EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Osmišljavanje, implementacija i evaluacija preventivnog programa kockanja mladih

„TKO ZAPRAVO POBJEĐUJE?“ - projektni izvještaj -

doc.dr.sc. Neven Ricijaš

dr.sc. Aleksandra Huić

dr.sc. Dora Dodig

doc.dr.sc. Valentina Kranželić

Zagreb, studeni 2013. godine

2

Ovo istraživanje provedeno je uz financijsku i organizacijsku podršku

Hrvatske lutrije, d.o.o., Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Agencije

za odgoj i obrazovanje, Škole za cestovni promet i 3. gimnazije u Zagrebu.

3

SADRŽAJ

SAŽETAK 4

1. UVOD 6

1.1. Opis projektnih aktivnosti „Kockanje mladih u Hrvatskoj“ 2010-2013 6

1.2. Temeljne spoznaje iz istraživanja „Navike i obilježja kockanja mladih u urbanim sredinama RH“ 7

1.3. Obilježja uspješnih preventivnih programa kockanja 9

2. „TKO ZAPRAVO POBJEĐUJE?“ – preventivni program kockanja mladih 13

2.1. Opis i implementacija programa 13

2.1.1. Teorijska utemeljenost programa 13

2.1.2. Ciljevi, sadržaj i metode rada s korisnicima u programu – komponenta za učenike 14

2.1.3. Ciljevi, sadržaj i metode rada s korisnicima u programu – komponenta za roditelje i nastavnike 18

2.1.4. Implementacija programa 19

2.2. Poštivanje etičkih načela 21

3. EVALUACIJA PROGRAMA 22

3.1. Uvod 22

3.2. Metoda 25

3.2.1. Uzorak 25

3.2.2. Instrumenti 26

3.2.3. Postupak 29

4. REZULTATI EVALUACIJE PROGRAMA 31

4.1. Stanje prije implementacije programa 31

4.2. Stanje nakon implementacije programa 45

4.3. Subjektivna dobit i zadovoljstvo učenika programom 51

4.4. Zadovoljstvo roditelja predavanjem 53

4.5. Rezultati procesne evaluacije 54

5. ZAKLJUČAK 58

5.1. Učinkovitost preventivnog programa „Tko zapravo pobjeđuje?“ 58

5.2. SWOT analiza 63

6. DALJNJE PLANIRANE PROJEKTNE AKTIVNOSTI 65

7. LITERATURA 67

4

SAŽETAK Projekt pod nazivom Osmišljavanje, implementacija i evaluacija preventivnog programa kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“ sastavni je dio širih znanstveno-istraživačkih i stručnih aktivnosti projekta „Kockanje mladih u Hrvatskoj“ koje se od 2010. godine provodi na Sveučilištu u Zagrebu, uz financijsku i organizacijsku podršku Hrvatske Lutrije, d.o.o., Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Agencije za odgoj i obrazovanje. Nositelj projekta je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, voditelj je doc.dr.sc. Neven Ricijaš, a članovi projektnog tima su dr.sc. Dora Dodig, dr.sc. Aleksandra Huić, doc.dr.sc. Valentina Kranželić i doc.dr.sc. Zoran Zoričić. Izrada i implementacija ovog preventivnog programa nastala ja kao odgovor na utvrđene potrebe za takvim aktivnostima u okviru širokog i sveobuhvatnog prevalencijskog istraživanja provedenog s više od 3.000 srednjoškolaca u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Koprivnici, Slavonskom Brodu i Vinkovcima. Rezultati jednoznačno upućuju na uključenost mladih u aktivnosti kockanja, a posebno sportskog klađenja, pri čemu je značajan broj mladih razvio ozbiljne štetne psihosocijalne posljedice, a nije zanemariv niti udio mladih u riziku (Ricijaš, Dodig, Huić i Kranželić, 2011). Program je osmišljen i implementiran tako da se temelji na znanstveno dokazanim i međunarodno priznatim principima uspješnih preventivnih programa kockanja mladih. Karakteriziraju ga sljedeća obilježja: (1) sveobuhvatnost u pristupu, (2) utemeljenost na teoriji i empirijskim rezultatima istraživanja, (3) korištenje raznolikih metoda učenja, (4) dostatno trajanje, (5) promicanje pozitivnih odnosa, (6) razvojna usklađenost s korisnicima, (7) socijalno-kulturalna prikladnost, (8) educirani provoditelji programa, te (9) evaluacija učinka i procesa. Preventivni program kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“ sastoji se od 6 tematskih cjelina koje se provode unutar 90 minuta (2 školska sata). Opći cilj programa je prevencija kockanja i klađenja maloljetnika, te razvoj ispravnog odnosa prema igrama na sreću, kao i osobno odgovornog ponašanja u ovom području. Program kombinira razvijanje specifičnih znanja, sa specifičnim vještinama važnim za razvoj otpornosti prema razvoju štetnih psihosocijalnih posljedica kockanja. Središnje teme prema cjelinama su sljedeće: (1) uvod - upoznavanje s učenicima i upoznavanje učinka s temom, (2) znanje o konceptima šanse i vjerojatnosti u igrama na sreću, (3) upoznavanje s pozitivnim i negativnim posljedicama kockanja, kao i odnosa prema igrama na sreću, (4) vještine rješavanja problema, (5) vještine odolijevanja vršnjačkom pritisku, (6) sažimanje i integracija naučenog na radionicama. U okviru programa sadržano je i jedno predavanje za roditelje učenika, a koje ima za cilj edukaciju i senzibilizaciju roditelja u ovom području. Program je implementiran i evaluiran tijekom školske godine 2012./2013. u dvije zagrebačke srednje škole: III. gimnazija i Škola za cestovni promet. U svakoj školi su kroz program prošli učenici jednog prvog i jednog drugog razreda (ukupno četiri razreda), te su prilikom cjelokupnog provođenja programa poštivana sva etička načela struke i istraživanja s djecom i mladima. Proces znanstvene evaluacije osmišljenog i implementiranog preventivnog programa ključan je dio ovog projekta, čime dobivene spoznaje ostvaruju vjerodostojnost, a daljnje aktivnosti mogu poslužiti za unaprjeđivanje utemeljeno na znanstvenim pokazateljima. Cjelokupni proces evaluacije bio je osmišljen u skladu sa znanstvenim principima. Okvir procesa evaluacije možemo definirati kroz tri temeljne komponente:

1) Provedena je dvostruka evaluacija: a. evaluacija učinka programa i b. evaluacija procesa;

5

2) Istraživanje je provedeno u dvije vremenske točke: a. pred-test - testiranje učenika prije provedbe programa i b. post-test - testiranje učenika nakon provedenog programa;

3) U procesu evaluacije sudjelovale su dvije skupine učenika: a. interventna skupina - učenici koji su prolazili kroz program prevencije i b. kontrolna skupina - učenici koji nisu prošli kroz program.

Ovakav način evaluacije omogućio nam je odgovore na sljedeća pitanja: Je li program učinkovit i koliko? Jesu li učenici zadovoljni programom? Na koji način i u kojim područjima ostvarujemo željene promjene kod učenika prije i poslije programa? U kojim područjima i na koji način se razlikuju učenici koji su prošli kroz program u odnosu na one koji nisu? Rezultati evaluacije učinka pokazuju da je program postigao sve postavljene ciljeve:

1) poboljšao je znanje mladih o kockanju i posljedicama kockanja, 2) poboljšao je statistička znanja o šansama i vjerojatnostima te konceptima u podlozi

igara na sreću, 3) smanjio je kognitivne distorzije povezane s kockanjem, 4) unaprijedio je vještine rješavanja problema i donošenja odluka te vještine odupiranja

vršnjačkom pritisku, 5) osnažio je osjećaj generalne samo-efikasnosti za nošenje sa životnim situacijama.

Evaluacija pokazuje i da su primarni korisnici (srednjoškolci) zadovoljni programom i vide korist od sudjelovanja, te bi većina njih ovaj program preporučila i svojim prijateljima. Smatraju da je sudjelovanje u programu bilo zanimljivo i korisno. Isto vrijedi i za roditelje i njihovo zadovoljstvo predavanjem i predavačem. Procjene subjektivne koristi još su veće od samog zadovoljstva programom, što je dodatni pokazatelj da je program postigao sve postavljene ciljeve. Nakon cjelokupne provedbe projekta napravljena je SWOT analiza s ciljem identificiranja mogućnosti i uvjeta daljnje diseminacija programa. Ključne snage programa su da odgovara potrebama korisnika, da je sveobuhvatan i pogodan za primjenu u školskom okruženju, te prije svega da je učinkovit i da su sami korisnici zadovoljni njime. Iskustvo je također ukazalo na pravovremenu priliku da se utječe na jedan od suvremenih modaliteta rizičnog ponašanja adolescenata, odnosno utjecanja na njihov zdrav psihosocijalni razvoj, što je platforma za buduće osobno odgovorno uključivanje u igre na sreću u kontekstu društveno odgovorno priređivanja igara na sreću. Identificirane slabosti i opasnosti koje su autori uočili služit će kao podloga za modifikaciju programa, te kao platforma za daljnje projektne aktivnosti. Kao ključna slabost identificirana je organizacijska zahtjevnost implementacije programa te duljina trajanja, koja je ukazala na potrebu modifikacije programa u okviru školskog sata (45 minuta), kroz 8/9 tematskih cjelina, dok je ključna opasnost potencijalni problem s diseminacijom zbog velike preopterećenosti škola drugim programima i obvezama, kao i nedostatkom mogućnosti financiranja razvoja i diseminacije programa. Daljnji planovi modifikacije i diseminacije preventivnog programa kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“ temelje se na iskustvu provedbe te prikazanim rezultatima evaluacije. Oni uključuju (1) implementaciju modificirane verzije programa, njegovu ponovnu evaluaciju učinka i procesa, (2) izradu i tiskanje programskog paketa, (3) osmišljavanje edukacije voditelja programa (4) te početak nacionalne diseminacije s prioritetom onih škola i gradova koji su sudjelovali u dosadašnjim projektnim aktivnostima.

6

1. UVOD

1.1. Opis projektnih aktivnosti „Kockanje mladih u Hrvatskoj“ 2010-2013

Znanstveno-istraživački projekt „Kockanje mladih u Hrvatskoj“ prvi je sustavni i

sveobuhvatni projekt usmjeren na istraživanje ove pojave u našoj zemlji. Voditelj projekta je

doc.dr.sc. Neven Ricijaš s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a

suradnici na projektu su doc.dr.sc. Valentina Kranželić i dr.sc. Dora Dodig (Edukacijsko-

rehabilitacijski fakultet), dr.sc. Aleksandra Huić (Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u

Zagrebu), te doc.dr.sc. Zoran Zoričić (Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, KBC

„Sestre milosrdnice“). Dionici koji financijski i organizacijski podržavaju projekt su Hrvatska

lutrija d.o.o., Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Agencija za odgoj i obrazovanje.

Projekt je započeo 2010. godine pilot istraživanjem kockanja adolescenata u Gradu

Zagrebu (N=261) čiji je cilj bilo stjecanje uvida u aktivnosti kockanja srednjoškolaca i

testiranje instrumentarija. S obzirom da je u uzorku zagrebačkih srednjoškolaca utvrđeno da

je kockanje među njima značajno zastupljeno, te da je nezanemariv broj mladih već razvio

probleme povezane s kockanjem, projektne aktivnosti proširile su se na srednjoškolce iz

cijele Hrvatske. Tako je 2011. godine uspostavljena suradnja s Hrvatskom Lutrijom, d.o.o. te

je provedeno sveobuhvatno istraživanje „Navike i obilježja kockanja adolescenata iz

urbanih sredina Republike Hrvatske“ (N=1.948). Temeljni ciljevi bili su stjecanje uvida u

prevalenciju aktivnosti kockanja srednjoškolaca u urbanim sredinama, utvrđivanje intenziteta

štetnih psihosocijalnih posljedica povezanih s kockanjem, te utvrđivanje psihosocijalnih

odrednica njihovog problematičnog kockanja. Tijekom 2012. i 2013. godine, provode se i

manji znanstveno-istraživački projekti usmjereni na istraživanje aktivnosti kockanja i

drugih relevantnih psihosocijalnih determinanti srednjoškolaca iz manjih gradskih

sredina (Koprivnica, Slavonski brod, Vinkovci), te studenata Sveučilišta u Zagrebu. Iste

godine, a na temelju empirijskih dokaza prikupljenih spomenutim istraživanjem, projektne se

aktivnosti usmjeravaju na osmišljavanje, provedbu i evaluaciju programa prevencije

kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“ koji će biti opisan u nastavku teksta.

Osim što je usmjeren prema znanstveno-istraživačkom radu i stjecanju novih

spoznaja u području, projekt „Kockanje mladih u Republici Hrvatskoj“ prerastao je i u jezgru

znanja s velikim potencijalom diseminacije. Prema našim procjenama do sada je za

rezultate istraživanja, kao i za dionike koji podržavaju ovaj projekt, čulo preko tisuću ljudi u

zemlji i inozemstvu. Naime, iz projekta su do sada objavljena dva znanstvena rada,

izrađena je jedna doktorska disertacija, a u pripremi je još nekoliko znanstvenih radova u

domaćim i inozemnim časopisima. Podneseno je 14 priopćenja na domaćim i

7

međunarodnim znanstvenim i stručnim konferencijama. Treba naglasiti kako se radi o

konferencijama i skupovima socijalnih pedagoga, psihologa i socijalnih radnika koji se svi

stručno bave problematikom kockanja, te specijaliziranim konferencijama o kockanju

(Europska konferencija o kockanju u Beču (2010.) i u Grčkoj (2012.), te Međunarodna

konferencija o kockanju i rizičnom ponašanju u Las Vegasu (SAD) (2013.) na kojima su osim

znanstvene zajednice prisutni i svjetski priređivači igara na sreću. Također je održano i jedno

pozvano plenarno predavanje naslova Kockanje i druga rizična ponašanja kod adolescenata

na znanstveno-stručnom skupu „Nasilje i mentalno zdravlje - interdisciplinarni pristup“.

Članovi projektnog tima su u 8 hrvatskih gradova održali stručne skupove o

kockanju mladih za djelatnike osnovnih i srednjih škola. Također, s ciljem prezentacije

rezultata znanstvenog istraživanja, u studenom 2011. godine je organiziran jednodnevni

stručno-znanstveni skup „Kockanje mladih – istraživanje i iskustva iz prakse u Hrvatskoj“

na kojem su sudjelovali stručnjaci iz različitih područja relevantnih za ovu tematiku. Uz to,

ostvarena je i suradnja s međunarodnim istraživačima (Austrija, Portugal) te je, između

ostalog, tijekom 2012. godine organiziran i studijski posjet u New York Council on Problem

Gambling (SAD).

1.2. Temeljne spoznaje iz istraživanja „Navike i obilježja kockanja mladih u urbanim

sredinama Republike Hrvatske“

Znanstveno istraživanje „Navike i obilježja kockanja adolescenata u urbanim

sredinama“ provedeno je na uzorku od 1948 srednjoškolca iz Zagreba, Rijeke, Splita i

Osijeka, od prvog do završnog razreda gimnazijskog, četverogodišnjeg strukovnog i

trogodišnjeg strukovnog srednjoškolskog programa. Radi se o slučajnom (probabilističkom)

uzorku adolescenata reprezentativnih za srednjoškolce iz regionalnih, urbanih sredina RH

koji omogućuje generalizaciju rezultata na ovu populaciju. Korišten je provjeren

instrumentarij dobrih metrijskih karakteristika, te pouzdan i valjan upravo za ispitivanje

aktivnosti kockanja i s njime povezanih pojava. Cilj istraživanja bio je dobiti uvid u

prevalenciju kockanja adolescenata u urbanim sredinama Republike Hrvatske, te utvrditi udio

adolescenata koji su u riziku razviti, ili su već razvili probleme s kockanjem. Dodatni cilj bio je

identificirati neka psihosocijalna obilježja adolescenata koji su razvili probleme s kockanjem,

s naglaskom na rizične čimbenike povezane s većom ozbiljnošću tih problema. Iako

zakonska regulativa zabranjuje igre na sreću osobama mlađim od 18 godina, iskustveni

podaci, klinički rad, podatak da je u posljednjih 15 godina broj registriranih prodajnih mjesta

priređivača igara na sreću na području RH porastao gotovo 5 puta te medijska izvještavanja

8

jasno upućuju na raširenost ove pojave te na pristupačnost i dostupnost igara na sreću

mladima. Taj je trend potvrđen i ovim istraživanjem, te je dobiven podatak da je 83%

srednjoškolaca barem jedanput u životu kockalo. Nadalje, oko polovine adolescenata je

igralo jednokratne srećke i kladilo se u sportskim kladionicama. Uz navedeno, polovina

adolescenata već ima iskustva u internet kockanju bez novčanog uloga, što može

predstavljati ulaz u rizičnija ponašanja povezana s kockanjem. Čak trećina srednjoškolaca

kod nekog od priređivača igra loto, Bingo i igre na automatima. Iskustvo igranja različitih

igara na sreću koje se igraju u casinu, klađenja na rezultate izbora te on-line kockanja ima

nešto manje od 10% adolescenata. No, iako je relativno manji udio srednjoškolaca igrao

rizičnije igre na sreću, zabrinjavajući je intenzitet njihovog kockanja. Primjerice, od onih koji

su barem jednom u životu igrali kartaške igre u casinu, njih petina to čini svakodnevno i/ili

nekoliko puta tjedno, dok se preko interneta za novac svakodnevno odnosno nekoliko puta

tjedno kocka čak 35% mladih. Sportske kladionice također su među prve tri igre koje

adolescenti najčešće igraju. Njih skoro trećina se na sportske rezultate kladi svakodnevno i/ili

nekoliko puta tjedno što je svakako podatak vrijedan dodatne pozornosti koji nam ujedno i

potvrđuje dostupnost i pristupačnost sportskog klađenja. Očekivano, muški adolescenti

češće igraju one igre koje su rizičnije za kasnije probleme povezane s kockanjem (npr.

sportska kladionica, automati, rulet, kartanje za novac, klađenje na virtualne utrke i sl.).

S obzirom na to u kojoj mjeri osjećaju nepovoljne psihosocijalne posljedice svojih

kockarskih aktivnosti, adolescenti su razvrstani u tri kategorije rizičnosti: (1) nepostojanje

problema vezanih uz kockanje („zeleno svjetlo“ - 71%); (2) niska do srednja ozbiljnost

problema („žuto svjetlo“ - 17%); (3) visoka ozbiljnost problema vezanih uz kockanje („crveno

svjetlo“ - 12%). Podatak o gotovo 30% adolescenata koji su već razvili niže do visoko

ozbiljne probleme vezane uz kockanje alarmantan je i zabrinjavajući, posebno ukoliko tome

pridodamo podatak da se u kategorijama „žutog“ i „crvenog“ svjetla nalaze uglavnom muški

adolescenti. Adolescenti koji su već razvili ozbiljne probleme povezane s kockanjem („crveno

svjetlo“) očekivano se češće i intenzivnije kockaju te se u većoj mjeri druže s vršnjacima koji

također kockaju. Osim toga, manifestiraju i neke druge oblike rizičnog i delinkventnog

ponašanja, pri čemu najviše agresivno (nasilno) ponašanje i imovinske delikte. Prvenstveno

kockaju kako bi zaradili novac, zatim radi zabave i uzbuđenja, a vrlo visoko rangiraju i želju

da budu što bolji u kockanju. Također, u većoj mjeri smatraju da temeljem znanja i vještina

kao i praznovjernih rituala mogu kontrolirati ishod igre, te im je znanje o šansi i vjerojatnosti

slabije. Njihove osobine ličnosti ukazuju na nedovoljno razvijenu odgovornost i manje

uvažavanje tuđih potreba, te generalne obrasce razmišljanja o životu povezane s većom

tendencijom hedonizmu, odnosno manjom brigom za budućnost i dosezanje životnih ciljeva,

te općenitim osjećajem manje kontrole nad vlastitim životom.

9

Nalazi istraživanja jasno ukazuju da je kockanje među mladima prisutno, da počinju

kockati u ranoj životnoj dobi, te da značajan udio njih već u razdoblju adolescencije osjeća

ozbiljne psihosocijalne probleme povezane s kockanjem. Sve to upućuje na nužnost

preventivnih i tretmanskih aktivnosti koje će biti usmjerene prema adolescentima. Nalazi

spomenutog istraživanja, zajedno sa spoznajama iz inozemnih istraživanja koja sva navode

stope problematičnog kockanja adolescenata koje su čak i više nego kod odraslih (Dodig i

Ricijaš, 2011) pokazuju da su upravo adolescenti visoko rizična skupina i kao takvi

predstavljaju ciljanu skupinu za društveno odgovorne aktivnosti poput preventivnih programa.

Zahvaljujući sveobuhvatnom pristupu, gore spomenutim istraživanjem prikupili smo i važne

podatke o obilježjima ličnosti, ponašanja i razmišljanja koje je važno uzeti u obzir kako bi

intervencije bile kvalitetne i adekvatno usmjerene na mlade u riziku za razvoj problema.

Drugim riječima, istraživački podaci poslužili su kao temelj za na dokazima utemeljenu

praksu, odnosno kao temelj za razvoj znanstveno utemeljenog programa prevencije

kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“.

1.3. Obilježja uspješnih preventivnih programa kockanja

Prevencija u posljednjih 30-ak godina prolazi razdoblje etabliranja i postavljanja svojih

osnovnih principa, odnosno proces intenzivnog znanstvenog utemeljenja. To razdoblje

započelo je epidemiološkim i etiološkim istraživanjima u području problema u ponašanju

mladih, odnosno utvrđivanjem rizičnih i zaštitnih čimbenika koji predviđaju vjerojatnost pojave

problema u ponašanju kod djece i mladih. Sljedeća faza razvoja prevencijske znanosti bavila

se utvrđivanjem uspješnosti postupaka i aktivnosti kojima su se veze između rizičnih

čimbenika i negativnih razvojnih ishoda pokušavale prekinuti. Faza istraživanja učinkovitosti

preventivnih intervencija rezultirala je brojnim dokazima o učinkovitosti preventivnih

programa, te su utvrđeni specifični elementi, značajke i sadržaj preventivnih intervencija koji

imaju najveću vjerojatnost uspjeha. Na taj način nastale su karakteristike učinkovitih

programa i načela učinkovite prevencijske prakse. Danas se mnogi autori iz područja

prevencijske znanosti slažu s osnovnim načelima učinkovitih preventivnih programa nastalih

analizom mnogih istraživanja učinkovitosti preventivnih programa (prema Nation i sur.,

2003):

Sveobuhvatnost – preventivni program je sveobuhvatan kada obuhvaća djelovanje

na različita okruženja i različita područja života pojedinca (zdravlje, obrazovanje,

odnosi); isto tako, učinkoviti preventivni programi sadrže široki raspon različitih

aktivnosti utemeljenih na teorijama promjene ponašanja i razvoja vještina

10

Raznolike metode učenja – učinkoviti preventivni programi temelje se na razvoju

vještina (kognitivnih, komunikacijskih i vještina odupiranja negativnom ponašanju);

naglasak u programima je uvijek na direktnom iskustvu korisnika (igranje uloga,

vježbanje naučenog ponašanja)

Dostatno trajanje – uspješni preventivni programi uvijek sadrže više sati direktnog

rada s korisnicima u odnosu na druge aktivnosti u programu; učinkoviti preventivni

programi usmjerit će se na procjenu dostatnog trajanja s obzirom na razinu rizika te u

sebi sadržavati plan praćenja i podržavanja naučenog u programu

Utemeljenost na teoriji – preventivni programi koji imaju namjeru biti znanstveno

utemeljeni sadrže jasno opisanu znanstvenu opravdanost planiranih aktivnosti te

povezanost ciljeva programa i planiranih aktivnosti, odnosno logički okvir programa

Pozitivni odnosi – u okviru učinkovitih preventivnih programa promiču se i

podržavaju snažni, stabilni i pozitivni odnosi i to u više smjerova: između korisnika,

između voditelja i korisnika, te između korisnika i drugih osoba iz života korisnika

Vremenska usklađenost – učinkoviti programi u obzir uzimaju razvojnu prikladnost

planirane intervencije što obuhvaća intelektualnu, kognitivnu i socijalnu prikladnost;

osim navedenog, učinkoviti preventivni programi ciljaju na rizične čimbenike prije

nego se problem u ponašanju razvije

Socijalno-kulturalna prikladnost – učinkoviti programi su planirani i provođeni na

način da budu kulturalno i socijalno osjetljivi te relevantni korisnicima

Evaluacija rezultata – učinkoviti programi u svojem opisu sadrže i plan evaluacije;

učinkoviti programi sadrže i evaluaciju procesa i evaluaciju učinka

Educirani djelatnici – učinkoviti preventivni programi sadrže posebne edukacije o

programu i metodama koje se u programu koriste te na taj način podržavaju vjernost

implementacije programa

Treća, još uvijek aktualna, faza razvoja prevencijske znanosti usmjerena je na

istraživanje konteksta primjene preventivnih programa. Implementacijskim istraživanjima

otkrivaju se uvjeti pod kojima će primjena preventivnih programa ostvariti očekivani učinak i

održati ga u vremenu. Priprema šireg konteksta programa (npr. edukacija izvoditelja

aktivnosti, osiguravanje vjernosti implementacije i sl.) te priprema okruženja u koje se

program implementira, važan je korak uspješne primjene preventivnih programa i povećava

vjerojatnost pojave očekivanih pozitivnih učinaka programa kod korisnika.

Predstavljena načela učinkovite prevencije problema u ponašanju mladih i rizičnih

ponašanja mladih predstavljaju temelj i za prevenciju kockanja mladih. Uz osnovna načela

na kojima se temelji prevencija kockanja, mnogi autori se slažu oko specifičnih smjernica za

11

oblikovanje preventivnih programa i strategija u tom području (Griffiths i Wood, 2000; Vitaro i

sur., 2001; Hardoon, Gupta i Derevensky, 2004; Williams, West i Simpson, 2008):

postoji velik broj rizičnih čimbenika za razvoj problema kockanja mladih – potrebno

je planirati preventivne programe koji će ostvariti utjecaj na što veći broj promjenjivih

rizičnih čimbenika:

o biološki rizični čimbenici – impulzivnost, osjetljivost na stres, poremećaji

raspoloženja i dr.

o psihološki rizični čimbenici – zablude i mitovi o kockanju, iluzija kontrole

kockanja, pogreške u zaključivanju, nerazumijevanje slučajnosti u igrama na

sreću, potreba za bijegom i/ili uzbuđenjem, iskustvo nagrade u ranom

kockanju i dr.

o socijalni rizični čimbenici – narušeni obiteljski odnosi, roditelji koji kockaju,

pritisak vršnjaka, dostupnost mjesta za kockanje mladima, nepoštivanje

zakonskih normi u zajednici i dr.

postoje isti ili slični rizični čimbenici kao i za mnoge druge probleme u ponašanju

mladih (npr. zlouporaba sredstava ovisnosti, problemi mentalnog zdravlja, problemi u

školi, antisocijalno ponašanje i dr.) – pri planiranju preventivnih programa za kockanje

mladih vrijedno je koristiti iskustva dobre prakse prevencije drugih problema u

ponašanju i rizičnih ponašanja mladih

pri razvoju i implementaciji preventivnih programa prednost dati trajnom,

višerazinskom i koordiniranom pristupu – osigurati sveobuhvatnost preventivnih

programa kockanja mladih

U području prevencije kockanja mladih moguće je razlikovati dva osnovna pravca:

(1) psihoedukativni pristup i

(2) zakonska prevencija i razvoj socijalne politike u području kockanja mladih.

Načelo sveobuhvatnosti usmjerava stručnjake na razvijanje oba pravca u okviru strategije

prevencije kockanja mladih. Jasno je da su navedeni pravci predmetom bavljenja različitih

resora te je stoga u prevenciju kockanja važno uključiti sve dionike u društvu, od samih

mladih, preko roditelja, nastavnika, drugih stručnjaka koji se bave razvojem djece i mladih i

problemima u ponašanju, ključnih ljudi u zajednici i građana, pa sve do priređivača igara na

sreću i zakonodavaca, budući da su svi oni dionici sveobuhvatnih preventivnih programa

kockanja mladih.

Psihoedukativni programi odnose se na programe univerzalne prevencije problema u

ponašanju (namijenjene svima, cjelokupnoj populaciji) kao što su programi osnaživanja

12

obitelji, stvaranje i održavanje kvalitetnih škola, poticanje prosocijalnih ponašanja, razvijanje

socijalno-emocionalnih vještina i slično. Istraživanja učinkovitih programa potvrđuju da su

najučinkovitiji oni programi koji su implementirani u škole i koji sadrže širok raspon

relevantnih tema usmjerenih i na znanja i na vještine povezanih s kockanjem mladih,

primjerice (Williams, West i Simpson, 2008):

statističko znanje o kockanju,

informacije o rizicima povezanim s kockanjem mladih,

znakovima koji ukazuju na postojanje problema s kockanjem,

vještine rješavanja problema i donošenja odluka,

vještine odupiranja pritisku vršnjaka.

Uz direktan rad s korisnicima programa, u ovom području postoje još i kampanje

informiranja i osvještavanja javnosti o kockanju mladih kao rizičnom ponašanju i/ili problemu

u ponašanju. Informiranje i savjetovanje na mjestu priređivanja igara na sreću je također

jedan način edukacijske strategije, međutim u praksi nije doveo do većih pozitivnih rezultata.

S druge strane, postoje još zakonska prevencija i razvoj socijalne politike u

području kockanja mladih koje pokrivaju ostale pristupe prevencije kockanja i odnose se na:

(1) smanjenje dostupnosti kockanja mladima; (2) ograničenja povezana s osobama (TKO

može/ne može kockati); te (3) ograničenja povezana s priređivanjem kockanja.

Iz svega navedenog, a posebno iz rezultata predstavljenih istraživanja učinkovitosti

prevencije kockanja mladih, može se zaključiti kako je na problem kockanja mladih moguće

odgovoriti samo sustavnim, višerazinskim i sveobuhvatnim pristupom koji će sadržavati

osmišljavanje i provođenje nekoliko ključnih strategija: (1) povećanje znanja i informiranosti o

problemu kockanja mladih; (2) razvoj vještina kritičkog razmišljanja važnih za suočavanje sa

socijalnim pritiscima; (3) razvoj vještina ključnih za prevenciju kockanja mladih; (4) poticanje

unapređenja zakonske regulative kockanja mladih i pojačano praćenje poštivanja zakonskih

odredbi te (5) poticanje razvoja socijalne politike za odgovorno priređivanje igara na sreću.

Program čije je osmišljavanje, pilot-primjena i evaluacija predstavljeno u ovom

izvješću dio je psihoedukativnog pristupa prevenciji kockanja mladih uz korištenje okolinskih

strategija prevencije u obliku senzibilizacije roditelja za probleme koji se mogu povezati s

kockanjem mladih.

13

2. TKO ZAPRAVO POBJEĐUJE? – preventivni program kockanja

mladih

2.1. Opis i implementacija programa

Program „Tko zapravo pobjeđuje?“ osmišljen je i razvijen u skladu sa suvremenim

teorijskim i znanstveno-istraživačkim spoznajama. Temelji se na rezultatima inozemnih i već

opisanog domaćeg istraživanja o: (1) značajkama fenomena kockanja mladih, (2) rizičnim i

zaštitnim čimbenicima u podlozi fenomena, te (3) učinkovitosti intervencija kojima se jačaju

zaštitni i smanjuju rizični čimbenici kako bi se utjecalo na vjerojatnost pojave problema

kockanja kod mladih. Slijedi opis programa koji je pripreman uvažavajući gore opisana

obilježja učinkovitih preventivnih intervencija čime se utječe i na povećanje vjerojatnosti

pojave pozitivnih učinaka programa na korisnike što je, u slučaju programa „Tko zapravo

pobjeđuje?“ provjereno kroz planiranu evaluaciju čiji su rezultati predstavljeni kasnije u ovom

Izvješću.

2.1.1. Teorijska utemeljenost programa

Program „tko zapravo pobjeđuje?“ je program univerzalne prevencije kockanja

mladih, što znači da je svojim sadržajem i načinom implementacije namijenjen općoj

populaciji adolescenata u dobi od 14-16 godina, dakle mladima koji se angažiraju u

aktivnostima povezanim s kockanjem, ali još nisu razvili probleme povezane s kockanjem do

mjere da bi im bile potrebne intenzivnije intervencije, odnosno tretman. Program je

vremenski usklađen s potrebama korisnika na način da cilja na rizične čimbenike prije nego

se problem pojavi, ali i na način da sadržajem obuhvaća rizične i zaštitne čimbenike koji su

relevantni u odnosu na razvojno razdoblje adolescencije u kojem se korisnici programa

nalaze. Obilježja adolescentne dobi kao što su, primjerice, važnost vršnjaka, usmjerenost na

kratkoročne posljedice i zanemarivanje dugoročnih, nedovoljna kritičnost u procjenjivanju

socijalnih utjecaja, želja za ostvarivanjem samostalnosti i jedinstvenosti, često nedovoljno

razvijen osjećaj za preuzimanje odgovornosti za vlastita ponašanja i druge, također su uzete

u obzir pri kreiranju sadržaja i metoda u programu.

Najznačajniji rizični i zaštitni čimbenici na kojima se temelje učinkoviti programi

prevencije kockanja opisani su u prethodnom poglavlju, a ovdje su pobrojani oni koji su

obuhvaćeni sadržajima i aktivnostima programa „Tko zapravo pobjeđuje?“:

14

u području znanja to su nepotpuno razumijevanje šansi i vjerojatnosti,

nerazumijevanje fenomena kockanja i klađenja kao mogućeg problema u ponašanju,

nepoznavanje znakova pojave problema povezanih s kockanjem;

u području vještina to su nedovoljno razvijene vještine rješavanja problema i

donošenja odluka, nošenja s osjećajima i utjecajem vršnjaka,

nedovoljno razvijeno kritičko razmišljanje, posebno u funkciji procjene socijalnih

utjecaja (npr. vršnjaci, mediji, roditelji, škola, zajednica).

Program „Tko zapravo pobjeđuje?“ ostvaruje još jedan važan preduvjet učinkovitosti -

sveobuhvatnost. Programi koji imaju namjeru biti učinkoviti, u svoj sadržaj i metode rada

uključuju različita područja života pojedinca, ali i različita okruženja u kojima pojedinac živi.

Sadržaj i metode u programu opisani su u sljedećem poglavlju, a time što program sadrži

planirane 2 komponente – jednu za učenike, te drugu za roditelje i za nastavnike – on

ostvaruje načelo sveobuhvatnosti. Zbog metodologije korištene u evaluaciji programa,

komponentna namijenjena nastavnicima nije izvedena u pilot-primjeni programa. Ona je

planirana u obliku predavanja nastavnicima (kao i predavanje roditeljima) no zbog

osiguravanja ograničavanja utjecaja samo na interventnu skupine evaluacijskog istraživanja,

u ovoj fazi nije primijenjena.

2.1.2. Ciljevi, sadržaj i metode rada s korisnicima u programu – komponenta za učenike

Program za učenike sastoji se od 6 cjelina, pri čemu svaka cjelina traje 90 minuta (2

školska sata). U tablici 1 opisane su pojedine cjeline zajedno s ciljevima/ishoda učenja te

sadržajem i temama koje se obrađuju u svakoj cjelini. Strukturu svake cjeline čine: (1)

uvodna igra/vježba, (2) glavna aktivnost kojom se pokriva tema cjeline, (3) završna rasprava

i (4) evaluacija cjeline. Iznimka su prva i zadnja cjelina koje su sadržavale još i ispunjavanje

upitnika za evaluaciju učinka te postavljanje pravila i dogovor o radu (samo u prvoj cjelini).

Iako vrlo slične strukture, cjeline se razlikuju po korištenim metodama rada s učenicima koje

su u programu raznolike i mijenjale su se od cjeline do cjeline kako bi se učenjem i

poučavanjem obuhvatili svi učenici, uvažavajući njihove načine učenja, navike učenja i

stjecanja novih znanja, spremnost na interaktivan način rada i drugo.

Opći cilj programa „Tko zapravo pobjeđuje?“ je prevencija kockanja i klađenja kod

maloljetnika te razvoj ispravnog odnosa prema igrama na sreću, kao i osobno odgovornog

ponašanja u ovom području. Preventivni programi nikada u potpunosti neće iskorijeniti neko

ponašanje ili problem u ponašanju, ali ono što je prevenciju utemeljilo kao znanost jest

15

činjenica da su poznati rizični i zaštitni čimbenici u podlozi problema čijom promjenom

utječemo i na vjerojatnost pojave nekog problema u ponašanju u budućnosti kod korisnika

programa. Na opći cilj programa, dakle, možemo samo utjecati i ne možemo ga u potpunosti

postići niti izmjeriti. Stoga su u programu postavljeni specifični ciljevi koji se temelje na

teorijskim i znanstveno-istraživačkim spoznajama (obuhvaćaju relevantne rizične i zaštitne

čimbenike za problem kockanja mladih), mjerljivi su te ih je moguće postići u vremenu

trajanja programa. U situaciji ostvarenja navedenih specifičnih ciljeva programa možemo

zaključiti kako su kod korisnika programa osnaženi zaštitni čimbenici i smanjeni rizični

čimbenici za pojavu problema kockanja što s velikom vjerojatnošću predviđa odgodu

angažiranja u aktivnostima kockanja do odrasle dobi te povećava vjerojatnost da će oni

korisnici programa koji se u budućnosti uključe u igranje igara na sreću to činiti na odgovoran

način.

Slijedi popis specifičnih ciljeva programa koji odražavaju pozitivne promjene kod

korisnika programa koje očekujemo da će se pojaviti i time utjecati na prevenciju kockanja:

A. poboljšano znanje mladih o kockanju i posljedicama kockanja

B. poboljšana statistička znanja o šansama i vjerojatnostima te konceptima u podlozi

igara na sreću

C. smanjene kognitivne distorzije povezane s kockanjem

D. unaprijeđene vještine rješavanja problema i donošenja odluka te odolijevanja

vršnjačkom pritisku

E. osnažen osjećaj generalne samo-efikasnosti

16

Tablica 1. Opis programa prevencije kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“

NASLOV CJELINE CILJ CJELINE ISHODI UČENJA SADRŽAJ I TEME

1. cjelina Uvodna radionica

Dvije strane medalje

Upoznati se s glavnim obilježjima i posljedicama uključivanja u kockarske aktivnosti.

• opisati glavna obilježja i posljedice kockanja

• osvijestiti potencijalne opasnosti kockanja

• prepoznati pozitivne i negativne strane kockanja

Na početku prve cjeline postavljaju se pravila rada i sudionike se uvodi u sadržaj i ciljeve programa. U prvoj cjelini otvara se tema kockanja i klađenja mladih i odraslih unutar koje se obrađuju obilježja kockanja mladih te utjecaj tog ponašanja na zdravi razvoj mladih. Uz navedeno, u ovoj cjelini obrađuju se još posljedice kockanja, ovisnički potencijal kockanja, mogućnosti pomoći i podrške osobama koje su razvile problem s kockanjem.

2. cjelina Šanse i vjerojatnosti

Znači, imam šanse?

Razumijevanje koncepata šansi i vjerojatnosti u igrama na sreću, te slučaja i nezavisnosti događaja; povezivanje tih koncepata s mogućim novčanim ulozima i dobicima; razumijevanje da je vjerojatnost gubitka uvijek veća od dobitka, bez obzira na vrstu igre; razumijevanje da intenzivno igranje uvijek povećava vjerojatnost gubitka.

• razumjeti koncepte šanse i vjerojatnosti; slučaja i nezavisnosti događaja

• razumjeti koncept priređivanja igara na sreću

• razumjeti štetnost i rizike intenzivnog kockanja i klađenja

Druga cjelina bavi se razumijevanjem šansi i vjerojatnosti, statističkim znanjima potrebnim za razumijevanje osnovnog koncepta igara na sreću, načinima priređivanja igara na sreću. U skladu s rezultatima istraživanja koji govore da se mladi koji kockaju/klade se, najčešće upuštaju u aktivnosti klađenja u sportskim kladionicama, dio radionice posvećen je konceptu klađenja na sportske događaje.

3. cjelina Posljedice kockanja

Što kad je kocka bačena?

Istražiti i upoznati se s posljedicama uključivanja u igre na sreću.

• prepoznati koje vrste posljedica kockanja/klađenja postoje

• identificirati moguće rizike povezane s kockanjem

• razumjeti važnost kritičkog promišljanja uključivanja u različita ponašanja

• objasniti povezanost naših ponašanja i posljedica

Treća cjelina bavi se posljedicama kockanja na zdravi razvoj mladih, obrađuju se scenariji koji opisuju nepovoljan razvoj događaja povezanih s kockanjem i povezuju se s donošenjem odluka/izbora. Posebno se obrađuju pozitivne/očekivane i negativne posljedice kockanja te se nakon toga dijele na kratkoročne i dugoročne.

17

4. cjelina Rješavanje problema

Imam problem, koji je moj izbor?

Učenje i vježbanje vještine rješavanja problema te poticanje kritičkog razmišljanja o izborima ponašanja i posljedicama.

• objasniti povezanost naših izbora ponašanja i posljedica tih ponašanja

• koristiti vještinu rješavanja problema po koracima kada prepoznamo da nam je potrebna

• osvijestiti kako naši izbori utječu na naše zdravlje, dobre osjećaje i uspjeh u životu

U ovoj cjelini se obrađuje vještina rješavanja problema i donošenja odluka. Na primjeru scenarija razvoja događanja povezanih s kockanjem u životu jednog adolescenta, učenici uče i vježbaju vještinu rješavanja problema u 5 koraka. U ovoj cjelini ponovno je naglasak na posljedicama, no ovaj put se dodaju i sadržaji koji učenicima omogućavaju shvatiti vlastitu odgovornost u donošenje izbora, preuzimanje odgovornosti za te izbore, ali i posljedice koje slijede naše izbore.

5. cjelina Odolijevanje pritisku vršnjaka

Biti dio grupe, a ostati svoj

Učenje i vježbanje socijalne vještine odolijevanja pritisku vršnjaka.

• osvijestiti važnost pripadanja grupi

• prepoznati pritisak vršnjaka u odnosu na vlastita razmišljanja, želje i potrebe

• razumjeti vlastitu odgovornost za ponašanje i posljedice ponašanja

Peta cjelina u programu bavi se utjecajem vršnjaka na ponašanje i donošenje izbora/odluka. S učenicima se obrađuju teme utjecaja vršnjaka, razlikovanja pozitivnog utjecaja i (negativnog) pritiska vršnjaka, prepoznavanja situacija u kojima se nalazimo pod utjecajem vršnjaka, prepoznavanje izazova kod donošenja izbora u situacijama kada se želi pripadati grupi, a od nas se traži da učinimo nešto što ne želimo. Odolijevanje pritisku vršnjaka uči se i vježba po koracima vještine.

6. cjelina Završna radionica

I na kraju, tko zapravo pobjeđuje?

Sažimanje dosadašnjeg sadržaja radionica, podsjećanje na ključne teme i naučeno iz prošlih radionica, provođenje završne evaluacije.

• razumjeti pojam kockanja mladih i problema koji se s kockanjem mogu pojaviti

• objasniti drugima probleme koji se s kockanjem mogu pojaviti i moguće načine rješavanja

• razumjeti vlastitu odgovornost u donošenju izbora kojima se može utjecati na vlastiti zdravi razvoj

Na interaktivan i zabavan način učenici u zadnjoj cjelini prolaze kroz sve obrađene teme i sadržaje na način da odgovaraju na postavljena pitanja korisnika društvenih mreža pri čemu u odgovaranju koriste sva stečena znanja i vještine. Ova cjelina omogućava sumiranje prezentiranog i obrađenog sadržaja te razjašnjavanje eventualnih nejasnoća oko tema kojima se program bavio.

18

S obzirom na gore navedeno, ali i znanstveno-istraživačke spoznaje koje kao jedine

učinkovite metode poučavanja vještina navode interaktivne metode, za prezentaciju sadržaja

programa izabrane su i korištene sljedeće aktivnosti i metode:

A. Primjena upitnika, korištenje tehnike olovka-papir, ispunjavanje protokola i radnih

listova i slično.

B. Igre i vježbe – za upoznavanje i povezivanje članova grupe, za uvođenje u temu,

opuštanje, zagrijavanje i slično.

C. Kreativne tehnike – izrada plakata, kreiranje priča i slogana.

D. Interaktivne metode – poučavanje uz vođene rasprave, igranje uloga, osiguravanje

sudionicima uvjeta za direktno iskustvo vještine koju uče i vježbaju.

E. Poticanje kritičkog razmišljanja i procjenjivanja informacija, događaja i situacija oko

nas, procjenjivanje socijalnih utjecaja.

F. Suradničko učenje – rad u parovima, trojkama, u manjim grupama i izvještavanje o

naučenom pred cijelim razredom uz vođenu raspravu.

G. Korištenje primjera iz stvarnog života i povezivanje s realnim, mogućim i učenicima

bliskim situacijama u životu što predstavlja svojevrsnu pripremu za buduće situacije

koje mogu zahtijevati korištenje vještina i donošenje izbora i odluka.

H. Građenje i održavanje pozitivnih odnosa – stvaranje uvjeta za otvorenu raspravu u

kojoj će se uvažavati i prihvaćati različita razmišljanja; stvaranje pozitivnih odnosa

među članovima grupe, između voditelja i članova grupe i usmjeravanje pažnje na

odnose koje sudionici programa imaju i žele ostvarivati i održavati s drugim ljudima.

2.1.3. Ciljevi, sadržaj i metode rada s korisnicima u programu – komponenta za roditelje i

nastavnike

Kako je već i navedeno, učinkoviti programi u obzir uzimaju različita okruženja u

kojima pojedinci, odnosno neposredni korisnici preventivnog programa žive. Tako i program

„Tko zapravo pobjeđuje?“ u svojim aktivnostima ima planiranu komponentu za roditelje i

nastavnike. Komponenta za roditelje i nastavnike sastoji se od jednokratnog interaktivnog

predavanja namijenjenog roditeljima odnosno nastavnicima koje za cilj ima senzibilizaciju za

temu kockanja i klađenja mladih te moguće psihosocijalne posljedice tog ponašanja na

zdravi razvoj mladih. Polazeći od pretpostavke, potvrđene u praksi i istraživanju, da roditelji i

nastavnici nisu dovoljno senzibilizirani za problem kockanja mladih, u okviru programa

osmišljeno je predavanje za roditelje i nastavnike. Još uvijek se u našem društvu kockanje,

posebno posjećivanje sportske kladionice, ne smatra problemom koji može značajnije

utjecati na zdravi razvoj djece i mladih. To je jedan od razloga da nema ni sustavnog,

19

sveobuhvatnog djelovanja u zajednici koje će uključivati sve građane i njihov stav prema

kockanju maloljetnika. Osim toga, cilj je komponente programa namijenjene roditeljima,

nastavnicima i drugim stručnjacima koji rade s djecom i mladima, pojačati učinak provođenja

preventivnog programa s učenicima. Senzibilizirani i informirani roditelji i nastavnici mogu

svojim djelovanjem pojačati učinke programa tek kada znaju o čemu se u programu radi te

kako kockanje i klađenje može postati problem koji može ozbiljno ugrožavati pozitivan razvoj

njihove djece, odnosno njihovih učenika.

Predavanje za roditelje i nastavnike u trajanju od 60 minuta (45 minuta predavanja + 15

minuta za raspravu) obuhvaća sadržaje koji prate sadržaj preventivnog programa za učenike

putem sljedećih tema:

Što je to problematično i patološko kockanje – opisivanje fenomena kockanja,

kako nastaju problemi povezani s kockanjem, posljedice kockanja kod mladih,

koncepti objašnjavanja problema kockanja mladih.

Epidemiologija problema kockanja – raširenost kockanja u RH i podaci o kockanju

mladih u odnosu na druge zemlje.

Rizični i zaštitni čimbenici povezani s kockanjem mladih – školski (ne)uspjeh,

druga rizična ponašanja, agresivnost

Uloga roditelja u nastanku i prevenciji problema povezanih s kockanjem, ali i

tretmanu već razvijenog problema i prisutnih psihosocijalnih posljedica kockanja.

Uloga nastavnika i drugih stručnjaka u prevenciji i tretmanu problema

povezanih s kockanjem kod mladih.

Predavanje za roditelje završava vremenom predviđenim za pitanja kako bi se osigurala

interakcija sa sudionicima. U tom vremenu predavač(i) imaju priliku odgovoriti na pitanja

sudionika, pojasniti nejasnoće, potaknuti na buduće uključivanje u preventivne programe na

ovom području te osnažiti proaktivno djelovanje u zajednici u smislu prevencije kockanja

mladih.

2.1.4. Implementacija programa

Istraživanja učinkovitosti programa sustavno potvrđuju kako je za uspjeh programa

izuzetno važno pažljivo i detaljno isplanirati implementaciju programa (Tobler i sur., 2000;

Gottfredson and Willson, 2003; Kam, Greenberg, Walls, 2003). Program „Tko zapravo

pobjeđuje?“ implementiran je u dvije srednje škole u Zagrebu – u III.gimnaziji i Školi za

cestovni promet. U svakoj školi, u dogovoru sa stručnim suradnicama izabrana su po 2

20

razreda, jedan prvi i jedan drugi razred. Uz razrede koji će primiti program izabrani su i

kontrolni razredi (također jedan prvi i jedan drugi razred) koji će sudjelovati samo u

evaluacijskom istraživanju učinka programa.

I. Faza pripreme programa odvijala se od listopada 2012. do ožujka 2013. godine i

sadržavala je sljedeće aktivnosti:

Priprema okruženja – dogovori sa stručnim suradnicama uključenih škola koje su

prema dogovorima s autorima programa pripremale školu i djelatnike škole za prihvat

programa;

Priprema konteksta – dogovori oko rasporeda sati i uklapanja preventivnog

programa u raspored; dogovori oko datuma primjene programa; dogovori oko

formalnog sudjelovanja učenika i njihovih obveza; usklađivanje pravila škole s

pravilima ponašanja i rada u programu;

Dogovori između autora/izvoditelja programa i suradnika u školi oko načina

komunikacije, definiranja odgovornosti tijekom programa i protokola postupanja u

slučajevima odstupanja od planirane implementacije ili u izvanrednim situacijama

(npr. kome javiti izostanke učenika, eventualne nepredviđene okolnosti koje ometaju

izvođenje programa i drugo);

Edukacija vanjskih suradnica, Sanje Radić Bursać i Ane Rakić (socijalne

pedagoginje), za provođenje programa s dijelom učenika te dogovori sa suradnikom

doc.dr.sc. Zoranom Zoričićem o sadržaju i načinu održavanja predavanja za roditelje.

II. Faza primjene programa sastojala se od redovite primjene programa prema osmišljenom

planu implementacije što je obuhvaćalo sljedeće:

Provođenje 6 cjelina za učenike u tjednoj dinamici s iznimkama praznika ili drugih

unaprijed planiranih školskih aktivnosti – program se provodio od početka ožujka do

kraja travnja 2013. godine, a provodila su ga tri para educiranih stručnjaka (autora

programa i vanjskih suradnica).

Provođenje predavanja za roditelje – 2 predavanja, u svakoj školi održano je jedno

predavanje za roditelje u periodu provođenja programa za učenike. Nastavnici nisu

bili korisnici predavanja u ovoj pilot-primjeni programa zbog metodoloških zahtjeva

evaluacijskog istraživanja.

Praćenje procesa implementacije – primjena protokola za praćenje provođenja

programa.

Implementacija programa i rezultati primjene instrumenata za praćenje programa i

evaluaciju procesa omogućit će vrijedne informacije za unaprjeđenje programa i njegovu

21

spremnost za diseminaciju. Evaluacija implementacije programa i njezini rezultati prikazani

su u 3. i 4. poglavlju.

2.2. Poštivanje etičkih načela

Razvoj, implementacija i evaluacija programa „Tko zapravo pobjeđuje?“ odvijala se

uz poštivanje osnovnih etičkih načela koja vrijede za rad i istraživanja s djecom i mladima

(Etički kodeks istraživanja s djecom, 2003), poštivanje etičkih kodeksa pomagačkih struka

kojima pripadaju izvoditelji u programu (Etički kodeks socijalnih pedagoga, 2004, Kodeks

etike psihološke djelatnosti, 2004) te etičkih načela prevencijske prakse (Bloom, 1993).

Sudionici evaluacijskog istraživanja (interventna i kontrolna skupina) su u trenutku

istraživanja i primjene programa imali više od 14 godina, što je značilo da su za sudjelovanje

u istraživanju sami dali obavijesni pristanak. Tijekom provođenja bili su informirani o ciljevima

istraživanja, načinu sudjelovanja i njihovim pravima vezanim za sudjelovanje u istraživanju.

Za primjenu programa zatražen je i dobiven obavijesni pristanak roditelja učenika iz

odabranih razreda. Obavijesni pristanak dobiven je na roditeljskom sastanku na kojem su

stručne suradnice iz uključenih škola informirale roditelje o ciljevima preventivnog programa,

vjerodostojnosti i kredibilitetu izvoditelja programa i dobivenoj dozvoli Agencije za odgoj i

obrazovanje za provođenje programa u školama.

Izvedbeni plan programa, sadržaj, aktivnosti i metode korištene u programu kreirane

su s ciljem postizanja dobrobiti za korisnike. Sve odluke donosile su se u najboljem interesu

korisnika. Sudjelovanje u programu je bilo dobrovoljno, uz uvažavanje pravila školskog

kućnog reda. Sudionici su u svakom trenutku mogli odustati od aktivnosti u programu, ni na

koji način im se programom nije štetilo ili im se prouzročila neugoda, birali su mjeru do koje

će sudjelovati, uz kontinuirano poticanje, podršku i vođenje izvoditelja programa kako bi se

povećala vjerojatnost pozitivnih ishoda programa za korisnike. Program je izveden uz

uvažavanje načela participacije korisnika u kreiranju, implementaciji i evaluaciji preventivnih

programa. Participacija sudionika vidljiva je u zajedničkom dogovaranju oko pravila rada i

načina funkcioniranja u grupnom radu, u izboru aktivnosti kada je to bilo potrebno, te u

maksimalnom sudjelovanju korisnika programa u evaluaciji procesa i učinka programa. Sve

aktivnosti su izvedene uz uvažavanje različitosti mišljenja, eventualno različitih vrijednosnih

sustava, socijalno-kulturalnih značajki sudionika, pri čemu je odnos između sudionika, ali i

izvoditelja i sudionika programa podlijegao pravilu povjerljivosti. Informacije koje su sudionici

programa dijelili o sebi, a nisu ugrožavale njihov zdravi razvoj, ostajale su u grupi.

22

3. EVALUACIJA PROGRAMA

3.1. Uvod

Nakon što smo utvrdili nužnost za preventivnim programom i opisali ga, postavlja se

pitanje je li osmišljen program učinkovit. Kako bismo dobili odgovor na to pitanje program

treba evaluirati. Stoga je pažljiva i detaljna evaluacija kratkoročnih i dugoročnih učinaka

programa neizostavni dio prakse temeljene na empirijskim dokazima. Učinkoviti programi u

samom procesu svojeg razvoja uključuju i planiranje evaluacije rezultata i procesa, jer im to

omogućava unaprjeđivanje programa, potvrdu učinkovitosti poduzete intervencije te

osigurava etično postupanje u radu sa sudionicima/korisnicima preventivne intervencije, a

kojima su pozitivni učinci programa na neki način bili obećani postavljenim ciljevima

programa. Povrh toga, evaluacijom se prikupljaju dokazi i argumenti korisni za zagovaranje

prevencije na svima razinama – na razini administrativne i financijske podrške, na razini

socijalnih politika u području prevencije problema u ponašanju mladih, te na razini

sudionika/korisnika i izvoditelja programa.

Glavni pokazatelj učinkovitosti programa je pozitivni pomak u znanjima, vještinama

i ponašanjima obuhvaćenim sadržajem programa u odnosu na razdoblje prije programa. To

znači da evaluacija uvijek uključuje pred-test (prije implementacije programskih aktivnosti) i

post-test (nakon implementacije programskih aktivnosti). Post-testova može biti i više: a)

odmah po završetku programa (za procjenu kratkoročnih učinaka programa) i b) nekoliko

mjeseci, pa čak i godina, kasnije (za procjenu dugoročnih učinaka programa). Dodatno, kako

bismo bili sigurni da do pozitivnog pomaka nakon programa nije došlo slučajno ili zbog nekih

drugih čimbenika koji nemaju veze s programom, evaluacija programa uključuje i

komparabilnu kontrolnu skupinu koja ne sudjeluje u programu. Interventna skupina, koja

sudjeluje u programu, i kontrolna skupina ne smiju se razlikovati ni po općim socio-

demografskim obilježjima niti po onim znanjima, vještinama i ponašanjima koja su

obuhvaćena ciljevima programa. Ukoliko je taj preduvjet zadovoljen, te nakon programa

dobijemo pozitivan pomak primjerice u znanjima u interventnoj, ali ne i u kontrolnoj skupini,

relativno smo sigurni da spomenuti pomak možemo pripisati upravo učincima programa.

Međutim, demonstracija učinkovitosti nekog programa nije jedini cilj evaluacije.

Dodatnu informaciju pružaju informacije o zadovoljstvu korisnika programom. Naime,

ukoliko korisnici nisu zadovoljni programskim aktivnostima, teško je očekivati da će u njima

rado i motivirano sudjelovati, što će sigurno otežati ispunjavanje ciljeva programa. Također,

važno je da korisnici imaju osjećaj subjektivne dobiti, pa dobra evaluacija mora uključiti i

23

provjeru toga što korisnici programa osjećaju da su dobili sudjelovanjem u programu,

odnosno vide li korist od programa za same sebe.

Naposljetku, važno je napraviti i procesnu evaluaciju programa. U ovom dijelu

evaluacije ključnu ulogu imaju kreatori programa odnosno izvoditelji programskih aktivnosti.

Glavni cilj ovog dijela evaluacije jest provjeriti mogućnost izvedbe osmišljenih aktivnosti

prema izvedbenom planu, prepreke za njihovo izvođenje, te ostvarivanje predviđenih

programskih ishoda.

Sve navedene informacije služe kako bi se utvrdilo koje od programskih aktivnosti

funkcioniraju, odnosno koje od njih su učinkovite, što pomaže u odgovoru na dva ključna

pitanja: (1) ima li smisla program i dalje provoditi? te (2) na koji način i u kojem smjeru treba

mijenjati, odnosno dalje razvijati program?

S obzirom da je važno obilježje dobre evaluacije programa njezina usklađenost sa

samim programom, teško je razdvojiti rad na pripremi programa od rada na pripremi

evaluacije. Na slici 1 prikazan je shematski prikaz postupka izrade programskih aktivnosti i

evaluacije preventivnog programa kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“. Kao što se vidi

iz prikaza u prvom koraku, pažljivo su definirani objektivni i mjerljivi ciljevi i ishodi programa,

a tek onda se pristupilo osmišljavanju pojedinih programskih aktivnosti odnosno pojedinih

radionica. Za naš program oni su detaljno opisani u prošlom poglavlju, zajedno s korisnicima

programa. Evaluacija programa dalje je osmišljena tako da prati tzv. pred-test – post-test

istraživački nacrt s kontrolnom skupinom. Racionala ovog istraživačkog nacrta već je

objašnjena. U sljedećem koraku izrađena je baterija instrumenata za provjeru ostvarenosti

ishoda programa. Za bateriju su preuzeti već postojeći valjani i pouzdani upitnici, dok je dio

upitnika konstruiran ciljano za potrebe ovog evaluacijskog istraživanja. Detaljan opis

instrumentarija i postupak njegove primjene opisan je dalje u tekstu. U 4. poglavlju donosimo

i glavne nalaze evaluacijskog istraživanja.

24

Slika 1. Shematski prikaz pripreme, implementacije i evaluacije programa prevencije kockanja mladih „Tko zapravo pobjeđuje?“

25

3.2. Metoda

3.2.1. Uzorak

U evaluacijskom istraživanju prikupljeno je ukupno 213 važećih upitnika. U prvoj točki

mjerenja sudjelovalo je 190 učenika/ca 1. i 2. razreda srednje škole, dok je u drugoj točki

mjerenja sudjelovalo njih 171. Oko polovice učenika/ca bilo je u interventnoj skupini (89 u

prvoj točki i 66 u drugoj točki mjerenja), odnosno njih nešto više u kontrolnoj skupini (101 u

prvoj točki i 105 u drugoj točki). Do razlika u skupinama odnosno do razlika po točkama

mjerenja došlo je zbog slučajnih manjih razlika u veličini razreda koji su sudjelovali u

programu, odnosno zbog činjenica da dio učenika zbog bolesti (ili drugih razloga) nije

prisustvovalo nastavi u trenutku ispitivanja. Iz detaljnih podataka o uzorku prikazanih u tablici

2. vidi se kako je sudjelovao podjednak broj učenika iz oba razreda gimnazije i strukovne

škole. Starost učenika kretala se od 14 do 17 godina (prosječna dob 15.61 godina). Nešto

veći postotak mladića u uzorku posljedica je uključenosti strukovne škole koju pohađaju

prvenstveno učenici muškog spola.

Tablica 2. Osnovni podaci o uzorku u dvije točke mjerenja

I. TOČKA MJERENJA II. TOČKA MJERENJA

Skupina interventna = 89

(46.8%) kontrolna = 101

(53.2%) interventna = 66

(38.6%) kontrolna = 105

(61.4%)

Škola gimnazija = 107

(56.3%) strukovna = 83

(43.7%) gimnazija = 101

(59.1%) strukovna = 70

(40.9%)

Razred 1. razred = 84

(44.2%) 2. razred = 106

(55.8%) 1. razred = 79

(46.2%) 2. razred = 92

(53.8%)

Spol mladići = 127

(67.6%) djevojke = 61

(32.4%) mladići = 111

(64.9%) djevojke = 60

(35.1%)

Provjerili smo i razlikuju li se interventna i kontrolna skupina s obzirom na obilježja

sudionika programa. Ove skupine nisu se razlikovale niti po jednom značajnom obilježju.

Očekivano, podjednak broj učenika iz gimnazije i strukovne škole bio je dijelom obje skupine

(χ2=0.582, n.s.), te je u obje skupine bio podjednak broj učenika prvih i drugih razreda

(χ2=0.919, n.s.). Skupine se nisu razlikovali niti po spolu (χ2=0.784, n.s.) odnosno i u

interventnoj i u kontrolnoj skupini bila je oko trećina djevojaka i dvije trećine mladića. U obje

skupine prosječna dob učenika bila je oko 15 i pol godina (t-test=0.611, n.s.).

Skupine se nisu razlikovale ni s obzirom na stupanj obrazovanja (χ2SSmajka=4.122, n.s.;

χ2SSotac=1.017, n.s.) niti s obzirom na obrazovni status njihovih roditelja (χ2zaposlenostmajka=2.204,

26

n.s.; χ2zaposlenostotac=1.125, n.s.) što je posredan pokazatelj podjednakog socio-ekonomskog

statusa učenika iz ovih skupina.

S obzirom da školski uspjeh može biti indikator više razine rizičnog ponašanja,

učenika provjerili smo i razlikuju li se interventna i kontrolna skupina s obzirom na školski

uspjeh učenika, međutim niti tu nismo pronašli statistički značajnu razliku (t-test=1.582, n.s.).

Učenici iz obje skupine u prosjeku prolaze s vrlo dobrim.

Činjenica da se učenici iz interventne i kontrolne skupine međusobno ne razlikuju po

socio-demografskim obilježjima važna je jer omogućuje pripisivanje eventualnih razlika u

znanju i vještinama nakon programa upravo efektima programa.

3.2.2. Instrumenti

Upitnikom kojim smo htjeli evaluirati UČINKOVITOST PROGRAMA ispitali smo

znanje učenika o kockanju/klađenju, kognitivne distorzije vezane uz kockanje, aktivnosti

kockanja/klađenja tijekom života i u zadnja dva mjeseca, posljedice koje osjećaju zbog

svojeg kockanja u posljednja tri mjeseca, vještine rješavanja problema, vještinu odupiranja

vršnjačkom pritisku te osjećaj samo-efikasnosti za suočavanje s životnim problemima.

A. Znanje o kockanju/klađenju ispitali smo s 20 tvrdnji na koje je učenik trebao

odgovoriti s točno, netočno ili ne znam. Sadržajno su tvrdnje obuhvaćale znanje o vrstama

kockarskih igara (npr. „Kartanje s prijateljima/obitelji za novac vrsta je kockanja.“), o

vjerojatnostima (npr. „Ako se nešto događa po slučaju, to znači da je taj događaj nemoguće

predvidjeti.“) i o posljedicama kockanja (npr. „Samo oni koji kockaju svaki dan razviju

ovisnost o kockanju.“).

B. Kognitivne distorzije u kockanju ispitane su Upitnikom kognitivnih distorzija u

kockanju konstruiranom za potrebe već spomenutog velikog istraživanja „Navike i obilježja

kockanja adolescenata iz urbanih sredina Republike Hrvatske“. Upitnik kroz 14 čestica mjeri

dvije dimenzije kognitivnih distorzija – (1) iluziju kontrole koja se temelji na znanjima i

vještinama (npr. „Za zaraditi novac kockanjem potrebno je imati dobar sistem igre“) i (2)

netočno poimanje slučaja i vjerojatnosti/praznovjerje (npr. „Ako osoba duže vrijeme gubi

u kockanju, veća je vjerojatnost da će uskoro početi dobivati.“; „Usmjeravanje misli na

dobitak povećava njegovu vjerojatnost.“). U dosadašnjim istraživanjima ovaj upitnik pokazao

je zadovoljavajuće psihometrijske karakteristike – dobru valjanost i pouzdanost. U ovom

27

evaluacijskom istraživanju potvrđena je njegova dvodimenzionalna faktorska struktura i

zadovoljavajuća pouzdanost u obje točke mjerenja (αiluzija kontrole_T1=.73; αpraznovjerje/slučaj_T1=.79;

αiluzija kontrole_T2=.82; αpraznovjerje/slučaj_T2=.87).

C. Dio upitnika kojim smo ispitali aktivnosti kockanja sadrži pitanja o vrstama i

učestalosti igranja šest igara na sreću: sportske kladionice, virtualne utrke konja i slične

igre, igre na automatima, loto, jednokratne srećke, rulet ili bilo koje druge igre u casinu. Radi

se o igrama koje su se u istraživanju „Navika i obilježja kockanja adolescenata u urbanim

srednima RH“ pokazale kao najzastupljenije među mladima (prvih pet), a kojima su još

pridodane igre u casinu kao posebno rizična skupina igara na sreću povezana s vrlo

ozbiljnim posljedicama. Zadatak sudionika bio je dvojak. Prvo su za svaku igru na sreću

trebali označiti KOLIKO ČESTO IGRAJU NAVEDENE IGRE NA SREĆU (nikada - jednom

godišnje ili manje od toga – otprilike nekoliko puta godišnje – otprilike 1-2 puta mjesečno -

otprilike jednom tjedno - nekoliko puta tjedno – svakodnevno). Nakon toga su trebali označiti

koliko često su navedene igre na sreću igrali u POSLJEDNJA DVA MJESECA (niti jednom -

jednom ili dva puta – otprilike 1-2 puta mjesečno - otprilike jednom tjedno - nekoliko puta

tjedno – svaki dan).

D. Posljedice/rizičnost kockanja adolescenata ispitane su Kanadskim upitnikom

kockanja adolescenata - CAGI (Wiebe, Tremblay, Wynne i Stinchfield, 2010). Radi se o

instrumentu konstruiranom ciljano za procjenu rizičnosti kockanja adolescenata koji

izbjegava neka od ograničenja drugih upitnika. Rizičnost kockanja adolescenata prvenstveno

se procjenjuje kroz ozbiljnost posljedica koje ono ima na psihosocijalno funkcioniranje mlade

osobe, a ne isključivo kroz intenzitet kockanja i navike vezane uz kockarske aktivnosti. U ovo

istraživanje uvršten je samo dio cijelog instrumenta odnosno onih 9 čestica koje služe za

kategorizaciju rizičnosti adolescenta kockara. Zadatak sudionika je da na ljestvici od 4

stupnja (nikada – ponekad – većinu vremena – gotovo uvijek) procjeni koliko je u zadnja tri

mjeseca osjećao posljedicu koja se opisuje u pojedinoj tvrdnji (npr. „Koliko često si izostao ili

odustao od nekih slobodnih aktivnosti (npr. sport, muzička škola i sl.) zbog kockanja /

klađenja?“; „Koliko često si se vraćao drugi dan kako bi pokušao vratiti novac izgubljen

kockanjem / klađenjem?“). Temeljem ukupnog rezultata na ovih 9 čestica adolescenti se

svrstavaju u jednu od tri kategorije – (1) nepostojanje problema vezanih uz kockanje („zeleno

svjetlo“); (2) niska do srednja ozbiljnost problema vezanih uz kockanje („žuto svjetlo“) i (3)

visoka ozbiljnost problema vezanih uz kockanje („crveno svjetlo“).

E. Vještine rješavanja problema ispitane su kratkim upitnikom od 5 čestica

konstruiranim za potrebe ovog evaluacijskog istraživanja. Zadatak sudionika bio je da na

skali od 1 do 5 (1-nikada; 2-rijetko; 3-ponekad; 4-često; 5-gotovo uvijek) odgovore koliko

28

dobro svaka tvrdnja opisuje kako oni osobno pristupaju određenim situacijama u životu (npr.

„Kada imam problem, pokušavam ga sagledati s različitih strana i smisliti različita moguća

rješenja.“). Viši rezultat, koji se dobiva kao prosjek odgovora na svim česticama, ukazuje na

bolje vještine rješavanja problema. U obje točke mjerenja potvrđena je jednodimenzionalna

struktura upitnika. Jedan faktor koji se interpretira kao vještina rješavanja problema

objašnjava 46% ukupne varijance u prvoj točki mjerenja, te 58% ukupne varijance u drugoj

točki mjerenja. Pouzdanost tipa unutarnje konzistencije je zadovoljavajuća (αT1=.70; αT2=.81).

F. Vještine odupiranja vršnjačkom pritisku također su ispitane kratkim upitnikom

od 5 čestica konstruiranim za potrebe ovog evaluacijskog istraživanja. Zadatak sudionika

ponovno je bio na ljestvici od 1 do 5 (1-nikada; 2-rijetko; 3-ponekad; 4-često; 5-gotovo uvijek)

odgovoriti koliko dobro svaka tvrdnja opisuje njihovo pristupanje određenim situacijama u

životu (npr. „Kada me netko nagovara na nešto što ne želim napraviti, znam koji je najbolji

način na koji mogu odbiti napraviti nešto, a da se pri tome druga osoba ne uvrijedi/naljuti.“).

Viši rezultat, koji se dobiva kao prosjek odgovora na svim česticama (pri čemu se zadnja

čestica obrnuto boduje), ukazuje na bolje vještine odupiranja vršnjačkom pritisku. U obje

točke mjerenja potvrđena je jednodimenzionalna struktura upitnika. Jedan faktor koji se

interpretira kao vještina odupiranja vršnjačkom pritisku objašnjava 37% ukupne varijance u

prvoj točki mjerenja, te 42% ukupne varijance u drugoj točki mjerenja. Pouzdanost tipa

unutarnje konzistencije nešto je niža, ali još uvijek zadovoljavajuća (αT1=.54; αT2=.55).

G. Upitnikom generalne samoefikasnosti (Schwarzer i Jerusalem, 1995) ispitali

smo osjećaj samoefikasnosti za suočavanje sa životnim situacijama i problemima. Upitnik se

sastoji od 10 čestica (npr. „Uvijek mogu riješiti teške probleme ako se dovoljno potrudim“).

Zadatak sudionika je da na skali od 5 stupnjeva odgovori koliko se svaka od čestica odnosi

na njega osobno, pri čemu 1 znači uopće se ne odnosi na mene, a 5 u potpunosti se odnosi

na mene. Viši rezultat, koji se dobiva kao prosjek odgovora na svim tvrdnjama, ukazuje na

viši osjećaj generalne samoefikasnosti. Potvrđena je jednodimenzionalna struktura upitnika,

pri čemu je u prvoj točki mjerenja objašnjeno 39% varijance, a u drugoj točki 46%

varijance. Pouzdanost tipa unutarnje konzistencije je visoka (αT1=.82; αT2=.87).

U dijelu evaluacije koja se bavila SUBJEKTIVNOM DOBITI I ZADOVOLJSTVOM

KORISNIKA PROGRAMA konstruirana su dva upitnika – jedan za učenike koji su prolazili

kroz program i jedan za roditelje tih učenika koji su slušali predavanje o kockanju mladih s

ciljem senzibilizacije na temu kockanja adolescenata.

29

A. Upitnik za učenike uključivao je pitanja o zadovoljstvu radionicama, konkretnim

programom i korištenim materijalima, te se tražila subjektivna procjena učenika o ostvarenim

ishodima i ciljevima programa.

B. Upitnik za roditelje uključivao je pitanja o zadovoljstvu predavanjem i

predavačem, te o procjeni korisnosti predavanja za osvještavanje odnosno upoznavanje s

problematikom kockanja/klađenja adolescenata.

Kako bi se evaluirao i PROCES IMPLEMENTACIJE PROGRAMA za svaku radionicu

konstruiran je upitnik za procesnu evaluaciju. Ovaj upitnik sadržavao je otvorena pitanja o

trajanju i ostvarenosti planiranih aktivnosti, eventualnim preprekama zbog kojih aktivnosti

nisu provedene prema planu, atmosferi koja je vladala tijekom rada, te o razlozima

eventualnog neispunjavanja ciljeva pojedine radionice. Dodatno, svaki voditelj je na skali od

1 (nimalo) do 4 (izrazito visoko/jako) procijenio interes učenika, razinu interakcije s

učenicima, koliko se dobro osjećao vodeći radionicu, te stupanj u kojem su ostvareni ishodi

radionice. Naposljetku su voditelji mogli napisati svoje komentare odnosno sugestije za

poboljšanja svake pojedine radionice.

3.2.3. Postupak

Učenici su upitnike ispunjavali u dvije točke grupno u svojim razredima. U svakoj od

točaka ispunjavali su isti upitnik. Interventne skupine učenika upitnik su ispunjavale u sklopu

programskih radionica (na samom početku programa i na samom kraju posljednje radionice).

Kontrolne skupine učenika su upitnike ispunjavale u sklopu redovite nastave u istom tjednu

kada i interventne skupine. Učenici iz interventne i iz kontrolne skupine ispunjavali su

identičan upitnik. Jedina iznimka bio je Upitnik subjektivne dobiti i zadovoljstva koji je nakon

završenog programa ispunjavala isključivo interventna skupina. Ispunjavanje je u obje točke

trajalo između 15 i 20 minuta.

Kako bi se mogli spojiti rezultati za istog učenika kroz dvije točke mjerenja, a

sudionicima osigurala anonimnost, učenici su na početku upitnika napisali šifru prema ključu

koji je odredio istraživač. Šifra se sastojala od kombinacije slova i brojki temeljem kojih nije

moguće utvrditi identitet pojedinog učenika. Tijekom primjene upitnika uvijek je bio prisutan

jedan voditelj kako bi pojasnio eventualne nejasnoće i pomogao pri ispunjavanju. Posebna

pažnja je posvećena tome da učenici upitnike ispunjavaju motivirano i iskreno.

30

Roditelji su upitnik zadovoljstva ispunjavali odmah po završetku predavanja.

Ispunjavanje je trajalo 5 minuta.

Upitnike za procesnu evaluaciju voditelji pojedinih radionica su zajednički ispunjavali

odmah po završetku svake radionice.

31

4. REZULTATI EVALUACIJE PROGRAMA

4.1. Stanje prije implementacije programa

Prvo smo provjerili aktivnosti kockanja adolescenata iz interventne i kontrolne

skupine, osjećaju li učenici već neke posljedice zbog svojeg kockanja te u kojoj dobi su

započeli s kockarskim aktivnostima. Ove informacije važne su iz dva razloga – (1) kako

bismo provjerili kockaju li uopće učenici koji su obuhvaćeni programom, odnosno hoćemo li

potvrditi nalaze dobivene već spomenutim prevalencijskim istraživanjem; (2) kako bismo

provjerili razlikuju li se učenici iz interventne i kontrolne skupine s obzirom na svoje aktivnosti

kockanja. Očekivali smo da ćemo ponovno utvrditi kako adolescenti imaju iskustva s

kockanjem, kako kockaju relativno često (posebno dečki u sportskim kladionicama), kako su

prvi put s kockanjem započeli relativno rano te kako već osjećaju neke posljedice zbog

svojeg kockanja. Također smo očekivali da se učenici interventne i kontrolne skupine neće

međusobno razlikovati u aktivnostima i navikama kockanja.

U tablici 3 prikazana je učestalost kockanja srednjoškolaca iz uzorka tijekom njihovog

života (eng. life-time prevalence). U skladu s očekivanjima, najzastupljenija aktivnost je

sportsko klađenje. Tako se oko polovine učenika barem jednom u životu kladilo na sportske

rezultate, a od 18-22% učenika to čini redovito tj. jednom tjedno ili češće o toga. Uzmemo li u

obzir da je sudjelovanje u bilo kojoj igri na sreću maloljetnicima zabranjeno, ovaj je podatak

zabrinjavajući, ali i u skladu s dosadašnjim spoznajama. Što se drugih igara tiče, učenici iz

obje skupine (interventna i kontrolna) u velikoj mjeri imaju iskustvo igranja lutrijskih igara (loto

i jednokratne srećke), no u njima sudjeluju rijetko. Nadalje, kockarske aktivnosti za koje

znamo da imaju visoki adiktivni potencijal i da mogu biti svojevrsni „ulaz“ u problematično

kockanje kao što su automati, rulet i druge igre u kasinu, među učenicima nisu visoko

zastupljene, no još uvijek pronalazimo određeni postotak učenika koji ih igra: igre na

automatima igra 20% učenika iz interventne i 10% učenika iz kontrolne skupine, a rulet je

zastupljen s 10% u interventnoj i s 1% u kontrolnoj skupini.

32

Tablica 3. Deskriptivni prikaz učestalosti kockanja tijekom cijelog života (life-time prevalence)

Svaki dan

Nekoliko puta tj.

Jednom tjedno

1x ili 2x mjesečno

Nekoliko puta god.

Jednom godišnje

Nikada

Sportske

kladionice

Interventna N

%

4

(4,5%)

4

(4,5%)

12

(13,5%)

11

(12,4%)

6

(6,7%)

12

(13,5%)

40

(44,9%)

Kontrolna N

%

2

(2,0%)

8

(7,9%)

8

(7,9%)

6

(5,9%)

13

(12,9%)

6

(5,9%)

58

(57,4%)

Loto

Interventna N

%

1

(1,1%)

2

(2,2%)

1

(1,1%)

1

(1,1%)

10

(11,2%)

12

(13,5%)

62

(69,7%)

Kontrolna N

%

1

(1,0%)

1

(1,0%)

0

(0,0%)

3

(3,0%)

16

(15,8%)

15

(14,9%)

65

(64,4%)

Jednokratne

srećke

Interventna N

%

2

(2,2%)

1

(1,1%)

0

(0,0%)

1

(1,1%)

11

(12,4%)

23

(25,8%)

51

(57,3%)

Kontrolna N

%

0

(0,0%)

2

(2,0%)

1

(1,0%)

2

(2,0%)

14

(13,9%)

22

(21,8%)

60

(59,4%)

Automati

Interventna N

%

2

(2,2%)

0

(0,0%)

0

(0,0%)

0

(0,0%)

6

(6,7%)

9

(10,1%)

72

(80,9%)

Kontrolna N

%

0

(0,0%)

0

(0,0%)

1

(1,0%)

1

(1,0%)

5

(5,0%)

4

(4,0%)

90

(89,1%)

Virtualne

utrke

Interventna N

%

1

(1,1%)

1

(1,1%)

1

(1,1%)

3

(3,4%)

7

(7,9%)

9

(10,1%)

67

(75,3%)

Kontrolna N

%

1

(1,0%)

1

(1,0%)

0

(0,0%)

6

(5,9%)

4

(4,0%)

6

(5,9%)

83

(82,2%)

Rulet

Interventna N

%

1

(1,1%)

0

(0,0%)

3

(3,4%)

2

(2,2%)

0

(0,0%)

3

(3,4%)

80

(89,9%)

Kontrolna N

%

0

(0,0%)

0

(0,0%)

0

(0,0%)

0

(0,0%)

0

(0,0%)

1

(1,0%)

100

(99,0%)

Kako bismo provjerili razlikuju li se interventna i kontrolna skupina u učestalosti

kockanja, proveli smo t-test, te se pokazalo da statistički značajne razlike postoje samo u

učestalosti igranja ruleta i drugih igara u kasinima i to na način da u tim aktivnostima u većoj

mjeri participiraju učenici iz interventne skupine (Slika 2.). Kada je o ostalim aktivnostima

kockanja riječ, učenici iz obje skupine u podjednakoj mjeri su tijekom života imali iskustva

igranja što je važno za polazišnu točku mjerenja učinkovitosti preventivnih intervencija.

33

Slika 2. Razlike između interventne i kontrolne skupine s obzirom na učestalost sudjelovanja u različitim aktivnostima kockanja tijekom cijelog života (life-time prevalence)

Iz inozemnih istraživanja znamo da je dob početka kockanja važan prediktor razvoja

problema povezanih s kockanjem. Točnije, veća je vjerojatnost da će oni pojedinci koji počnu

kockati kao djeca i/ili adolescenti u kasnijoj dobi razviti brojne druge probleme povezane s

kockanjem (Fisher, 1992). Istraživanja kontinuirano potvrđuju značajnu prediktivnu ulogu

ranog početka kockanja, pa su tako Gupta i Derevensky (1998) utvrdili da je dob početka

kockanja maloljetnika s problemima povezanim s kockanjem bila 10.9 godina, a Griffiths

(1995) 9.2 godine. Također znamo da rizičnost za razvoj psihosocijalnih posljedica nije

jednaka za sve igre, te smo stoga srednjoškolce iz uzorka zamolili da za svaku pojedinačnu

igru naznače s koliko su je godina prvi put igrali. Očekivano, prosječna dob početka najniža

je kod Lota i iznosi oko 10 godina. Potom slijede sportske kladionice u koje se maloljetnici

uključuju s otprilike 12.5 godina. Prosječna dob početka igranja automata i ruleta je nešto

viša i kreće se od oko 12.5 do 15 godina života. Vidljivo je da je riječ o izuzetno ranoj dobi

prvog iskustva igranja, posebno visoko rizičnih igara kao što su sportske kladionice, automati

i rulet. I ovdje smo provjerili razlikuju li se interventna i kontrolna skupina s obzirom na dob

početka sudjelovanja u igrama na sreću, te se potvrdilo da takve razlike ne postoje. Dakle,

učenici iz interventne i kontrolne skupine izjednačeni su i s obzirom na ovaj kriterij.

0 1 2 3 4 5 6

Rulet

Virtualne utrke

Automati

Jednokratne srećke

Loto

Sportska kladionica

Kontrolna Interventna

t=1.128; p>.05

t=-0.270; p>.05

t=0.227; p>.05

t=1.310; p>.05

t=0.630; p>.05

t=2.799; p

34

Slika 3. Razlike između interventne i kontrolne skupine s obzirom na dob početka sudjelovanja u različitim aktivnostima kockanja

Već je spomenuto da se ozbiljnost psihosocijalni posljedica povezanih s kockanjem

mjerila Kanadskim upitnikom kockanja adolescenata – CAGI (Wiebe, Tremblay, Wynne i

Stinchfield, 2010) kojim smo izračunali opću mjeru ozbiljnosti tih posljedica (GPSS). Riječ je

o mjeri koja sadrži devet čestica (pitanja na instrumentu) koje se odnose na psihološke,

socijalne i financijske posljedice, te preokupaciju i gubitak kontrole. Drugim riječima, ona

predstavlja pokazatelj stupnja opće razine ozbiljnosti problema. Za stjecanje uvida u glavna

obilježja problema povezanih s kockanjem, vrijedni su nam podaci o zastupljenosti određene

vrste posljedica među srednjoškolcima iz uzorka. U Tablici 4 dodatno su istaknute one

psihosocijalne posljedice koje se barem ponekad manifestiraju kod najmanje 20%

srednjoškolaca. To su: planiranje aktivnosti vezane uz kockanje/klađenje (čestica 3); iskustvo

loših osjećaja zbog načina na koji se kocka/kladi (čestica 4); vraćanje drugi dan kako bi se

nadoknadio novac (čestica 5); skrivanje kockanja od važnih osoba (čestica 6); osjećaj da su

se razvili problemi povezani s kockanjem (čestica 7).

15

13.77

10.33

12.47

12.33

12.04

10.97

12.59

0 5 10 15

Rulet

Automati

Loto

Sportska kladionica

Kontrolna Interventna

t=-0.245; p>.05

t=-0.875; p>.05

t=1.869; p>.05

t=1.174; p>.05

35

Tablica 4. Deskriptivni prikaz distribucije odgovora na česticama instrumenta Kanadski upitnik kockanja adolescenata – CAGI; Ukupna mjera ozbiljnosti problema povezanih s kockanjem (GPSS)

Nikada Ponekad Većinu

vremena Gotovo uvijek

1. Koliko često si izostao ili odustao od nekih slobodnih aktivnosti (npr. sport, muzička škola i sl.) zbog kockanja / klađenja?

Interventna N %

80 (90.9%)

8 (9.1%)

0 (0.0%)

0 (0.0%)

Kontrolna N %

84 (83.2%)

15 (14.9%)

2 (2.0%)

0 (0.0%)

2. Koliko često si propustio druženje s prijateljima koji se ne kockaju / klade, kako bi se družio s prijateljima koji se kockaju / klade?

Interventna N %

81 (91.0%)

5 (5.6%)

2 (2.2%)

0 (0.0%)

Kontrolna N %

89 (88.1%)

7 (6.9%)

2 (2.0%)

0 (0.0%)

3. Koliko često si aktivnosti vezane uz kockanje / klađenje planirao?

Interventna N %

57 (64.8%)

27 (30.7%)

3 (3.4%)

1 (1.1%)

Kontrolna N %

77 (76.2%)

14 (13.9%)

7 (6.9%)

3 (3.0%)

4. Koliko često si se osjećao loše zbog načina na koji se kockaš / kladiš, ili zbog onoga što se događa dok se kockaš / kladiš?

Interventna N %

63 (71.6%)

10 (11.4%)

11 (12.5%)

4 (4.5%)

Kontrolna N %

78 (77.2%)

15 (14.9%)

6 (5.0%)

2 (2.0%)

5. Koliko često si se vraćao drugi dan kako bi pokušao vratiti novac izgubljen kockanjem / klađenjem?

Interventna N %

63 (73.9%)

16 (18.2%)

6 (6.8%)

3 (3.4%)

Kontrolna N %

83 (82.2%)

9 (8.9%)

6 (5.9%)

3 (3.0%)

6. Koliko često si skrivao svoje kockanje / klađenje od roditelja, drugih članova obitelji ili nastavnika?

Interventna N %

65 (73.9%)

9 (10.2%)

7 (8.0%)

7 (8.0%)

Kontrolna N %

78 (77.2%)

13 (12.9%)

4 (4.0%)

6 (5.9%)

7. U protekla 3 mjeseca, koliko često si osjećao da možda imaš problem s kockanjem / klađenjem?

Interventna N %

69 (78.4%)

13 (14.8%)

3 (3.4%)

3 (3.4%)

Kontrolna N %

93 (92.1%)

4 (4.0%)

2 (2.0%)

2 (2.0%)

Nikada 1 – 3 puta

4 – 6 puta

7 ili više puta

8. Koliko često si novac namijenjen za hranu, odjeću, kino i slično potrošio za kockanje / klađenje, ili za vraćanje dugova izazvanih kockanjem / klađenjem?

Interventna N %

78 (88.6%)

7 (8.0%)

2 (2.3%)

0 (0.0%)

Kontrolna N %

92 (91.1%)

5 (5.0%)

2 (2.0%)

2 (2.0%)

9. Koliko često si ukrao novac ili druge vrijedne stvari kako bi se kockao / kladio ili kako bi vratio dugove izazvane kockanjem / klađenjem?

Interventna N %

82 (93.2%)

4 (4.5%)

2 (2.3%)

0 (0.0%)

Kontrolna N %

98 (97.0%)

2 (2.0%)

0 (0.0%)

1 (1.0%)

Dakle, izraženije su psihološke posljedice, te preokupacija i gubitak kontrole nad

ponašanjem, dok su posljedice koje pripadaju faktoru financijskih i socijalnih posljedica

36

izražene u nešto manjoj mjeri. Također smo izračunali prosječan rezultat na ukupnoj mjeri

ozbiljnosti problema povezanih s kockanjem, te on iznosi 1.23 za kontrolnu i 1.28 za

interventnu skupinu (Slika 4). Riječ je o rezultatu srednje vrijednosti koji nikako ne smijemo

zanemariti, posebno u kontekstu činjenice da je riječ o vrlo mladim osobama. Provjerili smo i

razlikuju li se dvije skupine srednjoškolaca s obzirom na razinu ozbiljnosti problema, te među

njima ne postoji statistički značajna razlika. Točnije, u trenutku mjerenja u prvoj točki (prije

početka programa) učenici i interventne i kontrolne skupine u podjednakoj mjeri razvili su

štetne psihosocijalne posljedice povezane s kockanjem.

Slika 4. Razlike između interventne i kontrolne skupine u generalnoj mjeri ozbiljnosti problema povezanih s kockanjem (GPSS) na Kanadskom upitniku kockanja adolescenata (CAGI)

S obzirom da