Operna kostimirana izvedba Nera Gojanović, mezzosopran

Martina Klarić, sopran Gordana Pavić, glasovir

Martina Klarić (Šibenik, 1983.), sopran, maturirala je pjevanje u klasi Jagode Ivančević–Perković i opću gimnaziju u rodnom Šibeniku. Na Državnom natjecanju učenika glazbe i plesa 2001. osvaja prvu nagradu u kategoriji za pjevače do 18 godina. Godine 2002. upisuje studij pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesorice Snježane Bujanović-Stanislav. Kao solist duhovne i svjetovne glazbe ostvaruje nastupe diljem Hrvatske i inozemstva (Italija, Austrija, Estonija, Mađarska, Slovenija, Češka). U izvedbama Missa Criolla A. Ramireza i Missa Brevis F. J. Haydna nastupa kao solistica. U ljeto 2006. godine održava samostalni koncert u sklopu festivala Nei Suoni Dei Luoghi u mjestu Mariano del Friuli, Italija (u suradnji s Hrvatskom glazbenom mladeži). Redovita je polaznica stručnih seminara i sudionica brojnih projekata MDF-a u Šibeniku. Sudjeluje u stvaranju glazbenih kulisa dječjih predstava (Kazalište sjena) te u radio dramama HRT–a. Članica je ansambla vokalnih solista Madrigal. U suradnji Muzičke akademije i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u svibnju 2004. godine debitira ulogom Bijele mačke u Ravelovoj operi Dijete i čarolije. Koncertom u Muzeju Mimara u svibnju 2007. godine diplomirala je na odsjeku za solo pjevanje pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu a iste godine upisuje umjetničko usavršavanje u klasi profesorice Snježane Bujanović-Stanislav. Godine 2009. u Dubrovniku na Državnom natjecanju učenika glazbe i plesa osvaja drugu nagradu u kategoriji postdiplomanata. Honorarna je članica zbora Opere HNK u Zagrebu gdje u posljednjih nekoliko sezona ostvaruje solističke nastupe u operama G. Puccinija Suor Angelica i Turandot te Verdijevu Rigolettu. U HNK-u Split u ožujku 2010. nastupa u Seviljskom brijaču u ulozi Berte. Kao solistica nastupa u zajedničkom projektu Drame, Opere i Baleta HNK u Moliereovoj i Lullyevoj komediji Građanin plemić. Predavačica je na Rock-akademiji u Zagrebu na odsjeku solo pjevanja.

Nera Gojanović rođena je 1979. godine u Šibeniku gdje je završila osnovno i srednje glazbeno obrazovanje.Muzičku akademiju upisuje u Zagrebu 1997. godine u klasi prof. Snježane Bujanović-Stanislav. Tijekom studija učestalo je pjevala na koncertima u Hrvatskom glazbenom zavodu te na raznim akademskim produkcijama. Kao predstavnica Hrvatske putovala je na Tajvan i Filipine, gdje je sudjelovala u radu Svjetskog zbora. Održala je niz koncerata od kojih neke pod okriljem organizacija Šibenik metopola mladih, Hrvatska glazbena scena mladih, Hrvatska glazbena mladež itd. Sudjelovala je u radu Orguljaške škole u Šibeniku pod vodstvom prof. Marija Penzara. Debitirala je na sceni HNK u Zagrebu ulogom sestre Zelatrice u operi Sestra Angelica G. Puccinia. Na istoj sceni ostvarila je i ulogu sestre Dulcine u već navedenoj operi, te ulogu Ciesce u operi Gianni Schicchi istog autora, pod ravnanjem maestra Tomislava Facinia u režiji Stefani Yamnicki. Godine 2002. kao solistica sudjelovala je u izvedbi oratorija Ivana Orleanska na lomači A. Honnegera, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. U HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci, položivši audiciju kod maestre Nade Matošević, dobiva ulogu Lole u operi Cavaleria rusticana P. Mascagnia, te Ciesce u operi Gianni Schicchi G. Puccinia.. Godine 2001. osvojila je nagradu kao najbolji student Šibensko-kninske županije na području umjetnosti. Diplomirala je 2003. godine, koncertom u Povijesnom muzeju grada Zagreba. Magistrirala je pri muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Nelli Manuilenko. Stručno se usavršavala na brojnim seminarima kod uvaženih umjetnika: Vlatke Oršanić, Anne-Marie Zeller, Tiziana Šojot, Lidije Horvat-Dunjko, Gerharda Zellera, Eve Blahove itd. Od veljače 2008. angažirana je kao umjetnički suradnik za glazbenu i glazbeno-scensku djelatnost u Šibenskom kazalištu te kao urednik glazbenog dijela programa Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku. Član je povjerenstva Sajma u srednjovjekovnom Šibeniku te umjetnički voditelj i producent Festivala klasične glazbe Musica appassionata.

Gordana Pavić rođena je u Zadru gdje je završila osnovno i srednje glazbeno obrazovanje u klasi prof. Zlate Eterović. Kao učenica uspješno je nastupala na školskim i javnim nastupima, državnim natjecanjima i kulturnim događanjima u rodnom gradu. Godine 1994. upisuje studij klavira u klasi prof. Jakše Zlatara pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Iste godine održava prvi samostalni koncert. Za trajanja studija redovito je nastupala u Hrvatskom glazbenom zavodu, na akademskim produkcijama i redovito pohađala razne stručne seminare. Dobitnica je Nagrade Darko Lukić 1997. godine u kategoriji glasovirske pratnje. Za vrijeme i nakon studija nastupala je diljem Hrvatske (Zagreb, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik, Hvar, Brač, Drniš, Metković, Opuzen itd.). Godine 1998. završava studij s najvišim ocjenama te osvaja 3. nagradu na Državnom natjecanju. Ostvaruje umjetničku suradnju s drugim glazbenicima te se uspješno predstavila na više koncerata u organizaciji udruge Šibenik metropola mladih, Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, Hrvatske glazbene scene mladih i Koncertne direkcije. Bila je stipendistica Grada Zagreba, a više puta gostovala je u emisijama HRT-a. Od 1999. godine živi u Šibeniku gdje radi u Glazbenoj školi Ivana Lukačića kao profesorica glasovira. U predanom pedagoškom radu bilježi uspjehe svojih učenika na regionalnim i državnim natjecanjima te obnaša dužnost pročelnice glasovirskog odsjeka.Učestalo surađuje s opernom pjevačicom Nerom Gojanović s kojom bilježi veliki broj uspješnih koncerata u zemlji i inozemstvu. U ožujku 2006. nastupala je u sklopu turističke prezentacije Grada Šibenika u Zuerichu te u svibnju na koncertu u povodu otvaranja Dana kulture Republike Hrvatske u Sarajevu. U svibnju 2006. završava umjetničko usavršavanje na poslijediplomskom studiju pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Jakše Zlatara.

Martina Klarić, sopran Nera Gojanović, mezzosopran

Gordana Pavić, klavir D. Pejačević Ruža (1885.-1923.) W. A. Mozart Sul aria, duet Susanne i Grofice (1756.-1791.) (iz opere Figarov pir) I. pl Zajc Jelenina romanca (1832.-1914.) (iz opere Nikola Šubić Zrinjski) W. A. Mozart (1756.-1791.) Ah, che tutta in un momento, duet Fiordiligi i Dorabelle (iz opere Cosi fan tutte ) J. Massenet Va! laisse couler mes larmes, arija Charlotte (1842.-1912.) (iz opere Werter) F. Chopin Etida u As-duru (1809.-1849.). Etida u E-duru P. I. Čajkovski Duet Lize i Poline (iz opere Pikova dama) (1840.-1893.) G. Bizet Habanera, arija Carmen (1838.-1875.) (iz opere Carmen) C. Gounod Ah! jeris de me voir si belle en ce miroir, (1818.-1893.) arija Marguerite (iz opere Faust) C. Debussy Suite bergamasque (1862.-1918.) Clair de lune G. C. Menotti O black swan, duet Monike i Madam Flore (1911.-2007.) (iz opere The Medium) G. Bizet Duet karata, Frasquita i Merceds (1838.-1875.) (iz opere Carmen) G. Bizet Seguidille, arija Carmen (1838.-1875.) (iz opere Carmen) F. Lehar Meine lippen, arija Judite (1870.-1948.) (iz opere Judita)

Već na početku vrijedne biografije hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885.-1923.), njezina autorica, muzikologinja Koraljka Kos, ističe kako se radi o radnoj biografiji, bez skandala, anegdota ili drugih događaja koji bi je učinili napetim štivom. Ona je samo istinita kronika života i stvaralaštva jedne obrazovane i plemenite žene koju je prerana smrt spriječila da za sobom ostavi bogatiji opus. Rođena je u Budimpešti, a djetinjstvo je provela na obiteljskom imanju u Našicama. Uvijek će se, nakon putovanja europskim središtima, vraćati u Našice kako bi u miru učila, čitala i skladala. Skladateljičin otac, grof Teodor Pejačević bijaše častan čovjek. Kratko je vrijeme obnašao bansku dužnost nakon zloglasnog Khuena Héderváryja, međutim daje ostavku na tu dužnost ne želeći popuštati mađarskim pritiscima. Njezina majka, mađarska grofica neobičnoga i lijepog imena Lilla Vay de Vaya, bijaše obrazovana žena vrlo sklona glazbi i glazbenicima. Bila je mecena i pokroviteljica Hrvatskoga glazbenog zavoda. Dora je imala idealne uvjete za široko obrazovanje. Po dolasku obitelji u Zagreb, počinje učiti svirati violinu kod Václava Humla i teoriju kod Ćirila Juneka. Roditelji su joj omogućili usavršavanje i nastavak školovanja u europskim središtima. Neko je vrijeme provela u Dresdenu, Münchenu, Beču, Pragu i Budimpešti. Prijateljstvo s mladom groficom Sidonijom Nádherny von Borutin omogućilo joj je ulazak u društvo istaknutih umjetnika onoga vremena. Upoznala je tako književnike Rainera Mariu Rilkea i Annette Kolb, skulptoricu Claru Rilke-Westhoff i pijanisticu Alice Ripper koja će njezina klavirska djela i izvoditi. Osobito je cijenila austrijskoga književnika i publicista Karla Krausa (1874.-1936.) koji je u povijesti ostao zapažen kao izdavač časopisa Die Fackel (Baklja), u kojem je hrabro kritizirao korupciju, manipulaciju i lažni moral akademskih krugova i visokog staleža. Nažalost, mnogi njegovi tekstovi nikada nisu prešli granicu njemačkoga govornog područja jer se često izražavao aforizmima i stilskim bravurama koje prijevodom potpuno gube prvobitni smisao. Dora Pejačević nije bila hirovita i snobovskih manira kao većina žena iz aristokratskih krugova. Vrijedna i marljiva, stalno se zanimala za politička pitanja i klasne razlike. Tijekom Prvog svjetskog rata angažirala se kao njegovateljica ranjenika na obiteljskom imanju, a sve je vrijeme neumorno skladala. Osobit dio skladateljičina opusa posvećen je klaviru solo. Ostatak opusa čine djela za klavir i orkestar, komorne skupine u kojima opet klavir igra značajnu ulogu. Klavir je pratnja i 11 vokalnih te 5 violinskih opusa. Ipak, Dora nije bila koncertna pijanistica premda je klavir, po svjedočanstvu onih koji su je slušali, svirala izvrsno. Pokazala se kao poznavateljica suptilnih klavirskih izražajnih mogućnosti. Izjasnila se kao protivnica programske glazbe, ali je skladbama ipak davala naslove. Njih valja iščitavati kao putokaze, a ne odrednice interpretacije. Europska publika imala je priliku čuti dva stavka Simfonije u fis-molu u Beču 1918. godine pod ravnanjem Oskara Nedbala. Dvije godine ranije u Zagrebu je praizveden Glasovirski koncert. Vrhunac uspjeha bila je izvedba Simfonije u Dresdenu 1920. godine pod ravnanjem Edwina Lindera. Izvedba je bila zapažena te je Artur Nikisch odlučio Simfoniju staviti na repertoar lajpciških simfoničara. U toj ga je namjeri spriječila nagla i nenadana smrt. Od ovoga nesretnog događaja djela Dore Pejačević nisu se često izvodila sve do proslave 100. obljetnice njezina rođenja. Tek su od tada njezina djela češće na repertoaru solističkih i orkestralnih koncerata. Kao skladatelj Wolfgang Amadeus Mozart (1756.-1791.) bio je izvrstan u svim glazbenim formama. Nije bilo ničega u glazbi što nije mogao napraviti bolje od drugih.

Rodio se u Salzburgu, tada dijelu Bavarske, a danas zapadne Austrije. Zvali su ga „čudom od djeteta“, i to s razlogom. U dobi od tri godine sjedio je za klavirom igrajući se s tipkama, a sluh mu je bio toliko istančan da je starije violiniste upozoravao na nepravilnu ugođenost njihovih instrumenata, čak i onda kada se radilo samo o četvrt tona. Već s pet godina je odlično svirao klavir, a sa šest je komponirao. Otac Leopold, i sam glazbenik, poveo je na koncertnu turneju maloga Mozarta i njegovu nešto stariju sestru Mariu Annu koja je i sama bila vrsna pijanistica, ali niti približno talentirana kao brat. Od šeste godine Mozart je bio na putu stalno koncertirajući po Europi pred širokom ili probranom publikom. Koncerte je svirao bez ikakve prethodne pripreme. Poznato je kako je za boravka u Rimu zapisao partituru deveteroglasne crkvene skladbe nakon što ju je čuo samo jedanput. Na putovanjima je upoznao mnoge slavne glazbenike svoga vremena. Ime mu je često bilo u novinama, a o njemu je napisano puno članaka. Svi su mu se divili. No priča je imala i svoju drugu stranu. Mnogo godina Mozart je pokušavao pobjeći od svoga dominantnog i isključivog oca. Leopold je bio inteligentan čovjek, ali bez imaginacije; precizan, pedantan, dobro organiziran, ali i pohlepan. Odmah je prepoznao sinovljevu genijalnost. Bombardirao ga je mudrim savjetima: „poštuj novac, ne vjeruj strancima, nikad ne šetaj noću, sve planiraj…“ No Mozart je lakomisleno trošio novac, rasipao svoje talente, družio se s kojekakvim ljudima i nikada nije naučio zauzdati karakter. Odrastao je u čovjeka kompleksne osobnosti i još jednim talentom – neobičnom je lakoćom stvarao neprijatelje. Bio je potpuno bez takta, govorio impulzivno i isključivo ono što je mislio o drugim glazbenicima (a rijetko je imao što lijepo za reći). Često je bio arogantan i drzak te je imao malo iskrenih prijatelja. Ipak, valja uzeti u obzir kako je on uistinu bio najbolji glazbenik svoga vremena i vjerojatno mu je bilo teško razumjeti i tolerirati mediokritete koji su ga okruživali. Friedrich Schlichtegroll, Mozartov prvi biograf, jednom je zapisao: „…Nikada nije naučio vladati sobom. Nije imao osjećaj za mudro ravnanje novcem niti za mjeru u zadovoljstvima. Uvijek je trebao ruku koja će ga voditi…“ Budući da je često bio na putu, s obitelji je kontaktirao putem pisama. Mnoga su sačuvana i neprocjenjiv su izvor informacija ne samo o Mozartu već i o društvenim okolnostima u kojima je živio. Kroz pisma je moguće pratiti njegovo odrastanje sve do zrele dobi. Uvijek je pisao o muzici vrlo zrelo, uočavajući sve bitne detalje i ocjenjujući skladatelje i izvođače po vrlo visokim estetskim kriterijima. Rodni Salzburg nikada nije volio, ali je za ljubav oca prihvatio službu dvorskoga glazbenika i skladatelja za skromnu plaću od 800 guldena. „Previše za ono što radim, premalo za ono što bih mogao raditi“ – duhovito je komentirao svoju plaću. No za sve vrijeme emotivnih i financijskih uspona i padova napisao je zapanjujuće mnogo djela. Njegova najveća ljubav bila je opera. Pisao ih je od trinaeste godine. One najpoznatije i najizvođenije: Figarov pir, Don Giovanni, Così fan tutte i Čarobna frula dio su stalnoga repertoara opernih kuća. Ostatak bogatog opusa čine djela neprocjenjive vrijednosti u svim glazbenim formama. Relativno malo djela izdano je za njegova života, svega 144. U epohi romantizma nije bio često izvođen, a ako i jest, to je bilo na neprimjeren „romantičarski“ način. Tek po završetku Prvoga svjetskog rata vraća se i ostaje trajno na repertoaru izvođača sve do danas. Skladatelju i dirigentu Ivanu pl. Zajcu (1832.-1914.) pripada posebno mjesto u hrvatskoj nacionalnoj glazbenoj povijesti. Zaslužio ga je ne samo skladateljskom ostavštinom koja broji više od tisuću opusa već i svekolikim angažmanom u organizaciji glazbenoga života. Reorganizirao je Riječko kazalište i Zagrebačku operu. Aktivnim pedagoškim radom odgojio je generacije vrsnih izvođača zalažući se da udomaćeni dilentantizam zamijeni ozbiljnost i izvođačka profesionalnost.

Izniman talenat pokazao je već kao dječak kada je sa svega šest godina nastupao svirajući na violini i klaviru. S dvanaest je imao punu notnu bilježnicu prvih skladbi. Školovanje je nastavio na konzervatoriju u Milanu učeći kontrapunkt, kompoziciju, instrumentaciju i dramsku glazbu kod uglednih pedagoga. Tijekom studija je bio nagrađivan a svakako je posebna nagrada na ispitnom natječaju za operu La Tirolese. Ponuđeno mjesto dirigenta kazališta Teatro alla Scala u Milanu je odbio te se, radi obiteljskih prilika, vraća u Rijeku. U Rijeci je radio kao dirigent i koncert majstor Gradskog kazališnog orkestra a predaje i gudačke instrumente u Filharmoničkom zavodu. Godine 1862. odlazi u Beč privučen bogatim kazališnim životom austrijske metropole. Uspjeh je ostvario relativno brzo ali ne s operama, kako je namjeravao, već s operetama. Zajc je uživao ugled u glazbenim i društvenim krugovima, djela su mu bila na repertoarima kazališnih kuća i činilo se kako je pred njim blistava karijera. Imajući spomenuto na umu, uistinu je vrijedna divljenja njegova odluka da sve napusti i vrati se u domovinu. Ovoj odluci su kumovala nagovaranja biskupa J. J. Strossmayera, pjesnika P. Preradovića i elite hrvatskih intelektualaca ali i iskreno rodoljublje koje je svjedočio svojim životom i stvaralaštvom. U Zagreb dolazi na mjesto direktora i dirigenta hrvatske opera te za direktora muzičke škole Glazbenog zavoda. Operu je obnovio iz temelja, podigao kvalitetu izvođačkog ansambla te se istaknuo kao pedagog vokalne tehnike i kompozicije. Brojne ga dužnosti nisu spriječile da sklada. Posebno mjesto u opusu zauzimaju solo-pjesme, zborske skladbe, instrumentalne skladbe te opere i operete među kojima je glazbena tragedija u tri čina Nikola Šubić Zrinjski kruna njegova opernog stvaralaštva. Okosnicu libreta autor kojeg je Hugo Badalić prema drami Theodora Körnera Zrinyi čini pogibija Nikole II. Zrinjskog 1566. godine kod Sigeta. Praizvedba je bila 1876. godine u Zagrebu, a dirigirao je sam Zajc. Francuski skladatelj Jilles Massenet (1842.-1912.) proglašen je najvećim melodičarom svoga vremena. Njegove opere bile su na redovnom repertoaru opernih kuća u Londonu, Milanu i Beču. Dodamo li tomu da su mu i ostala djela za života bila često izvođena, začuđuje nagli pad u zaborav i nestajanje skladbi s koncertnih programa. Profesori mu nisu predviđali uspješnu karijeru glazbenika. Nagrada Grand Prix de Rome definitivno ih je ušutkala. Svoju popularnost Massenet uvelike može zahvaliti utjecajnim poznanstvima. Vrata salona otvorilo mu je poznanstvo s izdavačem Hartmannom kao i ženidba s Louise-Constance de Gressy. Od 1878. godine radi kao profesor kompozicije na pariškom konzervatoriju. Najpoznatiji je po operama Manon, Werther i Don Quijotte koja je praizvedena 1910. godine u Monte Carlu s proslavljenim ruskim basom Fjodorom Šaljapinom. Osim opera, pisao je instrumentalnu glazbu te dvjestotinjak solo pjesama, koje su sabrane u kolekcije i cikluse. Krasi ga osebujna i tankoćutna melodioznost te fluidne harmonije. Premda je u novije vrijeme njegov opus zapostavljen, zauzima važno mjesto u francuskoj glazbenoj povijesti. „Kada ću tamo stići?“ – zapisao je u svoj dnevnik mladi Poljak Frédéric-François Chopin (1809.-1849.). I zaista, u Pariz je došao dvadesetih godina 19. stoljeća . Željan znanja i novih izazova, vjerojatno ne i potpuno svjestan veličine svoga talenta, zakoračio je u blještavi svijet pariških salona i koncertnih dvorana. Začudo, već u dobi od dvadeset dvije godine posjedovao je toliko snažnu sviračku i skladateljsku uvjerljivost i originalnost da bi teško imao od koga još što naučiti. Čudesan je njegov talent. Nije slijepo slijedio klasična pravila sviranja i skladanja. Uspio je, ne rušeći ih, zaokrenuti smjer pijanističke tehnike, anticipirati

skladateljske tehnike te utkati u skladbe folklorne elemente na jedinstven način kako to nije uspjelo nikome prije, niti poslije. Samo visoko inteligentni koriste svoje nedostatke kako bi na njima rasli. U epohi snažnih i robusnih klavirskih interpreta, kakav je bio njegov prijatelj Liszt koji ga je iskreno volio i podržavao, Chopin se istaknuo ljepotom svojih skladbi i izrazito profinjenim interpretatorskim stilom. Nije mu to, doduše, bila namjera. Krhka građa i tuberkuloza koja ga je polako ali sigurno izjedala, kumovale su sviračkom senzibilitetu. Njegova je profinjenost bila zapanjujuća, ali potpuno dorečena te joj nije bilo zamjerki. Chopin je mudro za svoje nastupe birao salone izbjegavajući koncertne dvorane. Izvježbao je cijelu paletu nijansi piano dinamike nakon kojih bi i osrednji mezzoforte zvučao gromoglasno. Posjedovao je nijansiran udar i čarobno lijep ton. Publika ga je voljela, a on svoju manu nije skrivao. Jednom je zgodom u zanosu izvedbe Chopinove Poloneze mladom pijanistu pukla žica na klaviru. Mladić se posramljeno ispričao, na što je Chopin uzvratio: „Da ja imam vašu snagu i da mogu Polonezu odsvirati onako kako bi trebalo, na klaviru ne bi ostala niti jedna cijela žica.“ Glazbeni teoretičari istaknut će ga kao izrazitoga melodičara koji je terminu „rubato“ dao novo značenje; pijanisti će naglasiti obogaćivanje pedalizacije i uvođenje pozicionih prstometa. Kao skladatelj izrazio se pišući jednostavna djela. Umjesto simfonija i opera, Chopin piše stilizirane narodne plesove (polke i mazurke), melodiozna nokturna briljantne i virtuozne etide, preludije i svega dva klavirska koncerta. Stvarao je polako i nije dopuštao izdavanje djela prije no što bi bio zadovoljan. Zapravo, nikada nije bio potpuno zadovoljan. Tomu u prilog svjedoči i često revidiranje koje bi dovodilo do postojanja razlika među mjerodavnim izdanjima. Chopinova glazba pijanistu dopušta svirački zanos. Ona je ljudski emotivna, strasna i razumljiva. Dokaz tomu je i popularnost koja ne jenjava. Chopinove skladbe su i danas nezaobilazan dio pijanističkog koncertnog repertoara. Glazba Pjotra Iljiča Čajkovskog (1840.-1893.) odiše prekrasnim melodijama punim strasti, magije, sjete i neopisive čarobne zavodljivosti tako tipične za ruski folklor. Na genijalan je način svojoj glazbi, koja je nacionalno obojena, dao kozmopolitsko značenje. Ozbiljnom proučavanju glazbe posvetio se tek u dvadeset prvoj godini. Anton Rubinstein, direktor konzervatorija u Petrogradu, osobno se zauzeo za njega oduševljen glazbenim talentom mladoga čovjeka. Naizgled, Čajkovski je živio životom bez izgreda i turbulencija, ali neizraženi konflikt, koji je nosio u sebi, duboko ga je nagrizao i potkopavao. Zatomljena homoseksualnost, netrpeljivost prema kolegama i pretjerana senzibilnost kumovali su psihičkom rastrojstvu koje će ga polako ali sigurno i uništiti. Proslavio se trima baletima (Labuđe jezero, Uspavana ljepotica i Krcko Oraščić), Koncertom za klavir u b-molu, Koncertom za violin u D-duru, operama Evgenij Onjegin i Pikova dama. Kako u operama, tako i u solo pjesmama težio je snažnim emocijama u samom tekstu i libretu. Nije pristajao ni na što površno ili mlačno. Njega su pokretale jake žene rastrgane nesretnom sudbinom. Europa je prepoznala njegovu skladateljsku veličinu. Često je pozivan na gostovanja kako bi dirigirao svojim djelima. Pozvan je i u New York uveličati tjedan ruske glazbe dirigirajući u dvorani koja je kasnije dobila ime Carnegie Hall. Čajkovski je bio nesretan čovjek. O razlozima njegova tragičnoga odlaska i danas se raspravlja. Koliko god mu je pretjerana osjetljivost oduzela, toliko mu je i dala. Za njim su ostala remek-djela, autorski nedostižna prosječnom čovjeku.

Malo je poznato kako je francuski skladatelj Georges Bizet (1838.-1875.) bio sjajan klavirista. Jednom je zgodom oduševio i samoga Liszta svirajući prima vista nepublicirani manuscript jednog njegovog djela. Bizet je već s deset godina bio primljen na pariški konzervatorij. Od elite predavača, među kojima je bio u Gounod, učio je klavir, orgulje, kontrapunkt i kompoziciju. Pisma sačuvana do danas, svjedoče kako je bio široko obrazovan čovjek, duhovit, s razvijenom sviješću o društvenim problemima. Stvarao je s lakoćom i puno ali je ipak u povijesti glazbe zapamćen samo po jednom djelu-operi Carmen. Inspiraciju za libreto pronašao je u istoimenoj noveli Prospera Mériméea, ljubavnoj tragediji prožetoj strašću i sukobima. Kada je započeo s postavljanjem opera suočio se s mnogim problemima. Članovi orkestra su se bunili radi teških sviračkih dionica a zbor zato što mora i glumiti a ne samo stajati i pjevati. Nevolje su se nastavile i nakon premijere koja je bila u ožujku 1875. godine. Parižani su pohrlili u kazalište no napustili su ga uvrijeđeni i razočarani. Strasna i samosvjesna junakinja, cigani, krijumčari i ubojice-bilo je to previše za njih. Na jesen iste godine opera je izvedena u Beču i od tada započinje njena svjetska slava koja ne jenjava do danas. Carmen je zacijelo najpopularnija među operama. Nažalost, trijumf svojega djela Bizet nije doživio. Umro je tri mjeseca nakon praizvedbe, naglo i neočekivano, od srčanog udara u 36 godini života. Sa Charlesom Gounodom (1818.-1893.) francuska je glazba doživjela preporod. On francusku operu oslobađa talijanskog i njemačkog utjecaja otvorivši put novoj generaciji francuskih skladatelja (Massenetu, Fauréu I Debussyju). Prvu glazbenu poduku je dobio od majke. Studij je nastavio na pariškom konzervatoriju gdje osim klavira uči kontrapunkt i kompoziciju. Prvi uspjeh ostvaruje 1839. godine kada u osvaja Prix de Rome kantatom Fernand. Vrijeme provedeno u Italiji iskoristio je za proučavanje Palestrine ali je slušao opere Donizettija i Belinija. Prijateljevao je s Fanny Mendelssohn, sestrom Felixa Mendelssohna koja mu je predstavila Bachov opus za instrumente s tipkama. Dakako, fasciniran Bachovim skladateljskim umijećem, piše melodiju na Bachov Preludij u C-duru BWV 846. Kasnije će melodiji dodati riječi Ave Marie i stvoriti planetarno popularno djelo. S njemačkom glazbenom tradicijom upoznao se pobliže tijekom boravka u Beču i Leipzigu. U Londonu je vodio zbor koji je kasnije postao poznat kao Albert Hall Choral Society. Iz tog perioda je najviše zborskih i sakralnih skladbi. Opera Faust vrhunac je Gounodova stvaralaštva. Književni predložak Goetheovog Fausta priredii su libretisti Jules Barbier i Michel Carré. Gounod je težište radnje s moralnih dilema i odnosa pojedinca spram dobra i zla prebacio na ljubav između Fausta i Margarite. Praizvedena je 1859. godine i od tada, do danas, Faust osvaja svijet. Fascinantna je popularnost opera u SAD-u. Metropoliten opera u New Yorku otvorena je 1883. godine upravo izvedbom Fausta. Od tada ga je publika imala priliku pogledati više od 700 puta. Claude Debussy (1862.-1918.) je posve sigurno jedan od najvažnijih ne samo francuskih već i europskih skladatelja uopće. Premda su ga dugo, zajdno s Ravelom, svrstavali među “impresioniste”, on je to s gnušanjem otklanjao. Pariški konzervatorij upisao je već s deset godina. Učio je kompoziciju, klavir, orgulje, glazbenu povijest, kontrapunkt i harmoniju. Kao i Bizet, bio je izvrstan klavirista. Gotovo jedanaest godina provedenih na konzervatoriju pružili su mu fenomenalno glazbeno obrazovanje. U potrazi za jedinstvenim skladateljskim stilom, Debussy je istraživao djela europskih skladatelja svih epoha ali i tradicionalnu glazbu neeuropskih naroda. Tako je tijekom boravka u Rusiji proučavao Čajkovskog, Borodina, Musorskog i djela ostalih velikana ruske glazbe. U Parizu je prijateljevao sa Satiem, u Bayeruthu je slušao Wagnera, u Parizu je, neočekivano, čuo tradicionalnu glazbe naroda s otoka Jave.

Debussyjev jedinstveni stil nije posljedica proračunate aktivnosti usmjerene na samopromociju. On je proizašao iz skladateljeve potrebe da krene novim, neistraženim smjerom objedinjujući svoje znanje, dojmove i iskustva. Pri tome se nije bojao rušiti pravila. Njegov radikalan skladateljski stil karakteriziraju, u klasičnoj harmoniji zabranjeni, paralelni akordi, nepripremljene modulacije bez harmonijskog mosta, bitonalnost te cjelostepene i pentatonijske ljestvice. Debussyjev opus čine djela za orkestar, kantate, Fantasie za klavir i orkestar, Suite za klavir, dvije kolekcije klavirskih Preludija, balet Jeux te jedina kompletna opera Pelléas et Mélisande. Svojom jedinstvenim skladateljskim pristupom utjecao je na plejadu kako klasičnih tako i jazz glazbenika među kojima su Ravel, Messiaen, Boulez, Gershwin, Ellington, Jobim i Hanckok. Clair de lune (Mjesečina), najpopularniji je stavak Suite bergamasque, naslovljen po poemi Paula Verlainea. Američki skladatelj i libretist talijanskog porijekla Gian Carlo Menotti (1911.-2007.) skladati je počeo već sa sedam godina, a s jedanaest je napisao libreto za svoju prvu operu Pierrotova smrt. Formalno glazbeno obrazovanje započeo je u Milanu a nastavio na Curtis Institute of Music u Filadelfiji (SAD). Studirao je zajdno s Leonardom Bernsteinom i Samuelom Barberom uz kojega ga veže veliko prijateljstvo. U želji da pomogne afirmaciji mladih skladatelja, izvođača i pjevača, osnovao je 1958. godine Festival dei Due Mondi (Festival dva svijeta) u Spaletu(Italija) te njegov sestrinski u Charlestonu(Južna Krolina). Menottijeva glavna skladateljska preokupacija je opera premda je pisao balete, kantate, simfonije, orkestralna i komorna djela. Za mnoge opera je dobio priznanja i nagrade. Za operu Konzul primio je prestižnu nagradu udruženja njujorških dramskih kritičara. Zanimljivo je kako je naslovnu žensku ulogu želio dati tada nepoznatoj Mariji Callas ali je morao odustati jer je producent nije želio. The Medium je kratka dramska opera u dva čina. Naručio ju je kolumbijski univerzitet gdje je prvi put i izvedena 1946. godine. Doživjela je svoju filmsku i televizijsku verziju. Austrijski skladatelj mađarskog porijekla Franz Lehár (1870.-1948.) već je s dvanaest godina upisao pariški konzervatorij posvetivši se studiju violine. Za njegovu skladateljsku karijeru presudan je bio susret s Antoninom Dvořákom koji mu je, pregledavši radove, rekao: “Mladiću, objesite violinu o klin i prihvatite se skladanja.” Po završenom studiju pridružio se ocu, vojnom dirigentu u Austro-ugarskoj vojsci. Godine 1902. prihvaća ponuđeno mjesto direktora bečkog Theater an der Wien gdje je praizvedena njegova prva opera Weiner Frauen. Čak šest opereta posvetio je proslavljenom tenoru Richardu Tauberu za kojeg ga veže i prijateljstvo. Lehár je najpoznatiji po operetama iako u njegovu opusu nalazimo simfonijske pjesme, valcere, marševe, dva koncerta za violinu i orkestar te komorna djela. Opera Judita praizvedena je 1934. godine u Bečkoj državnoj opera s Tauberom u glavnoj ulozi. Prenosilo ju je čak 120 radio postaja. Drugi svjetski rat donio je nespokoj i strah. Léharova žena, porijeklom židovka, donekle je bila zaštićena brakom s čovjekom čiju je glazbu Hitler jako volio. Nažalost, to nije bio slučaj s brojnim Léharovim suradnicima koji su nestali u koncentracijskim logorima.