oko reporter o ratnim zločinima · 2015-06-12 · prva optužnica je imala 30 tačaka a treća 6,...

OKO Reporter o ratnim zločinima

Broj 6

Jesen/zima 2007 Одсјек Кривичне Одбране

Odsjek Krivične Odbrane CRIMINAL DEFENCE SECTION

OKO REPORTER O RATNIM ZLOČINIMA

(2007) 6 OKO RRZ 2

Uvod Poštovani čitaoci,

OKO Reporter je namjenjen advokatima angažovanim na predmetima posebnog Odjela I Suda BiH, kao i onima koji to trenutno nisu, a imaju interes da unaprijede svoje vještine u zastupanju u predmetima ratnih zločina te saznaju najnovije informacije iz zemlje i svijeta o razvoju međunarodnog prava primjenjivog na ove predmete. Reporter obrađuje pitanja međunarodnog humanitarnog prava, međunarodnog prava ljudskih prava, međunarodnog krivičnog prava, relevantne domaće i strane sudske prakse, te prakse međunarodnih sudova.

Ovaj broj donosi sažetke najnovijih odluka Suda BiH, informaciju o redovnim edukacijama planiranim u 2008. godini, izvještaje sa seminara redovne i kontinuirane edukacije održanih u drugoj polovini 2007. godine, izvještaj sa prve godišnje konferencije OKOa, te članke o tehnikama unakrsnog ispitivanja i aktuelnim zbivanjima na ad hoc međunarodnim krivičnim sudovima.

Nadamo se da će vam ovaj broj Reportera biti koristan i očekujemo vaše prijedloge i sugestije za naredna izdanja.

Redakcija

Jasmina Pjanić, glavni i odgovorni urednik

Džanela Mršević, izvršni urednik


Odsjek Krivične Odbrane (OKO)

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Bosna i Hercegovina

[email protected]

www.okobih.ba

+387 33 560 260

Saradnici

Zahvaljujemo se pripravnicima i stažistima koji su učestvovavali u pripremi ovog broja: Ljilja Vergić i Kornelis Kasper.

Prijava i objava članaka

Vaši članci o aktuelnim pitanjima i dešavanjima, kako u zemlji tako i u inostranstvu, od značaja za unaprijeđenje rada branilaca i odbrane predmeta ratnih zločina su dobrodošli. Za detalje, molimo kontaktirajte urednika.

Citiranje

OKO Reporter o ratnim zločinima može se citirati i to po godini, broju izdanja i stranici. Ova stranica u verziji na lokalnom jeziku je citirana kao (2007) 6 OKO RRZ 2, a ekvivalent na engleskom jeziku je (2007) 6 OKO WCR 2.

Sadržaj

Novosti

Izvještaj o stručnim obukama 3

Seminar o nagodbi 3

Napredni seminar o MHP 5

Okrugli sto na temu vještačenja 6

Godišnja konferencija OKOa 7

Članci i informacije

Objavljeni kriteriji 10

10 zapovijedi unakrsnog ispitivanja 11

Nullum crimen sine lege 19

Aktuelna zbivanja na ad hoc sudovima 24

Izvještaji o predmetima

Sud BiH, predmet Sipić, Damjanović 42

Sud BiH, predmet Vuković i dr. 43

Sud BiH, predmet Rašević i Todović 44

Obavještenja

Program edukacije 2008. 45

Prikaz podjele po Timovima za podršku odbrani unutar Odsjeka krivične odbrane

3

OKO WAR CRIMES REPORTER

(2007) 6 OKO WCR

Izvještaj o stručnim obukama za branioce Odsjek krivične odbrane organizovao 14 stručnih edukacija za branioce u drugoj polovini 2007. godine

U skladu sa članom 2.2 stav 3. tačka h) Dodatnih pravila postupanja za advokate odbrane koji postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH, OKO organizira “Osnovni program edukacije” sa ciljem da advokatima omogući da zadovolje kriterije za stavljanje na listu ovlaštenih za postupanje pred Odjelom I i II, kao i program “Kontinuiranog stručnog usavršavanja (CPT)”.

Tokom druge polovine 2007. godine, OKO je organizirao četrnaest (14) stručnih obuka i jedan okrugli sto, održao približno 171 sat edukativnih programa i educirao 352 branioca, osposobljavajući ih da ostvare visoko stručno zastupanje pred Odjelom I i Odjelom II Suda BiH. Od ukupno četrnaest, 4 stručne obuke su bile dvodnevni seminari iz osnovnog programa edukacije na temu novog krivičnog zakonodavstva i međunarodnog humanitarnog prava.

OKO je u drugoj polovini 2007. godine organizirao u Sarajevu i Banja Luci 10 specijaliziranih obuka na teme: „Uloga branioca u promociji prava na pravično suđenje (čl. 3, 5 i 6 EKLJP)”, „Napredni seminar o međunarodnom humanitarnom pravu”, „Vještine zastupanja”, „Uvodna i završna riječ”, „Zakonitost dokaza i MKSJ dokazi”, „Nagodba”, prvu godišnju konferenciju „Međunarodno krivično pravo u praksi: Odbrana predmeta ratnog zločina” kao i okrugli sto u saradnji sa dr. Pajić Zoranom na temu „Vještačenje”. Sve obuke su vodili uvaženi praktičari i eksperti iz BiH i inozemstva inter alia: MKSJ branioci iz BiH i inostranstva, profesori prava sa pravnog fakulteta, South Texas i Hofstra škole prava, iz SADa, nekoliko istaknutih branilaca iz BiH i SADa specijaliziranih za oblast krivičnog prava, viši pravni savjetnici Ustavnog suda BiH, registrar Ustavnog suda BiH, sudije Vrhovnih i Ustavnih sudova i mnogi drugi. Specijalističke obuke kontinuiranog programa profesionalne edukacije (CPT) uz primjenu pragmatičnog pristupa, novije sudske prakse i interakciju učesnika, doživjele su veliki uspjeh zbog čega OKO namjerava nastaviti njihovo organizovanje i u 2008. godini. U nastavku pročitajte detaljnije izvještaje sa nekih od naših edukacija.

Seminar o nagodbi Pripremila Ljilja Vergić, pripravnik u OKO-u

Još jedan u nizu seminara kontinuiranog stručnog usavršavanja za advokate odbrane, koji postupaju u predmetima ratnih zločina pred Sudom BiH, održan je 29. oktobra 2007. godine u Sarajevu. Ovu edukaciju na temu „Nagodba“ organizovao je Odsjek krivične odbrane (OKO) Ureda registrara Suda BiH. Veliki broj učesnika, advokata, iz cijele BiH i stručni predavači, advokat iz BiH g-din Veselin Londrović, advokat iz Crne Gore g-din Goran Rodić i sudija Vrhovnog suda RS g-din Vojislav Dimitrijević, svojim bogatim iskustvima doprinijeli su uspješnosti ovog seminara. Svi predavači imaju iskustvo ne samo u zastupanju u predmetima ratnih zločina pred MKSJ već i iskustvo u postizanju nagodbe, tj. pregovaranju i postizanju sporazumnog prizananja krivice.

Prvi predavač na temu „Nagodba“ bio je advokat g-din Londrović. Svoje predavanje započeo je govoreći uopšteno o institutu pregovaranja i nagodbe. Naglasio je da je on relativno nov u krivično pravnom zakonodavstvu BiH. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH među prvim je regulisao ovaj institut, još 2001. godine. Ostala tri Zakona o krivičnom postupku (BiH, RS, FBiH) uvode ovaj institut tek 2003. godine. Sama ova činjenica dovoljno govori o tome koliko je ovaj institut nov u domaćoj praksi. Predavač je upravo iz tog razloga nastojao da, osvrćući se na pozitivno zakonodavstvo, sudsku praksu u BiH i svoje lično iskustvo pred MKSJ, ukaže i na probleme koji se u vezi njega javljaju.

Prvo o čemu je g-din Londrović govorio bilo je o čemu to osumnjičeni/optuženi i tužilac zapravo pregovaraju. Pregovaranje bi trebalo da počne o pravnoj kavlifikaciji djela, mada se ono malo koristi u praksi, zatim bi se trebalo pregovarati o krivično pravnoj sankciji i o činjenicama. Nakon što sporazum bude prihvaćen sudija izriče sankciju u roku 3 dana. Ono što većina teoretičara misli, kada tumači član 231. ZKP BiH, je da sudija ne može izreći sankciju drukčiju od one u sporazumu. Međutim, MKSJ praksa je u pogledu ovoga bitno drugačija. Vijeća ovog suda nisu obavezna da se pridržavaju sporazuma kada je riječ o sankciji.


(2007) 6 OKO RRZ 4

Sljedeće na šta se g-din Londrović osvrnuo je, uvijek aktuelno pitanje ne samo u vezi ovog instituta već i uopšte u krivičnom postupku, pravo na pravično suđenje tj. jednakost strana u postupku (član 6. EKLJP). Pominjući i član 231. stav 1. ZKP BiH i komentare ZKP naglasio je da se odredbe o postavljanju branioca odnose i na sporazum o priznanju krivice, i dodao da bi svaki osumnjičeni/optuženi morao imati branioca prilikom pregovaranja. Ono što je posebno zabrinjavajuće u praksi domaćih sudova, istakao je g-din Londrović, je i činjenica da se vrlo često narušava princip prezumpcije nevinosti, na način da sudije predlažu optuženim da pregovaraju o krivnji. U praksi se vrlo često i pravni standard „dovoljno dokaza“ različito tumači i primjenjuje. Šta znači „dovoljno“, koliko je to? Činjenica je da osumnjičeni/optuženi mora biti upoznat sa svim pribavljenim dokazima. Nesporno je da svi ti dokazi moraju biti pribavljeni na zakonit način.

Nakon ovog izalganja g-din Londrović govorio je o Pravilniku o postupku i dokazima. Istakao je da je Pravilnik za MKSJ isto što i ZKP za nas, a da je Statut MKSJ isto što i KZ. Posebno je govorio o pravilima 62bis koje se odnosi na potvrdno izjašnjavanje o krivici i pravilu 62ter koje se odnosi na postupak za sporazum o izjašnjavanju o krivici. Praksu MKSJ, kad je riječ o nagodbi, advokat Londrović objasnio je na primjeru Sporazuma o izjašnjavanju o krivici u predmetu Tužilac v. Momir Nikolić. U konkretnom primjeru optuženi Nikolić, zastupan po advokatu Londroviću, priznao je tačku 5 optužnice (progoni, zločin protiv čovječnosti) a tužilac je zauzvrat odustao od svih ostalih tačaka optužnice. Optužba je preporučila izricanje kazne zatvora u trajanju 15 do 20 godina, a odbrana u trajanju od 10 godina. Obzirom da preporuke o sankciji nisu obavezujuće za vijeće, ono je optuženom izreklo kaznu zatvora u trajanju od 27 godina.

Advokat Londrović naveo je sličan primjer iz predmeta Tužilac v Goran Jelisić. Naime 29. oktobra 1998. godine, Jelisić se izjasnio krivim po petnaest tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti i šesnaest tačaka optužnice za kršenja zakona i običaja ratovanja. Pretresno vijeće ga je osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina. Žalbeno vijeće je potvrdilo ovu kaznu.

Prilikom sporazumnog priznanja krivice tužiocu je jedna od bitnijih stvari bila da osumnjičeni/optuženi zaista shvati da je on kriv i odgovoran za djela koja priznaje. Vrlo često u sporazumu postoji klauzula po kojoj osumnjičeni/optuženi preuzima obavezu da se pojavi u svojstvu svjedoka. Isto tako moguć je i poseban sporazum odbrane i tužilaštva kojim se optuženi može zaštiti, mada to nije predviđeno posebnim pravilom u Pravilniku o postupku i dokazima, istakao je Londrović.

Advokat g-din Goran Rodić počeo je svoje izlaganje ističući da trenutno postupa u tri predmeta pred MKSJ. Dodao je da tužilaštvo MKSJ mnogo ne interesuje istina već prvenstveno želja da se “uspije“ u predmetu.

U predmetu Tužilac v Sikirica i dr, u kome je advokat Rodić zastupao drugooptuženoga Damira Došena, došlo je do sporazumnog priznanja krivice. Usred tužiočevog slučaja trećeoptuženi Kolundžija otkazao je punomoć svojim dotadašnjim advokatima. Postavljeni su mu novi, koji su odmah sa tužilaštvom išli u priznanje krivice. Tužilac je bio izuzetno zainteresovan za ovaj sporazum jer su, po riječima g-din Rodića, prva dva tima odbrane ozbiljno poljuljali optužbu. Treći tim, koji je bio nov u predmetu, bio je nespreman. Tako se Dragan Kolundžija, 04.09.2001. potvrdno izjasnio o krivici po jednoj tački optužnice koja ga je teretila za progon i zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo je zauzvrat pristalo da povuče ostale tačke iz optužnice. Novonastala situacija uticala je na prva dva optužena, koji su zbog bojazni od moguće sankcije nakon ovog sporazuma, pristali i sami da sklope Sporazum o izjašnjavanju o krivici. Već 19.09.2001. godine, Duško Sikirica i Damir Došen su se potvrdno izjasnili o krivici po tački 3 druge izmijenjene optužnice, koja ih tereti za progon i zločine protiv čovječnosti. Prema sporazumima, Sikirica je pristao na raspon kazne 10-17 godina zatvora, Došen na 5-7 godina a Kolundžija na 3-5 godina. Isti su se sporazumima odrekli prava na žalbu. Pretresno vijeće je 13.11.2001.god. izreklo presude o kazni kojim je Duško Sikirica osuđen na 15, Damir Došen na 5 a Dragan Kolundžija na 3 godine zatvora.

Sljedeći predmet o kome je g-din Rodić govorio je predmet Tužilac v Strugar. Jedan od četvorice prvobitno optuženih u ovom predmetu bio je i Miodrag Jokić. On se potvrdno izjasnio o krivici 27.08.2003. po svim tačkama optužnice. Pretresno vijeće je postupak razdvojilo i dana 18. marta 2004. Miodrag Jokić je osuđen na 7 godina zatvora. Dana 30.08.2005. kazna mu je potvrđena. Advokat Rodić zastupao je optuženog Pavla Strugara. Nakon prigovora na optužnicu, ista je izmijenjena 3 puta. Prva optužnica je imala 30 tačaka a treća 6, i sve su se odnosile na samo jedan dan, 06.12.1991. Jokić je prema obavezi iz sporazuma svjedočio u predmetu Strugar. Od 10 stvari koje je sporazumom priznao 5 je negirao dok je unakrsno ispitivan od strane odbrane. Optuženi Strugar je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Advokat Rodić je istakao da je ovo klasičan primjer kako institut nagodbe može biti i zloupotrijebljen. U ovom primjeru imamo dvije presude i dvije istine na isto optuženje. Jedna je rezultat suđenja a druga sporazuma. Razlika u kazni je samo jedna godina. Advokat Rodić misli da vijeće nije ni smjelo Strugaru izreći kaznu istu ili nižu od one koja je izrečena Jokiću, jer bi time sam institut nagodbe bio ozbiljno poljuljan.

Završno predavanje na seminaru održao je sudija Vrhovnog Suda RS g-din Vojislav Dimitrijević. I sam je imao iskustva u pregovaranju i sklapanju sporazuma o priznaju krivice pred MKSJ. Tokom svog izlaganja o nagodbi, g-din Dimitrijević je naglasio da tokom pregovaranja treba prvo poći od činjenica, zatim pravne kvalifikacije djela i tek na kraju kazne. Vrlo čest sastojak sporazuma je obaveza osumnjičenog/optuženog na svjedočenje.

Postupao je u predmetu Tužilac v Mrđa, braneći Darku Mrđu. Optuženi se izjasnio krivim po jednoj tački

5


(2007) 6 OKO WCR

optužnice - za ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja i po jednoj tački - za nečovječno postupanje kao zločin protiv čovječnosti. Tužilaštvo je predložilo da kazna bude u rasponu od 15-20 godina dok je odbrana preporučila da kazna zatvora ne bude duža od 15 godina. Pretresno vijeće je 31.03. 2004. osudilo Darka Mrđu na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina.

G-din Dimitrijević govorio je i o predemtu Tužilac v Dražen Erdemović. Na prvom pojavljivanju pred Sudom 31.05.1996. Erdemović se izjasnio krivim po tački optužnice koja ga tereti za zločine protiv čovječnosti – ubistvo. Pretresno vijeće je Erdemoviću 23.12.1996. izreklo kaznu od 10 godina zatvora. Odbrana je uložila žalbu na izrečenu kaznu. Dana 14.01.1998. Erdemović je promijenio iskaz izjasnivši se krivim za ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Tužilaštvo je povuklo alternativnu tačku optužnice koja ga je teretila za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti. Pretresno vijeće je 05.03.1998. osudilo Dražena Erdemovića na 5 godina zatvora.

Pravilnik o postupku i dokazima nema pravilo koje propisuje formu sporazuma, istakao je g-din Dimitrijević. Uobičajena praksa je da se u uvodnom dijelu stavljaju opšte naznake predmeta, zatim dolazi sporazum o činjenicama, pa o pravnoj kvalifikaciji djela, potom obaveze optuženog (najčešće je to saradnja sa Tužilaštvom), onda preporuka o krivičnoj sankciji, pravila o izricanju kazne i najveće moguće kazne, zatim pravo na izjavljivanje žalbe i odricanje od prava optuženog.

G-din Dimitrijević je u završnici svog izlaganja iznio statistiku MKSJ. Pred ovim sudom je do sada procesuirano 165 lica. Postupak se trenutno vodi protiv 53 optužena lica. Postupak je okončan za 59 lica (52 osuđena i 7 oslobođeno). Protiv 36 lica optužnice su povučene ili su ona umrla. 13 lica je upućeno na suđenje domaćim sudovima, a 4 lica se još nalaze na slobodi. 18 lica priznalo je krivicu, dok je 16 njih zaključilo sporazume o izjašnjavanju o krivici. U 10 slučajeva postupak se završio pred prvostepenim prtresnim vijećem. U 6 slučajeva konačnu odluku je donijelo žalbeno vijeće. Dva lica su priznala krivicu bez sporazuma.

Interaktivna diskusija tokom predavanja, pozitivne ocjene seminara od strane prisutnih advokata kao i želja da ovakvih seminara bude što više, samo su razlozi više da OKO nastavi sa dosadašnjom praksom pružanja profesionalne nadogradnje advokatima u cilju njihovog što stručnijeg zastupanja pred Sudom BiH.

Napredni seminar o MHP Jednodevni seminar kontinuiranog stručnog usavršavanja održan, pripremio Aldin Lejlić, pravnik u OKO-u

U organizaciji Odsjeka krivične odbrane, 13.07.2007 g. u konferencijskoj sali hotela “Bosnia“ u Sarajevu, za advokate sa prostora cijele BiH, održan je jednodnevni seminar na temu međunarodno humanitarno pravo (IHL) i oblici krivične odgovornosti prema Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), odnosno član 7. stav 1. i 3. Statuta.

U prijepodnevnom programu, koji je bio rezervisan za temu međunarodnog humanitarnog prava, uloge predavača podijelili su g-đica Dojčinović Neda, pravni savjetnik u Međunarodnom komitetu crvenog krsta (MKCK), i g-din Richard Desgagne, regionalni pravni savjetnik za centralnu i jugoistočnu Evropu MKCK. Nakon kratkog uvoda u oblast i pravnu regulativu (Ženevske konvencije I, II, III i IV) međunarodnog humanitarnog prava od strane g-đice Dojčinović Nede, predavanje je nastavio g-din Richard Desgagne. Predavanje je bilo interesantno, dinamično i odlično koncipirano, te je zaintrigiralo sve prisutne advokate, koji su raznovrsnim pitanjima i komentarima uzeli aktivno učešće u seminaru i doprinijeli kvaliteti istog. Prvo je razmatrano pitanje definisanja oružanog sukoba (međunarodni, nemeđunarodni i internacionalizovani oružani sukobi) i da li se i koje konvencije mogu primijeniti na te situacije. Nakon toga nastavljeno je sa definisanjem i prepoznavanjem osoba koje uživaju zaštitu po međunarodnom humanitarnom pravu (osobe pod zaštitom i osobe koje uživaju posebnu zaštitu). Prije podnevne pauze podijeljen je i praktični zadatak, odnosno od strane predavača kreirano je više raznih situacija i problema, koje su učesnici seminara trebali riješiti samostalno ili zajedno sa predavačem. Dakle, na praktične primjere su primijenili teoretsko predavanje g-dina Desgagne i na taj način stekli uvid i iskustvo u probleme praktične primjene Ženevskih konvencija.

Nakon pauze i osvježenja seminar je nastavljen sa veoma aktuelnom i ništa manje zanimljivom temom tj. oblici krivične odgovornosti prema Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odnosno član 7. stav 1. i 3. Statuta. Organizator seminara se ponovo potrudio i kao gosta – predavača doveo g-dina Pittman Wayde


(2007) 6 OKO RRZ 6

Thomas eminentnog američkog pravnika koji trenutno radi kao viši pravni savjetnik Pretresnog vijeća 1 MKSJ. Radi se o čovjeku sa praktičnim iskustvom iz sudnice koji poznaje probleme sa kojima se nose advokati i koji je i sa praktične strane mogao približiti temu učesnicima. Svoje izlaganje je počeo sa članom 7. stav 1. (tzv. fizičko počinjenje djela), a nastavio sa stavom 3. istog člana (tzv. komandna odgovornost). Praveći jasnu distinkciju između navedenih odredbi, g-din Pittman je objasnio i na koje se sve načine mogu izvršiti, odnosno počiniti navedena krivična djela (činjenje – nečinjenje, planiranje, podstrekavanje, naređivanje i pomaganje i podržavanje). Takođe je neizostavan dio predavanja bio i novi institut kako našeg, tako i međunarodnog krivičnog zakonodavstva – udruženi zločinački poduhvat, ali na kojem se g-din Pittman nije dugo zadržavao. Kao i u prvom dijelu seminara, podijeljen je materijal koji je služio kao praktični primjer na kojem se trebalo primijeniti sve dotad rečeno. Reakcija učesnika je bila pozitivna, a atmosfera timskog rada, kakva je vladala tokom seminara, je nastavljena.

Predavači i polaznici seminara su na kraju bili zadovoljni načinom na koji su zajedno učestvovali u radu, kao i samom organizacijom seminara i odabirom predavača i tema, a što se posebno vidi iz pojedinačnih ocjena seminara.

Okrugli sto „Vještačenje u predmetima ratnih zločina” Pripremio Adnan Bostan, pravnik u OKO-u

Dana 11. 10. 2007.g. u prostorijama restorana „Dom pisaca” u Sarajevu u organizaciji Odsjeka krivične odbrane (OKO) održan je okrugli sto na temu „Vještačenje u predmetima ratnih zločina” sa predavačem, istaknutim profesorom međunarodnog prava g-dinom Zoranom Pajićem. Učesnici ovog okruglog stola su bili advokati koji trenutno postupaju u predmetima ratnih zločina pred Odjelom I za ratne zločine Suda BiH.

Na početku svog izlaganja g-din Zoran Pajić je dao kratki uvod o samom pojmu vještačenja i šta ono predstavlja u toku postupka, naglašavajući razliku između svjedoka i vještaka. Naime, svjedok predstavlja osobu koja subjektivno izlaže svoja opažanja o nekom događaju dok vještak daje objektivna saznanja o pomenutom događaju, te ponovo naglašava već gore pomenutu razliku. Naime, dok je svjedok uvijek pristrasna strana u postupku, na drugoj strani vještak predstavlja nepristrasnu stranu koja objektivno sagledava nastalu situaciju odnosno situaciju koju vještači. Po mišljenju g-dina Pajića, ono što je na početku još važno napomenuti je to da vještačenje vuče svoje korijene iz 18 vijeka kada su bila prva vještačenja i to forenzične, medicinske i tehničke prirode, dok danas imamo i razna druga vještačenja kao npr: kulturnih, historijskih, nacionalnih i drugih pitanja.

Takođe g-din Pajić ističe i najveći problem koji se pojavljuje u predmetima ratnih zločina a to je da trenutno svi uče, pa čak da ni sudije nemaju dovoljno iskustva po pitanju vještačenja u predmetima ratnih zločina, te daje savjet advokatima, da zauzimu jedinstven stav po ovom pitanju.

U drugom dijelu svog izlaganja g-din Pajić je naveo svoja iskustva kao vještaka koja je imao u predmetu Blaškić pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i u predmetu Mandić pred Odjelom I za ratne zločine Suda BiH. Ono što je po njegovom mišljenu važno napomenuti je činjenica da je u rukama stranaka u postupku da samostalno ocijene kada i na koji način izvršiti vještačenje kao i izabrati osobu koja će to vještačenje izvršiti.

G-din Pajić dalje navodi da pored prava odbrane i tužilaštva da angažuju vještaka, kao treća strana pojavljuje se i sud. U nekim predmetima odabir vještaka izvršit će sud iz prostog razloga što je lakše ukazati povjerenje nekom svom nego vještacima nekoj od suprostavljenih strana. Ovakve poteze suda g-din Pajić opravdava nesigurnošću sudija što potvrđuje njegovu tezu o neiskustvu sudija po pitanju vještačenja u predmetima ratnih zločina.

Na kraju g-din Pajić je istakao činjenicu da vještak kada vještači određeno pitanje ili situaciju se vodi prema uputama advokata, te zbog te činjenice predlaže odbrani da se zajedno sa vještakom dobro pripreme prije početka izlaganja vještačenja.

Uzimajući u obzir cjelokupna dešavanja na ovom okruglom stolu možemo reći da je bio i više nego koristan, te da je advokatima ukazano na koja pitanja treba da obrate najviše pažnje kada je u pitanju vještačenje u predmetima ratnih zločina.

7


(2007) 6 OKO WCR

Prva godišnja konferencija Cjelodnevna godišnja konferencija u organizaciji Odsjeka krivične odbrane održana u Sarajevu na temu “Međunarodno krivično pravo u praksi”, pripremila Ljilja Vergić

Prva godišnja konferencija Odsjeka krivične odbrane (OKO) održana je 15. decembra 2007. godine u prostorijama hotela „Radon Plaza“ u Sarajevu. U okviru teme konferencije, međunarodno krivično pravo u praksi, o odbrani u predmetima ratnog zločina govorili su: g-din Michael Karnavas, predsjednik udruženja branilaca pred MKSJ, g-din Sir Geoffrey Nice, bivši glavni tužilac u predmetu Milošević, g-din Fahrija Karkin, predsjednik Regionalne advokatske komore Sarajevo, g-đa Višnja Drenški-Lasan, odvjetnik i član Odvjetničke komore Hrvatske i g-din Miroslav Perković, advokat i član Advokatske komore Srbije.

Konferenciji su prisustvovali brojni advokati iz cijele Bosne i Hercegovine zainteresirani za predmete ratnih zločina i iskustva u odbrani istih. Riječ dobrodošlice uputila je direktorica Odsjeka krivične odbrane g-đa Jasmina Pjanić Njuhović. Sve prisutne upoznala je sa par statističkih podataka vezanih za seminare koje je OKO organizovao u protekle dvije godine. Odrađeno je 546 sati edukacije, organizovanih u vidu 35, kako osnovnih i specijalističkih seminara, tako i okruglih stolova kojima je prisustvovalo ukupno 746 branilaca. Na listi Odjela I i II Suda BiH se trenutno nalazi 199 branilaca.

Nakon uvodnih riječi prvi je svoje predavanje iznio g-din Michael Karnavas, američki advokat sa 25-ogodišnjim iskustvom u krivičnopravnoj praksi. Prisutnima je približio vlastito iskustvo branioca pred MKSJ, tj. odbrane u adversarnom sistemu. Naime, ukratko je izložio teoriju predmeta, odnosno put kojeg bi se advokati trebali pridržavati od momenta kada dobiju predmet pa do završetka postupka. Naročito se osvrnuo na važnost teorije slučaja i strategije odbrane, direktno i unakrsno ispitivanje, komandnu odgovornost, udruženi zločinački poduhvat i nagodbu. U narednim redovima kratko ističemo glavne crte iz njegovog predavanja.

U adversarnom sistemu nema „oslonca“ na sudijama, kao što je u nekim sistemima bio slučaj sa istražnim sudijom koji je obavljao veći dio posla. Tu ne postoji jednakost strana, jer odbrana ne raspolaže resursima kojima raspolaže tužilaštvo. Zato se mora imati dobro osmišljena strategija odbrane. Svakoj dobroj strategiji prethodi osmišljena teorija slučaja, na kojoj se zasniva odbrana, tj. dokazujete zašto vaš klijent nije kriv. Ako ne negirate postojanje zločina, onda idete na to da dokazujete da vaš klijent nije odgovoran za njega. Na primjeru komandne odgovornosti: branilac mora poznavati osnovne principe ovog vida odgovornosti, odnos nadređeni-podređeni, de jure i de facto vlast. Sljedeće na šta treba paziti je da li postoji svijest o dešavanju zločina, zatim da li postoji propuštanje da se kazni nakon počinjenja djela. Još je bolje ako uz to sve imate i odgovarajuću temu. Strah, npr. ako se i uzme da je kod vašeg branjenika postojao propust da kazni, onda je taj propust možda posljedica konkretnih subjektivnih okolnosti tj. vaš branjenik nije ništa preduzimao jer se bojao za svoj i život svoje porodice.

Uvodna i završna riječ neće donijeti pobjedu, ma kako dobre bile. To mogu samo činjenice. Potrebno je gledati i činjenice koje tužilac iznosi kao i one koje još nisu iznijete. Možda je svjedok nešto previdio, zato je najbolje otići na lice mjesta, pregledati sve dokaze i prikupiti što više informacija. Ne treba ići sam jer onda se postoji svjedok. Tom prilikom ne treba uzimati izjave, jer nikad ne možete znati šta će osoba reći. Zadnje što vam treba je izjava u kojoj stoji nešto što može naštetiti vašem klijentu. Za to imate tužioca.

Što se tiče analize i pripreme slučaja, potrebno je saznati svaku činjenicu, diskutovati o njima, proučiti primjenjivo pravo, odabrati najbolju teoriju slučaja, razviti strategiju. Ne treba samo gledati šta se nalazi u spisu


(2007) 6 OKO RRZ 8

tužioca već i šta se tu ne nalazi. I iz odgovora svjedoka može se puno saznati. Da li stvarno odgovara na pitanja, da li ih izbjegava, šta to svjedok ne govori a trebalo bi, koja pitanja nisu postavljena, a trebala su. Ono što se može primjetiti u izjavama koje su date Haškim istražiteljima je to da su ona pitanja koja bi mogla štetiti tužiočevom slučaju prosto zaobiđena. Zašto? Zato što se u adversarnom sistemu sve svodi na to da se pobijedi, a ne na fer suđenje i ostvarenje pravde! To važi i za branioce, bez obzira je li njihov klijent u potpunosti kriv ili u potpunosti nevin!

U pripremanju dobre odbrane nužni su i istražitelji. U radu s istražiteljima izuzetno je bitna jasna i direktna komunikacija, davanje smjernica, najbolje u pismenom obliku, koje će sadržavati podatke o vašoj teoriji slučaja. Istražitelj mora da pita: Ko? – Šta? – Gdje? – Kada? – Zašto? – Kako? – Opiši – Objasni. Slično direktnom ispitivanju. Ako i tužilac prilikom direktnog ispitivanja ne postavlja ovakva pitanja treba se zapitati radi li se možda o sugestivnim pitanjima. Imajte na umu da vam sudije nisu prijatelji. Zato se ne treba bojati prigovora na sugestivna pitanja tužioca. Posebna vještina je zapravo, preuzimanje kontrole u sudnici kroz odličnu pripremu, prigovore, navođenje argumenta na zapisnik i sl.

U svom daljem izlaganju g-din Karnavas je govorio o vještacima koji postupaju pred MKSJ. Vještaci su zaposlenici Tužilaštva što sa aspekta odbrane u potpunosti ugrožava objektivnost i eliminiše mogućnost svjedočenja protiv tužiočevog slučaja. Uprošteno rečeno: on je plaćen da kaže ono što tužilac želi. Preporuka BH braniocima je angažman vlastitog vještaka. Tražite od njega objektivno mišljenje. Isto tako može vam pomoći oko nekih pitanja za unakrsno ispitivanje. Sve što trebate je da time unesete malo sumnje u tužiočev slučaj čime je svrha angažmana vještaka potpuno svrsishodna.

Što se tiče komandne odgovornosti, predavač je rekao da je glavno pitanje da li je zapovjednik imao de jure vlast. Ako jeste da li je onda postojala efektivna komanda i kontrola? Ukoliko nije onda tu ne postoji komandna odgovornost. Ali ako jeste, postavlja se sljedeće pitanje, da li je zaista znao? Odnosno, mora postojati svijest o zločinu ili o tome da će on biti počinjen. Namjerno „gledanje u drugu stranu“ da ne bi postojala svijest o počinjenju zločina, kod principa komandne odgovrnosti jednostavno nije dovoljna. Ako je zapovjednik znao da je zločin počinjen, pitanje je da li je odmah djelovao, tj. jesu li njegove aktivnosti bile pravovremene. Ako nisu kriv je po komandnoj odgovornosti. Ali ako jesu onda je on individualno odgovoran. To se najbolje vidi na primjeru admirala Jokića. On nije znao da će Dubrovnik biti granatiran. Ali kad je saznao on zaista i jeste djelovao. Suština je u tome što nije djelovao odmah. Čekao je na to 5 ili 6 sati po saznanju. To je bilo kao da je rekao „Dobro, nastavite“. Baš zbog toga što je čekao toliko dugo bio je osnov za argumentaciju o njegovoj individualnoj odgovornosti.

Sljedeći predavač na konferenciji bio je Sir Geoffrey Nice. G-din Nice je u svojoj dugogodišnjoj praksi u V. Britaniji bio advokat, tužilac, sudija. Zbog doprinosa međunarodnom krivičnom pravu odlikovan je titulom viteza. Počasni doktor prava na univerzitetu Kent, g-din Nice je bio i glavni tužilac u predmetima Jelisić, Kordić i Čerkez na MKSJ. Ali, sama činjenica da je g-din Nice bio glavni tužilac u predmetu Milošević je ta koja je privukla veliku pažnju auditorijuma. Govoreći o propustima tokom ovog suđenja i izazovima koje nosi ovako kompleksan predmet, kako za tužilaštvo tako i za odbranu. Predavač je istakao značaj formalne odbrane i dodao da je Milošević zastupajući sebe donosio po odbranu izuzetno loše odluke, koji profesionalni branilac nikada ne bi donio. Npr. odluke o izboru svjedoka odbrane, previđajući da su ti isti svjedoci puno korisniji za tužioca nego za samu odbranu.

Jedini predavač iz BiH na ovom skupu bio je g-din Fahrija Karkin, dugogodišnji advokat krivičar, predsjednik Regionalne advokatske komore Sarajevo. Uvodne riječi svog predavanja g-din Karkin je posvetio Odsjeku krivične odbrane, ističući značaj OKOa u zalaganju na edukaciji advokata. Govoreći o Sudu BiH, istakao je kompleksnost odbrane predmeta ratnih zločina i suočavanje sa brojnim problemima. Jedan od najvećih je

9


(2007) 6 OKO WCR

retroaktivna primjena zakona. Sljedeći problem na koji se predavač osvrnuo je istraga. Problem u tim istragama je sloboda pristupa dokazima kojima raspolaže tužilaštvo. Pripremati odbranu bez uvida u ove dokaze je nemoguće. Treći problem sa kojima se branioci susreću su pritvorski osnovi i dužina trajanja pritvora. Istrage traju nevjerovatno dugo, a još se produžavanje tog roka pokriva pritvorom. Nejasno je zašto te istrage traju toliko dugo, kad su prvi zločini počinjeni još aprila 1992. Predavač je istakao i neosnovanost pritvorskog osnova iz člana 132. tačka d) Zakona o krivičnom postupku BiH i činjenicu da su pokušaji odbrane u osporavanju ove tačke unaprijed osuđeni na propast. Prema g-dinu Karkinu, sljedeći problem je advokatska tarifa, jer mnoge advokatske radnje koje su nužne za kvalitetnu odbranu nisu tarifirane pred Sudom BiH. Istražitelj odbrane (ukoliko i postoji) nije tarifiran, kao ni posjeta pritvoreniku. Na kraju je g-din Karkin iznio kao veliki problem za branioce i nemogućnost pristupa bazama podataka, vojnim i policijskim arhivima, što sveukupno znatno otežava kvalitetnu odbranu.

Sljedeći predavač na konferenciji bila je g-đa Višnja Drenški-Lasan, član Odvjetničke komore Hrvatske i sa 25-ogodišnjim iskustvom kao sudija i branilac. G-đa Drenški-Lasan je istakla da se predmeti ratnih zločina koji se procesuiraju u Hrvatskoj mogu podijeliti na dvije osnovne grupe: predmeti koji idu po čistom domicilnom pravu i oni koji su došli sa MKSJ. Postoji i poseban zakon o saradnji Republike Hrvatske sa MKSJ i ta saradnja se odvija na sedmičnoj bazi. Problemi su isti kao i oni sa kojima se susreću branioci u BiH. Za razliku od BiH, predmeti ratnih zločina u Hrvatskoj se procesuiraju u redovnim sudovima. Postoje četiri Županijska suda (nekad okružna) i Vrhovni sud Hrvatske, kao drugostepeni. Međutim, ti sudovi nisu tehnički opremljeni za vođenje takvih postupaka. Na kraju izlaganja, g-đa Drenški-Lasan dodaje da bi bilo dobro da u Hrvatskoj postoji jedan specijelizirani sud za suđenje ratnih zločina te naročito ističe značaj Odsjeka krivične odbrane kao značajne podrške u radu braniocima koju advokati u Hrvatskoj nemaju.

Posljednji predavač na konferenciji bio je g-din Miroslav Perković, advokat, član Advokatske komore u Osijeku, a zatim i Advokatske komore Srbije, te počasni učesnik u odbrani prvog predmeta ratnog zločina na prostorima bivše Jugoslavije, protiv Dušana Boljevića. Boljević je optužen da je ubio 20 hrvatskih civila u Bilju 1991. Osuđen je 1993. godine na 20 godina zatvora. Trenutno, predmeti ratnih zločina u Srbiji procesuiraju se isključivo pred posebnim odjeljenjem Okružnog suda u Beogradu. Takođe postoji i jedno odjeljenje Vrhovnog suda Srbije, koje se povremeno javlja kao drugostepeno. Prema g-dinu Perkoviću, jedan od najznačajnijih problema sa kojima se susreću branioci u Srbiji su tzv. svjedoci-saradnici, ličnost koje svjedoče protiv drugih i sasvim suprotno prikazuju događaje, a u nekim slučajevima i međusobno se terete. Pominjući pritiske na pravosuđe i ispolitiziranost sudova, g-din Perković ističe da je sve ovo što se nameće kao velika civilizacija zapravo to i nije. Šta je rat, zapitao se on? Ubijanje. Šta su ratna pravila? Ubijanje po pravilima. Je li to naš civilizacijski nivo? Zar nismo mogli otići i dalje pa da ne bude rata uopšte?

Ovim posljednjim predavanjem završena je prva godišnja konferencija OKOa. O njenoj uspješnosti najbolje svjedoče brojne riječi pohvale koje su prisutni branioci uputili Odsjeku krivične odbrane, kako na račun kvalitetnih predavača i predavanja tako i na račun organizacije. Na kraju je za prisutne branioce, kao vid opuštanja i razmjene utisaka, upriličen i koktel.


(2007) 6 OKO RRZ 10

Objavljeni kriteriji za stavljanje na listu Najnoviji kriteriji za stavljanje na listu advokata ovlaštenih za postupanje pred Sudom BiH, važe do 31.12.2008. godine

Obrazac za prijavu

U skladu sa Pravilom 3.3 “Dodatnih pravila postupanja za advokate odbrane”, advokati koji se žele prijaviti za stavljanje na listu ovlaštenih advokata dužni su ispuniti “OKO Obrazac za prijavu” iz januara 2008. godine.

Kriterij stručnosti

Članom 3.2 Dodatnih pravila se od kandidata traži da mora biti trenutni i važeći član jedne od advokatskih komora, i da mora posjedovati najmanje 7 godina relevantog radnog iskustva u pravnim stvarima, u svojstvu branioca, sudije ili tužioca, da bi bio dodijeljen kao jedini ili glavni branilac. Advokati sa manje od 7 godina radnog iskustva, ispunjavaju uslove za stavljanje na listu dodatnih branitelja.

Kriterij znanja

Član 12. stav 3. Zakona o Sudu BiH dozvoljava sudu da odredi potrebne uslove za advokate koji postupaju pred Sudom. Član 3. stav 2. tačka 3. dodatnih pravila kao uslov postavlja da kandidati moraju posjedovati znanje i stručnost iz relevantnih oblasti prava u skladu sa kriterijima koje je objavio OKO. Kriterij znanja može biti zadovoljen iskustvom ili učešćem na alternativnim kursevima obuke.

Kriterij kontinuiranog profesionalnog usavršavanja

Kriterij kontinuiranog profesionalnog usavršavanja u 2008. godini iznosi 8 sati. U toku 2008., kontinuirano profesionalno usavršavanje je obavezno samo za branioce pred Odjelom I.

Period važenja

Ovi kriteriji odnose se na obrasce za prijavu koji pristignu u OKO prije 31.12.2008. godine.

Elemenat Kvalifikacija prema iskustvu Alternativa-edukacija

Novo krivično zakonodavstvo u BiH

Okončano 1 krivično suđenje pred Sudom BiH u svojstvu advokata, ili

Okončana 2 suđenja za teža krivična djela pred nižim sudovima u svojstvu advokata primjenjujući odredbe novog KZ/ZKP, ili

Završen kurs obuke odobren od strane OKO-a.

2-dnevni seminar o ZKP-u i KZ-u, u organizaciji OKO-a

Pravo koje reguliše oblast ratnih zločina

(neophodno samo za advokate koji žele postupati u predmetima ratnih zločina)

Okončano 1 suđenje za ratne zločine pred Odjelom I Suda BiH ili

Okončana 2 suđenja za ratne zločine pred bilo kojim domaćim sudom, ili

Značajan udio u radu odbrane u fazi glavnog pretresa pred MKSJ, ili

Postdiplomski studij iz međunarodnog humanitarnog prava, ili

Završen kurs obuke iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava koji je odobren od strane OKO-a.

2-dnevni kurs obuke o međunarodnom humanitarnom pravu, u organizaciji OKO-a

11


(2007) 6 OKO WCR

Deset zapovjedi unakrsnog ispitivanja* Pripremio Timothy A. Pratt, advokat krivičar iz SAD-a

Uvod

Mnogo toga je napisano o “umjetnosti” unakrsnog ispitivanja. Međutim, unakrsno ispitivanje se ne svodi samo na umjetnost. Jednim svojim dijelom obuhvata i prirodni talenat, ali najvećim dijelom predan rad. Zapravo, tri faktora se međusobno prepliću u postizanju “umjetničkog” uspjeha, i to: ličnost, nastup i ubjedljivost. Ove osobine se često odražavaju u sposobnosti osobe da brzo razmišlja i reagira. Ali, tu takođe postoji još nešto što branioci često smatraju manje bitnim, a to je poniznost i sposobnost da se prepozna trenutak kada treba odustati. Umjetnost unakrsnog ispitivanja obuhvata sve ove osobine, kao i nemalu dozu sreće.

Ovaj članak predstavlja još jedno ponavljanje deset zapovijedi unakrsnog ispitivanja1. Dakle, opomena je tu,

ali ne postaje se dobar u unakrsnom ispitivanju pukim čitanjem tuđih radova. Uspješan umjetnik uči kroz vlastitu praksu, ili gledajući druge koji to dobro rade, čitanjem transkripata sa suđenja ili iskaza, ili, što je još bolje, samostalno vodeći unakrsno ispitivanje. U današnje vrijeme kada je premalo suđenja da bi se zadovoljili apetiti toliko velikog broja branilaca, tehnike unakrsnog ispitivanja se mogu vježbati na iskazima. Branilac mora naučiti “osjetiti” šta znači dobro unakrsno ispitivanje, razviti lični tempo govora i stil. Branilac mora takođe naučiti kako se prilagoditi određenim svjedocima i različitim predmetima. Ali, kroz ovu praksu osoba stiče potrebno znanje. Naravno, u svemu ovome postojanje određenih općih pravila nije naodmet. Zato i postoji “Deset zapovijedi”.

Zapovjedi

A. Prva zapovijed: Pripremi se

Naravno, priprema je od suštinske važnosti, ali bilo bi iznenađujuće saznati koliko se branilaca ne pridržava ovog osnovnog principa. Branilac se mora pripremiti kako bi znao/la koje teme da pokrije. Mora se pripremiti jer će porota ocjenjivati njegovo/njeno poznavanje i posvećenost predmetu u svijetlu pokazane sposobnosti da drži pod kontrolom sve pojedinosti unakrsnog ispitivanja. Ukoliko se čini da je branilac nejasan u pogledu detalja, porotnici mogu zaključiti da se i oni takođe ne bi trebali baviti suptilnijim detaljima predmeta. Opsežnom pripremom se takođe osigurava da svjedok cijeni stručnost branioca. U takvim okolnostima, svjedok će biti manje spreman da iskoristi činjenicu da branilac ne posjeduje informacije iz prve ruke. Za takvo nešto potreban je predan rad, ali korist je višestruka.

U pripremi za unakrsno ispitivanje podnositelja tužbe nastoji se doći do svake relevantne činjenice. Pod tim se podrazumijevaju sva radna mjesta na kojima se nalazio, njegov/njen medicinski karton, prethodni iskazi, te svaki drugi detalj koji bi mogao biti od važnosti. Unakrsno ispitivanje podnositelja tužbe može biti ključni segment na suđenju. Porotnici često obraćaju posebnu pažnju na ovo suočenje jer su svjesni da se time u fokus stavlja suštinski spor u predmetu u kojem odlučuju – bitka između podnositelja tužbe i tuženog. Dobro pripremljeno i efikasno realizovano unakrsno ispitivanje podnositelja tužbe može, možda u većoj mjeri nego bilo koji drugi dio suđenja, značajno uvećati šanse za donošenjem oslobađajuće presude. Nažalost, nepripremljeno i slabo realizovano unakrsno ispitivanje može dovesti do suprotnog ishoda

2.

S obzirom da u velikom broju predmeta svjedočenje vještaka igra odlučujuću ulogu, advokat se treba detaljno pripremiti za unakrsno ispitivanje vještaka suprotne strane. Općenito je neophodno prikupiti veliki broj informacija prije unakrsnog ispitivanja. Na samom početku, bitno je upoznati se detaljno sa iskazom datim u predmetu jer taj iskaz predstavlja najbolju priliku za razotkrivanje proturječnosti u iskazu. Međutim, potrebno je

*Autor dostavio u ime Federation Defense and Corporate Counsel - FDCC, Trial Tactics Section (Federalno udruženje branilaca i pravnika u preduzećima, Odjel za taktiku u sudnici) 1Može se reći da je pokojni Irving Younger izradio najpoznatiju verziju deset zapovijedi unakrsnog ispitivanja. Vidi Younger, The Art of Cross-Examination, ABA Monograph Series No. 1 (ABA Section on Litigation 1976) [Younger, Umjetnost unakrsnog ispitivanja, monografi ABA br. 1 (Odjel za parničenje 1976)]. Deset Youngerovih zapovijedi su: (1) budite kratki; (2) koristite jednostavan jezik; (3) koristite samo navodeća pitanja; (4) pripremite se; (5) slušajte; (6) nemojte se svađati; (7) izbjegavajte ponavljanje; (8) onemogućite svjedokova pojašnjenja; (9) ograničite pitanja; i (10) sačuvajte konačnu poentu za sažetak. Ovo su korisna opća pravila, ali u ovom članku autor nastoji dopuniti i dalje razraditi Youngerove zapovijedi. Određeno preklapanje, iako minimalno, je neizbježno. 2Jedan od rizika opsežne pripreme jeste tendencija da branilac poroti pokaže sve što zna. To može dovesti do predugog i zamornog unakrsnog ispitivanja koje neće privuči pažnju porotnika. Priprema, stoga, obuhvata ne samo učenje svega onoga što branilac može naučiti, nego i filtriranje ključnih informacija i odluku o tome kako ih izložiti.


(2007) 6 OKO RRZ 12

takođe izvršiti pregled iskaza koje je vještak dao u drugim predmetima, te biti pripravan na korištenje tih iskaza. Vještaci ponekad zaboravljaju šta su naveli u različitim iskazima, što posebno vrijedi za stručna lica u svojstvu svjedoka. Osim toga, na raspolaganju su i baze podataka o vještacima iz kojih se mogu dobiti osnovne informacije o određenom vještaku. Takođe je korisno kontaktirati branioce koji su već imali priliku susresti se sa vještakom. Ovim se otvara mogućnost da se na najbolji način iskoriste ranije pribavljena saznanja. Konačno, važno je prikupiti sve ranije pismene nalaze vještaka i zatražiti potpuni uvid u dio spisa koji sadrži nalaze vještaka, uključujući korespondenciju i ostale materijale koji su razmjenjeni sa suprotnom stranom ili trećim licima. S tim u vezi, provjerite oglase ili spiskove vještaka i pažljivo pregledajte sve aspekte vještakove biografije da bi ste bili sigurni da su podaci koje je osoba dala u potpunosti tačni.

Jedan od novih i važnih izvora informacija o vještaku je i Internet /globalna svjetska mreža/. Mnogi vještaci imaju svoje vlastite stranice na svjetskoj mreži. Neki od njih, na primjer, navode brojne oblasti “ekspertize” da bi privukli što veći broj klijenata – što predstavlja činjenicu koja može umanjiti njihov kredibilitet pred porotom. Neki imaju upitnike koje advokati ili potencijalni podnositelji tužbe trebaju popuniti da bi vještaci “stekli uvid” u predmet. Ukoliko je vještak zaposlen u akademskoj instituciji može se izvršiti pretraživanje web-stranice te institucije da bi se saznalo koje predmete predaje. Imena mnogih vještaka se navode u bazama podataka o vještacima na svjetskoj mreži. Neki od njih čak učestvuju i u diskusijama novinskih grupa

3.

U dolenavedenom primjeru, korištenje svjetske mreže je ukazalo na određene relevantne pravne činjenice. Ovaj predmet se odnosio na podnositeljicu tužbe koja je bolovala od rijetke vrste raka (limfom T-ćelija). Osoba je tvrdila da je rak od kojeg boluje uzrokovan proizvodom tužene strane. Iako nije bilo skoro nikakvih naučnih dokaza koji bi potkrijepili uzročno-posljedičnu vezu, podnositeljica tužbe je uspjela angažovati vještaka iz M.D. Anderson Cancer Hospital /Centar za rak/ u Hjustonu. Taj ljekar je bio spreman da kaže da je, u okviru razumnog stepena medicinske vjerovatnoće, proizvod tužene strane uzrokovao rak kod podnositeljice tužbe. Međutim, limfom T-ćelija je zapravo rijetka vrsta raka čiji je uzrok i dalje nepoznat. Prilikom unakrsnog ispitivanja došlo je do sljedeće razmjene između vještaka i branioca:

P. Vi ste uposleni u M.D. Anderson centru za rak?

O. Da.

P. Da li je tačno da M.D. Anderson centar za rak ima svoju web-stranicu?

O. Da.

P. Da li je ikada ijedan vaš članak objavljen na web-stranici M.D. Anderson centra za rak?

O. Nekoliko.

P. Da li se sjećate jednog od vaših članaka koji je objavljen na pomenutoj web-stranici prije samo tri mjeseca?

O. Mislim da se sjećam.

P. U tom članku govorili ste o limfomu T-ćelija, tj. upravo o onoj vrsti raka na koju se odnosi ovaj predmet?

O. Da, mislim da jesam.

P. Da bismo to utvrdili sa sigurnošću, da li je ovo članak koji je objavljen na pomenutoj web-stranici?

O. Da, to je moj članak; tu se navodi i moje ime.

P. Pretpostavljam da ste znali da bi ljekari i drugi mogli pročitati ovaj članak?

O. Da, pretpostavljam da su mogli.

P. I, stoga, željeli ste biti tačni koliko god je to moguće?

O. Naravno.

P. Okrenite četvrtu stranicu članka.

O. U redu.

P. U ovom članku koji ste objavili na pomenutoj web-stranici prije samo tri mjeseca, govorite o onome što se zna u vezi sa uzrocima limfoma T-ćelija, zar ne?

O. Da.

P. Zar nije tačno da ste rekli sljedeće: “Niko ne zna šta uzrokuje limfom T-ćelija”. Da li je to ono što ste napisali prije samo tri mjeseca?

O. To je ono što je rečeno.

3Alati za pretraživanje Interneta postaju sve napredniji i sveobuhvatniji. Jednostavno ukucavanje imena vještaka u pretraživač može dovesti do određenog broja “pogodaka” u različitim kategorijama. Takve informacije mogu obuhvatati novinske izvještaje, objavljene predmete, podneske administrativnih agencija i sl.

13


(2007) 6 OKO WCR

4Radi se o predmetu Anderson v Bristol-Myers Squibb, Civ. No. H-95-003 (S.D. Tex. 1998). Mišljenje na dvadeset pet stranica nije objavljeno, ali se može dobiti od autora ili od Gene Williamsa, člana FDCC-a koji je takođe učestvovao u saslušanju Dauberta.

Ovo svjedočenje je ne samo diskreditiralo svjedoka, već je takođe navelo i sudiju u predmetu da zaključi da stavovi ovog ljekara nemaju pouzdano uporište u nauci. Kasnija presuda je donešena u korist tuženog

4. Priprema: prva i najvažnija zapovijed.

B. Druga zapovijed: Znaj svoj cilj

Irving Younger, koji je zagovarao kratko unakrsno ispitivanje, često je znao reći da advokat treba “reći tri stvari i zatim sjesti.” Ponekad je to najbolji pristup. Međutim, često je potrebno da se provede određeno vrijeme sa svjedokom kako bi se dodatno obradila neka ključna pitanja i na taj način ublažio uticaj direktnog ispitivanja. Prije početka unakrsnog ispitivanja bilo kojeg svjedoka, advokat očigledno treba imati na umu ona pitanja koja želi pomenuti prilikom ispitivanja tog svjedoka. Advokat ih zatim treba zapisati. O tim stvarima se treba porazgovarati i sa saradnicima na suđenju. Efikasno unakrsno ispitivanje ne može se realizovati bez jasnog razumijevanja koje su to informacije od ključnog značaja za predmet, te koje informacije se mogu na najprikladniji način dobiti od svakog svjedoka. Tek nakon što shvati kako obraditi ova pitanja i kako ih izložiti poroti, branilac može efikasno komunicirati sa porotom. Ukoliko porotnici sjede na svojim mjestima i pitaju se u kojem pravcu ide unakrsno ispitivanje, vjerovatno ni branilac ne zna u kojem pravcu ide to ispitivanje. Iz tog razloga, od ključne važnosti je napraviti spisak onoga što se treba postići unakrsnim ispitivanjem. Pred kraj tog unakrsnog ispitivanja, korisno je pogledati spisak kako bi se osiguralo da su sva pitanja pokrivena.

C. Treća zapovijed: Pravi male korake

Strpljenje je vrlina u unakrsnom ispitivanju. Iznošenje ključnih pitanja nije samo odredište, već putovanje na kojem se porotnici trebaju pridružiti braniocu. Oni moraju razumjeti korak-po-korak u kojem pravcu ide unakrsno ispitivanje. To se zove tempiranje ili komunikacija.

Navešću ovdje jedan primjer. Pretpostavite da je u toku suđenje sa vještakom koji je formirao određene stavove, ali nikad te stavove nije dostavio kolegama iz te oblasti na uvid. Jedan od načina kako razriješiti ovakvu situaciju na suđenju je da se jednostavno postavi sljedeće pitanje:

P. Da li su vaši stavovi ikada bili predmet recenzije vaših kolega?

O. Ne.

Ova razmjena zadire u suštinu stvari. Međutim, ako će porota krenuti na putovanje zajedno sa braniocem i shvatiti poentu, potrebno je postaviti sljedeći niz pitanja na koja će svjedok vjerovatno odgovoriti sa “da”:

P. Čuli ste za recenziju koju su obavile vaše kolege?

P. I kada govorimo o kolegama, mislimo na ljude iz vaše naučne oblasti?

P. Tako da recenzija, zapravo, podrazumijeva podvrgavanje nečijih stavova pregledu koji obavljaju njegove/njene kolege iz iste naučne oblasti?

P. Time se osobi pruža mogućnost da od drugih naučnika dobije dragocjene povratne informacije o tome šta oni misle o vašim stavovima?

P. Na taj način se stiče utisak o tome da li vaše stavove ostali stručnjaci iz te oblasti općenito smatraju podrživim i pouzdanim?

P. Da li to može biti veoma vrijedno u naučnom procesu?

P. Da li jedan oblik takve recenzije uključuje i ustajanje na sastancima i iznošenje vaših stavova kolegama naučnicima?

P. Vi im dopuštate da se upoznaju sa vašim stavovima?

P. I s njima razgovarate o argumentima na kojima temeljite vaše zaključke?

P. To omogućava vašim kolegama da daju komentare o prednostima i manama vaših stavova?

P. Vi radite na ovom predmetu pet godina?

P. Vi ste, u proteklih pet godina, izražavali ove stavove u sudnicama širom zemlje?

P. Da li ste ikad stajali ispred grupe naučnika iz vaše naučne oblasti i njima izložili stavove koje ste upravo izložili poroti tokom direktnog ispitivanja?

P. Da li ste ikada, na bilo kojem naučnom skupu, zatražili povratne informacije od vaših kolega naučnika o tome da li oni misle da ste u pravu ili ne?

P. Da li je objavljivanje članaka još jedan od načina na koji vaše stavove možete podvrgnuti recenziji kolega?


(2007) 6 OKO RRZ 14

P. Kada uglednoj publikaciji dostavite članak, taj članak pregledaju kolege prije njegovog objavljivanja?

P. Pod tim podrazumijevam da urednik publikacije dostavlja članak na uvid različitim naučnicima koji zatim daju svoje komentare?

P. Ako postupi na ovaj način, da li će se urednik osjećati sigurnijim da su stavovi izneseni u članku ispravni, te da su potkrijepljeni dokazima?

P. To, takođe, može biti dragocjen dio naučnog procesa?

P. Da li se na taj način mogu iskorijeniti loše naučne postavke?

P. Da li ste ikada publikaciji dostavili rukopis za objavljivanje u kojem ste iznijeli svoje stavove?

P. Da li ste pripremili rukopis sa stavovima koje ste izložili ovoj poroti?

P. Da li ste ikada na bilo koji način zatražili povratne informacije od publikacije koja je provela recenziju, a u vezi s vašim stavovima u ovom predmetu?

P. Tako da, sjedite danas tu, nakon pet godina učešća u ovom predmetu, nikada niste našli za shodno da pripremite rukopis i dostavite ga publikaciji kako bi vaše kolege naučnici mogli odrediti da li se uopšte radi o nečemu što vrijedi objaviti?

Za ovo putovanje treba vremena. Ipak, time se ne sugeriše da je svakom pitanju potrebno posvetiti jako mnogo vremena. To bi bilo zamorno i porotnicima bi postalo dosadno. Branilac mora izvagati važnost određenog pitanja i procijeniti šta je potrebno da bi se to pitanje efikasno izložilo poroti. Prije svega nemojte žuriti. Omogućite poroti da razumije to pitanje jer pogrešno razumijevanje potpuno obesmišljava ono o čemu ste govorili.

D. Četvrta zapovijed: Navodite svjedoka (s rezervom)

Postavljanje isključivo sugestivnih pitanja je vjerovatno najstarije pravilo unakrsnog ispitivanja. Ovo pravilo je preživjelo zahvaljujući tome što se radi o dobrom pravilu. Sugestivna pitanja su najefikasnija jer u suštini omogućavaju onome ko provodi unakrsno ispitivanje da svjedoči, dok svjedok potvrđuje. Ovom tehnikom se potencira jedan od bitnih elemenata koji se odnosi na dinamiku postupka – kontrola. Postavljanje sugestivnih pitanja omogućuje onome ko vrši unakrsno ispitivanje da bude prodoran, neustrašiv, naoružan znanjem, i informativan. Sugestivna pitanja mogu polučiti dobre rezultate. Tako da, kad vam se dozvoli, navodite, navodite, i opet navodite.

Ipak, postoji jedna rezerva. Nemojte gubiti iz vida da sugestivna pitanja mogu postati zamorna. Niko ne voli čuti niz od sto pitanja koja se sva završavaju sa “da li je to tačno?” Ispitivanje svjedoka u staccato ritmu može ponekad dovesti do toga da se branilac koji vrši unakrsno ispitivanje smatra nametljivim i bešćutnim. Iz tog razloga, prilikom primjene ovog zlatnog pravila imajte takođe na umu nekoliko pravila.

Prvo, naučite kako navoditi svjedoka. Postavljanje pitanje koja počinju sa “zar nije tačno” može podsjetiti porotnike na saslušanje koje provodi FBI prikazano u nekom starom filmu. Branilac mora iznalaziti načine korištenja različitih metoda. Na primjer, u slučaju automobilskog sudara, podnositelj tužbe može pozvati činjeničnog svjedoka da svjedoči o nekoliko ključnih pitanja u njegovu/njenu korist. Ipak, jedna stvar koja ide u prilog tuženom je to da je na semaforu bilo crveno svjetlo. Stoga, prilikom unakrsnog ispitivanja branilac može uraditi sljedeće:

P. Nije li tačno da ste bili u mogućnosti da vidite da li je na semaforu bilo crveno ili zeleno svjetlo?

O. Da.

P. I na semaforu je bilo crveno svjetlo, zar ne?

O. Da.

Posmatrana u izolaciji, ova pitanja bi mogla efikasno razjasniti ovu stvar. Ako se želi postići isti cilj ali na manje posredan način, s tim da se svo vrijeme zadrži pažnja porote, branilac može prilikom unakrsnog ispitivanja uraditi sljedeće:

P. Dok ste vozili pretpostavljam da ste vodili računa o svjetlima na semaforu?

O. Da.

P. Dakle, pretpostavljam da vam je, kao opreznom vozaču, jedna od najvažnijih stvari koje radite ta da gledate da li je na semaforu crveno ili zeleno svjetlo?

O. Da.

P. I dok ste tog petka u poslijepodnevnim časovim, i govorim baš o tom poslijepodnevu, vozili ulicom Grand niste li obraćali pažnju da li je na semaforu ispred vas crveno ili zeleno svjetlo?

O. Da.

15


(2007) 6 OKO WCR

P. I dok ste tog dana vozili ulicom, da li je na semaforu bilo crveno ili zeleno svjetlo?

O. Crveno svjetlo.

P. Da li imate ikakvih sumnji da je na semaforu tog dana bilo crveno svjetlo?

O. Ne.

P. Molim?

O. Ne, nemam nikakvih sumnji.

Sva gorenavedena pitanja su sugestivna pitanja, ali nijedno od tih pitanja nije sadržavalo frazu “da li je to tačno” ili uvod koji je tako uobičajen za branioce “zar nije činjenica...” Prilikom ispitivanja svjedoka koji nemaju iskustvo u svjedočenju, umjereniji i blaži stil postavljanja sugestivnih pitanja je često i najefikasniji.

Drugo upozorenje ili pravilo se odnosi na procjenu situacije kada ne treba postavljati sugestivna pitanja. Ponekad je branilac toliko opsjednut kontrolisanjem svjedoka da svako pitanje postaje sugestivno pitanje. Nema potrebe za tim. Na primjer, prilikom ispitivanja svjedoka koji je stručnjak iz neke oblasti, sugestivna pitanja iz te oblasti su apslutno nepotrebna. Primjeri:

P. Zašto jednostavno ne kažete poroti koliko puta ste se pojavili na sudu u svojstvu svjedoka?

P. Koliko novca ste zaradili prošle godine svjedočeći na poziv advokata podnositelja tužbi širom zemlje?

P. Od hiljada i hiljada medicinskih publikacija koje se objavljuju širom svijeta, recite poroti od koliko tih publikacija ste zatražili da objave stavove koje ste izložili u ovoj sudnici?

P. Koliko vremena je prošlo otkad ste posljednji put pregledali pacijenta?

I tako dalje. Često je nabolje da odgovor dođe od samog svjedoka. Branilac postavlja ova ne-sugestivna pitanja jer zna odgovor, i ako svjedok izbjegava dati odgovor može doći do njegovog izuzeća

5.

Poenta je zapravo da se vještaku nikad ne pruži prilika da elaborira o pitanju od ključne važnosti, a ne da svako pitanje mora biti sugestivno.

U nastojanjima da ispunite ovaj cilj, tražite priliku da iskoristite ne-sugestivna pitanja kako biste razbili monotoniju sugestivnih pitanja koja se stalno ponavljaju.

E. Peta zapovijed: Znaj svoj stil i prilagođavaj ga u skladu sa okolnostima

Sposobni branioci razvijaju svoj stil koji im odgovara. S tim u vezi, korisno je posmatrati druge branioce; dobri branioci su uistinu impresivni. Ipak, bilo bi pogrešno imitirati ih. Odlični branioci se umnogome razlikuju. Neki su duhoviti, dok su neki veoma ozbiljni. Neki govore glasno, neki tiho. Neki se kreću po sudnici, dok se drugi uopšte ne pomjeraju sa mjesta predviđenog za branioce. Svaki branilac se mora ponašati onako kako njemu/njoj odgovara u skladu sa starom poslovicom: Budi iskren prema sebi.

Pored efikasnih pitanja koja se tiču stila, postoje i ona negativna. Korisno je biti agresivan prilikom unakrsnog ispitivanja, ali ne treba pretjerivati. Vaša ljutnja ili gubljenje kontrole ponekad ukazuje na to da je svjedok okrenuo unakrsno ispitivanje u svoju korist. Prepoznajte razliku između nepopustljivog i zlonamjernog, između samopouzdanja i arogancije, te između kontrole i dominiranja. Ako branilac ne bude znao prepoznati razliku, porota će to zasigurno znati.

F. Šesta zapovijed: Znaj kada treba odustati

Svi advokati su se nalazili u situacijama da im u toku unakrsnog ispitivanja postane jasno da je bitka završena – bilo da je sve što se moglo uraditi s određenim svjedokom već urađeno, ili da je malo toga ostalo što se može učiniti. To može biti potvrda pobjede ili priznavanje poraza. Jedna od najtežih stvari za uraditi kada su advokati u pitanju je odustajanje – povlačenje iz žiže zbivanja. Ipak, sposoban advokat će i dalje pomno pratiti kako se odvija unakrsno ispitivanje za vrijeme njegovog trajanja. Prilagođavanje je ključno. Stvari se mogu odvijati bolje od očekivanog, ili se mogu beznadežno pogoršati. Za vrijeme trajanja unakrsnog ispitivanja, ključno je prilagoditi se atmosferi u sudnici. Kako porota gleda na dešavanja u sudnici? Kako sudija reaguje? Čak i najbolje pripremljeni planovi unakrsnog ispitivanja trebaju se mijenjati u zavisnosti od okolnosti, pa čak treba i odustati ako okolnosti to nalažu.

Općenito možete odustati u dvije situacije. Prva je kada je svjedok diskreditovan ili kada je napravio veliki

5Dodatna prednost toga da svjedok sam daje odgovor, umjesto suhoparnog odgovoranja sa “da” ili “ne”, je da se time povećava vjerovatnoća njegovog/njenog izbjegavanja odgovora. Ako je pitanje potkrijepljeno tačnim informacijama i ako svjedok to jednostavno potvrdi, svjedok se u tom slučaju smatra iskrenim, što učvršćuje njegov/njen kredibilitet. Dopuštanje svjedoku da daje opširniji odgovor na pitanja koja mora potvrditi može dovesti do toga da svjedok propusti ili relativizira važnost određenih činjenica. Branilac se tako dovodi u poziciju prepoznavanja nedovršenosti svjedokovog odgovora, što kod porote može stvoriti utisak da svjedok nije pouzdan u prenošenju činjenica. Sve se to mora uzeti u obzir prilikom ispitivanja svjedoka. Postoje određeni svjedoci kojima je potrebno dati malo više prostora prilikom unakrsnog ispitivanja.


(2007) 6 OKO RRZ 16

ustupak. Nije potrebno pretjerivati i porota može zamjeriti braniocu ako nastavi sa napadom na tog svjedoka. Još gore svjedok može da se neočekivano povrati. Drugi put kada možete odustati jeste kada svjedok nanosi štetu predmetu ili braniocu. Općenito, branioci nisu pretjerano skromni, pa se loše nose s porazom. Tendencija je da se nastavite boriti protiv svih nepovoljnih okolnosti. Branilac optuženog bi ipak trebao imati sposobnost da prosudi kada da prizna poraz u odnosu na svjedoka. Povremeno se ovaj ishod može predvidjeti i prije samog suđenja ako reputacija ili sam iskaz svjedoka ukazuje da je u unakrsnom ispitivanju moguće osvojiti samo nekoliko poena. Nažalost, ponekad se ova lekcija nauči u samoj sudnici.

Međutim, ovo ne znači da se advokat treba klatiti za svojim stolom i da se treba zavaliti u stolicu. Sjetite se scene iz filma “Moj rođak Vini,” kada je jedan od branilaca lukavo pokušao da unakrsno ispita svjedoka o njegovom vidu. Budući da u tome nije uspio branilac se vratio za sto samo da bi objavio: “Uh, ovaj je žestok.” Branioci se često koriste iluzijom. Uradite tako da izgleda da taj svjedok može potvrditi tvrdnje u nekom pogledu. Pronađite neki zajednički osnov sa svjedokom tako da svjedok ispitivanje može zaključiti slažući se sa braniocem.

S tim u vezi, zamislite da radite na predmetu u kojem se navodi da je propisani lijek nanio ozljedu podnosiocu tužbe. Visoko kvalifikovani vještak medicinske struke je dao mišljenje da je taj lijek uzrok ozljede podnosioca tužbe i da vještak ne može odstupiti od mišljenja o uzroku ozljede. U okviru onog opsega koji sudija može dozvoliti prilikom unakrsnog ispitivanja pokušajte da usmjerite vještaka na sljedeće opšte elemente:

složićete se da je propisani lijek važan za zdravlje Amerikanaca

svi lijekovi imaju nus pojave

samo zato jer lijek ima nus pojave ne znači da se ne bi trebao prodavati na tržištu

Savezna uprava za hranu i lijekove odmjerava rizike i prednosti svakog propisanog lijeka prilikom odlučivanja da li da se taj lijek pusti u prodaju

Nakon što se lijek pusti u prodaju ljekar takođe odmjerava rizike i prednosti prilikom utvrđivanja da li da taj lijek propiše pacijentu.

propisani lijek koji je sporan u ovom predmetu je i dalje dostupan na tržištu.

Savezna uprava za hranu i lijekove nikada nije naredila povlačenje lijeka iz prodaje

Savezna uprava za hranu i lijekove nikada nije utvrdila da ovaj lijek ne bi trebao biti dostupan pacijentima u Americi

i zaista ljekari u cijeloj zemlji propisuju ovaj lijek onim pacijentima kojima je potreban

Na ovaj način advokat navodi na svoj put teme koje podržavaju tvrdnje odbrane farmaceutskog proizvođača, te omogućava korisnom svjedoku da takve tvrdnje i iznese. Unakrsno ispitivanje će se efektno završiti. Međutim, budite pažljivi u smislu da ne dozvolite korisnom svjedoku da nastavi da šteti predmetu tokom ponovnog ispitivanja protivne strane otvaranjem novih pravaca istrage po unakrsnom ispitivanju.

G. Sedma zapovijed: trebate znati šta ponijeti na podij

Priprema je dobra stvar, pa je veoma korisno izraditi i nacrt za unakrsno ispitivanje. Ipak, u žaru bitke od ključne važnosti jeste da budete organizovani, efikasni i da brzo iznosite tvrdnje. Neki branioci sa sobom na podij nose obilje materijala u svrhu unakrsnog ispitivanja. Neki dolaze naoružani sa pedeset stranica nacrta za unakrsno ispitivanje. Sve to je prihvatljivo ako se možete snaći sa tom količinom materijala. Međutim, bez obzira koliko truda advokat uloži u rad na pripremi unakrsnog ispitivanja, momenat iznenađenja je neizbježan. Advokat će možda htjeti ili morati primijeniti način ispitivanja koji nije naveden u nacrtu. Neočekivano vam za prigovor može zatrebati članak, dokument ili transkript. Sve to vam mora odmah biti na raspolaganju. Nespretnost, šuškanje papirima ili traženje odgovarajućeg dijela u nacrtu dok je u sudnici sablasna tišina ne ostavlja pozitivan utisak.

Za ovaj problem postoje mnoga rješenja, ali najvažnije je ekonomičnost. Organizujte nacrt za unakrsno ispitivanje na način da se lako možete snalaziti, iznoseći one tvrdnje koje su najdjelotvornije u datim trenutku. Ne mora se napisati svako pitanje. Ovo je unakrsno ispitivanje, a ne takmičenje u govorništvu. Porota će moći uočiti razliku. Imajte samopuzdanja da radite na osnovu kraćeg nacrta znajući da se mogu iznijeti i dodatne tvrdnje u svrhu popunjavanja praznine. Ako se očekuje duže unakrsno ispitivanje, podijelite nacrt na posebne cjeline, koristeći registrator i umetke. To će vam omogućiti da se fokusirate na pojedinosti u okviru jedne teme čime ćete rizik da se izgubite svesti na najmanju moguću mjeru.

Za rukovanje materijalom za diskreditovanje je takođe potrebna priprema i organizacija. Opet je ključna ekonomičnost. Upoznajte se sa materijalom tako da vam bude lako dostupan. Kombiniovanje ovih ključnih materijala u jednu cjelinu dokumenata koji će vam “možda” zatrebati će vas omesti da pronađete ono što vam je potrebno u momentu kada vam zatreba. Ključni materijali bi trebali biti međusobno povezani u nacrtu i organizovani u nekoliko omota spisa kako biste do njih mogli brzo doći. Angažovanje asistenta koji unaprijed razmišlja i prati nacrt bi možda bio i najefikasniji način postupanja s ovim materijalom.

17


(2007) 6 OKO WCR

Diskreditovanje putem prethodnog svjedočenja takođe može biti rizično budući da to zahtijeva određeno znanje da prilika za diskreditovanje i postoji. Mora se pronaći materijal za diskreditovanje, te postaviti temelje za njegovo korištenje. Na kraju, materijal za diskreditovanje se mora efikasno koristiti. Najvažnije pravilo u vezi diskreditovanja glasi: štedljivo koristite materijal za diskreditovanje i samo za snažne tvrdnje. Ako na suđenju svjedoči vještak koji kaže da je iskaz dao šezdeset i jedan put, ali je u svom nalazu naveo da nalaz i mišljenje daje šezdeset i drugi put, to predstavlja nepodudarnost koja nije vrijedna napora diskreditacije. Imajući to pravilo u vidu prilikom pripreme za unakrsno ispitivanje bi se trebali fokusirati na ove ustupke koje je napravio svjedok u prethodnim transkriptima koji su od ključne važnosti za taj predmet. Uvrstite ove tvrdnje u nacrt i osigurajte da nacrt slijedi konkretna pitanja koja su postavljena u ranijem transkriptu. Onda označite transkripte kako biste imali lak pristup odjeljku za diskreditovanje. Međutim, to se ne mora odnositi na svaki transkript svjedoka nego samo na one koji će se koristiti. Ista pravila se primjenjuju i na bilo koji drugi materijal za diskreditovanje – bilo da se radi o objavljenim člancima, izjavama na web stranici, dopisima ili izvještajima.

A sada riječ dvije o suđenjima u kojima se dokumenti ne koriste u papirnatom obliku. Većina advokata uzima u obzir trend korištenja materijala u elektronskoj formi i eliminacije papirnatih kopija u sudnici. Ovaj trend će se vjerovatno nastaviti. Sa sudijama koji od strana u postupku traže da koriste elektronske medije u sudnici optuženi u većini slučajeva ne bi više trebali imati bojazni o prezentaciji predmeta u kojima se koristi “visoka tehnologija”. Od svih strana će se tražiti da to i urade. Međutim, korištenje elektronskih medija može biti blagoslov i prokletstvo. Blagoslov je jer omogućava trenutni pristup materijalima koji su potrebni za unakrsno ispitivanje svjedoka. Pritiskom na pravo dugme ili prelaskom štapićem preko pravog barkoda dobivate ono što vam je potrebno. Ali prokletstvo je naučiti koristiti ovu tehnologiju. Moraju se naučiti i za svakog svjedoka pripremiti svi neophodni programi; pravi materijali moraju odmah biti dostupni i svjedoku i poroti. Za ovo je potrebna vježba. Nakon što ste to savladali, prezentacija može biti veoma uvjerljiva, pa čak i zastrašujuća za svjedoka suprotne strane. Pronađite program koji je “najpristupačniji” i naučite ga. Ako je potrebno angažujte vanjske saradnike. Nakon što se upoznaju sa procesom i shvate njegovu korisnost, advokati će težiti ka tome da koriste ovu tehnologiju čak i kada to od njih ne traži sudija koji vodi postupak.

H. Osma zapovijed: trebate znati ko vam je publika

Razmotrite situaciju u kojoj je ispitivač vrlo vješt, svjedok je nadjačan u smislu stručnih tvrdnji, a diskreditovanje je postignuto sa naučnim časopisom. Kako ispitivač bombarduje svjedoka sa stručnim pitanjima cjelokupnom direktnom ispitivanju sa laserskom preciznošću prijeti propast. Problem? Porota nema pojma šta se dogođa. Rezultat ovakve situacije je dobar osnov za žalbu, ali i loš ishod suđenja.

Talentovani branilac je sposoban da stručna svede na jednostavna pitanja bez da izgleda da se superiorno odnosi prema poroti. Ovo je važno u svim fazama postupka, ali je najvažnije u unakrsnom ispitivanju kada branilac pokušava da dovede u pitanje dokaze suprotne strane svjedočenjem svjedoka suprotne strane. Ako porota ne shvata da je suprotna strana nadjačana, onda je to vrijeme protraćeno. Ako se branilac teško snalazi sa stručnim tvrdnjama i dosađuje poroti u predmetu, onda je izgubljeno i vrijeme i suština. Porota će se naljutiti. Postoji nekoliko banalnih istina u zastupanju predmeta, a jedna od njih je: ako je porota ljuta na branioca, predmet je izgubljen.

Efikasni branioci pamte da važna publika sjedi u dijelu za porotu. Porota mora razumjeti predmet. Naročito porotnici moraju shvatiti tvrdnje iznesene tokom unakrsnog ispitivanja. I opet, ovo počinje pripremom. Unaprijed odlučite koje su tvrdnje bitne za postupak i da li se one efikasno mogu iznijeti tokom unakrsnog ispitivanja. Ponekad jednostavno ne vrijedi ulagati vrijeme i energiju ili se pozivati na toleranciju porote da biste iznijeli stručne tvrdnje sa svjedokom suprotne strane. Neke od ovih tvrdnji se mogu odložiti dok vaš svjedok ne dođe da svjedoči.

Ako vrijedi iznositi ovu tvrdnju tokom unakrsnog ispitivanja odlučite kako da je najbolje iznesete. Porota mora shvatiti kontekst iznesene tvrdnje. Izražavajte se jednostavnim riječima i rečenicama i potkrijepite tvrdnje koje je priznao svjedok: “Rekli ste da je u datim okolnostima standardna praksa uraditi rendgenski snimak. Da li je to nešto što ste naučili tokom zdravstvene obuke?”

Pobrinite se da kada svjedok prizna tvrdnju da i porota shvati prednost. Možda to zahtijeva i neki dramski talenat ako je to stil branioca -- promjenu u načinu izražavanja ili kretanja na podiju. Možda branilac nije čuo odgovor ili se plaši da ga porota nije čula, te traži od svjedoka da ga ponovi. Za sve ovo je potreban stil i rasuđivanje. Ali prvenstveno je potrebno poroti ispričati jednostavnu priču.

Još jedan efikasan način da se iznesu tvrdnje jeste da se one istaknu poroti. Neke sudije će braniocu dozvoliti da nabroji ključne ustupke na flip čartu ili na grafoskopu (ali imajte na umu da to neke sudije ne dozvoljavaju). Ovo može biti važan način da porotnici zapamte iznesene tvrdnje. Oni tvrdnje čuju, a onda ih i vide. Ako u bilo koje vrijeme možete vizuelno iznijeti ili zabilježiti tvrdnju, onda tako i uradite. To omogućava braniocu da se vrati na tu vizuelno iznesenu tvrdnju prilikom izlaganja svoje završne riječi i omogućava da se porota duže sjeća unakrsnog ispitivanja. Očevidno dokazno sredstvo ili druga vizuelna pomoć općenito čine unakrsno ispitivanje interesantnijim, a što je unakrsno ispitivanje interesantnije to će mu i porota posvetiti više pažnje.


(2007) 6 OKO RRZ 18

I. Deveta zapovijed: trebate poznavati pravila o dokazima

Veliki dio unakrsnog ispitivanja se odnosi na stil i tehniku, ali je to samo spoljašnjost,. Održavanje predmeta omogućava materijalni sadržaj. Advokat mora uvesti DOKAZE tokom unakrsnog ispitivanja. Prihvatanje dokaza zahtijeva revno poznavanje pravila o dokazima i načina na koji ih argumentovati – i najbolje isplanirano unakrsno ispitivanje će biti neefikasno ako branilac ne može upravljati pravilima o dokazima.

Polazište je poznavanje pravila o dokazima. To se ne odnosi na ponavljanje zabilješki sa pravnog fakulteta o dokazu 101 ili letimično čitanje Wigmorovih PRAVILA DOKAZNOG POSTUPKA. To u stvari znači da se pravila o dokazima moraju ponovo pročitati. To znači da se ponovo moraju pregledati predmeti i članovi. Općenito, advokati koji nisu profesori prava nemaju encikopedijsko sjećanje pravila o dokazima. Ipak se ova pravila moraju ponoviti kako biste ih efikasno mogli argumentovati.

Pored tog opšteg ponovnog upoznavanja, pobrinite se da ste označili ona pravila koja su posebno važna za suđenje. Na različitim suđenjima se pojavljuju i različita pravila. Budite dobro upoznati s onima koja su bitna. Predvidite probleme vezano za autentičnost i prihvatljivost dokumenata koji su vam potrebni za unakrsno ispitivanje. Budite sigurni da ste osmislili argument koji potkrepljuje prihvatljivost dokaza koji su bitni za svaki aspekt unakrsnog ispitivanja. Pripremite sudske dosijee ili prijedloge na početku i ukažite na problematična područja prije unakrsnog ispitivanja. Osigurajte da se unakrsno ispitivanje vodi što je moguće bezbolnije. Sve to vam pojačava šanse da presuda u predmetu bude u vašu korist. Ako ne uspijete, posljedica je dobar osnov za žalbu.

J. Deseta zapovijed: trebate znati ko vam je sudija u predmetu

Nisu sve sudije jednake. Neki poznaju pravila o dokazima, a neki ne. Neki su učtivi i strpljivi, a neki nisu. Neki će nametnuti ograničenja u pogledu unakrsnog ispitivanja, a neki neće. Prije nego počnete zastupati predmet pred sudijom koji vam je nepoznat, raspitajte se o tom sudiji. Još bolje, ako imate vremena, posmatrajte sudiju na suđenju sa porotom. Razgovarajte sa braniocima koji su zastupali predmet pred tim sudijom ili na drugi način prikupite informacije iz svakog mogućeg izvora, tražeći pojedinosti

6. Saznajte na koji način sudija

primjenjuje pravilnik o dokazima, na koji način se mogu koristiti dokumenti tokom unakrsnog ispitivanja, da li postoje vremenska ograničenja kojih se advokat mora pridržavati tokom unakrsnog ispitivanja, da li sudija zahtijeva od svjedoka da odgovori na konkretna pitanja bez pojašnjavanja, na koji način se koriste dokumenti u odnosu na svjedoka i tako dalje. Poznavanje svih ovih nevažnih pojedinosti o konkretnom sudiji će dati sigurnost braniocu omogućavajući mu da se fokusira na materijalna pitanja. Ako unakrsno ispitivanje ometa sudija koji je kritičan u pogledu uočenih prekršaja, onda će i brzina i sadržaj takvog unakrsnog ispitivanja biti ometeni. Za branioce je to lekcija koja se mora naučiti u ranoj fazi suđenja jer je unakrsno ispitivanje jedan od neposrednijih događaja.

Zaključak

Vratimo se na lekciju koju smo naučili na početku: praksa, praksa, praksa. Imajte na umu ovih deset zapovijedi dok one ne postanu vaše drugo ja. Kada budete zadovoljni sa tehnikom unakrsnog ispitivanja, onda će vam biti lakše opustiti se. Branilac će se činiti uvjerljivijim i porota će osjetiti tu uvjerljivost. Takva uvjerljivost će branioca učiniti efikasnjim u svakoj fazi postupka i povećati mu šanse da dobije predmet, a to je na kraju krajeva razlog zbog kojeg se i bavimo ovim poslom.

6Sudije u predmetima sve više stvaraju svoja vlastita pravila ponašanja u sudnici kako bi dopunili opšte odredbe sudskog dostojanstva u određenoj nadležnosti. Neke od ovih odredbi mogu biti štetne, namećući vremenska ograničenja za ispitivanje svjedoka ili na drugi način ograničavajući u sudnici slobodu branioca koji su se navikli na velikodušniji pristup. Neka od ovih pravila mogu uticati na to šta je braniocu dopušteno da poduzima tokom unakrsnog ispitivanja. (autorova biografija)

Timothy A. Pratt je branilac i partner u firmi Shook, Hardy i Bacon, L.L.P., čije je sjedište u Kansas City, Missouri. Doktorirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta Drake gdje je bio glavni urednik Drake Law Review. Nakon sticanja diplome g. Pratt bio je službenik uvaženog Floyd R. Gibson, predsjednika Žalbenog suda Sjedinjenih Američkih Država za osmi okrug. Usavršavajući se za postupanje u predmetima koji se odnose na odgovornost prozvođača za proizvod i predmeta o toksičnosti proizvoda g. Pratt je radio kao domaći i regionalni branilac za nekoliko firmi. Zastupao je predmete na sudu u velikom broju država, a radio je i kao profesor na državnom Institutu za postupanje u predmetima gotovo 20 godina. G. Pratt je član advokatske komore Misurija, Teksasa i Ajove, kao i udruženja advokata i zastupnika firmi.

19


(2007) 6 OKO WCR

Nullum crimen sine lege Zločini protiv čovječnosti prema Krivičnom zakonu BiH, pripremio Kornelis Kasper, pravni savjetnik pri Međunarodnom krivičnom sudu

Uvod

Jedno od pitanja koje je izazvalo polemike vezano za rad Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH) jeste rasprava o retroaktivnoj primjeni Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH) koji je stupio na snagu 2003. godine. Konkretno u predmetima u kojima se postupak vodi pred Vijećem za ratne zločine Suda BiH, a koji se odnose na optužbe za navodne zločine protiv čovječnosti počinjene tokom sukoba u periodu od 1992. do 1995. godine, i Tužilaštvo i odbrana su ostali pri svom različitom shvatanju mjerodavnog prava. Ova rasprava se odnosi na pitanje da li treba primjenjivati novi KZ BiH ili stari KZ Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1977. godine (KZ SFRJ). U svim dosadašnjim predmetima pretresna i žalbena vijeća Suda BiH su stala na stranu Tužilaštva smatrajući da je ispravan zakon koji treba primjenjivati KZ BiH.

Princip zakonitosti

Posljedica ovakve prakse jeste veći broj osuda Suda BiH zbog optužbi za zločine protiv čovječnosti počinjene tokom oružanog sukoba

1. Međutim, u to vrijeme na snazi je bio KZ SFRJ

2. Ovu činjenicu je u svojim brojnim

presudama potvrdio i Sud BiH3, a takođe je priznao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u

nekim od svojih odluka o ustupanju predmeta u nadležnost nacionalnih sudova u skladu sa pravilom 11bis MKSJ Pravilnika o postupku i dokazima

4. Novi Krivični zakon Bosne i Hercegovine nije stupio na snagu do

20035. godine, mnogo vremena nakon navodnog počinjenja ovih zločina.

Međutim, KZ SFRJ ne sadrži odredbe koje inkriminišu zločine protiv čovječnosti. KZ SFRJ u poglavlju 16 navodi odredbe o “krivičnim djelima protiv čovječnosti i međunarodnog prava”, ali ne sadrži član koji inkriminiše zločine protiv čovječnosti kao što je to član 172. sadašnjeg KZ BiH. Stoga prema KZ SFRJ zločini protiv čovječnosti nisu postojali.

I Tužilaštvo i predsjedavajuća vijeća Suda BiH su izbjegli ovu očiglednu nemogućnost da se pojedinci optuže za zločine protiv čovječnosti po Krivičnom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme navodnog počinjenja djela, tako što su pojedince teretili po KZ BiH iz 2003. godine. Ovo je u direktnoj suprotnosti sa jednim od glavnih stubova krivičnog prava: principom zakonitosti “koji je osmišljen da bi zaštitio građane od proizvoljne upotrebe represivnih ovlaštenja države uzimajući u obzir prethodna saznanja o tome koje je to ponašanje tačno zabranjeno”.

6

Naime, princip zakonitosti (prema svojoj latinskoj frazi nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege) znači da se suđenje ili kažnjavanje osobe može provesti samo u skladu sa zakonom koji prethodi datom djelu, a koji definiše zločin i određuje odgovarajuću kaznu

7. Kao što je konstatovao Evropski sud za ljudska prava (ESLJP)

to je iz razloga da bi se osiguralo da “pojedinac iz formulacije relevantne odredbe i ako je potrebno uz pomoć sudskog tuumačenja iste može znati koja će ga činjenje ili nečinjenje učiniti krivično odgovornim”.

8

Princip zakonitosti jeste osnovni dio svih važnijih sporazuma o ljudskim pravima i međunarodnih krivičnih statuta. Član 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP) glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

1Predmet broj: X-KR-05/51 (Dragan Damjanović), X-KR-05/161 (Gojko Janković), X-KR-05/154 (Radisav Ljubinac), X-KRŽ-05/16 (Dragoje Paunović), X-KRŽ-05/49 (Neđo Samardžić), X-KR-05/07 (Marko Samardžija), X-KRŽ-05/04 (Boban Šimšić) i X-KR-05/70 (Radovan Stanković). 2Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, broj 44/76. KZ SFRJ je u Bosni i Hercegovini usvojen uredbom od 22. maja 1992. godine. 3Vidi, na primjer presude u predmetu Neđo Samardžić (predmet broj: X-KR-05/49, 7. april 2006. godine, strana 28) i predmetu Marko Samardžija (predmet broj: X-KR-05/07, 3. novembar 2006. godine, strana 37). 4Tužilac protiv Stankovića, odluka o ustupanju predmeta u skladu s pravilom 11bis, predmet broj: IT-96-23/2-PT, 17. maj 2005. godine, tačka 38. 5Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj: 37/03. 6A. Cassese i drugi, Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda: A komentar, svezak I, Oxford University Press, 2002, strana 734, fusnota 2. 7John R.W.D. Jones i Steven Powles, Međunarodna krivično pravo u praksi, Oxford University Press, 2003, strana 401. 8Achour protiv Francuske, presuda, 29. mart 2006. godine, prijava broj: 67335/01, tačka 41.


(2007) 6 OKO RRZ 20

2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštima pravnim principima priznatim kod civilizovanih naroda.

9

Iako nije izričito sadržan u statutu MKSJ-a, Pretresno vijeće je u predmetu Čelebići priznalo značaj principa zakonitosti konstatujući: “Principi nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege opšte su prihvaćeni u svim velikim sistemima krivičnog prava na svijetu kao osnovni principi krivičnosti”

10 Ovaj princip je naravno uvršten i

u nacionalno zakonodavstvo. Član 3. KZ SFRJ je propisivao da “nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije zakonom bilo određeno kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna”. Trenutno KZ BiH u članu 3. navodi:

1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Još jedan važan aspekt jeste da član 4. stav 1. kako KZ SFRJ tako i KZ BiH navodi da zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela reguliše to krivično djelo. U bivšoj Jugoslaviji, a i sada u Bosni i Hercegovini, krivična odgovornost se u okviru nacionalnog krivičnog prava mogla propisati samo zakonom. Ovo je propisano članom 3. KZ SFRJ u vezi sa članom 181. Ustava SFRJ koji glasi: “Krivična djela i sankcije mogu se propisati samo zakonom.” Ovo se može uporediti sa članom 3. stav 1. KZ BiH u vezi sa članom IV stav 4. tačka a) sadašnjeg Ustava Bosne i Hercegovine koji određuje da je Parlamentarna skupština nadležna za donošenje zakona. Stoga je zakon koji donese Parlament i njegovo uvrštavanje u u krivični zakon jedini način da krivično djelo može i da bi moglo biti određeno prema zakonu Bosne i Hercegovine.

Zločini protiv čovječnosti u međunarodnom običajnom pravu

Sud BiH je u mnogim svojim presudama naglasio da11

su osude za zločine protiv čovječnosti moguće bez obzira koji je zakon na snazi budući da su ovi zločini bili dio međunarodnog običajnog prava tokom sukoba u periodu od 1992. do 1995. godine. U cilju daljeg potvrđivanja ove teorije Sud se poziva na formulaciju kako člana 7. EKLJP tako i člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim o političkim pravima (MPGPP). Oba člana sadrže odredbe koje omogućavaju da se lice proglasi krivim za djela koja su se prema međunarodnom pravu ili opštim principima međunarodnog prava smatrala krivičnim djelima u vrijeme kada su izvršena. Sud se takođe poziva na sudsku praksu MKSJ i MKSR.

U stvari, u prvostepenoj presudi u predmetu Šimšić od 11. jula 2006. godine Sud je konstatovao “da su ove institucije ocijenile da kažnjivost zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava ili jus cogens, pa se čini nespornim da je u 1992. godine zločin protiv čovječnosti bio dio običajnog međunarodnog prava”

12.

Ovdje zaista nije sporno da su zločini protiv čovječnosti bili dio međunarodnog običajnog prava tokom 1990-ih godina. U svom izvještaju Savjetu bezbjednosti o osnivanju MKSJ-a generalni sekretar UN-a je naglasio da smatra da MKSJ treba “primjenjivati samo ona pravila međunarodnog običajnog prava koje su van svake sumnje dio običajnog prava”

13i da “su zločini protiv čovječnosti prvi put priznati u statutu i presudi Nirnberškog

suda kao i zakonu broj 10 Kontrolnog savjeta za Njemačku.” 14

Nadalje, kao što je Pretresno vijeće konstatovalo u svojoj presudi u predmetu Tadić “još od Nirnberškog statuta običajni status zabrane zločina protiv čovječnosti i pripisivanje pojedinačne krivične odgovornosti za njihovo počinjavanje, nisu ozbiljno dovođeni u pitanje.”

15

Primjena međunarodnog običajnog prava u krivičnom pravu BiH

Problem u vezi sa obrazloženjem Suda ne odnosi se toliko na prihvatanje zločina protiv čovječnosti u okviru međunarodnog običajnog prava u vrijeme sukoba u periodu od 1992. do 1995. godine, nego na činjenicu da običajno pravo ne može propisivati krivična djela u skladu sa zakonom BiH, pa stoga ne može ni stvarati individualnu krivičnu odgovornost u skladu sa nacionalnim krivičnim pravom.

9 Slične odredbe se pojavljuju, na primjer u članu 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 22. Statuta Međunarodnog krivičnog suda. 10Tužilac protiv Delalića i drugih, presuda, predmet broj: IT-96-21, 16. novembar 1998. godine, tačka 402. 11Vidi, na primjer presude u predmetu Radovan Stanković (predmet broj: X-KR-05/70, 14. novembar 2006. godine, strana 32, 33) i predmetu Boban Šimšić (predmet broj: X-KR-05/04, 11. juli 2006. godine, tačka 56). 12Predmet broj: X-KR-05/04, 11. juli 2006. godine, tačka 56. 13Izvještaj generalnog sekretara u skladu sa stavom 2. Rezolucije broj 808 Savjeta bezbjednosti, S/25704, 1993, tačka 34. 14Isto, tačka 47. 15Tužilac protiv Tadića, predmet broj: IT-94-1-T, presuda, 7. maj 1997. godine, tačka 623.

21


(2007) 6 OKO WCR

Kao što je već spomenuto krivična djela i prateće kazne u BiH se jedino mogu propisati uvrštavanjem u krivični zakon u skladu sa zakonom koji donese Parlament. Nema pravnog sistema u BiH, bilo krivičnog ili nekog drugog, koji pruža drugačiji način inkriminacije određenog ponašanja. Stoga, Sud BiH nije nadležan za zločine protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena prije 2003. godine kada je usvojen novi KZ BiH koji je uključio odredbe kojima se inkriminišu zločini protiv čovječnosti.

Kao što je navedeno u članu 3. KZ BiH “krivična djela i krivične sankcije se mogu propisati samo zakonom”. Stoga, princip zakonitosti propisuje da se lice ne može osuditi prema pravnom sistemu koji nije važio u vrijeme izvršenja djela. Budući da običajno pravo ne može propisivati krivično djelo po BiH pravu, optužba za zločine protiv čovječnosti je nemoguća. Ovu razliku u inkriminaciji priznalo je Pretresno vijeće u predmetu Čelebići kada je konstatovalo da: “Gorenavedeni principi zakonitosti postoje i priznati su u svim velikim krivičnopravnim sistemima svijeta. Nije sigurno do koje su mjere priznati kao dio međunarodne pravne prakse, odvojeno i bez obzira na nacionalne pravne sisteme. Ovo je od ključne važnosti zbog različitih metoda kriminalizacije ponašanja u nacionalnim i međunarodnim krivičnopravnim sistemima.”

16

Sud se takođe pozvao na odredbe Ustava BiH o direktnoj primjeni EKLJP u BiH i činjenicu da ona ima prioritet nad zakonima BiH.

17 Po mišljenju Suda, ovim bi se stvorila obaveza da BiH krivično goni zločine protiv

čovječnosti u skladu sa EKLJP. U vrijeme sukoba još uvijek je bio na snazi Ustav SFRJ. Član 210. Ustava SFRJ reguliše usvajanje i uvrštavanje međunarodnih sporazuma u nacionalno zakonodavstvo, konstatujući “sudovi primjenjuju samo objavljene međunarodne sporazume”. Međutim ako takvi sporazumi sadrže krivične odredbe onda će se te odredbe još uvijek morati uvrstiti u nacionalno krivično pravo prije nego što se osoba mogne optužiti za ta krivična djela. Nadalje “opšti princip zakonitosti propisuje da obaveze iz sporazuma počinju nakon ratifikacije i da su retroaktivne krivične mjere zabranjene”.

18

A budući da Evropska konvencija u članu 1. zaista zahtijeva od država da osiguraju adekvatnu zaštitu prava koja garantuje EKLJP, to ni u kom slučaju ne stvara obavezu da države članice donesu i primijene krivično zakonodavstvo u vezi sa zločinima protiv čovječnosti.

Stoga činjenica da međunarodno pravo ili običajno međunarodno pravo propisuje da određeno ponašanje predstavlja krivično djelo ne znači da to povlači krivičnu odgovornost pojedinca u skladu sa nacionalnim pravom: “Odluka da je data norma obavezujuća za državu – kao međunarodno običajno ili međunarodno ugovorno pravo – ne povlači za sobom da njena povreda može dovesti do krivične odgovornosti pojedinca koji je izvršio to djelo, a kamoli da može imati uticaja prema međunarodnom običajnom pravu”.

19

Dalji argumenti protiv direktne primjene (običajnog) međunarodnog prava u domaćem krivičnom postupku ako takva praksa nije predviđena nacionalnim pravom se mogu pronaći u većem broju drugih predmeta.

U predmetu protiv Latifa Gashija i drugih na Kosovu, niži sud je osudio četiri optužena, direktno zasnivajući svoju osudu na običajnom međunarodnom pravu. Međutim, na Kosovu u vrijeme izvršenja navodnih djela još uvijek je bio na snazi Ustav SFRJ. Odlučujući po žalbi Vrhovni sud je utvrdio da nisu doneseni zakoni koji direktno uvrštavaju međunarodno običajno u nacionalno krivično pravo. Shodno tome, Vrhovni sud je utvrdio da je došlo do povrede člana 365. stav 4. Zakona o krivičnom postupku.

20 Konkretno, Vrhovni sud je

konstatovao da je “pozivanjem na “običajno međunarodno pravo” ili ”na opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava” u prvostepenoj presudi u ovom predmetu došlo do povrede člana 365. stav 4. ZKP-a”. Ovi koncepti ne spadaju u mjerila iz člana 181. i 210. Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, pa stoga se na njih pogrešno u prvostepenoj presudi oslanjalo”.

21

Isto tako, Okružni sud u Hagu u Nizozemskoj je odbio da primijeni međunarodno običajno pravo u predmetu mučenja počinjenog u Afganistanu, a umjesto toga je primijenio nizozemsko krivično pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme

22. Sud je takođe ukazao na činjenicu da budući da je Zakon o provođenju Konvencije o

mučenju23

stupio na snagu tek 20. januara 1989. godine, čime su odredbe iz Konvencije stupio na snagu tek

16Tužilac protiv Delalića i drugih, predmet broj: IT-96-21, presuda, 16. novembar 1998. godine, tačka 403. 17Predmet Boban Šimšić broj: X-KR-05/04, presuda, 11. juli 2006. godine, tačka 54. 18Pita Schimmelpennick van der Oije i Steven Freeland, Univerzalna nadležnost u Nizozemskoj – pravi pristup ali pogrešan predmet? Bouterse i ‘decembarska ubistva’, u [2001] australijskom časopisu o ljudskim pravima 20. Vidi takođe član 28. Bečke konvencije o međunarodnom ugovornom pravu, 1969. 19Tužilac protiv Vasiljevića, predmet broj: IT-98-32-T, presuda, 29. novembar 2002. godine, fusnota 545. 20Član 365. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Jugoslavije (ZKP) se navodi kao razlog za povredu krivičnog prava, pa stoga predestavlja i osnov za žalbu: “ako je na krivično djelo koje je predmet optužbe primjenjen zakon koji se nije mogao primijeniti”. 21Predmet broj: AP-KZ 139/2004, Latif Gashi i drugi, Vrhovni sud Kosova, 21. juli 2005. godine, strana 8. 22Predmet broj: 09/751004-04, Okružni sud u Hagu, Nizozemska. 23Prevedeno sa: Uitvoeringswet Folteringverdrag van 20 januari 1989.


(2007) 6 OKO RRZ 22

20. januara 1989. godine, čime su odredbe iz Konvencije o mučenju uvrštene u nizozemski krivični zakon, onda prema nizozemskom zakonu djela mučenja koja su počinjena prije tog datuma nisu predstavljala krivična djela.

Nadalje, u predmetu Tužilac protiv Bagaragaza pred Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu (u daljem tekstu MKSR), Pretresno vijeće je odbilo prijedlog Tužilaštva da se predmet ustupi Norveškoj. Kako se pokazalo, Norveška u svom nacionalnom krivičnom pravu nije imala nikakve odredbe protiv genocida za koji se optuženi teretio. Tužilaštvo je tvrdilo da bi onda Norveška mogla optuženog teretiti u skladu sa principom univerzalne nadležnosti. Međutim vijeće je bilo mišljenja da bi za postojanje pravilnog pravnog okvira norveški sudovi morali imati ratione materiae, personae, loci i temporis nadležnost i da bi univerzalna nadležnost pokrila ratione personae, ali ne i materiae nadležnost.

24

Vijeće je stoga zaključilo da je “očigledno da Kraljevina Norveška nema ratione materiae nadležnost nad zločinima iz potvrđene optužnice”

25, te je odbilo ustupanje predmeta.

Član 4 a) KZ BiH

Članom 4a) Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH26

, izvršene su izmjene i dopune KZ BiH kako bi se uključile posebne odredbe koje se bave vremenskim ograničenjima u vezi sa primjenjivošću, odnosno problemom retroaktivne primjene zakona. Novi član 4a) glasi: “Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim principima međunarodnog prava.” Ova odredba daje Tužilaštvu mogućnost da pojedince tereti za krivična djela koja nacionalno krivično pravo ne sadrži, ali koja predstavljaju krivična djela u skladu sa “opštim principima međunarodnog prava”. I Tužilaštvo i predsjedavajuća vijeća Suda BiH su uveliko pribjegli korištenju ove odredbe

27.

Član 4a) KZ BiH je zapravo identičan odredbama člana 7. stav 2. EKLJP i člana 15. stav 2. MPGPP. Sud BiH izvodi ovlaštenje za ove “opšte principe međunarodnog prava” ne samo iz inkriminacije zločina protiv čovječnosti u skladu sa običajnim međunarodnim pravom nego i iz uvrštavanja “principa međunarodnog prava” u rezoluciju broj 95 (1) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija i izvještaj Komisije za međunarodno pravo iz 1950

28.Nadalje Sud BiH se poziva na “principe međunarodnog prava priznate u statutu Nirnberškog suda i u

presudi Suda” koje je Komisija za međunarodno pravo usvojila 1950. godine.29

Ova dva principa glase “svaka osoba koja počini djelo koje je predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu odgovorna je prema tome i podliježe kažnjavanju” i “da činjenica da domaći zakon ne predviđa kaznu za djelo koje je kažnjivo po međunarodnom pravu ne oslobađa osobu koja je počinila to djelo odgovornosti prema međunarodnom pravu”.

30

Na osnovu ovih uticajnih izvora Sud BiH je u predmetu Boban Šimšić zaključio da se zato krivično djelo zločina protiv čovječnosti može podvesti pod “opšte principe međunarodnog prava” iz člana 4a) KZ BiH, neovisno od toga da li bi oni bili mjerodavni prema običajnom međunarodnom pravu ili “principima međunarodnog prava”.

31

Retroaktivna primjena člana 4a) KZ BiH

Međutim, primjena člana 4a) KZ BiH nije lišena problema. Prije svega, član 4a) se ne može primijeniti retroaktivno pošto bi se tim prekršio princip nullum crimen sine lege.

Na primjer, kada se Vlada Mađarske našla u situaciji da zbog zastare nije mogla krivično goniti osobe koje su uživale zaštitu u komunističkom režimu, pokušali su da izbjegnu zastaru navodeći da se neće primijeniti na djela koja nisu krivično gonjena u prijašnjem režimu. Ustavni sud Mađarske je ovo odbio smatrajući “da se osnovne garancije vladavine zakona ne mogu poništiti pozivanjem na istorijske situacije i pravdu kao uslov postojanja pravne države. Pravna država se ne može stvarati podrivanjem vladavine prava. Pravna izvjesnost zasnovana na formalnim i objektivnim principima je važnija od djelimične i subjektivne pravde”.

32

24Tužilac protiv Bagaragaza, predmet broj: ICTR-2005-86-R11bis, odluka o zahtjevu Tužilaštva za prosljeđivanje predmeta Kraljevini Norveškoj, 19. maj 2006. godine, tačka 13. 25Isto, tačka 16. 26Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 61/04. 27Vidi inter alia predmet Maktouf (predmet broj: KPŽ-32/05, drugostepena presuda, 4. april 2006. godine) i predmet Dragoje Paunović (predmet broj: X-KRŽ-05/16, drugostepena presuda, 27. oktobar 2006. godine). 28Predmet Boban Šimšić, broj: X-KR-05/04, presuda, 11. juli 2006. godine, tačka 56. 29Isto, tačka 57. 30Principi međunarodnog prava priznati u statutu Nirnberškog suda i presudi Suda, Komisija za međunarodno pravo, 1950. 31Vidi gore navedeno, fusnota 28, tačka 58. 32Martin Krygier, Vladavina prava: vodič za zlostavljače, u [2007] Univerzitet u Novom Južnom Velsu, Pravni fakultet, istraživanje, serija 4 (19. januar 2007. godine), fusnota 57. pozivanje na predmet broj: 11/1992, 5. mart 1992. godine, Ustavni sud Mađarske.

23


(2007) 6 OKO WCR

Nadalje, nema naznaka da se član 4a) KZ BiH uopšte trebao primijeniti na djela koja su se dogodila prije nego što je on i donesen. Sigurno je da fraza “u vrijeme kada je počinjeno” ne treba da znači da se djelo može počiniti u bilo koje vrijeme, stvarajući tako mehanizam za retroaktivnu primjenu člana 4a). To znači da od momenta kada je ovaj zakon stupio na snagu, djela se takođe smatraju krivičnim u skladu sa “opštim principima međunarodnog prava (ili nacionalnog prava, pretpostavljajući da su ispoštovane potrebne procedure za usvajanje u zbriku zakona).

Još jedan problem jeste, kao što je gore navedeno, da je jedini način da Sud BiH bude nadležan za krivična djela jeste ako je krivična odgovornost stvorena zakonom koji donosi Parlament i naknadno uvrštena u krivični zakon. Ovo nije slučaj sa “opštim principima međunarodnog prava“ (ili običajnog prava u odnosu na to). ESLJP je u predmetu Kokkinakis ustanovio da princip nullum crimen, nulla poena sine lege obuhvata pojam da se krivično djelo i kazna mogu propisati samo zakonom i da se krivično pravo ne smije široko tumačiti na štetu optuženog

33. Drugim riječima, “suština ovog prava (odnosno člana 7. stav 1. EKLJP) jeste da svakom

krivičnom odredbom treba prvo definisati djelo, a tek onda propisati kazna, pa se zato osoba ne mora osuditi uz primjenu “opštih principa” koji još uvijek nisu uvršteni u nacionalno pravo ove zemlje”.

34

Pored toga, upućivanje na “opšte principe” u članovima i odredbama koje Suda BiH često citira (odnosno član 7. stav 2. EKLJP, član 15. stav 2. MPGPP i član 4a) KZ BiH) nije uvijek od koristi. Kao što Cassese objašnjava prilikom ukazivanja na član 15. stav 2. MPGPP; ovakvi zakonski principi ne sadrže bilo kakvu konkretnu zabranu zločina koji se mogu pronaći samo u međunarodnom običajnom pravu.

35

Štaviše, pozivanje Suda na principe priznate od strane Međunarodnog vojnog suda u Nirnbergu (u daljem tekst MVS) i u presudama Suda bi trebalo voditi istom zaključku. Ovi principi su uspostavljeni kako bi MVS vodio sudske postupke nakon Drugog svjetskog rata. Oni ne regulišu uvrštavanje krivične odgovornosti i kazne za određena djela u okviru nacionalnog prava određenih zemalja. U stvari, stav 103. Komentara principa se odnosi na suđenje glavnim ratnim zločincima pred Međunarodnim vojnim sudom, konstatujući “da je sama suština Statuta u tome da pojedinci imaju međunarodne dužnosti koje prevazilaze nacionalne obaveze poslušnosti nametnute od strane određene države”.

36 Stoga se konkretno poziva na statut MVS,a ni u kom

slučaju na njegovu automatsku primjenu u nacionalnom krivičnom pravu.

U predmetu Šimšić Sud BiH takođe ukazuje na predmet Kolk i Kislyiy protiv Estonije pred ESLJP 37

Sud citira ovaj predmet kako bi ukazao na postojanje i kažnjivost zločina protiv čovječnosti kao krivičnog djela i njegovo tumačenje i primjenu pred nacionalnim sudovima. Međutim, ovdje je situacija potpuno drugačija jer suprotno krivičnom pravu BiH nacionalno krivično pravo Estonije u stvari sadrži odredbe kojima se međunarodno pravo direktno uvrštava u nacionalno zakonodavstvo

38. To je iz razloga što je ESLJP zaključio da “Sud nema razloga

da dovede u pitanje tumačenje estonskih sudova i primjenu nacionalnog prava koja je izvršena u svjetlu relevantog međunarodnog prava”.

39Još jedan predmet koji Sud često koristi da utvrdi polaznu pretpostavku za

primjenu “opštih principa” jeste predmet Naletilić protiv Hrvatske.40

U ovoj presudi Sud BiH nalazi potvrdu da “bi opšti principi međunarodnog prava” kao što su pomenuti u članu 7. stav 2. EKLJP imali prioritet nad upotrebom člana 7. stav 1. EKLJP u slučaju primjene člana 4a) KZ BiH o osudama za zločine protiv čovječnosti. Međutim, ESLJP je u svojoj odluci konstatovao da: “čak i da pretpostavimo da se član 7. Konvencije primijeni na ovaj predmet, konkretna odredba koja bi se na ovo mogla primijeniti bi bio stav 2. prije nego stav 1. člana 7. Konvencije”.

41 Iz tog razloga ESLJP ni na koji način nije dao definitivan odgovor u vezi sa

primjenom “opštih principa međunarodnog prava” u nacionalnom krivičnom pravu. U stvari Sud je iznio samo hipotetički prijedlog u smislu šta bi se tvrdilo u slučaju kada bi se član 7. primijenio na konkretni predmet.

I na kraju, očigledno je da princip zakonitosti zahtijeva da ni zločin ni kazna ne mogu postojati ako nisu propisani zakonom. Takođe je utvrđeno da je KZ SFRJ bio na snazi tokom sukoba od 1992. do 1995. godine. Budući da ovaj Krivični zakon nije sadržavao odredbe koje su inkriminisale zločine protiv čovječnosti, onda se po tom zakonu ne mogu procesuirati ovi zločini.

Svaki pokušaj krivičnog gonjenja ovih zločina po KZ BiH iz 2003. godine mora biti neuspješan budući da bi to dovelo do retroaktivne primjene krivičnog prava. Krivično gonjenje zločina protiv čovječnosti na osnovu običajnog međunarodnog prava ili “opštih principa međunarodnog prava” bi bilo moguće jedino ako bi međunarodne odredbe bile adekvatno uvrštene u nacionalno krivično zakonodavstvo, što se u Bosni i Hercegovini još uvijek nije dogodilo. 33Kokkinakis protiv Grčke, presuda, 25. maj 1993. godine, prijava broj: 14307/88, tačka 52.

34N. Jayawickrama, Sudska primjena ljudskih prava; nacionalna, regionalna i međunarodna sudska praksa, Cambridge University Press, 2002, tačka 590.

35A. Cassese, Međunarodno krivično pravo, Oxford University Press, 2003, tačka 149, fusnota 27.

36Principi međunarodnog prava priznati u statutu Nirnberškog suda i presudi Suda sa komentarima, Komisija za međunarodno pravo, 1950, tačka 103.

37Predmet Boban Šimšić, broj: X-KR-05/04, presuda, 11. juli 2006. godine, tačka 58.

38Kolk i Kislyiy protiv Estonije, Odluka o prihvatljivosti, 17. januar 2006. godine, prijava broj: 23052/04 i 24018/04, strana 3-5.

39Isto, strana 10.

40Vidi, na primjer: Neđo Samardžić, predmet broj: X-KR-05/49, 7. april 2006. godine, tačka 29.

41Naletilić protiv Hrvatske, Odluka o prihvatljivosti, 4. maj 2000. godine, prijava broj: 51891/99, strana 4.


(2007) 6 OKO RRZ 24

1. Značajna zbivanja

A. Zločini protiv čovječnosti

1. ’Rasprostranjeni ili sistematski napad na civilno stanovništvo’ od strane naoružane pobunjeničke grupe

Dana 30. novembra 2005. godine, Pretresno vijeće II1 Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

(MKSJ) donijelo je oslobađajuću presudu protiv Fatmira Limaja, istaknutog političara iz reda kosovskih Albanaca i bivšeg komandanta Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), i Isaka Musliua. Trećeoptuženi, Hajrudin Bala, proglašen je krivim za mučenje, okrutno postupanje i ubistvo i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina

2.

Vijeće je odbacilo sve tačke u kojima se na teret stavlja zločin protiv čovječnosti u kojem je ’rasprostranjeni ili sistematski napad na civilno stanovništvo’ njegov neophodni sastavni dio, na temelju toga da, zaključujući prema izvedenom dokaznom materijalu, u relevantno vrijeme nije postojao napad od strane OVK

3 usmjeren

protiv ’civilnog stanovništva’ niti ’rasprostranjeni’ napad4. Vijeće je konstatovalo da se rasprostranjeni i

sistematski napad normalno stavlja na teret kad se napad izvodi po naređenju države5. OVK je, međutim, bila

gerilska sila koja je bila angažovana u ograničenoj borbi protiv nadmoćnijih, konvencionalnih oružanih snaga, i nije pokušavala da ima za cilj civilno stanovništvo kao takvo

6.

2. Vrste krivične odgovornosti

A. Direktna krivična odgovornost

1. Udruženi zločinački poduhvat nije dokazan

U predmetu Limaj, Pretresno vijeće II MKSJ je utvrdilo da optužba nije uspjela da utvrdi postojanje navodnog udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je navodni cilj bio ’usmjeren na srpske civile i Albance smatrane kolaboracionistima u svrhu zastrašivanja, zatvaranja, nasilja i ubistva’

7. Pretresno vijeće je utvrdilo da postoji

odsustvo dokaza koji bi pokazali da je grupa pojedinaca, čiji bi se identitet mogao utvrditi barem navođenjem njih kao grupe, pomagala u ostvarenju zajedničkog plana, te nedostatak dokaza u pogledu opsega takvog plana, i zaključilo da glavni elementi udruženog zločinačkog poduhvata nisu utvrđeni

8.

Aktuelna zbivanja na ad hoc međunarodnim krivičnim

sudovima* Pripremili Daryl A. Mundis, viši zastupnik optužbe Tužilaštva MKSJ i Fergal Gaynor, zastupnik optužbe Tužilaštva MKSJ

*Ovaj članak sumira važnija dešavanja na ad hoc Međunarodnim krivičnim sudovima u periodu od 1. jula do 31. decembra 2005. godine. Napomena: Imena sudija koja se pominju u ovom članku direktno su preuzeta iz dokumenata kako su arhivirani. Stoga, mogu se primijetiti varijacije u pisanju punih imena sudija. Stavovi koji su izneseni ovdje su isključivo lični stavovi autora, i ne označavaju obavezno stavove Međunarodnih sudova ili uopšteno Ujedinjenih nacija. 1 Sudije Kevin Parker, predsjedavajući, Krister Thelin i Christine Van Den Wyngaert. 2 Presuda, Limaj i dr. (IT 03-66-T), Pretresno vijeće, 30. novembar 2005. god. (u daljem tekstu: Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Limaj). Ova trojica su se teretili da su učestvovali u ubistvu, mučenju i zlostavljanju zarobljenika u zarobljeničkom logoru OVK-a u Lapušniku na Kosovu, a Limaj i Bala su dodatno optuženi da su učestvovali u ubistvu 10 albanskih zarobljenika iz logora u obližnjim planinama. Druga dopunjena optužnica, Limaj i dr. (IT-03-66-PT), 6. novembra 2003. godine. Pretresno vijeće je utvrdilo da je OVK uistinu držala zarobljenički logor na poljoprivrednom gazdinstvu u Lapušniku, i da su u junu i julu 1998. godine u logoru bili zatvoreni većinom civilni zarobljenici albanske i srpske nacionalnosti. Većina zarobljenika je bila podvrgnuta okrutnom postupanju, a četvoro je mučeno. Pretresno vijeće je dodatno utvrdilo da su vojnici OVK-a ubili tri lica u logoru, i odveli još devet zarobljenika iz logora na obližnju planinu Beriša gdje su zarobljenici ustrijeljeni i ubijeni. Pogledajte i ’Identifikacija optuženog’ u Poglavlju 5.C. infra. 3 OVK (Ushtria Çlirimtare e Kosovës na albanskom) su zvanične vlasti zabranile i funkcionisala je ilegalno. Njene aktivnosti su imale za cilj pripremu stanovnika Kosova za oslobodilački rat, mobilizaciju stanovništva, te odgovaranje oružanom akcijom na nasilje srpskih vlasti. Srpske vlasti i neki posmatrači su je smatrali terorističkom organizacijom, dok je za sljedbenike OVK predstavljala gerilski oslobodilački pokret koji je bio usmjeren protiv srpske policije i vojske na Kosovu. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Limaj, supra nota 2, § 44-45. 4 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Limaj, supra nota 2, § 228. 5 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Limaj, supra nota 2, §§ 195 i 228. ’Budući na poziciji organizovane vlasti na datoj teritoriji, spremna da mobiliše i usmjeri vojnu i civilnu vlast, suverena Država po svojoj prirodi posjeduje atribute koji joj dozvoljavaju da se organizuje i sprovede napad na civilno stanovništvo. Države su te koje mogu najlakše i najefikasnije angažovati resurse u cilju pokretanja napada na civilno stanovništvo ’rasprostranjenih’ razmjera, ili na ’sistematski’ način. Za razliku od toga, činjenično stanje pred Vijećem podrazumijeva navode za počinjenje napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva koje je počinio ne-državni faktor sa ekstremno ograničenim resursima, osobljem i organizacijom’. Ibid. § 191. 6 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Limaj, supra note 2, §§ 195, 210, 211. 7 Ibid., § 669. Pogledati i Drugu izmijenjenu optužnicu, Limaj i dr. (IT-03-66-PT), 6. novembar 2003. godine, § 7. 8 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Limaj, supra note 2, § 669.

25


(2007) 6 OKO WCR

2. Udruženi zločinački poduhvat 3 – Mens Rea

Žalbeno vijeće9 je potvrdilo 13-godišnju kaznu koja je izrečena bivšem političkom vođi bosanskih Hrvata, (kao

u originalu - prim. prev. ) Milanu Babiću10

. Babić se izjasnio da je kriv za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu koje je uključivalo ubijanje stotina civila ne-srpske nacionalnosti

11. On je osporio

tvrdnju Pretresnog vijeća I MKSJ, a to je da njegova krivica nije umanjena činjenicom da on kao namjeru nije imao počinjenje tih ubistava, nego je samo bio svjestan da se ubistva čine kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Žalbeno vijeće je odbacilo ovo osporavanje

12. Vijeće smatra:

Pod trećim, ’produženim’ krakom teorije o udruženom zločinačkom poduhvatu koji je konstatovala sudska praksa Međunarodnog suda, kritično pitanje u pogledu mens rea podnosioca žalbe jeste da li je on imao namjeru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu, a ne da li je konkretno smjerao da počini sekundarne zločine, jer sve dok su se sekundarni zločini mogli predvidjeti i podnosilac žalbe voljno preuzeo rizik da će oni biti počinjeni, on je posjedovao legalno neophodan ’umišljaj’ u pogledu tih zločina

13.

Žalbeno vijeće je primilo k znanju da je Babić priznao da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu sa namjerom da vrši diskriminaciju po osnovu političkog, rasnog ili religioznog opredjeljenja; da su zločini, uključujući ubistvo, bili predvidiv rezultat udruženog zločinačkog poduhvata; i da je on bio svjestan da su ubistva, u stvari, bila počinjena

14. Žalbeno vijeće je utvrdilo da je, pod ovim okolnostima, Pretresno vijeće bilo u

pravu što je tvrdilo da Babićeva krivica nije bila umanjena činjenicom da on kao namjeru nije imao počinjenje ubistava kao takvih, nego je samo bio svjestan da su ubistva bila počinjena kao dio udruženog zločinačkog poduhvata

15.

3. Pomaganje i podržavanje u izvršenju krivičnog djela

Žalbeno vijeće16

je potvrdilo 7-godišnju kaznu izrečenu Miodragu Jokiću, komandantu ratne mornarice koji se izjasnio krivim za djela po Članu 7(1) (pomaganje i podržavanje u izvršenju krivičnog djela) i Članu 7(3) Statuta MKSJ (MKSJSt.) počinjena u toku samo jednog dana (6. decembra 1991. godine) za vrijeme granatiranja Starog grada u Dubrovniku. Jokić je iznio argumente da je Pretresno vijeće pogrešno okarakterisalo njegovo izvjesno ponašanje koje je prethodilo 6. decembru 1991. godine kao ’pomaganje i podržavanje u izvršenju krivičnog djela’

17. Optužba se složila da je napravljena greška. Žalbeno vijeće je, međutim, utvrdilo da je

Pretresno vijeće navodilo Jokićevo prijašnje ponašanje u cilju ’davanja konteksta za zločine od 6. decembra. Taj kontekst je bio relevantan za pitanje o tome da li je svijest podnosioca žalbe o protivpravnom granatiranju Starog grada u Dubrovniku od ranih sati u jutro 6. decembra 1991. godine bila dovoljna da se konstatuje neophodni uslov mens rea koji bi potkrijepio osuđujuću presudu za pomaganje i podržavanje u izvršenju krivičnog djela.

18’ Žalbeno vijeće je izjavilo da je zadovoljno što Pretresno vijeće prilikom donošenja presude

nije napravilo grešku ’pukim pozivanjem’ na događaje prije 6. decembra 1991. godine19

.

9 Sudije Florence Ndepele Mwachande Mumba, predsjedavajući, Fausto Pocar, Mohamed Shahabuddeen, Mehmet Güney i Wolfgang Schomburg. 10 Babić je ranije bio vođa Republike Srpske Krajine, područja sa većinskim srpskim stanovništvom, koje je pokušalo da se odvoji od Hrvatske nakon što je Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1991. godine. Babić je potvrdio da je učestvovao – kao saizvršilac – u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio trajno prisilno ukljanjanje većeg dijela hrvatskog i ostalog ne-srpskog stanovništva sa približno jedne trećine teritorije Hrvatske, kako bi se to područje pretvorilo u državu sa dominantno srpskim stanovništvom, uz počinjenje zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Odluka o žalbi na presudu, Babić (IT-03-72-A), Žalbeno vijeće, 18. juli 2005. godine (u daljem tekstu: Presuda o žalbi u predmetu Babić), § 2. Babić je počinio samoubistvo u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu 5. marta 2006. godine. 11 Presuda o žalbi u predmetu Babić, supra note 10, § 3. Njegova kazna zatvora od 13 godina je premašila preporuku optužbe od 11 godina: pogledati 2 Bilten međunarodnog krivičnog pravosuđa (JICJ) (2004) 1163-1187, na stanici 1180. 12 Presuda o žalbi u predmetu Babić, supra nota 10, § 28. 13 Ibid., § 27. 14 Ibid., § 28. 15 Ibid., § 28. 16 Sudija Inés Mónica Weinberg de Roca, predsjedavajući, Mohamed Shahabuddeen, Florence Ndepele Mwachande Mumba, Mehmet Güney i Wolfgang Schomburg 17 U ključnom spornom pasusu, Pretresno vijeće navodi: ’Prema riječima optužbe, izostanak odgovarajuće disciplinske mjere Miodraga Jokića da kazni izvršioce sličnih napada pod njegovim zapovjedništvom koji su se desili 23 i 24. oktobra, a zatim 9. novembra 1991. godine, je imalo direktan uticaj na komandnu atmosferu, a stoga i počinjenje krivičnih djela 6. decembra 1991. godine. Ponašanje Miodraga Jokića je dijelom, tačnije, izvjesno činjenje i nečinjenje koje je prethodilo granatiranju 6. decembra 1991. godine od strane JNA, u posebnim okolnostima slučaja, ispravno kvalifikovano kao pomaganje i podržavanje, s obzirom da je imalo značajan efekat na počinjenje krivičnih djela’. Presuda o kazni u predmetu Jokić (IT-01-42/1-S), 18. mart 2004. godine, § 57-58. Sažetak ove presude je objavljen u 2 JCIJ (2004) 879-909 na stranicama 884-885 i 899. 18 Odluka o žalbi na presudu, Jokić (IT-01-42/1-A), Žalbeno vijeće, 30. avgust 2005. godine (u daljem tekstu: Odluka o žalbi u predmetu Miodrag Jokić) § 15. Žalbeno vijeće je dodalo, pomalo zagonetno: ’Žalbeno vijeće neće razmatrati da li je tačna kvalifikacija ’pomaganje i podržavanje’, pošto je ovo usaglašeno između strana u postupku i prihvaćeno od strane Pretresnog vijeća, a i s obzirom da u interesu pravde intervencija nije neophodna. Ovo ne utiče na diskreciono pravo koje je generalno povjereno Žalbenom vijeću da ispravi pravnu grešku ukoliko je to u interesu pravde.’ Ibid., § 16 i fusnota 55. Žalbeno vijeće je primijetilo da je predmet žalbe bila izrečena kazna, a ne sama osuđujuća presuda. Ibid., § 20. Pogledati Poglavlje 4.J. infra. 19 Odluka o žalbi u predmetu Miodrag Jokić, supra note 18, § 19.


(2007) 6 OKO RRZ 26

B. Odgovornost nadređenog

Dana 16. novembra 2005. godine, Pretresno vijeće MKSJ20

je izreklo oslobađajuću presudu Seferu Haliloviću, bivšem generalu i vrhovnom komandantu Armije Bosne i Hercegovine (’ABiH’), za jednu jedinu tačku optužnice za koju se teretio: ubistvo po Članu 3 i 7(3) MKSJSt

21. Slučaj se odnosio na ubistva počinjena u

Grabovici i Uzdolu tokom vojnih operacije koje je izvela ABiH, a Pretresno vijeće je posvetilo više od 100 stranica svoje presude opisivanju tih ubistava

22. Usprkos zaključcima koje je konstatovala optužba da su

većinu ubistava koja se navode u optužnici počinili vojnici ABiH, Pretresno vijeće je zaključilo da optužba nije uspjela da dokaže da su optuženi imali efektivnu kontrolu nad snagama koje su počinile te zločine

23.

Prilikom donošenja ovih zaključaka, Pretresno vijeće je utvrdilo da optužba nije uspjela da dokaže da je Sefer Halilović bio imenovan za komandanta ’Operacije Neretva’ kao što se navodi u optužnici

24. Pretresno vijeće je

utvrdilo da je Sefer Halilović bio vođa inspekcijskog tima i da mu nisu bila povjerena komandna ovlaštenja25

. Njegove dužnosti su bile ograničene na funkciju koordinisanja i praćenja u zoni odgovornosti 4. i 6. korpusa ABiH, korpusa koji su izveli vojne operacije na područjima na kojima su bili smješteni Grabovica i Uzdol

26.

3. Prava optuženog

A. Pravo na pravično suđenje

Pogledajte ’Ograničenja o dužini slučaja odbrane’ u Poglavlju 4.G. infra.

B. Pravo protiv samo-optuživanja

Pogledajte ’Prihvatljivost izjave optuženog na suđenju’ u Poglavlju 5.A. i ’Posljedica izbora optuženog da ne svjedoči’ u Poglavlju 5.B. infra.

C. Povlastice pritvorenika na komunikaciju u pretpretresnoj fazi

Dana 23. juna 2005. godine, ukinute su povlastice pritvoreniku Vojislavu Šešelju na komunikaciju u pretpretresnoj fazi, nakon što je Šešelj objelodanio ime zaštićenog lica u telefonskom razgovoru. Transkript telefonskog razgovora je dodatno ukazao na mogućnost da je Šešelj ’pokušao da utiče na pomenuto lice, ili na drugi način ohrabri dozvoljavanje takvog uticanja“

27.

D. Privremeno puštanje na slobodu

1. Raniji visoki položaj optuženog

Lica koja ulažu zahtjev za privremeno puštanje na slobodu obično obezbjeđuju garanciju države u koju traže da budu pušteni, a u kojoj se, između ostalog, država obavezuje da će nadgledati optuženog dok je na slobodi i da će ga ponovo uhapsiti ako bi pobjegao. Razlog za zabrinutost koji postoji kod takvih garancija je da li optuženi, s obzirom na raniji visoki položaj, možda ima informacije koje bi predstavljale razlog koji bi odvratio državu od izvršenja takve garancije. Da bi potkrijepio svoj zahtjev za privremeno puštanje na slobodu u Srbiju, Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova u ratnoj Vladi bosanskih Srba, obezbijedio je garancije od Srbije i Crne Gore i od Republike Srbije. Pretresno vijeće II MKSJ-a navelo je da mu nije potrebno da uzme u obzir raniji visok položaj koji je optuženi imao u Republici bosanskih Srba, jer prije toga nije imalo informacije koje bi ukazivale na to da je optuženi zauzimao bilo kakav položaj u Srbiji

28. Žalbeno vijeće

29 je ustanovilo da ovo

20 Sudije Liu Daqun, predsjedavajući, Florence Ndepele Mwachande Mumbai Amin el Mahdi. U toku suđenja i pod pristankom optuženog u skladu sa Pravilom 15bis Pravilnika o postupku i dokazima (RPE) MKSJ, Sudija Mumba je imenovan kao član Pretresnog vijeća 31. maja 2005. godine kao zamjena za sudiju György Szénási, koji je prethodnog dana dao ostavku zbog zdravstvenih problema. Halilović, Presuda (IT-01-48-T), 16. novembar 2005. godine (u daljem tekstu: Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Halilović), Aneks 2, na 301, § 24. 21 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Halilović, supra note 20, § 753. Optužba je najavila žalbu protiv ove oslobađajuće presude. 22 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Halilović, supra note 20, § na 140-242 23 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Halilović, supra note 20, § 747 (o Grabovici); § 751 (o Uzdolu). Ovo je bila prva presuda MKSJ u kojoj je navodna krivična odgovornost optuženog zasnovana na terećenju za djela samo po Članu 7(3) MKSJSt. 24 Zapravo, Pretresno vijeće čak nije bilo ni uvjereno da su vojne operacije bile izvedene pod nazivom ’Operacija Neretva’ kao što je navela optužba. Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Halilović, supra note 20, § 737. 25 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Halilović, supra note 20, § 752. 26 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Halilović, supra note 20, § 735-742. 27 Obavijest Zamjenika sekretara Pretresnom vijeću u vezi sa optuženim Vojislavom Šešeljom, Šešelj (IT-03-67-PT), 23. juni 2005. godine (prvobitno povjerljiv dokument) 28 Odluka o zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu Miće Stanišića, Stanišić (IT-04-79-PT), Pretresno vijeće II, 19. juli 2005. 29 Sudije Fausto Pocar (predsjedavajući), Mohamed Shahabuddeen, Florence Mumba, Mehmet Güney i Wolfgang Schomburg.

27


(2007) 6 OKO WCR

predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava: osnovno pitanje ne predstavlja to da li je optuženi zauzimao položaj u istoj vladi koja obezbjeđuje garanciju. Pravo pitanje je zapravo, šta bi se desilo ako bi nadležni organi bili obavezni prema svojoj garanciji da uhapse optuženog u svjetlu njegovog ranijeg položaja, bez obzira na to gdje je taj položaj zauzimao. ,,Stoga, Pretresno vijeće treba jednostavno da razmotri da li dokazi upućuju na to da optuženi, s obzirom na svoj raniji visoki položaj, možda ima informacije koje bi predstavljale razlog koji bi odvratio državne organe, koji u ime optuženog pružaju garanciju, od izvršenja te garancije.''

30

1. novembra 2005. godine, Žalbeno vijeće31

poništilo je odluku o puštanju na slobodu Nebojše Pavkovića, bivšeg komandanta jugoslovenske Treće armije

32. Žalbeno vijeće je ustanovilo da je Pretresno vijeće III MKSJ-

a napravilo grešku jer nije uzelo u obzir da je optuženi zauzimao visok položaj u Jugoslovenskoj vojsci i vratilo odluku Pretresnom vijeću radi razmatranja ovog faktora

33.

2. Izjave koje je optuženi dao prije transfera

U predmetu Pavković, Žalbeno vijeće je ustanovilo da je Pretresno vijeće pogriješilo jer nije uzelo u obzir izjave koje je u javnosti navodno dao optuženi prije transfera u tom smislu da se nikada neće predati Tribunalu. Žalbeno vijeće je ustanovilo da su ove izjave izuzetno važne za procjenu okolnosti u kojima se optuženi predao, te da činjenica da Pretresno vijeće nije razmotrilo da li je optuženi zaista dao te navodne izjave, i ako jeste, da li bi ovo bacilo sumnju na njegovu pouzdanost u smislu vraćanja na suđenje ukoliko bude pušten, zaslužuje odbijanje i vraćanje

34.

3. Da li će optuženi predstavljati opasnost za druge

Podnosilac zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu obavezan je u skladu sa Pravilom 65 Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a (PPD MKSJ) da uvjeri Vijeće da, ukoliko bude pušten, neće predstavljati opasnost za žrtve, svjedoke ili druga lica. U predmetu Pavković Tužilaštvo je navelo da je prije transfera u Međunarodni sud, optuženi bio umiješan u pokušaj ubistva Vuka Draškovića

35 i da je javno prijetio svakom licu

koje bi ga predalo Tribunalu. Žalbeno vijeće je bilo mišljenja da u svijetlu ovih navoda, nije opravdano da Pretresno vijeće zaključi da ne postoji ,,ništa što bi ukazalo'' na to da bi optuženi predstavljao opasnost po druge ukoliko bude pušten, bez navođenja razloga za takav zaključak

36.

4. Značaj postupka iz Pravila 11bis

U predmetu Mejakić i ostali, Žalbeno vijeće37

odbacilo je žalbu Dušana Fuštara na odluku Pretresnog vijeća III MKSJ-a da odbije njegovo privremeno puštanje na slobodu u Bosnu

38. Fuštar se ranije usprotivio zahtjevu

Tužilaštva da njegov predmet proslijedi u Bosnu u skladu sa Pravilom 11bis PPD MKSJ-a. Pretresno vijeće je smatralo da postojanje postupka iz Pravila 11bis i činjenica da se optuženi usprotivio prosljeđivanju iz Pravila 11bis daju optuženom veći podsticaj da se ne vrati na suđenje. Žalbeno vijeće je bilo mišljenja da ovo predstavlja opravdan zaključak i da on spada u slobode odlučivanja Pretresnog vijeća

39.

30 Odluka po interlokutornoj žalbi Tužilaštva na privremeno puštanje na slobodu Miće Stanišića, Stnišić (IT-04-79-AR65.1), Žalbeno vijeće, 17. oktobar 2005, §19. Žalbeno vijeće je bilo mišljenja da ova pogrešna primjena materijalnog prava nije uticala na odluku da se optuženi privremeno pusti na slobodu jer, inter alia, Tužilaštvo nije uspjelo da potkrijepi svoje tvrdnje prema kojima se trebao dati značaj ranijem položaju optuženog u Republici Srpskoj u okolnostima ovog predmeta. Ibid., §20. 31 Sudije Theodor Meron (predsjedavajući), Mohamed Shahabuddeen, Florence Mumba, Andresia Vaz i Wolfgang Schomburg. 32 Odluka po interlokutornoj žalbi na odluku Pretresnog vijeća o privremenom puštanju na slobodu Nebojše Pavkovića, Žalbeno vijeće, Milutinović i ostali (IT-05-87-AR65.1). Žalbeno vijeće, 1. novembar 2005. (u daljem tekstu: odluka o privremenom puštanju na slobodu u predmetu Pavković). 33 Odluka o privremenom puštanju na slobodu u predmetu Pavković, supra nota 44, §8. 34 Ibid., §9. 35 Vuk Drašković bio je istaknuta ličnost opozicije u Srbiji devedesetih godina. Trenutno je ministar inostranih poslova Srbije i Crne Gore i član ex officio Savjeta ministara Srbije i Crne Gore, koje je pružilo garanciju za Pavkovićev zahtjev za privremeno puštanje na slobodu. 36 Odluka o privremenom puštanju na slobodu u predmetu Pavković, supra nota 44, §10. Žalbeno vijeće je takođe smatralo proprio motu da je Pretresno vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo jer nije navelo da li je Holandiji dalo priliku da se izjasni, kao što nalaže Pravilo 65(B). (Ibid., §12). U svojoj odluci koja je u skladu sa uputstvima Žalbenog vijeća, Pretresno vijeće je objasnilo da je primjenilo proceduralni princip omnia praesumuntur rite et solemniter esse acta donec probetur in contrarium. Druga odluka o privremenom puštanju na slobodu Nebojše Pavkovića. Pavković (IT-05-87-PT), Pretresno vijeće, 18. novembar 2005. §14. 37 Sudije Fausto Pocar (predsjedavajući), Mohamed Shahabuddeen, Andresia Viaz, Theodor Meron i Wolfgang Schomburg. 38 Odluka po zahtjevu Dušana Fuštara za podnošenjem interlokutorne žalbe i ubrzani žalbeni postupak-, Mejakić i ostali, IT-02-65-AR65.2, Žalbeno vijeće, 16. decembar 2005. Fuštar je uložio zahtjev za privremeno puštanje na slobodu da bi prisustvovao službi koja se davala povodom 40 dana od smrti njegove pokojne punice. 39 Ibid., §9


(2007) 6 OKO RRZ 28

5. Privremeno puštanje na slobodu osuđenika

Žalbeno vijeće40

odbacilo je zahtijev za privremeno puštanje na slobodu koji je uložio Stanislav Galić, a koji je 2003. godina osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina i čija je žalba protiv presude i zatvorske kazne u postupku. Žalbeno vijeće se nije složilo sa Galićevom tvrdnjom da je njegov položaj sličan položaju optuženog prije suđenja. Ono je napomenulo da je za razliku od optuženog koji čeka suđenje Galić osuđen za teške zločine koji se moraju uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja da li bi se pojavio na žalbenom pretresu ako bude pušten. Vijeće je takođe podsjetilo da što je teža zatvorska kazna, to je veći podsticaj da se pobjegne, a godine zatvorske kazne koje Galiću preostaju da odsluži predstavljaju jak podsticaj za bijeg. Takođe je napomenulo da se ishod žalbe ne može predvidjeti – dok s jedne strane postoji mogućnost smanjenja zatvorske kazne, jednako je tačno da može doći i do povećanja.

41

Žalbeno vijeće42

je privremeno na slobodu pustilo Pavla Strugara – čija je žalba na presudu i zatvorsku kaznu takođe u postupku – na četiri mjeseca da bi mu omogućilo operaciju kuka u Crnoj Gori i dalji oporavak u Crnoj Gori

43. Žalbeno vijeće je napomenulo da je potreba da Strugar dobije protezu cijelog kuka neosporna i da je

njegov zahtjev za privremenim puštanjem na slobodu nesmetan44

.

6. Politički angažman lica koje je privremeno pušteno na slobodu

6. juna 2005. godine, Pretresno vijeće II MKSJ-a naložilo je privremeno puštanje na slobodu, na Kosovo, Ramuša Haradinaja, bivšeg predsjednika vlade Kosova, pod određenim uslovima prema kojima mu je ograničeno kretanje na Kosovu i strogo ograničeno učešće u političkim aktivnostima

45. 12. oktobra 2005.

nakon zahtjeva odbrane da se ublaže nametnuta ograničenja, Pretresno vijeće je, većinom, naložilo da se Haradinaj može pojavljivati u javnosti i angažovati u javnim političkim aktivnostima ,,u mjeri u kojoj Privremena uprava Misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK)

46 smatra da bi bila značajna za pozitivan razvoj političke i

bezbjednosne situacije na Kosovu.''47

Pretresno vijeće je takođe većinom zatražilo od UNMIK-a da preuzme odgovornost da, od slučaja do slučaja, odobri ili odbije Haradinajeve političke aktivnosti, te da takve aktivnosti uključi u dvonedeljne izvještaje koji se podnose Pretresnom vijeću. Pretresno vijeće se u velikoj mjeri oslanjalo na ocjenu UNMIK-a da će Haradinajevo učešće u javnim političkim aktivnostima ,,najvjerovatnije, na konstruktivan način doprinijeti pozitivnom razvoju političke i bezbjednosne situacije na Kosovu''

48. U izdvojenom mišljenju, predsjedavajući

sudija Carmel Agius se složio da bi zbog stava koji je zauzeo UNMIK, trebala postojati neka vrsta ograničene i kontrolisane mogućnosti da Haradinaj učestvuje u javnim političkim aktivnostima i pregovorima. Međutim, sudija Agius je izrazio snažno neslaganje sa odlukom Pretresnog vijeća da UNMIK-u dodijeli odgovornosti i kontrolu koje se, prema mišljenju sudije Agiusa, odnose isključivo na Pretresno vijeće i Međunarodni sud

49.

Sudija Agius je prije bio pobornik pristupa od-slučaja-do-slučaja, prema kome je Pretresno vijeće moglo donijeti odluku o svakom zahtjevu za učešće u političkim aktivnostima nakon ocjene stava UNMIK-a i izjašnjavanja Tužilaštva. Nakon podnošenja žalbe Tužilaštva, Žalbeno vijeće je odgodilo odluku Pretresnog vijeća da ublaži uslove privremenog puštanja na slobodu

50.

40 Sudije Theodor Meron (predsjedavajući), Fausto Pocar, Mohamed Shahabuddeen, Florence Ndepele Mwachande Mumba i Wolfgang Schomburg. 41 Odluka o drugom zahtjevu odbrane za privremeno puštanje sa slobode Stanislava Galića, Galić (IT-98-29-A), Žalbeno vijeće, 31. oktobar 2005, §16. Žalbeno vijeće nije ubijedila ni Galićeva smjela tvrdnja da s obzirom da je osuđen, on ima poseban interes da prisustvuje žalbenom pretresu kako bi dokazao da nije kriv. Ibid. 42 Sudije Fausto Pocar (predsjedavajući), Mehmet Güney, Andresia Vaz, Theodor Meron, Wolfgang Schomburg. 43 Odluka o zahtjevu odbrane: zahtjev odbrane za privremeno puštanje na slobodu radi obezbjeđivanja medicinske pomoći u Republici Crnoj Gori, Strugar (IT-01-42-A), Žalbeno vijeće, 16. decembar 2005. 44 Ibid. 45 Odluka o zahtjevu Ramuša Haradinaja za privremeno puštanje na slobodu, Haradinaj (IT-04-84-PT), Pretresno vijeće, 6. juni 2005. 46 UNMIK je uspostavljen u skladu sa Rezolucijom Savjeta bezbjednosti 1244 10. juna 1999, kojom je Savjet bezbjednosti ovlastio generalnog sekretara UN da na Kosovu uspostavi prelaznu civilnu upravu. 47 Odluka o podnesku odbrane u ime Ramuša Haradinaja kojim se traži ponovna ocjena uslova privremenog puštanja na slobodu koje je odobreno 6. juna 2005. Haradinaj, (IT-04-84-PT), 12. oktobar 2005 48 Ibid., pod 1. 49 Sudija Agius je naveo da je odluka Pretresnog vijeća ,,da dodijeli UNMIK-u značajna inherentna ovlaštenja i odgovornosti Vijeća bez presedana i , prema mom mišljenju, jednaka je pogrešnom i opasnom odricanju svojih odgovornost od strane Pretresnog vijeća da stalno nadgleda i kontroliše sva pitanja koja se odnose na slobodu rada i kretanja optuženog''. Izdvojeno mišljenje sudije Agiusa koje je priloženo uz odluku o podnesku odbrane u ime Ramuša Haradinaja kojim se traži ponovna ocjena uslova privremenog puštanja na slobodu koje je odobreno 6. juna 2005, Haradinaj (IT-04-84-PT), 12. oktobar 2005, §1. 50 Odlaganje ,,Odluke o podnesku odbrane Ramuša Haradinaja kojim se traži ponovna ocjena uslova privremenog puštanja na slobodu koje je odobreno 6. juna 2005.'', Žalbeno vijeće (sudije Fausto Pocar (predsjedavajući), Mohamed Shahabuddeen, Mehmet Güney, Theodor Meron i Wolfgang Schomburg). Haradinaj (IT-04-84-AR65.1), 16. decembar 2005.

29


(2007) 6 OKO WCR

7. Zahtjev za kućni pritvor u skladu sa Pravilom 64 PPD MKSJ-a

Predsjednik MKSJ-a Pocar odbacio je zahtjev, koji je u skladu sa odredbom koja se malo koristi, Pravilom 64 PPD MKSJ-a

51, podnio pritvorenik u pretpretresnom postupku Paško Ljubičić, da bude zadržan u kućnom

pritvoru u stanu svoje žene u Bosni. Predsjednik Pocar je zaključio da u skladu sa Pravilom, ukoliko će optuženi biti smješten u objektima koji ne pripadaju Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija, tada taj drugi objekat mora biti onaj koji obezbijedi zemlja-domaćin ili zemlja u kojoj optuženi traži da bude pritvoren. Predsjednik je utvrdio da optuženi nije uspio da ustanovi da su vlasti Bosne i Hercegovine obezbijedile objekat, a Pravilo 64 PPD MKSJ-a ne dozvoljava optuženom da bude pritvoren u privatnim stabenim jedinicama koje on sam navede

52.

4. Proceduralna kretanja

A. Prosljeđivanje predmeta u skladu sa Pravilom 11bis

Vidjeti raspravu o ,,Strategijama završavanja' u Odjeljku 6.A., infra.

B. Ispitivanje svjedoka Tužilaštva od strane odbrane

20. septembra 2005, Pretresno vijeće III MKSR-a53

u predmetu Karemera i ostali, odobrilo je zahtjev odbrane da se sastane sa tri svjedoka koji su navedeni kao svjedoci optužbe u drugim postupcima, ali koji nisu svjedočili. Tužilaštvo je tvrdilo da ako ijedan od svjedoka pristane da se sastane sa odbranom, imalo je pravo da bude prisutno tokom tih ispitivanja. Pretresno vijeće je napomenulo da postojeće zaštitne mjere nalažu da odbrana kontaktira optužbu prije dogovaranja takvih ispitivanja, ali je odbacilo tvrdnju da optužba ima pravo da bude prisutna. Ono je dozvolilo odbrani da se sastane sa svjedocima bez prisustva predstvnika optužbe

54.

C. Unakrsno ispitivanje

U predmetu Krajšnik, Pretresno vijeće pozabavilo se situacijom u kojoj je advokat odbrane tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka stalno iznosio tvrdnje da je svjedok kriminalac

55. Tužilaštvo je tvrdilo da su navodi bez

osnova, a odbrana je kasnije povukla najkonkretniji navod o protivzakonitom postupanju. U pisanoj odluci o ovom pitanju, Vijeće je navelo da tokom unakrsnog ispitivanja, jedna od strana ima pravo da svjedoku postavlja direktna pitanja da bi testirala njegovu pouzdanost i kredibilitet, čak iako bi ovo moglo biti neugodno iskustvo za svjedoka. Pretresno vijeće je napomenulo da u skladu sa najvažnijim uslovom koji se odnosi na relevatnost, PPD MKSJ-a ne ograničava pitanja koja bi se mogla pokrenuti tokom unakrsnog ispitivanja, a koja su usmjerena samo na kredibilitet svjedoka

56. Zaista, Pravilo 90(H)(ii) PPD MKSJ-a nameće na jednu od

strana obavezu da tokom unakrsnog ispitivanja svjedoku izloži prirodu predmeta koja je u kontradikciji sa svjedočenjem svjedoka. Ovo takođe može uključiti ocjenu te strane koja se odnosi na karakter svjedoka

57.

Međutim, unakrsno ispitivanje nije neograničeno i mora se voditi u okviru razumnih ograničenja58

. Jedno takvo ograničenje je to da svjedok ne treba da bude podvrgnut neprimjerenim ili nepravičnim pitanjima

59. Kada jedna

od strana želi da suoči svjedoka sa onim što efektivno čini navode da je svjedok bio uključen u ozbiljno protivzakonito postupanje, ta strana mora da ima osnovanu sumnju da to učini u vrijeme kada se navodi iznose

60. Pojam ,,osnovana sumnja'' ne nalaže da strana u svom posjedu ima nepobitne dokaze o zlodjelu;

međutim, on nalaže nešto više od običnog predosjećaja, aluzije ili nepotkrijepljenih glasina61

. Jak jezik može biti prihvatljiv u unakrsnom ispitivanju kada strana ima čvrstu osnovu za iznošenje tvrdnji da je svjedok uključen u kriminalne aktivnosti. Međutim, što je slabija osnova za iznošenje tvrdnje, to je potrebno više opreza od strane advokata koji vrši unakrsno ispitivanje

62. Vijeće je navelo da neće dozvoliti pitanja koja predstavljaju

nepotreban napad na svjedoka, kao što su nepotkrijepljene tvrdnje o kriminalnom ponašanju u pogledu

51 Pravilom 64 Međunarodnog suda propisano je da ,,Poslije dovođenja u sjedište Međunarodnog suda, optuženi će biti zadržan u pritvoru u objektima koje će obezbijediti zemlja-domaćin ili neka druga zemlja. U izuzetnim okolnostima, optuženi može biti zadržan u objektima i izvan zemlje-domaćina. Predsjednik Suda može na zahtjev jedne od strana zatražiti promjenu uslova pritvora za optuženog.'' Ljubičić je ranije bezuspješno podnio dva zahtjeva za privremeno puštanje na slobodu. 52 Odluka o zahtjevu za promjenu uslova pritvora, Predsjednik, Ljubičić (IT-00-41-PT), 18. avgust 2005 53 Sudija Dennis C.M. Byron (predsjedavajući), Emile Francis Short i Gberdao Gustave Kam. 54 Odluka o pisanom zahtjevu odbrane da ispituje svjedoke Tužilaštva, Karemera, Ngirumpatse i Nzirorera (ICTR-98-44-T), Pretresno vijeće, 20. septembar 2005. pod 4. 55 Odluka o unakrsnom ispitivanju Milorada Davidovića, Krajišnik (IT-00-39-T), Pretresno vijeće, 15. decembar 2005. (u daljem tesktu: Odluka o unakrsnom ispitivanju u predmetu Krajišnik). Odluka je uslijedila nakon izvjesnog broja podnesaka odbrane i Tužilaštva o ispravnosti iznošenja tvrdnji o protivzakonitom postupanju svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja. 56 Odluka o unakrsnom ispitivanju u predmetu Krajišnik, supra nota 80 §9. 57-60 Ibid. 61 Vijeće je navelo predmet Sjedinjene Države vs. Zaccaria 240 F.3d 75 (1.Cir. 2001) (SAD), u kojem je zaključeno da nedovoljna dokazna osnova za tvrdnju o protivzakonitom postupanju koja je iznesena tokom unakrsnog ispitivanja predstavlja legitiman razlog da se ograniči unakrsno ispitivanje. Vijeće se takođe pozvalo na Profesionalni kodeks Advokatske komore Engleske i Velsa, § 708 (j). 62 Odluka o unakrsnom ispitivanju u predmetu Krajišnik, supra nota 80 §9. 63 Ibid. §10.


(2007) 6 OKO RRZ 30

svjedoka63

. Vijeće je dodalo da njegova odluka ni na koji način ne ograničava mogućnost odbrane da uvede materijal čiji je cilj da utiče na percepciju Vijeća u pogledu svjedokovog kredibiliteta i pouzdanosti

64.

D. Ograničenja u pogledu dužine trajanja izvođenja dokaza odbrane

1. Ograničenja u pogledu broja svjedoka

Da bi se obezbijedilo da Pretresno vijeće može primijeniti svoja ovlaštenja tokom faze postupka koji se odnosi na odbranu, Pravilo 73ter(C) i (E) PPD MKSJ-a dozvoljava Pretresnom vijeću da, nakon što je saslušalo odbranu, ,,odredi broj svjedoka koje odbrana može pozvati'' i da ,,odredi vrijeme koje će odbrana imati na raspolaganju za izvođenje dokaza''

65. U predmetu Orić, nakon odluke Pretresnog vijeća u skladu sa Pravilom

98bis, odbrana je navela da će pozvati 73 svjedoka i procijenila da će joj biti potrebno otprilike 249 sati za izvođenje dokaza

66. Pretresno vijeće u predmetu Orić

67 oslonilo se na Pravilo 73ter prilikom odbacivanja ovog

predloženog okvira, odlučivši da se određenim ,,dijelovima dokaznog materijala'' ,,dovoljno bavilo tokom izvođenja dokaza Tužilaštva na način i u onoj mjeri u kojoj prema mišljenju Pretresnog vijeća nisu potrebni drugi dokazi od strane odbrane''

68. Pretresno vijeće je zaključilo da bi odbrana u predmetu Orić trebala

podnijeti novi spisak sa ne više od 30 svjedoka.

Žalbeno vijeće69

je po žalbi odbacilo odluku, smatrajući da:

Osim ako Pretresno vijeće ne odluči u njegovu korist po tim tačkama i donese formalnu oslobađajuću presudu u skladu sa Pravilom 98 bis, jednostavno se ni na koji način ne može opravdati to da se Orić ograniči u smislu predstavljanja informacija, a u pogledu najmanje:

64 Ibid, §13. 65Ova pravila odgovaraju Pravilu 73bis (B) PPD MKSJ-a, koje posebno Pretresnom vijeću daju isto ovlaštenje u pogledu broja svjedoka Tužilaštva i vremena koje Tužilaštvo ima na raspologanju za izvođenje dokaza. 66 Interlokutorna odluka o dužini trajanja izvođenja dokaza odbrane, Orić (IT-03-68-AR73.2), 20. juli 2005. (u daljem tekstu: interlokutorna žalba u predmetu Orić), § 3. Tužilaštvo je pozvalo 50 svjedoka i iskoristilo otprilike 260 sati vremena Suda. 67 Sudije Carmel Agius (predsjedavajući), Hans Henrik Brydensholt i Albin Esser. 68 Odluka o prvom i drugom podnesku odbrane u skladu sa nalogom o rasporedu, Orić (IT-03-68-T), 4. juli 2005, pod 3, navedena u interlokutornoj žalbi u predmetu Orić, supra nota 104, §4. Naročito značajno je to da je Pretresno vijeće odlučilo da se dijelovima, navedenim u nastavku, dovoljno bavilo:

Istorijski i politički kontekst koji je doveo do oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini u aprilu 1992;

Veliki broj napada snaga bosanskih Srba na sela bosanskih Muslimana na geografskom području

obuhvaćenom otpužnicom, uključujući i bezobzirno razaranje i pljačku sela i zaselaka bosanskih Muslimana, te postavljanje mina od strane snaga bosanskih Srba u i oko razorenih sela i zaselaka bosanskih Muslimana;

Ubijanje i nehumano postupanje bosanskih Srba ili snaga bosanskih Srba prema bosanskim Muslimanima,

kako prema civilima tako i prema licima koja nisu bili civili;

Politika ,,etničkog čišćenja'' koju su imale političke i vojne vlasti bosanskih Srba prije, za vrijeme i nakon zločina

za koja se tereti u optužnici, u i oko Srebrenice;

Pozitivno postupanje bosanskih Muslimana prema Srbina – kako civilima tako i licima koja nisu bila civili,

taocima ili ranjenima, u bolnicama bosanskih Muslimana – osim u pogledu lica koja su identifikovana u tačkama 1 i 2 optužnice;

Situacija u Srebrenici tokom perioda koji je od značaja za optužnicu, naime, zauzimanje položaja od strane

snaga bosanskih Srba u i oko Srebrenice, te izolacija Srebrenice od ostatka Bosne i Hercegovine dok je bila pod stalnom opsadom i izložena vazdušnom i artiljerijskom bombardovanju;

Priliv izbjeglica u Srebrenicu i kritični uslovi pod kojima je stanovništvo Srebrenice moralo da živi tokom perioda

koji je od značaja za optužnicu, što uključuje nedostatak hrane i sanitetsko-medicinskih sredstava, pitanja u pogledu higijene, bezbjednosna pitanja, sporadične prekide električne energije i telekomunikacija;

Genocid počinjen protiv bosanskih Muslimana u Srebrenici 1995;

Vojna nadmoć bosanskih Srba u vrijeme koje je od značaja za optužnicu, naime, to da su bosanski Srbi bili

vojno bolje opremljeni od bosanskih Muslimana i da su, pored toga, bosanski Srbi imali korist od podrške bivše JNA i iz Srbije;

Bosanski vojni kapaciteti u Srebrenici u velikoj mjeri su zavisili od oružja koje se moglo zaplijeniti od snaga

bosanskih Srba; i

Hitna potreba bosanskih Muslimana da napadaju sela i zaseoke navedene u optužnici da bi pokušali

obezbijediti hranu, lijekove i oružje radi preživljavanja muslimanskog stanovništva u Srebrenici. 69 Sudije Theodor Meron (predsjedavajući), Fausto Pocar, Mohamed Shahabuddeen, Mehmet Güney i Wolfgang Schomburg.

31


(2007) 6 OKO WCR

Vojne situacije, široko shvaćene, na cijelom području Srebrenice, uključujući i raspoređivanje snaga bosanskih Srba, opreme i artiljerije; izolacije snaga bosanskih Muslimana; i navodne vojne nadmoći bosanskih Srba u vrijeme koje je od značaja za optužnicu;

Navodno očajne situacije bosanskog muslimanskog stanovništva na tom području;

Navodnog oslanjanja bosanskih Muslimana na oružje koje se moglo zaplijeniti od snaga bosanskih Srba;

Bilo kojih činjenica koje bi mogle da bace ne beznačajnu sumnju na kredibilitet svjedoka Tužilaštva.

70

Žalbeno vijeće je naglasilo da optuženi nema ,,slobodu da iznosi nepotrebno ponavljajuće ili beznačajne dokaze samo zato što se za njih može tvrditi da se uklapaju u ove kategorije''

71. Štaviše, optuženi ne mora

nužno imati pravo na isto vrijeme ili isti broj svjedoka kao optužba, jer optužba ima teret dokazivanja. Umjesto toga, ,,princip osnovne proporcionalnosti je taj koji prije nego strogi princip matematičke jednakosti, generalno određuje odnos između vremena i svjedoka koji su dodjeljeni dvjema stranama.''

72

2. Postupanje u iznošenju dokaza odbrane Miloševića

12. decembra 2005. Pretresno vijeće III MKSJ-a73

u predmetu Milošević donijelo je odluku kojom se reguliše preostali dio izvođenja dokaza odbrane

74. Vijeće je napomenulo da suđenje traje već gotovo četiri godine i

navelo da je njegova osnovna obaveza da suđenje dovede do pravičnog i ekspeditivnog završetka75

. Ono je odlučilo da odobri Miloševićev zahtjev za period odmora iz zdravstvenih razloga, ali da odbije zahtjev koji je podnio za produženje vremena koje mu je dodijeljeno za zaključivanjeizvođenja svoje odbrane

76. Vijeće je

takođe odlučilo da ne razdvoji optužnicu za Kosovo od druge dvije optužnice u predmetu Milošević (za Bosnu i Hrvatsku), što je bio prijedlog koji je naišao na puno suprotstavljanje kako optužbe, tako i samog optuženog

77.

E. Zahtjev strane za dodatnim izvođenjem dokaza

1.’Dužna revnost’ za prikupljanje ’dodatnih’ dokaza

U slučaju Milošević, Pretresno vijeće III MKSJ-a odbilo je zahtjev optužbe za dodatnim izvođenjem dokaza koje je imalo za cilj uvođenje daljih dokaza

78. Pretresno vijeće je konstatovalo da postoje dvije odvojene

okolnosti u kojima optužba može da traži da uvede dalje dokaze nakon završetka njenog glavnog izvođenja dokaza

79: može tražiti da uvede dokaz da bi pobila argumente odbrane

80, i može tražiti da uvede

novopribavljene (ili ’dodatne’) dokaze81

. Primjenjuju se dva različita pravna standarda, a faktori koji odlučuju o tome da li je odgovarajući standard zadovoljen jesu vrijeme zahtjeva i bitan sadržaj dokaza.

70 Interlokutorna žalba u predmetu Orić, supra nota 104, §6. 71 Interlokutorna žalba u predmetu Orić, supra nota 104, §6. 72 Interlokutorna žalba u predmetu Orić, supra nota 104, §7. Pitanje je predato Pretresnom vijeću radi daljeg postupka i Žalbeno vijeće je dalo uputstvo da je potrebno dodijeliti dovoljno vremena optuženom da bi se omogućilo odbrani da ponovo pozove svjedoke koji su saslušani dok je interlokutorna žalba u postupku. Ibid.§10. 73 Sudije Patrick Robinson (predsjedavajući), O-Gon Kwon i Iain Bonomy. 74 Odluka u pogledu razdvajanja, produžavanja vremena i odmora, Pretresno vijeće, Milošević (IT-02-54-T), 12. decembar 2005. 75 Ibid., §25. 76 Vijeće je napomenulo u svojoj odluci da je Milošević iskoristio preko 75% od 360 sati koje je dodijeljeno radi izvođenja dokaza odbrane, ali je u tom vremenu gotovo u potpunosti izvodio dokaze koji su vezani za Kosovo, gotovo potpuno ignorišući optužnice protiv njega za Bosnu i Hrvatsku. Pretresno vijeće je dodalo: ,,Snažna je preporuka da odmah pređe na bavljenje dokazima koji se odnose na optužnice za Hrvatsku i Bosnu. Stav bi možda bio drugačiji da je optuženi pokazao spremnost da razumno nastupi prilikom izvođenja svojih dokaza. Ukoliko u budućnosi bude postojao jasan pokazatelj da on ispravno i efikasno koristi vrijeme, Vijeće će možda ponovo razmotriti ovaj stav.'' Vidjeti Ibid., §16 i 26. 77 Ibid., §8. 78 Odluka o zahtjevu za dodatno izvođenje dokaza u ograničenom obimu za bosansku i kosovsku komponentu optužbe, predmet Milošević (IT-02-54-T), Pretresno vijeće. 13. decembar 2005 (u daljem tekstu Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević). 79 Dokazi pored onih koji su prihvatljivi kada se koriste u unakrsnom ispitivanju svjedoka odbrane: Ibid., fusnota 6. 80 Test za prihvatanje dokaza u postupku pobijanja je sljedeći: ti dokazi moraju se odnositi na neko bitno pitanje koje direktno proizilazi iz dokaza odbrane koje nije bilo moguće osnovano predvidjeti. Kada se dokazima planira uspostaviti neka stvar koja čini fundamentalni dio argumenata koje je optužba trebalo da dokaže, taj dokaz potrebno je iznijeti kao dio glavnog izvođenja dokaza optužbe a ne u postupku pobijanja Ibid., § 10, citat Presude iz predmeta Delalić i drugi (IT-96-21-A), Žalbeno vijeće, 20. februar 2001. (’Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebići’, §§ 243 i 276. 81 Test za prihvatanje dodatnih dokaza je sljedeći: strana koja iznosi dokaze mora da pokaže da, uz dužnu revnost, novopribavljeni dokazi nisu mogli biti određeni i izneseni u njenom glavnom izvođenju dokaza. Čak i ako je zadovoljen standard dužne revnosti, Pretresno vijeće zadržava diskreciona ovlašćenja da odbije dodatno izvođenje dokaza ako dokazna vrijednost predloženih dokaza bude u bitnoj mjeri nadmašena potrebom da se osigura pravično suđenje. Samo u izuzetnim okolnostima sudija na slučaju zahtijeva da Pretresno vijeće iskoristi svoja diskreciona ovlašćenja da dozvoli optužbi da izvede dodatne dokaze nakon što strane u krivičnom procesu završe svoje izvođenje dokaza. Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, §§ 11 i 12.


(2007) 6 OKO RRZ 32

Pretresno vijeće, primjenjujući zahtjevni prag za prihvatanje dodatnih dokaza82

, otkrilo je da nijedan dodatni dokaz koji je optužba tražila da izvede nije bio prihvatljiv. Neki od njih nisu bili dodatni dokazi, jer su bili u posjedu optužbe u toku izvođenja dokaza optužbe

83. Neki od njih bili su dodatni dokazi ali su mogli biti

otkriveni u toku izvođenja dokaza optužbe da je primijenjena dužna revnost. Ostali su bili dodatni dokazi, ali nije ih bilo moguće pribaviti u toku izvođenja dokaza optužbe uz dužnu revnost, ali nisu bili prihvaćeni jer nisu bili u dovoljnoj mjeri dokazni

84 da bi zaslužili prihvatanje

85. Odluka Pretresnog vijeća navodi da strana nije

dužno revnosna ako traži da pribavi dokaze nekoliko mjeseci nakon početka njenog izvođenja dokaza86

, osim u slučaju da strana ne zna da postoje dokazi a takvo neznanje je razumno

87. U toj odluci se takođe navodi da

strana koja ne upotrebljava dužnu revnost osim ako ne provodi parnicu na osnovu Pravila 54bis PPD MKSJ-a

88 protiv država koje odbijaju da dostave relevantan materijal strani koja ga zahtijeva nakon što su toj državi

upućeni formalni zahtjevi za pomoć89

. Nadalje, ta odluka upućuje na to da propust da se provede takva parnica protiv neposlušne države u pogledu svake vrste dokumenata koje strana zaželi da iskoristi – čak i kada strana vjeruje da bi takva parnica bila uzaludna – nije u skladu sa pojmom dužne revnosti

90.

2. Primjena standarda neostvarivanja pravde

Pretresno vijeće u predmetu Milošević je većinom glasova odbilo podnesak optužbe da bi standard ’neostvarivanja pravde’, koji se primjenjuje na predmete u vezi sa prihvatanjem novih dokaza po žalbi prema

82 Pretresno vijeće razmotrilo je samo to da li je dokaz koji je optužba tražila da izvede potpao u kategoriju prihvatljivih dodatnih dokaza pošto optužba nije zahtijevala pobijanje kao alternativni oblik pravnog lijeka. Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, § 9. 83 Ovo se odnosilo ne samo na stvari koje nisu bile identifikovane ili prezentovane zbog nekih grešaka ili administrativnih propusta od strane optužbe, nego i na one stvari za koje je Vijeće posebno odbilo prihvatanje u toku glavnog izvođenja dokaza optužbe. Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, § 23. 84 Pretresno vijeće je reklo da je izuzetna mjera ponovnog glavnog izvođenja dokaza optužbe za prihvatanje dokaza koji su sigurno izazvali odlaganje, u kasnijoj fazi suđenja koje je počelo tri i po godine prije nego što je dostavljen zahtjev za ponovnim izvođenjem dokaza, bila opravdana samo kada je dokazna vrijednost predloženih dokaza bila posebno visoka. Da bi dovoljna dokazna vrijednost bila prihvaćena kao odgovarajuća osnova za ponovno izvođenje dokaza, predloženi dokazi moraju imati jaku vezu sa individualnom krivičnom odgovornošću optuženog. Nadalje, predloženi dokazi koji su materijalno slični u svim bitnim aspektima već prihvaćenim dokazima u toku glavnog izvođenja dokaza optužbe ne opravdavaju ponovno izvođenje dokaza; odlaganje izazvano njihovim prihvatanjem ne može u velikoj mjeri biti nadmašeno bilo kojom dokaznom vrijednošću koju takvi kumulativni dokazi mogu prikazati. Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, § 37. 85 Jedan od ’dodatnih dokaza’ koji nije prihvaćen iz ovog razloga jeste video snimak na kojem su prikazani članovi jedne srpske jedinice kako ubijaju šestoricu bosanskih muškaraca Muslimana u julu 1995. godine. Nakon što je prikazan taj zastrašujući snimak na suđenju Miloševiću početkom juna 2005. godine, njegovi dijelovi su emitovani širom svijeta, i izazvali veliki šok mnogih ljudi, uključujući predsjednika Srbije Tadića i premijera Koštunicu. 86 ’U nekoliko dokumenata u Zahtjevu, optužba nije zabilježila nijedan pokušaj da se oni identifikuju, lociraju ili pribave sve do perioda nakon što je njeno izvođenja dokaza po relevantnoj optužnici uveliko započelo, ili do perioda blizu kraja njenog glavnog izvođenja dokaza. Iako je Vijeće svjesno teškoća s kojima se strane pred Sudom suočavaju u istraživanju i pripremi predmeta takvog obima i kompleksnosti, ono smatra da strana koja traži dokaze koje će koristiti u svom glavnom izvođenju dokaza ne bi trebalo da čeka nekoliko mjeseci nakon početka izvođenja svojih dokaza da bi počela da ih pribavlja. Takvo odlaganje, pogotovo ako strana koja je u pitanju očekuje teškoće u osiguravanju dokaza, nije dosljedno primjeni dužne revnosti’. Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, § 25. 87 Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, § 27. 88 Pravilo 54bis PPD MKSJ-a (Pravilo 54bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a) nalaže postupak koji se mora slijediti kada strana traži nalog upućen državi radi dostavljanja dokumenata ili informacija. 89 U pogledu jednog dokumenta, optužba je u nekoliko navrata slala državi zahtjeve za pomoć u smislu pribavljanja dokumenta, ali u tu svrhu nije upotrijebila parnicu prema Pravilu 54bis. Na kraju je država dostavila dokument koji je bio u pitanju. Pretresno vijeće je došlo do saznanja da optužba nije upotrijebila dužnu revnost. ’Iako je Vijeće svjesno da Pravilo 54bis ne bi trebalo biti prvi niti jedini metod na koji se strane trebaju osloniti pri traženju dokaza od država, ono ipak zaključuje da, u okolnostima ovog predmeta, propust optužbe da iskoristi sva dostupna sredstva da pribavi dokaze, posebno kada se suočila sa onim što je smatrala upornim opstruktivnim ponašanjem vlasti koje su u pitanju, ne može se smatrati dužnom revnošću’. Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, § 30. 90 Dokumenti iz nedavno dostavljene arhive drinskog korpusa bosanske srpske armije (Vojska Republike Srpske (VRS)) stoga bu bili neprihvatljivi. Pretresno vijeće je reklo: „Posljednji materijal sastoji se od dokumenata koje je optužba pribavila kao dio arhive drinskog korpusa. U suštini, argument optužbe da je upotrijebila dužnu revnost u pogledu tih dokumenata u potpunosti zavisi od činjenice da je ona imala posla sa neposlušnim državnim vlastima, čije je nepostojanje saradnje u toku glavnog izvođenja dokaza otežalo njenu mogućnost da pribavi dokumente. Međutim, kako naglašava samo optužba, ona je u velikoj mjeri upotrijebila Pravilo 54bis da iznudi dostavu podataka relevantnih za ovo suđenje, te je takođe uputila zahtjeve za pomoć i prije i poslije svog glavnog izvođenja dokaza. Ipak se ne čini da je ijedan od tih dokumenata ikada bio predmet parnice prema Pravilu 54bis, te optužba ne može da objasni zašto nije pribjegla tom mehanizmu u postupku kada se suočila sa činjenicom da nije bilo saradnje. Zahtjev se zato odbija u pogledu [tog materijala] jer optužba nije ispunila svoju obavezu da pokaže da je zadovoljen standard dužne revnosti“. Odluka o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116, § 29.

33


(2007) 6 OKO WCR

Pravilu 115 PPD MKSJ-a91

, trebalo da se primijeni i na zahtjev za dodatnim izvođenjem dokaza optužbe. Sudija Kwon se nije složio s tim i rekao je da on ne vidi razlog zašto se ne može primijeniti standard neostvarivanja pravde mutatis mutandis u fazi suđenja pri razmatranju za dodatno izvođenje dokaza na osnovu materijala u posjedu optužbe prije završetka izvođenja njenih dokaza. ’To znači da, radije nego ispitivanje da li bi taj materijal izmijenio konačnu presudu, relevantno pitanje bilo bi da li taj materijal ima direktan uticaj na krivicu ili nevinost optuženog, pa bi njegovo isključivanje dovelo do neostvarivanja pravde

92’.

Nadalje, sudija Kwon je rekao da bi bilo protiv interesa sudske ekonomije da je materijal koji je bio dostupan za vrijeme suđenja, koji nije mogao biti upotrijebljen kao osnova za dodatno izvođenje dokaza jer je bio u posjedu optužbe prije završetka njenog izvođenja dokaza, prihvaćen u toku žalbene faze kao dodatni dokazi u skladu sa Pravilom 115 PPD MKSJ-a

93.

F. Odmjeravanje kazne

1. ’Dvostruko brojanje’ za isto ponašanje u razmatranju težine i otežavajućih okolnosti

Pri razmatranju kazne, Pretresno vijeće mora [prema Statutu MKSJ-a, član 24.2 i Pravilu 101 (B) PPD MKSJ-a] da razmotri inter alia težinu krivičnog djela i svih otežavajućih okolnosti

94. Kada se neki faktor odnosi i na

težinu i na otežavajuće okolnosti, važno je da Pretresno vijeće razmotri taj faktor u pogledu bilo težine bilo otežavajućih okolnosti, ali ne oboje. U predmetu Deronjić

95, Žalbeno vijeće

96 okarakterisalo je odluku

Pretresnog vijeća kojom se razmatra težina krivičnog djela i relevantne otežavajuće okolnosti u istom odjeljku svoje presude ’nesretnom’

97. Žalbeno vijeće je došlo do zaključka da Pretresno vijeće ipak jeste napravilo

razliku između otežavajućih okolnosti s jedne strane i težine krivičnog djela sa druge, iako ih je razmatralo pod istim naslovom, a nije se pozabavilo ’nedopoustivim dvostrukim brojanjem’

98.

Slično tome, visoka pozicija optuženog ne smije se uzeti u obzir ni kao element više odgovornosti na osnovu člana 7(3) Statuta MKSJ-a niti kao otežavajući faktor. U predmetu Jokić, Žalbeno vijeće je navelo da je Pretresno vijeće izvršilo dvostruko brojanje. Vijeće je reklo da to što Pretresno vijeće smatra žaliočevu zloupotrebu svoje pozicije na vlasti otežavajućom okolnošću možda nije prikladno u svjetlu činjenice da je ono osudilo optuženog na osnovu člana 7(3) Statuta, koji u suštini uvodi žaliočeva ovlašćenja kao element

99.

2. Ponašanje poslije zločina kao olakšavajuća okolnost

U predmetu Babić, bivši politički vođa Srbin iz Hrvatske Milan Babić nije uspio da ubijedi Pretresno vijeće da njegovo ponašanje poslije zločina predstavlja olakšavajuću okolnost.

100 Pretresno vijeće je reklo da nije

91 Prema Pravilu 115, dokazi koji nisu bili na raspolaganju u toku suđenja, a koji nisu mogli biti otkriveni uz svu dužnu revnost, bivaju prihvaćeni u slučaju kad bi oni mogli imati uticaja na presudu; međutim, dokazi koji su bili na raspolaganju u toku suđenja, potpadaju pod viši standard: oni bivaju prihvaćeni ako bi mogli uticati na presudu jer bi njihovo isključivanje dovelo do neostvarivanja pravde. Samo Pravilo 115 (B) govori o dokazima koji nisu na raspolaganju za vrijeme suđenja i ne govori o dokazima koji jesu na raspolaganju u toku suđenja. Međutim, sudija Kwon je citirao predmet Mejakić i drugi (IT-02-65-AR11bis.1), Žalbeno vijeće, Odluka o zajedničkom zahtjevu odbrane za prihvatanjem dodatnih dokaza pred Žalbenim vijećem na osnovu Pravila 115, 16. novembar 2005, § 11: ’Žalbeno vijeće zadržava inherentnu nadležnost da prihvati nove dokaze po tužbi koji ne ispunjavaju uslove dužne revnosti i nedostupnosti, samo u najizuzetnijim slučajevima, naime, da bi se izbjeglo neostvarivanje pravde’. 92 Četvrti paragraf, Izdvojeno mišljenje sudije O-Gon Kwona, priloženo Odluci o dodatnom izvođenju dokaza u predmetu Milošević, supra 116. 93 Ibid. 94 Na dan 7. decembra 2005. godine, Miroslav Bralo je osuđen na 20 godina zatvora, nakon njegovog izjašnjavanja krivim za progone za zločin protiv čovječnosti, ubistvo, mučenje, silovanje, protivpravno zatočenje i nečovječno postupanje. (Presuda o kazni, Bralo (IT-95-17-S), Pretresno vijeće, 7. decembar 2005). Bralo je priznao da je učestvovao u napadu bosanskih Hrvata na muslimansko stanovništvo u selu Ahmići, u Bosni, aprila 1993. godine, koje je Pretresno vijeće opisalo kao ’jedan od najbrutalnijih napada na zajednicu u cijelom sukobu u Bosni i Hercegovini’, ibid., § 30. Takođe je priznao da je ubio jednu ženu svojim nožem prije početka napada, dok su njegovi pomoćnici ubili njene roditelje. U odvojenom incidentu, priznao je da je učestvovao sa još jednim muškarcem u ubistvu jedne porodice od 14 ljudi, u kojoj je bilo devetoro djece. Takođe je priznao silovanje, mučenje i protivpravno zatočenje jedne bosanske Muslimanke, koja je bila pritvorena ’otprilike dva mjeseca da bi se nad njom iživljavali po svojoj volji oni koji su je držali u zatočeništvu’. Pretresno vijeće III MKSJ-a (sudije Iain Bonomy, predsjedavajući, Patrick Robinson i O-Gon Kwon) pregledali su niz izjava o uticaju zločina na žrtve koje, prema Pretresnom vijeću, ’oslikavaju sliku razorenih života i sredstava za život, te ogroman trajni bol i traumu’. Ibid., § 40. Sudije su uzele u obzir sljedeće otežavajuće okolnosti: (1) broj žrtava; (2) mladost nekih od žrtava i (3) stepen poniženja i degradacije žene koju je silovao i mučio, ibid., § 41. Pretresno vijeće je uzelo u obzir šest olakšavajućih okolnosti: (1) Bralovu porodicu i lične okolnosti; (2) njegovo izjašnjavanje krivim davno prije suđenja; (3) njegovu grižnju savjesti i nastojanje da se pokaje za svoje zločine; (4) njegovu dobrovoljnu predaju Sudu; (5) njegovu saradnju sa optužbom i (6) njegovo dobro ponašanje u pritvoru, ibid., § 83. Bralo je uložio žalbu na svoju izrečenu kaznu. 95 Dana 20. jula 2005. godine, Žalbeno vijeće jednoglasno je odbacilo sve osnove za žalbu koje je iznio Miroslav Deronjić i potvrdilo njegovu desetogodišnju kaznu. Deronjić se izjasnio krivim po jednoj tački progona za zločin protiv čovječnosti, za naređivanje napada na muslimansko stanovništvo iz sela Glogova, u Bosni, u maju 1992. godine. Kao rezultat tog napada, 64 muslimanska civila iz tog sela – koji su prije toga bili razoružani – pogubljeni su; kuće bosanskih Muslimana, privatno vlasništvo i džamija su uništeni, a veliki dio sela Glogova je potpuno uništen. Tužba na presudu o kazni, Deronjić (IT-02-61-A), Žalbeno vijeće, 20. juli 2005 (u daljem tekstu Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Deronjić). Za sažetak presude Pretresnog vijeća vidi 2 JICJ (2004) 879, pod 896-898. 96 Sudija Theodor Meron, predsjedavajući, Fausto Pocar, Mohamed Shahabuddeen, Mehmet Güney i Ines Monica Weinberg de Roca 97 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Deronjić, supra 133, § 106. 98 Ibid., §§ 106-107. 99 Presuda po žalbi na kaznu u predmetu Miodrag Jokić, supra 18, § 30. Međutim, nije bilo neophodno preinačenje kazne jer je Žalbeno vijeće poništilo osuđujuće presude prema članu 7(3) Statuta MKSJ-a na osnovu toga da su bile nedopustivo kumulativne. Vidi infra, Odjeljak J.


(2007) 6 OKO RRZ 34

zadovoljno jer nisu dati ubjedljivi dokazi da je Babić olakšao patnju žrtava. Pri žalbi, Žalbeno vijeće je zaključilo da je Pretresno vijeće pogriješilo u zakonu kategoričkim odbijanjem da uzme u obzir pokušaje za jačanjem mira kao olakšavajući faktor na osnovu toga što nisu direktno olakšali patnju žrtava

101. Većinom glasova od 4

naprama 1, sa protivnim mišljenjem sudije Mumba, Žalbeno vijeće je zaključilo da ta greška nije zavrijedila smanjenje kazne

102.

Sudija Mumba, koja je imala protivno mišljenje, rekla je da bi naporima da se umanji efekat zločina na lokalno stanovništvo i povrati stanje mirnog suživota trebalo dati veliku važnost. Ona je rekla da, čak i da je prihvaćeno to da su Babićevi mirovni napori išli više u smjeru olakšavanja Srbima a ne u smjeru kajanja, nema dokaza da bi Srbi imali više koristi od tih mirovnih napora nego ljudi koji nisu bili Srbi, te je smanjenje kazne stoga bilo opravdano

103.

G. Nepoštovanje Suda

Žalbeno104

vijeće je odbacilo žalbu Koste Bulatovića, svjedoka kome je suđeno i koga je Pretresno vijeće u predmetu Milošević osudilo za nepoštovanje Suda zato što je odbio da odgovara na pitanja u toku suđenja Miloševiću

105. U svojoj žalbi, Bulatović je u suštini argumentovao da njemu nije trebalo biti suđeno pred istim

Vijećem pred kojim je došlo do nepoštivanja Suda, jer ga je Vijeće proglasilo krivim za nepoštivanje Suda prije nego što je njemu počelo suđenje za nepoštivanje Suda. Žalbeno vijeće je odbilo ovaj argument. Ono je konstatovalo da bi Pretresno vijeće trebalo da se izuzme ako bi okolnosti dovele do toga da razuman posmatrač, koji je pravilno obaviješten, dođe do razumne bojazni od pristrasnosti. Međutim, Vijeće je takođe konstatovalo da razumna bojazan od pristrasnosti mora biti 'jasno ustanovljena' kako bi se pobila pretpostavka o nepristrasnosti sudija. U predmetu koji je imalo pred sobom, Žalbeno vijeće zaključilo je da nije ustanovljena razumna bojazan od pristrasnosti. Takođe je zaključilo da ne postoji opšte pravilo da Vijeće mora da se izuzme iz postupka o nepoštivanju Suda samo zato što je nepoštivanje Suda proisteklo kao reakcija na to što nije postupljeno prema nalogu tog Vijeća

106.

5. Kretanja u dokaznom postupku

A. Prihvatljivost izjave optuženog na suđenju107

U predmetu Halilović, Žalbeno vijeće108

poništilo je odluku Pretresnog vijeća109

uvrstivši u dokazni materijal saslušanje optuženog pred istražiocima Međunarodnog suda u toku dva mjeseca 2001. godine

110. Smatrajući

da je saslušanje bilo neprihvatljivo, Žalbeno vijeće je zaključilo da je do saslušanja došlo na nagovor optužbe

111, čime se nagovijestilo da se ono ne bi protivilo podnesku optuženog za privremeno puštanje na

slobodu u slučaju da je dao izjavu:

100 Babića je Pretresno vijeće osudilo na 13 godina zatvora, premašujući preporuku optužbe od 11 godina. Vidi 2 JICJ (2004) 1163, u 1180. 101 Žalbeno vijeće je navelo da je Pretresno vijeće u predmetu Plavšić dalo značajnu težinu olakšavajućoj okolnosti ponašanja bivše bosanske srpske predsjednice Biljane Plavšić poslije sukoba, naime njenom doprinosu napredovanju Dejtonskog sporazuma i njenom pokušaju da ukloni opstruktivne funkcionere sa vlasti, jer je ’ona dala veliki doprinos miru u regionu’ bez pozivanja na olakšavanje patnji žrtava. Žalbeno vijeće je stoga smatralo da je Pretresno vijeće u predmetu Babić netačno protumačilo procjenu Pretresnog vijeća u predmetu Plavšić ’ponašanja poslije sukoba’ Biljane Plavšić. Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Babić, supra 10, § 56. 102 Žalbeno vijeće je reklo da je Babićevo slaganje sa mirovnim planom ’Z-4’ u Hrvatskoj sugerisalo stalnu zabrinutost Srba vizavi Hrvata, a ne kajanje, jer je kod Babića posebno primijećeno da su njegovi interesi bilo puno više privrženiji Srbima u Krajini nego bilo kojim drugima, i težio je da ih zaštiti od napada slažući se sa idejom o suživotu Srba i Hrvata. Žalbeno vijeće je zaključilo da Babićeve težnje u pogledu plana Z-4 nisu pokazale da je Babić svjestan nanošenja nepravde u svojim ranijim djelima i da je spreman da ih nadoknadi. U kontekstu ukupne slike Babićevog ponašanja pred Pretresnim vijećem, Žalbeno vijeće nije bilo ubijeđeno da je Pretresno vijeće moglo, ili da bi trebalo, donijeti drugačiju kaznu da nije isključilo razmatranje mirovnih pregovora o planu Z-4. Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Babić, supra 10, § 61 103 Djelimično protivno mišljenje sudije Mumba, 18. juli 2005, priloženo Presudi Žalbenog vijeća, supra 10. 104 Djelimično suprotno mišljenje sudije Mumba, 18. juli 2005. godine, priloženo Žalbi na presudu u predmetu Babić, supra 10. 105 Za više detalja, vidi 3 JICJ (2005) 1134, pod 1151-1152. 106 Odluka o interlokutarnoj žalbi u postupku o nepoštovanju Suda od strane Koste Bulatovića, predmet Milošević (IT-02-54-A-R77.4), Žalbeno vijeće, 29. avgust 2005. godine. Žalbeno vijeće je takođe potvrdilo da osoba koja je optužena za nepoštivanje Suda nema pravo na preliminarni zahtjev kojim osporava nadležnost Suda prema Pravilu 72 PPD MKSJ-a, na koji imaju pravo samo osobe koje su optužene za krivična djela navedena u Statutu Međunarodnog suda. Ibid., § 35.

107 Vidi takođe Odluku o odbijanju preliminarnog podneska optuženog Marijana Križića za osporavanje nadležnosti, predmet Križić (IT-95-14-R77.4), Pretresno vijeće (sudije Alphons Orie, predsjedavajući, Christine Van Den Wyngaert i Justice Moloto), 21. decembar 2005. godine, §§ 10 i 11. Krivično djelo nepoštivanja Suda nije navedeno u Statutu Međunarodnog suda ali ono proizilazi iz inherentne nadležnosti Međunarodnog suda da reguliše svoje postupke, a vodi se Pravilom 77 PPD MKSJ-a. Vidi takođe 3 JICJ (2005) 1134, pod 1152-1153.

35


(2007) 6 OKO WCR

U kontekstu ovog Suda, izjava tužioca da se on ne bi usprotivio zahtjevu optuženog za privremenim puštanjem na slobodu može da bude moćan podsticaj optuženom da govori, a inače ne bi ništa rekao. Prema tome, Žalbeno vijeće zaključuje da je Pretresno vijeće napravilo grešku donošenjem zaključka da izjava optužbe nije bila podsticaj žaliocu da bude saslušan

112.

Žalbeno vijeće je takođe zaključilo da je Pretresno vijeće napravilo grešku time što nije u potpunosti ispitalo dobrovoljnost saslušanja u svjetlu nekoliko tema koje su razmotrene na saslušanju, kao i pauze u toku saslušanja

113. U jednom momentu u toku saslušanja, branilac optuženog je posebno naglasio pitanje dogovora

do kojeg je navodno došlo sa tužiocem u pogledu uticaja saradnje optuženog po pitanjima daljih događanja u predmetu

114. Nakon duge diskusije o tom pitanju, istražilac optužbe je pozvao na pauzu, te po nastavku

saslušanja, to pitanje nije razmotreno te stoga ne postoji zapis onoga o čemu – ako su i o čemu – strane diskutovale u toku pauze po pitanju ikakvog dogovora

115. Žalbeno vijeće je utvrdilo da je u samoj pauzi

saslušanja Pretresno vijeće napravilo grešku time što nije razmotrilo razumnu mogućnost da je optuženi 'postupao pod uticajem pogrešnog shvatanja da će njegova saradnja dovesti do povlačenja optužnice protiv njega'

116. Iako je Žalbeno vijeće zaključilo da je saslušanje u ovom slučaju neprihvatljivo, sudije su odbile

argumente odbrane da Pravila isključuju prihvatanje saslušanja osumnjičenog ili optuženog osim ako optuženi ne odluči da svjedoči na suđenju ili da da pristanak na prihvatanje takvog materijala

117. Žalbeno vijeće je tako

odbacilo vezu između prihvatljivosti optuženikovih prethodnih izjava i toga da li on svjedoči na suđenju ili daje pristanak na prihvatanje dokaza:

Kada optuženi slobodno i dobrovoljno da izjave prije suđenja, on kasnije ne može retroaktivno da odluči da se pozove na svoje pravo protiv samooptuživanja da bi spriječio uvođenje tih izjava, pod uslovom da je obaviješten o svom pravu da ne mora ništa da kaže prije nego što da svoju izjavu; međutim, postoji pretpostavka da je on svjestan tog prava ako dobija pomoć branioca

118.

U isto vrijeme kada je optužba uvrstila saslušanje u dokazni materijal, ona je takođe tražila i prihvatanje izjave na 25 stranica koja je sastavljena iz prethodnih saslušanja optuženog u toku perioda od četiri mjeseca godine 1996. Pretresno vijeće je odbilo da uvrsti tu izjavu u dokazni materijal na osnovu toga što sudije nisu bile mišljenja da je to potpun i kompletan zapis onoga što je optuženi rekao

119.

Vjerovatnije je da nije svaki djelić niti detalj unesen u tu izjavu, što utiče na njenu pouzdanost. Pošto izjava nije zabilježena ni u audio ni u video zapisu, odbrana trenutno ne može da potvrdi tačnost te izjave. Jedini efikasan način kojim se može osporiti sadržaj izjave u ovom trenutku bio bi da se Sefer Halilović odrekne svog prava da ne kaže ništa i da svjedoči pred ovim Sudom

120.

B. Uticaj odluke optuženog da ne svjedoči

U suđenju Limaju, optuženi Bala je dao uvodnu riječ bez zakletve, ali je odlučio da svjedoči bez zakletve. Pretresno vijeće je konstatovalo da je Balin izbor da svjedoči bez zakletve njegovo legitimno pravo i da se zbog toga ne može doći do štetnih nalaza po njega; međutim, posljedica njegovog izbora bila je to da nije bilo svjedočenja pod zakletvom od optuženog koje bi podržalo argumente odbrane da on nije počinio zločine za koje je terećen, jer on nije bio na mjestu zločina i bio je lošeg zdravlja u dato vrijeme

121.

Pretresno vijeće je zaključilo da je odsustvo svjedočenja pod zakletvom od strane optuženog, koje bi osnovalo ili podržalo ova dva pozitivna argumenta za odbranu, imalo uticaj lišavanja odbrane dokaza koji bi obezbijedili siguran i ubjedljiv osnov za argumente o alibiju i zdravstvenom stanju

122. Umjesto toga, odbrana je morala da

se osloni na uvodnu riječ bez zakletve i druga svjedočenja za koje je Vijeće zaključilo da nisu dosljednja, potpuna niti uvjerljiva

123.

108 Sudije Theodor Meron, predsjedavajući, Fausto Pocar, Mohamed Shahabuddeen, Mehmet Güney i Wolfgang Schomburg. 109 Odluka o uvrštavanju u dokazni materijal saslušanja optuženog, predmet Halilović (IT-01-48-T), Pretresno vijeće, 20. juni 2005. godine (u daljem tekstu Odluka o saslušanju u predmetu Halilović). 110 Odluka o interlokutornoj žalbi u vezi sa prihvatanjem saslušanja optuženog od strane suda, predmet Halilović (IT-01-48-AR73.2), Žalbeno vijeće, 19. avgust 2005. godine (u daljem tekstu Odluka Žalbenog vijeća o saslušanju u predmetu Halilović) 111 Pretresno vijeće je zaključilo da je optužba iznijela optuženom da bi njegova puna saradnja mogla imati pozitivan uticaj na mišljenje optužbe u smislu zahtjeva za privremenim puštanjem na slobodu. Odluka Žalbenog vijeća o saslušanju u predmetu Halilović, supra 151, § 34, citat iz Odluke o saslušanju iz predmeta Halilović, supra 150, § 13. Vidi takođe Odluku Žalbenog vijeća o saslušanju u predmetu Halilović, supra 150, §§ 20-46. 112 Odluka Žalbenog vijeća o saslušanju u predmetu Halilović, supra 151, § 36. 113-118 Ibid., §§ 25-27, Ibid., § 25, Ibid., § 25, Ibid., § 45, Ibid., § 14, Ibid., § 15, djelimičan citat Presude, Niyitegaka, (ICTR-96-14-A), Žalbeno vijeće, 9. juli 2004. godine, §§ 30-36 119 Odluka o podnesku za izuzimanje izjave u predmetu Halilović (IT-01-48-T), Pretresno vijeće, 8. juli, 2005. godine (u daljem tekstu Odluka o izuzimanju u predmetu Halilović), § 25. 120 Odluka o izuzimanju u predmetu Halilović, supra 160, § 25. 121 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Limaj, supra 2, § 635.


(2007) 6 OKO RRZ 36

C. Prepoznavanje optuženog

U predmetu Limaj je prepoznavanje od strane svjedoka imalo presudnu ulogu. Pretresno vijeće nije bilo uvjereno izvan svake razumne sumnje da su dvojicu optuženih (Limaj

124 i Musliu

125) svjedoci ispravno

prepoznali, ali je bilo uvjereno da je trećeoptuženi, Bala, tačno prepoznat126

. Vijeće je diskutovalo o brojnim pitanjima koja se tiču vizuelnog prepoznavanja nekog optuženog, uključujući prepoznavanje optuženog u sudnici

127 i u albumu sa fotografijama

128. Što se tiče Fatmira Limaja, Pretresno vijeće je reklo da je značajan

faktor u ocjeni dokaza prepoznavanja bila „mjera u kojoj su se snimke koje prikazuju Limaja pojavljivale na televiziji i u kojoj su se njegove fotografije pojavljivale u novinama, a zbog njegove aktivne uloge u politici Kosova od sukoba. Po procjeni Vijeća, ova poprilično konstantna izloženost lika Fatmira Limaja u sredstvima informisanja dovela je do jasno uočljive opasnosti da je na određeni broj svjedoka u ovom suđenju možda nesvjesno ovaj stepen izloženosti uticao, te da su počeli povezivati lik iz sredstava informisanja sa licem koga se sjećaju

129. Vijeće je reklo da, u tom presudnom pogledu, svjedočenja nisu uspjela utvrditi izvan svake

razumne sumnje ulogu Limaja u ili u vezi sa bilo kojim od krivičnih djela za koja ga se tereti130

.

Pored pitanja mogućnosti postojanja nenamjerne greške pri prepoznavanju, Pretresno vijeće je u predmetu Limaj detaljno raspravljalo o brojnim faktorima koji se odnose na ono što se opisuje kao „veoma težak zadatak“

131 procjene dokaza u ovom predmetu. To je uključivalo faktor kulture lojalnosti i časti koji je uticao na

iskrenost nekih svjedoka OVK-a132

; motivaciju da se izbjegne samooptuživanje koje se tiče drugog svjedoka

133; „kontekst straha“, za koji Vijeće kaže da je bio „veoma osjetan tokom trajanja suđenja“

134; i

svjedočenje policajca koga je optužba predstavila kao vjerodostojnog svjedoka na suđenju u predmetu Limaj, a čiji je kredibilitet (po raznim pitanjima) ubrzo nakon toga optužba napala kada je nastupio kao svjedok odbrane na suđenju u predmetu Milošević

135.

D. Vrijednost ranijih nedosljednih iskaza svjedoka

U predmetu Limaj, neki svjedoci optužbe bili su bivši pripadnici OVK koji su ranije ispitani i čija su se svjedočenja na suđenju značajno razlikovala, na štetu optužbe, od sadržaja njihovih ispitivanja. Vijeće je reklo da je na svjedočenja svjedoka na suđenju u značajnoj mjeri uticao snažan osjećaj pripadnosti generalno OVK,

122-123 Ibid., § 635. 124 „Prihvatajući da brojna prepoznavanja od strane različitih lica, u različitim periodima i u različitim okolnostima, mogu, u konkretnom predmetu, biti dovoljna za negiranje postojanja rizika nenamjerne greške u pogledu svakog pojedinačnog prepoznavanja kada se ono posmatra zasebno, to niti je uobičajeno niti je jednostavno. U ovom predmetu, teškoće ustanovljene u pogledu određenog broja prepoznavanja i priroda rizika postojanja greške kod svakog pojedinačnog prepoznavanja su, po mišljenju Vijeća, od takvog značaja da, usprkos velikoj vjerovatnoći vidljivoj kod dokaznog materijala, ono po konačnoj analizi ne može biti uvjereno izvan svake razumne sumnje da je Fatmir Limaj lice o kome je riječ u svjedočenjima tih lica, ili bilo ko od njih“ Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 561. 125 Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 681-688 126 Pri ocjenjivanju svjedočenja svjedoka koji su prepoznali Balu, Vijeće je reklo da je „u potpunosti svjesno mogućnosti da je svih sedmoro ljudi koji su prepoznali Haradina Balu pri prepoznavanju pogriješilo, naročito zbog konkretnih pitanja o svakom od svjedoka, a o kojima se diskutovalo gore. Dok Vijeće u svakom slučaju mora veoma pažljivo procjeniti mogućnost da je došlo do pogrešnog prepoznavanja, to ne mora da znači da zbog moguće greške kod određenog prepoznavanja od strane svjedoka do koje je došlo iz ovog ili onog razloga to prepoznavanje nema dokaznu vrijednost i da se njegovo razmatranje mora odbaciti. Vijeće u svim predmetima prihvata iskrenost sedam svjedoka koji su izvršili prepoznavanje .... U postojećim okolnostima, faktor koji je relevantan za procjenu toga da li je svaki od sedam svjedoka pošteno ali pogrešno prepoznao lica jeste da je i šest drugih lica iskreno, u različitim periodima i pod različitim okolnostima, prepoznalo Haradina Balu koad čuvara OVK-a koga su svi oni koji su bili u logoru tokom relevantnog perioda znali kao Shalu. Iako nijedno od sedam zasebnih prepoznavanja, kada se posmatraju zasebno, ne bi Vijeće uvjerilo da je Shala Haradin Bala, zbog različitih ranije utvrđenih mogućnosti postojanja nenamjerne greške, u konkretnim okolnostima koje se trenutno razmatraju, kombinacija ovih sedam zasebnih prepoznavanja, po nalazu Vijeća, negira mogućnost postojanja greške i uvjerava Vijeće da je optuženi Haradin Bala zaista bio čuvar OVK u logoru poznat kao Shala, kako se i navodi.“ Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 631. 127 Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 18. 128—131 Ibid, § 17, Ibid, § 563, Ibid, § 563, Ibid, § 15 132 Vijeće je tvrdilo da nije sporno da „pojam časti i druge vrijednosti grupe imaju naročit kulturološki značaj za svjedoke na Kosovu koji su albanskog porijekla“ (Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 13), te je citiralo izvještaj vještaka koji je svjedočio o tome da albanski koncept časti i zakletva privrženosti grupi zahtijevaju potpunu lojalnost, te mogu objasniti ubijanje onih članova grupe koji ovaj kodeks prekrše. Ibid. 133 Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 29. 134 Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 15. Neki svjedoci su tražili da ih isljednici ispituju noću, ili na trećem jeziku, a ne preko albanskih prevodilaca, jer su se bojali da će biti kompromitovani. Ibid 135 Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 27. Pretresno vijeće je bilo mišljenja da, iako u postupanju optužbe nije bilo manipulacije, je ono „ipak zabrinuto zbog ovih protivrječnih strategija Tužilaštva u pogledu istog svjedoka smatrajući ih nepoželjnim. One nužno dovode do očiglednih problema u prihvatanju svjedoka kao iskrenog i pouzdanog i do ozbiljne zabrinutosti za internu politiku Tužilaštva.“ Ibid. Pretresno vijeće nije prihvatilo svjedočenje koje je svjedok, policajac srpske nacionalnosti, dobio od lica koja je ispitivao, te je njegovo dalje svjedočenje tretiralo sa velikim oprezom. Ibid, § 27.

37


(2007) 6 OKO WCR

a naročito kod jednog ili dvojice optuženih, i „namjerno su udešena da bi se učinila manje povoljnim za optužbu od ranijeg iskaza.

136“ Iako je Pretresno vijeće usvojilo zahtjev optužbe da se video snimci ranijih

saslušanja dvojice svjedoka prihvate kao dokaz istinitosti njihovog sadržaja137

, Pretresno vijeće je u svojoj presudi reklo da nije ubijeđeno da se bez rezervi može pouzdati u ranije nedosljedne iskaze te dvojice svjedoka kao u jedini ili ključni osnov za dokazivanje materijalne činjenice. Vijeće je reklo da je tako naročito zbog toga što je svaki svjedok, u usmenom iskazu, poricao, u veoma materijalnom smislu, ono što je prethodno rečeno tokom ispitivanja

138.

6. Razvoj događaja povodom statuta, pravila i drugih pitanja

A. „Strategije završetka rada“ MKSJ i MKSR

1. Dvogodišnji izvještaji Savjetu bezbjednosti

Dana 15. decembra 2005. godine, predsjedavajući139

i tužilac140

MKSJ-a iznijeli su svoje dvogodišnje izvještaje o „Strategiji završetka rada“ Savjetu bezbjednosti, kako se zahtijeva Rezolucijom 1534 Savjeta bezbjednosti

141. Predsjednik Pocar izvjestio je da „broj predmeta u Međunarodnom sudu samo nastavlja da

raste“ i da je „na dan 15. decembra 2005. godine samo šest lica protiv kojih je MKSJ podigao optužnicu u bijegu

142. Tužiteljica Del Ponte napomenula je da će 2006. godina biti „najzaposlenije razdoblje u istoriji

Međunarodnog suda“ tokom koga se očekuje da će se suditi tridesettrojici optuženih (u odnosu na 12 kojima se sudilo u 2005)

143.

Podsjećajući Savjet bezbjednosti da ih je bivši predsjednik MKSJ-a Meron u maju 2005. godine obavijestio da nije moguće završiti sva suđenja do kraja 2008. godine

144, predsjednik Pocar je Savjet bezbjednosti obavijestio

da će, ukoliko Radovan Karadžić i Ratko Mladić budu uhapšeni u skoroj budućnosti, tada biti moguće završiti sva suđenja do kraja 2009. godine

145. Zatim je nastavio napomenuvši međutim da „što se više odgađa njihov

dolazak, to je veća vjerovatnoća da će se suđenja nastaviti i nakon“ kraja 2009146

. Tužiteljica Del Ponte je veoma podrobno opisala problem bjegunaca, čak je opširno opisala obavještajne aktivnosti i djelovanja Tužilaštva MKSJ-a u traganju za bjeguncima u saradnji sa domaćim organima

147.

136 Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 13.

137 Odluka o zahtjevima Tužilaštva da se ranije izjave prihvate kao materijalni dokaz, predmet Limaj (IT-03-66-T), Pretresno vijeće, 25. april 2005. 138 Presuda u predmetu Limaj, supra 2, § 14. 139 „Obraćanje predsjednika Pocara Savjetu bezbjednosti”, saopštenje za javnost MKSJ-a br. CVO/MO/1037e, 15. decembar 2005 (u daljem tekstu: Pocar pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005), na: ‹http://www.un.org/icty/pressreal/2005/speech/pocar-sc-051215.htm› (stranica posjećena 8. februara 2006). 140 Govor Carle Del Ponte pred Savjetom bezbjednosti UN-a, 15. decembar 2005, saopštenje za javnost MKSJ-a, br. CVO/MO/1038e, na: ‹http://www.un.org/icty/pressreal/2005/speech/delponte-sc-051215.htm› (stranica posjećena 17. februara 2006). 141 Vidjeti i 1 JICJ (2003) 197, pod 224-225; 1 JICJ (2003) 520, pod 552; 1 JICJ (2003) 703, pod 726-727; 2 JICJ (2004) 879, pod 906-908; 2 JICJ (2004) 1163, at 1186-1887; 3 JICJ (2005) 268, pod 292-295; 3 JICJ (2005) 485, pod 510-512 i 3 JICJ (2005) 1134, pod 1154-1158 142 Pocar pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 180, at 1-2. Najznačajnija promjena u tom pogledu bilo je hapšenje Ante Gotovine na Kanarskim ostrvima od strane španskih vlasti 7. decembra 2005. Vidjeti „Prebacivanje Ante Gotovine u Tribunal“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. CVO/MO/1034e, 10. decembar 2005. U oktobru 2005. godine, tužilac je dao pozitivnu ocjenu saradnje Hrvatske sa MKSJ-om, uključujući napore države da locira i pomogne pri hapšenju Gotovine. Vidjeti „Ocjena tužiteljice o saradnji koju pruža Hrvatska“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. JP/MO/1009e, 3. oktobar 2005. Sem Karadžića i Mladića, preostala lica protiv kojih je MKSJ podigao optužnice, a koja su u bijegu, su Vlastimir Đorđević, Goran Hadžić, Zdravko Tolimir i Stojan Župljanin. 143 Del Ponte pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 181, pod 5. 144 3 JICJ (2005) 1134, pod 1155. 145 Pocar pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 180, u 2. Vidjeti i Del Ponte Savjetu bezbjednosti u decembru 2005, supra 181, ad pasim u i 1, u kome je tužilac Del Ponte, govoreći o Karadžiću i Mladiću izjavila: „Nisam upoznata ni sa kakvim vjerodostojnim pokušajem njihovog lociranja i hapšenja“. 146 Pocar pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 180, pod 2. 147 Del Ponte pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 181, ad passim. Vidjeti i izjavu sudije Hassana B. Jallowa (u daljem tekstu: Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005) na: ‹http://65.18.216.88/ENGLISH/speeches/jallow151205.htm› (stranica posjećena 8. februara 2006), pod 2-3, radi kratkog pominjanja sličnih napora koje preduzima MKSR.


(2007) 6 OKO RRZ 38

148 Obraćanje sudije Erica Møsea, predsjednika MKSR-a, Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, 15. decembar 2005 (u daljem tekstu: Møse pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005) na: ‹http://65.18.216.88/ENGLISH/speeches/150 U skladu sa praksom MKSR-a, revidirana verzija Strategije završetka rada tog međunarodnog suda izdana je istovremeno. Vidjeti UN Doc. S/2005/782 (14. decembar 2005) na: ‹http://65.18.216.88/ENGLISH/completionstrat/s-2005-782e.pdf› (stranica posjećena 8. februara 2006),. Ranije verzije Strategije završetka rada MKSR-a mogu se pronaći na: ‹http://65.18.216.88/ENGLISH/completionstrat/index.htm› (stranica posjećena 8. februara 2006).mose151205.htm› (stranica posjećena 8. februara 2006). Vidjeti i „Obraćanje predsjednika MKSR-a Savjetu bezbjednosti“, saopštenje za javnost MKSR-a br. ICTR/INFO-9-2-460.en, 15. decembar 2005. 149 Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 188. 150 U skladu sa praksom MKSR-a, revidirana verzija Strategije završetka rada tog međunarodnog suda izdana je istovremeno. Vidjeti UN Doc. S/2005/782 (14. decembar 2005) na: ‹http://65.18.216.88/ENGLISH/completionstrat/s-2005-782e.pdf› (stranica posjećena 8. februara 2006),. Ranije verzije Strategije završetka rada MKSR-a mogu se pronaći na: ‹http://65.18.216.88/ENGLISH/completionstrat/index.htm› (stranica posjećena 8. februara 2006). 151 Møse pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 189, pod 1. 152 Presuda i kazna, predmet Simba (ICTR-2001-76-T), 13. decembar 2005, Aloysa Simbu, potpukovnika u penziji i člana parlamenta, Pretresno vijeće I MKSR-a (sudija Eric Møse (predsjedavajući), Sergei Alekseevich Egorov i Dennis C.M. Byron) osudilo je za genocid i istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti zbog njegovog učešća u masakru civila iz plemena Tutsi u Tehničkoj školi u Murambiju i u župi Kaduha u prefekturi Gikongoro. Osuđen je na 25 godina zatvora. Ovaj predmet bio je prvo suđenje MKSR-a koje se bavilo konkretno masakrima u prefekturi Gikongoro. Tokom ovog izvještajnog perioda, Žalbeno vijeće MKSR-a (sudija Theodor Meron (predsjedavajući), Mohamed Shahabuddeen, Florence Ndepele Mwachande Mumba, Wolfgang Schomburg i Inés Mónica Weinberg de Roca) donijelo je presudu u predmetu Kamuhanda, odbacivši 14 od 15 osnova za žalbu koje je optuženi uložio i potvrdilo nalaze Pretresnog vijeća da je optuženi kriv za krivično djelo genocida i istrebljenja kao zločina protiv čovječnosti, kao i kaznu Pretresnog vijeća koja je iznosila dvije istovremene kazne doživotnog zatvora. Presuda, predmet Kamuhanda (ICTR-99-54A-A), Žalbeno vijeće, 19. septembar 2005. 153 Møse pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 189, pod 1; Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 188, u 2. Pretresno vijeće II MKSR-a (sudija Arlette Ramaroson (predsjedavajući), William Sekule i Solomy Balungi Bossa) prvobitno je u tom predmetu odbacilo nagodbu o krivici, a na osnovu činjenice da je bilo nejasno oko čega se optuženi pokušavao nagoditi jer je bilo neslaganja između optužnice i sporazuma o priznanju krivice. „Sporazum o priznanju krivice u predmetu Bisengimana odbačen“, saopštenje za javnost MKSR-a br. ICTR/INFO-9-2-456.en, 18. novembar 2005. 154 Møse pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 189, pod 3; Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra188, pod 1,3. 155 Vidjeti i 1 JICJ (2003) 197, pod 224-225; 1 JICJ (2003) 520, pod 552; 1 JICJ (2003) 730, pod 726-727; 2 JICJ (2004) 879, pod 906-908; 2 JICJ (2004) 1163, pod 1174-1175, 1186-1887; 3 JICJ (2005) 268, pod 292-294; 3 JICJ (2005) 485, pod 510-512 i 3 JICJ (2005) 1134, pod 1157-1158. 156 Kako je rečeno infra, u tim predmetima se radi o Radovanu Stankoviću, Gojku Jankoviću, Rahimu Ademiju i Mirku Norcu. 157 Dana 18. januara 2006. godine, Sud Bosne i Hercegovine svečano je otvorio tri nove sudnice, čime je broj sudnica koje ta institucija ima porastao na osam. Sud sada može istovremeno da vodi 12-16 suđenja. Štaviše, od sredine januara 2006. godine, međunarodna zajednica i domaće vlasti uložile su više od 5,5 miliona eura u Sud BIH. Vidjeti: http: //www.sudbih.gov.ba/?jezik=E (stranica posjećena 21. februara 2006). 158 Odluke donesene u skladu sa odredbama Pravila 11bis na koje je izjavljena žalba su odluke u predmetu Rašević i Todorović, Odluka o proslijeđivanju predmeta u skladu sa odredbama Pravila 11bis sa povjerljivim Aneksom I i II (IT-97-25/1PT), 8. juli 2005; i odluka u predmetu Mejakić i ostali, Odluka o zahtjevu tužioca da se predmet proslijedi u skladu sa odredbama Pravila 11bis (IT-02-65-PT), 20. juli 2005. Predmet Rašević i Todorović tiče se zločina počinjenih u KP domu u Foči i povezan je sa pedmetom Krnojelac (objavljeno u 1 JICJ (2003) 197, pod 197-206; 2 JICJ (2004) 642, pod 650, 653-655). U predmetu Mejakić i ostali (sa četiri optužena) radi se o zločinima počinjenim u logorima Omarska i Keraterm u Prijedoru te je stoga povezan sa određenim predmetima kojima se ranije sudilo pred MKSJ-om, uključujući predmet Tadić, Sikirica i ostali, i predmet Kvočka i ostali

I predsjednik i tužilac MKSR-a, Møse148

i Jallow149

, su 15. decembra 2005. godine Savjetu bezbjednosti izložili ažurirane informacije o napretku koji je Međunarodni krivični sud za Ruandu postigao u ispunjavanju uslova iz svoje Strategije završetka rada

150.

Predsjednik Møse izvjestio je da je MKSR završio sa ili trenutno sudi u predmetima u kojima se radi o 52 optužena

151. Tokom druge polovine 2005. godine, Aloys Simba

152 postao je dvadesetšesto lice kome je pred

MKSR-om izrečena presuda, dok je Paul Bisengimana bio šesto lice koje je priznalo krivicu pred Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu

153. I predsjednik Møse i tužilac Jallow izvjestili su da je MKSR na

putu da ispuni rokove iz svoje Strategije završetka rada154

.

2. Proslijeđivanja u skladu s odredbama Pravila 11bis PPD MKSJ-a i PPD MKSR-a155

Na kraju 2005. godine, tri predmeta MKSJ-a u u kojima se radilo o četiri lica prebačena su domaćim sudovima radi suđenja

156, dok je za druga dva predmeta sa šest optuženih naloženo da se proslijede Sudu Bosne i

Hercegovine radi suđenja157

ali su ostala u žalbenom postupku158

.

39


(2007) 6 OKO WCR

159 U predmetu Lukić i Lukić, tužilac je podnio prijedlog za odlaganje razmatranja njegovog zahtjeva u vezi sa Pravilom 11bis koji se odnosi na Milana Lukića. Milan Lukić je uhapšen u Argentini 8. avgusta 2005 (vidjeti „Milan Lukić uhapšen u Argentini“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. CT/MOW/996e, 9. avgust 2005), te je 21. februara 2006. godine prebačen u Pritvorsku jedinicu MKSJ-a. U očekivanju prebacivanja Milana Lukića u MKSJ, tužilac je zahtjevao da Vijeće za proslijeđivanje predmeta odloži razmatranje po pitanju zahtjeva za prebacivanje Milana Lukića u Bosnu i Hercegovinu radi suđenja. Zahtjev tužioca za odlaganje razmatranja zahtjeva u skladu sa odredbama Pravila 11bis, predmet Lukić i Lukić (IT-98-32/1-PT), 1. decembar 2005. 160 Pretres o proslijeđivanju po pitanju proslijeđivanja predmeta Paška Ljubičića u Bosnu i Hercegovinu održan je 20. septembra 2005. Tužilac je zahtjev da se ovaj predmet prebaci podnio 19. jula 2005. godine. Zahtjev tužioca za proslijeđivanje optužnice u skladu sa odredbama Pravila 11bis, predmet Ljubičić (IT-00-41-PT), 19. juli 2005. 161 Tužilac je zahtjev u skladu sa odredbama Pravila 11bis za ovaj predmet podnio 28. jula 2005. Međutim, 26. oktobra 2005. optuženi je priznao krivicu za četiri tački optužnice. Ubrzo nakon toga, optužba je obavijestila Vijeće za proslijeđivanje predmeta da će povući svoj zahtjev podnesen u skladu sa odredbama Pravila 11bis po završetku postupka izricanja kazne u ovom predmetu. Obavještenje tužioca povodom sporazuma o priznanju krivice, predmet Rajić (IT-95-12-S), 10. novembar 2005. 162 Optužba je 28. oktobra 2004. podnijela prijedlog za prebacivanje ovog predmeta u Srbiju i Crnu Goru. Zahtjev tužioca za proslijeđivanje optužnice drugom sudu podnesen u skladu sa odredbama Pravila 11bis, predmet Kovačević (IT-01-42/2-I), 28. oktobar 2004. Pokrenuto je pitanje sposobnosti da prisustvuje suđenju, te je pitanje proslijeđivanja predmeta stavljeno na čekanje. Vidjeti Nalog po tužiočevom zahtjevu za proslijeđivanje predmeta domaćim organima u skladu sa odredbama Pravila 11bis, predmet Kovačević (IT-01-42/2-I), 20. januar 2005; Nalog o rasporedu, predmet Kovačević (IT-01-42/2-I), decembar 2005 (ročište zakazano za 7. decembar 2005. radi ispitivanja mentalnog stanja optuženog i tretmana kome je podvrgnut tokom privremenog puštanja na slobodu u instituciju za mentalno zdravlje u Srbiji i Crnoj Gori). 163 Zahtjev za proslijeđivanje predmeta protiv Dragana Zelenovića (koji je prvobitno optužen zajedno sa još nekoliko pojedinaca za krivično djelo seksualnog zlostavljanja u Foči, a trenutno je optužen zajedno sa Gojkom Jankovićem) podnesen je 29. novembra 2004. Vidjeti Zahtjev tužioca podnesen u skladu sa odredbama Pravila 11bis(A), predmet Janković i Zelenović (IT-96-23/2), 29. novembar 2004. Dragana Zelenovića su u septembru 2005. uhapsile ruske vlasti. „Međunarodni sud pozdravlja hapšenje Dragana Zelenovića od strane ruskih vlasti“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. CVO/MO/1000e, 2. septembar 2005. Međutim, na dan 31. decembar 2005. Dragana Zelenovića je tek trebalo prebaciti u pritvor MKSJ-a. U predmetu Janković i Zelenović – kao i u predmetu Stanković – radi se o brojnim djelima mučenja i seksualnog zlostavljanja počinjenim u Foči i njenoj okolini. Ovi predmeti su vezani za predmet Kunarac i ostali (objavljeno u 1 JICJ (2003) 197, pod 197-202). 164 Sudija Alphons Orie (predsjedavajući), O-Gon Kwon i Kevin Parker. 165 Odluka o prebacivanju predmeta u skladu sa odredbama Pravila 11bis, predmet Stanković (IT-96-23/2-PT), 17. maj 2005. 166 Sudija Theodor Meron (predsjedavajući), Fausto Pocar, Mohamed Shahabuddeen, Mehmet Güney i Wolfgang Schomburg. 167 Predmet Stanković, Odluka o proslijeđivanju predmeta u skladu sa odredbama Pravila 11bis (IT-96-23/2-AR11bis.1), 1. septembar 2005 (u daljem tekstu: Odluka po žalbi o Pravilu 11bis u predmetu Stanković), §§ 10-17. 168 Ibid, §§ 18-30. 169 Ibid, §§ 31-37. 170 Ibid, §§ 38-42. 171 Ibid, §§ 43-59. Vidjeti i ibid, §§ 48, radi rasprave o zabrinutosti optuženog povodom zahtjeva vezanog za izvještavanje. 172 „Radovan Stanković prebačen u Bosnu i Hercegovinu“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. CT/MO/1008e, 29. septembar 2005.

Tokom druge polovine 2005. godine, došlo je do promjena i u drugim predmetima za proslijeđivanje, uključujući predmete protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića

159, Paška Ljubičića

160, Ivice Rajića

161, Vladimira

Kovačevića162

i Dragana Zelenovića163

.

Nakon Odluke Vijeća za proslijeđivanje predmeta164

o prebacivanju predmeta Stanković u Bosnu i Hercegovinu radi suđenja

165, obje strane su uložile žalbu. Odbacujući argumente koje je iznio optuženi

Stanković, Žalbeno vijeće166

bilo je mišljenja da je usvajanje Pravila 11bis bila adekvatna reakcija sudija MKSJ-a na Rezoluciju 1503 i 1534 Savjeta bezbjednosti i da je, kao takvo, to pravilo obezbijedilo potreban pravni osnov za prebacivanje predmeta

167. Žalbeno vijeće bilo je i mišljenja da je Vijeće za proslijeđivanje predmeta

donijelo pravilnu odluka da će optuženom biti pravično suđeno ukoliko se predmet prebaci168

i da je Vijeće za proslijeđivanje predmeta donijelo pravilne zaključke o uslovima pritvora u Bosni i Hercegovini

169. Žalbeno

vijeće takođe je odlučilo da Vijeće za proslijeđivanje predmeta nije pogriješilo u svojoj analizi spremnosti i voljnosti vlasti Bosne i Hercegovine da prihvati prebacivanje predmeta i analizu toga da li primjenjivi propisi postoje.

170 Na kraju, Žalbeno vijeće je bilo mišljenja da Vijeće za proslijeđivanje predmeta nije postupilo van

svojih ovlaštenja kada je naložilo optužbi da obezbijedi redovne i periodične izvještaje o napretku koji tužilac Bosne i Hercegovine postiže u krivičnom gonjenju optuženog, iako je Vijeće za ustupanje predmeta otišlo predaleko naloživši tužiocu da postigne dogovor sa nekom međunarodnom organizacijom, a u svrhu praćenja i izvještavanja o postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine

171. Dana 29. septembra 2005, Radovan Stanković

je prebačen u Sud Bosne i Hercegovine radi suđenja172

.


(2007) 6 OKO RRZ 40

173 „Gojko Janković prebačen u Bosnu i Hercegovinu“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. RC/MO/1032e, 8. decembar 2005. 174 Odluka o proslijeđivanju u skladu sa odredbama Pravila 11bis, predmet Janković (IT-96-23/2-AR11bis.2), 15. novembar 2005 (u daljem tekstu: Odluka u predmetu Janković po žalbi o proslijeđivanju). 175 Sudija Alphons Orie (predsjedavajući) O-Gon Kwon i Kevin Parker. 176 Odluka o proslijeđivanju predmeta u skladu sa odredbama Pravila 11bis sa povjerljivim Aneksom, predmet Janković (IT-96-23/2-PT), 22. juli 2005. 177 Odluka u predmetu Janković po žalbi o proslijeđivanju u skladu sa odredbama Pravila 11bis, supra 215, §§ 11-27. 178 Odluka u predmetu Janković po žalbi na proslijeđivanje u skladu sa odredbama Pravila 11bis, supra 215, §§ 20-26. Kao je rečeno u 3 JICJ (2005) 1134, pod 1157, Vijeće za proslijeđivanje predmeta odbilo je da predmet Dragomir Milošević proslijedi na osnovu činjenice da je optuženi bio isuviše visoko pozicioniran. 179 Odluka u predmetu Janković po žalbi na proslijeđivanje u skladu sa odredbama Pravila 11bis, supra 215, §§ 26. 180 Ibid, § 32. 181 Ibid, § 32. Vidjeti i ibid, §§ 28-40. 182 Odluka u predmetu Janković po žalbi na proslijeđivanje u skladu sa odredbama Pravila 11bis, supra 215, §§ 41-62. Istovremeno, u skladu sa pristupom koji je usvojen u Odluci u predmetu Stanković po žalbi na proslijeđivanje u skladu sa odredbama Pravila 11bis (supra 208, §§ 43-59), Žalbeno vijeće je odbacilo taj dio odluke Vijeća za proslijeđivanje predmeta zahtjevajući da optužba postigne dogovor sa nekom međunarodnom organizacijom koja će provoditi tu kontrolu. 183 Odluka u predmetu Janković po žalbi na proslijeđivanje u skladu sa odredbama Pravila 11bis, supra 215, §§ 63-68. 184 Odluka u predmetu Janković po žalbi na proslijeđivanje u skladu sa odredbama Pravila 11bis, supra 215, §§ 69-76. 185 Sudija Alphons Orie (predsjedavajući), O-Gon Kwon i Kevin Parker. 186 Odluka o proslijeđivanju predmeta vlastima Republike Hrvatske u skladu sa odredbama Pravila 11bis, predmet Ademi i Norac (IT-04-78-PT), 14. septembar 2005. 187 Nakon što je tužilac prekinuo primjenu Pravila 11bis u predmetu Vukovar (vidjeti 3 JICJ (2005) 1134, pod 1157-1158), vjerovatno će predmet Ademi i Norac biti jedini predmet koji će se prebaciti u Hrvatsku u skladu sa odredbama Pravila 11bis PPD-a MKSJ-a. Vidjeti i „Predmet Rahima Ademija i Mirka Norca prebačen u Hrvatsku“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. CT/MO/1015e, 1. novembar 2005.

Dana 8. decembra 2005, Gojko Janković je prebačen u Sud Bosne i Hercegovine173

. To se desilo nakon odluke Žalbenog vijeća

174 kojom je ranija odluka Vijeća za proslijeđivanje predmeta o prebacivanju

predmeta175

u Bosnu i Hercegovinu potvrđena176

. Tvrdeći da je Vijeće za proslijeđivanje predmeta pogriješilo naredivši da se njegov predmet proslijedi u Bosnu i Hercegovinu, optuženi je tvrdio da njegov navodni nivo odgovornosti i težina krivičnih djela za koja se tereti ne dopuštaju prosljeđivanje predmeta

177. On je zapravo

tvrdio da, na osnovu optužbi kojima se on tereti, on je bio suviše visoko pozicioniran da bi mu sudili domaći sudovi i svoju je situaciju usporedio sa predmetima u kojima se radilo o visoko pozicioniranim optuženima, kao što su Dragomir Milošević, Sefer Halilović i Milomir Stakić, a kojima se sudilo pred MKSJ-om

178. Prilikom

odbacivanja ovog argumenta, Žalbeno vijeće je ustvrdilo da:

Ništa u Pravilu 11bis Pravila o postupku i dokazima ne ukazuje na to da je Vijeće za proslijeđivanje predmeta obavezno da, radi donošenja odluke o proslijeđivanju predmeta, razmatra težinu krivičnih djela za koja se tereti u optužnici i stepen odgovornosti optuženog u drugim predmetima. Iako se Vijeće za proslijeđivanje predmeta možda rukovodilo usporedbom sa optužnicom u nekom drugom predmetu, ono ne primjenjuje pogrešno materijalno pravo ako svoju odluku o proslijeđivanju zasniva samo na konkretnim okolnostima predmeta koji ima pred sobom

179.

Što se tiče pitanja osnova za zahtjev za prosljeđivanje predmeta, Žalbeno vijeće u predmetu Janković bilo je mišljenja da je Vijeće za proslijeđivanje predmeta pravilno odlučilo da niti optuženi niti treća država (odnosno Srbija i Crna Gora) nema osnova za podnošenje formalnog zahtjeva za proslijeđivanje predmeta

180. Međutim,

kako Vijeće za ustupanje predmeta može narediti prebacivanje predmeta proprio motu, ono nije pogriješilo razmatrajući da li da se predmet proslijedi Srbiji i Crnoj Gori

181.

Žalbeno vijeće u predmetu Janković takođe je smatralo da Vijeće za proslijeđivanje predmeta nije pogriješilo u svojoj procjeni da će se postupak u Bosni i Hercegovini provoditi u skladu sa međunarodnim standardima redovnog zakonskog postupka; da će se optuženom pravedno suditi; i da će procedure za praćenje koje je optužba naložila pomoći Vijeću za proslijeđivanje predmeta da osigura pravedno suđenje optuženom

182.

Konačno, Žalbeno vijeće je odlučilo da Vijeće za proslijeđivanje predmeta nije pogriješilo u procjeni da li su vlasti u Bosni i Hercegovini adekvatno pripremljene za prihvatanje ovog predmeta

183, te da su rizici koji se

odnose na pritvor optuženog tokom pretpretresnog i pretresnog postupka i potencijalno do pravosnažnosti presude u Bosni i Hercegovini valjano analizirani i razmotreni

184.

Dana 14. septembra 2005, Vijeće za proslijeđivanje predmeta185

naredilo je da se predmet Ademi i Norac prebaci u Hrvatsku radi suđenja

186. Nijedna od strana nije se žalila na ovu odluku te su 1. novembra 2005.

godine Rahim Ademi i Mirko Norac prebačeni u Hrvatsku, gdje će im se suditi za zločine navodno počinjene u Medačkom džepu na području samoproglašene Republike Srpske Krajine

187.

41


(2007) 6 OKO WCR

188 Møse pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 189, 2; Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 188, pod 2. 189 Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 188, pod 2 („Što se tiče Ruande, uvjerili su me da je Ruanda i dalje spremna da prima predmete lica koja optužnice terete, a koji su prebačeni iz MKSR-a u skladu sa Pravilom 11bis, i da će ona preduzimati neophodne mjere koje se odnose na procedure za pravedna suđenja i za ukidanje smrtne kazne kako bi raščistila put za početak ovog procesa. Uz te mjere, Ruandi su neophodna značajna sredstva kojima bi se pomoglo razvoju sposobnosti njenog pravnog sistema za djelotvorno vođenje krivičnog postupka u takvim predmetima. Moje konsultacije sa predstavnicima EU u Kigaliju, Ruanda, kao i sa predstavnicima drugih zemalja pokazuju njihovu obavezanost da u tom pogledu pomognu Ruandi. To se srdačno pozdravlja. Hitno treba da se ulože napori kako bi se osiguralo da su sve zakonodavne i druge prepreke proslijeđivanju predmeta u Ruandu uklonjene, a kako bi se omogućilo da se ova politika počne provoditi početkom sljedeće godine“.) 190 Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 188, pod 2. Slično tome, tri istražna spisa su proslijeđena evropskim pravosuđima radi preduzimanja mogućih radnji i tužilac MKSR-a Jallow je izvjestio da je jedan takav spis rezultirao jednim krivičnim postupkom koji je u toku. Ibid. 191 Jallow pred Savjetom bezbjednosti u decembru 2005, supra 188, pod 2. 192 „Sudija Fausto Pocar i sudija Kevin Parker izabrani za predsjednika i potpredsjednika MKSJ-a“, saopštenje za javnost MKSJ-a br. JP/MOW/1024e, 17. novembar. 2005.

Na dan 15. decembra 2005. godine, tužiocu MKSR-a Jallowu nije upućen nijedan zahtjev za prebacivanje predmeta u skladu sa odredbama Pravila 11bis MKSR-a

188. Za razliku od situacije sa kojom je MKSJ suočen,

Ruanda još uvijek treba da preduzme neophodne mjere kako bi osigurala pravedna suđenja i da ukine smrtnu kaznu prije nego što se predmeti budu mogli prebacivati u tu zemlju

189. Međutim, Ruanda je od tužioca MKSR-

a primila 30 predmeta u kojima nije podignuta optužnica, a slijedi još najmanje 15 takvih istražnih spisa190

. Štaviše, tužilac MKSR-a Jallow je izvjestio da:

Tužilaštvo do sada nije bilo u mogućnosti da podnese zahtjeve za prebacivanje lica protiv kojih je podignuta optužnica u skladu sa Pravilom 11bis jer tek treba da se pronađe država koja je i u stanju i voljna da preuzme te predmete. Mi i dalje čekamo odgovor iz dvije evropske zemlje kojima sam poslao zahtjev da pristanu da provode krivični postupak u određenom broju slučajeva koji spadaju u ovu kategoriju

191.

B. Kratke napomene

1. Sudija Fausto Pocar i sudija Kevin Parker izabrani za predsjednika i potpredsjednika MKSJ-a

Na plenarnoj sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, stalne sudije MKSJ-a izabrale su potpredsjednika Fausta Pocara i sudiju Kevina Parkera za dvogodišnji mandat u svojstvu predsjednika i potpredsjednika MKSJ-a

192. Bivši predsjednik MKSJ-a, Theodor Meron, ostaje u MKSJ-u i raspoređen je u Žalbeno vijeće.


(2007) 6 OKO RRZ 42

Izvještaj o predmetu: Sipić Idhan Predmet Suda BiH broj: X-KR-07/457

Sud BiH je 22.02.2008. godine izrekao presudu Idhanu Sipiću zvanom Nuno kojom se osuđuje na osam godina zatvora zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Presuda je donesena na osnovu sporazuma o priznanju krivice koji je Sipić postigao sa Tužilaštvom BiH.

Na visinu izrečene presude nijedna strana nema pravo žalbe. “Kriv sam i žao mi je što sam to uradio”, kazao je Sipić tokom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje, koji je ujedno prvi sklopljeni sporazum pred Sudom BiH za predmete ratnih zločina. “Idhan

Sipić kriv je što je u vrijeme rata u BiH, kao pripadnik Izviđačko-diverzantske čete u sastavu Petog korpusa Armije BiH, na području općine Ključ postupao suprotno odredbama Ženevske konvencije”, kazala je nakon prihvatanja sporazuma Minka Kreho, predsjednica Sudskog vijeća.

Prema presudi, Sipić je neutvrđenog dana u septembru 1995. godine u mjestu Korjenovo Brdo iznad Sanice, općina Ključ, zajedno sa Almirom Harbašom došao u kuću Anđe Banjac i napao je “s namjerom da je ubije”. Nakon što je Anđa Banjac plakala i rekla da ima dva sina u srpskoj vojsci, Sipić joj je zabio bajonet u vrat i usmrtio je. Tijelo je iznio iz kuće, dok je Almir Harbaš zapalio staricin krevet, od čega je izgorjela i njena kuća. Sporazum sa Tužilaštvom o priznanju krivnje Sipić je postigao 22. februara, nakon što je tužilac Milorad Barašin izbacio iz optužnice rečenicu u kojoj stoji da je optuženi nakon ubistva bajonetom koji je starici zabio u grlo, “istim sjekao komad po komad njenog tijela i bacao u bunar koji se nalazio nekoliko metara od njene kuće”. Zbog te rečenice optuženi Sipić nije htio pristati na prethodno dogovoreni sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH. Zbog toga je započelo suđenje i saslušani su prvi svjedoci. Barašin je na prošlom ročištu kazao da će izbaciti rečenicu iz optužnice sa kojom se optuženi ne slaže, ali Odbrana tada nije ni prihvatala ni odbila sklapanje sporazuma.

Sudsko vijeće je tražilo da se Odbrana izjasni o tome, uz pitanje zašto ne pristaje na sporazum kada je optuženi priznao krivicu, nakon čega je dogovor ipak postignut. Zatvorska kazna dogovorena između Tužilaštva BiH i Odbrane optuženog bila je u rasponu između šest i deset godina.

Sipiću je nakon izricanja presude produžen pritvor do njene pravosnažnosti, s tim da će vrijeme provedeno u pritvoru biti uračunato u izrečenu zatvorsku kaznu. Idhan Sipić se sam predao organima gonjenja 21. novembra prošle godine. Sudsko vijeće trebalo bi donijeti i odluku o upućivanju Sipića na izdržavanje kazne prije pravosnažnosti presude, što je sam zatražio.

Izvještaj o predmetu: Damjanović Dragan Predmet Suda BiH broj: X-KR-05/51

Apelaciono vijeće Odjela za ratne zločine pri Sudu BiH je 13.07.2007. godine preinačilo prvostepenu presudu kojom je Dragan Damjanović osuđen na 20 godina zatvora i izreklo mu dugotrajnu kaznu zatvora, također u trajanju od 20 godina. I u ovu kaznu će biti uračunato vrijeme koje je osuđeni proveo u pritvoru, odnosno od 6. decembra 2005. godine.

Kako pojašnjavaju u Odjelu za odnose s javnošću Suda BiH, dugotrajna kazna zatvora podrazumijeva da tokom izdržavanja osuđenici borave u zatvorima potpuno zatvorenog

tipa sa strogom kontrolom, te da eventualna amnestija ili pomilovanje mogu biti razmatrani tek nakon izdržane tri petine kazne.

Svojom odlukom Apelaciono vijeće je odbilo žalbe branioca smatrajući ih “neosnovanim”, dok je djelimično uvažilo žalbu tužioca u dijelu koji se odnosio na krivičnu sankciju.

“Vijeće je ocijenilo da krivična sankcija izrečena prvostepenom presudom ne odgovara svrsi kažnjavanja sa aspekta prevencije, te ju je preinačilo”, saopćeno je iz Suda BiH.

43


(2007) 6 OKO WCR

Dragan Damjanović je 15. decembra 2006. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene nad nesrpskim civilima na području općine Vogošća tokom 1992. i 1993. godine. Proglašen je krivim jer je u periodu od jula 1992. do januara 1993. godine ubijao, mučio, silovao, prisilno odvodio osobe kojima se gubi svaki trag, te učestvovao u činjenju drugih nečovječnih djela. Damjanović je osuđen i za odvođenje petorice ljudi čija tijela ni do danas nisu pronađena. Iako ga je Tužilaštvo teretilo i za ubistvo ove petorke, Sud to nije prihvatio niti u pravosnažnoj odluci jer njihova tijela do danas nisu pronađena.

Također, Damjanović je osuđen i za maltretiranje Muje Abaza, kojem je urezivao krst na čelu, te ga tjerao da jede supu u koju se slijevala krv iz njegove rane. Tužilaštvo BiH je Damjanovića optužilo a Vijeće proglasilo krivim za maltretiranje bračnog para K.T. i K.N., te za silovanje K.N. Na osnovu svjedočenja, Dragan Damjanović je proglašen odgovornim za ubistvo profesora Zahida Baručije.

Sud je Damjanovića oslobodio krivice za ubistvo bračnog para Hodžić, Muharema i Mejre, te izvjesnog Hošića zvanog Hoše. Optužnica protiv Dragana Damjanovića je potvrđena 29. marta 2006, a suđenje je počelo u aprilu iste godine.

Izvještaj o predmetu: Vuković i dr. Predmet Suda BiH broj: X-KR-07/405

Braća Rajko i Ranko Vuković prvostepenom presudom Suda BiH u Sarajevu osuđeni su na po 12 godina zatvora. Sud ih je 04.02.2008. godine proglasio krivim za zločin počinjen 1992. godine u selu Podkolun, općina Foča, koji su počinili kao pripadnici tadašnjih snaga Srpske Republike BiH. Istom presudom Ranko Vuković je oslobođen optužbi za silovanje jedne žene u Miljevini tokom juna 1992. godine. Odlukom Suda BiH obojica optuženih su zadržani u pritvoru do izricanja pravosnažne presude.

Sudsko vijeće je zaključilo da je Tužilaštvo iznijelo uvjerljive dokaze da su Ranko i Rajko Vuković, zajedno sa Rankom i Blagojem Golubovićem, u maju 1992. godine ušli u selo Podkolun i ubili Avdiju Hukaru u njegovoj porodičnoj kući, i Mejru Bekriju dok je radila na njivi. U prvostepenoj presudi stoji da su obojica krivi “jer su u okviru širokog i sistematičnog napada vojske tadašnje Srpske Republike BiH, znajući za takav napad, vršili progon civila na nacionalnoj i vjerskoj osnovi iz sela Podkolun”. Braću Vuković Sud je proglasio krivima i zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu zajedno sa braćom Golubović. Obrazlažući presudu, predsjedavajući Sudskog vijeća Staniša Gluhajić je kazao da je “Sud van razumne sumnje utvrdio da su Ranko i Rajko Vuković počinili zločin protiv čovječnosti”.

“Sud je poklonio vjeru svjedocima optužbe koji su rekli da su braća Vuković zajedno sa Golubovićima ušli u selo Podkolun i ubili Avdiju Hukaru i Mejru Bekriju”, kazao je Gluhajić. Da su osobe doista ubijene dokazano je i iz smrtnih listova ali i nalaza ekshumacije koji su uvršteni u materijalne dokaze.

“Optuženi nisu morali počiniti samo ubistvo, ali nisu ni pokušali spriječiti ubistvo dvoje civila u nebranjenom selu Podkolun”, kazao je Gluhajić, dodavši da dokazi Odbrane nisu mogli da pobiju dokaze Tužilaštva BiH. Zbog nedostatka dokaza, Sud je Ranka Vukovića oslobodio dijela optužnice kojim se teretio za silovanje jedne žene u mjestu Miljevina, općina Foča. Oštećena, koja je iskaz dala kao svjedokinja Tužilaštva, upućena je na parnicu. Obrazlažući oslobađajući dio presude, Gluhajić je kazao da “Tužilaštvo nije van sumnje uvjerilo Sud da je došlo do silovanja”.

“Oštećena A je mijenjala iskaze, govoreći različito o načinu izvršenja djela”, kazao je Gluhajić, istaknuvši da je svjedokinja A tokom svjedočenja pokazala veliki stepen nesigurnosti.

Na ovu presudu obje strane u postupku imaju mogućnost žalbe.

Veljko Čivša, advokat optuženih, najavio je žalbu, a govoreći za Justice Report, kazao je da je “očekivao oslobađajuću presudu” smatrajući dokaze Tužilaštva BiH neuvjerljivim. “Donijeti osuđujuću presudu zasnovanu na iskazu svjedoka kojem je nadimak Lažov ne zaslužuje nikakav komentar”, kazao je Čivša, koji je u toku suđenja obarao kredibilitet ključnog svjedoka Tužilaštva tvrdnjom da je “Lažov” nadimak po kojem ga mještani Podkoluna znaju. Ranko Vuković je uhapšen 23. juna, a Ranko 11. jula prošle godine.


(2007) 6 OKO RRZ 44

Izvještaj o predmetu: Rašević i Todović Predmet Suda BiH broj: X-KR-06/275

Vijeće Državnog suda je 28.02.2008. godine proglasilo krivim Mitra Raševića i Savu Todovića za zločine protiv čovječnosti počinjene u Kazneno-popravnom (KP) domu Foča, te im izreklo kaznu zatvora od osam i po, odnosno dvanaest i po godina. Također su proglašeni krivim za saučesništvo u udruženom zločinačkom poduhvatu. U kaznu će im biti uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru – Mitru Raševiću od augusta 2003., a Savi Todoviću od januara 2005. godine. Todović i Rašević su, prema navodima optužnice, od aprila 1992. do oktobra 1994.

godine učestvovali u zlostavljanju više od 700 zatvorenika u KP domu Foča. Rašević je bio komandir straže, a Todović zamjenik upravnika ove ustanove, koja je imala “sva obilježja logora”. Izricanje presude je kasnilo sat i po, a po dolasku u sudnicu Hilmo Vučinić, predsjedavajući Sudskog vijeća, rekao je da je kašnjenje “samo dokaz da zakonski rok od tri dana “nije adekvatan za ovako složena vijećanja”. Sudsko vijeće je optužene proglasilo krivim po svim tačkama, ali ih je oslobodilo dviju podtačaka optužnice u kojima im je na teret stavljano “održavanje sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatvorenika” u KP domu Foča, te da su po njihovom naređenju stražari odvodili zatvorenike na ispitivanje i premlaćivanje. Vučinić je istakao da za neke navode optužnice nije bilo dovoljno dokaza koji bi ih potvrdili, dok neke Tužilaštvo nije ni dokazivalo. Prema obrazloženju presude, na temelju provedenih dokaza Sudsko vijeće je zaključilo da su optuženi bili “svjesni svoje pozicije i svega što se dešavalo u KP domu”, te da je ova ustanova bila u nadležnosti civilnih vlasti, “odnosno uprave koju su činili i oni sami”. “Svjedoci su pretežno bili preživjeli zatvorenici KP doma, i Vijeće je svjesno da oni nisu bili očevici ovih događaja, ali je odlučilo uvažiti njihove iskaze budući da se radi o žrtvama inkriminacije, te zbog činjenice da su njihovi iskazi bili pretežno isti”, rekao je Vučinić. Predsjedavajući Vučinić je istakao da su prilikom određivanja visine kazne imali u vidu “osobito olakšavajuće okolnosti” za Mitra Raševića, ali pri izricanju odluke nije precizirano o kojim okolnostima se radi. “Kazna od osam godina i šest mjeseci u cijelosti može ostvariti svrhu kažnjavanja. Za Savu Todovića je Vijeće također našlo da je kazna od dvanaest godina i šest mjeseci adekvatna težini počinjenog djela”, rekao je Vučinić. Branioci obojice optuženih su istakli da namjeravaju uložiti žalbu jer nisu zadovoljni izrečenom presudom. “Nisam se nadao ovoj presudi, očekivao sam ili daleko blažu ili oslobađajuću. Žalba je obavezna”, rekao je Mladen Šarenac, advokat Save Todovića. “Sud nije imao hrabrosti da donese oslobađajuću presudu”, rekao je Slaviša Prodanović, Raševićev advokat, i dodao da će se žaliti kada dobije presudu, koju će Sudsko vijeće, kako je kazao, “teško obrazložiti”. Todović i Rašević su prvobitno optuženi pred Haškim tribunalom, da bi u oktobru 2006., u sklopu izlazne strategije, predmet bio upućen u Sarajevo na daljnje procesuiranje. Početkom 2007. godine Sud BiH je prihvatio prilagođenu optužnicu.

Napomena čitaocima: OKO objavljuje isključivo izvještaje o predmetima koji su pred Sudom BiH, Odjelom I

za ratne zločine, u periodu od objavljivanja posljednjeg broja OKO Reportera za ratne zločine, okončani prvostepenom ili drugostepenom presudom. U ovom broju vam donosimo izvještaje o predmetima: Vuković, Damjanović, Sipić i Rašević i Todović. Izvještaje je sačinila Balkanska istraživačka mreža, aviše izvještaja možete pronaći na web stranici http://www.bim.ba (Balkanska istraživačka mreža, BIRN BiH). Članci su preuzeti uz saglasnost urednika.

45


(2007) 6 OKO WCR


(2007) 6 OKO RRZ 46


OKO Reporter o ratnim zločinima se objavljuje nekoliko puta godišnje i namjenjen je za informisanje o suđenjima za ratne zločine u jugoistočnoj Evropi, a posebno pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Objavljen na jezicima naroda u BiH, Reporter će biti izvor informacija o pravnim dešavanjima na domaćim suđenjima, a sadržavaće i članke koji se odnose na specifične probleme koji se pojavljuju u praksi.

Odsjek krivične odbrane (OKO) je odsjek krivične

odbrane Ureda registrara Suda BiH čiji je zadatak da

osigura najviše standarde odbrane tokom suđenja u

predmetima ratnih zločina.

www.okobih.ba

Skenderija 15

71000 Sarajevo

Phone: + 387560 260

Fax: + 387 560 270

[email protected]

www.okobih.ba

Одсјек Кривичне Одбране

Odsjek Krivične Odbrane CRIMINAL DEFENCE SECTION

oko reporter o ratnim zločinima · 2015-06-12 · prva optužnica je imala 30 tačaka a treća 6,...

Documents