Marija Trapić

Hrv/ped, II. god.

III. IZVJEŠĆE

Humanistički usmjerenom predškolskom kurikulumu je dijete primarni interes i nastoji

pomoći u njegovom razvitku u svestranu, samostalnu, tolerantnu ličnost. Da bi se to ostvarilo,

temeljna osnova kurikuluma je pravo na različitost. Individualne razlike svakog pojedinog

djeteta odgajatelj treba uočiti, ali i poštovati, kako bi ga bolje razumio- njegov, razvoj,

interese, i prema tome oblikovao i unaprijedio svoj rad s njime. Smatram da svako dijete ima

svoj prirodni razvitak i svoj način interpretiranja svijeta oko sebe i da ga se nikako ne treba i

ne može „ukalupiti“ u neku zamišljenu ideju djece npr. određene dobi, te da svaki takav

pokušaj može samo izazvati negativan učinak poput gubljenja samopoštovanja, agresivnosti,

rezigniranosti i td. Djeci treba ponuditi niz sadržaja kojima će ona pristupati prema vlastitom

izboru ovisno o svojim trenutnim interesima i na taj način razviti svoju slobodu koja je

također za dijete od velike važnosti jer određuje daljnji tijek njegova razvitka. Da bi se

osigurao kvalitetan rad odgajatelja oni nikako ne bi smjeli imati prevelike grupe djece kao što

je to čest slučaj u hrvatskim vrtićima jer svako dijete zaslužuje da mu se adekvatno priđe.

Izbor sadržaja više se ne određuje i planira na nivou države pa da ga odgajatelj samo prenosi.

I sama pomisao da članovi ministarstva, i uz najbolju volju, znaju što treba jednom djetetu u

vrtiću, recimo u Gospiću, smiješna je. Suprotno tome danas se prepušta odgajatelju kao

refleksivnom praktičaru da prema svojim zapažanjima o svakom pojedinom djetetu organizira

sadržaj prema njegovim trenutnim potrebama, ali i potrebama koje imaju uslijediti te

prijedlozima. Naravno da se ne mogu planirati aktivnosti odviše unaprijed jer su djetetov

razvoj i interesi nedovoljno predvidljivi- za neke stvari će stvari trebati više, a za neke manje

vremena, a nipošto nije u djetetovu interesu da ga se požuruje i gura u sadržaje koje ne

razumije, ili da ga se, s druge strane, priječi u napretku nepotrebnim zadržavanjem na

probavljenim sadržajima. Odgajatelj treba nuditi djetetu da samostalno stječe znanje

predlažući mu aktivnosti koje se nadograđuju na njegove trenutne interese i tako ga dalje

razvijati. Mislim da su djeca u današnjem svijetu medija od malih nogu okružena slovima i

riječima (npr. titlovani crtani filmovi) i da će dosta njih i prije škole pokazati interes za

slovkanjem i čitanjem i to im se svakako treba omogućiti kroz „književne kutiće“ ili posebne

1

programe poput male škole što u stvari većina vrtića i nudi. Time ne samo da će dijete

zadovoljiti svoj interes, već će za tu vještinu zaintrigirati i drugu djecu.

Unutar humanistički usmjerenog kurikuluma nastoje se razviti djetetove sposobnosti i

individualnost, a ne „utrpati“ djetetu što više podataka jer je to, osobito kod djece predškolske

dobi, besmisleno. Umjesto toga djetetu se omogućuju situacije kojima će ono samo doći do

spoznaja koje će ga dovesti do više intelektualne razine. Vjerujem da, na primjer, djetetu

daleko više znači ako mu dopustimo da samo stavi uteg u vodu i nakon nekoliko pokušaja

shvati da će uteg svaki puta potonuti, nego da mu satima tvrdimo da će se tako biti. Neki

zadatak dijete može rješavati samo, ali i uz pomoć odgajatelja ili vršnjaka- u svakom slučaju

ono je aktivno. Socijalna interakcija s vršnjacima je također vrlo važna za djetetov razvoj jer

kroz nju dijete se uči radu u grupi, suradnji i toleranciji. U davanju zadataka dijete se ne smije

podcijeniti ili mu se oduzeti da samo dođe do spoznaje jer tako ne će moći razviti svoju

samostalnost koja je preduvjet za njegovu slobodu. Isto tako smatram da je i sloboda, u ovom

slučaju: izbora, preduvjet za samostalnost te da su ta dva pojma u međusobnoj interakciji.

Zanimljiv je način kojim dolazi do stvaralačkog procesa kod djeteta: Prva etapa- može se

primijetiti već kod sasvim male djece, nov predmet ili pojavu ona će prvo promatrati, nakon

nekog vremena kad dobiju sigurnost (ako npr. nema nekih naglih pokreta koji bi ih mogli

preplašiti) pognuti će rukama prema njoj i opipati ju, obujmiti, baciti. Time se dijete upoznalo

sa novom pojavom ili predmetom i steklo određene spoznaje glede njegova oblika, zvuka,

težine i td. Druga etapa- dijete ovladava uobičajenom upotrebom predmeta i njegovim

svojstvima, npr. nakon što se „upoznalo“ sa žlicom ono će shvatiti da se njome jede. Ipak, ono

još ne zna dovoljno i nema dovoljno iskustva pa će možda pokušati njome zagrabiti komadiće

mesa koje bi lakše zagrabilo vilicom. Treća etapa- odraz je djetetove kreativnosti jer ako mu

se dopusti dijete će proširiti način upotrebe predmeta, npr. shvatiti da istom žlicom može

iskopati rupu u zemlji.

Kreativnost posjeduje svako dijete i ona se može primijetiti u različitim oblicima u

aktivnostima u svakodnevnom životu- od toga da plastelinom oblikuje neki predmet do, na

primjer, toga da se dosjeti otvoriti vrata tako da privuče stolicu i popne se na nju. Iako svako

dijete može biti kreativno to ne znači da svako i hoće jer kreativnost zahtjeva da dijete bude

individualno, samostalno i slobodno. Ukoliko se djetetu onemogući izbor ili mogućnost

pogreške dijete će zapostaviti kreativno ponašanje. Nerealno je očekivati da će dijete u

svakom pokušaju uspijevati i ukoliko se njegova nastojanja kazne ili ismiju njegovo će

samopoštovanje pasti i ono će ugušiti takvo ponašanje i više ne će nastojati iznalaziti

kreativna rješenja. Osim dakako roditelja, veliku ulogu u djetetovom kreativnom razvoju ima

2

i odgajatelj koji treba znati prepoznati što više načina izražavanja svakog pojedinog djeteta i

stvoriti uvjete i atmosferu koja će potaknuti stvaralaštvo. Vjerujem da se to čini kroz brojne

igre, npr. smišljanje priča i sl.

Iz svega navedenog vidljivo je da u ostvarenju humanistički usmjerenog kurikuluma

odgajatelj nije pasivni instrument provođenja već se od njega zahtjeva iznimna sposobnost tj.

kompetencija. Njegov rad, osim teorije, obuhvaća i praksu koju čini mnoštvo nepredvidljivih

situacija na koje se jednog odgajatelja ne može pripremiti, ali on može kroz akcijska ili

istraživanja u suradnji s određenim institucijama, povećati broj mogućih rješenja problema

koji će se pojaviti te nadziranjem provođenja donesenih odluka, poboljšati svoj rad. Kroz

praksu- ispitujući i gradeći kurikulum te kontaktirajući s kolegama, on mora steći znanje u

akciji i to na način da njegova akcija prethodi razmišljanju.

Osim propisanog na odgojno-obrazovni proces utječe i realni kurikulum kojeg čini kontekst

pojedine ustanove i pojedine odgojne grupe što naravno utječe na djecu koja se odgajaju

unutar tih konteksta. Zato je važno stvoriti u ustanovi adekvatan smještaj i socijalnu klimu.

Zanimljivo je da se zastupajući pristup odgoju odražava u oblikovanju i uređenju odgojno-

obrazovnih ustanova te tako „nevidljivo“ utječe na odgojno-obrazovni proces. Ujedno je i

pomalo zastrašujuće uvidjeti snagu implicitnog, podsvjesnog, što, u nekim negativnim

uvjetima, omogućuje manipulaciju ljudima i to počevši od najranijeg doba. U skladu sa

načelima humanistički usmjerenog kurikuluma logično je da vrtići budu u prizemlju- bez

stepenica koje manja djeca teže svladavaju, povezanih prostorija kroz koje će djeca slobodno

cirkulirati, a svi će im sadržaji biti dostupni, dojenčad ne će biti skrivana u mračnim

prostorijama i sl. Također je unutar ustanove bitna i socijalna klima među osobljem jer ona

služe kao model ponašanja djeci. Djeca imaju sposobnost detektiranja finih odnosa u svojoj

sredini i zato je važno da se odgajatelj, koji njima predstavlja svojevrsni model, ponaša

dosljedno, u skladu s onim što treba promicati- tolerancijom..

Naravno, na ostvarenje humanističkog kurikuluma utječu i roditelji. Velik je korak već i

odabir vrtića (ukoliko imaju mogućnost odabira jer je to u hrvatskom društvu još uvijek

privilegija pojedinaca), a svakako je bitno da komuniciraju sa odgajateljem jer on tako može

saznati u kakvom se okruženju dijete razvija izvan vrtića. S druge strane i on njih može

savjetovati glede nekog drugog pitanja vezanog uz njihovo dijete. Tako npr. odgajatelj može

upozoriti roditelje kojima je dijete kod kuće „normalno“, ali se u vrtiću vidi da se slabo

snalazi među drugom djecom da ga možda češće vode u park ili pozivaju kući njegove

vršnjake ne bi li ga potaknuli u druženju. Razlika između obiteljskog i institucionalnog

odgajanja, ukoliko je umjerena, može dijete učiniti lakše prilagodljivim i fleksibilnijim u

3

ponašanju, mišljenju i učenju čemu svakako treba težiti. Važno je da ponašanja i stavovi

roditelja i odgajatelja budu ipak donekle slični kako te razlike ne bi bile prevelike, a i da ne bi

došlo do narušavanja autoriteta- npr. ako roditelji govore djetetu protiv odgajatelja. S druge

strane- njihova suradnja može omogućiti kvalitetniji odgoj djeteta.

Humanistički usmjeren kurikulum zahtjeva mnogo rada i truda odgajatelja i pedagoga, a i

roditelja, ali zato nastoji djeci omogućiti radosno življenje i razvijanje kroz koje ih se

pokušava na najbolji mogući način pripremiti na veliki svijet u koji trebaju zakoračiti.

Literatura:

Arjana Miljak: Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog odgoja, Model Izvor;

Persona, Velika Gorica- Zagreb, 1996; str. 32-50

4