—KAKO JE POSTAO SIROMAŠAN—ZAŠTO JE BIO UZVIŠEN—CRKVA SLIJEDI NJEGOVE STOPE.

“Jer znate milost našega Gospodina Isusa Krista, da je on, premda bijaše bogat, zbog vas postao siromašan da senjegovim siromaštvom vi obogatite.” (2. Kor. 8:9)

42

Gospodar je uvijek imao ovaj stav strahopoštovanjaprema Ocu i bio je pun pouzdanja i vjere u BožanskuMudrost, Ljubav, Pravdu i Moć. Stoga kada je došlovrijeme koje je Otac namjeravao—kada će On poslatiSpasitelja u svijet, najprije da ga otkupi i kasnije dapostane njegovim Kraljem i Izbaviteljem—i predlaganjeda se izvrši ova velika služba Bogu i ljudima bilo jepredloženo velikom Logosu—“jedinorođenome odOca”—bila je prihvaćena bez odlaganja. “Uživam činitivolju tvoju, Bože moj” bila je reakcija najistaknutijegod svih Božjih stvorenja. To je uključivalo velikoponiženje napustiti najistaknitiji položaj na duhovnomnivou, da se postane ljudskim bićem—čovjekom međuljudima—“čovjek Krist Isus”—ne grešan čovjek, negosavršen, na sliku i priliku Božju, kao što je prvobitnobio Adam—“svet, nedužan, neokaljan, odijeljen odgrešnika.”

“ČOVJEK KRIST ISUS”

Nakon što se Isus promjenom prirode našaočovjekom među ljudima, On je i dalje sačuvao istulojalnost Ocu. On je bio samo dijete kada Ga čujemoreći, “Niste li znali da mi se baviti onime što je Ocamojega?” (Luka 2:49) Naučivši da se nije mogaopočeti baviti Očevim poslom sve dok ne dostigne dobpropisanu Sinajskim Zakonom, On je ostao tih kodkuće sve dok nije navršio trideset godina. Tada je Onbez odlaganja otišao k Ivanu Krstitelju na Jordan; ijavnim uronjenjem On je posvjedočio Svoju potpunuposlušnost Očevoj volji, potpuno posvećenje Svogživota, čak do smrti.

Zatim je On bio začet Svetim Duhom, kako je Ivanbio posvjedočio. Tada je isto tako, Bog dao tom duhomzačetome posebno mentalno prosvjetljenje: kao štočitamo, “otvoriše mu se nebesa [uzvišenije stvari].”Božanski Plan bio mu je jasan koji je uključivaoNjegovu vlastitu smrt kao Protuslike zmije koju jeMojsije podigao na stupu, kao Protuslika junca zaprinos za grijeh kojeg je Aron zaklao, kao ProtuslikaPashalnog janjeta kojeg su Izraelci zaklali i jeli zanjihovo jačanje i izbavljenje iz Egipta—izbavljenjeBožjeg naroda iz Sotoninog jarma ropstva grijehu.

U svim tim iskustvima, mi vidimo da je Gospodarbio vjeran, lojalan Bogu, lojalan Svom savezu, lojalannačelima pravednosti. Stoga je zapisano o Njemu,“Ljubio si pravednost i mrzio bezakonje: stoga te,Bog, Bog tvoj pomazao uljem radosti kao nikoga odtvojih drugova.” (Ps. 45:7) Ulje radosti predstavljaloje svetu radost našeg Gospodina i svete izglede koji suga podržavali tijekom tog razdoblja kada se je lišiougleda, i postao siromašan zaista—na koncu izgubivšičak i Svoj život—sve u lojalnosti Božjoj volji iProgramu određenom u Bibliji.

Njegov konačan povik na Kalvariji je bio,“Dovršeno je!” Njegovo krštenje u smrt bilo je

dovršeno—Njegovo potpuno suglasje—poslušnostBogu i načelima pravednosti, sve što mu je Otac dao daizvrši na putu žrtve, bilo je ostvareno. E, sada je bio redna Bogu da djeluje! Hoće li On ostaviti Svoga Vjernogu smrti? Ne, “vjeran je onaj koji je obećao,” koji jeispunio Svoja dobra obećanja Svom vjernom Sinu.

Apostol nam govori o tome, rekavši, “Stoga ga jeBog i preuzvisio i darovao mu ime koje je iznadsvakoga imena”—titula i čast, razlika, mjesto iznadsvih drugih. (reci 9­11) On je bio primljen u slavu; isvi su ga anđeli Božji obožavali Njega kojega je Otactako preuzvisio sebi z desna, dajući Mu, uz ono što jebio ostavio, slavu i besmrtnost—Božansku prirodu.Dobro možemo razumjeti pohvale Nebeskih bića:“Dostojan je Jaganjac, koji bijaše zaklan, primiti silu, ibogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, iblagoslov.” (Otkr. 5:12)

MESIJINO SLAVNO KRALJEVSTVO

No postoji još slave koja tek teba doći velikomOtkupitelju. Oni koji su Ga razapeli, da, sav svijetčovječanstva, za koje je On okusio smrt, tek trebajupostati svjesnima Njegove velike žrtve za njih i velikečasti i preuzvišenja koja je On primio kao rezultattoga. On ima biti svjetskim Kraljem slave i—vladatitisuću godina. Kao što redak 10 objavljuje, na koncuće mu se pokloniti svako koljeno na zemlji, i svakijezik će Ga priznati; i svi drugi koji ga ne budu bilispremni tako priznati i biti Mu poslušni biti će uništeniizmeđu naroda “kao nerazumne zvijeri.” (2. Pet. 2:12;Juda 10) “Svaka duša koja ne posluša tog proroka,iskorijenit će se iz naroda.” (Djela 3:23) I sve toslavljenje Sina će biti izravno na Očevu slavu; jercijeli je Plan Spasenja od Oca kroz Sina, kao što namApostol zasigurava. (1. Kor. 8:6)

I sada, nemojmo izgubiti iz vida poantu Apostolovepouke izražene u našem Ključnom Retku. Iako će svijetnaskoro imati koristi od Otkupiteljeve velike žrtve inaknadnog Kraljevstva, i svi će imati priliku da buduvraćeni u ljudsku savršenost i u svijetom raširenoKraljevstvo, poseban je Božji blagoslov za Crkvu, kojasada prihvaća Otkupitelja, posvećuje svoje živote, kaošto je On učinio, da vrše Očevu volju, i da slijede Isusa.Oni će postati Njegovim sunasljednicima u Kraljevstvu,i vladati će s Njim tisuću godina, i preko toga.

Suštinu ove pouke je na drugom mjestu izrazioApostol Petar. “Ponizite se, stoga, pod moćnom rukomBožjom, da vas on uzvisi u pravo vrijeme.” (1. Pet.5:6) Samo su oni ponizna uma spremni naučiti velikepouke koje moraju biti naučene prije nego će oni bitispremni za uzvišenje koje treba biti korisno i za njih iza druge. Pravac sebičnosti je ilustriran u Sotoni, kojinije uspio i koji će na koncu biti uništen. Isti duhsebičnjaštva nazvan je duhom svijeta; i vodit će svijetdo velike katastrofe prorečene u Bibliji—od koje će ih

43

međutim spasiti Mesija i Njegovo Kraljevstvo, i imatiće priliku učenja velike pouke o poniznosti iposlušnosti i dobivanja nagrade.

Isus nam je, s druge strane, pokazao ispravanpravac postupanja koji vodi do slave, časti ibesmrtnosti; naime, pravac potpunog samoponiženja i

potpune podložnosti što god bila Božanska volja. Kaošto je Spasitelj ušao u Svoju slavu kao nagradu zaSvoju poslušnost, tako će i vjerni od Njegovog naroda,Crkve, pokazujući njihovu poniznost i poslušnost, bitidionici, Njegovi sunasljednici u Njegovom budućemKraljevstvu slave.

SOTONINA KRIVOTVORINA PRAVE RELIGIJE“Ima put koji se čovjeku čini ispravnim, ali svršetak su mu putovi smrti.” (Izreke 14:12)

Za neke bi moglo biti iznenađenje naučiti da Sotonaima evanđelje, ipak to ne bi bilo slučaj kada bi svi biliupoznati sa Sotonom iz Svetog Pisma. Na žalostvelika većina danas nije upoznata sa opisom Đavlakojeg Božja Riječ daje. Oni znaju jako malo ili ništa onjegovim motivima, njegovim metodama, njegovimslugama, njegovoj mašineriji ili njegovim medijima.Za nih je on ili odvratno čudovište s rogovima,kopitima i repom, ili pak apstraktno načelozla—odsutnost dobra, negacija. Riječi koje je Goethestavio u usta Mefistofela u “Faustu,” “Ja sam duhNegacije,” popularna je definicija Đavla danas. On jeneosoban, nematerijalan, nemoguć. Kao što se je netkoneobično izrazio, “Oni izgovaraju riječ Đavao bez “đ”kao što izgovaraju Boga sa dva “b i g.” Dobro i zlo jenjihova shema. “Sve što je Đavao, jeste đavao u tebi,”posljednja je riječ suvremene teologije.

E, sada, inteligentan neprijatelj uvijek se drži upozadini, ostaje skriven, izvan vidokruga. Važančimbenik za njegov uspjeh je da njegov identitet trebaostati sakrivenim. Ubojica koji ubada nož u leđa žrtveopćenito je unajmljen u tu svrhu. Onaj koji bacabombu samo je pijun, mozak koji je isplanirao todjelo nevidljiv je i nesumnjiv. Policija u nekima odnaših velikih gradova savršeno dobro zna da su mnogiod najopasnijih zločina bili projektirani od pojedincakoji je previše lukav da pokaže svoju ruku. Oni kojeon upošljava da izvrše njegove planove mogu bitiuhvaćeni, ali genije koji “vuče konce” je siguran.Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi što mase ne vjerujuu postojanje osobnog Đavla. Bilo bi neobično da jedrugačije. “Gdje je neznanje blaženstvo ludost je bitimudar,” nedvojbeni je aksiom, istine i vrijednostikoja, je, u povezanosti sa ljudskim rodom, za Đavlapotpuno sigurna.

Riječ Božja ne ostavlja nas ni u kakvoj sumnji štose tiče postojanja osobnog Đavla. Ona nam dajeportret njegove naravne veličine. Ona nam dajesveobuhvatan opis njegovog bića, njegovih poslanika injegovih ciljeva. Njemu su pripisana osobna imena ipripisane su mu osobne karakteristike. On jepredstavljen kao inicijator i izvor svega zla u Svemiru,i kao neumoljiv neprijatelj Boga i čovjeka. Njegova jemoć toliko ogromna da smo mi obavješteni, “Noarkanđeo Mihael, kada se sporeći se s Đavlom

prepirao za Mojsijevo tijelo, nije se usudio izrećiprotiv njega pogrdnu osudu, nego je rekao: Neka teukori Gospodin.” (Juda 9) Njegova je vlast tako velikai njegova je drskost toliko bezočna da je ponudio SinuBožjem sva kraljevstva svijeta, pod jednim uvjetom daOvaj padne i pokloni mu se. I naš Gospodin nijeosporio njegovo pravo da napravi takvu ponudu, negoje tijekom jedne naknadne prigode priznao da je onKnez ovog svijeta.

Štoviše, Riječ Božja ne opisuje potanko samoosobu i moć Đavla, nego nas također i upoznaje sanjegovim namjerama, koje bi se mogle sažeti pod dvanazivnika, naime: Poreći Riječ Božju i Uništititi DjeloIsusa Krista. Bilo bi odvojeno od sadašnje svrhe kadabi smo se okrenuli u stranu i pokazivali potanko kakoje koristio svako dostpuno oružje u prvom stoljećuKršćanske Ere da uništi Bibliju, i kako u ovimposljednjim danima Sotona koristi pera “višihkritičara” da uništi autoritet Svetog Pisma. Dovoljno jereći da je, od dana kada je porekao Jehovine riječi Evi,pa sve do trenutka kada je bačen u Bezdan, njegovaneumorna snaga bila posvećena djelu osporavanjaBožjih objava.

Sve od prvog Mesijanskog predskazanja Sotona jenastojao da uništi Djelo našeg Gospodina Isusa Krista.Kao prvo, na način predusretanja i kao drugometodom oponašanja. Kada je Jehova objavio zmijida Sjeme žene treba zdrobiti njegovu glavu, nijeprošlo dugo a da stara zmija, Đavo, nije pokušaoosujetiti Božje namjere. Kain (koji je potjecao odzloga) ubio je svog brata Abela kao prvo nastojanje dase uništi sjeme žene. Bog je kasnije objavio Abrahamuda će u “njemu biti blagoslovljena sva plemenazemlje,” ili, kada Sveti Duh komentira te riječi iobavještava nas, “A ta su obećanja dana Abrahamu injegovu potomku. On ne veli i “potomcima,” kao omnogima, nego kao o jednomu: I potomku tvojemu, ato je Krist.” (Gal. 3:16) Kada su u Egiptu potomciAbrahama počeli rasti sve brojniijima i kada se ječinilo da je neposredna vjerovatnost da se toproročanstvo počne ispunjavati, Sotona je pokušaoosujetiti Božja proročanstva i uništiti kanal krozkojega je to Sjeme imalo doći potičući Faraona da izdazapovijed da muška djeca Hebrejskih žena trebaju bitiubijena. (2. Moj. 1:16) Kada je još kasnijeg datuma

44

Bog obznanio Kralju Davidu da obećani Mesija imabiti rođen iz kraljevskog plemena Jude, Sotona jeučinio još uporniji napad da osujeti Boga, čemu semoglo svjedočiti tijekom vremena podijeljenogkraljevstva, kada je deset plemena napravilo neumorani odlučan napor da uništi pleme Jude.

Kada je došla punina vremena i Emanuel bio rođenu Betlehemu, Sotona je bez odlaganja napravio naporda uništi mladi djetetov život. Kroz Heroda on jepogubio svu djecu u Betlehemu od dvije godine pananiže. Ali njegov napor bio je uzalud. Budući je bioupozoren od Boga u snu Josip je uzeo malo dijete injegovu majku i pobjegao u Egipat. Na početku službenašeg Gospodina (U Iskušenju), Sotona ga je pokušaonagovoriti da se baci sa vrha Hrama. Jednom drugomprilikom kada je iscrpljen od cjelodnevne službe nanekoliko minuta zaspao na pramcu broda, Knez VlastiZraka žestoko je udario Galilejsko more sa olujom svedok se učenici nisu prepali da će mali brod propasti.Đavlova urota bila je izigrana tek kada je Stvoriteljmora zapovjedio da utihne.

Moglo bi se navesti i druge slučajeve u kojima jeĐavao tražio spriječiti našeg Gospodina da prineseSebe kao Žrtvu za grijeh. Možda je najveća prilika biladok je On bio na samom križu. Oslabljenog sa Svojimpatnjama, mučen od Svojih nemilosrdnih neprijatelja,viseći bespomoćno između zemlje i Neba, Sotona gaje izazvao da pokaže Svoje Božanstvo tako da siđe skriža. “Ti koji razvaljuješ Hram i za tri dana gasagradiš, spasi sam sebe. Ako si Sin Božji, siđi skriža.” (Mat. 27:40) Ali slava Njegovomblagoslovljenom Imenu On nikada nije posustao, Onje strpljivo i veličanstveno podnio Svoje patnje u tišinisve dok nije pobjednički povikao, “Dovršeno je!” ipredao u ruke svog Oca Svoj duh. Ali Đavao je imaojoš jednu kartu za igrati. Nakon što je njegovo svetotijelo bilo skinuto sa križa i položenu u grobnicu,Sotona je poradio na tome da ju se sigurno zapečati ida ju čuva grupa Rimskih vojnika. E, Sotone! Akosamo možeš uspjeti da zadržiš Tijelo u grobu, ti sipobjedio. Ali ne, opet si poražen! Grob ne možezadržati svoju žrtvu, smrt ne može zadržati GospodaraŽivota. “Iz groba On ustade, sa moćnom pobjedomnad Svojim neprijateljem—Aleluja, Krist ustade!” IOn danas živi i živ je zauvijek!

Budući je bio ometen i poražen po svakom pitanju,budući nije uspio spriječiti utjelovljenje [On je “postaotijelom,” Ivan 1:14] našeg blagoslovljenog Gospodina,budući da nije uspio spriječiti Njegovo prinošenjeSebe kao Žrtve za grijeh, budući da nije uspio zadržatiNjegovo Tijelo u porama smrti, priliči nam pitati se ,Da li je Sotona odustao u očaju? Da li je prestao sasvojim naporima da uništi Djelo Kristovo? Da li jepromjenio svoj stav prema Sinu Božjem? Ili on i daljeprovodi svoja paklena djela? Da li on i dalje traži da

poništi učinke Kristovog Djela? Da li on i dalje želiuništiti vrline križa? Odgovor na ova pitanja je odogromne važnosti.

Mi se ponovno trebamo obratiti nepogrešivoj Riječiželimo li dobiti pouzdan odgovor. U usporedbi okukolju naš je Gospodin razotkrio Sotonine metodetijekom vremena Njegove odsutnosti sa ovog svijeta.Nakon što se je Sin čovječji velikodušno udostojaoraspršiti Riječ Božju, Sotona je slično tome obaviosijanje i otišao i naširoko raspršio svoj Kukolj međuPšenicu. Treba zapaziti da on nije posijao niti trnje nitičičak, nego nešto što toliko jako sliči pravom žitu dasve do vremena Žetve pojedinac ne može razlikovatijedno od drugoga. Zatim je vidljivo da Kukolj, premdasliči Pšenici u svakom drugom aspektu, ne donosiplod, ne proizvodi porast. Jednom riječju, stoga, baškao što je Sotona prethodno tražio uništiti DjeloKristovo na način predusretanja, on je sada uključen udjelo ukidanja vrlina Kristove Smrti metodomoponašanja. Prema tome, kao što Krist ima evanđelje,Sotona također mora imati evanđelje. I, po prirodislučaja, to mora biti evanđelje koje toliko mnogo sličiKristovom Evanđelju da je u stanju zavesti neoprezne izaluditi nespašene. Naš će posao sada biti, ne daobjašnjavamo njegovo evanđelje, nego da ga, uzpomoć Duha, razotkrijemo.

Sotonino evanđelje nije sistem revolucionarnihnačela, niti pak program anarhije. Ono ne inspirišeratove i svađe, nego mir i sigurnost. Ono ne postavljamajku protiv njene kćerke i oca protiv njegovog sina,nego promiče bratski duh čime se rasu smatra kaojedno veliko Bratstvo. Ono ne traži da povuče premadolje čovjeka i da iskvari tjelesnog čovjeka, nego daga poboljša i podigne ga. Da koristimo popularnufrazu, ono apelira na “najbolje, sve što je dobro unama.” Ono ima za cilj učiniti ovaj svijet takvimugodnim i simpatičnim staništem tako da se Kristovaodsutnost ne bi osjetila i da im ne bi bio potreban Bog.Ono nastoji učiniti čovjeka toliko zadovoljnim sa ovimživotom tako da bude potpuno ravnodušan za životposlije. Ono širi načela samopožrtvovnosti, milosrđa,dobročinstva i dobronamjernosti, poučavajući ljude dažive za dobro drugih i da budu dobri prema svima. Zaone koji se drže njegovih uslova i slušaju njegovezapovijedi, ono obećava razvoj izvjesnih urođenihokultnih moći, riješenje više nejasnih problemačovjekove konstitucije i sakupljanje ezoteričnespoznaje koja je uskraćena od mnoštva. Ukratko, onoobjavljuje da će svi koji će jesti zabranjeni plod “bitikao bog.”

Za razliku od Kristovog Evanđelja, Sotoninoevanđelje je ono djela. Njegova su temeljna načela:spasenje po dobrim djelima, otkupljenje ljudskimzaslugama i obnova kroz reformaciju. Njenasakramentalna fraza je: Budi dobar i čini dobro.”

45

Njegov je moto: “Čini drugima ono što bi htio dadrugi čine tebi.” Njegova različita grananja iorganizacije su mnogostruki. Pokreti umjerenereforme, Liga Kršćanskih Socijalista, etička kulturnadruštva, “Mirovni” Kongresi i različite drugeorganizacije su sve uposlene (vjerovatno nesvjesno) uobjavljivanje ovog Sotoninog evanđelja—opravdanjedjelima. Založna karta je zamjenjena za Krista;društvena čistoća, umjesto pojedinačna obnova, idol jeovog časa; njegovanje tijela je smatrano višepraktičnim nego “rođenje” (začeće) Duhom; dok se nauniverzalni mir gleda kao na nešto bez Kneza Mira.

Sotonini apostoli nisu vlasnici točionica i trgovcibijelim robljem, nego su u većini slučajeva“postavljeni” svećenici. Tisuće onih koji zauzimajunaše suvremene propovjedaonice ne učestvuju upredstavljanje temelja Kršćanske vjere, nego su seokrenuli od Istine i poklonili pažnju bajkama. Umjestopovećavajući golemost grijeha i iznoseći njegovevječne posljedice, oni ga umanjuju objavljujući da jegrijeh samo neznanje, odsutnost dobra. Umjesto daupozoravaju svoje slušatelje “da bježe od srdžbe štodolazi,” oni nazivaju Boga lašcem objavljujući da jeOn previše milostiv da uništi Svoju vlastitu djecu ipreviše milosrdan da pošalje jedno od Svojih vlastitihstvorenja u vječnu propast [krisis, osuda]. Umjesto dapropovijedaju da “bez prolijevanja krvi nemaoproštenja” (Hebr. 9:22), oni drže do Krista samo kaodo savršenog Uzora i potiču svoje slušatelje da“slijede Njegove stope. “Ne poznavajući Božjupravednost i tražeći uspostaviti svoju pravednost,pravednosti Božjoj se ne podložiše.” (Rim. 10:3) “Jertakvi su lažni apostoli, prijevarni radnici, pretvaraju seu [oponašaju] apostole Kristove. A nije ni čudo, jer sesam Sotona preobražava u anđela svjetla. Stoga nijeništa osobito [da se tome treba čuditi] ako se i njegovislužbenici pretvaraju kao da su službenici pravednosti,kojih će svršetak biti prema njihovim djelima.” (2.Kor. 11:3­5)

Uz činjenicu da su stotine crkava bez vođe koji ćevjerno objaviti sav naum Božji i predstaviti Njegov putspasenja, mi također trebamo imati na umu i uzeti uobzir žalosnu i zlokobnu činjenicu da većina u timskupštinama ni na koji način ne uči, i imaju vrlo malomogućnosti da nauče Istinu za sebe. Obiteljski oltar,gdje je bio običaj svaki dan čitati dio Božje Riječi,sada je—čak i u domovima nominalnih Kršćana—stvar prošlosti. Bibliju se ne objašnjava sapropovijedaonica i ne čitaju se u klupama. Zahtijeviovog brzajućeg Doba su veoma mnogi tako damnoštva imaju malo vremena i još manje želje darazmišljaju o stvarima Božjim. Stoga je većina koji supreviše nemarni da istražuju za sebe prepuštena namilost i nemilost onih koje oni plaćaju da istražuju zanjih—onih koji izdaju njihovo povjerenje

proučavajući ekonomske i društvene problemeumjesto Sveto Pismo Istine.

U Tekstu kojeg smo uzeli kao temelj ovih zapažnjau vezi Sotoninog evanđelja—Đavlova Obmana—opisana je kao “put koji se čovjeku čini ispravnim.” Tojest, predstavljen je takvim uvjerljivim jezikom dautječe na emocije; iznešen je na takav podmukao načinda se preporučuje inteligenciji svojih slušatelja.Uspjeh nezakonitog krivotvoritelja ovisi o tome kolikomnogo krivotvorina sliči pravom radu. Laž nije tolikoapsolutno negiranje kao izopačenje istine. Stoga jepola laži uvijek više opasnije u svojim učincima odtotalne istine. Stoga, kada Otac Laži dolazi napropovijedaonicu, on ne poriče izrično učenjaKršćanstva, nego ih umjesto toga prešutno priznaje ipotom daje pogrešno tumačenje i lažnu primjenu. Naprimjer, on ne bi bio tako glup da odvažno objavisvoje nevjerovanje u osobnog Boga—on uzimaNjegovo postojanje zdravo za gotovo i zatim daje lažniopis Njegovog karaktera. On objavljuje da je Bog Otacsvih ljudi, dok nam Sveto Pismo jasno govori da momi “djeca Božja po vjeri u Krista Isusa.” (Gal. 3:26)Naravno, Sotona neće napraviti takvu očitu pogreškupa da ignorira središnju ličnost ljudske povijesti;naime, Gospodina Isusa Krista. Umjesto toga, On jepriznat da je bio najsavršenija osoba koja je ikadaživjela. Skrenuta je pažnja na Njegova djela samilosti ipostupke milosrđa, ljepotu Njegovog karaktera inježnost Njegovih učenja. Njegov je život uzveličan,ali Njegova je Smrt ignorirana, sve­važnootkupiteljsko djelo na Križu nikada nije spomenuto. Toje beskrvno Evanđelje, i život bez križa i, s obzirom naNjegovu osobnost, Njega se samo smatralo kaoIdealnog Čovjeka.

U 2. Kor. 4:3,4 mi imamo Biblijski tekst koji bacaobilje svjetla na našu sadašnju temu. Tamo nam jerečeno: “A ako je zastrto naše evanđelje, zastrto jeonima koji propadaju, u kojima je bog ovoga svijetazaslijepio nevjerničke umove da im ne zasvjetli svjetloslavnoga evanđelja Krista, koji je slika Božja.” Onzasljepljuje umove nevjernika skrivajući svjetloKristovog Evanđelja predstavljajući im svoju vlastituverziju Istine. On je prikladno opisan kao “Đavao iSotona, koji zavodi sav svijet...,(Otkr. 12:9) Pozivajućise samo na ono što je “najbolje u čovjeku,” i potičućiga da “vodi plemenitiji život,” dalo je općenituplatformu za sve nijanse mišljenja i za svaku nijansufilozofske špekulacije. Ateisti, Panteisti, Unitarijanci, isvi drugi Sektaši mogu se ujediniti da objaljuvljujuovu zajedničku poruku.

Mi ponovno citiramo naš temeljni odlomak: “Imaput koji se čovjeku čini ispravnim, ali svršetak su muputovi smrti.” Đavlova je Zabluda da mi možemo bitispašeni sa našim vlastitim djelima, i opravdani sanašim vlastitim djelima. Dok nam Bog govori, “Jer

46

milošću ste spašeni po vjeri...ne po djelima, da se ne biitko hvastao.” I opet, “On nas je spasio, ne po djelimapravednosti koja mi učinismo, nego po svojoj milosti”(Efež. 2:8,9; Titu 3:5)

Dozvolite nam da vam sada ispričamo primjer izosobnog iskustva. Prije nekih dvije godina autor ovogčlanka upoznao je jednog pojedinca koji je bio laikpropovjednik i oduševljeni Kršćanski radnik. Nekihsedam godina on je bio uključen u javnopropovijedanje i vjerske aktivnosti. Međutim izizvjesnih izraza i fraza koje je on koristio, pisac nijebio zadovoljan u svom srcu u vezi toga jeli njegovprijatelj zaista bio “nanovo rođen[začet].” Kada ga jepočeo ispitivati utvrdio je da je on bio samo veomanesavršeno upoznat sa Svetim Pismom i da je imaosamo nejasnu ideju o Kristovom djelu za grešnike.Pisac je na neko vrijeme tražio predstaviti mu PlanSpasenja na jednostavan i neosoban način, u nadi daako je on bio još uvijek nespašen da će Bogu bitiugodno otkriti mu Spasitelja za grešnike. Jedne večerina njegovu radost onaj koji je propovijedao Evanđelje(?) nekih sedam godina priznao je da on nije pronašaoKrista sve do prethodne noći. On je priznao (dakoristimo njegove vlastite riječi) da je on predstavljao“Idealnog Krista” ali ne i Krista sa Križa. On jepokušavao upoznati Krista kao “Isinu” prije nego ga jepoznavao kao “Put.”

Pisac vjeruje da postoje tisuće poput ovogpropovjednika, koje su bile odgojene u NedjeljnimŠkolama, poučavani o rođenju, životu i učenjima IsusaKrista, koji vjeruju u povijesnost Njegove Osobe, ikoji smatraju da je to sve potrebno za njihovospasenje. Kada dođu do muževnosti i otiđu u svijet onise suočavaju sa napadima ateista i nevjernika kojiobjavljuju da takva osoba kao što je Isus iz Nazaretanikada nije živjela. Međutim dojmovi koje su stekli uranim danima nemogu se lako izbrisati i oni ostajupostojani u svojoj objavi da oni vjeruju u Isusa Krista.

Ipak kada ispitate njihovu vjeru, veoma često utvrditeda premda oni vjeruju u Isusa Krista oni ne vjerujuNjemu! Oni vjeruju sa glavom da je takva osobaživjela (i zato što to vjeuju, oni zamišljaju da suspašeni) oni oni ne vjeruju sa srcem da je ta Osobaumrla kako bi ih spasila od njihovih grijeha. Pukointelektualno prihvaćanje stvarnosti Kristove Osobe ikoje ne ide dalje iduća je faza Puta “koji se čovjekučini ispravnim,” ali kraj kojega su “putovi smrti.”

Nedostatak prostora sprečava nas da učinimo višeod toga da samo ukažemo na druge krajeve Puta “kojise čini ispravnim.” Oni koji se pouzdaju u izvanjskioblik pobožnosti, oni koji su religiozni zato što se tosmatra znakom poštovanja, oni koji pohađaju DomBožji jer je to u modi činiti, , i oni koji se priključujunekoj Crkvi zato što su si umislili da će im takav korakpomoći da postanu Kršćanima, i takovi su na Putu čijikrajevi završavaju u smrti—duhovnoj smrti—vječnoj.

I sada, moj čitatelju, gdje ti stojiš? Jesi li ti na Putukoje se “čini ispravnim,” ali koji vodi u smrt, ili si naUskom Putu koji vodi u vječni život? Da li ti vjeruješu sebe ili u Krista? Da li se ti oslanjaš na svoja vlastitadjela, ili počivaš na Kristovom dovršenom djelu?Pobožan život, samopožrtvovan duh, privlačni maniri,karitativan stav, redovito pohađanje vjerskih službi,izgovaranje molitvi i čak i čitanje Biblije, nijedna odtih stvari—ne, sve one zajedno—bez vjere u KristovuKrv nemogu ti pribaviti putovnicu za Nebo. Ako bibilo koja od gornjih vrlina ikada mogla spasiti i jednudušu, gdje bi onda bila potreba za groznom smrćuIsusa Krista? Ne, vječni život niti je plaća a nitinagrada, nego besplatni Dar Božji kroz Isusa Kristanašeg Gospodina. Koliko god bili čisti tvoji motivi,koliko god plemenite tvoje sklonosti, kolikodobronamjerne tvoje namjere, Bog te ne možeprihvatiti za sina, sve dok ti ne prihvatiš NjegovogSina.

Od Arthura Pinka

KRŠĆANSKI KOMUNIZAM—DJELA 4:32­5:16—20. VELJAČE—

KRISTOV DUH JE SUOSJEĆAJAN, PUN LJUBAVI ­ TO JE BILO POKAZANO U RANOJ CRKVI I ODTADA ­ LJUBAV JE DOBRONAMJERNA ­ “NE TRAŽI SVOJE” INTERESE SAMO ­ KOMUNIZAMISPITAN ­ ZAŠTO JE PROPAO ­ ZAŠTO JE BIO DOPUŠTEN ­ ANANIJA I SAFIRA ­ KOLIKO JEOZBILJNA BILA NJIHOVA KAZNA?

“Žarko ljubite jedan drugoga.” (1. Pet. 1:22)

BOG je ljubav; i svi, u onoj mjeri u kojoj imajuzajedništvo s Bogom, moraju imati Njegovu karakternusličnost i biti puni ljubavi, velikodušni, ljubazni.Sebičnost je od Sotone, Protivnika. On je utjelovljenje togduha, budući je dopustio ponosu i ambiciji da ga zavedu.Svijet, pod utjecajem kneza ovog svijeta, Sotone, iutjecajem pada, je sebičan svijet, i do te mjere bezbožan.

Djelo Milenijskog Doba će biti dati cijelomčovječanstvu punu priliku vraćanja iz zamke Đavla—uObnovu, vraćanje svega što je bilo izgubljeno uAdamu, i otkupljeno od Isusa za Adama i njegovurasu. To će biti slavni Milenij, koristan i uzdižuć zasve spremne i poslušne. Crkva će u to vrijeme biti saIsusom na duhovnom nivou, nevidljivi ljudima i

47

naoružani sa svom snagom od Boga. Njeno djelo,poput njenog Gospodina, je opisano. Ona ćesudjelovati s njenim Gospodinom u NjegovojKraljevskoj vlasti, Njegovom svećeništvu i Njegovomsudstvu—dajući kazne ili nagrade čovječanstvu: a toće biti osmišljeno s ciljem da ih se obrazuje, podiže ustanje savršenosti.

Ovo Evanđeosko doba je razdoblje u kojemu Bogizabire tu Crkvu između čovječanstva. Svi odizabranih će biti sveci, bez obzira na denominacijskecrte. Bog je odredio da nitko neće biti od te grupeizuzev onih koji su kopije Njegovog Sina. (Rim. 8:29)Crkva je primala posebno ispitivanje i obrazovanje zaslavni zadatak označen za nju—blagoslivljanje isuđenje svijeta. Crkva ne smije samo imati suosjećanjeza druge, nego mora njegovati to svojstvo sve dopostizanja Kristolikosti u srcu, i koliko je to godmoguće mora imati tu sličnost u izvanjskom življenju iu razmišljanju.

Izvještaj nam govori da je broj vjernika tijekomvremena narastao na nekoliko tisuća. Duh ljubavipočeo je gorjeti u njihovim srcima—zahvalnost Bogu,cijenjenje Njegove naklonosti, želja da Mu se služi, isuosjećanje i ljubav prema bratstvu.

Vidimo da su neki bili siromašni; i vođeni duhomljubavi, dobronamjerni su osjećali da bi željeli da svasiromašna braća imaju jednako dobara kao i sami.Najprije su privatno davali jedni drugima, kako suuviđali potrebe. Tada je stvar otišla dalje i oni suorganizirali malu zajednicu. Mnogi od bogatih prodalisu svoje posjede i predali novac u Gospodinovublagajnu, želeći da izvjesna količina bude isporučena injima i svim drugim članovima zajednice—dijelećisvima podjednako.

To je očitovalo veoma predivan duh, i podsavršenim uvjetima bilo bi mudar isto tako kao iispravan pravac postupanja. Kao što je i bilo,zajednica se pokazala neuspjehom. Ipak, Gospodin jeočigledno dozvolio taj ispit i neuspjeh iz dobrograzloga—da nam pokaže da nijedna takva zajednicameđu Njegovim narodom nije moguća u sadašnjevrijeme. Princip zajedništva će predivno napredovatičim bude bilo uspostavljeno Mesijansko Kraljevstvo;ali je neizvedivo u sadašnje vrijeme, kao što je bilo udanima Apostola.

BARNABA KOJI NIJE APOSTOL

Ova nas pouka upoznaje sa Barnabom, pobožnim imudrim čovjekom, moćnom snagom u Crkvi. Njegovoime označava utjehu, i očito je bilo prikladno ime.Njegovo pravo ime je bilo JOSO; i on mora da je imaoveoma fin karakter kada su mu Apostoli dali novo imeBarnaba—podrazumijevajući da je on imao predivanduh i da je u svom svakodnevnom životu bio “sinutjehe” braći i sa svima s kojima je dolazio u kontakt.

Barnaba je imao imovinu ili nekretninu, i prodao juje, i donio sredstva pred noge Apostolima. On nije bioApostol, jer njih je bilo samo Dvanaestorica, i u tovrijeme samo jedanaest, zbog gubitka Jude. Sv. Pavlu,dvanaestom Apostolu, Gospodinovoj izabranoj posudi,i “koji nimalo nije zaostajao za glavnim apostolima”(2. Kor. 11:5), još se nisu bile otvorile oči za istinuEvanđelja.

Barnaba je bio prilično spreman preuzeti svoj dio sdrugima u općem udesu; međutim, među onima koji suprihvatili uslove prijedloga bili su Ananija i njegovažena Safira. Oni su imali imanje i prodali ga i zadržalidio novca, donoseći ostatak pred Apostole kao da je tobila cijela suma. Zaista, u dosluhu između sebe oni suse složili objaviti da je novac kojeg su dali u blagajnubilo sve što su primili od imanja. Naša nam poukagovori o tome kako je Sv. Petar postupio u toj situaciji.Pod vodstvom Svetog Duha, on je rekao: “ˇAnanija,zašto je Sotona ispunio tvoje srce da slažeš DuhuSvetome i da odvojiš dio utrška od zemlje?¨ On jeukazao Ananiji da je imanje bilo njegovo vlastito, daon nije bio prisiljen ili potaknut da donira novaczajednici, da je to bilo njegov dobrovoljni dar, i da jeon tako lagao Bogu, i ne samo zajednici. Ananija, čuvšite riječi, pade na zemlju jer ga je Gospodin udariosmrću; i njegova je žena doživjela isto kasnije. Veliki jestrah pao na cijelu grupu kada su čuli za te stvari.

ZAŠTO NIJE BILO PROPOVIJEDANOPOKAJANJE?

Sv. Petar se je nedvojbeno sjećao svog vlastitogžalosnog iskustva kada se je jednom bio odrekaoGospodina. Mi pitamo, Zašto on nije bio suosjećao saAnanijom i Safirom, ističući im gdje su pogriješili, ipotičući ih na pokajanje, i pridružio im se u molitviumjesto što je izgovorio smrtnu kaznu na njima?

Mi smatramo da to dvoje krivaca nisu zaista biliBožjom djecom—da oni nikada nisu bili primilizačeće Svetim Duhom; i da je Gospodin iskoristio tupriliku kako bi dao veliku pouku Crkvi—da ih podsjetida imaju posla ne sa mesom i krvlju, nego sa JehovomBogom. S ove točke gledišta, bilo je vrijedno žrtvovatite dvije osobe pod Božanskim sudom s obzirom napoučavanje Crkve, tada i u budućim naraštajima,koliko Gospodin prezire licemjerstvo—posebno uodnosu na vjerske stvari.

Da su to dvoje bili duhom začeti, njihova bi kaznabila Druga Smrt; i mi ne bismo imali nikakav Biblijskitemelj za očekivati da imaju bilo kakvo uskrsnuće ilibuduću naknadu od Gospodina. Međutim ako su bilisamo djeca ovog svijeta, koja ne cijene u potpunostiduhovne stvari, njihovi budući interesi ne bi biliugroženi. Oni i dalje pripadaju velikom svijetučovječanstva za koje je Krist umro, i koji još nisu upotpunosti primili blagoslove pomirenja s Bogom kroz

48

Gospodina Isusa. Svijet općenito može očekivati takvuslavnu naklonost, uskoro—tijekom Milenija, kada će“sva plemena zemaljska biti blagoslovljena” i bitidovedeni do spoznaje Istine i do prilike prihvaćanjaiste za spasenje.

Ako je naša pretpostavka točna, Ananija i Safirabili su u veoma drugačijem položaju od Jude, koji jepratio našeg Gospodina godinama, koji je svjedočioNjegovim čudima, primio Njegov Sveti Duh i kroz tumoć istjerivao demone, liječio bolesne, itd. Naša jedobrotvorna misao za Ananiju i Safiru, da ako nisu biliprimili Sveti Duh oni su samo nesavršeno cijenili onošto su činili. Iako su oni znali da rade prijevaru, oniočigledno nisu zadobili ispravan fokus na tu stvar.Naše očekivanje za njih je da oni nisu bili sagriješiligrijehom koji vodi u smrt; i da će im život kojeg suizgubili biti vraćen u vrijeme uskrsnuća, sa punomprilikom da isprave stvar i da se odredi konačnonjihova lojalnost ili nelojalnost Bogu podprosvjetljenjem koje će tada imati.

Osmišljeni učinak bio je ostvaren. Veliki strah ipoštovanje za Boga i sve što se odnosi na Njega ureligiji pali su na cijelo mnoštvo. Bilo je vrijednokazniti jedan par tako ozbiljno, s obzirom napripremu učinjenu za njihov blagoslov u budućnosti is obzirom na pouku koju će njihovo iskustvo donijetiostatku Crkve.

ISTI DUH ZABLUDE SADA

Mi nismo nadareni, kao što je bio Sv. Petar, saautoritetom da predstavljamo Gospodinove interese usuđenju drugima. Čini se međutim, iz svega što smo ustanju znati, da danas postoje mnogi koji jednako takožive prijevarnim životom. Nije nam dopušteno da imsudimo, ali oni se sami osuđuju po onome što nam

govore. Oni izjavljuju da su posvećeni Gospodinu—Jehovi—žrtvovani Božanskoj stvari. Ipak onizadržavaju puno toga kroz samovolju, izjavljujući dasu predani Isusovi sljedbenici.

Neki od tih, nema sumnje, pripadaju istoj klasi kaoAnanija. Oni su postali povezani s Kršćanima, alinikada nisu bili začeti Svetim Duhom i stvarno nemajunikakvog udjela ni udesa s Kristom. Drugi mogu bitipravi Kršćani, i zadržavati dio svog posvećenja. Ako jetako, mogu biti sigurni da će kasnije doći red na njih.Tako Apostol objavljuje, “Jer kad bismo sami sebesudili, ne bismo bili suđeni.ˇA kad nas sudi Gospodin,odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni.” (1.Kor. 11:31,32) Takvi Kršćani, gradeći na stijeni IsusaKrista, očito će trebati proći kroz vatrena iskušenjaistaknuta u Bibliji, i “oprati svoje halje i izbijeliti ih uJaganjčevoj krvi,” u velikoj nevolji zato što nisuživjeli u skladu sa njihovim savezom potpune žrtve.(Otkr. 7:9­17)

Moglo bi se zaista činiti kao da je licemjerstvo,koje Biblija posebno označava zlim u Božjim očima,prakticirano u velikoj mjeri među nominalnimIsusovim sljedbenicima. Ispovijedanje vjerovanja ukoje se ne vjeruje i obličje pobožnosti bez njene sile nagotovo svakom koraku govori nam da mnogi mora dažive licemjerno i da su zbog toga podložni,Božanskom sudu. Pouka za nas je, “čvrsto drži to štoimaš, da ti nitko ne uzme vijenac.”

Naš Ključni Redak dolazi tu baš odgovarajuće. Mitrebamo ljubiti jedni druge—najprije našeg NebeskogOca, zatim našeg Nebeskog Gospodina Isusa; i nakoncu trebali bi smo ljubiti, i dok imamo priliku začiniti to, služiti braći. Aktivno uključeni u tu stvar, mićemo biti sačuvani od licemjerstva i biti spremni zanaš udio u Nebeskom Kraljevstvu.

DOBRI REZULTATI PROGONSTVA—27. VELJAČE.—DJELA 5:12­6:7—

METODE KOJE JE BOG KORISTIO—BOŽANSKO PRIZNANJE EVANĐELJA—PROTIVLJENJESADUCEJA I VRHOVNIH SVEĆENIKA—MNOŠTVA SU POVJEROVALA U JERUZALEMU—CKRVENIKOMUNIZAM POČINJE PROPADATI—IMENOVANO SEDAM ĐAKONA.

“Nosite bremena jedni drugima i tako ispunite zakon Kristov.” (Gal. 6:2)

Očitovanje ljubavi i suosjećanja među ranim Kršćanimaimalo je zdravi učinak u podržavanju Apostolskogučenja. Načelo je jednako istinito danas kao što je biloonda. Življenje Kristovog života je neophodno zaispravno odobrenje Poruke Evanđelja. “A nema li tkoDuha Kristova, taj nije njegov.” (Rim. 8:9) Svjetovni suskoni čitati utjecaj Evanđelja u životima onih koji gaispovijedaju prije nego poklone posebnu pažnju Poruci.

Ajme, kada bi smo samo mogli vidjeti mnogedokaze ispunjenja riječi Apostola Pavla u vezi našeg

vremena! On objavljuje da u ovo vrijeme mnogi buduimali obličje pobožnosti ali bez njene sile, i da će biti“ljubitelji užitaka više negoli ljubitelji Boga.” (2. Tim.3:5) Poteškoća je izgleda u tome što je sektarijanizamizgubio osnovu Evanđeoske Poruke koju su Isus iApostoli naučavali. Taj ozbiljan gubitak je doniorazličite zamjene velikog Protivnika; ali ona nisuEvanđelje, i nemaju ispravnu snagu u srcima iživotima onih koji čak žele postupati ispravno.Evanđeoska Poruka koju su Isus i Apostoli naučavali

49

bila je izražena u riječima Gospodinove molitve:“Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja,kako na nebu tako i na zemlji.” (Mat. 6:10) Apostolisu poticali ljude da se pripreme za Kraljevstvo Božjegdragog Sina i da prihvate poziv da postanu članovimaklase Nevjeste.

Isusove usporedbe, Njegove propovijedi, i učenjaApostola obilovali su sa mišlju da će MesijanskoKraljevstvo biti veliki lijek za sve bolesti svijeta; i da ćeCrkva, bude li vjerna, sudjelovati sa njenimGospodarem u slavi, časti i besmrtnosti. Zato što jeimao tu slavnu nadu pred sobom, Apostol Pavaoobjavljuje, da je on bio spreman izdržati poteškoće kaodobar vojnik Isusa Krista i da smatra sve svojepoteškoće i patnje za Krista, njegovu žrtvu, samo kaolaku nevolju. Zbog tih nadanja, zbog te dubokoukorijenjene vjere, on je smatrao sve zemaljske izgledebezvrijednima u usporedbi sa time, i spremno ježrtvovao svoju slavu, svoj obiteljski položaj i svojeRimsko građanstvo, i izdržao udarce, zatvaranja,udaranja, i prezir. (Filip. 3:7­11; 2. Kor. 4:17; 11:23­28)

GORAK PLOD ZABLUDE

Načelo se nije promjenilo. Evanđelje se nijepromjenilo. Samo je bila izgubljena iz vida pravaPoruka. Pojavila se teorija da je Kristovo Kraljevstvobilo uspostavljeno 800 A.D.; da su Pape bilipredstavnici, ili Namjesnici—koji vladaju umjestoKrista; da su Kardinali bili klasa malog stada u posebnojslavi i časti; i da su Biskupi, Nadbiskupi i svećenicitakođer bili povezani u slavi sa uzvišenom Crkvom.

Mi ne sumnjamo u iskrenost onih koji suobjavljivali te teorije; ali mi sada zasigurno vidimo daje bila učinjena velika pogreška. Nacijama Evrope biloje rečeno da su one bile Božja zemaljska kraljevstva,odgovorna Papinskom sistemu kao duhovnomkraljevstvu; i da stoga da su u odnosu na Boga, oniimali Božansko imenovanje da vladaju narodom.Svijet je bio pod tim nebiblijskim učenjima jedanaeststoljeća. Ono što su Katolici započeli, Protestanti sunastavili.

Kada se Velika Britanija pobunila protiv Papinstva,i Kralj Henrik VIII objavio da je njegovo kraljevstvojoš jedno drugo duhovno kraljevstvo, stavio Biskupe uDom Lordova, i učinio sebe i i svoje nasljednikeKristovim predstavnicima na zemlji u velikoj moći,bilo je to dio iste pogreške koju su Katolici prethodnonapravili. Kada su se kasnije Luter i i njegovisljedbenici približili Njemačkim kneževima, i iskazaliim naklonost i dali im ovlaštenje, i onda bili zauzvratpriznati od njih, Njemačka su kraljevstva takosačinjavala kraljevstva Božja. I tako je bilo i sa drugimnacijama Evrope, malima i velikima.

Tvrdeći da su Božje Kraljevstvo, ta su kraljevstvasvijeta time bila spriječila ljude da ne slušaju

Evanđeosku poruku o Drugom Kristovom Dolasku dauspostavi pravo Kraljevstvo Božje, da okonča grijeh,da rasprši neznanje i tamu svijeta, i pomognečovječanstvu na putu iz zla natrag u Božje obličje isliku. Biblija objavljuje da su ta učenja odSotone—“đavolski nauci”—(1. Tim. 4:1)

Mi sada vidimo neke od gorkih plodova takvihlažnih učenja. Milijuni su bili sakupljeni u sekte istranke neovlaštene od Biblije, dok se je samonekolicina ispravno pridružila samom Kristu kaoNjegovi udovi. Ta velika masa ljudi, zavedenih da misleda su oni pravi Kršćani, danas su u ratu—boreći sepoput demona. Veliko znanje koje je došlo svijetu krozBožju Poruku, rasvjetljujući umove ljudi sve više i više,bilo je okrenuto na jednu stranu. Umjesto blagosiljajućisvijet, to je znanje bilo prokletstvo svijetu sa izumimaza ljudsko uništenje, takvi poput pogana nisu dovoljnointeligentni da izume, i vjerovatno nisu toliko bez srcada to koriste. Ajme, kakva slika!

U crkvama svih denominacija, uzdižu se molitve zai jedni protiv drugih. Svećenstvo je smeteno. Laici suzbunjeni. Prava vjera u Bibliji je na gubitku. Ostalo jesamo još malo obličja pobožnosti. Međutim, Bog senije ostavio u bilo koje vrijeme bez svjedoka u svijetu.Danas vjerni Isusovi sljedbenici shvaćaju što jepogrešno. Oni se bude, iznova proučavaju Bibliju, idobivaju blagoslove od nje. Oni uviđaju da su našiproblemi došli od kreda, koja su zaista suprotnaBibliji, ali koja predstavljaju snažne ideje našihzaluđenih praočeva. Sada je vrijeme za one iz Božjegnaroda koji to još nisu učinili da obuku potpunu Božjubojnu opremu; jer izgleda da nam Biblija zasiguravada su pred nama još stroži uvjeti. (Efež. 6:12­18)

PROTIVLJENJE NADAHNUTO SEBIČNOŠĆU

Naše nam proučavanje za danas pokazuje kako ježivljenje pravog, jednostavnog života vjere, pouzdanja,poslušnosti i ljubavi imalo svoj učinak—kako sumnogi bili dodani Crkvi, uključujući “i veliko mnoštvosvećenika.” Također nam pokazuje kako su bili gnjevniSaduceji i ostali iz službene klase u to vrijeme. Oni subili rastuženi da je narod bio poučavan; jer su učenjaIsusovih sljedbenika bila tolko drugačija onome čemusu oni bili poučeni i čemu su se oni nadali.

Ne vjerujući Prorocima, oni su uglavnom koristilireligiju kao ogrtač—“obličje pobožnosti.” Njihove sustvarne nade bili uzduž crte Poganskih nada—postajućijoš više povezaniji sa Rimskim carstvom i tako dobitiposebnu naklonost. Oni su se bojali kako učenje oMesiji kao dolazećem kralju svijeta ne bi doprlo doušiju Rimskih vladara i navuklo na Židove ismijavanjei nemilost, i da možda da im ne oduzmu neke odsloboda koje su bili uživali, i razbiti sve njihove težnješto se tiče budućnosti. Njihovo protivljenje Evanđeljuje stoga bilo u potpunosti sebično.

50

Oni su dali uhititi Apostole i stavili ih u zatvorzbog propovijedanja. Međutim Gospodin je poslaoSvog anđela i izbavio Svoje vjerne sluge; i oni su se, sdobrom hrabrošću, idućeg dana pojavili u Hramu,propovijedajući narodu kao i prije. Ponovno su biliuhićeni, dovedeni pred službenike i bilo im jezapovjeđeno da više ne propovijedaju u to Ime. Poantanjihovog ogorčenja može se zapaziti u njihovimriječima, “vi ste napunili Jeruzalem svojim naukom ihoćete na nas navesti krv toga čovjeka.” Hoće reći,izgleda kao da bi ste stvarno mogli uvjeriti ljude ovoggrada da smo mi počinili veliki zločin pogubivši togvašeg fanatičnog vođu zvanog Isus.

Ali što su se oni više nastojali suprotstavljatiPoruci, to ju je Bog više blagoslivljao; više je običninarod prihvaćao Istinu; više se je Crkva Kristovamnožila.

POSTUPA POBJEDA SVJETLA

Mi vidimo to isto načelo ilustrirano u vrijemeReformacije, kad je došlo Božje vrijeme da vratiBibliju narodu nakon što je bila ostavljena po stranitisuću dvijesto i šezdeset godina. Kada su Biskupipočeli tvrditi da su i oni bili Apostoli, i kada su,koristeći taj Apostolski autoritet, oni dali naroduNicejsko Kredo 325 A.D., i kada je došao kraj svakomproučavanju Biblije; jer narod je bio poučavan da je tokredo, i druga kreda koja su naknadno napravljena,sadržavalo sve što je bilo ispravno za vjerovati, i da jestoga svako daljnje proučavanje Biblije bilo posvenepotrebno—uistinu, opasno, zato vjerujući bilo čemušto nije u kredima, oni bi bili heretici i osuđeni navječno mučenje.

Kada su, pod Božanskim vodstvom, WyclifiTyndale, izveli na svjetlo dana narodu Novi Zavjetna Engleskom jeziku, to je označilo početak povratkaindividualnoj vjeri i novom početku proučavanja

Biblije. Zahtijevalo je stoljeća od tada za izvući nas izmrkle tame tih tisuću i dvjesto godina tijekom kojihsmo bili bez Biblije i bili otrovani sa različitimkredima. Nikakvo čudo da još uvijek osjećamo neštood tog otrova! Nikakvo čudo da je još uvijekkomplicirano za nas koristiti nas razum uproučavanju Biblije! Hvala Bogu što svijetlo novogDana počinje svitati! Hvala Bogu da se Njegovi pravisveci posvuda počinju buditi i, poput KardinalaNewmana, da se mole,

“Vodi, Prijatno Svijetlo,Usred tame koja okružuje”!

Međutim ako Bog usliši naše molitve i da vodstvotog svijetla Svojim vjernima, odgovornost je na namada istupimo iz svih kreda i da ne podržavamolicemjerstvo i zabludu—što pristaje onima koji hodestazom pravednika, koja “sjaji sve više do danasavršenoga.” (Izreke 4:18)

KOMUNIZAM NEUSPJEH

Zatim su došle neke od poteškoća komunizma.Tvrdilo se o protekciji kod podjele namirnica. Želećiudovoljiti tom hitnom slučaju, Apostoli su shvatili daoni ne mogu preuzeti upravljanje zajednicom pozemaljskim crtama. Oni su zaključili da bi oni trebali,kao što ih je Gospodar uputio, sebe u potpunosti datiEvanđeoskom djelu. Oni su imenovali sedam Đakonada se brinu oko tih zemaljsih stvari; ali i nisu uspjeli,kao što se naskoro pokazalo, i mi više ne čujemo oranom komunizmu.

Ovo iskustvo, koje je Gospodin dopustio, služiloje svojoj svrsi. Ono je očitovalo ispravan Kršćanskiduh, ali nas je ipak poučilo nemogućnosti takveprakse dok smo mi sami i drugi ograničeni sanesavršenostima tijela.