opĆinski sud u splitu
TRANSCRIPT
OPĆINSKI SUD U SPLITU
PARNIČNI ODJELOVRŠNI I IZVANPARNIČNI ODJEL
ZEMLJIŠNOKNJIŽNI ODJEL
ZBIRKA (ODABIR) ODLUKA
I
SENTENCE
siječanj 2013. godine
OPĆINSKI SUD U SPLITUPARNIČNI ODJEL
OVRŠNI I IZVANPARNIČNI ODJELZEMLJIŠNOKNJIŽNI ODJEL
ZBIRKA (ODABIR) ODLUKA
I
SENTENCE
odabrali suci službe za praćenje i proučavanje sudske prakseMarica Lović
Vlado MadunićDragan Ramljak
2
S A D R Ž A J:
I. ODLUKE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
Odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Intel Trade d.o.o. protiv Republike Hrvatske…………………………………………….10
II. IZDVOJENE ODLUKE
Odluka Vrhovnog suda u Zagrebu Revr-1121/11-2……………………………............. 15
III. PARNIČNI POSTUPAK (SENTENCE)
1. STVARNO PRAVO
UTVRĐENJE PRAVA VLASNIŠTVA NA NEKRETNINI UPISANOJ KAO OPĆENARODNA IMOVINA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-422/2012…………………………....22ZASTARA ZAHTJEVA NA TRPLJENJE ISPRAVKA UKNJIŽBE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-383/12…………………………........23UTVRĐENJE POSTOJANJA PRAVA STVARNE SLUŽNOSTI
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-1642/11………………………...…...24STJECANJE PRAVA POSJEDA POŠTANSKOG SANDUČIĆA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-348/2012…………………….......26SMETANJE POSJEDA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-73/11………………………...…....27SMETANJE POSJEDA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-278/12……………………………..29SMETANJE POSJEDA (DNEVNA PARKIRNA KARTA)
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-66/12………………………….…..30SMETANJE POSJEDA NA JAVNOM DOBRU
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-71/2012…………………………...32
2. OBVEZNO PRAVO
UTVRĐENJE NIŠTAVIM UGOVOR O KUPOPRODAJI- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1036/11…………………………....34
NIŠTAVOST - PONIŠTENJE UGOVORA O RAZVRGNUĆU SUVLASNIČKE ZAJEDNICE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-481/12...…………………………....37UGOVORNI ODNOS S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-292/12……………………………..39STJECANJE BEZ OSNOVE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-672/11-1……………………..….40PRESUDA KOJA ZAMJENJUJE UGOVOR O NAJMU STANA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-8/12……………………………….42
3
OTKUP STANA - ZAKON O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI STANARSKO PRAVO
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-6/11…………………………..…...43REGRESNI ZAHTJEV
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-966/12………………………...…...44VIŠESTRUKO OSIGURANJE STVARI
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-893/12…………………………......45NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE NA VOZILU
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-99/12……………………………....46NAKNADA ŠTETE - ŠTETNI DOGAĐAJ 1988. GODINE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-548/2012……………………..…….48IZGUBLJENA ZARADA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-407/12………………………..……50NAKNADA ŠTETE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-355/11……………….…….……....52NAKNADA ŠTETE - ZAKON O PRAVIMA BIVŠIH POLITIČKIH ZATVORENIKA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-115/10……………………………..54NAKNADA ŠTETE - SOLIDARNA ODGOVORNOST
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-805/12……………………………..56NAKNADA ŠTETE POČINJENE KAZNENIM DJELOM
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-1592/11……………………………...58ISPLATA (OTPALA PRAVNA OSNOVA ODUZIMANJA ŽIVOTINJA)
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-162/12………………………..…...60NEIMOVINSKA ŠTETA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-12/2012…………………………...61NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZA DUŠEVNE BOLI ZBOG POVREDE PRAVA LIČNOSTI
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-41/12…………………………..…..63NAKNADA MATERIJALNE I MATERIJALNE ŠTETE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-68/12……………………………...65ZAKON O MEDIJIMA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmed-47/11…………………………...67
3. OBITELJSKO PRAVO
UTVRĐENJE BRAČNE STEČEVINE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžst-112/12 …………………………...70
ODLUKA O DRUŽENJU I SUSRETIMA - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobz-90/10…………………………...71
ODLUKA O SUSRETIMA I DRUŽENJU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1165/11……………………..……72
4. RADNO PRAVO
SUDSKA ZAŠTITA PRAVA IZ RADNOG ODNOSA - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-63/12………………………..…..75 - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-24/12………………………..…..77 - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-111/12…………………………..79UTVRĐENJE NIŠTETNOM ODLUKE O OTKAZU
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-33/12……………...…………..….80
4
SUDSKI RASKID UGOVORA O RADU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-804/12……………………..……...81
ZAŠTITA OD DISKRIMINACIJE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžri-156/12…………………………....84
TUŽBA ZA UTVRĐENJE DISKRIMINACIJE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-72/12.………………………….....86
STJECANJE BEZ OSNOVE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-108/2012……………………….....88
NAKNADA PLAĆE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-809/12….……………….……......89
ISPLATA - ZAHTJEV ZA MIRNO RJEŠENJE SPORA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžri-96/12………………………..........92
ISPLATA RENTE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-231/12………………………..…...93
ISPLATE PLAĆE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gž-603/12…………………………...…96
5. PROCESNO PRAVO
ZAHTJEV ZA NAKNADU TROŠKOVA POSTUPKA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-165/11…………………….….…...99
TROŠAK – PODNOŠENJE ZAHTJEVA U MIRNOM POSTUPKU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-16/12…………………………...100
PARNIČNI TROŠAK, SMANJENJE TUŽBENOG ZAHTJEVA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-32/11...………………………....101
TROŠAK UMJEŠAČA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-60/11…………………………….103
SUDSKA PRISTOJBA - RADNI SPOR- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-1/12……………………….......104
NAPLATA SUDSKIH PRISTOJBI U RADNOM SPORU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1277/12…………………………....105
MJESNA NADLEŽNOST- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-858/2012…………………….….106
DELEGACIJA SUDA - PRIMJENA ODVJETNIČKE TARIFE TBR. 35- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-272/2012…………………………107
PREKID POSTUPKA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-297/2012……………………...108
PRIJEDLOG ZA POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-485/2012……………………..….109
IV. OVRŠNI I IZVANPARNIČNI POSTUPAK (SENTENCE)
I. OVRŠNI POSTUPAK
1. PROCESNE ODLUKE
1.1 PRIMJENA ODREDBE čl. 274. f. st. 3. OZ-a- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1017/11………………….............114
1.2. RJEŠENJE O NENADLEŽNOSTI – ODBAČAJ RJEŠENJA
5
ZA OVRHU - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-762/12…………………………….....115
1.3. PRIMJENA ODREDBI čl. 5. st. 2. OZ-a- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-886/12……………………………..116
1.4. PROMJENA SREDSTAVA OVRHE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-978/12…………………………….....117
1.5. RJEŠENJE O NASTAVKU POSTUPKA – RAZDVAJANJE POSTUPKA, ROK ZA PODNOŠENJE PRIGOVORA IZ čl. 53. st. 1. OZ-a
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-802/12…………………………….....118
1.6. PRIMJENA ODREDBE čl. 444. ZPP-a – TROŠKOVI POSTUPKA - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-932/12………………….................120
1.7. ODBAČAJ PRIJEDLOGA ZA PROMJENU PREDMETA SREDSTVA OVRHE – PRIMJENA ODREDBE čl. 33. st. 1. OZ-a
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-987/12……………………....…….1221.8. OVRHA NA POKRETNINAMA – OBUSTAVA OVRŠNOG POSTUPKA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-40/12………………………………...1231.9. PRAVNI INTERES ZA POBIJANJE RJEŠENJA O OVRSI
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-316/12…………………………......1241.10. PRIMJENA ODREDBE čl. 67. st. 2. OZ-a - OBUSTAVA OVRHE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-119/11…………………………….....1251.11. ROK ZA PODNOŠENJE PRIJEDLOGA ZA NAKNADU PARNIČNOG TROŠKA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-116/11…………………………….....1261.12. PRODULJENJE SUDSKOG ROKA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-138/12…………………………......1271.13. PRIMJENA ODREDBE čl. 4. st. 1. ZAKONA O PROVEDBI OVRHE NA NOVČANIM SREDSTVIMA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-357/12……………..………………1291.14. SADRŽAJ RJEŠENJA O OVRSI
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-292/12……………………………..130
II. MERITORNE ODLUKE
2.1. PRIMJENA ODREDBE čl. 150. OZ-a- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-908/12…………………………......132
2.2. PRIGOVOR TREĆIH OSOBA- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-825/12……………………..…........133
2.3. PRIMJENA ODREDBE čl. 48. st. 4. OZ-a - DJELOMIČNO PODMIRENO DUGOVANJE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1005/12……………………..……..1352.4. PRIMJENA ODREDBE čl. 41. st. 2. ZAKONA O OBVEZNIM ODNOSIMA – DJELJIVA OBVEZA KAD IMA VIŠE DUŽNIKA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-827/12………………………..........1362.5. PROVEDBA OVRHE NAD NOVČANIM SREDSTVIMA PRAVNE OSOBE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1069/12…………………..…….….1372.6. PRIMJENA ODREDBE čl. 20. I 21. OZ-a
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1033/12…………………….……...1382.7. PRIMJENA ODREDBE čl. 80. st. 4. OVRŠNOG ZAKONA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1081/12……………………….…...139
6
2.8. PRIMJENA ODREDBE čl. 85. st. 3. ZAKONA O RADU- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1008/12………………………….......140
2.9. PRIMJENA ODREDBE čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ-a – SVOJSTVO ZADUŽNICE KAO OVRŠEN ISPRAVE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-612/12……………………….……....1412.10. DIOBA KUPOVNINE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-872/12…………………………….....1422.11. TROŠKOVI OVRŠNOG POSTUPKA KADA JE OVRHA DOVRŠENA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-740/12……………………………........1442.12. PRIZNANJE STRANE SUDSKE ODLUKE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1306/11…………………….………..1462.13. PRIMJENA ODREDBE čl. 98. st. 1. STEČAJNOG ZAKONA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-608/12……………………….……....148
III. PRIVREMENE MJERE
3.1. PRIMJENA ODREDBE čl. 303. st. 1. OZ-a- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-752/12………………………….……...150
3.2. PRETPOSTAVK ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-614/12………………………….……...152
3.3. SADRŽAJ PRIJEDLOGA ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1097/12……………………….…......154
IV. OBITELJSKO PRAVO
4.1. PRIMJENA ODREBE ČL. 150. OVRŠNOG ZAKONA - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-81/12……………………………..….157
4.2. PRIMJENA ODREDBE ČL. 306. ST. 1. OBITELJSKOG ZAKONA - Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobs-9/12……………………………….…159
V. IZVANPARNIČNI POSTUPAK
5.1. DIOBA NEKRETNINA- USPOSTAVLJANJE ETAŽNOG VLASNIŠTVA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-2/12…………………………………....1615.2. UREĐENJE MEĐA PO POSLJEDNJEM MIRNOM POSJEDU
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-223/11……………………...……….....1635.3. PRIMJENA PARAGRAFA 267 I 268. ZAKONA O VANPARNIČNOM POSTUPKU
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-60/12………………………………..…1645.4. PRIMJENA ODREDBE čl. 224. ZAKONA O VLASNIŠTVU I DRUGIM STVARNIM PRAVIMA – OTVARANJE NUŽNOG PROLAZA
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžst-224/11………………………………....165
VI. OSTAVINSKI POSTUPAK
6.1. RASPORED IMOVINA OSTAVITELJICE SUKLADNO OPORUCI
- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1280/10………………………….….….168
7
6.2. ODNOS IZMEĐU RANIJE I KASNIJE OPORUKE- Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-5/11…………………………….……....169
V. ZEMLJIŠNOKNJIŽNI POSTUPAK
PRIJEDLOG PREDLAGATELJA RADI UKNJIŽBE PRAVA VLASNIŠTVA STANA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-386/11.......................................172
PRIJEDLOG PREDLAGATELJA JE BRISANJE PRAVA ZALOGA NA PREDMETNOJ NEKRETNINI
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-771/12.......................................173PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PRIJEDLOG PREDLAGTELJA ZA UPIS RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-350/12........................................174PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG UPISA JE ZABILJEŽBA OVRHE U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk- 133/11.........................................175PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PRIJEDLOG ZA BRISANJE UPISA ZABILJEŽBE SPORA - Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžp-555/12...............................................176PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE ZABILJEŽBA OVRHE NA STANU PROTIVNIKA UPISA- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžz-426/11.................................................177PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PRIJEDLOG PREDLAGATELJICE ZA UPIS ZABILJEŽBE PRIJEDLOGA RADI DONOŠENJA PRIVREMENE MJERE- Odluka Županijskog sud u Splitu, br.Gžzk-552/12....................................................178 PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PROVEDBA OVRŠNOG RJEŠENJA OVOG SUDA, A RADI ZABILJEŽBE DOSUDE
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-121/12........................................179PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PRIJEDLOG PREDLAGATELJA ZA UPIS PRAVA VLASNIŠTVA ZA PREDMETNE NEKRETNINE
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-340/12.......................................180PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE UPIS UKNJIŽBE PRAVA VLASNIŠTVA POSEBNOG DIJELA ZGRADE
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-518/12.......................................181PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE UPIS ZABILJEŽBE VISEĆEG SPORA
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-241/12.......................................182PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE ZABILJEŽBA SPORA NA NEKRETNINI
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-459/12.......................................183PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PRIJEDLOG ZA UKNJIŽBU PRAVA VLASNIŠTVA NA STANU NA KOJEM POSOJI FIDUCIJARNI UPIS
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-326/12.......................................184PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PROVEDBA RJEŠENJA TRGOVAČKOG SUDA
- Odluka Županijskog suda u Splitu, br. Gžzk-458/12........................................185PREDMET ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG ZAHTJEVA JE PRIJEDLOG UPISA UGOVORA O DOŽIVOTNOM UŽIVANJU - Odluka Županijskog suda u Splitu, br.Gžzk-364/12.........................................186
8
ODLUKE EUROPSKOG SUDA
ZA LJUDSKA PRAVA
9
EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
PRVI ODJEL
ODLUKA
Zahtjev br. 25881/09INTEL TRADE D.O.O.protiv Hrvatske
Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući 27. studenog 2012. godine u Vijeću sastavljenom od: gđa Elisabeth Steiner, predsjednice, g. Anatoly Kovler, gđa Mirjana Lazarova Trajkovska, sudaca, i g. André Wampach, zamjenika tajnika Odjela, uzimajući u obzir naprijed navedeni zahtjev podnesen 22. travnja 2009. godine, uzimajući u obzir očitovanje koje je dostavila tužena država, nakon vijećanja, odlučuje kako slijedi:
ČINJENICE
1. Podnositelj zahtjeva trgovačko društvo Intel Trade d.o.o. je društvo s ograničenom odgovornošću osnovano sukladno hrvatskom zakonu, sa registriranim sjedištem u Opatiji. Pred Sudom ga zastupa g. G. Marčan, odvjetnik iz Rijeke. 2. Hrvatsku vladu („Vlada“) zastupa njena zastupnica gđa Š. Stažnik. A. Okolnosti predmeta
3. Činjenično stanje predmeta, kako su ga iznijele stranke, može se sažeti kako slijedi. 1. Građanski postupak 4. Dana 23. svibnja 2005. godine društvo podnositelj je podnijelo građansku tužbu protiv g. S.L. Općinskom sudu u Splitu tražeći isplatu određenog iznosa novca na temelju zadužnice. Međutim, društvo
10
podnositelj je u tužbenom zahtjevu navelo Općinski sud u Zagrebu kao nadležni sud. 5. Stoga je 3. lipnja 2005. godine Općinski sud u Splitu proslijedio predmet Općinskom sudu u Zagrebu. 6. Povodom prigovora tuženika Općinski sud u Zagrebu je 22. kolovoza 2005. godine utvrdio da nije mjesno nadležan u predmetu, te ga je vratio Općinskom sudu u Splitu. 7. Društvo podnositelj je 4. travnja, 23. svibnja, 5. listopada i 5. prosinca 2005. godine pozivalo Općinski sud u Splitu da zakaže ročište. 8. Dana 19. listopada 2009. godine Općinski sud u Splitu donio je rješenje kojim je odbacio tužbu društva podnositelja. Taj sud je utvrdio da društvo podnositelj nema pravni interes za podnošenje građanske tužbe jer je zadužnica kojom je raspolagalo predstavljala ovršni naslov na temelju koje je moglo izravno pokrenuti ovršni postupak. 9. S obzirom da niti jedna strana nije uložila žalbu protiv te odluke, ona je postala pravomoćna 2. prosinca 2009. godine. 2. Postupak povodom podnositeljevog zahtjeva za zaštitu prava nasuđenje u razumnom roku 10. U međuvremenu, 27. veljače 2007. godine društvo podnositelj je podnijelo zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku Županijskom sudu u Splitu. 11. Dana 3. listopada 2007. godine Županijski sud u Splitu odbio je zahtjev društva podnositelja. 12. Dana 17. siječnja 2008. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu društva podnositelja, te je podržao odluku Županijskog suda u Splitu. 13. Društvo podnositelj je tada podnijelo ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji ju je odbio 9. listopada 2008. godine. II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO 14. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima („Narodne novine“, br. 150/05, 16/07 i 113/08) koje se odnose na zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, kao pravno sredstvo za duljinu sudskih postupaka u Hrvatskoj, izložene su u presudi Praunsperger protiv Hrvatske, br. 16553/08, stavak 21., od 22. travnja 2010. godine. PRIGOVORI
15. Društvo podnositelj prigovara temeljem članka 6. stavka 1. Konvencije zbog duljine navedenog građanskog postupka, te temeljem članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju da je prekomjerna duljina tih postupaka također povrijedila njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. PRAVO A. Navodna povreda članka 6. stavka 1. Konvencije 16. Društvo podnositelj prigovara da duljina navedenog građanskog
11
postupka nije u skladu sa zahtjevom „razumnog roka“, utvrđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi: „Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi … svatko ima pravo da … sud … u razumnom roku ispita njegov slučaj.“ 17. Vlada je osporila dopuštenost ovog prigovora po tri osnove. Tvrdila je da je društvo podnositelj zloupotrijebilo pravo na podnošenje zahtjeva, da se ne može smatrati žrtvom povrede kojoj prigovara, te da je, u svakom slučaju, prigovor očigledno neosnovan. 18. Sud ne smatra potrebnim ispitati sve prigovore Vlade jer je ovaj prigovor u svakom slučaju nedopušten iz slijedećih razloga. 19. Sud na početku primjećuje da je društvo podnositelj iskoristilo učinkovito domaće pravno sredstvo za duljinu postupaka u Hrvatskoj – zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku (vidi presudu Pavić protiv Hrvatske, br. 21846/08, stavak 36., od 28. siječnja 2010.) – i da su domaći sudovi odbili njegov zahtjev. U takvim okolnostima, Sud mora provjeriti proizvodi li način na koji su ti sudovi protumačili i primijenili mjerodavne odredbe domaćeg prava posljedice koje su sukladne načelima Konvencije, kao što su protumačene u svjetlu sudske prakse Suda. Prilikom toga, Sud mora ispitati razdoblje koje je bilo predmet razmatranja domaćih sudova. Ako su odluke domaćih sudova u skladu sa načelima Konvencije, Sud će se prilikom razmatranja pitanja koje se odnosi na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava, suzdržati od razmatranja duljine postupka nakon tog razdoblja. U suprotnom, traži se stvarno ispitivanje ukupne duljine postupka (vidi presudu Kozlica protiv Hrvatske, br. 29182/03, stavak 23., od 2. studenog 2006.). 20. S tim u vezi, Sud bilježi da je u vrijeme kada je Županijski sud u Splitu odbio zahtjev društva podnositelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku dana 3. listopada 2007. godine, građanski postupak kojem se prigovara trajao neke dvije godine i četiri mjeseca na jednoj razini nadležnosti. 21. U svjetlu kriterija utvrđenih u svojoj sudskoj praksi po pitanju „razumnog vremena“ (složenost predmeta, ponašanje podnositelja i mjerodavnih vlasti, te važnost onoga oko čega postoji spor za podnositelja) i uzimajući u obzir sve informacije koje posjeduje, Sud smatra da se u tom razdoblju duljina trajanja postupka kojoj se prigovara ne može smatrati nerazumnom. 22. Slijedi da je prigovor društva podnositelja, u dijelu koji se tiče razdoblja koje je bilo predmet ispitivanja domaćih sudova, nedopušten kao očigledno neosnovan temeljem članka 35. stavka 3. (a) Konvencije i da mora biti odbačen temeljem članka 35. stavka 4. 23. Što se tiče prigovora društva podnositelja koji se odnosi na naknadno razdoblje od dvije godine i 2 mjeseca, Sud primjećuje da je društvo podnositelj moglo podnijeti drugi zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, koji bi omogućio domaćim sudovima da ispitaju ukupnu duljinu postupka uzimajući i to razdoblje u obzir (vidi odluku Juravić protiv Hrvatske, br. 3806/03, od 24. listopada 2006.). Međutim, društvo podnositelj to nije učinilo. 24. Slijedi da je ovaj dio prigovora društva podnositelja nedopušten temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih
12
pravnih sredstava, te mora biti odbačen temeljem članka 35. stavka 4. B. Članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju 25. Društvo podnositelj dalje prigovara da je duljina naprijed navedenog građanskog postupka također povrijedila i njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Pozvalo se na članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi: „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“ 26. Sud smatra da se naprijed navedeno utvrđenje koje se odnosi na prigovor društva podnositelja na duljinu, primjenjuje na isti način na njegov prigovor temeljem članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. 27. Slijedi da je i ovaj prigovor nedopušten temeljem članka 35. stavka 1. i 3. (a) Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava, te mora biti odbačen temeljem članka 35. stavka 4. Iz tih razloga, Sud jednoglasno
Utvrđuje da je zahtjev nedopušten.
André Wampach Elisabeth Steiner zamjenik tajnika predsjednica
13
IZDVOJENE ODLUKE
14
Revr-1121/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić – Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Vatre Roguljića iz Solina, Kroz Smiljanovac 22, zastupanog po punomoćniku Mirku Ostojiću, odvjetniku u Kninu, protiv tuženika INA - INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb, Av. Većeslava Holjevca 10, radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, vraćanja na radno mjesto i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-11/10 od 5. svibnja 2011. godine kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-39/06 od 23. srpnja 2009. godine, u sjednici održanoj dana 24. travnja 2012. godine,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se revizija tužitelja pa se preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-11/10 od 5. svibnja 2011. godine.
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-39/06 od 23. srpnja 2009. godine.
r i j e š i o j e
Revizija tužitelja protiv rješenja o privremenoj mjeri Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-11/10 od 5. svibnja 2011. godine odbacuje se kao nedopuštena.
II. Nalaže se tuženiku INA- INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb naknaditi tužitelju Vatri Roguljiću iz Solina troškove parničnog postupka u iznosu od 9.577,50 kn (devet tisuća petstosedamdesetsedam kuna, pedeset lipa).
15
O b r a z l o ž e n j e
Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-39/06 od 23. srpnja 2009. godine prihvatio je tužbeni zahtjev koji glasi:
I. Odluka direktora INA- Industrija nafte d.d. Zagreb, Sektora upravljanja ljudskim resursima br. KS-OT-7/05 od 1. prosinca 2005. godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu br. 1359-314729/01 od 20. studenog 2001. godine tužitelju Vatri Roguljiću kao prodavaču u PJ Solin je ništava i nije dopuštena.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja Vatru Roguljića vrati na isto radno mjesto na kojem je do tada radio ili pak na drugo odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.
III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju isplatiti dospjele, a zbog tuženikove odluke o izvanrednom mu otkazu ugovora o radu, neisplaćene plaće u razdoblju od 1. prosinca 2005. godine do 31. prosinca 2006. godine u ukupnom bruto iznosu od 90.623,50 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno dospjele iznose u razdoblju od 12. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena i to za:
-prosinca 2005. na bruto iznos od 6.002,78 kn od 12. siječnja 2006. pa do isplate,-siječanj 2006. na bruto iznos od 6.861,20 kn od 10. veljače 2006. pa do isplate,-veljaču 2006. na bruto iznos od 5.883,00 kn od 13. ožujka 2006. pa do isplate,-ožujak 2006. na bruto iznos od 6.988,71 kn od 11. travnja 2006. pa do isplate,-travanj 2006. na neto bruto iznos od 6.223,73 od 12. svibnja 2006. pa do isplate,-svibanj 2006. na neto bruto iznos od 6.943,96 kn od 12. lipnja 2006. pa do isplate,-lipanj 2006. na bruto iznos od 7.406,43 kn od 12. srpnja 2006. pa do isplate,-srpanj 2006. na bruto iznos od 6.944,90 kn od 10. kolovoza 2006. pa do isplate,-kolovoz 2006. na bruto iznos od 7.805,41 kn od 13. rujna 2006. pa do isplate,-rujan 2006. na bruto iznos od 6.980,60 kn od 12. listopada 2006. pa do isplate,-listopad 2006. na bruto iznos od 7.451,74 kn od 10. studenog 2006. pa do isplate,-studeni 2006. na bruto iznos od 7.983,65 kn od 13. prosinca 2006. pa do isplate,-prosinac 2006. na bruto iznos od 7.147,17 kn od 12. siječnja 2007. pa do isplate,
IV. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju Vatri Roguljiću isplatiti regres za godišnji odmor za 2006. g. u iznosu od 2.000,00 kn sa zateznom kamatom u razdoblju od 1. kolovoza 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.
V. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju božićnicu za 2006. g. u neto iznosu od 1.737,53 kn od bruto iznosa od 2.205,88 kn sa zateznom kamatom u razdoblju od 25. prosinca 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
16
stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena.
Rješenjem istoga poslovnog broja određena je privremena mjera kojom je naloženo tuženiku INA - INDUSTRIJA NAFTE d.d. Zagreb u roku od osam dana od donošenja privremene mjere vratiti tužitelja Vatru Roguljića na rad i rasporediti ga na radno mjesto prodavača benzinske pumpe, s time da mjera ostaje na snazi do okončanja ovoga parničnog postupka, a žalba protiv rješenja ne odgađa ovrhu.
Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.540,00 kn.
Županijski sud u Splitu presudom i rješenjem poslovni broj Gžrs-11/10 od 5. svibnja 2011. godine preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere. Preinačeno je i rješenje o trošku postupka pa je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnične troškove uključivši i troškove revizije u iznosu od 1.637,50 kn.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija protiv presude je osnovana, a revizija protiv odluke o privremenoj mjeri sadržane u presudi nije dopuštena.
Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08– dalje ZPP), u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj: 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.
U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.
Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba čl. 114. st. 1. i dalje Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i
17
137/04 – u daljnjem tekstu: ZR) u odnosu na opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu prodavača na temelju Ugovora o radu broj 706/96 od 2. travnja 1996. godine ( dalje u tekstu: Ugovor/96),
- da je tuženikom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja broj KS-OT-10/97 od 13. listopada 1997. godine otkazan Ugovor /96, te je tužitelj pokrenuo sudski postupak u kome je donesena pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1335/01 od 21. rujna 2001. godine kojom je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena te je tužitelj vraćen na rad,
- da je odluka drugostupanjskog suda povodom revizije tuženika ukinuta i u ponovnom postupku Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-1785/05 od 13. listopada 2005. godine odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan, pa u konačnici proizlazi da je odluka o otkazu Ugovora/96 zakonita,
- da su stranke u međuvremenu nakon što im je dostavljena prva odluka Županijskog suda u Splitu sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1359-314729/01 od 20. studenog 2001. godine za obavljanje poslova radnog mjesta prodavača u poslovnom centru Split sa primjenom od 13. studenog 2001.,
- da je tuženik nakon primitka druge pravomoćne odluke Županijskog suda u Splitu donio odluku broj KS-OT-7/05 od 1. prosinca 2005. godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. svibnja 2001. godine smatrajući da se radi o nastupu osobito važne činjenice zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, navodeći kao razlog za otkaz pravomoćnu odluku drugostupanjskog suda o zakonitosti Odluke o otkazu Ugovora/96.
Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništavom i nedopuštenom odluku broj KS-OT-7/05 od 1. prosinca 2005. godine o izvanrednom otkazu tužiteljevog ugovora o radu uz obrazloženje da je među strankama nakon prve pravomoćne presude donesene povodom otkaza Ugovora/96 sklopljen sasvim novi ugovor 2001. godine koji je samostalni ugovor o radu i predstavlja slobodnu volju ugovornih stranaka te proizvodi prava i obveze za ugovorne stranke. Taj sud je ocijenio da okončanje spora povodom Odluke o otkazu ranijeg ugovora nije odlučno za novi ugovor, niti je to opravdani razlog za izvanredni otkaz novoga ugovora.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da osobito važnu činjenicu, zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, predstavlja u ovom konkretnom slučaju ukidanje ranije pravomoćne odluke kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen i odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom, te potom donošenje druge pravomoćne sudske odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Sud je pri tome zauzeo pravno shvaćanje da Ugovor o radu od 20. studenog 2001. godine nema posebno značenje, da se radilo o vraćanju tužitelja na posao u skladu sa ranijom pravomoćnom sudskom odlukom, te da nije niti bilo potrebe za sklapanjem novog ugovora o radu s obzirom na to da je odluka o otkazu utvrđena nezakonitom pa onaj raniji ugovor o radu nije prestao.
Odbijajući tužbeni zahtjev drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.
18
Odredbom čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.
U situaciji kada je pravomoćnom sudskom presudom odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu bila poništena, tuženik kao poslodavac nije bio ni u obvezi, još manje u potrebi kako to pravilno ističe revident, sklapati novi ugovor o radu sa tužiteljem, već je nakon saznanja za pravomoćnu sudsku odluku trebao pozvati tužitelja da nastavi raditi na dosadašnjem radnom mjestu. Međutim, tuženik nije tako postupio već je nakon saznanja za donošenje pravomoćne sudske odluke kojom mu se nalaže vraćanje tužitelja na rad sklopio sa tužiteljem novi Ugovor o radu 20. studenog 2001. godine u kojem nigdje ne navodi da bi sklapanje novog ugovora o radu bilo u ikakvoj vezi sa provođenjem sudske presude o vraćanju radnika na rad. U novom ugovoru o radu stranke su ugovorile da prestaju važiti ranije sklopljeni ugovori o radu između stranaka. Prema tome ugovor o radu sklopljen 2001. godine je samostalni ugovor o radu koji predstavlja slobodnu volju ugovornih stranaka i proizvodi prava i obveze za ugovorne stranke te je pogrešan pravni stav drugostupanjskog suda da taj ugovor nema posebno značenje.
U ovom konkretnom slučaju nije bilo potrebe za sklapanjem novog ugovora o radu, ali u situaciji kada su ga stranke sklopile tada on proizvodi učinke i može se otkazati samo u slučaju ako tužitelj počini neku povredu iz radnog odnosa koja opravdava donošenje odluke o redovitom ili izvanrednom otkazu tog ugovora o radu. Iz rezultata postupka proizlazi da je tužitelj uredno obavljao poslove svog radnog mjesta za koje je sklopio ugovor o radu 2001. godine te ishod radnog spora koji je tužitelj vodio povodom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz 1996. godine ne predstavlja osobito važnu činjenicu koja bi bila opravdani razlog za izvanredni otkaz novog ugovora o radu kojeg su stranke sklopile 2001. godine.
S obzirom na to da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, osnovan je tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na rad na ono mjesto na kojemu je radio prije nezakonite odluke o otkazu.
Prvostupanjski sud je utvrdio visinu plaća koje bi tužitelj primio da nije bilo otkaza, te visinu božićnice za 2006. godinu u neto iznosu od 1.737,53 kn i regresa za godišnji odmor 2006. godine u iznosu od 2.000,00 kn. Polazeći od utvrđenja da tuženik nije radio bez svoje krivnje, a da ugovor o radu nije prestao, tuženik je dužan ispuniti obveze iz ugovora te isplatiti tužitelju naknadu dospjele a neisplaćene plaće i drugih davanja sukladno ugovoru.
Kako je drugostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, valjalo je preinačiti drugostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a te odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Revizija protiv rješenja nižestupanjskih sudova o odbijanju prijedloga za izdavanje privremene mjere nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 400. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi
19
revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude. Ova odredba primjenjuje se i u postupcima u kojima se odredbe ZPP-a primjenjuju na odgovarajući način, ako za taj postupak nije drugačije propisano.
Prema odredbi čl. 12. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99, 42/00 – odluka USRH – 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) u postupku osiguranja protiv drugostupanjskog rješenja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ako odluka u postupku ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Protiv rješenja kojim je odlučeno o privremenoj mjeri tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a koja zbog iznijetih razloga nije dopuštena te je u tom dijelu ovaj sud reviziju odbacio primjenom čl. 392. st. 1. ZPP-a.
Tužitelj je uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje spora po čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su odmjereni troškovi prvostupanjskog postupka u iznosu od 8.540,00 kn po osnovi nagrade punomoćniku za sastav tužbe, obrazloženih podnesaka, dopisa i zastupanja na ročištima te trošak nagrade punomoćniku za sastav revizije u iznosu od 1.637,50 kn, sve po tarifnim brojevima 7. 9. i 10. te tarifnog broja 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 91/04) te Tarife.. ("Narodne novine" broj: 148/09).
U Zagrebu, 24. travnja 2012. godine
20
STVARNO PRAVO
Gžx-422/2012
21
SENTENCA: Utvrđenje prava vlasništva na nekretnini upisanoj kao općenarodna imovina
Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. u K.O. Žrnovnica uz ovlast tužitelja da se uknjiži kao vlasnik navedene nekretnine. Kao osnovu stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini tužitelj ističe dosjelost.
Među strankama nije sporno da je nekretnina označena kao čest. zem. u K.O. Žrnovnica od 16. listopada 1961. godine upisana u zemljišnim knjigama kao Općenarodna imovina s organom upravljanja NO Općine Split. Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je navedena nekretnina u naravi šuma.
Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik Grad Split nije pasivno legitimiran u ovom sporu te je slijedom toga pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.
Naime, odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj: 41/90, dalje: ZIDZŠ), koji je stupio na snagu dana 16. listopada 1990. godine, bilo je propisano da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Dakle, pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena je stupanjem na snagu ZIDZŠ, te su od toga dana šume i šumsko zemljište koji su do tada bili u društvenom vlasništvu postali vlasništvo Republike Hrvatske.
Budući da je pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje ZVDSP) to se odredbe iz čl. 359. - 365. ZVDSP-a, koje uređuju pretvorbu društvenog vlasništva, dakle, i odredba članka 360. stavka 4. ZVDSP-a kojom je propisano da se za upise prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja u zemljišnim knjigama i drugim javnim upisnicima koji su provedeni do dana stupanja na snagu ZVDSP-a uzima da su upisi prava vlasništva, na koju opisno upire u žalbi tužitelj opravdavajući pasivnu legitimaciju tuženika, ne primjenjuje u slučajevima kada se radi o šumama i šumskim zemljištima.
Uzgred se napominje da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom sporu ni onda ako bi se uzelo da je predmetna nekretnina u naravi poljoprivredno zemljište, što je izvorno bila prilikom osnivanja zemljišne knjige, jer je na temelju čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj: 34/91) Republika Hrvatska danom stupanja na snagu tog Zakona (24. srpnja 1991. godine) postala po sili zakona vlasnik cjelokupnog poljoprivrednog zemljišta koje je na dan stupanja na snagu tog Zakona bilo društveno vlasništvo. Dakle, i kada je u pitanju poljoprivredno zemljište pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama je izvršena prije stupanja na snagu ZVDSP-a, pa i u tom slučaju glede primjena odredaba o pretvorbi društvenog vlasništva iz ZVDSP-a vrijedi ono što je rečeno kada se radi o nekretninama koje su u naravi šuma i šumsko zemljište.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-422/2012 od 26. srpnja 2012. godineGžp-383/12
22
SENTENCA: Zastara zahtjeva na trpljenje ispravka uknjižbe
Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za ispravkom uknjižbe prava vlasništva na nekretnini.
Međutim, na ročištu održanom dana 9. veljače 2006. godine tuženici su istaknuli prigovor zastare.
Naime, tužitelji su zaključili Ugovor o zamjeni nekretnine dana 26. rujna 1986. godine, a tužbu su podnijeli dana 13. studenog 1988. godine.
Iako su tužitelji prvotno zahtijevali da se tuženima naloži izdavanje isprave podobne za uknjižbu, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji su zahtijevali da se tuženike obveže na trpljenje uknjižbe prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini.
Međutim, po pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u odluci od 7. ožujka 2012. godine, pod brojem U-III-353/2010, proizlazi da se ne razlikuje tužbeni zahtjev koji je usmjeren na obvezivanje tuženih na izdavanje tabularne isprave, od tužbenog zahtjeva koji traži trpljenje od tuženih na ispravku uknjižbe.
Pravnim shvaćanjem Ustavnog suda u smislu Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) je pravno vezan za ovaj sud, pa je, dakle, zahtjev za obvezivanje tuženih na trpljenje uknjižbe tužitelja, također obvezno pravni zahtjev kao i zahtjev za izdavanje tabularne isprave.
Kako tužitelji u tijeku postupka nisu tvrdili da bi tuženici priznali dug, odnosno da bi došlo do prekida zastare, niti su isticali razloge za zastoj zastare, to je došlo do zastare zahtjeva tužitelja, u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08).
Naime, Ugovor je zaključen 1986. godine, a tužba je podnesena 13. studenog 1998. godine, a što znači da je zahtjev podnesen po proteku općeg zastarnog roka.
Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11), bez obzira na pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako su tužitelji zaista zamijenili svoju nekretninu s predmetnom nekretninom s PIK “Jadro“ , a PIK “Jadro“ je putem svog prednika još 1957. godine, odnosno 1966. godine kupio, preinačiti prvostupanjsku presudu, jer je zahtjev tužitelja za obvezivanje tuženih na trpljenje ispravka uknjižbe zastario.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-383/12 od 20. rujna 2012. godine
Gžx-1642/11
23
SENTENCA: Utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti te zabrana ometanja u izvršavanju toga prava od strane vlasnika poslužnog dobra.
Naime, tužbom na utvrđenje vlasnik gospodujućeg dobra zahtijeva da se prema vlasniku poslužnog dobra utvrdi postojanje prava služnosti. Podiže se u slučaju osporavanja ili dovođenja u sumnju prava služnosti od strane vlasnika poslužnog dobra. Actio confessoria je tužba koju ovlaštenik prava služnosti podiže protiv osobe koja ga neosnovano sprječava ili ometa u izvršavanju prava služnosti. Pasivno legitimiran je vlasnik poslužnog dobra, ali i svaka treća osoba koja sprečava ili ometa izvršenje prava služnosti. Tužitelj mora dokazati postojanje svoga prava služnosti i faktički čin ometanja od strane tuženog.
S pravom žalitelj u žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbio držeći da u konkretnom služnost puta u korist nekretnine tužitelja više nema razumnu svrhu jer predmetna nekretnina ima drugi „alternativni put“ čime nisu ostvarene pretpostavke za osnivanjem stvarne služnosti u smislu odredaba paragrafa 480. - 485. odnosno 1452.-1471. bivšeg Općeg građanskog zakonika, koji je u primjeni obzirom na započeto vrijeme dosjedanja temeljem odredbe Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine.
U proteklom razdoblju naime razlikujemo razdoblje važenja pravnih pravila OGZ-a, koja su doživjela značajne izmjene kroz usvojena stajališta sudske prakse i zatim razdoblje važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 9/92 i 77/92) od njegova stupanja na snagu 1. IX. 1980. godine do 1. I. 1997. godine, odnosno Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) tj. do početka primjene Zakona o vlasništvu, koja o stjecanju prava vlasništva odnosno stvarnih služnosti dosjelošću slijede pravila OGZ-a ali su osuvremenjena, tako npr. posebno u pogledu rokova dosjelosti.
Kod utvrđivanja da li se pravo služnosti steklo dosjelošću, potrebno je stoga raspraviti i utvrditi kada je dosjedanje započelo, odnosno kada su se stekli uvjeti nakon dovršenog dosjedanja da se stekne određeno pravo.
Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da služnost puta u korist nekretnine tužitelja kao povlasne nekretnine faktični izvršavane preko 30 godina više nema razumnu svrhu (nekretnina ima drugi neposredan pristup). No, provodeći postupak prvostupanjski sud je, pored ostalog, na prijedlog tuženika odredio vještačenje po vještaku mjerniku i imenovanom vještaku dao izričiti nalog da u pisanom nalazu i mišljenju treba „detaljno opisati postojeći put, opisati gospodarsku opravdanost tog puta te navesti eventualne mogućnosti drugih kolnih putova do nekretnina tužitelja.„
Tužitelj u žalbenim navodima s pravom izražava stajalište da takva utvrđenja nisu dopuštena, ukoliko u tom smislu ne postoji izričit tužbeni zahtjev, a budući da takvog zahtjeva u konkretnom slučaju nema, onda nije moguće niti ispitivati okolnosti vezano za ukidanje služnosti. Naime, sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tužbeni niti protutužbeni zahtjev u tom smislu u konkretnom slučaju nisu postavljeni, pa prvostupanjski sud o tome nije ni mogao odlučivati, pa ne može niti ukinuti postojeće služnosti.
24
Naime, izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu u smislu odredbe čl. 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09- dalje ZV); vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijeti će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana (stavak 1.) odnosno sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz, ili drugi jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnog zemljišta čini manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.
Iz citiranih odredbi ZV-a proizlazi da sud tek kada odlučuje o tužbenom zahtjevu kojim se traži ukidanje prava služnosti iz razloga što je to pravo „izgubilo razumnu svrhu“, u okviru razmatranja opstojnosti „razumne svrhe“ prava služnosti, ima pravo ispitati postoji li drugi prikladniji ili jednako prikladan prolaz (ili javni prolaz), koji „vlasniku poslužnog zemljišta čini manje štete“.
S druge strane, iz obrazloženja pobijane presude osnovom kazivanja saslušanih stranaka te svjedoka na okolnosti načina korištenja spornih nekretnina dalo bi se razumjeti da prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o pravu kojeg tužitelj izvodi iz prava svog pravnog prednika zasnovanog prema navodima tuženika pod 1) upravo temeljem međusobnog sporazuma tadašnjih vlasnika predmetnih nekretnina. Međutim, na ovaj način bi bilo isključeno pravo stjecanja stvarne služnosti jer osobna služnost se ne stječe dosjelošću. Naime, kod osobnih služnosti pasivna strana je svakodobni vlasnik stvari, a aktivna nije određena s obzirom na vlasništvo, već je određena osobno. Osobne služnosti su neprenosiva prava, ali se kod nekih služnosti izvršavanje njihovog sadržaja može prenijeti na drugu osobu. Također su i nenasljediva prava pri čemu ovlaštenik zadržava pravo služnosti usprkos promjeni u osobi vlasnika stvari.
Utoliko je u postupku od odlučnog značenja bilo raspraviti i utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o osobnoj služnosti koja se vezuje za konkretnu osobu ili pak o vršenju sadržaja stvarne služnosti za koju zakonodavac vezuje dosjelost kao originarni način stjecanja stvarnih prava.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-1642/11 od 5. rujna 2012. godine
Gžmal-348/2012
25
SENTENCA: Stjecanje prava posjeda poštanskog sandučića
Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim traži zaštitu mirnoga i nesmetanog posjeda poštanskog sandučića kojeg je, prema tvrdnjama tužiteljice, tuženik zasmetao stavljanjem svog promotivnog letka u taj sandučić.
Ispitujući pobijano rješenje ovaj žalbeni sud pronalazi da nisu kumulativno ispunjeni i materijalnopravni uvjeti za donošenje rješenja zbog ogluhe jer osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.
Naime, posjedovna zaštita poštanskog sandučića ne ostvaruje se na način kako je to zatražila tužiteljica, budući da tuženik stavljanjem promotivnog letka u taj sandučić nije promijenio postojeće stanje faktične vlasti na tom sandučiću, niti je onemogućio tužiteljicu da istoga koristi na dosadašnji način.
Kako je čin smetanja posjeda čin kojim se samovlasno mijenja postojeće posjedovno stanje faktične vlasti, te kako tuženik stavljanjem promotivnog letka u predmetni poštanski sandučić, nije neovlašteno promijenio postojeće faktično stanje na način da se sada tužiteljica istim ne može koristiti, to opisanim činom tuženika nije izvršeno smetanje posjeda tužiteljice, pa se tužiteljici ne može pružiti posjedovna zaštita na način kako je to postavljeno njenim tužbenim zahtjevom.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-348/2012 od 14. svibnja 2012. godine
Gžsp-73/11
26
SENTENCA: Smetanje posjeda
Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice radi pružanja posjedovne zaštite u odnosu na predmetnu nekretninu držeći da u konkretnom slučaju nema mjesta pružanju posjedovne zaštite obzirom na narav poduzetih čina zbog kojih je zatražena sudska zaštita u ovom postupku.
U smislu odredaba čl. 10. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje ZV) posjednik jest osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari ili pak osoba koja faktično izvršava sadržaj prava stvarne služnosti glede neke nekretnine (posjed prava).
Iz stilizacije tužbenog zahtjeva, odnosno izreke pobijanog rješenja, u konkretnom slučaju, razvidno je da je predmet posjedovne zaštite tužiteljice posjed stvari odnosno nekretnine.
Cilj posjedovne zaštite koje se pruža prema odredbi čl. 22. ZV-a jest u održanju kontinuiteta postojećeg stanja pa pružena posjedovna zaštita vodi k cilju uspostave stanja kako je bilo prije pružanja posjedovne zaštite. Povredom posjeda nastaje za posjednika specifično subjektivno pravo da osobu koja smeta njegov posjed prisili na prestanak tog smetanja i uspostavljanje njegove faktične vlasti u punom sadržaju i opsegu kakav je bio u času smetanja.
No, ukoliko je nemoguće izreći uspostavu prijašnjeg stanja zbog objektivne odnosno prirode nemogućnosti kao što je primjerice smetanje posjeda rušenjem stabala i sl. tada polazeći od kondemnatorne prirode tužbe za smetanje posjeda, kao i kondemnatornosti rješenja koje sud donosi, procesne mogućnosti za donošenje rješenja o smetanju posjeda ovise o samom zahtjevu za pružanjem sudske zaštite u odnosu na predmet posjeda.
U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud je konstatirao kako su radnje poduzete po tuženicima zbog čega je tužiteljica ostala s posjedovnom zaštitom u postupku neprijeporno učinjene na naznačenoj nekretnini ali po svojoj prirodi upućuju na objektivnu nemogućnost uspostave kontinuiteta posjeda čime nisu ostvarene pretpostavke za pružanje posjedovne zaštite u smislu odredbe čl. 22. ZV-a.
U kontekstu naprijed izloženog, polazeći i od odlučnih utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljenih na neposrednom opažanju suda prilikom očevida na licu mjesta, no imajući u vidu stilizaciju tužbenog zahtjeva u odnosu na čine poduzete od strane tuženika kojima se zahtjeva pružanje posjedovne zaštite, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je zatražena uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja kao neosnovan.
No, upravo zbog kondemnatorne prirode tužbe za smetanje posjeda moguće je usvojiti tužbeni zahtjev na utvrđenje da je počinjen čin smetanja bez objektivne nemogućnosti uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja, kada je dio tužbenog zahtjeva za pružanje posjedovne zaštite izricanje daljnje zabrane svakog takvog i sličnog smetanja posjeda kao sastavnog dijela kondemnatornog zahtjeva tužbe za smetanje posjeda (pravni stav zauzet u rješenje VSRH br. Rev 672/09).
27
Iz rezultata provedenog dokaznog postupka, osobito kazivanja brojnih svjedoka na okolnost korištenja sporne nekretnine, proizlazi nedvojbenim, a što utvrđuje i prvostupanjski sud, da je upravo tužiteljica koristila predmetnu nekretninu na kojoj je sadila cvijeće i održavala je „oko ugodnu“. Osim toga i sam tuženik pod 1. tijekom postupka u svojim navodima da je zapravo prepustio tužiteljici korištenje predmetne nekretnine jer nije ustajao nikakvim tužbama upućuje na nedvojben posjed tužiteljice u odnosu na istu.
S druge strane okolnost što se tuženik pod 1. spretno snalazi na dijelu predmetne nekretnine na kojem je uz njegovu kuću odvodni kanal zatečen na licu mjesta prilikom očevida dimenzija ..u kontekstu njegove izjave da je po potrebi ulazio i čistio ovaj kanal radi zaštite svog objekta upućuje tek na činjenicu faktičnog izvršavanja sadržaja prava stvarne služnosti. U smislu odredbe čl. 16. ZV-a osoba koja koristi tuđu nekretninu u točno određenom opsegu za potrebe svoje nekretnine u posjedu je prava služnosti (bez obzira na to pripada li mu ovo pravo ili ne).. Naime, u konkretnom slučaju iz kazivanja saslušanih stranaka te utvrđenja suda na licu mjesta nedvojbenim proizlazi da je tuženik pod 1. uz pomoć tuženika pod 2. sasjekao stabla koja su se nalazila na predmetnoj nekretnini, na što upućuju i na licu mjesta zatečeni panjevi, a koje radnje prelaze opseg korištenja sporne nekretnine od strane tuženika pod 1., pa je utoliko u pravu tužiteljica kada zahtjeva zaštitu svog posjeda predmetne nekretnine.
U navedenim okolnostima pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu odredbe čl. 22. ZV-a tužiteljici je valjalo pružiti traženu posjedovnu zaštitu u odnosu na konkretne čine poduzete od strane tuženika pod 1. i pod 2. jer se radi o činima koji prelaze okvire faktičnog korištenja predmetne nekretnine kao poslužnog dobra.
Pri tom je za ukazati da u posjedovnoj parnici može biti pasivno legitimirana i osoba koja se do tada nalazila izvan strukture posjedovanja predmeta posjedovne zaštite, odnosno treća osoba kao i osoba po čijem je nalogu smetanje izvršeno jer su njihovi interni odnosi u odnosu na posjednika pravno neodlučni.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-73/11 od 14. kolovoza 2012. godine
Gžp-278/12
28
SENTENCA: Smetanje posjeda
Predmet postupka između stranaka je zahtjev tužitelja za pružanjem posjedovne zaštite na pokretnini, i to baš na reklamnom panou kojeg je tuženik dana 21. travnja 2006. godine skinuo i otuđio.
Po navodima tužbe tuženik je počinio smetanje posjeda dana 21. travnja 2006. godine, kada je tužitelj saznao za čin smetanja posjeda i počinitelja, a tužba je podnesena 22. svibnja 2006. godine, te je ovaj sud odlukom pod brojem Gž-1220/08 od 12.svibnja 2008. godine zaključio kako je tužitelj propustio prekluzivni rok u smislu odredbe čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje ZV).
Naime, odredbom čl. 21. st. 3. ZV-a propisano je da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja, pa kako pravo na zaštitu posjeda se ostvaruje ne samo u posebnom postupku pred sudom, već i putem samopomoći, a ranije važeći Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 – dalje: ZOVO) je odredbom čl. 77. propisao da se sudska zaštita od uznemiravanja može tražiti u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, a najkasnije u roku od godine dana od nastalog smetanja, to je ovaj sud smatrao rok iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a materijalno pravnim rokom, s obzirom i na određenu recentnu sudsku praksu.
Međutim, kako je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom pod brojem U-III-675/2009 od 8.veljače 2010. godine, u ovom konkretnom predmetu, rok iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a protumačio isključivo u procesnom smislu, te se pozivao na procesno pravne odredbe, to ovaj sud sada s obzirom na Ustavni zakon po Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 99/99 i 29/02) mora smatrati rok iz odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a kao procesno pravni rok, a što znači kada zadnji dan procesnog roka istekne na dan kada sud ne radi, rok istječe početkom prvog idućeg radnog dana, a sve u smislu odredbe čl. 112. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11).
Stoga je u konkretnom slučaju tužba pravovremena.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-278/12 od 10. srpnja 2012. godine
Gžsp-66/12
29
SENTENCA: Smetanje posjeda (dnevna parkirna karta)
Predmet je postupka zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite u odnosu na osobno vozilo.
Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj posjednik osobnog vozila, a nije sporno ni da je tuženik (Promet d.o.o. Split) 15. studenog 2011. godine na vjetrobransko staklo ovog vozila, ispod brisača, pričvrstio dnevnu parkirnu kartu zaštićenu u plastičnu foliju na parkiralištu u Splitu, Sukoišan, zona C, koje je od strane Grada Splita dano na upravljanje tuženiku na temelju zaključka Grada Splita o davanju na upravljanje uličnih i izvanuličnih parkirališta u gradu Splitu upravo tuženiku.
Sud je ocijenio da je postupanje tuženika utemeljeno na zakonitom postupanju i kao takvo nema elemenata protupravnosti koji bi mu davali obilježje čina smetanja tužiteljevog posjeda te da kod tuženika nije postojala svijest o tome da smeta tužiteljev posjed (animus turbandi), pa je pozivom na odredbe članka 20., 21. i 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje ZVDSP) odbio tužbeni zahtjev.
Suprotno žalbenim navodima, sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. Naime, odredbom je članka 20. stavka 4. ZVDSP-a propisano da nije samovlasno smetanje posjeda ako je čin oduzimanja ili smetanja posjeda dopušten zakonom ili odlukom suda odnosno drugog tijela, donesenoj na temelju zakona koji to dopušta.
U konkretnom je slučaju odredbom članka 5. stavka 11. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 67/08, 48/10, 74/11, dalje: ZSPC) propisano da nadzor parkiranja vozila na mjestima na kojim je parkiranje vremenski ograničeno obavljaju pravne osobe koje odrede jedinice lokalne samouprave. Odredbom je članka 27. Odluke Grada Splita o javnim parkiralištima na području Grada Splita ( pročišćeni tekst - „Službeni glasnik Grada Splita „ broj 24/10, dalje: Odluka) propisano ako korisnik uličnog javnog parkirališta, uz kupljenu parkirnu kartu, prekorači dopušteno vrijeme parkiranja ili koristi parkiralište bez kupljene parkirne karte, smatra se da je sklopio ugovor o parkiranju uz plaćanje dnevne karte. Člankom 28. citirane Odluke propisano je da nalog za naplatu dnevne parkirne karte za ulično parkiranje izdaje osoba ovlaštena za nadzor parkiranja te ga na odgovarajući način pričvršćuje za vozilo.
Iz spomenutih odredbi, dakle, proizlazi da je u skladu sa zakonom nadzor parkiranja vozila na mjestima na kojima je parkiranje vremenski ograničeno, a što uključuje i parkiranje vozila bez plaćanja kao u konkretnom slučaju, moguće prenijeti na pravne osobe koje odrede jedinice lokalne samouprave, kao što je u konkretnom slučaju Grad Split taj nadzor prenio na tuženika kao pravnu osobu. Dakle, na temelju ZSPC-a Grad Split je donio Odluku kojom je dopustio da nadzor parkiranja obavlja tuženik. Kako je tuženik u konkretnom slučaju postupio upravo u skladu s Odlukom Grada Splita donesenoj na temelju zakona (ZSPC-a), to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da stavljanje parkirne karte (koju tužitelj pogrešno naziva letak) ispod brisača tužiteljevog vozila na parkiralištu na kojem je tuženik parkirao svoje vozilo bez plaćanja karte, nema obilježje smetanja posjeda jer ne predstavlja samovlasno zadiranje u posjed tužitelja. Jednako tako, ovakvo ponašanje ne znači i svjesno zadiranje u tuđi posjed, jer nedostaje animus turbandi budući da takvo postupanje tuženika ima temelj na odluci donesenoj po osnovi zakona (članak 20. stavak 4. ZVDSP-a). U takvim je okolnostima sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.
30
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-66/12 od 13. srpnja 2012. godine
Gžsp-71/2012
31
SENTENCA: Smetanje posjeda na javnom dobru
Iz rezultata provedenog dokaznog postupka se može nedvojbeno zaključiti da je čest. zem. u K.O. Vis, javno dobro.
Sudska praksa glede dvojbe može li se izvršiti čin smetanja posjeda na javnoj površini zauzela je jedinstveno stajalište da u takvim slučajevima nije moguće pružiti posjedovnu zaštitu, izuzev kad je to zakonom određeno.
Javno dobro, kao stvar na kojoj ne može postojati pravo vlasništva (članak 2. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08) ne može biti predmet (objekt) posjeda.
Stoga, u situaciji kada je tuženik poduzeo radnju na javnom dobru, a posljedice se reflektiraju kao smetanje posjeda na stvari na kojoj postoji pravo vlasništva, faktična vlast, niti u takvom slučaju ne može se naložiti uspostava prijašnjeg stanja, jer bi se radilo o nepostojanju nadležnosti suda.
Kako zbog pravnog statusa zemljišta na kojem je postavljena zapreka, to zemljište nije moglo biti predmet posjedovanja, a niti bi se radilo o posjedu prava služnosti, nije moguće tražiti tužbom posjedovnu zaštitu, jer se ne radi o postupku koji spada u sudsku nadležnost pa je stoga valjalo tužbu odbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev.
U odnosu na ostale žalbene navode tužitelja potrebno je istači da nespretno sročeni tužbeni zahtjev, namjerno ili ne, ne daje pravo tužitelju da glede zahtjeva za pružanje posjedovne zaštite se kreće u rasponu od zaštite posjeda prava služnosti na javnom dobru i posjeda stvari. Kako je to već prednje rečeno bez obzira što se posljedica radnji poduzetih na javnom dobru reflektiraju na stvari na kojima postoji faktička vlast (posjed) i koje mogu biti u vlasništvu, sud ne može naložiti uspostavu prijašnjeg stanja zbog nenadležnosti jer to spada u nadležnost uprave.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžsp-71/2012 od 2. kolovoza 2012. godine
32
OBVEZNO PRAVO
Gžp-1036/11
33
SENTENCA: Utvrđenje ništavim Ugovor o kupoprodaji
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavosti Ugovora o kupoprodaji zaključenog u Splitu dana 8. prosinca 1994. godine između G.B. kao prodavateljice te LJ. i P.P. kao kupaca stana u Splitu.
Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, utvrđujući osnovom grafološkog vještačenja da je potpis tužiteljice na predmetnom ugovoru krivotvoren pri čemu Sporazum sklopljen između ugovornih strana, koje se pojavljuju u ovom postupku, dana 27. veljače 1995. godine, obzirom da tuženici nisu izvršili preuzetu obvezu niti u pretežitom dijelu, ne ispunjava zakonsku pretpostavku za konvalidaciju ugovora kojem nedostaje pisana forma pa u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05).
Osnovano žalitelji u žalbenim navodima osporavaju pravilnost i zakonitost pobijane odluke suda prvog stupnja ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.
U ovoj fazi postupka sporno je i dalje pitanje jesu li ispunjene pretpostavke za ništavost spornog ugovora zaključenog u Splitu dana 8. prosinca 1994. godine.
Naime, tužiteljica ističe kao razlog ništavosti spornog ugovora upravo tijekom postupka neprijeporno utvrđenu činjenicu da ista nije potpisala ugovor o kupoprodaji predmetnog stana kao vlasnik u vrijeme njegova sačinjenja. Navedena okolnost, međutim, otklanja pravo zahtijevati njegovu ništavost iz tog razloga jer ugovor potpisan od strane neovlaštene osobe bez naknadnog odobravanja nije ni nastao, slijedom čega isti ne može biti ništav već se radi o tzv. nepostojećem ugovoru bez pravnih učinaka (pravni stav zauzet u presudi VSRH Rev-207/2010). Naime, nepostojeće ugovore ne treba miješati s ništavim ugovorima kod kojih su ispunjene pretpostavke za nastanak ugovora i koji kao takvi stvarno postoje ali ne proizvode pravne učinke jer su protivni javnom poretku za razliku od ugovora kojima nedostaju bitne pretpostavke za njegov nastanak.
S druge strane upravo obzirom na tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju radi o valjano sklopljenom ugovoru o kupoprodaji valjalo je raspraviti i pitanje osnovanosti ostalih razloga za ništavost predmetnog ugovora na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
Prije svega valja kazati da bi ugovor o prijenosu prava vlasništva nekretnina bio valjan i mogao proizvoditi pravne učinke u smislu odredaba tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada (službeni list SFRJ broj 43/65, 57/65, 17/67 i 11/74) mora biti sastavljen u pisanom obliku.
Pri tom pisana forma podrazumijeva pisani sadržaj samog ugovora, a potpis na istom suglasnost volja ugovornih strana za sklapanje predmetnog pravnog posla. Naime, u smislu odredbe čl. 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem
34
odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) ugovor se smatra sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora pa utoliko izostanak potpisa jedne od ugovornih strana kod jasno manifestirane volje za sklapanjem određenog pravnog posla samim tim ne čini takav ugovor ništavim.
U tom pravcu je i promatrati sadržaj nedvojbeno sklopljenog Ugovora od 27. veljače 1995. godine, u kojem se kao ugovorne strane s jedne strane pojavljuju tužiteljica i njeni roditelji, a s druge strane tuženici i u kojem se u preambuli polazi od utvrđenja postojanja duga tuženika pod 1) P.P. i pod 2) LJ. P. na ime dijela kupoprodajne cijene predmetnog stana u visini od 110.000,00 DEM, a koji stan je bio predmetom kupoprodaje iz ugovora čija se ništavost zahtjeva u ovom postupku.
Sam pak način isplate navedenog duga, kojeg su ugovorne stranke sukladno odrednici članka 2. citiranog Ugovora naslovile kao zajam, kojeg su tuženici preuzeli solidarno ispuniti prema tužiteljici i njenim roditeljima uz mjesečno 2%-tnu kamatu najkasnije do 5-tog u mjesecu za protekli mjesec, suprotno pravnom stavu prvostupanjskog suda, ne bi otklonio pravnu prirodu nastalog dugovanja.
U tom pravcu je ukazati i na navode tijekom postupka saslušanog u svojstvu svjedoka D.S., koji je u spornom razdoblju radio u agenciji Kontakt M, kao pravni savjetnik i koji je sačinio kako predmetni ugovor tako i sporni ugovor, čija se ništavost zahtjeva u ovom postupku, objašnjavajući kako su svi elementi samog ugovora između stranaka u postupku bili prethodno dogovoreni, a u konkretnom slučaju do problema je došlo upravo u izvršenju samog ugovora, a nakon naknadnog prijenosa vlasništva predmetnog stana.
U navedenim okolnostima, po ocjeni ovog suda, pogrešan je i pravni stav prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju ugovor, koji je neprijeporno sklopila pravna prednica tužiteljice M.B. kao tadašnja zemljišnoknjižna vlasnica dana 21. studenog 1994. godine s tuženicima pod 1) i pod 2) u ovom postupku kao kupcima predmetnog stana i koji sadrži sve bitne elemente ugovora (cijenu i predmet kupoprodaje) temeljem kojeg su isti izvršili isplatu na ime kapare u visini od 25.000,00 DEM, raskinut na temelju zakona a sukladno odredbi čl. 125. ZOO-a. Naime, upravo okolnost da je pored tužiteljice i njena pravna prednica supotpisnik Ugovora iz 1995. godine, koji u preambuli polazi od odrednica predmetne kupoprodaje, upućuje na zaključak da isti nije raskinut te isti proizvodi valjane pravne učinke i u odnosu na pravnu slijednicu, a tužiteljicu u ovom postupku.
Utoliko suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, naprijed navedene okolnosti po ocjeni ovog suda, ukazuju da su ugovorne strane predmetnim ugovorom polazeći upravo od sadržaja spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana regulirali tek daljnji način isplate preostalog duga s ovog osnova (neovisno o tome kako su ga stranke nazvale).
Naime, u konkretnom slučaju ukoliko nije postojala suglasna volja za sklapanje ugovora o kupoprodaji između stranaka ne bi nastao ni Ugovor iz 1995. godine, u kojem su sudjelovali pored tužiteljice kao sadašnje vlasnice predmetnog stana i njena majka koja je s tuženicima sklopila predugovor o kupoprodaji stana temeljem kojeg su tuženici isplatili kaparu, i u kojem je utvrđen iznos te način isplate preostalog iznosa duga na ime kupoprodajne cijene uz dogovoren način otplate. Da je tomu tako dokaz je i neprijeporna činjenica da ni sama tužiteljica ne tvrdi niti dokazuje postojanje ugovornog odnosa zajma jer je pretpostavka njegova nastanka isplata novčanog iznosa.
35
U kontekstu naprijed iznesenog, unatoč činjenici što tužiteljica nije potpisala sporni ugovor o kupoprodaji, rezultati provedenog dokaznog postupka, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, ukazuju da je između stranaka došlo do suglasne volje o sklapanju ugovora o kupoprodaji predmetnog stana budući su iste postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a, odnosno predmetu kupoprodaje i cijeni, pa je očito da je između stranaka zaključen kupoprodajni ugovor. Naime, na opisani način tužiteljica je svojim postupanjem nakon spornog ugovora zapravo iskazala odobrenje za zastupanje (čl. 88. ZOO-a) pa ni stog osnova nema elemenata za ništavost predmetnog pravnog posla kako to tvrdi tužiteljica.
Utoliko suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, naprijed navedene okolnosti po ocjeni ovog suda kod jasno manifestirane volje za sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ne daju osnova za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora jer se ne radi o ugovoru protivnom Ustavu, moralu niti prisiljenim propisima, zbog čega je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavosti i u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a, valjanom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti.
Drugo je pak pitanje pravnih posljedica predmetnog ugovora budući da je predmetom rasprave u ovom postupku tek pitanje osnovanosti zahtjeva tužiteljice za utvrđenjem ništavim spornog ugovora jer je prvostupanjski sud odbio raspravljati o protutužbenom zahtjevu tuženika. Naime, podredni zahtjev tužiteljice temelji se na pretpostavci valjanosti spornog ugovora ukoliko se ne prihvati tvrdnja o njegovoj ništavosti i predstavlja zahtjev za njegovim izvršenjem. No, zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjski sud se nije upuštao u ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice s ovog osnova, pa je slijedom naprijed izloženog, temeljem odredbe čl. 373. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP) budući ovaj sud ne nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pobijanu presudu valjalo preinačiti u dijelu u kojem je prihvaćen glavni tužbeni zahtjev, a ukinuti u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka budući za sada nisu poznati svi parametri o kojima ovisi odluka o troškovima postupka o kojima će biti odlučeno nakon donošenja odluke o podrednom zahtjevu.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1036/11 od 24. listopada 2012. godine
36
Gžx-481/12
SENTENCA: Ništavost - poništenje ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice
Sporazum zaključen između parničnih stranaka od 18. veljače 2002. godine u svojoj naravi predstavlja ugovor o razvrgnuću suvlasničke zajednice. Taj ugovor je mogao biti ništetan samo iz razloga predviđenih člankom 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05).
Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je pravilno zaključio da sporazum od 18. veljače 2002. godine nije ništavan jer nije u suprotnosti s prisilnim propisima.
Naime, kod činjenice da čest. zem. K.O. Jasenice nije bila u vlasništvu tužiteljice i tužene već je temeljem samog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj: 41/90) postala vlasništvo RH ne čini taj sporazum ništetnim. Taj sporazum zbog te činjenice ne proizvodi pravne učinke u odnosu na RH.
Kod stjecanja prava vlasništva temeljem zakona ne razlikuje se titulus od modusa, on je jedan, jedinstven i svoje uporište nalazi u samom zakonu. Stoga, nije od značaja tko je bio upisan u zemljišne knjige kao nositelj prava korištenja i raspolaganja, tko je imao pravo gospodarenja i sl., jer upis RH u zemljišne knjige kao vlasnika čest. zem. K.O. Jasenice nije konstitutivne naravi, već je mogao biti samo deklaratorne naravi.
Upiranje tužitelja na odredbu članka 55., 56. i 46. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje ZV) kao i odredbu članka 16. stavak 1. Zakona o šumama ukazuje se neutemeljenim, jer taj sporazum nema pravne učinke spram RH koja je jedina vlasnica.
Sporazum koji su zaključile parnične stranke nije protivan odredbi članka 52. Ustava Republike Hrvatske jer iako šuma i šumsko zemljište predstavljaju dobro od općeg interesa, posebnog interesa, tim sporazumom nije dirao u prava RH, jer sporazum obvezuje samo one stranke koje su zaključile ugovor.
Pravilno je sud prvog stupnja odbio podredni tužbeni zahtjev za što je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća kao pravilne i ovaj sud.
Tužitelj svoj podredni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je načelnik tužitelja prilikom potpisivanja sporazuma bio doveden u zabludu, pozivom na članak 51. stavak 1. ZOO.
Tvrditi da je tuženik cijelo vrijeme tvrdio da se u takvim identičnim slučajevima Hrvatske šume knjižile kao vlasnik, i da je baš zbog te tvrdnje tuženik potpisao sporazum, ne može se prihvatiti kao valjan razlog za poništenje. Od načelnika Općine kao čelnog čovjeka
37
tužiteljice se očekuje jedan povećan stupanj odgovornosti, mogućnost savjetovanja, konzultacije, pa se stoga ne može govoriti o bitnoj zabludi a niti o neskrivljenoj zabludi.
U odnosu na ostale žalbene navode tužitelja potrebno je istaći da se na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga se ima, pa stoga kako tužiteljica nije bila vlasnica čest. zem. K.O. Jasenice, to nije ni mogla prenijeti to pravo na tuženika.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-481/12 od 26. srpnja 2012. godine
38
Gžo-292/12
SENTENCA: Ugovorni odnos s međunarodnim elementom
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.844,00 Eura, te iznosa od 4.000,00 USD-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom kamatom, a koji iznos prema navodima tužbe tuženik duguje tužitelju iz Ugovora o zajmu od 17. prosinca 1999. godine sklopljenog u Francuskoj.
Prvostupanjski sud cijeni da je u konkretnom slučaju u spornom odnosu stranaka ispunjen uvjet međunarodnog elementa, a kada odbija tužbeni zahtjev kako mjerodavno pravo primjenjuje propise domaćeg prava i tako nalazi prigovor zastare osnovanim.
S tim u vezi treba reći da ugovorni odnos s međunarodnim elementom je takav odnos koji ima u sebi određeni međunarodni element koji može biti u subjektu, odnosno u objektu, ili u radnji. Dakle, međunarodni element može se postići kako mjestom ugovaranja, tako i mjestom ispunjenja.
Međutim, bilo koji strani element, u bilo kojem intenzitetu, dovoljan je i neophodan razlog da se primjeni propis koji rješava sukobe zakona odnosno Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 88/01).
Naime, ovaj Zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalno - pravne odnose s međunarodnim elementom (čl. 1. tog Zakona), a on načelno u čl. 19. određuje da je to pravo koje su ugovorne strane odredile.
No, ukoliko ugovorne strane ne izaberu mjerodavno pravo, tada je prema odredbi čl. 20. st. 1. toč. 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja mjerodavno pravo za ugovor o zajmu, a o čemu je ovdje riječ, pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca.
Nadalje, u smislu odredbe čl. 8. ovog Zakona za zastaru mjerodavno je ono pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla odnosno pravne radnje.
Utoliko je sud prvog stupnja kada je našao da se radi o ugovornom odnosu s međunarodnim elementom, trebao utvrditi sve okolnosti važne za mjerodavno pravo glede spornog odnosa u smislu čl. 19. i čl. 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja, a ne samo citirati jednu od odredbi ovog Zakona (čl. 11.), te pritom ne dati razloge kakav bi bio značaj iste u odnosu na ovaj spor.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-292/12 od 7. kolovoza 2012. godine
39
Gžmal-672/11-1
SENTENCA: Stjecanje bez osnove
Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 300.000,00 kn na ime sredstava koja je tužitelj, prije nego li je predmetnu obiteljsku kuću predao u posjed njenom vlasniku, uložio u obnovu te obiteljske kuće koja mu je rješenjem Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Općine Kistanje od 13. ožujka 1997. godine privremeno dana na korištenje i u posjed; podredno zahtjev da se sukladno točki 4. navedenog rješenja tužitelju dodjeli odgovarajuća obiteljska kuća na području utvrđenom tim rješenjem ili da ga se odlukom tužene prioritetno uvrsti na listu dodjele novoizgrađenih ili slobodnih stanova na području Šibensko - kninske županije, namijenjenih braniteljima i stradalnicima iz Domovinskog rata, a u protivnom će tu odluku zamijeniti pobijana presuda.
U odnosu na glavni tužbeni zahtjev; u pobijanoj prvostupanjskoj presudi obrazlaže se kako „nisu ispunjene pretpostavke prema kojima bi tužena bila tužitelju dužna naknaditi štetu“ mada se iz navoda tužbe dade iščitati da se ne radi o odštetnom zahtjevu nego o kondikcijskom zahtjevu (zahtjevu iz stjecanja bez osnove); a sagledavanje navedenih činjeničnih utvrđenja u svjetlu citiranih odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) govori za neosnovanost tog glavnog kondikcijskog zahtjeva.
Treba poći od toga da na temelju Zakona o privremenom preuzimanju, imovina koja se nalazila na ranije okupiranom, a tada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, koju su vlasnici napustili i osobno je ne koriste, a u koju imovinu je spadala i predmetna nekretnina odnosno obiteljska kuća; nije prešla u vlasništvo tužene nego je stavljana pod privremenu upravu i na korištenje tužene.
Nadalje, baš na temelju citiranih odredbi Zakona o privremenom preuzimanju, nadležna Komisija je navedenim rješenjem od 13. ožujka 1997. godine prepustila tuženiku i članovima njegovog obiteljskog domaćinstva predmetnu obiteljsku kuću privremeno u posjed i na korištenje te je, baš na temelju tog rješenja, tuženik i ušao u posjed predmetne obiteljske kuće, imajući tada uvid u stanje u kojem se ta obiteljska kuća nalazila, iako sadržaj tog rješenja nije davao tužitelju ni obvezu ni ovlaštenje izvođenja kakvih radova na toj obiteljskoj kući.
Dakle, sagledavajući navedeno još i u svjetlu općeg pravila o stjecanju bez osnove iz citirane odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91, zaključiti je kako u kritično vrijeme (ožujak 1997. godine - studeni 2001. godine) predmetna nekretnina odnosno obiteljska kuća nije bila imovina tužene nego imovina S.M. kojem je tužitelj tu obiteljsku kuću najzad i predao obnovljenu u posjed tako da vrijednost obnavljanja te obiteljske kuće nije neosnovano prešla iz imovine tužitelja u imovinu tužene, nego eventualno u imovinu S.M.
40
U odnosu na podredni tužbeni zahtjev, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti i tog zahtjeva s obzirom da je rješenje Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Općine Kistanje od 13. ožujka 1997. godine ukinuto rješenjem Stambene komisije Općine Kistanje od 14. rujna 2001. godine.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-672/11-1 od 3. listopada 2012. godine
41
Gžnaj-8/12
SENTENCA: Presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu stana
Zaključak suda prema kojem su tužitelji – protutuženici bili nositelji stanarskoga prava na predmetnom stanu te danom stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje ZNS) stekli prava i obveze zaštićenih najmoprimaca za sada se ne može prihvatiti kao pravilan.
Naime, sud prvog stupnja nije imao na umu da je sporni Ugovor sklopljen 1979. godine kada je bio na snazi Zakon o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj 52/74) koji je stupio na snagu 26. prosinca 1974. godine i nakon stupanja kojeg se nije moglo stjecati stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu (vlasništvu građana). U takvim okolnostima činjenica da bi tužitelji - protutuženici plaćali vlasniku stana određenu naknadu za korištenje stana i da su koristili stan, samo po sebi ne dovodi do stjecanja stanarskog prava nakon 26. prosinca 1974. godine.
Za prosuđenje statusa tužitelja na predmetnom stanu mjerodavne su odredbe bivšeg saveznog Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ broj 11/66 i 32/68) koji je bio na snazi u vrijeme kada su tužitelji uselili u predmetni stan. Ovaj je Zakon preuzet i primjenjivao se kao Republički zakon ("Narodne novine" broj: 52/71) te je bio na snazi do 26. prosinca 1974. godine kada je stupio na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj: 52/74).
Bivšim saveznim Zakonom o stambenim odnosima bilo je dopušteno stjecanje stanarskog prava na stanovima u vlasništvu građana, time da su se stanovi davali na korištenje putem ugovora o korištenju stana (članak 3. citiranog Zakona), koji je sukladno odredbi čl. 50. morao biti zaključen u pisanom obliku,a u protivnom je bio ništav.
Nakon stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj: 52/74) tj. nakon 26. prosinca 1974. godine na stanu na kojem postoji stanarsko pravo vlasništva (stan u vlasništvu građana) nije se moglo steći stanarsko pravo, ali osobe koje su po dotadašnjim propisima to pravo stekli zadržavaju ga (čl. 3. st. 2. Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine i čl. 3. st. 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93).
Iz sadržaja spisa proizlazi da se tužiteljica – protutužena pod 1) uselila u predmetni stan 1969. godine po udaji za svog supruga, tužitelja – protutuženika pod 2), a u predmetnom stanu je od ranije stanovala tužiteljeva tetka V.B. koja je imala stanarsko pravo na tom stanu. V.B. je umrla 1978. godine, a njezin muž još i puno ranije, te su nakon njezine smrti tužitelji - protutuženici ostali živjeti u navedenom stanu.
Ukoliko su ovi navodi točni, što će sud u nastavku postupka utvrditi, tada valja ocijeniti jesu li tužitelji - protutuženici prema propisima koji su bili na snazi prije 1974. godine kod useljenja u stan mogli biti i bili članovi obiteljskog domaćinstva njihove tete prema propisima koji su bili tada na snazi. Ako jesu, tada su oni nakon njezine smrti imali stečeno pravo na stanovanje u tom stanu, a ako nisu, tada se u stanu nalaze bespravno.
42
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj-8/12 od 4. listopada 2012. godineGžnaj-6/11
SENTENCA: Otkup stana - Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
Stanarsko pravo je osobno pravo koje stanar izvodi iz stanarskog prava kao prava sui generis. Stanarsko pravo dok je egzistiralo u pravnom poretku Republike Hrvatske na temelju Zakona o stambenim odnosima bilo je pravo koje se nije moglo nasljeđivati. Upravo zbog ovakvog karaktera stanarskog prava (nenasljedivo pravo) ako stanar za života nije realizirao pravo otkupa stana sklapanjem ugovora o prodaji stana, takvo nerealizirano pravo otkupa stana ne može se nasljeđivati i prenositi na zakonite nasljednike stanara odnosno na članove njegovog obiteljskog domaćinstva.
Kako nije u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno da majka tužiteljice kao nositeljica stanarskog prava nije zahtijevala kupnju stana, a niti je dala svojoj kćerki koja je član njenog obiteljskog domaćinstva suglasnost za otkup stana, to tužiteljica ne može sa uspjehom, nakon smrti svoje majke tražiti od tuženika kupnju stana odnosno donošenje u parnici presude koja zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnaj- 6/11 od 22. ožujka 2012. godine
43
Gžp-966/12
SENTENCA: Regresni zahtjev
U konkretnom slučaju radi se o regresnom zahtjevu, a stranke su članovi Hrvatskog ureda za osiguranje, čiji članovi su postupak rješavanja regresnih zahtjeva regulirali Sporazumom o postupanju pri postavljanju i ostvarivanju međusobnih regresnih potraživanja od 4. kolovoza 2004. godine, dok se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio Arbitražnom vijeću radi rješavanja regresnog zahtjeva u mirnom postupku.
S druge strane, tuženik je podnio prigovor nenadležnosti suda prije završetka svog odgovora na tužbu.
Prema čl. 1. st. 3. i 4. Sporazuma o postupanju pri postavljanju i ostvarivanju međusobnih regresnih potraživanja od 4. kolovoza 2004. godine, kojeg su zaključili članovi Hrvatskog ureda za osiguranje, društva za osiguranje se obvezuju svoje regresne zahtjeve postavljati u mirnom postupku, te su suglasna da će se tužbe podnositi tek ako svoja regresna potraživanja postavljena u mirnom postupku, nisu uspjela naplatiti niti nakon provedenog arbitražnog postupka, a sporove među društvima - članovima Hrvatskog ureda za osiguranje rješavat će Arbitražno vijeće.
Inače, ovaj Sporazum zaključen je u skladu s čl. 3. st. 1. i čl. 6. st. 1. i 2. Zakona o arbitraži ("Narodne novine" broj: 88/01) te je potpisan, pored ostalih članova Hrvatskog ureda za osiguranje i od strane tužitelja i tuženika, čime ih njegove odredbe obvezuju.
Iz sadržaja Sporazuma proizlazi da se regresni zahtjevi članova Hrvatskog ureda za osiguranje rješavaju u mirnom postupku pred Arbitražnim vijećem, a tek ako se ne budu mogli naplatiti ni nakon provedenog arbitražnog postupka, može se podnijeti tužba sudu.
Nadalje, prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o arbitraži ako su stranke za rješavanje spora ugovorile arbitražu, sud kome je podnesena tužba u istom sporu i među istim strankama, na prigovor tuženika oglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim ako nađe da ugovor o arbitraži nije valjan, da je prestao važiti ili da se ne može ispuniti.
Stavkom 2. istog članka određeno je da taj prigovor tuženik može staviti pred sudom najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se pripremno ročište ne održava, onda na glavnoj raspravi prilikom upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, sve dok ne završi svoj odgovor na tužbu.
Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu za kojeg su stranke ugovorile arbitražno rješavanje, a ugovor o arbitraži je valjan, nije prestao važiti i tužitelj nije dokazao da se ne može ispuniti, dok je tužbu podnio bez da je prethodno proveden arbitražni postupak, pravilno je sud prvog stupnja povodom pravovremenog prigovora tuženika postupio u skladu s odredbom čl. 42. st. 1. Zakona o arbitraži u vezi s čl. 16. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11).
44
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp- 966/12 od 9. listopada 2012. godineGžp-893/12
SENTENCA: Višestruko osiguranje stvari
Sud je prvog stupnja utvrdio da je tužitelj za isto razdoblje i isti prijevoz na relaciji Prag-Zagreb-Split sklopio Policu osiguranja prtljage sa Allianz Zagreb d.d. dana 28. kolovoza 2000. godine na svotu osiguranja od 3.000 DEM, te sa tuženikom Ugovor o osiguranju robe u transportu dana 29. kolovoza 2000. godine za ugovorenu svotu od 6.000 DEM pa da je tako ukupna svota osiguranja po obje police 9.000 DEM, a da je tužitelj Croatia Airlinesu prijavio štetu u ukupnom iznosu od 8.060 DEM. Nadalje, prvostupanjski sud stoga zaključuje da je ovdje primijeniti odredbu čl. 934. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) jer ukupna svota osiguranja prelazi vrijednost osigurane stvari.
Odredbom čl. 934. ZOO-a propisano je da, ako je neka stvar osigurana kod dva ili više osiguratelja od istog rizika, za isti interes i za isto vrijeme, tako da zbroj svota osiguranja ne prelazi vrijednost te stvari (višestruko osiguranje), svaki osiguratelj odgovara za izvršenje u potpunosti obveza nastalih iz ugovora koji je on sklopio (st.1.); ako pak, zbroj svota osiguranja prelazi vrijednost osigurane stvari (dvostruko osiguranje), a pri tome ugovaratelj osiguranja nije postupio nesavjesno sva su ta osiguranja pravovaljana i svaki osiguratelj ima pravo na ugovorenu premiju za razdoblje osiguranja u tijeku, a osiguranik ima pravo zahtijevati od svakoga pojedinog osiguratelja naknadu prema ugovoru sklopljenom s njim, ali ukupno ne više od iznosa štete (st. 2.)
Nadalje, st. 3. čl. 934. ZOO-a određuje da kad se dogodi osigurani slučaj, ugovaratelj osiguranja dužan je obavijestiti o tome svakog osiguratelja istog rizika i saopćiti mu imena i adrese ostalih osiguratelja te svote osiguranja pojedinih ugovora sklopljenih s njima; st. 4. da nakon isplate naknade osiguraniku svaki osiguratelj snosi dio naknade u razmjeru u kojem stoji svota osiguranja na koju se on obvezao prema ukupnom zbroju svota osiguranja, te osiguratelj koji je platio više ima pravo zahtijevati od ostalih osiguratelja naknadu više plaćenog. Konačno, st. 9. istog članka određuje da ako je pri nastanku dvostrukog osiguranja ugovaratelj osiguranja postupio nesavjesno, svaki osiguratelj može tražiti poništenje ugovora, zadržati primljene premije i zahtijevati nesmanjenu premiju za tekuće razdoblje.
Dakle, višestruko osiguranje je osiguranje iste stvari kod više osiguravatelja od istog rizika, za isti interes i za isto vrijeme tako da zbroj svota osiguranja prelazi vrijednost osigurane stvari. Sudbina prava i obveza iz činjenice da postoji višestruko osiguranje veže se uz (ne)savjesnost ugovaratelja osiguranja kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud.
Kako tužitelj, nedvojbeno, nije prilikom sklapanja ugovora o osiguranju prtljage za isti prijevoz kod dva osiguratelja tu činjenicu dvostrukog osiguranja istima prijavio pa ni prilikom potraživanja isplate svote osiguranja, to je pravilno sud prvog stupnja smatrao tužitelja nesavjesnim.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-893/12 od 27. rujna 2012. godine
45
Gžx-99/12
SENTENCA: Naknada materijalne štete na vozilu
Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete na vozilu povodom štetnog događaja od 15. studenog 2004. godine kada je vozilo tužitelja oštećeno padom stabla na njega dok je bilo parkirano.
U postupku je utvrđeno da je vozilo tužitelja oštećeno dok je bilo parkirano na javnoj gradskoj površini koja se inače koristila za parkiranje vozila (parkiralište u ulici Ive Tijardovića u Splitu), a do oštećenja je došlo kada se uslijed olujnog do orkanskog juga stablo pod kojim je vozilo tužitelja bilo parkirano slomilo i palo na spomenuto vozilo tužitelja. Sud je ocijenio da je stablo na javnoj gradskoj površini koja se koristi za parkiranje automobila u uvjetima olujnog do orkanskog juga, opasna stvar u smislu odredbe čl. 173. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05).
Na temelju naprijed navedenog činjeničnog supstrata, sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da su tuženici (Grad Split i Parkovi i nasade d.o.o. Split) osobe odgovorne za održavanje javnih gradskih površina, kao i šteta nastalih zbog neodržavanja ovih površina po osnovi odredbe čl. 2. st. 2. , čl. 3. st. 1. toč. 8. i st. 9. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 59/01, 26/03 - pročišćeni tekst:82/04 i 178/04 , dalje: ZKG) kojima je propisano da su jedinice lokalne samouprave te pravne i fizičke osobe koje obavljaju komunalne djelatnosti obvezne na temelju ovog Zakona i posebnih propisa osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih djelatnosti, među koje spada i održavanje javnih površina. Pod održavanjem javnih površina, naročito se razumijeva održavanje javnih zelenih površina, pješačkih zona, otvorenih odvodnih kanala, trgova, parkova, dječjih igrališta i javnih prometnih površina, te dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselja, kad se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu.
U tom su smislu tuženici i imaoci opasne stvari iz čl. 174. st. 1. ZOO/91 jer je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da stablo na javnoj gradskoj površini koja se koristi za parkiranje automobila u uvjetima olujnog do orkanskog juga predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe čl. 173. ZOO/91 budući da se takav vjetar može predvidjeti u doba godine kada se dogodio štetni događaj (polovica studenog) jer je općepoznato da olujno do orkansko jugo puše na području grada Splita na kojem se dogodila nezgoda i gdje je šteta nastala, pa je u takvim okolnostima puhanje olujnog do orkanskog juga predvidiva okolnost na ovom području i ne može se smatrati elementarnom nepogodom. Stoga je sud pravilno ocijenio da su oba tuženika odgovorna za nastanak predmetnog štetnog događaja.
Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja tuženika pod 1) da je u slučajevima odgovornosti za štetu na javnim površinama osnova ugovor, a ne zakon, jer se prema članku 2. st. 1. ZKG-a komunalne djelatnosti obavljaju kao javna služba. Istina, temeljem odredbe čl. 15. st. 1. ZKG-a jedinica lokalne samouprave može obavljanje komunalnih djelatnosti koje se financiraju isključivo iz njezina proračuna povjeriti fizičkoj ili pravnoj osobi na temelju pisanog sporazuma.
46
Ukoliko je tuženik pod 1) povjerio obavljanje komunalne djelatnosti i tuženiku pod 2) u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, to samo po sebi ne mora značiti da tuženik pod 1) odgovara za stanje javnih površina, već to ovisi o sadržaju ugovora zaključenog s tuženikom pod 2) kao pravnom osobom. Tuženik pod 1) je dužan kao jedinica lokalne samouprave osigurati trajno i kvalitetno obavljanje djelatnosti u skladu s odredbom čl. 2. st. 2. alineja 1. ZKG-a, a ukoliko je dio svojih ovlasti prenio na neku pravnu osobu, primjerice na tuženika pod 2),tada njegova odgovornost ovisi o sadržaju ugovora. Međutim, tijekom postupka tuženik pod 1) nije dokazao da bi se ugovorom oslobodio od obveze održavanja javnih površina, pa time i obveze naknade štete odnosno da ih je u cijelosti prenio na tuženika pod 2). U takvim okolnostima on odgovara zajedno sa tuženikom pod 2) na temelju ZKG-a i ZOO/91, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx- 99/12 od 4. listopada 2012. godine
47
Gžp-548/2012
SENTENCA: Naknada štete – štetni događaj 1988. godine
Predmet spora je zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je tužitelj pretrpio zbog povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi do koje je došlo dana 13. travnja 1988. godine u Splitu u Končarevoj ulici kod Prime III a koju prometnu nezgodu bi uzrokovao J.B., upravljajući osobnim vozilom koji je u vrijeme štetnog događaja bio osiguran kod Zajednice osiguranja imovine i lica Dunav Beograd poslovna jedinica Split, policom o osiguranju od 23. lipnja 1987. godine.
S obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja, u vrijeme prije razdruživanja SFRJ-a, za štetu koju je pretrpio tužitelj odgovara isključivo osiguravatelj kod kojeg je štetno vozilo bilo osigurano sve temeljem u to vrijeme važeće odredbe iz čl. 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (Službeni list SFRJ broj 24/76).
Međutim, kako je došlo do osamostaljenja Republike Hrvatske dana 8. listopada 1991. godine a kako je do štetnog događaja došlo prije toga datuma, to je valjano prvostupanjski sud ocijenio da sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 52/91) a sukladno obavijesti Hrvatskog ureda za osiguranje od 14. travnja 1994. godine, filijale su se nakon procesa raspada Jugoslavije potpuno odvojile od svojih dotadašnjih matičnih društava za osiguranje, te su se organizirale kao samostalna dionička društva za osiguranje sa sjedištem u Republici Hrvatskoj. Tako su se filijale društva za osiguranje ZOIL Dunav iz Srbije, Filijala Zagreb, Split i Osijek odvojile od svog matičnog društva za osiguranje, te su se u skladu sa Uredbom organizirale kao tri potpuno samostalna društva za osiguranje sa sjedištem u Hrvatskoj time da se Filijala Split organizirala kao Jadransko osiguranje d.d. u Splitu.
Budući je osnovano društvo za osiguranje preuzelo obveze po policama osiguranja od automobilske odgovornosti svojih prethodnika izdanih od ovih filijala odnosno predstavništava koje su ušle u sastav novoosnovanih hrvatskih društava za osiguranje, prvostupanjski sud je ocijenio da je prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika u cijelosti osnovan zbog čega je i prema stajalištu ovog žalbenog suda valjanom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjeva tužitelja.
Slijedom naprijed izloženog Jadransko osiguranje d.d. preuzelo je obveze po policama osiguranja koje je za vozila hrvatske registracije izdalo društvo za osiguranje Dunav - Filijala Split i na taj način došlo je do građanskopravne sukcesije.
Međutim, procesno pravna sukcesija suprotno žalbenim navodima ne nastupa ex lege kao posljedica singularne građanskopravne sukcesije. U procesnopravnom smislu, prema pravnoj teoriji i sudskoj praksi samo sukcesija može biti univerzalna i tek u tom slučaju sukcesor stupa u sva procesna ovlaštenja i preuzima sve procesne terete prednika. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o singularnoj sukcesiji tada se na singularnu građansku sukcesiju može nadovezati i procesno pravna sukcesija, ali samo u situaciji da dođe do preinake tužbe na način da se umjesto dosadašnjeg tuženika imenuje novi tuženik, singularni sukcesor odnosno pored dotadašnjeg tuženika da se imenuje novi tuženik.
48
Međutim, u oba slučaja potrebna je suglasnost novog tuženika što je u konkretnom slučaju izostalo.
Tužitelj podneskom od 31. siječnja 2011. godine navodi da je označio Jadransko osiguranje umjesto do tada tuženog Dunav osiguranje. Međutim, Jadransko osiguranje se na ročištu od 19. siječnja 1996. godine usprotivilo subjektivnom preinačenju tužbe u smislu odredbe čl. 192. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP) te je izjavilo da ne želi stupiti u parnicu umjesto dotadašnjeg tuženika Dunav Beograd. Pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda od 24. ožujka 2003. godine nije dopušteno subjektivno preinačenje tužbe na način da se umjesto prvobitnog tuženika Dunav osiguranje tuži „Jadransko osiguranje“ d.d. Split.
S tog razloga je valjano prvostupanjski sud ocijenio da je ponovljen zahtjev za subjektivnu preinaku tužbe od 31. siječnja 2011. godine nedopušten budući je već o njemu pravomoćno odlučeno dana 24. ožujka 2003. godine.
U smislu odredbe iz čl. 196. st. 2. ZPP-a do zaključenja glavne rasprave uz uvjete iz st. 1. ove zakonske odredbe, uz tužitelja može pristupiti novi tužitelj ili tužba može biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom.
Kako Jadransko osiguranje d.d. nije dalo pristanak da se tužba proširi i na njega, to je zahtjev tužitelja za proširenje tužbe valjano odbio prvostupanjski sud kao neosnovan.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-548/2012 od 26. rujna 2012. godine
49
Gžx-407/12
SENTENCA: Izgubljena zarada
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini izgubljene zarade koju bi prednik tužitelja ostvarivao obavljajući vodoinstalaterske poslove, a u čemu je spriječen ozljedama koje je zadobio u prometnoj nezgodi dana 8. listopada 1994. godine, za koju odgovornost u cijelosti snosi tuženik.
U postupku između stranaka nije bila sporna činjenica da je prednik stranaka, tijekom postupka preminuli tužitelj, N.K. ozlijeđen u predmetnoj prometnoj nezgodi za koju odgovornost u cijelosti snosi tuženik te da je isti po profesiji bio vodoinstalater i zaposlen u tvrtci „Kovinoinstalacija“ u Splitu do 6. kolovoza 1994. godine.
Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti i utvrditi je li prednik tužitelja zbog posljedica ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nezgodi izgubio radnu sposobnost za obavljanje poslova vodoinstalatera koje je obavljao prije nezgode pa s tim u svezi i pitanje odgovornosti tuženika zbog gubitka zarade uslijed nemogućnosti rada na poslovima vodoinstalatera.
Naime, za utvrđenje osnovanosti zahtjeva tužitelja za potraživanje naknade štete zbog gubitka zarade kao posljedice ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nezgodi prethodno, a sporno, javilo se pitanje postojanja preostale radne sposobnosti kod tužitelja za obavljanje poslova vodoinstalatera.
Naime, svoj zahtjev za naknadu izgubljene zarade prednik tužitelja temelji na tvrdnji da je zbog posljedica ozljeđivanja uskraćen u prihodima koje bi ostvario obavljajući poslove vodoinstalatera ističući pri tom namjeru otvaranja i vlastitog obrta zbog čega je kod prethodnog poslodavca dao otkaz ugovor o radu.
Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku, osnovom utvrđenja utemeljenih na medicinskom vještačenju specijaliste medicine rada o preostaloj radnoj sposobnosti prednika tužitelja za obavljanje lakših poslova vodoinstalatera kao što su poslovi u kućanstvu, odbio tužbeni zahtjev tužitelja držeći utvrđenim da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika za ovaj vid štete u smislu odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05).
Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da tijekom postupka utvrđena okolnost da prednik tužitelja koji je u vrijeme ozljeđivanja bio nezaposlena osoba, prijavljena na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, prije nezgode nije podnosio zahtjev za upis vodoinstalaterskog obrta u obrtni registar, otklanja pravo tužitelja zahtijevati od tuženika isplatu naknade s osnova izgubljene zarade.
Međutim, sud prvog stupnja pri tom gubi iz vida činjenicu da je zahtjev tužitelja za potraživanje izgubljene zarade postavljen od dana ozljeđivanja pa je u tom pravcu bilo od
50
odlučnog značenja utvrditi kako potrebno vrijeme stabilizacije zdravstvenog stanja prednika tužitelja zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi kako visinu primanja koje je tužitelj ostvarivao u vrijeme ozljeđivanja. Tužitelj je prije prometne nezgode nedvojbeno obavljao poslove vodoinstalatera i to prema stanju spisa za razne naručitelje pa i u vrijeme kada je bio stalno zaposlen u tvrtci „Kovinainstalacije“, što proizlazi iz iskaza tijekom postupka saslušanih svjedoka na ovu okolnost. Pritom nije relevantno što u to vrijeme prednik tužitelja nije imao i prijavljen obrt. Naime, prema odredbi čl. 195. st. 1. ZOO-a tko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
Dakle, oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade bez obzira na to bi li je ostvarivao u radnom odnosu ili izvan njega.
Prema odredbi čl. 195. ZOO-a, proizlazi da zarada izgubljena zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja zapravo nije propisom ograničena samo na određenu vrst zarade niti da bilo koji drugi propis ograničava oštećenika u pravu na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je oštećenik ranije ostvarivao, a koju zbog narušenja zdravlja više nije mogao ostvarivati.
Svaka zarada koju je dakle, prednik tužitelja ostvarivao ili je mogao ostvarivati, a zbog prometne nezgode nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini odnosno pravna je osnova za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO-a.
Pritom, suprotno žalbenim navodima, tijekom postupka utvrđena preostala radna sposobnost kod prednika tužitelja za obavljanje poslova vodoinstalatera u kućanstvima, unatoč posljedicama ozljeđivanja, ne daje osnova i za potraživanja naknade za ovaj vid izgubljene zarade nakon završetka ozljeđivanja.
Naime, tijekom postupka utvrđena okolnost da prednik tužitelja nakon raskida radnog odnosa sa ranijim poslodavcem nije podnosio zahtjev za upis vodoinstalaterskog obrta u obrtni registar do ozljeđivanja, a što je razvidno iz dopisa Ureda državne uprave Splitsko - dalmatinske županije od 10. kolovoza 2010. godine, upućuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tužitelji, na kojima je teret dokaza u smislu odredbe čl. 7. ZPP-a, nisu dokazali da bi njihov prednik po redovnom tijeku stvari otvorio vodoinstalaterski obrt čime nisu ispunjene ni pretpostavke za odgovornost tuženika zbog gubitka zarade na poslovima koje bi ostvarivao u vodoinstalaterskom obrtu.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-407/12 od 11. srpnja 2012. godine
51
Gžx-355/11
SENTENCA: Naknada štete
Predmet spora je zahtjev za naknadu štete proizišle iz štetnog događaja koji se dogodio 6. rujna 2002. godine kada je tužitelj, sjedeći u svom dvorištu u mjestu Kučište- Općina Orebić, ozlijeđen uslijed pada neodržavanog stabla bora.
Zahtjev se temelji na tvrdnji da se radilo o starom velikom stablu, opasno nagnutog položaja, čije je deblo izraslo na susjednoj javnoj površini za održavanje, koje je, u okviru komunalnih djelatnosti, zadužena tužena jedinica lokalne samouprave.
Kao temeljno sporno ostalo je pitanje pasivne legitimacije tužene Općine Orebić koju je prvostupanjski sud otklonio, i zato odbio tužbeni zahtjev, temeljem sljedećih utvrđenja:
-deblo navedenog stabla izraslo je na zelenom - zemljišnom pojasu, neposredno uz asfaltnu javnu cestu koja prolazi kroz naseljeno mjesto,
-na ovom području komunalnu djelatnost obavlja trgovačko društvo „Bilan d.o.o.“ Orebić radi čega tužena nije pasivno legitimirana u ovom sporu.
Prednje činjenice ne otklanjaju pasivnu legitimaciju tužene zbog sljedećih razloga:
Pravilno prvostupanjski sud ovo sporno pitanje razmatra s gledišta u vrijeme nezgode važećeg:
- Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj: 100/96, 76/98, 27/01,117/01 i 65/02 - dalje: ZJC),
- te Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03- pročišćeni tekst, dalje: ZKG).
Naime, nije sporno da je uzrok štete pad stabla čije deblo je izraslo uz kolnik javne ceste, u dijelu gdje cesta prolazi kroz naseljeno mjesto, i to unutar zeleno - zemljišnog pojasa širine jedan metar računajući od krajnjih točaka kolnika. To znači da bi ovaj pojas, u smislu čl. 3. ZJC-a, predstavljao javnu cestu jer prema toj odredbi javnu cestu čine cestovna građevina (posteljica, donji stroj kolnika, kolnička konstrukcija) te, među ostalim, i zemljišni pojas s obiju strana ceste potreban za nesmetano održavanje ceste širine prema projektu ceste, a najmanje jedan metar računajući od crte koja spaja krajnje točke poprečnog presjeka ceste.
Održavanje javnih cesta, i subjekti koji su zaduženi za održavanje istih, bilo je propisano odredbama ZJC-a, kao posebnim zakonom. Buduće da se ovdje radi o dionici javne ceste koja prolazi kroz naseljeno mjesto, ovdje su mjerodavne i odredbe čl. 15. ZJC-a prema kojima se dio javne ceste koja prolazi kroz naselje održava kao sastavni dio te javne ceste osim: pješačkog prometa, biciklističke i pješačke staze, tramvajske, odnosno željezničke pruge, čišćenja javnih cesta osim čišćenja snijega.
52
Citiranom odredbom čl. 15. ZJC-a se, iz tim zakonom propisanog režima održavanja javnih cesta, kao izuzetak isključuje održavanje javnih cesta kroz naselja, ali ne u cijelosti, već samo u segmentu onih poslova koji su taksativno navedeni u toj odredbi a među tako propisane izuzetke spada i održavanje zelenih površina o kakvoj je ovdje riječ.
Stoga pravilno prvostupanjski sud smatra da održavanje zelene površine uz kolnik javne ceste, u dijelu kojim cesta prolazi kroz naselje, predstavlja komunalnu djelatnost. To jer prema čl. 3. ZKG-a komunalnu djelatnost predstavlja i održavanje javnih površina, pod čime se naročito razumijeva održavanje, među ostalim, javnih zelenih površina te dijelova javnih cesta koje prolaze kroz naselje kad se ti dijelovi ne održavaju kao javne ceste prema posebnom zakonu.
Obavljanje komunalne djelatnosti je u djelokrugu jedinica lokalne samouprave, što konzistentnim proizlazi:
- iz čl. 134. st. 1. Ustava Republike Hrvatske prema kojem jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito poslove koji se odnose na, među ostalim, i komunalnu djelatnost,
- iz čl. 19. st. 1. u odnosno vrijeme važećeg Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj: 33/01, 60/01 - vjerodostojno tumačenje) prema kojem jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima i to osobito poslove koji se odnose, među ostalim, na komunalno gospodarstvo,
- iz čl. 4. ZKG-a koji, propisujući način obavljanja komunalne djelatnosti, uređuje da istu mogu obavljati trgovačko društvo, javna ustanova, služba - vlastiti pogon, a koje osniva jedinica lokalne samouprave, ili pravna i fizička osoba na temelju koncesije ili ugovornog odnosa, time da obavljanje komunalnih djelatnosti mogu zajednički organizirati više jedinica lokalne samouprave na jedan od prednjih načina, a jedinica lokalne samouprave koja nije u mogućnosti samostalno osigurati obavljanje tih poslova odlukom svoga predstavničkog tijela obavljanje istih može povjeriti drugoj jedinici lokalne samouprave.
Nadalje, čl. 16. ZKG-a propisuje obvezu jedinica lokalne samouprave da donese odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje, a nadzor nad provedbom odredbi komunalnog reda, prema čl. 17. ZKG-a, provodi komunalno redarstvo koje se ustrojava u upravnim odjelima za komunalno gospodarstvo u jedinici lokalne samouprave.
Dakle, jedinice lokalne samouprave dužne su osigurati obavljanje komunalne djelatnosti. Prenošenjem obavljanja pojedinih komunalnih poslova na druge osobe, što omogućava citirani čl. 4. ZKG-a, jedinice lokalne samouprave se ne oslobađaju obveze vršenja nadzora i poduzimanja mjera radi osiguravanja pravilnog djelovanja tih osoba, a ne oslobađaju se niti od odgovornosti za štetu koja nastane uslijed propusta u njihovom radu.
Zaključno slijedi da je, suprotno stavu prvostupanjskog suda, pravno neodlučna okolnost što je u konkretnom slučaju tužena prenijela obavljanje komunalnih poslova na drugu osobu (trgovačko društvo „Bilan d.o.o.“ Orebić) pa ta okolnost ne otklanja pasivnu legitimaciju tužene u ovom sporu.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-355/11 od 13. rujna 2012. godine
53
Gžo-115/10
SENTENCA: Naknada štete – Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove naknade za dane koje je njihov prednik, sad pok. otac J. B., proveo u zatvoru kao bivši politički zatvorenik a koja naknada im pripada temeljem Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika ("Narodne novine" broj: 94/95. - pročišćeni tekst, 164/98 i 109/01., dalje: ZPBPZ).
Nisu sporne činjenice:
-rješenjem Vlade Republike Hrvatske, Administrativne komisije, od 24.lipnja 1996. godine J. B. (ocu - predniku tužitelja), bivšem političkom zatvoreniku, priznato je pravo na naknadu za dane provedene u zatvoru te je utvrđena akontacija naknade u iznosu od 6.709,50 kn koja mu je isplaćena,
-prednik tužitelja, njihov otac J. B., umro je 22. veljače 2001. godine,
-zahtjevu tužitelja da im isplati preostalu naknadu Vlada Republike Hrvatske, Administrativna komisija, nije udovoljila smatrajući da pravo na naknadu, nakon smrti bivšeg političkog zatvorenika, sukladno čl. 5. st. 2. ZPBPZ-a pripada samo njegovom bračnom drugu a ne i njegovoj djeci,
-tužiteljima nisu izdana rješenja o priznanju prava na naknadu i isplatu naknade kao djeci političkog zatvorenika.
Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev smatrajući, u bitnom:
-da su tužitelji, kao sinovi bivšeg političkog zatvorenika koji su proglašeni njegovim nasljednicima temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Kaštel Lukšiću od 3. svibnja 2002. godine, aktivno legitimirani na ovaj zahtjev,
-da je zahtjev neosnovan zbog nedospjelosti tražbine budući da se isplata naknade bivšim političkim zatvorenicima vrši na temelju Naputka o načinu isplate bivšim političkim zatvorenicima ("Narodne novine" broj: 18/01), a sukladno osiguranim sredstvima u državnom proračunu koja sredstva nisu osigurana.
Sagledavajući naprijed iznesene (nesporne činjenice) pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev ali ne zbog nedospjelosti tražbine vezano za propisanu dinamiku isplate već zbog toga što tužitelji nisu dokazali svoju aktivnu legitimaciju u smislu prava na traženu naknadu. Osoba kojoj rješenjem nadležne administrativne komisije nije priznat status bivšeg političkog zatvorenika ili nije utvrđena kako osoba kojoj se priznaje pravo na naknadu iza smrti bivšeg političkog zatvorenika nije aktivno legitimirana zahtijevati isplatu naknade, odnosno kad nadležna Administrativna komisija nije donijela odluku o pravu člana obitelji bivšeg političkog zatvorenika na isplatu naknade, zahtjev za isplatu ne može se osnovano isticati u parnici (jednako u odlukama VSRH Rev-650/07 od 20. lipnja 2007. godine i Rev-441/07 od 8. svibnja 2007. godine). Prednja pravna stajališta temelje se na odredbama čl. 11.
54
ZPBPZ-a prema kojima o zahtjevima za priznanje prava na naknadu rješava Administrativna komisija Vlade Republike Hrvatske, a o žalbama rješava drugostupanjska komisija koju imenuje Vlada. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da odluka Administrativne komisije Vlade Republike Hrvatske, odnosno odluka drugostupanjske komisije koju imenuje Vlada Republike Hrvatske, ima konstitutivan značaj, pa o tome ne može odlučivati sud u smislu odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP), kao o prethodnom pitanju.
O pravu tužitelja (kao sinova umrlog političkog zatvorenika) na zatraženu naknadu nije odlučeno u upravnom postupku, pa kad se ima na umu odredba iz čl. 2. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPBPZ-a ("Narodne novine" broj: 109/01) koja sužava krug osoba koje su ovlaštenici naknade nakon smrti političkog zatvorenika (samo bračni drugovi a ne i djeca), tada nema mjesta zaključku o pravu tužitelja na predmetnu razliku naknade (jednako pravno stajalište u odluci USRH br. U-III/665/2005 od 19. rujna 2007. godine).
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-115/10 od 21. studenog 2012. godine
55
Gžp-805/12
SENTENCA: Naknada štete – solidarna odgovornost
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, a koja se iskazuje u razlici između plaće koju bi tužitelj primao da radi i invalidske mirovine.
Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva za sada se ne može prihvatiti kao pravilan.
Naime, prvostupanjski sud cijeni da se u konkretnom slučaju radi o solidarnoj odgovornosti Brodosplit - Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o. i Brodograđevne industrije Split d.o.o. za štetu nastalu tužitelju u vidu razlike plaće koju bi primao da radi s invalidske mirovine.
Nadalje, da je tužitelj kao vjerovnik za utuženo razdoblje s Brodosplit - Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o. kao solidarnim dužnikom sklopio Ugovor o nagodbi s tim da nagođeni iznosi ne predstavljaju punu razliku plaće koju bi tužitelj primao da nije obolio od azbestoze i mirovine.
Dalje, kada prihvaća tužbeni zahtjev, nagođene iznose ne uzima u obzir. Pri tom se ne očituje koja se situacija u svezi sa zaključenom nagodbom ostvarila u konkretnom slučaju.
Naime, prema stajalištima sudske prakse u tumačenju odredbe čl. 418. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) moguće su tri različite situacije:
- da sama nagodba ne obvezuje ostale dužnike koji u nagodbi nisu sudjelovali, ali se njihova obveza prema vjerovniku smanjuje za onoliko koliko je nagodbom smanjen dug solidarnog dužnika koji se nagodio s vjerovnikom, a dio smanjenog duga iz solidarne obveze utvrđuje se prema međusobnim odnosima svih solidarnih dužnika;
- da su solidarni dužnici prihvatili nagodbu koju je sklopio jedan solidarni dužnik, pa time i sami postaju sudionici ugovora o nagodbi na strani dužnika, temeljem čega svi solidarno duguju onako kako je nagodbom utvrđeno;
- da iz nagodbe nedvojbeno proistječe da je ona ograničena samo na solidarnog dužnika koji je sklopio, pa se nagodba tada odnosi samo na dio obveze koja otpada na solidarnog dužnika u nagodbi. Solidarna obveza smanjuje se za dio o kojem je nagodba postignuta, a svi dužnici, uključujući i onoga koji je sklopio nagodbu i dalje solidarno odgovaraju za tako smanjenu obvezu.
Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je trebao raspraviti o kojoj se točno od navedenih situacija u konkretnom slučaju radi, te ovisno o istom, obvezu tuženika tretirati onako kako je nagodbom utvrđeno ili pak njegovu obvezu prema vjerovniku smanjiti sukladno gore navedenom.
56
Nadalje, rečenim sporazumom sklopljenim između tužitelja i Brodosplit - Brodogradilište specijalnih objekata d.o.o. utanačen je i otpust dijela duga.
Prvostupanjski sud cijeni da je ovaj otpust imao za svrhu osloboditi obveze samo dužnika s kojim je učinjen, a pri tom za takvu ocjenu ne daje nikakve razloge.
Ali i u okolnostima da oprost doista djeluje samo prema tom dužniku, tada pravilnom primjenom odredbe čl. 416. st. 2. ZOO-a solidarna obveza se smanjuje za dio duga koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak duga.
Dakle, oslobodi li se duga samo jedan solidarni dužnik, obveza ostalih ne ostaje ista, kako to smatra sud prvog stupnja, već se smanjuje za onoliko koliko je u međusobnim odnosima iznosila obveza dužnika koji koristi otpust.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-805/12 od 29. studenog 2012. godine
57
Gžx-1592/11
SENTENCA: Naknada štete počinjene kaznenim djelom
Predmet spora je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 144.400,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. srpnja 1995. godine do isplate, po osnovi naknade štete počinjene kaznenim djelom.
Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, dakle, smatrao kako je prema odredbi čl. 376. st. 2. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) protekao objektivni zastarni rok za potraživanje po osnovi naknade štete, radi čega je tužbeni zahtjev odbijen.
Člankom 377. st. 1. ZOO/91 propisano je da kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastre, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Iz stavka 2. tog članka proizlazi da prekid zastarijevanja kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtijeva za naknadu štete.
Iz članka 376. st. 1. i st. 2. ZOO/91 proizlazi kako potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i počinitelja, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala.
Prvostupanjski sud je pregledom dokumentacije pravilno utvrdio kako je tuženik R. V. potpisao Ugovor s tužiteljicom dana 26. lipnja 1995. godine prema kojemu je preuzeo obvezu tužiteljici isplatiti ukupni iznos od 144.400,00 kn u dva obroka, a posljednji obrok do 17. srpnja 1995. godine, kao i da je protiv tuženika, kao okrivljenika, vođen pred Općinskim sudom u Splitu kazneni postupak zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona. Također, pravilno je u postupku utvrđeno da je Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podiglo optužnicu u spomenutom predmetu pred Općinskim sudom u Splitu dana 8. prosinca 1998. godine.
Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da, budući se u činjeničnim navodima optužnice ističe da je predmetno djelo počinjeno u lipnju 1995. godine, apsolutna zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona, a koje djelo bi bilo počinjeno na štetu tužiteljice, nastupa temeljem čl. 20. st. 6. u svezi sa člankom 19. st. 1. Kaznenog zakona, protekom deset godina od počinjenja djela, odnosno koncem mjeseca lipnja 2005. godine.
Prema shvaćanju ovog suda, kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi, prema citiranoj odredbi čl. 377. st. 1. ZOO/91, zastaruje kada istekne vrijeme zastare kaznenog progona. Taj dulji zastarni rok smije se primijeniti samo onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela. Taj se rok ne smije primijeniti kada je kazneni postupak dovršen odlukom koja nije osuđujuća prema odgovornoj osobi pa makar se radilo i o odluci zbog zastare kaznenog prava.
58
Parnični sud može, iznimno, utvrditi, kao prethodno pitanje, je li šteta uzrokovana kaznenim djelom samo kad su postojale procesne smetnje zbog kojih se prema odgovornoj osobi kazneni postupak nije mogao provesti, primjerice u slučaju smrti ili procesne nesposobnosti okrivljenika. Stoga, u situaciji kada je kazneni postupak bilo moguće provesti, ali je nastupila zastara kaznenog progona, nije moguće, u korist oštećenika, primijeniti odredbu čl. 377. st. 1. ZOO/91.
Međutim, u smislu članka 20. stavak 3. Kaznenog zakona zastara se prekida svakom postupovnom radnjom koja se poduzima radi kaznenog progona počinitelja zbog počinjenog kaznenog djela. Prekid zastarijevanja kaznenog progona, u smislu čl. 377. st. 2. ZOO/91, povlači za sobom i prekid zastarijevanja za naknadu štete.
U konkretnom slučaju je, nedvojbeno, vođen spomenuti kazneni postupak protiv R.V. i u tom postupku koji je vođen protiv R.V. i koje radnje sud poduzimao nakon zaprimanja optužnice i je li došlo do prekida zastarijevanja kaznenog progona, odnosno je li nastupio, i kada prekid zastare naknade štete u smislu čl. 377. st. 2. ZOO/91. Sud prvog stupnja navedene činjenice nije utvrđivao pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-1592/11 od 17. listopada 2012. godine
59
Gžnš-162/12
SENTENCA: Isplata (otpala pravna osnova oduzimanja životinja)
Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja da mu tužena Republika Hrvatska isplati iznos od 27.940,00 kn sa pripadajućom kamatom. Svoj zahtjev temelji na činjenici da je u prekršajnom postupku, koji se vodio pred Prekršajnim sudom u Omišu, u kojem postupku je izrečena zaštitna mjera oduzimanjem životinja i to: 4 krave, 6 junica, 7 svinja i 2 odojka, ukupne vrijednosti od 27.940,00 kn (prema vještvu vještaka dr. vet. med. Elvire Suša), ali je prvostupanjsko rješenje rješenjem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske br. Gž-4604/06 od 29. svibnja 2007. godine ukinuto glede izrečene zaštitne mjere, pa da je time otpala pravna osnova oduzimanja životinja.
U postupku nije sporna visina potraživanja.
Sporna je osnova potraživanja, a to iz razloga što je tužena podneskom od 29. listopada 2010. godine priznala osnovu potraživanja, da bi na ročištu od 17. siječnja 2012. godine istakla sumnju u osnovu potraživanja, jer da je prema „očitovanju mjerodavnog tijela tuženika“ oduzimanje životinja bilo zakonito prema tada važećim zakonima.
Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da je veterinarski inspektor postupao po tada važećem Zakonu o veterinarstvu i to prema čl. 57. st. 1. toč. 2. ("Narodne novine" broj: 70/97, 105/01 i 172/03 - dalje: ZoV), koji je u vrijeme veterinarskog pregleda i donošenjem rješenja br. 4-1-130/06 od 11. kolovoza 2006. godine bio na snazi.
Stajalište prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj drugostupanjski sud.
Naime, Visoki prekršajni sud rješenjem br. Gž-4604/06 od 29. svibnja 2007. godine ukinuo je prvostupanjsko rješenje (o prekršaju) glede izrečene zaštite mjere oduzimanja životinja, temeljeći svoju odluku na činjenici da je ZoV stavljen izvan snage Zakonom o veterinarstvu ("Narodne novine" broj: 41/07 - nov. ZoV, stupio na snagu 28. travnja 2007. godine), a kako nov. ZoV nije propisao izricanje zaštitne mjere oduzimanja životinja kod prekršaja iz čl. 150. st. 3. u vezi sa st. 1. toč. 22, to je nov. ZoV povoljniji za tužitelja (okrivljenika), pa je time otpala pravna osnova oduzimanja životinja, a ujedno nastupila pravna osnova na temelju koje tužitelj opravdano temelji svoje potraživanje.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-162/12 od 22. kolovoza 2012. godine
60
Gžnš-12/2012
SENTENCA: Neimovinska šteta
Neosnovano tuženik prigovara u žalbi da je prvostupanjski sud kod odlučivanja o visini naknade neimovinske štete trebao u obrazloženju presude navesti koliko od dosuđenog iznosa tužitelju pripada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje, a koliko zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, pa kada je propustio tako obrazložiti odluku da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku( "Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). To stoga što se u slučaju zadobivene ozljede i istodobne povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje fizički bolovi, razni oblici duševnih boli i strah međusobno isprepleću, zbog čega se u slučaju takve kumulacije povreda prava osobnosti za međusobno povezane oblike tih povreda dosuđuje jedinstvena naknada, vodeći računa o svim okolnostima iz članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO).
U vezi prigovora tuženika da nije bilo mjesta u obrazloženju odluke pozivanju na odredbu članka 223. ZPP-a treba odgovoriti sljedeće:
Za razliku od novčane naknade imovinske štete koja je egzaktna kategorija i koja predstavlja ekvivalent pretrpljene štete, pri čemu na temelju načela potpune naknade izražene u članku 1090. ZOO-a naknada imovinske štete mora biti vrijednosno jednaka pretrpljenoj šteti, novčana naknada kojom se popravlja neimovinska šteta ne predstavlja i ne može predstavljati ekvivalent pretrpljene štete, jer se kod neimovinske štete radi o povredi dobara i interesa koji se ne mogu procijeniti u novcu, odnosno ne može im se odrediti cijena. U tom kontekstu kod određivanja naknade neimovinske štete sud nema neki egzaktni, precizni, materijalni, vrijednosni kriterij po kojemu bi mogao odrediti visinu te naknade, nego odluku o tome mora donijeti na temelju svih okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pritom računa o tome da naknada treba biti pravična, dakle, da treba predstavljati adekvatan odgovor za učinjenu povredu. Novčana naknada za neimovinsku štetu osim funkcije novčane satisfakcije koja se daje oštećeniku kao subjektivno zadovoljenje s ciljem da mu se omogući pribavljanje određenih životnih zadovoljstava kako bi se time ublažile posljedice štetnog događaja, odnosno što prije uspostavila njegova narušena duševna ravnoteža, ima funkciju poravnanja prouzročene neimovinske štete (kompenzacijsku funkciju) te funkciju odvraćanja štetnika od počinjenja takvih povreda (prevencijsku funkciju).
Pojam pravične novčane naknade iz članka 1100. ZOO-a je pravni standard; zato ocjena suda u pogledu visine pravične novčane naknade neimovinske štete znači primjenu materijalnog prava. Kod pravnih standarda u dispoziciji pravne norme nije definiran određeni pojam s potpunim sadržajem, nego je određen samo okvir pojma, a podrobnija odluka o sadržaju pojma je prepuštena sudu. Sudu je dana ovlast da ocjeni pravni standard „pravične naknade“ obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja odredi odgovarajuću visinu novčane naknade za određeni životni događaj. Ovlaštenje za primjenu pravnog standarda ne znači arbitrarno postupanje suda, jer sud u primjeni pravnog standarda radi izbjegavanja nejednakosti kod odlučivanja o naknadi neimovinske štete uvijek mora voditi računa i o objektivnim mjerilima - orijentacijskim kriterijima prihvaćenim u sudskoj praksi za
61
utvrđivanje visine neimovinske štete. Ovlaštenje na primjenu pravnog standarda obuhvaća u sebi i ovlaštenje na uporabu slobodne ocjene kao kriterija materijalnog prava, u kojem slučaju je slobodna ocjena u funkciji instrumentaliziranja pravnih standarda koji su propisani kriteriji za odmjeravanje naknade, odnosno kvantifikacije pravične novčane naknade, a upravo tako u konkretnom slučaju treba shvatiti pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu članka 223. ZPP-a.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-12/2012 od 12. travnja 2012. godine
62
Gžx-41/12
SENTENCA: Naknada nematerijalne štete za duševne boli zbog povrede prava ličnosti
Predmet spora u ovoj parnici su tužbeni zahtjevi tužitelja za naknadu nematerijalne štete iz osnove straha i duševnih boli zbog povrede prava ličnosti.
Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu zahtjeva tužitelja za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog povrede prava ličnosti nisu prihvatljiva.
Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98 - pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - pročišćeni tekst, 55/01 - ispr.,76/10 i 85/10 - pročišćeni tekst, dalje: Ustav) u Glavi III. Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda priznaje i jamči temeljna ljudska prava u pogledu određenih dobara. Tako se među ostalim, odredbom članka 35. Ustava svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva,ugleda i časti. Tom se odredbom, dakle, jamči i pravo na privatnost koje daje osobi potpunu vlast glede vođenja vlastitog života. Naime, pravo na privatnost je pravo da se svoj osobni i obiteljski život drži za sebe i da ga se vodi po svom vlastitom izboru i opredjeljenju neovisno o drugima, bez tuđeg neovlaštenog upletanja i uvida u nj, te da se svakog spriječi od protupravnog zadiranja u nj.
Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) s člancima 199. i 200. u kontekstu prava na naknadu nematerijalne štete navodi pravo ličnosti kao samostalno dobro, ali pobliže ne definira sadržaj prava ličnosti.
U teoriji postoji suglasje da se pravo na privatnost u vrijeme važenja ZOO-a ubrajalo u pravo ličnosti, a to stajalište slijedi i ovaj sud. Stoga je i povreda prava na privatnost bila povreda prava ličnosti.
U smislu odredbe čl. 200 ZOO-a dosuda novčane naknade za povredu prava ličnosti moguća je, međutim, samo ako je ta povreda izazvala duševne bolove pravno relevantne jačine i trajanja. Dakle, oštećenik koji zahtijeva novčanu naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu zbog povrede prava ličnosti dužan je dokazati ne samo povredu nego i njome izazvane duševne bolove koji s obzirom na jačinu i trajanje opravdavaju dosudu novčane naknade kao načina uspostave oštećenikove narušene psihičke ravnoteže. Sud u svakom konkretnom slučaju zasebno utvrđuje kako se manifestiraju duševni bolovi kod oštećenika, njihovu jačinu i trajanje i u tu svrhu su dopuštena sva dokazna sredstva, pri čemu osobito značenje za ocjenu duševnih patnja ima saslušanje oštećenika kao stranke jer je za dosudu novčane naknade ključno osobno doživljavanje i shvaćanje oštećenika.
Nasilno razvaljivanje ulaznih vrata stana, nakon što stanari unatoč zvonjenju na vratima nisu htjeli otvoriti vrata, te zatim agresivno ulaženje u stan popraćeno vikom i prijetnjom, čime se objektivno izaziva atmosfera i osjećaj straha, osjećaj osobne ugroženosti i opasnosti za goli život, uznemirenosti, nespokojstva i tjeskobe kod stanara, što dovodi do njihove osobne povrijeđenosti i narušavanja njihove psihičke ravnoteže i duševnog mira, po ocjeni ovog suda, predstavlja povredu prava na privatnost osobnog i obiteljskog života stanara, a time i povredu prava ličnosti.
63
Pravo na novčanu naknadu štete zbog povrede prava ličnosti nije isključeno u slučaju kada su duševne boli bile privremenog karaktera i kada nisu ostavile trajne posljedice, jer se, po ocjeni ovog suda, novčana naknada za taj oblik štete može dosuditi i za duševne boli privremenog karaktera, koje su bile jačeg intenziteta. Stoga će u nastavku postupka i o tome prvostupanjski sud voditi računa.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-41/12 od 19. travnja 2012. godine
Gžrs-68/12
64
SENTENCA: Naknada nematerijalne i materijalne štete
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je isti pretrpio zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu od 13. rujna 1996. godine te šikanoznog postupanja tuženika u provedbi sudskih odluka donesenih povodom pobijanja istog otkaza.
Tužbeni zahtjev je utemeljen na odredbi čl. 102. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR) kojom je propisano da, ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava (st. 1.) te da se pravo na naknadu štete iz st. 1. ovoga članka, odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao zaposleniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st. 2.).
Nadalje, odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) propisano je, među ostalim, da će sud za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda časti; slobode ili prava ličnosti, te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, te da će pri tome voditi računa o značenju povijesnog dobra i cilja kojemu služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.
Odredbom čl. 5. ZR-a propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i zaposlenik dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom.
Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj dokazao da je kao posljedicu nedopuštenog izvanrednog otkaza ugovora o radu trpio duševne boli ali iste su bile privremenog karaktera.
Naime, nedvojbeno je tijekom provedenog postupka utvrđeno da je tuženik tužitelju izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom od 13. rujna 1996. godine, koja je utvrđena nedopuštenom presudom suda prvog stupnja IVP-936/96 od 28. rujna 1999. godine te je ista odluka postala pravomoćna dana 12. studenog 2001. godine; da je tijekom tog postupka rješenjem od 19. svibnja 1998. godine donesena privremena mjera da se tužitelja vrati na rad po kojoj tuženik nije postupio; da je tužitelj vraćen na rad dana 27. travnja 2004. godine tek u postupku broj Ovr-2524/01 i to nakon višekratnog novčanog kažnjavanog tuženika.
Osim toga provedenim vještačenjem po vještaku dr. Miji Milasu, liječniku psihijatru, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj trpio duševne boli. Vještak je nakon uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i zdravstveni karton tužitelja utvrdio da je za tužitelja i njegovu obitelj čin otkaza ugovora o radu i činjenica ostajanja bez sredstava za život predstavljalo težak udarac što ga je dovelo u stanje beznađa i straha za životnu egzistenciju te u tešku depresiju praćenu anksioznošću. U trenutku otkaza isti je bio u stanju psihičkog šoka te je nastupilo stanje otupljenosti, beznađa, smetenosti i dr. što bi sve doživio i svaki prosječan čovjek. Zbog utvrđene anksiozne - depresivne simptomatologije koju vještak nedvojbeno
65
dovodi u vezu sa činom otkaza ugovora o radu, isti zaključuje da je tužitelj trpio duševne boli jakog intenziteta oko 3 dana, srednjeg oko mjesec i pol te lakog intenziteta oko godinu dana te da nema trajnih psihijatrijskih oboljenja.
Sud je prvog stupnja dosudio na ime naknade nematerijalne štete s osnova duševnih boli zbog šikanoznog postupanja tuženika nezakonitom odlukom o otkazu ugovora o radu čime da je narušen ugled i čast tužitelja kao radnika i njegovo temeljno ustavno pravo na rad iznos od 20.000,00 kn. Međutim, pravilno žalitelj navodi da nije dokazana povreda ugleda i časti (u tom pravcu nije čak saslušan ni sam tužitelj).
Za napomenuti je da meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključaj suda u kojem postoji podudarnost uvjerenja suda o činjeničnom stanju na temelju kojeg odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja pri čemu sud provodi samo one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.
Objektivna protupravnost štetne radnje jeste sposobnost postupaka tuženika da povrijede čast i ugled tužitelja te izazovu duševne boli. Dostojanstvo je osobno pravo svakog čovjeka da se poštuje njegova osobnost, da ga se ne omalovažava niti umanjuje ugled u društvu (poštivanje i uvažavanje od drugih u društvu) niti povrjeđuje njegovo osjećanje vlastite vrijednosti (časti). Dakle, svaki čovjek ima pravo na osobni osjećaj vrijednosti (čast) ali i pravo na priznanje ljudskog dostojanstva od strane drugih ljudi u društvu. Naknada za duševne boli zbog povrede ugleda i časti se priznaje samo u slučaju izuzetno teške povrede a koja s obzirom na njen intenzitet, trajanje, mjesto i vrijeme nastanka, izaziva nesumnjivu povredu ugleda i časti osobe. Ovdje, po ocjeni ovog suda, isto uopće nije dokazano. Naknada štete mora biti stavljena u srazmjer sa samim povrijeđenim dobrom, u konkretnom slučaju s osobom tužitelja tj. u kolikoj mjeri je objektivno, i da li je uopće, povrijeđena čast i ugled tužitelja.
Međutim, ovaj sud cijeni da su upravo, po vještaku utvrđene duševne boli, posljedica povrede prava ličnosti. Ovo stoga, jer je pravo na rad i sloboda rada, sastavni dio i Ustava Republike Hrvatske gdje se čl. 55. propisuje da svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Pravo na rad kao standard ljudskih prava osigurava da nitko ne bude isključen iz svijeta rada tj. ovo pravo odnosi se najvećim dijelom na pristup radu, ali također pokriva i zaštitu od nepoštenog otpuštanja.
Primjenom pravnog standarda „pravične naknade“ i načela individualizacije naknade, a uzimajući u obzir utvrđeni stupanj i trajanje duševnih boli, ovaj sud smatra da bi satisfakcija koja bi bila adekvatna obimu ovog vida štete (duševne boli zbog povrede prava ličnosti) iznosila 10.000,00 kn. Ovo stoga, jer upravo je cilj i svrha sudskog postupka da se ocijene okolnosti konkretnog slučaja i na temelju istih, pravilnom primjenom materijalnog prava, donese zakonita i argumentirana odluka.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-68/12 od 20. prosinca 2012. godine
66
Gžmed-47/11
SENTENCA: Zakon o medijima
U smislu odredbe čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO) pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud prvog stupnja vodi računa o jačini i trajanju duševnih boli, cilju kojemu služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
Pravična novčana naknada ima najprije kompenzacijsku i preventivnu, a uzgredno i satisfakcijsku funkciju. Dok se kompenzacijska i satisfakcijska funkcija pravične naknade fokusiraju na oštećenika i potrebu da se on bar približno dovede u stanje u kojemu je bio prije poduzimanja štetne radnje i nastupanja štetnih posljedica, dotle preventivna funkcija pravične novčane naknade znači da se pri dosuđenju naknade mora voditi računa i o potrebi ostvarivanja nekih općih, društveno poželjnih interesa i ciljeva jer pravična novčana naknada i njena visina mogu utjecati na ponašanje potencijalnih štetnika budući da se prijetnjom isplate te naknade, kao i njezinom visinom mogu stimulirati potencijalni štetnici da povećaju stupanj pažnje kod obavljanja djelatnosti kojima se može prouzročiti povreda nečijeg prava osobnosti, odnosno kojima je moguće odvratiti potencijalne štetnike od radnji kojima se povrjeđuje pravo osobnosti.
To se osobito odnosi na medije čije ponašanje mora biti naročito obzirno i odgovorno zbog velike moći koju mediji notorno imaju, a koju ne smiju zloupotrebljavati na štetu onih koji se toj moći ne mogu ravnopravno suprotstaviti.
Predmetna funkcija pravične novčane naknade osobito mora doći do izražaja u slučajevima odgovornosti nakladnika za namjerno uzrokovanu štetu. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga suda, tuženik pod 1) postupao je s namjerom na što upućuje upornost u objavljivanju netočnih informacija. Ta okolnost znači da tuženik pod 1) kao štetnik želi uzrok (štetnu radnju u vidu objave netočne informacije), ali i posljedicu tj. štetu jer postupa hotimice i znajući, dakle, s namjerom. U slučajevima namjernog prouzročenja štete, osobito nakladnika kao medija koji ima veliku moć, po ocjeni ovog suda, opravdano je dosuđenje većeg iznosa pravične novčane naknade nego u slučajevima kada nakladnik štetu čini sa blaženim stupnjem krivnje.
Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju iznos od 70.000,00 kn na teret tuženika pod 1) kao nakladnika. Međutim, sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP) u odluci o kamati na dosuđeni iznos jer je u izreci dosudio tužitelju kamatu od 11. veljače 2010. godine do isplate, a u razlozima presude je naveo da je kamatu dosudio od presuđenja tj. 11. veljače 2011. godine. Tako postoji proturječnost između izreke i razloga presude, ali je istu u žalbenom postupku moguće sanirati primjenom odredbe čl. 373. st. 1. i 3. ZPP-a. Pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju je kamatu valjalo dosuditi od podnošenja tužbe u skladu s odredbom čl. 1103. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u preostalom dijelu odbiti zahtjev za kamatu.
67
U tom smislu o žalbi tuženika pod 1) valjalo je odlučiti kao u izreci po osnovi odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. st. 1. i 3. ZPP-a.
Sud je nadalje odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2) D.K. autora spornih članaka, pozivom na odredbu čl. 1061. st. 2. ZOO-a jer je ocijenio da novinar nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi provjerio informaciju koju je imao namjeru objaviti, ali je ocijenio da nije bila namjera tuženika pod 2) da tužitelju nanese štetu objavljivanjem tih članaka odnosno da on nije postupao znajući i hotimice.
Ovakav se zaključak suda prvog stupnja ne može prihvatiti upravo zbog činjenice što upornost u objavljivanju netočnih informacija upućuje na namjeru autora odnosno na zaključak da on postupa znajući i hotimice tj. da želi uzrok, dakle, objavu netočne informacije i štetu kao posljedicu objave te informacije.
U takvim okolnostima, po ocjeni ovog suda, tuženik pod 2) odgovara kao autor u smislu spomenute zakonske odredbe članka 1061. stavka 2. ZOO-a. Njegova je odgovornost, iako po stupnju krivnje jednaka kao i odgovornost nakladnika, ipak blaža jer on nije odgovoran za opremu članaka, kao što je to nakladnik budući da novinar kao autor članka ne određuje naslov, ne određuje dio medijskog prostora u kojem će informacija biti objavljena , već odgovara samo za informaciju. U tom smislu ovaj sud ocjenjuje da je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2) kao autora članka valjalo prihvatiti do iznosa od 30.000,00 kn kao primjerenog, a odbiti za daljnjih 85.000,00 kn.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmed- 47/11 od 24. kolovoza 2012. godine
68
OBITELJSKO PRAVO
69
Gžst-112/12
SENTENCA: Utvrđenje bračne stečevine
U ovoj fazi postupka sporno je između parničnih stranaka je li stan koji se nalazi u Splitu predstavlja bračnu stečevinu.
Izrečena utvrđenja suda prvog stupnja da predmetni stan predstavlja isključivo vlasništvo tuženika ne može se prihvatiti kao pravilno, jer izrečeni razlozi ne mogu predstavljati valjano uporište za izrečeni zaključak.
Sama činjenica da je tužitelju dodijeljen stan na korištenje, da je utvrđen nositelj stanarskog prava, da je tužitelj 60%-tni ratni invalid i da mu je stan dodijeljen baš zbog činjenice da je nositelj partizanske spomenice nisu od značaja za utvrđenje bračne stečevine.
Naime, bez obzira što je kao nositelj stanarskog prava utvrđen L.R., prema odredbi članka 64. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 i 13/94 - dalje ZSO), nositeljem stanarskog prava ima se smatrati i tužiteljica.
Za otkup stana na kojim postoji stanarsko pravo nije od značaja po kojem osnovu, privilegiji, osobnim zaslugama je stečeno stanarsko pravo, već je od odlučnog značenja bilo je li netko nositelj stanarskog prava ili nije.
Kako je sporni stan stečen radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj: 51/89 - pročišćeni tekst 59/90) to se osnovanost tog tužbenog zahtjeva ima prosuđivati primjenom tih odredbi pozivom na odredbu članka 361. stavak 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 116/03), jer se radi o stečenim pravima u pogledu zajedničke imovine, prijašnjim propisima, a koja se ne mijenjaju s danom primjene Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj: 116/03).
Ukoliko bi se radilo o stanu nad kojim je stečeno pravo vlasništva tijekom trajanja bračne zajednice zajedničkim radom ili sredstvima stečenim za vrijeme trajanja bračne zajednice radilo bi se o zajedničkoj imovini tužiteljice i tuženika, pozivom na članak 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima.
U ovoj fazi postupka nužno je ukazati sudu prvog stupnja da nije pravno relevantno tko je otkupio stan nad kojim su stranke imale stanarsko pravo, jer se i na taj stan primjenjuju odredbe Zakona o stjecanju zajedničke imovine. Odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i stjecanju vlasništva stanova otkupom po odredbama tog Zakona ne isključuju primjenu odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima o stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa se i na stanove stečene po odredbama tog Zakona, neovisno tko je zaključio ugovor o otkupu stana, primjenjuju odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima o stjecanju zajedničke imovine.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžst-112/12 od 13. srpnja 2012. g.
70
Gžobz-90/10
SENTENCA: Odluka o druženju i susretima
Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je odluka suda u bračnom sporu kojim se brak razvodi, donesena na temelju čl. 294. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 - dalje OBZ) o druženju i susretima oca s maloljetnim sinom stranaka.
S pravom žaliteljica tvrdi da je ta odluka donesena uz ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP). Prema navedenoj odredbi bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a osobito, između ostalog, ako u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ova povreda ostvarena je iz razloga i na način kako slijedi.
Odluka o načinu održavanja osobnih susreta i druženja djeteta s ocem donesena je uz utvrđenje da su o tom načinu stranke postigle suglasnost. Pravilno je, načelno gledajući, pravno stajalište prvostupanjskog suda da o tom pitanju roditelji mogu postići sporazum te da sud može odlučiti o načinu održavanja osobnih susreta i druženja djeteta s roditeljem s kojim ne živi prema tom sporazumu, ovo ako smatra da je taj sporazum u skladu s dobrobiti djeteta. To, uostalom, jasno propisuje odredba iz čl. 298. OBZ-a.
Međutim, prema podacima iz spisa proizlazi, što i žaliteljica pravilno tvrdi, da u konkretnom slučaju među strankama uopće nije postignut sporazum o načinu održavanja osobnih susreta i druženja djeteta s ocem kako je naveden u izreci pobijane odluke. Jedini sporazum koji su stranke postigle je onaj o tome da će se osobni susreti i druženja djeteta s ocem održavati u skladu s dogovorom roditelja, dakle, nema sporazuma o konkretnom načinu kakav je naveden u izreci prvostupanjske presude.
Time je ostvareno proturječje kakvo propisuje citirana odredba iz čl. 354. st. 11. ZPP-a pa je temeljem odredbe iz čl. 369. st. 1. ZPP-a trebao ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je pod točkom IV. izreke odlučeno o susretima i druženjima oca s djetetom te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak u kojem će taj sud otkloniti procesnu povredu na koju je unaprijed ukazano.
Pri tome se skreće pozornost prvostupanjskom sudu da se, i u slučaju postignutog sporazuma među roditeljima (čl. 298. OBZ-a), susreti i druženja djeteta s roditeljem s kojim ne živi određuju sudskom odlukom na način da se konkretno utvrdi mjesto i vrijeme istih tako da po tom pitanju odluka bude jasna i određena jer samo tako može steći svojstvo valjane ovršne isprave. Navedeno znači da do sada postignut sporazum roditelja da će se dijete viđati s ocem po dogovoru roditelja, ne predstavlja valjanu osnovu za donošenje predmetne odluke.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobz- 90/10 od 12. lipnja 2012. godine
71
Gžp-1165/11
SENTENCA: Odluka o susretima i druženju
U pitanju je bračni spor koji je djelomično pravomoćno okončan tako što je ranijom prvostupanjskom presudom:
- razveden brak stranaka,- odlučeno je da će zajedničko dijete stranaka živjeti s ocem,- obvezana je majka na uzdržavanje maloljetne kćeri.
U tom bračnom sporu ostalo je sudu za odlučiti o susretima i druženju maloljetne kćeri stranaka s majkom - kao s roditeljem s kojim dijete ne živi.
Odlučujući o navedenom prvostupanjski sud je, u svemu postupajući sukladno uputama iz ranijeg ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda, u iscrpno provedenom dokaznom postupku raspravio sve tvrdnje koje su stranke iznijele kao svoje činjenične osnove bilo svojih zahtjeva, bilo prigovora na zahtjeve protustranke, pa su suprotne žalbene tvrdnje oboje žalitelja neprihvatljive.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je u interesu maloljetne kćeri stranaka da održava kontakte s majkom jer je djetetu potrebna emocionalna veza s oba roditelja. S obzirom na način na koji je tužiteljica organizirala svoj život nakon napuštanja bračne zajednice kao optimalan način održavanja susreta i druženja s djetetom je preko vikenda, subotom i nedjeljom od 10,00 do 18,00 sati, u stanu roditelja tužiteljice. Utvrđena je motiviranost majke da kontaktira s djetetom kao i njena emocionalna privrženost djetetu. Međutim, također je utvrđeno da zbog nezrelosti, sklonosti novim iskustvima s novim partnerima i s tim u vezi dezorganiziranog života, tužiteljica nije ostvarila stabilne životne uvjete u kojima bi se mogla s kćeri družiti više i duže od naprijed navedenog vremena.
Prednja utvrđenja su sukladna nalazima o obiteljskim prilikama koje je prikupio Centar za socijalnu skrb Split, te posebno mišljenju vještaka psihijatra doc. dr. sc. Dolores Britvić, koja utvrđenja žalitelji ne dovode u sumnju svojom suprotstavljenom ocjenom dokaza.
Prvostupanjski sud je svoje stajalište iscrpno i logično obrazložio pri čemu je taj sud ocijenio sve okolnosti danog slučaja pravilno vrednujući ih s gledišta zaštite dobrobiti djeteta. Time je postupljeno ne samo sukladno odredbi iz čl. 267. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 - dalje OBZ) prema kojoj je sud dužan paziti da se zaštite prava i interesi djece, već i sukladno načinu kako dosadašnja sudska praksa, uključivo i stajališta izražena u većem broju odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, tumači Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst 8/99., - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05), u svojim odlukama koje se tiču prava na obiteljski život, u koja, između ostalog, ulaze roditeljska prava i pravo na skrb, a gdje se ističe obveza države da:
72
- omogući roditeljima da budu uključeni u postupak kojim se odlučuje o skrbi nad djetetom, i to do stupnja koji će im omogućiti potrebnu zaštitu njihovih interesa,
- pri odlučivanju o izvršavanju roditeljskih prava uspostavi pravičnu ravnotežu između interesa djeteta i roditelja, s time da se pri tome posebna važnost mora dati najboljem interesu djeteta, koji ovisno o njegovoj prirodi i ozbiljnosti, može nadjačati interes roditelj.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1165/11 od 16. studenog 2012. godine
73
RADNO PRAVO
74
Gžrs-63/12
SENTENCA: Sudska zaštita prava iz radnog odnosa
Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti (dopuštenosti) tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 16. srpnja 2010. godine, u kojoj su kao razlog otkazivanju navedene tvrdnje da je tuženik, nakon što je tužiteljica uspjela u sporu vođenom kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IVP-2540/05 sa svojim zahtjevom za utvrđenje nezakonitim ranije donesene odluke o redovitom otkazu ugovora o radu (od 20. kolovoza 2001. godine) 5. veljače 2008. godine pozvao tužiteljicu da se vrati na rad čemu se ona nije odazvala pa je nedolaskom na posao počinila tešku povredu obveze iz radnog odnosa.
Radi se o izvanrednom otkazu iz čl. 107. Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09 i 61/11 ) prema kojoj poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, u bitnom stoga što je utvrdio da je tužiteljica pravomoćnošću odluke o utvrđenju nezakonitosti redovitog otkaza ugovora o radu reintegrirana u pravni položaj koji je postojao prije donošenja osporene odluke, točnije da joj radni odnos nije ni prestao zbog čega da je tuženik trebao postupiti prema pravomoćnoj presudi i tužiteljici omogućiti obavljanje poslova radi kojih je bio zaključen ugovor o radu. S obzirom da tako nije postupio, on da je povrijedio ugovornu obvezu pa se tužiteljičin nedolazak na posao nakon pravomoćnosti presude IVP-2540/05 ne može tretirati kao njeno skrivljeno ponašanje i razlog za izvanredni otkaz.
Načelno je točno ono što utvrđuje prvostupanjski sud: da je donošenjem pravomoćne presude kojom je prihvaćen prvostupanjski tužiteljičin deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o redovitom otkazu od 20. kolovoza 2001. godine uspostavljen (neprekinuti) radni odnos tužiteljice kod tuženika.
Zanemarena je, međutim odredba čl. 238. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 99/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08, dalje: OZ) kojom je propisana prekluzija prava tražiti u ovršnom postupku vraćanje na rad po proteku roka od trideset dana od dana kada je ovrhovoditelj (radnik) stekao pravo da taj prijedlog podnese. Pritom se tridesetodnevni rok propisan za podnošenje prijedloga za ovrhu radi vraćanja na rad računa od dana isteka paricijskog roka koji je u konkretnom slučaju počinje teći od dana dostave drugostupanjske odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda.
Iz podataka u spisu proizlazi da je drugostupanjska presuda u predmetu IVP-2540/05 donesena 15. studenog 2007. godine. Nema, istina, podatka o tome kad je ta presuda dostavljena strankama, ali iz činjenice da je tužiteljica u tužbi podnesenoj 6. veljače 2008. godine u predmetu IVP-86/05 kojom je tražila isplatu naknade plaće od tuženika navela da joj je uručena presuda donesena u statusnom sporu, te da je tražila da je tuženik u „mirnom
75
postupku“ vrati na rad zaključiti je da je u vrijeme podnošenja tužbe za isplatu već bio istekao osmodnevni paricijski rok u kojemu je tuženik trebao odlučiti o vraćanju tužiteljice na rad.
Umjesto da u propisanom roku tužiteljica zatraži sudsku intervenciju podnošenjem ovršnog prijedloga radi vraćanja na rad, ona, očigledno, pouzdajući se u činjenicu da je otkaz stavljen van snage, dopušta da vrijeme prolazi dovodeći sebe time u situaciju da joj je, zbog isteka roka iz čl. 238. OZ-a prestala mogućnost tražiti vraćanje na rad.
Premda se u odredbi čl. 103. ZR-a taksativno navedeni razlozi za prestanak ugovora o radu među koje nije uvršteno i „nepodnošenje prijedloga za ovrhu radi vraćanja radnika na rad u roku iz čl. 238. OZ-a“, prema pravnom shvaćanju ovog suda odredba kojom se propisuje prestanak prava tražiti vraćanje na rad znači i prestanak mogućnosti nastavka izvršavanja ugovora o radu pa se „mutatis mutandis“ radi o još jednom, zakonom propisanom načinu prestanka radnog odnosa (koji nije propisan odredbama ZR-a).
Stoga, niti je tuženik trebao donositi odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu niti tužiteljica više s uspjehom može pobijati takvu odluku iz prostog razloga što se njome ne odlučuje o pravima tužiteljice iz radnog odnosa s obzirom na to da joj je radni odnos kod tuženika prestao zbog nepodnošenja prijedloga za ovrhu vraćanjem na rad znatno prije donošenja pobijane odluke o izvanrednom otkazu.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-63/12 od 6. rujna 2012. godine
76
Gžrs-24/12
SENTENCA: Sudska zaštita prava iz radnog odnosa
Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti (dopuštenosti) odluke otkaza ugovora o radu koju je tuženik donio 17. svibnja 2010. godine, u kojoj je kao razlog otkazivanju navedeno da je rješenjem Hrvatskog fonda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu od 3. veljače 2010. godine utvrđeno da kod tužiteljice postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti ukoliko nastavi raditi na poslovima za čije obavljanje je s njom zaključen ugovor o radu, a da kod tuženika ne postoje poslovi koje bi ona bila sposobna obavljati.
Radi se o redovitom otkazu ugovora o radu iz razloga što radnik/ica, zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa (osobno uvjetovani otkaz) koji je reguliran odredbom čl. 107. st. 1. toč. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09 i 61/11, dalje: ZR).
Prvostupanjski je sud utvrdio da osporena odluka o otkazu nije dopuštena u bitnom stoga što tuženik prije njenog donošenja nije poštovao odredbu čl. 78. st. 1. ZR-a. Tom je zakonskom odredbom, naime, propisano:
Ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, koji što je više moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio.
Premda je u postupku tvrdio da je tužiteljici, po ustanovljenju neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti, nudio zaposlenje na drugim poslovima, što tužiteljica ne osporava, tuženik nije predložio dokaz na okolnost da bi se radilo o pismenim ponudama za sklapanje ugovora o radu na tim radnim mjestima.
Naprijed citiranu odredbu čl. 78. st. 1. ZR-a prvostupanjski sud pravilno tumači kao obvezu poslodavca da ponudu za sklapanje novog ugovora o radu dade radniku u pisanom obliku. Ratio te zakonske odredbe leži u činjenici da je sadržaj ponude u pisanom obliku puno lakše dokazati od onih sadržanih u usmenim „obećanjima“. K tome, dostava pisane ponude za zaključenje novog ugovora o radu koji bi se odnosio na obavljanje poslova na kojima je radnik, prema preostaloj radnoj sposobnosti, u mogućnosti raditi, upućuje na to da se radi o ozbiljnoj namjeri obvezivanja poslodavca, a ne samo o zadovoljavanju „forme“ time što je izjava o ponudi saopćena.
Ova odredba ne predstavlja „novo“ zakonsko rješenje u usporedbi s odredbom čl. 77. ranije važećeg Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 102/98,17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR) koja se odnosila na pravo radnika na zaposlenje na drugim poslovima (u slučaju neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti), u čijem je stavku 3. izrijekom propisano da se ponuda sklapanja ugovora o radu za poslove koje je radnik sposoban obavljati mora dati u pisanom obliku.
77
Nije, dakle, u pravu tuženik kada odredbu čl. 78. st. 1. ZR-a tumači na način da se sintagma „u pisanom obliku“ ne odnosi na ponudu poslodavca već na ugovor o radu. Istina, zakonska formulacija ostavlja prostora i za takvu interpretaciju, ali kod njenog tumačenja, kao uostalom i kod svakog tumačenja propisa valja primijeniti tzv. teleološku interpretaciju što znači da konkretni propis valja tumačiti prema cilju koji se njime želi postići.
Na tuženikov žalbeni navod prema kojemu je on uz odgovor na tužbu priložio izjavu voditelja poslovnice iz koje bi proizlazilo da je tuženik tužiteljici dao ponudu u pisanom obliku, valja odgovoriti da takva izjava nije priložena u spis niti je njeno postojanje tuženik dokazao.
Kako tuženik nije pružio dokaze za svoju tvrdnju da je prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici postupio onako kako mu to nalaže Zakon, s pravom je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza i obvezu vraćanja tužiteljice na rad.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-24/12 od 14. lipnja 2012. godine
78
Gžrs-111/12
SENTENCA: Sudska zaštita prava iz radnog odnosa
Sporno je između parničnih stranaka je li dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju 18. kolovoza 2008. godine.
Između parničnih stranaka nije sporno:
-da je tužitelj bio privremeno spriječen za rad zbog bolesti u periodu od 14. kolovoza 2008. godine do 7. kolovoza 2008. godine;
-da je tužitelj bio u pritvoru u periodu od 7. kolovoza 2008. godine do 18. kolovoza 2008. godine.
Izvanredni otkaz ugovora o radu nije disciplinska sankcija već je to samo utvrđenje postojanja razloga - okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora.
Pritvor sam za sebe ne predstavlja valjan razlog za izvanredan otkaz ugovora o radu već ga se mora promatrati u okolnostima svakog konkretnog slučaja.
U procesnoj situaciji kad je tužitelj zbog nedopuštene djelatnosti sam sebe stavio u poziciju nastupanja mogućih posljedica za njega i njegovo radno mjesto, a niti je učinio bilo što da obavijesti poslodavca o nemogućnosti pristupa na posao, zbog čega se ima zaključiti da je tužitelj sam sebe svojim ponašanjem doveo u situaciju neopravdanog izostanka s posla.
Osnovano tuženik u žalbi ističe da je okolnost zbog kojih je moguće dati izvanredni otkaz ugovora o radu ne moraju imati obilježja protupravnosti već se može raditi i o nastupu objektivnih činjenica.
Bitno je bilo utvrditi da se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora.
Tužitelj kao kuhar kod tuženika je u svakodnevnom kontaktu sa studentima i kao osoba koja je osumnjičena za kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona sigurno je proizvela nepovjerenje, strah kod tuženika da bi tu činjenicu, radno mjesto, tužitelj mogao zloupotrijebiti za obavljanje nedopuštene djelatnosti, čime su se ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-111/12 od 31. listopada 2012. godine
79
Gžrs-33/12
SENTENCA: Utvrđenje ništetnom odluke o otkazu
Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 23. ožujka 2011. godine, vraćanje tužiteljice na rad i isplatu naknade plaće.
Rješenjem je odbačena tužba za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu od 23. ožujka 2011. godine i utvrđenje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika te je odbijen njen prijedlog za određivanje privremene mjere vraćanjem tužiteljice na rad.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenom odnosno ništetnom tuženikove odluke kojom joj je otkazao ugovor o radu nudeći joj sklapanje novog ugovora, te u vezi s tim za vraćanje na rad i isplatu plaće.
Prvostupanjski je sud (sada već) pravomoćnim rješenjem odbacio tužbu kojom je zatraženo utvrđenje nedopuštenim otkaza, pravilno ocijenivši da je tužiteljica s takvim zahtjevom prekludirana s obzirom na činjenicu da joj je odluka o otkazu uručena 24. ožujka 2011. godine, a ona protiv te odluke podnijela zahtjev za zaštitu prava 15. travnja 2011. godine, dakle, po proteku propisanog 15-dnevnog roka za poduzimanje takve pravne radnje.
O zahtjevu pak za utvrđenje ništavosti je meritorno suđeno, jer je, pravilno ocijenjeno da je takav zahtjev utemeljen na normi obveznog, a ne radnog prava. Kako otkaz predstavlja akt jednostranog očitovanja volje (ovdje: poslodavca), prvostupanjski sud s pravom zaključuje da se na njegovu valjanost ne mogu primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 i 41/08) kojima je regulirana nevaljalost ugovora.
U nedostatku deklaratorne odluke o nezakonitosti (nedopuštenosti) otkaza, nema mjesta prihvaćanju kondemnatornog zahtjeva upravljenog na vraćanje na rad i isplatu naknade plaće jer je takav zahtjev ovisan o prethodnom utvrđenju valjanosti otkaza. Nije stoga u pravu tužiteljica kada u svojoj žalbi ističe da je, i pored činjenice što je ona prekludirana u pravu pobijanja odluke o otkazu, ovlaštena tražiti isplatu naknade plaće jer se radi o novčanom potraživanju za koji ne važi prekluzivni rok iz članka 129. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09 i 61/11). Prvostupanjski je sud, naime, vodio računa o navedenoj okolnosti zbog čega je o kondemnatornom zahtjevu odlučio meritornom, a ne procesnom odlukom.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-33/12 od 27.travnja 2012. godine
80
Gžp-804/12
SENTENCA: Sudski raskid ugovora o radu
S obzirom da na to da je pravomoćnom presudom istoga suda odlučeno o nezakonitosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da su i tužitelj i tuženik zatražili da sud odluči o raskidu tog ugovora čemu je udovoljeno, u ovom stadiju postupka je sporno:
a) pravilnost odluke o sudskom raskidu po zahtjevu tužitelja kao i pravilnost utvrđenog datuma prestanka ugovora o radu koji je raskinut sudskom presudom (da li to treba biti 24. listopada 2005. godine);
b) visina naknade štete koja je tužitelju dosuđena primjenom odredbe čl. 116. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje ZR);
c) pravo tužitelja na naknadu plaće za vrijeme nezaposlenosti izazvane nezakonitim otkazom i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, te
d) pravo tužitelja da od tuženika traži ispravljanje sadržaja radne knjižice, točnije, podataka koje je on, kao poslodavac unio u radnu knjižicu.
Ad a)
Tuženik u svojoj žalbi prigovara odluci suda o raskidu ugovora po zahtjevu tužitelja ističući da u razlozima presude nema ni riječi o tome zbog čega bi takav zahtjev radnika bio opravdan.
Za razliku od poslodavca koji mora dokazati postojanje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nije moguć, radnik ne mora tu okolnost dokazivati kada zahtijeva sudski raskid ugovora (pošto je odluka o izvanrednom otkazu utvrđena nedopuštenom). O danu prestanka radnog odnosa, kako to proizlazi iz stilizacije odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a sud odlučuje po slobodnoj ocjeni. U konkretnom slučaju je potpuno logično da se ugovor raskine odlukom suda danom koji prethodi danu zaposlenja tužitelja kod novog poslodavca.
Ad b)
Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a u slučaju sudskog raskida ugovora o radu sud je dužan, na zahtjev radnika odlučiti o naknadi štete kao posebnom obliku naknade neimovinske štete za duševne boli koje radnik trpi zbog nedopuštenosti otkaza ugovora o radu (povrede prava osobnosti na duševno zdravlje). Propisana je i visina te štete određivanjem njene granice tako da može iznositi najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća isplaćenih radniku u prethodna tri mjeseca. Propisani su i kriteriji o kojima valja voditi računa
81
pri određivanju visine štete u zadanom rasponu: trajanje radnog odnosa, starost, obveze uzdržavanja koje terete radnika.
Prvostupanjski je sud kao pravičnu naknadu odlučio dosuditi tužitelju 7 prosječnih mjesečnih bruto plaća ostvarenih tri mjeseca prije otkaza tj. po 3.500,00 kn ili, ukupno, 24.500,00 kn.
Pritom je zanemareno da su odredbom čl. 116. st. 1. ZR-a propisani kriteriji za utvrđivanje visine naknade štete, a da nije u pitanju naknada plaće. Stoga se od dosuđenog iznosa ne odbijaju doprinosi i porezi, pa ni naknadu ne treba utvrđivati na osnovi podataka o bruto nego o neto plaći tužitelja u pravno relevantnom razdoblju.
Ad c)
Utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu ima za posljedicu reintegraciju radnika u radnopravni položaj koji je imao prije otkazivanja. Iz toga slijedi obveza tuženika kao poslodavca na naknadu plaće radniku za vrijeme kroz koje nije radio zbog tuženikove nezakonite odluke o otkazu. Ta se naknada, prema odredbi čl. 83. st. 5. određuje prema plaći koju bi radnik ostvario u bruto iznosu.
S obzirom na to da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu naknade plaće koja pripada tužitelju, tuženik neosnovano prigovara tom dijelu prvostupanjske presude.
Neosnovano tuženik prigovara i onom dijelu prvostupanjske presude kojom je obvezan na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor (njegov dio) u 2005. godini. Suprotno tuženikovoj tvrdnji, i ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju obveze poslodavca da, u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza (pa time i sudskog raskida ugovora o radu) isplati radniku naknadu zbog onemogućavanja korištenja godišnjeg odmora razmjerno broju dana koji nije iskorišten.
Ad d)
Tužitelj je u tijeku postupka zatražio a prvostupanjski sud udovoljio tom zahtjevu:da se tuženiku naloži brisanje bilješke koju je on unio u tužiteljevu radnu knjižicu i koja neistinito „govori“ o razlogu za prestanak radnog odnosa kod tuženika zbog tužiteljevog skrivljenog ponašanja.
Prvostupanjski sud, naime, smatra da iz odredbe čl. 19. Pravilnika o radnoj knjižici ("Narodne novine" broj: 14/96) kojom je propisano da se na str. 34. do 36. u rubriku „Bilješke“ upisuju podaci značajni za ostvarivanje tog prava koji se ne mogu upisati ni u jednu drugu rubriku u radnoj knjižici proizlazi da te podatke upisuje poslodavac zbog čega je on i obvezan neistiniti podatak izbrisati.
Premda je razumno zaključiti da tužitelju može stvarati neugodnost netočni podatak u radnoj knjižici kao javnoj ispravi o načinu prestanka radnog odnosa kod tuženika tim više što se izrijekom navodi da je on skrivio takav dovršetak ugovornog odnosa, prema ocjeni ovog suda, prvenstveno treba ocijeniti: spada li raspravljanje o takvom zahtjevu u sudsku nadležnost.
Prvostupanjski sud s pravom nije o tom zahtjevu sudio kao o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa (jer bi onda morao ispitati postojanje prethodnog obraćanja radnika poslodavci i podnošenje tužbe u propisanom roku), ali je, smatrajući da tužitelj ima interes za
82
isticanje takvog zahtjeva te da postoji tuženikova obveza ispravljanja neistinitih podataka u radnoj knjižici, o tome sudio.
Prema shvaćanju ovog suda ne radi se o sporu koji, prema odredbi čl. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP) spada u sudsku nadležnost.
Kad je javna isprava (ovdje: radna knjižica) popunjena kakvom neistinitom izjavom koja ima vrijednost za pravne odnose, to predstavlja kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 313. Kaznenog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11) što znači da bi popunjavanjem neistinitog sadržaja mogla nastati tuženikova kaznenopravna, ali ne i građanskopravna odgovornost o kojoj bi mogao suditi parnični sud. Stoga je, donoseći odluku o tom dijelu tužbe, prvostupanjski sud počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (arg. iz čl. 365. st. 2. ZPP-a).
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-804/12 od 13. rujna 2012. godine
83
Gžri-156/12
SENTENCA: Zaštita od diskriminacije
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za zaštitu od diskriminacije, te isplatu naknade štete koju trpi zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 500.000,00 kn.
Navedeni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 130. Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR) koja regulira zaštitu dostojanstva radnika.
Naime, tužitelj traži pružanje pravne zaštite od diskriminacije po društvenoj pripadnosti, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje i to pretrpavanjem poslovima, prijetnjom otkazom, osobno i putem drugih osoba, dodjeljivanjem neprimjerene prostorije za boravak i odmor na radnom mjestu, te traži da se naloži tuženiku poduzimanje mjera radi daljnjeg sprječavanja nastavka ovakve diskriminacije na njegovom radnom mjestu.
Prema odredbi čl. 130. st. 1. ZR-a postupak i mjere zašite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.
Posebni zakon u smislu citirane zakonske odredbe je Zakon suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj: 85/08 –dalje: ZOSD).
Odredbom čl. 1. st. 1. ZODS-a propisano je da je cilj ovoga Zakona osiguranje zaštite i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaranje pretpostavki za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređenje zaštite od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.
Stavkom 2. istoga članka definira se pojam diskriminacije, te se prema ovoj odredbi diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, a prema st. 3. diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz st. 1. ovoga članka.
Prvostupanjski je sud valjano provedenom dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj u okviru svog radnog mjesta trebao obavljati sve poslove predviđene Pravilnikom o ustroju radnih mjesta kod tuženika, a ne samo poslove održavanja kamenih površina, kako to tužitelj tvrdi, da se posao održavanja zelenih površina ne obavlja svaki dan, već prema potrebi i to odgovarajućim strojevima i alatima, da se posao održavanja kamenih površina vrši automatskim kombiniranim strojem Hakomatic E/B 450/530, da se taj posao može obavljati oko 2 sata, nakon čega je stroj potrebno očistiti i napuniti, pa rad sa ovim strojem može trajati maksimalno 4 sata dnevno, da se zalijevanje zelenih površina vrši putem sistema
84
samozalijevanja, te da je tužitelj ove poslove radio ručno samo 20-ak dana kada je sistem bio u kvaru, da tužitelj poslove mijenjanja portira za vrijeme marende nije obavljao sam, već su to radili i drugi radnici tuženika, da je tužitelj ove poslove obavljao dok se nije usprotivio nakon čega više nije dobivao nalog nadređenih da zamjenjuje portira, da je sve poslove tužitelj obavljao u okviru osmosatnog radnog vremena i nije bilo potrebe za prekovremenim radom.
Prema daljnjem utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelju za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta nisu potrebni stol, računalo ni internet, niti mu je za obavljanje poslova potrebna posebna prostorija, jer se većina poslova - kako čišćenje kamenih površina obavlja unutar prostora fakultetske zgrade, a ostali poslovi izvan zgrade, pa prema ocjeni prvostupanjskog suda nije prihvatljiva tvrdnja tužitelja da ima neadekvatan prostor za boravak i odmor, jer u tom prostoru tužitelj može izvršiti pripreme za obavljanje svoga posla. Konačno, prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza, a posebno iskaza svjedokinje prof. M. M. K. utvrdio da tužitelju nije priječeno otkazom, osim što ga je dekan zbog odbijanja da izvrši radni nalog upozorio da uslijed takvog ponašanja može dobiti otkaz ugovora o radu.
Slijedom iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da u konkretnom slučaju nije dokazano postojanje diskriminacije, odnosno da nije dokazano postojanje četiri kumulativna elementa, a to su: da je konkretno ponašanje bilo neizbježno sa tužiteljeve strane, da je ono bilo uvjetovano njegovom pripadnošću određenoj društvenoj skupini, da je takvo ponašanje kao cilj ili učinak imalo povredu dostojanstva tužitelja, te da je ono uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo ponašanje.
S navedenim zaključkom prvostupanjskog suda suglasan je ovaj sud.
Naime, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da zahtijevanje tuženika da tužitelj u okviru osmosatnog radnog vremena obavlja poslove svog radnog mjesta opisane u Pravilniku o ustroju radnih mjesta ne predstavlja takvo ponašanje koje se može definirati kao povreda dostojanstva radnika, jer se radi o postupku koji, u svojoj suštini predstavlja odluku o rukovođenju ustanovom i odluku o organizaciji poslova i izvršavanju radnih zadataka zaposlenika među koje ulazi i tužitelj. Zahtjev poslodavca kojim od svojih radnika traži da obavlja i izvršava poslove svog radnog mjesta ne predstavlja diskriminaciju, uznemiravanje ili omalovažavanje tužitelja po osnovu društvene pripadnosti pretrpavanjem poslom, jer je obavljanje poslova radnog mjesta osnovna obveza koju je tužitelj preuzeo ugovorom o radu.
Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužitelju s obzirom na prirodu njegovog posla i mjesto izvođenja radova nisu potrebni stol, računalo ni internet veza, pa je neutemeljeno uspoređivanje tužitelja sa zaposlenicima koji rade drugu vrstu poslova koje bez navedenih tehničkih uvjeta u današnje vrijeme nije moguće kvalitetno obavljati.
Kako prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda tijekom postupka nije dokazano ni da je tuženik neopravdano prijetio tužitelju otkazom, prvostupanjski je sud s pravom zaključio da tužitelj nije diskriminiran u odnosu na ostale radnike tuženika i da nema elemenata povrede njegovog dostojanstva.
Naime, u postupanju tuženika prema tužitelju nema obilježja izravne diskriminacije u smislu odredbe čl. 2. st.1. ZOSD-a, niti neizravne diskriminacije iz odredbe st. 2. istoga članka, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje, na prestanak uznemiravanja kao i zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti.
85
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžri-156/12 od 14. studenog 2012. godine
Gžrs-72/12
SENTENCA: Tužba za utvrđenje diskriminacije
Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužiteljice da se utvrdi kako je tužena povrijedila pravo na jednako postupanje, omalovažavanjem i ignoriranjem (tužba za utvrđenje diskriminacije), te zahtjev da se tuženiku naloži zaštititi dostojanstvo tužiteljice od daljnjeg uznemiravanja i šikaniranja na radnom mjestu, na način da se naloži nadređenoj službenici poduzimanje određenih radnji (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije).
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio kako nije došlo do diskriminacije, u smislu odredbe članka Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj: 85/08), a koji se primjenjuje kao posebni Zakon u smislu odredbe čl. 130. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ 149/09- dalje ZR).
S obzirom da je tužiteljica službenik koji je zaposlen kod tuženika kao Jedinice područne (regionalne) samouprave, to se na pitanja koja nisu uređena Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" broj: 86/08 i 61/11) sukladno odredbi čl. 3. st. 3. citiranog Zakona primjenjuju opći propisi o radu.
ZR predstavlja opći propis o radu, koji odredbom čl. 130. st. 1. propisuje da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.
Vlada Republike Hrvatske i sindikati zaključili su Sporazum o zaštiti dostojanstva državnih službenika i namještenika ("Narodne novine" broj: 98/07), a kojim Sporazumom je u čl. 2. propisano kako je zabranjeno uznemiravanje i spolno uznemiravanje državnih službenika i namještenika, s time da je uznemiravanje svako ponašanje poslodavca, državnih službenika i namještenika kojima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva službenika i namještenika, a koje uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje za drugog službenika i namještenika, time da se pod uznemiravanjem smatra i diskriminirajuće ponašanje kojim se državni službenik i namještenik izravno ili neizravno stavlja u nepovoljniji položaj na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća. Pod ponašanjem kojim se narušava dostojanstvo osobe državnih službenika i namještenika smatra se namjerno ili nehajno ponašanje koje primjerice uključuje i namjerno uskraćivanje informacija potrebnih za rad, ili pak davanje dezinformacija i dodjeljivanje besmislenih, nerješivih, omalovažavajućih ili ne dodjeljivanje zadataka.
Stoga, kako to prvostupanjski sud pravilno i shvaća državni službenici i namještenici uživaju još jednu dodatnu zaštitu u svezi suzbijanja diskriminacije, odnosno dodatno je
86
razrađeno pitanje ponašanja kojim bi se moglo narušiti dostojanstvo osobe državnih službenika i namještenika.
Iz činjeničnog stanja kojeg je prvostupanjski sud utvrdio proizlazilo bi kao prvo da nalog koji je dan tužiteljici je dan i još dvjema preostalim zaduženim djelatnicima, te stoga ne može biti govora da bi se tužiteljici dodijelio besmislen, nerješiv, odnosno omalovažavajući zadatak.
Ne dodjeljivanje radnog zadatka, u situaciji kada je službenik odbio postupiti po ranijem radnom zadatku, koji je dan ujedno i drugih službenicima ne može predstavljati i ponašanje iz odredbe čl. 2. st. 5. Sporazuma o zaštiti dostojanstva državnih službenika i namještenika, kako to sada u žalbi ističe tužiteljica.
Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda osoba koja odbije izvršiti radni zadatak (a koji nije bio besmislen, nerješiv i omalovažavajući) ne može očekivati od poslodavca da joj povjeri druge zadatke dok se ne utvrdi postoji li odgovornost zbog odbijanja izvršenja radnog zadatka (o toj odgovornosti se i vodi postupak pred Službeničkim sudom).
S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio kako je tužiteljici osigurano uredno radno mjesto, kako je ista imala na raspolaganju računalnu opremu, te da iz stanja spisa proizlazi kako nikakvog uznemiravanja nije bilo na osnovi iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev.
U odnosu na žalbene navode tužiteljice istoj je valjalo ukazati kako podnošenje optužnog prijedloga kojeg bi M. V. podnijela protiv tužiteljice i njenog supruga zbog „navodnog“ kaznenog djela prijetnje ne može predstavljati nikakvu diskriminaciju, odnosno uznemiravanje, niti u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije, niti u smislu Sporazuma o zaštiti dostojanstva državnih službenika i namještenika, jer niti jednim od tih akata nije zabranjeno da određena fizička osoba protiv druge fizičke osobe, privatno, podnosi optužne akte, niti bi takvo što uopće bilo moguće zabraniti, u smislu Ustava Republike Hrvatske.
Upravo činjenica da je M. V. podnijela optužni prijedlog protiv tužiteljice ne upućuje na to da bi njeno ponašanje bilo suprotno odredbi čl. 2. st. 5. Sporazuma o zaštiti državnih službenika i namještenika, jer M. V. tvrdi kako joj je tužiteljica, odnosno njezin suprug prijetila, te će takvu tvrdnju pokušati i dokazati pred nadležnim sudom.
Dakle, ovaj sud prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kako tuženik nije diskriminirao tužiteljicu, u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije i Sporazuma o zaštiti dostojanstva državnih službenika i namještenika, jer diskriminaciju ne predstavlja podnošenje optužnog prijedloga M. V., davanje radnog zadatka (naloga) za registraciju subjekata u registar onečišćavanja, niti kasnije nedavanja zadataka zbog odbijanja izvršenja citiranog naloga, a ovo i s obzirom i kako je to prvostupanjski sud utvrdio da se upravo zbog odbijanja obavljanja poslova vodi postupak pred nadležnim službeničkim sudom.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžrs-72/12 od 12. srpnja 2012. godine
87
Gžo-108/2012
SENTENCA: Stjecanje bez osnove
Pravilan je stav prvostupanjskog suda da tražbine po osnovi stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina propisanom u čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05).
Osnovano, međutim, tuženica ističe u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je prvostupanjski sud primio navedeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je ukinuta spomenuta presuda Županijskog suda u Splitu, na temelju koje je u ovršnom postupku tuženica naplatila utuženi iznos.
Naime, zastara tražbine s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ne od trenutka kada je vjerovnik saznao za povećanje. U skladu s tim zastara vraćanja onoga što je stjecatelj primio na temelju osnove koja je kasnije otpala, odnosno na temelju odluke suda koja je kasnije ukinuta odlukom višeg suda, počinje teći danom donošenja ukidne odluke višeg suda. U tom slučaju ne dolazi u obzir primjena subjektivnog roka zastare koji bi bio vezan za saznanje vjerovnika za ukidnu odluku višeg suda, odnosno za dostavu odluke o prihvaćanju žalbe ili izvanrednog pravnog lijeka.
U konkretnom slučaju je odluka Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-3385/02 od 27. lipnja 2003. godine, na temelju koje je tuženici isplaćen iznos od 221.506,68 kn, ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzz-333/03, Rev-1070/03 koje je doneseno 12. siječnja 2006. godine i s tim danom je tuženica izgubila osnovu za držanje naplaćenog iznosa, pa od tog trenutka i počinje teći opći (petogodišnji) zastarni rok.
Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 28. veljače 2011. godine, proizlazi da je podnesena nakon proteka zastarnog roka od pet godina te je stoga osnovan prigovor zastare istaknut od tuženice.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-108/2012 od 24. svibnja 2012. godine
88
Gžp-809/12
SENTENCA: Naknada plaće
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi naknade plaće sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u razdoblju od 30. lipnja 1997. godine zaključno do 30. travnja 2005. godine, do kada je tužitelj mogao zahtijevati vraćanje na posao na radno mjesto određeno u nezakonito otkazanom ugovoru o radu.
U ranijem tijeku postupka izraženo je pravno stajalište po kojem bi tužitelj od tuženika mogao potraživati naknadu plaće koju bi ostvario radeći na svom radnom mjestu kod tuženika za razdoblje do zaključno proteka prekluzivnog roka u kojem je bio ovlašten u ovršnom postupku zahtijevati vraćanje na rad, pri čemu je istaknuto da nema mjesta umanjenju pripadajuće tužiteljeve naknade plaće za iznose primljene naknade po osnovi invaliditeta jer se naknada plaće ostvarene zbog nezakonitog otkaza, temeljem izričite tada važeće zakonske odredbe, nije smatrala naknadom štete.
Dakle, tužitelju pripadaju sva prava koja bi imao da mu nije nezakonito prestao radni odnos uključujući pravo na isplatu pune plaće bez umanjenja za iznos primljene mirovine i naknade od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koje je u obvezi vratiti Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zbog otpadanja pravne osnove temeljem koje su mirovina i naknada isplaćene.
Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi i pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev. br. 666/2006-2), tek za slučaj utvrđenja da pravna osnova temeljem koje je tužitelj primao mirovinu i spornu naknadu u spornome razdoblju nije otpala, te da tužitelj nije (ili neće) vratio primljene iznose Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, u tom slučaju je potrebno pripadajuću naknadu plaće umanjiti za utvrđene iznose naknade i mirovine koju je tužitelj primio.
Ako se pak utvrdi da tužitelj vraća mirovinu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, onda se pravilnom primjenom materijalnog prava za iznose mirovine i primljene naknade ne umanjuje tužiteljevo pravo na naknadu plaće.
Utoliko je, za pravilnu primjenu materijalnog prava u navedenom dijelu, potrebno utvrditi je li otpala osnova po kojoj je tužitelj u spornome razdoblju primao mirovinu i naknadu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i, ovisno o utvrđenom, utvrditi visinu naknadu plaće koja pripada tužitelju.
Valja naglasiti da je plaća u smislu odredaba čl. 90. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, i 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje ZR), (ranije članka 83. ), plaća u bruto iznosu.
Stoga, ističući zahtjev za naknadu plaće za vrijeme nezakonitog otkaza ugovora o radu (čl. 433. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11)) kojeg je tužitelj prema spisu predmeta istakao već u tužbi kojom je pokrenuo postupak dana 26. srpnja 1997. godine, tužitelj je
89
zatražio naknadu plaće u bruto iznosu i time pokrenuo zastaru za cjelokupno potraživanje naknade plaće.
Iz navedenog razloga, pogrešno je prvostupanjski sud ocijenio da je potraživanje isplate dužnih doprinosa na plaću od strane tužitelja, točnije, iznosa naknade plaće koji predstavljaju razliku između dosuđene neto i pripadajuće bruto plaće, zastarjelo.
Tuženik je tijekom postupka prigovorio osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja stavljajući prigovor radi prijeboja potraživanja.
Radi se o procesnopravnom prigovoru radi prijeboja kod kojeg je sud dužan konstitutivnom odlukom prebiti međusobna potraživanja tužitelja i tuženika i to za slučaj da ta potraživanja prethodno utvrdi osnovanim.
U tom smislu, ranijom ukidnom odlukom upućen je prvostupanjski sud kod odlučivanja o prijeboju u izreci presude posebnim odlukama utvrditi postoji li potraživanje tužitelja te potraživanje tuženika, koja potraživanja se stavljaju u prijeboj, te za slučaj utvrđenja da oba potraživanja postoje, ista prebiti konstitutivnom odlukom.
Odredbama čl. 94. ZR-a (ranije čl. 87.) na kojima je prvostupanjski sud zasnovao svoju odluku o prigovoru prijeboja, propisano je da poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.
Smisao citirane odredbe je zaštiti radnika od samovolje poslodavca koji bi radniku mogao uskratiti isplatu plaće ili naknade plaće u cijelosti ili u dijelu radi naplate svoje tražbine.
Međutim, prema pravnom stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe jer se ovdje radi o situaciji kada je tuženik prigovor radi prijeboja potraživanja istakao u sudskom postupku koji se vodi po tužbi tužitelja protiv tuženika radi isplate naknade plaće.
U takvoj situaciji, o osnovanosti i postojanju njegova potraživanja odlučuje sud svojom odlukom, na koji način je onemogućena samovolja tuženika kao poslodavca.
Stoga je pogrešno prvostupanjski sud prigovor prijeboja ocijenio neosnovanim samo zato što je tužitelj uskratio suglasnost da se njegovo potraživanje prebije sa eventualno osnovanim potraživanjem njegovog poslodavca prema njemu.
Pri tome, prvostupanjski sud je propustio utvrditi relevantne činjenice vezane za postojanje i visinu potraživanja tuženika - isplaćene otpremnine, time da treba ponoviti ranije izraženo pravno stajalište ovoga suda da kod utvrđivanja visine potraživanja tuženika valja voditi računa da plaćeni porez od strane tuženika ne mogu pasti na teret tužitelja te da bi na primljeni iznos otpremnine tužitelj bio dužan platiti zakonske zatezne kamate računajući od trenutka kada je postao nesavjestan, kako se u ranijim ukidnim odlukama već izjasnio ovaj drugostupanjski sud.
Konačno, napominje se da je kod ocjene osnovanosti prigovora zastare u odnosu na prigovor prijeboja nužno voditi računa o tome da je tuženik taj prigovor istakao već u podnesku od 10. ožujka 2004. godine, kako se može zaključiti iz spisa predmeta, odnosno,
90
prije pravomoćnosti odluke kojom je otkaz ugovora o radu proglašen nedopuštenim (presuda ovoga suda posl. broj Gž-2997/04 od 24. veljače 2005. godine).
Naime, zastarijevanje počinje teći prvoga dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 361. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01) koji se u ovome postupku primjenjuje temeljem odredaba čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 i 41/08).
U konkretnom slučaju, tuženik je mogao zahtijevati vraćanje otpremnine od tužitelja trenutkom otpadanja pravne osnove temeljem koje je isplata izvršena, odnosno, proglašenjem nezakonitim otkaza ugovora o radu i reintegriranjem tužitelja u radni odnos.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-809/12 od 20. kolovoza 2012. godine
91
Gžri-96/12
SENTENCA: Isplata - zahtjev za mirno rješenje spora
U odnosu na odbacivanje tužbe za iznos od 32. 380,00 kn, za razdoblje od 1. kolovoza 2008. godine do zaključno 31. listopada 2009. godine, jer da za to razdoblje tužitelj nije prethodno obratio tuženici radi mirnog rješenja spora (čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11), stajalište prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj drugostupanjski sud.
Naime, potraživanje tužitelj temelji iz osnove radnog odnosa i iz iste činjenične i pravne osnove, pa je tužitelju pravno dopušteno u tijeku postupka obuhvatiti i ono vremensko razdoblje koje nije obuhvatio tužbom, a koje razdoblje se odnosi na vrijeme dok je trajao postupak.
U ovom slučaju kada se radi o činjeničnoj i pravnoj istoj vrsti zahtjeva, a samo se radi o drugom razdoblju koji se u kontinuitetu veže na razdoblje za koje je već ranije podnesen zahtjev u smislu čl. 186. a ZPP-a te ako se tužbeni zahtjev preinačuje i povisuje samo zbog proteklog novog razdoblja tijekom parnice, tada i prema pravnom shvaćanju ovog suda nije potrebno podnositi novi zahtjev za mirno rješenje spora.
U protivnom bi značilo da bi tužitelj tijekom parničnog postupka svaki mjesec trebao podnositi novi zahtjev za mirno rješenje spora i nakon toga podnijeti novu tužbu, a što je potpuno neprihvatljivo i nesvrsishodno te zasigurno nije svrha odredbe čl. 186. a ZPP-a.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžri-96/12 od 29. kolovoza 2012. godine
92
Gžo-231/12
SENTENCA: Isplata rente
Predmet spora je zahtjev tužitelja za ukidanje rente koju je dužan platiti tuženiku temeljem presude Općinskog suda u Splitu broj IP-1735/98 od 8. prosinca 2000. godine u iznosu od 1.500,00 kn, te zahtjev za povrat isplaćene rente za razdoblje od kolovoza (za srpanj) 2010. godine, pa do pravomoćnosti presude, sa pripadajućom zateznom kamatom.
Prvostupanjski je sud po provedenom postupku utvrdio sljedeće odlučne činjenice:
-da je tuženik bio u radnom odnosu kod tužitelja,
-da je tuženiku rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja, Područne službe u Splitu iz 1992. godine i 1996. godine utvrđeno smanjenje radne sposobnosti radi profesionalne bolesti, odnosno oštećenja sluha uz pravo rasporeda na drugo radno mjesto uz kontraindicirane poslove u prisustvu buke,
-da tuženik u odnosu na tu odluku nije tražio zaštitu prava,
-da je tuženik počevši od 1. siječnja 1999. godine preveden u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,
-da je presudom Općinskog suda u Splitu broj IP-1735/98 od 8. prosinca 2000. godine tužitelj obvezan isplaćivati tuženiku mjesečnu novčanu rentu u iznosu od 1.500,00 kn mjesečno.
Na temelju takvog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelj dužan tuženiku i nadalje isplaćivati novčanu rentu u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između plaće koju bi ostvario da je radio i invalidske mirovine, nalazeći da postoji uzročno posljedična veza između profesionalne bolesti koju je zadobio na radu i zarade koju gubi zbog odlaska u invalidsku mirovinu, te da je otkaz ugovora o radu posljedica nemogućnosti tužitelja da tuženika rasporedi prema preostaloj radnoj sposobnosti.
Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 – dalje: ZOO/05) propisano je da osobi kojoj je nanesena tjelesna ozljeda ili joj je narušeno zdravlje pa zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. Prema odredbi čl. 196. istoga Zakona sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. Identičnu odredbu sadrži i članak 1096. „novog“ ZOO-a iz 2005. godine.
Dakle, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za ukidanje rente potrebno je utvrditi je li sud kod odlučivanja o pravu na rentu imao na umu neku okolnost koja se znatnije
93
promijenila i ima utjecaja na daljnje postojanje prava na rentu ili tu okolnost nije imao na umu. Pri tom odredba čl. 196. ZOO-a (odnosno 1096. ZOO/05) ne navodi da bi okolnost koja se znatnije promijenila morala biti iz vremena nakon presuđenja u parnici u kojoj je odlučeno o pravu na rentu zbog izgubljene zarade (tako Vrhovni sud RH u Rev:436/06 od 12. srpnja 2006. godine.)
Tuženiku je pravomoćnom sudskom presudom dosuđena naknada štete u obliku rente, koja predstavlja razliku između plaće koju bi primao da je radio i invalidske mirovine.
Kod tuženika je zbog profesionalne bolesti došlo do smanjenja radne sposobnosti te mu je priznato pravo na raspoređivanje na rad na drugom radnom mjestu s punim radnim vremenom, te je uvažavajući ove okolnosti sa tuženikom sklopljen ugovor o radu za poslove i radne zadatke rezač - slagač.
Prema odredbi čl. 173. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04 i 92/05) korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998. godine, ta su prava od 1. siječnja 1999. godine po službenoj dužnosti prevedena na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
Nije sporno da je tuženiku određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. siječnja 1999. godine. Prevođenje prava koje je tuženik stekao do 31. prosinca 1998. godine u invalidsku mirovinu nije međutim dovelo i do prestanka radnog odnosa, već je radni odnos tužitelju prestao otkazom ugovora o radu.
Ugovor o radu prestaje na jedan od načina predviđenih u čl. 110. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 137/04 - pročišćeni tekst, prije toga čl. 103. ), a između ostalog dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad (toč. 4. toga članka). Međutim, iznimno od te odredbe ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kako je to izrijekom propisano odredbom čl. 192. Zakona o mirovinskom osiguranju.
Tuženik je dakle utuženu zaradu „izgubio“ zbog toga što ne radi i nije u radnom odnosu (pa je primao invalidsku mirovinu koja je manja od plaće koju bi primao), a ne zbog toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu (tako Vrhovni sud RH u Revr-612/09 od 11. studenoga 2009. godine, Revr-1516/09 od 9. prosinca 2009. godine, Revr-280/05 od 18. siječnja 2007. godine).
Tuženik je prema ugovoru o radu kojeg je zaključio s tužiteljem radio na poslovima rezača - slagača i mogao je, da mu ugovor o radu nije otkazan iz gospodarskih razloga, te poslove (odgovarajuće) raditi neovisno od toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prevođenjem ranije stečenog prava u smislu odredbe čl.174. Zakona o mirovinskom osiguranju. Time što mu je dostavljeno pravomoćno rješenje o invalidskoj mirovini tuženiku nije prestao ugovor o radu, a i ne tvrdi da je imao pravo na rentu dok je bio u radnom odnosu, odnosno da bi imao na to pravo i pod pretpostavkom da mu radni odnos nije prestao.
Tužitelj bi bio dužan plaćati tuženiku rentu zbog izgubljene zarade samo pod pretpostavkom da mu je radni odnos prestao uslijed profesionalnog oboljenja.
94
Prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 59/96, 54/96 i 114/03) poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom, po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) prema općim propisima obveznog prava. Jedna od pretpostavki odštetne odgovornosti je uzročna veza između štetne radnje i nastanka štete.
Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženiku ugovor o radu prestao zbog gospodarskih razloga, čiju pravilnost i zakonitost tužitelj nije pobijao.
Međutim, prvostupanjski sud nije utvrdio je li sud kod odlučivanja o pravu na rentu imao na umu naprijed navedene okolnosti, odnosno je li utvrđivao koji su to točno razlozi koji su doveli do otkazivanja ugovora o radu tuženiku i jesu li ti razlozi vezani uz posljedice profesionalnog oboljenja tuženika, iako od utvrđenja ovih okolnosti ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja na ukidanje dosuđene rente. Naime, ukoliko je tuženiku prestao ugovor o radu iz razloga koji nisu vezani za profesionalnu bolest, odnosno ako bi tuženiku ugovor o radu prestao i da nije bilo profesionalnog oboljenja, tada ne bi bilo pravne osnove za dosuđivanje izgubljene zarade.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-231/12 od 21. lipnja 2012. godine
95
Gž-603/12
SENTENCA: Isplate plaće
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik na ime manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. veljače 2003. godine do 1. veljače 2006. godine isplati iznos od 73.301,66 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.
U postupku nije bilo prijeporno da je tužiteljica sa tuženikom 1996. godine i 1997. godine zaključila ugovor o radu za radno mjesto referenta za obračun plaća, da tužiteljica od 1999. godine (a možda i od ranije) ne obavlja poslove referenta za obračun plaća već druge („beznačajne“) poslove po nalogu pretpostavljenih (kopiranje nacrta, čišćenje i sl.) ili najčešće nije zaduživana za nikakve poslove iako je dolazila na posao, da joj je za obavljanje tih poslova u spornom razdoblju isplaćivana plaća po tzv. VI. grupi složenosti poslova, da bi joj za radno mjesto referenta obračuna plaća trebalo isplatiti plaću za tzv. III. grupu složenosti poslova, da visina razlike plaće koja bi tužiteljici pripadala za poslove referenta obračuna plaća nije prijeporna i iznosi 73.301,66 kn koliko tužiteljica i potražuje tužbom, te da je tuženik u obračunskim listama, rješenjima za godišnji odmor koje je donosio u spornom razdoblju, kao i u odluci o prestanku ugovora o radu koje je donio 28. studenog 2005. godine naveo da tužiteljica obavlja poslove radnog mjesta referenta obračuna plaća.
Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku smatrao utvrđenim da unatoč činjenici što tužiteljica nije obavljala poslove obračuna plaća, ugovor o radu koji su stranke sklopile za navedeno radno mjesto nije prestao, niti je izmijenjen sporazumom stranaka, te da poslovi koje je tužiteljica u tom razdoblju obavljala ne izlaze izvan ugovornih odredbi, odnosno da se radi o „ostalim poslovima po nalogu neposrednog rukovodioca“ koji su u skladu sa stručnom spremom tužiteljice. Stoga je prema zaključku prvostupanjskog suda tuženik bio dužan u spornom razdoblju isplatiti tužiteljici plaću u skladu s važećim ugovorom o radu, odnosno za radno mjesto referenta obračuna plaća, što nije učinio, radi čega je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.
Zaključak prvostupanjskog suda da među strankama nije došlo do sporazumne izmijene ugovora o radu za sada nije moguće sa sigurnošću prihvatiti.
Sukladno odredbi čl. 17. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje ZR) među obvezne sadržaje ugovora o radu spada i naziv, narav ili vrsta rada na koji se zaposlenik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova.
Prema sadržaju pisanog ugovora o radu sklopljenog među strankama tužiteljica će obavljati poslove referenta obračuna plaća u sklopu tehnološkog i organizacijskog procesa rada poduzeća i ostale poslove po nalogu neposrednog rukovodioca u skladu sa stručnom spremom zaposlenika.
Iz ovakve stipulacije ugovorne odredbe proizlazi da su glavni i osnovni zadaci za koje je tužiteljica sklopila ugovor o radu poslovi referenta obračuna plaća, te da je uz te poslove tužiteljica dužna obavljati i druge poslove ako joj to naloži neposredni rukovoditelj, a koji poslovi odgovaraju njezinoj stručnoj spremi.
96
Tužiteljica više od 10 godina nije uopće obavljala osnovne poslove za koje je zaključila ugovor o radu, pa u takvoj situaciji nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da obavljanje poslova kopiranja, čišćenja i drugih tzv. „beznačajnih“ poslova ne izlazi iz okvira ovog ugovora o radu. Naime, poslovi koje je tužiteljica obavljala ne mogu u potpunosti isključiti i zamijeniti poslove radi kojih je sklopila ugovor o radu, već je te poslove tužiteljica prema potrebi mogla obavljati povremeno, po nalogu neposrednog rukovoditelja i to uz svoj glavni posao - referenta obračuna plaća.
Radni se odnos sukladno odredbi čl. 13. st. 1. ZR-a zasniva ugovorom o radu. To je ugovorni odnos koji se zasniva dvostranoobveznim ugovorom, kao rezultat suglasnosti volja ugovornih stranaka o bitnim sastojcima ugovora o radu propisanih u čl. 17. st. 1. toč. 1-9 ZR-a. Navedeni je ugovor u slučaju potrebe moguće izmijeniti ili dopuniti ukoliko se ugovorne stranke o tome sporazume.
Tijekom postupka nije bilo prijeporno da tužiteljica i tuženik nisu u pisanoj formi sklopili sporazum kojim bi izmijenili odredbe ugovora o radu temeljem kojega je tužiteljica obavljala poslove referenta obračuna plaća.
Međutim, ponašanje stranaka tijekom više od 10 godina u kojem razdoblju tužiteljica ne obavlja poslove referenta obračuna plaća, već druge poslove kao što su kopiranje dokumenta, čišćenje i sl., upućivalo bi da je među strankama došlo do određenog sporazuma glede modifikacije predmetnog ugovora o radu. Ovo posebno što tužiteljica nakon što joj tuženik više nije povjeravao poslove referenta obračuna plaće nije tražila od tuženika da izvršava poslove za koje je sklopila ugovor o radu, niti pak zaštitu svojih prava kod poslodavca, odnosno nadležnog suda, niti je tuženik tužiteljici u smislu odredbe čl. 121. ZR-a dao otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora.
Ovakvo ponašanje tužiteljice i tuženika ukazivalo bi da su stranke očitovale svoju volju o izmjeni sadržaja ugovora o radu glede poslova koje će tužiteljica obavljati. Točno je da je za takvu izmjenu ugovora o radu potrebna i odgovarajuća pisana forma, međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda ukoliko su se stranke usmeno sporazumjele glede izmjene ugovora o radu i takav izmijenjeni ugovor u cijelosti izvršavale više od 10 godina, u tom bi slučaju moglo doći do primjene odredba iz čl. 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO/91), a kojega valja primijeniti temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje ZOO/05) o konvalidaciji sporazuma koji nije sklopljen u propisanom obliku, posebno što odredba čl. 10. ZR-a upućuje na primjenu općih propisa obveznog prava na ugovor o radu.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-603/12 od 13. rujna 2012. godine
97
PROCESNO PRAVO
98
Gžp-165/11
SENTENCA: Zahtjev za naknadu troškova postupka
Žalitelj ne osporava visinu priznatih mu troškova za navedeni stadij postupka, međutim, tvrdi da su mu neosnovano uskraćeni troškovi ponovnog suđenja jer da je i za taj stadij postupka, na ročištu od 30. studenog 2010. godine kada je glavna rasprava zaključena, sudu predao podnesak sa zahtjevom za naknadu troška.
Obrazlažući žalbu tužitelj tvrdi da je podnesak predao sudu sukladno uobičajenoj praksi po kojoj, citira se: „punomoćnici odvjetnici daju popis troška na ruke uredujućem sucu, na povjerenje i to obostrano, bez dokaza da je sud zaista pravodobno zaprimio popis troška.“
Dakle, žalitelj svoju tvrdnju opravdava običajem po kojem se poduzimanje određene procesne radnje, i to baš radnje propuštanja koje rezultira gubitkom prava, obavlja na međusobno povjerenje suca i odvjetnika a bez dokaza o poduzetoj radnji.
Ovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost pobijane odluke. Naime, prednje utvrđenje prvostupanjskog suda nije protivno sadržaju zapisnika s rečene glavne rasprave. Taj zapisnik ima dokaznu snagu javne isprave (čl. 230. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11) a žalitelj nije dokazao suprotno pozivanjem na opisani običaj. Uzgred rečeno radi se o krajnje neprihvatljivom običaju kakvom nema mjesta u procesnom sustavu jer:
-ne samo da se takvim običajem nedopušteno derogiraju stroge procesne norme,
-već je takav običaj, zasnovan na međusobnom povjerenju suca i odvjetnika a bez dokaza o poduzetoj radnji, nekontrolabilan i kao takav umjesto vladavini prava otvara prostor izigravanju prava.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-165/11 od 9. studenog 2012. godine
99
Gžnš-16/12
SENTENCA: Trošak- podnošenje zahtjeva u mirnom postupku
U pogledu odluke o parničnom trošku, valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno obračunao parnični trošak stranaka, time da tužiteljica neosnovano osporava da joj je sud trebao priznati naknadu troška vezanih uz obraćanje tuženiku u mirnom postupku.
Naime, prema pravnoj ocjeni ovog suda, okolnost što Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 148/09, dalje: Tarifa) propisuje da odvjetniku pripada i naknada za podneske i zastupanje prije sudskog postupka, ne znači da je tim propisom regulirano pravo stranke na trošak za pojedinu parničnu radnju jer pravo na parnični trošak za pojedine parnične radnje utvrđuje sud u skladu s odredbama čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11), dok Tarifa propisuje visinu troška za pojedine parnične radnje koji će se stranci priznati pod pretpostavkom da je taj trošak bio potreban za vođenje parnice.
Trošak podnošenja zahtjeva u mirnom postupku nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-16/12 od 18. listopada 2012. godine
100
Gžnš-32/11
SENTENCA: Parnični trošak, smanjenje tužbenog zahtjeva
Osnovano tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke odbijen njezin zahtjev s naslova naknade neimovinske štete za iznos od 25.200,00 kn (razlika 26.800,00 kn do iznosa od 52.000,00 kn) s pripadajućim kamatama, a s naslova naknade imovinske štete za iznos od 6.800,00 kn (razlika od 3.200,00 kn do iznosa od 10.000,00 kn) s pripadajućim kamatama, zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP).
To stoga, što iz stanja predmeta spisa proizlazi da je tužiteljica svojom tužbom zahtijevala da joj tuženik isplati iz osnova neimovinske štete iznos od 52.000,00 kn, a iz osnova imovinske štete iznos od 10.000,00 kn, sve s pripadajućim kamatama, međutim ista je svojim podneskom od dana 17. rujna 2010. godine smanjila svoj tužbeni zahtjev, zahtijevajući da joj tuženik isplati iz osnova neimovinske štete iznos od 26.800,00 kn, a iz osnova imovinske štete iznos od 3.200,00 kn sve s pripadajućim kamatama.
U navedenim okolnostima, a premda odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj, među ostalim, smanjio tužbeni zahtjev.
Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva prema odredbi iz čl. 191. st. 3. ZPP-a nije preinaka tužbe, to se ni odredba čl. 190. st. 2. ZPP-a, koja propisuje uvjete pod kojima tužitelj može preinačiti tužbu nakon dostave tužbe tuženiku, ne primjenjuje u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva. To znači da je odredbama ZPP-a izričito dopušteno da tužitelj smanji tužbeni zahtjev bez pristanka tuženih.
Svako smanjenje tužbenog zahtjeva je istodobno i djelomično povlačenje tužbe, ali se po stajalištu ovog drugostupanjskog suda zbog toga što ZPP izričito propisuje da smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe u takvom slučaju ne primjenjuju odredbe čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a, koje uređuju povlačenje tužbe. U protivnom odredba čl. 191. st. 3. ZPP-a, koja se nalazi u odredbama ZPP-a koje uređuju institut preinake tužbe, a koja propisuje da smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe, ne bi imala svrhu, odnosno bila bi bez ikakvog smisla.
Ovaj sud drži da ratio legis odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a, prema kojoj smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe, zbog čega je dopušteno smanjenje tužbenog zahtjeva tijekom cijelog prvostupanjskog postupka bez pristanka tuženika, leži upravo u namjeri zakonodavca da se određene izmjene u sadržaju tužbe, koje su očigledno objektivno preinaka tužbe, odnosno preinaka predmeta spora, ne smatraju preinakom tužbe iz razloga procesne ekonomičnosti koji imaju prednost pred razlozima zaštite, koja je propisana u korist tuženika u slučaju objektivne preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.
Prema tome, tužbeni zahtjev o kojem je prvostupanjski sud trebao odlučiti u ovom sporu je smanjeni tužbeni zahtjev, koji je tužiteljica postavila svojim podneskom od dana 17. rujna 2010. godine.
101
Na izloženi način, kada je sud prvog stupnja prvostupanjskom presudom odlučio o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, a ne o njezinom smanjenom tužbenom zahtjevu, počinio je navedenu postupovnu povredu, jer je na taj način odlučio o nečemu što tužiteljica nije niti tražila.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžnš-32/11 od 3. srpnja 2012. godine
102
Gžx-60/2011
SENTENCA: Trošak umješača
Troškovi stranke koja je u parnici zastupana po odvjetniku određuju se, u skladu s odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP), prema odvjetničkoj tarifi.
Visina troškova zastupanja po odvjetniku prema odvjetničkoj tarifi ovisi o vrijednosti predmeta spora u vrijeme kad je odvjetnik poduzeo određenu radnju u postupku.
Kad se radi o sudjelovanju umješača u parnici tada je za odmjeravanje troškova odvjetničkog zastupanja umješača mjerodavna vrijednost onog dijela predmeta spora na koji se proteže umješačev pravni interes, dakle, mjerodavan je onaj dio tužbenog zahtjeva u pogledu kojega posljedice sudske odluke djeluju i na njegove pravne odnose.
U ovom slučaju se je umješač, opravdavajući svoj pravni interes za zastupanje u parnicu, pozvao na ugovor o osiguranju, odnosno policu osiguranja od opće odgovornosti koja je sklopljena između tuženika i umješača dana 24. prosinca 2002. godine, prema kojoj je ugovorena svota osiguranja od 80.000,00 kn po štetnom događaju.
Stoga je pravilno pravno shvaćanje tužitelja izneseno u žalbi da je za odmjeravanje visine troškova zastupanja umješaču mjerodavna vrijednost od 80.000,00 kn u odnosu na koju je umješač i dao izjavu o stupanju u parnicu, a ne vrijednost postavljenog tužbenog zahtjeva.
Budući da se prema odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a nadoknađuju samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, umješaču se priznaju samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, tj. za uspjeh stranke kojoj se pridružio u postupku. Umješač je dužan uskladiti svoje parnične radnje s radnjama što ih poduzima stranka kojoj se pridružio tako da se te radnje sadržajno i funkcionalno ne udvostručuju. Ako se, naime, radnje stranke i umješača sadržajno i funkcionalno preklapaju, tada radnje umješača dodatno ne pridonose uspjehu stranke kojoj se umješač pridružio, te se ne smatraju radnjama koje su bile potrebne za vođenje parnice.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-60/2011 od 2. srpnja 2012. g.
103
Gžmal-1/12
SENTENCA: Sudska pristojba – radni spor
Iz stanja predmeta spisa proizlazi da je tužiteljica dana 24. ožujka 2010. godine, podnijela prvostupanjskom sudu tužbu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate te da je podneskom od dana 1. lipnja 2010. godine tuženik priznao tužbeni zahtjev tužiteljice, slijedom čega je dana 1. listopada 2010. godine pod poslovnim brojem IV-252/10 donesena presuda na temelju priznanja.
Iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi, da je prvostupanjski sud dana 3. studenog 2011. godine, dostavio tuženiku nalog za plaćanje sudske pristojbe tužbe, presude i odgovora na tužbu u ukupnom iznosu od 800,00 kn, na koji nalog je tuženik dana 7. studenog 2011. godine izjavio prigovor navodeći da isti nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe tužbe u iznosu od 400,00 kn, obzirom da je tužiteljica, temeljem čl. 15. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 26/03 - pročišćeni tekst - dalje: ZSP), oslobođena od plaćanja pristojbi i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u parnici.
Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, kada je odbio predmetni prigovor tužiteljice, jer je isto utemeljeno na odredbi čl. 18. st. 1. ZSP-a.
To stoga, što je odredbom čl. 18. st. 1. ZSP-a, propisano da kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena, platiti će stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku.
U odnosu na žalbene navode tužiteljice, kojima ista navodi - da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o radnom sporu, pa kao da je tužiteljica ex lege oslobođena od plaćanja pristojbe tužbe, odnosno da se od iste bez obzira na ishod spora ne može potraživati plaćanje sudske pristojbe tužbe, to da niti tuženik koji je izgubio spor nije dužan platiti pristojbu tužbe - ničim se ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, a žalitelju je za odgovoriti, da je tužiteljica uspjela u postupku i da je ona, temeljem čl. 15. st. 1. toč. 3. ZSP-a, oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi, pa je u navedenim okolnostima upravo tuženik taj koji je dužan platiti sudsku pristojbu tužbe, obzirom da isti nije oslobođen od plaćanja pristojbe tužbe.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-1/12 od 9. listopada 2012. godine
104
Gžp-1277/12
SENTENCA: Naplata sudski pristojbi u radnom sporu
Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prigovor tužene izjavljen protiv naloga za plaćanje sudskih pristojbi.
Pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor tužene izjavljen protiv naloga za plaćanje sudskih pristojbi koji se odnosi na nalog za plaćanje sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 400,00 kn, na presudu u iznosu od 1.776,00 kn, na žalbu u iznosu od 2.220,00 kn te na reviziju u iznosu od 1.936,00 kn, sve pozivom na odredbu čl. 19., 20. i 39. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 74/95, 57/96 i 137/02, 125/11 i 112/12,dalje: ZSP) te je tako pravilno primijenio materijalno pravo.
Naime, u postupku pred sudovima plaćaju se sudske pristojbe po odredbama ZSP-a i Tarifi sudskih pristojbi koja predstavlja sastavni dio navedenog zakona.
Tužitelj je kao radnik u radnom sporu oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 16. st. 1. toč. 3. ZSP-a, a isti je u cijelosti uspio u svom tužbenom traženju.
U takvoj situaciji, a kod činjenice da je tužena osoba koja nije oslobođena takve obveze, pravilno je sud prvog stupnja vodio popis sudskih pristojbi kojega je zaključio po okončanju postupka te u tom trenutku tuženoj izdao nalog za plaćanje sudskih pristojbi sve prema odredbi čl. 20. st. 2. ZSP-a.
Neosnovano tužena upire na primjenu odredbe čl. 10. st. 1. ZSP-a kojom je propisano da pravo na naplatu sudske pristojbe zastarijeva za dvije godine po isteku godine u kojoj je trebalo platiti sudsku pristojbu i s tim u vezi na odredbu čl. 4. ZSP-a koja određuje da obveza plaćanja sudske pristojbe nastaje za tužbu i pravne lijekove u trenutku kada se predaju, a za presudu kada se stranci odnosno njenom zastupniku dostavi prijepis iste jer se ovdje ima primijeniti odredba čl. 20. ZSP-a a što je sud prvog stupnja pravilno i učinio u odnosu na sudsku pristojbu na tužbu i presudu glede kojih je tužitelj oslobođen.
Dakle, tek po okončanju predmetnog postupka dospjela je obveza plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i presudu, pa je tako neosnovan prigovor zastare u ovoj pravnoj stvari.
U odnosu pak, na sudsku pristojbu žalbe koja je podnijeta dana 9. travnja 2009. godine (pa tako zastara nastupa istekom 2011. godine) i revizije koja je podnijeta dana 23. prosinca 2009. godine (pa tako zastaru nastupa istekom 2011. godine), također nije osnovan prigovor zastare jer je tužena pozvana na plaćanje istih nalogom od 8. ožujka 2011. godine (koji je zaprimila 11. ožujka 2011. godine) a shodno odredbi čl. 10. st. 3. ZSP-a tijek zastare prekida se svakom radnjom suda usmjerenom na naplatu sudske pristojbe.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1277/12 od 7. prosinca 2012. godine
105
Gžmal-858/2012
SENTENCA: Mjesna nadležnost
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu osigurane svote temeljem ugovora o osiguranu života uz dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, a sukladno stupnju nastale invalidnosti.
Po tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjski sud je donio pobijano rješenje kojim se oglasio mjesno nenadležnim uz odluku da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti Građanskom sudu u Zagrebu, temeljem čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP) te odredbi čl. 20. i čl. 21. ZPP-a.
Izloženi zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan zbog sljedećih razloga.
Naime, iz stanja spisa je nesporno da tuženik ima svoju podružnicu u Splitu, koja je upisana u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu sa sjedištem: Poljička cesta 39 u kojoj podružnici je izdana predmetna polica. Ova podružnica jest poslovna jedinica u smislu čl. 59. ZPP-a, a ispunjene su i ostale pretpostavke iz te zakonske odredbe:
-poslovna jedinica se nalazi izvan sjedišta tužene pravne osobe i -spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice.
Odredbe o izberivoj mjesnoj nadležnosti omogućuju tužitelju da bira između suda koji je općemjesno nadležan za tuženika i još nekog drugog suda određenog zakonom, u ovom slučaju suda na čijem se području nalazi poslovna jedinica. Tužitelj je izvršio izbor podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu koji je mjesno nadležan temeljem čl. 59. ZPP-a pa se taj sud nije mogao oglasiti mjesno nenadležnim.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal-858/2012 od 13. srpnja 2012. godine
106
Gžp-272/2012
SENTENCA: Delegacija suda – primjena odvjetničke tarife tbr.35
U ovoj fazi postupka sporno je pitanje je li punomoćniku tužitelja pripada pravo na naknadu troškova zbog izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja i slično, sukladno odredbi Tbr. 35. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 148/09).
U smislu Tbr. 35. za čekanje na raspravi ili za vrijeme vijećanja suda, izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja i slično, odvjetniku pripada naknada od 25 bodova za svaki započeti sat, ali najviše sedam sati dnevno.
S tog razloga je prvostupanjski sud punomoćniku tužitelja za izbivanje na ročište koje je održano 12. veljače 2010. godine obistinio iznos u visini od 2.152,50 kn.
Međutim, kako je na ročištu dana 12.2.2010. godine umjesto punomoćnika tužitelja D.G. pristupila odvjetnička vježbenica kod imenovanog odvjetnika P.D. kao zamjenika punomoćnika, to prema stajalištu ovog žalbenog suda odvjetniku D.G. kao punomoćniku tužitelja ne pripada pravo na novčanu naknadu za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja koja naknada se temelji na odredbi iz Tarifnog broja 35 Tarife.
Naime, ova naknada isključivo pripada odvjetnicima kao što je to izričito i rečeno u citiranom Tbr. kako bi bio naknađen trošak izbivanja odvjetnika iz pisarnice za vrijeme prisustvovanja na ročištu na sudu koji je određen sukladno odredbi članka 10. stavak. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05, 16/07, 113/08, 150/09, 116/10, 122/10, 27/11 i 57/11).
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-272/2012 od 22. svibnja 2012. godine
107
Gžmal- 297/2012
SENTENCA: Prekid postupka
Odredbom članka 215. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP) određeno je da će se prekinuti postupak nastaviti kada nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.
Tužitelj je dostavio potvrdu javne bilježnice Jadranke Plenković, sa sjedištem u Starom Gradu iz koje je razvidno da je istoj od strane Općinskog suda u Starom Gradu povjereno vođenje ostavinskog postupka iz pok. G.Š., da su kao zakonski i oporučni nasljednici pozvani na nasljedstvo M.Š., P.Š. i Z.Š. , te da rješenje o nasljeđivanju nije izrađeno, budući među nasljednicima postoji spor o sastavu imovine.
Zakonski nasljednici trenutkom smrti ostavitelja ulaze u njegova prava i obveze, a rješenje o preuzimanju postupka predstavlja procesnopravnu odluku radi daljnjeg mogućeg vođenja postupka.
Dakle, kako prema odredbi čl. 135. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03, 163/03 i 35/05) ostavina prelazi na nasljednike u trenutku smrti ostavitelja, to znači da zakonski nasljednici ulaze u prava i obveze ostavitelja samom činjenicom njegove smrti. Stoga, bez obzira što nije doneseno rješenje o nasljeđivanju, sud prvog stupnja bio je ovlašten primjenom odredbe čl. 215. st. 1. ZPP-a donijeti rješenje kojim poziva zakonske nasljednike da preuzmu postupak.
Slijedom navedenog, kako ovaj sud nije našao da su u pobijanom rješenju i postupku koji mu je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžmal- 297/2012 od 8. lipnja 2012. godine
108
Gžx-485/2012
SENTENCA: Prijedlog za povrat u prijašnje stanje
U smislu odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje ZPP) razlog za povrat u prijašnje stanje jeste okolnost, koja je stranku opravdano spriječila da pristupi ročištu ili da u popisanom roku poduzme određenu radnju u postupku, te je zbog navedene okolnosti stranka izgubila pravo na poduzimanje te radnje.
Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da punomoćnica tuženika nije dokazala da su postojali opravdani razlozi u kojima ista nije mogla pravovremeno izjaviti žalbu protiv presude 20. srpnja 2007. godine.
Naime, sama činjenica da je punomoćnica tuženika bila bolesna, kako proizlazi iz priložene liječničke dokumentacije, sama za sebe nije opravdani razlog za propuštanje roka za izjavljivanje žalbe protiv presude. Razlog za povrat u prijašnje stanje u smislu odredbe čl. 117. ZPP-a može biti svaki događaj ozbiljnije naravi koji razumno predstavlja smetnju za stranku da poduzme neku procesnu radnju.
Prema Zakonu o odvjetništvu ("Narodne novine" broj: 9/94, 117/08, 50/09 i 75/09 - dalje ZO) odvjetništvo je neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, Statutu i drugim općim aktima Komore te Kodeksu odvjetničke elite (čl. 7. st. 1. ZO-a). Dužnost odvjetnika je tako prema pravilu 131. Kodeksa odvjetničke etike ("Narodne novine" broj: 64/07 i 72/08 - dalje Kodeks) uredno i na vrijeme voditi predmete, pohranu spisa i točnu evidenciju rokova i rasprava, tako da on i stranka mogu uvijek uvidom u spis utvrditi podatke o stanju predmeta, odnosno da odvjetnik može tijelima odvjetništva, u skladu sa Statutom, bez otezanja pružiti obavijest o svom radu te mora, kada je spriječen, pravodobno zamoliti drugog odvjetnika radi zamjene (arg. iz 113. pravila Kodeksa).
Dakle, odvjetnik i za vrijeme svoje odsutnosti mora osigurati obavljanje tekućih poslova svog ureda te mora u slučaju bolesti, sa čime odvjetnik mora računati, poduzeti sve mjere radi zaštite interesa svoje stranke da ne dolazi do propuštanja prekluzivnih rokova. To znači da odvjetnik u slučaju kada je odsutan ili kada ga zadesi bolest u vrijeme dok teče rok za podnošenje pravnog lijeka mora postupati u interesu stranke tako da osigura pravovremeno podnošenje pravnog lijeka angažiranjem zamjene. Po stajalištu ovog suda, opravdan razlog za povrat u prijašnje stanje je samo nenadana i nepredvidljiva bolest odvjetnika koja zbog svoje naravi priječi odvjetnika da osigura pravovremenu zamjenu. (Pravni stav zauzet u rješenju Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1155/09 od 30. lipnja 2010. godine).
U konkretnom slučaju punomoćnica tuženika nije dokazala da se u konkretnom slučaju radi o takvoj spriječenosti zbog koje nije bila u mogućnosti osigurati adekvatnu pravnu zaštitu strankama u postupku, a tomu u prilog govori i podatak o prekidu bolovanja
109
punomoćnice tuženika prema dostavljenoj liječničkoj potvrdi u kontinuitetu od čak četiri dana. Nadalje, obzirom na žalbene navode za ukazati je da iz spisa proizlazi da je punomoćnica tuženika dostavila navedenu liječničku potvrdu, ali bez daljnjeg obrazloženja i predlaganja dokaza na okolnosti da je zbog prirode stanja radi kojeg je otvoreno bolovanje bila onemogućena poduzeti radnje u interesu svojih stranaka, odnosno ista nije navela, da zbog navedenog bolovanja nije bila u mogućnosti izvijestiti stranke, ili pak angažirati adekvatnu zamjenu. Naime, noveliranom odredbom čl. 7. ZPP-a (čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine) napušteno je načelo istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti odnosno postojanja apsolutne obveze suda za utvrđenje tzv. materijalne istine na način da bi upravo na sudu bila dužnost prikupljanja dokaznog materijala.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-485/2012 od 5. studenog 2012. godine
110
OVRŠNI I IZVANPARNIČNIPOSTUPAK
111
OVRŠNI POSTUPAK
112
PROCESNE ODLUKE
113
Gžovr-1071/11
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 274. f st. 3. Ovršni zakon ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) - Rješenje o nenadležnosti i odbačaj prijedloga za ovrhu
Prvostupanjskim rješenjem:- Općinski sud u Splitu oglašava se nenadležnim za postupanje u ovom predmetu te se
odbacuje prijedlog za ovrhu podnesen sudu dana 01. ožujka 2011.g. i 21. ožujka 2011.g. (toč. I. izreke),
- obustavlja se ovrha u ovom predmetu i to u dijelu u odnosu na nekretninu označenu kao ¼ idealnog dijela nekretnine označene kao čest. zem. 688/18 Z.U. 1096 k.o. Stobreč, u naravi stan u stambenom nagrađu, površine 68 m2 (toč. II. izreke).
Protiv tog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj pobijajući isto u dijelu pod toč. I. izreke ne navodeći određeno žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), a u svezi čl. 381. ZPP-a, a sve u vezi čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) i čl. 338.s t. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 139/10, 125/11, 150/11 i 154/11). Žalitelj predlaže da se pobijano rješenje preinači na način da se donese novo rješenje o ovrsi, podredno u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
U izloženim procesnim okolnostima, a koje su sukladna stanju spisa, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je primjenom odredbe iz čl. 274. f st. 3. OZ-a donio rješenje kojim se oglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu te je pravilno odbacio prijedlog za ovrhu podnesenu sudu dana 01. ožujka 2011.g. i 21. ožujka 2011.g. uz obrazloženje da se nekretnine koje su predmet osiguranja mogu unovčiti samo preko javnog bilježnika.
Naime, odredbom iz čl. 274. f. st. 3. OZ-a propisano je, između ostalog, da predlagatelj osiguranja može unovčiti predmet osiguranja samo preko javnog bilježnika, stoga su žalbeni navodi ovrhovoditelja, u kojima ističe da je sud nadležan za prodaju predmetnih nekretnina, ocijenjen neosnovanim.
Budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi ovrhovoditelja, niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u vezi čl. 381. ZPP-a), valjalo je na temelju odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 19. OZ-a odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1071/11 od 02. srpnja 2012. godine.
114
Gžp-762/12
SENTENCA: Primjena odredbi čl. 5. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), promjena sredstva ovrhe, nemogućnost provedbe iste, novo rješenje o ovrsi
U konkretnom slučaju se pitanje pravilnosti pobijane odluke ima razmatrati sukladno odredbama čl. 5. OZ-a. Naime, odredbom čl. 5. st. 3. OZ-a je, dakle između ostalog, propisano ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvima ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom slučaju sud će donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja.
Odredbom čl. 5. st. 4. OZ-a je propisano ako ovrhovoditelj u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe ne podnese prijedlog iz čl. 5. st. 3. ovog Zakona, ovrha će se obustaviti.
U iznesenim okolnostima pobijano rješenje ima značenje rješenja o ovrsi kojim se mijenja predmet i sredstvo ovrhe iz čl. 5. st. 3. OZ-a.
Sukladno čl. 5. st. 4. OZ-a pretpostavke za dopuštenje promjene predmeta i sredstava ovrhe su nemogućnost provođenja ovrhe određene pravomoćnim rješenjem o ovrsi i da je ovrhovoditelj prijedlog za promjenu predmeta i sredstava ovrhe podnio sudu u roku od dva mjeseca od obavijesti suda o nemogućnosti provedbe ovrhe, a propisane pretpostavke su u ovom predmetu ostvarene.
Tvrdnja žalitelja o datumu obavijesti ovrhovoditelja vezano za nemogućnost provedbe ovrhe nema uporište u podacima iz spisa.
Okolnost da je mirovina ovršenika već opterećena ovrhom radi naplate uzdržavanja za maloljetnu djecu ne dovodi u sumnju pravilnost pobijanog rješenja o ovrsi, jer će se ovrha provoditi sukladno propisanom redu prvenstva.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-762/12 od 22. kolovoza 2012. godine.
115
Gžovr-886/12
SENTENCA: Prekid postupka - Rješenje o nastavku postupka kada je stečajni upravitelj preuzeo postupak
Odredba čl. 215. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, između ostalog, propisuje da će se postupak koji je prekinut zbog nastupa pravnih posljedica otvaranja stečaja nastaviti kada stečajni upravitelj preuzme postupak.
Iz spisa predmeta proizlazi:- kako je rješenjem prvostupanjskog suda od 07. veljače 2012.g. utvrđen prekid
postupka jer je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj St-770/11 od 16. siječnja 2012.g. otvoren stečaj nad ovrhovoditeljicom; i
- kako je stečajna upraviteljica ovrhovoditeljice u podnesku od 20. veljače 2012.g. izjavila da preuzima ovaj postupak
U izloženom, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedene odredbe čl. 215. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a donio pobijano rješenje, dok navodi žalitelja ne utječu na pravilnost i zakonitost tog rješenja nego se tiču određivanja i provedbe predmetne ovrhe.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 886/12 od 01. kolovoza 2012. godine.
116
Gžp-978/12
SENTENCA: Razdvajanje postupka, prilaganje izvornika ovršne isprave i rješenja o nasljeđivanju - Pretpostavke za odbačaj prijedloga za ovrhu
Pobijanim rješenjem odbačen je prijedlog za ovrhu zaprimljen na Općinskog sudu u Splitu dana 16. kolovoza 2007.g.
Iz stanja spisa razvidno je da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika ad 1) i ad 2) i to pljenidbom 1/3 dijela plaće ovršenika ad 1), te na pokretninama ovršenika ad 1) i ad 2), te u prilogu je dostavio rješenje o nasljeđivanju doneseno od javnog bilježnika dana 21. veljače 2006.g. i Ugovora o kreditu potpisan od Splitsko Dalmatinske banke d.d. i prednice ovršenika ad 1) i ad 2) dana 20. kolovoza 2003.g., oboje priloženo u originalu. Zaključkom Općinskog suda u Splitu od 19. prosinca 2007.g. razdvojen je ovršeni postupak u dijelu kojim se odnosi na određenje ovrhe na pokretninama ovršenika, te je odlučeno da će se taj postupak voditi odvojeno. Potom je sud prvog stupnja u razdvojenom postupku donio pobijano rješenje kojim je odbacio prijedlog za ovrhu.
Slijedom navedenog, ovrhovoditelj je prijedlogu podnio ovršne isprave u originalu, te je sud prvog stupnja trebao prvo izvršiti uvid u osnovni spis, dok je nepravilno donio pobijano rješenje.
Stoga temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 19. st. 1. OZ-a, valjalo je ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnji postupak.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-978/12 od 15. listopada 2012. godine.
117
Gžp-802/12
SENTENCA: Rok za podnošenje prigovora iz čl. 53. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine"broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) - Pogrešna uputa o pravnom lijeku
Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prigovor ovršenika izjavljen dana 15. rujna 2009.g. protiv rješenja o ovrsi prvostupanjskog suda od 23. ožujka 2001.g.
Protiv tog rješenja ovršenik je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložio je da se pobijano rješenje preinači na način da se ukine, podredno vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno preinači na način da se prigovor izjavljen protiv rješenja o ovrsi smatra pravovremenim.
Prvostupanjski je sud odbacio prigovor ovršenika izjavljen protiv rješenja o ovrsi tog suda od 23. ožujka 2001.g. jer je smatrao utvrđenim da je prigovor podnesen nakon proteka zakonskog roka od 3 dana propisanog odredbom čl. 53. st. 1. OZ-a.
Osnovano ovršenik ističe žalbu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka kada je donio pobijano rješenje kojim je odbacio prigovor kao nepravovremen.
Prema odredbi čl. 53. st. 1. OZ-a protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ovršenik može podnijeti prigovor u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana, osim ako ne pobija samo odluku o troškovima postupka.
Dakle, OZ propisuje dva roka za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, ovisno o vrsti pravne stvari o kojoj je doneseno rješenje o ovrsi.
Po pravnom stajalištu ovog suda u slučaju kada zakon propisuje dva roka za podnošenje pravnog lijeka za dvije različite pravne situacije, sud je dužan primijeniti zakonsku odredbu na način da za konkretnu odluku koju je donio u uputi o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka odredi rok za podnošenje pravnog lijeka protiv te odluke. Ako sud tako ne postupi, nego u uputi o pravnom lijeku samo reproducira zakonsku odredbu kojom su propisani rokovi za podnošenje pravnog lijeka, odnosno navede sve propisane zakonske rokove za podnošenje pravnog lijeka, takva uputa o pravnom lijeku je neodređena i nepravilna. Takva nepravilno dana uputa o pravnom lijeku ne smije ići na štetu podnositelja pravnog lijeka.
Kako u pouci o pravnom lijeku u rješenju o ovrsi koje je doneseno na temelju vjerodostojne isprave od 23. ožujka 2001.g. navedeno da ovršenik može protiv rješenja podnijeti prigovor u roku od 8 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana od dana dostave prijepisa ovog rješenja, takva pouka o pravnom lijeku je bila neodređena i neuredna (nepravilna), a ovršenik zbog takve pouke o pravnom lijeku ne smije trpjeti štetne posljedice.
118
Stoga kod činjenice da je ovršenik navedeno rješenje o ovrsi primio dana 07. rujna 2009.g. i da je prigovor protiv tog rješenja podnio dana 15. rujna 2009.g., dakle unutar roka od 8 dana, koji se također navodi u pouci o pravnom lijeku, treba smatrati da je njegov prigovor pravovremen.
Zbog navedenog je trebalo na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi s čl. 19. st. 1. OZ-a ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-802/12 od 17. kolovoza 2012. godine.
119
Gžovr-932/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 444. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) - Rok za podnošenje ovršnog prijedloga po tužbi zbog smetanja posjeda, troškovi postupka i rok za podnošenje ovrhe na dosuđene troškove postupka
Pobijanim rješenjem o ovrsi radi naplate ovrhovoditeljeve novčane tražbine u iznosu od 1.545,30 kn sa pripadajućim zateznim kamatama određena je ovrha na novčanoj tražbini ovršenika i to pljenidbom dijela plaće ovršenika.
Ovršenik je pravovremeno podnio žalbu protiv rješenja iz svih žalbenih razloga, koji razlozi su propisani odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, a koji se primjenjuju temeljem čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijano rješenje preinači na način da se ovršni zahtjev odbije, odnosno ukine rješenje o ovrsi i ovršni prijedlog odbaci.
Rješenje o ovrsi doneseno je temeljem ovršne isprave – rješenja Općinskog suda u Splitu od 05. svibnja 2005.g., koje je postalo pravomoćno i ovršno, sukladno odredbi čl. 21. st. 1. OZ-a.
Ovršenik u žalbi navodi kako ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu navodi da traži ovrhu na temelju pravomoćne i ovršne presude, dok se u stvari radi o rješenju.
Ovakve žalbene navode ovaj sud ocjenjuje paušalnim, budući je nedvojbeno na temelju koje ovršne isprave se traži ovrha, ista je priložena prijedlogu za ovrhu sa klauzulama pravomoćnosti i ovršenosti te broj i datum odluke odgovaraju odluci na koju se poziva ovrhovoditelj.
U žalbi ovršenik osporava i pravodobnost podnesenog prijedloga z ovrhu budući navodi a je u predmetnom postupku ovršna isprava o smetanju posjeda, u kojemu se može tražiti ovrha u zakonskom roku od 30 dana.
Odredbom čl. 444. ZPP-a propisano je da tužitelj gubi pravo da u ovršnom postupku zahtijeva ovrhu rješenja kojim se tuženiku po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao ovrhu u roku od 30 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.
Slijedom navedenog, rok od 30 dana propisan je smo za podnošenje prijedloga za ovrhu za izvršenje radnje koja je naložena u rješenju o smetanju posjeda, dok se taj rok ne odnosi n a tražbinu nadoknade troškova parnice zbog smetanja posjeda, te je stoga sud prvog stupnja pravilno donio pobijano rješenje.
120
Kako ovaj sud nije našao da su u pobijanom rješenju i postupku koji mu je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP-a, a u vezi sa čl. 19. st. 1. OZ-a, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje po osnovi odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, a čija je upotreba utemeljena na odredbi čl. 19. st. 1. OZ-a.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 932/12 od 04. studenog 2012. godine.
121
Gžovr-987/12
SENTENCA: Odbačaj prijedloga za promjenu predmeta sredstva ovrhe, primjena odredbe čl. 33. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08)
Prvostupanjskim rješenjem, odbačen je prijedlog ovrhovoditelja, koji je podnesen tom sudu dana 25. svibnja 2012.g.
Žali se ovrhovoditelj, ne navodeći izrijekom žalbene razloge zbog kojih pobija prvostupanjsko rješenje.
Kada je prvostupanjski sud našao da nije odlučivao o predmetnoj tražbini u prvom stupnju, a da uz prijedlog za ovrhu ovrhovoditelj nije dostavio ovršnu ispravu u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu ( rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Ovrvg-1739/00 od 22. prosinca 2000.g.), na kojoj je stavljena potvrda pravomoćnosti i ovršenosti, pravilno je primijenio materijalno pravo, čl. 33. st. 1. OZ-a, kada je odbacio predmetni ovršni prijedlog, rješavajući kao u izreci pobijanog rješenja.
Naime, čl. 33. st. 1. OZ-a propisano je da ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju, uz prijedlog se podnosi ovršna isprava, u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrda o ovršnosti, odnosno vjerodostojnosti isprava.
Stoga se žalbenim navodima ovrhovoditelja – kojima isti navodi da se predmetna ovršna isprava već nalazi u spisu, pa da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je povijanim rješenjem odbacio predmetni prijedlog za promjenu predmeta i sredstava ovrhe – ničim ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a žalitelju je u odnosu na njegove žalbene prigovore, za navesti, da iz stanja predmeta spisa ne bi proizlazio da se u istom spisu nalazi predmetna ovršna isprava, niti je ovrhovoditelj u svom prijedlogu za promjenu predmeta i sredstava ovrhe naveo u kojem bi se spisu suda nalazila predmetna ovršna isprava, već se isti samo poziva na zaključak prvostupanjskog suda od 28. ožujka 2012.g., a koji zaključak se očito ne odnosi na predmet tog suda, na koji predmet se žalitelj poziva u svojoj žalbi.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 987/12 od 27. rujna 2012. godine.
122
Gžp-40/12
SENTENCA: Ovrha na pokretninama kada se iste nisu uspjele prodati na drugoj dražbi, primjena odredbe čl. 142. st. 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Obustava ovršnog postupka
Prvostupanjskim rješenjem, obustavljena je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu od 30. rujna 2004.g., a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice u iznosu od 336,00 kn.
Žali se ovrhovoditeljica, pobijajući prvostupanjsko rješenje, zbog svih žalbenih razloga, u smislu čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), a sve u svezi čl. 19. st. 1. OZ-a, predlažući da se isto rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Pljenidbu i procjenu pokretnina, a sastavljanjem pljenidbenog popisa, da je na zapisnik dana 19. studenog 2005.g. obavio sudski ovršitelj, te prvo dražbeno ročište da je održano dana 13. siječnja 2006.g., a drugo dražbeno ročište da je održano dana 24. lipnja 2011.g.
Nadalje, kako predmetne pokretnine da se nisu uspjele prodati na drugoj dražbi, odnosno neposrednom pogodbom u roku koji da je sud odredio i to iz razloga što da nije bilo kupaca, to je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem, a pozivom na odredbu čl. 142. st. 5. OZ-a obustavio predmetni ovršni postupak, rješavajući kao u izreci istog.
Međutim, ispitujući pobijano rješenje, u granicama žalbenih razloga, ovaj drugostupanjski sud nalazi, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je pobijanim rješenjem obustavio predmetnu ovrhu.
To stoga, što iz stanja predmeta spisa proizlazi da je ovrhovoditeljica, a nakon drugog dražbenog ročišta, dana 27. lipnja 2011.g. sudu podnijela podnesak, kojim je predložila promjenu sredstava ovrhe i to na novčanim sredstvima u svim bankama ovršenika, uz nalog FINA-i da bankama izda nalog da novčani iznos za koji je određena ovrha prenese sa svih ovršenikovih računa na račun ovrhovoditeljice.
U navedenim okolnostima, kada je ovrhovoditeljica predmetnim podneskom predložila promjenu sredstava ovrhe i to na novčanim sredstvima ovršenika pljenidbom i procjenom po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama ovršenika, uz nalog FINA-i da bankama izda nalog da novčani iznos za kojeg je određena ovrha prenese sa svih ovršenikovih računa na račun ovrhovoditeljice, tada prvostupanjski sud nije bio ovlašten pobijanim rješenjem obustaviti predmetnu ovrhu, a da prethodno nije odlučio o prijedlogu ovrhovoditeljice, kojim ista predlaže promjenu sredstava ovrhe, jer je sud o tom prijedlogu ovrhovoditeljice morao odlučiti.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-40/12 od 20. rujna 2012. godine.
123
Gžovr-316/12
SENTENCA: Pravni interes za pobijanje rješenja o ovrsi, nedopuštenost žalbe, primjena odredbe čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a)
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem obustavljena je ovrha određena na pokretninama ovršenice rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda od 23. travnja 2001.g.
Protiv tog rješenja žali se ovršenica zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. Ovršni zakon ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) i predlaže ukidanje pobijanog rješenja.
Iz spisa predmeta proizlazi da je ovrhovoditelj podneskom od 21. studenog 2011.g. povukao ovršni prijedlog povodom kojeg je određena ovrha rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda od 23. travnja 2001.g. i predložio promjenu predmeta i sredstava ovrhe, a prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem obustavio ovrhu određenu rješenjem o ovrsi tog suda od 23. travnja 2001.g. i to na pokretninama ovršenika, dakle na predmetu i sredstvom kojim je ovrha već određena, dok o prijedlogu za promjenu sredstava i predmeta ovrhe nije odlučeno pobijanim rješenjem.
Dakle, u odnosu na pobijano rješenje ovršenica je uspjela u postupku pa nema pravnog interesa pobijati to rješenje, zbog čega je predmetna žalba nedopuštena (čl. 358. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a).
Ostali se žalbeni navodi tiču ovrhovoditeljevog prijedloga za promjenu sredstava i predmeta ovrhe, o kojem prijedlogu nije odlučeno pobijanim rješenjem.
Stoga je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a riješeno kao u toč. I. izreke.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 316/12 od 11. srpnja 2012. godine.
124
Gžx-119/11
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 67. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – obustava ovrhe ako je ista postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti
Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je ovršni postupak u ovoj pravnoj stvari.
Žali se ovrhovoditelj pobijajući prvostupanjsko rješenje i ne navodeći određeno koji od razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u svezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ-a, a sadržajno ističući razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se rješenje ukine.
Člankom 136. st. 1. OZ-a propisano je da ako se pri pljenidbi ne nađu pokretnine koje mogu biti predmet ovrhe, sud će o tome obavijestiti ovrhovoditelja koji nije bio nazočan pljenidbi. Iz st. 2. tog članka proizlazi da ovrhovoditelj može u roku od tri mjeseca od dana obavijesti odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio nazočan predložiti da se pljenidba ponovno provede. Iz odredbe čl. 136. st. 3. OZ-a proizlazi da ako ovrhovoditelj u roku iz st. 2. ovog članka ne predloži ponovnu provedbu pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet ovrhe, sud će obustaviti ovrhu.
U konkretnom slučaju određena je ovrha a pokretninama, sud je bezuspješno pokušao pljenidbu dana 27. svibnja 2001.g. nakon što je ovrhovoditelj uplatio predujam troška izlaska službene osobe 23. svibnja 2001.g., ali ovrhovoditelj nije bio nazočan pljenidbi. Pobijano prvostupanjsko rješenje kojim je ovršni postupak obustavljen donijeto je 15. svibnja 2001.g., a što znači i prije spomenutog pokušaja pljenidbe. Iz spisa predmeta nije vidljivo da bi sud uopće pozvao ovrhovoditelja da uplati predujam troška pljenidbe ili ovrhovoditelju dostavio bilo kakvu obavijest, prije donošenja rješenja o obustavi postupka, a kako se to navodi u pobijanom rješenju.
Nadalje, prema stanju u spisu, ovrhovoditelj je tek zaključkom koji je donijet 25 listopada 2001.g. obaviješten o pljenidbi koja je pokušana 27. svibnja 2001.g. s tim što je pisani otpravak navedenog zaključka dostavljen ovrhovoditelju 06. studenog 2001.g., dakle nakon donošenja pobijanog rješenja od 15. svibnja 2001.g.
Iz navedenog je vidljivo kako nisu ostvareni zakonski razlozi za obustavu ovrhe u smislu citirane odredbe čl. 67.s t. 2. OZ-a, jer je prvostupanjski sud bio dužan prije donošenja predmetnog rješenja postupiti prema čl. 136. OZ-a, što očito sud nije učinio.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-119/11 od 05. rujna 2012. godine.
125
Gžx-116/11
SENTENCA: Rok za podnošenje prijedloga za naknadu parničnog troška – primjena odredbe čl. 14. st. 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08)
Prvostupanjskim rješenjem ovrhovoditelju je obistinjen, pored troškova koji je ranije priznat pravomoćnim rješenjem od 18. kolovoza 2003.g. daljnji trošak postupka u visini od 493,60 kn.
Žali se ovršenik pobijajući prvostupanjsko rješenje, ne navodeći određeno koji od razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), u svezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ-a i ne predlažući određeno način odlučivanja.
Čl. 14. st. 4. OZ-a propisano je kako je ovršenik, odnosno protivnik osiguranja, dužan ovrhovoditelju, odnosno predlagatelju osiguranja naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu ili osiguranje. U smislu čl. 14. st. 6. OZ-a zahtjev za naknadu troškova podnosi se najkasnije u roku od 30 dana od dana završetka postupka.
Prvostupanjskim rješenjem ovrhovoditelju je pravilno priznat trošak postupka sukladno ranije važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96 – dalje OT) i to sukladno Tbr. 11. toč. 3. OT-a za sastav dva podneska po 5 bodova, te daljnjih 22 % na ime PDV-a, ukupno u iznosu od 122,00 kn kao i trošak izlaska službene osobe u iznosu od 351,60 kn te troškova poštarine u ukupnom iznosu od 20,00 kn.
Naime, ovrhovoditelj je u zakonskom roku popisao trošak postupka, a ovršenik je prema citiranoj odredbi čl. 14. OZ-a, ovrhovoditelju dužan naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu.
Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ovrhovoditelju priznao trošak postupka u iznosu od 493,60 kn.
S obzirom da nisu ostvareni žalbeni razlozi kao ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 19. OZ-a odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-116/11 od 05. rujna 2012. godine.
126
Gžovr-138/12
SENTENCA: Produljenje sudskog roka kada postoje opravdani razlozi – pravodobnost prijedloga za produljenje roka, primjena odredbe čl. 111. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a)
Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je ovršni postupak (toč. I. izreke), te je odbačen prijedlog ovrhovoditeljice za promjenu sredstava ovrhe kao preuranjen (toč. II. izreke).
Protiv navedenog rješenja ovrhovoditeljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 381. ZPP-a i čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) u vezi čl. 338. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 139/10, 125/11, 150/11 i 154/119) uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Prema podacima iz spisa proizlazi:- rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda od 30. rujna 2004.g. je, radi naplate novčane
tražbine ovrhovoditeljice, određena ovrha na pokretninama ovršenice,- zaključkom prvostupanjskog suda od 06. lipnja 2011.g. naloženo je ovrhovoditeljici da
u roku od 8 dana od dana primitka zaključka uplati predujam za izlazak službene osobe – sudskog ovršitelja na lice mjesta, uz upozorenje na posljedice ne postupanja po nalogu sudu u smislu odredbe čl. 14. st. 2. OZ-a,
- navedeni zaključak dostavljen je ovrhovoditeljici dana 13. lipnja 2011.g., što znači da je zadnji dan ostavljenog roka isticao s danom 21. lipnja 2011.g.,
- ovrhovoditeljica nije postupila po prednjem nalogu suda već je podneskom zaprimljenim pred prvostupanjskim sudom 28. lipnja 2011.g., dakle nakon donošenja pobijanog rješenja, predložila produljenje roka za uplatu predujma.
Rokovi koje odredi sud (sudski rokovi), a o takvom je ovdje riječ, mogu se produljiti na prijedlog zainteresirane osobe, ako za to postoje opravdani razlozi (čl. 111. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a), time da se prijedlog za produljenje roka mora podnijeti prije proteka roka čije se produljenje traži (čl. 111. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a).
U konkretnom slučaju je rok za uplatu predujma, kako je već naprijed navedeno, isticao s danom 21. lipnja 2011.g., dok je podnesak sa zahtjevom za produljenje roka zaprimljen pred prvostupanjskim sudom 28. lipnja 2011.g., dakle ne samo nakon proteka ostavljenog roka, već i nakon donošenja pobijanog rješenja. To što je ovrhovoditeljica sastavila podnesak dana 16. lipnja 2011.g. nije pravno odlučeno u smislu citiranih odredaba čl. 111. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a pa u navedenim okolnostima neosnovano žaliteljica prigovara postupanju prvostupanjskog suda.
127
Budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe ovrhovoditeljica, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 381. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a) valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, odbiti žalbu ovrhovoditeljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 138/12 od 25. rujna 2012. godine.
128
Gžovr-357/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 91/10)
Prvostupanjskim rješenjem određena je ovrha na novčanim sredstvima ovršenice temeljem ovršne isprave radi naplate novčane tražbine te troškova postupka.
Protiv prvostupanjskog rješenja žali se ovršenica zbog netočno utvrđenog činjeničnog stanja, razlog koji predviđa odredba iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), s prijedlogom da se isto stavi van snage.
Rješenje o ovrsi doneseno je na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude Županijskog suda u Splitu od 20. studenog 2008.g. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 17. siječnja 2008.g., a sukladno odredbi čl. 21. toč. 1. i čl. 23. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08).
Nadalje rješenje o ovrsi po svom sadržaju udovoljava uvjetima iz odredbe čl. 37. OZ-a, te je doneseno u skladu sa ovršnom ispravom.
Prema odredbi čl. 4. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 91/10), ovrha na novčanim sredstvima ovršenika provodi se na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, prema OIB-u ovršenika, bez njegove suglasnosti i bez obzira ako u osnovi za plaćanje nije određena ovrha na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima, dok prema st. 3. istog članka ako ovim Zakonom nije drugačije propisano, na provedbu ovrhe odgovarajuće se primjenjuju zakoni kojima se uređuje ovršni, porezni i carinski postupak.
Ovršenica u žalbi ističe da je predmet pred Općinskim sudom još u tijeku, a navodi i činjenice koje ovrhovoditelj navodi da su netočni i neprihvatljivi.
Suprotno žalbenim navodima, prijedlog za ovrhu sukladan je ovršnoj ispravi, a rješenje o ovrsi doneseno je na temelju dijela prvostupanjske presude koja je postala pravomoćna (u dijelu za naplatu iznosa od 105.659,00 kn i 2.403.95 kn).
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 357/12 od 17. rujna 2012. godine.
129
Gžovr-292/11
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 35. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – sadržaj rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave
Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi, a na temelju solemniziranog Ugovora o kreditu od 07. ožujka 2003.g., radi naplate tražbine u iznosu od 53.986,75 kn sa pripadajućim kamatama, određena je ovrha na svim bankovnim računima ovršenika.
Protiv prvostupanjskog rješenja pravovremeno se žali ovršenik ne navodeći izrijekom zbog kojeg razloga, predviđenog čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) s prijedlogom da se isto ukine, a prijedlog za ovrhu odbaci.
Prema mišljenju žalbenog suda, formulacija iz prijedloga za ovrhu koja glasi „…nalaže se ovršeniku namiriti…“, iako se radi o prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, nije dovela u sumnju valjanost i zakonitost pobijanog rješenja o ovrsi jer se time ovršenik nije doveo u nepovoljniji položaj.
Naime, pobijano rješenje o ovrsi doneseno je u skladu s odgovarajućim odredbama OZ-a, odnosno sadrži sve podatke iz čl. 35. st. 1. OZ-a, da bi se po njemu moglo postupati i nisu osnovani žalbeni navodi da je prijedlog za ovrhu trebalo odbaciti.
Žalitelju je za navesti, a u odnosu na njegove žalbene navode kojima ističe zastaru potraživanja, a koji navodi bi u biti predstavljali žalbeni razlog iz čl. 46. st. 1. toč. 10. OZ-a da o tom žalbenom prigovoru ne odlučuje drugostupanjski sud, već, temeljem čl. 48. OZ-a, odlučuje prvostupanjski sud, pa je isti i dužan odlučiti o tom žalbenom prigovoru ovršenika.
Kako je, dakle, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je donio pobijano rješenje o ovrsi, a pobijanim rješenjem o ovrsi nisu ostvareni oni žalbeni razlozi, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 46. OZ-a, pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 1. ZPP-a, u svezi čl. 19. OZ-a, valjalo je odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi rješenje o ovrsi.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 292/12 od 13. rujna 2012. godine.
130
MERITORNE ODLUKE
131
Gžovr-908/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 150. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), a u svezi čl. 4. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 91/109) -Isticanje prigovora koji se odnose na osnovanost tražbine
Rješenjem o ovrsi od 08. veljače 2012.g., temeljem ovršne isprave – presude Općinskog suda u Splitu od 24. ožujka 2008.g., koja je postala pravomoćna i ovršna dana 07. srpnja 2009.g., određena je ovrha na novčanoj tražbini pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima ovršenika po računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama prema OIB-u ovršenika, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 125.316,04 kn sa tražbenom zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. srpnja 2006.g. do isplate te radi naplate parničnog troška u iznosu od 2.404,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2008.g. Ovrhovoditelju je određen trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.600,00 kn.
Protiv rješenja o ovrsi žali se ovršenik pobijajući isto ne navodeći određeno koji žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), koji je primijeniti temeljem čl. 19. st. 1. OZ-a, odnosno čl. 46. st. 1. OZ-a, uz prijedlog da ovaj sud ukine pobijano rješenje.
Prema čl. 4. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ovrha na novčanim sredstvima ovršenika provodi se na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, prema OIB-u ovršenika, bez njegove suglasnosti i bez obzira ako u osnovi za plaćanje nije određena ovrha na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima, dok prema st. 3. istog članka ako ovim Zakonom nije drugačije propisano, na provedbu ovrhe odgovarajuće se primjenjuju zakoni kojima se uređuje ovršni, porezni i carinski postupak.
Citirana presuda, na kojoj ovrhovoditelj temelji svoj ovršni zahtjev, je ovršna isprava, temeljem koje vjerovnik može tražiti prisilno ostvarenje tražbine, a sud može odrediti ovrhu, radi ispunjenja tražbine, sukladno čl. 20. i 21. OZ-a.
Isto tako, izreka pobijanog rješenja odgovara rješenju o ovrsi na novčanoj tražbini, te sadržajno ima sve opće podatke potrebne za provedbu ovrhe, propisane čl. 37. st. 1. OZ-a, te sve one posebne propisane čl. 150. OZ-a te čl. 4. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.
Uz izloženo, naglasiti je žalitelju da nije ovlašten u ovršnom postupku isticati prigovore koji se odnose na osnovanost predmetne tražbine, a koje prigovore je mogao isticati u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 908/12 od 10. rujna 2012. godine.
132
Gžovr-825/11
SENTENCA: Prigovor trećih osoba, primjena odredbe čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem upućuju se treće osobe mal. XY i XX oboje zastupani po majci i zz (ovršenice), da u roku od 15 dana pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe na predmetu ovrhe nedopuštenom.
Protiv tog rješenja žalbu su podnijele treće osobe ne navodeći određeno žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), sve u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a u vezi čl. 338. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 139/10, 125/11, 150/11 i 154/11).
Iz stanja spisa, proizlazi:
- da je Općinski sud u Splitu dana 12. studenog 2010.g. donio rješenje o ovrsi na pokretninama ovršenice temeljem ovršen isprave radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja,
- da treće osobe mal. XY i XX oboje zastupani po majci i zz (ovršenici) su podnijeli prigovor protiv navedenog rješenja o ovrsi navodeći da su stan u Splitu i pokretnine u stanu u njihovu vlasništvu, a ne u vlasništvu ovršenice, odnosno da u pogledu predmeta ovrhe imaju pravo koje sprječava ovrhu.
- da se ovrhovoditelj podneskom od 13. svibnja 2011.g. usprotivio prigovoru trećih osoba, te da podnositelji prigovora na propisani način nisu dokazali opravdanost svog prigovora
Člankom 56. st. 1. OZ-a je propisano ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora rješenjem uputiti da protiv stranaka u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svog prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenica na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.
Odredbom čl. 56. st. 2. OZ-a propisano je da ako podnositelj prigovora dokaže njegovu opravdanost pravomoćnom presudom, javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji prigovor opće poznate ili se mogu utvrditi na temelju pravila o zakonskim predmnjevama, sud će o prigovoru odlučiti u ovršnom postupku.
Žalitelji, u svojstvu trećih osoba u ovom postupku, u žalbi ističu da ovršenica nije vlasnica stana niti predmetnih pokretnina u stanu, već su isključivi vlasnici stana i pokretnina u njemu upravo treće osobe, te da opravdanost prigovora dokazuju zemljišno-knjižnim izvatkom kao javnom ispravom, stoga tvrde da je prvostupanjski sud povodom predmetnog prigovora trebao odlučiti u ovršnom postupku.
133
To stoga jer se javnom ispravom na koju se pozivaju treće osobe ne dokazuje vlasništvo na pokretninama odnosno neko drugo pravo koje sprječava provedbu ovrhe.
Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 56. st. 1. i 2. OZ-a kada je uputio treće osobe da pokrenu parnicu radi proglašenja da je predmetna ovrha nedopuštena.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 825/12 od 12. rujna 2012. godine.
134
Gžovr-1005/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 48. st. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Činjenica da je djelomično podmireno dugovanje po ovršnoj ispravi
Pobijanim rješenjem odlučeno je da se ovrha obustavlja (toč. I.) da će se o prijedlogu ovrhovoditelja od 14. studenog 2011.g. za promjenu predmeta ovrhe odlučiti po pravomoćnosti pobijanog rješenja (toč. II.), te da se prijedlog za promjenu predmeta ovrhe u odnosu na jednu od ovršenika odbacuje (toč. III.)
Protiv točaka I. i II. navedenog rješenja ovršenica ad 3) podnijela je dopuštenu i pravodobnu žalbu ne navodeći izrijekom iz kojih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 19.s t. 1. OZ-a, te ne predlažući način rješavanja ovog suda.
U suštini, ovršenica pobija predmetno rješenje zbog teške financijske situacije, navodeći da je tijekom ovršenog postupka već uplatila iznos od 29.510,00 kn, te moli da ju se oslobodi od pljenidbe dijela mirovine ili blokade primanja putem FINE, jer bi to direktno ugrozilo opstanak njene unuke i nje.
Činjenicu da je ovršenica uplatila određeni iznos ovrhovoditelju ista nije dokazala javnim niti javno ovjerenim ispravama. Ukoliko svoje navode u daljnjem tijeku postupka dokaže javnom ispravom ili javno ovjerovljenom ispravom, tada će sud prvog stupnja postupiti sukladno odredbi čl. 48. st. 4. OZ-a, odnosno za već plaćeni dio ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu. Ukoliko ovršenica isto ne dokaže na zakonom propisan način, tada je sud prvog stupnja dužan postupiti sukladno odredbi čl. 48. st. 1., 2. i 3. OZ-a.
Ovakvi žalbeni navodi ovršenice ad 3) tiču se načina provedbe ovrhe, a ne samog pobijanog rješenja. Mogućnost provođenja ovrhe po prijedlogu ovrhovoditelja, sud će utvrđivati u daljnjem postupku, no ti razlozi ne utječu na pravilnost samog rješenja o ovrsi.
Za napomenuti je da je pobijanim rješenjem, a sukladno odredbi čl. 36. st. 1. OZ-a, obustavljena ovrha pljenidbom djela plaće (mirovine) prema ovršenici, a koja je određena rješenjem od 28. veljače 2005.g., te stoga pobijano rješenje valja dostaviti i HZMO-u.
Spisu također prileži i dopis HZMO Split od 05. siječnja 2007.g., po kojemu sud prvog stupnja nije postupio, a što je bio dužan učiniti. U nastavku postupka sud prvog stupnja dužan je utvrditi da li je HZMO po tom dopisu izvršio obustavu plaće (mirovine) od ovršenice ad 1).
Kako ovaj sud nije našao da su u pobijanom rješenju i postupku koji mu je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP-a u vezi sa čl. 19. st. 1. OZ-a valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, sve temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi s čl. 19. st. 1. OZ-a.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1005/12 od 30. kolovoza 2012. godine.
135
Gžovr-827/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08) - Djeljiva obveza kad ima više dužnika
Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi, temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Splitu od 22. studenog 2010.g., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 726,50 kn (na ime njenog dijela parničnog troška) i troškova ovršnog postupka u iznosu od 407,50 kn, sve s pripadajućim kamatama, određena je ovrha na novčanim sredstvima ovršenice po svim kunskim i deviznim računima kod svih banaka kod kojih ovršenica ima otvorene račune, uz nalog FINA-i da bankama ovršenice izda nalog da novčani iznos za koji je određena ovrha prenese na račun punomoćnika ovrhovoditelja.
Žali se ovršenica, pobijajući prvostupanjsko rješenje o ovrsi, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parnčnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u svezi čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), predlažući da se isto rješenje o ovrsi ukine kao neosnovano.
Kraj takvog stanja stvari, predmetna ovrha određena je sukladno odredbama OZ-a i ZPONS-a, pa se žalbenim navodima ovršenice, kojima ista navodi da iz ovršne isprave nije jasno tko je dužan isplatiti predmetnu tražbinu, obzirom da j eona bila tek jedna od četvero jedinstvenih suparničara – ničim ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o ovrsi, a žaliteljici je za odgovorit, i da je odredbom čl. 41. st. 2. ZOO-a propisano da kad u nekoj djeljivoj obvezi ima više dužnika, dug se dijeli među njima na jednake dijelove, ako nije određena drugačija podjela, i svaki od njih odgovara za svoj dio duga.
Nadalje, u odnosu na žalbene navode ovršenice, kojima ista ističe da je predmetno potraživanje već ranije u cijelosti naplaćeno od ostalih dvoje ovršenika, radilo se o žalbenim razlozima iz čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ-a, a o kojem žalbenom prigovoru ne odlučuje drugostupanjski sud, već o tom prigovoru, a temeljem čl. 48. OZ-a je dužan odlučiti prvostupanjski sud.
Kako je, dakle, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je donio pobijano rješenje o ovrsi, a pobijanim rješenjem o ovrsi nisu ostvareni oni žalbeni razlozi, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 19. st. 1. OZ-a, valjalo je neosnovanu žalbu ovršenice odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje o ovrsi, slijedom čega je riješeno kao u izreci (čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi čl. 9. st. 1. OZ-a).
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 827/12 od 11. srpnja 2012. godine.
136
Gžovr-1069/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 204. i 208. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Provedba ovrhe na novčanim sredstvima pravne osobe
Rješenjem o ovrsi od 24. lipnja 2010.g., temeljem ovršne isprave, presude Općinskog suda u Splitu od 24. siječnja 2008.g. koja je postala pravomoćna 05. ožujka 2010.g., a ovršna 23.04.2010.g., i presude Županijskog suda od 05. ožujka 2010.g. određena je ovrha na novčanoj tražbini ovršenika, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 9.538,52 kn s traženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2008.g. pa do isplate. Ovrhovoditelju je određen trošak ovršenog postupka u iznosu od 1.045,50 kn.
Protiv rješenja o ovrsi žali se ovršenik pobijajući isto ne navodeći određeno koji žalbeni razlog iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), koji je primijeniti temeljem čl. 19. st. 1. OZ-a, odnosno iz čl. 46. st. 1. OZ-a, uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine.
Odredbom čl. 204. OZ-a je propisano da ovrha radi ostvarenja novčane tražbine prema pravnoj osobi može se provesti na svim sredstvima na njezinim računima kod banke, a i na kunskoj vrijednosti deviznih sredstava koja ona ima na deviznom računu, dok je odredbom čl. 208. st. 1. istog zakona propisano da rješenjem o ovrsi na novčanim tražbinama po računima kod banaka nalaže se banci kod koje je ovršenik otvorio svoj glavni račun (čl. 207. st. 1.) da novčani iznos za koji je ovrha određena prenese ovrhovoditelju s tog računa, te po potrebi, sa svih ovršenikovih kunskih i deviznih računa koje se vode u toj banci, odnosno ako na tim računima ne bude dovoljno sredstava za namirenje ovrhovoditeljeve tražbine, sa svih njegovih računa kod drugih banaka, u skladu s odredbama ovog zakona.
Prvostupanjski sud je pravilno primjenjujući materijalno pravo odredio ovrhu na novčanoj tražbini ovršenika, temeljem i sukladno ovršnoj ispravi – citiranoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi, u kojoj su nedvojbeno naznačeni vjerovnik i dužnik, te predmet, vrsta i opseg i vrijeme ispunjenja obveze, odnosno iz kojeg proizlazi postojanje novčane tražbine, čije se prisilno ostvarenje traži.
Citirana presuda, na kojoj ovrhovoditelj temelji svoj ovršni zahtjev, je ovršna isprava, temeljem koje vjerovnik može tražiti prisilno ostvarenje tražbine, a sud može odrediti ovrhu, radi ispunjenja tražbine, sukladno čl. 20. i 21. OZ-a.
Isto tako, izreka pobijanog rješenja odgovara rješenju o ovrsi na novčanoj tražbini pravne osobe, te sadržajno ima sve opće podatke potrebne za provedbu ovrhe, propisane čl. 35. st. 1. OZ-a, te sve one posebne propisane čl. 207. i 208. OZ-a.
Po osnovu razloga koje iznosi ovršenik na okolnost da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, prvostupanjski sud u nastavljenom postupku postupit će sukladno odredbama čl. 48.-51. OZ-a.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1069/12 od 17. rujna 2012. godine.
137
Gžovr-1033/12
SENTENCA: Primjena odredbi čl. 20. i 21. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Naznaka vjerovnika, dužnika, predmeta, vrste, opsega i vremena ispunjenja obveze
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem o ovrsi, na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda od 22. svibnja 2007.g., potvrđene presudom ovog suda od 15. travnja 2008.g., određena je ovrha na novčanoj tražbini pljenidbom i prijenosom na novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama prema OIB-u ovršenika, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 2.671,96 kn, troška iz ovršne isprave u iznosu od 4.109,00 kn i troška ovrhe u iznosu od 715,00 kn sve sa zateznom kamatom kako je to navedeno u pobijanom rješenju o ovrsi.
protiv tog rješenja o ovrsi žali se ovršenik, ne navodeći određeni žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, odnosno iz čl. 46. st. 1. OZ-a, i predlaže preinačenje, podredno ukidanje, pobijanog rješenja o ovrsi.
Prema čl. 4. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 91/10) ovrha na novčanim sredstvima ovršenika provodi se na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama, prema OIB-u ovršenika, bez njegove suglasnosti i bez obzira ako u osnovi za plaćanje nije određena ovrha na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima, dok prema st. 3. Isto članka, ako ovim zakonom nije drukčije propisano, na provedbu ovrhe odgovarajuće se primjenjuju zakoni kojima se uređuje ovršni, porezni i carinski postupak.
Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, te sukladno odredbi čl. 46. st. 5. OZ-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka, niti ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno kojeg drugog žalbenog razloga iz čl. 46. st. 1. OZ-a od onih na koje pazi po službenoj dužnosti.
Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odredio ovrhu na novčanoj tražbini ovršenika, na temelju i sukladno ovršnoj ispravi – citiranoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi, u kojoj su nedvojbeno naznačeni vjerovnik, dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze iz koje proizlazi postojanje novčanih tražbina čije se prisilno ostvarenje traži.
Citirana presuda, na kojoj ovrhovoditelj temelji svoj ovršni zahtjev, ovršna je isprava na temelju koje vjerovnik može tražiti prisilno ostvarenje tražbine, a sud može odrediti ovrhu radi ispunjenja tražbine, sukladno čl. 20. i 21. OZ-a.
Isto tako, izreka pobijanog rješenja odgovara rješenju o ovrsi na novčanoj tražbini i sadrži sve opće (čl. 35. st. 1. OZ-a) i posebne (čl. 150. OZ-a i 4. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima) podatke potrebne za provedbu ovrhe.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1033/12 od 12. rujna 2012. godine.
138
Gžovr-1081/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 80. st. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – dalje OZ) – Činjenica kada ovrhovoditelj nije namiren u skladu sa rješenjem o ovrsi u roku od godine dana od dostave tog rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstava i predmeta ovrhe
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem obustavlja se predmetni ovršni postupak.
Protiv navedenog rješenja ovrhovoditelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), u vezi čl. 381. ZPP-a, sve u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, u vezi čl. 338. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 139/10, 125/11, 150/11 i 154/11) uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnji postupak.
Odredbom čl. 180. st. 4. OZ-a je propisano ako ovrhovoditelj ne bude namiren u skladu s rješenjem o ovrsi u roku od godine dana od dostave tog rješenja banci i ako u tom roku ne predloži izmjenu sredstava i predmeta ovrhe, sud će ovrhu obustaviti.
Citirana zakonska odredba izrijekom propisuje da je sud dužan obustaviti ovrhu kada se ispune navedene pretpostavke.
Ovrhovoditelj u žalbi ističe da nije bilo osnove za obustavu ovršnog postupka jer je podneskom podnio prijedlog da se naloži ovršeniku podnošenje prokaznog popisa imovine, pa da je ovršni sud morao nastaviti ovršni postupak i obvezati ovršenika da podnese prokazni popis imovine. Potrebno je istaknuti da je navedeni prijedlog ovrhovoditelj podnio dana 11. svibnja 2012.g., dakle nakon proteka roka od godine dana računajući od dana dostave rješenja o ovrsi banci, stoga ovaj prijedlog nije pravno odlučan i ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja.
U konkretnom slučaju je nesporno da je banka kao ovršenikov dužnik zaprimila rješenje o ovrsi dana 28. lipnja 2010.g., te da ovrhovoditelj nije namirio tražbinu u roku od godine dana od dostave rješenja o ovrsi banci i isti u roku od godine dana nije predložio izmjenu sredstva i predmeta ovrhe.
Stoga prvostupanjski sud pravilno primjenjuje odredbu čl. 180. st. 4. OZ-a, jer su ispunjene sve propisane pretpostavke za obustavu ovršnog postupka.
Budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi ovrhovoditelja, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 381. ZPP-a, sve u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a) valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1081/12 od 21. rujna 2012. godine.
139
Gžovr-1008/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 85. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12) – Rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave, obračuna plaća
Pobijanim rješenjem o ovrsi radi prisilne naplate tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 6.600,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te troškovima predmetnog ovršnog postupka određena je ovrha pljenidbom novčanih tražbina ovršenika po svim kunskim i deviznim računima kod svih banaka kod kojih ovršenik ima račune i oročena novčana sredstva, sukladno odredbi čl. 4. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 91/10).
Ovršenik je pravovremeno podnio žalbu protiv citiranog prvostupanjskog rješenja ne navodeći izrijekom iz kojih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), a koji se primjenjuje temeljem čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), sa prijedlogom da sud drugog stupnja pobijano rješenje poništi kao neosnovano i nezakonito.
Rješenjem o ovrsi doneseno je temeljem ovršne isprave – Obračun plaće 1 od 08. prosinca 2011.g. i obračuna plaće 5 od 02. siječnja 2012.g., koje isprave predstavljaju ovršnu ispravu prema odredbama čl. 85. st. 3. Zakona o radu.
U žalbi ovršenik navodi kako je ovršnom ispravom nepravilno utvrđeno činjenično s tanje, budući je ovrhovoditelj grubo zloupotrijebio povjerenje ovršenika i time mu napravio veliku materijalnu štetu.
Žalitelj u žalbi u bitnom ističe razloge koji se tiču valjanosti ovršne isprave. U odnosu na te žalbene navode, za odgovoriti je da je sud u ovršnom postupku vezan načelom strogog formalnog legaliteta, slijedom čega prilikom donošenja rješenja o ovrsi nije ovlašten upuštati se u razmatranje konkretne materijalne zakonitosti i pravilnosti ovršne isprave, već je vezan samom ovršnom ispravom.
Slijedom navedenog nije se dovelo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog prvostupanjskog rješenja kojim je određena ovrha.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1008/12 od 04. listopada 2012. godine.
140
Gžovr-612/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 46. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), te primjena odredbe čl. 183. a. st. 7. Ovršnog zakona – Svojstvo zadužnice kao ovršne isprave
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem određena je ovrha temeljem ovršne isprave radi prisilne naplate ovrhovoditeljeve tražbine u iznosu od 98.344,82 kn na pokretninama ovršenika.
Protiv prvostupanjskog rješenja pravovremeno se žali ovršenik zbog razloga navedenih u odredbi čl. 46. Ovršnog zakona.
Rješenje o ovrsi doneseno je na temelju ovršne isprave – bjanko zadužnice od 3 listopada 2002.g., ovjerene od strane Javnog bilježnika, a sukladno odredbi čl. 21. toč. 1. i čl. 23. st. 1. OZ-a.
U žalbi ovršenik pobija osnov i visinu duga u cijelosti, navodi daje tražbina namirena, odnosno pretplaćena. Nadalje navodi da je nastupila zastara, a da je protekao i rok u kojem se može tražiti ovrha. Da su tri vozila, koja su predmet leasinga, zaplijenjena i prodana.
okolnost da je tražbina isplaćena predstavlja žalbeni razlog iz čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ-a, a o njemu nije ovlašten odlučivat ovaj drugostupanjski sud već je sud prvog stupnja ovlašten postupati sukladno odredbama iz čl. 48. OZ-a i u svako vrijeme ovršnog postupka može uputiti ovršenika da u parnici dokaže nedopustivost ovrhe iz razloga na koje se poziva u ovoj žalbi.
Nadalje odredbom čl. 183. a. st. 7. OZ-a određeno je da zadužnica ima svojstvo ovršen isprave na temelju koje se može tražiti ovrha na drugom predmetu ovrhe, pa je tako, u smislu učinka, izjednačena sa pravomoćnim rješenjem o ovrsi, dakle i po pitanju zastare. Odnosno tražbina naznačena u njoj zastarijeva za 10 godina. Prema prijedlogu za ovrhu razvidno je da je podnesen unutar desetogodišnjeg roka.
Stoga žalba ovršenika nije dovela u sumnju valjanost i zakonitost rješenja o ovrsi.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 612/12 od 17. kolovoza 2012. godine.
141
Gžovr-872/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 106. st. 1. Ovršni zakon ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Dioba kupovnine dobivene prodajom nekretnina ovršenice, redoslijed namirenja
Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda određeno je da se iz prodajne cijene postignute na drugom dražbenom ročištu radi prodaje nekretnine – stana na I. katu, označenog broj 7, orijentacije sjever – jug, površine 70,32 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, nužnika, hodnika i lođe, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na č. zem. 6475/9 z.u. 13523, poduložak 33 k.o. Split, u iznosu od 407.452,28 kn namiruju sljedeće tražbine: ovrhovoditeljičin trošak ovog postupka u iznosu od 5.000,00 kn, te da će ostatak tražbine u iznosu od 402.452,28 kn biti vraćen ovršenici (toč. I. izreke). Ujedno je određeno da će nakon pravomoćnosti ovog rješenja računovodstvo ovog suda isplatiti iznose navedene u toč. I. izreke ovog rješenja i to iznos od 5.000,00 kn na račun ovrhovoditeljice, a iznos od 402.452,28 kn na tekući račun ovršenice kod Raiffeisen bank (toč. II. izreke).
Prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem pozivom na odredbu čl. 106. st. 1. OZ-a izvršio diobu kupovnine odbijene prodajom predmetnih nekretnina ovršenice, na način da se iz iznosa kupovnine namiruju troškovi ovršnog postupka ovrhovoditeljice u iznosu od 5.000,00 kn, te je temeljem odredbe čl. 118. OZ-a odredio da se ostatak tražbine u iznosu od 402.452,28 kn vrati ovršenici, budući da drugi sudionici u postupku nisu prijavili svoja potraživanja.
Odredbom čl. 105. OZ-a, propisano je da se iz prodajne cijene namiruju ovrhovoditelji na čiji je prijedlog ovrha određena, založni vjerovnici i kad nisu prijavili svoje tražbine, osobe koje imaju pravo za naknadu za osobne služnosti i druga prava koja prestaju prodajom, Republika Hrvatska i jedinice lokalne samouprave i uprave po osnovi poreza i drugih pristojbi, te osobe koje imaju tražbine navedene u čl. 106. st. 1. toč. 3. ovog Zakona.
Osobe iz čl. 105. OZ-a koje se namiruju iz kupovne cijene nekretnine svoje pravo na namirenje ostvaruju prema isplatnim redovima koji se određuju primjenom načela realnog prioriteta, kako je to određeno odredbom čl. 106. i 107. OZ-a, time da će se tražbine kasnijeg isplatnog reda namirivati tek nakon što se u cijelosti namire tražbine prethodnog isplatnog reda.
Prema odredbi čl. 106. st. 1. OZ-a, prije svih ostalih tražbina namiruju se troškovi ovršnog postupka (prvi isplatni red), zatim tražbine Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave s osnova poreza i drugih pristojbi koje terete nekretninu, dospjele za posljednju godinu dana računajući od dana donošenja rješenja o dosudi (drugi isplatni red), a potom tražbine po osnovi zakonskih uzdržavanja, po osnovi naknade štete nastale zbog narušenog zdravlja ili smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti, tražbine naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, tražbine zaposlenika, te tražbine doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje dospjele za posljednju godinu dana (treći isplatni red).
Ovršenica tvrdi da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni citiranih zakonskih odredbi glede namirenja ovrhovoditeljičinih troškova ovršnog postupka, jer je
142
ovrhovoditeljica podneskom od 14. srpnja 2010.g. navela da je ovršenica uplatom od 13. srpnja 2010.g. izmirila dugovanje prema ovrhovoditeljici, te je ovrhovoditeljica predložila obustavu postupka i brisanje zabilježbe ovrhe, s tim da svaka strana snosi svoj trošak. Ovršenica u žalbi također navodi da je ovrhovoditelja na ročištu održanom 08. prosinca 2011.g. zatražila povrat preplaćene (dva put plaćene) pristojbe ovršnog prijedloga u iznosu od 5.000,00 kn, a ne naknadu troškova ovršnog postupka iz kupoprodajne cijene.
Izneseni navodi ovršenice u skladu su sa sadržajem podneska ovrhovoditeljice od 14. srpnja 2010.g., te sa sadržajem raspravnog zapisnika sa ročišta održanog 08. prosinca 2011.g., te sa sadržajem raspravnog zapisnika sa ročišta održanog 08. prosinca 2011.g., pa proizlazi da su razlozi prvostupanjskog rješenja prema kojima je ovrhovoditeljica na navedenom ročištu zatražila da joj se iz kupoprodajne cijene namire troškovi sudske pristojbe u iznosu od 5.000,00 kn u suprotnosti sa sadržajem zapisnika i isprava priloženih spisu.
Na ovaj način prvostupanjski sud kod donošenja pobijanog rješenja je počinio povredu odredaba ovršnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u svezi s čl. 19. OZ-a, radi čega rješenje u pobijanom dijelu nije moguće ispitati.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 872/12 od 02. kolovoza 2012. godine.
143
Gžp-740/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 14. st. 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Troškovi ovršnog postupka, kada je ovrha dovršena u svezi čl. 231. Ovršnog zakona kada sud ovlasti ovrhovoditelja da na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi
Prvostupanjskim rješenjem utvrđen je dovršetak ovrhe radi ostvarivanja obveze na radnju koju može obaviti i druga osoba.
Protiv navedenog rješenja žale se ovrhovoditelji i to zbog žalbenog razloga iz odredbe čl. 353. st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u svezi s odredbom čl. 19. OZ-a s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači shodno žalbenim razlozima i ovrhovoditeljima obistini cjelokupno dostavljeni trošak podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 68. st. 2. OZ-a utvrdio dovršetak ovrhe radi ostvarenja obveze na radnje koje može obaviti i druga osoba, određene rješenjem o ovrsi tog suda dana 06. prosinca 2001.g., nakon što je utvrdio da ovrhovoditelji nisu postupili sukladno zaključku suda od 31. listopada 2011.g. jer nisu izvijestili sud je li radnja na čije se obavljanje ovlašteni predmetni rješenjem o ovrsi provedeno odnosno nisu zatražili asistenciju suda u provedbi ovrhe.
Rješenjem o ovrsi u ovoj pravnoj stvari doneseno je 06. studenog 2001.g. tako da je za odlučivanje o žalbi ovrhovoditelja u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 173/03) primijeniti odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96 i 29/99).
Za institut troškova postupka u ovršnom postupku mjerodavna su na odgovarajući način pravila ZPP-a o tom institutu, ali u mjeri u kojoj njegovi aspekti nisu uređeni posebnim pravilima ovršnog prava (čl. 19. st. 1. OZ-a). Tako odredba čl. 14. u st. 4. OZ-a propisuje da je ovršenik odnosno protivnik osiguranja dužan ovrhovoditelju odnosno predlagatelju osiguranja naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu ili osiguranje, a o tome jesu li neki troškovi bili potrebni te o visini samih troškova o cijeni odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ-a).
Pravo pak na naknadu troškova u pravilu ne ovisi o ishodu ovršnog postupka ili postupka osiguranja jer je dovoljno da ovršenik odnosno protivnik osiguranja nije ispunio svoje obvezu i time natjerao ovrhovoditelja odnosno protivnika osiguranja na pokretanje postupka.
Iz stanja spisa je razvidno da je rješenje o ovrsi u predmetu doneseno na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja županijskog suda u Splitu od 18. travnja 2001.g. u postupku smetanja posjeda, kojima je ovršeniku naložena uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja, izgradnjom spornog zida s ulaznim vratima uz predaju ovrhovoditeljima ključeva tih vrata.
144
Prema odredbi čl. 231. OZ-a ovrha radi ostvarenja obveze na radnju koju može obaviti druga osoba provodi se tako da sud ovlašćuje ovrhovoditelja da na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi ta tu radnju obavi ili da je on obavi sam.
Ovršni postupak dovršava se provedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava pa je utoliko pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odredbe čl. 68. st. 1. OZ-a kada je utvrdio dovršetak ovrhe radi ostvarenja obveze na radnju koju može obaviti i druga osoba, na što su ovrhovoditelji ovlašteni rješenjem o ovrsi koje je donio prvostupanjski sud od 06. prosinca 2001.g.
Žalbeni navodi ovrhovoditelja upiru na činjenice kako svrha i cilj provede ovrhe nisu samo obavljanje radnje na koju se ovrhovoditelji ovlašteni i koju su proveli na način da su za to ovlastili drugu osobu o čemu su izvijestili sud dostavom troškovnika tvrtke Comerc d.o.o. za građevinarstvo, trgovinu i uslugu iz lipnja 2001.g., već i naknada tako nastalih troškova što proizlazi iz odredbe čl. 231. OZ-a.
Međutim, dovršenjem glavnog ovršnog postupka ne isključuje se mogućnost provedbe postupka za naknadu troškova u dovršenom glavnom postupku (čl. 14. st. 7. OZ-a). naime, o troškovima postupka odlučuje sud u ovršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, ovrhu radi njihove naplate (čl. 14. st. 7. OZ-a) pri čemu odluka o naknadi troškova predstavlja svojevrsnu ovršnu ispravu na temelju koje bi se određivala ovrha radi njene naplate te u tom smislu postupak za naplatu troškova bio bi incidentalan odnosno adhezijski i akcesorne naravi.
Utoliko je žalbu ovrhovoditelja temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 19. st. 1. OZ-a valjalo odbiti kao neosnovanu i budući prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 19. OZ-a pobijano rješenje suda prvog stupnja potvrditi.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-740/12 od 05. rujna 2012. godine.
145
Gžovr-1360/11
SENTENCA: Priznanje strane sudske odluke primjena odredbe čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01 – dalje ZRSZ)
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem predlagatelj-ovrhovoditelj je odbijen s prijedlogom za priznanje strna sudske odluke (Privremena odluka Suda drugog stupnja u Lyonu/ francuska Republika poslovni broj 10/09867 od 13. prosinca 2010.g.) i ovrhu radi predaje djeteta.
Protiv tog rješenja žali se predlagatelj – ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u vezi čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), te paragrafa 21. st. 1. Zakona o sudskom vanparničnom postupku („Službene novine“ broj 175-XLV od 01. kolovoza 1934.g.: dalje ZSVP) i čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06. travnja 1941.g. („Narodne novine“ broj 73/91; dalje Zakon o načinu primjene), predlažući preinačenje pobijanog rješenja.
Ispitujući pobijano rješenje, sukladno odredbama čl. 365. st. 2. i 381. ZPP-a u vezi čl. 19. st. 1. OZ-a, te paragrafa 21. st. 1. ZSVP-a i čl. 2. Zakona o načinu primjene, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.
U konkretnom se slučaju primjenjuje Konvencija o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima između SFRJ i Francuske (dalje: Konvencija), a Republika Hrvatska postala je stranka Konvencije na temelju sukcesije („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 4/96).
Prema odredbi čl. 3. toč. a) Konvencije, odluke koje je donio sud jedne strane ugovornice priznaju se ili proglašavaju ovršnim na teritoriju druge strane ugovornice ako je sud porijekla bio nadležan prema pravu zamoljene države ili na osnovu konvencije koja je na snazi između strana ugovornica.
Prema odredbi čl. 4. toč. a) Konvencije, priznanje ili ovrha se odbija ako nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 3. Konvencije.
Prema odredbi čl. 4. toč. c) Konvencije, priznanje ili ovrha se odbija ako akt kojim se pokreće postupak nije bio uredan i blagovremeno uručen ili priopćen odsutnoj stranci da bi se ova mogla braniti.
Odredbama čl. 66. st. 1. i 2. ZRSZ-a za sporove o čuvanju, podizanju i odgoju djece koja su pod roditeljskim staranjem, propisana je isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske, i to ako su tuženik i dijete državljani RH i ako oboje imaju prebivalište u RH.
Pobijano rješenje utemeljeno je na citiranoj odredbi čl. 4. toč. c) Konvencije, s obrazloženjem kako je predloženici – ovršenici 18. studenog 2010.g. dostavljen poziv
146
prvostupanjskog suda za ročište od 25. studenog 2010.g. radi predaje „poziva za ročište, s prilozima“, i to za ročište od 29. studenog 2010.g. pred Sudom drugog stupnja u Lyonu, koji sud je donio odluku čije se priznanje traži, pa bi predloženici – ovršenici, sve i da se pojavila na ročištu kod prvostupanjskog suda i preuzela „poziv za ročište, s prilozima“, preostala svega 4 dana do održavanja ročišta u Lyonu, što joj ne ostavlja dovoljno vremena u smislu citirane odredbe čl. 4. toč. c) Konvencije.
No treba imati u vidu i sljedeća utvrđenja proizašla iz spisa predmeta:- da je predmetnom stranom sudskom odlukom, čije se priznanje traži, odlučeno o
čuvanju, podizanju odgoju djeteta pod roditeljskom skrbi;- da su predloženica – ovršenica i dijete državljani RH i da oboje imaju prebivalište u
Republici Hrvatskoj.
Dakle, u konkretnom se slučaju radi o isključivoj nadležnosti suda Republike Hrvatske, kako to propisuju odredbe čl. 66. st. 1. i 2. ZRS-a, zbog čega, u smislu citiranih odredbi čl. 3. toč. a) i čl. 4. toč. a) konvencije, nisu ispunjeni uvjeti za priznanje ili ovrhu predmetne strane sudske odluke.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 1360/11 od 05. rujna 2012. godine.
147
Gžovr-68/12
SENTENCA: Primjena odredbi čl. 98. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10 i 25/12) –Nakon otvaranja stečajnog postupka, pojedini stečajni vjerovnici ne mogu dužnike tražiti osiguranje ili ovrhu na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, niti na drugoj imovini dužnika
Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi, temeljem javnobilježničkog akta, Ugovora o međusobnom poslovnom odnosu broj 941/2009 od dana 21. srpnja 2009.g., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 77.945,11 kn na ime naknade, u iznosu od 192.840,60 EUR-a na ime glavnice u kunskoj protuvrijednosti, u iznosu od 22.172,51 EUR-a na ime zatezne kamate u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 7.6347,47 EUR-a, na ime redovne kamate u kunskoj protuvrijednosti, u iznosu od 2.393,06 kn na ime zatezne kamate, u iznosu od 4.338,13 kn na ime zatezne kamate i u iznosu od 40.744,44 kn na ime naknade, te troškova ovršnog postupka u iznosu od 31.168,30 kn s pripadajućim kamatama, određena je ovrha zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine i prodajom nekretnine u suvlasništvu ovršenika u 3190/5341 dijela, te namirenjem ovrhovoditelja iz prodajne cijene nekretnine koja je upisana u zemljišne knjige – knjige položenih ugovora Općinskog suda u Splitu, k.o. Split, ZU 12716, zgrada, ukupne površine 826 m2 i to 3 etaže 0/0 na 12 soba sa sporednim prostorijama na V katu (cijeli V. kat) ukupne površine 267/05 m 2 na ime ovršenika.
Žali se ovršenik, ne navodeći izrijekom žalbene razloge zbog kojih pobija prvostupanjsko rješenje o ovrsi, predlažući da se isto rješenje odbaci kao neosnovano.
Naime, odredbom čl. 98. st. 1. Stečajnog zakona propisano je da nakon otvaranja stečajnog postupka pojedini stečajni vjerovnici ne mogu protiv dužnika tražiti osiguranje ili ovrhu na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu niti na drugoj imovini dužnika.
Na izloženi način, ostvarena je navedena postupovna povreda, koja je za posljedicu imala i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa nije niti moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.
Slijedom navedenog, valjalo je žalbu ovršenika uvažiti kao osnovanu, ukinuti pobijano rješenje o ovrsi i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak (čl. 380. toč. 3. ZPP-a u svezi čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08).
U nastavku postupka, prvostupanjski sud otklonit će ukazane mu propuste i nedostatke, postupit će u skladu sa uputama ovog ukidnog rješenja, pa će potom biti u mogućnosti, pravilnom primjenom procesnog i materijalno prava, donijeti novu i zakonitu odluku.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-608/12 od 15. svibnja 2012. godine.
148
PRIVREMENE MJERE
149
Gžp-72/12
SENTENCA:Primjena odredbe čl. 303 st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Rok za podnošenje tužbe radi opravdanja privremene mjere
Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se prihvaća prijedlog protivnice osiguranja za ukidanje privremenih mjera određenih u odlukama pod točkama Ib i Ic rješenja prvostupanjskog suda od 10. lipnja 2009.g., te da se u odnosu a navedeni dio privremene mjere ukidaju te provedene radnje i postupak obustavlja (točka I. izreke).
U odluci pod točkom II. izreke odbijen je prijedlog predlagateljice osiguranja za ovrhu zaprimljen dana 30. ožujka 2012.g. iz kojeg proizlazi da predlagateljica osiguranje predlaže ovrhu u odlukama pod Ib i Ic rješenja od 10. lipnja 2009.g.
Žalbu je podnijela predlagateljica osiguranja i rješenje pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u svezi s odredbama čl. 19. OZ-a s prijedlogom da se rješenje preinači sukladno žalbenim prijedlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Rješenjem od 10. lipnja 2009.g. prvostupanjski sud je odredio privremenu mjeru radi osiguranja nenovčane tražbine, koju je predložila predlagateljica osiguranja te je protivnici osiguranja zabranio do pravomoćnog okončanja postupka koji je u tijeku pred Općinskim sudom u Splitu poduzimanje bilo kojih radnji vezanih uz promjenu izgleda te vrijednosti nekretnine označene kao č. zem. 2372/2 Z.U. 43 K.O. Split, u naravi poslovni prostor površine 21,77 m2, te poslovni prostor površine 66,09 m2, oba u Splitu, naredio uspostavu stanja kakvo je bilo prije poduzimanja radova u cilju spajanja prostora u jedinstven poslovni prostor, te uspostavu suposjeda kao oblika privremenog uređenja spornog odnosa stranaka.
Pri tome, predlagateljica osiguranja je obvezana u roku od 30 dana od dostave rješenja o osiguranju privremenom mjerom pokrenuti parnicu radi opravdanja određene mjere sukladno odredbama čl. 303. st. 1. OZ-a.
Nakon što je utvrdio da predlagateljica osiguranja u ostavljenom roku nije pokrenula postupak radi opravdanja privremene mjere, prvostupanjski sud je na prijedlog protivnice osiguranja, kako to nalažu odredbe čl. 305. st. 1. OZ-a, ukinuo provedene radnje i obustavio postupak u dijelu koji se odnosi na uspostavu prijašnjeg stanja i predaju u suposjed (što je trebalo biti opravdano pokretanjem odgovarajućeg parničnog postupka).
Istodobno, prvostupanjski je sud u navedenom dijelu odbio prijedlog za ovrhu kojeg je podnijela predlagateljica osiguranja, a kojim je zatražena provedba određena privremene mjere.
U smislu odredaba čl. 303. st. 1. OZ-a, koje reguliraju vrijeme za koje se određuje privremena mjera, u rješenju kojim se određuje privremena mjere odredit će se i trajanje te mjere, a ako je mjera određena prije podnošenja tužbe ili pokretanja kojeg drugog postupka, i rok u kojem predlagatelj osiguranja mora podnijeti tužbu odnosno prijedloga za pokretanje drugog postupka radi opravdanja mjere.
150
U konkretnom slučaju, kako je utvrdio prvostupanjski sud na prijedlog protivnice osiguranja, predlagateljica osiguranja nedvojbeno u ostavljenom roku nije pokrenula postupak radi opravdanja privremene mjere kako joj je to naloženo u rješenju kojim je mjera određena.
U citiranoj situaciji, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe čl. 305. st. 1. OZ-a kada je u osporavanom dijelu postupka obustavio i ukinuo provedene radnje jer su se za donošenje takve odluke ostvarile propisane pretpostavke.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-752/12 od 13. srpnja 2012. godine.
151
Gžp-674/12
SENTENCA: Pretpostavke za određivanje privremene mjere iz čl. 298. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08)
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja osiguranja radi određivanja privremene mjere zabranom protivnicima osiguranja ometanje radova na moru radi izgradnje podmorskog ispusta Stobreč, pod prijetnjom izricanja novčane kazne u iznosu od 2.000 EUR-a za svaki dan zakašnjenja.
Žali se predlagatelj osiguranja i rješenje pobija zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u svezi s odredbama čl. 19. OZ-a koji se primjenjuju u ovom postupku temeljem odredaba članka 311. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 67/08), članka 123. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 85/08) i čl. 103. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 173/03), s prijedlogom da se rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
U provedenom postupku predlagatelj osiguranja nije dokazao da su u konkretnom slučaju ostvarene navedene pretpostavke, a osobito, nije dokazao osnovanost podnesenog prijedloga protiv fizičkih osoba u prijedlogu označenih kao protivnici osiguranja.
Utoliko, nije u pravu predlagatelj osiguranja kada u žalbi paušalno ukazuje na navodnu osnovanost prijedloga za osiguranja.
Na žalbene navode vezane za sadržaj prijedloga za osiguranje i pribavljane dokaza po službenoj dužnosti od strane suda, valja odgovoriti da je sadržaj prijedloga za određivanje privremene mjere propisan odredbama čl. 293. OZ-a.
U skladu sa navedenim odredbama, zahtjev za osiguranje sadržan u prijedlogu za osiguranje mora biti činjenično i dokazno supstanciran.
Štoviše, dokazi kojima se potkrjepljuje postojanje pretpostavki za određivanje privremene mjere moraju, po mogućnosti, biti priloženi uz prijedlog kako bi sud već na temelju njih mogao eventualno donijeti rješenje o osiguranju.
Postojanje relevantnih pretpostavki utvrđuje se po općim pravilima o utvrđivanju činjenica, ali na razini vjerojatnosti, a u smislu odredaba čl. 7. ZPP-a, sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, samo ako posumnja da se radi o raspolaganjima iz čl. 3. st. 3. ZPP-a kojima stranke nisu ovlaštene disponirati.
152
Stoga nisu ostvareni žalbeni razlozi predlagatelja osiguranja, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pa na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredaba čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi s odredbama čl. 19. OZ-a, žalbu predlagatelja osiguranja valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsko rješenje potvrditi.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-614/12 od 14. lipnja 2012. godine.
153
Gžovr-1097/12
SENTENCA: Sadržaj prijedloga za određivanje privremene mjere – Primjena odredbe čl. 293. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08)
Pobijanim rješenjem određeno je pod točkom I. da se radi osiguranja nenovčanog potraživanja predlagatelja osiguranja određuje privremena mjera protivniku osiguranja, na način da se protivniku osiguranja nalaže zaustavljanje svih građevinskih i drugih radova započetih na putu koji se u širini od cca 3 metra protežu sa istočne strane (orijentacije sjever-jug) nekretnine označene kao čest. zem. 832/5 ZU 3313 K.O. Kaštel Novi, a koji radovi bi zapriječili prolaz ili pješice ili vozilom na nekretninu označenu kao čest. zem. 832/4 HU 984 K.O. Kaštel Novi preko opisanog puta nekretnine označene kao čest. zem. 832/5 ZU 3313 K.O. Kaštel Novi.
Nadalje, točkom II. zabranjeno je protivniku osiguranja izvođenje bilo kakvih građevinskih ili drugih radova na putu koji se u širini od cca 3 metra proteže sa istočne strane (orijentacija sjever-jug) nekretnine označene kao čest. zem. 832/5 ZU 3313 K.O. Kaštel Novi, a koji radovi bi zapriječili prolaz pješice ili vozilom na nekretninu označenu kao čet. zem. 832/5 ZU 3313 K.O. Kaštel Novi.
Odredbom čl. 293. st. 2. OZ-a propisano je da u prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaći zahtjev u kojem će točno označiti tražbinu čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja, te kada je to potrebno, sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila ovog Zakona o sredstvima i predmetu ovrhe. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrjepljuju. Predlagatelj osiguranja dužan je te dokaze, po mogućnosti priložiti uz prijedlog.
Odredbom čl. 298. Navedene su pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine, te se radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim: 1. ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.
Protivnik osiguranja u žalbi navodi da su stranke postigle dogovor oko korištenja novog puta, te je sud prvog stupnja zatražio obavijest od PU Splitsko-dalmatinske, policijske postaje Kaštela, koja je dostavila presliku službene zabilješke od dana 27. srpnja 2012.g., u kojoj se navodi da je „uspostavljen možebitni dogovor“.
Ukoliko je zaista postignut dogovor između predlagatelja i protivnika osiguranja, tada ne bi egzistirale pretpostavke za donošenje privremene mjere, stoga je sud prvog stupnja bio dužan, a radi utvrđivanja vjerojatnosti postojanja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja, da prije donošenja rješenja o osiguranju utvrdi da li gore navedeni sporazum zaista postoji.
154
Stoga će u nastavku postupka sud prvog stupnja utvrditi postojanje sporazuma stranaka, te će potom donijeti svoju odluku.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr-1097/12 od 17. listopada 2012. godine.
155
OBITELJSKO PRAVO
156
Gžovr-81/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 150. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) – Pljenidba i prijenos novčane tražbine sukladno čl. 173. st. 1. OZ-a
Pobijanim prvostupanjskim rješenjem o ovrsi je, na temelju ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude prvostupanjskog suda od 31. svibnja 2001.g. određena ovrha na plaći koju ovršenik ostvaruje, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditeljice u iznosu od 40 % ovršenikove plaće za svaki mjesec od 01. rujna 2000.g. ubuduće sa zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos teče od 5-og u tom mjesecu pa do isplate.
Protiv tog rješenja o ovrsi žali se ovršenik ne navodeći određeni žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) u vezi s čl. 19. st. 1. OZ-a, a ističući onaj iz čl. 46. st. 1. toč. 9 OZ-a i predlaže da se to rješenje o ovrsi „poništi“.
Odredba čl. 20. OZ-a propisuje da sud određuje ovrhu damo na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, ako OZ-om nije drugačije određeno; a prema čl. 21. OZ-a ovršna isprava je i ovršna sudska odluka.
Odredbom čl. 150. OZ-a je propisano da se ovrha na novčanoj tražbini provodi pljenidbom i prijenosom, ako ovim Zakonom za pojedine slučajeve nije drugačije određeno, dok se sukladno čl. 173. st. 1. OZ-a, koji je primijeniti u konkretnom slučaju na temelju čl. 172. OZ-a, rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenog dijela plaće i nalaže poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti tog rješenja.
Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 19. st 1. OZ-a i odredbi čl. 46. st. 5. OZ-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka, niti ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno kojeg drugog žalbenog razloga iz čl. 46. st. 1. OZ-a, od onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Prvostupanjski sud je, pravilno primjenjujući materijalno pravo, odredio ovrhu na plaći ovršenika, na temelju i sukladno ovršnoj ispravi - citiranoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi u kojoj su nedvojbeno naznačeni vjerovnik, dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze te iz kojeg proizlazi postojanje novčane tražbine čije se prisilno ostvarenje traži.
Citirana presuda, na kojoj ovrhovoditeljica temelji svoj ovršni zahtjev, je ovršna isprava, na temelju koje vjerovnik može tražiti prisilno ostvarenje tražbine, a sud može odrediti ovrhu radi ispunjenja novčane tražbine, sukladno čl. 20. i 21. OZ-a.
Izreka pobijanog rješenja odgovara rješenju o ovrsi na plaći te sadrži sve opće (čl. 35. st. 1. OZ-a) i posebne (čl. 150. i 173. OZ-a u vezi čl. 172. OZ-a) podatke potrebne za provedbu ovrhe.
157
Ovršenik je istaknuo žalbeni razlog iz čl. 46. st. 1. toč. 9 OZ-a pa je uputiti prvostupanjski sud na postupanje po odredbi čl. 48. st. 3. OZ-a.
Očitujući se o žalbenim navodima ovršenika koji se odnose na visinu iznosa novčane tražbine, valja napomenuti kako pravomoćna i ovršna presuda predstavlja ovršnu ispravu i ovaj sud nije ovlašten ispitivati postojanje razloga za eventualnu izmjenu ovršne isprave.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžovr- 81/12 od 03. rujna 2012. godine.
158
Gžobz-9/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 306. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07) – obustava izvanparničnog postupka
Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je izvanparnični postupak, pokretnu prijedlogom predlagatelja, radi donošenja odluke s kojim će roditeljem mal. dijete stranaka živjeti.
Postupak je prvostupanjski sud obustavio jer je pred istim sudom pokrenuta parnica radi razvoda braka stranaka u kojemu će se odlučiti s kojim će roditeljem dijete stranaka živjeti.
Žali se predlagatelj pobijajući rješenje iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži i rješenje preinači shodno navodima iz žalbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
Predmet ovog izvanparničnog postupka je odlučivanje s kojim će roditeljem živjeti mal. dijete stranaka.
Pravilno je prvostupanjski sud obustavio izvanparnični postupak. naime, kako je u tijeku parnica radi razvoda braka između stranaka, to će se u parnici odlučiti o povjeravanju djeteta.
Prema odredbi čl. 306. st. 1. ObZ-a, sud će obustaviti izvanparnični postupak ako utvrdi da je postupak trebalo provesti po pravilima parničnog postupka.
U smislu čl. 394. st. 1. ObZ-a sud će prilikom donošenja odluke o utvrđenju da brak ne postoji ili se poništava ili razvodi odlučivati o tome s kojim će roditeljem zajedničko dijete živjeti,a odlučiti će o uzdržavanju djeteta (čl. 300 ObZ).
Dakle, kako je u tijeku parnični postupak radi razvoda braka stranaka i kako će se u tom postupku odlučiti o tome s kojim će roditeljem dijete stranaka živjeti, to je pravilno prvostupanjski sud obustavio ovaj izvanparnčni postupak.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžobz-9/12 od 10. veljače 2012. godine.
159
IZVANPARNIČNI POSTUPAK
160
Gžo-2/12
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 72. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje ZV) – dioba nekretnine, uspostavljanje etažnog vlasništva
Pobijanim rješenjem dijeli se zajednička nekretnina stranaka označena kao čest. zem. 7177/2 Z.U. 18782 K.O. Split na način da predlagatelju na ime 5/10 suvlasničkog dijela u isključivo vlasništvo pripada stan na prvom katu, stan na drugom katu, garaža, ostava, te unutarnje stubište u stambenoj zgradi u Splitu, te predloženici ad 1) na ime 3/10 njenog suvlasničkog dijela stana u visokom prizemlju iste zgrade, a predloženici ad 2) na ime 2/10 njenog suvlasničkog dijela stana u suterenu, pa se ovlašćuju stranke po ishođenju potvrde o samostalnim uporabnim cjelinama od nadležnog tijela, uknjižiti pravo vlasništva na svoje ime.
Naime, ZV određuje sastav nekretnina po načelu jedinstvenosti nekretnine (superficies solo cedit) po kojem nekretnina čini zemljište (zemljišna čestica) sa svim uporabljivim stvarima koje su s njom tako spojene da po zakonu čine integralni dio (čl. 2. st. 3. i čl. 9. st. 1. ZV-a). u okviru prihvaćenog načela superficies solo cedit ZV-e je definirao i pojam etažnog vlasništva, pa je etažno vlasništvo određeno kao vlasništvo dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlaštenja, kao što je stan ili druga samostalna prostorija.
Vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim dijelom (idealnim djelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno (čl. 66. st. 1. ZV-a), čime je naglašena neodvojivost etažnog vlasništva od suvlasništva zgrade kao cjeline.
Odredbom čl. 38. st. 4. ZV-a predviđeno je da svaki suvlasnik nekretnine koji ima odgovarajući suvlasnički dio ima pravo u svako doba zahtijevati da se u korist njegova suvlasničkog dijela nekretnine osnuje vlasništvo određenog posebnog dijela, ako su ispunjene pretpostavke pod kojima se ono može osnivati, a isto proizlazi i iz odredbe čl. 43. i 53. ZV-a, kao i odredbe č. 71. st. 1. ZV-a.
Prema odredbi čl. 72. st. 1. ZV-a propisano je da se vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine uspostavlja upisom u zemljišnu knjigu kao pravo povezano s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine, dok je odredbom st. 2. istog čl. te odredbom čl. 32. st. 2 Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10 – dalje ZZK) određeno da se vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnina (etažno vlasništvo) upisuju u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) upisuju u vlasničkom listu na suvlasničkom dijelu onog suvlasnika na kojem je osnovano vlasništvo posebnog dijela uz naznaku posebnog dijela nekretnine i sporednih dijelova na koje se proteže.
Nadalje, prema odredbi čl. 53. ZV-a, koja propisuje razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva, takvo razvrgnuće je moguće samo ako su suvlasnici suglasno (sporazumno) odlučili da će između sebe podijeliti nekretninu koja se sastoji od zemljišta sa zgradom tako da će uspostaviti etažno vlasništvo nekog određenog posebnog dijela suvlasničke nekretnine te ga povezati sa suvlasničkim dijelom jednog ili više suvlasnika. Prema tome, suvlasnik ne
161
može u sudskom postupku bez suglasnosti (sporazuma) ostalih suvlasnika (ova suglasnost mora biti dana jasno i izričito), zahtijevati razvrgnuće suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva, niti sud može bez takve suglasnosti (sporazuma) razvrgnuti suvlasništvo na nekretnini koja se sastoji od zemljišta sa zgradom uspostavom etažnog vlasništva.
Prema tome s obzirom na način razvrgnuća suvlasništva kako ga je konačno postavio predlagatelj prvostupanjski sud nije mogao razvrgnuti suvlasništvo među strankama uspostavom etažnog vlasništva, a bez da je prethodno utvrdio postoji li suglasnost stranaka da se suvlasništvo na predmetnoj nekretnini koja se sastoji od zemljišta sa zgradom razvrgne uspostavom etažnog vlasništva.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-2/12 od 01. veljače 2012. godine.
162
Gžo-223/11
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 103. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/9, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 , 38/09 i 153/09) – Uređenje međa po posljednjem mirnom posjedu
Prvostupanjskim rješenjem od 10. veljače 2011.g. riješeno je:
„I. Uređuje se međa između čest. zem. 409/3 i čest. zem. 409/2 obje K.O. Stobreč, a koje su vlasnost predlagatelja i predloženika, tako da ista ide od točke A pravcem do točke B, pa dalje pravcem do točke C, a sve prikazano u vještvu sudskog vještaka za geodeziju od 26. svibnja 2008.g., koje čini sastavni dio ovog rješenje.II. Upućuju se stranke da svaka može dokazati u parnici pravo vlasništva i zahtijevati da e u skladu s tim označi međa, a sve ovo u roku od 6 mjeseci od dana pravomoćnosti ovog rješenja.III. Dužni su predloženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, po pravomoćnosti ovog rješenja isplatiti predlagateljima na ime dijela efektivnih troškova ovog postupka iznos od 2.416,76 kn.“
Iz dokaza izvedenih tijekom postupka, posebno nalaza i mišljenja sudskog vještaka za geodeziju od 26. svibnja 2008.g., koji je sastavni dio rješenja, je utvrđeno da je katastarska međa između nekretnina označenih kao čest. zem. 409/3 i čest. zem. 409/2 K.O. Stobreč u vlasništvu predlagatelja i predloženika, u nalazu vještaka geometra označena crnom crtom ide pravcem od točke A do točke B, pa dalje pravcem do točke C, a međa između nekretnina predlagatelja i predloženika prema posljednjem mirnom posjedu ide od točke A´ pravcem do točke B´, pa dalje pravcem do točke C´.
Prema odredbi čl. 103. st. 2. ZV-a sud će među obnoviti ili ispraviti prema katastarskom nacrtu, ako je to moguće i ako na to stranke pristaju.
Odredbom čl. 103. st. 3. ZV-a je propisano ako ne bi bio u stanju postupiti prema odredbi st. 2. ovog članka, sud će među obnoviti ili ispraviti prema sporazumu susjeda čija je međa u pitanju, a ne bude li postignut sporazum, prema posljednjem mirnom posjedu, a ne uspije li ga utvrditi – prema pravičnoj ocjeni.
Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo, tako što je, s obzirom da predlagatelji i predloženici nisu postigli sporazum, uredio među između nekretnina stranaka prema posljednjem mirnom posjedu, na način da je međa između stranaka betonski zidić, a da su stranke u posjedu svojih nekretnina do tog zida od 1991.g., te granica ide od točke A pravcem do točke B, pa dalje pravcem do točke C, označenim crvenom bojom u nalazu i mišljenju sudskog vještaka od 26. svibnja 2008.g.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-223/11 od 05. ožujka 2012. godine.
163
Gžo-60/12
SENTENCA: Primjena paragrafa 267. i 268. Zakona o vanparničnom postupku iz 1934.g.
Prvostupanjskim rješenjem obustavljen je izvanparnični postupak diobe zajednice nekretnina, jer je među strankama došlo do spora u visini suvlasničkog dijela i predmeta diobe, te se predlagatelji upućuju sa svojim zahtjevom u parnicu.
Predmet diobe su nekretnine upisane u K.O. Split, K.O. Velić, K.O. Vedrine, K.O. Tijarica, K.O. Grab, koje nekretnine su stranke naslijedile iza smrti pok. ostavitelja prema rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika iz Sinja od 01. prosinca 2008.g.
Žale se predloženici ad 1), 4) i 5) pobijajući rješenje iz razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a) s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, prvostupanjsko rješenje ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Prema čl. 47. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09), suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva ako je moguće i dopušteno.
Pravo na razvrgnuće moguće je ostvariti u sporazumu sa svim suvlasnicima (dobrovoljno razvrgnuće) ili pute suda (sudsko razvrgnuće), a kad se provodi sudsko razvrgnuće, sud odlučuje u izvanparničnom postupku (čl. 48. st. 2. i 3. ZV-a).
Ukoliko među strankama postoji spor glede predmeta diobe, ili suvlasnika, ili suvlasničkih dijelova, sud će predlagatelja uputiti u parnicu radi ostvarivanja svojih prava (pravni paragraf 267. u vezi sa pravnim paragrafom 268. Zakona o vanparničnom postupku od 1934.g.).
U ovom slučaju među strankama je došlo do spora glede predmeta diobe, odnosno je li izvršena dioba među strankama.
Stoga je valjalo temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbe predloženika ad 1), 4) i 5) kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžo-60/12 od 16. veljače 2012. godine.
164
Gžst-124/11
SENTENCA: Primjena odredbe čl. 224. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 , 146/08, 38/09 i 153/09) – Otvaranje nužnog prolaza, kada postoji velika visinska razlika, zahvat u tuđe dvorište i nekretnine
Pobijanim je prvostupanjskim rješenjem u korist nekretnine predlagateljice na kojoj je sagrađena kuća, na čest. zem. 5168/1, K.O. Solin, kao povlasnih nekretnina od javnog puta na jugu do nekretnine predlagateljice zasnovan nužni prolaz, kao pravo kolnika i pravo staze, preko dijela nekretnine i na teret nekretnine označene kao čest. zem. 5188/20, kat. oznaka 6547/13, kao jedini prolaz nekretnini u suvlasništvu predlagateljice i to baš prilazni put obiteljskoj kući. Osnovan je nužni prolaz prava stvarne služnosti na teret nekretnine u vlasništvu predloženika, označene kao čest. zem. 5188/20, upisano u Z.U. 731/F1, kao poslužnog dobra u korist nekretnine u vlasništvu predlagateljice označene kao čest. zem. 5168/1, kao povlasnog dobra, koje pravo uključuje pravo služnosti prolaza i to pravo vozila s pravom zadržavanja i parkiranja na dijelu nekretnine označene kao čest. zem. 5188/20 koja je na skici ovlaštenog sudskog vještaka za geodeziju iz prosinca 2010.g. označena žutom bojom i slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-T-U-V-A (točka I. izreke).
Nadalje, riješeno je da je predlagateljica dužna platiti punu naknadu vlasnika poslužne nekretnine po pravomoćnosti rješenja (točka II. izreke) te da je sastavni dio tog rješenja grafički prikaz skice predmetnog prostora sudskog vještaka (točka III. izreke).
Protiv navedenog rješenja žali se predloženik, pobijajući isto u cijelosti zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353.s t. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), uz žalbeni prijedlog da se pobijano rješenje ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.
Prvostupanjski je sud nakon pregleda Izvatka iz zemljišne knjige, prerisa katastarskog plana za predmetne nekretnine te pregledom vještva, kao i temeljem rezultata očevida utvrdio da do predlagateljičine parcele nema drugog pristupnog puta, jer njenu parcelu do Dioklecijanove ulice dijeli druga parcela, na kojoj je izgrađena trafostanica, da je na južnom dijelu Dioklecijanove ulice, koja je označena kao čest. zem. 5188/21 mala udaljenost od nekretnine predlagateljice, s obzirom da čestica koja je između njih ide na klin, međutim zbog velike visinske razlike u kotama da ne bi bilo moguće otvoriti nužni prolaz, a da ne pravi zahvat u tuđe dvorište i nekretnine.
Stoga je prvostupanjski sud, pozivom na odredbu čl. 224. ZV-a prihvatio prijedlog predlagateljice jer je smatrao da su u cijelosti ispunjeni uvjeti koje zahtijeva citirana odredba ZV-a.
Nadalje žalitelj u žalbi prigovara kako nisu istiniti navodi obrazloženja pobijanog rješenja da predlagateljičinu nekretninu od Dioklecijanove ulice dijeli druga parcela, na kojoj je izgrađena trafostanica, odnosno, žalitelj tvrdi da do nekretnine predlagateljice postoji druga putna veza, s javnim putem. Nadalje, isto tako, osnovano žalitelj upire i na činjenicu da prvostupanjski sud zanemaruje odredbu čl. 224. st. 4. ZV-a, koja propisuje da će sud svojom
165
odlukom kojom osniva nužni prolaz, odrediti obvezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva taj prolaz da vlasniku poslužene nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u interesu Republike Hrvatske provodi izvlaštenje, te će osnutak nužnog prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade.
Stoga predloženik nije ni dužan postaviti zahtjev za naknadu u smislu citirane odredbe ZV-a, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Dužnost je suda provesti postupak određivanja nužnog prolaza, što uključuje i određivanje visine naknade i odluka o naknadi.
U smislu odredbe čl. 221. st. 1. ZV-a na koju se poziva i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, nužni je prolaz služnosti puta osnovana odlukom suda uz dvije temeljne pretpostavke; ako do nekretnine nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenjem tom nekretninom veća od štete koja se tim prolazom čini.
Radi navedenog, rješenje je valjalo ukinuti, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje. U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje, u smislu danih uputa, te će potom pažljivom analizom izvedenih dokaza, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o postavljenom zahtjevu predlagateljice.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžst-224/11 od 10. siječnja 2012. godine.
166
OSTAVINSKI POSTUPAK
167
Gžp-1280/10
SENTENCA: Raspored imovina ostaviteljice sukladno oporuci – volja ostaviteljice
Prvostupanjskim je rješenjem utvrđeno što čini ostavinsku masu iza pokojne ostaviteljice, te su njenim nasljednicima temeljem oporuke proglašeni nasljednica ad 1) i nasljednica ad 2).
Protiv ovog rješenja žali se nasljednica ad 2) pri čemu izrekom ne navodi neki od razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), koje odredbe se primjenjuju temeljem čl. 175. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje ZN). Predlaže da se rješenje preinači.
Temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su na nasljeđe iza pokojne ostaviteljice pozvane nasljednica ad 1) i nasljednica ad 2).
Valjanost oporuke koju je sastavila pokojna ostaviteljica nije osporena od strane osoba pozvanih na nasljeđe.
Pravilnim tumačenjem volje ostaviteljice izražene u oporuci pravilno je sud prvog stupnja rasporedio imovinu nasljednicama na način utvrđenim točkom II. izreke rješenja.
Žalbenim navodima nasljednica ad 2) osporava prvostupanjsko rješenje, ali iz sadržaja žalbenih navoda ne bi se moglo zaključiti da postoji nesklad između volje ostaviteljice izražene u oporuci i onoga kako je izvršen raspored imovine u toč. II. izreke rješenja.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-1280/10 od 02. svibnja 2011. godine.
168
Gžx-5/11
SENTENCA: Primjena odredbi čl. 105. i 106. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 51/71, 78/78, 56/00 – dalje ZN) - odnos između ranije i kasnije oporuke
Rješenjem o nasljeđivanju prvostupanjskog suda iza smrti pok. ostavitelja rođenog 05. rujna 1904.g., utvrđen je sastav njegove imovine te su njegovim nasljednicima temeljem oporuke ostavitelja Split, 29.10.1980.g. proglašeni unuci ostavitelja, i to nasljednik ad 1), nasljednik ad 2), dok je priznat nužni dio nasljedniku ad 3) sinu ostavitelja i nasljednici ad 4) kćeri ostavitelja.
Žalbu protiv ovog rješenja podnosi otac nasljednika ad 1) i ad 2), te sam nasljednik ad 1) i ad 2) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijano rješenje stavi izvan snage, te da drugostupanjski sud uvaži žalbu nasljednika, ukine rješenje suda prvog stupnja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
Nasljednik ad 3) u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane, ističe da nema uporište u zakonskim propisima, te predlaže da žalba bude odbijena kao neosnovana.
Ostavinski postupak u uvodno označenoj pravnoj stvari pokrenut je davne 1970.g. iza smrti pok. ostavitelja preminulog 07. ožujka 1979.g.
U smislu odredbe iz čl. 253. st. 1. ZN-a prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivat će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva, a prema st. 2. iste zakonske odredbe postupovne odredbe ovog zakona primjenjivat će se na sve slučajeve nasljeđivanja u kojima nije do časa primjene ovog zakona doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, niti je nasljeđivanje sporazumom, diobom ili na drugi način konačno utvrđeno.
Dakle, prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem odnosno odredbe materijalnog prava prosuđivat će se po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva, a nasljedstvo se otvara smrću osobe. Kako je ostavitelj preminuo 1979.g. to u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 78/78 i 56/00).
Doneseno rješenje o nasljeđivanju temelji se na oporuci ostavitelja Split, 29.10.1980.g.
U obrazloženju pobijane odluke sud upire na oporuku koju bi pok. ostavitelj sastavio 1980.g.
U konkretnom slučaju radi se o apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje ZPP-a), a u vezi s čl. 175. ZN-a jer je odluka koja je predmet žalbenog pobijanja narazumljiva, nije moguće ispitati jer ne sadrži razloge o svim činjenicama koji su odlučni odnosno postoji proturječnost između onoga što se navodi o razlozima pobijanog rješenja o sadržaja zapisnika, samih tih zapisnika priloženih spisu.
169
Naime, ukoliko se doista radi o oporuci iz 1980.g. na koju se izričito poziva prvostupanjski sud u pobijanoj odluci i na kojoj temelji svoju odluku tada je nemoguće da osoba koja je preminula 1979.g. sastavi oporuku 1980.g.
Prilikom detaljnog isčitavanja, cjelokupnog ostavinskog spisa, vidljivo je da je na strani 15. i to baš dana 29. listopada 1980.g. proglašena oporuka pok. ostavitelja koja bi bila sastavljena 1974.g., oporuka pod oznakom „Split 8/4 – 1974“, o kojoj sud u obrazloženju pobijane odluke ništa ne navodi.
U tom slučaju imamo nakon oporuke iz 1974.g. novu sastavljenu oporuku iz 1977.g. koja je proglašena „po zakonu“ na ročištu dana 19. srpnja 1979.g. i protiv koje oporuke iako je ostavinski postupak prekinut, nasljednici ostavitelja nisu pokrenuli postupak radi „utvrđivanja nepravovaljanost i neistinitost ostaviteljeve oporuke, Split, 10.12.1977.g.“.
Dakle radi se o direktnoj suprotnosti između onog što se u sadržaju pobijanog rješenja navodi o sadržaju proglašenja oporuke i zapisnika kojim je proglašena oporuka u spisu.
Međutim, prvostupanjski sud nije ocjenjivao odnos između ranije i kasnije oporuke, a i sama ocjena da bi kasnija oporuka bila ona iz 1980.g. na koju se poziva i na koju temelji pobijano rješenje nije moguće iz naprijed iznesenih razloga.
Prvostupanjski sud nije nakon podnesene žalbe preinačio rješenje u smislu odredbe iz čl. 189. ZN-a, iako je održano ročište, na kojem je, uzimanjem nasljednička izjava unuka ada pok. ostavitelja, nastojao otkloniti apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju izričito ukazuju žalitelji u žalbi. Na istom ročištu prvostupanjski sud nije identificirao sastav ostavine u pogledu određenih žalbenih prigovora o površini i anagrafskim oznakama, niti je pribavio, iako je zatražio oporuku pod poslovnim brojem Pi-291/72.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžx-5/11 od 26. travnja 2011. godine.
170
ZEMLJIŠNOKNJIŽNIPOSTUPAK
1. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog predlagatelja radi uknjižba prava vlasništva stana
171
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zemljišnoknjižni prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva stana.
Protiv ovog rješenja žali se protivnik upisa pobijajući rješenje zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupka (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,57/11 dalje: ZPP-a), a u vezi s odredbom čl.91 st.1 Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 dalje ZZK-a) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i prihvati prijeldog za uknjižbu predmetnog stana.
Žalbu predlagatelja upisa drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je u postupku utvrđeno da je predlagatelj kao kupac i Grad Split kao prodavatelj dana 04.10.1994.g. sklopili Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko prava. Prema izvatku iz zemljišne knjige od 12.04.2011.g. predmetna nekretnina je uknjižena kao društveno vlasništvo, a nositelj prava korištenja je Radnik Benkovac. Slijedom navedenog drugostupanjski sud zaključuje da je ovaj sud pravilno odbio prijedlog za uknjižbu vlasništva prava vlasništva predmetnog stana jer iz priloženih isprva proizlazi da prodavatelj nije uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, niti je dokazano da je uknjiženi nositelj prava korištenja bio prednik prodavatelja u smislu odredbe čl.40 i čl.41 ZZK-a.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-386/2011 od 28.rujna 2012.g.
2. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je brisanje prava zaloga na predmetnoj nekretnini
172
Prvostupanjskim rješenjem dopušteno je brisanje prava zaloga u iznosu od 229.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s nuzgredicama u korist podnositelja zahtjeva.
Protiv ovog rješenja žali se podnositelj zahtjeva i to u djelu u kojem je dopušteno brisanje uknjižbe prava zaloga u gore navedenom iznosu, pri čemu izrijekom ne navodi neke od žalbenih razloga predviđenih čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 dalje ZPP) koje odredbe se primjenjuju u vezi s odredbom čl.91. st.1 Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje:ZZK) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači.
Žalbu predlagatelja upisa drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je ovaj sud pravilno postupio kad je dopustio brisanje prava zaloga u gore navedenom iznosu. Iz razloga što se zahtjev predlagatelja temelji na brisovnoj izjavi koja svojom formom i sadržajem je sastavljena sukladno čl.54 st.1 ZZK-a. Naime, nadalje Županijski sud navodi da u zemljišnoknjižnom postupku sud nije ovlašten ispitivati zakonitost isprave temeljem koje se traži upis, a samim tim ne može utvrđivati je li brisovno očitovanje fiktivno ili ne, tu činjenicu sud može utvrđivati samo u parničnom postupku. Kako isprava temeljem koje se tražilo brisanje upisanog založnog prava na predmetnoj nekretnini svojom formom i sadržajem u cijelosti udovoljava zakonskim pretpostavkama iz čl.54 st.1 ZZK-a to je valjalo prijedlog predlagatelja odbiti kao neosnovan zaključuje Županijski sud.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-771/12 od 03. listopada 2012.g.
3. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog predlagatelja za upis rješenja o nasljeđivanju
173
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja upisa radi provedbe rješenja o nasljeđivanju.
Protiv tog rješenja žali se predlagatelj upisa pobijajući predmetno rješenje bez preciznih navođenja žalbenih razloga iz čl.353 st.1 („Narodne novine“ br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 dalje ZPP) Zakona o parničnom postupku u svezi čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama ( NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje: ZZK-a).
Žalbu predlagatelja upisa drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je zahtjev predlagatelja odbijen stoga što na predmetnim nekretninama, na kojima se tražio upis, ostavitelj nije upisan kao vlasnik već je upisana treća osoba. Naime, ovo stoga jer prema odredbi čl.40 ZZK-a upis u zemljišne knjige je dopušten jedino protiv one osobe koja je u vrijeme podnošenja prijedloga bila upisana kao vlasnik nekretnine ili kao istodobno kao takva bude uknjižena i predbilježena (knjižni prednik).
Prema odredbi čl.41 st.2 ZZK-a sud će dopustit upis i ako stjecatelj dokaže neprekinuti niz izvan knjižnih stjecanja od knjižnih prednika do sebe što predlagatelj upisa u ovom slučaju nije dokazao.
Slijedom navedenog Županijski sud je odbio žalbu predlagatelja upisa te potvrdio prvostupanjsko rješenje.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžp-350/12 od 29.ožujka 2012.g.
4. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog upisa je zabilježba ovrhe u zemljišnim knjigama
174
Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi za K.O. Split na temelju rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu i to na teret posebnog dijela zgrade izgrađene na čest.zem.4832/9 Z.U.16435 i to na stanu položenom na drugom katu predmetne zgrade.
Protiv ovog rješenja žali se protivnik upisa pobijajući predmetno rješenje bez preciznih navođenja žalbenih razloga iz čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 dalje ZPP) u svezi s čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama ( NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje: ZZK-a) uz prijedlog da se rješenje prvostupanjskog suda preinači.
Žalbu protivnika upisa drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu, kojim je određena zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi glede predmetne nekretnine vlasništvo protivnika upisa, te da je rješenje dostavljeno zemljišnoknjižnom sudu na provedbu. U smislu odredbe čl.108 st.2 ZZK-a, kad zemljišnoknjižni upis određuje drugi sud ili drugo nadležno tijelo, a ne zemljišnoknjižni sud, zemljišnoknjižni sud će se ograničiti na ispitivanje je li upis odredilo za to nadležno tijelo, te je li upis provediv. S obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud koji upis dopušta. Kako su u konkretnom slučaju ispunjene opće pretpostavke koje ZZK-a zahtjeva za provedbu knjižnih upisa kao i pretpostavke iz odredbe čl.108 st.2 ZZK-a to je prvostupanjski sud pravilno svojim rješenjem dopustio zabilježbu ovrhe na predmetnoj nekretnini i naložio provedbu odgovarajućih upisa u svom obrazloženju zaključuje drugostupanjski sud.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-133/11 od 26. lipnja 2012.g.
5. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog za brisanje upisa zabilježbe spora
175
Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se odbija zemljišnoknjižni prijedlog, određeno je brisanje upisa dozvoljeno pobijanim rješenjem, te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.
Protiv tog rješenja žali se predlagatelj upisa iz svih žalbenih razloga odredbom čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje:ZPP) koji se primjenjuje u vezi s odredbom čl.91 st.1 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/08, 152/08, 126/10, dalje:ZZK-a).
Žalbu drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je prvostupanjski sud smatrao da je predlagatelj upisa zatražio zemljišnoknjižni upis zabilježbe spora. Nadalje se navodi da je prvostupanjski sud ocijenio da za dopuštanje upisa zabilježbe spora nisu ostvarene pretpostavke propisane odredbom čl.83 i čl.84 u svezi s odredbama čl.108 st.1 ZZK-a, s obzirom da predlagatelj zemljišnoknjižnom prijedlogu nije priložio relevatnte isprave niti je od dopuštenja upisa zabilježbe proteklo deset godina. Brisanje zabilježbe spora propisano je odredbom čl.83 i čl.84 ZZK-a, a predlagatelj upisa nedvojbeno uz zemljišnoknjižni prijedlog nije zemljišnoknjižnom sudu dostavio isprave iz čijeg bi sadržaja proizlazila i utemeljenost prijedloga (čl.108 st.1 ZZK-a). Nadalje Županijski sud zaključuje da neosnovano predlagatelj upisa ukazuje na navodno nezakonito dopušteni upis zabilježbe spora i navodnu nepravilnost rješenja suda, valja odgovoriti da predlagatelj upisa ne može osnovano u ovom postupku žalbenim prigovorima dovoditi u pitanje materijalno pravnu zakonitost rješenja donesenog u drugom zemljišnoknjižnom postupku. Materijalnopravnu zakonitost donesenih sudskih odluka moguće je ispitivati od strane nadležnog suda samo u postupku odlučivanju po dopuštenim pravnim lijekovima izjavljenim u postupku kojim je osporavano rješenje doneseno zaključuje Županijski sud u Splitu u svom drugostupanjskom rješenju.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-555/12 od 08. lipnja 2012.g.
6. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je zabilježba ovrhe na stanu protivnika upisa
176
Prvostupanjskim rješenjem, a na temelju rješenja o ovrsi ovog suda dopuštena je zabilježba spora koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu.
Protiv navedenog rješenja žali se protivnik upisa iz svih žalbenih razloga čl.353 st.1 u vezi čl.381 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje:ZPP) koji se primjenjuje u vezi s odredbom čl.91 st.1 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 137/99, 114/01, 100/04, 107/08, 152/08, 126/10, dalje:ZZK-a).
Žalbu drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je prema odredbi čl.30 st.2 ZZK-a, zabilježba je upis kojim se čini vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama. Zabilježbom se mogu osnivati određeni pravni učinci kad je to predviđeno zakonom. Zabilježbom ovrhe sukladno odredbi čl.79 Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, dalje:OZ) upisuje da je Ovršni sud donio rješenje o ovrsi na nekretnini ovršenika. Zabilježba ovrhe određuje Ovršni sud po službenoj dužnosti čim donese rješenje o ovrsi na nekretnini ovršenika sukladno odredbi čl.89 st.1 OZ-a. Zabilježba ovrhe može se odnositi na cijelu pojedinačnu nekretninu sukladno pravilima koje uređuju vlasništvo i druga stvarna prava iz Zemljišne knjige.
Slijedom navedenog, kad je sud utvrdio da je ovršenik knjižni vlasnik nekretnine i to baš predmetnog stana tada je valjano zemljišnoknjižni sud donio rješenje kojim je dopuštena zabilježba ovrhe na predmetnoj nekretnini zaključno ističe Županijski sud u svom rješenju.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-426/11 od 11. lipnja 2012.g.
7. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog predlagateljice za upis zabilježbe prijedloga radi donošenja privremene mjere
177
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagateljice za upis zabilježbe prijedloga radi donošenja privremene mjere radi ispunjenja ugovora na nekretninama. Protiv ovog rješenja žali se predlagateljica upisa u cijelosti iz razloga propisanih čl.353 st.1 u vezi čl.381 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje:ZPP) koji se primjenjuje u vezi s odredbom čl.91 st.1 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 137/99, 112/01, 100/04, 107/07, 152/08, dalje:ZZK-a) s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu, pobijano rješenje preinači i prihvati prijedlog predlagatelja.
Žalbu predlagateljice drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud, navodi da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kad je odbio prijedlog predlagateljice upisa za zabilježbu radi donošenja privremene mjere glede predmetne nekretnine, jer zemljišnoknjižno sud ne odlučuje, na prijedlog stranka, o zabilježbi privremene mjere, niti je takvo što ZZK predviđeno. O takvom zahtjevu, kako je to ispravno naveo prvostupanjski sud, odlučuje izvanparnični sud u ovršnom postupku. Nadalje Županijski sud navodi da to što u žalbi predlagateljica navodi da se prijedlog ima smatrati kao prijedlog za zabilježbu spora, za navesti je da takvi prijedlog nije naveden u podnesku kojim je predlagateljica tražila zabilježbu, pa o takvom prijedlogu prvostupanjski sud nije mogao ni odlučiti. Slijedom navedenog Županijski sud je stajališta da je prvostupanjski sud dobro postupio kada je odbio prijedlog predlagateljice.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-552/12 od 14. lipnja 2012.g.
8. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je provedba ovršnog rješenja ovog suda, a radi zabilježbe dosude
Prvostupanjskim rješenjem odbijena je provedba rješenja Općinskog suda u Splitu Ovr-3400/00 od 13.rujna 2010.g., a radi zabilježbe dosude.
178
Protiv navedenog rješenja žali se protivnik upisa pobijajući isto zbog žalbenih razloga, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se zabilježi dosuda, a podredno, da se isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Žalbu protivnika upisa drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je Općinski sud zatražio zabilježbu dosude u predmetu pod br. Ovr-3400/00, na nekretninama koje su upisane u zemljišnoj knjizi ovog suda. Ovaj zemljišnoknjižni sud je odbio prijedlog iz razloga što u rješenju Općinskog suda u Splitu nije naložena zabilježba dosude već je određeno da će sud nakon što kupci polože kupovinu, prema izreci rješenja i nakon što rješenje o dosudi postane pravomoćno upisati na ime kupca vlasništvo predmetnih nekretnina.
Slijedom navedenog, a obzirom da nema naloga zemljišnoknjižnom sudu da se dosuda prodanih nekretnina zabilježi u zemljišnim knjigama, upis nije provediv u zemljišnoj knjizi (čl.108 st.2 a u vezi s čl.89 st.1 ZZK-a), zaključuje Županijski sud u obrazloženju svog drugostupanjskog rješenja.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-121/12 od 14. lipnja 2012.g.
9. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog predlagatelja za upis prava vlasništva za predmetne nekretnine
Prvostupanjski sud svojim rješenjem je odbio prijedlog predlagatelja te je zabilježeno odbijanje prijedloga te je zabilježena zabilježba odbijanja prijedlog u zemljišnoj knjizi.
179
Protiv ovog rješenja žali se predlagatelj pobijajući rješenje zbog svih žalbenih razloga iz čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl.91 ZZK-a (nn 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 I 152/08) uz žalbeni prijedlog da se pobijano rješenje preinači.
Žalbu predlagatelja upisa drugostupanjski sud usvaja, te ukida pobijano rješenje prvostupanjskog suda.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je prvostupanjski sud donio rješenje o odbijanju smatrajući da uvidom u isprave priložene u zemljišnoknjižnom spisu Z-1375/10 i Z-20820/10 proizlazi da iste nisu dostatne za uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine budući nije priložena isprava kojom se dokazuje da je ispunjen pravni posao- ugovor o prodaji nekretnine od 08.08.2005.g. Naime, u smislu odredbe čl.6 Zakona o izmjena i dopunama Zakona o vlasništvu id drugim stvarnim pravima (NN 146/8) da je određeno da pravni posao kojim je cilj stjecanje prava vlasništva u RH-a, koji je kao stjecatelj sklopio državljanin ili pravna osoba iz država članica Europske unije do stupanja na snagu istog zakona, će konvalidirati ako je ispunjen i ako su ispunjene opće pretpostavke za valjanost tog pravnog posla, a nije riječ o nekretninama iz čl.358 a st.2 istog Zakona. Nadalje se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi da predlagatelj osnovano osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja upućujući da je u sudskom spisu Z-4065/09 priložen ugovor o kupoprodaji nekretnine iz kojeg je razvidno da su stranke ispunile sve svoje obaveze, te da je za valjanost navedenog pravnog posla trebala jedino suglasnost nadležnog Ministarstva, a koja je u međuvremenu otpala pa da je iz same isprave razvidno da je pravni posao u cijelosti ispunjen.
Slijedom navedenog stajalište je drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju trebalo prihvatiti žalbu predlagatelja upisa kao osnovanu te ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, zaključuje Županijski sud u svom drugostupanjskom rješenju.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-340/12 od 06. lipnja 2012.g.
10. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je upis uknjižbe prava vlasništva posebnog dijela zgrade
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja za uknjižbu prava vlasništva posebnog dijela zgrade koji je zatražen temeljem Nagodbe predlagatelja i Županijskog državnog odvjetništva.
180
Protiv ovog rješenja žali se predlagatelj upis zbog svih žalbenih razloga iz čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10-dalje:ZZK-a), s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje preinači, podredno ukine.
Žalbu predlagatelja upisa drugostupanjski sud usvaja kao osnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je sud prvog stupnja odbio prijedlog predlagatelja upisa za upis uknjižbe prava vlasništva posebnog dijela zgrade, smatrajući da se predmetni upis ne može dopustiti jer da je pisana isprava temeljem koje se među ostalim ispravama, traži provedba upisa i to upravo Nagodba Županijskog državnog odvjetništva potpisana i od strane punomoćnika predlagatelja, a da ista punomoć nije priložena uz prijedlog za upis. Nadalje Županijski sud navodi da se ne može kao pravilan prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju pretpostavki zatraženog upisa uknjižbe, a ovo stoga jer je odredbom čl.53 ZZK-a propisano da kad bi kao temelj dopuštanja uknjižbe trebala poslužiti privatna isprava potpisana po opunomoćniku nužno je da opunomoćenikov potpis na toj ispravi bude ovjeren sukladno čl.52 ovog Zakona, a da se punomoćnik kao takav treba iskazati ili punomoći koja mu je izdana upravo za taj posao (posebna punomoć) ili opća punomoć ili punomoć izdana za tu vrstu poslova (generička punomoć). Dakle jezičnim, gramatičkim ili logičnim tumačenjem navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se sve što je propisano glede valjanosti punomoći odnosi na punomoć osobe čije se pravo ograničuje, opterećuje, ukida ili prenosi na drugu osobu, a ne osobe koja to pravo stječe ili oslobađa tereta ili ograničenja.
Slijedom navedenog Županijski sud zaključuje da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda u smislu odredbe čl.108 ZZK-a, to pobijana odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa je na taj način počinjena bita povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2, pa je stoga valjalo ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, zaključuje Županijski sud u svom rješenju.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-518/12 od 13. lipnja 2012.g.
11. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je upis zabilježbe visećeg spora
Prvostupanjskim rješenjem na temelju primjerka tužbe dozvoljena je zabilježba visećeg spora između tužitelja i tuženika u određenom parničnom postupku, a u pogledu posebnog dijela zgrade.
181
Protiv navedenog rješenja žali se predloženica pobijajući prvostupanjsko rješenje iz svih žalbenih razloga čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10-dalje:ZZK-a), s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje preinači, odnosno ukine.
Žalbu predloženice drugostupanjski sud usvaja kao osnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da iz stanja parničnog spisa (tužbe) proizlazi da je zahtjev tužitelja, ovdje predlagatelja upisa, povrat iznosa dvostruke kapare, s pripadajućim kamatama. Nadalje Županijski sud navodi da je zauzet suprotan stav od stava prvostupanjskog suda jer da gornja utvrđenja ne bi proizlazilo, da se u navedenim okolnostima, glede zemljišnoknjižnog prava pred sudom vodi postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje tog prava. Naime, čl.81 st.1 ZZK-a propisano je da je zabilježba spora, upis, kojim se čini vidljivim da se glede zemljišnoknjižnog prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak, čiji bi ishod mogao utjecat na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje tog prava.
Slijedom navedenog Županijski sud navodi da iz podneska prijedloga kojim se zahtjeva povrat dvostruke kapare odnosno isplata novčanog iznosa ne bi proizlazilo da su ispunjene pretpostavke iz čl.81 ZZK-a, za upis predmetne zabilježbe spora pa stoga nisu niti ostvarene pretpostavke upisa ovog prava u zemljišne knjige, zaključuje Županijski sud u svojoj odluci.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-241/12 od 19. lipnja 2012.g.
12. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je zabilježba spora na nekretnini
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja za upis zabilježbe spora na nekretnini i to na apartmanu izgrađen na zgradi na čest.zgr.2625/963 Z.U.9723 K.O. Grohote, po tužbi tužitelja (predlagatelja)protiv tuženika ovdje protivnika upisa, radi nedopuštenosti ovrhe.
182
Protiv ovog rješenja žali se predlagatelj upisa pobijajući rješenje u cijelosti iz zakonskih razloga propisanih čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10-dalje:ZZK-a) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine te da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.
Žalbu predlagatelja upisa drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da iz spisa proizlazi da predlagatelj zahtjeva upis zabilježbe spora na predmetnom stanu, budući da je pokrenuo parnicu protiv protivnika upisa radi nedopuštenosti ovrhe. Naime, u ovršnom postupku koji se vodi pred ovim sudom izvršena je zabilježba ovrhe pod br.Z-1335/09. Nadalje, Županijski sud ističe da je pravilno postupio prvostupanjski sud kad je odlučio odbiti prijedlog predlagatelja za zabilježbu spora jer se radi o parnici u kojoj se odlučuje o obveznopravnom odnosu između stranka, a ne o stvarnopravnom odnosu, a time ishod postupka ne može utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg i sadržaj tog prava (čl.81 st.1 i čl.82 st.2 ZZK-a).
Slijedom navedenog zaključno se navodi da žalbeni navodi predlagatelja nisu doveli u sumnju zakonitu i pravilnu odluku prvostupanjskog suda, pa je valjalo temeljem odredbe čl.380 toč.2 ZZP-a, u vezi sa čl.91 st.1 ZZK-a, žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, zaključuje Županijski sud u svom rješenju.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-459/12 od 10. svibnja 2012.g.
13. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na stanu na kojem postoji fiducijarni upis
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagateljice upisa, kao neosnovan, te je određena zabilježba odbijanja prijedloga u KPU 5388 K.O. Split.
Protiv ovog rješenja žalbu podnosi predlagateljica upisa pobijajući isto iz svih žalbenih razloga predviđenih čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91,
183
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10-dalje:ZZK-a) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine te da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.
Žalbu predlagateljice upisa drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je pobijanim rješenjem odbijen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu iz razloga što je, prema stavu prvostupanjskog suda, pregledom knjige položenih ugovora i baš KPU 5388 K.O. Split utvrđeno da je predmetni stan upisan kao vlasništvo Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, a kao prethodni vlasnik do podmire novčane tražbine da je upisana fizička osoba, kao potonji vlasnik nakon podmire tražbine, a koja fiducija da je dozvoljena rješenjem ovog suda poslovni broj ZS-557/2000. Nadalje Županijski sud navodi da prvostupanjski sud smatra da prodavatelj nije upisan kao punopravni vlasnik, a predlagateljica da priloženim ispravama nije dokazala pravni slijed stjecanja prava vlasništva od upisanog vlasnika do prodavatelja, pa je pozivom na odredbu čl.40 i čl.41 ZZK-a, odbio prijedlog predlagateljice.
Slijedom navedenog Županijski sud ističe da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio prijedlog predlagateljice upisa. Naime, u trenutku zaprimanja prijedloga Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb već je bila upisana kao punopravni vlasnik nad predmetnom nekretninom. Osim toga, iz priloženih ugovora, suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi da je predmet istog upis potonjeg vlasništva, zaključuje Županijski sud u svom obrazloženju.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-326/12 od 25. travnja 2012.g.
14. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je provedba rješenja Trgovačkog suda br.XIVSt-97/11 od 24.listopada 2011.g.
Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog stečajnog vjerovnika „Sanit gradnja“ d.o.o. te je odlučeno da nema mjesta zabilježbi odbijanja prijedloga. Protiv navedenog rješenja žali se stečajni vjerovnik pobijajući isto iz svih žalbenih razloga predviđenih čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje: ZPP), a u svezi s
184
odredbom čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10-dalje:ZZK-a) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine.
Žalbu drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je Trgovački sud u Splitu dostavio ovom sudu radi provedbe rješenja br.XIVST-97/11 od 24.10.2011.g. Nadalje se navodi da je u konkretnom slučaju riječ o situaciji iz čl.108 st.2 ZZK-a, kojom odredbom je propisano da kada zemljišnoknjižni upis određuje drugi sud ili drugo nadležno tijelo, a ne zemljišnoknjižni sud, zemljišnoknjižni sud će se ograničiti na ispitivanje jeli upis odredilo nadležno tijelo, te je li upis provediv, s obzirom na stanje zemljišne knjige, a glede ostalih pretpostavki odlučuje onaj sud ili drugo tijelo koje upis dopušta. Stoga i po mišljenju Županijskog uda uz Splitu navedeno rješenje Trgovačkog suda ne udovoljava uvjetima iz citirane odredbe ZZK-a. Naime, u istom nisu navedene oznake nekretnina u odnosu na koje bi se imalo provesti navedeno rješenje, a također nije ni određena ni vrsta zemljišnoknjižnog upisa.
Slijedom navedenog Županijski sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio provesti uvodno citirani prijedlog te dodatno ističe da je zemljišnoknjižni postupak strogo formalni postupak u kojem je nastupanje pravnih učinaka zemljišnoknjižnog upisa uvjetovano ispunjenjem određenih pretpostavki. Za dozvolu i provedbu zemljišnoknjižnog upisa, te za nastupanje pravnih učinaka tog upisa, moraju se ispuniti određene opće i posebne pretpostavke upisa, zaključuje Županijski sud u Splitu u obrazloženju svog rješenja.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-458/12 od 10. svibnja 2012.g.
15. SENTENCA: Predmet zemljišnoknjižnog zahtjeva je prijedlog upisa ugovora o doživotnom uživanju
Prvostupanjskim rješenjem dozvoljen je upis ugovora o doživotnom uživanju (ius habitatio).
Protiv ovog rješenja žali se pravni srodnik primatelja uzdržavanja, ne navodeći određeno žalbene razloge, ali iz sadržaja žalbe razabire se da isti ističe žalbene razloge iz čl.353 toč.2 i toč.3 Zakona o parničnom postupku (NN br.53/91, 91/92, 112/99,
185
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl.91 Zakona o zemljišnim knjigama (NN br.91/96, 68/98, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10-dalje:ZZK-a) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine.
Žalbu drugostupanjski sud odbija kao osnovanu.
U svom obrazloženju drugostupanjski sud navodi da je temeljem ugovora od 04.10.2010.g. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom br. Ov-1052/10, te Punomoći od 04.10.2010.g. dozvoljen uknjižba prava doživotnog uživanja na teret posebnog dijela zgrade sagrađene na čest.zgr.4891 Z.U.1007 i to baš dvosobnog stana s nusprostorijama. U smislu čl.52 ZZK-a zemljišnoknjižni sud će dopustiti uknjižbu samo na temelju javnih ili privatnih isprava na kojima je istinitost potpisa ovjerovljena na način propisan posebnim zakonom. Nadalje se navodi da je predmetni ugovor na temelju kojeg se traži uknjižba prava doživotnog uživanja (ius habitatio) jest privatna isprava na temelju koje se može dopustiti uknjižba doživotnog uživanja. Nadalje Županijski sud ističe da navedena isprva ispunjava i ostale pretpostavke propisane za njenu valjanost, a predviđene odredbom čl.54 ZZK-a to jest točnu oznaku nekretnine glede koje se zahtjeva upis, kao i bezuvjetnu izričitu izjavu onog kojeg se pravo opterećuje da pristaje na pravo doživotnog uživanja.
Slijedom navedenog Županijski sud zaključuje da je zemljišnoknjižni postupak strogo formalno postupak u kojem je nastupanje pravnih učinaka zemljišnoknjižnog upisa uvjetovano ispunjenjem određenih pretpostavki. Za dozvolu i provedbu zemljišnoknjižnog upisa te za nastupanje pravnih učinaka kod tog upisa moraju se ispuniti određene opće i posebne pretpostavke upisa koje su u konkretnom slučaju ispunjene, zaključuje u obrazloženju svog rješenja Županijski sud u Splitu.
Odluka Županijskog suda u Splitu Gžzk-364/12 od 26. travnja 2012.g.
186