oko reporter o ratnim zločinimabih. u ovom broju, izme đu ostalog, donosimo sažetke najnovijih...

OKO Reporter o ratnim zločinima

Broj 12

Proljeće/ljeto 2010 Одсјек Кривичне Одбране Odsjek Krivične Odbrane CRIMINAL DEFENCE SECTION

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA

(2010) 12 OKO RRZ 2

Uvod NAPOMENA: OKO Reporter je kvartalna publikacija, koja nije indeksirana u relevantnim bibliografskim bazama podataka i ne podliježe naučno-izdavačkim standardima vezanim za recenziju i kategoriziranje u naučni rad. OKO Reporter sadrži nekategorizirane radove (prikazi, izvještaji, informacije) te autorska djela koja po svojim karakteristikama spadaju u pravno-istraživačke priloge iz struke, čija je jedina namjera informisanje branilaca i deseminacija podataka relevantnih za kvalitativno unaprijeđenje odbrana u predmetima ratnih zločina pred Sudom BiH. U ovom broju, između ostalog, donosimo sažetke najnovijih odluka Suda BiH, izvještaje sa seminara kontinuirane stručne edukacije održanih u drugom kvartalu 2010. godine, te članke o primjenjivom pravu pred Sudom BiH.

Nadamo se da će vam ovaj broj Reportera biti koristan i očekujemo vaše prijedloge i sugestije za naredna izdanja.

Redakcija

Jasmina Pjanić Njuhović, glavni i odgovorni urednik

Džanela Salkić Mršević, izvršni urednik

OKO Reporter o ratnim zločinima

Odsjek krivične odbrane (OKO)

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

[email protected]

www.okobih.ba

+387 33 560 260

Saradnici

Zahvaljujemo se pravnicima i pripravnicima OKO-a koji su učestvovavali u pripremi ovog broja. Zahvaljujemo se i autorima stručnih članaka, koji su dali saglasnost za objavljivanje članaka u OKO Reporteru.

Prijava i objava članaka

Vaši članci o aktuelnim pitanjima i dešavanjima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, od značaja za unaprijeđenje rada branilaca i odbrane predmeta ratnih zločina su dobrodošli. Za detalje, molimo kontaktirajte urednika.

Citiranje

OKO Reporter o ratnim zločinima može se citirati i to po godini, broju izdanja i stranici. Ova stranica u verziji na lokalnom jeziku je citirana kao (2010) 12 OKO RRZ 2, a ekvivalent na engleskom jeziku je (2010) 12 OKO WCR 2.

Sadržaj

Novosti

Seminar “Vještine obrazlaganja pravnih argumenata” 3

Seminar “Vidovi učešća u izvršenju KD” 6

Seminar “Genocid i genocidna namjera” 10

Seminar “Zakonitost dokaza” 15

Kriteriji za stavljanje na listu 19

Članci i informacije

Sporazum o priznanju krivnje 20

Zaštita svjedoka u predmetima RZ 28

Standardi dokaza u predmetima RZ 36

Preporuka knjige autora Guenael Mettraux 43

Izvještaji o predmetima

ESLjP, predmet Sejdić i Finci protiv BiH 44

Ustavni sud BiH, predmet Samardžić 46

Sud BiH, predmet Stupar 48

Hrvatska protiv Vasiljković Dragana 49

Švicarska protiv George W. Bush 50

Hrvatska protiv Glavaš Branimir 50

3

OKO WAR CRIMES REPORTER

(2010) 12 OKO WCR

Vještine obrazlaganja pravnih argumenata Izvještaj sa seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, pripremila Jasenka Ferizović

Prvi ovogodišnji seminar kontinuiranog stručnog usavršavanja u organizaciji Odsjeka krivične odbrane održan je 09. aprila na temu „Vještine obrazlaganja pravnih argumenata“. Predavač je bio međunarodni sudija Suda BiH gospodin Philip Weiner, čije izlaganje je i ovaj put izazvalo oduševljenje učesnika seminara.

U prvom dijelu predavanja sudija Weiner govorio je o pisanju žalbenih podnesaka, skrenuvši učesnicima pažnju na greške koje podnosioci istih najčešće prave, a koje obično rezultiraju odbijanjem žalbe kao neosnovane. Naglasio je da je za apelaciono vijeće ključno da li je žalilac uspio pokazati da je povreda na koju se poziva bila bitna i da je kao takva utjecala na odluku suda. Takođe, posavjetovao je advokate da, ukoliko se žale na nešto što je već presuđeno, moraju pokazati da se radi o situaciji koja je drugačija od predmeta u kojem je prvobitna odluka donesena. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće u predmetu Tužilaštvo protiv Todorovića i Radića1 postavilo određene standarde koji su formulisani u paragrafu 22. Drugostepene presude koji glasi: „Žalbeno vijeće zaključuje da je ovaj žalbeni prigovor očigledno neosnovan. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ranije razmatrao učešće međunarodnih sudija u postupku pred Sudom BiH u svojoj odluci u predmetu Maktouf2. Odbrana nije iznijela nikakva dodatna pitanja niti argumente koji bi naveli Žalbeno vijeće da ponovo razmotri primjenu zaključka Ustavnog suda u ovom postupku. Štaviše, odbrana nije utvrdila nikakve konkretne činjenice ni događaje koji bi legitimno pokrenuli pitanje u vezi sa nepristrasnošću Pretresnog vijeća3. Prema tome, ovaj žalbeni prigovor se odbija bez dalje rasprave.“ Sudija Weiner je u nastavku ukazao na još jednu grešku koju bi podnosioci žalbe posebno trebali izbjegavati, a to je netačno citiranje zakona koje, osim što se automatski odbija, može rezultirati gubitkom kredibiliteta apelanta pred sudom. U vezi s tim predavač se pozvao na paragraf 36. pomenute presude Apelacionog vijeća u predmetu Tužilac protiv Todorovića i Radića u kojem stoji: „Žalbeno vijeće zaključuje da je odbrana netačno citirala zakon. Član 86. stav 9. ZKP BiH, zajedno sa članom 262. ZKP BiH, reguliše način na koji svjedoci mogu biti ispitivani za vrijeme sudskog postupka, izričito predviđajući da se u toku ispitivanja može izvršiti suočavanje svjedoka. Nadalje, prema članu 239. ZKP BiH, obaveza je, kao i opšte ovlaštenje predsjednika vijeća „da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine (...).“ Stoga je i logična odluka Apelacionog vijeća izrečena u slijedećem paragrafu kojom se pomenuti žalbeni prigovor odbija kao neosnovan4. Predavač je učesnicima dao statistički podatak prema kojem je postotak uspješnosti žalbi pred Sudom BiH 40% - 60%, dok je taj postotak u zemlji iz koje on dolazi samo 5%, što znači da kvalitetan žalbeni podnesak ima veoma velike šanse da bude uvažen i da rezultira ili ukidanjem ili preinačenjem presude u korist žalioca. U tom kontekstu, još jedan preduslov da bi žalbeni razlozi mogli biti uzeti u razmatranje jeste taj da žalilac treba objasniti u čemu se ogleda greška pretresnog vijeća i na koji način je ta greška utjecala na donošenje presude. Ovo je sudija Weiner potkrijepio paragrafom 50. već citirane presude Apelacionog vijeća u predmetu X-KRŽ-07/382 koji glasi: „Ipak, Žalbeno vijeće nalazi da pogrešno prihvatanje utvrđenih činjenica od strane Žalbenog vijeća iz presude Pretresnog vijeća u predmetu Krajišnik nije nanijelo štetu jer ono ne čini presudu nepravilnom. Drugim riječima, iako je Pretresno vijeće neopravdano primijenilo član 4. Zakona o ustupanju, ta greška nije negativno uticala na donošenje zakonite i pravilne presude.“

Sudija Weiner je u nastavku izlaganja govorio o tome koliko je ulaganje prigovora tokom prvostepenog postupka važno za donošenje odluke u postupku po žalbi, pa je učesnicima sugerisao da, uvijek kada smatraju da za to ima osnova, pa i onda kada su sigurni da pretresno vijeće neće prihvatiti prigovor, isti ulože na zapisnik i time zaštite interese svojih branjenika u žalbenom postupku. Naime, nije korektno očekivati od žalbenog vijeća da razmatra navode žalioca da je došlo do kršenja neke od zakonskih odredbi ili u vezi sa nezakonitošću nekog dokaza, ukoliko sam žalilac nije našao za shodno da u toku postupka pred pretresnim vijećem istakne svoj prigovor. Veoma je važno i to da strana koja prigovara svoj prigovor obrazloži i ukaže zbog čega je on važan za njenu strategiju u tom predmetu.

1 X-KRŽ-07/382 2 Abduladhim Maktouf, AP – 1785/06 (Ustavni sud BiH), Rješenje o prihvatljivosti i osnovanosti žalbe na presudu Suda Bosne i Hercegovine („Rješenje u predmetu Maktouf“), 30. mart 2007, paragraf 47. 3 Vidi dole paragrafe 48, 52, 54 (presude Žalbenog vijeća) 4 Para. 37. presude Apelacionog vijeća u predmetu Tužilac protiv Todorovića i Radića: „Dakle, Žalbeno vijeće zaključuje da je ovaj žalbeni prigovor neosnovan i isti se stoga odbija.“


(2010) 12 OKO RRZ 4

U daljem toku izlaganja predavač je govorio o standardima za odlučivanje po žalbi u vezi sa žalbenim osnovom koji se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje5, pa je citirao paragrafe 85. i 89. Presude Apelacionog vijeća u predmetu Tužilac protiv Todorovića i Radića. Prema paragrafu 85., „standard koji žalbeno vijeće treba primijeniti prilikom preispitivanja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jeste utemeljenost“, dok u paragrafu 89. stoji sljedeće: „U odnosu na neposredne i posredne dokaze Ustavni sud naglašava da dokazivanje činjenica putem posrednih dokaza nije samo po sebi u suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja, u skladu sa članom 6. stav 1. EKLJP. Međutim, dokazanost činjenice putem posrednih dokaza mora se utvrditi izvan svake razumne sumnje, gdje mora postojati čvrsta i logična povezanost tako da činjenični zaključak pretresnog vijeća bude jedini mogući zaključak na osnovu dokaza. Kriterij koji se primjenjuje jeste razumna sumnja. Vrlo rijetko se činjenica može dokazati izvan svake sumnje. Svakako, kao kada se sastave svi dijelovi neke slagalice, ponekad posredni dokazi mogu biti uvjerljiviji od svjedočenja neposrednog očevica koje može biti podložno varljivosti ljudske percepcije.“ Dakle, da bi žalba po ovom osnovu bila uvažena, žalilac mora pokazati kako metod koji je koristilo pretresno vijeće pri donošenju određenog zaključka nije bio razuman. To praktično znači da podnosilac žalbe ne bi u svom podnesku trebao ponavljati ocjenu činjeničnog stanja koju je iznio u svojoj završnoj riječi, a koja ocjena je različita od one do koje je došlo pretresno vijeće u prvostepenoj presudi, već se treba usredotočiti na to da argumentovano ospori metod rezonovanja prvostepenog vijeća. Ovo potvrđuje i paragraf 125. Drugostepene presude u predmetu Todorović i Radić u kojem se navodi: „Žalbeno vijeće zaključuje da odbrana nije pokazala da je činjenični nalaz Pretresnog vijeća neopravdan. Pretresno vijeće je razmotrilo nedosljednosti na koje je ukazala odbrana i potom izrazilo svoje uvjerenje da ove nedosljednosti ne dovode u pitanje činjenice koje su bile predmet svjedočenja i da su iskazi ovih svjedoka na glavnom pretresu bili vjerodostojniji. Odbrana se nije bavila obrazloženjem Pretresnog vijeća nego je samo tvrdila da svjedoci nisu vjerodostojni zbog pomenutih nedosljednosti. Ovaj argument nije dovoljan da bi doveo u pitanje opravdanost utvrđenja do kojeg je došlo Pretresno vijeće.“

Sudija Weiner je sugerisao učesnicima da proučavaju i prate razvoj sudske prakse kako domaćih sudova, tako i Evropskog suda za ljudska prava jer je krivični postupak u BiH veoma blizak common law sistemu, što znači da ranije odluke sudova, bez obzira što to nije eksplicitno navedeno u zakonu, imaju veliki značaj za odlučivanje u novim predmetima. Osim toga, posavjetovao je advokate da se, barem kada su u pitanju ratni zločini, koriste i stručnom literaturom, obzirom da je sudska praksa u toj oblasti dosta ograničena i svodi se uglavnom na aktivnosti Međunarodnog vojnog suda u Nirnbergu, Međunarodnog vojnog suda za Daleki Istok, te na aktivnosti Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu MKSJ), odnosno Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu. U vezi sa korištenjem sudske prakse, predavač je učesnike posavjetovao da u žalbenim podnescima citiraju relevantne presude i da činjenično stanje iz predmeta u kojem postupaju porede sa onim iz citirane presude, te ih je ohrabrio da se pozivaju i na stručne članke i druge naučne i stručne publikacije.

Sudija je dalje naglasio da je jedna od odlika dobre žalbe i njena jednostavnost, pa je u tom kontekstu dao nekoliko savjeta koji će, ukoliko se po njima postupi, žalbu učiniti preglednom i jasnom. Prvo na šta žalioci trebaju obratiti pažnju jeste izgled naslovne strane žalbenog podneska, pri čemu je predavač za primjer uzeo izgled naslovnih strana podnesaka koji se ulažu u postupcima pred MKSJ, a na osnovu kojih i apelaciona vijeća Suda BiH odnedavno sačinjavaju naslovne strane svojih presuda. Dalje, žalbeni podnesak treba podijeliti po paragrafima, što je posebno bitno s obzirom da u apelacionim vijećima još uvijek ima međunarodnih sudija koji dobivaju prevode žalbenih podnesaka koji se po broju strana razlikuju od originalnih podnesaka na domaćim jezicima. Upravo se stoga nerijetko dešava da se sjednica apelacionog vijeća odvija usporeno jer se međunarodnim sudijama teško snaći kada se neka od strana u postupku referira na određenu stranu podneska koja ne odgovara strani prevedenog podneska koje oni imaju pred sobom. Korisno je i to da žalioci sačine sadržaj žalbe, posebno ako se radi o obimnijim žalbenim podnescima, te da žalbu podijele ne samo po paragrafima već i po žalbenim osnovima i podosnovima kako bi podnesak bio što pregledniji. Osim toga, kod pozivanja na iskaz svjedoka potrebno je u fusnoti naznačiti datum svjedočenja dotičnog svjedoka, pa čak i oznaku minutaže na audio zapisima sa ročišta kako bi se olakšao i ubrzao rad apelacionog vijeća, kao što je kod citiranja dijela presude potrebno naznačiti stranicu ili paragraf iste, odnosno kod pozivanja na neki materijalni dokaz treba navesti oznaku i broj pod kojim je taj dokaz zaveden u spis predmeta.

Predavač je posebno naglasio važnost pripreme za bilo koju radnju u postupku, a posebno za pisanje žalbenog podneska. Sugerisao je učesnicima da zapisnike ne tumače pogrešno, da paze na citiranje, da se ne bave argumentima koji nisu predmet rasprave, a posebno da ne ponavljaju svoju završnu riječ jer je apelacioni podnesak po svojoj prirodi podnesak koji treba da se bavi pitanjima pravnog karaktera. Osim toga, treba izbjegavati korištenje nepreciznih termina kao i nepotrebna ponavljanja, zatim iznošenje vlastitog mišljenja.

5 Član 299. ZKP BiH

5


(2010) 12 OKO WCR

Korisno je na početku podneska potcrtati ključne argumente, a one manje jake iskoristiti u nastavku žalbe. Takođe, vrijeme između ulaganja žalbenog podneska i održavanja sjednice apelacionog vijeća treba iskoristiti za dodatno razvijanje strategije, upoznavanje sa novom sudskom praksom i pripremanje izlaganja žalbe. U vezi ovog posljednjeg, sudija je objasnio prisutnim da čitanje žalbenog podneska na sjednici apelacionog vijeća može imati samo negativan efekat, pa je posavjetovao prisutne da radije ukratko iznesu svoje najjače argumente. Napomenuo je i to da branioci uvijek trebaju biti svjesni mogućnosti da im na sjednici apelacionog vijeća neki od članova vijeća postavi pitanje, čime je dodatno naglasio važnost dobre pripreme. Naravno, može se desiti da žalilac u tom trenutku ne može dati odgovor na postavljeno pitanje, ali može zamoliti da mu se ostavi rok kako bi u pismenoj formi dostavio svoj odgovor. U vezi sa pripremom, predavač je istakao važnost vježbe usmenog izlaganja bilo pred ogledalom ili pred nekim od kolega, kao i važnost „upoznavanja“ članova apelacionog vijeća kroz njihove prethodne odluke, izdvojena mišljenja, objavljene publikacije iz kojih se može doći do zaključka na koji način razmišljaju i šta im je bitno, čime se može steći dodatna prednost. U nastavku predavanja sudija Weiner je sa učesnicima seminara razgovarao o pisanju žalbe na rješenje o određivanju mjere pritvora, nakon čega je uslijedila analiza hipotetičkog slučaja i vježba. U posljednjem dijelu seminara kroz simulaciju suđenja analizirane su vrste prigovora, te je predavač u vezi s tim dao par korisnih savjeta i napomena. Tako je sudija prigovore klasificirao na slijedeći način: a. Prigovor koji se ulaže kada suprotna strana postavi složeno pitanje, tj. pitanje koje u sebi sadrži više podpitanja b. Prigovor nagađanja – ulaže se kada svjedok umjesto neposrednih zapažanja iznosi svoje mišljenje i zaključke. c. Prigovor koji se ulaže kada svjedok svjedoči o razlozima zbog kojih je neko treće lice postupilo ili nije postupilo na određen način d. Prigovor „osvježavanja pamćenja“ – ulaže se kad suprotna strana ne poštuje uobičajenu proceduru osvježavanja sjećanja. U tom smislu ne treba nikada dopustiti svjedoku da tokom svjedočenja čita svoj ranije dati iskaz. e. Prigovor relevantnosti f. Prigovor „rekla – kazala“ – ovdje je predavač napomenuo da se ova vrsta prigovora pred sudovima u BiH ne uvažava. g. Prigovor na odgovor svjedoka koji nije odgovor na pitanje koje mu je prethodno postavljeno. h. Prigovor „pitano-odgovoreno“ Završno izlaganje odnosilo se na unakrsno ispitivanje, pa je predavač prisutne podsjetio da ono ima višestruki značaj koji obuhvata neutralizaciju dokaza suprotne strane, dobivanje odgovora u prilog vlastitih tvrdnji, naglašavanje grešaka suprotne strane, te dovođenje u pitanje kredibiliteta svjedoka ili vještaka. Rekao je kako smatra da je član 262. Zakona o krivičnom postupku BiH koji se, između ostalog, odnosi i na unakrsno ispitivanje veoma loše jezički formulisan, što često izaziva nedoumice u pogledu pitanja koja su dopuštena, odnosno koja nisu dopuštena tokom unakrsnog ispitivanja. Po njegovom viđenju, tokom unakrsnog ispitivanja trebala bi biti dopuštena sva pitanja koja imaju veze sa onim što je bilo predmet direktnog ispitivanja, zatim pitanja u korist vlastitih tvrdnji strane koja unakrsno ispituje, kao i pitanja u vezi sa historijskim činjenicama i pozadinom slučaja. Istakao je da je pomenuto pravilo o unakrsnom ispitivanju na način na koji se ono najčešće tumači veoma neekonomično i sa finansijskog i sa vremenskog aspekta jer zahtijeva da se isti svjedoci pozivaju više puta. Na kraju seminara učesnici su predavača nagradili aplauzom, a on im se zahvalio na povjerenju koje su mu ukazali došavši na seminar i na pomnoj pažnji s kojom su pratili njegovo izlaganje.


(2010) 12 OKO RRZ 6

Vidovi učešća u izvršenju KD Izvještaj sa seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, pripremila Đana Tešnjak

Rukovodeći se velikim interesom i potrebom domaćih advokata da unaprijede svoje vještine i steknu znanje u pogledu teme naznačene u naslovu ovog teksta, Odsjek krivične odbrane (OKO) je po prvi put organizirao jednodnevni seminar na ovu temu u Sarajevu dana 23.04.2010. godine.

Predavač je bila eminentna i uvažena gošća, g-đa Azra Miletić, sutkinja Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, koja se kroz predavanje fokusirala na modele odgovornosti, te u vezi s tim uporednu praksu Suda BiH i MKSJ-a.

Saučesništvo

U prvom dijelu izlaganja na temu “Oblici učešća u izvršenju krivičnog djela”, naznačeni su određeni teorijski pojmovi, kao što su saučesništvo koje se u krivičnom pravu definiše kao izvršenje krivičnih djela od strane više lica. Postoje dvije izdvojene teorije saučesništva, i to: principalna i akcesorna teorija.

Principalna teorija odnosno teorija o nezavisnosti saučesništva otklanja njihovo diferenciranje i sve saučesnike načelno izjednačava tretirajući ih sve kao izvršioce. Ova teorija je u karakteristična za anglosaksonski pravni sistem, i iz njenih postavki nastala je doktrina udruženog zločinačkog poduhvata. Ova teorija saučesništva je istovremeno i negacija saučesništva, jer ukoliko sve učesnike rangira kao izvršioce, postavlja se pitanje da li je uopšte moguće govoriti o saučesništvu, obzirom da svi saučesnici nisu nužno i izvršioci djela, već mogu biti saizvršioci, podstrekači, odnosno pomagači.

Diferencirajuće shvatanje saučesništva prepoznaje glavnog saizvršioca kao autora djela i druge učesnike u krivičnom djelu koji preduzimaju neke radnje koje su kauzalno povezane sa njegovim ostvarenjem, ali ne predstavljaju radnje izvršenja iz zakonskog opisa bića krivičnog djela.

Dakle, ako svi učesnici učestvuju u preduzimanju radnje izvršenja radi se o saizvršiocima ili saizvršilačkom saučesništvu, što je saučesništvo u širem smislu. Saučesnici u užem smislu su oni učesnici u izvršenju krivičnog djela koji preduzimaju radnje koje se nalaze van zakonskog opisa krivičnog djela, a to mogu biti radnje kojima se drugo lice navodi na izvršenje djela (podstrekači) ili radnje kojima se samo pomaže njegovo izvršenje (pomagači).

Nadalje, potrebno je prethodno objasniti pojam izvršioca kako bi se na lakši način shvatio pojam saučesnika. Pojam izvršioca se uvijek vezuje za zakonsko biće krivičnog djela, za onoga ko je nosilac radnje izvršenja, potpuno ili djelimično. Zakon kod opisa određenog krivičnog djela uvijek ga označava sa riječju “ko nešto učini”. U opštem dijelu ne postoji opis pojma izvršioca, obzirom da je on potpuno implementiran u obilježjima bića svakog posebnog krivičnog djela.

Saizvršioci1 su saučenici u širem smislu, obzirom da su oni saizvršioci u svome djelu. Od saizvršilaca se zahtijeva da na osnovu zajedničke odluke svjesno i voljno izvrše određeno krivično djelo. Zajednička odluka o djelu znači da na strani svakog saizvršioca postoji svijest i volja o izvršenju krivičnog djela. Dakle, postoji svjesnost i htijenje izvršenja djela, da se djeluje sa drugim u ostvarenju zajedničkog kriminalnog plana. Iz ovoga proizilazi i pitanje da li postojanje zajedničke odluke podrazumijeva i postojanje zajedničkog dogovora da se zajednički izvrši dato djelo. U praksi postoji shvatanje da zajednička odluka može biti i usputna. Dakle, može da postoji i prećutni dogovor, zatim dogovor nastao konkludentnim radnjama, te je zapravo takva odluka zajednička.

Prvi oblik saučesništva predstavlja radnju podstrekavanja2. Podstrekavanje mora da bude usmjereno na određeno krivično djelo određenog počinioca. Učinilac ne mora biti individualno određen, niti treba da bude lično poznat podstrekaču, dovoljno je da je podstrekač svjestan kruga lica koja su na neki način odrediva i povezana, te da je neko od njih potencijalni izvršilac. Nadalje, ako se navođenje odnosi na krug lica koja nisu u navedenom smislu povezana, odnosno koja nije moguće odrediti, podstrekavanje neće postojati. Međutim, može se raditi o postojanju nekog posebnog krivičnog djela, npr. podstrekavanje na izvršenje genocida i ratnih zločina, kao posebnog krivičnog djela. Da bi neko odgovarao za podstrekavanje, djelo mora biti izvršeno sa umišljajem. Nehatno podstrekavanje koje može biti učinjeno nije kažnjivo, jer bi to bilo nedopustivo proširivanju krivične odgovornosti, ali je pri tome dovoljan i eventualni umišljaj odnosno pristajanje na posljedicu, koja u

1 Član 29. Krivičnog zakona BiH 2 Član 30. Krivičnog zakona BiH

7


(2010) 12 OKO WCR

ovom slučaju i jeste izvršenje krivičnog djela od strane drugog lica. Dakle, umišljaj treba da obuhvati sva bitna obilježja krivičnog djela na koje se podstrekava, kao i kod izvršioca, ali ne mora obuhvatiti pojedinosti i detalje. Ako je podstrekač ostao u pokušaju, onda će se kazniti za pokušaj djela, što znači da se njemu kazna može ublažiti, kao što to zakonodavac i predlaže.

Drugi oblik saučesništva u užem smislu jeste pomaganje3. Pomaganje predstavlja takav oblik saučesništva koji se sastoji u preduzimanju radnji kojima se daje doprinos, dakle omogućava izvršenje krivčnog djela koje čini drugo lice. Naime, to su radnje kojima se doprinosi ili podupire izvršenje krivičnog djela, daje podrška krivičnom djelu, te pomagač niti djelimično ne učestvuje u izvršenju krivičnog djela, on je samo saučesnik u tuđem djelu, djelu koje ostvaruje neko drugi. Pomaganje, za razliku od podstrekavanja, može biti izvršeno i nečinjenjem, dakle u propuštanju preduzimanja dužne radnje kako bi se pomoglo drugome u izvršenju krivičnog djela. Na primjer, praksa navodi slučajeve čuvara koji ne zatvori skladište, te na taj način omogući nekome da izvrši odrđeno krivično djelo, odnosno druge slične radnje.

Pomaganje je moguće i kod krivičnih djela nečinjenja i kod krivičnih djela koja mogu izvršiti samo određena lica, pa se takvo pomaganje tretira kao psihičko pomaganje. Takvo pomaganje se svodi na jačanje volje počionioca koja se prema zakonskom tekstu može sastojati u vidu davanja savjeta, uputstava kako da se izvrši krivično djelo ili unaprijed obećanom prikrivanju krivičnog djela.

Fizičko pomaganje je pružanje materijalne i fizičke podrške u izvršenju određenog djela. Kada se govori o psihičkom pomaganju (podupiranje, davanje savjeta i uputstava itd.), može se reći da takva radnja može ponekad da graniči sa radnjom podstrekavanja. Pomaganje može prethoditi samom izvršenju krivičnog djela, istovremeno sa odvijanjem radnji izvršenja ali i nakon preduzimanja radnji izvršenja prije nastupjele posljedice, tzv. međupomoć, odnosno i poslije dovršenja djela u formalnom smislu, sve do njegovog dovršenja u materijalnom smislu.

Što se tiče pomaganja nakon izvršenja krivičnog djela, takvi oblici predstavljaju radnje prikrivanja i sakrivanja, te su obično označene kao podržavanje, pogodovanje ili atakovanje, i to samo ako je takvo ponašanje bilo unaprijed obećano. Stoga, samo takvo obećanje predstavlja psihičko pomaganje iz čega proizilazi da nema radnje pomaganja kada je djelo u materijalnom smislu dovršeno. Izuzetak jeste navedeno pomaganje ali samo kod unaprijed obećanog pomaganja koje se onda svodi u stvari na psihičko pomaganje. Navedena radnja sama po sebi nije kažnjiva, ali jeste kažnjiva ako je unaprijed obećana kao psihičko pomaganje. Kao i kod podstrekavanja, za postojanje i kažnjavanje pomaganja, potrebno je da je izvršilac učinio krivično djelo, odnosno da ga je pokušao ili da je preduzeo kažnjive pripremne radnje, te je takvo pomaganje kažnjivo kod svih djela bez obzira na propisanu kaznu.

Granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika4 propisane su na način da je saučinitelj krivično odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja.

Kao primjer za saučinitelja koji je krivično odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata navodi se situacija kada radnci na građevinskim poslovima, koji prilikom obavljanja građevinskih poslova, bacaju materijal pored zgrade, te se može reći da oni na takav način postupaju nehatno u odnosu na posljedicu koja može nastupiti eventualnim povrjeđivanjem lica koja u datom trenutku prolaze pored navedene zgrade. Dakle, situacija iz navedenog primjera se veoma rijetko može pronaći u praksi, te bi se takva radnja mogla nazvati saizvršilaštvom u nehatnom izvršenju krivičnog djela. Pravilo odgovornosti saučesnika u granicama umišljaja je specifično, dakle osnov kažnjavanja saučesnika nalazi se u njegovom doprinosu ostvarenja djela, dakle u njegovom sopstvenom nepravu i krivici, te se ono aktivira sa zadrškom, imajući u vidu da je akcesorne prirode, tek sa izvršenjem glavnog krivičnog djela odnosno ulaskom u glavnu zonu izvršenja krivičnog djela. Nadalje, subjektivni osnov kažnjivosti njihovih radnji, odnosno njihova krivica se procjenjuje zavisno od krivice izvršioca, iz čega proizilazi da svako odgovara u granicama svoga umišljaja.

Udruženi zločinački poduhvat

Prema praksi Haškog tribunala, a u novije vrijeme i prema praksi sudova BiH, određenje pojma udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) definiše se na način da lice koje sa namjerom učestvuje u krivičnom djelu, može prema doktrini udruženog zločinačkog cilja biti saizvršilac u izvršenju krivičnog djela.

Dakle, prema doktrini UZP-a, pojedinac može biti odgovoran kao saizvršilac za sve zločine vezane za postojanje zajedničkog plana, namjere ili cilja koji se tiče ili uključuje počinjenje djela predviđenog Statutom, ako optuženi učestvuje sa drugima u zajedničkom planiranju. Međunarodno običajno pravo također opisuje ovaj pojam, te će biti potrebno povući paralelu između prakse u BiH i međunarodnog običajnog prava.

U presudi Tadić pojam UZP je objašnjen na način da su sudije uvele tumačenje navedene doktrine, kao što slijedi: “Razumno je da se Statut ne ograničava na tome da pruži nadležnost nad osobama koje planiraju,

3 Član 31. Krivičnog zakona BiH 4 Član 32. KZ BiH


(2010) 12 OKO RRZ 8

podstiču, naređuju i fizički počinjavaju zločin ili na drugi način pomažu i podržavaju njegovo planiranje, pripremu ili izvršenje. Statut ne isključuje one modalitete učestvovanja u počinjenju zločina, do kojih dolazi kada nekoliko osoba zajedničkom nakanom preduzima zločinačku aktivnost koju onda izvode bilo svi zajedno, bilo neki članovi te grupe osoba. Ko god doprinosi počinjenju zločina od strane grupe osoba ili nekih članova te grupe u izvršenju zajedničke kriminalne nakane, može se smatrati krivično odgovornim uz izvjesne uslove koji su niže navedeni”.

Postoje tri oblika UZP-a:

1. osnovni oblik udruženog zločinačkog poduhvata

2. “sistemski” oblik udruženog zločinačkog poduhvata

3. “prošireni” vid zajedničkog zločinačkog poduhvata

Razlika između UZP-a i radnje pomaganja i podstrekavanja:

Pomagač i podržavalac izvršava djela konkretno usmjereno na pomaganje, ohrabrivanje ili davanje moralne podrške počinjenju nekog konkretnog krivičnog djela bez obzira o kojem se krivičnom djelu radi. Podrška ima značajnog učinka na počinjenje krivičnog djela. Nasuprot tome, dovoljno je da učesnik UZP-a izvrši djela koja su na ovaj ili onaj način usmjerena ka ostvarenju zajedničkog plana. Kad je riječ o pomaganju i podržavanju, element stanja svijesti koji se traži jeste znanje da djela pomagača i podržavaoca pomažu počinjenju konkretnog krivičnog djela od strane glavnog počionioca. Nasuprot tome, kada je riječ o učestvovanju u UZP-u, tj. saizvršilaštvu, traži se umišljaj i namjera da se ostvari zajednički plan. Dakle, na isti način se procjenjuju pomagačke radnje i kada postoji UZP i kada ne postoji. Dodatni elemenat koji prevazilazi standarde koji se utvrđuju kod pomaganja, jeste da i taj pomagač želi isti zajednički cilj, a zatim se on faktički prenosi na saizvršioca.

Osnova za UZP može se izvesti iz paralelne aktivnosti više osoba bez potrebe da se utvrdi da je među njima postojao bilo kakav sporazum. Ovdje postoji problem stvaranja fikcije o postojanju te činjenice, kako bi se tužiocu olakšao teret dokazivanja o centralnom elementu UZP-a. Takav problem postoji i u praksi sa dokazivanjem prešutnog sporazuma.

Komandna odgovornost

U svom izlaganju gospođa Miletić osvrnula se i na pojam komandne odgovornosti, te je odmah na početku ukazala na potrebu razlikovanja direktne komandne odgovornosti (kada nadređeni izdaje naređenje da se izvrši određeni zločin) od komandne odgovornosti u užem smislu (koja podrazumijeva odgovornost nadređenog za propuštanje nadzora, nepreduzimanje mjera za sprječavanje izvršenja takvih zločina, odnosno propuštanju da kazni podređene koji su učinili zločine).

Ndalje, da bi se govorilo o komandnoj odgovornosti potrebno je analizirati odredbu člana 180. KZ BiH5 i to naročito odredbu iz stava 1. u kojem se navodi da pored različitih oblika učešća u izvršenju krivičnog djela, a koja sve izvršioce smatra saizvršiocima, uključuje u sebi i prvi oblik komandne odgovornosti tj. direktne komandne odgovornosti činjenjem koja se sastoji u izdavanju naređenja da se učine navedena krivična djela. Također je potrebno naglasiti i razliku između komandne odgovornosti naređivanja i komandne odgovornosti u smislu propuštanja. Odredba iz člana 180. (2) KZ BiH je gotovo identična odredbi člana 7. (2) Statuta MKSJ, te navedena odredba sadrži drugi oblik komandne ili zapovijedne odgovornosti koja predstavlja odgovornost na osnovu nečinjenja odnosno propuštanja obaveznog nadzora ili indirektnu komandnu odgovornost. Iz opisa odredbe proizilazi da je naš zakon prihvatio kako umišljajnu tako i nehatnu komandnu odgovornost, što podrazumijeva i nesvjesni nehat, jer će počinilac odgovarati i kada nije bio svjestan, a mogao je biti svjestan da se njegov podređeni sprema učiniti krivično djelo, odnosno da ga je već učinio. Ovakav koncept

5 Individualna i komandna odgovornost iz člana 180. KZ BiH (Neslužbena prečišćena verzija zakona): (1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne. (2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice ukoliko je ta nedređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitelj tog djela bude kažnjen. (3) Činjenica da je neka osoba postupala po naređenju vlade ili neke njoj nadređene osobe, ne oslobađa je krivice, ali može utjecati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.

9


(2010) 12 OKO WCR

odgovornosti poznat je od ranije u međunarodnom krivičnom pravu, Dopunskom protokolu člana 86. (2), članu 7. (3) Statuta MKSJ i članu 28. Statuta MKS, kao i u jednom broju zemalja koje su ove odredbe prihvatile kao važeće.

Prvi oblik odgovornosti svodi se na umišljaj, ali je ovaj umišljaj nepotpun jer se svodi samo na intelektualni elemenat, s obzirom da se radi samo o znanju.

Drugi oblik odgovornosti je nesvjesni nehat. Ovaj oblik krivice je drugačije definisan u formulaciji Statuta Haškog tribunala, gdje se se navodi “znao” ili je “bilo razloga da se zna”, dok se u našem zakonodavstvu navodi “znao” ili je “mogao znati”. Dakle, naš zakon ovaj oblik nesvjesnog nehata normativno svodi samo na subjektivnu komponentu, što bi moglo značiti da polazi od pretpostavke da na strani nadređenog redovno postoji dužnost preduzimanja mjera, nadzora i kontrole, pa je stoga potrebno ispitati samo da li je na njegovoj strani postojala takva mogućnost. Nadalje, da li je učinilac “mogao znati” jeste faktičko pitanje koje sud ocjenjuje na osnovu okolnosti, dokaza, te takav slučaj rješava u odnosu na svaki konkretni predmet.

Kada se govori o subjektima koji su obuhvaćeni komandnom odgovornošću, u odredbama Statuta MKSJ izričito se navodi da se za komandnu odgovornost mogu, pored vojnih, goniti i civilni zapovjednici. U odredbama KZ BiH navedeno pitanje gonjenja lica nije izričito određeno, ali se može zaključiti da se odredba odnosi i na vojne kao i na civilne zapovjednike, obzirom da zakonski tekst koristi samo pojam nadređeni kao opšti pojam bez atributa vojni ili civilni.

Osnovni elementi krivične odgovornosti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju:

U vrijeme kada je donešena prva presuda u predmetu Čelebići , a koja se ticala komandne odgovornosti, do danas se zapravo nije ništa bitno promijenilo, osim činjenice da je došlo do neznatnih izmjena u pogledu dužnosti komandanta tj. efektivne kontrole6.

Kada je riječ o znanju ili potrebi da se zna da su se podređeni spremali počiniti ili su počinili djela, takvo pitanje je činjenične naravi, te se postojanje znanja ne može pretpostaviti samo na temelju postojanja efektivne kontrole. U presudama Međunarodnog vojnog suda za Daleki Istok se postavljalo pitanje vezano za liniju komunikacije zapovjednika na terenu i njegovog zapovjednika koji se nalazi negdje dalje, u smislu da se utvrdi postojanje i mjesto granica, na koji način su zapovjednici mogli primati izvještaje itd.

Kada je riječ o neophodnim i razumnim mjerama, zapravo ne postoji neka određena definicija osim objašnjenja istih u presudi Čelebići u kojoj se navodi da se neophodnim mjerama smataju one koje su bile nužne da se zaustavi činjenje ili sprječavanje zločina, dok se razumnim mjerama smatra ono što je nadređeni mogao poduzeti u datom trenutku.

Pojam paravojnih jedinca se također često može sresti u složenim predmetima ratnih zločina, gdje je važno napomenuti da su takve jedinice zapravo činjenično stanje, te ukoliko takve jedince u skupini od 10 ljudi ponavljaju intenzivno djela, a nadređeni na čijem području takve jedince djeluju ne poduzme ništa da takvo djelovanje paravojinih jedinica spriječi, bit će odgovoran za djela koja su počinila lica iz paravojnih jedinica.

Nadalje, pojam stvarne odnosno efektivne kontrole je vrlo bitan u pogledu relevantnog vremenskog perioda, naročito kada je u pitanju vrijeme izvršenja određenog djela u periodu kada je nadređeni bio privremeno odsutan sa dužnosti7.

U nastavku predavanja, uvažena sutkinja Miletić odgovarala je na pitanja učesnika seminara,a svoje preda-vanje privela je kraju osvrtom na pojedine propuste kako u praksi cjelokupnog pravosuđa na nivou BiH, tako i na propuste koji proizilaze iz pojedinih odluka i prakse Suda BiH, te se na kraju srdačno zahvalila svim učes-nicima na velikoj pažnji i interesovanju za temu koja je bila predmet predavanja.

6 Prvostepena presuda u predmetu Delić, u kojoj se može pronaći mišljenje sudije Molota kao izdvojeno mišljenje, koji je na vrlo lijep način objasnio shvatanje efektvine kontrole na podređenima. Presuda Hadžihasanović također sadrži neke dijelove koji se odnose na pojam efektivne kontrole, zatim presude Orić i Halilović itd. 7 Presuda Apelacionog vijeća MKSJ-a u predmetu Radomir Milošević (para.291 ) gdje je Radomir Milošević oslobođen odgovornosti za dva incidenta koja su se desila tokom njegovog liječenja. Naime, lice koje je njega mijenjalo odgovorno je za počinjenja djela u vrijeme njegovog odsustva, obzirom da je preuzeo privremenu stvarnu kontrolu.


(2010) 12 OKO RRZ 10

Genocid i genocidna namjera Izvještaj sa seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, prpremila Aida Bešlija

Dana 28.05.2010. godine, u organizaciji Odsjeka krivične odbrane (OKO), održan je još jedan u nizu seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, na kojem su predavači bili gospođa Lada Šoljan i advokat Miodrag Stojanović iz Bijeljine, član advokatske komore RS, a na temu Genocid i genocidna namjera.

Gospođa Šoljan je, kao prvi predavač, u svom uvodnom izlaganju najprije pojasnila razvoj koncepta zločina genocida, te istakla da se genocid, kao zločin, prvi put spominje još u II Svjetskom ratu, kada ga zapravo pominje poljski naučnik Rafael Lemkin. Sama riječ genocid potiče od grčke riječi genos (što u prevodu znači rasa) i latinske riječi caedere (što znači ubiti).

Iako se riječ genocid pominje još za vrijeme rata, niko nije nikada procesuiran za ovaj zločin pred Nirmberškim vojnim sudom, a prva Konvencija o genocidu usvojena od strane Generalne skupštine UN-a 1948. godine (stupila na snagu 1951.) bila je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, te je ovako definisan ovaj pojam u međunarodnom pravnom dokumentu, inkorporiran i u Statute MKSJ, MKSR i MKS. Prva presuda za zločin genocida donijeta je pred MKSR 1998. godine u predmetu protiv Jean-Paul Akayesu-a, koji je bio bivši gradonačelnik u Ruandi i Jean Kambanda, prvog čelnika vlade, kojom presudom su ova lica oglašena krivim za genocid. Što se tiče MKSJ, prva presuda za genocid je donijeta u predmetu protiv Radislava Krstića, koji je osuđen da je kao pripadnik UZP pomagao u počinjenju genocida, te u predmetu protiv Vidoja Blagojevića i dr. koji su oglašeni krivim za saučesništvo u genocidu i to pomaganje.

Nakon uvodnog kratkog izlaganja razvoja koncepta genocida, gospođa Šoljan se osvrnula i na pravnu regulativu genocida u međunarodnom krivičnom pravu, tačnije na čl. 41, odnosno čl. 2 i čl. 6. Statuta MKSJ, MKSR i MKS, te je u tom smislu iste i ukratko citirala.

Što se tiče zakonskih obilježja ovog djela, bez čijeg kumulativnog ispunjenja, nema ni djela genocida, isti proizilaze iz. čl. 4. st. 2 Statuta: a) actus reus (bilo koje od sljedećih djela); b) mens rea (s namjerom da se uništi); c) u cjelosti ili djelomično; d) neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva;

1. Actus reus (…bilo koje od sljedećih djela)

a) ubijanje pripadnika te grupe; (b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima te grupe; (c) smišljeno nametanje pripadnicima te grupe životnih uslova koji su sračunati da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja; (d) uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar te grupe; (e) prisilno premještanje djece te grupe u drugu grupu

A) Ubijanje pripadnika grupe: da bi se radilo o djelu genocida, moraju se kumulativno ispuniti određeni uslovi i to: ubistvo jedne ili više osoba, pripadnost te osobe ili osoba određenoj nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi i namjera da se ta osoba ubije i da se u cjelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva. U vezi sa potrebnom namjerom, pomenuta je presuda Stakić (pasus 5-15), u kojoj se navodi “…da radnja mora biti namjerna, ali ne mora biti izvedena sa predumišljajem…”.

B) Nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda pripadnicima grupe: u prvostepenoj presudi Akayesu, se između ostalog navodi da “….se mora raditi o povredi čija je posljedica dugotrajno i teško oštećenje spo-sobnosti osobe da vodi normalan i konstruktivan život…”, i presuda Krstić, para. 513.

C) Smišljeno nametanje pripadnicima te grupe životnih uslova koji su sračunati da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja: valja upozoriti da se ne traži dokaz fizičkog uništenja cijele cil-jane grupe ili njenog dijela, niti se traži dokaz određenog vremenskog okvira (iako su sudovi razmatrali period i opseg uslova). Što se tiče sudske prakse, istakla je prvostepenu presudu Akayesu, para. 504, u kojem se, iz-među ostalog navodi “….metode uništenja kojima počinilac ne ubija pripadnike grupe odmah, već naposljetku dovode do njihovog fizičkog uništenja…”

D) Uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar te grupe: skrenuta je pažnja da ove mjere moraju biti uvedene u odnosu na jednog ili više pripadnika grupe, uvedene namjerno i da to ima za cilj spre-čavanje rađanja unutar te grupe, s tim da nije nužno dokazati da su mjere dovele do sprečavanja rađanja, uko-liko je dokazana namjera da se to učini. Mjere mogu biti fizičke i psihološke. Kao primjer za ovaj oblik actus reusa, skrenuta je pažnja na prvostepenu presudu Rutaganda, para. 52, u kojem se navodi ”….prisilno razdva-

1 Međunarodni sud je nadležan da krivično goni osobe koje su počinile genocid, kako je definisan u stavu 2 ovog člana, ili bilo koje od djela nabrojanih u stavu 3 ovog člana. St. 2. Genocid predstavlja bilo koje od sljedećih djela, počinjeno s nam-jerom da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva…

11


(2010) 12 OKO WCR

janje muškaraca i žena u okviru grupe predstavlja jednu takvu mjeru…”, te presuda Akayesu, para. 506-508.

E) Prisilno premještanje djece iz te grupe u drugu grupu: kod ovog oblika actus reusa, moraju se kumula-tivno ispuniti određeni uvjeti i to: a) počinilac je prisilno premjestio jednu ili više osoba; b) te osobe su pripadale određenoj nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj skupini; c) da je premještanje izvršeno u drugu grupu; d) a sve to s namjerom da se u cjelosti ili djelomično uništi ta određena nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa. Ovdje je istaknuto da ni u jednom predmetu do sada niko nije procesuiran po ovoj tački, te je istaknuto da se prema praksi MKS, zahtijeva da su premještene osobe bile mlađe od 18 godina, te da je počinilac znao ili morao znati za to.

2. Mens rea (s namjerom da se uništi)

U vezi sa drugim kumulativnim elementom koji se odnosi na mens rea tj….počinjen sa namjerom da se uništi…, istaknuto je da, kada je u pitanju ova specifična namjera, ista uključuje i postojanje direktne ili indirek-tne namjere da se počine osnovna krivična djela iz stava 2., ali i konkretnu tzv. “genocidnu namjeru” (dolus specialis), tj. namjeru da se u cjelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, vjerska ili rasna grupa, kao takva. Ono što je bitno istaći za namjeru, jeste da se namjera razlikuje od motiva, tako da lični motiv može biti ostvarnje lične ekonomske dobiti ili političke koristi ili oblika moći, ali to ne sprečava počinioca da ima i konk-retnu namjeru da počini genocid2. Predavač je dalje istakao nekoliko bitnih elemenata na temelju kojih se može utvrditi postojanje potrebne namjere: a) postojanje plana ili politike; b) opšta politička doktrina iz koje su proistakle radnje; c) obrazac namjernih radnji; d) obim stvarnog ili namjeravanog uništenja; e) metodički način planiranja ubistava; f) sistematični način ubijanja i uklanjanja tijela, g) diskriminatorska priroda djela (uništavanje ili napadi na kuće, kulturne i vjerske objekrte i simbole koji pripadaju pripadnicima grupe); h) sis-tematično odabiranje žrtava na osnovu pripadnosti određenoj grupi uz isključenje pripadnika drugih grupa, i) radnje koje narušavaju ili za koje sami počinioci smatraju da narušavaju same temelje grupe; j) željeno uništenje ograničenog broja lica izabranih zbog posljedica koji će njihov nestanak imati za opstanak grupe; k) težina etničkog čišćenja; l) obim počinjenih zlodjela, njihova opšta i široko rasprostranjena priroda, u jednoj regiji ili zemlji3…

Ovdje napominjem da je drugi predavač, advokat Miodrag Stojanović, u svom izlaganju detaljno govorio o ovom drugom elementu, tj. genocidnoj (specifičnoj) namjeri.

3. U cjelosti ili djelomično…

U vezi sa trećim kumulativnim elemntom djela genocida a to je…u cjelosti ili djelomično…, bitno je istaći da se ovo odnosi na namjeravani obim uništenja za razliku od ostvarenog uništenja, te da ne mora postojati želja da se uništi cijela grupa. Naime, u presudi žalbenog vijeća u predmetu Krstić, para.12. stoji da je “…uslov nam-jere za djelo genocida zadovoljen kada dokazi pokazuju da je navodni počinilac namjeravao da uništi barem znatan dio zaštićene grupe…” Predavač je posebno naglasio značaj pojma “znatan”, ističući da ovdje nije samo pitanje kvantiteta, nego je bitno da je dovoljno značajno da bi ostavilo posljedicu na grupu kao cjelinu. Prilikom razmatranja ovog pojma, treba uzeti u obzir nekoliko bitnih stavki i to: brojčanu veličinu ciljanog dijela grupe, broj ciljanih pojedinaca u odnosu na ukupnu veličinu grupe, značaj ciljanog dijela u okviru grupe, da li je dio grupe ključan za njen opstanak, te područje djelovanja i kontrole počinilaca i njihov mogući doseg4,5. .

4. …neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva

Ovdje prije svega treba definisati pojmove nacionalna, etnička, rasna i vjerska grupa, ali ono što je zajedničko za sve jeste da se pripadnost zaštićenoj grupi određuje činjenicom rođenja, tako da je potrebno razmotriti trajnu i stabilnu prirodu grupe. a) nacionalna: određena nacionalnošću, zajedničkom historijom, kulturom, jezikom; b) etnička: određena kulturom, tradicijom, historijskim razvojem, zajedničkim jezikom, zajedničkim navikama i načinom života, nastanjena u istoj geografskoj oblasti; c) rasna: nasljedne vidljive specifične osobine, kao što je boja kože ili stas ; d) vjerska: zajednička vjerovanja, zajedničke ideje (ne odnosi se na ateiste), vidi paraf. 555 i 556, predmet Krstić.

Riječi “kao takva” su veoma značajne jer pokazuju da je za djelo nužno postojanje namjere da se uništi skupina ljudi koji imaju određeni grupni identitet, (vidi presudu žalbenog vijeća u predmetu Stakić, pasus 20). Ovaj izraz ustanovljava jasnu razliku između masovnog ubistva i zločina u kojima počinilac cilja na određenu grupu, zbog njenog nacionalnog, rasnog, etničkog ili vjerskog identiteta6.

2 Presuda žalbenog vijeća u predmetu Jelisić, para. 49.

3 Vidi, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Akayesu, paraf. 522-523, 726-728; presuda Pretresnog vijeća u predmetu Jelisić, paraf. 62-63, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Krstić, paraf. 93, 527, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Musema, paraf. 580, 595, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Nikolić, paraf. 166, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Sikirica,paraf. 61, 398

4 Vidi presudu žalbenog vijeća u predmetu Krstić, pasus 12-23 5 U vezi sa namjerom da se grupa uništi u cjelosti ili djelomično, vidi presudu Pretresnog vijeća u predmetu Krstić, para. 571. i 572., te drugostepena presuda u predmetu Jelisić, para. 46. i 48

6 Vidi presudu Žalbenog vijeća u predmetu Niyitegaka, pasus 53


(2010) 12 OKO RRZ 12

5. Udruživanje radi počinjenja genocida

Na kraju svog izlaganja, gospođa Šoljan se osvrnula i na odredbe čl. 4. st. 3. Statuta MKSJ, odnosno, čl. 2. st. 3. Statut MKSR, u kojem su propisana kažnjiva djela, i to: a) genocid; b) udruživanje radi izvršenja genocida; c) direktno i javno poticanje na vršenje genocida; d) pokušaj vršenja genocida; e) saučesništvo u genocidu. Poseban osvrt dala je na krivično djelo “udruživanje radi vršenja genocida”, te je pritom istakla da je osnovna razlika u odnosu na krivično djelo genocida u užem smislu zapravo u actus reusu, tj. za postojanje udruživanja radi vršenja genocida je potreban dogovor dvije ili više osoba da se počini zločin genocida (tzv. materijalni ele-ment), tako da je postojanje takvog dogovora bitno obilježje ovog krivičnog djela (actus reus), s tim da je za postojanje ovog djela potrebno i da lica koja su uključena u dogovor moraju imati namjeru da unište u cjelosti ili djelomično neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu (mens rea), što nadalje upućuje da je mens rea isti kao onaj koji se zahtijeva za genocid u užem smislu7. Što se tiče actus reusa, isti se može doka-zati uz pomoć dokaza o sastancima na kojima je planiran genocid, ali i uz pomoć posrednih dokaza, npr. pris-ustvo i učešće optuženog na sastancima na kojima se raspravljalo o ubijanju (liderska uloga optuženog na sastancima, predmet Niyitegeka, presuda pretresnog vijeća, pasus 427-428). Postojanje udruživanja radi po-činjenja genocida mora biti jedini razuman zaključak donesen na osnovu svih dokaza (predmet Nahimana i dr., presuda Žalbenog vijeća, pasus 896-897).

Popodnevnu sesiju je, kao naš drugi predavač, nastavio advokat Miodrag Stojanović iz Bijeljine, koji nam je prenio svoja iskusktva i znanja koja je stekao kao branilac u više predmeta pred MKSJ kao i pred Odjelom I Suda BiH, kao što su Vujadin Popović i dr., predmet “Kravice”, Lazarević i dr. itd.

Advokat Stojanović je, kroz primjere iz sudske prakse, govorio o genocidnoj namjeri, kao subjektivnom ele-mentu, odnosno mens rea elementu krivičnog djela genocida, i istakao da se radi o specifičnoj namjeri (dolus specialis) koja se mora dokazati kao conditio sine qua non, odnosno uslov svih uslova, bez kojeg nema ni djela genocida.

Prije nego je otpočeo sa predavanjem na ovu temu, advokat Stojanović je iznio neke svoje dileme koje ima kao branilac u predmetima genocida, te je želio iste podijeliti, kako bi eventualno došao do željenih odgovora, te je u tom smislu istakao da u predmetima genocida u kojima trenutno postupa kao branilac pred Sudom BiH zapravo samom sebi postavlja pitanje na koji način da uopšte priprema odbranu. Naime, advokat Stojanović nameće kao pitanje:… “da li se u predmetima u kojima se optuženi terete za genocid, treba uopće više baviti pitanjem da li je to što se stavlja na teret uopšte genocid (odnosno da li je bilo genocida), ili se odmah polazi od pretpostavke da je u pitanju djelo genocida, pa odbranu treba upraviti na način da se utvrdi može li se onda to djelo staviti na teret našem branjeniku…?” Konkretnog odgovora na pitanje nije bilo, ali su svi mišljenja da se ipak prvo treba baviti prvim pitanjem, odnosno prvo utvrditi ima li uopšte genocida, pa ako se utvrde svi pot-rebni elementi, onda preći na njegovo dovođenje u vezu sa konkrenim branjenikom i utvrđivanje njegove even-tualne odgovornosti. Ovo upravo iz razloga da ne bismo došli u situaciju da, kako je to advokat Stojanović slik-ovito opisao, “…da oglasimo krivim za genocid svakog onog ko je u julu ‘95. imao pušku u rukama i bio u re-jonu Srebrenice..”

U svom daljem izlaganju, advokat Stojanović se koncentrisao na genocidnu namjeru, te istu objašnjavo analizom presuda u predmetima Krstić i Jelisić.

Krivično djelo genocida je specifično po tome što se na strani počinitelja traži postojanje posebne namjere. Uslov za postojanje posebne ili specifične namjere je da počinilac jednim od zabranjenih djela, želi postići uništenje djelimično ili u cijelosti, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve.

Žalbeno vijeće MKSJ u predmetu Jelisić utvrdilo je da sukladno odredbama Statuta MKSJ element svjesne namjere može biti definiran kao „namjera da se postignu određene konkretne vrste uništenja“. Žalbeno vijeće koristi termin specifična namjera kako bi opisalo takvu namjeru da se uništi u cijelosti ili djelomično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva8.

Za dokazivanje ovog elementa, nije dovoljno da počinitelj zna da će zločin neizbježno ili vjerovatno dovesti do djelimičnog ili cijelog uništenja određene grupe. Uništenje te zaštićene grupe mora biti glavni cilj počinitelja9. Žrtve su odabrane baš zbog te pripadnosti zaštićenoj grupi10. Nije dovoljno samo znanje počinitelja da žrtve pripadaju zaštićenoj grupi da bi se utvrdila posebna namjera, genocidna djela moraju biti počinjena zato što žrtva pripada zaštićenoj grupi.

Postojanje svjesne namjere mora biti potvrđeno činjenicama. Za izvršenje krivičnog djela genocida nije nužan

7 Predmet Nahimana i dr., presuda Žalbenog vijeća, pasus 894 8 Jelisić, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 46.

9 Jelisić, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 46.

10 Krstić, presuda Pretresnog vijeća, paragraf 571; Blagojević i Jokić, presuda Pretresnog vijeća, paragraf 656., presuda u predmetu Akayesu, para. 544-547

13


(2010) 12 OKO WCR

dokaz da je optuženi izabrao najefikasniju metodu da bi ostvario svoj plan11. U nedostatku izravnih dokaza o svjesnoj namjeri može se „zaključivati na osnovu cijelog niza činjenica i okolnosti“.12 Žalbeno vijeće MKSJ je u predmetu Jelisić nabrojalo činjenice i okolnosti koje dokazuju ove subjektivne elemente, kao što je opšti kontekst, počinjenje drugih kažnjivih djela koja su sistematski usmjerena protiv iste grupe, opseg počinjenih zločina, sistematsko izvršenje djela nad žrtvama zbog toga što pripadaju određenoj grupi ili ponavljanje destruktivnih i diskriminatornih djela13. Dokazi o razmjerama napada također mogu pružiti dokaze o želji za uništenjem određene grupe. U odluci po zahtjevu za oslobađajuću presudu u predmetu Slobodan Milošević, Vijeće je izvelo zaključak o genocidnoj namjeri vođstva bosanskih Srba iz svih dokaza, uključujući i one o razmjerama i obrascu napada, njihovom intenzitetu, značajnom broju Muslimana ubijenih u sedam opština, okrutnom postupanju prema njima u zatočeničkim objektima kao i ciljanim napadima na osobe koje su ključne za opstanak Muslimana kao grupe14.

Razmjere stvarnog uništenja također potkrjepljuju dokaze o genocidnoj namjeri optuženog. Međutim, kao i kod korištenja karaktera genocidnih djela za dokazivanje namjere, dokazi o samom uništenju određene grupe nisu dovoljni za dokazivanje genocidne namjere optuženog. Potrebno ih je potkrijepiti i drugim faktorima. Kao primjer možemo uzeti krivično djelo prisilnog preseljenja, iako prisilno preseljenje ne čini genocidno djelo, može se uzeti kao dokaz o namjeri počinjenja genocida, kao što se ta namjera može izvesti i iz drugih kažnjivih djela15.

U predmetu Krstić Tužilaštvo je u svrhu dokazivanja namjere optuženog izvelo dokaze o postojanju plana. Dokazi su ukazali na broj i prirodu angažiranih snaga, standardizirani šifrirani jezik koji su koristile jedinice za prenos informacija o ubistvima, razmjere pogubljenja, istovjetnost primijenjenih metoda ubijanja, te da su ubistva u Srebrenici unaprijed planirana16. Ovo je ukazivalo na to da je donesena odluka da se ubiju svi vojno sposobni muškarci muslimanske nacionalnosti17. U vezi s tim ko je unutar grupe bio stvarna meta, Pretresno vijeće MKSJ je u predmetu Krstić utvrdilo da su snage bosanskih Srba imale namjeru da unište cjelokupnu populaciju bosanskih Muslimana u Srebrenici, s obzirom na to da je ubijanje bilo ograničeno na vojno sposobne muškarce jer su „znali prije nego što su odlučili da pobiju sve vojno sposobne muškarce, da će ta ubistva u sprezi sa prisilnim preseljenjem žena, djece i staraca, neizbježno za posljedicu imati fizički nestank bosansko-muslimanskog stanovništva u Srebrenici.” Također kao pokazatelj namjere za uništavanjem grupe je „sakrivanje leševa iz masovnih grobnica tako što su one otkopane, tijela pritom osakaćena i ponovo ukopana u druge masovne grobnice smještene u još zabačenijim dijelovima.“ Međutim18, u vezi s tim ko je bio stvarna meta, radnje počinitelja ne smiju biti nasumične, već počinitelj mora imati namjeru da uništi određenu grupu. Ovo je utvrđeno u predmetu Jelisić, gdje je Žalbeno vijeće presudilo da tužilac nije dokazao da je stanje svijesti optuženog bilo ono koje je nužno za genocid19. Razlog za to je što ponašanje optuženog ukazuje na to da je, iako je očigledno odabirao Muslimane, prije ubijao nasumice nego sa jasnom namjerom da uništi jednu grupu20. Dokaz stanja svijesti u odnosu na počinjenje osnovnog djela može poslužiti kao pokazatelj iz kojeg presuditelj o činjenicama može izvesti zaključak da je optuženi posjedovao posebnu namjeru uništenja21. U predmetu Krstić odbrana je tvrdila da spis predmeta ne sadrži izjave članova Glavnog štaba VRS o tome da je ubijanje muškaraca bosanskih Muslimana bilo motivirano genocidnom namjerom da se unište bosanski Muslimani u Srebrenici. Međutim, Sud je utvrdio da „nepostojanje takvih izjava nije odlučujuće“22.

“U nedostatku direktnih dokaza o genocidnoj namjeri, namjera se još uvijek može izvesti iz činjeničnih okolnosti krivičnog djela.”23 Takve činjenične okolnosti djela uključuju dokaze koji ilustriraju mržnju prema grupi i želju za uništenjem te grupe. Ovdje je bitno istaći da postoji sudska praksa prema kojoj je osim prirode predmetnih djela potrebno više dokaza da se dokaže subjektivni element genocida. U predmetu Krstić Pretresno vijeće MKSJ je utvrdilo da je razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od ostalih izbjeglica koji su

11 Krstić, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 32.

12 Jelisić, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 47; Krstić presuda Žalbenog vijeća, paragraf 43.

13 Jelisić, Presuda Žalbenog vijeća, par. 47

14 Milošević, Odluka o zahtjevu za oslobađajuću presudu, paragraf 246.

15 Krstić, presuda Žalbenog vijeća, par. 33

16 Krstić, presuda Pretresnog vijeća, par. 572.

17 32 Ibid.

18 Krstić, presuda pretresnog vijeća, paragraf 595-596.

19 Jelisić, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 50

20 Ibid.





(2010) 12 OKO RRZ 14

pobjegli u Potočare, dokaz sistematskog ubijanja. Ovo je zaključeno na osnovu toga što su muškarace koji su bili zatočeni u „bijeloj kući“ prvo prisilili da predaju svoja lična dokumenta i lične stvari, zatim na osnovu njihovog pogubljenja i na osnovu artiljeriskog napada na kolonu Bošnjaka koji su se kretali u pravcu Tuzle. Ove činjenične okolnosti „dopuštaju zaključak da je ubijanje muškaraca bosanskih Muslimana počinjeno sa genocidnom namjerom24” Međutim, sistematsko ubijanje nije bilo dovoljno za dokazivanje genocidne namjere. Stoga je Vijeće utvrdilo da su „razmjere ubijanja, kao i svijest Glavnog štaba VRS-a o pogubnim posljedicama koje će ono imati po zajednicu bosanskih Muslimana iz Srebrenice, te druge aktivnosti Glavnog štaba preduzete da se obezbijedi fizičko nestajanje te zajednice“ osnova za zaključak o svjesnoj namjeri25.

MKSJ je istakao kojim se dokazima može dokazati genocidna namjera optuženog. Plan ili politika predstavljaju direktni dokaz. To također može biti govor ili izjava optuženog. Namjera je utvrđena isključivo na osnovu ovog dokaza kada je optuženi izrazio svoj cilj ili zadovoljstvo nakon okončanja genocidnih djela. Međutim, vrlo je vjerovatno da će biti teško pronaći ovakav dokaz, te on kao takav nije neophodan za dokazivanje genocidne namjere. Naime takva namjera optuženog može se dokazati i posrednim dokazima. Namjeru isto tako potkrjepljuju dokazi o tome ko je unutar grupe bio stvarna meta napada. Ovo se može dokazati izjavama optuženog, ali ove izjave moraju jasno pokazivati da je optuženi namjeravao uništenje grupe. Dokazi o karakteru genocidnih djela koji ukazuju na mržnju prema grupi i želju da se ona uništi, mogu dokazati namjeru. Praksa MKSJ je međutim pokazala kako ovaj element nije sam po sebi dovoljan za dokazivanje genocidne namjere. Potrebni su i drugi dokazi, kao što su znanje optuženog o uništenju grupe i ako je moguće, druge radnje koje je optuženi poduzeo kako bi se osigurao nestanak grupe. Razmjeri stvarnog uništenja mogu dokazati mens rea optuženog. Slično kao i sa dokazima o karakteru genocidnih djela, i drugi dokazi trebaju potkrijepiti prirodu tih napada. Neki od drugih dokaza uključuju razmjere i obrazac napada, te njihov intenzitet. Dokazivanje elementa svjesne genocidne namjere je stoga moguće izvršiti na više načina. Zastupnici optužbe ili odbrane u predmetima genocida trebaju imati na umu metode za dokazivanje postojanja genocidne namjere i prilagoditi svoju istragu i zastupanje predmeta u skladu s ovim dokaznim sredstvima.


25 Ibid.

15


(2010) 12 OKO WCR

Zakonitost dokaza—regulativa i sudska praksa Izvještaj sa seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja, prpremila Alma Limo

Dana 02. jula 2010. godine Odsjek krivične odbrane je u Sarajevu organizirao seminar, u sklopu programa kontinuiranog stručnog usavršavanja na temu „Zakonitost dokaza – regulativa i sudska praksa u krivičnim postupcima u BiH”. Predavač je bila sutkinja Ustavnog suda FBiH Aleksandra Martinović.

Jutranju sesiju je uvažena sutkinja Martinović započela sa uvodnim napomenama o navedenoj temi. Počev od samog pojma dokaza kao izvora saznanja u najširem smislu o svim činjenicama koje su predmet dokazivanja. U tom kontekstu se treba i objasniti i sam pojam nezakonitog dokaza, a to je dokaz pribavljen na nezakonit način. Nezakoniti dokazi se dijele na primarne/izvorne i sekundarne/izvedene. Primarni su dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i ratificiranim međunarodnim ugovorima. Dokazi pribavljeni povredama ZKP-a su dokazi koji nisu izričito zabranjeni, ali su suprotni duhu Ustava ili međunarodnog prava. Sekundarni/izvedeni dokazi su oni koji su pribavljeni na način koji je sam za sebe zakonit, ali se za njih saznalo iz izvornog dokaza koji je pribavljen na nezakonit način („plod otrovne voćke”). Zatim je predstavljen i drugi mogući oblik razgraničenja nezakonitih dokaza. U tom smislu bitno je napraviti razliku između ličnih (osobnih) dokaza na kojima se ne može zasnivati sudska odluka (subjektivni dokazi u najširem smislu, iskazi –svjedočenja).

Materijalni dokazi u najširem smislu – dokazi čiji su nosilac predmeti o čijoj zakonitosti prikupljanja i sačinjavanja zavisi zakonitost izvođenja samog dokaza, zatim već pomenuti dokazi do kojih organ krivičnog postupka ne bi došao bez podataka iz nezakonitih dokaza (tzv. plodovi otrovne voćke).

S obzirom na to ko ih određuje, nezakoniti dokazi se mogu podijeliti na ex lege dokaze – propisani izričitom zakonskom normom i ex iudicio dokaze – uspostavljeni sudskom odlukom. Dokazivanje kao složena procesna radnja u najširem smislu predstavlja utvrđivanje sadržine dokaza.

Bitno je navesti veliki značaj zakonitosti pribavljanja dokaza za funkcionisanje pravnog poretka svake društveno – političke zajednice, odnosno države. U tom kontekstu učesnicima je predstavljen ustanopravni značaj materije zakonitosti dokaza koji predstavlja zaštitu Ustavom garantiranih prava i krivičnoprocesni značaj zakonitosti dokaza. Ovaj značaj se ogleda u tome da je dokazni postupak srce krivičnog postupka, pri čemu egzistira konstantni „sukob” dvije sukobljene tendencije u krivičnopravnom zakonodavstvu, a to je zaštita osnovnih ljudskih prava i sloboda sa jedne i efikasnog i djelotvornog krivičng postupka sa druge strane.

U kontekstu zaštite Ustavom zagarantiranih prava i sloboda predstavljen je član II Ustava BiH i međunarodni standardi predstavljeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima, zatim Aneks Ustava sa dodatnim pravnoobavezujućim međunarodnim aktima.Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima u Bosni i Hercegovini. To su ustvari zaštitini mehanizmi ugrađeni u ustavnopravnu materiju BiH.

Bitno je istaći pravilo broj 95 MKSJ u kome se kaže da dokazi pribavljeni metodama koje bacaju ozbiljnu sumnju na njihovu vjerodostojnost ili je njihovo prihvatanje u suprotnosti sa integritetom (časnošću) postupka ili bi ga ozbiljno narušilo, nisu prihvatljivi.

U daljem izlaganju uvaženi predavač gospođa Martinović je navela član 10. ZKP-a BiH u kontekstu zabrane iznuđivanja priznanja ili kakve druge izjave od osmunjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku. Naveden je i standard u kontekstu člana 3. EKLJP u smislu toga da zabranjen neljudski, ponižavajući postupak ili tortura mora imati minimalan stepen jačine da bi se svrstao u okvire člana 3. EKLJP. Dalje je sutkinja istakla Opšte principe odlučivanja o zakonitosti dokaza.

Sud je dužan da cijeni prihvatljivost dokaza, u smislu zakonitosti, vjerodostojnosti/kvaliteta i relevantnosti, te bi se trebao primjenjivati ZKP na način saglasan praksi iz Evropske konvencije.

U smislu opšteg principa za relevantnost dokaza postavlja se pitanje koji dokaz se smatra relevantnim, jer se taj pojam „relevantnosti“ može različito tumačiti i u različitom kontekstu, stoga mu je potrebno pridavati posebnu pažnju. Potrebno je istaći da uvijek treba postojati razumna sumnja koja nije zasnovana na činjenicama ili informacijama koje se objektivno mogu povezati sa osobom osumnjičenom za navodno krivično djelo i ne smije se raditi o dokazu koji je pribavljen povredama ljudskih prava i osnovnih sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala BiH. Na primjer „Izvod iz kaznene evidencije za optuženog koji sadrži osudu podložnu brisanju, ne predstavlja nezakonit dokaz. (Presuda VSRS broj 118-KŽ-07-000 006 od 27.3.2007.godine)”1

1 Presuda VSRS broj 118-KŽ-07-000 006 od 27.3.2007.godine


(2010) 12 OKO RRZ 16

U drugom dijelu svoje prezentacije sutkinja Aleksandra Martinović se osvrnula na preispitivanje po prigovorima na zakonitost dokaza u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom BiH. Bitno je istaći opšte principe kojima se rukovodi Ustavni sud BiH u postupcima apelacione nadležnosti. U tom smislu značajan je opseg isptivanja zakonitosti dokaza. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. EKLJP, ali je i Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske2 utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta. U pogledu principa „jednakosti oružja“ u postupku jedna strana ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze, što je shodno odredbama iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, jer bi se na taj način prekršio princip ravnopravnosti stranaka pred sudom3.

U popodnevnoj sesiji sutkinja Martinović je ukazala na značaj pojedinih principa kojima se rukovodi Evropski sud za ljudska prava kada je riječ o prihvatljivosti/zakonitosti dokaza.

Pojedini principi su:

- Sud često ne daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, te su pravila dokazivanja uglavnom pitanja za domaće sudstvo;

- Sud ispituje način postupanja sa dokazima kao bitan element koji može dovesti do ocjene da je postupak nepravičan;

- Prihvatanje dokaza iz druge ruke nije u načelu u suprotnoati sa jamstvima o pravičnom suđenju, ali ukoliko nema mogućnosti za unakrsno ispitivanje, ovo može učiniti da bude nepravično; ukoliko se presuda zasniva u cjelosti ili uglavnom na takvim dokazima (presuda Blastland protiv UK);

- Principi pravičnog suđenja također zahtijevaju da u odgovarajućim slučajevima interesi odbrane budu u ravnoteži sa interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da svjedoče (presuda Doorson protiv Nizozemske).

U nastavku izlaganja sutkinja Martinović je navela primjere koji predstavljaju izuzetke od pravila neposrednog izvođenja dokaza, a to su AP 223/06, AP 2523/05, zatim AP 704/07 . Iz navedenih primjera se može izvesti zaključak da Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6.EKLJP kada se osuđujuća presuda zasniva na neposrednim iskazima svjedoka datim na glavnom pretresu, koje je sud primjenom načela slobodne ocjene dokaza smatrao pouzdanim, konzistentnim, bez protivrječnosti i nedosljednosti, niti se saznanja do kojih je sud došao na osnovu tako provedenih dokaza mogu dovoditi u vezu sa nezakonitom naredbom o provođenju posebnih istražnih radnji.

U nastavku sesije učesnici seminara su prodiskutirali i iznijeli svoja zapažanja o konkretnim predmetima koje su vodili po apelacijama i rezultatima koji su od velike pomoći u cilju uspostave jasne advokatske prakse koja bi rezultirala povoljnim ishodom za branjenika. Zatim su u daljem toku izlaganja predstavljeni primjeri sudske prakse iz Republike Hrvatske radi kompariranja relevantnih stavova ustavnih sudova4.

Sada ću se osvrnuti na specifična pravila dokazivanja u slučajevima ustupljenih predmeta od strane MKSJ koja je predavač sutkinja Martinović predstavila. Na prvom mjestu je bitno ukazati na značaj Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH. („Sl. glasnik BiH“, br. 61/04; 46/06; 53/06; 76/06).

Opšti princip Zakona glasi:

Član 3.

(1)Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.

(2) Sudovi ne mogu zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji su dali usmeni iskaz na glavnom pretresu.

Jedno od pitanja na koja je uvažena sutkinja skrenula pažnju su i pravila o dokazima MKSJ.

Opšti princip

Pravilo 89.Opšte odredbe:

(a) Vijeće primjenjuje pravila o dokazima sadržana u ovom poglavlju i nije vezano nacionalnim pravilima o dokazima.

(b) U slučajevima koji nisu predviđeni u ovom poglavlju, vijeće primjenjuje pravila o dokazima koja najviše idu u prilog pravičnom odlučivanju o stvari koja se nalazi pred vijećem i koja su u duhu Statuta i opštih pravnih načela.

2 Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12.07.1988.godine, br.predstavke 1086/84, serija A-140,stav 49). 3 Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). 4 USRHrvatske,Odluka br.U-III-2102/2005. od 6.07.2006.)

17


(2010) 12 OKO WCR

(c) Vijeće može prihvatiti bilo koji relevantni dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrijednost.

(d) Vijeće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje njihovu dokaznu vrijednost.

(e) Vijeće može zahtijevati potvrdu autentičnosti dokaznog materijala pribavljenog izvan suda.

(f) Vijeće može svjedočenje svjedoka primiti usmeno ili, kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku.

Pitanje na koje Tužilaštvo i odbrana, odnosno obje strane u postupku trebaju obratiti pažnju je pitanje utvrđenih činjenica prema Zakonu.

U tom smislu, navest ćemo odredbu člana 4. (Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ), prethodno navedenog zakona.

Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

Osnovni standard je da činjenično utvrđenje u ranijem postupku ne treba sprječavati neku stranu u tekućem postupku da dokazuje i podnosi dokaze da je ta činjenica netačna.

Uvažena sutkinja je, shodno prehodno navedenom predstavila opšti standard postupanja (utvrđene/presuđene činjenice). Navela je primjer iz prakse Suda BiH u odnosu na prihvatanje utvrđenih činjenica5.

Nadalje, učesnicima su prezentirani i pojašnjeni kriteriji za donošenje sudske odluke o prihvatanju činjenice kao utvrđene:

♦ Činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u postupku koji je u toku

♦ Činjenica mora biti jasna, konkretna i mora se moći identifikovati

♦ Strana u postupku koja traži formalno primanje na znanje mora činjenicu formulirati na način koji se ni u kom bitnom smislu ne razlikuje od formulacije u izvornoj presudi

♦ Činjenica ne smije biti nejasna ili navoditi na pogrešan zaključak u kontekstu u kojem je stavljena u prijedlogu strane u postupku koja traži formalno primanje na znanje

♦ Strana u postupku koja traži formalno priznanje mora činjenicu dovoljno precizno navesti

♦ Činjenica ne smije sadržavati kvalifikacije koje su u suštini pravne prirode

♦ Činjenica se ne smije zasnivati na dogovoru strana u ranijem postupku

♦ Činjenica se ne smije odnositi na djela, postupke i duševno stanje optuženog

♦ Činjenica ne smije biti predmet žalbenog postupka ili postupka preispitivanja koji je u toku

♦ Sveobuhvatno tekst: Formalno uzimanje na znanje određene činjenice ili činjenica će biti u interesu pravde (kontekst ekonomičnosti u vezi pravičnosti/ prava optuženog na pravično suđenje).

U daljem toku izlaganja sutkinja Aleksandra Martinović se osvrnula na standard postupanja. U skladu s pravilom 94 (a) pravila MKSJ: „može se smatrati da je činjenica dostigla nivo „opštepoznate činjenice“ u koliko se više ne može razumno osporiti. Zatim je prezentiran primjer iz sudske prakse Suda BiH u odnosu na prihvatanje dokaza6.

U nastavku izlaganja su prezentirani i primjeri iz sudske prakse entitetskih sudova koji se odnose na dokazivanje iznuđenog iskaza. Navest ćemo osporavanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za mjeru pritvora zbog navoda o iznuđenom iskazu osumnjičenog7, dokazivanje iznuđenog iskaza8 , te presuda Okružnog suda I. Sarajevo, br.014-0-Kž-08-000 051 od 17.06.20089.

Zatim kao primjer se navodi i presuda VS RS, broj 118-0-Kž-06-000 026 od 25.04.2006.godine10, presuda Vrhovonog suda RS broj 118-0-Kž-K-06-000 009 od 30.01.2007.11, presuda Malone protiv UK, 1984.godine ESLJP12.

5 Rješenje X-KR-06/200 od 22.08.2007., predmet Mejakić i dr. 6 Rješenje X-KR-05/24 od 4.12.2006.godine predmet Miloš Stupar i dr. 7 Rješenje VSFBiH, broj Kž 172/05 od 1.4.2005. 8 Presuda VSRS broj Kž-31/03 od 23.12.2003. godine 9 Presuda Okružnog suda I.Sarajevo,br.014-0-Kž-08-000 051 od 17.06.2008. 10 Presuda VSRS, broj 118-0-Kž-06-000 026 od 25.04.2006.godine 11 Presuda Vrhovonog suda RS broj 118-0-Kž-K-06-000 009 od 30.01.2007. 12 presuda Malone protiv UK, 1984.godine.


(2010) 12 OKO RRZ 18

Pred kraj sesije uvažena sutkinja se osvrnula na primjere iz prakse Suda BiH.

U tom smislu navedeni su određeni relevantni primjeri. Značajno je Rješenje Suda BiH, br.KRŽ 05/04 od 5.1.2007.) koje se odnosi na korištenje iskaza datih u istrazi13.

Ocjena drugih informacija važnih za postupak i mogućnost uvođenja u dokazni postupak kao primjer su navedeni u Rješenju Suda BiH, br.X-KRŽ-06/217 od 13.8.200714.

U presudi Suda BiH, br. K-53/06 od 26.12.2006.godine, se navodi zakonitost materijalnih dokaza/oduzetih predmeta15. U presudi je primijenjen princip „plodova otrovne voćke“u smislu kojeg sud ne može zasnovati svoju odluku na nezakonito pribavljenim dokazima.

Ovo je jedinstven primjer u sudskoj praksi Suda BiH, jer je izrečena oslobađajuća odluka jer su isključeni ključni dokazi za koje je utvrđeno da su nezakoniti.

Jedno od pitanja na koje je sutkinja Martinović obratila pažnju je i korištenje iskaza datog u istrazi. U presudi Apelacionog odjeljenja Suda BiH X-Kž-07/329 od 10.07.2008. godine, Sud je utvrdio da su izjave svih osumnjičenih datih u toku istrage formalno ispravne, odnosno date dobrovoljno. Iz navedenog proizilazi da je Sud opravdano odlučio da iste uvrsti u dokaze16. U presudi Suda BiH, broj X-Kž-07/486 od 20.10.2009.godine, navodi se provođenje posebnih istražnih radnji, odnosno ukoliko postoji sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo zakon dopušta primjenu posebnih istražnih radnji17. Kao primjer se navodila i zakonitost presuda o priznanju krivnje i presuda po sporazumima o priznanju krivnje18.

U daljem toku izlaganja sutkinja se osvrnula na sudsku praksu sa naročitim akcentom na dokaze pribavljene korištenjem posebnih istražnih radnji. Primjenom posebnih istražnih radnji se u jačoj mjeri privremeno suspendiraju/ograničavaju prava i slobode lica na koja se odnosi primjena, a ponekad i trećih lica. Osnovna načela za primjenu su: načelo legaliteta, supsidijarnosti, srazmjernosti i sudskog nadzora. Test zakonitosti znači da: a) dokazi dobijeni posebnim istražnim radnjama moraju biti pribavljeni na zakonito propisan način, b) sudska dozvola u pogledu načina obavljanja radnje, vremena i svih drugin neophodnih elemenata mora biti u cjelosti precizno ispoštovana prilikom preduzimanja posebnih istražnih radnji, c) nepostupanje ili prekoračenje dozvoljenog, sudskom naredbom određenog okvira posljedično je bitna povreda postupka koja dokaz pribavljen na taj način čini nezakonitim.

Predavanje uvažene sutkinje Martinović završeno je jednim vrlo značajnim pitanjem koje se odnosi na pojašnjenje pojma podstrekavanje (prikriveni istražitelj).

Podstrekavanje treba posmatrati u krivičnopravnom smislu, što znači da ovlaštena službena lica svojim radnjama ne smiju uticati da se kod izvršioca krivičnog djela stvori ili učvrsti odluka za izvršenje krivičnog djela. Navedeno znači da se prikrivenom istražitelju ne može nametnuti zahtjev apsolutne pasivnosti prilikom izvršenja ove radnje, nego se njegova aktivnost u odnosu na izvršioca mora kretati u granicama već stvorene i učvršćene odluke izvršioca krivičnog djela. Dakle, ukoliko je kod izvršioca donesena definitivna odluka o izvršenju krivičnog djela i ukoliko ista nije kolebljiva, te je izvršenje krivičnog djela samo stvar prilike i vremena, onda ne postoje radnje podstrekavanja19.

Učesnici seminara ovom prilikom skrenuli su pažnju na narušavanje principa jednakosti strana u postupku, odnosno ukazali su na neravnopravan položaj odbrane u postupku istrage, zatim su u diskusijama ukazivali na značaj incidentalnog pitanja rješavanja zakonitosti dokaza.

13 Rješenje Suda BiH, br. KRŽ 05/04 od 5.1.2007. 14 Rješenje Suda BiH, br. X-KRŽ-06/217 od 13.8.2007. 15 Presuda Suda BiH, br. K-53/06 od 26.12.2006. 16 Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH X-Kž-07/329 od 10.07.2008. 17 Presuda Suda BiH, broj X-Kž-07/486 od 20.10.2009. 18 Presuda Suda BiH, broj KPŽ-16/09 od 26.02.2010. 19 Presuda Suda BiH, broj x-Kž-07/329 od 10.07.2008.

19


(2010) 12 OKO WCR

Objavljeni kriteriji za stavljanje na listu Najnoviji kriteriji za stavljanje na listu advokata ovlaštenih za postupanje pred Sudom BiH, važe do 31.12.2010. godine

Obrazac za prijavu

U skladu sa Pravilom 3.3 “Dodatnih pravila postupanja za advokate odbrane”, advokati koji se žele prijaviti za stavljanje na listu ovlaštenih advokata dužni su ispuniti “OKO Obrazac za prijavu” iz januara 2010. godine.

Kriterij stručnosti

Članom 3.2 Dodatnih pravila se od kandidata traži da mora biti trenutni i važeći član jedne od advokatskih komora, i da mora posjedovati najmanje 7 godina relevantog radnog iskustva u pravnim stvarima, u svojstvu branioca, sudije ili tužioca, da bi bio dodijeljen kao jedini ili glavni branilac. Advokati sa manje od 7 godina radnog iskustva, ispunjavaju uslove za stavljanje na listu dodatnih branitelja.

Kriterij znanja

Član 12. stav 3. Zakona o Sudu BiH dozvoljava sudu da odredi potrebne uslove za advokate koji postupaju pred Sudom. Član 3. stav 2. tačka 3. dodatnih pravila kao uslov postavlja da kandidati moraju posjedovati znanje i stručnost iz relevantnih oblasti prava u skladu sa kriterijima koje je objavio OKO. Kriterij znanja može biti zadovoljen iskustvom ili učešćem na alternativnim kursevima obuke.

Kriterij kontinuiranog profesionalnog usavršavanja

Kriterij kontinuiranog profesionalnog usavršavanja u 2010. godini iznosi 8 sati. U toku 2010. godine, kontinuirano profesionalno usavršavanje je obavezno samo za branioce pred Odjelom I.

Period važenja

Ovi kriteriji odnose se na obrasce za prijavu koji pristignu u OKO prije 31.12.2010. godine.

Elemenat Kvalifikacija prema iskustvu Alternativa-edukacija

Novo krivično zakonodavstvo u BiH

Okončano 1 krivično suđenje pred Sudom BiH u svojstvu advokata, ili

Okončana 2 suđenja za teža krivična djela pred nižim sudovima u svojstvu advokata primjenjujući odredbe novog KZ/ZKP, ili

Završen kurs obuke odobren od strane OKO-a.

2-dnevni seminar o ZKP-u i KZ-u, u organizaciji OKO-a

Pravo koje reguliše oblast ratnih zločina

(neophodno samo za advokate koji žele postupati u predmetima ratnih zločina)

Okončano 1 suđenje za ratne zločine pred Odjelom I Suda BiH ili

Okončana 2 suđenja za ratne zločine pred bilo kojim domaćim sudom, ili

Značajan udio u radu odbrane u fazi glavnog pretresa pred MKSJ, ili

Postdiplomski studij iz međunarodnog humanitarnog prava, ili

Završen kurs obuke iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava koji je odobren od strane OKO-a.

2-dnevni kurs obuke o međunarodnom humanitarnom pravu, u organizaciji OKO-a


(2010) 12 OKO RRZ 20

Sporazum o priznanju krivnje Pripremila Đana Tešnjak

I Uvod

Od uvođenja 2003. godine, sporazumi o priznanju krivnje su postali jedan od ključnih instituta u okviru kaznenog postupka u Bosni i Hercegovini. U BiH se institut pregovaranja o krivici uvodi 2003. godine donošenjem Zakona o krivičnom postupku BiH, te izmjenom entitetskih zakona o krivičnom postupku i Zakona Distrikta Brčko. Ovoj reformi krivičnog zakonodavstva su prethodili zaključci Programa procjene sudskog sistema UN (UN JSAP) u izvještaju Dijeljenje pravde u BiH iz novembra 2000. godine, koji ističu da je glavni razlog kašnjenja i neefikasnosti sudova u BiH upravo zakonske prirode – tj. kompleksnost procesnih zakona koji dozvoljavaju kašnjenje.

Kao dio sveobuhvatne reforme kaznenopravnog sustava, ovaj institut zasnovan na anglosaksonskom običajnom pravu omogućava tužiteljima i osumnjičenim, odnosno optuženim da pregovaraju o vrsti i dužini kaznenopravnih sankcija, uz uvjet da osumnjičeni, odnosno optuženi prizna da je počinio kazneno djelo i pristane da se odrekne određenih osnovnih prava kao što su pravo na javnu raspravu pred sudom na osiguranje javnog sudskog postupka i pravo na žalbu. U načelu, pravosuđe se brzo prilagodilo primjeni sporazuma o priznanju krivnje i primjenjuje ih u raznim vrstama kaznenih predmeta, od najlakših do najtežih kaznenih djela kao što su zločini protiv čovjenosti.

II 1. Sporazum o priznanju krivnje

Procesna aktivnost suda počinje poslije završetka faze pregovaranja o krivici između stranaka i branioca, čije se prisustvo određuje po istim pravilima kao i prilikom izjašnjenja o krivici. U praksi to znači da procesna aktivnost suda počinje od trenutka dostavljanja sporazuma sačinjenog u pismenoj formi sudiji za prethodno saslušanje, sudiji pojedincu ili vijeću na postupak razmatranja, a završava se odlukom o usvajanju ili odbacivanju dostavljenog sporazuma. Prema tome, proces pregovaranja je moguć u svim fazama krivičnog postupka, a procesna radnja razmatranja sporazuma o priznanju krivice je moguća tek nakon podizanja i potvrđivanja optužnice. Sporazum mora biti formalnopravno uredan, mora sadržavati podatke o strankama i braniocu, podatke o uslovima priznanja krivice, potpise stranaka i branioca, odnosno mora sadržavati sve zakonske elemente da bi se o njemu moglo odlučivati. Prilikom razmatranja sporazuma prva dva elementa su identična kao i kod razmatranja izjave o priznanju krivice, a odnose se na dobrovoljnost, svjesnost, razumijevanje sadržaja sporazuma o priznanju krivice i njegovih procesnih posljedica i postojanje dovoljno dokaza o krivici optuženog. Treći elemenat je specifičan i odnosi se na potpuno razumjevanje optuženog da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i prava na žalbu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji koja će se izreći u skladu sa zaključenim sporazumom. Isključenjem žalbe, kao redovnog pravnog lijeka, sporazum o priznanju krivnje postaje najefikasniji način završetka krivičnog postupka, jer se pretres za izricanje krivičnopravne sankcije održava u roku od tri dana od dana prihvatanja sporazuma i presuda koja je izrečena u pravilu istovremeno postaje i pravnosnažna. Odluka o prihvatanju sporazuma je konačna i nepromjenjiva u ovoj fazi postupka, pa ne može biti predmet provjere ili promjene na pretresu za izricanje krivičnopravne sankcije. Poznato je da su predmet sporazuma uslovi pod kojima optuženi priznaje krivnju, a oni se prvenstveno odnose na vrstu i visinu krivičnopravne sankcije. Predmet sporazuma može biti izricanje kazne ispod zakonskog minimuma uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izricanje blaže vrste kazne ili blaže vrste krivičnopravne sankcije. Zakon ne ograničava stranke ni branioca da krivičnopravnu sankciju precizno odrede po vrsti i mjeri, ali se krivičnopravna sankcija može i okvirno odrediti.

Dogovorena krivičnopravna sankcija mora biti predviđena u zakonu, odnosno mora postojati zakonska mogućnost izricanja takve krivičnopravne sankcije primjenom svih pravila o odmjeravanju kazne. U protivnom, sporazum koji ne poštuje navedene zakonske okvire mora biti odbačen kao nezakonit i protivan javnom interesu.

Uostalom, princip zakonitosti iz člana 2. stav 1. ZKP BiH obavezuje sud da učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravnu sankciju pod uslovima propisanim u krivičnom zakonu i u zakonom propisanom postupku. Ukoliko bi sporazum o priznanju ipak bio prihvaćen i u njemu predviđena krivičnopravna sankcija koja se ne može izreći po zakonu, sudija pojedinac ili vijeće može izreći samo krivičnu sankciju predviđenu zakonom, a ne sporazumom koji je izašao van zakonskih okvira. Iako je žalba na odluku o krivičnopravnoj sankciji isključena u ovoj situaciji bi bila dozvoljena s obzirom da sud nije postupio u skladu sa sporazumom.

Takođe, žalba je dozvoljena zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji i kad se ne postupi u skladu sa sporazumom koji je sačinjen u skladu sa zakonom (npr. dogovoreno izricanje novčane kazne, a sud izrekne kaznu zatvora). Žalba zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji moguća je i u situacijama kada se na pretresu za

21


(2010) 12 OKO WCR

izricanje krivičnopravne sankcije iznese i neka ranija presuda po kojoj optuženi nije započeo izdržavanje kazne. U ovom slučaju žalba zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji bi se odnosila samo na visinu izrečene jedinstvene kazne, ali ne i na kaznu utvrđenu sporazumom koja je uzeta kao utvrđena po pravilima koja važe za sticaj krivičnih djela.

2. Primjena sporazuma o priznanju krivnje u Bosni i Hercegovini

Pregovaranje o krivnji kao pravnom institutu ima različite oblike, među kojima su najčešći:

(1) pregovaranje o pravnoj kvalifikaciji djela koje obuhvaća pregovaranje da se odustane od pojedinih navoda optužbi ili da se ublaži pravna kvalifikacija djela;

(2) pregovaranje o kaznenopravnoj sankciji koje obuhvaća pregovaranje o vrsti i dužini kaznenopravne sankcije; i

(3) pregovaranje o činjeničnom opisu kaznenog djela koje obuhvaća pregovaranje o činjenicama koje će biti predočene pred sudom.

Ovaj institut, onako kako je propisan i razrađen u Bosni i Hercegovini, uopšteno se vodi pod kategorijom pregovaranja o kaznenopravnoj sankciji i mnogi praktičari i pravni stručnjaci tvrde da pozitivne odredbe Zakona o kaznenom postupku onemogućavaju postupke pregovaranja o pravnoj kvalifikaciji djela i pregovaranja o činjeničnom opisu kaznenog djela.

Praktičari za svoju tvrdnju da Zakonom nije predviđeno pregovaranje o pravnoj kvalifikaciji djela, nalaze uporište u samom tekstu članka 231. st. 1. i 2. ZKP-a BiH. U stavku 1. ovoga članka predviđa se da osumnjičeni, odnosno optuženi, branitelj i tužitelj mogu pregovarati “o uvjetima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.”. U stavku 2. predviđeno je da tužitelj može predložiti izricanje kazne ispod Zakonom određenog minimuma kazne zatvora. Štoviše, načelo legaliteta kaznenog gonjenja iz članka 17. ZKP-a BiH predviđa da je tužitelj obvezan poduzeti kazneno gonjenje u svakom slučaju ako postoje dokazi da je počinjeno kazneno djelo, osim ako Zakonom nije eksplicitno propisano da tužitelj ima diskrecionu ovlast da odluči hoće li poduzeti kazneno gonjenje, a to je samo u dvije iznimne situacije1.

Komentari na Zakon o kaznenom postupku BiH2, također, potvrđuju da predmet pregovaranja treba biti ograničen na vrstu i trajanje kaznenopravne sankcije. Praćenje sudskih postupaka pokazuje da se pregovaranje o pravnoj kvalifikaciji djela koristi samo u veoma ograničenom broju praćenih ročišta i to, uglavnom, u ročištima na Sudu BiH i u kojima sudjeluju međunarodni tužitelji.

Izgleda da velika većina praktičara zastupa stajalište da proces pregovaranja ne obuhvaća pregovaranje o pravnoj kvalifikaciji djela ili činjeničnom opisu kaznenog djela.

3. Nadležnost suca pojedinca u odnosu na sudsko vijeće

Članak 6. stavak 1. Konvencije propisuje da svatko ima pravo na pravično i javno saslušanje pred neovisnim i nepristrasnim sudom uspostavljenim u skladu sa zakonom. Praksa Europskoga suda u Strasbourg-u u vezi sa standardom “sud uspostavljen u skladu sa zakonom” ukazuje da je on zamišljen da osigura da pravosudni sustav države ne smije biti zasnovan na odlukama, odnosno diskrecijskim pravima izvršnih tijela, nego na osnovu zakona usvojenih u parlamentima3.

Organizacija i funkcioniranje sudova mora biti utemeljeno zakonom, ali je tumačenje i ispravna primjena zakona uglavnom ostavljena sudovima država, posebno sudovima više instance u državi4. U kontekstu sporazuma o priznanju krivnje, sudstvo trenutačno ima podijeljena mišljenja o tome tko može razmatrati sporazum o priznanju krivnje.

U smislu uvodnih napomena, domaći pravni okvir propisan je člankom 2. stavak 3. ZKP-a BiH koji navodi da “za kaznena djela koja su u nadležnosti suda samo taj sud može izreći kaznenopravnu sankciju u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu...” Članak 24. stavak 2. ZKP-a BiH koji regulira sastav suda propisuje da “za kaznena djela s propisanom kaznom zatvora do deset godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom sudi sudac pojedinac.5” Različita tumačenja ovih odredaba, posebice ove posljednje, dovodi do pojedinačnih i različitih praksi u cijeloj zemlji u svezi s pitanjem mogu li suci za prethodno saslušanje

1 Jedina Zakonom propisana iznimka u odnosu na ovo načelo je odredba o davanju imuniteta svjedocima, sukladno članku 84. st. 3. i 4. ZKP-a BiH, kao i u postupku u predmetima prema maloljetnicima, sukladno članku 352. ZKP-a BiH (načelo oportuniteta). 2 Komentare ZKP-a BiH je 2005. godine tiskalo Vijeće Europe / Europsko povjerenstvo, a među autorima su bili i domaći pravni stručnjaci. Ova publikacija prva je obradila Zakon o kaznenom postupku i Kazneni zakon na jedan sveobuhvatan način i ona služi kao bitan dokument koji praktičari koriste i pozivaju se na njega. 3 Zand protiv Austrije, aplikacija br. 7360/76, Izvješće povjerenstva, 12. listopada 1978., Odluke i izvješća 4 Bulut protiv Austrije, presuda od 22. veljače 1996., Izvješća 1996-II, Vol. 5, stavak 29. 5 Član 24. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( Neslužbena prečišćena verzija Zakona sa izmjenama i dopunama koje je pripremio Tim za praćenje i ocjenu primjene krivičnih zakona MInistarstva pravde BiH i usvojila Parlamentarna skupština BiH u junu 2008. godine


(2010) 12 OKO RRZ 22

razmatrati sporazum o priznanju krivnje i izricati kazne kada se radi o kaznenom djelu koje spada u funkcionalnu nadležnost sudskog vijeća.

Jedan dio praktičara smatra da sudac za prethodno saslušanje može razmatrati sporazum o priznanju krivnje i izreći kaznenopravnu sankciju bez obzira što kazneno djelo spada u funkcionalnu nadležnost sudskoga vijeća. Jedan od najizrazitijih primjera je kada sporazum o priznanju krivnje u predmetu koji se odnosi na kazneno djelo protiv čovječnosti (za koje je najniža propisana kazna deset godina zatvora) razmatra sudac za prethodno saslušanje, a i odluku donosi isti sudac. Predlagatelji ovakvo rješenje obrazlažu, između ostaloga, time što ispravna primjena odredaba o sporazumu o priznanju krivnje mora biti tumačena u svjetlu jednoga od osnovnih ciljeva ovoga instituta — da osigura učinkovitost postupka i zbog toga jedan sudac treba voditi postupak u svezi sa sporazumom o priznanju krivnje od početka do kraja. Što više, postojanje malog broja sudaca na većini sudova u Bosni i Hercegovini, u praktičnom smislu, otežava formiranje vijeća za razmatranje sporazuma o krivnji. Međutim, ovaj pristup može dovesti do postavljanja opravdanoga pitanja: je li sudac pojedinac nadležan, u skladu s pozitivnim propisima, voditi ročište i izricati kaznenopravnu sankciju. Izgleda da takav praktični izazov nije postavljen pred sudovima više instance.

Drugi praktičari smatraju da sudac za prethodno saslušanje može razmatrati sporazum o priznanju krivnje, tj. prihvatiti ga, ali je samo sudsko vijeće nadležno izreći kaznu. Ovaj pristup predstavlja pokušaj da se ispune uvjeti iz gore citiranih čl. 2. stavak 3. i čl. 24. stavak 2. ZKP-a BiH, odnosno da se osigura da kaznenopravnu sankciju izrekne sud koji je nadležan za to kazneno djelo. Međutim, ovaj pristup je posebice nelogičan i može predstavljati opterećenje jer je u suštini odluka o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje već donesena. Svrha upućivanja predmeta sudskom vijeću da izrekne kaznenopravnu sankciju je pod znakom pitanja i može, također, dovesti u pitanje neovisnost sudskoga vijeća, s obzirom da sudsko vijeće u suštini samo formalno potvrđuje odluku da se prihvati sporazum koji je donio sudac za prethodno saslušanje.

4. Klauzule o suradnji u sporazumima o priznanju krivnje

Sporazum o priznanju krivnje, koji sadržava element suradnje s tužiteljem od strane osumnjičenog, odnosno optuženog, je često primjenjivan institut u adversarnom (akuzatornom) kaznenopravnom sistemu, sa svrhom prikupljanja veće količine podataka o drugim osumnjičenicima i osiguranja potencijalnog svjedočenja protiv suučesnika i drugih koji su sudjelovali u izvršenju kaznenog djela. Iako zakoni o kaznenom postupku ne reguliraju vrste sporazuma o priznanju krivnje, suština njihove ugovorne prirode upućuje na to da se o priznanju i o kaznenopravnoj sankciji može pregovarati pod određenim posebnim uvjetima, uključujući suradnju osumnjičenog, odnosno optuženog. Odista, praćenje sudskih postupaka otkriva niz predmeta gdje tužitelji primjenjuju klauzule o suradnji, posebice u predmetima praćenim u 2005. godini. Ispravno je konstatirati da je primjena klauzula o suradnji u Bosni i Hercegovini u porastu uporedo s boljim poznavanjem tužitelja s mogućnosti i potencijalnim prednostima koje ove klauzule imaju. Primjena klauzula o suradnji osobito je važna u teškim kaznenim djelima kao što su ratni zločini, trgovina ljudima i organizirani kriminal. U ovom dijelu želi se skrenuti pozornost na dva sporna pitanja koja su primijećena kod primjene klauzula o suradnji: česta netransparentnost klauzula o suradnji i nedostatak mehanizama klauzula o suradnji kojim bi se osiguralo njezino izvršenje i opštije, unutar sporazuma o priznanju krivnje.

4.1. Klauzule o suradnji u teškim kaznenim djelima

Koristi od zaključenja sporazuma o priznanju krivnje, u osobito užasavajućim i teškim kaznenim djelima, kontroverzne su i predmet su brojnih rasprava. Zagovornici korištenja sporazuma o priznanju krivnje navode da sporazumi daju mogućnost tužiteljima da vode istrage protiv drugih počinitelja kaznenih djela koji su umiješani u izvršenja istih ili sličnih kaznenih djela, i da daju mogućnost da ugroženi svjedoci ne moraju svjedočiti. Do danas su se sporazumi o priznanju krivnje koristili u četiri predmeta ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Od ovih četiriju predmeta, barem koliko se vidi iz podataka dostupnih iz sporazuma o priznanju krivnje u pismenom obliku, zapisnika s razmatranja sporazuma o priznanju krivnje i presuda u pismenom obliku, samo se u jednom sporazumu o priznanju krivnje zahtijevao određeni stupanj suradnje od strane optuženog. Sporazumi o priznanju krivnje su se, također, primjenjivali u predmetima kaznenih djela trgovine ljudima, iako i tu ima malo dokaza koji ukazuju da je dogovorena suradnja između tužitelja i osumnjičenog, odnosno optuženog, u svezi s drugim predmetima zaista i ostvarena. Obje ove vrste kaznenih djela pogodne su za primjenu klauzula o suradnji pošto počinitelj skoro nikada ne djeluje izolirano. Nažalost, čini se da su tužitelji propustili priliku da prikupe više podataka i pokrenu više kaznenih gonjenja. Neki komentatori procesa pregovaranja i zaključenja sporazuma o priznanju krivnje pred Haškim tribunalom (MKSJ) primijetili su da sporazumi o priznanju mogu imati efekt snježne lavine, tako da svaki sporazum o priznanju krivnje s jednim od osumnjičenih, odnosno optuženih utječe na pribavljanje više dokaza protiv drugih osumnjičenih, odnosno optuženih, i navodi ih da također pristupe sporazumima. Ovo se još nije pokazalo u postupcima u predmetima ratnih zločina i drugim predmetima teških kaznenih djela u Bosni i Hercegovini. Tužitelji trebaju zahtijevati da priznanje o saizvršenju najtežih kaznenih djela bude popraćeno prikladnim oblicima suradnje u zamjenu za izricanje blaže kaznenopravne sankcije.

5. Pregovaranje o krivici u međunarodnim krivičnim predmetima u BiH

Pregovaranje o krivici je procesni instrument koji se u Black's Law Dictionary definira kao:

23


(2010) 12 OKO WCR

… proces u kojem optuženi i tužilac u krivičnom predmetu dogovaraju obostrano prihvatljivo rješenje predmeta o čemu zatim odlučuje sud. U takvim slučajevima optuženi se izjašnjava da je kriv za lakše krivično djelo ili da je kriv po jednoj ili samo nekim od tačaka optužnice koja se sastoji od više tačaka, s tim da optuženi zauzvrat dobiva blažu kaznu od one koja je zaprijećena za teže krivično djelo.

Pregovaranje o krivici zamjenjuje redovno suđenje, što dovodi do uštede vremena i novca. Kako OSCE navodi u izvještaju Sporazumi o priznanju krivice u Bosni i Hercegovini: Praksa sudova i poštivanje standarda međunarodnog prava o ljudskim pravima iz 2006. godine, uočene su i druge prednosti ovog instituta kao što su: 1) „ugroženi svjedoci su pošteđeni traume koju može prouzrokovati svjedočenje na glavnom pretresu“, 2) u nekim slučajevima „tužioci pridobijaju optužene da svjedoče ili pruže informacije o drugim krivičnim djelima ili navodnim počiniteljima do kojih se drugačije ne bi moglo doći“, i 3) „obje strane u postupku imaju korist od pravne sigurnosti koju pruža proces pregovaranja o krivici“.

U početku, pregovaranje o krivici nije bilo predviđeno ni Statutom ni Pravilnikom MKSJ. Ovaj institut uveden je naknadno Pravilom 62 bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ. Uvođenje pregovaranja o krivici u postupcima pred MKSJ opravdano je praktičnim razlozima. Na ove razloge ukazao je sudija Cassese koji je u predmetu Erdemović izložio poteškoće koje prate međunarodna krivična suđenja.

On je naglasio sljedeće: 1) u međunarodnim krivičnim predmetima „prikupljanje dokaza je iznimno naporno i zahtijeva dugo vremena“, 2) postoji potreba da se zaštite žrtve i svjedoci, i 3) postupci u međunarodnim krivičnim predmetima rezultiraju velikim troškovima uslijed potrebe za „simultanim prevođenjem na više jezika; prevozom žrtava i svjedoka iz udaljenih zemalja; pripremom različitih formulara koji su im od pomoći tokom suđenja itd.“.

Tokom devet godina svog postojanja MKSJ je potrošio skoro 500 miliona dolara na rješavanje četrnaest predmeta. Prema podacima iznesenim u knjizi Da li sila može osigurati prava? Izgradnja vladavine prava nakon vojnih intervencija autora Jane Stromseth, Davida Wippmana i Rose Brooks, „ukupni troškovi do 2005. godine iznosili su nešto više od 1 milijarde dolara“, s tim da je „dodatnih 276,5 miliona dolara odobreno za 2006. i 2007. godinu“.

U krivično-procesnim zakonima u BiH ne postoje jasne upute kada se pregovaranje o krivici može i treba koristiti u međunarodnim krivičnim predmetima. Pregovaranje o krivici je već korišteno za zaključenje predmeta ratnih zločina pred kantonalnim sudovima (na primjer, pred Kantonalnim sudom u Sarajevu predmeti Šakrak, Hota, Rodić), kao i pred Odjeljenjem za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine (na primjer, predmeti Fuštar, Sipić, Ljubičić, Bjelić).

Očekuje se da će broj međunarodnih krivičnih predmeta zaključenih putem instituta pregovaranja o krivici porasti zbog opterećenja sudova ovim predmetima. Nekoliko je problema koji utiču na ekspeditivnost sudova u BiH u rješavanju međunarodnih krivičnih predmeta:

i. Mnoštvo relevantnih službenih dokumentarnih materijala iz ratnog perioda nalazi se u drugoj državi. Međutim, kako Human Rights Watch ističe u izvještaju “U potrazi za pravdom: Odjeljenje za ratne zločine Suda BiH” iz 2006. godine, „za razliku od MKSJ, koji je uspostavljen rezolucijom Vijeća bezbjednosti Ujedinjenih Nacija, Odjeljenje za ratne zločine nema ovlasti predviđene Poglavljem 7 Povelje UN da zahtijeva saradnju država“. Stoga „efikasno krivično gonjenje u takvim predmetima se uveliko oslanja na spremnost nadležnih organa u drugim državama da sarađuju kako bi se potkrijepili navodi, prikupili dokazi, i u nekim slučajevima, kako bi se locirali te uhapsili i/ili procesuirali optuženi“.

ii. Richard May i Marieke Wierda u članku “Trendovi u međunarodnim krivičnim dokazima: Nirnberg, Tokio, Hag i Aruša” ističu da za razliku od sudova uspostavljenih po završetku Drugog svjetskog rata koji su svoje odluke bazirali uglavnom na dokumentima, u nedostatku takvih dokaza sudovi potkraj ovog stoljeća zasnivaju svoje odluke na svjedočenjima očevidaca. S obzirom na prirodu suđenja za međunarodna krivična djela, broj svjedoka koji se moraju saslušati je veliki. Iz tog razloga, u većini suđenja pred recimo MKSJ-om pojavilo se više od stotinu svjedoka, a prema autorici članka “Izbjegavanje suđenja za zločin genocida priznanjem krivice za manje ozbiljno krivično djelo: Pregovaranje o krivici u međunarodnim krivičnim djelima” Nancy Combs Amoury, za ispitivanje svakog od njih u prosjeku je potreban jedan puni sudski dan. Osim toga, mnogi svjedoci su raseljeni unutar BiH ili čak izvan njenih granica, a postojeći program zaštite svjedoka je ocijenjen kao neadekvatan. Ovaj problem dodatno usložnjava nedostatak relevantnih baza podataka koje bi omogućile razmjenu informacija između različitih institucija koje su uključene u krivično gonjenje i suđenja.

iii. Nedovoljna sredstva za plaćanje branilaca postavljenih po službenoj dužnosti, te neadekvatni pritvorski i zatvorski objekti.

Međutim, pregovaranje o krivici u međunarodnim krivičnim predmetima nije imuno na poteškoće iz razloga kakvi su oni koje navodi Ralph Henham:

…odsustvo jasnih uputa u vezi sa prikladnošću pregovora o krivici u predmetima najtežih krivičnih djela, kulturološki nesporazumi u vezi sa postupkom i njegovim efektima, [nedostatak jasnoće u vezi sa obimom u kojem bi grupe žrtava trebale učestvovati u pregovorima, činjenica da se postupak odvija u okviru ograničenja koja nalaže retributivna pravda, [nedostatak jasnoće u pogledu toga] da li procedure bazirane na


(2010) 12 OKO RRZ 24

ekspeditivnosti mogu odgovoriti zahtjevima društvene pravde, prikrivanje i nedostatak transparentnosti u vezi sa prirodom procesa i njegovim efektima na odmjeravanje kazne.

Uprkos tome, neki autori kao što je William Schabas tvrde da je u međunarodnoj pravdi utvrđenje krivice znatno važnije od kazne koja se izriče osuđenom, s tim da utvrđena istina predstavlja „barem djelomičnu satisfakciju za žrtve“. Osim toga, smatra se da priznanje krivice propraćeno iskrenim izražavanjem kajanja doprinosi dijalogu i oprostu, to jest, procesu pomirenja.

Nema nikakve sumnje da je domašaj krivične pravde u tranzicionom kontekstu ograničen zbog velikog broja predmeta, ali također zbog resursa i ravnoteže političke moći. Kao rezultat toga krivično gonjenje postaje selektivno. Ali, kako je istaknuto u članku “Međunarodna intervencija, pravda i nacionalno pomirenje: uloga MKSJ i MKSR” autora Michaela Humphreya, ova selektivnost nalaže da se krivično gonjenje vodi na takav način da se „u što većoj mjeri obezbijedi javno prihvatanje samog procesa suđenja, naracije koja se otkriva putem svjedočenja žrtava, te pravednosti presuda“.

Pravednost presude ne ogleda se samo u pravičnosti kazne izrečene pojedinačnom počinitelju nego i u stigmatiziranju projekta režima koji je doveo do počinjenja zločina. Kako pojašnjava Michael Humphrey, ovo nas navodi na zaključak da će uticaj sudske intervencije biti umanjen ako se rezultat suđenja u međunarodnim krivičnim predmetima svede na to „da se osude počinitelji pojedinačnih krivičnih djela nauštrb utvrđivanja istine o genocidnom političkom projektu koji su utjelovljavali“. Suđenja u međunarodnim krivičnim predmetima su „dio većih političkih projekata usmjerenih ka neutraliziranju razdora nastalog uslijed ratnih djejstava, te izgradnji nove političke zajednice i nacionalnog identiteta“, ističe Michael Humphrey. Ovaj stav se zorno ogleda u Presudi MKSJ-a u predmetu Erdemović:

Međunarodni sud, pored svog mandata da istražuje, procesuira i kažnjava ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, ima dužnost da kroz svoje pravosudne funkcije doprinese razrješenju širih pitanja odgovornosti, pomirenja i utvrđivanja istine oko zala počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Otkrivanje istine je temelj vladavine prava i korak od suštinskog značaja na putu prema pomirenju: jer upravo je istina ta koja iskorjenjuje nacionalnu i vjersku mržnju i trasira put ka zalječenju.

Iz ovih razloga pregovaranje o odustajanju od određenih tačaka optužnice, kao oblik pregovaranja o krivici, ne ohrabruje se u međunarodnim krivičnim predmetima. Nadalje, neki autori kao što je Mirjan Damaška ukazuju na to da u međunarodnim krivičnim predmetima treba slijediti moto „što je moguće više suđenja, uz onoliko pregovaranja koliko je neophodno“.

U predmetu Nikolić, MKSJ je istaknuo da dok priznanje krivice može rezultirati uštedom vremena i sredstava, „ekonomičnost sudova ne treba dovesti u pitanje kvalitet pravde i ispunjenje mandata koji sud ima“. S ovim na umu, MKSJ je ponudio listu argumenata za i protiv pregovaranja o krivici u međunarodnim krivičnim predmetima.

MKSJ je naveo da pregovaranje o krivici koje rezultira odustajanjem od određenih tačaka optužnice dovodi do: 1) nepotpune javne evidencije, što može uticati na utvrđivanje istine i tačnost historijskih podataka, 2) potencijalnog neuspjeha u zadovoljavanju pravde, „ukoliko ukupno krivično djelovanje nije reflektirano u preostalim tačkama optužnice ili one ne reflektiraju težinu krivičnih djela koje je optuženi počinio.“

Ali, MKSJ je takođe naveo da pregovaranje o krivici može doprinijeti ispunjenju: 1) misije suda da uspostavi mir i doprinese pomirenju na teritoriju bivše Jugoslavije, posebno kada je priznanje krivice praćeno iskrenim izrazom pokajanja, te 2) namjere suda da dovede krivce pred lice pravde, tako što će pomoći pri istrazi i prikupljanju dokaza na suđenju.

Uprkos odlučnosti MKSJ da iskoristi pregovaranje o krivici kao instrument u funkciji utvrđivanja istine, kako ističe Nancy Combs Amoury, ne treba zaboraviti da „razum i vlastiti interes služe kao osnovna inspiracija većine priznanja krivice, a ne iskrenost, odgovornost, ili neka druga vrlina“. Na primjer, smatra se da je priznanje krivice Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske, kako navodi Mark Freeman iz Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu, „pomoglo u razjašnjavanju i potvrđivanju istine o sukobu, koju većina vođa bosanskih Srba još uvijek poriče“. Ali, nakon osude ona je javno izjavila da je njeno priznanje krivice bilo motivisano nemogućnošću da prikupi dokaze i ubijedi svjedoke da svjedoče u korist njene nevinosti.

Štaviše, iskrenost pokajanja koje je izrazila na ročištu prilikom izricanja kazne je upitna ako imamo na umu: 1) njenu izjavu da je etničko čišćenje usmjereno protiv bosanskih Muslimana prirodni fenomen a ne ratni zločin, 2) njeno odbijanje da pruži informacije ili svjedoči o ulozi drugih viših zvaničnika Republike Srpske.

Tužitelji i sudije moraju biti oprezni kod sporazuma o priznanju krivice koji rezultiraju odustajanjem od određenih tačaka optužnice, u skladu sa standardom određenim u predmetu Nikolić, koji nalaže „podnošenje izjava i dokumenata koje podržavaju priznanje krivice, ali i tačke optužnice na koje se ovo priznanje odnosi“, kako bi se nadoknadila razlika između historijske građe koja rezultira suđenjem i one koja rezultira sporazumom o priznanju krivice.

Potreba za ovakvim oprezom jasno proizlazi iz primjera sporazuma o priznanju krivice postignutog u predmetu

25


(2010) 12 OKO WCR

Biljane Plavšić, koje je dovelo do odustajanja od optužbe za genocid, te ostavilo niz pitanja kao što je ono koje je postavio William Schabas: „Ukoliko ona nije bila odgovorna za genocid, ko jeste?“. To je naročito značajno ako se ima na umu da je MKSJ u predmetu Krstić optuženog proglasio krivim za genocid za djela počinjena u „zaštićenoj zoni“ UN Srebrenici u julu 2005. godine.

Konačno, u skladu sa teorijom „po zasluzi“, istaknuto je da sporazumi o priznanju krivice ne treba da se fokusiraju samo na interese optuženog, već i interese žrtava. Zato David A. Starkweather preporučuje da se pravednost prema žrtvi uvede kao jedan od razloga zbog kojeg sudija može odbiti sporazum o priznanju krivice. U tom smislu, bilo bi nadasve uputno donijeti izmjenu Zakona o krivičnom postupku BiH, u skladu sa članom 65. stav 4. Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda, koji glasi:

Kada je vijeće suda mišljenja da je u interesu pravde, a posebno u interesu žrtava, potrebna potpunija prezentacija činjenica u predmetu, može: (a) zatražiti od tužitelja da pruži dodatne dokaze, uključujući svjedočenje žrtava; ili (b) narediti da se redovno suđenje nastavi, u kojem slučaju će smatrati da nije došlo do priznanja krivice i može uputiti predmet drugom vijeću suda.

Pregovaranje o krivici u međunarodnim krivičnim predmetima u BiH može podržati ili onemogućiti ostvarivanje ljudskih prava, a shodno tome i uspostavu održivog mira i transformaciju BiH u demokratsku državu. Birajući da njihove aktivnosti budu vođene opisanim standardima utvrđenim u međunarodnom pravu i praksi međunarodnih sudova, pravosuđe i ostale relevantne institucije u BiH izabraće koju od ove dvije uloge pregovaranje o krivici u međunarodnim krivičnim predmetima će odigrati.

6. Praksa MKSJ-a i sudova Bosne i Hercegovine (autor Vladimir Tochilovsky6)

Statut MKSJ-a prvobitno nije jasno propisivao mogućnost priznanja krivice bez naknadnog suđenja. Član 20. Statuta glasi: „Pretresno vijeće će pročitati optužnicu, … i uputiti optuženog da se izjasni o krivici. Pretresno vijeće će zatim odrediti datum početka suđenja.”

U odnosu na ovaj institut, sudija Cassese je naglasio: “U tradiciji građanskog prava ne postoji praksa direktno analogna ovoj, već je tu priznanje krivice prosto dio dokaznog materijala, koji sud razmatra i procjenjuje”7.

Doista, u nekim zemljama kontinentalnog prava postoji trend usvajanja postupaka sličnih postupku sklapanja sporazuma o krivici. Međutim, ovi slučajevi su ograničeni na određene kategorije predmeta i uglavnom se primjenjuju na lakša krivična djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju manje od 5 (pet) godina8. Na primjer, u Holandiji u određenim predmetima koji se odnose na lakša krivična djela tužilac i odbrana mogu pregovarati o sklapanju Sporazuma o priznanju krivice9.

U Njemačkoj su mogući neformalni dogovori (informelle Absprachen) između tužioca, odbrane i sudije. Prema tom neformalnom sporazumu, optuženom se može „obećati“ blaža kazna u zamjenu za priznanje određenih činjenica. Međutim, i u tom slučaju se održava pretres, a sporazum se sažima i objavljuje na javnom ročištu.

U predmetu Erdemović, optuženi je bio očigledno iznenađen kada mu je izrečena kazna bez održanog pretresa nakon što je on priznao krivicu. Njegov advokat iz bivše Jugoslavije je podnio žalbu navodeći da je priznanje krivice rezultat pogrešnog tumačenja ovog instituta od strane advokata i optuženog.

„U pogledu instituta priznanja krivice, odbrana naprije želi da primijeti da je ovaj institut, kao što je formulisan u sistemima anglosaksonskog prava, stran proceduri koja se primjenjuje u bivšoj Jugoslaviji... Ovaj institut je novina za advokate, a kamoli za laike. Ovaj institut je dobar primjer za koliziju dva koncepta pravilnika o postupku i dokazima – anglosaksonskog i evropskog. U ovom konkretnom predmetu, radi se o laiku koji, baš kao i svi drugi ljudi sa ovih područja, u svom priznanju krivice zapravo izražava svoj moralni, a ne pravni stav prema krivičnom djelu.10“

Sudije MKSJ-a koje su radile na izradi Pravilnika o postupku i dokazima usvojili su akuzatorni postupak iz anglosaksonskog prava11 prema kojem u slučaju priznanja krivice sudeće vijeće upućuje sekretara da odredi datum rasprave prije izricanja kazne12; odnosno, postupak se neće voditi u odnosu na tačke optužnice po kojima je optuženi priznao krivicu. Međutim, sudije tada namjerno “kao vijeće nisu podržali niti priznali vanraspravno pregovaranje o krivici” između tužilaštva i odbrane13.

6 Tužilac Tužilaštva MKSJ. Stanovišta iznesena u ovom radu su isključivo stanovišta autora i nisu neophodno i stanovišta MKSJ ili uopšte Ujedinjenih naroda. 7 Tužilac protiv Erdemovića, Presuda, Izdvojeno i protivno mišljenje sudije Cassesea, predmet br. IT-96-22-A, Žalbeno vijeće, 7.oktobar 1997.god., stav 7. 8 Vidjeti npr. Jean-Marie Huet, Guilty pleas /priznanja krivice/ 31. Bilten međunarodnog udruženja tužilaca, novembar 2005.god., dostupan na http://www.iap.nl.com/sevenews/31.html#15 9 Vidjeti, npr. Van Den Wyngaert, Christine, ed., Criminal procedure in the European Community /krivični postupak u Evropskoj zajednici/, Butterworth&Co Publishers Ltd, 1993, p.295. 10 Tužilac protiv Erdemovića, Podnesak odbrane u vezi sa prethodnim prigovorima, IT-96-22-A, Žalbeno vijeće, 16.05. ‘97. 11 Tužilac protiv Erdemovića, Presuda, Zajedničko izdvojeno mišljenje sudija McDonald i Vohrah, predmet br. IT-96-22-A, Žalbeno vijeće, 7.oktobar 1997.god., stav 6. 12 Pravilo 62. Pravila MKSJ-a. 13 Tužilac protiv Erdemovića, Presuda, Zajedničko izdvojeno mišljenje sudija McDonald i Vohrah, predmet br. IT-96-22-A, Žalbeno vijeće, 7.oktobar 1997.god., stav 10.


(2010) 12 OKO RRZ 26

Sporazumi o priznanju krivice su uobičajeni u nekim jurisdikcijama svijeta14. U nekim anglosaksonskim sistemima, kao npr. u Sjedinjenim Američkim Državama, razgovor (pregovaranje o priznanju krivice) između tužioca i odbrane može rezultirati sporazumom između tužioca i optuženog u vezi sa dužinom kazne koju predlaže tužilac odnosno odbacivanjem nekih tačaka optužnice.

U prvom godišnjem izvještaju MKSJ-a navedeno je da, suprotno nekim akuzatornim sistemima, „praksa pregovaranja o krivici ne nalazi svoje mjesto u Pravilniku.15“ Međutim, uprkos namjeri autora Pravilnika MKSJ-a, pregovaranje o krivici kao i sporazumi o priznanju krivice su našli svoj put u praksi Suda, a kasnije i u Pravilima. Prvo priznanje o krivici pred MKSJ je bilo rezultat pregovora o priznanju krivice između tužioca i odbrane16. Kasnije je sudija Cassese ponovio ovaj stav u svom izdvojenom i protivnom mišljenju u predmetu protiv Erdemovića: „ni Statut ni Pravilnik namjerno ne predviđaju mogućnost sporazuma o izjašnjavanju o krivici”17. Kasnije su dvoje sudija Apelacionog vijeća, a koji su porijeklom iz zemalja sa anglosaxonskim pravnim sistemom hvalili koncept sporazuma o izjašnjenju o krivice do kojih se dolazilo putem nagodbe: „Koncept izjašnjavanja o krivici sam po sebi je specifičan proizvod kontradiktornog sistema common law-a koji priznaje prednost koju od njega ima društvo time što se minimiziraju troškovi, štedi na vremenu suda i izbegavaju problemi za mnoge, posebno za svedoke. Ova institucija potvrdnog izjašnjavanja o krivici iz common law-a treba, po našem mišljenju, da nađe svoje mesto na međunarodnom krivičnom forumu poput Međunarodnog suda pred kojim se vode postupci koji su, po samoj svojoj prirodi, veoma složeni i nužno zahtevaju dugo suđenje ukoliko do njega dođe, u uslovima veoma ograničenih finansijskih sredstava koja dodjeljuju Ujedinjene nacije koje, sa svoje strane, zavise od doprinosa država..18”

U decembru 2001.god. sudije MKSJ-a su usvojile novo Pravilo 62 ter koje je “ozakonilo” postojeću praksu sklapanja sporazuma o priznanju krivice i izložilo pregovaranje i sporazume o krivici pažljivoj sudskoj i javnoj kontroli.

Zapravo, većina odredbi Pravila 62 ter su preslikane iz podpravila 11 (e) Saveznih pravila krivičnog postupka Sjedinjenih Američkih Država („postupak sporazuma o priznanju krivice”).

Neke sudije Suda, koji su došli iz jurisdikcija kontinentalnog prava, su dakako nerado prihvatili ovaj postupak. Jedan od sudija je na sljedeći način osporio samu zakonitost koncepta:

“Posao Suda nije samo da pokrene pitanje lične odgovornosti optuženog za krivična djela nego i da sačuva osnovna prava optuženog. U skladu sa stavom 17., odricanjem od prava po ovom sporazumu… optuženi se odriče svog prava na odbranu, a mi smatramo da to predstavlja ozbiljno kršenje prava ove osobe…”

Postoje određena osnovna prava kojih optuženi ne bi trebao biti lišen. Na primjer, pravo da ne bude primoran da svjedoči protiv samog sebe ili da prizna krivicu, pravo na suđenje bez odlaganja, pravo da svjedoči ili ne svjedoči na suđenju. Na osnovu kojih okolnosti u tim uslovima je došlo od odricanja prava? Mi bismo rado čuli informaciju o tome.19”

Prije ove izmjene, Odbrana nije bila spremna predlagati sporazume o priznanju krivnje. Postupak nije bio propisan u Pravilniku, te nije postojala sigurnost šta će se desiti nakon sporazuma o krivnji. Nakon ove izmjene, broj sklopljenih sporazuma pred MKSJ-om je konstantno rastao i do oktobra 2003.godine sklopljeno je 15 sporazuma, od kojih je 8 sklopljeno u periodu između maja i oktobra 2003.godine.

Neki advokati iz bivše Jugoslavije su bili prilično skeptični oko ove prakse MKSJ-a:

„Sumnja pravnih krugova u pregovaranje o krivici dijelom potiče od naviknutosti na kontinentalni pravni sistem, u kojem se ta praksa ne provodi... Milan Popović, profesor prava u crnogorskoj prijestonici Podgorici rekao je da mnogi u Srbiji i Crnoj Gori smatraju da sporazumi o priznanju krivice nisu pravi izraz krivice nego pokušaj pojedinca da nađe najbolje rješenje za samog sebe. 'Ljudi priznaju krivicu samo da bi dobili blaže kazne, u protivnom to ne bi radili', rekao je profesor“20.

14 Tužilac protiv Erdemovića, Presuda o kazni, predmet br. IT-96-22-Tbis, Pretresno vijeće, II-ter, 5.mart 1998.god., stav 19. 15 Godišnji izvještaj Međunarodnog suda za gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991.god., UN dokument. A/49/342, 29.august 1994. god., stav 74. 16 Vidjeti Tužilac protiv Erdemovića, Presuda o kazni, predmet br. IT-96-22-Tbis, Pretresno vijeće, II-ter, 5.mart 1998.god., stav 18-19. 17 Tužilac protiv Erdemovića, Presuda, Izdvojeno i protivno mišljenje sudije Cassesea, predmet br. IT-96-22-A, Žalbeno vijeće, 7.oktobar 1997.god., stav 10. 18 Tužilac protiv Erdemovića, ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MCDONALD I SUDIJE VOHRAHA, predmet br. IT-96-22-A, Žalbeno vijeće, 7.oktobar 1997.god., stav 2. 19 Tužilac protiv Blagojevića i Jokića, predmet br. IT-02-60, 6. maj 2003.god., str. 273, 285, dostupno na: //www.un.org/icty/transe60/030506MH.htm. 20 Milanka Šaponja-Hadžić, Hague Deals Reduce Impact /haški sporazumi smanjuju učinak/, br. 321, 24.juli 2003, http://iwpr.net/indey.pl?archive/tri/tri_321_3_eng.txt

27


(2010) 12 OKO WCR

U skladu sa Pravilom 62 ter (A) Pravila MKSJ-a tužilac i odbrana se mogu složiti da, nakon što optuženi prizna krivicu po svim tačkama optužnice ili po jednoj ili više tačaka optužnice, tužilac čini jednu ili više od sljedećih stvari pred sudećim vijećem: podnosi zahtjev za prilagođavanje optužnice u skladu sa tim dogovorom, podnosi prijedlog kazne ili raspona kazne koja bi bila prikladna, ne protivi se zahtjevu optuženog za određenu kaznu ili raspon kazne.

Kao što se može vidjeti, Pravila MKSJ-a predviđaju „pregovaranje o tačkama optužnice“ kao i „pregovaranje o kazni“. Bitno je spomenuti da većina sporazuma o priznanju krivice skopljenih pred MKSJ (17 od 19 do maja 2008.godine) uključuju kako odustajanje od nekih tačaka optužnice tako i preporuku smanjene kazne u zamjenu za priznanje krivice od strane optuženog.

Nasuprot tome, Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine21 (ZKP BiH) ne predviđa definitivno „pregovaranje o tačkama optužnice“. Prema članu 231. (Pregovaranje o krivnji) prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniteljem o priznanju krivnje... tužitelj može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog.“ Formalno, tužilac može pristati da povuče određene tačke optužnice u zamjenu za priznanje krivice. Nejasno je, kakogod, koliko bi spremno Sud prihvatio ovakvo povlačenje tačaka optužnice, s obzirom da je optužnica, koja je praćena dokazima, već potvrđena i sa tim tačkama optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje. Takvo povlačenje tačaka optužnice bi moralo biti inkorporirano u pismeni sporazum o priznanju krivnje, da bi Sud isti mogao podvrgnuti provjeri.

21 Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 3/03, 32/03, 36/03, 63/04 i 13/05. Engleski prevod je dostupan na: http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/oth.legist/doc/criminal-procedure-code-of-bih.doc.


(2010) 12 OKO RRZ 28

Zaštita svjedoka u predmetima ratnih zločina Pripremila Jasenka Ferizović

Uvod

Obzirom da se Odjel I Suda BiH bavi procesuiranjem krivičnih djela ratnih zločina, logično je, imajući u vidu činjenicu da se kao svjedoci najčešće pojavljuju upravo same žrtve tih zločina, da se pred Sudom pojavljuju i mnogobrojni zahtjevi za određivanjem zaštitnih mjera. Ovaj članak ima za cilj pružiti osvrt na procesne mjere zaštite svjedoka predviđene Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH1 (u daljem tekstu Zakon o zaštiti svjedoka i Zakon) i njihovu primjenu u predmetima ratnih zločina na temelju prakse Odjela I Suda BiH.

Pojam svjedoka

Ukoliko se pođe od opšte teorije o dokazima i dokazivanju u krivičnom postupku, svjedok je dokazno sredstvo, njegov iskaz je dokazni osnov, a svjedočenje je procesna radnja izvođenja dokaza koja se sastoji u saznavanju na zakonom utvrđen način dokaznih osnova sadržanih u dokaznom sredstvu2. Prema Preporuci Vijeća Evrope o zastrašivanju svjedoka i pravu na odbranu No. R. (97) 13 i nedavno usvojenoj Preporuci Rec (2005)9, svjedok je bilo koja osoba, koja je u posjedu obavijesti od važnosti za krivični postupak i o kojima je dala ili je u mogućnosti dati iskaz (bez obzira na njen status i bez obzira na izravni ili neizravni, usmeni ili pismeni oblik iskaza, sukladno odredbama domaćeg krivičnog procesnog prava), a koja ne potpada pod definiciju saradnika pravde3.

Generalno, iskazi svjedoka u krivičnom postupku imaju višestruki značaj, pa tako:

♦ služe kao izvor saznanja o drugim dokazima

♦ njihova osobna saznanja su dokaz

♦ služe kao sredstvo provjere utvrđenih činjenica

♦ služe kao sredstvo prepoznavanja počinitelja

♦ služe kao pomoć u otkrivanju i pronalaženju drugih svjedoka

Svjedočenje kao jedna od najznačajnijih procesnih radnji koje sud provodi radi utvrđenja eventualne krivične odgovornosti neke osobe ima poseban značaj u predmetima ratnih zločina, obzirom da je zbog proteka vremena od učinjenja krivičnog djela pa do procesuiranja istih, nemoguće preduzeti druge radnje dokazivanja koje bi se u normalnim okolnostima obavezno provele (poput npr. uviđaja, tjelesnog pregleda i sl.).

Uzevši u obzir činjenice da ratni zločini spadaju u najteže vrste krivičnih djela, da se radi o djelima koja su nerijetko počinjena na izrazito svirep način što zasigurno utječe na fizičko i/ili psihičko stanje svjedokâ koji su, kako je već rečeno, najčešće same žrtve tih krivičnih djela, logično je da pomenuti faktori ponekad mogu uticati na spremnost svjedoka da sarađuje sa organima krivičnog gonjenja. Tako svjedoci odbijaju sarađivati sa nadležnim organima zbog posljedicâ krivičnog djela koje intenzivno djeluju na pojedine kategorije osoba zbog njihovih ličnih karakteristika (tzv. ugroženi svjedoci), te zbog zastrašivanja koje za cilj ima spriječiti saradnju sa organima krivičnog gonjenja (tzv. svjedoci pod prijetnjom).

Iako je svjedočenje u krivičnom postupku zakonska dužnost, „ti postupci moraju da se organizuju tako da se izbjegne neopravdano kršenje prava žrtava i svjedoka4”. Tako i ustavi u BiH (entitetski i državni), a i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključuju zaštitu prava svjedoka na život, slobodu, bezbjednost i poštovanje privatnog i porodičnog života, dok je Savjet Evrope usvojio i nekoliko preporuka5 u kojima je naglašeno da svjedoke treba ispitivati na način adekvatan njihovim ličnim okolnostima i uvažavajući

1 Službeni glasnik BiH br. 3/03 2 Vidi Sijerčić-Čolić, H.; Krivično procesno pravo, Knjiga I, (2005), Sarajevo, str. 305 3 "saradnik pravde" je bilo koja osoba koja je optužena za krivično djelo, ili je osuđena kao sudionik u zločinačkom udruživanju ili kriminalnoj organizaciji bilo koje vrste, ili za krivična djela organizovanog kriminala, ali je saglasna surađivati s pravosudnim tijelima, naročito dajući obavijesti o zločinačkom udruživanju ili organizaciji ili o bilo kojem krivičnom djelu povezanim s organizovanim kriminalitetom ili o drugim teškim krivičnim djelima.

4 Vidi Izvještaj Misije OSCE-a pod nazivom „Zaštita i podrška svjedoka u predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini“, januar 2010, str. 9. 5 Rec. (85) 11 Savjeta Evrope o položaju žrtve u okviru krivičnog zakona i postupka; Rec. (97)13 Savjeta Evrope u vezi zastrašivanja svjedoka i pravima na odbranu; Rec. ( (2005)9 Savjeta Evrope o zaštiti svjedoka i saradnika sa pravosudnim sistemom

29


(2010) 12 OKO WCR

maksimalno njihova prava i dostojanstvo. Takođe se preporučuje državama da usvoje zakone i izgrade sudsku praksu koja bi obezbijedila da svjedoci iskaz daju slobodno.

Dakle, kako bi se svjedocima omogućilo da svoju građansku dužnost obave na po njih najsigurniji i “najbezbolniji” način, državna tijela su ovlaštena i dužna da im pruže određene mjere zaštite. Zaštita svjedoka predstavlja “sveukupnu strateški određenu aktivnost koju tijela države poduzimaju sa ciljem dobivanja slobodnog iskaza svjedoka i žrtve kaznenog djela6” i koja se javlja u tri oblika – kao policijska zaštita, kao zaštita u vidu procesnih mjera, te kao posebna zaštita putem programa zaštite svjedoka.

Obzirom da su predmet ovog članka samo procesne mjere zaštite svjedoka, u nastavku članka neće biti riječi o policijskoj zaštiti niti o zaštiti svjedoka putem programa zaštite, već isključivo o posebnim mjerama zaštite propisanim Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH.

Procesne mjere zaštite svjedoka

Procesne mjere zaštite svjedoka regulisane su, osim odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljem tekstu ZKP BiH), i Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH (u daljem tekstu Zakon o zaštiti svjedoka i Zakon) koji je donesen 2003. godine7. Iste godine uslijedile su prve8, a 2004. godine i druge9 izmjene i dopune, dok je 2005. godine Zakon o zaštiti svjedoka pretrpio i jednu ispravku. Dana 29.09.2008. godine, na osnovu člana 25. pomenutog Zakona, na Općoj sjednici Suda BiH donesen je Pravilnik o zaštiti svjedoka br. Su-01-513-1/0810 kojim su dodatno razrađena određena proceduralna pitanja vezana za primjenu Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka.

Iako bi se iz naziva Zakona moglo zaključiti da isti propisuje mjere zaštite za dvije kategorije svjedoka, iz odredbe sadržane u članu 3. proizilazi da se zapravo radi o tri kategorije, i to o ugroženim svjedocima, svjedocima pod prijetnjom i zaštićenim svjedocima, što postojeći naziv Zakona čini nepreciznim.

Razlika između pojma svjedoka pod prijetnjom i pojma ugroženog svjedoka je u tome što se prvi definiše kao svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, odnosno kao svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja, dok se ugroženim svjedokom11 smatra svjedok koji je ozbiljno psihički ili fizički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo, zatim svjedok koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, potom dijete i maloljetnik.

Zaštićeni svjedok opisan je kao svjedok koji se saslušava prema odredbama člana 14.-23. ovog Zakona. Iz člana 14. može se zaključiti da se osoba može saslušati kao zaštićeni svjedok pod uslovom da postoji očigledna opasnost za svjedoka ili njegovu porodicu, da je ta opasnost tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće da se ta opasnost umanji ni nakon što je svjedok dao iskaz, ili da je vjerovatno da će se ta opasnost nakon davanja iskaza čak i povećati.

Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH predviđa mjere zaštite12 u vidu:

osiguranja psihološke, socijalne i stručne pomoći13, odstupanja od redoslijeda izvođenja dokaza na glavnom pretresu14, prava sudije/predsjednika vijeća da kontroliše način ispitivanja svjedoka15, mogućnosti da se optuženi udalji iz sudnice16, mogućnosti da se zapisnici o iskazima dati u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu17, ograničenja prava optuženog i njegovog branitelja da pregleda spise i dokumentaciju18, te u vidu dodatnih mjera19 u koje spadaju zaštita ličnih podataka svjedoka, svjedočenje iza paravana, te svjedočenje posredstvom tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka uz korištenje elektronskog

6 Gluščić, S., Klemenčić, G., Ljubin, T., Novosel, D., Tripalo, D., Vermeulen, G.; Zaštita svjedoka kod teških kaznenih djela, (2006), Vijeće Evrope; str. 20

7 Službeni glasnik BiH br. 3/03 8 Službeni glasnik BiH br. 21/03 9 Službeni glasnik BiH br. 61/04 10 Pravilnik je dostupan na oficijelnom web siteu Suda BiH: http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/Pravilnik_o_zastiti_svjedoka.pdf 11 Prema članu 249. ZKP Republike Hrvatske, ugroženi svjedok je onaj svjedok za kojeg postoji vjerovatnost da bi davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili sebi blisku osobu izložio ozbiljnoj opasnosti za život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. Iz ovoga je vidljivo da definicija pojma „ugroženi svjedok“ u hrvatskom pravu odgovara pojmu „svjedoka pod prijetnjom“ u našem pravu. 12 Obzirom da su u Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka propisani sadržaj, uslovi i način primjene nabrojanih mjera zaštite, to se ovaj članak neće baviti citiranjem ili parafraziranjem zakonskih odredbi, već će u pomenute mjere biti samo taksativno nabrojane uz navođenje u fusnoti člana koji reguliše svaku od nabrojanih mjera.

13 Član 6. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03) 14 Član 7. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03) 15 Član 8. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03) 16 Član 10. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03) 17 Član 11. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03) 18 Član 12. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03) 19 Član 13. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03)


(2010) 12 OKO RRZ 30

uređaja za distorziju glasa ili lika, odnosno i glasa i lika svjedoka. Sve ove mjere se mogu primijeniti samo uz saglasnost svjedoka20.

Slične mjere zaštite propisane su i Pravilniku o postupku i dokazima MKSJ21, te u Zakonu o kaznenom postupku Republike Hrvatske22 i Zakoniku o krivičnom postuku Republike Srbije23.

Odjeljenje za podršku svjedocima i aktuelna problematika u vezi sa zaštitom svjedoka

Iako je ranije rečeno24 da u ovom članku neće biti riječi o sadržaju pojedinačnih zaštitnih mjera, ipak, obzirom da je pružanje psihološke podrške svjedocima bitan aspekt njihove zaštite, te obzirom da su aktivnosti Suda BiH na tom planu nedovoljno poznate javnosti, u nastavku teksta biće malo više govora o tome. Naime, u okviru Suda BiH od 2005. godine egzistira i Odjeljenje za podršku svjedocima (u daljem tekstu Odjeljenje) čiji je primarni cilj pružanje odgovarajuće psihološke podrške i pomoći svjedocima prije, za vrijeme i poslije suđenja kako bi se izbjegla mogućnost da svjedočenje izazove dodatne negativne posljedice, patnju ili traumu kod potencijalnog svjedoka. Do kraja maja 2010. godine Odjeljenje je pružilo podršku za više od 4000 svjedoka koji su pred Sudom BiH25 svjedočili javno ili uz određene zaštitne mjere. Osoblje Odjeljenja za podršku svjedocima prioritet daje radu sa svjedocima koji se pojavljuju u predmetima Odjela I Suda BiH, jer se pokazalo da su oni, zbog preživljenih trauma, dosta vulnerabilniji od svjedoka koji se pojavljuju u predmetima pred drugim odjelima Suda. Odjeljenje je smješteno u zgradi Suda BiH i u sklopu istog nalaze se specijalno dizajnirane prostorije za svjedoke u kojima oni borave za vrijeme trajanja ročišta na koje su pozvani. Sa svjedocima rade timovi Odjeljenja sastavljeni od administrativnog osoblja, socijalnih radnika i psihologa usko specijaliziranih za rad sa traumatiziranim osobama. Osim za pružanje psihološke podrške, Odjeljenje je odgovorno i za logističke i administrativne potrebe svjedoka, što znači da članovi stručnog tima sa svjedocima dogovaraju sve detalje u vezi sa njihovim dolaskom na Sud, smještajem i svim drugim potrebama koje eventualno iskrsnu.

Kako je već ranije napomenuto, obzirom da su svjedoci u predmetima ratnih zločina specifični, procedure za njih su veoma precizne. Sa njima osoblje Odjeljenja stupa u kontakt neposredno nakon potvrđivanja optužnice26 kako bi se uradila njihova kompletna psihosocijalna i zdravstvena procjena i kako bi ih se upoznalo sa radom Odjeljenja. O rezultatima tih procjena Odjeljenje obavještava onu stranu u postupku koja je predložila dotičnog svjedoka, nakon čega se pristupa izradi plana podrške za svakog svjedoka pojedinačno. Bitno je pritom naglasiti da stručno osoblje tokom komunikacije sa svjedokom ne ulazi u sadržaj njegovog iskaza. Kako se približava datum pojavljivanja pred Sudom, kontakti sa svjedokom se intenziviraju da bi uposlenici Odjeljenja bili u toku sa psihičkim statusom svjedoka. Dan prije zakazanog svjedočenja, tim Odjeljenja pravi plan smještaja svjedokâ u čekaonice. Uvijek se vodi računa o tome da se svjedoci smještaju odvojeno odnosno zajedno ako to žele, a u svakom slučaju razdvojeno od svjedoka koji svjedoče pod mjerama zaštite kao i svjedoka koji svjedoče u drugim predmetima. Takođe, ne borave skupa nikada oni svjedoci koji u pauzi suđenja čekaju nastavak svog svjedočenja sa svjedocima koji su završili svjedočenje ili koji tek treba da svjedoče. Bitno je naglasiti i to da u odnosu na svjedoke sa zaštitnim mjerama koji se pojavljuju u predmetima pred Odjelom I važi posebna procedura koja uključuje i angažovanje Jedinice za zaštitu svjedoka koja djeluje pri Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (u daljem tekstu SIPA). Aktivnosti Odjeljenja za podršku svjedocima gotovo isključivo su vezane za fazu glavnog pretresa, te se pružanju podrške u ranijim stadijima postupka pristupa samo u izuzetnim slučajevima. Podrška se pruža i u postupku pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH, a ukoliko svjedoci koji nemaju svog liječnika nakon završetka krivičnog postupka osjete tegobe psihološke prirode, članovi tima za podršku su u mogućnosti da im preporuče regionalne institucije i nevladine organizacije koje im mogu pružiti odgovarajuću pomoć.

Sadržaj psihološke podrške ovisi od potreba svakog pojedinog svjedoka, pa se tako u nekim slučajevima sastoji samo od podrške u vidu fizičkog prisustva stručne osobe, dok je u drugim, težim slučajevima potrebna opsežnija stručna intervencija.

Kada je riječ o saradnji sa odbranom, članovi tima Odjeljenja za podršku svjedocima prije početka dokaznog postupka odbrane stupaju u kontakt sa advokatima i upoznaju ih sa radom Odjeljenja. Kada odbrana dostavi spisak svjedoka, ukoliko su navedeni brojevi telefona, uposlenici Odjeljenja ih kontaktiraju i vrše procjenu

20 Član 5.a) Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (Službeni glasnik 3/03) 21 Vidi Pravila 69., 75., 79. i 80. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ 22 Čl. 249.-253. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske (Narodne novine br. 62/03) 23 Čl. 117.-122. Zakonika o krivičnom postupku Republike Srbije (Službeni glasnik br. 46/06) 24 Vidi fusnotu br. 12 25 Procentualno, podrška je u oko 75% slučajevima pružana svjedocima koji su svjedočili u predmetima pred Odjelom I, dok se u 25% slučajeva odnosila na svjedoke koji su se pojavljivali u predmetima pred drugim odjelima Suda. Ovaj podatak je dobiven u razgovoru koji je za potrebe ovog članka obavljen sa rukovodiocem Odjeljenja za podršku svjedocima. 26 Kada je riječ o svjedocima koji se pojavljuju u predmetima Odjela II i Odjela III Suda BiH, za njih je procedura nešto drugačija, pa ih se tako prije suđenja ne kontaktira (osim na izričit zahtjev postupajućeg vijeća), već se isti po dolasku na Sud smještaju u čekaonice gdje im se, u slučaju potrebe, pruža psihološka podrška.

31


(2010) 12 OKO WCR

njihovih potreba jednako kao i za svjedoke Tužilaštva. O rezultatima procjene obavještava se odbrana i sudsko vijeće. U slučaju da brojevi telefona svjedoka nisu navedeni, svjedocima se zajedno sa pozivom za svjedočenje šalje pismo sa osnovnim informacijama o Odjeljenju kako bi ih svjedoci, u slučaju potrebe, mogli kontaktirati.

Nažalost, Odjeljenje za podršku svjedocima egzistira isključivo na državnom nivou, dok na nivoima entitetâ ne postoji čak ni zakonski okvir kojim bi se regulisala ova problematika. Kako centri za socijalni rad ne raspolažu ni kadrovskim ni finansijskim resursima koji bi i približno mogli zadovoljiti potrebe sudova entitetâ, to se oni najčešće, kada je u pitanju pružanje psihološke podrške svjedocima u predmetima ratnih zločina, oslanjaju na usluge regionalnih ili specijalizovanih nevladinih organizacija, s tim da kvalitet podrške koju svjedoci mogu dobiti u ovim organizacijama varira. U tom kontekstu je Državna strategija za rad u predmetima ratnih zločina koju je usvojio Savjet ministara BiH u decembru 2008. godine27 predvidjela uspostavljanje mreže za podršku žrtvama i svjedocima u cijeloj državi na način da će se uspostaviti regionalne kancelarije za rad sa sudovima u određenom regionu. Ovim kancelarijama bi trebalo rukovoditi Odjeljenje za podršku svjedocima, a u njihov rad bi trebale biti uključene i nevladine organizacije.

Predviđeno je da se, paralelno sa ovim aktivnostima, ojačaju i kapaciteti centara za socijalni rad i centara za mentalno zdravlje, te da se u sudovima i tužilaštvima uposli određen broj psihologa28.

Nakon nešto više od godinu dana od usvajanja Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, zaključak je Misije OSCE-a koja prati suđenja u predmetima ratnih zločina kako na državnom tako i na entitetskim nivoima, da je veoma malo urađeno na planu realizacije postavljenih ciljeva29. U tom kontekstu je OSCE dao i nekoliko preporuka u vezi sa ovom problematikom, od kojih su najznačajnije one koje se odnose na uspostavljanje zakonskog okvira na entitetskim nivoima, zatim na odobravanje SIPA-i dodatnih kadrovskih, materijalnih i tehničkih resursa, potom na izradu poslovnika o radu kojima bi se regulisala primjena mjera zaštite svjedoka na entitetskom nivou30.

Postupak određivanja mjera zaštite

Cilj mjera zaštite je s jedne strane zaštita duševnog zdravlja ugroženih svjedoka, a sa druge povećanje sigurnosti svjedoka pod prijetnjom i svođenje na najmanju mjeru opasnosti koje za svjedoke proizilaze iz njihove spremnosti da daju iskaz u krivičnom postupku. Međutim, postojanje stvarne opasnosti po svjedoka i njegov subjektivni osjećaj da je u opasnosti često se ne podudaraju, pa se u tom smislu svjedoci mogu podijeliti u četiri grupe. Prvu grupu čine svjedoci koji su u opasnosti, a koji toga nisu svjesni, drugu grupu svjedoci koji su u opasnosti i koji su toga svjesni, treću grupu svjedoci koji objektivno nisu u opasnosti, ali misle da jesu, dok u četvrtu grupu spadaju svjedoci koji nisu u opasnosti i koji se osjećaju sigurno. Mjere zaštite predviđene Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka mogu se odrediti samo u odnosu na prve dvije kategorije svjedoka, te ne bi bilo ispravno određivati mjere zaštite svjedocima čiji je osjećaj nesigurnosti isključivo subjektivne prirode i bez ikakvog utemeljenja u stvarnosti. Prvi preduslov za određivanje bilo koje od mjera zaštite predviđenih ovim Zakonom jeste da se radi o licu koje se može podvesti pod pojam ugroženog svjedoka, svjedoka pod prijetnjom ili zaštićenog svjedoka. Drugi preduslov jeste da je dotični svjedok saglasan da se prema njemu primijeni neka od propisanih mjera. S obzirom da je zakonodavac precizno definisao pod kojim se okolnostima određena osoba može podvesti pod neku od te tri kategorije svjedoka, postavlja se pitanje na koji način Sud utvrđuje postojanje tih okolnosti. Tako se npr. svjedok pod prijetnjom definiše kao osoba čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, odnosno kao svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja. Da bi Sud nekoj osobi dodijelio status svjedoka pod prijetnjom, potrebno je da prethodno utvrdi postojanje ovih okolnosti prije nego izrekne neku od mjera zaštite. Isto to je Sud dužan učiniti i kada je riječ o ugroženom svjedoku. Ono što je nejasno jeste da li je npr. navode da je lična sigurnost svjedoka ili njegove porodice dovedena u opasnost potrebno potkrijepiti konkretnim dokazima (poput npr. službenih zabilješki organa unutrašnjih poslova ili pak saslušanjem samog svjedoka na te okolnosti) koji ukazuju da je svjedoku prijećeno, da je napadnut ili nešto sl., odnosno koje su to okolnosti koje ukazuju da postoji razumna osnova za bojazan svjedoka da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja. Takođe, postavlja se pitanje i da li ugroženi svjedoci svoju traumatizovanost odnosno postojanje psihičkih poremećaja moraju dokazivati predočavanjem ljekarskih nalaza, ili je pak Sud ovlašten da postojanje tih okolnosti cijeni samo na

27 Državna strategija za rad u predmetiima ratnih zločina dostupna je na slijedećoj web adresi: http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Projekti/Drzavna%20strategije%20za%20rad%20na%20predmetima%20RZ.pdf 28 zvještaj Misije OSCE-a pod nazivom „Zaštita i podrška svjedoka u predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini“, januar 2010, str. 19. i 20. 29 Izvještaja Misije OSCE-a pod nazivom „Zaštita i podrška svjedoka u predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini“, januar 2010, str. 22. 30 Izvještaja Misije OSCE-a pod nazivom „Zaštita i podrška svjedoka u predmetima ratnih zločina u Bosni i Hercegovini“, januar 2010, str. 22. i 23.


(2010) 12 OKO RRZ 32

temelju slobodne ocjene navoda sadržanih u prijedlogu ovlaštenog podnosioca. Iako nesporno i za ocjenu dokaza prilikom donošenja rješenjâ o zaštitnim mjerama važi načelo slobodne ocjene dokaza iz člana 15. ZKP BiH31, to ne bi trebalo spriječiti Sud da traži da se navodi o ugroženosti ili traumatiziranosti potkrijepe i određenim materijalnim dokazima kada god je to moguće, odnosno da traži da tužilac dâ valjano obrazloženje zbog čega takvi dokazi nisu pribavljeni.

Analiza prakse Odjela I Suda BiH U potrazi za odgovorom na gore pomenute nedoumice, metodom slučajnog odabira izabrano je i analizirano je 2032 rješenja Suda BiH donesenih u toku istražnog postupka u 11 različitih predmeta od kojih su neki pravosnažno okončani, a neki još uvijek traju. Iz obrazloženja pomenutih rješenja proizilazi da se Sud prilikom određivanja zaštitnih mjera rukovodio slijedećim razlozima:

♦ svjedoci su kod tužioca, prilikom saslušanja u istražnom postupku, iskazali zabrinutost za svoju sigurnost i sigurnost svojih porodica ukoliko njihov identitet bude objelodanjen

♦ svjedoci su davanje iskaza uslovili dodjeljivanjem zaštitnih mjera ♦ svjedoci su žrtve/očevici inkriminisanog događaja, te je opravdana njihova bojazan da će

svjedočenjem pred Sudom ugroziti vlastitu sigurnost i sigurnost članova svojih porodica ♦ svjedoci su povratnici na područja u kojima su se krivična djela dogodila ♦ osumnjičeni su uticajne ličnosti u sredinama u kojima žive ♦ radi se o izuzetno ranjivim, psihički nestabilnim osobama, žrtvama silovanja ♦ osobe koje traže mjere zaštite su pripadnici jedinica sa područja na kojem je učinjeno krivično djelo

koje je predmet istrage ♦ karakter navoda optužbe (težina krivičnog djela za koje se osumnjičeni tereti) ♦ svjedoci su lošeg zdravlja koje je “dodatno pogoršano saznanjem da je optuženi lišen slobode” ♦ primljene prijetnje ♦ tvrdnje svjedoka da “dobro poznaje optuženog”, da zna “na šta je on spreman”

Od nabrojanih razloga za određivanje zaštitnih mjera, Sud je svoje odluke najčešće obrazlagao time da se radi o svjedocima koji su žrtve/očevici krivičnog djela i koji su “izrazili zabrinutost” za svoju sigurnost i za sigurnost članova svoje porodice, smatrajući status žrtve/očevica dostatnim za određivanje traženih mjera i ne upuštajući se u ocjenu osnovanosti navoda o ugroženosti svjedokâ i njihovih porodica. Isti je slučaj i sa rješenjima u kojima su mjere zaštite određene u odnosu na ugrožene svjedoke. Naime, u tim rješenjima Sud je jednostavno konstatovao da se radi o svjedocima koji su ili žrtve silovanja ili “ranjivi” ili “psihički nestabilni”, sa izuzetkom obrazloženja samo jednog rješenja u kojem je citiran relevantni dio nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra iz kojeg jasno proizilazi da svjedokinja zaista ispunjava sve kriterije na osnovu kojih joj se, u skladu sa zakonskom definicijom pojma ugroženog svjedoka, mogu odrediti zaštitne mjere. Takođe, u samo dva od 20 analiziranih rješenja Sud je mjere zaštite odredio na temelju iskaza svjedoka koji su tvrdili da im je prijećeno (s tim da te tvrdnje nisu ničim potkrijepljene niti su provjeravane), dok je posebno interesantno to da je Sud u par navrata uslovljavanje svjedoka da će svjedočiti isključivo pod mjerama zaštite naveo kao jedan od razloga za određivanje istih, smatrajući valjda da takva “ucjena” ide u prilog tvrdnji da se svjedok zaista osjeća ugroženim. Primijećeno je i to da Sud jednim rješenjem često određuje zaštitne mjere za više svjedoka, ne ispitujući pritom posebno okolnosti koje opravdavaju određivanje mjera zaštite u odnosu na svakog svjedoka posebno, čime je dodatno doveden u pitanje kvalitet bavljenja utvrđivanjem postojanja činjenica koje bi opravdavale dotičnu odluku Suda. Niti u jednom slučaju Sud nije odbio dodijeliti tražene mjere zaštite, s tim da je iz par rješenja vidljivo da je prijedlog vraćan Tužilaštvu radi dopune, obzirom da je Tužilaštvo propustilo da obavijesti odbranu o svom prijedlogu. Samo u jednom rješenju33 Sud je, iako je na kraju ipak odredio tražene mjere, konstatovao da u prijedlogu Tužilaštva za određivanje zaštitnih mjera svjedocima pod prijetnjom “nisu jasno precizirane izuzetne okolnosti čije postojanje bi moglo opravdati određivanje takvih mjera”. U istom rješenju stoji i da se od Suda “ne može očekivati da bez daljnjeg objašnjenja ili pratećih dokaza prihvati navod iz prijedloga da je neko svjedok primio prijetnje”. No, pomenuto rješenje je interesantno i zbog toga što je Sud na temelju “karaktera navoda optužbe”, činjenice da su svjedoci očevici događaja, te na temelju činjenice da su dva svjedoka rekla kako su primili prijetnje, odredio zaštitne mjere za čak 13 svjedoka smatrajući “da je moguće postojanje stvarne opasnosti za sve očevice i njihove porodice kako u fazi istrage tako i u toku i nakon suđenja.” Moguće je, dakle, imajući u vidu dosadašnju praksu Suda, zaključiti da načelo slobodne ocjene dokaza faktički nije ni moguće primijeniti na rješenja kojima se određuju mjere zaštite jer se većina njih

31 Čl. 15. ZKP BiH glasi: „Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. „

32 X-KRN-06/202 (Rješenja od 05.05.2006; 15.02.2008; 04.04.2007; 04.09.2006; 01.11.2006); X-KRN-09/783 od 22.10.2009; X-KRN-05/122 (Rješenja od 08.04.2008; 26.03.2008; 26.02.2008); X-KRN-08/502 od 30.05.2008; X-KRN-05/139 od 03.06.2006; X-KRN-07/400 (Rješenja od 19.02.2008; 12.02.2008); X-KRN-09/786 (Rješenja od 19.10.2009; 27.01.2010; 18.03.2010); X-KRN-06/294 od 15.06.2007; X-KRN-07/478 od 25.01.2008; X-KRN-05/24 od 28.05.2008; X-KR-09/622 od 24.09.2009 33 X-KRN-09/786 od 19.10.2009

33


(2010) 12 OKO WCR

ne zasniva ni na kakvim dokazima, bilo materijalnim bilo ličnim, već se Sud najčešće u obrazloženjima istih poziva na navode Tužioca da su svjedoci izrazili određenu bojazan, ili pak na ocjenu tužioca da se radi o traumatiziranom, psihički nestabilnom svjedoku i sl. Obzirom da se u fazi istrage svjedocima najčešće određuje samo mjera zaštite identiteta u vidu pseudonima i proglašavanja tajnim njihovih ličnih podataka, a ostale zaštitne mjere na glavnom pretresu neposredno prije samog saslušanja, slijedi analiza presuda Odjela I Suda BiH kako bi se utvrdilo čime se rukovode pretresna vijeća prilikom određivanja dodatnih ili preispitivanja postojećih mjera zaštite. Analizom prakse Odjela I Suda BiH obuhvaćeno je 48 prvostepenih presuda34 u predmetima ratnih zločina od kojih je 39 presuda postalo pravosnažno35. Analiza ne obuhvata 8 od ukupno 11 prvostepenih presuda donesenih na temelju prihvatanja sporazumâ o priznanju krivnje zaključenih između optuženih i Tužilaštva BiH36, obzirom da iz prakse proizilazi da se sporazum o priznanju krivnje obično zaključuje u ranoj fazi postupka, a time i prije saslušanja svjedoka. Izuzetak su tri predmeta37 u kojima je sporazum o priznanju krivnje zaključen u kasnjem stadiju postupka, te su presude iz tih predmeta uzete u razmatranje prilikom izrade ovog rada. Analiza takođe ne obuhvata ni drugostepene presude, jer se, u rijetkim slučajevima u kojima dođe do ukidanja prvostepene presude i bude određeno ponovno održavanje glavnog pretresa, dokazi pred vijećem Apelacionog odjeljenja izvode reprodukovanjem audio-video zapisa sa ročištâ održanih pred prvostepenim vijećem. Obzirom da se presude u predmetima Stevanović Miladin (X-KR-05/24-2), Stupar i dr. (X-KR-05/24) i Mitrović Petar (X-KR-05/24-1) donesene nakon zajedničkog glavnog pretresa38 u okviru kojeg su saslušani isti zaštićeni svjedoci što potvrđuju i identična obrazloženja presuda u dijelu koji se odnosi na procesne odluke, za potrebe statistike uzeli smo da se radi o jednoj presudi. Cilj analize nije bio samo ustanoviti koliko često se postavljaju zahtjevi za dodjeljivanjem zaštitnih mjera ili koliko često se isti odobravaju odnosno odbijaju, te koje se mjere zaštite najčešće koriste, već je cilj bio utvrditi i postojanje ili nepostojanje jedinstvenih kriterija kojima se Sud rukovodi prilikom njihovog odobravanja. Provedeno istraživanje je pokazalo da su mjere zaštite predviđene ZKP-om BiH i Zakonom o zaštiti svjedoka određivane u 34 od 48 predmeta ratnog zločina i to na slijedeći način:

♦ mjera zaštite ličnih podataka39 u vidu dodjele pseudonima određena je u odnosu na 306 svjedoka u 2840 predmeta41,

♦ zaštita identiteta svjedoka putem svjedočenja iza paravana42 određena je u 4 predmeta43 u odnosu na najmanje 28 svjedoka44, dok je u 5 predmeta javnost45 izmještena u drugu prostoriju odakle je putem audio prenosa mogla pratiti saslušanje svjedokâ, s tim da je njihov lik bio zaštićen46.

♦ zaštitna mjera svjedočenja putem uređaja za prenos slike i zvuka47 određena je u odnosu na 48 svjedoka koji su svjedočili u 10 predmeta48, s tim da je 46 svjedoka svjedočilo uz korištenje

34 Sve ove presude dostupne su na oficijelnom web siteu Suda BiH - http://www.sudbih.gov.ba/?opcija=sve_presude&odjel=1&jezik=b 35 Napomena: Analizom su obuhvaćene presude Odjela I Suda BiH objavljene na web stranici Suda BiH zaključno sa februarom 2010. godine 36 Sporazumom o priznanju krivnje okončano je ukupno 11 predmeta i to: X-KR-07/430; X-KR-08/549-1; X-KR-06/241; X-KR 05/96-3; X-KR-09/662; X-KR-05/41-1; X-KR-07/457; X-KR-06/180-1, X-KR-08/549-2, X-KR-05/46 i X-KR-06/200-1 37 Radi se o predmetima koji se vode pod brojevima X-KR-06/241, X-KR-05/46 i X-KR-06/200 38 Sud je 22. maja 2008 godine donio rješenje o razdvajanju predmeta Petar Mitrović i dr. (X-KR-05/24), te se taj predmet od tada vodi pod nazivom Petar Mitrović (X-KR-05/24-1) u odnosu na optuženog Petra Mitrovića, Miladin Stevanović (X-KR-05/24-2) u odnosu na optuženog Miladina Stevanovića i Miloš Stupar i dr. (X-KR-05/24) u odnosu na optužene Miloša Stupara, Milenka Trifunovića, Branu Džinića, Aleksandra Radovanovića, Slobodana Jakovljevića, Velibora Maksimovića, Dragišu Živanovića, Branislava Medana i Milovana Matića. Dana 29. jula 2008. godine Sud je donio prvostepenu presudu i oglasio sedmoricu optuženih krivim za krivično djelo genocida, dok su četvorica optuženih oslobođeni po svim tačkama optužnice. 39 Član 13. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka 40 Radi se o slijedećim predmetima: X-KR-06/294; X-KR-06/236; X-KR-07/431; X-KR-08/489; X-KR-06/243; X-KR-05/58; X-KR-07/330; X-KR-05/16; X-KR-08/502; X-KR-06/275; X-KR-05/139; X-KR-07/400; X-KR-07/478; X-KR-05/49; X-KR-05/24; X-KR-07/442; X-KR-05/107; X-KR-06/200-1; X-KR-05/161; X-KR-06/217; X-KR-06/299; X-KR-06/202; X-KR-05/70; X-KR-05/154; X-KR-06/200; X-KR-06/290; X-KR-07/405 41 Od toga u odnosu na 13 svjedoka odbrane 42Član 13. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka 43 Radi se o slijedećim predmetima: X-KR-06/294; X-KR-05/161; X-KR-05/154; X-KR-07/400 44 Nemoguće je dati tačan broj svjedoka u odnosu na koje je određena ova mjera zaštite, obzirom da u presudi u predmetu Savić i dr. - X-KR-07/400 nije precizno navedeno koliko svjedoka je svjedočilo iza paravana. (vidi paragraf 103. prvostepene presude) 45 Radi se o slijedećim predmetima: X-KRŽ-07/330; X-KR-06/200; X-KR-06/200-1; X-KR-06/290; X-KR-07/478 46 Ne možemo precizirati koliko svjedoka je bilo zaštićeno na ovaj način obzirom da njihov broj nije precizno naveden u presudama Mejakić i dr. – X-KR-06/200 i Fuštar – X-KR-06/200-1 47 Član 13. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka 48 Radi se o slijedećim predmetima: X-KR-06/236; X-KR-07/431; X-KR-07/478; X-KR-05/24; X-KR-06/202; X-KR-

05/107; X-KR-05/70; X-KR-06/217; X-KR-06/241; X-KR-07/405


(2010) 12 OKO RRZ 34

elektronskog uređaja za distorziju glasa i lika, dok kod svjedočenja preostala 2 svjedoka49 glas i lik nisu bili elektronski modificirani.

♦ mjera isključenja javnosti50 određena je u 2951 predmeta52 ♦ u 2 predmeta53 sud je odredio mjeru zabrane distribuiranja ličnih podataka i fotografija svjedoka

medijima ♦ u jednom predmetu54 Sud je pribjegao mjeri udaljenja optuženog iz sudnice55 ♦ u 3 predmeta su 4 svjedoka na glavnom pretresu odustala od mjera zaštite koje su im dodijeljene

tokom prethodnog postupka56

♦ niti jedan svjedok nije saslušan u svojstvu zaštićenog svjedoka, s tim da su se odbrane u jednom predmetu57 u odnosu na dva svjedoka dobrovoljno odrekle mogućnosti da im bude obznanjen njihov identitet

Određivanje mjera zaštite najčešće je obrazlagano navodima da se radi o svjedocima: ♦ koji su žrtve silovanja ♦ koji strahuju za vlastitu sigurnost ili sigurnost članova svojih porodica58 ♦ kojima su upućivane prijetnje59 ♦ koji su povratnici u mjesto u kojem se zločin dogodio60 ♦ koji su traumatizirani događajima o kojima svjedoče61 ♦ u odnosu na koje postoji mogućnost da će tokom svjedočenja nehotice pomenuti i imena osoba koje

uživaju mjere zaštite62 ♦ koji bi tokom davanja iskaza mogli inkriminirati i neke druge osobe63 ♦ u odnosu na čiji iskaz Sud pretpostavlja da će se odnositi na silovanje64 ♦ kojima je optuženi prijetio otkrivanjem njihovog identiteta65 ♦ navodima da je to potrebno radi zaštite morala u demokratskom društvu ili zaštite intimnog života

svjedoka Na okolnosti potrebe dodjeljivanja mjera zaštite veoma rijetko su saslušavani sami svjedoci, mada je bilo i slučajeva da su upravo svjedoci lično na glavnom pretresu od vijeća zatražili i obrazložili zahtjev da im se dodijele zaštitne mjere. Ovdje je potrebno skrenuti pažnju na odredbu člana 17. Pravilnika o zaštiti svjedoka u kojem stoji da “predsjednik vijeća ili sudija utvrđuje neophodne i srazmjerne mjere zaštite kao i to da li je svjedok saglasan s tim mjerama u skladu sa članom 235. ZKP i članom 4., 5., i 5a) Zakona o zaštiti svjedoka”. Zaključak Iz obrazloženja presuda proizilazi i to da tužioci gotovo nikada svoje navode da se radi o ugroženim svjedocima ili pak svjedocima pod prijetnjom nisu potkrijepljivali dokazima materijalne prirode (poput npr. ljekarskih nalaza, službenih zabilješki i sl.). Naravno da to nije ni moguće kada se mjere zaštite dodijeljuju na temelju subjektivnog osjećaja svjedoka o vlastitoj ugroženosti, ali je moguće npr. u odnosu na tvrdnje da su svjedocima upućivane prijetnje ili da se radi o svjedocima čije je psihičko zdravlje narušeno. Iako Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka propisuje da se mjere zaštite dodijeljuju upravo na obrazložen zahtjev jedne od strana u postupku uz prethodno saslušanje suprotne strane, evidentno je da se u praksi veoma malo obraća pažnja na to da se mora raditi o obrazloženom zahtjevu i da to obrazloženje ne bi trebalo počivati samo na stereotipnim formulacijama, već i, onda kada je to moguće, na određenoj činjeničnoj verifikaciji odnosno minimalno na procjeni onoga što je vijeće lično čulo od svjedoka za kojeg se traži određivanje zaštitnih mjera. Naime, u prilog tvrdnji da su zaštitne mjere ponekad suvišne idu i iskustva iz MKSJ, pa tako u Priručniku o razvijenim sudskim praksama MKSJ-a66 stoji da “mnogi svjedoci iskreno vjeruju,

49 Radi se o svjedocima koji su svjedočili u predmetu X-KR-06/236 50 Član 235. ZKP BiH 51 Radi se o slijedećim predmetima: X-KR-06/294; X-KR-06/236; X-KR-07/431; X-KR-08/489; X-KR-06/243; X-KR-05/58; X-KR-07/330; X-KR-07/442; X-KR-06/200-1; X-KR-08/500; X-KR-08/502; X-KR-05/139; X-KR-06/241; X-KR-07/400; X-KR-07/478; X-KR-05/70; X-KR-05/04; X-KR-05/24; X-KR-05/51; X-KR-05/107; X-KR-05/161; X-KR-06/299; X-KR-06/202; X-KR-06/200; X-KR-05/16; X-KR-05/96-1; X-KR-06/275; X-KRŽ-05/49; X-KR-07/405 52 Javnost je bila isključivana bilo tokom dijela svjedočenja pojedinih svjedoka, bilo tokom cijelog svjedočenja, a veoma često i radi raspravljanja o zaštitinim mjerama svjedoka odnosno radi uzimanja ličnih podataka zaštićenih svjedoka 53 Radi se o predmetima: X-KR-08/500 i X-KR-07/400 54 Radi se o predmetu X-KR-05/161 55 Ova mjera predviđena je kako članom 10. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, tako i članom 242. stav 2. ZKP BiH, s tim da bi izricanju ove potonje trebalo prethoditi nedolično ponašanje optuženog koje se nastavlja i nakon upozorenja, dok je cilj prve isključivo zaštita svjedoka, bez obzira na to kako se optuženi ponaša tokom ročišta. 56 Radi se o predmetima: X-KR-06/294; X-KR-07/400; X-KR-05/107 57 Radi se o predmetu X-KR-05/24 58 Vidi npr. presude u predmetima X-KR-07/405 i X-KR-06/200-1 59 Vidi npr. presudu u predmetu X-KR-06/200 60 Vidi npr. presude u predmetima X-KR-07/431 i X-KR-05/107 61 Vidi npr. presudu u predmetu X-KR-05/154 62 Vidi npr. presudu u predmetu X-KR-05/49 63 Vidi npr. presudu u predmetu X-KR-05/49 64 Vidi npr. presudu u predmetu X-KR-05/04 65 Vidi npr. presudu u predmetu X-KR-05/70 66 Priručnik o razvijenim praksama MKSJ-a, str. 34, para. 50. (http://www.icty.org/x/file/About/Reports%20and%20Publications/manual_developed_practices/icty_manual_on_developed_practices_bcs.pdf)

35


(2010) 12 OKO WCR

u oklonostima u kojima su se našli, da je njihov strah za vlastitu sigurnost opravdan i da im treba zaštita. Međutim, u mnogim slučajevima, nakon pažljivog i konstruktivnog razgovora postaje jasno da ne postoji uvjerljiva osnova za zaključak da su im potrebne mjere zaštite.” U Odluci po zahtjevu optuženog za izmjenu zaštitnih mjera za svjedoke KDZ490 i KDZ492 od 25.03.2010. godine u predmetu Tužilac protiv Karadžića, Pretresno vijeće III je, odlučujući o zahtjevu Tužioca za odgodom objelodanjivanja identiteta zaštićenih svjedoka u paragrafu 9. konstatovalo da „tužilaštvo mora utvrditi postojanje ”izuzetnih okolnosti“, odnosno nešto više od okolnosti koje su prevladavale u bivšoj Jugoslaviji, jer one ne mogu same po sebi da se smatraju izuzetnim okolnostima.” Dalje se u slijedećem paragrafu navodi da „kad je u pitanju vaganje relevantnih in-teresa, pretresno vijeće koje rješava po zahtjevu za odloženo objelodanjivanje mora imati u vidu činjenicu da prema članu 29(1) Statuta, “ravnoteža nalaže davanje prednosti pravu optuženog da mu se objelodani identitet svjedoka na koje će tužilaštvo da se pozove”. Premda “dužnu pažnju” treba isto tako pokloniti zaštiti žrtava i svjedoka, to je tek na drugom mjestu.” Skoro dvije godine ranije, Pretresno vijeće u istom predmetu je, u paragrafu 19. Odluke o zaštitnim mjerama za svjedoke od 30.10.2008. godine utvrdilo slijedeće: „Ovo Pretresno vijeće smatra da je, putem testa koji je prvobitno definisan u predmetu Tužilac protiv Brđanina i Talića, utvrđeno da su za dokazivanje "izuzetnih okolnosti" koje opravdavaju odgodu objelodanjivanja identiteta svjedoka optuženom relevantni sljedeći faktori: a. Objektivna vjerovatnoća da će objelodanjivanje optuženom dovesti do uticanja. Tužilaštvo mora pokazati da postoji vjerovatnoća da će objelodanjivanje identiteta određenih svjedoka optuženom i njegovom timu odbrane, uprkos obavezi optuženog i njegovog tima odbrane u pogledu objelodanjivanja trećim stranama, dovesti do uticanja na te svjedoke ili zastrašivanja. Nije dovoljno da se pokaže da su svjedoci izloženi riziku od uticanja zbog objelodanjivanja njihovog identiteta javnosti ili medijima.Vjerovatnoća da će doći do uticanja mora biti objektivna: iako sami svjedoci mogu smatrati da su možda izloženi riziku, subjektivni strahovi koje svjedoci eventualno izraze "nisu sami po sebi dovoljni da se pokaže da postoji stvarna vjerovatnoća da su oni u opasnosti ili izloženi riziku". Da bi se opravdalo zadiranje u prava optuženog, ti strahovi moraju imati čvrsto činjenično uporište.

b. Konkretan, a ne opšti osnov zahtjeva. Traže se "konkretn[i] dokaz[i] o postojanju takvog rizika u odnosu na određene svjedoke", a ne neodređeni rizik u vezi sa svjedocima uopšte. Pretresno vijeće se mora uvjeriti da tužilaštvo podnosi zahtjev radi zaštite konkretnih žrtava i svjedoka u konkretnom suđenju, a ne uopšten zahtjev s ciljem podsticanja potencijalnih svjedoka na javljanje i svjedočenje i, posredno, olakšavanja budućeg pokretanja krivičnih postupaka protiv drugih osoba. Pretresno vijeće u predmetu Tužilac protiv Brđanina i Talića stalo je na stanovište da bi odobravanje zahtjeva koji počiva na ovom posljednjem osnovu dovelo do prejakog pomjeranja jezičca na vagi u korist ekspeditivnosti budućeg krivičnog gonjenja na uštrb prava optuženog na pravično sunenje.

c. Trajanje perioda koji prethodi početku suđenja do kojeg mora biti izvršeno objelodanjivanje optuženom. Pretresna vijeća su konstatovala da je "mogućnost vršenja pritiska na svjedoka tim veća što je više vremena prošlo između objelodanjivanja identiteta svjedoka i trenutka svjedočenja". Uprkos tome, zaključeno je da je primjereno da se pomenuti period definiše u odnosu na početak suđenja, a ne na trenutak svjedočenja. Razumno trajanje tog perioda zavisiće od prirode dokaza koji će neki svjedok predočiti; na primjer, moguće je da će svjedoku čiji iskaz direktno tereti optuženog zbog položaja nadrenenog ili pomaganja i podržavanja biti potrebna veća zaštita nego svjedoku čiji iskaz ne tereti direktno optuženog.”

Dakle, imajući u vidu činjenicu da Zakon o zaštiti svjedoka prilično precizno određuje karakteristike sve tri kategorije svjedoka kao i okolnosti pod kojima se mogu odobriti zaštitne mjere, propisane karakteristike odnosno okolnosti trebalo bi utvrditi na način da njihovo postojanje bude nesporno, kako se određivanje zaštitnih mjera ne bi pretvorilo u automatsko odobravanje svakog prijedloga Tužilaštva na osnovu pukih tvrdnji da se svjedok osjeća ugroženo, da strahuje za vlastitu sigurnost, da je ranjiv, traumatiziran i sl. Naime, određujući mjere zaštite po nedovoljno obrazloženim i ničim potkrijepljenim prijedlozima Tužilaštva dolazimo u situaciju u kojoj u jednom predmetu neki svjedoci koji su žrtve/očevici krivičnog djela svjedoče bez ikakvih zaštitnih mjera, dok se drugi svjedoci koji imaju isti taj status žrtve odnosno očevica pojavljuju pred Sudom pod obimnim zaštitnim mjerama određenim isključivo na temelju pomenutog statusa. Dakle, između pomenute dvije kategorije svjedoka nema nikakve razlike osim što se potonji “osjećaju ugroženim” ili “strahuju za vlastitu sigurnost ili sigurnost članova svojih porodica”. Da je zakonodavac imao namjeru da propiše da žrtva ili očevidac krivičnog djela imaju pravo na zaštitne mjere samo na osnovu toga statusa, on bi to i učinio. Umjesto toga, u Zakonu o zaštiti svjedoka propisani su određeni standardi čije se postojanje mora dokazati da bi se svjedok uopšte podveo pod bilo koju od predviđenih kategorija svjedoka. Zapravo, iz analiziranih rješenja o određivanju mjera zaštite, odnosno presuda, može se zaključiti da se ponajviše “zloupotrebljava” onaj dio definicije svjedoka pod prijetnjom prema kojem se pod tom vrstom svjedoka podrazumijeva i onaj “svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja.” Iako ovakva formulacija ostavlja prostor za pozivanje na najrazličitije okolnosti kojima se dokazuje osnovanost opravdanosti osjećaja svjedoka o vlastitoj ugroženosti, ipak treba primijetiti da je zakonodavac i ovdje postavio određen standard koji se ogleda u tome da osnova za bojazan mora biti “razumna”. Ovdje se postavlja pitanje šta je to “razumna osnova za bojazan” ? Ukoliko pođemo od stava koji je Sud zauzeo u znatnom broju rješenja da razumna osnova za bojazan proizilazi iz činjenice da je svjedok žrtva/


(2010) 12 OKO RRZ 36

očevidac krivičnog djela, onda dolazimo do zaključka da se status svjedoka pod prijetnjom može dodijeliti gotovo svim svjedocima jer su oni, logično, u najvećem broju slučajeva upravo žrtve ili očevici krivičnih djela. Ista je stvar sa određivanjem zaštitnih mjera svjedocima koji tvrde ili za koje Tužilaštvo tvrdi da su “traumatizirani”, “psihički nestabilni” ili pak “ranjivi” i to bez ijednog medicinskog dokaza koji bi te tvrdnje učinili osnovanim.

Ne sporeći činjenicu da je određivanje zaštitnih mjera u najvećem broju slučajeva opravdano i potrebno, ipak bi se, radi sprečavanja zloupotreba, radi zakonitosti donesenih rješenja, a time i zakonitosti samih krivičnih postupaka, trebalo malo više pažnje obratiti na preispitivanje potrebe određivanja zaštitnih mjera u svakom pojedinačnom slučaju, kao i na kvalitet obrazloženja sudskih odluka.

Naime, iako većina mjera zaštite predviđenih Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ne ugrožava u znatnijoj mjeri položaj optuženog u krivičnom postupku, određene mjere ipak ugrožavaju primjenu načela neposrednosti na glavnom pretresu. Radi se prije svega o mjerama svjedočenja iza paravana, odnosno svjedočenja posredstvom tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka uz korištenje elektronskog uređaja za promjenu glasa ili slike, odnosno i glasa i slike svjedoka kojim mjerama, doduše, nije narušeno pravo optuženog da svjedocima postavlja pitanja, ali donekle jeste onemogućeno odbrani da izvrši valjanu ocjenu iskaza dotičnih svjedoka. Tako, kod svjedočenja iza paravana, odbrana ne vidi svjedoka, pa samim tim nema ni uvid u to da li svjedok pokazuje npr. neke znakove nervoze, zbunjenosti, što ponekad može dovesti u sumnju i vjerodostojnost njegovog iskaza. Situacija je još teža kod primjene mjere svjedočenja posredstvom tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka uz korištenje elektronskog uređaja za promjenu glasa ili slike, odnosno i glasa i slike svjedoka. Rezultat primjene ove mjere jeste nemogućnost ostvarivanja bilo kakvog vizuelnog kontakta sa svjedokom, tj. mogućnost slušanja samo njegovog elektronski modificiranog glasa lišenog bilo kakvih emocija. Obzirom da svjedoci spadaju u tzv. lična dokazna sredstva, logično je da ocjena njihovog iskaza ne zavisi samo od činjenične usklađenosti onoga što su rekli sa ostalim dokazima izvedenim u toku krivičnog postupka, već se isti cijeni i sa aspekta psihološkog utiska koji se stiče na temelju ukupnog dojma koji je svjedok ostavio, što svakako obuhvata i njegovu gestikulaciju, boju glasa i sl.

Branioci optuženih za ratne zločine trebali bi, ukoliko smatraju da su pojedinim svjedocima mjere zaštite dodijeljene bez valjanog osnova i da to može štetiti njihovim branjenicima, insistirati na provođenju zakonske procedure i preispitivanju potrebe postojanja tih mjera u svakoj fazi postupka. Ukoliko Sud ne udovolji takvom zahtjevu, odbrana može uložiti prigovor, bilo u pismenoj formi, bilo na zapisnik, i na taj način sebi obezbijediti mogućnost da se na to poziva u žalbi.

Standardi dokaza u predmetima ratnih zločina Pripremila Nina Kisić

Cilj ovog članka je da predstavi određene aspekte Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ (u daljem tekstu: „Pravilnik“1) i sudske prakse MKSJ prema kojima određeni dokumenti i druge vrste materijalnih dokaza mogu postati dokaz2 pred MKSJ. Glavna tema članka je činjenica da određeni nezakonito pribavljeni dokazi mogu postati dokazi u predmetima pred MKSJ, te da ovi dokumenti/drugi dokazi ne mogu i ne treba da budu prihvaćeni u predmetima pred Sudom BiH i drugim sudovima u BiH, s obzirom da bi to predstavljalo kršenje ZKP-a BiH, Ustava BiH, kao i Evropske konvencije o ljudskim pravima (dalje: EKLJP). Na početku je potrebno naglasiti da su Pravilnik MKSJ usvojile, a imaju i ovlaštenje da isti mjenjaju i dopunjuju, sudije Tribunala u skladu sa članom 15 Statuta MKSJ3, dakle, ista grupa ljudi koja ovaj Pravilnik i primjenjuje. U određenoj mjeri u skladu sa Zakonom o ustupanju4, i skorašnjoj praksi Suda BiH, ovi veoma sporni dokumenti i druge vrste materijalnih dokaza5 se mogu uvrstiti u spis u predmetima pred Sudom BiH6. Ovakva praksa bi mogla biti štetna ne samo za određenog optuženog, nego i za pravičnost postupka u predmetima ratnih zločina uopšte7. U ovom članku ćemo raspravljati o dvije teme pri čemu je glavna činjenica da se Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ uveliko razlikuje od Zakona o krivičnom postupku BiH i osnovna činjenica8 da ukoliko se stranama dozvoli da žalbenom vijeću podnose žalbu u odnosu na određena pitanja tokom samog pretresnog postupka, to bi značajno doprinijelo pravičnosti postupka, ali i efikasnosti samih pretresa (takozvane interlokutorne žalbe)9. Struktura ovog članka je takva da su najprije predočena pravila i praksa MKSJ, a potom je u drugom dijelu navedeno nekoliko primjera dokaza koji su prihvatljivi u skladu sa Pravilnikom i praksom MKSJ, a koji ne mogu postati dokazi prema ZKP-u BiH, ukoliko se želi njegova sistematična primjena. Ovo se, naravno, u većem dijelu odnosi na dokaze pribavljene na nezakonit način. Autori Pravilnika su izričito izabrali da ne usvoje pravilo koje bi propisivalo automatsko izuzimanje dokaza koji

37


(2010) 12 OKO WCR

su pribavljeni na nezakonit ili nedopušten način i umjesto toga se odlučili da ostave pitanje prihvatljivosti dokaza na diskrecionu ocjenu postupajućeg vijeća, s tim što se pitanja porijekla dokaza rješavaju u skladu sa Pravilom 89. i 95. Uvidom u domaće zakonodavstvo i međunarodno pravo, kao i uvidom u Pravilnik i praksu MKSJ, jasno je da pred MKSJ dokaz pribavljen na nezakonit način nije a priori neprihvatljiv, nego da način i okolnosti pod kojima je pribavljen dokaz, nego da njegova pouzdanost i integritet postupka određuju njegovu prihvatljivost. Stoga, nezakonito pribavljeni dokazi mogu biti prihvaćeni u skladu sa Pravilom 95 s obzirom da sudska praksa Međunarodnog suda nikad nije odobrila pravilo o izuzimanju dokaza kao stvar načela. Ukoliko bi se ovaj dokaz, koji se uvrštava u spis i postaje dokaz pred MKSJ, prihvatio u pretresima pred Sudom Bosne i Hercegovine to bi predstavljalo kršenje člana 10. ZKP-a BiH: Član 10. Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati

priznanje ili kakvu drugu izjavu. (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i

sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona10.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Konkretno, pitanje problematičnih dokaza koje ovaj članak pokušava pokrenuti se odnosi na kategoriju dokaza koja je predmet člana 10. stav 2. ZKP-a BiH. Dokazi prikupljeni pred MKSJ su trenutno dostupni iz dva izvora, a to su EDS i Sudski spisi MKSJ11. Na primjer, stranke u postupku trebaju praviti razliku između dokumenta/dokaza koji je prikupljen od strane Ureda tužioca MKSJ i dokumenta/dokaza koji je uvršten u spis tokom pretresa i kojeg su pretresna vijeća prihvatila kao dokaz. Većina dokaza je prikupljena od strane Tužilaštva MKSJ i ovi dokumenti se mogu naći u sistemu elektronskog objelodanjivanja podataka (EDS)12. Dokazi koje je uvrstila bilo koja strana u postupku se mogu naći u Sudskim spisima MKSJ13. Dokazi pribavljeni iz ova dva izvora se uvrštavaju u spis pred Sudom BiH (i drugim sudovima u BiH) u skladu sa odredbama Zakona o ustupanju, odnosno člana 3. stav 1 koji glasi: Opći princip (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH. Važno je primjetiti da Statut MKSJ, kao ni Pravilnik o postupku i dokazima nemaju odredbu koja bi uređivala prikupljanje dokaza već samo odredbu o prihvatljivosti dokaza u postupku. Svrha ovog članka je da ukaže na odredbe Statuta MKSJ i Pravilnika o postupku i dokazima koje se odnose na dokaze, istovremeno uzevši u obzir ZKP BiH. Glavna odredba Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ koja nas zanima je Pravilo 89:

1 http://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/Rules_procedure_evidence/IT032_rev44_en.pdf 2 Autor će u ovom tekstu koristiti termin dokaz i za prijevod engleskog termina evidence i exhibit, radi jasnoće. Kakogod, autor je stava da se ova dva termina razlikuju. Termin evidence bi se po stavu autora trebao prevoditi u smislu dokazni prijedlog (dakle, nešto što strana predlaže, ali sud još nije prihvatio, tako da još nije dobio status dokaza), dok se termin exhibit ima prevoditi u smislu dokaza koji je kao takav prihvaćen od strane suda u nekom predmetu. Medutim, izgleda da se, bar za sada, u našim krugovima, a ni šire, takvo minuciozno distingviranje nije uvriježilo. Obično se u našim krugovima naglašava da se radi o dokaznom prijedlogu, ili zapravo jezično tačnije o prijedlogu dokaza, prijedlogu o dokazima, kad je iz nekog razloga naročito procesnopravno bitno naglasiti da je riječ "samo o prijedlogu". 3 Član 15 Statuta MKSJ: Pravilnik o postupku i dokazima: “Sudije Međunarodnog suda usvajaju pravila o postupku i dokazima za vođenje pretpretresne faze postupka, suđenja i žalbenog postupka, prihvatanje dokaza, zaštitu žrtava i svjedoka i druga relevantna pitanja.” 4 Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini, („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 61/04, 46/06, 53/06, 76/06) 5 Izvori dokaza mogu biti veoma široki i raznovrsni. Prvo, postoje pismeni dokazi koji predstavljaju istorijat o onome što je rečeno, urađeno, naređeno i o čemo je izvješteno u određeno vrijeme. Izvori ovih dokaza se mogu naći u arhivima, rokovnicima, dnevnicima i knjigama, vojnim izvještajima, biltenima ("sitreps"), depešama, zapisnicima sa sjednica Vlade, dokumentima o komandovanju i rukovođenju, međunarodnim izvještajima, fotografijama i video zapisima, presretnutim razgovorima i otvorenim izvorima. Ostale vrste dokaza uključuju računarsku opremu, odjeću, balističke i metalne tragove i oružje, pronađene na mjestu zločina i drugim lokacijama. 6 Takođe i pred drugim sudovima u Bosni i Hercegovini koji procesuiraju predmete ratnih zločina – vidi: naziv i odredbe članova 3, 4, 5, 6, 7, i 8 Zakona o ustupanju, gdje se navodi „sudovi u Bosni i Hercegovini“, a ne Sud Bosne i Hercegovine. Međutim, u ovom tekstu će autor upotrebljavati termin Sud BiH, ali isti principi imaju shvatiti kao primjenjivi i pred drugim sudovima u Bosni i Hercegovini. 7 Pravičnost postupka je osnova u svakoj zemlji, tim prije kad se radi o predmetima ratnih zločina u postkonfliktnim društvima gdje procesurianje ratnih zločina nema samo za cilj kažnjavanje počinilaca, nego je usmjereno i ka doprinosu pomirenju u zajednici. 8 Ovaj autor je doista ubijeđen da pravo podnošenja žalbe protiv određenih procesnih rješenja u toku samog pretresnog postupka umjesto u žalbi na presudu može doprinijeti većoj efikasnosti pretresa. 9 Interlokutorne žalbe pred MKSJ su one koje se podnose u predpretresnoj ili pretresnoj fazi protiv rješenja pretresnih vijeća za razliku od žalbi na presude pretresnih vijeća. Zavisno od njihove prirode, interlokutorne žalbe mogu biti vremenski neekonomične i uticati na sveukupnu dužinu trajanja predpretresnog i pretresnog postupka. Zavisno od kvantiteta interlokutornih žalbi, ove žalbe mogu ograničiti kapacitet žalbenog vijeća da u razumnom roku razmotri žalbe na presudu. 10 Autor članka je naglasio tekst. 11 http://icr.icty.org/ je link na koje se može naći i pretraživati sudski arhiv MKSJ nakon jednostavne procedure registracije. 12 Važno je primjetiti da se porijeklo dijelova dokumenata koji se mogu naći u EDS-u ne može utvrditi sa bilo kojim stepenom sigurnosti.


(2010) 12 OKO RRZ 38

Pravilo 89 Opšte odredbe14 (A) Vijeće primjenjuje pravila o dokazima sadržana u ovom poglavlju i nije vezano nacionalnim pravilima o dokazima15. (B) U slučajevima koji nisu predviđeni u ovom poglavlju, vijeće primjenjuje pravila o dokazima koja najviše idu u prilog pravičnom odlučivanju o stvari koja se nalazi pred vijećem i koja su u duhu Statuta i opštih pravnih načela. (C) Vijeće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrijednost. (D) Vijeće može izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrijednost. (E) Vijeće može zahtijevati potvrdu autentičnosti dokaznog materijala pribavljenog izvan suda. (F) Vijeće svjedočenje svjedoka može primiti usmeno ili, kad to dopuštaju interesi pravde, u pismenom obliku16. Kao što se može vidjeti, odredba pravila 89 se može smatrati veoma širokom i očito je da se ostavlja veoma široko diskreciono pravo postupajućeg sudskog/pretresnog vijeća17. U skladu sa Pravilom 89(C) Pravilnika, Vijeće može prihvatiti bilo koji relevantan dokaz za koji smatra da ima dokaznu vrijednost. Pravilo 95 propisuje da dokazi pribavljeni metodama koje bacaju ozbiljnu sumnju na njihovu vjerodostojnost, ili je njihovo prihvatanje u suprotnosti s integritetom postupka ili bi ga ozbiljno narušilo, nisu prihvatljivi. Kada ga prihvati u dokazni spis, pretresno vijeće može u skladu sa Pravilom 89(D), izuzeti dokaz ako potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje njegovu dokaznu vrijednost. Pretresno vijeće u predmetu protiv Radovana Karadžića je 13. IV 2010.god. donijelo Odluku po zahtjevu tužilaštva za prihvaćanje dokaza KDZI72 (Milan Babić) prema Pravilu 92 Quater ("Babić rješenje"), kojom je djelimično prihvatilo zahtjev tužilaštva za prihvaćanje u dokazni spis usmenog iskaza koji je Milan Babić dao u predmetima protiv Slobodana Miloševića, Momčila Krajišnika i Milana Martića kao i njegovu izjavu datu u svojstvu svjedoka od 29.III 2004. god. pripremljenu za svrhe predmeta protiv Krajišnika i brojne dokaze povezane s njom u skladu sa pravilom 92 quater Pravilnika o postupku i dokazima. Međutim, vijeće je odbilo prihvaćanje dijelova dokaza u odnosu na Milana Babića uključujući uglavnom dva dijela pisanih dokaza, gdje je potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašila njegovu dokaznu vrijednost zbog toga što su se dokazi odnosili na radnje i ponašanje optuženog i bili su veoma štetni za optuženog, a pri tome su bili podvrgnuti lošem unakrsnom ispitivanju ili unakrsnog ispitivanja uopšte nije bilo18. Ova odluka je veoma važna i kad je u pitanju Sud Bosne i Hercegovine; naime, mnogi svjedoci koji su tokom rata bili na srednjem i visokom položaju su svjedočili pred MKSJ i transkript njihovog svjedočenja može postati dokaz pred Sudom BiH u skladu sa članom 5. Zakona o ustupanju19. Ovakva odluka MKSJ-a, u kojoj se navodi da dijelovi iskaza koji su štetni za optuženog ili koji nisu bili predmet unakrsnog ispitivanja predstavlja dobre smjernice za Sud BiH o okolnostima pod kojima MKSJ u jednom predmetu prihvaća dokaze iz drugog predmeta (ili ih ne prihvaća). Istom odlukom, pretresno vijeće je iz više razloga odbilo prihvaćanje svih presretnutih razgovora koje je tužilac predložio putem svjedoka Milana Babića. Kao prvo, tužilac je ponudio kao povezane dokaze dvije „izjave“ i „tabele presretnutih razgovora“ koje su bile u prilogu izjave svjedoka Milana Babića, a u svima njima su se nalazile reference na predložene presretnute razgovore20. Ovi dokumenti su bili pripremljeni za svrhe ranijih suđenja u kojima su i bili prihvaćeni. Odlukom Babić, pretresno vijeće u predmetu protiv Karadžića je prihvatilo samo jednu od izjava i tabela (u daljem tekstu „izjave") kao povezane dokaze. Pored toga što su spomenuti u izjavama, o većini presretnutih razgovora Milan Babić uopšte nije govorio u svojim prošlim iskazima te je stoga njihovo prihvaćanje odbijeno na osnovu toga što nisu predstavljali neizbježan i neodvojiv dio dokaza. Kao drugo, vijeće je odbilo prihvaćanje svih presretnutih poziva u kojima Milan Babić nije bio jedan od sagovornika uključujući i one o kojima je on govorio ili o kojima je pitan prilikom davanja izjave na osnovu toga što on nije mogao ustanoviti autentičnost konkretnih presretnutih razgovora. Kao treće, prihvatajući da možda ima presretnutih razgovora o kojima je konkretno pitan Milan Babić i u kojima je on bio jedan od učesnika razgovora, vijeće je navelo da je na osnovu zahtjeva tužilaštva i dopunjenog zahtjeva „izuzetno teško“ utvrditi koji od ponuđenih presretnutih razgovora spada u ovu kategoriju. Stoga, vijeće je navelo da tužilaštvo može ponovo podnijeti kao povezane dokaze presretnute razgovore u kojima je Milan Babić jedan od učesnika razgovora uz jasno naznačena mjesta u prethodnom iskazu na kojem je on govorio o svakom od predloženih presretnutih razgovora21.

14 usvojeno 11.II 1994.god. 15 izmijenjeno 1.XII 2000.god. i 13.XII 2000.god. 16 izmijenjeno 1.XII 2000.god. i 13.XII 2000.god. 17 Potrebno je naglasiti da ovaj članak nema namjeru da kritikuje Pravilnik i praksu MKSJ; namjera autora je da ukaže na pitanja vezana za dokaze. Očito, iako se ovaj donekle pojednostavljen Pravilnik i široko diskreciono pravo pretresnih vijeća potrebni (do određene mjere dok ne počnu uticati na pravičnost suđenja) u ad hoc sudovima, situacija bi trebala biti bitno drugačija pred Sudom BiH i drugim sudovima u BiH. Tim više što su sve odluke Suda BiH i drugih sudova u BiH podložne sudskoj kontroli od strane Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava. 18 Odluka Babić, pasus 41.-43. 19 Član 5. Iskazi koje je MKSJ-u dao svjedok (1) Zapisnik o iskazu svjedoka dat pred MKSJ, kao i zapisnik o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjen pred MKSJ-om u skladu s Pravilom 71. Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, može se koristiti pred sudom pod uslovom da je iskaz ili vanpretresni iskaz od značaja za pitanje o kojem se raspravlja.

39


(2010) 12 OKO WCR

Takođe se navodi da bi rješavanje pitanja o tome da li inkriminirajuća priroda relevantnog dokaza i dokaznog materijala i omjer u kojem je taj dokaz bio izložen unakrsnom ispitivanju služi kao prepreka prihvaćanju ili pridodaje težini dokaza, u ovoj fazi značajno ubrzalo postupak s obzirom da se to pitanje „vrlo lako može ponovo pojaviti tokom ovog suđenja, posebno u odnosu na dokaze prihvaćene u skladu sa pravilom 92 quater.” Jasno je da gore navedena pitanja prodiru u srž suđenja ili bolje rečeno srž optužbe (ali isto tako i odbrane s obzirom da odbrana treba biti upoznata sa kompletnom optužbom kako bi bila u mogućnosti pripremiti efektivnu odbranu). Ista pitanja očito važe kako za predmete pred MKSJ i Sudom BiH, ali i za druge složene predmete. Pravo žalbe na procesne odluke tokom glavnog pretresa22 Što se tiče pitanja same primjene raznih odredaba Zakona o ustupanju (npr.Rješenja o prihvatanju određenih činjenica kao utvrđenih), autor je mišljenja da bi suđenja pred Sudom BiH bila efikasnija kada bi strane u postupku imale na raspolaganju mehanizam sličan pravilu 73 (B) Pravilnika MKSJ. Pravilo 73(B) Pravilnika predviđa da pretresno vijeće može dati potvrdu23 prava na žalbu ako se odluka „tiče pitanja koje bi u značajnoj mjeri uticalo na pravično i ekspeditivno vođenje postupka ili ishod suđenja, te ako bi, po mišljenju pretresnog vijeća, promptno rješenje žalbenog vijeća suštinski pospješilo postupak“. Ovo je očito efikasniji način postupanja po određenim pitanjima nego što je način na koji se pred Sudom BiH primjenjuje mehanizam iz člana 318. ZKP BiH: Član 318- Dopuštenost žalbe na rješenje

(1) Protiv rješenja Suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branitelj i osobe čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena. (2) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.

Očito je da mehanizam iz člana 318. stav 2. veoma problematičan, s obzirom da rješenja koja donese pretresno vijeće „radi pripremanja glavnog pretresa i presude” mogu (i uglavnom to i jeste slučaj) prodrijeti u srž stvari konkretnog postupka. Nekada, ili bolje reći u većini slučajeva, je prekasno uložiti žalbu na neka pitanja u okviru žalbe na presudu. Pored toga, i sa aspekta žalbenog vijeća bilo bi mnogo efikasnije kada bi određena pitanja bila rješena tokom samog glavnog pretresa, a ne nakon toga, kada apelaciono vijeće mora i o ovim striktno proceduralnim pitanjima odlučivati u svojoj odluci povodom žalbe na prvostepenu presudu. S obzirom da je Zakon o ustupanju nijem po pitanju mogućih žalbi24, primjenjuju se odredbe ZKP BiH. Ukoliko se pažljivo pročita, član 318. stav 1 može obezbijediti efektivan pravni lijek u takvim situacijama (dakle, to je više pitanje prakse, a ne izmjene zakona). Međutim, Žalbeno vijeće je formulisalo pravni standard za ponovno razmatranje neke odluke kako slijedi: "vijeća imaju inherentno diskreciono ovlašćenje da preispituju ranije donijete interlokutorne odluke u izuzetnim slučajevima, „ako se pokaže očigledna greška u rezonovanju ili ako je to potrebno kako bi se spriječila nepravda"25. Interlokutorne žalbe se obično podnose na odluke pretresnog vijeća u područjima gdje vijeće primjenjuje diskreciono pravo. U takvim žalbama se ne radi o tome „da li je odluka tačna, u smislu da se žalbeno vijeće slaže sa tom odlukom, nego da li je pretresno vijeće pravilno iskoristilo svoje diskreciono pravo prilikom donošenja te odluke"26. Stoga, kada se osporava diskreciona odluka, strana koja podnosi žalbu mora utvrditi da je pretresno vijeće počinilo „prepoznatljivu“ grešku koja je za posljedicu imala štetu nanesenu toj strani27. Žalbeno vijeće će preinačiti samo onu odluku pretresnog vijeća za koju utvrdi da se: "(1) zasniva na netačnom tumačenju važećih pravnih odredbi; (2) zasniva na očigledno netačnom zaključku o činjenicama; ili (3) je toliko nepravedna ili nerazumna da predstavlja zloupotrebu diskrecionog prava pretresnog veća"28. Ostali problematični dokazi U MKSJ kao i u Sudu BiH pisane izjave ili transkripti u određenim okolnostima mogu postati dokazi. U tim situacijama bitno je da strane pažljivo razmotre druge prateće dokaze koji su uvršteni u spis putem određenog svjedoka, jer samo potpun zapisnik može biti od pomoći vijeću (iako u tom slučaju treba paziti da se spis ne opterećuje nepotrebnim podacima koji su nesporni ili nisu relevantni). Stav pretresnih vijeća MKSJ u predmetima protiv Dragomira Miloševića i Naletilića i Martinovića je da „dokazni

20 Potrebno je posebno posvetiti pažnju u analizi ove vrste potencijalnih dokaza. Tužilaštvo MKSJ-a je pripremilo razne tabele i druge dokumente za svrhe mnogih suđenja, a iste su uglavnom odnose na analizu predmeta ili neki njegov dio sa tužilačkog aspekta. 21 Odluka Babić, pasus 85.-87. 22 U ovom dijelu, autor se prvenstveno fokusirala na procesne odluke koje se donose tokom glavnog pretresa, a tiču se primjene odredaba Zakona o ustupanju. Kakogod, jasno je da se ista logika može analogno primjeniti i na većinu drugih procesnih rješenja donesenih tokom glavnog pretresa. 23 Certificate 24 Baš kao i po pitanju rokova za bilo koje odluke vezane za primjenu odredaba ovog zakona – ali to je posebno pitanje koje ide van okvira ovog članka; međutim, očito je da bi određeni rokovi bili od koristi u smislu efikasnosti postupka. Na primjer, kad bi se odluke o presuđenim činjenicama (predvidivo je da će ih biti mnogo, ali u većini slučajeva barem pred Sudom BiH ima ih jedna ili dvije) donosile u roku od 15 dana od podnošenja, suprotna strana bi imala priliku da se zapravo efikasno suprotstavi činjenicama. Praksa koja je uspostavljena pred Sudom BiH da se odluke o presuđenim činjenicama m predmetima tek pred kraj glavnog pretresa čine ovaj mehanizam apsolutno neefikasnim, ali i nepravičnim.


(2010) 12 OKO RRZ 40

predmeti priloženi uz izjave ili transkripte svjedoka čine neodvojivi dio iskaza i mogu biti prihvaćeni uz izjave, odnosno tranksripte29.“ Pravila o prihvaćanju pisanih iskaza u predmetima pred Tribunalom su vrlo široko postavljena i olakšavaju prihvaćanje pisanih dokaza. Pretresna vijeća u predmetima protiv Lukića i Lukića i Stanišića i Simatovića smatrala su da “…jedan način da se utvrdi [da li je neki dokument sastavni i neodvojivi dio iskaza svjedoka] jeste da se ustanovi da li je svjedok komentirao taj dokument ranije u samoj izjavi ili tokom iskaza u prethodnom predmetu“30. S tim u vezi predsjedavajući sudija u predmetu Karadžić je 6. V 2010. godine izjavio da dokumenti koji su prezentirani svjedoku, a o kojima svjedok “nema saznanja i ne može ih komentirati” ne trebaju biti prihvaćeni. Sudija ovo pojašnjava time da “Pored pitanja relevantnosti i autentičnosti, Vijeće mora utvrditi i postojanje dokazne vrijednosti predloženog dokaza, što podrazumijeva da svjedok kojem je dokaz predočen može potvrditi sadržaj tog dokaza ili dati neki drugi pozitivan komentar o njemu. Zaključak gospodina Tiegera je da bi drugačije postupanje u suštini bilo isto kao i prihvaćanje dokaza već samim njegovim dostavljanjem Vijeću”31. Tužilaštvo prezentira sve dokaze koji trebaju dokazati krivnju optuženog tokom faze izvođenja svojih dokaza. Tužilaštvu se može dozvoliti izvođenje “novih dokumenata” (osim onih koji za cilj imaju isključivo diskreditaciju svjedoka ili osvježavanje svjedokovog pamćenja), ukoliko može opravdati potrebu za takvim dokazima obrazloženjem dodatnih razloga u interesu pravde. Pretresno vijeće dalje navodi da će o prihvaćanju dokumenata koje tužilaštvo izvede tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka odbrane odlučivati posebno za svaki dokaz, pod uvjetom da su ispoštovane neophodne garancije za zaštitu prava odbrane32. Primjeri iz prakse MKSJ: U predmetu protiv Šešelja tužilaštvo je u svojim prijedlozima zatražilo od Vijeća da u skladu sa Pravilom 92 quater i 89 (C) Pravilnika, prihvati odabrane dijelove pisanih izjava Zorana Tota koje je dao Agenciji za istrage i dokumentaciju Bosne i Hercegovine (AID) dana 12.II 1996.god. (“prva izjava”) te tužilaštvu dana 20.I 2004. god. (“druga izjava”). Tužilaštvo je svoj prijedlog obrazložilo time da su ispunjeni uvjeti za primjenu Pravila 92quater, odnosno da je svjedok nedostupan kao i uvjet pouzdanosti informacija na osnovu okolnosti pod kojima su izjave dane. U tom smislu, tužilaštvo navodi da je pouzdanost informacija sadržanih u izjavama potkrijepljena sa nekoliko faktora: 1) svjedok je potpisao prvu izjavu, potvrđujući da je diktirao sadržaj izjave nadležnom dužnosniku AID-a; 2) svjedok je potpisao drugu izjavu i potvrdio da je njen sadržaj tačan i istinit po njegovom najboljem znanju; 3) druga izjava je uzeta preko stručnog prevodioca kojeg je odobrio Sekretarijat Tribunala; 4) obje izjave su u skladu sa drugim dokazima i drugi dokazi ih potkrjepljuju33. Pravilo 92 quater A) Pravilnika koje uređuje prihvaćanje izjava nedostupnih osoba propisuje da: Svjedočenje u obliku pismene izjave ili transkripta koje je dala osoba koja je u međuvremenu umrla, ili osoba kojoj se više ne može uz razumnu revnost ući u trag, ili osoba koja zbog tjelesnog ili duševnog stanja ne može svjedočiti usmeno može se prihvatiti bez obzira na to da li je ta pismena izjava u obliku utvrđenom pravilom 92bis, ako pretresno vijeće: (i) se primjenom gornjih kriterijuma uvjeri da ta osoba nije na raspolaganju; i (ii) na osnovu okolnosti u kojima je izjava data i zabilježena zaključi da je to svjedočenje pouzdano. Praksa Tribunala je da faktori koji se trebaju razmotriti prilikom ocjenjivanja pouzdanosti dokaza koji se izvodi po pravilu 92 quater A) i) Pravilnika, uključuju sljedeće: a) okolnosti uzimanja i bilježenja izjave, posebno i) da li je izjava dana pod zakletvom, ii) da li je izjavu svjedok potpisao uz potvrdu da je izjava istinita po njegovom/

25 Odluka u vezi s Deronjićem, stav 7., gdje se citira Tužilaštvo protiv Miloševića, predmet br. IT-02-54-ARI08bis.3, povjerljiva Odluka po zahtjevu Srbije i Crne Gore za razmatranje Odluke pretresnog vijeća od 6.XII 2005.god. stav 25, napomena 40 (gdje se citira Kajelijeli protiv Tužilaštva, predmet br. ICTR-98-44A-A, Presuda, 23. V 2005.god., stav 203.-204). Vidi takođe Ndindabahizi protiv Tužilaštva, predmet broj. ICTR-01-71-A, Odluka po zahtjevu odbrane "Requete de l'Appelant en Reconsideration de la Decision du 4 avril 2006 en Raison d'une Erreur Materielle", 14. VI 2006.god., pasus 2. 26 Milošević Odluka o spajanju, pasus 4. 27 Odluka žalbenog vijeća od 8. XII 2006.god., stav 16; vidi takođe Prlić Odluka o unakrsnom ispitivanju, str. 3 na kojoj se citira Milošević Odluka o spajanju, para.4. See also ibid., pasus 5.-6.; vidi takođe Milošević Odluka o dodjeli branioca stav 10.; Odluka po interlokutornoj žalbi Radivoja Miletića, pasus 6. gdje se citira predmet Tužilaštvo protiv Miće Stanišića br. IT-04-79-AR65.1, Odluka po interlokutornoj žalbi Tužilaštva na privremeno puštanje na slobodu Miće Stanišića, 17. X 2005 ("Odluka o privremenom puštanju na slobodu Miće Stanišića"), pasus 6. 28 Odluka po interlokutornoj žalbi Radivoja Miletića pasus 6. & napomena 17 gdje se citira Odluka o privremenom puštanju na slobodu Stanišića pasus 6. & napomena 10. Žalbeno vijeće će takođe razmotriti da li je pretresno vijeće "dalo težinu nebitnim ili irelevantnim razmatranjima ili je propustilo da razmotri težini ili je nije dovoljno razmotrilo kada su u pitanju relevantna razmatranja..." Milošević Odluka o spajanju, stav 5. 29 Tužilac protiv D. Miloševića, br. predmeta IT98-2911-T, Odluka o prihvaćanju pisanih izjava, transkripata i pratećih dokaza u skladu sa pravilom 92 ter, 22.II 2007, str. 3; Tužilac protiv Naletilića i Martinovića, br. predmeta IT-98-34-PT, Odluka o najavi namjere Tužilaštva da predloži transkripte u skladu s pravilom 92 his (D), 9.7.2001 ("Odluka u predmetu protiv Naleti/ića i Martinovića "), pasus 8. Vidi također Tužilac protiv Stanišića i Župljanina, br. predmeta IT-08-91-T, Odluka o prijedlozima Tužilaštva za prihvaćanje iskaza 33 svjedoka u skladu s pravilom 92 fer, 2.10.2009, pasusi 15-16, gdje Vijeće navodi da “prihvaća sve prateće dokumente [ ... ] jer smatra te dokaze nerazdvojnom cjelinom”. 30 Odluka u predmetu protiv Lukića i Lukića, pasus 21; predmet Stanišić i Simatović, br. predmeta IT-03-69-PT, Odluka o prijedlogu Tužilaštva za prihvaćanje pisanih izjava i pratećih dokaza u skladu sa pravilom 92 his Pravilnika (dva svjedoka), 18. III 2008. god. pasus 20. 31 ročište, T. 1952 (6.5.2010.), predmet Karadžić

41


(2010) 12 OKO WCR

njezinom najboljem sjećanju i iii) da li je izjava uzeta preko stručnog prevodioca kojeg je odobrio Sekretarijat Tribunala; (b) da li je izjava podlijegala unakrsnom ispitivanju; (c) da li se izjava, posebno ona koja je dana bez zakletve i nikada nije podlijegala unakrsnom ispitivanju, odnosi na događaje o kojima postoje drugi dokazi; i (d) drugi faktori, kao što je nepostojanje očiglednih ili uočljivih razlika u izjavi34. Najočitiji primjer nezakonito pribavljenog dokaza po domaćem zakonu koji MKSJ prihvaća su presretnuti razgovori. Prihvaćanje presretnutog razgovora ne ovisi samo po sebi o tome da li je pribavljen zakonito ili nezakonito u skladu sa odredbama domaćeg zakona koji je bio na snazi u vrijeme snimanja presretnutog razgovora35. Praksa Tribunala pokazuje da je potrebno postojanje dostatnih naznaka pouzdanosti da bi se prima facie utvrdilo da su presretnuti razgovori dozvoljeni36. Za presretnute razgovore će se smatrati da imaju dokaznu vrijednost, ukoliko pretresno vijeće utvrdi da su dovoljno pouzdani, autentični i relevantni za pitanja koja se razmatraju u danom predmetu37. U vezi sa odlukama Evropskog suda za ljudska prava, uspostavljeno je opće pravilo da je ocjena dokaza odluka domaćih sudova. U nedostatku izričite odredbe u Konvenciji, ESLJP je odbio da utvrdi pravila dokazivanja i ostao pri stavu da nije zadatak ESLJP da odlučuje o tome da li su dokazi pravilno prihvaćeni na suđenju, što se primarno propisuje domaćim zakonom. Zadatak Suda je da utvrdi da li je cjelokupni postupak bio pravičan. Prilikom razmatranja da li je suđenje bilo pravično, ESLJP analizira način pribavljanja dokaza, da li je prikupljanjem dokaza prekršeno neko od prava po EKLJP i prirodu tog kršenja. Pridaje se težina pitanju da li je osuđujuća presuda zasnovana isključivo ili većim dijelom na osporenim dokazima i da li su prava odbrane dostatno ispoštovana. Iako EKLJP stavlja naglasak na suđenje, a ne na istragu koja mu prethodi, Evropski sud za ljudska prava je pokazao spremnost da detaljno analizira radnje organa gonjenja iz istrage. ESLJP je također pokazao da nerado sankcionira korištenje dokaza zbog toga što su pribavljeni u suprotnosti sa međunarodno priznatim procesnim garancijama iz člana 6. Jednako tako, prihvaćanje dokaza pribavljenih policijskom zasjedom, kako je utvrđeno, lišavaju optuženog prava na pravično suđenje od samog početka. Na primjer, u predmetu Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva38

podnosilac žalbe se žalio da je snimanje razgovora upotrebom opreme za prisluškivanje koja je postavljena u privatnu kuću bez znanja vlasnika ili stanara kuće pribavljeno kršenjem prava na privatnost i porodični život koje mu je zagarantovano članom 8. i da domaći zakon nije obezbijedio pravni lijek kao što to nalaže član 13. Nadalje, korišćenje dokaza u postupku nije bilo u skladu sa pravom na pravično suđenje. ESLJP je prihvatio da okolnosti ovog predmeta ukazuju da zakon koji je bio na snazi u Ujedinjenom Kraljevstvu nije ispunio zahtjeve iz člana 8. i jednoglasno odlučio da je pravo na privatnost i porodični život prekršeno. Nadalje, ESLJP je odlučio da je podnosiocu žalbe bilo uskraćeno pravo na efektivan pravni lijek. U predmetu Van Mechelen i dr. protiv Nizozemske, ESLJP je ponovio da „se pitanje prihvaćanja dokaza primarno treba regulisati nacionalnim zakonom i po pravilu nacionalni sudovi su ti koji procjenjuju predočene dokaze. Zadatak ESLJP, prema EKLJP je ne da donosi odluku o tome da li su izjave svjedoka pravilno prihvaćene u spis kao dokaz, nego da utvrdi da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji je dokaz pribavljen, bio pravičan. Međutim, ESLJP je zauzeo stav da korišćenje dokaza pribavljenog kršenjem prava iz EKLJP nije neophodno u sukobu sa pravom na pravično suđenje i odbio je njegovu tvrdnju.39” Zaključak Autori Pravilnika o postupku i dokazima su očito bili svjesni nedostataka izvornih odredbi koje regulišu pitanje dokaza (član 89), i njihovog mogućeg uticaja na postupke. U tom je smislu član 95. postao dio Pravilnika o postupku i dokazima:

Pravilo 95 Izuzimanje određenih dokaza40

Dokazi pribavljeni metodama koje bacaju ozbiljnu sumnju na njihovu vjerodostojnost, ili je njihovo prihvatanje u suprotnosti s integritetom postupka ili bi ga ozbiljno narušilo, nisu prihvatljivi.

32 Tužilac protiv Jadranka Prlića i dr., br. predmeta IT-04-74-T, Zajednički prijedlog odbrana Praljka, Petkovića, Ćorića i Pusića kojim se od Pretresnog vijeća traže uputstva i smjernice za izvođenje i prihvaćanje dokumenata koje tužilaštvo prezentira tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka odbrane u dokaze, 10.10.2008, pasusi 20, 24, 26. 33 Zahtjev tužilaštva za prihvaćanje izjave Zorana Tota na osnovu Pravila 92 quater', 7. I 2009.god. („Zahtjev“), predmet protiv Šešelja 34 Tužilac protiv Vujadina Popovića, Ljubiše Beare, Drage Nikolića, Ljubomira Borovčanina, Radivoja Miletića, Milana Gvere i Vinka Pandurevića, predmet br. IT-OS-88-AR73.4, "Odluka o posebnim žalbama Beare i Nikolića na Odluku Pretresnog vijeća od 21.4.2008. godine o prihvaćanju dokaza po pravilu 92 quater ", povjerljivo, 18. VIII 2008.god., pasus 30. 35 Tužilac protiv Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, Odluka o “Prigovoru odbrane na presretnute razgovore”, 3.X 2003.god., pasusi 28-68. 36 Tužilac protiv Vujadina Popovića i dr., predmet br. IT -05-88-T, Odluka o prihvatljivosti presretnutih komunikacija, 7.XII 2007.god., pasus 32. 37 Tužilac protiv Vujadina Popovića i dr., predmet br. IT-05-88-T, Odluka po zahtjevu Tužilaštva za prihvaćanje dokaza direktno iz sudnice, prijedlogu za izmjenu prijedloga o vijeću i usmenom prijedlogu za prihvaćanje dodatnih dokaza, 14.III 2008. god., pasus 14.


(2010) 12 OKO RRZ 42

Problem je, naravno, način na koji je ovaj član kasnije tumačen od strane pretresnih vijeća: „Pretresno vijeće podsjeća da je sudska praksa Tribunala jasna da Pravilo 95 ne propisuje da nezakonito pribavljen materijal bude automatski i neminovno izuzet.41” U vezi sa izuzimanjem dokaza prema Pravilu 95, pretresno vijeće je ranije zauzelo stav da “primjenjujući odredbe Pravila 95, Tribunal razmatra sve relevantne okolnosti i izuzima dokaze samo ukoliko bi njihovo prihvaćanje ozbiljno narušilo integritet postupka. Vijeće je smatralo da je takav nalaz u skladu sa i u istom duhu kao Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi sa zakonitošću hapšenja u predmetu protiv Dragana Nikolića u kojoj je žalbeno vijeće, prilikom analize uticaja koji bi kršenje ljudskih prava optuženog imalo na uspostavu nadležnosti, i zauzelo sljedeći stav: „određena kršenja ljudskih prava toliko su ozbiljnog karaktera da nalažu odbianje vršenja nadležnosti” i da “se mora uspostaviti prava mjera […]između temeljnih prava optuženog i suštinskih interesa međunarodne zajednice za krivično gonjenje lica optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava42”. Sudska praksa je jednako jasna da čak i ako su presretnuti razgovori pribavljeni na nezakonit način ta nezakonistost ne doseže onaj stepen na kojem bi ozbiljno narušila integritet postupka da bi morali biti izuzeti43. Sudija Robinson je dodatno naglasio ovo pitanje tokom diskusije u predmetu tužilac protiv Kordića i Čerkeza navodeći da neprihvatljivost dokaza prema zakonima Bosne i Hercegovina ne znači neophodno da je taj dokaz neprihvatljiv prema pravilu 89. ili 95. Pravilnika44. Slična odluka se može naći u predmetu protiv Haraqija i Morine: „Pretresno vijeće je ponovilo praksu Tribunala prema kojoj dokazi pribavljeni kršenjem domaćeg zakona nisu a priori neprihvatljivi u postupku pred Tribunalom. Zapravo su način i okolnosti pod kojim je dokaz pribavljen kao i pouzdanost i uticaj na integritet postupka kriteriji za odlučivanje o prihvatljivosti. Nakon analize tih okolnosti, pretresno vijeće je utvrdilo da čak i pod pretpostavkom da je audio i video nadzor bio nezakonit po domaćem zakonu, prihvaćanje takvog materijala u dokazni spis sam po sebi ne bi narušio integritet postupka niti bi prouzrokovao da potreba da se osigura pravično suđenje uveliko nadmašuje dokaznu vrijednost presretnutih razgovora45". Ovaj stav je prihvatilo žalbeno vijeće u istom predmetu: „U svakom slučaju, čak i da su razgovori od 10. i 11. VII 2007.god. snimljeni uz kršenje domaćeg zakona, žalbeno vijeće nije ubijeđeno da pravilo 89(D) ili pravilo 95 Pravilnika nalaže njihovo izuzimanje.46" Pretresno vijeće u predmetu protiv Delalića je navelo da „pretresno vijeće smatra da bi to predstavljalo opasnu zapreku dijeljenju pravde ukoliko bi se relevantni dokazni materijal koji ima dokaznu vrijednost odbacio samo zbog manjeg kršenja pravila o postupku kojih se pretresno vijeće ne mora pridržavati“47. Kako bi izbjegle ove situacije očito je da strane u postupku (i naravno pretresna vijeća) treba da provjere porijeklo svakog dokumenta koji potiče iz MKSJ, a koji suprotna strana želi uvrstiti u spis kako bi se provjerila njihova zakonitost sa stanovišta domaćeg prava48. Trebalo bi biti prilično jasno, da nezakonito pribavljeni dokazi ne mogu postati dokaz u postupcima pred Sudom BiH iako su postali dokazi u postupcima pred MKSJ, s obzirom da su pravila o prihvatljivosti dokaza između sistema ad hoc tribunala i državnog sistema BiH značajno različita. Ukoliko bi se ova vrsta dokaza prihvatila u postupcima pred Sudom BiH ili drugim sudovima u Bosni i Hercegovini, to bi predstavljalo kršenje člana 10 ZKP BiH kao i prava na pravično suđenje garantovanog odredbama EKLJP.

38 Khan protiv Ujedinjenog Kraljevsta (2001) 31 EHRR 45 (“Khan”), pasus 40. 39 Van Mechelen i dr. protiv Nizozemske (1998) 25 EHRR 647 40 Usvojeno 11.II 1994.god., revidirano 30. I 1995.god., revidirano 12. XI 1997.god. 41 Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2-T, usmena odluka sudije Maya, 2. II 2000.god. T. 13684-13685. takođe vidi Tužilac protiv. Ljube Boškovskog i lohana Tarčulovskog, predmet br.. IT-04-82-T, Odluka o prihvaćanju MFI ID247 i MFI ID248, povjerljivo, 20. III 2008.god. pasus. 6; Tužilac protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-PT, Odluka po zahjtevu odbrane za izuzimanje određenih presretnutih razgovora, povjerljivo, 29.I 2004.god. pasus. 9; Tužilac protiv Slobodana Miloševića, predmet br.. IT-02-54-T, preliminarna odluka o prihvatljivosti presretnutih razgovora, 16. XII 2003.god., str.3; I Tužilac protiv. Radoslava Brđanina, predmet br. IT-99-36-T, Odluka po prigovoru odbrane na dokaze u vidu presretnuih razgovora, 3. X 2003.god., pasus 28.-68.. 42 Dragan Nikolić, IT-94-2-AR73, Odluka po interlokutornoj žalbi u vezi sa zakonitošću hapšenja, 5. VI 2003.god., 43 ibid 44 Vidi Tužilac protiv Kordića i Čerkeza , IT-95-14/2-T, T 13670. 45 Predmeti protiv Haraqija i Morina, Presuda, Pretresno vijeće, pasus 14 46 Predmeti protiv Haraqija i Morina, Presuda, Žalbeno vijeće, pasus 28 47 Tužilac protiv Zejnila Delalića i dr.., IT-96-21-T, Odluka o uvrštavanju u spis dokaza tužilaštva 104 – 108, 9. II 1998.god., pasus 18.-20. 48 Sa stanovišta prakse, postupak je vrlo jednostavan: može se proći kroz transkript iskaza svjedoka putem kojeg je određeni dokaz uvršten u spis ili provjeriti odluku MKSJ o prihvaćanju tog konkretnog dokaza.

43


(2010) 12 OKO WCR

PREPRUČUJEMO: Knjiga „Pravo komandne odgovornosti“, autora Guénaël Mettraux

U prostorijama Suda BiH, 10. maja 2010. godine u organizaciji Fonda otvorenog društva BiH, promovirana je knjiga „Pravo komandne odgovornosti“, autora Guénaël Mettraux. Cilj ove promocije bilo je predstavljanje domaćoj stručnoj javnosti jedinstvene studije prava komandne odgovornosti, odnosno odgovornosti pretpostavljenog, po međunarodnom pravu.

Rođena odmah nakon Drugog svjetskog rata, doktrina odgovornosti pretpostavljenog predviđa da se vojni zapovjednik, civilni lider ili lider terorističke, paravojne ili pobunjeničke grupe može smatrati krivično odgovornim u odnosu na zločine koje izvrše njegovi potčinjeni, čak i kad on nije direktno i lično učestvovao u izvršenju zločina. Osnov za ovu vrstu odgovornosti leži u zapovjednikovom teškom i krivično svjesnom neizvršavanju dužnosti da spriječi ili kazni djela potčinjenih.

Ideja da se pretpostavljeni može smatrati krivično odgovornim u vezi sa djelima potčinjenih od centralnog je značaja za sposobnost međunarodnog prava da osigura poštivanje standarda humanitarnog prava, te je i dalje jedan od najznačajnijih pravnih instrumenta u borbi protiv nekažnjivosti. Mada se inicijalno razvijala na međunarodnoj sceni, danas se doktrina odgovornosti pretpostavljenog proširila na brojne domaće jurisdikcije, čime pravosudnim i tužilačkim organima nudi gotov instrument kojim se na odgovornost mogu pozvati lideri koji su znali za zločine svojih potčinjenih, ali nisu adekvatno odgovorili sprečavanjem ili kažnjavanjem tih zločina.

Ova knjiga daje sveobuhvatnu analizu doktrine odgovornosti pretpostavljenog i opsega njene primjene, kao i teškoća koje se pojavljuju pri dokazivanju odgovornosti pretpostaljenog u kontekstu krivičnog gonjenja.

Autor knjige, Guénaël Mettraux je advokat odbrane pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, a prije toga savjetnik u sudskim vijećima Tribunala.


(2010) 12 OKO RRZ 44

Recentne odluke ESLJP, Ustavnog suda BiH i Suda BiH

Sejdić i Finci protiv BiH—Aplikacije br. 2799/06 i 34836/06), Strasbourg, 22.decembra 2009.godine

Aplikanti, Dervo Sejdić (rođen 1956.) po porijeklu Rom i Jakob Finci (rođen 1943.) jevrejskog porijekla, su državljani Bosne i Hercegovine koji su ugledne ličnosti u javnom životu u Bosni i Hercegovini.

Iako Ustav Bosne i Hercegovine priznaje pored „konstitutivnih naroda“ (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) i „ostale“ (Jevreji, Romi i ostale nacionalne manjine) kao građane Bosne i Hercegovine, ipak Ustav ne priznaje punu nediskriminaciju po pitanju nacionalnog, etničkog ili nekog drugog porijekla kada je u pitanju kandidiranje građana na pozicije delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ili na poziciju jednog od članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Stoga je gospodin Finci tražio od Centralne izborne komisije pojašnjenje o mogućnostima kandidiranja na gore pomenute pozicije. Gospodin Finci je na svoj upit za pojašnjenje dobio i pismenu potvrdu, dana 3. januara 2007.godine u kojoj je istaknuto da ne ispunjava osnovne kriterije za te pozicije jer je Jevrej.

Nakon ovoga aplikanti su se na osnovu članova 3. (zabrana neljudskog i ponižavajućeg postupanja), 13. (pravo na efikasan pravni lijek) i 14. (zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima, član 3. Protokola br. 1. (pravo na slobodne izbore) i član 1. Protokola br. 12. (opšta zabrana diskriminacije) uz Konvenciju žalili jer su diskriminirani po osnovu njihovog etničkog porijekla, i dana 3. jula i 18. avgusta 2006. podnijeli aplikacije Evropskom sudu za ljudska prava (ESLJP). Vijeće pred kojim se nalazio predmet donijelo je 10. februara 2009.godine odluku o ustupanju nadležnosti u korist Velikog vijeća u skladu sa članom 30. Konvencije Venecijanskoj komisiji (Venice Commission), AIRE centru (AIRE Centre) i Pravnoj inicijativi instituta za otvoreno društvo (Open Society Justice Initiative) kojima je dopušteno da interveniraju kao treća strana u skladu sa članom 36. Konvencije. Dana 3. juna 2009. održana je javna rasprava u zgradi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

Presudu je donijelo Veliko vijeće sastavljeno od 17 sudija dana 22. decembra 2009. godine.

U Presudi je sudsko vijeće dalo osvrt na pozadinu cijelog slučaja i postupake aplikanata u odnosu pred domaćim institucijama u Bosni i Hercegovini. Zatim je dat prikaz Dejtonskog mirovnog sporazuma gdje je posebno naglašena pozadina njegovog parafiraja 21. novembra 1995., u vojnoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson pored Dejtona (Sjedinjene

Američke Države) i potpisan 14. decembra 1995. u Parizu (Francuska), predstavljao je vrhunac pregovora koji su s prekidima trajali 44 mjeseca i održavali se pod pokroviteljstvom Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju i Kontakt-grupe. Stupio je na snagu 14. decembra 1995. i ima 12 aneksa, a potom je stavljen naglasak na Anex IV koji predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine, a posebno član IV Ustava koji se odnosi na Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine u kojoj je jasno opisan sastav Doma naroda u koji ulaze 15 delegata (5 Bošnjaka i 5 Hrvata sa područja Federacije BiH i 5 Srba sa područja Republike Srpske) iz tri konstitutivna naroda gdje je očito da se pripadnici nekog drugog, osim „konsitutivnog“, naroda ne mogu kandidirati za ove pozicije. Osim ovog dijela Ustava, Presuda detaljno obrazlaže i odredbe člana V Ustava Bosne i Hercegovine koji se odnosi na Predsjedništvo Bosne i Hercegovine koje se sastoji od tri člana i to po jedan član iz svakog konstitutivnog naroda s tim da je bošnjački i hrvatski član Predsjedništva sa teritorije Federacije Bosne i Hercegovine, a srpski član Predsjedništva sa teritorije Republike Srpske. Ovo bi također značilo da su i pripadnici nekih drugih naroda npr. nesrpski narodi u Republici Srpskoj ili nehrvatski ili nebošnjački narodi u Federaciji BiH diskriminirani sa zabranom kandidiranja na ove pozicije zbog svog etničkog porijekla. Po ovom pitanju Presuda navodi slijedeće:

„Iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim odlukama U 5/04, od 31. marta 2006., i U 13/05, od 26. maja 2006., odlučio da Evropska konvencija o ljudskim pravima nema prednost u odnosu na Ustav, u svojoj odluci AP 2678/06, od 29. septembra 2006., došao je do drugačijeg zaključka. U ovoj drugoj odluci Sud je razmatrao žalbu u vezi s nemogućnošću apelanta da se kandidira na izborima za Predsjedništvo zbog njegove etničke pripadnosti (Bošnjak iz Republike Srpske) i odbio je u meritumu. Relevantni dio mišljenja većine glasi kako slijedi (prijevod dostavio Ustavni sud):

„18. Apelanti povredu svojih prava obrazlažu činjenicom da se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, te smatraju da je kandidatura Ilijaza Pilava za člana Predsjedništva BiH odbijena isključivo na osnovu njegovog nacionalnog porijekla u čemu vide povredu člana 1. Protokola broj 12. Evropske konvencije koji garantira uživanje svih prava predviđenih zakonom bez diskriminacije, te precizira da niko ne smije biti

45


(2010) 12 OKO WCR

diskriminiran od javnih tijela na bilo kojim osnovama koje uključuju i nacionalno porijeklo.

22. Nesporno je da odredba člana V. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i odredba člana 8. Izbornog zakona iz 2001. godine, ima restriktivan karakter u smislu da ograničava prava građana u pogledu mogućnosti Bošnjaka i Hrvata iz Republike Srpske, odnosno Srbina iz Federacije BiH da se kandidiraju za izbor za člana Predsjedništva BiH. Međutim, svrha tih odredbi je jačanje pozicija konstitutivnih naroda tako da se na nivou države kao cjeline osigura da se Predsjedništvo sastoji od predstavnika sva tri konstitutivna naroda.

S obzirom na aktuelnu situaciju u Bosni i Hercegovini, ograničenje nametnuto Ustavom i Izbornim zakonom iz 2001. godine koje postoji u pogledu prava apelanata u smislu različitog postupanja s kandidaturom apelanta u odnosu na kandidaturu drugih kandidata koji su Srbi i koji se neposredno biraju s teritorije Republike Srpske u ovom trenutku je opravdano budući da postoji razumno opravdanje za takvo postupanje. Dakle, sa aspekta trenutnog stanja u BiH i specifičnosti ustavnog uređenja, a imajući u vidu trenutna ustavna i zakonska rješenja, osporenim odlukama Suda BiH i CIK-a nije došlo do povrede prava apelanata iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, budući da osporene odluke nisu arbitrarne, odnosno da su zasnovane na zakonu te, dakle, služe legitimnom cilju, imaju razumno opravdanje te na apelante ne stavljaju pretjeran teret budući da je ograničenje prava apelanta proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu očuvanja uspostavljenog mira, nastavka dijaloga i samim tim stvaranja uslova za izmjene navedenih odredbi Ustava BiH i Izbornog zakona iz 2001.“

Nakon obrazloženih članova Ustava na koje se aplikanti pozivaju, Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava obrazložilo je i odredbe Izbornog zakona Bosne i Hrecegovine iz 2001.godine (objavljen u „Službenom glasniku BiH“, br. 23/01, od 19.09.2001., izmjene objavljene u „Službenom glasniku BiH“, br. 7/02, od 10.04.2002., 9/02, od 03.05.2002., 20/02, od 03.08.2002., 25/02, od 10.09.2002., 4/04, od 03.03.2004., 20/04, od 17.05.2004., 25/05, od 26.04.2005., 52/05, od 02.08.2005., 65/05, od 20.09.2005., 77/05, od 07.11.2005., 11/06, od 20.02.2006., 24/06, od 03.04.2006., 32/07, od 30.04.2007., 33/08, od 22.04.2008. i 37/08, od 07.05.2008.) koji je stupio na snagu 27.09.2001. godine koji zabranjuje diskriminciju po pitanju etničkog ili nekog drugog porijekla, ali koji ujedno sadrži diskriminatorske odredbe kada su u pitanju članovi iz reda naroda koji potpadaju pod „ostale” i njihovo kandidiranje na pozicije delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine kao i članova Predsjedništva BiH.

Sud dalje navodi i međunarodne i regionalne dokumente o zabrani diskriminacije po bilo kom

osnovu. Sud je uzeo u obzir sve društvene i političke okolnosti pod kojima je Ustav BiH donesen, kao i da su ciljevi kojima se težilo, a to su uspostavljanje mira i ravnoteže između tri zaraćena naroda, zahtijevali nepopularna i otvoreno diskriminatorna rešenja.

Ono što Sud nije smatrao prihvatljivim jeste činjenica da ni u relativno dugom periodu nakon prestanka ratnih tenzija i stabilizacije odnosa u BiH nisu donijete neophodne izmjene spornih ustavnih odredaba, kojima će se okončati isključivanje pripadnika nacionalnih manjina iz pojedinih državnih organa i omogućiti njihovo aktivnije uključivanje u politički život. Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) poseban osvrt daje na navode žalbe u apelacijama u odnosu na članove 3. (zabrana neljudskog i ponižavajućeg postupanja), 13. (pravo na efikasan pravni lijek) i 14. (zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima, član 3. Protokola br. 1. (pravo na slobodne izbore) i član 1. Protokola br. 12. (opšta zabrana diskriminacije) uz Konvenciju jer su se apelanti žalili da si diskriminirani po osnovu njihovog etničkog porijekla, te je po ovim navodima donio odluku kako slijedi:

Član 3. Protokola 1. u vezi sa članom 14.

(pravo na slobodne izbore i zabrana diskriminacije)

ESLJP je našao primjenu člana 3. Protokola 1. koji se odnosi na pravo na slobodne izbore prilikom biranja zakonodavnih tijela. Sud je zaključio da karakter zakonodavnog tijela treba tumačiti u širem kontekstu i u skladu sa ustavnim uređenjem svake države. Iako se članovi Doma naroda ne biraju direktnim putem, presudna je zakonodavna funkcija koju ovaj dom obavlja zajedno sa Zastupničkim domom, stoga je ovaj član primjenjiv na Dom naroda Parlamentarne skupštine.

Sud je ponovio da se diskriminacija čini u onim slučajevima gdje se pravi razlika među ljudima „bez razumnog i objektivnog opravdanja“, odnosno, kad u konkrenim slučajevima ne postoji „legitiman cilj“, niti „odnos srazmjernosti” između upotrebljenih sredstava i cilja koji se želi postići“.

Sud je, također, naglasio da je razlikovanje po osnovu nečijeg etničkog porijekla posebno težak oblik rasne diskriminacije koja zahtjeva naročitu pažnju i angažovanje državnih oragana u njenom sprječavanju. Sud se pozvao na presudu D.H. i ostali protiv Češke Republike (predst.br. 57325/00, 13 novembar 2007.) gdje je konstatirao da se prilikom ograničavanja nečijih prava po ovom osnovu, pojam „razumnog i objektivnog opravdanja“ mora tumačiti u najužem mogućem smislu.

Sud je uzeo u obzir specifične društvene i političke okolnosti u kojima je donesen Ustav BiH, kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, i ciljeve koji su se tim Ustavom željeli postići odnosno prekid sukoba na teritoriji BiH, uspostavljanje principa ravnoteže u konstituiranju državnih organa, a time i zaštita vitalnih interesa tri „konstitutivna naroda“.


(2010) 12 OKO RRZ 46

Međutim, Sud uzima u obzir i skorije pozitivne događaje u BiH, kao što su članstvo u SE 2002. god., partnerstvo u NATO-u od 2006. god., potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU 2008. god., izbor BiH za člana Vijeća sigurnosti UN-a i usvajanje određenih izmjena Ustava BiH od strane Parlamentarne skupštine, koji svjedoče o uspostavljanju političke stabilnosti u tom regionu, kao i činjenicu da je BiH, kao što je već gore pomenuto, obavezana od međunarodne zajednice da izmjeni diskriminatorne odredbe. Sud je obratio posebnu pažnju na preporuke Venecijanske komisije kojima se nude konkretne mjere za izmjenu postojećih ustavnih odredbi i izbornog zakonodavstava, koje ne bi narušile uspostavljenu ravnotežu vlasti između „konstitutivnih naroda“, ali bi omogućile pripadnicima nacionalnih manjina učešće u javnom životu.

Na osnovu svega toga, Sud smatra, da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za održavanje na snazi postojećih odredaba kojima se čini diskriminacija i zaključio sa 14 glasova na prema 3, da je time prekršen član 14. zajedno sa članom 3. Protokola 1 koji garantuje pravo na slobodne izbore. Sud nije našao potrebu da razmatra zasebnu povredu člana 3. Protokola 1.

Nadalje je ESLJP detaljno obrazložio

Povredu člana 1. Protokola 12

(opšta zabrana diskriminacije)

Ovaj član ima šire polje primjene u odnosu na član 14. i podrazumjeva zabranu diskriminacije u odnosu na bilo koje pravo koje je garantirano unutrašnjim pravnim normama. Samim tim, obuhvata i pasivno biračko pravo za članove Predsjedništva, pošto ovaj državni organ kao nezakonodavno tijelo ne može biti obuhvaćen domenom člana 3. Protokola 1. Pored razlike u polju primjene između člana 14. i člana 1. Protoloka 12, Sud konstatira da je značenje ova dva člana jedanko i podrazumjeva zabranu razlike u postupanju „bez razumnog i objektivnog opravdanja“. Sud zaključuje sa 16 glasova na prema 1 da je nemogućnost kandidiranja u Predsjedništvo BiH, za one koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od „konstitutivnih naroda“, jednako diskriminatorno kao i nemogućnost kandidiranja za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Konačno, Sud je smatrao da utvrđenje povrede predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu za bilo koju nematerijalnu štetu koju su aplikatni pretrpjeli i naredio tuženoj državi da plati 1.000 eura prvom aplikantu i 20.000 eura drugom aplikantu za troškove i izdatke. Na kraju, bitno je zaključiti da je ova presuda sam po sebi važna. O tome najbolje govori činjenica da je cijeli predmet proslijeđen na odlučivanje Velikom vijeću, što se čini samo u situacijama kada se pred Sudom pojave pitanja od važnog značaja za primjenu ili tumačenje EKLJP, a to su, u ovom slučaju, rasprava o usaglašenosti ustavnih odradaba (i.e. Ustava Bosne i Hercegovine) sa EKLJP i razmatranje povrede člana 1. Protokola

12, čiju povredu Sud u dotadašnjoj praksi nije utvrdio.

Stoga, iz velike većine glasova kojom je donesena ova presuda, proizilazi riješenost Suda da ne odstupa od ranije ustanovljenih principa da diskriminacija po rasnom osnovu predstavlja najteži oblik diskriminacije koja je nespojiva sa demokratskim principima na kojima počivaju savremene države i da članice veoma teško mogu opravdati različito tretiranje ljudi isključivo na osnovu njihovog etničkog porijekla, osim u cilju afirmisanja i poboljšanja društvenog položaja pripadnika nacionalnih manjina. Iako se u konkretnom slučaju pitanje opravdanosti diskriminacije razmatra unutar veoma osjetljivih političkih okolnosti, kao što su neriješeno pitanje izbjeglica, raseljenih lica, procesuiranje ratnih zločina i postojanje određenih tenzija među entitetima u BiH, Sud ostaje dosljedan principu da za diskriminaciju, zasnovanu isključivo na osnovu nacionalne pripadnosti, nije moguće pružiti razumno opravdanje. Sud je u ovoj presudi prvi put ustanovio kršenje člana 1. Protokola 12. S obzirom da ovaj slučaj postavlja princip za svaku buduću primjenu ovog člana, moglo se očekivati da će mu biti posvećeno više pažnje. Također nije precizirano tumačenje primjene člana 14. koja podrazumjeva mogućnost kršenja ovog člana i usljed nepostojanja povrede osnovne odredbe EKLJP, istovjetno primjeniti i na član 1. Protokola 12, što bi u odnosu na ovaj član podrazumjevalo zabranu različitog tretiranja u pogledu uživanja svih prava predviđenih domaćim pravnim poretkom, čak i u onim slučajevima kada sama norma kojom se garantuje konkretno pravo nije povrijeđena.

Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Samardžić broj AP 519/07

Ustavni sud Bosne i Hercegovine na plenarnoj sjednici održanoj dana 30.01.2010. godine, razmatrajući apelaciju Neđe Samardžića broj AP 519/07, upustio se u meritum i donio konačnu odluku1. Apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnesena je dana 06.02.2007. godine protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ 05/49 od 13.12.2006. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-05/49 od 07.04.2006. godine2.

Tok predmeta

Sud Bosne i Hercegovine je postupajući po optužnici Tužilaštva BiH broj KT-RZ-89/05 od 26.12.2005. godine3 i preuzetoj optužnici Okružnog Tužilaštva u Trebinju broj Kt-2/05 od 17.04.2005. godine4 i uređenoj optužnici Tužilaštva BiH od 09.02.2006. godine, dana 07.04.2006. godine donio presudu kojom se optuženi Neđo Samardžić oglašava krivim za počinjenje krivičnog djela zločin protiv čovječnosti

47


(2010) 12 OKO WCR

iz člana 172. stav 1, tačka e) i g) KZBiH. Optuženom Neđi Samardžiću je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina i 4 mjeseca. Ostale tačke optužnice Sud je našao da nisu dokazane.

Na ovu presudu žalbe su podnijeli kako Tužilaštvo BiH tako i odbrana, te je apelaciono vijeće Suda BiH nakon sjednice i vijećanja dana 29.09.2006.godine, shodno odredbi člana 315. stav 1, tačka a) i b) ZKP-a BiH, donijelo rješenje KRŽ 05/49 kojim se ukida prvostepena presuda i određuje održavanje pretresa.

Nakon održanog pretresa i izvođenja završnih riječi Tužilaštva BiH i odbrane pred Apelacionim odjeljenjem Odjela I Suda BiH, dana 13.12.2006.godine, donesena je drugostepena presuda X-KRŽ 05/49. Ovom presudom optuženi Neđo Samardžić oglašen je krivim i izrečena mu je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine.

Apelacija

Neđo Samardžić podnosi Apelaciju Ustavnom sudu BiH posredstvom advokata dana 06.02.2007. godine protiv gore označenih presuda Suda BiH i to presude broj X-KRŽ 05/49 od 13.12.2006. godine i presude broj X-KR-05/49 od 07.04.2006. godine.

Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije. Dalje, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava BiH, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, te čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima koje je zagarantirano članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Iz činjeničnih navoda apelacije ukazuje se na povredu prava koja uživaju lica u krivičnom postupku zagarantovana članom II/3.e) Ustava BiH, a posebnim akcentom na suđenje pred nadležnim sudom. Apelant navodi da je Sud BiH pogrešnim tumačenjem odredbe člana 449. stav 2 ZKP-a BiH5 i odlukom o preuzimanju predmeta od Okružnog suda Trebinje povredio zagarantovana prava apelanta iz člana II/3.e) Ustava BiH. Prema navodima iz apelacije, Tužilaštvo BiH je 30.08.2005.godine Sudu BiH podnijelo prijedlog kojim se traži preuzimanje predmeta Kt-2/05, a u kojem je potvrđena optužnica protiv apelanta od strane Okružnog tužilaštva Trebinje kojem se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ RS. Rezultat radnji Tužilaštva je rješenje Suda BiH broj X-KRN/05/49 od 31.08.2005. godine kojim se preuzima predmet od Okružnog suda u Trebinju shodno odredbi člana 449. stav 2. ZKP-a BiH.

U rješenju Suda BiH između ostalog se navodi, a u odnosu na primjenu člana 449. stav 2 KZ BiH „«analizom odredbi iz člana 449. Zakona o krivičnom postupku BiH može razabrati kako zakonodavac nakon stupanja na snagu tog zakona, kao i Krivičnog zakona BiH, tj. 01.03.2003. godine, nije odredio

moment do kojeg Sud BiH može donijeti odluku o preuzimanju predmeta iz svoje nadležnosti propisane članom 13. (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 37/03 od 10.02.2003. godine). Prema toj odredbi, Sud BiH je nadležan, inter alia, za krivična djela koja su definirana Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima BiH. Što se tiče Odjela I za ratne zločine, Sud ima nadležnost nad ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti iz čl. od 171. do 203. Krivičnog zakona BiH. U članu 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je da će predmete iz nadležnosti suda, primljene u rad u drugim sudovima, odnosno tužilaštvima, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu (do stupanja na snagu ovog zakona), dovršiti ti sudovi [...] što ne sprječava ovaj sud da donese odluku o preuzimanju predmeta u kojem je nakon donošenja Zakona o krivičnom postupku BiH optužnica stupila na pravnu snagu. Dakle, odlukom ovog suda ne bi se mogao preuzeti predmet u situaciji u kojoj je neki drugi sud potvrdio optužnicu ili je optužnica postala pravosnažna do stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. A contrario, nakon stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku BiH 1. marta 2003. godine, drugi sudovi i tužilaštva nisu ovlašteni da uzimaju u rad i da postupaju u predmetima u nadležnosti Suda BiH (član 23. Zakona o krivičnom postupku BiH)».

Na osnovu ovakvog tumačenja, Sud BiH je zaključio da ne postoje prepreke da se, u skladu sa citiranom odredbom, na obrazložen prijedlog Tužilaštva BiH, preuzme krivični predmet protiv apelanta, s obzirom na to da potvrđena optužnica i zakazani glavni pretres sami po sebi nisu smetnja za donošenje odluke o preuzimanju predmeta. Sud BiH je to zaključio imajući u vidu da se radi o predmetu iz originarne nadležnosti Suda BiH, da je Tužilaštvo BiH na osnovu novih činjenica i dokaza ponovno ocijenilo predmet u skladu sa Orijentacionim kriterijima za osjetljive predmete «Pravila puta» od 12. oktobra 2004. godine i utvrdilo da se ovaj predmet svrstava u kategoriju «vrlo osjetljiv», što upućuje na zaključak da se suđenje u ovom predmetu mora održati pred Sudom BiH.

Apelant u apelaciji Ustavnom sudu BiH ukazuje i na povredu člana 7. Europske konvencije, prema kojem se ne može izreći stroža kazna od one koja je bila propisana u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Djelo koje se apelantu stavlja na teret počinjeno je od aprila 1992. godine do marta 1993.godine kada je na snazi važio KZ SFRJ koji je preuzet kao zakon u Bosni i Hercegovini. Obzirom da i KZ SFRJ i KZ BiH koji je donesen 2003.godine propisuju kažnjavanje za djela stavljena apelantu na teret, kao blaži zakon se treba primjeniti KZ SFRJ, a imajući u vidu Protokol 6 i 13 uz Europsku konvenciju kojim se ograničava, odnosno ukida izricanje smrtne kazne.

Odluka po apelaciji

Ustavni sud BiH je nakon vijećanja našao da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na


(2010) 12 OKO RRZ 48

1 Objavljeno u “Sl. Glasniku BiH” broj 20/10 2 Presude su dostupne na stranici Suda Bosne i Hercegovine, www.sudbih.gov.ba 3 Optužnica Tužilaštva BiH broj KT-RZ-89/05 potvrđena je sa danom 28.12.2005.godine 4 Sud BiH je na prijedlog Tužilaštva BiH donio rješenje X-KR-05/49 od 12.01.2006.godine kojim se spajaju predmeti i u skladu sa članom 25. ZKP-a BiH 5 Član 449. stav 2. ZKP-a BiH Predmete iz nadležnosti Suda primljene u rad kod drugih sudova, odnosno tužilaštava, i u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, odnosno nije potvrđena, dovršit će mjesno nadležni sudovi, osim ako Sud po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka ili branitelja, ne odluči da preuzme takav predmet. 6 Član 7. stav 1. i 2. EK :

1. Nitko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj članak ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

pravično suđenje na koju se apelant pozivao. Postupak se protiv apelanta vodio zbog krivičnog djela ratni zločin protiv čovječnosti pred Sudom BiH, a koji je ustanovljen zakonom o Sudu BiH. Dalje se navodi da je Sud BiH postupao u okviru svoje nadležnosti kada je od Okružnog suda preuzeo predmet, a poslije stupanja na pravnu snagu Zakona o krivičnom postupku BiH. Ustavni sud podsjeća da je Sud BiH ustanovljen zakonom i da je u članu 13. ustanovljena nadležnost Suda BiH, odnosno da je isti nadležan za krivična djela propisana KZ BiH, između ostalog i za djela koja se apelantu stavljaju na teret i za koja je presuđen. Prema tome član 449. stav 1. ZKP BiH normira da će predmeti iz nadležnosti Suda BiH primljeni na rad u drugim sudovima do stupanja na snagu ZKP BiH biti dovršeni kod tih sudova, ukoliko je optužnica potvrđena odnosno stupila na pravnu snagu.

Obzirom da je optužnica Okružnog javnog tužilaštva Trebinje potvrđena dana 18. aprila 2005.godine to je Sud BiH primjenjujući član 449. stav 2. ZKP-a BiH, a imajući u vidu član 23. ZKP-a BIH preuzeo predmet protiv apelanta. Zatim se navodi da ne postoji povreda člana 7. Europske konvencije jer stav 26. predviđa izuzetke od primjene stava 1. odnosno kažnjavanja na osnovu zakona, jer se djela za koja je bio procesuiran apelant potpadaju pod djela iz stava 2. Europske konvencije. Apelant smatra da je Sud BiH donoseći odluku oglasio krivim apleanta za krivično djelo propisano u KZBiH, a ne za krivično djelo predviđeno KZ SFRJ, a koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Ustavni sud se kod ove problematike primjene blažeg zakona i blaže kazne poziva na obrazloženje koje je navedeno u apelaciji AP 1785/06 Maktouf. Ustavni sud je stanovišta da su ratni zločini «zločini po međunarodnom pravu» u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje, tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. stav 1. Evropske konvencije. Koncept Krivičnog zakona SFRJ je bio takav da nije predviđao postojanje dugotrajnog niti doživotnog zatvora, nego je za najteža krivična djela propisivao smrtnu kaznu, a za lakše oblike maksimalne zatvorske kazne do 15 godina zatvora.

Dakle, jasno je da se ne može odvojiti jedna sankcija od cjelokupnosti cilja koji se želio postići krivičnom politikom u vrijeme važenja tog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud je konstatirao da nije moguće jednostavno «odstraniti» jednu sankciju i primijeniti druge, blaže sankcije i time praktično ostaviti neadekvatno sankcionirana najteža krivična djela. Stoga Ustavni Sud BiH imajući u vidu primjenu člana 4a KZBiH u vezi sa članom 7.stav 1. Europske konvencije zaključuje da primjena KZ BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Europske konvencije. Na kraju Sud BiH je

našao da ne postoji povreda prava na preispitivanje presude pred višim sudom iz člana 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Obaveza iz ovog člana odnosi se na pravo na preispitivanje osuđujuće odluke izrečene povodom žalbe na oslobađajuću presudu.

Odluka Suda BiH u predmetu Stupar Miloš Status: oslobođen

Pojedinosti: Suđenje je počelo 09.05.2006. godine pred Sudom BiH u Sarajevu; 29.07.2008. godine osuđen na 40 godina zatvora; drugostepenom presudom od 05.05.2010. godine oslobođen je od odgovornosti.

Pozicija: Komandant Specijalne policije Bosanskih Srba

Miloš Stupar rođen je 07.12.1963. godine u Tišićima, Šekovići. Bio je komandant Drugog specijalnog odreda Šekovići policije Republike Srpske.

Optužnica navodi da su 13.07.1995. godine Miloš Stupar i 10 osoba zajedno optuženih s njim, bili raspoređeni na relaciji Bratunac - Milići između sela Kravice i Sandići, općina Bratunac, koji uključuje dio puta blizu Zemljoradničke zadruge Kravice.

Prema optužnici, optuženi je osiguravao i kontrolirao navedenu dionicu u skladu s planom o prisilnom premještanju oko 25.000 bošnjačkih žena, djece i starijih osoba iz zaštićene zone Srebrenica. Prema navodima iz optužnice, optuženi su 13.07.1995. godine osiguravali kolonu kroz nadziranje i izvođenje napada koristeći tenkove i drugo naoružanje protiv kolone Bošnjaka u predjelu Kamenice, pri čemu su prisiljavali bošnjačke muškarce da se predaju.

Prema optužnici, istog dana, Miloš Stupar i njegovi saoptuženici su provodili patrolu na cesti i postavljali

49


(2010) 12 OKO WCR

zasjede kako bi presretali i zarobljavali kolonu Bošnjaka koji su se pokušavali probiti na teritoriju koja je bila pod kontrolom Armije Republike BiH. Prema navodima iz optužnice, optuženi je zatvorio nekoliko hiljada ljudi u i oko Sandića, u općini Bratunac. Nekolicina ovih ljudi je predata vojnicima Armije bosanskih Srba koji su ih onda stavili na kamione, a potom prevezli na nepoznata mjesta. Do danas sudbina i konačno odredište tih ljudi nije poznato. Ostatak ljudi je prevezeno na različite lokacije uključujući Zemljoradničku zadrugu Kravica gdje je držano više od hiljadu Bošnjačkih zatvorenika. U ranim večernjim satima, ovi ljudi su navodno tu pogubljeni. Optužnica navodi da je Miloš Stupar bio prisutan u toku masakra i da je snosio odgovornost u svojstvu komandanta.

Miloš Stupar je uhapšen u junu 2005. godine.

Stupar i njegovih 10 saoptuženika su optuženi da su «svjesno učestvovali u udruženm zločinačkom poth-vatu » sa genocidnom namjerom u periodu između 10. i 19.07.1995. godine. U februaru 2006. godine izjasnio se da nije kriv.

Suđenje je započelo 09.05.2006. godine, pred Odjelom I za ratne zločine Suda BiH. Bilo je to prvo suđenje za genocid održano pred Odjelom I za ratne zločine Suda BiH.

Milošu Stuparu suđeno je zajedno sa Petrom Mitrovićem, Miladinom Stevanovićem, Milenkom Trifunovićem, Branom Džinićem, Aleksandrom Radovanovićem, Slobodanom Jakovljevićem, Veliborom Maksimovićem, Dragišom Živanovićem, Branislavom Medanom i Milovanom Matićem.

Postupak se završio 09.07.2008. godine, a završne riječi održane su 10. i 18. jula 2008. godine.

Sedmorica (7) optuženih su osuđena za krivično djelo genocida iz člana 171. KZ BiH. Sud je optužene Milenka Trifunovića, Branu Džinića i Aleksandra Radovanovića osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset i dvije (42) godine, optužene Miloša Stupara, Slobodana Jakovljevića i Branislava Medana na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset (40) godina, a optuženog Petra Mitrovića na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset i osam (38) godina. Četvorica (4) optuženih, Velibor Maksimović, Dragiša Živanović, Milovan Matić i Miladin Stevanović su oslobođeni po svim tačkama optužnice

29.01.2010. godine optuženom Milošu Stuparu ukinut je pritvor. 05.05.2010. godine Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH, oslobodilo je optuženog optužbi iz razloga što nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje.

Dokazi koji su provedeni u ponovljenom drugostepenom postupku ukazuju na činjenicu da Miloš Stupar nije mogao steći kontrolu za jedan dan za navodni genocid, te iz navedenog proizilazi da nije mogao preduzimati nikakve afirmativne korake da spriječi ubistvo.

PREDMET: Hrvatska protiv Vasiljković Dragana

Osumnjičeni za ratne zločine, Dragan Vasiljković , dvojni državljanin Australije i Srbije, uhapšen je 12. maja 2010. godine nakon 43 dana bijega. Vasiljković,

poznat i kao kapetan Dragan ili Daniel Snedden, bio je u bijegu od 30. marta kada je australski Vrhovni sud donio odluku da se može izručiti Hrvatskoj gdje je pokrenuta istraga o njegovoj povezanosti s ratnim zločinima. Detalje predmeta pročitajte u nastavku ovog članka.

Dragan Vasiljković rođen je u Beogradu 1954., ali se 1969. seli u Australiju i postaje Australski državljanin. 1991. godine, prema vlastitim navodima, vraća se u Srbiju, s namjerom da uzme učešće u borbi protiv nezavisnosti Hrvatske. Vasiljković uskoro stiče visok medijski rejting kao srbijanski nacionalni heroj. Naime, od 1992. do 1995. godine vodi vlastiti sedmični talk-show na nacionalnoj TV i postaje crtani heroj komičnog stripa objavljivanog u srbijanskom novinskom sedmičnjaku.

Prema navodima Hrvatskih vlasti, Vasiljković se sumnjiči za mučenja i ubijanja zatočenih pripadnika Hrvatske vojske i policije u regionu Knina i Benkovca, juna i jula 1991. g. Dragan Vasiljković, alias “Kapetan Dragan”, bio je zadužen za vođenje trening centra za paramilitarne snage u blizini Knina kao i osnivanje paramilitarne grupe zvane “Kninđe” ili “Crvene beretke”. U napadu na policijsku stanicu u gradu Glina jula 1991. g. koji je lično nadgledao, kao i tokom napada na gradove Gornji Viduševac i Donji Viduševac, ubijeno je nekoliko civila, kao i jedan strani novinar. Kao zapovjednik “Crvenih beretki”, Dragan Vasiljković se također tereti za zločine protiv čovječnosti usmjerene protiv muslimanskog stanovništva u BiH, u regionu Zvornika. Na haškom suđenju Slobodanu Miloševiću, u februaru 2003. godine svjedočio je o ključnoj ulozi Snaga Državne Bezbednosti Srbije (SDB) u ratnim sukobima u Hrvatskoj i BiH, punoj kontroli vojske, policije i SDB-a Srbije nad dobrovoljcima iz Srbije u tim sukobima i o sudjelovanju „crvenih beretki“ - specijalne jedinice SDB Srbije - u tim ratovima.

Pod imenom Daniel Snedden, od decembra 2004. g. Dragan Vasiljković živio je u Perth-u, Australija, gdje je radio kao učitelj golfa. Australska policija lišava ga slobode 20. januara 2006.g. na temelju međunarodne potjernice izdate početkom tog mjeseca od strane Hrvatskih vlasti. Hrvatsko pravosuđe na teret mu, temeljem Kaznenog zakona RHR, stavlja tri ratna zločina, dva protiv ratnih zarobljenika i jedan protiv civilnog stanovništva, te navodi da je Vasiljković vodio jedinicu koja je ubijala civile i mučila ratne zarobljenike u Glini i Kninu sredinom 1991.g. i Bruskoj u februaru 1993. godine.


(2010) 12 OKO RRZ 50

PREDMET: Švicarska protiv George W. Bush

Zbog odgovornosti za krivična djela: zločin protiv čovječnosti, genocid i ratni zločin, počinjenih u Iraku u periodu od 20.03.2003. godine, u Švicarskoj je protiv

tadašnjeg predsjednika SAD, George W. Busha, i devet drugih osoba, pokrenut, a zatim i obustavljen krivični postupak. Detalje saznajte u nastavku ovog članka.

George Walker Bush rođen je 06.07.1946. godine. U vrijeme spornih događaja, bio je 43. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Dana 20.3.2003. godine, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici otpočeli su vojnu ofanzivu na Irak.

Ova vojna intervencija, koju organizacija Ujedinjenih naroda nije sankcionirala, dovela je do pada režima Saddama Husseina. Više strana je optužilo savezničke snage, naročito snage SAD i Britanije, za mnoga kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Dana 23.03.2003. godine, s obzirom na predstojeću posjetu Georgea W. Busha Švicarskoj, udruženje “Solidarnost sa žrtvama rata protiv Iraka”, podnijelo je krivičnu prijavu Saveznom tužilaštvu protiv Georgea W. Busha i još devet američkih i britanskih zvaničnika zbog zločina protiv čovječnosti, genocida i ratnih zločina koje su u Iraku počinile SAD i Britanija od 1990. godine.

Dana 08.05.2003. godine, Savezno tužilaštvo je odlučilo da ne postupa po krivičnoj prijavi. Što se tiče prve optužbe, a s obzirom na činjenicu da pojam, to jest samo krivično djelo “zločini protiv čovječnosti”, ne postoji u švicarskom zakonu, Savezno tužilaštvo je ipak zauzelo stav da bi teoretski, postupak mogao otpočeti na temelju uobičajenih odredbi krivičnog zakona Švicarske. Međutim, u Švicarskoj bi takav postupak bio u nadležnosti kantonalnih vlasti, a ne Saveznog tužilaštva. Temeljem nenadležnosti, Savezno tužilaštvo je odbilo zauzeti stav o ovom dijelu krivične prijave.

Što se tiče druge optužbe, krivičnog gonjenja za zločin genocida, taj dio je zaista bio u nadležnosti saveznih vlasti. Međutim, Savezno tužilaštvo je procijenio da u ovom slučaju, nije postojala konkretna namjera da se uništi bilo koja određena grupa, što je obilježje krivičnog djela genocida. Samo iz tog razloga, navodi nisu razmatrani. Savezno tužilaštvo je uz to naglasilo da George W. Bush, na temelju međunarodnog prava, uživa puni imunitet pred stranim sudovima i da, ni pod kakvim okolnostima, ne bi mogao biti izveden na suđenje u Švicarskoj.

Na kraju, što se tiče treće optužbe iz krivične prijave, Savezno tužilaštvo zaključuje da su ratni zločini u nadležnosti vojnih sudova. Navodi o mogućem kršenju međunarodnog humanitarnog prava prema tome nisu dalje razmatrani.

Pored Busha, krivična prijava se odnosila i na još 8 državljana Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Što se tiče mogućeg imuniteta nekih od njih, savezni tužitelj je izričito ostavio otvorenim pitanje da li Condoleezza Rice (koja je u vrijeme podnošenja prijave bila savjetnik za nacionalnu sigurnost), Tommy Franks (glavni zapovjednik, glavna komanda Sjedinjenih Država) ili Richard Myers (načelnik generalštaba), kao “osobe na visokom položaju”, imaju pravo na imunitet prema međunarodnom pravu. Savezno tužilaštvo je istaklo da se uspostavlja sudska praksa po ovom pitanju, međutim, smatralo je da okolnosti koji čine genocid, što je bilo jedino djelo u njegovoj nadležnosti, nisu bile jasno utvrđene, te da se dakle ti navodi ne mogu razmatrati.

PREDMET: Hrvatska protiv Glavaš Branimira

16.04.2007. godine Branimir Glavaš, bivši general Hrvatske vojske, zastupnik u Saboru Republike Hrvatske i općinski vijećnik grada Osijeka, optužen

je za krivična djela ratnog zločina i mučenje, te nakon skoro 20-mjesečnog suđenja, 08.05.2009. g. osuđen na 10 godina zatvorske kazne. Detalje predmeta pročitajte u nastavku ovog članka.

Branimir Glavaš rođen je 23.09.1956. godine u Osijeku, gdje je i studirao pravo. Nakon diplomiranja, uključio se u politiku i 1990. godine postao jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Iste godine je izabran u hrvatski Sabor.

Godine 1991, u vrijeme kada je Hrvatska proglasila neovisnost od bivše Jugoslavije, došlo je do porasta napetosti između nove hrvatske vlade i srpske manjine. Krajem 1991. i početkom 1992. godine, u Osijeku je ubijeno 37 Srba, civila. Do danas je identificirano deset osoba odgovornih za ta djela.

U to vrijeme, Branimira Glavaša se smatralo jednim od hrvatskih političara najpredanijih hrvatskoj stvari. U vrijeme spornih događaja, bio je sekretar općinskog Sekretarijata za narodnu odbranu, te zapovjednik odbrane grada Osijeka. Krunoslav Fehir, bivši pripadnik jedinice koja je tokom rata bila pod Glavaševom komandom, optužio ga je za hapšenje i maltretiranje srpskih civila, te za izdavanje naredbe za ubistvo dvoje tih civila.

On je navodno, 31.08.1991. godine odveo Čedomira Vukovića i Đorđa Petkovića u skladišta u neposrednoj blizini njegovog ureda, gdje su bili premlaćeni i mučeni, te prisiljeni piti sumpornu kiselinu. Kada je Vučković pokušao pobjeći, Branimir

51


(2010) 12 OKO WCR

Glavaš je naredio Krunoslavu Fehiru da ga ubije. Nakon toga mu je navodno rekao da likvidira drugog zatočenika koji je ostao u skladištu.

U julu 2005. godine, Krunoslav Fehir je odlučio obavijestiti Državno odvjetništvo u Zagrebu o događajima koji su se odigrali 31.08.1991. godine. Nakon predistražnih radnji, koje su trajale više od 9 mjeseci, dana 5.4.2006. godine, državni odvjetnik Hrvatske je otpočeo krivični postupak protiv Branimira Glavaša. Dana 25.4.2006. godine, državni odvjetnik, Mladen Bajić, poslao je službeni izvještaj o predistražnim radnjama istražnom sucu zagrebačkog Županijskog suda i Vladimiru Šeksu, (predsjedniku hrvatskog Sabora), tražeći dopuštenje da otvori krivičnu istragu protiv Glavaša.

U maju 2006. godine, da bi mogao otvoriti službenu krivičnu istragu protiv Glavaša, državni odvjetnik Hrvatske je tražio od hrvatskog Sabora da mu ukine zastupnički imunitet. Dana 10.05.2006. godine, zahtjev je odobren. Branimir Glavaš se pokušao usprotiviti ovoj istrazi podnijevši žalbu drugostupanjskom sudu u Zagrebu. Ovaj sud je odbacio njegov zahtjev dana 5.07.2006. godine.

Službena istraga protiv Branimira Glavaša je otvorena 17.07.2006. godine. Dokazi na kojima se temeljio Glavašev predmet prikupljale su tri grupe istražitelja; istražitelji hrvatske policije, istražitelji Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (koji je otvorio istragu protiv Glavaša prije nego što je odlučio predmet ustupiti pravosudnim organima Hrvatske kako bi smanjio broj svojih predmeta i okončao svoje aktivnosti prije kraja 2008. godine), te istražitelji javnog tužilaštva Srbije.

Državni odvjetnik je tokom službene istrage podnio više zahtjeva za Glavaševo hapšenje. Krajem oktobra 2006. godinem istražni sudija je konačno izdao nalog za hapšenje. Dana 26.10.2006. godine Glavaš se dobrovoljno predao sudskim vlastima.

Glavaš je negirao počinjenje bilo kakvih ratnih zločina i držao se stava da je krivična istraga bila motivirana isključivo političkim razlozima, budući da se njen početak poklopio s njegovim izlaskom iz HDZ-a, stranke koja je bila na vlasti 2006. godine.

Protiv Branimira Glavaša je otvorena i druga istraga zbog ubistva šest srpskih civila, čija su tijela bačena u rijeku Dravu.

Dana 2.12.2006. godine, Glavaš je pušten iz pritvora do suđenja, jer su vlasti zaključile da je njegov 37-dnevni štrajk glađu ozbiljno ugrozio njegovo zdravlje. Istražni sudac je tada odlučio da Glavaš nije sposoban prisustvovati ročištima.

Dana 8.2.2007. godine, predmet protiv Glavaša je ponovo otvoren, a 16.4., protiv Glavaša je podignuta optužnica za ratne zločine na Županijskom sudu. Nakon podizanja optužnice, ponovo mu je određen pritvor.

Dana 27.4.2007. godine, Glavaš je opet stupio u štrajk glađu. I dalje je poricao da je učinio bilo šta

protuzakonito, tvrdeći da je samo postupao u odbranu svoje zemlje od srpskih napada.

Dana 9.5. protiv njega je podignuta druga optužnica za ratne zločine, koja ga je teretila da je naredio mučenje i ubistvo najmanje dvoje srpskih civila.

Suđenje Glavašu i još šest optuženih otpočelo je 15.10.2007. godine na Županijskom sudu u Osijeku. Zatvorska kazna koja mu je mogla biti izrečena kreće se između pet i dvadeset godina. 25.11.2007. godine, Glavaš je ponovno izabran u Sabor na hrvatskim parlamentarnim izborima. Da bi 14.7.2008. godine, suđenje bilo odgođeno do kraja septembra 2008. godine zbog lošeg zdravstvenog stanja Krnjaka, jednog od saoptuženih. Budući da je proteklo više od dva mjeseca od zadnjeg ročišta, to je značilo da je po zakonu postupak morao krenuti ispočetka.

Dana 8.5.2009. godine, Glavaš je oglašen krivim za ratne zločine i osuđen na 10 godina zatvora. Još pet optuženih su oglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora od 5 do 8 godina.

Branimir Glavaš je imao privilegiju zastupničkog imuniteta i nije bio u sudnici prilikom izricanja presude. Prema lokalnim medijima, prebjegao je u Bosnu i Hercegovinu, jer ima dvostruko državljanstvo, a BiH zakon ne dopušta izručenje.

Prema zakonu Hrvatske, svako ko je osuđen na kaznu zatvora od 5 godina ili više, mora biti smješten u preventivni pritvor dok čeka drugostepeni postupak.

Dana 13.5.2009. godine, Glavaš je uhapšen u blizini Kupresa u Bosni i Hercegovini.

Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske je potom bosanskohercegovačkim vlastima uputilo zahtjev za izručenje Glavaša ali je 23.6.2009. godine, Sud Bosne i Hercegovine taj zahtjev odbio. Branimir Glavaš, trenutno se nalazi na slobodi.

OKO napominje sve čitaoce OKO Reportera za ratne zločine da se sve osobe na bilo koji način pomenute u ovoj publikaciji, osumnjičene ili optužene pred domaćim ili stranim sudom, kao i međunarodnim tribunalom, moraju smatrati nevinima dok se ne dokaže njihova krivnja


(2010) 12 OKO RRZ 52

OKO Reporter o ratnim zločinima OKO Reporter o ratnim zločinima se objavljuje nekoliko puta godišnje i namjenjen je za informisanje o suđenjima za ratne zločine u jugoistočnoj Evropi, a posebno pred Sudom Bosne i Hercegovine. Objavljen na jezicima naroda u BiH, Reporter će biti izvor in-formacija o pravnim dešavanjima na domaćim suđenjima, a sadržavaće i članke koji se odnose na specifične probleme koji se pojavljuju u praksi.

Odsjek krivične odbrane (OKO) je odsjek krivične odbrane Ureda registrara Suda BiH čiji je zadatak da osigura najviše standarde odbrane tokom suđenja u predmetima ratnih zločina.

www.okobih.ba

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Tel: +387 33 560 260

Fax: +387 33 560 270

[email protected]

www.okobih.ba

Одсјек Кривичне Одбране Odsjek Krivične Odbrane CRIMINAL DEFENCE SECTION

oko reporter o ratnim zločinimabih. u ovom broju, izme đu ostalog, donosimo sažetke najnovijih...

Documents