Denis Giljević: Otpadnik s Glamurtera

Sveobuhvatna povijest kolumnističke partije (odigrane 2012. -2013.)

Oprez! Cendravci su među nama!

I try to laugh about it

hiding the tears in my eyes

because boys don’t cry

                           The Cure

Ne, veliki dečki ne plaču. Gledam, recimo, neku snimku Cro Copa kako dobiva opake batine… I ne plače. A

boli, vidi mu se na faci smoždenoj kao naranča da bi se koja mogla iscijediti niz obraz. Ne bi mu riječ rekao.

Ali ne, on podnosi frajerski. E pa što bi onda čoek plakao kad mu pripadnica nježnijeg spola zada seriju

udaraca po duši, raskoli mu srce kao cjepanicu, samelje emocije kao da su zrna kave? Naravno da bih ja

kao kit i pol prije pustio vjetar nego suzu nakon nekakvog emocipelarenja zbog kojeg zaradiš tričavi

višestruki prijelom srca pa ću plačipriču o plačipički (možda bih trebao s obzirom da uskoro ulazimo u EU

poraditi na svojoj korektnosti i napisati cicimicimiru, cmizdravcu ili cendravcu, ali u ovom sam tekstu rekao

odlučno NE eufemizmima) pozajmiti od, jelte, najboljeg frenda (41).

Upoznali su se na radnom mjestu. Svidjela mu se na prvi pogled, na drugi još i više, pa se prvi susret na

javnom mjestu nije trebao čekati kao hrvatska neovisnost. Kavica poslije posla, pauza za ručak, kino,

poneka šetnja, i počeli su se otvarati jedno drugome. Ne da mu je pisalo na čelu kako mu se sviđa nego joj

romantični film koji mu se vrtio u glavi plastičnije ne bi prikazao ni moćni IMAX. Malo ga je zveknulo po

tintari kad je saznao da je u višegodišnjoj vezi, ali ipak nije predao oružje. Samo ga je zakopao, kako se to

već radi. Balkanska posla. Nikad se ne zna kad može zatrebati.

Bila je prošla godina dana u povremenim druženjima kada su im se poslovni putevi razišli. Nisu se čuli

mjesec dana, kad – chat iz vedra weba! Javila se, samo tako. Odnedavno je sama, spomenula je usput.

Usput? Srce je ubrzanim otkucajima pozvalo na ustanak, odaslalo pozive za mobilizaciju svih osjećaja, i

starih i mladih, naredilo da se ponovo iskopa oružje. Opći napad zaljubljenosti mogao je početi svakog

trenutka. Bez objave. Blitzliebe.

Susreti su se redali kao statusi na tajmlajnu. Nije prošao dan bez druženja. Kad se nisu gledali oči u oči,

gledali bi se ekran u ekran. Čitao joj je iz očiju i s usana, dešifrirajući poruke za koje je mislio da ih šalje

njezino srce. Od srca srcu. Bio je skuhan kao Podravkina juhica. Mislio je da je razbio Enigmu. Već nakon

mjesec dana nije mogao izdržati, napravio je korak više. I naletio na minu.

Sviđaš mi se, ali nisam spremna za vezu. Nisam spremna za vezu, ali…

Tako mu i treba.

Glup, glup, glup. Glup sam, glup sam, glup sam. Glup, glup, glup.

Bjesomučno je odašiljao poruke u noć bez mjesečine, ali izgledalo je da spasa nema. Glupetar Glupan,

kapetan broda koji tone pod zastavom Nigdjezemske…

Ali…

Uhvatio se za ALI kao pijan plota.

Plot is a literary term defined as the events that make up a story.

Ovu je definiciju pronašao na Wikipediji.

This plot is a literary term defined as the events that make up a love story.

ALI prikladnu je definiciju ipak pronašao u sebi.

I nastavio je činiti sve da se i dalje primijeti koliko mu je stalo. Ponašao se kao da će sto godina trajati

prijateljstvo (pripadnici njegova roda ismijavali su ga i trubili mu kako ne postoji prijateljstvo između

muškarca i žene, op. a.), a spremno se nadao se da će već sutra izbiti ljubav…

Pročitao je puste stranice o ljubavi, želio je saznati kako da joj dati onu pravu. Riješio je nekoliko testova i

bio zadovoljan rezultatima (slijepi je glupan bio zadovoljan, a za par je bodova uvijek ispadao nezreli klipan,

op. a.). Srce mu je udarilo u glavu pa su iz nje počele frcati riječi kao halucinacije nakon toplotnog udara.

Umio je s riječima, ali nakon onog fijaska više nije imao petlje biti izravan pa je joj je napisao pjesmu (koji

jadnik, op. a.). Pa drugu (kakav luzer, op. a.). Sviđaju mi se baš, rekla je (kakva zabluda, op. a.). Ali sve je

ostalo na riječima.

Prije nego što je stigao završiti treću, stigao je odgovor koji je čekao, za kojim je žudio. A opet, prvi ga je

zagrljaj iznenadio. Ostao je skamenjen iako je orkan prijetio iščupati mu svaki organ. Prvi je poljubac

dočekao kao Titanic, tonući nepovratno u ocean burne mašte. Prvu je noć privijen uz nju doslovce probdjeo,

a tako su nekako prolazile i sve ostale noći. Sklapao bi oči samo na trenutak, cijeli mu je san bio sveden na

treptaje. Nije ju mogao prestati gledati. Jedite, gladne oči, jedite! Ujutro bi ustajao odmoran, moćan kao

nevjerojatni Hulk i Superman zajedno, imao je osjećaj da je u stanju Mliječni put pretvoriti u boćalište,

nabacivati se planeticama i pobijediti svako boga koji mu izađe na megdan. Kao da mu san više nije bio

potreban sada kada se ostvario.

Ljubila ga je strastveno, grlila iskreno (ste čuli za grupu Imagination, osamdesete? It’s just an illusion, u…

u… u… buahahaha, illusion…, op. a.).

Umjesto početka…

Mjesec je dana prohujalo, stigao je i Božić… Otišla je na svega par dana, vratila mu se totalno strana. Pod

jelkom ga je dočekao smak svijeta s posvetom: GAME OVER.

I zid šutnje. Sve da i nije izgubio glavu, kroz nj ne bi njome mogao.

Najprije se zapitao kako su mudre Maje mogle pogriješti u svojim proračunima za čak godinu dana? Što se

dogodilo? Zar se do pakla stiže u svega 72 sata?

Kako? Zašto? Sigurno je kriv, ali gdje je pogriješio? Želudac mu se polako pretvarao u stršljenjak. Pitanja

su se rojila, a svako ga je ubadalo otrovnim žalcem. U jednjaku odron kamenja. U kut grla satjerani osjećaji

ostavljeni su da se udave u rijeci suza ponornica. Spremao se emocid. Bilo je samo pitanje trenutka kad će

sve izbiti na vidjelo. Javnost će saznati kad tad, takav masovni zločin ne može ostati skriven. Samo što od

toga neće biti koristi. Nitko neće biti izveden pred međunarodni sud, u ljubavi nema pravde, nema dobrih i

loših, tek sretnih i onih koji pate (patetičan lik, nezreo dozlaboga, nek se goni u neku stvar, op. a.).

Nakon sedam je dana uspio nekako dogovoriti susret. Izabrala je neutralni teren. Sve je bilo jasno. Svima bi

bilo jasno. Osim njemu.

Stigla je samo sa vetom, prišla i rekla: “Hell, no!“, a i pogledi su mu govorili više od riječi… (za one koji žele

znati malo više o igrama riječi kojima se odao njegov smućeni mozak, pročitati tekst pjesme Džuli D.

Popovića, op. a.)

Prvi ga je pogled ipak iznenadio. Ostao je skamenjen iako je orkan prijetio iščupati mu svaki organ. Prve je

riječi dočekao kao Titanic, tonući nepovratno u more bez dna. U more, noćne, a bez sna. Prvu je noć bez

nje doslovce probdjeo, a tako su nekako prolazile i sve ostale noći.

U utrobi Bliski istok. Nikad mira. A nada stalno tinja. Ljubav, izrešetana, leži na samrti, izdiše mu na rukama,

ali nikako da ispusti dušu. Njegovu. Ščepala ju je i ne pušta.

Zašto, o zašto? Kako? Nije bila spremna? Trudio se da ne srlja. Nije ju dovoljno obasipao lijepim riječima?

Pisao joj je pjesmice koje bi i Terminatoru istjerale suzu na oko (opako pretjerujem, ali da su pjesmuljci imali

duha, jeb ga, jesu, op. a.). Nije bio dovoljno pažljiv? Ili je bio suviše oprezan? Promijenio se? Ili su se

promijenile okolnosti? Koje, dovraga? Zar je svaki njezin dodir, svaki poziv, zar je moguće da je sve bila

obmana? Sve je više analizirao, svaku njezinu riječ, svaki mig, svaki pokret, svaki pogled… I što je više

analizirao, sve je manje znao. Što se dogodilo. Kobna 72 sata. Nikad neće doznati.

A u utrobi mu Bliski istok. Nikad mira. Nada uporno tinja. Ljubav, izdiše mu na rukama, ali nikako da ispusti

dušu. Njegovu. Ščepala ju je i ne pušta.

Ustajao bi iz kreveta i odmah padao natrag kao bolesnik. Čim bi sjeo u automobil zavrtio bi najtužnije

Đoletove pjesme (o kako jadno & otrcano, op. a.). I nadao se da će ga pogoditi barem jedan od stupova

zagrebačkih nadvožnjaka. Nije sve tako sivo kad imaš s nekim otići na pivo. Nije, crno je, kako god

okreneš. Prijatelji mu nisu mogli pomoći. Sam si nije mogao pomoći.

San mu nije mogao pomoći. Dan nije mogao preživjeti. Vukao se Darkmoodom kao duh sa sjekirom.

Zabodenom posred njegove utrobe.

Nije si želio priznati, odbijao je prhvatiti da je kemije nestalo samo tako.

Ljekarne su je držale u izobilju. Preko dana, iz kuće je počeo izlaziti ruku pod ruku s Normabelom (o kako

jadno & otrcano, op. a.). Njegova nova ljubav. Što je ljubav? Kemija?

- Ljubav je bog. Ne postoji – šaputao je Normabel.

Uvečer bi postajao Don Žujan i okružio bi se pivama (o kako jadno & otrcano, op. a.). Od njih je barem znao

što može dobiti, nije bilo neizvjesnosti. Voljele su ga do sitnih sati. Ali čim bi ga pustile da sklopi oči, budili bi

se stršljenovi. I boli.

Bio mu je pun kufer boli. Želio se osloboditi boli. Nikog nije ubio (a dobricaaa, jadan, baš nam ga je žao, jel

da, op. a.), ne zaslužuje takvu kaznu. Vrijeme liječi, tješili su ga. Vrijeme se vuče kao trut, odgovarao je. A

njemu je pun kufer. Pun kufer.

Norma Belle,

Norma Belle…

Odvest ću te u hotel…

Ti i ja i litra viskija,

spavat ćemo do sisveta…

O, Norma Belle…

Život mu nije bila pjesma pa je odlučio da svoje jutarnje zlato neće upoznavati s ljepoticama iz noćne

smjene.

Kad je odbacio pomisao na pogibeljna druženja, svoju je normu boli počeo odrađivati na fejsbuku (još i to,

krasno, koji mlatimudan…, op. a.). Društveno beskoristan rad. Prosipao je pjesme s porukom. Malo s

jutjuba, malo s ruba do kojeg je stigao. Iz glave, ravno na internet. Wall mu je ličio na zid plača. Kad bi ih

stavio na vagu, ne bi mogao reći je li više suza palo zato što je nada uporno živjela ili zato što je ljubav

odbijala umrijeti. Obje su tjerale neki inat. A on je i dalje uporno tjerao po svom.

Čekao je jedan lajk. Kao da bi to moglo probuditi njegovu draganu. Kao da bi to moglo obrisati sve one

potoke suza prolivenih u besmislenoj borbi za nju.

Lajk koji nikada neće stići.

Nada je pala kao prva žrtva na putu njegova ozdravljenja. Sad je barem znao da ne umire zadnja.

Na utrobi mu je i dalje stajao putokaz za Bliski istok. Nikad mira. Ljubav, izdisala mu na rukama, previjala se

u bolovima, ali nikako da ispusti dušu. Njegovu. Ščepala ju je i ne pušta. Ali više nije bilo nade. S jednim je

neprijateljem bilo lakše. Predao se. Pozvao se na Ženevsku konvenciju. Ljubav je obećala da ga neće

mučiti. Dapače, dat će mu novu priliku. Gdje i kada, to još ne znaju ni ona ni on.

Kao ratni zarobljenik, napisao je još ovo:

Kad ti kažu

nade umiru posljednje,

zapitaj se

zašto te onda ne spopadaju

misli osrednje

nego negdje ispod sivog plašta

i dalje diše mašta

a neki đavo ruje…

Zašto uho u doba gluho

i dalje zov taj čuje?

Zašto oko vidi boje

na spodobama što u crnini stoje?

Kad ti kažu

nade umiru posljednje,

istina je, lažu.

Nad otvorenom rakom,

oprostit ćeš se sa svakom

- zbogom, draga -

ali spokoju neće biti traga

jer mir je gušter što

uteći će u prvu rupu,

ostaviti samo repove duge

što vode ravno u labirinte tuge…

Kad duh ponovo klone

i na koljena padne

znat ćeš da ljubavi su one

koje umiru zadnje.

I bilo mu je nekako lakše. Ohrabren, uskoro je učinio i zadnji korak. Prorekao budućnost. Poslao (o)poruku

samome sebi. Pozvao je vrijeme da učini svoje (o, fala ti bože, konačno, al vjerojatno je lik bio zadnji u redu

kad se pamet dijelila, op. a.) ovom umotvorinom:

Ljubav se ugasi. Život peče dalje.

Umjesto kraja:

Sreo sam ga neki dan. Sjedi lik na Cvjetnom, sam samcat. Izgledao je… Ne mogu reći da je pucao od

sreće, ali bio je miran, opušten, čak mu se i osmijeh vratio. Pozvao me da sjednem s njim, srknem kavu,

popušim cigaretu, da zavrtimo rundicu razgovora. Nije ju spomenuo nijednom, a i smisao za foru mu se

vratio. Nasmijao me par puta kao od šale. Ipak nisam izdržao da ne pitam ima li kaj novog.

- Šaka suza, vrića smija… Ča je život vengo fantažija!

Da lik ima sluha možda bih se usudio reći kako mi je otpjevušio odgovor. Fantastično, pomislio sam, još

samo fali da me upozna sa zrakom.

Skužio mi je misao pa smo zajedno zaroktali od smijeha. Ali prijatelju, ajd pročitaj sljedeću, ako si faca:

Jebemteblesavog… Dobrodošao natrag!

Devet i pol bezdana

Utorak, bez magije

Današnji bi dan trebalo izbrisati magičnom krpom, onom s TV-a. Uživo je nikada nisam vidio, kamoli nešto

brisao s njom. A možda je magija u tome da ona i ne postoji. Možda je svaka krpa magična u pravim

rukama. Mislim da imam prave ruke iako nikad nisam ništa pošteno obrisao. Valjda zato što su mi krive

noge. Možda i to utječe, onako, izdaleka. Kao Mjesec na plimu i oseku.

Nisam uspio obrisati dan. Pa sam ga prespavao, manje-više. Tisuću poziva, a slušalicu sam digao možda

dvaput. Mnogi sada pizde na mene. Okej, malo sam zajebao jedan dogovor. Pa dobro, čovjek sam od krvi,

mesa i sjebanih dogovora. Možeš čovjeku spasiti život pet puta, ali ako te jednom pošalje na Južni pol po tri

kocke leda za viski, a ti mu doneseš samo dvije, najebo si. U oba njegova oka postaješ neuviđavna stoka.

Jedva stojim. Sjeo sam i želio nastaviti pisati priču o Jajetu i Zeki, ali riječi ne idu same. Moram ih tjerati. A

kad ih moram tjerati, mrzim ih. Kad ih mrzim, bičujem ih. Kad ih bičujem, one mrze mene. Kurvice male,

znaju da me mržnja boli više nego njih bič.

Današnji bi dan trebalo izbrisati, samo ne znam kako. Jebi ga, nema veze. Za sutra sam dogovorio novi

početak. Valjda neću zajebati.

Srijeda, bez poljupca

Čim sam jutros otvorio oči ugledao sam smiješak u ogledalu. Trebao sam se protegnuti kao lijeni mačak

kako bih shvatio da nije moj. Okrenuo sam se na drugu stranu i još malo sanjario. Na prozor je sletjela

ptičurina. Zaželio sam da mi na obraz sleti poljubac. Dan koji započne poljupcem obećava, govorila je moja

teta. A jebeš ti to, teta draga, kad rijetko ispuni obećanje.

Imao sam dojam da je dan ipak nekako započeo poljupcem sve dok nisam skontao da me slini depra. Kad

me pere depra, uvijek mi opere samo glavu. Pizda. A glavu mogu prati i sam. Zašto depra ne bi meni

jednom lijepo oprala leđa. Neka boli, neka trlja, neka gnječi i pritišće, samo da ih pošteno izriba. Dok sam

bio mršaviji i pokretljiviji, mogao sam doći do svakog polja na svojim leđima, nitko me nije trebao počešati

na G4. Učinio bih to sam.

U zadnje su mi vrijeme leđa uvijek napola oprana, moje ruke više nisu gipke. Prljavština ima svoje oaze

mira koje nitko ne dira. Ja ne. Ženske ruke ne. Muške ruke? Zašto ne, ali ne. Depra ne. Boli me jarac za to,

zapravo, teta na burzi to neće primijetiti. Ona će s pravom zaključiti da mi je kičma savijena.

Ustao sam opet na krivu nogu, jel’ da? Što ću, obje su krive, nemrem fulat. Opet ja o nogama.

Ali trebaju mi, da, baš one, da me odnesu ovako sjebanog do burze. Osim banke, jedino me još burza želi

vidjeti.

Dodijelili mi novu referenticu. Neko mlađe biće umilnoga glasa. No čekala me revizija profesionalnog plana,

a ne poljubac. Da nije bilo tog zavodljivog glasića, rekao bih da joj puca žalac. Ovako, mogla je ispasti i

romantična večera uz svijeće. E, da nije stalno upisivala moje podatke u kompjuter i nešto po njemu

čačkala kao ja po nosu. Kuckanje me vratilo u stvarnost. Profesionalka protiv čovjeka bez profesije.

Poželio sam da se nasmije, ali nije. Nije imala komu, čemu. Vidjela je da imam depru zalijepljenu za lice.

Kao aliena.

Poslije sam popio kavu i ćaskao. Ugodno. Nisam čačkao nos pa sam odmah pomislio da mi je bolje. Čak

sam se i smijao. Depre više nije bilo na mom licu. Prerano sam se obradovao. Sada mi je bujala u trbušnoj

šupljini. Kao alien.

Vratio sam se kući i upalio radio. Kad upalim radio siguran sam da neću ništa raditi. Ne mogu,

dekoncentrira me. Uvijek puštaju pjesme koje mi grizu dušu, a ja kad radim, radim s dušom. Bez partnera

mi ne ide. A pjesme mi opasno tamane partnera, hvataju mi dušu za gušu. Trebalo bi zabraniti izvođenje

pjesama bez brnjice.

Jednoj sam i refren zapamtio. Činilo se da će mi duša crknuti zbog tetanusa.

Nosi se u tri pičke i operi uši molim te,

jer ne čuješ dobro, volim te.

Jebem ti mater glupu, pažnju sam htjela steć’,

ništa loše,

al’ ti baš se hvataš za svaku riječ

kao majmun za lijanu,

kriv si što sve otišlo je u bananu.

U tri se pičke materine nosi,

ja stvarno više ne znam tko si!

Neočekivano, na kraju sam dana ipak malo živnuo. Ako je uopće moguće da se tako nešto dogodi mrtvacu.

Ono, u trenutku kad se napokon ispili alien.

Idem zaliti ranu pivom. Da je sperem od soli.

Subota, bez dokaza

Probudio sam se. Većina bi rekla da je to dobro. No većina bira i predsjednike, članove parlamenta, lokalnu

vlast. Dakle, vlastite egzekutore. Znači, nije dobro.

Ipak, dobro je. Otvorio sam oči, živ sam. Valjda. Pronašlo bi se dokaza za to. A opet, neki mi tvrde kako se

ništa ne može dokazati. Da je dokaz kita na ledenom vjetru. I ne stoji.

Ipak, probudio sam se. U zagrljaju strasti, sa željom. Da nastavim dnevnik iako sam preskočio cijeli cjelcati

dan. Dani mene ne preskaču, brutalno su dosljedni, a ja sam se ipak usudio preskočiti jednog od njih.

Možda sam hrabar. A možda sam samo lijen kao guzica u kožnoj fotelji. Nema dokaza. Ako ih i ima, samo

su kula od karata na buri. I nikako ne stoje.

Dnevnik? Kurac dnevnik. Desetodnevnik. Više od toga nisam u stanju. Ništa mi se ne događa. Morao bih

izmišljati. A ljudi ne fermaju priče iz nečije lude glave nego samo one životne. Ono kad ti upadne sisa u oko

ili kad nekome pukne čir na živcima pa nastane masakr. Kod mene toga nema. Nema života.

Ipak, probudio sam se. Sjetio se svoje mačke. Koja izgleda kao biće sve dok ju ne ovjekovječiš

fotoaparatom. Onda ispadne demon, čudovište, rugoba nespojiva sa životom, vražje djelo. Ne znam ni za

jednu sliku na kojoj izgleda kao mačkica. Nemam dokaza da je mačka, ali ni da je Sotona. I sjetim se kako

me gleda kao vrećicu Whiskasa, kako me dočekuje na vratima kao žena svog čovjeka, ratnoga junaka.

Kako mi se uvlači u postelju poput ljubavnice, sklupča mi se ispod pupka i tiho prede. Kako mi sjedne na

grudi i pritišće me svojim šapicama. Poput žena iz pjesme Ante Perkovića. Žena koje ne postoje.

Mogao bih je voljeti, ali čemu? Nismo kompatibilni. Jadnica blagog pojma nema što je ljubav. Glupa

mačketina.

Dan je prošao. A možda i još jedan. Teško je pisati o ne-događajima. Priče ne cure iz mene, nemam

probušene vene. Nisam otužni alkos pa mi ni radnja ne teče. Nisam aktivni sudionik niti jednog rata, priče

mi ne pucaju od uzbuđenja, nema zadaha smrti, samo puka svakodnevnica. Jebeš mene kad mi je mama

brisala dupe do sedme i na sisu me hranila do četrnaeste.

Ali i ne-događaji se dogode. Teško ih je izbjeći. Tako sam se u manje od 24 sata osjećao i kao govno na

kiši i kao kap vode na dlanu. Ne svojom zaslugom. Sručilo se na mene kao proljetni pljusak. Shizofreno je

kad ti se dogodi u jednome danu. Bilo je mokro, kako god okreneš, kako god prospeš. Trudim se da takvi

dani puni vlage ipak ne speru svu ljubav s mene. Moja draga sad je u Japanu, pjevao je Đole bez dlake na

jeziku. Ja ne smijem, moje riječi moraju nositi krzneni kaputić i tešku masku, pa bilo to i usred ljeta. Da

kažem gdje je sada moja draga, znalo bi se sve. Onda bi se ona stidjela. Ali mogu priznati barem ovo,

sasvim besramno – u mom je srcu.

Danas, a danas je subota, išao sam na krštenje. Jedva sam ustao iz kreveta jer me zavela prethodna noć.

Pozvala me na cugu, ples i devijantno ponašanje. A ja ne znam reći ne. Nisam silovao noć, da ne pomislite.

Ona je to željela. Druženje s ekipom iz osnovne škole trajalo je do pola tri. Nadam se da nisam ispucao sve

svoje fore. Želio bih da mi se nasmiju još barem jednom. Ne tražim puno.

Išao sam na krštenje, da. Nećakinja. Lori. Preslatka. Predivni roditelji. Iako ovo pišem dok me rakija vuče za

za rukav (a još i više za jezik!), ne laskam. Okej, nemam dokaza. Okej, morat ćete mi vjerovati. Nije teško,

kažu. Ne samo da kažu nego neki i u sat i nešto minuta filma povjeruju.

Gledao sam… Friedkin nije , egzorcist jest. Što je to? Zagonetka. The Rite. Sam vrag zna što se događa.

Sam vrag želi slomiti našeg junaka. Da povjeruje, bena. To je da ne povjeruješ. I on se slama. Kaže on tako

– vjerujem u Sotonu. Ali tu je i kvaka, ključni moment. “Vjerujem u Sotonu, ali to znači da vjerujem i u

Njega!”. Uau. I sve dobro završi.

E pa ja se odričem Sotone. Iz čega onda slijedi i da se odričem Njega. Neće dobro završiti, zar ne?

Vjerujte, ušao sam i u crkvu. I istog trena osjetio da sam nepoželjan. Na zidu je pisalo nešto kao “Idite k

Josipu”. Kada sam to pročitao, znao sam da sam nepoželjan. Ne znam nikakvog Josipa, ali idem. Okej,

znam Josipu, ali ona me nikada nije niti željela kod sebe doma. Zato idem kući. Tamo će biti pića i kolača.

Kuća je bila puna, slavilo se. Kaznio sam se satima i satima dobrotvornog rada u kuhinji. Prao sam suđe

golim rukama. Na čelu su mi umjesto kapi znoja izbijale misli. Pa sam trčao amo tamo ne bih li ih sve

zapisao. Puno sam ih prosuo, jebi ga. Ali niti šaličicu nisam razbio.

I sad, recite vi meni, o čemu pisati? Povazdan sam prao suđe, povazdan samo zapisivao. Znam prati suđe i

volim pisati. Da ga jebeš, bilo bi mi stoput milije da je obratno.

Nedjelja, bez dlake na jeziku

Nedelje su mi nekad prolazile kao deda koji bi, kad god mu je puhnulo, dolazio obaviti neke poslove u gradu

i nakrkati se. Deda je ostavio neki trag. Kažu da ličim na njega. Kad je šutke otišao s ovoga svijeta, svojoj

kćeri, mojoj mami, nije ostavio ništa. Kažu neki da to liči na njega. Enivej, te bi nedjelje ostajale najmanje tri

dana… Previše. I prale mi mozak. Slamale bi mi kičmu kako bi me pripremile za još jedan radni dan. Danas

prolaze kao ubod komarca. U početku malo svrbe, a onda nestanu bez traga. Iza njih ostaje tek sjećanje na

obilan ručak. Ma ostaje drek, zapravo. To skužim u ponedjeljak ujutro. Ne vidim ga, samo znam da je tu.

Imam onu školjku bisernicu koja je krajnje obzirna prema seronjama i ne dopušta im da vide svoje bisere,

no pretpostavljam da veće razlike u odnosu na one druge dane u mjesecu nema. Drek je drek. Ako nema

krvi, znači da nije ništa revolucionarno. Okej, bio je Dan planete, vjerojatno su svima usta bila puna Zemlje.

Meni su džepovi bili puni kovanica. Nešto slavuja i tuna, ali uglavnom velebitske degenije. Kod mene

degenija nije zaštićena. I zadnju bih dao za kutiju cigareta. Bez grižnje savjesti.

Ne radim. Bit će da je to to. Grizem kad ne treba. Treba mi Cesar Millan da mi uspava karakter. Ne možeš

se ponašati kao pseto kad si s čovjekom. Lijepo. Bravo. To mi radi, jer ti možeš da mi radiš sve… Čista

eutanazija.

A kad smo već svi veliki ljubitelji životinja, nedavno sam bio optužen da prosipam tuđu intimu kao bisere

pred svinje (margaritas ante porcos). A ja margarite ne prosipam. Do zadnje ih u sebe saspem, sve dok ih

plaća netko drugi. To što pišem, to sam ja. Zvuči sebično, ali ne pišem o vama. Tko se prepozna, njegova

greška. Pišem i za vas, nema sumnje, takav sam, treba mi pažnja, zašto da se kitim lažnim perjem

skromnosti? Udobno je lijegati na lovorike. Uzbudljivo je pročitati komentare koji me ponekad ostave bez

riječi. Izazovno je znati da postoje mnogi koji pišu bolje od mene, ali se ne usude. Tužan usud. Nije mi

svejedno kad pročitam pronicljiv komentar koji pobija neku moju tezu. Nisam snob, dižem palac. Zagrlim

protivnika, ja mu podignem ruku. Ne treba mi sudac. Ne pomišljam na revanš. Moje su godine ponosa

prošle, pobjede će postati rijetke kao kestenjasti pramenovi na mojoj glavi. No učit ću dok sam živ,

obećavam. Hvala vam za svaku lekciju, svaki ukor pred isključenje. Ali ipak najčešće pišem zbog sebe. I o

sebi. Želite znati da mi se nekad ne diže? Znajte. Želite znati da imam krive noge (opet ja o nogama)?

Znajte. Želite znati da imam fantastičnog kikića kojeg još stignem upropastiti i propalu vezu iza sebe koju ni

znanost ni nebesa više ne mogu popraviti? Pa znajte. To vas neće pitati u kvizovima. Možete se sjećati

moje “intime” do sudnjeg dana, ali već sada možete zaboraviti na milijune.

Nedjelja je, a ja gledam filmove. U krevetu sam proveo šesnaest od 24 sata. Ništa me ne može iznenaditi.

Osim zvonjave. Svaki puta kad zazvoni telefon u filmu, ja se stresem. Nijedan zvuk u filmu nije toliko

stvaran, toliko blizak, toliko osoban. Može biti film i zadnje smeće, može torrrent biti čulima neprobavljiv, ali

ako zazvoni, ja mislim da zvoni meni. Da mi javljaju kako mi je netko krepao. Da mi javljaju kako nisam

platio porez. Da mi T-Comrad javlja kako će mi isključiti telefon. Da mi draga želi poručiti kako me više ne

jebe tri posto… Nikad prije nisam čuo melodiju, ali uvijek imam filing da zvoni meni. Kome zvono zvoni?

Želio sam večeras nastaviti priču o Jajetu i Zeki, želio sam večeras napraviti nešto veliko, ali ovo me pilanje

iscrpilo. Osjećam se kao drvosječa nakon prebačene norme. Motorna mi je pila bez goriva, lanac je puknuo.

Smreka ispred moga prozora preživjet će noć, nema sumnje. Zemljo, budi sretna. Danas će jedno drvce

više disati za tebe.

Večeras mi je malo nedostajalo da izvalim “volim te”. Nekad bih to učinio bez razmišljanja. Nekad sam

sanjao neke nazovivelike snove. U zadnje vrijeme sanjam kako me svi napuštaju kao pseto, kako bježe od

mene kao vrag od Tajvana. Nemam zašto brinuti, zapravo, snovi mi se i tako nikada nisu ostvarili.

Petak, bez prebijene pare

Okej. Mislim da je prošlo desetak dana. Ispada da sam uspio nešto ispisati svakog drugog dana. Da

govorimo o braku ili sličnoj pizdariji u kojoj se dvoje/dvije/dvojica pokušavaju ne mrziti, mogli bi reći da je to

prilično redovan odnos. Redovan? Jebeno dobar odnos. Ovako, to je kurac. Čisto izdrkavanje. Nekako fali

druga strana. Pisati svakog drugog dana. U prosjeku. Prosjek, da, to je prava riječ. Jebi ga. Nisam mogao

više. A nije da se nije događalo. Samo nisam mogao o svemu tome pisati. Ne onako kako bih želio.

Otvoreno. Ne ono s Hloverkom Novak-Srzić nego stvarno otvoreno.

Zapravo, od zadnjeg je popisa mojih antidogodovština prošlo i mnogo više od desetak dana. Ali hajde,

deseti sam dan napisao prvih par rečenica. I stao. Kao u govno ispred semafora na kojem se zapeklo

crveno svjetlo. I ni makac. Moj je dnevnik bio prazan baš kao i moj frižider.

Razlozi mojih povremenih internetskih ili fejsbukvalnih smrti su ili zaljubljenost ili morske ideje. Da budem

iskren, najčešće je to slijepa zaljubljenost u morske ideje. Koje onda pokušavam pretočiti u bočicu

stvarnosti. Oživotvoriti sve one snove koji su dosad samo životarili, kotrljali se amo-tamo između dva uha. I

remetili mi ravnotežu duha.

Nisu to, poput američkog, neki grandiozni snovi. Majušni su. Ali teški su za popizdit. Dok ih ja podignem na

radnu površinu gdje bih ih trebao danonoćno tesati, a svoju lijenu guzicu smjestim na stolicu, prođe i po

tjedan dana, da ne velim tjedan i po…

A sve zbog silne sline ljubavi. Najprije, kao hrčak svoje kolo, počnem vrtjeti film kako me moji snovi i ideje

zapravo ne vole. Kako nikad nisu ništa učinili za mene iako ja oko njih skačem, tetošim ih, mazim i pazim.

Kako me ne fermaju pet posto iako im povazdan tepam, milujem ih, hranim. Stalno su mi u mislima. Ali

valjda im se ne sviđa to što im pričam bajke prije spavanja. Umjesto da ih pokušam realizirati. Vjerojatno me

zato ne vole. Opet neka nesretna, neuzvraćena ljubav. A takva u meni aktivira alarm za patnju umjesto za

radnju. I ode onda sva energija na proklinjanje sudbine, ne ostane mi snage za uzeti je u svoje ruke. I

satrati je odmjerenim udarcem.

Ipak, nešto sam počeo kemijati u svojem laboratoriju muka. Projekt kodnog imena “Fejsbukodonosor”

počeo je dobivati obrise svjetskog čuda, a ja čudaka koji se namršten vrzma po stanu i naglas psuje. Već

po izmaglici koju su stvorile otrovne pare shvatio sam da je preda mnom golem posao. Da nema šanse da

ga završim prije rujna. Da ću nevin robijati mjesecima radi bezumna zločina uma. Da se trud neće isplatiti.

Da ću zadovoljštinu dobiti u dvoboju u kojem ću ja pasti mrtav. Vremenski. Financijski. Duhovno. Možda se

ipak isplati? Kao i svakoj septičkoj jami, treba mi povremeno pražnjenje. Vidimo se dakle u rujnu. Svi ćete

biti pozvani, odazovite se bar u dvoznamenkastom broju. Zamislite to kao odlazak na sahranu. Moglo bi biti

zabavno.

Odlučio sam se za kreativnu pauzu. Pred plimom sam morskih ideja najprije malo skrenuo, a potom i stigao

na more. Iz baze u Lovranu izveo sam nekoliko desanata na istarski poluotok. Vuče me ta Istra, inače sam

svake godine u Pazinu na Istrakonu s nekom SF pričom. Ove sam godine uspio iscijediti nekoliko idejica, ali

nedovoljno za sočnu priču. I nisam je napisao. Prvi puta u osam, devet godina. Taj sam promašaj doživio

kao prst sudbine koji me pogodio ravno u oko i odnio mi pola duše. Umjesto da joj vratim milo za drago, u

Istri sam umjesto sudbine satrao dosta para. Pare nisu poput ideja i snova. Pare ne da me ne vole, one me

mrze. Bježe od mene kao političari od odgovornosti.

Šetajući uz more razmišljao sam. Što bih sve učinio za lovicu? Što bih sve napravio da me pare zavole? Bih

li skočio u more za njih? Koliko njih bi moralo bespomoćno plutati da bih se ja, recimo, skinuo gol golcat

usred Rovinja i bućnuo u vodu? U svega par koraka došao sam do cifre od dvjesto kuna. Okej, priznajem,

lažem kao pseto, dižem si cijenu, sto. Šteta što ljudi ne bacaju pare u more. Ali zato mnogi pišaju, neki

kenjaju. A dam se kladiti da postoje i drkadžije.

Dok sam ja tako lagano pišao u vjetar, neki su se vjerojatno popišali u more. Možda baš netko od vas. Ne

smeta mi, i ja pišam u more. Moram skrušeno priznati da se kad otvoreno priznam da pišam u more neki

ljudi otvoreno užasnu. Sablazne. Fuuuj, kažu, kako možeš pišati u more, to je odvratno. Jednom smo liku

frend i ja uzgred spomenuli da pišamo. Frajer se više nio htio kupati blizu nas, toliko mu je to bilo odvratno.

Čak i kad smo obećali da nećemo pišati. Nije se osjećao sigurnim. Ako u more pišamo, lako je moguće da

ni nakon pisoara kite dobro ne brišemo. A dupe tek… Bolje niti ne spominjati. I takvi odvratni ulazimo u

vodu. Lik je otad plivao najmanje deset metara daleko od nas. I najviše tri metra udaljen od cijevi koja od

jutra do sutra ravno u more bljuje utrobu uvaženih gostiju nekog multizvjezdanog hotela.

Od objašnjavanja ekipi koji se protivi pišanju da i drugi kupači opuste mokraćovode u vodi odustao sam jer

to doista nije argument. Ali nije pomoglo niti spominjanje blaženih plodova utrobe morske živinčadi koja iz

sebe izbacuje sve u šesnaest. Ni to im nije dobar argument. Jer ja sam čovjek pa bih se tako trebao i

ponašati. A to što ljudi znaju biti govna… Nikom ništa.

Enivej, pišao ja ne pišao, lovica je gadno iscurila. Vidite li me negdje kako stojim uz bankomat, molim vas,

zovite policiju, zovite hitnu. To je pokušaj samoubojstva.

Po povratku u ZG iznenadio sam sam sebe. Disciplinom i voljom. Nastavio sam raditi na

“Fejsbukodonosoru”. Cijelih osam sati u dva dana. Pola radnog vremena. A meni je trajalo kao sam život.

Morao sam se biciklom provozati gradom, samo da si ne priznam kako nemam život. Volim bicikl. I on voli

mene. Velika ljubav. Srce mi pukne kad mu pukne guma. Nadam se da neće tako skoro jer nemam odakle

puknuti sto kuna.

Okej, sjeo sam na bic i udario po pedali. Vozio po biciklističkoj stazi koliko je to bilo moguće. Kad me staza

napustila, nisam se držao pravila. Neka me kazne. Idem u zatvor. Love nemam. A stvarno vozim oprezno.

Neću uvijek na cestu, pendrečite me. Ali kad sam na nogostupu, ne gazim pješake. Ne divljam. Ne pizdim.

Čak ni zvonce ne koristim. Pješaci imaju prednost. Poštujem. Čekam svoj trenutak. Ali poštujte vi i moje

znakove kad mi se nađete na stazi. Za shvatiti što znači srednji prst ne treba ići u autoškolu.

Kad sam već na biciklu… Stravično me ispizdila izjava nekog šupka iz PU zagrebačke. Da pješaci vrlo vrlo

rijetko gaze svijetlim biciklističkim stazama. Yeah, right. Htio sam još tada napraviti veliko istraživanje,

provozati se po pola Zagreba, ali kad je srce otkucalo da, lijeno je dupe reklo kako nema govora o tome. Pa

sam iskoristio put do Jelačić placa za jedno malo istraživanje. Radi se o biciklističkoj stazi u Martićevoj.

Režite mi vene tupim škarama ako ima više od kilometra, kilometra i pol u oba smjera. Ali bilo je dovoljno.

Evo rezultata, ekskuzemoa na neznanstvenom rječniku:

Dakle, četiri sam pješaka “napao” s leđa. Jednoga je frend upozorio da nailazim pa mi se uklonio s puta.

Ostali me nisu mogli vidjeti pa sam ih morao zaobilaziti. Dvije spodobe gazile su biciklističkom stazom

prema meni. Kurcem nisu mrdnuli kad su vidjeli da dolazim, a kamoli skrenuli. I njih sam morao zaobići.

Jedna je djevojka hodala stazicom, ali se barem sklonila kad me ugledala. Nabasao sam i na dva lika koji

su brbljali na pločniku. Jedan je bio na pravom mjestu, drugi se ukorijenio nasred biciklističke staze.

A radi se samo o Martićevoj. O stazi koju amo-tamo prođeš u pet… deset… petnaest minuta. Što upravo

ovisi o broju onih “rijetkih” sugrađana.

I evo me sad, pred ponorom mržnje. A htio sam pisati o ljubavi. Da, opet. Biti poet. Biti dosadan. Ali barem

sam iz ovoga naučio da možeš biti dosadan i ako ne pišeš o ljubavi.

Za kraj ovog smiješnog nazovidnevnika, nešto poput vremenske prognoze u središnjem dnevniku, izlanut

ću nešto poput prognoze bremena.

Pruži mi mali prst i dat ću ti cijelu ruku. Skloni mali prst i davat ću ti obje ruke, pa neka se i sasuše, neka

otpadnu kao zrele šljive. Ali počni mi mahati malim prstom, podcjenjivati, omalovažavati, dići ću ih. Kao

sidro. I otploviti dalje. Negdje će me već dočekati moje more ljubavi, zagrliti me svojim valovima i zamoliti

me da se usidrim. Prihvatiti me kao čovjeka. Pa makar se katkada i popišao u njega.

Duša ima trežinu. A riječ?

Je li i vama prošao tjedan? Meni jest. Pored mene. Niti mahnuo mi nije. Mimo mene. Prohujao. Kao da me

ne poznaje. Imao sam nekoliko prilika (savršenih?) otići na događaje, više ili manje glamugrozne, ali sam

svaku propustio. Očito, prilika je kao zločin. Nema savršene. A sve i da sam natjerao volju da me odvede

na sva ta mjesta… Naletio bih sigurno na neke krpelje. Koji bi se za me zalijepili. I uza sve one prigodne

koktele svoju bi slamčicu umjesto u čašu tutnuli radije u mene. I pili mi krv.

Proljeće je. Slamčicu spasa valjalo bi potražiti u prirodi. Ali i tamo vrebaju krpelji. U posljednje vrijeme, čim

se približim bilo kakvom zelenilu koje nije sortirano u kašetama trgovina mješovitom robom, pokupim

krpelja. Izgleda da me vole. Kao nekad žene. Posljednji je ostavio dubok trag. Kao žena. Zaljubio se u

mene zadnjeg dana veljače. Otkantao sam ga već sutradan, uvidio sam da naša veza nema budućnost.

Mislio mi je piti krv. Bacio sam ga u zahodsku školjku i povukao vodu, uvjeren da naš kratak ali buran odnos

prepuštam zaboravu. No đubre je malo ostavilo uspomenu. Bolnu. Kao žena. Mjesto njegovog prvog

poljupca sada je kvržica koja me svrbi još i danas. Ponekad se i crveni. Boja ljubavi. Možda bih trebao poći

liječniku. Kojem? Dobro pitanje.

Kako mi se tjedan sveo na dućan-kuća, kuća-dućan, dosta sam chatao. Sa svim i svakim. Nije da volim

chat, ali ponekad od njega ima koristi. Ma i nije bila korist, više neka zadovoljština. Jednoć me grubo zavela

žena. Pisala na chatu stvari od kojih bi i naranče na Aljasci rodile. Tako se i u meni rodila ljubav. Apgar

deset od deset. A onda joj je ona koja ju je porodila opalila pljuskicu. Odmah sam proplakao.

- Mio si ti, smiješan, zabavan, simpa, vrckast i luckast, sviđaš mi se, ali ne volim ja tebe. Više si mi, onako,

draga igračkica. Za po doma.

- Ma super. A sve ono kaj si pisala na chatu?

- Ma koje?

- Ono sve…

- Nisam ti ja ništa nikad napisala!

- O jesi, jesi… Imam sve pohranjeno, history, sve crno na bijelo. Oš da ti pošaljem?

- Ma neću. Oke, pisala sam, al nisam tako mislila! Okej?

- Okej.

Jebemtichat. Totalna podvala. Pa rekoh, idem i ja probati podvaliti. Isto bila neka vezica, vamte-tamte,

povuci-potegni. Uglavnom, pili smo si krv. Pa kaže ta jednom otprilike, baš kao i ona chatolomna od

maloprije – ma drag si ti, ali…

Pa kažem ja – a chat? Sve one bajke koje si napisala? Ne sjećam se, kaže ona, nisam… A, draga moja,

jesi jesi, imam sve, oš da ti sad pošaljem? Dobro, dobro, vjerujem, ne moraš… Aha, vidiš, velim.

A stvarno ništa spektakularno nije napisala. Tek, blef je upalio. Tko joj kriv kad briše history. Oke izgubio

sam oba puta, na koncu. Povijest su, da tako kažem, pisale pobjednice. Ja sam tek našao malu

zadovoljštinu u tome što su one „povijest“ izbrisale.

Povijest prošlog tjedna kaže da sam ipak izašao jednom. Srijeda, finale Eurolige, Atletico protiv Athletica.

Glamugrozan detalj koji će vas sigurno zanimati jest da sam navukao crnu majicu i ljetne hlače trofrtaljke

maslinastozelene boje, obuo crne starke na crne čarape. I fiju. Zajahao bicikl i ravno do frenda koji ima teve

pristojne dijagonale. Nas trojica, teve, nogomet, duhan, cigarete, litre alkohola i nešto testosterona. Hm.

Uglavnom, što rade te muškarčine poslije tekme? Jebu mater sucu? Nastavljaju piti? Potuku se? Diče se

trofejima iz povijesti lova na nejaku žensku čeljad? Pišaju kroz prozor na susjedov auto?

Ne.

Oni vade vagu pa se važu. Pokazuju škembice i gledaju tko je nabacio koliko kila. Raspravljaju kako će ih

izgubiti. U povijesnom sučeljavanju na vagi izgubio sam ja. S 88 kilograma plus odjeća, obuća, večera, pola

litre traminca, pivo i ostaci bacardija. Očajan, posegnuo sam za bocom votke i potegnuo nekoliko gutljaja.

Imala je okus tetkosterona. Pa što? Bila je baš dobra.

Do jutra. Pardon, podneva. Ispričavam se, bilo je debelo prošlo dva sata kada je glava konačno stala na

noge. Oteturao sam do blagovaone i tutnuo glavurdu deformiranu od alkocefalusa u frižider. Da ne bi pala

glava, morao je pasti doručak.

Dok sam zimsku, sir, paštetu i jogurt u sebe trpao rukama i nogama, naišao je stari i upozorio me da sam

usvinjio majicu. Pogledao sam, a majica čista kao vjenčanica. Popušio sam. Jednu od njegove tri fore koje

valjda uporno vrti još od prve epizode TV kalendara. Stari se raspadao od smijeha. Ja sam se najprije

kiselio kao krastavac, a onda sam ga htio i negdje poslati. Da se pribere. Da se opameti. Da se ponaša u

skladu sa svojim desetljećima na plećima. A onda sam shvatio da sam kreten. Stari je nepoderivi šaljivdžija

i nepopravljivi dobričina. Tko sam ja da ga šaljem na servis. Fore su mu trule kao kapitalizam, ali njegov je

osmijeh iskren, valjan. Pogled dobroćudan. Noge skršene od tereta radnog vijeka. Tlak sjeban od pljugi i

masne hrane. Kosa pobijelila od prodika njegove starosti i moje stare. Ali duh… Duh staroga je neuništiv.

Nadam se da se to prenosi genima. Ako ne, onda neka je barem zarazno. Da mi kažu da sam isti stari.

Zahvalit ću im jeftinom forom. A imam ih barem triput više od njega za prodat.

Ono što mi kod starog ponekad glođe živac je njegova ultimativna praktičnost. Ili lijenost, kako vam milije. U

kući imamo više pepeljara nego dubokih tanjura. Ali on uporno pravi tuljce od papira u koje stresa pepeo i

gasi čikove.

A u kukurikurac, velim da ne budem prost, pa kaj ne možeš jednom uzeti pepeljaru?! Ne može, kaže. Nikad

mu nisu pri ruci. A i pepeljare treba prati. Oke, tu te kužim, stari. Ali i kavu piješ iz čašica za jogurt da poslije

ne bi morao prati šalice, jel da? E pa, daj mi objasni onda, zašto svaka završi u jebenom sudoperu umjesto

u smeću?!

Svi imamo nekog putra na glavi. Ja sam ga jednom imao u glavi. Nije baš bio putar nego maslac. Jedini

maslac koji meni nešto znači je onaj koji nožem trpam na šnitu kruha. Onaj za jelo. A poslalo me po maslac

za tijelo. Morao sam dobro upamtiti sveto ime. Jer ne može bilo koji maslac nego baš taj. Hoće baš Njega.

A Njega nema. Idem od dućana do dućana, upoznajem se s maslacima za tijelo. Sve ih već znam napamet,

prodavačice se trgaju da mi pomognu, da mi preporuče drugi maslac, isto je super, genijalan, maslac nad

maslacima, zvjezdan je a nije Zvijezdin, ali sve je džabe. Njega nema pa nema. Došlo mi je da se pomolim.

Ali i opet bi uzalud bilo. Njega nema.

Vraćam se kući kao hrvatski navijač sa stadiona Ernst Happel u Beču 2008. Pognute glave, poražen. Ali

više nekako izigran nego nadigran. Pa psujem kao Turčin dok si mislim – a jebemti brendove, e jebemti

izbor i jebemti prodaju načina života! Kad ja poželim pivo uzmem najhladnije. Kad se zaželim ćevapa,

uzmem veliku porciju. Kad mi zatreba žilet, uzmem prvu britvicu koju ugledam. Kad mi treba crna majica,

uzmem crnu majicu. Misli su mi se ukrcale na let za Kubu i dokumentarac Surplus. U njemu, ako me

pamćenje služi, neka teta veselo pokazuje pastu za zube. Siva, metalik tuba. Bijeli čep. I ništa više. Nema

preporuka udruge stomatologa, nema neke manekenke čiji su zubi zbog paste bijeli kao lajna bijelog. Pasta

za zube. Jedina. Služi za higijenu usne šupljine. I to je to. Dođeš u dućan, uzmeš, platiš previše i doma

pereš zube tri puta dnevno. Želim prati zube. To je izbor. A ne jebeno ime paste.

Opet sam pretjerao. Na internetu se čitaju jedino oni tekstovi koji su dugi koliko su i široki. Ili nagradne igre.

Čitanost nagradne igre nadmašit će autorski tekst za 10 – 20 puta. E pa evo nagradne igre – sve koji

pročitaju tekst do kraja, nagradit ću idući puta kraćim tekstom. Sad kad ste već došli dovde i tako nemate

što izgubiti.

Možemo li se voljeti... Kao prijatelji?

Nedjelja, bloody sunday. Treba pisati za par klikova. I živjeti od tih klikova. Što je isto kao živjeti od zraka.

Osjećam se kao izgladnjelo dijete kažnjeno odrastanjem na koljenima u nekom zaboravljenom kutku svijeta

kojeg su se na minutu sjetili Facebook dušobrižnici. Ma ipak, kliknite me. To ima nekog smisla. Budite

milosrdni. Pomažete. Ne otvarate si baš vrata raja, ali recimo da virkate kroz špijunku. I to je dobar početak.

Mene klikovi ipak nekako nahrane. Mene? Ne mene, duh. Još uvijek taj mangup ima pravo, bez imalo

grižnje savjesti, podsmjehivati se mome tijelu. Vitak je, vitalan i vedar, govore oči. Tijelo se ipak malo

otromboljilo. Kaže ogledalo. Za razliku od očiju, ono nikada ne laže.

A iscrpio sam se proteklog tjedna od silnih tjelesnih aktivnosti. Svako malo na bic pa u đir. Imao sam

raspored gust kao jutarnji smog velegrada. Svakog dana između tri i pet kavica. Sve odreda s frendicama.

Frendice? Da me sad čuje jedan moj pajdo, prvo bi me kastrirao pa onda pustio na kavu. E onda bi to

mogla biti kava s frendicom. Jer za njega muško-ženska prijateljstva ne postoje. To je samo izgovor,

sredstvo pomoću kojih mi, jajani, pokušavamo ostvariti cilj – pogoditi u sridu… kreveta. Ili, kao alkar Denis

Giljević najčešće, u ništa.

Dok sam bolovao od najstrašnije dječje bolesti, pubertetanusa, srce mi nije bilo baš toplo ljubavno

gnjezdašce, tek plitka jamfica u koje su curice upadale kao pikulice. I moglo ih se lagano izbiti. Ne, nisam

bio gnoj koji se igra s tuđim osjećajima, samo premlad. Zelen kao gatalinka. Dobroćudan, ali kre-kre-kreten.

Žabac koji je već nakon prvog poljupca umišljao da je uhvatio ljubav za bradu, kleo se da voli svaki puta

kad bi bio lud kao dvocijevka. Iza svih tih vratolomnih ludorija srca ipak je ostalo sjećanje na onu najveću

ludost. Neki koji vole vruće nazivaju to još i prvom ljubavi. I nije ostalo samo sjećanje. Ostalo je čvrsto

prijateljstvo koje traje već više od dva desetljeća.

Kad se nađemo, možemo si reći sve. Jer se znamo u dušu. Jer moja glava za plakanje savršeno pristaje

njenom ramenu za plakanje. Njezini savjeti ili riječi utjehe savršeno titraju u mome uhu. Moje šale savršeno

titraju na njezinim usnama. I tako dalje. Jednostavno si odgovaramo u mnogočemu. To je samo najsvjetliji

primjer. Frendica ima još. Poznanica još i više. I s njima završavam na kavama. U krevetu ipak najčešće

završim s raskupusanim plišanim zekom iz djetinjstva.

Okej, reći će netko, ali ta je ljubavna priča gotova, imao si (ne)sreću što ste ostali frendovi. Što je s ostalim

„frendicama“?

Isto kao i s frendovima. Ulaze i izlaze iz života. Njihove aure svijetle i griju jače ili slabije. Lagao bih i sebe i

vas kad bih rekao – ne, baš mi nikada ne padne na pamet kako bi bilo kad bi bilo. Padne. No najčešće se i

razbije kao šalica za kavu na kuhinjskim pločicama.

Ajd dobro, nije da sam baš sa svim prijateljicama uspio održati prijateljski odnos. Pretvorilo se to često i u

ono, više ili manje. I završilo onako, više ili manje prijateljski. I dalje ne vidim problem. Bili smo prijatelji. Pa

postali cura i dečko. Pa otišli k vragu. Ili drugi scenarij – bili smo prijatelji. Pa je nekako otišlo k vragu. Ili

treći – bili smo prijatelji i još uvijek smo prijatelji. Ali možda to i nije bez vraga…

Mislim da se pajdo i ja ne slažemo samo u viđenju tih partnerstava za kavu.

Ono što je za mene muško-žensko prijateljstvo, za njega je utrpavanje koje (još) nije uspjelo. U sučeljavanju

s jednim drugim pajdom pokoljemo se oko sličnih stvari. Njemu je ljubav ekonomija. Trgovina. Ono, kao,

jedna strana proizvodi emocije, druga plaća točno onoliko koliko one vrijede. I obrnuto. To je sretna ljubav.

Nesretna je kad stane proizvodnja. Ili kad netko smatra da je roba precijenjena pa krene spuštati cijenu. Ja

to doživljavam ipak kao nešto dublje. Valjda zato i često potonem kada love boat skrene s kursa. Ja sam

možda nepopravljivi romantik, oni su valjda pokvareni cinici. A govorimo o istim stvarima. I načelno se

slažem s njima. Ali i dalje gledam stvari na svoj način. Ljepše mi zvuči.

Neka svatko gleda kroz kakve god naočale hoće. Ili bez njih. Ja volim vidjeti sunce, ne štedim oči. Neki više

vole mrak.

Htio bih nastaviti drobiti i mljeti, ne štedjeti riječi, ali prošlog sam puta u nagradnoj igri obećao kraći tekst

svima koji pročitaju do kraja. I eto, zadržat ću riječi kao dah. Čestitam sretnim dobitnicima. A dobitnice? Ne

nisam ih zaboravio. One još uvijek mogu osvojiti i jedno dugotrajno partnerstvo za kavu.

Dani (bez) karijere, večer (bez) zvijezda, Eurosong (bez) naših, kolumna (bez) ljubavi

Otkad sam završio na ulici, politika me sve manje zanima. Može se reći da sam se okrenuo biznisu. Na ulici

sam se s vremenom počeo osjećati i ponašati kao da sam na Wall Streetu. Ulažem i pratim dionice na burzi

rada. Čučim za kompom u svojoj sobi i čekiram razvoj situacije. I’m broke(r). Vidi, vidi, povoljno radno

mjesto! Klik, klik! Kupujem! Pokušavam se prodati što skuplje. A još mi je i bolje nego onim papanima na

Wall Streetu. Ne žderem se. Dividenda, kao nagrada za uspješno ulaganje na burzi rada, laganini sjedne

svakog mjeseca. Ima se. Šijem ih sve. Oni si možda mogu priuštiti skupe automobile, ali ja mogu skupi

autobus ZET-a. Pa i tramvaj, ako baš hoću. A to je samo djelić mog bogatstva. Živim u Hrvatskoj kao

bubreg u gnoju. No vratimo se tajanstvenom iščeznuću politike. Možda je toj mojoj mirnoj rastavi od nje

malo kumovalo i proljeće. Preostali me hormoni pokušavaju istjerati van pa, čak i kad se izgubljen &

smušen vrtim po stanu, rijetko zapnem čulima sluha i vida za ekran. U takvim mi okolnostima živci katkad

stradaju kao kolateralne žrtve iznenadnog granatiranja informacijama koje me dohvate u polusnu tijekom

tog proljetnog polukruženja. I, moram priznati da me, onako totalno neupućenog, prenerazilo kad sam

načuo da su na izborima opet pobijedili hadezeovci. A onda su me obavijestili da su izbori bili

unutarstranački. Nisam stigao niti odahnuti, a već me raspigala izjava nekog politikvana koju, doduše, ne

čujem prvi puta iz usta tih blebetavih štetočina. Ali sad mi je baš ukrcala tlak na brzi vlak. Vjerojatno zato

što ju je ponavljao kao neki moji drugovi razrede. Da kao gospodin nema ništa protiv nečeg iks ipsilon ze

ako je sve u skladu sa zakonom. Jebenti, kao da su zakoni krajnji domet savršenstva, kao da ih na svijet

donose božanske rode a ne tikvani poput njega, kao da su nešto što ne treba propitivati, mijenjati, ukidati! I

odmah si zamislim istog lika kako bi vjerojatno isti odgovor dao i 1941. „Nemam ništa protiv ako je u skladu

sa (rasnim) zakonom.“ Ma neka mi lagano svi odu u krasni zakon.

Srećom po živce – a i po vas koji ste baš nakanili prestati čitati – to je bilo sve. Opet sam na kvaku mogao

okačiti tablu Out of politics. Do not disturb.

Zajedljiv sam. Ali ovo je slobodan portal.

Ciljeli sam cjelcati tjedan, da se tako izrazim, plutao po površini. Kao plovak. Udica je bila bačena, crvi su

bili u guzici, ali život nikako da zagrize, nikako da povuče.

A onda… Masan ulov! Pozvan sam da uletim na promociju gdje je, kao, moglo osvanuti više selebritija nego

sunčanih dana na Hvaru. Kako nemam namjeru nikoga besplatno reklamirati osim sebe, nazovimo taj

zvjezdani prijem Šivaš partijem. Uostalom, od promoviranog se blaga koje je teklo u potocima čovjek učas

mogao sašiti da boli glava. Na Šivaš partiju trebale su se smucati i zvijezde jedne domaće serije, nazovimo

je ovom prigodom Lazin izvor. Uau, rekoh sebi, bit će to moj nepresušni izvor sreće tu večer – pit ću do

besvijesti, klopati do iznemoglosti i minglati među lijepima, bogatima i slavnima. Izgledat će kao da sam im

ravan. Nitko mi neće biti ravan, čovječe! A onda sam shvatio da za većinu pojma nemam tko su, a bome niti

kako izgledaju. Jesu li uopće to za što se izdaju? Osim Spikoline Mišek koja je vodila program. A i u nju su

mi morali uprijetio prstom. A možda sam si ipak samo utvarao da se oko mene kreću tamo neki ekskluzivci.

Nikakav sam zvjezdoznanac i doma nemam enciklopediju celebritannicu. Dobro, sad sam si sam srušio

cijenu, ali još sam uvijek stajao na nogama. Vrtio sam se po partiju kao zvrk. I svako se malo našao na

nišanu fotoaparata. Naivan kao slika Ivana Generalića, naštimavao bih svoj nečuveni tabloidni osmijeh sve

dok me prijeki pogled profesionalnog fotoaparatčika ne bi obilježio kao crnu ovcu (crne kožne starke, uske

crne hlače, crna majica, crna šulja i crne misli) i istjerao iz kadra. Mete su bile neke zgodne tete iza mojih

leđa koje su se namještale i nametale kao logičan izbor. Ja sam bio izvor šuma u komunikaciji žednog oka

kamere i tijela gladnih naslovnica.

Nakon izgubljene runde povukao sam se u kut malo blejati. I klopati. Stol je bio prekrcan jelima i kolačima.

Pladnjevi su se praznili i punili. Odabrao sam par strateških ciljeva i navalio. Preživao sam i blejao. A onda,

pomislih, kad sam već crna ovca, zašto da samo blejim kad se mogu i našišati. Nakon kraće turneje po

šankovima gdje sam svoju nesretnu sudbinu krojio s malo čistog, pa malo tog istog pomiješanog sa

sirupom i jagodama, a onda i još malo toga s par kapi anusa, Anubisa ili kako se već ono što zagorčava

zove, noge su me odvele do prvog slobodnog stola. Bacio sam se na sofu, već poprilično oslobođen svih

stega. Dograbio sam bocu namijenjenu uvaženim gostima koja se hladila u kanti i kriomice si usuo još

malo. Dok sam redao gutljaje, osmijeh mi je bio razvučen kao crveni tepih na Canneskom festivalu. Oči su

u polumraku blicale kao bljeskalice. I dalje nisam prepoznavao zvijezde. Ali sad sam ih barem vidio. Moram

priznati, najoštrije tek onda kad bih oči sklopio.

Zajedljiv sam. Tko me ne zna…

Ujutro mi se glava htjela odvojiti od tijela kao lunarni modul od rakete i grubo sletjeti ispod vitrine, u mrak,

gdje prašina nije nimalo zvjezdana. Posljednja zrnca zvjezdane prašine sa Šivaš partija prekratak mi je san

istresao u oči kao da se radi o divljem deponiju, nimalo ne mareći za posljedice po čistoću vida. Sinoć

napunjen drob nije mi pak dozvoljavao da se odvojim od kreveta koji se ljuljao kao brod. Zgrabio sam se za

šlauf. Auf. Stiže ljeto, a ja se prežderavam u kasan sat i blejim. Linija se očito ne kuje na mjesečini već se

teše u teretani. Prelijen za teretanu, morat ću na dijetu. Koju? Koja je trenutno in? Sjetio sam se one, moga

uma djelo, pomoću koje sam sa sebe zbacio dvadesetak kilograma u dva mjeseca, lako kao razjareni bik

jahača. Ponosan na uspjeh dijete, naumio sam napisati kratak priručnik.

„Preko dana ništa, navečer par gemišta“.

I eto, napisao sam ga.

U drugom bi i dopunjenom izdanju možda stajalo još i „Ne preporuča se osobama zdravog razuma“.

U živahnom tjednu eurovizijskih natjecanja, u polufinala i finala ulijetao sam kao srna u minsko polje.

Srećom, nisam nagazio na Ninu. Zapravo, nisam stao ni na kome. Čuo sam samo pjesmu Ramba

Amadeusa. Ispao je svjetski megacar. Ispao je, svjetski megacar. Igram se zarezima. Baš sam pitijski

nastrojen. Nije to za Europu. Ovo je kompliment. Za Ninu sam samo čuo da je pukla. Ispala. Nebo je

granica, vele. Koju Nina nije prešla. Nije to za Europu. I ne, to nije kompliment.

I to je sve što sam čuo. A uopće ne zvuči loše to što sam čuo. Da, zajedljiv sam. Ne bez razloga, zar ne?

Frendice su me uglavnom napustile u posljednje vrijeme. Vjerojatno su pročitale prethodnu kolumnu i

odlučile me malo kazniti. Pa sam se morao osloniti na frenda. U tematskom procijepu koji je nastao nakon

odigranih finala nogometnih euroliga i početka europskog prvenstva, nije nam ostalo drugo nego da

prokomentiramo početne postave, taktiku i rezultate naših veza, od prapovijesnih vremena pa sve do

novoga doba. Ukratko, velim ja njemu:

Bla, bla bla… Pa kaj se ja baš svaki put moram zaljubiti do ušiju? I onda sam od početka do kraja u nekoj

drami. Stalno me pere neki bed, neki strahovi, neke mračne slutnje. Mislim, ono, nemam se kaj žaliti,

uglavnom je lijepo, ali dođu ti trenuci i onda mi se pati. Kao kad odlučim piti pivo cijelo večer, a onda mi

netko malo malo pa uleti s rakijom. I to me onda ubije.

- Bla bla bla – udara mi frend kontru, – ja ovo ono, sve radim, sve nešto petljam, upuštam se i napuštam jer

nikako da se zaludim, nikako da se zaljubim. Kao da vrtim runde piva cijelo večer, a nitko, baš nitko da

potegne rundu rakijice, ono, da me malo trgne… Blago tebi, zavidim ti. Baš bih volio imati neku vezu u kojoj

ću biti zaljubljen…

- Ne – velim, – blago tebi. Ja sam ljubomoran na tebe. Volio bih uletjeti u neku vezu hladne glave. Ono, biti

poput tebe.

- A, ne, ne, to ti je kita. Isprazno. Blago tebi.

- A, jok. Ovo ti je mučenje, ne želiš si to priuštiti. Kad ti velim, blago tebi.

- A ne…

I tako iskapimo, da ne kažem iskavimo, tri do četiri kavice.

Update: frend me zvrcnuo i priznao kako se, izgleda, malkice zaljubio.

Koji srećković. Zavidim mu. Izgleda da će dobiti ono što je tražio. A kad će se ispuniti moja želja?

Šalim se, i to grubo. Ne bih se ustvari mijenjao, samo volim malo dramiti. Život u kojem je ljubav svedena

na mrvice osuđen je na propast. A kolumna? Hajde, baš da vidimo…

Nešto sasvim drugačije

Surfam po portalima i tražim nešto smisleno između zareza, točaka i uskličnika... Nešto drugačije. Malo što pronalazim, gotovo ništa, tek mrvice. Rok pritišće, lijepi mi kaugumu na zvonce, pod petama mi gori. A gori od osjećaja da nemam što za pročitati jest onaj da nemam što napisati. Gasim portale brže nego rođendanske svjećice i bacam oko na neke svoje neupotrebljene natuknice. Ako neće ići drugačije, ukrast ću od sebe.

Ova bi kolumna mogla biti kratka kao fitilj Zdravka Mamića. A možda i niste te sreće. Hic Rhodus, hic salta. Giljeviću, prvo prestani pa reci stop.

Dobar kolumnist može naći jednu temu i o njoj pisati sto puta na različite načine. Osrednji kolumnist može iščeprkati sto tema i o svakoj pisati na isti način. A ja? Imam blagi filing da mogu još jedino pisati kući propalo.

Ponovo palim portale. Piroman sam, podmećem iskre svoje pozornosti u potrazi za plamičkom koji bi mi raspalio maštu i strasti. Ništa. Ništa zapaljivo. Stoga, sve što slijedi nije piromanova nego tek pirova pobjeda.

Postavljam si pitanja o svom (ne)pisanju. Teža su od onih na maturi. Isto nisu sasvim jasna. Odgovori su višeznačni. Koliko god prtljao i popravljao pitanja, koliko mi god vremena dali, i dalje neću imati pojma. Baš kao i ekipa na maturi. Najtočniji odgovor, znači, glasi – teška ili lagana, jasna ili nejasna, glupa ili samo priglupa - klinci i tako poslije neće znati ništa.

Neću politiku u svoju butigu, ali ona si katkad uzima za pravo da mi uđe. Ukratko, još moj organizam ne može svariti činjenicu da su nam prvi susjedi progutali Nikolića kao predsjednika. Izvorni radikali, umiveni radikali, razblaženi radikali, odbjegli radikali, redikulozni radikali... Kakvi god bili, najbolji su kad trunu. Iza brave. Okej, okej, serem u tuđe dvorište prije nego što pljunem u svoje. Sami ih proizvodimo, posvuda su oko nas. I nerijetko nam sjebu živote. Kakvi god bili, svi pobrojani mogu biti slobodni, a njih se najviše plašim. Kao da tone i tone teksta nije napisano o štetnosti slobodnih radikala...

A sve nešto po medijima vonja i na moguću visoku za(s)tupljenost slobodnih radikala u Splitu. Povod za novo izlučivanje otrova je, naravno, gej parada. Toplo se nadam da će biti, kao i obično kad se najavljuju smakovi svit(l)a, po onoj staroj – tresla se prda navrh brda, rodio se prdac. Nisam gej, al ne kužim, zbog jedne stvari koju ljubim. A to je sloboda. Koju gej populacija, da jebe rak raka, nema poput većine nas, povrijeđenih heterobraca i heteroseka. Ako već hoćete, dižite nos, dižite i galamu, ali nemojte ruku na bližnjega svoga. Zovimo mi to paradom, ali daleko je to od parade. To je još uvijek prosvjed, borba za neka ozbiljna prava, u kojoj se glave koje nisu u ormaru nose u torbi. Nema parade tamo gdje se kurče barabe. Parade su još uvijek negdje drugdje u bijelom svijetu, u Berlinu, Sao Paulu, Amsterdamu, u New Yorku... Zajamčimo im prava koja i sami kao heteroseksići uživamo pa se onda obrušavajmo na paradu i njene zabavne, kulturne ili umjetničke dosege. Naravno, ne kamenjem. Argumentima.

Kad sam već ušao u gej paradu, još samo jedan detalj. Stvarno dobijem čirozu želuca i spiralni prijelom živaca kad iz zapjenjenih usta onih koji zazivaju razbijene glave pa sve do onih koji bi zov divljine u teoriji pretvorili u lov na glave u praksi, iscuri kako je to bolest. Ajmo na sekundicu, ili bolje rečeno, na rečenicu ili dvije, ući u te mozgove (namjerno ih nisam označio kao pileće, bila bi to uvreda za perad) koje im je podario dragi bog i, poput njih, dijagnosticirati bolest. Pa sto mu gnomova, da ne velim još i kerumba & kerumbita, mili moralisti, dragi baštinici milosrđa i tolerancije, vitezovi ćudoređa, i svi vi koji tako često brkate šaku pravde s pravdom šake, otkad se to bolesti liječe ciglom, martensicom, pepeljarom, bocom, bokserom, kamenom?! Nije možda neka usporedba, ali ti i takvi su mene pokušavali izliječiti od crne odjeće. Jedni su specijalizirali dijagnostiku, a drugi su operirali na terenu. Valjda su smatrali da je uzrok mog odjevnog crnila višak krvi. Pa su mi je puštali na nos.

Baš si nešto zamišljam... Bi li ti bolesnici prema istoj logici imali kakvu primjedbu na zdravstveni sustav i prozvali ga zbog kršenja ljudskih prava da se svome liječniku požale na probleme s

bubrezima, a on ih, mimo liste čekanja, najljubaznije, nasmiješen uvede u operacijsku dvoranu. Pa im bejzbol palicom, laserski precizno, razbije bubrežne kamence.

Ozbiljno načet glamour ovog teksta možda uspije spasiti moj prvi pohod na paradu krpica (iliti modnu reviju) u životu. Mango revija. Dan koji je spasio tjedan. Da, uletio mi je event. Baš event, ne događaj. Jer postoji razlika. Event je nešto više od događaja. Na događaje pravo ima svatko, na evente samo odabrani.

Event je bio zakazan u Kvartu. U mom kvartu, maltene. Idealno. Za cug, za cipelcug. I svidio mi se Kvart. Obožavam te hangaraste, gole, protuklaustrofobične prostore. Kasnili smo, kako i priliči. Izbjegavajući kamere (ne znam zašto sam ih izbjegavao, pa one su se od mene odbijale kao lopte od hrvatskih nogometaša u srazu s Norvežanima - valjda me oprala neka paranoja jer mi je bilo prvi puta), stigao sam iskapiti čašu šampanjca i pobrati đusvotku sa šanka. Onda nas je, a ne znam kako se to zove, ali ono, nešto kao stjuardesa u avionu, valjda hostesa, pronašla na popisu i ispratila do naših mjesta u zadnjem redu. Srećom, radilo se o drugom redu pa sam mogao računati na messijevski pregled igre. Petnaestak minuta visoka, mršava i dugonoga stvorenja ukočenih lica redala su se pistom. Ovako mora da je traci u pogonu za proizvodnju Barbika, pomislio sam. Bubala je neka glazba, rekao bih da je bila, onako, pomalo gej. Nitko se nije žalio. Nije bilo kamenja, svi su bacali samo duge poglede. Mene su, kao potpuno nevinog, lika koji je prvi puta ušao na modnu reviju, najviše fascinirala lica djevojaka sa piste. Hladna, nepomična, gotovo bezizražajna. Toplije poglede imaju replikanti u Blade Runneru. Nisam to prokljuvio, a bome ni pokrete. Izvještačeni, na trenutke čak i kljakasti. Očito, treba mi još evenata kako bi mi se čula sinhronizirala s tonovima modnog svijeta.

Nakon njihove revije stigao je red na ono revijalno, red na mene, a to je red na red pića pa red klope pa red đuskanja s votkom pa red čistog votkanja bez đusa pa red piva pa red koktela. Zastor se za mene spustio nakon održanog festivala sedam jegera. Pametnome dosta. Ali ludom nikad. Jedva čekam sljedeći event.

Aha. Baš sam glup. Zaboravih spomenuti krpice. Bile su šarene, vedre, lepršave. Mnogo življe od onih koje su ih nosile. No te bih krpice kupio sve i da su bile povješane na kukicama pored sudopera umjesto da su se vijorile na modelima. U stvari, nisam shvatio kako možeš znati kako će na tebi oblekica stajati kad su svi modeli manje-više jednaki? Recimo da gledam mušku reviju pa se uslinim i raspametim zbog neke košulje, maje, veste, riječju krpe kojom maneken briše svoje trbušne pločice dok hoda pistom. Uletim u prvi butik, zgrabim odjevni predmet, utrčim u garderobu i onda? I onda skontam da na meni stoji kao papir za zamatanje koji je zapišala mačka... Totalno sam glamugrozan. Treba mi još evenata, definitivno.

Opet sam izostavio ono neizostavno - ljubav. Ali ionako smo na pragu ljeta, a ljetne su ljubavi kao pjena za kupanje. Uđeš u to što ti izgleda poput mora ljubavi kao u kadu, osjetiš ugodnu vrućinu i malo zažmiriš... A kad otvoriš oči, gle, od nje ni traga. Pa čekaš sljedeće ljeto, neku novu epizodu. Kao u sapunici, nikad tomu kraja. A ja volim dugometražne filmove. Pa preferiram zimu i vatricu u kaminu. Happy end.

A kraj mi ipak, na kraju, šapuće da je sretan... Dvije-tri čaše vina (nikave butelje, čisto domaće crno, iz Baćine!), in vino veritas, volim vas. Sve po redu. Žensko. Muško. Srednje. Danas je ovaj tekst moja Riva. Tko želi može, skupa sa mnom, ruku pod ruku, riječ po riječ, u malu šetnju. A vaše je pravo i da

šetnju izbjegnete. Samo nemojte nikoga tući. Kako jednom prigodom izvalih - lupajte gluposti, a ne ljude. Možda vam mogu biti svijetli primjer.

Pravo prvenstva i druge priče (koje ne postoje)

Ponedjeljak? Ništa. Utorak, srijeda? Ništa puta ništa. Četvrtak? Ništa ispod nule. A onda… Dogodio se.

Fenomen. Onaj fenomen. Koji se događa svake četiri godine. Kao neka kometa. Samo što sam ja njezina

meta. Svaki me puta pogodi posred čela umjesto da kao svaka pristojna i normalna kometa proleti mimo

mene. Nisam nogometni vjernik, nedajbože nogometni fanatik. O hrvatskom nogometu ne znam reći više

od dvije riječi („Dinamo, Dinamo, što se u Dalmaciji izgovara kao Hajduk, Hajduk“, op. a.). Znam nabrojati

svega tri goniča lopte sa svjetskim pedigreom: Ronaldo, Messi i onaj treći. 3-5-1 meni je samo šifra lokota

za bicikl, a 4-4-2 broj vlaka za Beograd. Nikakve formacije. Ali nisam očito niti nogometni ateist. Jer me neki

bog spopadne svake četiri godine u isto vrijeme. Ajde svake dvije, jer u međuvremenu se ugura i Svjetsko

prvenstvo. Fenomen isti, samo malo svjetskiji.

Ćopi me, dakle, fenomen. Nazvao sam ga, s potpunim pravom, pravom prvenstva. Europskog. Kad god me

nesmotreni frendovi pokušaju izvući van u nezgodno vrijeme nogometnog sata (stroži je od policijskog, a na

snazi je svakodnevno između 18:00 i 23:00!), upozorim ih na pravo prvenstva. Kad god ljudi pokušaju u taj

zao nogometni sat, u to gluho doba mentalne moći izvući nešto pametno iz mene, upozorim ih na pravo

prvenstva. Tko god me želi zagrliti, tko me želi vidjeti ili želi ostvariti kontakt – sve u svemu – svak onaj koji

me poželi, suočen je s pravom prvenstva. To nije moje pravo lice, ali je moje pravo. A ono traje skoro

mjesec dana. I zajebano je sa mnom tada svima onima koji i sami ne uživaju u tom pravu.

U to mi vrijeme samo radi pola mozga. Mogu slobodno reći da mi misli igraju čisti bunker – nikada ne pređu

polovicu mozgališta.

Ne mogu baš reći da u doba te kukulelementarne nepogode ljubav strada, ali malo promijeni formu. I boju.

Više nije samo crvena. Srž moga bića počinje pored crvenih proizvoditi bijela i plava zrnca. Onu prema

pripadnicama moje vrste iz udarne postave izgura ljubav prema nacionalnoj vrsti. A ljubav prema nekoj iole

posebnoj vrsti piva ne igra više nikakvu ulogu.

Knjiga se povuče pred kočijaškim rječnikom. Film iz kadra izguraju drame na terenu, action replay i mu(ć)ke

po Mateu Beusanu. Od kazališta ostane samo kazališna publika (doduše, takvu mi navijači baš i ne volimo,

ali ajde). Boravak pred TV-om se produžuje. Kolumna se skraćuje. Eto, na kraju, u svakom zlu neko dobro.

Ali nije baš sve cr(ve)no – bijelo (i plavo!) kako sam maločas nadrobio. I u doba najgore represije postoje

svijetli trenuci. Navedimo kao primjer tek najobičnije poluvrijeme. Cijelo to vrijeme pokloniš onoj koja voli

tebe, a ne nogomet. Predaš joj posjed, dozvoliš joj da zagospodari terenom. Skuhaš joj kavu, otrčiš do

prvog Kineza po piletinu i pirjane rezance s povrćem. Postaviš par lijepih riječi u vrh napada i već se nađeš

u šansi. Poljubac vrijedi više od Jelavićeva gola. Jedna lagana masažica više od dva Mandžukićeva. A još

ako osim igre glavom odigra i srcem, uz jedno ili dva precizna dodavanja razigrane mašte, čovjek u svega

petnaest minuta stigne postići i hat-trick.

A ima to i drugih prednosti. U svega petnaestak minuta dobiješ savršenu priliku ubosti najjeftiniju ulaznicu

za sljedeću utakmicu. Izbjegneš moguću gužvu i redove negodovanja. Oslobodiš se one noćne more kad ti,

između obaveznog reklamaltretiranja, razni doktori nogometafizike deset puta ponavljaju ono što si prije par

minuta vidio vlastitim očima… Ma jedva čekam sljedeće poluvrijeme!

Neću pisati epove o pobjedi nad Ircima jer nisam slijep kao Homer, tek par rečenica o ofsajdu u kojem se

našao jedan detalj koji nije mogao promaći uhu šišmiševom. Nakon tekme, vrhovni je zapovjednik

ekspedicije koja je netom prožvakala djetelinu razgaljenoj javnosti otkrio koliko je uloženo u tu prvu

utakmicu i pobjedu rasplamsanih, koliko je ona nazoviznačajna:

„Pripremali smo se samo za Irsku, za Italiju malo, za Španjolsku ništa.“

To me podsjetilo na prijemni i moj čudesni upad na prirodoslovno-matematički. Oko sam bacio na

studentice, a sve drugo na biologiju, smjer ekologija. Prijemni se ispit sastojao od tri seta pitanja – iz

biologije, kemije i fizike.

Što želim reći? E pa nešto što, gledano kroz moje naočale, izgleda upravo kao Bilić Vision:

„Pripremao sam se samo za biologiju, za kemiju malo, za fiziku ništa.“

I prošao sam u sljedeći krug obrazovanja.

E pa ako oni analitičari oko Mile Horvat svoje vatrostalne temelje optimizma mogu graditi na tome da

Vatreni ne izgore još tamo u grupi onda kada pobijede na otvaranju (jer u nogometu, koliko mi je poznato,

često nekakva tradicija igra bolje od suparničkog tima), onda si i ja mogu dozvoliti da budem isti takav

analitičmar. S obzirom da su se naši spremali za Euro kao ja za faks, proći će.

U prošlom sam se zapisu s putovanja velikim kanjonima kore svojeg velikog mozga usudio predvidjeti da će

splitski prajd proteći, najblaže rečeno, okej. I prošao je. Jest da ga je trebala osiguravati cijela armija nindža

kornjača, ali prošao je. I neka je. Ako već nije mogao bez ponekog izljeva mržnje u mozak, barem je

protekao bez prolijevanja krvi po ulicama.

Kad govorim o mržnji mislim ponajprije na one tzv. Dežulovićeve gnjide. I dodao bih – sve dok će Split biti

samo jedan veliki Kerumov dućan, u njemu valja još neko vrijeme očekivati akcije poput ove:

Uz svaki održani gej prajd i gnoj pride!

Na kraju krajeva

Kad smo već došli do kraja, ja ću danas – za promjenu – početi od kraja. Pa to smo i željeli. Ići do kraja.

Samo što je kraj malo uranio. Svršili smo. Izvukli ga na vrijeme. Da, dobro mislite, govorim o porazu. Mene

je teško trpjeti kad igra hrvatska repka. Zauzmem sve resurse, zaglušim sve frekvencije. Evo, i kolumnu si

gušim. A ukućani su odahnuli nakon utakmice sa Španjolcima. Znam to jer dotad oko televizora nije bilo ni

daška vjetra. Radost im je kratko trajala. Jer ne znaju. Nisu svjesni da meni nema kraja. Ipak sam ja

kozmopolit prije svega. Pomalo i sportski promiskuitetan. Naći ću si drugu repku i njoj pokloniti svoje srce

vateno (nije tipfeler, više neki herzfehler, urođena mana koja mi srce čini previše mekanim), kad već s ovom

nije išlo.

A još u 76. minutici prolaz se doimao izglednim. Dok sam naizmjence grizao nokte i grickao smokiće te se

krajnje nesmotreno izlagao TV zrakama bez ikakve zaštite, na koljeno mi je sletio neki kukac. Koji k…

Pogledam, a kad ono – bubamara. Doletjela niotkud, par se sekundi hrabro borila za ravnotežu protiv mojih

dlakavih nogu, a onda odustala i odletjela. Sad, rekoh, ne možemo izgubiti. I onda, u 88., Španjolci ga

zabiju. Pletikosi u mrežu, meni istovremeno u leđa i ispod pojasa. Jasno, i dalje vjerujem da bubamare nose

sreću. Samo si mislim da mi ipak nije doletjela bubamara nego neka španjolska mušica.

Gledam naslov u 24 sata. Veli – pokradeni heroji. Pa se češem po ludoj glavi. Pokradena je država, a heroji

su mi Marvelovi Spiderman i Hulk te Matakovićev Protman. Pa ne kužim. A nije da baš razumijem i tu cijelu

halabuku oko sudačke krađe. Kad „pokradu“ naše suparnike, onda je to nogomet, jeb ga, događa se. Kad

„pokradu“ nas, e onda svijet to još nije vidio pa se nariče zbog toga što je taj svijet, barem ovaj naš

civilizirani dio, ukinuo smrtnu kaznu.

I što sad? Štark je ipak samo Volfgang, nije soko Štark pa da vidi baš sve što se vidi iz aviona. A kad smo

kod sviranja, nije ni Mocart. A možda mu ko Tompsonu platilo da ne svira.

Na kraju krajeva, ti su ljudi u crnom dio nogometne utakmice. Sude. Loše. Osrednje. Fenomenalno. Griješe.

Namjerno. Nenamjerno. Taj bi odgovor znala i moja baka da ju usred noći digneš iz groba, ne treba čovjek

biti neki preveliki nogometaliban. Pisci imaju pjesničku slobodu. Arbitri slobodno sudačko uvjerenje. Kako bi

vama bilo da vam pokušaju oduzeti slobodu?

Na kraju krajeva, ako ne želite vjerovati sucima, stavimo ih izvan zakona! Pa postavimo zamke za divljač

koje bi igračima zatečenima u ofsajdu polomile noge. E to bi bila uspjela ofsajd zamka! A umjesto da grizu

jaja huliganima, dresirajmo policijske pse da njuše prekršaj u šesnaestercu na kilometar, pa neka se sjure u

kazneni prostor i za jaja izvuku gada koji je napravio prekršaj. Urlik će se čuti bolje od sučeve zviždaljke. I

nitko neće moći reći da prekršaj nije postojao. Oprostite mi na mislima 15.-og stoljeća. Stavite sofisticiranu

elektroniku, neki sustav minority reporta koji kuži prekršaj i prekršitelja puno prije pogibeljnog starta,

nevidljive bombardere, špijunske letjelice, awacse, štatijaznamštasvene. Ali onda bi svi kukali da to više nije

nogomet. Iako bi se stvari doslovno vidjele iz aviona.

Mogli smo Španjolce dobiti? Mogla je i baba roditi. Lako je biti general poslije bitke, ali mislim da je

Španjolce najlakše bilo dobiti tako da se ljubav – naravno, u svetom braku – vodila s državljankama

odnosno državljanima Španjolske. Po mogućnosti, na tlu Španjolske. No, mene nitko ne pita. Ali pitao zato

neki novinar izbornika:

- Možete li nam reći zašto ste igrače tjerali da mahnito čitaju knjige za vrijeme Eura?

- Kakvo je to glupo pitanje? Pa zato da ispadnemo pametni!

Toliko o tome. A sad malo o ničemu drugom.

Na kraju krajeva, i nije mi bio neki tjedan. Nisam imao vremena ni za koga. Em taj glupi nogomet, em me u

nepunih sedam dana želudac u krevet oborio tri puta. U pravilu, svaki drugi dan. Ležao sam blijed kao

hrvatski navijač u 88.-oj minuti, a oka nisam mogao sklopiti. Boli. Zateže. Probada. Pulsira. Želudac, to

nezahvalno, pohlepno burence-đubrence koje hranim svaki dan. A njemu nije dosta, ne, mora on još žderati

i mene. San mi je bio nedostižan kao hilbilić bojsima četvrtfinale. Muka ipak nije bila tolika da ne bih junački

mogao sat i pol vremena buljiti u neki lagani film. Dohvatim laptop i izaberem neki perolake kategorije s

repertoara.

Položio sam laptop na trbušinu koja se nadula poput žabe i zavrtio neki zdipljeni film bez trunke kajanja što

će zbog mojeg zločina brojni Holivuđani u svojim dvorcima pomrijeti od gladi. Ne bih inače, majke mi, ali

trebalo mi je nešto protiv bolova. Bilo je to nešto kao korištenje kanabisa u medicinske svrhe. Isto te puca

film. Ako je dobar.

I bilo mi je odmah bolje, nevjerojatno! Ne baš zbog filma, ali… Svejedno. Kakvo kolosalno otkriće! Laptop

umjesto termofora! Grijao je močvaru u mom želucu i bol se malo pomalo isušila! Može biti da se Fleming

osjećao isto ovako euforično poput mene kad je otkrio penicilin. Unaprijedio sam medicinu. Sad mi još

ostaje da kupim moderniji laptop. Ovaj stari malo je pretežak i previše pritišće. Nakon ovog slučajnog

otkrića, planiram daljnja istraživanja.

Usprkos želučanoj bolesti opasnoj po društveni život, u subotu sam se ipak izvukao van i završio na partiju

Dana D (Međunarodni festival dizajna). Meni je bilo okej, ali želucu nije. Šanse da mi DJ-i za smirivanje

mučnine i nastavak testiranja mojeg lijeka na ljudima posude jedan od mekbukova bile su tanane poput

Appleovih proizvoda pa sam se morao okrenuti narodnim lijekovima. Pelinkovca nije bilo ni za lijek. Pa sam

bio prisiljen okrenuti se stranim farmaceutima. Ne smijem priznati koliko sam jegera popio (i to iz epruveta,

baš prikladno!), ali mučnina je tijekom eksperimentalne terapije naprosto nestala! Ima nešto u tome. Kao i u

onoj da s lijekovima treba oprezno. Tiba više nije bubala, ali je sada zvonila tintara. Nitko nije skužio da je to

zvono za uzbunu. Povješao sam lampice za bicikl po sebi i pravio od sebe budalu i stroboskop u isto

vrijeme. Slijedio je bljesak. Pa oluja.

Želudac se u nedjelju probudio prije mene. Sve ispočetka. Majka je, kao i svaka majka, odmah primijetila da

sa njenim malodobnim četrdesetineštogodišnjakom (majke i četrdesetineštogodišnji sinovi, brrrrr, znam da

zvuči strašnije od nedosuđenog jedanaesterca za Hrvatsku!) nešto ne valja. Ponudila se da mi skuha čaj. I

majčinska je ljubav slijepa. Četrdeset i kusur godina brine o mojoj finoj guzici, a još nije uočila da ne

podnosim čajeve.

- A… Ne bih, hvala. Nego, imaš za pozajmit par somova na neodređeno?

- Isuse, zašto?

- Za novi laptop…

Popizdila je.

- Zaposli se pa ga kupi sam!

Bio sam razočaran. Mislio sam da je majčinska ljubav bezgranična. Na kraju krajeva, sam ću morati

financirati svoja istraživanja.

Pasja vrućina i pileći mozak

Vele mi tu i tamo da imam bujnu maštu. Ali to je nešto kao da mi vele da imam mačku. Mačora, zapravo.

Ode si ona kad joj puhne i onda je nema nekoliko dana. Vrati se izderana i izubijana. Pa sljedećih par

spava kao zaklana u nekom kutku mozga gdje već odavno nema struje i kojem nitko ne može prići. Mislim

da su to ti dani u mjesecu. Najebat ću kod urednice kao žuti mačak. Mačka s greškom ne može loviti

miševe. Mašta s greškom nije u stanju loviti klikove.

Možda su tomu kumovale vrućine. Sve se usporilo. Možda su tomu kumovali praznici. Sve što je moglo,

pobjeglo je prema jadranskim oazama. Možda su tomu kumovale moje godine. Nakupio sam brdo

iskustava. Ali se malo kojeg više sjećam.

S morem na pameti i s par desetaka kuna u džepu pobjegao sam u Zagorje. Kune su brzo izbušile rupu u

mojim džepovima i netragom nestale. Preostalo mi je samo da se kravim pred viksom. Pasem oči po

živopisnim brežuljcima. Da knjavam. Da se izležavam. Nisam mogao mrdnuti. Paraliza. Mozak je okačio

poruku „vraćam se odmah“. Po njegovom dobrom starom običaju, lagao je. Radnjama poput prinošenja

tople pive ustima morali su upravljati refleksi. Sunce me nemilosrdno tuklo po golim nogama, rukama,

leđima, trbušnom zidu kojeg su poput bršljana prekrili debeli listovi sala… Nisam imao ni volje ni snage loviti

hlad. Nisam se bojao krpelja onako polugolišav, ma ni najmanje. Ionako sam već bio zaražen krmeljnim

meningitisom.

Od te su mi boleštine srasli kapci, a vijuge olabavile. Preostalo mi je još samo sanjariti o moru. Ne znam

zašto, zapravo. Više i nisam neki kit. Najobičniji sam morž.

Vruće je. Topim se kao glečer. Bio ja u Zagorju, na moru ili u gradu, znoj s mene naprosto šiklja. Vele da je

to dobro & zdravo. Znoj i jest tu da rashladi tijelo. Ali be se meni za tijelo. Trebam nekoga da mi zagrije

dušu. Neću ovo razvratno sunce koje svakog grije. Želim neko sunašce koje grije samo mene.

A i ova vrela mineralne vode koja na meni ožive svakog ljeta stvaraju mi i ozbiljne tehničke probleme. Na

primjer, prošlog mi je ljeta u tišini preminuo mobilni telefon. Nije mu baš neka fora, ali eto, dočekao sam

konačno da mi jedna naprava crkne u garantnom roku. Inače imaju običaj ispustit dušu par dana nakon

njegova isteka.

Odnesem ja tako svog zvonka-telefonka (Galaxy 5) na servis. Nakon par dana zazvoni mi rezervni

telefonko:

- Gospodin Giljević?

- A?

- Samsungov servis. U dubokoj vam boli moramo saopćiti kako je vaš telefon pao kao žrtva vodene stihije.

A za utapljanje, nažalost, garancija ne vrijedi. Naša iskrena sućut.

- I što sad?

- Možemo zamijeniti magičnu ploču, ali to će vas koštati kao Titov sprovod…

Oke, ovaj razgovor sam malo izrežirao, ali ostaje poanta temeljena na istinitoj priči. Oke, bio sam s

telefonom na moru, ali se on nije brčkao sa mnom! Jedino logično objašnjenje kako je voda dospjela u

utrobu mojeg mobilnog mezimca jest to da se ja okupam u znoju čim me prva zraka sunca zvekne po

tintari. A ljudi zovu, žele čuti kako sam, gdje sam, što radim. I što da radim? Voda mi u ušima. Hvata se za

bijele dlačice na uškama kao utopljenik za slamku. Kaplje mi znoj sa slijepljenih pramenova kao voda sa

stalaktita. Telefon je čas na jednom, čas na drugom uhu. I eto teorije koja drži vodu. Od tada telefon za

najvećih vrućina ne držim blizu ušnih školjaka. Pa vas ne čujem dobro. Dakle, molim vas lijepo, od 1. srpnja

do 1. rujna, na svim svojim frekvencijama vrtim sljedeću pjesmu:

Ne zovite mene, ne

mene ne, ne zovite

da ga moje uši ne vide

dok su u njima suze biserne

dok su u njima suze biserne

A opet, mislim, jebeš ti telefon koji ne možeš držati na uhu. Što, da ga držim na pupku? Trbuhozborac sam

isključivo kad sam gladan. A i pupak mi je za zvizdana pun vodurine. U uputama za telefon ne piše ništa o

utjecaju znojnih ušesa na finu elektroniku. Bio bih pomislio da u zemlji porijekla nema znoja da se ne radi o

korejskom uređaju. Ovako, nije mi jasno.

A pametni mi je telefon neophodan jer sam ovisan o glupostima. O fejsbuku, na primjer. Više se ne mogu s

ljudima ni upoznati bez fejsa.

- Bok, ja sam Denis!

- E, bok! Ivana. Baš mi je drago!

- A… Imaš fejs?

- Imam! Ti?

- Naravno! Oćemo bit frendovi na fejsu?

- Vrlo rado!

I onda umjesto da se rukujemo, bacamo se na rukovanje svojim pametnim uređajčićima.

- Ej, Denis, se vidimo?

- Vidimo se, Ivana, naravno!

Na fejsu. Svakodnevno. Držimo se za riječi umjesto za ruke. Ne odvajamo se jedno od drugog. Umjesto na

kauču, strastveno je grlim i ljubim u fotošopu. Pa šeram slike svoje sreće s prijateljima. Nema prepreka. Nije

bitno tko je iz kakve obitelji, nema Montecchija i Capulettija. Nikom nije bitno što sam ja bijedni android, a

ona moćni iphone. Hodamo. Mesenđeri rade. Telefoni cvrkuću kao golupčići. Skajpavamo od želje za

dodirom pa se svako malo laćamo tačskrinova. Uživamo. To se zove kvalitetna veza. Ma što kvalitetna –

megabitna.

Kad nisam na fejsu, razmišljam o tomu da sam na moru. A zašto? Što ću tamo, zapravo? Nisam pjetlić

kojemu je važno samo da ima bilo kakav porše koji ga vozi od kvočke a do kvočke be. Nisam više ni kit. Ma

nisam ni morž, zapravo. Mnogo sam manji sisavac.

Zbog poremećaja poslovne klime ne mogu čak ni piti kao deva da zaboravim kako u svojoj oazi nemam

ništa za ponuditi. Sve sama voda. Što mi vrijede saharinske riječi kad mi je tekući račun Sahara?

Što da joj dam? Pjesmu? Tko još želi da mu na razuzdanom bić partiju (bić = beach, bič – bitch, op. a.)

sipaš riječi umjesto pića? Bojim se da bi to bio vrlo kratak spoj.

BALADA O KRATKOM SPOJU

Bila je jesen,

puna boja, mlada,

kao ti sada,

neka večer topla, tiha

zanosna dama

ljetnoga štiha.

U malom raju s terasom

sjeo sam baš

kraj nekog društva

pod gasom.

I čekao da se stvoriš,

dođeš na spoj

jer dugo već mašta priča

o večeri toj.

Zvao sam te prije runde, odmah,

baš si krenula od doma,

pa si dozvolih časak

da izbrojim adute…

Kako odigrati partiju života,

prevariti ludog skota,

pod svoje te saviti skute?

Spremio sam

riječi slatke

kao kolačići,

pa i da se utope

kao prvi mačići

sve redom bili

termini fini,

čovjek bi od njih

mogao dobiti na težini…

Pomislih brzopleto radost stiže,

kad sjela si i prekrižila noge

- a nisi mogla prići bliže -

da sve je u redu…

Zar nisi mogla reći drugo

neg’ “kud baš u srijedu,

neću biti dugo…”

Uzalud ulogu sam spremio,

sve napamet naučio,

na veselje se i tugu

jednako pripremio…

U lavljem srcu miš je čučio

pa sam kao riba zanijemio.

Miljama daleko od Mjeseca

što po vodi hoda,

šume borove, mora

pitala si u čemu je fora

i čujem li cvrčke.

Grizao sam usnice,

jedvice skrivao

da one drhte.

Šum i šušanj vala

znam da čula si

što poskakuje duž žala.

Kakvi to su bili uzdasi,

da sam i priznao,

ne bi vjerovala.

Uspio sam zamesti,

nekako,

trag što vodi do moga lica,

da provaljuju iz nosnica

o, koja sam ja kukavica…

Nidje pri ruci

džepno izdanje Lorce,

iskustvo zbori mi,

od muka bolje je

ispaljivati i ćorke,

a bend baš je pjevao o sreći

i rekoh, idem ukrasti

bar neke od velikih riječi,

izbaciti fraze, hani, bejbi

pa biranih par šapnuti tebi

kad već one moje,

sve u grlu nagruvane

van upotrebe stoje.

Nervozno sam tresao nogom

i kunem ti se bogom

da htjedoh viknuti voljena

- ah, što čini jedan dodir koljena! -

ali kao da u posjet

stigao je papa,

između misli i jezika

sve zavareni poklopci

i zaključana vrata.

Vrijeme se topilo

kao vosak,

na stolu tinjala je svijeća

- a bila je već treća -

ja da zucnem, ma ni slovca.

blenuh, kao sita ovca,

i tek kad mahnula si, viknuh,

“Pusti, ja ću!”

“On ne prima plaću”,

sa smiješkom si

pružila novac.

Nisi pošla

ni zauvijek ni daleko

- pozdraviti društvo preko -

u koš grudni zabila mi kolac,

nehotice, nisi znala.

Na nogama čvrst stolac

izbavio me od većih zala.

I konačnog pada.

“Žurim sada”,

klimnula si, moraš poći.

Ispio sam nadušak

pogled mlak

neki loš znak

u tvojim kavenim očima.

i već znadoh,

svoje sklopit’

neću noćima…

Nisam ih na pladnju htio dati,

pa oborih glavu.

Oprosti mi i shvati,

sve i da nisam u pravu,

nisu one poput riječi

koje svatko sije,

i ne znaju lagati.

Koliko teško mi je

ti znala bi izvagati.

To biće što čas gorak

a čas meden ugriz ima,

kameleon što boju

obraza promijeni

kad dopre glas

o tebi i meni,

glasnik što ispred

razuma juri,

od glave do pete,

prateć put krvi,

koji čini sve

da um ne stigne prvi,

hvalisavac što tvrdi

da prolazi kroz stijene,

a ne uspijeva ući

u srce jedne žene,

ta žaba

koja vabi princa

da čovjeka

pretvori u klinca,

nadriliječnica što uživa

u svakom šumu srca,

svakoj sjeni,

već neko vrijeme

ordinira u meni…

Gdje joj je sjeme

i kako s njom

ne znaju ni geni!

Pa kako ti da budeš

za nju kriva?

Ne ubij božje stvorenje, nikad,

govorili su mi

i zato,

mada nema te,

ona još je živa.

Ostao sam poslije svih

da zadnje popijem piće,

napišem bar jedan stih

a konobar, neki brko,

iako sam bio tih

gledao me sada mrko.

Briši kući,

držao je čašu

kao da je puna žuči.

Nećeš riješiti u kapi

onu što te muči.

Hvala, pjesniče sa šanka,

od glave do pete

čaše ga premjerih.

Utjeha je tvoja tanka

- u čašicu prst uperih -

kao ova kriška limuna,

a moja tuga,

osim na dodir njen,

sve drugo imuna…

Kao gazda na knjigu žalbe,

ako ti je tako draže.

Izbacio sam ga iz takta

pa je skočio sa šanka,

potjerao me iz raja silom -

umalo skončah pod automobilom.

O, zar se tako postupa

s gostom

u čijim grudima zjapi rupa?

Pa kad je postom

ne može ispuniti,

dopusti mu gorčinu ili dvije

ispljunuti…

Zar ti u opisu posla

ne stoji

da skidaš breme

i slušaš probleme

koji nisu tvoji?

Gdje ti je sažaljenje,

ti bešćutno stvorenje?

Iz tirade me prene

grlen smijeh!

Zar toliki je grijeh,

kad te izbace,

valjati se

kao prase,

pitao sam

društvance s terase

koje sad pilo je na klupi.

Možda smo glupi

što ti odgovor dajemo,

ali ne gledamo mi u nebo

i na zvijezde lajemo!

Konobaru u ruci

već je metla,

pogledaj,

ako u lampi tvojoj

još ima svjetla!

Mora da me netko

ipak slušao,

jer kad ustati

sam pokušao

stalo me kopkati nešto –

da sam smaknuće svoje

šutnjom izbjegao vješto,

da strah nije gubitnik

već junak

koji zaslužuje spomenik.

Otrežnjenje

ili prosvjetljenje?

Možda udara na psihu

kad sam se vučeš

kroz noć tihu,

tko bi ga znao…

Polagano sam hodao,

kao psa da šećem,

i u hodu,

kimajući,

kao da lica znana srećem,

plan srca mijenjao…

Žar joj nije jenjao,

ali ljubavi ću svojoj

zategnuti uzicu

nek’ mi uz nogu šeta,

staviti joj brnjicu,

da nikome ne smeta,

vjerujući, kad tad,

stići će i poravnanje planeta,

da ovo stanje

nije trajno…

Odsad, obećavam,

voljet ću te više…

Ali tajno.

Dečki i njihove igračke

Sreli se budala, pijanac i dijete… u jednoj osobi.

Vrućiribu vrućiriba. Ponekad poželim da postoji čarolija koja bi me vratila u mladost. Kao ovih dana. Ne zato

što mi je onda sve bilo ljepše, ne, ni govora. Tek, čini mi se da je bilo manje vruće. Pa sam mogao sjediti

odjeven barem na rubu doličnosti. Sada sam primoran sjediti golišav da bih preživio. Jedina klima koju u

kući imam je tropska. Izazivam sablazan. Na toplotni udar koji je raznio svu moju obuću i odjeću ukućani

odgovaraju ćudorednim udarom. Što će reći gosti kad dođu, pitaju me. Pa valjda dobar dan, odgovaram.

Gledaju me i križaju se. Pa sam probao i ja. Prekrižio sam se više puta, sve brže i brže. Nije loša ideja.

Bolje bi bilo imati lepezu, ali i ovako stvorim kakav takav povjetarac.

Ne znam zašto se zgražaju zbog toga što nosim samo poderane gaće. Bilo bi kudikamo sablaznije da

nosim gaće na štapu. Iako, niti od toga nisam daleko. Jedva čekam da odem na more. I tamo ću 24/7 biti u

gaćama. Tamo ih nitko neće primjećivati. Tamo će ih pak užasavati koliko sam se uprasio. Sve su mi

perspektive loše, ali ajde, recimo, dobro će mi doći promjena.

Čak mi i kompjuteru nije dobro zbog vrućine. Nekoliko se puta ugasio kako bi procesoru život spasio.

Ovo će definitvno biti sajam bedastoća. A kompjuter je kriv. Zatirao je sve napredne ideje. Gasio se baš

onda kad sam iz rukava sipao misli da se smrzneš, neke strahovito pametne stvari. A njih nikad ne snimam.

Uvijek mislim da su toliko pametne da ću ih pamtiti zauvijek. I uvijek popušim istu foru. Bila zima ili ljeto,

uvijek ishlape kao mineralna, nestanu kao pare, propadnu kao civilizacije. Kao da nikad nisam čuo KUD

Idijote. I to da je samo glupost neuništiva.

Kako god bilo, vrućina me bacala u krevet. Sasvim logično. Ipak se tu radi o visokoj temperaturi koju je

najbolje preležati (potvrdili liječnici!). Doduše, često sam se seljakao iz kreveta u krevet. Kao ptica selica.

Samo što sam ja polazio prema hladnijim krajevima. Zvuči razvratno? Uopće nije. Zapravo, meni zvuči čak i

poželjno. Niste nikad uživali u vodenom krevetu? E pa položite mene usred ljeta u postelju na deset minuta

i svaki će krevet biti voden.

U žaru moje borbe s visokom temperaturom, frendica me zamolila za uslugu. „Dođi u gringold, uzmi moj

auto i skokni mi na autobusni po paket.“ Bit će da mi je vrućina udarila u glavu jer sam pristao bez

razmišljanja. I odjenuo sam se bez razmišljanja (maslinastozelene kratke hlačice, majica „Heinekenjaj“ koju

su naknadno brendirali moljci i prašnjave crne starke) iako sam trebao znati da bih sa svojim stajlingom na

priredbi kakva je „Model Hrvatske za model svijeta“ mogao stršati kao ceker među večernjim torbicama.

A zaboravih da ću proći neprimijećen jer si elitne postrojbe jet seta vrhunski obučene za preživljavanje u

najglamuroznijim uvjetima ne smiju dozvoliti da im upada prašina u oči. Osim ako nije zvjezdana. Živim ja u

oblacima, ali to je ipak malo prenisko.

Graške znoja navalile su mi na čelo kao roj gladnih skakavaca na usjeve čim sam sjeo u autić, najluksuznije

što sam ikada vozio. Najprije ga nisam znao upaliti. Kad je na izlazu iz garaže trebalo tutnuti karticu u

automat, nisam znao otvoriti prozor. Znojio sam se kao janjetina na ražnju. Uspio sam obaviti zadatak, ali

znojiti sam se prestao tek kad sam vratio ključeve.

Pravo sam uspio odahnuti tek kad sam sjeo za stol. I otpiti. U posudi se hladila butelja graševine. Nisam

časa časio. Uglavnom, čaše su se redale usporedo s modelima na pisti. Propustio sam kerefejkanja

voditeljskog para Pokos-Kosmač, uobičajena za ovakve evente. Propustio sam proglašenje pobjednika i

pobjednice. Propustio sam Houdeka, Erkericu i Mineu. Propustio sam fotkati se s Bojanom Jambrošićem i

osvojiti besplatno lajkiranje svog fejsbučnog zida. Propustio sam shvatiti prema čemu to točno žiri ocjenjuje

jednu od osobina koje su morale krasiti natjecatelje i natjecateljice. Osobnost. Ljepotu sam i žmirećki

mogao vidjeti na pozornici. Osobnost bogami nisam. Čak ni kroz punu čašu koja inače sasvim solidno igra

ulogu povećala doživljaja. Ali valjda zato mene i ne zovu da budem član žirija, nemam to šesto čulo koje

detektira i ocjenjuje osobnost na temelju proporcija modela. Propustio sam štošta. A opet, osjećao sam se

ispunjeno. Skoknuo sam do WC-a da si malo olakšam breme ispunjenosti pa krenuo biciklom kući.

Ako sam na izboru Model Hrvatske za model svijeta bio crni prišt i usput propuštao na sve strane, na izboru

Budala Hrvatske za budalu svijeta koji se iste noći ali u sitan sat održao u mom dvorištu bio sam najsvjetlija

točka. Baš sam se spremao junački pasti u krevet kad mi je zazvonio telefon.

- Eeee, care! Di si? Mi smo na terasi!

Terasa je krov atomskog skloništa pod mojim prozorom gdje možeš navratiti i biti srdačno primljen iako te

nitko nije zvao. Jedino policija dolazi pozvana. Ali nju uvijek, bez iznimke, zovu razvižđeni susjedi, a ne

raspojasana društvanca s terase.

Ne znam što mi bi. Pristao sam. Odšetao do terase gdje se oduvijek držalo do uličnog bontona. Vino iz

plastičnih boca pije se isključivo iz plastičnih čaša. Jeftino se piće ne odbija ni kad je toplo. Džoint jednoga

dim je za sve.

Proćaskao sam s ekipom. Provalio par fora i zalio pobjednički osmijeh s malo plastičnog vina. Zahvalio na

gostoprimstvu i pošao kući. Nije mi se dalo obilaziti blok zgrada da bih stigao do svojeg praga. Skočit ću s

garaže ravno u dvorište.

Mogu ja to.

Zakoračio sam na garažu.

Radio sam to godinama.

Odlučno sam koračao gazeći bez milosti po bršljanu koji je progutao krov, spremajući se za skok.

Nema veze što sam bio 30 godina mlađi.

Osveta grmolikog puzavca bila je brza i bolna. Njegovi su mi listovi sakrili kraj krova. Vidio se samo moj

kraj. Zakoračio sam u prazno. Pao sam kao Crobex i razbio se kao iluzija. Koljeno mi je procvjetalo. Koščice

desnog stopala izmiješale su mi se kao karte. Ali sačuvao sam živu glavu.

Odmah sam pomislio što bi bilo da nisam cugnuo, da sam ful ozbiljan & uštogljen i ne ponašam se

djetinjasto. Sada možda ne bi bilo kolumne. Sreća prava da sam pio, ponašao se kao klinac i ispao budala.

Pa me gospodin odlučio sačuvati.

Odšepesao sam do kreveta i pao u slobodni san. Sinapse su mi zborno zapjevale uspavanku. No, no… No,

no… Nikad od tebe Glamourinho, zauvijek ćeš ostati samo Brukoslav Glamourčić.

Ujutro nisam mogao prepoznati svoje desno stopalo. Čudno, a bilo je tako meni nalik. Debelo i nepokretno.

Nije mi bilo druge, morao sam ustati na lijevu nogu. A znate što to znači.

Bio bih nepodnošljivi gnjavator da mi još jednom nije zazvonio telefon. Frend je u jednoj ruci držao mobitel,

a u drugoj kartu viška za INmusic festival.

Ukratko, da ne stavljam više na kušnju strpljenje onog jednog čitatelja (ili možda čitateljice?) koji je došao

čak do ovog retka.

Lijevoj nozi dižem desnu umjesto spomenika jer ju je hrabro i bez grintanja vukla preko pola Jaruna. Na

INmusicu sam otkrio i najbolje izdanje 24 sata dosad – pregršt bonova koji su besplatno donosili hladno

pivo umjesto vrućih vijesti za par kuna. Ko to tamo peva stejđ opravdao je svoje ime. Stalno sam zapitkivao

frendove tko to tamo peva. Nisam se fotkao uz autobus iz legendarnog filma samo zato što su to radili svi.

Zadivili su me The Dukes Box, petorica majmuna naguranih u „živi džuboks“ koji sviraju pjesme po željama,

njihova sposobnost preživljavanja u kutiji bez previše zraka te nevjerojatna živahnost na temperaturama pri

kojima bi se inače čovjeku počele razgrađivati bjelančevine.

Klopa kod kineza bila je iznenađujuće obilna. Nisam bacio 30 kuna, naprotiv. Moj mi je drob kasnije priznao

da je porcija, prema njegovom stručnom kruljenju, vrijedila najmanje njih 40.

A što sam odgledao na pozornici nad pozornicama? Gogol Bordello gledao sam prvi puta u Močvari. Sad

su stigli na jezero. Na njih uvijek skačem pa makar i iz mokre kože. Pada mi na pamet dobar naslov za

filmsku priču o uspjehu: Gogol Bordello – Od Močvare do jezera. New Order i Franz Ferdinand? Prvi dolaze

prekasno, drugi prečesto. Ali bilo je okej. Čak je i Mando Diao pokrenuo moj famozni trbušni ples što je

inače najčešće posljedica puke inercije sala.

Jedna mi stvar ipak nije jasna. A to su, i opet, ljudi. Koji kupe skupe ulaznice, a onda dođu pogledati samo

hedlajnera. Pozornice u pet, šest, sedam sati zjape poluprazne. Kao da nemaju želju otkrivati nešto novo.

Sve sami ziheraši. A bilo je zanimljivih bendova. Isplatilo se zaliti izgaženu jarunsku travu znojem lica svog.

Retro Stefson, na primjer. S Islanda. Vrući kao gejzir. Sviraju, izvode budalaštine po pozornici. Daju

instrukcije iz plesa publici. I moram priznati, na jarunskoj je tratini stado paslo taj veseli igrokaz vrlo rado. U

budalaštinama prednjači neki dugokosi ljepotan. Skida majicu. Pravi torzan. Cure vrište.

Pih. Da sam se skinuo ja, vrištali bi svi.

Priprema… Pozor… Gad! I to muški!

Počeo sam se spremati za more. Iako do napuštanja Zagreba, grada koji tone u vrlo teško stanje ljetnog

mrtvila imam još dva tjedna. Ali proći će brže od najiskrenije ljubavi. Mislim, tako će mi se samo činiti. Jer

dobro znam da je prava ljubav kao konzerva. Bez problema traje desetljećima. Ako je ne načmeš.

I inače moje pripreme za godišnji odmor počinju pakiranjem empetrica, ali ove je godine prava ludnica. Ni

po koju cijenu ne želim propustiti andergraund rok festival 7 jezera koji će se praktički održati u kolijevci

moga ćaće, kojem usput zahvaljujem što sam danas barem pola čovjeka. Na Baćinskim jezerima. Pregršt je

izvođača koji su promakli mome uhu. A ne volim pred umjetnicima stajati kao pred profesorima na faksu

nekoć. Da ne znam ni kak se zovem. A još manje kak se zovu oni ili ispit koji polažem. Želim barem naslutiti

na što bendovi liče. Pa grozničavo prevrćem i roštam po internetu kao praznoglavi student po šalabahteru. I

sve bi bilo okej da se mogu zaustaviti. Da stanem na bendu koji će stajati na stejđu. Ali ne. Ja prošvikam.

Tonem sve dublje, tražim sve više, gledam sve dalje. Bendovi se nižu kao krigle piva. Jedan zove drugi.

Kako inače objasniti moj em pe trip – tijekom kojeg prijeđem stotine i stotine megabajta puta bez

zaustavljanja – od beogradskih garažnih rokera Straight Mickey and the Boyz do Gevolta (nešto kao

židovski Rammstein) i njihovog „prvog jidiš metal albuma na svijetu“? Gevolt, podrazumijeva se, blage veze

nemaju s festivalom.

Naravno, u bolesnom mentalnom sklopu priprema za more svake godine posebno radim i na tijelu. Ali ne

kao bodibilder Pero Tomas. Nego kao Antuntun. Na svoj način. Tjeram bicikl, na primjer. Na 33 stupnja u

hladu i na 33 okretaja. Toliko si puta dozvoljavam okrenuti pedale između dva kafića. Zavežem bicikl za prvi

stup i sjednem na terasu. Nekima je bicikl prijevozno sredstvo. Meni više nekako dođe kao privezno. Zatim,

igram košarku po zvizdanu. Igrati košarku po zvizdanu znači da uglavnom stojim, topim se kao mjesečna

plaća i nadam da će lopta na svojoj putanji izazvati što više pomrčina Sunca. I sve to radim u majama

kratkih rukava, kratkim hlačicama i čarapicama nategnutima do trećine potkoljenice. Ni svjestan nisam da to

što si radim, radim savršeno.

Ruke su mi do pola nadlaktice karamelizirane kao prženi šećer, a trbušina & grbača bijele kao tučeno

vrhnje. Vrat prepržen kao dvopek. Noge su mi kao pečenice (i oblikom, no usredotočimo se ovoga puta

samo na boju!). Ali tek do poviše gležnja. Ostatak ekstremiteta bjelji je od lajne bijelog.

Pa kad na nekoj jadranskoj plaži osvanem u kupaćima, izgledam kao model budućnosti. Rednexus 6. Tako

sjajno izgledam da se u mene ne može gledati dulje od sedam sekundi. Čovjeku naprosto dođe da me

istrijebi.

Naporne pripreme za more uključuju uvijek i poneki skok u šoping. Mračna strana šopinga je to što je on

prečesto grub ekipni sport. A mrzim šoping-pong u parovima iz prozaičnih razloga. Para pun kupac nisam.

A potrošim ih pun K. Jer dok čekam da ona obavi sve što treba ne preostaje mi drugo nego da sjednem u

kafić.  Jedna kava, druga kava, treća kava, pa gazirani sok. Pa cigarete. Pa kava. Pa pivce. Pa drugo. Pa

kava. Pa, pa, pa… Pa-pa, pare. I evo nje, već stiže. U rukama joj šarene pvc vrećice, ne zna im se ni boja

ni broja, ali više ih je nego dovoljno za omanju ekološku katastrofu pa brže bolje ustajem ne bih li što prije

preuzeo opasni teret i deponirao ga na sigurnije mjesto. Sva sretna, ozarena, ispunjena, predlaže da

sjednemo na kavu. I sokić. A ja ispražnjen kao metropola u kolovozu.

Zato najradije kupujem sam. U devet od deset svojih veeelikih šopinga kupujem samo starke. U tome

uživam kao veprić u kaljuži. Možda singl šoping izgleda kao sebično samozadovoljavanje, ali u svojoj srži,

kao i mnoge druge lijepe stvari, ima karakter čistog seksa. Ne traje dulje od par minuta.

- Dobar dan.

- Dobar dan.

- One starke iz izloga, deset i pol, američki.

- Ima. Želite probati?

- Ne. Ne treba mi kutija. Ne želim niti sredstvo za održavanje obuće (sve se starke i tako raspadnu prije

nego što se pojavi potreba za njihovim održavanjem). Ne trebam račun. Plaćam gotovinom. Hvala.

Doviđenja.

Ponekad šoping i nije samo bezopasan lijek za dušu već može sadržavati i par mililitara koncentriranog

stresa. Jednom sam prilikom u izlogu spazio najbolje starke koje su moje oči ikada vidjele. Visoke kao

manekenke, put im savršene nijanse. Noge su same pohitale u zagrljaj paru obuće iz snova. Znojio sam se

od žudnje, ali nisam imao prebijene pare. No već za sedam dana, kad kapne crkavica, moraju biti samo

moje dragane. Sljedećeg tjedna, kako to već biva, starki iz snova u izlogu više nema. Dupkom pun novčanik

samo što ne eksplodira, a čini se da neće biti ništa od istresanja para na pult. Kao prekinuti snošaj. Boljet

će. A i srce samo što ne pukne. Izbezumljen, ulijećem u trgovinu i davim prodavačicu. Mucam, jedva

slažem rečenice. Lakše bih progutao šaku Klavocina nego svoju tugu.

- One… One savršene iz izloga… Stajale su tu, još maloprije… Zar ih više… Bojim se i izgovoriti tu riječ…

Nema? – dižem ruku na izlog jer bih mu naradije malo promijenio lični opis. U meni vrije. Oči su mi kao

žeravice. Dućan se trese, postaje vrlo aktivno seizmičko područje. A ja sam epicentar.

- Gospodine, to su vam zapravo ove plave – upire prestravljena prodavačica prstom u policu, – samo što su

u izlogu malo apšisale…

Podrhtavanje zla prestaje. Smirujem se. Moj pogled ponovo postaje blag.

- Uh… A već sam mislio… Dobro. A možete ih opet malo staviti u izlog pa ću ja navratiti za mjesec dana?

Prodavačica se smješka. Vadim pare i uzimam te prokleto plave. Obuvam ih još u dućanu pa izlazim s

njima na sunce. Proces apšisanja mora početi iz ovih stopa.

Eto. I kad nije nježni sport, šoping je ipak bajka s hepiendom.

A u rijetkim trenucima kad se ne spremam za more, u potrazi sam. Za mjestom gdje bih zadrijemao ili gdje

bih nešto fino čalabrcnuo. Pa su me konačno odvukli do hamburger bara RougeMarin. Bivša portirnica

tvornice žarulja na prvi pogled ne bi privukla ni svjetlost usred bijela dana, ali…

Lokal neugledan, ali zato hamburger… Mhmmm. Ugled mu je veći nego maršalu među nesvrstanima.

Samo s razlogom. Onaj osjećaj kad ne možeš skinuti pogled s hamburgerčine. I ne pitaš za cijenu. Dašćeš i

sliniš. To meseko božanstvenih proporcija, ti savršeni listovi salate, to pecivo meko kao koža, prilog koji,

poput šminke, ističe sve čari mojeg novog hamburgirlfrienda… Platio bih samo da ga gutam očima. Da,

zaveo me. Mogao bih o njemu pričati satima, sanjati ga noćima. Iako smo bili zajedno dvadeset godina i

imali mnogo lijepih trenutaka, zbog nove ću ljubavi ostaviti McDonalds. Bez razmišljanja. Neću se ni

osvrnuti. Nema nikakve sumnje, ljubav prolazi kroz želudac. Da stvar bude gora, još sam i muška svinja. A

da stvar bude najgora, u četrdesetima sam.

Bajdvej, naprosto mrzim kad mi se satima poslije podriguje nakon đank fuda.  Ali kad sam tog nevjerojatnog

dana podrignuo… E, to je bilo nešto za pamćenje. Najintimniji trenuci proždiranja izvrtjeli su mi se pred

očima. Odmjeravanje snaga s tom emocijom jedva bi izdržale i najdraže uspomene. Neće proći mnogo

vremena i ja ću pred portom tvornice žarulja, kunem se, pasti na koljena i zaprositi ruku koja ga pravi…

- Molim vas, može još jedan?

Velike ideje i male laži

Besposlen pop jariće krsti. Besposlen mozak diže revolucije. Sav sam nabrijan mijenjati svijet. Okrenuo bih

ga naglavačke i prošejkao. Oni koji nemaju ništa ne bi to ni osjetili. Njima je i tako sve naopačke i

uzdrmano. Ali valjda bi onima koji imaju više nego što im treba poispadale pare iz punih džepova. Treba

ustati, odmah. Za početak, iz fotelje. Prije ustanka treba dići dupe. Ali ne ide baš kao u udžbenicima iz

povijesti. Tek što sam se odlijepio… Umjesto prve glave, pada guzica. Zijevnem. Prvi put, drugi put, treći

put… Propalo! Mozak mi je ostao bez kisika. Zaspim kao zaklan. Revolucija je, može se reći, ugušena. Ali

može se reći i da spavam snom pravednika.

Vrućina je malo splasnula. Lakše se spava. Oteklina pod svodom moje moje lubanje nije. Teže se snivaju

lijepi snovi. Otvaram oči. Preda mnom je TV. Satima buljim u njega. A majka kao svaka mila majka, počinje

se ozbiljno brinuti za moje mentalno zdravlje. Pa uzima daljinski i pali TV.

Na programu je neki dokumentarac o dinosaurima. Gledam sve do trenutka kad digitalisaurus-rex hvata i

proždire slabijeg od sebe. Mijenjam program. Mijenja se dokumentarac. Ali dinosauri ostaju. Očito sam bio

u zabludi misleći kako im je popularnost pala. Baš kao svi oni selebritiji koji su nas prerano napustili, još

tamo od Jamezdina i plavokose Mice Mace. A oni žare i pale malim ekranima, nitko im još na kraj nije stao

otkad su razvalili visoke ograde Spielberg-begovog Jurskog parka. Da nisu izumrli na vrhuncu slave, garant

ne bi bili takve superzvijezde.

Na stolu leži papirić s natuknicama, članska iskaznica kolumnističke partije kojoj sam prisegao na vjernost.

Ako ne završim tekst u zadanom roku, završit ću kao dinaći. Pogodit će me ognjeni gnjev urednice poput

meteora. Da se ne bih morao posipati pepelom, sjedam za komp. Palim word. Inspiracija mi je sagorjela

prije nego što se stigao pojaviti novi dokument u prozoru pa word guram u drugi plan. Palim neku prastaru

igricu, brutalni FPS. To su one igre vesele i raspojasane poput svadbe. Samo što se ne puca u zrak.

Igram se i žalim za minulim vremenima kada je svaka igrica za kojom sam ludovao i zbog kojih sam junački

padao na ispitima imala cooperative play. U nastavcima zagospodario je deathmatch, olfo superiorniji

sustav.

Nekoć smo svi skupa sjedili za kompom i od jutra se do mraka fajtali za opće dobro, neki zajednički cilj.

Pravedno smo dijelili i potpomagali se. Čuvali si leđa. Bilo je dovoljno za svakog. Za drug(og)a bi bez

razmišljanja dao i extra life. Ali pobijedio je model u kojem jedan krvoločni gad dograbi veću pljucu pa gazi

sve nas. Oruđe mu je pohlepa, a sveti cilj da uzme sve, da ti ne ostavi ni goli bod. A najmilije mu je kad ti na

putu ka vrhu oduzme život.

I tako. Kad već život nije mogao biti igra, igra je postala život. Neke se beskrupulozne gnjide dočepaju većih

para pa te gaze i cijede sve dok te ne dovedu na rub bijede. Pa te s neskrivenim veseljem gurnu u ponor.

Usred samoubilačkog napada salonskog revolucinizma (nakon neslavnog sloma revolucije, moj je mozgić

pribjegao terorizmu!), na pamet mi je pala zgoda iz doba kad su degenetičari novca eksperimentom križanja

nemilih para koje ili nisu njihove ili ne postoje, napokon uspjeli izvan laboratorija dobiti svijet s recesijskim

svojstvima, nakazu koja još uvijek parazitira na našim grbačama.

Dakle. Naslućivalo se da će nam firmu vrag odnijeti kao šalu. Pregenijalni je capo di tutti capi podijelio par

otkaza kako bi uštedio dvije – tri prosjećne plaće i instalirao jednog tlačitelja koji je koštao sedam – osam

prosjećnih plaća, sa zadatkom da izvuče med & mlijeko iz govana. Negdje u pola mandata tog novog

drektora (strašno mi je žao što ću vas razočarati, ali nije tipfeler!) koji u šest mjeseci ne da nije  napravio

ništa nego iz dreka ne bi znao izvući ni vonj – ali je zato gutao lovicu kao crna rupa galaksije – stiže capo di

tutti capi u obilazak. I, koja je njegova prva opaska? Da trošimo previše wc papira! Slažem se, možda smo

tražeći način da spasimo vlastito dupe pokatkad i srali malo previše, ali sve i da smo poslije svakog

oslobađanja fekalija u zahodsku školjku ubacili po rolu troslojnog papira, prije će biti istina da nas je koračić

bliže vratima kraja dovelo njegovo filanje one nesposobne guzice papirima s potpisom guvernera Narodne

banke.

Pred sve bestijalnijim terorističkim napadima iza kojih je stajao glav(e)ni organ ne misleći kako bi mu se u

budućnosti mogli obiti o glavu, bio sam prisiljen navrat-nanos pobjeći iz svoje kože. Okrenuo sam broj

dragog frenda i zatražio azil u kvartovskom kafiću. Kavica po kavica, trač po trač, pljugica za pljugicom,

ljubavni problemčić za ljubavnim problemčićem… Bilo je tu svega, ali barem nije bilo fanatičnih ljevičara.

Osim ako ljevičarima ne smatrate osobe kojima onaj tobože lijevi organčić uvijek ima prednost pred umom.

Festival rasprava koje su se redale za našim okruglim stolom zatvorila je intrigantna tema „Pogubna uloga

istine u komunikaciji s partner(ic)ama s pojačanim izlučivanjem ljubomorfina“. Imali smo neka slična

iskustva pa se moglo reći da smo stručnjaci za to osjetljivo područje znanosti o vezama.

Sve je najčešće počinjalo telefonskim pozivom, ni po čemu posebnom. Na prvi pogled.

- Ej, micica, kaj radiš?

- Evo, baš nikaj. Ono, malo fejsam…

- Fejsaš? He, he… S kim se to dopisuješ?

Smijeh prikriva jedva primjetnu promjenu vibre. Nemaš pri ruci lakmus papir pa ti promiče njegova pojačana

kiselost, prvi znak za uzbunu.

- Ma ne dopisujem se. Dosađujem se. Čitam glupe statuse.

- Čitaš statuse… Ma nema veze. A di si bio danas? Zvala sam te…

Želiš reći istinu. Nemaš što skrivati.

- Kod frendice na kavi.

- Kod frendice na kavi? Kod koje?

Ne možeš prečuti tu promjenu tona. Ali zadnji si naivac i ne naslućuješ da ne sluti na dobro. I dalje ne

kontaš kako si glup. Tupili su ti od malih nogu da će te laži zakopavati sve dublje. Ali vjerujte, laž kopa

dječjom lopaticom. Istina je kao Strabag. Dolazi s bagerima.

- Kod Mirjane.

- Kod Mirjane? Ma nemoj! Jel to ona s kojom si hodao?

- Da. Prije petnaest godina.

Napetost je sad na razini pregovora Vlade i sindikata.

- I, što si radio kod nje? Sigurno ti je bilo super.

Ironija se proširila poput metastaza. Nema ti spasa. Trebao si posegnuti za laži na vrijeme. Sad je kasno.

Ne moraš tražiti drugo mišljenje. Nema toga koji bi ti dao više od minute. Odgovorit ćeš. Promijeniti ton.

Kriza koja je na pomolu ravna je Kubanskoj.

- Pa rekao sam ti, pili smo kavu! I brbljali. Lijepo…. Kaj znači lijepo? Bilo je ugodno, pa kaj, frendovi smo!

- Nemoj vikati na mene! Sigurno je još uvijek voliš!

- Da obožavam je! Ševimo se svakodnevno!

- Odvratan si, odvratan! Neću više čuti za tebe, znaš?!

Klik.

Želite dobronamjeran savjet kad vam partner(ic)a boluje od hiperljubomorfoze? Kad ste sigurni da nemate

što skrivati, lažite.  Bez okolišanja. Sigurni u sebe. Mirno. Bez zamuckivanja. Bez zastajkivanja. Izrecite laž.

Malu. Bezazlenu. Izbjeći ćete i povišen ton i tonu problema. Na primjer:

- Bio sam s Vladom na pivi. U Purgeraju. Ima nekih problema s curom. Znaš njega. Uvijek neka drama kod

njih. Rekao mi je da… Bla bla bla.

Preporučili stručnjaci.

Voda i vjetrovi

Napokon. Penjem se na vlak. Torbe u rukama, dim posljednje cigarete još u plućima. Osmijeh na licu. More

u mislima. I bagra u kupeu. Razgrćem klizna vrata odjeljka. Svi bulje u mene. Sekunde prolaze, a oni se i

dalje ne dižu sa svojih mjesta. Naših, zapravo. Prave se Englezi. Skontam da možda i jesu Englezi. Po

podu ima ruksaka kao u planinarskom domu. Poput Klinta Istvuda iz najboljih dana, potežem prvi. Ispalim

nekoliko engleskih riječi, ali oni blenu kao da spikam esperanto. Pa uzvrate paljbu. Kontam da ne kotam.

Zvuči mi kao esperanto. Ali bitno je da govorimo istim jezikom, da smo na istoj frekvenciji. Nastavljam se

kockati. Vadim karte iz džepa i bacam ih pred njih kao poker asova. Izbijam im i posljednje adute.

Negoduju, ali polako napuštaju poprište. Na osvojena područja naseljavam najbližu rodbinu. Kupe je naš,

sad smo svoji na svome. Sebi uzimam najbolje mjesto, do prozora, s pogledom na krajolike.

Počinje kiša. Znam to i zatvorenih očiju. Lupa. Ali ne po staklu nego meni po čelu. Prozor je ostao otvoren.

Ne da mi se ustajati i zatvarati ga. A kiša tuče sve jače. Molim boga da prestane. I vidi vidi, kiša prestaje.

Stari je bog. Ustao je i zatvorio prozor.

Dok vlak me vozi prema jugu, ja ću, šta ću, u snu ću ljubit drugu. Ovo je zbog rime, uglavnom, ali nije bez

vraga. Ponajprije jer u vlaku ne mogu pravo ni zaspati, a san, san je sanak pusti. Pa silom prilika razmišljam

o idiotarijama. Ali recimo da sanjam nešto slično. Neko biće njenoj slici čak ni slično. Je li to prevara?

Sanjati drugu dok se još ni poljupci prve nisu ohladili? Ili još gore, dok su ti obrazi još vrući?

A zvuči kao prevara. Jer bolje je takav san prešutjeti. A kao, važno je biti iskren, graditi povjerenje. Da, ajd,

budi budala. Budi iskren. Što ćeš joj reći?

Sori, spavao sam s drugom u snu. Nisam ja kriv, ona je to htjela, znaš kako je… Ostali joj ključevi od mog

s(ta)na. Pa mi se ušuljala. A i kiša je lila, vjetar čupao stabla. Pa je nisam imao srca izbaciti iz glave.

Ajd ti objasni da nisi krišom pohađao tečaj lucidnog sanjanja i komada u se pustio s predumišljajem. A tek

ako si sanjao stvarnu osobu… Kuku ti ga i lele, jao si ga tebi. Nema šanse da ti itko povjeruje. Da potajno

negdje, u mrklom mraku, ne miješaš san i javu kao vještičji napitak.

Ne možeš ti objasniti kako su te godine mrklih pijanstava naučile koliko je pogubno miješati. Znaš što je

java a što san, nisi kreten. To se ne može pomiješati. U snu je jednostavno predobro. Ajd, ajd, budi krajnje

iskren pa izvali još i to. Ravno u glavu. Ispali.  Samoubojstvo zvano ruski ulet, jedna simpatična inačica

ruskog ruleta. Ono kad igraš sa šest metaka u bubnju.

Stižemo u Split. Moji roditelji i ja. Kužim kako se stvari uvijek vraćaju u modu, prije ili kasnije. U

sedamdesetima mi je bilo kul ići s roditeljima na more. Eto, moda se vratila. Samo mi se penje na živac što

cijelim putem kukaju kako ne mogu živjeti od penzije. Ne kužim. A vidi mene. Živim od njihove penzije kao

bubreg u loju. Tanak sloj, ali loj je loj.

Skidamo auto s vlaka i jurimo magistralom prema Baćinskim jezerima. Stižemo mokri kao kuhinjske krpe. U

staroj fiesti klima radi samo zimi.

Javljam se znanom i neznanom, rodu i narodu. Mašem iz automobila kao papa. Da znaju da sam stigao u

posjet. A ne da se poslije priča kako je u jezeru viđeno nemoguće, divovska grdrobina. A to samo moj ružni

bijeli gradski drob viri iz vode kao vrh ledenog brijega. A kakav se tek užas krije ispod površine… Ali kad je

voda u pitanju, kao Đizs sam. Samo što ne hodam po vodi. Nego ležim. Gledam u nebo, moj švedski stol

prepun masnih snova. Kad mi zakruli u glavi, oni me hrane. Nešto kao infuzija. Sangejzing. Buljenje u

snove koji polako teku.

Ležim ja i na krevetu podosta. Od prvog dana odmora, uvijek. I pomalo prduckam. Uživam u slobodi. Jer

kad si u vezi, ne smiješ ni prdnut. Kad prvi put prdneš pred njom, mogu i svijeće i večera i vino biti na stolu,

znaš da je gotovo. Sve je riješeno ispod stola. Znak da je ljubav otišla u vjetar. Od tada ste cimeri. Ljubav

leži u ladici s računima za struju, vodu, plin, telefon. Vadiš (vodiš?) ljubav jednom mjesečno. I to samo ako

skupiš dovoljno da podmiriš račune. A opomene ne stižu. Polako zaboravljaš. Ostaje samo vonj teško

probavljivog obroka.

A niti lako niti ugodno nije suzdržavati se od puštanja uragana. Ležiš i dođe ti. Ali nećeš jer ljubav još gori.

Zaletiš se u kupaonicu. A tamo ga ne možeš pustiti, nema šanse. Gdje je, kud je nestao, to tebi tišti grud. I

crijeva. Pustiš vodu. Radi krinke. Da ne bi bilo pitanja tipa koju kitu usred noći drkaš po kupaoni. Vraćaš se

u postelju. E sad bi on opet van. Pa ti opet u kupaonicu. Pa sve ispočetka. Voditi ljubav u pozitivnom smjeru

prava je muka.

Ujutro su ti podočnjaci tamniji od šalice kave. Kolege na poslu te gledaju i smješkaju se. Najhrabriji prilaze,

namiguju i trkaju te laktom u rebra.

- Burna noć stari, a?

Baš burna. A ni daška vjetra.

Ćoravi ćorsokak

Nije baš vrijeme za čitanje internetskih žvrludanja. Oni vjerni čitanju, na plaži su s knjigom. Oni vjerni

sportskom duhu svetom, drkaju po plaži do početka prijenosa. Eto, a nitko se ne boji da će oslijepiti. Oni

vjerni ljubavi, na plaži su s dragom. Ili s drugom. Ljubav je ljubav. Posebna sorta vjetrijajana, ladiguzana i

lupetapetara poput mene, koji pišu za ljude a ne za pare, vjerni su sami sebi i grdno se varaju misleći da ih

netko čita.

Pojma nemam kamo srlja ovaj svijet. Na Baćinskim sam jezerima i dalje. S gnjusnim razvratnikom nisam u

kontaktu već više od dva tjedna. I inače smo uglavnom posvađani. Svak živi svoj život. Dijelimo samo

nesreću. Kao sredovječni par. Ali kriomice promatramo i nestrpljivo očekujemo da naleti čas koji će ogoljeti

neko ekskluzivno, isključivo stradanje onog drugog. Pa da se izdovoljimo. Kao voajeri. Kao par sredovječnih

voajera.

Odlučio sam prekinuti s njim. Prazna puška, naravno. Samo na mjesec, dan više ili dan manje. Ali zasad mi

dobro ide. Nit ga čujem, nit ga vidim. Uglavnom. Ponekad me po uhu zvizne podatak ili dva, sjedne neki

info – punch, što se zbiva s njim i oko njega. Ništa što bi me oborilo s nogu. Ako nije kraj starog sadističkog

perverznjaka, meni to nije vijest.

Tako sam načuo i za naša prva zlata na Olimpijadi, Giovannijevo i Sandrino. I ja pomalo pucam ovdje. Više

iz hobija. I na živce. I najradije bih bacio disk rekordno daleko. Možda ne bih dobacio do zlata, ali do jezera

bih mogao kao od šale. Utjerao sam na prokleti eksterni disk krdo filmova, a nijedan ne mogu pošteno

odgledati. Kontakt je u ozbiljnoj sjebanani.

Ali kužim radost i veselje zbog zlata. I ja sam osvojio nešto zlata u životu. Volio sam svoja zlata. I danas

čuvam neke uspomene na ta vremena. A i moja su zlata osvajala mene. Ali sva sam svoja zlata osvojio u

Zagrebu. Kakav London, kakav crni bijeli svijet! Već na naplatnim kućicama u Lučkom autsajder sam u toj

bremenitoj disciplini. Za pobjede u gostima oduvijek sam bio apsolutni anitalent. Lijepe žene prolaze kroz

Gradac. Ja u bircu sjedim kao samac. Vezan za pivo kao u lučici čamac. U Zagrebu još uvijek ponekad

osjetim olimpijski duh. Na moru me više nekako obuzme olimpijanstvo. Galeb sam bez perja. Pivom me

počaste iz sažaljenja.

Načuo sam i za trijumfalne poraze Hajduka koji se vraća u sunčani Split i isprazne pobjede Dinama koji

kreće na svoj kužni put, na koljenima srljajući u Europu. Fakat su idioti. Sad je vrijeme za more. Koji kreten

moraš biti da na četrdeset celzijusa misliš na prezimljavanje u Europi?

Evo, sad me hvata depra kao Obeliks vepra. Tras, bum. Začas me složi. Taman kad pomislim da sam joj

enigma, kocka koju ne bi riješio ni Rubik koji ju je pravio, ispadnem slagalica za kikiće. O njoj nema smisla

pisati. Dosadna je kao i svi šampioni. Beskonačan niz pobjeda, sve nokautom.

Živio jednom davno jedan grafit „jer nemam love imam sve“. Živio! Meni na čelu piše „jer nemam informacija

imam sve“. Mir. Svemir. Nema drugog života u njemu osim mojeg. Bez obzira na par depraščića koji tu i

tamo protrče kaljužom u mojoj glavi. Ipak ne uspijevaju napraviti veći nered. Ako i zapuše neki nemir,

barem je moj, samo moj. Koljem depraščiće. Svu prljavštinu kolinja sperem u jezeru, ni dvadeset metara od

kuće. Dignem ruke u zrak i mašem srednjim prstićima. Sličica za razglednicu. Pozdrav s drugog svijeta.

I drugi svijet ipak ima neke felere. Turiste s fotoaparatima. Njima je magistrala slikalište. A odakle će pucati

najfantastičniji prizori nego s najnepreglednije okuke. Ni pet ni šest, oni parkiraju posred trake. Ma ni četiri

žmigavca nisu upaljena, valjda bi to bacilo ružno svjetlo na fotografiju. Pa se redaju ispred objektiva. Mama,

tata, pas ti mater!  Još samo fali da me zaustave radi grupne fotke. Oprostite, možete fotka? Evo, slobodno

parkirajte iza nas. Ima mjesta. Magistrala je duga. Ljudi, pa čemu služi internet?! Ima stoput boljih fotki

Baćinskih jezera koje su škljocnuli stoput bolji fotoaparati stoput boljih fotografa! Skineš fotku, nađeš na

cedeju neku svoju s proljetnog vjenčanja, skočiš za komp i kažeš hop, fotošop! Ako treba, evo, moj kompa

Nikola će vam to napraviti za džabe. Nakeljit će vas i u srce Afrike, bez ikakvih problema. Bolje majmun na

fotki nego smrt na magistrali.

Ako mi ne vjerujete da je ovo drugi svijet, evo dokaza da se u najmanju ruku radi o paralelnom svemiru. U

jednoj sam šetnji sreo Denisa Giljevića. To je, za razliku od mene – starog čangrizavca, praznoglavog

revolucionara kojem je jedino oružje dug, ali i ne prebogat jezik – simpatični, preplanuli lik na biciklu.

Zaustavlja me, pita jesam li ja Denis Giljević. Jesam, velim. I ja sam, veli on. Čavrljamo par minuta pa se

svak vraća svome svijetu. Bliski susret treće vrste. Ni sam još ne vjerujem pa ne očekujem ni od vas da

povjerujete.

Kasnim opako s tekstom koji, istinabog, bolje da se nije ni rodio. Jer znam da će biti ćorav. Ćorak. Što

mogu. Izbacio sam iz sebe prvo slovo. Ć. Poslije ga nisam imao srca ubiti. Ono je zametak kolumne.

Nerođeni tekst. Ima dušu. A ne treba vam ni ultrazvuk da ga vidite, čak ni nešto posebno dobar vid, samo

najobičniji kućni kompjuter ili mobać. Ajde, i dobar želudac. Iz njega je moglo izrasti remek-djelo. Moglo je.

Ali nije. Samo još jedan tekstić koji će umrijeti od gladi za pozornošću. Umjesto da se ugoji, ugnojit će se.

Ma trebao sam ga odmah zatuć. Ć.

Urednica me ionako ne zove, ne pita ni za mene ni za kolumnu. A skrbnica joj je. Ili sam dobio otkaz ili sam

dobio odmor. A možda samo ne može stupiti u kontakt sa mnom. Ipak je ovo drugi svijet. Morat ću ja

po(d)sjetiti nju.

Život piše drame, a bolest kolumne

Čučim za kompjuterom kao na čučavcu i lagano seruckam. Mrak mi je pred očima. Idealno vrijeme za

krvopije. Misli lete. I ujedaju. Prisjećam se Buffy. Ubojice vampira. Kako je bila sjebana pola sezone jer ju je

njezina škvadrica digla iz groba. A nikome nije bilo jasno šta je pere. Trebala bi mucati od veselja, štucati

od radosti, razdraganim pogledom pržiti vampire. Ta tko se ne bi želio vratiti iz mrtvih? A ona bila sva neka

ucviljena. Više nalik udovici nego ubojici. Na kraju im se povjerila. Da su je – budaletine, morončine, kreteni

– iščupali ravno iz raja. E tako se nekako i ja osjećam otkad sam se vratio s mora. Kao izbačen iz raja. Kao

lansiran iz jaja. Pola čovjeka. A polovici čovjeka treba cijela vječnost da napiše kolumnu.

Očito sam u Splitu promašio vlak i sjeo u bremeplov koji me iskrcao u Zagrebu. Pa sam sad opterećen svim

i svačim, vraćen tko zna koliko nesreća unatrag. Mrak mi je pred očima. Savršeno vrijeme za krvopije. Misli

izlaze. I grizu.

Kao da se budim nakon desetljetnog vegetiranja. Samo što ne otvaram oči nego novine i njuz portale.

Koma. Zlo mi je od naglog buđenja. Već radim i prve, ali poprilično sigurne korake. Prema birtijama. I pijem.

Danju, noću. U komi sam, ali pjevam. Sluh mi zdrav. Zdrav k’o Čolić.

Pijem danju, pijem noću

pijem brate što god hoću

i kad hoću jer ja mogu

nekad sjednem, nekad s nogu.

Ali nije da sam se predao isključivo destruktivnim porivima. Prestao sam pušiti. Toplo to savjetujem svim

pušačima i pušačicama. Odmah sam osjetio poboljšanje. Sada mi dah više ne vonja po odlagalištu

komunalnog otpada nego je prirodan, širim zadah raspadajućih vodenkonja. Prije sam nakon tri minute

trčanja morao stati i zapaliti. Sada nakon tri minute moram stati da bih došao do daha. Nije to tako strašno.

Prestati. Može se. I ništa mi ne fali. Osim cigarete.

Ovisnost o fejsbuku mnogo je jača. Smanjio sam dosta na godišnjem, sveo ga na sat, sat i pol dnevno, ali…

Jednom fejsbučar, uvijek fejsbučar. Ukucavam koordinate koje će me odvesti ravno u srce tame, tamo gdje

se nalaze svi prijatelji ovoga svijeta. Hajde da se ulogiramo, nek se oči sjaje, hajde da se ulogiramo, to je

ono najbolje što nam srce poznaje… Pjevušim, razdragan. A kad tamo, neki se prijatelji rješavaju mnogih

prijatelja jer se mnogi prijatelji nekim prijateljima nisu u životu javili. Čak ni bockanjem. Sve još miriše na nju,

povrijeđenu taštinu. Ni ja baš ne nadražujem svakome ego podignutim palčićem, ali to ne znači da mi se

digne palčina kad pročitam ili vidim nešto po mojoj mjeri. Interesantno, pametno, bedasto da se upišaš od

smijeha, svejedno. Čitam te, pratim te, ali te ne gladim po jajima. I odmah zaslužujem odstrel. Mislim, puca

mi padobran, ali načelno… Zašto bi mi palo na pamet otkantati fejsbuk frenda B.D. jer pojma nema tko

sam, što sam i zašto živim, jer mi nikad nije poklonio lajk s kojim bih mogao mahati pred društvom? A bez

lažne skromnosti, imao sam bisere koji su zaslužili barem kandidaturu za shit of the week. Čovjek ima um i

pol, ima stila, piše briljantno, gušt mi ga je čitati. I puca mi puce što sam samo broj na njegovom popisu.

Lako je moguće da me ne razumijete. Srećom, svoju sam taštinu davno ispucao. Tako da neću okolo kukati

kako sam neshvaćen. Pomirite se ljudi. Jedan od 1000 je neshvaćen. Ostalih 999 su nerazumljivi. Nisu to

đavolja posla (ako ste slučajno vidjeli tri šestice naopako), to je jednostavno tako.

A sad malo ozbiljnih stvari & problema. Ništa novo, sve je već odavno rečeno. Nema toga što Šekspir nije

opisao, a Hladno pivo o(t)pjevalo. Pa ću malo ponavljati.

Čeka me traženje posla. Dosad sam tražio neki ozbiljan posao. Kucnuo je zadnji čas da ozbiljno potražim

bilo kakav posao. Podnio sam molbu za produženje svog statusa na vašoj grbači jer više ne kotiram na

burzi. Prohujala je godina dana. Uopće ne sumnjam da će mi odobriti još koji mjesec. Dobro se vladam.

Čitam. Pišem. Bavim se društveno beskorisnim radom. Ali ipak osjećam nepravdu, možda i zavist. Za

društevno beskoristan rad ovi iz Sabora i Vlade dobivaju masne plaće od kojih ti skoče i kolesterol i tlak i

živac i Blanka Vlašić dok se ja za beskoristan rad moram zadovoljiti crkavicom od naknade. Ali neka, neka.

Doći će i mojih pet minuta. Tko čeka, taj…čeka.

Čekaju me redovi čekanja na liječničke preglede. Jer sam zdrav k’o Mamić. Zreo za kliniku. Okej, nije nam

isto. Taj je lik dokazao da se može živjeti i bez mozga. Ne samo živjeti nego i prosperirati. Ne treba njemu

liječenje, njemu je dobro. Nama treba zaštita.

Mene tlače moji unutarnji organi i njihovi prljavi, sumnjivi unutarnji poslovi. Imam povišenu temperaturu. Zuji

mi u ušima. Bole me zglobovi. Bolesni želudac stalno prosipa bol iz žličice koja se razlijeva ispod rebara.

Čučim za kompjuterom kao na čučavcu i lagano seruckam. Kad već ne ide tamo daleko, na zahodu.

Čekaju me moji dugovi. Čekaju me tuđi bjesovi. Ne čeka me ništa dobro. Osim evenata. Nadam se da me

bar oni čekaju. Nadam se da će početi iskrsavati čim prije. Hoću klopati. Želim pi(jucka)ti.  Treba mi par

pozivnica za naš džambodžetset. Da poletim. Da zadovoljim svoju prirodu i opet malo pogledam istini u oči.

Skorojevićke mi noći ujutro otvore oči. I pokažu koliko je sirotanović nisko pao.

Zijev. Dosadan sam baš kao proljev koji bi sad, nakon brutalne sedmodnevne opstipacije, objeručke

prihvatio. Ljeto je gotovo. I što sad? Ako ne možeš promijeniti planetu, promijeni odjeću.

Za sve je krivo (loše) društvo

„Kleli su se u pravnu državu, a zapravo su je klali. Njeni krici nisu bili dovoljni da se uhvate krivci. Njih moraš

birati, ali ne smiješ ih dirati.

Kleli su se u pravnu državu, a zapravo su je klali. Povazdan su nam trubili da nitko ne bi čuo kad su je ubili.

Što nam vrijedi da smo je dočekali kad su je se oni dočepali? Oni i dalje šutaju mrtvog konja, mi i dalje,

ovce, šutimo.

Šuti, samo šuti, šuti moj narode tupi… I nek’ tvoja ljudska prava, svaki drek na vlasti ugrožava.

Narod nije glup. Gluh je. Ne čuje dobro. Jer zapravo su nam otpočetka ponavljali – prazna država, prazna

država… Zašto da se nešto sada ruši jer su nama prljave uši? Zapravo nam nikad nisu ni lagali.“

Moderno je i popularno pljucnuti državu, Vladu, vlastodršce i vlastohlepce pa se i ja silno trudim biti u

trendu. Samo što ja nemam previše pravih problema pa je hračnem onako, tek tako, nimalo ogorčeno, bez

obijesti, više nekako poetski, igrom riječima. Pljunuti je narod samo kolateralna žrtva prekomjernog

pljuvanja.

Ne pljuje se ruka koja te hrani, kažu, ali ja sam ipak skupio dovoljno hrabrosti i sline. Ima to svoju svrhu.

Ovom simboličnom gestom slinavog domoljublja  pomažem miloj mi domovini i njenom krhkom financijskom

zdravlju. Da joj se ne zalijepi koja novčanica pa da dobijem za koju kunu višu naknadu  od one koju

nerado(m) primam.

Ovo može zvučati bistro, vrckasto, čak i pametno, ali zapravo je trućanje. En ten tini, luda je na bini. Iz

lavora glupa fora, trić, trać, truć. Gdje sam bio kad se pamet dijelila? Među prvima. Zato i imam to što imam.

Propuh.

Propuh, ali ne pravi

nego onog vjetrogonju u glavi

što priliku grabi i radi sranja

tamo gdje vidi da nema znanja.

Jer, iskreno, što se dijeli? Samo neka smeća. Glupe igračkice u mekdonaldsu. Plastične drangulije uz

časopise. Gomila bezvrijednih predmeta.

Trebao sam biti tamo gdje se pamet prodavala. Samo bi takva pamet nešto vrijedila. Ali za takvu pamet

nikad nisam imao sredstava. Pa sam svoju popio u pučkoj kuhinji. I ostao siromah.

Sve se kupuje, sve se prodaje. Ovaj je tekst, kao i mnogi drugi, začet kao besplatan. Znači bezvrijedan. Ali

čvrsto sam odlučio to promijeniti. Pa ga procjenjujem na 10000 kuna. Znam da nitko neće iskrcati tolike

pare. Ali čim vidite da vrijedi deset somova, znate da je tekst jeben. Vrijedan divljenja. Možda i najbolji.

Kapitalibanska logika.

U kurcšlusu smo. Žderu nas i izrabljuju sa svih strana. Iako sam toliko lijevo da sam uvjeren kako će, kad

me jednom otvore, patolozi skalpelima zarezati srce s dvije lijeve pretklijetke i dvije lijeve klijetke,

prozveketam na ono ljevičarsko soljenje pameti zluradog tipa: „Htjeli ste kapitalizam? Eto vam ga sad, dobili

ste što ste htjeli pa čkomite!“

Prvo, nisam ga htio. Drugo, sve da sam ga i žarko želio… To mi je kao da me netko pita želim li pirjane

rezance s piletinom i curryjem (opsesivno ih volim!) pa mi ih isporuči natopljene gnojem kužnih štakora te

naplati 500 kuna porciju od jedva 50 grama. I onda se iščuđava kad se pobunim i kukurikurči da sam dobio

što sam tražio.

A uvjeravali su nas da je privatno bolje od društvenog. Kao, kad je nešto tvoje a ne društveno, onda ćeš

jače gristi, boriti se za sebe, raditi više, bolje, jače. Ma nemoj. Možda kad bi svi bili veleposjednici. Ali, kad

bi svi bili veleposjednici, koga bismo posjedovali? Koja je, molit ću lijepo, onda razlika nekom šljakeru poput

mene radi li za društvo ili privatnika? Koji krutac ima od toga armija nas koji radimo za onih dvjestotinjak –

tristotinjak najpohlepnijih umjesto za društvo? Još i plemenitije zvuči ako radiš za društvo nego za

izrabljivača. Meni bi to bio dovoljan motiv, ali očito sam pao s Marsa. U svakom slučaju, u našem lijepom

pohlepnom društvu sad na grbači imamo i pohlepne privatne korporacije i pohlepnu državu. Dva zla

umjesto jednog.

Ovo pretakanje iz šupljeg u prazno vlasništvo dovelo me i do ekonomije ljubavi. Ljudi često žele imati

nekoga. Posjedovati ga. Čine sve da bi nekoga zaposjeli. Imam nekog, hvališ se. Imam curu, busaš se. E

pa nemaš. Nije ona tvoje privatno vlasništvo da je imaš. A opet, ako imaš soli u glavi i vatru u srcu, radit ćeš

sve i svašta da bi te (za)voljela. Truditi se oko nje, baš kao da je tvoja. A nije. Nikad i ne treba biti tvoja

nego svoja. Nije point u tome da netko ima nekoga nego da oboje imate nešto. Ono nešto. A ono nešto

možete imati samo ako je svak svoj.

I sad si mislim, ako mi nije teško sve raditi da bi nama bilo bolje, zašto bi mi onda teško bilo šljakati bilo što

da bi svima bilo bolje, a ne samo jednom ili dva dupeta? Ali ja sam pao s Marsa. A tamo nema života. Očito

je da mi je model promašen.

Bajdvej. Više sam puta čuo kojekakva usta kako govore da vjeruju da na svijet dolazimo s unaprijed

određenim brojem otkucaja srca. Ako je tako, mislim da sam gadno protratio svoj život. Barem tri od četiri

desetljeća moje je srce kucalo za druge. Glupo. I što ako sutra smrt izvuče moj broj? Bilo bi mi fakat bed da

krepam tako mlad, s jedva jedanaestak godina. Odsad su otkucaji samo moji. Tko me istinski voli, uživat će

slušajući ih. Bez uzimanja.

A nije da nisam, kad su mi se misli kao musavom dripcu utapale u vrtlozima ljubavi, ponekoj poželio

pokloniti svoje srce. Tračci razuma zaustavljali bi me u posljednji trenutak vrišteći da ću teško kroz život ako

ostanem bez srca.

Pa sam, sedamnaestogodišnji genij, doskočio jadu. Ako ne mogu pokloniti nekom srce, a mogu barem

djelić sadržaja koji kroz njega prolazi. Nije bilo teško skupiti potrebnu opremu za taj pothvat. Pohađao sam

srednju medicinsku te pod svojim krovom imao više medicinskog pribora od Rebra i Šalate zajedno. Bilo je

to na jednom od mojih mnogobrojnih tuluma. Najprije sam se namazao 40-postotnim alkoholom iznutra (da

ubijem i posljednji tračak razuma!), a zatim se zaključao u kupaonicu i mjesto uboda namazao 75-postotnim

da pobijem mikroorganizme. Mislio sam da sve mogu sam, ali vena nije htjela slušati balavog kretena. I

ispalo je sranje.

Dijagnoza? Izljev krvi u kupaonu. Sve se crvenilo. Krvi je po pločicama, vešmašini, ručnicima i meni bilo

više nego u zavodu za transfuziju. I ne, nikad joj nisam rekao koliko sam krvario za nju. Da jesam, ostavila

bi me vjerojatno i puno prije.

Ne pada mi na pamet upozoravati vas da to ne pokušavate izvesti kod kuće. Za takve je idiotarije i bolje da

ostanu unutar četiri zida.

Mislim, ne vjerujem...

Teška vremena. Mislim, ne vjerujem… Tamo neki svijet gori. U mojem svijetu moja tintara gori. Po tamo

nekom svijetu pale zastave, vozila, ambasade. U mojem se svijetu, u mojoj bulji, svako malo pali lampica.

Par fanatika snimi, pretpostavljam, nisam gledao niti namjeravam, kretenski film. Rulja prozveketa. Masi

naroda kojoj ispireš mozak, masi koju tlačiš i gaziš, ne treba velevelebni povod da i sami počnu gaziti. Na

vlasti fanatici. Raspižđena rulja ulicama rula i urla. U rulji fanatici. Fanatici uzduž i poprijeko, na svakom

meridijanu i paraleli. Fanatici rulz. Od šačice fanatika do fanatične gomile mali je korak. Ubijaju vrijeme

ubijajući prve ljude koji im padnu pod nož jer neki fanatikvan na drugoj strani svijeta vrijeđa u ono što

vjeruju. Policija ubija koga stigne. Rulja ubija koga stigne. Sve se stigne. Fanatici rulz. Jučer ovdje, danas

ondje, već sutra svugdje. Gdje smo? Nigdje.

Ali kužim ja sve te fanatike Azije, Afrike, Australije, Amerika, Europe. Ljudski im je život svet. Pa ga žele čim

prije otpraviti na nebo. Režite me gdje sam najtanji ako Antarktik nije raj na Zemlji.

Francuski satirični list dolijeva ulje na vatru karikaturama. Predsjednik zemlje fanatičnih kapitalibana

pokušava je gasiti. Baca isprike. Karikaturalno. Sutra će mu zemlja bez pardona bacati bombe. Fanatici

rulz.

Mislim, za ne vjerovat.

Ja ubijam vrijeme za računalom ubijajući zombije, fanatično igrajući Plants & Zombies. Ima puno sličnosti sa

svijetom. Zombiji i biljke. Svuda oko nas bauljaju bića bez mozga. Neki vode gradove, neki blebeću u

parlamentima, neki vode klubove, a neki imaju pravo i ubijati zbog onoga što vjeruju. Oni koji imaju mozak,

uglavnom šute kao zaliveni. Mislim, fakat ne vjerujem.

Pola serija na programu opasno vrijeđa moju inteligenciju. Prošvikam. Razumljivo, dođe mi da bacam

bombice na TV kućice, ali kad monstrum u meni kaže da, čovječuljak kaže ne. Malen je, nikakav, boležljiv,

siromašak jedan, ali pun je ljuds-kosti. A te su kosti najčvršće. Ne lome se lako. Čovječuljak protiv

monstruma kao David protiv Golijata. Pobjeđuje. A zadnje što bi mi palo na pamet je izaći na ulicu i klati

gledatelje jer me vrijeđa program koji oni gutaju. Nekako ipak moram istresti frustraciju. Umjesto zastava,

mogao bih paliti televizor. Hm… Jesam ljut, ali nisam budala. Neću se igrati vatrom. Uz ovakve programe,

bolje je ne paliti TV.

Ipak, ima nade. Krenuo treći program. Čudo. Mislim, još uvijek ne vjerujem.

Dok tamo negdje padaju glave, ovdje negdje, mnogo bliže, padaju golovi. Dirnuli nam u Svetinju! Joj, da

sam taj dan naletio na neku Brazilku… Pekao bih je na lomači! Normalno, pa govori istim jezikom kao i oni

koji su nam pogazili Svetinju, dakle, kriva je! Naravno, ne bih je palio sam. Svetinje se efikasnije brane

svjetinom.

Ali jebi ga, navijači su zakazali. Nisu došli na stadion. Nabijači nisu. Došli su, u sasvim dovoljnom broju,

letom iz Portugala. I nabili nam Dinamo. Ali više od nabijanja Svetinje razgalio me razgovor poslije tekme s

igračem kojeg neću imenovati. Neugodnjak mi je. Nije baš od riječi do riječi, ali otprilike je to biserje zvučalo

ovako:

- Trudili ste se, ali Porto je ipak bolja momčad?

- Trudili smo se, ali Porto je bolja momčad.

- Imali ste nekoliko izglednih prilika koje niste uspjeli realizirati…

- Imali smo nekoliko izglednih prilika koje nismo uspjeli realizirati. Idemo dalje.

- Publika nije došla pa je izostala i podrška s tribina…

- Da. Nažalost, publika nije došla pa je izostala i podrška s tribina.

- Čeka vas još pet teških utakmica?

- Čeka nas još pet teških utakmica. Idemo dalje.

Ovo je zamalo nadmašilo i legendarni skeč Erica Idlea u ulozi voditelja i Johna Cleesea u ulozi nogometaša

(http://www.youtube.com/watch?v=TRKYsao2ciY).

Mislim, fakat ne vjerujem.

A BBBovci nastavljaju borbu protiv Mamića. U feljtonu ‘Kronologija jednog ludila’ na svojim stranicama

razotkrivaju beskrupuloznost, barbarstvo, divljaštvo i primitivizam gazde pizde. Ludilo. Ali onda ga započnu

rečenicom:

„U jesen 2006. godine po prvi puta se sa sjeverne tribine stadiona u Maksimiru zaorilo skandiranje ‘Mamiću

cigane, odlazi iz Svetinje!’, parola koja do dana današnjeg nije pospremljena u povijesni arhiv Bad Blue

Boysa.“

I useru. Pokažu određeni mentalni sklop. Vlastito ludilo. Spominanjem primitivnog skandiranja „koje do

dana današnjeg nije pospremljeno u povijesni arhiv Bad Blue Boysa“. I još bi dobro bilo kad bi to bilo sve…

Ali nije. Da ga jebeš, Dinamo treba pospremanje. I slažem se, riba smrdi od glave, a Dinamo od gazde. I

treba ga počistiti. Ali treba i tribine. Kad bi svatko meo u svom dvorištu… Kad bi kralj govana abdicirao i kad

bi vođe navijačkih plemena uzele metlu u ruke – ne moraju na njoj letjeti da bi magija uspjela  – i pomeli

divljake s tribina… kad bi. Bila bi to bajka, bila bi to čarolija. Klub bez Mamića i stadion bez huligana. Možda

bi blagajnica prodala kartu više. Meni, na primjer. Blagajnica bi zapravo mogla i na more. Ulaznice bi se

prodavale same. Čarolija.

Mislim. Pametnome dosta. Ali ne vjerujem.

Ne vjerujem da još uvijek vjerujem u sebe. A sve dok vjerujem u sebe, ja sam bog. Što me dovodi do

zaključka da je bog zreo za ludnicu. Da milijarde vjeruju, bila bi to religija. Da vjeruju milijuni, praznovjerje.

Da vjeruju tisuće, bila bi to kampanja za najpovoljniju tarifu nekog mobilnog operatera. Ali vjerujem samo ja.

Dakle, to je dijagnoza. Lud sam. Lud je. Ali dobro. Bilo bi gore da sam Vlada. U nju više ne vjeruje nitko.

Mislim, nemrem bilivit.

Da bi ova kolumna mogla opravdati uvrštenje u rubriku Ljubav & seks, morat ću se o nešto od toga barem

očešati… A svatko se češe tamo gdje ga svrbi, zar ne?

Mislim. Mislim kako ne vjerujem više nikakvoj ljubavi… Koliko je puta došla nenajavljena, kad je nitko nije

tražio, koliko je puta otišla bez pozdrava. Tko bi joj vjerovao?

Ne vjerujem ni seksu, mislim. Koliko je samo puta izostao? Otprilike onoliko puta koliko je i zakazao.

Pih. Ispada sada da je samo nasilje neizostavno. Sranje. Mislim, stvarno ne vjerujem.

Eto, tako sam ja ovih nekoliko dana razmišljao. I oformio par mišljenja. A najmanje tucet su mi puta uzvratili

da je mišljenje kao dupe. Svatko ga ima. I uvijek sam im davao isti odgovor. Da se slažem. Mišljenje =

dupe. Znači, bolje ga je imati nego nemati.

Mislim. Dakle, ne vjerujem.

Dosta sam kenjao okolo. Idem sad ravno u ve ce fanaticima skidati sve svece. Ako vam otkinu glavu na

ulici, barem znate tko vam je kriv.

Tko je sve (bio) u meni

Već desetak dana jedem voće kao lud. Jabuke, kruške, grožđe… Pišem kao Jack Torrance (za više

informacija podsjetiti se filma The Shining!) i tamanim kao blesav. U pet sam sati napisao ni manje ni više

nego jednu rečenicu i čalabrcnuo dvanaest jabuka. Nije loše. Ide mi. Serijski sam ubojica jabuka. Upadnem

u frižider kao sultan u harem. Pa ih nekoliko odvučem u sobu i masakriram. Osjećam se nezaustavljivo,

nenadjebivo. Ali stara me uvijek ulovi. Nemaran sam. A možda i želim biti ulovljen. Umjesto otisaka iza sebe

ostavljam ogriske. Nema veze. Staroj ne pada na pamet da me izbaci iz raja iako ima tu moć. Stan je

nejzin. Srećom, i ja sam. No, vele da je dobro jesti voće. U svakom slučaju, osjećam promjene svaki puta

kad poludim za (ne)zrelim plodovima. Razbolim se. Pokupim neku virozu. Kišem, kašljem, šmrcam, slinim,

kukam, balavim.  Ali za diktature viroze barem me želudac ne muči. Već sam najmanje pet puta bio kod

liječnika žaliti se na svoje teško stanje. Zahtijevao gastroskopiju. Da se bobu kaže bob, popu pop, a čiru čir.

Bilo kakvu premetačinu moje utrobe koja bi otkrila počinitelja gnjusnih bolova ili vraćam knjižicu. Ali prijetnje

nisu upalile. Mora da u medicini postoji neka mudrost koja kaže da se o ulkusima ne raspravlja. Ne, nisam

potražio drugo mišljenje. Jedva na kraj izlazim i sa svojim.

A do jučer sam mislio da sam skinut s aparata. Osjećao sam se dobro. Bezbrižno. Ništa vidio nisam, ništa

nisam čuo. Poput mrtvaca. Tlak mi je bio ravna crta, živci mirni poput Mirogoja u kolovoškoj noći. Stara mi

čak i ručak servirala. Najjači. Ručak Noris. Taman sam mu se htio predati da me obori s nogu kad sam čuo

glasove… A u kolac… Nisu me skinuli s TV aparata. Izgubio sam apetit. Nije ni čudo kad me se preko

aparata hrani pizdarijama.

Nedjeljom u dva. Slušao gospodina S. desetak minuta, više nisam mogao. Glava mu je na panju, a guzica

je na televiziji. I kao, nešto ćemo doznati? Koji trupac te ljude išta pitaju kada nikad nitko od takvih nije

dobio odgovor? Pitaš ih za popaljenu kintu, dobiješ mlohavu kitu. I onda od Nedjeljom u dva ispadne

Nedjeljom udav. A i nije me zaista više briga tko koga guzi u toj cijeloj priči. Pa i ja kradem. Mlad sam,

zgodan čak i kad sam nezgodan, sposoban, šarmantan (rijedak slučaj ekstremne neodoljivosti!), mogu

stvarati, mogu tegliti, mogu se praviti da sam bilo što i bilo tko, mogu se baktati s ljudima i biti pristojan

nevjerojatnih četrdesetpet minuta, mogu prodavati od žbuke do spike, mogu s vremena na vrijeme i misliti,

mogu se uvlačiti u dupe i iz toga izvlačiti korist za sebe i društvo, mogu čak i državu voditi u propast  bolje

od svih dosadašnjih garnitura, jebote, a čučim doma, žderem jabuke i sišem pare iz državne blagajne!

Ogrezao sam u zločin. Samo, iza mene ne ostaju tragovi. Tek vragovi. Dobro, i ogrisci. Molim da me se

locira, uhiti, procesuira i pod hitno pošalje tamo gdje je mjesto meni i sličnima. Na radno. S maksimalnom

zakonom predviđenom kaznom od dvadeset godina.

Ups, ops. Izletjelo mi guženje u prethodnom odlomku. Sad bi jedna meni nekoć draga osoba rekla da u

meni čuči homofob. Kad bi mi pogled na grupi turista s drugog kontinenta odležao dulje od pet sekundi,

pogledala bi me prijeko i svisoka dobacila kako u meni leži rasist. Kad bi mi, dok kopam po smeću iliti

listam, prsti dodirnuli fotografiju prsate ljepotice objavljenu u mračnom kutku dnevne tiskovine, podsjetila bi

me da se negdje duboko u meni skriva seksist.

Mučitelj životinja, šovinist, sadist, ekstremist… Jebote, sav talog ovog svijeta nataložio se u meni. Čuči, leži,

skriva se. Jebote, bilo me sram. Jebote, mislio sam, od tih silnih čučavaca, ima li uopće prostora za

čovjeka? Pokušala me utješiti objašnjenjem da ta bagra operira u svakom čovjeku. Da je samo nužno

suočiti se s njima. Osvijestiti ih.

Jebote… A zašto? Meni je mnogo draže da su u nesvijesti. Koji mi će mi kiflek spoznaja o tome? Nisam

znao da su u meni pa ih nikad nisam ni izvlačio. E, a sad ću biti bolji čovjek jer znam da su u meni. Ako i

jesu, mlohave su čune. Ne isplati se trošiti energiju na njih. Otprilike kao i ona da je svatko kadar ubiti. I što

sad? Gledam starog – malo ću njega kao primjer da me ne optužite da bolujem od egotripera – kako bulji u

nogomet po cijele dane. I on je kadar ubiti. Ali nikad nije razmišljao o tome niti se suočavao s tim, znam. Ne

pitajte se kako i zašto, jednostavno – znam. Zviždi mu mravojed za sve to. Osim tu i tamo koje litirce vina

previše, nije ubio ništa i nikog. I neće.

Ti radikalni elementi koji su navodno djelići moje jedno-dvo-tro-četvero-mnogoličnosti, nikad nisu ugledali

svjetlo dana.

Tko čuči, ne diže glavu. Samo malo kenja. Ništa više. Tko leži, ne bježi, to se zna odavno. A onaj tko se

skriva, jebote, ne pada mu na kraj pameti da ga pronađu! I tako dalje. Bolje da čuče, leže i skrivaju se nego

da hodaju okolo. Sad sam od dobroćudne razvižđenosti počeo gristi usnice. Mislim da sam probudio

kanibala u sebi. E s njim se tek ne mislim tući. Taj bi me pojeo za doručak.

Neću ni o ljubavi. Uhvaćen u ovakvom raspoloženju, sve što kažem moglo bi u spavaćoj sobi biti

upotrebljeno protiv mene.

U stvari, neću više uopće. Dosta sam se igrao danas. Nadrkanog kolumniste najviše. Ajd dopustite mi još

samo da se malo poigram vidovnjaka. Mmmhm… Samo malo… Malkice… I… Evo je! Vizija. Dinamo u

drugom kolu Lige prvaka neće izgubiti.

Pust(it)e priče...

Ponedjeljak je. Zakleo sam se kako na praznike neću raditi, čak ni budalu od sebe. Dan neovisnosti nije

mogao početi bolje.  Kravim se i slavim. Otvorio sam oči oko jedanaestice, ustao oko podneva i… Sjetio se

kako mi je već krajnje vrijeme da napišem kolumnu. Katastrofaking kataklizma. Tek sam iskočio iz kreveta,

a već sam prisiljen uskočiti si u usta. Srkao sam kavu i živčanio. Tresao sam nogicama cirka negdje između

sedmice i osmice po Richteru.

Da bi volio druge, najprije moraš voljeti sebe. Da bi lagao druge, najprije moraš lagati sebe. Ha! Odmah mi

je bilo lakše, a savjest mirnija. Laži danas visoko kotiraju, ako počnem vježbati, daleko još stignem dogurati!

Sjeo sam za komp i stao lagano kuckati. Nogice su se smirile, a rukice podivljale. Da stvar bude bolja, sjetio

sam se stričevog prijekog pogleda na moje ruke glatke i nježne kao da su netom izašle iz majčine utrobe,

koji grmi kako je moje ručno razbijanje čestica prašine na tipkama čija je direktna posljedica ekranizacija

mršavih misli, obična motka od rada. Lažem. Nikako ne obična motka nego, čak štoviše, sramotka.

Šljakanjem se smatra samo ako istegliš sto do stopedeset vreća cementa dnevno. Ako istovariš tucet

šlepera namještaja do podneva. Ali ne Ikeinog nego antiknog. Svih šezdesetpet posto vode tvoga tijela

mora izbiti van i izliti se kao znoj. Preneseš li i vreću manje, ostane li ma i najmanja ladičica u kamiončetu,

iscuri li kap znoja manje od propisane količine, tvoj je rad čuna. I ne računa se kao rad.

Ozario sam se. Pod jedan – od laganja sebe može biti neke koristi. Pod dva – ovo što radim prema stričevoj

definiciji nije rad. Dobro je, smijem pisati. Nije dobro, ne mogu. Već sam si toliko anestezirao savjest da više

nije imala ni snage ni volje ganjati moje prste po tipkovnici. Vratio sam se na početak, jebi ga. U krevet.

Guljenje bremena dovelo me na prag novog ciklusa gubljenja vremena. Ono ima i svoje ime. Zove se

razmišljanje.

Razmišljam. A svaka misao priča je za sebe. A možda i za ponekog od vas, poštovane čitateljice i

poštovani čitatelji. Vrijedite kao suho zlato ovdje. Teško vas je dobiti za male priče. Vani je, vele, sve lakše.

I jeftinije. Pa pošto vani čitatelji i čitateljice, zna li itko? Kako god bilo, na stol ću baciti par m(j)edenih

pričica. Sitniš, ali tko zna? Možda netko i ne skuži da nije zlato sve što sja.

Filing za tajming

Kako mi je krenulo, mislim da ću zgotoviti i objaviti svoju sedmu uskršnju basnicu o Jajetu i Zeki negdje oko

Božića. Pojedine su retke rijetki test-čitatelji ocijenili smiješnima. Ja pak bolujem od skepse. Meni se čini da

bi pričica u čitatelja mogla izazvati reakciju sličnu umakanju sleđenih jaja u vreli zečji gulaš. Vrisak užasa.

Biti duhovit rijedak je dar. Imati filing za tajming božji je dar. A pod jelkom, čini se, ove godine za mene

nema darova. Ako ne računamo redovni dar-mar.

Sto ljudi, dvije ćudi… Jedna burza

Prije mnogo mnogo dana, stajao jedan siromah u redu nedogledu… Ne, ne mogu početi tako. Nije bajka.

Dakle, ispočetka. Došlo vrijeme za redovno javljanje pa me nužda, poštenog neradnika, dovela u red na

burzi. Putuje moje društvo i ja čekam na red (ne bi mi ova burza bila tako grozna, da se ne javljam barem

mesečno jedared). Piše negdje, sasvim čitko, da svaki šalter ima svoj red, ali… Ljudi bez rada su u redu,

mislim. Ljudi bez rada u jednom su redu, koliko vidim. U redu je, ipak se kreće. Sve je relativno pa i ja

stižem relativno brzo. Na pult odlažem radnu knjižicu, kartončić i… Putovnicu. Kao da sam na aerodromu,

ono, hvatam let za New York, kontrola putovnica, carina. Nemam nikakav posao za prijaviti, nikakvu novost,

nikakvu radost, pustit će me brzo, idemo dalje. Ali ne. Službenica me fiksira, pogled joj negdje između

blijedog i razvižđenog.

- A osobna iskaznica?

- Joj, istekla mi prije par dana…

Teta, negdje pedesetak  i kusur ljeta bi mogla navršiti ove zime, šizne.

- Ne, ne! A, ne može to tako, ne mogu ja vama, a ne! Ne, ne! Nema ništa. Ne smijem, ne može, morate

imati. Inače ne.

Gledam kroz staklo kao izgladnjela zlatna ribica Muju. Kakva crna ljepota, samo je suza u oku promatrača.

Pusti me i ispunit ću ti želju. Izgubit ću ti se s očiju. Teta popušta.

- Ovaj put, ali samo ovaj put, zadnji put. Drugi put… – vrti glavom, – ne, ne! Morate imati ili ne!

Zahvaljujem i kidam nalijevo, treći kat, soba 310. Moram još preuzeti i rješenje o nastavku života na

državnim jaslama. Jedan red, jedna soba, jedan državni službenik. Jesenas bi mogao napuniti, pa ne više

od dvadesetpet ljeta.

- Izvolite, slobodno sjednite.

- Ma ja samo po rješenje…

- Mogu vas zamoliti vašu osobnu iskaznicu?

- Jao, istekla mi prije par dana… – već suzu istiskujem, ali neće, izgleda, biti potrebe za podizanjem razine

vlage u zraku.

Mladić se smješka. Buba ga bananko za valjanost moje iskaznice.

- Ma nema veze, svejedno je. Treba mi samo MBG. Eto. Gotovo. Izvolite.

Sve se može, posebno onda kad se može. Samo neki pamet moraju malo soliti, drugi pamet ne žele

opterećivati nevažnim sitnicama. Staro i mlado. A ja mahom u sredini.

Zakon na mojoj strani, lova na suprotnoj

Kad me poslodaviteljica pozvala na čašicu razgovora, nakon tri i pol mjeseca bez plaće, znao sam da ću

dobiti nogom u guzicu i letjeti na cestu. Bio sam miran, taj sam let i očekivao. Ono što naivan kakav jesam

nisam očekivao, s više vjere u ljude nego što je zaslužuju, da još trebam i dobrovoljno dati pola kvadrata

svoje kože za čizmu kojom će me u dupe i šutnuti. David Icke nije puno fulao. Nisam nabasao na guštere,

ali ljudi-guzoždera ima na svakom koraku. I sad, drugim riječima, ti mi ljudi-guzožderi nude da sa sobom

ponesem stranicu za koju nikog od početka nije bilo briga, 15 dana otkaznog i… To je sve. Valjda prvi puta

u životu te večeri nisam uzeo knjigu u ruke nego svoj ugovor i Zakon o radu. Pročitao ih milijun puta kao da

se spremam za ispit na pravu. I što sam se više pripremao, bio sam uvjereniji da sam i u pravu. Vratio sam

se sutradan do zuba naoružan člancima i stavcima. I opa, evo mene opet na vratima gulikožice.

- Kuc, kuc, oprostite… Pišti mi flauta za propalu stranicu, ali imam pravo na 30 dana otkaznog roka (po

ugovoru) i naknadu za neiskorišteni godišnji (po zakonu).

- A ne – gleda me nadmoćno i s visoka, – nemaš.

- Imam.

- Nemaš.

- E pa malo sam  se educirao. Imam.

- Nemaš.

- Oke. Javit će vam se onda moj advokat.

- U redu.

Neću duljiti, ne želim praviti pitu od govana. Stiže ubrzo na adresu moje firmice kuvertica. Evo mene opet

na razgovoru…  Jedva se to moglo nazvati razgovorom jer nije palo baš puno riječi. Uglavnom, iz ureda

sam izašao s 30 dana otkaznog i naknadom za neiskorišteni godišnji.

Mirisalo je kao pobjeda. Ali kad uzmem u obzir koliko će si ubosti advokaktus na kraju priče koja još nije

završena, dođe mi na isto.

Poučak slučaja? Pravda stoji koliko i nepravda. Samo pravda malo manje boli.

Porezna dubrava ili kako se od šume papira ne vide ljudi

Stiže pismo. Upravni postupak. Grozničavo ga otvaram, računi mi kao sibirska prostranstva, sve sami

minusi, i povrat bi mi poreza legao kao kuhano vino na skijalištu. Jebeš ga. Jest porezna, ali ni lipe mi

zasad ne vraćaju. Hoće moju glavu. Čitam.

Blablabla Denis Giljević blablabla ima da, da, da, blablabla dostavi dokaze o uplaćenim porezima,

prirezima, razrezima, zarezima, izrazima blablabla za lovu blablabla koja nikad nije ni prohujala mojim

računom, a kamoli da bi sjela.

Ima da ili će biti belaja.

Ako se ne pojavim u sobi broj taj i taj u roku od osam dana slijedi mi kazna od pedeset do petsto milijuna

kuna, sravnit će mi kuću s tekućim računom, mojim mi praznim crijevima vezati ruke i noge i baciti me

kaljužu kraj autoputa. Nema te mafije koja bi bolje sročila prijeteće pismo.

Još grozničavije stanem tražiti nadnevak slanja poziva. Genijalno. Baš dobro da mi je pisamce stiglo minutu

i pol prije isteka osmodnevnog roka. Nema mi druge, trčim u poreznu.

Soba broj taj i taj. Kuc kuc. Kuc kuc? Kuc kuc! Ništa. Ulazim, soba kao moji džepovi, prepuna papirnatog

smeća. Ispod gomile papira dva stola, iza svakog stola po stolica. Računala šute, klime šute, ni žive duše.

Prošećem do sobe preko puta, kuc kuc, jedan stol, jedna stolica, jadna teta, zaprepaštena jer pucam kao iz

mitraća, ja sam taj i taj, oblijeva me hladan znoj, mašem pozivnicom, upirem prstom u prostoriju preko puta,

ja sam taj i taj, a tamo nema nikog, nema mi spasa.

Aha… – dolazi k sebi ljubazna gospođa, – ali kolegica Anđelka i kolegica Magdalena su vam na godišnjem

odmoru…

Rekao bih da ovdje lud jebe zbunjenoga da nisam ja bio taj koji je i lud i zbunjen. Gospođa iz druge sobe

uspjela me primiriti, skinuti breme odgovornosti s mojih pleća, čak bih rekao da me i utješila poput majke,

pa je farmaceutska industrija toga dana ostala kraća za prihod od kutije tableta za smirenje.

Pasje poslijepodne

Bilo neko fino vrijeme toga dana, navuklo mi starke i vrlo pristojno reklo da se malo gonim van iz stana.

Trčao sam niz stepenice kao psić! Malo ću prošetati, malo ću kafenisati, pomalo ću od svega. Kad… U

dvorištu ugledah njega! Ne znam tko je, ali evo ga opet. Na pragu dvorišta opet ljudsko govno. Posrao ga je

pas, ali je govno ljudsko. Idem ulicom, govno mi ne izlazi iz glave. Koračam ulicom, ljudi mi ne idu u glavu. I

već spremam Govance – Owenov, ali nipošto mirovni plan. Jebo me pas ako neću izgraditi čeku i čučati na

balkonu od jutra do sutra sve dok ne ulovim seronju. Ne psa, psi su gospoda, nego čovjeka. I tako imam

više strpljenja nego posla. Slijedit ću ga do kućnog praga, saznati gdje živi, iza kojeg se prezimena skriva.

Onda se vratiti po govno. I ubaciti mu ga u kaslić. Preporučena poruka od Izmeta. Preuzeti vlastoručno.

Tek što sam bio pronašao smisao života na balkonu, naletim na  ženu, Ambroziju. Šeće psa. Ne zove se

Ambrozija, ne znam tko je i kako se zove, nije me briga, ali izaziva jednako snažnu alergijsku reakciju. Okej,

nisam ni ja cvijeće. Izvodim kerefeke slabijeg intenziteta po ulici, u ugodnom sam društvu i duboko u sebi

još uvijek kikić, zašto ne, sumrak je, psa nisam do tada ni primijetio. Potrčim u jednom trenutku, naglo,

izazvan nekom dosjetkom, svejedno. Naravno, pas reagira, sjuri se prema nama i stane bjesomučno

skakati oko nas i lajati kao da smo karavana. Samo što mi ne možemo proći dok on laje, nije na uzici. Malo

smo u šoku, nije pas velik, ne izgleda nimalo opasno, ali skamenio nas je faktor iznenađenja. Ambrozija nas

prati pogledom punim nadmenog prijekora.

- Ko vam kriv kad trčite!

Došlo mi je da gospođu Ambroziju naprašim herbicidom i sasiječem joj pogan jezik u korijenu. Stvarno

inače ne bih riječ rekao, jasno mi je da sam nehotice uplašio psa i da je reagirao instinktivno, ali reakcija

Ambrozije digla mi je dlaku.

Kad bih prosuo sve što sam tada imao za reći, ovo ne bi bila kolumna nego balkanski rječnik psovki, lokalni

jezični priručnik za verbalno iživljavanje. Ali prevedeno uz pomoć sredstava za smirenje to bi zvučalo

doslovce ovako:

KRETANJE PASA. Članak 9.

„Na ulici, javnoj površini, u parkovima te u prostorijama koje služe zgradi kao cjelini (stubište, ulaz, dizalo,

dvorište i slično) pas se mora voditi na uzici tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje ljudi, drugih životinja i

njihovo kretanje.“

Jel igdje piše da ja, ljudsko biće, ne smijem trčkarati gradskim ulicama ako sam sretan kao psetance? Ne,

gospođo Ambrozija! Ali za vašu životinju koju cijenim daleko više od vas, ipak nešto piše.

Uzica bi stvarno bila dobrodošla u konkretnom slučaju. Da Ambroziju drži podalje od mene.

Uopće nisam za to da se pse drži na uzici. Ljude? E to je već druga priča. Ambroziji bi obavezna bila i

brnjica.

Red cuge, red stresa. Zbog esemesa.

Upozorenje! Ova pričica ipak ima malo više od stoišezdeset znakova.

Kad smo se zbližili kao prst i nokat, obećavala je brda i obline. Uzguz i poprijeko. I bilo nam je kao u raju. A

onda sam jednog dana, umjesto rumenih jabuka njenih, pobrao nogu.

Nismo se vidjeli neko vrijeme. Pa smo se sreli, slučajno. Pa me pozvala na piće. Pa-pa, mislio sam da želi

reći posljednji put, ali zvala me zapravo kako bi povukla nogu kao ministar ostavku.

Obećavala je brda i obline. Uzguz i poprijeko. I bilo mi je kao u raju. Vjerovao sam. Sljedećeg mi je dana

stigao i esemes. Pun žara, pun ljubavi. Stoišezdesetznakova s razmacima, ali tisućuišesto znakova između

redaka.

„Čuvaj ovaj sms i ako ikad počnem brijati kao prošli put, slobodno mi ga nabij na nos.“

Nakon prvog razmimoilaženja u pitanjima većim od života na Zemlji, umjesto rumenih jabuka njenih, pobrao

sam i drugu nogu. Posljedice su ostale iste.

Nekoliko dana kasnije, laćam se mobitela, tražim onaj esemes. E sad ću ti ga pokazati, sad će ti oči iskočiti!

Da, baš…

Kome da ga pokažem? Ono, kao u tramvaju kad platiš sesemesom. Čuvajte ovaj esemes do kraja vožnje.

U slučaju kontrole, dužni ste ga pokazati službenoj osobi. Kojoj osobi? Ova je vožnja gotova. Izvozan sam.

Vozačica me izbacila na nekom opskurnom okretištu. Treba se sad vratiti. Jebi ga, onda je zvučalo dobro.

Imao sam esemes kao dokaz ljubavi. Isto kao da sam imao i tramvajsku kartu. Vrijedile su jednako.

Tko mi kriv kad ne pazim pa idem malen ispod svojih žlijezda… S unutarnjim izlučivanjem. Endokrinih. Pa

ispadnem kreten.

S riječi na djela

Vadim se iz kreveta kasno popodne. Vučem se prema kuhinji, nadam se da ima kave. A u neku stvar, koji

sam krelac… Mogao sam baš sve te pričice i zapisati. Sada bih imao kolumnu.

Dan mrtvih kolumnista & besane noći vještica

Nakon desetodnevnog, prijeko potrebnog oporavka od nezaboravne iZFFjestiteljske uloge (za koju sam

zaslužio barem Oscara za specijalne kerefeke, ali svijet je, kao što znamo, okrutan i nepravedan), crvi u

mojoj ritici su se pokrenuli, pobunili i donijeli jednoglasnu odluku da se imam smjesta vratiti pisanju svojih

redovnih redaka za Glamour. Podrezao sam nokte (da ne dižem buku dok tipkam), ruke dobrano natopio

hidratantnom kremom (da ne dižem prašinu dok tipkam), okružio se teškom hranom i lakim drogama (da ne

dižem dupe dok tipkam), sjeo i … I prenerazio se! Prigodna katastrofa! Samo što nisam pao sa stolca.

Gazdarica je napisala kolumnu, čovječe! Čim se malo okreneš, opustiš, dočeka te dar – (ša)mar. Mislim,

dakle, gospođo urednice, stvarno nije fer. Moj skromni krov nad slavom, kolumnu od prazne slame, srušila

je i pomela bujica tebi namijenjenih klikova. Broj žrtava je golem. Mnogi se kolumnisti još uvijek vode kao

nestali u poplavi lajkova. Proklinjem i psujem svoju subinu, pa je i pasmaterijalna šteta velika. Da sam samo

doznao na vrijeme za nevrijeme… Ali zakazao je centar za obavješćivanje. Jer svi trube o Sandy. A ni riječi

o nailasku Melite, uragana pete kategorije.

Ne ponovilo se.

Ponovo sam šetao od ambulante do ambulante, od HZZO-a do HZZO-a. U žućnoj vrećici nosim kamenčiće,

nepobitne dokaze mog raskalašenog života na Zemlji. I došlo je vrijeme da p(l)atim. Svoju patnju nisam

mogao prebaciti na tuđa pleća, ali plaćanje… To već nekako ide. Uz nesebičnu pomoć patnje. S napaćenim

izrazom lica izlagao sam majci svoju bolesnu financijsku situaciju koja me košta zdravlja sve dok nije

predložila da će mi plaćati dopunsko zdravstveno osiguranje. Da mi se nađe dok se ne snađem.

Nije se majka ni snašla, a već sam izveo nemilosrdni šalteroristički napad na HZZO i ubrzo dobio policu,

crno na bijelo. Izjavio sam da ću plaćati mjesečno pa pitam djelatnicu kako se plaća, na koji račun, broj

odobrenja, model i tako to. Veli ona meni, kao iz topa (nisam top vidio, bila je zakopčana do grla, ali

dozvolio sam si da nagađam):

- Sve ćete upute dobiti poštom!

Da, baš. U omotnici se nalazila iskaznica i još jedan primjerak police. Na poleđini neke upute o pravnim

lijekovima i ništa više. Opet potežem do HZZO-a. Čude se kako nisam dobio papir kad sam uzimao policu.

Eto, nisam. A pitao sam. Jer dobro znam: tko pita, ne skita. Nego uvijek točno zna gdje se nalazi ustanova i

šalter kojem će se vraćati, ako treba i po desetak puta.

Kad nisam na HZZO-u, kod liječnika sam. Moja je doksica u posljednjih mjesec dana naštancala toliko

uputnica da bi joj na tiraži pozavidjela velika većina domaćih tiskovina. I sisterica i doksica imaju puno

razumijevanja za križni put kojim ću kročiti prije nego što me razapnu na operacijskom stolu. Nije da me

samo tješe nego katkada daju i dobar savjet. Recimo, kad je riječ o terminu operacije, pune su sažaljenja.

Vrte glavama jer tko zna kojem ću k… prije pasti pod oštricu. Moja dob u kombinaciji s listom čekanja ne

nude baš sigurnu okladu da će me se kirurg dočepati prvi. Mogao bi to biti i Kosac…

Želim li se riješiti kamenja što prije, najpametnije bi mi bilo da se dobro napapam svega što mi škodi, kažu.

Jer kad me odnese hitna, odmah idem pod nož.

Ne znam ima li to ikakve veze s vezom, ali dok sam kršio primirje i provocirao žučni napad masteći i brk i

bradu ćevapima, poklopila su mi se sranja oko zdravstvenog osiguranja s određenim stanjima u vezi.

Zatelebaš se jer imaš pravo na to. I tako, iz toga se izrodi neka duga veza. I ono, misliš, sad si osiguran za

sva vremena. Ali vrijeme ide, prilike se mijenjaju. Više ti nije dovoljno samo osnovno osiguranje. Manjak

strasti u krvi utječe ti na srce. Vrtiš neke turobne misli pa i glava stradava. A bolest duge veze skupa je.

Mijenjaju se vremena, prilike se množe kao akcije u supermarketima. Najpovoljniju ćeš iskoristiti. Nije to

nikakav preljub. Samo si izvadio policu dopunskog strastvenog osiguranja. I gdje je sad tu problem? Pa

dobro znaš da ćeš to morati platiti. Prije ili kasnije.

Eto. Nema razloga za neku dramu. Sve se može opravdati čim je zdravlje u pitanju.

Razumijem i kad čovjeku ispostavite račun za njegove postupke odnosno pretrage koje je obavila

partnerica te dobila neke zaprepašćujuće nalaze (poput hipertelefonanije – ono učestalo drkanje po

mobitelu, poremećaja pažnje prema njoj ili nestanice – ono kad nestaneš iz stana na više sati, najčešće u

večernjim satima, pod kojekakvim izlikama). Ali što kad je sve u glavi? Higijena je pola zdravlja, ali kako

oprati ruke od prljave mašte? Već su me mučile situacije u kojima sam gol i bos morao, hm, bježati po

snovima pred raspamećenim prijateljicama i poznanicama (imena poznata sanjaru). A snovi kao snovi. Ne

možeš daleko pobjeći pa sam u pravilu upadao u krevet kao u klopku. Već sam nešto baljezgao o štetnom

djelovanju nemirnih noći po mir u kući, teškim posljedicama sna koji ima ime, ali – jebi ga – ne zove se kao

ONA. No što kad je junakinja bezimena?

Ma, ista priča. Ista? Gora. Kao savjestan ljubavnik prijavio sam da me se seksualno uznemirava čim

sklopim oko.

Aha. A tko je ona?

Ne poznajem ju, velim skrušeno, manji i mekši od mrvice kruha, nikada je prije vidio nisam.

Zgodna?

Ma odakle ti ideja da je zgodna, mila?! U ružnom snu, da ne kažem noćnoj mori, pa zgodna! Daj, molim

te… Nezgodna, rekao bih, krajnje nezgodna!

Lažeš, đubre jedno!

Ma ni u snu, šnenoklice!

I ode nada u olakotne okolnosti.

Umjesto da dobijem priznanje za građansku hrabrost dobio sam kaznu za mušku glupost i postao žrtva

policijske brutalnosti. Odmah je pokrenula opsežnu istragu protiv nepoznate počiniteljice, ali to nije značilo

da sam se izvukao. Bio sam osumnjičen za pomaganje u zločinu. Zadržan sam u kućnom pritvoru i

određena mi je mjera pojačanog nadzora. Svake sam noći bio privođen na ispitivanje. Lukavo. Mogao sam

spavanju reći laku noć. Nije bilo nikakve šanse da se vratim na mjesto zločina.

Đizs. Teže sam stradao nego kad je počinitelj bio poznat. Stvarno sam debil. Protiv nepoznatog se

neprijatelja teže boriti pa su i represivne mjere brutalnije. Trebao sam dati lažni iskaz i…

Ups, rado bih još štošta podijelio s vama, ali moram kidnuti odavde, čim prije. Samo što ne otkuca policijski

sat…

Veliki umovi razmišljaju jednako, a mali ovako

Genij. Onaj koji ima vrlo velike duhovne i umne sposobnosti, veliki stvaralački um, genijalac. Veli jedan

rječnik hrvatskog. Ili, čudo prirode, sve na svijetu zna i jasno mu je sve, u slučaju da smo posegnuli za

rječnikom TBF-a. Sad znamo što je genij, ali još uvijek ne znamo tko je. Budimo skromni pa spomenimo tek

da su se geniju i meni često ispreplitali putevi, mnogo smo se puta nalazili u istoj rečenici koju bi izgovarali

prijatelji, poznanici, pa čak i slučajni prolaznici u mom životu. Svi se čude. Kako je tako visoki intelekt zapeo

na niskim granama.

„Takav genij, a…“

„Takav genijalac, a…“

„Takav um, a…“

Takav genij, talent, mozak, ali… Doseg mali. Sve na svijetu zna i jasno mu je sve? Nešto je trulo u mojoj

genijalnosti. Jer nije baš jasno kako takav genij ne zna skockati stravu od životopisa koji bi poslodavce

proganjao iz noći u noć sve dok ga ne bi zaposlili ili sročiti molbu za posao zbog koje bi, suočeni s

mogućnošću intelektualnog masakra, vrištali kao Jamie Lee Curtis kad je zaskoči Michael Myers.

Sto sam puta pročitao kako se pišu molbe. Valjda nije bilo dosta, za veličinu moga uma to je valjda

pretrivijalno. Niti na jednu nisam dobio odgovor. Prodavač, administrativni djelatnik, tetak u vrtiću,

šrajbmašina za oglase na jednom popust-portalu, radijski voditelj, copypastewriter, tajni kupac… Ništa.

Valjda zato što je previše genijalaca. Izađeš na ulicu, genijalci. Upališ teve, genijalci. Oko kontejnera i kanti

za smeće, genijalci. U upravnim odborima, genijalci. U sudnicama i ludnicama – genijalci. Po forumima i

kvorumima – genijalci. U rodilištima, genijalci. Sve sami supermeni. A kao što je poznato, u svijetu

supermena heroj može biti jedino Bicycle Repair Man. A ne Wilhelm Röntgen ili braća Wright.

Sad vam je jasnije. Nisam ni Wright ni Röntgen. Ali osjećam se kao balegar među pčelama. Valjam govna

da se čovjek usere, pravim pitu od govana za prste oblizat, ali što imam od svega toga kad pčelari traže

samo med? Drek. Brijem da bih bolje prolazio da sam trut. Ali kad mi nije u genima. I moš ga jebat.

U bestijalnom napadu nenadjebivog samosažalijevanja nisam gledao ništa osim sebe, naravno. Pa nemam

blage ideje o čemu trućati. Trut – trućati? Možda ipak ima nade za mene… Ali, ionako me svi preduhitre.

Komu treba tisućiti članak o Sandynom šamaranju New Yorka? Komu treba još jedan o ukidanju poreza na

luksuz? Jedva čekate još jednog koji će se naslađivati na gafu Ace Stankovića kao da sam u životu nikad

nije pogriješio? Komu trebaju milijun puta prežvakani savjeti kako prepoznati pravoga? Koga po tisuću i prvi

puta puta zanimaju deset zapovijedi za ubadanje komada za jednu noć?

A valjda genijalce… Čini se da je ovaj tekst pokriven poplunom u kojem sarkazma ima kao perja. Mora da

je predugo bio izložen sarkozmičkim zrakama. A ispod njega… Pod njim mora da gola leži zavist. Baš da

vidimo. Uklonit ću poplun. Pa da. Stvarno leži. Ajde dobro, red je da genijalac mog kalibra barem nešto

otkrije za života.

Otkriće je potvrdilo sumnje kako ne bolujem od kronične genijalnosti nego da patim od genijjalnosti. Zavidim

svim umovima većim od mojeg. Veličina jest važna, jebi ga, a ja tehničar. Čak sam i za medicinskog

tehničara završio prije nego što sam, desetljećima kasnije, postao tehnološki višak. Mnogo stvari ide u

prilog toj tezi.

No dok je spoznaja o velikom tehničaru još neprepoznata klečala u sjeni malog genijalca, umišljena je

veličina uma hranila samu sebe raznoraznim ingenioznim tezama. Jedna od takvih bila je i:

„Put do središta ženskog srca vodi preko suda njezinih frendica.“

Ono što sam uspio dokazati u svojim malim ljubavnim opitima jest da je moja nazovigenijalnost u većini

slučajeva poput ljepote. Prolazna je. Sve dok sam bio u igri, krčio si put prema užarenoj jezgri organa za

voljenje, činilo se da teorija štima. Što je više frendica bivalo zadivljeno mojim nenadmašnim humorom,

nepresušnom dovitljivošću, božanskom dobrotom, bravuroznim idejama i ultimativnom elokvencijom,

izabrana bi bila ponosnija na mene. Kakvog si si genijalca našla, blago tebi! U usporedbi s njim Tesla ne bi

mogao raditi ni kao električar u gradskom stambeno-komunalnom! Koja si ti sretnica! Ali ponos nije ljubav. I

dobio bih po nosu (čitaj: nogom u dupe), ponekad upravo na vrhuncu moći, (samo)uvjeren kako nema te

luđakinje koja bi, pored toliko lobistica i biračica tuđe sreće, propustila priliku držati boga ne samo za bradu

nego i za jaja.

Ne bi prošlo ni tjedan dana od napucavanja, a srozao bih se od genijalca i uberMENSA do običnog papka,

šupka i tupka. Bivao sam izbezumljen, ne i obeshrabren. Ponavljao bih eksperiment i… Opet dobivao

petnaest minuta slave. Sve dok nisam konačno priznao poraz: da mi teorija drži vodu samo dok majstorice

ne odu. Odmah se raspušta i klub obožavateljica. I tako sam počeo pomalo o sebi razmišljati kao o nekom

tko pristojno vlada određenim tehnikama tjeranja vode na svoj mlin, a ne o genijalcu. Riječju, o tehničaru.

Sve me to nipošto ne čini lošom partijom. I dalje sam vrhunska roba, prava prilika. Nisam genijalan, ali sam

na korak od idealnog. Još samo da napustim roditeljsko gnijezdo u koje sam se morao silom poslovnih

prilika vratiti kao ptić očerupanih krilca. Da parafraziram Čorbu:

Treba mi lova i bit ću dio svačijih snova. Momak za naslovne strane. Savršenstvo bez mame.

Sude mi

Napisati ili ne napisati kolumnu u redovnom ritmu, to je bilo pitanje. Jer imam osjećaj da će tekstu nešto

nedostajati kad se pojavi. Od zlatne se ribice očekuje da ispuni tri želje. A ona je masi naroda u trenutku

dok se ja kolebam ispunila dvije. Da Onaj koji radi u miru odleži. Željeli smo njegovu nesreću zato što je

nepažnjom, nesavjesnom vožnjom, nesretnim slučajem, ubio dvije osobe? Ne baš sasvim, naš happy meal

ima tako savršen okus jer je Lik koji (će) sjedi(ti) u zatvoru bahat. Da je oličenje dobrote, milosrđa, pun

empatije i razumijevanja, bdjelo bi se i za njega. Ovako, možda će poneki od nas eventualno bdjeti i moliti

se da sud donese odluku o guljenju kazne u mađarskom zatvoru. Da se izbjegne dodatno opterećivanje

hrvatskog proračuna. Zna se koliko košta dan iza rešetaka.

Drugu je želju ribica narodnim masama ispunila oslobađajućom presudom narodnim herojima koju su

izvojevali branitelji naših branitelja upornim jurišanjem na optužnicu koja je na koncu i srušena.

Hm. Usvojit ću žalbu razuma koji je uložio prigovor na postupke savjesti. Pisat ću prije nego što ću doznati

je li ribica ispunila i treću općenarodnu želju. Lakše je. Tekst će biti kraći. A plaća jednaka. Win-win

situacija.

Naravno, više mi se piše o drugoj ispunjenoj želji naroda. Jer ima veze s ljubavlju, recimo. Onoj prema

našoj junačkoj kiflici. Godinama nas se vozalo i trubilo da je sud u Hagu antihrvatski. Sada smo se barem

jedan dan mogli, između ostalog, vozikati sami, bez stručnog vodstva, i trubiti jer je sud bio Anti hrvatski. A i

suborcu Mladenu. Dugogodišnje mi je trubljenje otupilo čula. Ovo sporadično trubljenje pod prozorom

ukralo mi je djelić popodnevnog sna, da ne kažem da mi je otvorilo oči. Konačno kužim onaj čuveni

domoljubni stih „auto trubi, mi smo rodoljubi“.

Nakon pada optužnice pale su još neke velike riječi. Hrvatska je konačno slobodna. Rat je konačno gotov.

Nastavak stare logike. Ako se cijelo vrijeme sudilo najdražoj kiflici, jasno, ona je tek jučer oslobođena. Ako

se u Hagu vodila pravna bitka, onda je doista rat završio maltene sinoć.

Pravno gledano, generali su slobodni. Tehnički gledano, haška je sudnica sada slobodna za preostale

procese. A moralno gledano, Hrvatska će biti slobodna tek kad kad i posljednje zločince stigne, ako već ne

može ruka pravde, onda barem pokoji članak kaznenog zakona. Jebi ga, pravo je najbolje što u ovom

trenutku imamo. Nerijetko je daleko od pravde, ali je istovremeno i daleko bolje od suda ulice.

Hrvatska ipak nije potpuno slobodna, dakle. A bogami, ni rat nije završio. Bjesnio je fejsbukom. Rat

stavova. Jedna kriva riječ i poduzimale su se akcije čišćenja frendova. Čak i kada nisi izvršio agresiju na

tuđi zid. Kaznene ekspedicije koje su te nemilosrdno lišavale prijateljstava mogao si dočekati i onda kada

nisi prešao granicu svojeg profila.

I ja sam nedužan (ili možda ipak malo kriv?) stradao pa će sljedeći popis stanovništva mojeg fejsbuk profila

biti kraći. Jer sam lajkao filmić kako se Karladelponte spotiče. Jer je za me to bila neka vrsta simbolike.

Carlita’s way koji je završio padom. Optužnice. Tužiteljica koja se spotaknula o bahatu optužnicu. Ništa

manje, ništa više.

Možda su generali odgovorni za nešto drugo, možda su mogli učiniti više da do zločina ne dođe. Ali jebi ga,

za to im se nije sudilo. A možda im se ne bi ni sudilo da su institucije najmilije kiflice radile ono što je trebalo

kad je trebalo. Ali jebi ga, nisu. Još mogu, nije kasno. Mrzim citirati, ali morat ću Hartmanicu, bivšu Karlinu

glasnogovornicu:

„Ako nema zajedničkog zločinačkog pothvata, gdje se povezuje Gotovinu i sastanak na Brijunima s

Tuđmanom, jer se je govorilo o etničkom čišćenju, ako nemamo granatiranja nego imamo vojnu operaciju –

onda se Gotovinu ne može povezati s etničkim čišćenjem koje se dogodilo kasnije.“

Tako to ide. Ako mu ne dokažeš, čovjek je slobodan. Prije petnaestak godina zdipio sam u dućanu vrećicu

gumenih medvjedića koje je ubrzo progutao mrak moje utrobe. I sad, da sam optužen za otmicu i niz teških

ubojstava, takvu bi optužnicu srušio i student prve godine agronomije. Ali da sam optužen za otimačinu

gumenih bombona, teško da bih se izvukao pod teretom dokaza. Nemaran kakav jesam, mjesecima sam

nosio zgužvanu vrećicu u džepu.

Kad već citiram, zapovjednik voltaire-itorijalne obrane mojeg profila kaže ovako:

“Ne odobravam to što si rekao, ali ću do svoje smrti braniti tvoje pravo da to kažeš”. Dakle, prijatelji moji,

nikoga ne mislim protjerivati zbog izražavanja stava. Ali dakako, dopuštam da popis stanovništva mojeg

profila nakon ovog teksta bude još malo tanji. Tolerancija nam nije jača strana, svi drugi griješe, a mi smo

bez mana. Eto, da citiram još i Brkove. Kljuca mi puran, sve da ih ostane dvadeset. Toleriram i određene

oblike netolerancije.

A nedavno sam se i sam suočio s teškim optužbama. Rođena me majka optužila da sam rođenom ocu

izgubio bušilicu. Kleo sam se da nisam. Svak je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali moja majka zna da

nisam nevinašce. Egzekutor sam. Pogubio sam mnoge. Stvari su nestajale bez traga. Bio sam idealni

osumnjičenik. Moj je vlastiti karakter svjedočio protiv mene. Nisam imao alibi, a svi su neizravni dokazi

upućivali da sam krivac. Nisam se sjećao jesam li bušilicu nekom posudio ili sam je jednostavno zametnuo.

Počeo sam osjećati krivnju. Sudilo mi se svakoga dana. Nakon godine dana slušanja teških riječi tužiteljice,

osuđen sam na doživotnu kaznu prijekora. Sve dok se na vratima nije pojavio burazov frend. S bušilicom u

vrećici. Majka se ispričavala. I otac se ispričao iako je bilo očigledno kako nije sasvim uvjeren da bušilicu

nisam burazovom frendu dao upravo ja. Uvijek će se naći oni koji će prihvatiti pravorijek i oni koji neće. Ali

budimo barem dosljedni. Ako je ispravno kad sud oslobađa naše, nemojmo onda tvrditi da je pristran kada

isti sud neprijateljima našim sudi blaže nego što bi im sami sudili. A što se mojeg slučaja tiče, nema te

oslobađajuće presude koja mi može vratiti izgubljene živce.

Ne sudite olako, ali ni ne izmišljajte olakotne okolnosti. Razmislite.

Osokoljen ovakvim razvojem događaja u zemlji, svijetu i kod kuće, razmislio sam i predobro. I odlučio uložiti

žalbu svom operateru zbog neutemeljenih optužbi za prekomjerno telefoniranje. I iskreno se nadam da će

me osloboditi. Plaćanja računa. Ako pobijedim, okrećem se HEP-u. Pa plinari. Pa vodoopskrbi. I tako sve

redom.

P.S. U međuvremenu, koliko čujem, ispunila se i treća narodna želja. Kolo je zatvoreno, narodno se veselje

može nastaviti. Sad možemo pustiti i zlatnu ribicu na slobodu. Nemamo je prava više zadržavati. Uostalom,

za većinu onoga što je narod snašlo zadnjih dana, od suza radosnica, naslađivanja, bijesa pa sve do nećeg

trećeg, i nije kriva ribica nego je krivo pravo. Nerijetko je daleko od pravde, ali je istovremeno i daleko bolje

od suda ulice.

Obećavam, neću više prosipati žuč…

… što će zasigurno razgaliti sve one kojima već odavno idem na jetra. Prije nekoliko dana kirurzi su iz

mene izvadili blago slomljen plod utrobe moje, neoboriv dokaz grozomorne ishrane i raskalašenog života

koji su doživjeli vrhunac evolucije, posljedicu mješavine stresa, masnog mesa i urnebesa, deformiranu

žučnu vrećicu punu kamenčića živopisnih oblika. Iako će samo za stan i hranu jetra odsad morati raditi

prekovremeno, proizvodnja će žuči biti ograničena, a to znači da će i žučne rasprave biti svedene na

minimum. Možda to i nije loše, za budućnost.  Manjak prolivene žuči dovest će, brijem, do nestašice i

povećane potražnje pa će me za koju godinu, brijem, svi zlobnici kojima sam išao na jetra, brijem, na

koljenima moliti da budem kao prije. Žučljiv. I da brijem. Dok će se oni posipati pepelom, ja ću ih posipati sa

žuči, mojom svetom vodicom. I skupo će plaćati to iskupljenje. Vidi se, bogami, vjerujem u ekonomiju i

imam je u malom prstu. Kao i ekonomisti. Umjesto da je imaju u glavi.

Kad sam nakon serije pretraga konačno doznao datum prijema u bolnicu, raspametio sam se! 12. 12.

2012… I to u 12 sati! Vrijeme kao prepisano iz Nostradamusove bilježnice, datum veći od dana rođenja svih

svetaca i proroka zajedno! Naravno, kao svako razumno biće istog sam trena poželio doznati što o tom

zanimljivom datumu kažu zvijezde, ali mi se niti Bieber niti Gaga nisu javljali na telefon, dok mi broj Buraka

Özçivita nijedna žena nije htjela dati.

I dobro je da nisam gnjavio zvijezde jer su mi uskoro domaći izdajnici ubili san o velikom danu. U bolnici su

imali mjesta i ranije. Zvijezde nisu odgovarale na pozive, ja jesam, nažalost.

- Halo?

- Gospodin Giljević?

- Taj sam.

- Zovemo iz Merkura. Ako imate vremena, možete doći sutra (6.12.2012.)…

Ja pa da nemam vremena… Gotovo da sam zajecao kad sam spustio slušalicu. Prvo, umjesto zvijezda,

javlja mi se jebeni planet. Bio sam strgan, satran, shrvan, slomljen. A drugo, još i gore… Spao sam s konja

na magarca. S datuma većeg od svih smakova svijeta zajedno na blagdan Svetog Nikole! Svaka čast,

hrvatski liječnici, svaka vam čast. Psihička priprema bolesnika za zahvat – nula bodova. I eto sad još jedne

nevine žrtve bešćutnog hrvatskog zdravstva o kojoj neće trubiti novine. Još operacija nije ni počela, a već

ste ubili pacijenta.

Kako god. Ukratko. U bolnicu sam morao pa makar i mrtav. Čišćenje nisam uspio izbjeći ni ove godine iako

tada još nije pala ni prva pahulja bijele radosti ili bijele gadosti, kako tko već gleda. Samo nisam uzeo lopatu

u ruke nego čepić u dupe. Ujutro sam bio čist i spreman. Na odjelu abdominalne kirurgije pojavio sam se s

drobom u kojem više nije bilo ničeg i torbom u kojem je bila pidžama, dva ručnika, neseser i dvije knjige

(200 i 300 stranica). Spremio sam se kao da ću ostati barem četiri dana. Sestra me smjestila u

peterokrevetni apartman s pogledom na Zagreb i tri pacijenta. Presvukao sam se u svoju svečanu pidžamu

pa stao u red za brijanje. Išlo je kao u vojsci. Bzzzz… Sljedeći! Obrijan od cice do surlice, uletio sam pod

tuš izribati se antiseptičkim sapunom pa se sjurio u krevetac. Čekao i dočekao. Medicinske sisterice.

Napunile su me antikoagulansima, sredstvima za smirenje i vjerom u bolje sutra pa me ogolile, navukle

bijeli mantil koji se kopča na leđima i polegnule na krevet. Bio sam prepariran kao egipatska mumija i

spreman za vožnju kao Sebastian Vettel. Deset je sati. Potvrdio Hrvatski radio.

Lift je bio važna točka. Na trenutak smo zaglavili. Već sam pomislio da se to može dogoditi samo meni, da

ću, unatoč sredstvu za smirenje,  zadnju obilnu kap žuči proliti zarobljen u liftu s dvije sisterice. Nisam

odmah uočio vrijednost situacije pretočenu u mušku fantaziju, kao da su mi antikoagulansi zgrušali mozak.

Jer, s druge strane, bila bi to jebena stvar za prepričavanje. Zarobljen u liftu s dvije žene… Bolje i od sna,

jebenti, em se u snu u pravilu zaglavi s jednom, em čak i u snu krevet u dizalu možeš samo sanjati! Pustio

bih priču. A slušatelji bi puštali mašti na volju. Čak bih i ja na kraju povjerovao u vlastite laži. Nažalost,

nakon kratke borbe sestrinstva s vratima, lift se pokrenuo pa od našeg bratstva i jedinstva u par kubičnih

metara nije moglo više ispasti ništa. Moje mentalno zdravlje još je jednom narušilo hrvatsko zdravstvo, još

je jedan san pokleknuo pred okrutnom stvarnošću. Ne čekaju me postelja i strast nego stol i nož.

U operacijskim dvoranama promet gust kao u City Centru One pred Božić. Kreveti se sudaraju kao kolica

puna namirnica, gužva je nevjerojatna, ljudstvo mahnito ulazi i izlazi kao da su upravo negdje objavili

značajna blagdanski popust. Napokon me uspijevaju ugurati u moj dućan. Bio sam hrabar, ali moje žile

nisu. Od prpe su se valjda povukle na rezervne položaje, ukopale se kao vojska u rovove. Gađali su ih, ali

ih nisu pogodili. Tješe me da je to najbolniji dio operacije. Već sam mislio da ću se onesvijestiti sam i

uštedjeti im narkotik. Konačno, stiže i ubod na pravo mjesto. Sve će biti u redu, samo se opustite, nema

brige. Znam, znam, dok peglam karticu dopunskog, radite što hoćete, kupujem sve. Spretniji su i

promućurniji od trgovaca. Za nekoliko sekundi prodali su mi maglu. Zaspao sam.

Tri sata kasnije…

Otvaram oči. Iz mene cijevi izlaze kao iz toplane. Izbušen sam kao ementaler, a mirišim kao plastična

ljubičica. Živio antiseptički sapun.  Dva su pacijenta netragom nestala pa mi je pogled još prazniji.

Omamljen od narkoze uzimam knjigu u ruke i stavljam je na pokretni stolić koji meni neće biti trpeza. Na,

jedite oči gladne! Gutao sam knjigu sve do gašenja svjetala, samo da nekako izbacim glad iz glave.

Vrtim se, tražim najbolji položaj. Gužvam plahte, mijesim jastuk. Napipao sam smotuljak gaze. Nisam stavio

čizmicu na prozor, ali izgleda da me Sveti Nikola nije zaboravio. Opipavam poklon iznenađenja. Skontam

da su to moji kamenčići. Sveti Nikola ima perverzan smisao za humor. I prije će biti da mi se Nikola sveti.

San mi je nedostižan kao ronjenje sa sredozemnom medvjedicom. Povremeno bacim pogled ispod plahte i

bijele opravice na ranu, pokušavam je uspavati pjevušeći joj šaptom „Ti si sav moj bol“… Ali rana ne želi ni

čuti pa zvonim sestri. Stiže sa čarobnim napitkom i parkira mi ga ravno u žilu. Analgetik lako svladava jednu

muku. Sanjaju li androidi električne ovce? Pojma nemam, ja sanjam kako krkam obilne porcije janjetine,

jednu za drugom. Čak ni san ne uspijeva uspavati glad, muku svih mojih muka.

Razgrćem krmelje vjeđama. Sit sam gladi. Zora je svanula, a tek mi je kap vode u 24 sata na usta kanula. I

ništa više, i ništa više… Usne se ne miču, ali vrišti mi utroba dok piše krajnje jednostavan probavni traktat.

„Kraljevstvo za dvopek, kraljevstvo za dvopek!“

Mrzim dvopek, a danas bi za njega dao i bubreg. To je valjda posljednje što se iz mene može izvaditi, plus

što mi i nakon ultrazvuka rekoše da su bubrezi ono najbolje u meni. I eto primjera kako te jaki osjećaj

obezglavi, u pustinji stvori fatamorganu, pa u šaci pijeska vidiš zlatan grumen! A čini se da i emocije katkad

funkcioniraju na istom principu. Gladan pažnje i nježnosti, zagledaš se u prvi topli obrok ljubavi, baciš se na

njega kao životinja, misliš da ćeš u njemu uživati do kraja života. A onda se najedeš i zasitiš. Uprasiš se.

Nije čudno da nas nježniji spol naziva svinjama. Sita duša polako postaje sitna duša, isprva kriomice

mijenja svoja ogledala, ali poslije se više ne može kriti iza očiju… Oči više ne (iz)gledaju isto. Što si to,

zaboga, vidio u dvopeku? I slomit ćeš joj srce, nećeš ni trepnuti. Kao dvopek.

Krivudave tokove moje svijesti ispravljaju sestre. Upadaju u sobu kao Čarlijevi anđeli. Žele mi odjenuti

pidžamu i sprašiti me iz kreveta kako bi ga pospremile. Ima jedan mali problem. Jutro je, muško sam i,

ničim izazvan, otvorio mi se kišobran. Neugodnjak mi je. Pa kud baš sad! Jebote, pa nisam u Kosmaju

1982. nego u bolnici 2012.! Pravim se da mi je gore nego što mi jest. Jao, boli me, ne mogu baš ustati,

samo minuticu još, malo mi se vrti u glavi, past ću ako… Priskaču mi u pomoć, grabe prekrivač. Ne, samo

to ne, ne sam ću, ne treba, ne, moram to sam, ne prilazite! Kupujem vrijeme, ali sredstva su mi ograničena.

Pokušavam skrenuti misli na pluća pušača, gnojne rane, otvorene septičke jame, Keruma, Bandića,

Mamića, bilo koju odratnoću, samo da ostavim biljčicu što prije bez vode i hrane, da uvene. A sestre imaju

program, nisam jedini na svijetu, nemaju strpljenja. Osim toga, tu su da pomognu. Čovječe, pravi triler!

Sestre grabe poplun, pokušavam ga zadržati, ali nemam više snage, mislim si, gotov sam, prekrivač mi juri,

curi, odlazi niz trbuh, klizi niz bedra… Razotkriven sam. To je kraj. Ali… Mesna mi štruca sklupčana kao

mačak kraj kamina! Fiju. U zadnji čas.

Jebi ga. Čak ni glad ne može obeshrabriti tvrdoglavog.

Istog su me dana pustili kući. Kažu, izležavati se mogu i doma. I izbjeći neke neugodne situacije o kojima

sam vas upravo izvijestio. Do utorka, današnjeg dana, već sam bio kao nov. I oran za pisanje. Na vašu

žalost.

P.S. Danas mi je važan dan… 11. prosinca 2009. začeo sam Majičin dan, Dan majica, kako god hoćete.

Izveo performans, pravomoćno osudio tridesetak majica – mojeg uma djelo – na vješanje i kazne izvršio u

Booksi. U sjećanje na taj dan odlučio sam danas, tri godine kasnije, svima koji mene i moje majice žele

trpjeti punih godinu dana, pokloniti fantastičan, autorski KALENDAR ZA 2013. godinu, ni 30 megabajta još

netaknutog, nevinog vremena u kojem nećete naći niti jedan praznik izuzev – Majičinog dana! Otisnite ga

na recikliranom papiru i spašavajte šume, isprintajte ga na bijelom i potpomognite globalno zatopljenje ili ga

jednostavno držite na hard disku… Gubite prostor, a ne vrijeme!

Skinite ga odmah i sad s poklonjenog linka. Nećete požaliti. Možda.

http://www.sendspace.com/file/t7akje

Ništa pod milim borom

Dobro je. Preživio sam smak svijeta, a bogami i onu drugu kataklizmu koja se zove Božić. Od prvoga se

nisam spasio tako što sam ispod kuće iskopao bunkerčinu po uzoru na Staljinov ili Titin ili se naoružao

poput prosječnog američkog štovatelja temeljnih vrijednosti, starosjedioca iz plemena White Trash. Bilo je

mnogo jednostavnije. Spasila me žučna dijeta koja koliko je žučna barem toliko je i mučna, stroga poput

šerijatskog zakona, čak ni svoju masnu kosu ne smijem trpati u usta a kamoli gricnuti odojčića… I još je

moram državati punih mjesec dana. Tako da sam smak svijeta na jednom prigodnom tulumu dočekao

poput našeg naroda – prazna droba i prazne glave. Ni kapi alkohola, ni mrvice kruha, ma ni pomisliti nisam

smio na njih. Inače bih, vjerujte mi, ujutro 22. 12. 2012. bio mrtav, a cijeli bi moj svijet niz WC školjku

odnijela voda iz klokotlića.

Tako sam ujutro otvorio oči, doslovno progledao, oplemenio se, postao čak i bogatiji za jednu mudrost. Do

kupaonice sam stigao najkraćim putem i lagano kao da hodam po vodi (što bih da sam mrtav od ića i pića

bilo praktično nemoguće), a krmelji koji su inače tvrđi granita topili su se pod mlazom tople vode kao

pahulje snijega na proljetnom suncu. Skidajući pidžamu, prosvijetljen, bio sam sposoban ne samo uočiti

razmjere predoperativne sječe bujnog raslinja na donjem dijelu svoga trbuha nego se i odvažiti na sanaciju

monstruoznog zločina počinjenog nad estetikom. Uzeo sam britvicu i krajnje oprezno popravljao estetski

dojam. Znojio sam se kao pirotehničar koji mora deaktivirati eksplozivnu napravu. Jedan krivi potez i… Ode

sve u neku stvar. Tad sam došao do spoznaje, da ne kažem mudrosti, koja kaže:

Da mi muškarci vježbamo i usavršavamo brijanje na onom jedinom mjestu na svijetu gdje kokot leži na

jajima, sumnjam da bi itko ikad vidio posjekotinu na našim licima.

Od druge me katastrofe spasila kupovna nemoć. Moji su džepovi bili prazni, ali prazničnog su veselja pune

bile oči… Hip, hip, hura! Napokon su mi želje uslišane, dočekao sam oslobođenje od božićnog

sweatshoppinga!

Nisam čak ni bor kupio, a ljudima sam uglavnom poklanjao tople riječi. Inače, o borovima (sve što ima iglice

a ne bježi nama je bor, ako bježi onda nam je jež!) u mojoj kući kruži i dirljiva božićna priča. Sve dok nas

nije – ni krive ni pretjerano dužne – zaskočila kriza, naš je dom u vrijeme Božića krasila visoka razina

ekološke svijesti pa smo svake godine kupovali boriće u teglicama. I eto logičke pogreške, već u uvodnoj

rečenici ove božićne bajke koja samo čeka holivudsku ekranizaciju. Ako su borići u teglicama, zašto smo

svake godine kupovali novi?

Negdje početkom ožujka, kad bi se konačno odlučili raskititi bor i ukloniti nepresušan izvor iglica koje bi tako

do samog ruba proljeća bile neizostavan modni detalj na našim odijelima i nezaobilazan dodatak jelima,

tegla sa zimzelencem završila bi u dvorištu, iza kuće, pod prozorom, gdje je trebala dočekati sljedeći

blagdan i spasiti sječe barem jedno drvce. Tada nismo imali pojma da su ti naši famozni živi borići poput

praščića i da nijedan neće dočekati sljedeću Novu godinu.

Sve bi bilo u redu jedno tri četvrt godine. Borići bi se zelenili, sami bi se okitili čak i nježnim svjetlozelenim

izdancima punim života. I onda, otprilike u vrijeme kad prve ljudske stvorove počinje kopkati sudbonosno

pitanje gdje će dočekivati Novu godinu, otprilike sredinom rujna, naš bi borić u svega par dana podlegao.

Sasušio bi se kao bakalar i propao kao hrvatsko gospodarstvo. Godine su prolazile, borovi su padali jedan

za drugim kao žrtve serijskog ubojice, naš se vrt punio biljnim truplima i pomalo pretvarao u groblje borova.

Hajde, barem nisu ležali u neobilježenim grobovima. Iza svakog je ostala njegova tegla, sve do jedne ili

drugačije boje ili oblika, pa smo barem uvijek točno znali gdje počiva koji nesretnik.

Odlučio sam prekinuti s praksom polagane smrti božićnih drvaca i za promjenu probati s umjetni(čki)m

borićem. Ove godine barem mi je radila mašta kad već ja ne mogu naći posao. Najteže je bilo naći dovoljno

dugu letvu iz koje viri dovoljno čavala u prigodnoj boji hrđa-natur. S vješalicama je išlo mnogo lakše. S

obzirom da mi najnoviji odjevni predmet datira iz viktorijanskog doba većinu su mi garderobe pojeli što

vrijeme, a što moljci, i nezaposlenih sam vješalica pronašao u dovoljnom broju. Zapuštene sam vješalice

okačio po natur-hrđavim čavlima i moje je drvce dobilo grančice. Sad je bio red da ukrasim drvce. Za oko su

mi i um zapeli šareni katalozi supermarketa koji pristižu u takvim količinama da ponekad pomislim kako je

došlo do zamjene identiteta našeg kaslića i kontejnera Unije. Ni da zaposlim 12 radnika u tri smjene ne bi

stigli sve to smeće u 24 sata pobacati u smeće. Istrgnuo sam najšarenije stranice sa spektakularnim

akcijama i još neviđenim popustima, zgužvao ih u loptice te probio rupice na novonastalim papirnatim

ukrasima kako bih provukao končiće i vezao čvorove. Kuglice sam okačio na vješalice i moje je drvce

zasjalo punim sjajem!

Vriskao sam kao beba koju je babica upravo pljesnula po guzici! Prava divota! Suza radosnica zasjala mi je

u oku poput Siriusa na noćnom nebu.

Zahvaljivao sam kapitalizmu na svemu što mi je dao. Da nije stigao u Hrvatsku, sad bih umjesto da

provodim blagdane u krugu obitelji kako i doliči, pio s nekim zvijerima kojima ništa nije sveto na nekom

skijalištu u Austriji. Da nije dovukao izloge u domovinu, sad bih ja rasipao devize po Grazu ili Trstu, kao što

sam naivan i mlad, u onim zlim vremenima, putujući preko granice, podrivao stabilnost tadašnje domaće

valute. Ovako, u svemu mogu uživati prošećem li nekim centrom na periferiji, a pritom ne potrošim ni kune!

Što ću kupovati kad, može se reći, sad sve imam i kod kuće!

Od svih smakova svijeta koji su se nagurali potkraj godine jedino nisam uspio izbjeći TV i programsku ševu.

Jebenti, kod nas TV uspijeva nekako gorjeti i kad nema struje, Tesla bi se okrenuo u grobu da to čuje…

A ja sam, eto, čuo ovo. I okrenulo mi se u drobu.

- Za Božić smo uvijek svi malo bolji, a Papa je najbolji! – blebnuo je neki šetač kojeg je televizijska kamera

za riječ uhvatila u Vatikanu.

- Pa to je užas, strašno… Ne mogu vjerovati da postoji osoba koja može ubijati na Božić… – udarila je teve

kamera neku Amerikanku u glavu pa je prokomentirala onaj palež i masakr vatrogasaca.

Kakva netolerancija, i to od jedne kršćanke… A što je s pripadnicima drugih vjeroispovijedi?

Šalu nastranu na stranu, ošinule su mene i teme od presudne važnosti za zdravlje i/ili duh nacije poput

celebrity deathmatcha između Bozanića i Jovanovića.

Apsolutno sam za zdravstveni odgoj, ali sve po mjeri i prevladavajućoj vjeri.

U tom bi duhu, možemo reći i svetom, na primjer, lekcija s praktičnom vježbom o susretu s masturbacijom u

muškog maloljetnog delikventa izgledala ovako. I svi bi je odmah zapamtili, uvjeren sam.

 

Prilikom susreta s masturbirajućim subjektom (za dječake), učinit sljedeće:

- Halo, dečko, jel ti to drkaš možda?! (urlati na subjekta, bombardirati ga vulgarnostima radi izazivanja šoka

i strahopoštovanja – sličnost tehnike s američkim vojnim akcijama nije nimalo slučajna!)

Odmah mu podignutu slušalicu koja vibrira u ritmu poziva pohote snažno poklopiti liturgijskim kaležom pa

nastaviti mirno, naizgled propovijedajući ali glasom punim milosrđa, i pružiti ruku neodgovornom subjektu

(ne doslovno!):

- Masturbirali ste pogrešan broj…

Tako nekako. A sad dosta tog mog izdrkavanja. Vrijeme je kad sam čak i ja raspoložen poslati tucet ili dva

poruka (o) ljubavi.

Ljubav se ne dobiva preko veze nego kroz nju.

Prava je ljubav kao sreća – treba je izazivati, a ne čekati.

Svoje zrnce ljubavi nećeš pronaći ako stalno zabijaš glavu u pijesak.

Samo je pravoj ljubavi dopušteno da od tebe pravi budalu!

Imaj strpljenja. Ista ona ljubav koja te danas ubija sutra ti može spasiti život.

Ako ne možeš oka sklopiti, ljubav je prava – ona nikad ne spava.

Ljubav nije nulta krvna grupa – ne možeš je dati svima.

Nema te ljubavi koja će procvasti ako se zalijeva samo suzama.

Tko zna voljeti, znat će i preboljeti.

Velika se ljubav rađa iz malih znakova pažnje, ne iz spektakla.

Oči su ogledalo duše. Ako ne vidiš u tim očima sebe, bolje da razbiješ iluziju.

Tko nije spreman za ljubav učiniti sve, možda je najbolje da ne čini ništa.

U laži su kratke noge, u ljubavi je kratka pamet. Prestani se lagati i poludi!

Ljubav je kao slagalica – puno toga treba sjesti na svoje mjesto da bi se vidjela prava slika.

Ljubav je često jednadžba s jednom nepoznanicom, ali baš zato ne smiješ kalkulirati.

Ne možeš pogledom skinuti onoga koji je zakopčan do grla.

Ljubav je igra… Ali ta se igra ne zove Čovječe ne ljubi se.

Ljubav nije Radenska – u njoj nema mjesta za tri srca.

Ljubav je jedini zakon koji te ne sprečava da nekom ukradeš srce.

Ljubav je kao željezo – kuje se dok je vruća!

Ljubav može biti pjesma, ali što ona znači ljudima bez sluha?

Kad je seks glavno jelo, a emocije samo skromni prilog, netko će uvijek ostati ljubavi gladan.

U ljubavi ćeš možda izgubiti glavu, ali i pronaći srce. Izgubit ćeš i kompas, ali ćeš u pravilu pronaći smjer.

That’s all, folks. S nestrpljenjem čekam sljedeći smak svijeta. Za početak, to  je novogodišnja noć. Prorekli

mi ga liječnici ako sagriješim bludno s gomilom hrane i alkohola.

Sve vam najbolje želim u 2013. godini!

Posljednji pozdrav prokletoj protekloj

Svake godine 1. siječnja isto. Zamijenim staro za novo. Pet minuta zadovoljno trljam ruke kao da sam

izradio promućurne trgovce automobila, zamijenio krntiju za novo auto i dobio nevjerojatan popust od pet

posto. A onda shvatim da su oni zajebali mene, 100 posto. Čudna je to matematika, ali i nova je godina

jedan zanimljiv proizvod. Ljudi navaljuju na mene kao tete u praznom butiku, gledaju me u oči i kunu se da

je preda mnom nešto bolje, možda i najbolje, čak mi znaju reći i – sve najbolje. I ja, naivan kao penzić,

kupim njihovu priču. A Nova godina kao dalekoistočni bezimeni diviks plejer, još nisi ni baterije ubacio u

daljinski upravljač, a on već riknuo. I tako ja već 2. siječnja imam pokvarenu godinu koju nemrem gledat i

koju nitko ne može popravit.

A protekla je godina bila prokleto zajebana godina. Ocjena po tromjesečjima: dovoljan – premalo za ocjenu

– nedovoljan – dovoljan. Iliti, skraćeno, 2012. Te mi je burza prestala financirati nerad, te još nisam

pronašao radno mjesto na kojem će me redovno plaćati za rintanje, te kad bi me i uzeli da nešto šljakam za

pare, poslodavci bi moje vrijeme – jer vrijeme je novac -  platili vremenom. Tako sam ja za mjesec dana

rada, primjera radi, dobio nevjerojatnih, velikodušnih 12 redovnih mjesečnih uvjeravanja da misle na mene,

ali da se strpim jer para nemaju. Ali ima se vremena. I tako, vremena imam napretek, a vjerujem da će mi

za moj rad prozvani poslodavci dati još mnogo mnogo vremena. Osjećam se kao vremenski multimilijarder,

uludo trošim dane i noći, ne štedim, nešto kao Đastin Timberlejk u filmu „In Time“.

Protekla je godina doista bila prokleto zajebana. I zdravlje je konačno pokazalo svoje pravo lice, skinulo

čeličnu masku ispod koje je ispuzala gola sponzoruša, napustilo me čim je vidjelo da para niotkud. Kao da

su me oteli vanzemaljci, bokte, tisuću su pretraga i jednu operaciju na meni obavila bića u bijelom. Jedinu

korist koju sam uspio izvući iz narušenog zdravlja popravljenog nožem iglom i koncem je ta da su me

liječnici upozorili kako još neko vrijeme ne smijem ništa teško raditi, nositi, dizati. Tako da se u dogledno

vrijeme ne trebam plašiti braka. Zabranjeno mi je, čitam između redaka, bilo koga prenijeti preko praga

jerbo vreba opasnost da otegnem jaja i dobijem bruh, pa u obzir dolaze samo lake žene.

Nek sam proklet… Kao da me protekle godine proklelo sto vragova, zadnjih pet papa i dva ajatolaha, a

jedan, jedini, jedinstveni i neponovljivi princ Zdravko od Dinama kao da me, spajajući ugodno s korisnim,

prije kletve još i nabio na svoj pedesetak godina stari krušac.

Unatoč osjećaju da lutkice meni nalik i s najmanje jednom originalnom dlakom (kupiš lutku, igle dobiješ

gratis!) na voodoo tržištu debelo premašuju prodaju Barbika i Kenova, nemam namjeru potražiti pomoć

magova i vračara koji bi me oslobodili uroka. Brijem da ću se urokat, barem dva puta tjedno, i u tome

pronalaći izlaz. Treba slušati glas razuma, zajebite praznovjerje. Znam barem pedesetak ljudi koji su svoju

budućnost vidjeli u čaši (čak i plastičnoj!), niti jednog koji je svoju milostivu sutrašnjicu opazio u kristalnoj

kugli.

Vrijeme je bacanja pogleda preko ramena. Ja bih najradije na 2012. s ramena bacio kamen. Nadgrobni. No

većina svijeta gleda unazad i proglašava najbolje. Vidjeh da je Messi proglašen najboljim loptašem, dok je

nominirani Christiano u tom trenutku izgledao kao da ga je pogodila kamenčina.

Pa eto, da i ja rezimiram, proglasim ono najbolje. Moj bi izbor bio vrlo sličan onom nogometne struke.

Najveći igrač u 2012. bio mi je Mister Mess. The biggest mess ever.

Ostali laureati su:

Najbolje što mi se odgodilo (nije tipfeler!) u 2012.:

Osobni bankrot. Mislio sam da ću puknuti kao balon, ali nekako sam rastegnuo i izdržao napetost bez

pucanja, kao prezervativ. Podvig koji će biti teško ponoviti ove godine…

Najvrednije što sam naučio u 2012.

Da postoje žene koje prije nego što sretnu mene peku kolače, stavljaju maskaru, biraju cipele, rade frizuru i

pričaju na tri mobitela u isti čas, mogu biti u četiri kozmetička salona istovremeno i bez problema drže sve

konce u firmama koje zapošljavaju na stotine krvožednih muških svinja uvijek spremnih na klanje i

rok(t)anje kako bi si prokrčili put do vrha, ali onog trena kad ja kročim u njihov život, odjednom:

Dragi, bi li bio ljubazan i dodao mi čašu vode?

Ne bih riječ rekao, kamoli beštimao, dabogda do smiraja života radio 18 sati dnevno za iznimno  povoljnu

mjesečnu plaću od 999,90 kuna u bonovima Konzuma ako lažem, da ja tada nisam na Hreliću, oke, ne

radim niš pametno, bavim se exportom-importom ćevapa uhodanim probavnim kanalima, ali bokte, ona leži

doma, negdje u podsljemenskoj zoni, između nas postoji ljubav, brate, ali i najmanje dvajs-dvajspet

kilometara zračne linije, čaša joj vode na noćnom ormariću odmah kraj uzglavlja, oko čaše pet ajfona pete

generacije, eci peci pec, kojeg će, e neće ni završiti brojalicu a uzet će onog što leži uz čašu, nedobog da

se nešto po geđetu prolije, linija je uspostavljena, halo, srculence, bi li mi možda dodao čašu vode, ak ti nije

teško?!

Tak nekak, otprilike. Ja u garaži, ona iz kuhinje kliče da joj dodam džezvu. Ja na krovu popravljam antenu,

a ona u kupaoni frizuru pa me zove da joj dodam lak za kosu. Bokte, da sam na tri mjeseca na crno na

dizalici u Njemačkoj, ona bi nazvala i pitala da jel joj mogu donijet cigarete s kioska iza ugla, ono, kad sam

već vani…

Nešto najprostije (i najjednostavnije!) što sam čuo u 2012., možda čak i iz vlastitih usta:

Nije istina da muškarce zanima samo penetracija. Ima ih koji to rade prek kurca…

Ta su mi se spektakularna osobna postignuća i doživljaji u 2012. redali glavom dok sam ispijao produženu

kavu (šaličicu crnog napitka s kapljicom mlijeka razvlačio sam tri sata!) u ugostiteljskom objektu koji fiskalnu

blagajnu ne bi uveo u lokal ni da mu na vrata pokuca iskaznicom SDP-a s članskim brojem 1. Neću ih

cinkati, nema šanse. Draži mi je krčmar bez računa nego račun bez krčmara.

Baš zato što je Linić navalio na sivu ekonomiju kao sivonja. Tko ne izda račun, izdao je državu. A tko izda

državu, državni je neprijatelj. E pa jeb ga. Država je izdala mene. A neprijatelj moga neprijatelja meni je

prijatelj.

Da budem iskren, bilo bi mi fakat grozno i tužno da iščezne siva ekonomija. Bez nje bi nestao i posljednji

tračak svjetla. Jer osim sive ekonomije, u Lijevoj je našoj sve drugo crno.

Vrag u snijegu

Vani je metar snijega, a u mojem srcu dva kubika leda. Negdje sam pročitao kako su kolumna, crtica, priča,

novela ili roman goli krutac ako im ne okačiš koju o vremenskim prilikama, da barem tisuću bodova na

Konzumovoj kartici vrijedi ako cirka jedno poglavlje (barem dvajst stranica) posvetiš isključivo tome kako je

u vrijeme radnje palo par kapi kiše. Nadam se da je čovjek bio pametan jer inače ispada kako prepisujem i

ponavljam gluposti.

E pa ljudi moji, ja pišem, a vani padaju  snijeg i ljudi. Takve su prilike. A led se na moje srce nahvatao zbog

toga što nemam nimalo milosti, sažaljenja, empatije, sluha ni bilo kakav drugi organ razumijevanja za one

koji su se poput lavine sručili na zimsku službu. Novine se raspisale i pola naroda bruji da je zimska služba

zatajila. Što imaju tajiti kad cijeli narod na svoje oči vidi da pahulje veličine hrvatskog vanjskog duga padaju

kao broj vjernika?! Okej, ne funkcionira služba baš onako kako smo si zamislili. Ili, kako bi naciji u ekrane

rekla teta kojoj prepriječiše put kamerom:

- Jezivo, grozno, užas, neviđena sramota, gdje su dosad bili, što rade, ništa ne rade, ne može se prolaziti,

ništa nije počišćeno, grad u kaosu, promet u kolapsu, autobusi ne voze, tramvaji stoje, neka se ugledaju na

Europu, bljuz, bljuz…

I onda će ta ista teta zakasniti na posao službenice u državnoj upravi, ali naravno, neće zakasniti na pauzu.

A u državnim je kućama kaos i kolaps čak i onda kad svi stižu na vrijeme i kad svi rade. Pa će se u masi

ljudi koji čekaju kojekakve papire naći, recimo,  neki nadrliječnik (skraćeno od nadrkani liječnik) koji će

ždrijebat mater i birokraciji i državnim činovnicima koji Kafkinog kukca ne rade, da nek sve ode u vražji

malter…

A ista će se teta opravdavati da nema dovoljno ljudi, da oni daju sve od sebe, da rade punom parom, da…

Da, da, da. Aha. Kao i zimska služba.

Kad napokon skupi papire, nadrliječnik će zakasniti na posao u kliniku, ali taman da stigne ozlijeđenom

djelatniku zimske službe kojeg je nesretnim slučajem satrala ralica upisati na listu čekanja dulju od crvenog

tepiha na dodjeli Zlatnih globusa. A jadnik će skidati svece i bankrotiranom zdravstvu i korumpiranoj

bolničkoj birokraciji i podmitljivim doktorima…

A nadrliječnik će se stopama one iste tete, točnije rečeno jezikom duljim od crvenog tepiha na dodjeli onih

istih Globusa, opravdavati da savjesno rade svoj posao, sve što je u njihovoj moći u ekstremnim  uvjetima…

Kao i zimska služba.

I kružić je zatvoren.  U krug možete ubaciti sojeve društva po želji, ovo je samo (ne)sretni primjer. Svi samo

gledaju tuđe gaće i jedva čekaju trenutak da se netko drugi usvinji. Onda mogu prati po njemu i naslađivati

se. A svoju guzicu ne bi pogledali ni da im se na nju pokenja medvjed. Slađe je drugog nogom u guzicu

nego obrisati svoju.

Pa bokte ja sam sinoć satima prevrtao snijeg i prosuo toliko soli da sam u pred kućom – kad bi se bijela

smrt za funkcioniranje grada dala samo tako otopiti – glatko mogao uzgajati dagnje, no čim bih pomislio da

sam napokon uklonio bijelo smeće pa se okrenuo da se malo divim svome djelu, preda mnom je opet

stajalo bijelo brdo koje bi potopilo ne Titanic nego kontinent!

Na sreću, ulicom mi nije prošla ona teta koja bi odma graknula da mi ne valja posao nego Ante Gotovac. Na

nesreću, nije pao. A bio sam spreman za njegov pad platiti kaznu komunalcima, s neskrivenim

zadovoljstvom.

Priča se da neki ljudi mogu mislima pomicati stvari. Naopako nasađen još od malih nogu, imam sposobnost

stvarima pomicati misli. Kad vidim i čujem slične stvari, misli mi odu u neku stvar.

Zima je, minusi su se probili u periferne dijelove, vrela mi se krv kukavički povukla u središte tijela. Kad se

ne tresem zbog gluposti, tresem se zbog studeni. Ne bih skinuo ličke čarape mejd in Čajna ni da mi među

prstićima počnu bujati imele. Griju čarape, ali kao i svaki sustav, pune su rupa. Nisu moljci krivi nego

autoimuna bolest čarapa (zimi ih smatram važnim dijelom svoga tijela) – moji nokti. Nisam ih rezao

najmanje dvanaest dana. Da se zateknem u šumi i bosonog prilegnem, upucali bi me lovci garant, zamijenili

bi me za jelena lopatara. A i grickalica mi je otupjela, stara je, izgleda više kao oruđe iz brončanog doba

nego kao djelatnica u kulturi rožnatih tvorevina, škarice sam zagubio. Držim do higijene, ali istina, ne

snalazim se baš u kupaonici. Neki dan trebam oprati kosu, nigdje šampona, prevrnem kupaonicu, ugledam

slatku bočicu od 250 mililitara, roze boje, plavi čep, divno, očaravajuće, piše „s čajevcem i ružmarinom“,

može, super, mirisat ću kao Mediteran, to je to, baš to, natankam pola bočice na glavu i operem kosu. Dan

poslije đevojka me pita da ima li igdje šampona u ovoj kući. Odmarširam do kupaonice, bahato uperim

kažiprst u glavu, ono, vidi mi kose, ne da imam tri čiste, nego se sve do zadnje sjaje, kosa mi opojna kao

droga, pa joj s visoka dodajem rozu bočicu.

- S tim si kosu prao?

- Nego ću s Čarlijem! S tim, s čim drugim?!

- Al to ti je za noge, čovječe…

Kao da me nogom u guzicu. I treba me, kad se ne mogu sam.

Na ulicama narod i pahulje, u bijesnim autima hulje pa hulje. Zima je pa mislim. Primam daleko više impulsa

od dopuštene dnevne doze za ljudski organizam. S prozora gledam starog kako se muči s lavinom koja je

zatrpala garažu. Znoji se kao boca pive u reklami. Mislim da je više snijega oko sebe satrao svojom

vrelinom nego lopatom.

U radu je spas, kaže jedna stara… Jest, ali malo morgen. Koliko ja vidim, u radu je spas samo onda kad

svojim (ne)radom drugom vadiš mast. Cijeli je svijet upravitelja, menadžera, direktora, veleposjednika,

velikih dioničara, riječju – robovlasnika, prigrlio ovu moju poznatu krilaticu.

Sjećam se vremena kad su kompjuteri bili veličine toplane i samo što nisu imali dimnjake, a stručnjaci bajali

o tome kako će nas računala u suradnji s robotima osloboditi rada pa ćemo svi moći biti pjesnici, slikari,

pisci, filozofi i glumci u turskim serijama… A gle vraga, ispada da moraš raditi sve više, sve duže! Još malo

pa ćemo morati raditi do devedesete. Tko crkne prije, dug preuzima potomstvo.

Rulja po 19 sati dnevno mora orati po kompjuterima. Ili, u gorem slučaju, šljaker mora čučati uz stroj da ovaj

ne bi slučajno stao na minutu jerbo će profit na kraju godine biti pola posto manji. A dioničari i vlasnici

odmah popizde i proglase recesiju.

Pa te otpuste.

Pa zaposle jeftinijeg radnika.

Pa ga otpuste da zaposle robota.

Pa povećaju svoj profit i pritisnu vladu da smanji davanja za socijalu.

Pa ti i tvoja familija crknete od gladi.

Danas strojevi, roboti i kompjuteri mogu sve raditi umjesto nas, samo što ne prave djecu.

Kuda je krenula tehnologija, od tri-četiri gena poljskog miša i kravljeg izmeta moći će stvoriti poštena

čovjeka… I zbogom prirodna prokreacijo! Crkva napada homiće, božemeprosti, baš bez veze, prigovara

umjetnoj oplodnji… A danas-sutra, brate mili, nove će sljedbenike moći dobiti u kinder-jajetu!

Nasjeli smo na priču. I uz manje ljudskog rada, a sve više rada strojeva, bilo bi sasvim dovoljno za sve, i

više nego dovoljno. Samo bi kockice svijeta trebalo malo drugačije posložiti. Znam da nije moguće. Oni koji

imaju, imaju se i zašto i čime boriti. Zašto da se parajlija odrekne svojeg dostojanstva, ono malo tvornica što

ima i kuće koja vrijedi pedeset milja dolara i ima sedamdeset soba u kojima se stišće tročlana obitelj?

Ispred svakog dreka deset pendreka, kaže jedna mudrost.

Ne pušim te spike o krvavom radu. Moj je stari krvavo radio 60 od svojih 70 godina. I isto toliko godina

slušao priče o krvavom radu koji nas jedini može izvući. Jedino što je on izvukao je penzija zbog koje može

danas iskrvariti na cesti a da se nitko niti ne osvrne.

Zato bih ja to ovako, u bliskoj budućnosti, ako ne i sada. Neka referentna točka bude hrvatski standard. Tko

ne radi šest somića plaća, tko želi malo raditi da ne zakržlja neka radi, evo mu dvanaest somova, oni koji bi

rušili ovaj moj poredak i huškali čovjeka da rinta ko konj 20 -22 sata dnevno da bi nam sutra bilo bolje, e

njih u klinike za odvikavanje.

Kaže se i da je rad stvorio čovjeka. A to je dokaz da političari nisu ljudi. Kurtza ne rade.

A u ovim teškim vremenima jedino što te istinski oslobađa od rada jest politika. I eto mi ga sad. Neću

politiku u svoju butigu, glupan, pa sam tako sam sebe osudio na vječni pakao. Ili, ako vam je zgodnije, rad.

Najveći grijeh, stočni grijeh. Crnčiš ko stoka dok te šora krupni kapital.

A Zagreb je zašorala još i paranoja, powered by mediji. Ne treba mi zima da mi u četiri sata popodne padne

mrak na oči, jer kad vidim naslov „72 sata terora“… Gledam, mislim si strana štampa je u pitanju, Kabul

Times ili Islamabad Tribune, a kad ono, cijenjena domaća tiskovina. Pa onda na ulicama duge cijevi. Zašto?

Gradska kanalizacija naručila postavljanje optičkog govnovoda?

Dvije bombe, jedan počinitelj, 0,5 stradalih… Teror i terorizam, nema sumnje. Panika. Strah. A kad se

dočekuje Nova pa je tri četvrt grada ratna zona, pirotehnika malog i velikog kalibra frca na sve strane, onda

je to blagdansko veselje građana. Kad mi klinac protrne, a domaće mi životinje šiznu i iskopaju rupu u

parketu duboku metar i po samo da se sklone od gruvanja, onda to nije izazivanje straha.

72 sata terora… To kako mediji mogu napuhati, to ja ne bih bio u stanju ni da popijem četiri litre

jamajkanskog ruma.

Kad bih ja izvadio svoju dugu cijev na javnom mjestu, usred noći, pijan kao dvogrba deva, i pišajući u vjetar

poprskao minjak prostitutke namjernice, oni bi vjerojatno nabili neki naslov o vihoru rata koji uzima nevine

žrtve.

Kad bi netko prdnuo na plaži, novine bi udarile naslov o valu terora koji je zapljusnuo obalu. I tako redom.

Srećom da policija zna posao, uvijek pronađu krupne ribe i zločinačke mastermajndove. Uhitili komandira,

ulovili bombaša. Ja bih im dao da se pozabave i big bangom, velikim praskom, el grande bumom. Jer

znanstvenici su za kitu. Već se desetljećima bave tim slučajem, a još nisu sigurni u počinitelja.

Vjeruj u sustav

Vjeruj u sustav (na početku) i rezultate testa (na kraju)

Uočite li kojim slučajem da kolumna koju redovno kupujete nije na vrijeme na web polici, to je stoga što

nečija guzica nije na stolici. Ajde, nije baš tako, istina je uvijek negdje u sredini. Ni vrit ni mimo. Guzica jest

na radnom mjestu, ali neke druge stvari nisu. Pišem jednom rukom. Drugu sam o(t)pustio. U krizi sam.

Posao ne ide. Pojeli me korporativni skribomani, kolumne mi nisu konkurentne. Sadrže više riječi od onoga

što propisuju zakoni tržišta, a zbog dugova prema kaotičnoj situaciji u kojoj se nalazim sve je manje

halucinogenijalnih tvari. Nije mi preostalo ništa drugo nego racionalizirati proizvodnju. Mozak je na pola

radnog vremena, oči su na pola koplja. Kako u državi, tako i u državljaninu, izgleda.

Nastavi li se ovaj negativni trend još neko vrijeme, bit ću prisiljen o(t)pustiti drugu ruku i zatvoriti oči. A onda

ćete umjesto pisdarija morati čitati moje misli. Ako tko uopće ostane.

Za sada se držim nekako. Još uvijek je jedina ozbiljnija posljedica propadanja kašnjenje. A kašnjenje mi ni

inače nije strano. Vele neki da ću i na vlastitu sahranu zakasniti.

- Neću, nema šanse – odgovaram dežurnim picajzlobnim zanovijetalima, – obećala je smrt doći po mene.

Uostalom, kasnio ne kasnio, nije kolumna tramvaj pa da vam pobjegne. Jedino svojstvo koje dijeli s

tramvajima je da vas neće odvesti daleko.

Daleko sam dogurao sa svojom plemenitom idejom o dijeljenju. Dijelim majice, dijelim knjige, dijelim svoje

brige… Sve svoje umotvorine i rukotvorine uglavnom podijelim. Tek iznimno podijelim tuđe mišljenje. A ove

godine mislim čak i povećati stopu dijeljenja (poveznice na fejsu se ne računaju!). Može biti da sam se

ugledao na domovinu, dosanjanu dobrotvorevinu koja je sve što vrijedi podijelila za kunu, kunu i pol

najpotrebitijima, obiteljima koje su svojedobno skapavale od gladi za novcem. I ne misli stati. Kako država,

tako i državljanin, čini se. Samo što sam ja svoje davao bez cijene, a država svoje u bescjenje.

Ali pazi sad – kad podijeliš nešto, netko će se uvijek naći da ti dade do znanja kako darivanjem ne cijeniš

niti sebe niti svoj rad. A zašto? Ako je nešto besplatno, nije nužno bezvrijedno. Ako nešto nema cijenu ne

znači da nema vrijednost. Istini za volju, ako nema cijenu a ima vrijednost, ne znači automatski ni da je

neprocjenjivo.

Prije će biti da se ne cijene oni koji daju ispod cijene. Jer im je mjerilo novac, a novac ne može biti mjerilo

vrijednosti, eventualno smjernica da se vidi jesi li izrabljivač ili izrabljivani. Evo primjera. Neko musavo

djevojče, vjerojatno ima između pet i osam godina, iskroji u Bangladešu jednu majicu. Na izlazu iz tvorničke

hale u kojoj strogi, ali pošteni odgajatelji djeci od malih nogu usađuju da valja od malih nogu i rintati do

prirodne smrti u četrdesetoj, majica vjerojatno ne vrijedi više od pola novaca. Ista majica na trešnjevačkom

placu vrijedi dvajst novaca.

A ako istoj majici Najk putem prišije svoj znak, majica vrijedi dvjesto novaca. Ili, zamislimo da su na burzi

izlistane dionice privatne vjetroelektrane čija dionica vrijedi petstopet novaca. Nek se nekom jebivjetru kome

je u interesu dizati buru digne pa prdne u vjetar, već sljedeće sekunde dionica iste vjetroelektrane vrijedi

sedamstoipet novaca. Jesi što izgradio? Nisi. Jesi što proizveo? Nisi. Kad vrijednost djela mjeriš novcem i

obični prdež može zlata vrijediti.

Nažalost, u ovom svijetu nije kao u mojim (praznim) pričama. I zato još uvijek, kad god se ubijem od posla

jer me tu i tamo netko unovači u onu sretnu šačicu državljana koji nisu izlistani na burzi, očekujem da taj rad

i unovčim. Ali ne. Ja hoću plaćicu, ali barabe imaju drugo mišljenje. Bem vam mišljenje, drugo ću mišljenje

tražiti kad mi kažu da sam neizlječivo bolestan, sad samo tražim pare! I nek mi se netko onda usudi reći

„joooj, imaš sreće, ti bar (povremeno) radiš“. Sretan eventualno može biti onaj koji je za svoj rad i plaćen.

U takvim mi trenucima svetog rastrojstva dođe da primijenim svojevrsni model robne razmjene u pokušaju

da utjeram dugove (ili, ako vam je miliji eufemizam, naplatim potraživanja). Bez puno brbljanja, vrijeme je

razgovora davno prošlo. Odradio sam nešto za njih, a oni su izradili mene. Na prvi se pogled čini kao fer

poslovanje, ali u zadnje vrijeme sve više na fer plej gledam pomalo iskrivljeno (čitaj: ispravno). Dvije šake u

glavu u zamjenu za dvije glave u šaku. S nekima se, nažalost, samo tako može pošteno poslovati.

Briefcase closed.

Još prošloga tjedna bio sam prpošni hvalospijetlić i kukurikao o čudesnim moćima tehnologije, strojeva,

kompjutera, informatizacije. Kao da sam izazivao sudbinu. Taman sam izletio iz ambulante s elektronskim

receptom – to je onaj koji ne držiš u svojim rukama nego on do ljekarne putuje virtualnom stvarnošću – i

uletio u najbližu ljekarnu. A u ljekarni sustav pao kao da se i on okliznuo na snijeg i led koji je zameo pola

republike. Hoću potražiti drugu ljekarnu, ali gospođa ljekarnica sa mnom dijeli općepoznatu činjenicu da je

maltene u cijeloj državi isto sranje. Pao sustav.

Trebao sam pretpostaviti. Savjetuje mi da probam kasnije. Ne budi lijen, vraćam se za dva sata u ljekarnu.

Ljekarnica sliježe ramenima, ne treba ništa govoriti. Grogirani se sustav još nije podigao na noge. Sutradan

upadam u ljekarnu kao narkić i tražim svoje. Sustav šljaka kao švicarski nožić, ali i dalje radi protiv mene.

Ljekarnica provlači moju zdravstvenu iskaznicu. Vrti glavom. Šta je sad, pitam. Nema recepta, veli ona.

Izgleda da nije prošao jer je odaslan baš u trenutku smaka sustava. Nemam riječi. Poslije je podne, a meni

doktorica šljakala ujutro.

Sutradan popodne izbijam niotkud u ambulanti kao intrahospitalna infekcija i tražim doksicu da ponovo

pošalje recept. Naravno da ne može. Jer pao je sustav. Usisa ti i ispuha zajedno, jedino što ovaj sustav čini

sustavom je to da isti sustavno pada! Od pada u depru spasio me ručni rad, kemijskom olovkom potpisani

recept s kojim sam do lijeka došao za manje od pet minuta. Od sada oprezno postupam s izjavama jer ću

od skakanja u vlastita usta jednom i poginuti.

Da ne budem nepravedan, sustav ponekad zna i razveseliti čovjeka. Recimo u PU zagrebačkoj. Predavao

sam zahtjev za putovnicu kad me službenica pogledala ispod oka i upitala:

- Vi još studirate?

Htio sam joj pasti na grudi zbog komplimenta, što vidi da se od studenskih dana nisam mnogo promijenio,

da mi je lice blistavo kao u misice, možda je i pozvati da izađemo, ali nešto mi nije dalo mira.

- Heh, heh… Otkud vam taj podatak? – rekoh sa smiješkom, spreman da pređemo na „ti“.

Bacila je pogled na ekran.

- Piše u sustavu. Možete to promijeniti, ako želite, na šalterima gdje prijavljujete prebivalište…

Nije mi više bilo do šale kad sam bacio pogled na gungulu oko „prebivališta“.

- Znači, trebam ispuniti neki formular, uzeti listić s brojem na automatu za održavanje redova i izgubiti još

barem tri četvrt sata?

- Pa tako nekako…

- Jel baš moram?

- Ne morate.

- Hvala lijepo. Mislim da ću onda ipak ostati vječni student. Barem kad se pita sustav…

Sa svojih gotovo deset godina studiranja biologije i nisam jako daleko od te kategorije.

Ovotjednu ću gubitašku pilanu od teksta zatvoriti jednim malim testom, upitnikom s rješenjima koji je smislio

priznati domaći stručnjak za paranojeve (čitaj: ja). Zahvaljujući njemu u manje od minute možete saznati

jeste li girlshizofriendica.

Đubretu koje voliš zazvoni telefon. On se javlja, ljubazan je i cvrkuće poput djelatnice telekom operatera

prije nego stranka potpiše ugovor o pre(t)plati. Pažljivo ga slušaš, upijaš svaku njegovu riječ (ne, nije to

prisluškivanje, to je pružanje podrške partneru, bivanje uz njega u dobru i zlu), ali i dalje ne znaš tko je s

druge strane. Razbijat ćeš:

a) glavu

b) njegovu glavu

Šupak ti iznenada javlja da se ide naći s frendicom s kojom mu se baš i ne ide, ali kad je već obećao…

Zvuči ti uvjerljivo pa mu kažeš da ima da dođe rano ili bi moglo biti kasno i poklapaš slušalicu. Vrtiš

scenarije:

a) da će doći ranije nadrkan

b) da će doći kasnije izjeban

Svinjče te nije poljubilo u vrijeme kad si to zamislila ti i predvidio majanski kalendar (a to znači da se moralo

dogoditi!). Reagiraš kao da je došlo vrijeme za:

a) smak svijeta

b) smaknuti probisvijeta

Zajedno ste dvije godine i od 730 dana niste bili skupa sve skupa 30 minuta, a sada je papak naprasno

otišao na trodnevni tim bilding. Jedva su prošla 24 sata, a ti briješ:

a) da ti mala pauza baš odgovara

b) da te mala pizda baš ogovara

Ako ste uglavnom zaokružili odgovore pod a), vaši su odgovori uglavnom točni.

Ako ste uglavnom zaokružili odgovore pod b), vaša je dijagnoza uglavnom točna.

Ako ste u cijelosti zaobišli ovaj upitnik, vi ste u potpunosti zdrava, normalna i zrela osoba.

Ljubav je zakon, a zakoni su tu da se zaobilaze

- Gaće, samo šest kuna! Turski pamuk! – gromki (o)glas tete s placa zvoni i zveči u mojim ušima, mekšim

od pamuka i čupavijim od perzijske mačke, na kojima inače sjedim. Sjedenjem na svojim baršunastim

ušima pokušavam se zaštititi od gluposti. A možda i od hemoroida.

Šest kuna, turski pamuk… Jeftino je kao sapunica, ali ne zaustavljam se, čak niti ne usitnjavam korake.

Tako je to u mojem životu, nikad ne vidim dobru priliku. Gaće ja već godinama na štapu nosam, moja je

financijska inteligencija niska. Kad su pare u pitanju, točan odgovor je da sam idiot. Mene Pamuk, brate,

zna koštati i preko sto, sto i pedeset kuna. A isto je turski. Bit će zato što ga kupujem na krivom mjestu, u

knjižari umjesto na placu.

Led se topi, sunce je ispuzalo ispod svoda snježnih oblakaka kao medvjed iz pećine i tetura po nebu, još

mamurno od zimskog sna. Ima još do prvog daha proljeća, ali zato je tu njegov duh. Leptirića na livadama

još nema, ali počet će se buditi oni u trbuhu. Mnogi će posegnuti za prvim cvijetkom na koji nabasaju. Ali

nije svaka ljubav biljka trajnica, nije svaki vjesnik proljeća u našim životima rijeka koja teče u beskraj.

Mnoge od tih rijeka utječu u more. I ne samo u one noćne. Dnevne su more te koje su moćne, iz njih se ne

možeš probuditi tek tako. Zato već sada treba poduzeti mjere zaštite od poplave osjećaja. Nemojte poslije

kukati da na vrijeme niste upozoreni na vrijeme.

Htio bih biti kratak. Ali riječi mi uvijek poteku kao suze kad te nogira ona koju si utuvio u glavu. Tijelo i dušu

žene koje uroniš u tintaru istisnut će jednaki volumen razumnih misli. Zakon slabijeg spola (sličan zakon

žene nazivaju Zakonom svinjske spolovice). Kad te napuca kao loptu, u glavi ti ne ostane ništa osim vode. I

toneš kao brod. Pokušavaš  se spasiti ispumpavanjem vode iz potopljenog odjeljka. Zato roniš suze. Eto,

suze je lako objasniti. Ali čime objasniti bujicu riječi? Riječnim režimom? Ne znam. Samo znam da je

nezaustavljivo. I podjednako tužno.

Proljeće doživljavam, s pravom, kao simbol buđenja i početka. Počeo sam nešto sitno šljakati za sitne pare.

Svaki je početak težak, ali možda će me ovaj najlakše natjerati da budem kratak. Pare uronjene u moj džep

istisnut će jednaki volumen mašte iz moje glave. Ovaj se pak zakon zove Zakon jačeg.

Duh su proljeća nanjušili i crvi u mojoj guzici pa su brže – bolje ispuzali van i prodrmali moj zamrli

eventuristički duh. U dva sam dana bio na tri eventa. U Koti na preslušavanju albuma Mayalesa, u No

Sikirikiju na promociji spota Elementala te u Green Goldu na predstavljanju službene nacionalne top liste

Instituta hrvatske glazbe zahvaljujući kojem bi i izvođači i izdavači i mi trebali točno znati koliko se koji

pjesmuljak s radija pušta ravno u naše uši.

I dok su prva dva eventa ispunila moja očekivanja (čitaj: drob), što će reći da sam džabe slistio par crnih

karlovačkih i poslije pišao kao da su mnome protekle četiri rijeke a ne litrica i kusur piva, događaj IHG-a koji

je privukao Bebeke, Badrićke, Severine, Lalićke, Radanice, Pađene, Zakove, Tolje, Dvornikove, Hladna

piva i druge  kao Stradun turiste, nije bio dorastao mom zvjezdanom apetitu. Mali čovjek poput mene od

šetnje Estradunom očekuje zeru više. Ovo mi je škola. Škola zero.

Jeb ga, ulaznicu za božansko pijanstvo ne može mi osigurati samo besplatna vinska karta. Lupao sam po

gemištima kako bih demonstrirao nezadovoljstvo te otužnost i bezizlaznost svoje situacije.

Što se klopice tiče, bila je prava ludnica. Papica je servirana u majušnim plastičnim posudicama, bokte, kad

sam uzeo čašicu u ruke i pogledao te kuglice hrane jedva veće od tabletica, pomislio sam da dobivam

redovnu dnevnu terapiju u ustanovi za mentalno oboljele. Poludio sam kao spizofreničar, mnome su učas

zavladale ličnosti koje proganjaju odojci i janjetine.

Palo mi je na pamet da konobare zamolim da mi zapakiraju te mrvice barem u čiuaua beg – treba misliti na

budućnost, na sutrašnji doručak – ali sam odustao. Ni dva mi tuceta begova ovdje ne bi pomoglo kad jedem

kao sultan.

Bacilo Tolju u šolju već nakon prvog sranja, ali nisam od onih koji će odmah reći „hvala tebi, Kriste“. Nisam,

ali ne samo zato što nisam gledao emisiju nego i zato što se ne mogu načuditi tome da se ukida nešto što

još nije niti počelo, pa čak i nakon, ajmo se prikloniti većini očiju i ušiju, promašaja. I još je prvi put da netko

nije dobio drugu šansu. Vele komentari: „Ne može tamo neki pjevač voditi prajm tajm emisiju, to je

blasfemično!“ Pa da, to bi bilo kao da strojarskom tehničaru dopustite da vam vodi drugi najveći grad u

Hrvatskoj. Nije zadovoljilo standarde, loše je za popizdit, neke je urednike bilo sram, šou vrijeđa osjećaje

vjernih gledatelja HTV-a? To je valjda nešto novo na televiziji pa su zato tako ishitreno reagirali, sve dosad

vrijeđalo je samo gledateljev razum. Koje standarde? Jasno, naširoko smo i nadaleko poznati kao zemlja

visokog standarda. Pa je li ikome palo na pamet da ukida domaću nogometnu ligu nakon prvog kola? Nije,

a glatko bi mogli. To je tek negledljivo. Bilo je vlada koje su se klele da imaju dobar program, a odluke su im

od prve do zadnje bile kuku lele. Jesmo li ih skinuli s programa? Nismo. A to bi imalo više smisla. Em loše

vode, em nije smiješno, em seru kvake, em gutaju pare. 4 em.

Razlozi su dublji, ali tko će ih otkopavati… A kažu mnogi da je Vinku Brešanu bilo posebno neugodno u

emisiji, vidjelo mu se na faci. Zato nije bilo nimalo neugodno donu Damiru Stojiću reći kod Ace da nije

gledao Brajanov život i Svećenikovu djecu. Iako postoji zakon prema kojem osoba uronjena u Nedjeljom u

dva istisne onoliko gluposti koliko je intelektualno slabija od Stankovića, ovdje ću ubrizgati svoj otrov samo

u jednu.

- Eee… Lako je snimati filmove kad dobiješ novac iz proračuna – kukuriknuo je don zajedljivo kao da

Brešan ima perja kao paun.

Din don, din don?! Kome zvono zvoni? Meni zvoni! Pa čovječe naš božji, ti koji jesi na proračunu i, kad smo

već kod kraljevstva tvojeg i novca našeg, u pravilu bude volja tvoja, kud baš ti da skačeš u vlastiti džep? Pa

to je kao kad bi se dojenče žalilo ocu:

- Kmeee… Lako tebi doć do cice kad si oženjen majkom!

Ali razumljiva je ta zavist i sasvim je opravdana. Gledati kako tamo neki pikzibneri snimaju komedije za

puste milijune dok ti od države na jedvite jade iskamčiš crk(v)avicu. Nije fer. A (s)keč je i u tome što je u

kino na Svećenikovu djecu pohrlilo tek stotinjak tisuća ljudi, dva i kusur posto stanovništva Hrvatske. Neka

ih je skupa s onima koji nisu gledali film ali vjeruju da je dobar i tri posto… Što je mizernih tri posto

stanovništva naspram 86 posto? Za što tu imaš rasipati lovu poreznih obveznika? Pa manjine ovdje ne

zaslužuju ni da im se uvaže prava, a kamoli da za njihove (duhovne) potrebe kapne para.

Ispala na koncu najgora kombinacija za čitatelj(ic)e. Niti ste vidjeli kratak tekst niti maštovitog autora. Ali,

dobro, nije preveliki bed. Bolje je uzalud baciti oko nego pare, zar ne?

Lov u mučnom

Naprasno nam otišao Papa, ničim izazvan obznanio da daje ostavku i obeznanio nas kao što je to učinio i

Sanader, prva prepreka u frci oko Nore je preskočena, ćirilica je opsjedala Vukovar i samo zahvaljujući

junačkom otporu koji su pružili branitelji grad nije pao, Sjeverna Koreja bombe bacala kao mlada

partizanka, ono, haj nek se čuje čuje, haj nek se zna… Koji egocentrični narod, sve samo da skrenu

pozornost s Pape na sebe! A još je i snijeg opet zasipao gradove, baš kao da traje zima. Pa kud se

nagomilale vruće teme (posebno snijeg!) onda kad ja poželim počivati u miru, umjesto velikim temama

baviti se malo svojom malenkošću, ispod popluna odraditi malu vježbu prema kukurikulumu zdravstvenog

odgoja. Ovako sam prisiljen istresti sve iz sebe na ulicu, ekshibicionistički iskočiti pred čitateljstvo golim

stavom, kukuriknuti na sav glas i – ne mogu odoljeti da budem malo pretenciozan – buditi sablazan.

Ćirilici je pružen herojski otpor i ona je zaustavljena. Davne devedesetidrugemucalo se da je “pjesma jača

od minobacača”. I bilo bi kudikamo bolje da se samomucalo – koliko god pjesma bila stravična – nego da

se iz minobacača pucalo. Danas je pismo jače od minobacača. Onomad je ubijao metak, danas će valjda

isto činiti pismo. Naravno, pa gdje to na ovom svijetu ima da ubijaju ljudi? Ja nikad čuo. Za sve su krivi

pisma, riječi, pjesme, simboli, knjige, idoli… A ljudi su? Ljudi su… Ah, ta divna stvorenja.

Kako ne bih olako bio optužen za lupetanje, da sam najobičniji salonski revolucinik koji samo laprda, nudim

dva prijedloga, da ne kažem rješenja.

Uvedite mene u Vukovar. Kad ja razvežem jezik ljudima će se činiti kao da ih je barem šest. Šest jezika,

čovječe! Bit će veselja kao kad je stigao kapitalizam i konačno nam uveo mogućnost izbora u zemlju! A i

garantiram vam – dok sam ja tamo, Vukovar nikad neće biti vukovar.

Drugi prijedlog. Umjesto dvojezičnih natpisa neka se uvede krdo ili dva dvogrbih deva (eto i poticanja

zapošljavanja, netko ih treba uvesti, netko se mora za deve starati itd.). Svaki će se narod moći skloniti

ispod svog grba i osjećati se zaštićeno, osobito ljeti, kad uprži sunce, pa će i korist biti dvostruka. Valjda će

tada skužiti da je sve samo voda.

A kad smo već kod nacionalnih obilježja i vode, Slavonija je ove zime puna uzbuđenja. I u Osijeku sve

sama voda, otvorena je slavina iz koje teku budalaštine.

- Ma napijem vas sve na pipu! – dreknuo bi Zdravko Mamić da ga zanima išta osim Dinamove slavine iz

koje mu u džep curi lovica.

Plati dug za vodu pa ćeš dobiti hrvatski državni stijeg, ideja je tamošnjih vodovodonoša. Jer primijećeno je

da se hrvatski barjaci vijore sve rjeđe. A i stvarno nije u redu da ljudi Vodovodu umjesto para za vodu, koja

je još uvijek u vlasništvu Republike Hrvatske, daruju bosanski grb. Još ako se u zakon stavi da je

zabranjeno isticati državni stijeg ako nije čist, mirisan i mek kao duša, da mora biti tretiran isključivo

sredstvom koji proizvodi Saponia jer ti u protivnom slijedi kaznena prijava za vrijeđanje nacionalnih

obilježja… Procvala bi Slavonija! I gospodarstvo i stanovništvo. Samo ih treba potaknuti na pravi način na

potrošnju vode i domaćih proizvoda. I da vidiš onda vodenih para!

Nacionalni je simbol i heroj privremeno postala i mala Nora, za čije su liječenje u Americi u hipu prikupljeni

milijuni kuna građana Hrvatske. Nacionalni je eksperiment još jednom uspio, a toplo se nadam da će uspjeti

i ovaj koji slijedi, eksperimentalni postupak koji bi Noru trebao preko Amerike izvesti na put izlječenja. Bilo je

stvarno divno vidjeti kako su svi slojevi društva dali svoj obol uspjehu ove hvalevrijedne akcije, a posebno

me se dojmio doprinos koji su dodatno pojasnili u Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije:

“Koliko nam je poznato do sada je skupljeno 3,4 milijuna kuna, a za vjerovati kako je veliki dio donacija

došao od vjernika pa se ne može govoriti da Crkva nije doprinijela ovoj akciji.”

Tako je. Dobar dio donacija sigurno je došao i od onih koji vjeruju da će se obogatiti kladeći se, pa je vrlo

vjerojatno da su i kladionice doprinijele ovoj akciji. A bit će da je bio sasvim lijep broj i onih koji troše

raznorazne opijate pa isto tako nimalo ne bi bilo fer ne spomenuti i, recimo, kolumbijske, meksičke i ine

narko-kartele te njihov doprinos ovoj akciji.

I dok se nacija opijala slatkim medom masovnog dobrotvorstva, nešto se njih ipak sjetilo izvući sjekiru te

spomenuti kako postoje i mnoga druga djeca (zašto ne i odrasli?) koja nemaju i nikad neće dobiti takvu

šansu, no uistinu sam rijetko nabasao na komentare koji su pogodili u sridu… A to je pitanje sustava. U

ovom slučaju zdravstvenog. Svaka čast milosrđu, ali za koji će nam kanarinac onda zdravstveni sustav, svi

oni doprinosi, sve one priče o pravu na život i liječenje, ako su nam već pune trube socijalne države i

pravednog društva u kojem treba biti za sve barem podjednako? Ne postoji li zdravstveni sustav zato da

nam barem to omogući? Barem zdravlje, barem kakav takav život, ako već o boljem možemo samo sanjati?

Inače, jebi ga. Najbolje izmisliti onda još jedno ministarstvo, Ministarstvo milosrđa, sa stotinjak činovnika i

najmanje dvjesto dužnosnika s ministrom na čelu (usput smo riješili egzistenciju tristotinjak obitelji, barem

trećinu od tog broja čini, naravno, uža i šira obitelj samog ministra). Ma bilo bi kao u holivudskom filmu,

ministar bi samo trebao dreknuti “akcija!”, stručni bi timovi ministarstva snimili situaciju, a stotine bi tisuća

statista u tom spektaklu pohrlilo izvršiti uplatu. Za što bi dobili i priznanicu, da se slučajno Linić ne naljuti. I

malu zastavicu zemlje u kojoj će se obaviti liječenje, zašto ne? Što bi onda radilo Ministarstvo zdravstva?

Ono bi i dalje izrađivalo liste čekanja koje bi slalo Ministarstvu milosrđa.

Za mene ovih dana nije bilo milosti. Puna četiri dana, malo za promjenu, nisam samo lajao kao pas nego i

radio kao pas. Letio sam amo tamo kako bih u roku istresao dva intervjua pa ih doma tesao od jutra do

mraka… A i jedan sam dan bio dio filmske ekipe koja je snimala tamo neku reklamu. Vjerojatno me to ubilo

najviše. Od rane zore do kasnog poslijepodneva u podzemnoj garaži. A na početku, sve je izgledalo

idilično. Dobio sam svoju prvu ulogu u nekom filmu – bio sam zadužen za klapu. Bokte, držao sam se od

tog trenutka kao da su me postavili za umjetničkog direktora festivala klapa u Omišu.  Zaslijepljen svojom

ulogom na snimanju, previdio sam činjenicu da dvadesetogodišjnaku to možda može značiti početak velike

karijere, ali kad se radi o četrdesetikusurgodišnjaku, to mora da je kraj… Klape sam lupao poput kakvog

prekaljenog profića! Skužio sam koliko je u podzemnoj garaži hladno tek kad je pala posljednja klapa, ali

bilo je prekasno. Smrznuo sam se kao maksimirsko jezero.

Barem sam skontao koliko je rad u stvari štetan. Em je slabo plaćen, em ti sroza zdravlje. Odmah je

oslobodio viruse koji su navalili na mene poput Liliputanaca i na kraju me oborili.

A kad padnem u krevet, ljubav pada u drugi plan. Još jedno otkriće. Ljubav i karijera ne idu zajedno,

posredno ili neposredno. Potvrdili stručnjaci. Nekolicini mojih prijatelj(ic)a krenulo je onoga trenutka kad su

prekinuli vezu.

Klik. Veza prekinuta.

Ne možete to više slušati.

Same gluposti.

A kad tako kaže većina, čovjek se naprosto mora složiti.

Ali ako smo ijednu proizvodnju u stanju pokrenuti onda je to proizvodnja gluposti. Ne treba nam niti

najskromnija strana investicija. Šteta samo što proizvod ne možeš naplatiti. A čak se ne možeš niti pohvaliti

da je glupost autentičan hrvatski proizvod. Tek visoko kotiramo.

Od ljubavi se ne može živjeti, kaže ona dobra stara. Slično je i s glupošću. Od nje se u ovoj zemlji više ne

da disati.

Prolazi sve… Pa može i ovo

Svi se o Valentinovu raspisali danima prije. A ja ne volim niti gužve niti mnogo buke ni oko čega. Pa lijepo,

u miru i tišini, neometan i ničim izazvan, pišem danima poslije. Dan zaljubljenih najbolji je dan u godini.

Nemaš puno brige kao za Božić, Novu godinu, Uskrs… U vrijeme tih groznih praznika, groznika, osjećam

da imam obavezu čestitati cijeloj vojsci frendova i rođaka pa, pritisnut obavezama, najmanje jednoj cijeloj

satniji naprosto zaboravim poželjeti sreću. I barem će ih se desetak uvrijediti. A na Dan zaljubljenih teško da

možeš povrijediti više od jedne osobe! I još imaš neprejebivo opravdanje. Pazi sad ovo.

- Kako si me mogao zaboraviti?! Baš danas, zar baš danas? Ni nazvati se nisi sjetio, ne vjerujem… – glas

je izdaje kao Europapress Holding novine, hvata je vrtoglavica kakvu nitko još nije vidio još od one

Hitchcockove, oči joj se pune suzama kao akumulacijska jezera, duša joj stenje pod okupacijskom čizmom

beskonačnog razočaranja.

- Kako sam mogao? Pa upravo zato što sam zaljubljen do ušiju, mila, znaš kako je to kad si zatreskan, ne

znaš ni gdje ti je glava! Čekaj me, slatkice, dolazim odmah do tebe da se iskupim!

I čekat će, čekat će te ona… nija.

Uf, sad sam otvorio Pandorinu kutiju. Važni datumi. Pa tko je u stanju zapamtiti sve što one smatraju da je

vrijedno pamćenja? Sve te svete godišnjice, mjesečnice i dnevnice kojih se treba prisjetiti, inače… Te prvi

pogled, te prvi susret, em prvi poljubac, em prvi poljubac na mjesečini, prvi poljubac na ulici, prva nježnost,

prvo “volim te”, prvi seks, najbolji seks, najčudniji seks, najluđi seks, najspontaniji seks najromantičniji seks,

najmaštovitiji seks (sve to pod uvjetom da seksa ima), zapravo svaki seks osim zadnjeg seksa (čak se niti

ona ne može sjetiti kad smo zadnji put vodili ljubav), em prva večera uz svijeće, prvo čuveno vino, prva

šetnja, svako ljetovanje i svi rođendani, prvi doručak u krevetu… Dobro, ovo zadnje kužim jer se obično prvi

put dogodi i zadnji put pa hajde, možda se i može nekako zapamtiti.

Kad bih sve to i uspio nekako i potrpati u glavu, više ne bih znao kako se zovem. Muškom mozgu za takav

kapacitet treba još barem desetak milijuna godina neometane evolucije! Ili jedan mali, majušni tehnološki

kolut naprijed. Srećom po nas, taj je veliki korak za čovječanstvo daleko vjerojatniji.

Ne bi uopće bila na odmet neka mobilna aplikacija koja bi sa ženskog lica skinula veličinu trenutka, nešto

kao očitavanje QR koda, i pohranila točno vrijeme u negdje u memoriju telefona ili karticu. Pa ti mozak

može na pašu. Kad kucne čas, zazvoni ti mobilni i automatski počinje birati sveti broj. Ima samo jedan

problem. Bojim se da bi mi mobać zvonio kao lokalna bogomolja. Svakih petnaest minuta.

Niti Pandorina kutija nije više kao nekoć. Nekad bi je čovjek otvorio, izmilili bi đavoli, napravili dar-mar,

gotovo. A danas, danas eto otvorim jednu, u njoj pored velike porcije šejtana još jedna manja kutija, demoni

su u njoj komprimirani, kao empetrice. Još ih i više stane, kutijama kraja nema kao babuškama ili, ako

hoćete pravi izraz, matrjoškama.

Pa dobro, kad sam već otvorio i drugu… Jebeni mobaći. Sjeme razdora. Zvone na sve strane, kad treba i

kad ne treba. Te stižu porukice, obavijesti operatera, početak parkiranja, kraj parkiranja, mejlovi, ovaj talk,

onaj talk, kao da stojim u DM-u ispred police s puderima, aplikacije, apdejti, vamte, tamte. Zvone kao

budilice. I bude sumnju. Šta se telefon ima javljati, zvrndati, vibrirati u ponoć i petnaest? Kao da će

sumnjičava duša povjerovati da je stiglo priopćenje Burnać menadžmenta koje kaže da Mladen ima novi

hit… Priznajem, ni sam ne bih povjerovao. Odmah je, aha, tko te to zove u ponoć, može biti samo jedno,

đubre jedno, aj dokaži, aj pokaži to što je stiglo ako smo ti istina i ja toliko drage, a život mio… Ako ne

dozvoliš da ti se bez opravdane sumnje pretresa telefon, aha, lukav si mi ti kao lija ali dolijao si, nešto

gadno kriješ. Ili, još nevjerojatnije, fakin anbilivbl, ako predaš elektronskog sumnjivca u ruke pravde, tek

onda znači da sto posto nešto kriješ jer time što pokazuješ kako nemaš što kriti, u stvari kriješ da nešto

kriješ. Pa ne samo da ispadneš đubre nego si još i podmuklo, prepredeno đubre.

I što te dočekalo u krevetu poslije ovakve krimi drame? Hajde, priznajmo si, opet ona… nije.

A zašto? Čemu? Nema se svrhe zamarati. The truth is out there. Pa ne nosiš okolo pametni telefon koji

zvoni svaki čas kao detektor metala u tvornici matica i vijaka da bi sam sebi složio sranje! Ako već imaš

putra na glavi i broj zvijeri od žene, brate mili, držiš ga u nekom glupom telefonu koji te koštao kunu! A zna

se, glupi telefoni ne izlaze. Vidjet ćeš milijun glupana s pametnim telefonima, ali nikad nećeš vidjeti

pametnog čovjeka s glupim telefonom u rukama. Možemo mi postati najslobodnije i najliberalnije društvo na

svijetu, taj mi telefon nikad ne bi izašao iz ormara! Posredno, zapravo samo želim pokazati koliko bih

mogao biti pametan kad bi to bilo potrebno. Ali ujedno, upravo ispadam glup jer nepotrebno izazivam

opravdanu sumnju, onaj popularni reasonable doubt… Samo da mi netko još pokaže gdje je razum ovdje.

Ah, neke ljubavi ne poznaju granice. Takvima je inzistiranje na minimumu privatnosti i povjerenju (st)rana. A

ljubav je samo nastavak zaljubljenosti suptilnijim sredstvima prisile. Umjesto da slavite taj jedan smiješni

dan prosipajući vrijeme i novac na čokoladice u obliku organa u kojem draga caruje, a um klade valja,

svakodnevno provjeravajte kočnice i razinu tekućine u sustavu za hlađenje. Kad se zatelebate, bit će

kasno. Evo nekoliko mudrolija i beskorisnih savjeta koje mi je u povjerenju šapnula ona s kojom provodim

besane noći… Ne, nije ljubavnica, nesanica je.

1. Sve dok se vrtiš oko svojeg sunca kao da je jedno jedino u cijeloj galaksiji, nema teorije da skužiš kako te

tvoje sunce nerijetko vrti oko malog prsta. Helliocentric model. Mnogi su tražili malo topline, a dobili cijeli

pakao.

2. Ne zaljubljuj se na prvi pogled. To nije nimalo dalekovidno.

3. Zaljubljenost ti daje krila. Problem je u tome što ti ne daje upute kako sletjeti.

4. Zaljubljenost je lijenost uma da pogleda istini u oči.

5. Zaljubljenost je poput saobraćajke sa smrtnim posljedicama. Izgubiš glavu, daruješ srce.

6. Ljubav može spasiti svijet. Zaljubljenost može uništiti čovjeka.

7. Zaljubljenost ne pita. Bit će da zbog toga razum ne odgovara…

8. Sponzoruša sam samo takva. Počasti me s par pića i odmah sam ti za krevet. Poručujem svim

sponzoricama kako se radi o jedinstvenoj prilici da ostvare najljepše snove. Ima već pola godine da ne

hrčem, a i češće se pomakne etruščanska mumija u Arheološkom muzeju nego ja u krevetu.

Ispričavam se zbog zadnje točke koja uopće ne spada ovdje. Umjesto zamišljenog scenarija, napravio sam

cirkus. Ali možda neki napokon skontaju kako nisam nikakav glumac nego – klaun.

Švercanje u noćnoj kolumni

Nakon briljantno utjelovljene glamurozne uloge festivalskog izvjestitelja već se danima bezuspješno

pokušavam vratiti na kolumnističku scenu. Izgleda da nemam kapacitete jednog Michaela Jordana koji se

spektakularno vratio jer je na parketu zaboravio još par NBA prstenčića ili Michaela Myersa koji se vraćati

ne prestaje jer taj ne zaboravlja…  Više sam nalik Michaelu Jacksonu, riknuo sam čim sam se krenuo

pripremati za povratak. Srčem kavicu za kavicom, ali nikako da se probudim. Želje žele jedno, ali volja radi

što joj je volja. A nije mi baš išao na ruku niti unutarnji heroj koji je digao glavu i pristao raditi sve što mu

padne pod ruku. A palo je štošta i koješta. Natovario sam si teret rokova i sad mi je teško od tih silnih

okova. Prsa junačka pokazala su se kao najobičniji grudni koš za smeće. Svako je bacio ponešto. Samo

čekam otpadak koji će prevrnuti kantu. A počistiti, ispada, nema tko.

S povećanjem broja sati ulupanih u svakojake poslove, od najprljavijih pa sve tamo do čistih promašaja,

neminovno dolazi do grčenja moždanog mišića i bolne ukočenosti mašte, vrlo teškog oblika

kvalitetanusa.Umjesto uvođenja sustava upravljanja kvalitetom ISO 9001, u nazoviradne mi je procese

nasilno uguran sustav nekontroliranog kaosa ISO MIKI! 1000. Otprilike toliko mi puta svakoga dana taj krik

sklizne niz moždanu brazdu i završi na vrhu jezika. Neo(liberalni kapitalizam) mi je rasturio Matricu. Snovi

su se raspršili i skužio sam da su mi baterije na izmaku.

Sad kad bi mi bile najpotrebnije jake droge, ja pušim slabe utjehe. Bodre me, hajde, momčino, hvataju me

za rame, govore mi da nema odmora dok traje obnova. Ali ja se obnavljam isključivo strogim odmaranjem.

Hajde, hajde, kažu, barem se vrte neke pare. Ali ljudi, ja od vrtnje nemam ništa! Monetarnom moronu poput

mene već se i od same pomisli na pare jedino zavrti u glavi. Najprije neka netko zaustavi te pare, ja ih se

dok se vrte dočepati ne mogu.

I utonuo sam u mrak. A u mraku je svaki mrak još crnji. Pozdravio sam se s velikim come backom i odlučio

se švercati u jednoj noćnoj kolumni. Sa mnom su nekoliko šutljivih portala i brbljavi prijatelj Fejzbuk.

Ponekad mi se javi. Malo pročavrljamo. Profil mu odgovara mojem. I u njemu i u meni mali milijun glasova. Bez opasnosti, bez straha, i vi mi možete dati svoj glas. Glas za mene definitivno nije podrška još jednoj

gradonačelničkoj karika-ndida-turi.

Javio se u međuvremenu i glas savjesti. Voziš se bez ideje! Što ako te uhvati kontrola? Vožnja bez ideje –

najskuplja vožnja! Čitatelji ne opraštaju!

Duboka je noć. Kontrolora nema.

Ali ostavljaš tragove!  Već ujutro će im svanuti da si ih prevario, majmune!

Što bi se ljutili, draga savjesti, pa ovo je kolumna samo za jednu noć. Nema tu ljubavi. Čisto pražnjenje. I bit

će mi oprošteno. Zar ne?

Čitatelji(ce) možda i praštaju, država izgleda baš i ne. I još je nakanila povećati kazne. Pređeš cestu na

krivom mjestu, ima da ti se noge na mjestu odsjeku. Kao nekom čarolijom, namjeravaju ti s mršavog

dohotka odrezati masnih petsto kuna. Za nošenje i isticanje nedoličnih simbola, čizma od sedam milja kuna

kojom nam namjeravaju izgaziti ionako plitke džepove nije nimalo simboličan korak. A još manje je korak

prema punoj slobodi izražavanja. Tko će suditi što je nedolično ili uvredljivo? Bojim se da ću morati staviti ključ u bravu svojeg kreativnog pogona za oživljavanje majica kratkih rukava simbolima i sloganima. Ali

ne prije nego što se proserem posljednji puta, na jednu majicu otisnem ispruženi srednji prst i ispod toga

zakeljim tekst “ned(v)olični simbol”. Da skratim istražni postupak i sam im predam dokazni materijal od 100-

postotnog pamuka.

Ali najgore ćeš ipak proći ako uvrijediš plavušu, našu tankoćutnu gospođu policiju. Zakonodavitelji predlažu

kazne i do 15 somova kuna umjesto dosadašnjih 200. Ali zašto pravit’ bauk od policije, za tako nešto nema

potrebe. Policija, bilo gdje u demokratskom svijetu, uvijek je na strani građana i otvorena prema njima.

Tražiš li gorljivo i otvoreno svoja prava, oni će uzvratiti transparentnošću i začas organizirati Dane otvorenih

prijeloma vrata. Rado će s vama porazgovarati, mogu to činiti satima, a nerijetko će vas ponuditi da kod njih

i prenoćite. Čuvari su narodnog blaga koje je završilo u privatnim džepovima. Naravno, pa tamo je sigurnije,

lakše ga je čuvati kad je na jednom mjestu. Vole društvo i nije rijetkost da se uz njih dosta popije, sve na

njihov račun. One koji nemaju ništa rado će počastiti pokojom šljivom, ljutom pendrekovačom koja

pročišćava bubrege.

Ali, da ne budem nepravedan, s domaćom sam policijom dosad imao samo pozitivna iskustva i nakon

susreta s njima uglavnom su mi ostajale lijepe uspomene, a ne modrice. Od njih sam, doduše prije mnogo

mnogo godina, možda dobio i najljepši rođendanski poklon. Bilo nas je dvadesetak i zujali smo gradom u

potrazi za mjestom na kojem bismo mogli dočekati zoru rumenu. Na koncu smo stigli, nije bitno više gdje, u

svakom slučaju glazba je treštala, curice su se igrale na štiklackalicama i minglale u minjacima, piće je teklo

u potocima. No kad smo krenuli prema vratima iza kojih nas je čekao čaroban izvor radosti i veselja, pred

nama se stvorio nepremostiv zid visok otprilike šezdeset kuna po glavi. Dok je proslava mojeg rođendana

srljala u neizvjesnu budućnost, a nas dvadesetak kukalo zbog kršenja prava na slavlje i koprcalo se na ivici

očaja, na mjesto nesretnog događaja stigle su – marice! Iz njih su poiskakali spasitelji večeri u plavom.

Racija! Najprije su nas sakupili kao pastiri raštrkane ovčice. Nesvjestan toga da su mi zapravo došli uručiti

rođendanski poklon, pokušao sam im objasniti da mi ne možemo nikako ući jer nemamo ulaznice.

- Samo ti kreni prema ulazu, ništa ti ne brini – ošinuo me pogledom jedan od plavih vilenjaka, ali istodobno

nam i svima pokazao put u raj.

I eto džaba upada za nas dvadeset – ušteda 1200 kuna. Brutalno!

Ne sumnjam zapravo u dobre namjere predlagača zakona. Žele povećati vrijednost naših riječi provedenih

u (prekršajno) djelo te na taj način u građanima koje je shrvalo beznađe povećati osjećaj vrijednosti. Kad im

već ne vrijedimo kao radnici, kad im ne vrijedimo kao ljudi, kad su nam životi jeftini, pa neka nam barem

vrijeđanje bude skupocjeno. I neće više biti razlika između bogatih i siromašnih. Odjenuti bundu od nerca i

„skini mi se s kurca“ napokon će vrijediti isto.

A opet, moram se malo i pobuniti, jer ako serem po nekome, ne znači odmah da je sadržaj mojih crijeva

uvredljiv. Vrijeđalo to nekoga ili ne, kenjati je u ovoj usranoj državi fiziološka potreba! Ako im smeta, neka

puste vodu!

O da, pustite vodu. Barem nam to ostavite, do zraka nam već dugo ne dozvoljavate da dođemo. U

Njemačkoj su recimo izglasali da pravo na vodu nije ljudsko pravo. Pa jasno, što bi kapitalibanske krvopije i

njihovi politički prirepci pustili vodu dok narod njima pušta da ga tretiraju kao ovce za šišanje, krave za

mužnju, stoku za klanje. Ništa čudno da im pada na pamet zatvarati slavinu. Prava će nam davati na

kapaljku.

Uopće me ne bi čudilo da se to uskoro dogodi i nama, dva su osnovna zahtjeva već odavno ispunjena.

Pitke vode imamo. Bogu fala. A imamo i plitke vođe. Jao nama.

Što je (kromo)som bez brkova?

Pipaju me pipaju, prsti moji, pitaju se pitaju, mila gdje si, ja im kažem, sretna valjda jesi. Dok okom tražim

svoje najdraže po medicinskom atlasu, oni skokom hitaju u neistražene predjele moga tijela. Tražimo

prostatu. Jer kaže reklama za Prostamol – lako je biti muškarac. Ma sa skuliranom prostatom, pis of kejk.

Ne treba nam ništa drugo. Nepodnošljiva lakoća postojanja. Prestao sam pipkati i očijukati s atlasom. Pa

nikom nije lakše neg je meni! Ne moram je tražiti, znam da je ovdje negdje, inače bi mi sve bilo mnogo teže!

Oblio me ponos. Odmah sam ubacio prostatu u životopis. Da poslodavci znaju kako mi ništa nije teško.

Usput sam poželio obaviti par pretraga, ali ne kako bih saznao je li s mojom prostatom sve u redu nego

zato što sam se ponadao fotkicama koje bih mogao okačiti na fejs. Od bjesomučnog lova na uputnice

odvratila me tek pomisao kako bi uvijek (fejs)bučni ćudoredari mogli moju fotoparadu ponosa shvatiti kao

prizemni prostatluk, da ne kažem okarakterizirati kao prostatuiranje.

I dok sam ja likovao, slavio pobjedu očevog Y kromosoma koji je obavio pola posla i iz mene zauvijek

protjerao jedan od dva majčina najača aduta, X-enu ratnicu, jedan je prst, neki izdajnik očito naklonjen

ženama, krišom kliknuo na tekst „Muškarci izumiru“!

Cijeli mi je život prošao pred očima, valjda onako kako je posljednjim dinosaurima na planeti pred očima

prozujao meteor! Neki znanstvenik bez prostate, dakle znanstvenica, Jenny Graves, tvrdi mi da je

izumiranje već počelo! Da X kromosom ima tisuću zdravih gena dok moj ipsilon broji jedva sto jer su ostali

pocrkali u evoluciji! Bem ti evoluciju i onog koji ju je otkrio! Ja bio uvjeren da me evolucija čini boljim i

savršenijim, a kad ono… Ma mogao sam si i misliti, čim je evolucija ženskog roda, nema šanse da mi

donese išta dobro… I kad bi to barem bilo sve! Moje siroče, moj Yadničak nema čak ni društvo

za genestorming kako bi iznašao neko rješenje svojih problema, dok u bezprostatnim bićima, da prostite, u

susjedstvu postoje dvije X alapače koje mogu klafrati i razmjenjivati informacije do mile volje!

I ne samo da da mi momče kromosomče ima jedva šačicu  gena nego nisu baš ni genijalci! Štoviše, Jenny

Graves, dabogda joj se otvorilo prezime, kaže da su preostali geni moje Yunačine uglavnom najobičnije

smeće!

Ako to nije bio kazneni udarac u jaja, e onda ja ne znam što je ofsajd!

Ma ne dirajte mi večeras Supermena u meni, ne dirajte mi kromosom jer ja ću ga braniti! Gnjev mi nije

ukrotio ni podatak kako će za nestanak mog jadnog degenerika trebati barem pet milijuna godina. Kako mi

vrijeme leti, ne bih se čudio da ostanem bez svojeg tonića ipsilonića prije nego što Hrvatska uđe u Uniju…

A onda si mislim… Ma nema frke. Ako je znanost maltene sposobna u paradajz ubaciti gen prasca kako bi

povrće skvičalo čim sazrije, pa što ne bi naš ipsilon danas – sutra učas dupkom napunili veselim i zdravim

genima, ono, ko Beyonce zagrebačku Arenu!

A i čemu služe zoološki vrtovi današnjice? Osim za to da djeca dobiju priliku nahraniti životinje smokićima i

štapićima, uvjeravaju nas da služe i za očuvanje ugroženih vrsta! Ako mi slučajno priprijeti nestanak, lijepo

me se zatvori u zoološki vrt! Pa nećete valjda dozvoliti da izumrem? Što bi mi nedostajalo? Nastambe su

uređene bolje od mog stana, životinja ima osiguranu kompletnu zdravstvenu skrb iako ne plaća dvanaest

dopunskih osiguranja, hrana je besplatna i redovita, ne trebam rmbati od jutra do mraka da bih već sa sto

godina na plećima mogao u zasluženu mirovinu… I, najbolji dio, još bi me se i poticalo na razmnožavanje! I

to ne s bilo kim – u obzir bi, razumljivo je samo po sebi, dolazili u obzir samo savršeni geni!

Sloboda? Fućkaš slobodu u ovom paklu, slobodno me vi zatočite u raju koji sam netom opisao! Ne treba mi

divljina kako bih se razmnožavao, baš naprotiv, draži mi je mir unutar četiri zida.

A dok se ne steknu uvjeti da me mazite i pazite kao kap vode na dlanu, imam i opravdanje za neke

postupke. Kad mi sljedeći put neka žena kaže da sam najobičnije smeće (ne treba ni spominjati da sam

muško, to se podrazumijeva!) jer sam je olako prekrižio (možda čak i s dva X!), skrušeno ću slegnuti

ramenima i procvrkutati:

- A šta možemo, dušice, nisam ja ništa kriv, to su ti milijuni godina evolucije….

Donekle umiren, okrenuo sam se televiziji. Sjeverna Koreja upalilla nuklearni reaktor, Američani odmah po

nebu posijali nevidljive avione, te jedni okreću rakete prema susjedima, te odmah drugi instaliraju

proturaketne sustave, jedni pričaju da će sve sravnit sa zemljom, drugi marljivo vježbaju da se to dogodi što

prije… Ajde, velim si, nakon ove strave s kromosomima, još ima i veselih vijesti!

Tko zna koji više Kim po redu upalio nuklearni reaktor… Big deal. Pa ja kad hoću poslati poruku susjedima,

upalim Hi-Fi, metnem neki death metal i nafrljim ga do daske! Smrtonosno. Susjedi odmah uzvrate

prosvjednim narodnjačkim notama! Genocidno, totalno, svi mi geni na Y koordinati klinički umru i doista

malo nedostaje da se aktivira gen pevaljke s X kromosoma pa da završim tancajući na stolu. I tako mi

ratujemo dok se bilateralno ne susretnemo na stubištu. Srdačno se pozdravimo, kako ste, susjed, šta ima,

bit će bolje, do viđenja. I mirna Bosna!

Ameri su puno podmukliji. Poslati nevidljive lovce otprilike je isto kao kad ja dobijem svoju nevidljivu plaću.

Pa se pošaljem s nevidljivom plaćom u birtiju i sjednem k frendovima za stol… Taj užas koji probije iz

njihovih očiju čim skuže da sam s nevidljivom plaćom pozvao rundu, to se riječima opisati ne da.

Svijet strepi od uništenja? Neš ti uništenja. Planet je ionako već uništen. Samo ga se još nitko nije sjetio

baciti u smeće.

Proljeće na moje drame slijeće

Stiglo je proljeće. Istinsko proljeće. Ne ona oštra zima u janjećoj koži proljeća. Napokon ono pravo. Vidi se

to po i broju izbora. Jer jedni izbori ne čine proljeće pa ćemo imati i druge. Vjesnici proljeća bili su izbori za

EU parlament. Uvjeravali su me kako je to nešto jako, jako važno. Saslušao sam pažljivo sve argumente,

shvatio da su u pravu i rekao sebi: “Jako važno? Ma vrlo važno!”

I tako sam sačuvao svoj dobar glas, nisam ga bacio. Ali to ne znači da nisam nogom kročio na na biralište i

po rukama premetao listiće veličine cerade za Hummer. Mene je lako kupiti, i ne sramim se toga. Samo što

se ja ne prodajem jednima nego svima. Za tristotinjak kuna bez nećkanja izlazim na izbore kao član

biračkog odbora.

Iako je dan za šetnju do izbornog mjesta, nanošenje temeljne boje na lice prije odlaska na Jadran i

rasipanje glasova bio savršen, izlaznost je bila mala. Kako sam bio član biračkog odbora (službeni naziv

funkcije, ako baš inzistirate, bila je zamjenik prvog člana biračkog odbora), moja je moralna obaveza bila

dati sve od sebe da povećam izlaznost. Pa sam sa svojeg biračkog mjesta izlazio češće nego hitovi

najvećih estradamusa domaće glazbe, obitelji Huljić, a sve ne bih li zapalio mase… Mase cigareta. I

izlaznost je na mom mjestu naglo porasla, na kraju je bila takva da se sve pušilo. Bio sam zadovoljan s

tridesetak posto birača koji su u ubacili listić u glasačku kutiju i 100 posto duhanskih smotuljaka koji su iz

kutije cigareta izašli.

Članovi biračkog odbora su me oduševili, bilo je više nego zabavno. Da mogu birati, izabrao bih za sljedeće

izbore istu ekipicu. Birači su ti koji su me ovoga puta ipak malo razočarali. Nisu priredili niti najbezazleniji

incident. Ovoga mi puta nitko nije načisto propizdio jer nam biračko mjesto nije bastion hrvatske državnosti,

učionica prenamijenjena u kninsku tvrđavu urešenu nacionalnim barjakom kojim bi se najmanje dvaput

mogao opasati ekvator (uostalom, u uputama za ukrašavanje izbornog mjesta piše da MOŽE biti, ne stoji

da MORA!). Nije bilo ni onih mudonja koji se na biralištu pojave sa ženinom osobnom iskaznicom i dignu

oružani ustanak kad im objasnimo da nam pored osobnog dokumenta treba i osoba. Nije da nije bilo parova

kod kojih se odmah vidjelo tko ima ulogu glavonje kuće, a kome je dodijeljena ona slijepog kučeta, ali svi su

se ti ponosni čuvari tradicionalnih vrijednosti na izborima za EU parlament ponašali prilično dostojanstveno,

europski, i na jedan častan, diskretan način, pomagali svojim suprugama u ostvarivanju prava da glasaju

kao i oni.

Proljeće je, sumnje nema. Sve je više biciklista na ulicama, sve više pješaka na biciklističkim stazama, sve

više žicara u centru grada i špicara u centru pažnje. A i anketari, prodavači paketa, roba, usluga & slični

kradljivci vremena niknuli su po gradu kao proljetnice. Put od kavane Dubrovnik do Gradske kavane traje

kao let Zagreb – New York s uračunatim ček inom. I to samo ako ih sve do jednog otkantam kako nemam

vremena.

Puno mi je teže izaći na kraj s onima koji mi u kuću upadnu preko telefonske veze. Moja kućica, moja

slobodica, srce mi se odmah smekša čim mogu biti odjeven samo u gaće s placa i čarape s rupama. A

trebao bih i njih otkantati. Ovako mi se zbog obzira i silne dobrote dogodi sljedeći nesretan slučaj.

- Imate deset minuta za anketu?

Duboko uzdahnem jer znam da su minuta i anketna minuta jednaki otprilike kao moj pišo i dvajspet

centimetara.

- Ha imam…

Da ne kradem vaše vrijeme kao što drugi mažnjavaju moje, frajer mi postavi tucet općih pitanja na koja

školski odgovorim za pet. U petnaest minuta po mom vremenu (pet po anketarovom). A onda me naprosto

oborio sa slušalice.

- Jeste li vi ili netko iz vaše obitelji u zadnjih šest mjeseci koristili neki omekšivač za noge od ekstrakta

mliječne žlijezde bodljikavog mravojeda?

- Nismo…

- Oh – uvrijeđeno će anketar, kao da sam mu nanio nenadoknadive duševne boli – onda nažalost ne

možete sudjelovati u anketi.

I otpili me čovjek kao da sam bolesno stablo! Nažalost? Kao da sam ja želio da me se anketira! Osim toga,

nije li diskvalifikacijskom pitanju inteligentni sastavljač ankete umjesto dvoznamenkastog mogao pridijeliti

redni broj jedan?!

Živac su mi na foru ne tako davno uspjeli dići i sastavljači promotivnih ponuda. Jer su mi poslali SMS u

sljedećoj formi ( u formi, da, malo mi je teško reći da se radilo o sadržaju).

Tog i tog datuma ističe 50 posto popusta mjesečne naknade promocije Prepolovite vašu pretplatu zauvijek.

Želite li nastaviti promociju, molimo produljite ugovor najkasnije do tog i tog datuma.

Odmah sam se zgrabio za žilu kucavicu kao političar za fotelju. Pipam si bilo. Ne može isteći ponuda koja

traje zauvijek, barem dok sam ja živ, zar ne? Trčim pred ogledalo i tražim sigurne znakove smrti. Koje i

kakve sve poruke šalju operateri, ne bi me čudilo da me jednog dana obavijeste o tome kako sam blago u

gospodinu preminuo. Imam par pjega, ali ipak nisu one mrtvačke nego tek pečati sunca, hajde, možda je

poneka i poklon starosti. Oh, sreće neviđene! Nisam napustio ovaj fantastičan svijet nevjerojatnih

promotivnih ponuda! Doduše, zjenice su mi i dalje proširene, ali bit će da je zato što sam preneražen.

Da – molim vas! – istječe ponuda koja se poput pijetla kukurikurčila kako traje zauvijek! Ali što ću, izgalamio

sam se, onako, pomalo robertdenirovski, na svoj odraz u ogledalu pa pokunjen pošao produljiti vječni život

ponude. Kojoj je, eto, s vremena na vrijeme, pretplatnik prisiljen produljiti vijek trajanja. Ponos je ponos, ali

pola pretplate je pola pretplate. Tekući mi račun još pokazuje znakove života, a važnije od bildanja ponosa

je izbjeći saldo mortale.

Stiglo je proljeće, idem zaliti živce. Cementom. Da ne pucaju tako lako.

Rođendanska korota

Bliži mi se rođendan. Lupa na vrata kao pijani muž. Stiže namrgođen, ljut, diže svoja 42

kažiprsta,prijeti mojoj mladosti. Ali pojma on nema da mi ne može ništa. Svoju sam mladost

odavno prokockao, zapio, protratio, poneki njen dio darovao i u dobrotvorne svrhe. Nemam više

mladost koju bi prgavi rođendan srednjeg stasa mogao natabati. Bit će razočaran, rođendan.

Zamahnut će on, ali i promašiti poantu. A ja si jeftino nabavio umjetnu mladost, izgleda kao

prava,  pa je na plećima nosim kao ćelavac periku na glavi. Lijep sam kao pokojnik na odru,

izgledam svježe, netaknuto. Dobro mi stoji moja nova mladost, ne šalim se, ne žalim se. Svi koji

me znaju kažu da sam mlađi nego ikada priije.

Svoju kolumnu o svojem rođendanu odlučio sam odraditi i objaviti

samo ovdje, na fejkbuku, samo za sebe i par onih ljudi koji će mi,eto, za rođendan pokloniti jedan

klik i pet minuta vremena. Uostalom, zašto bi netko uopće objavljivao tuđu slavljeničku kolumnu?

Nisam javna, prije sam podijeljena ličnost, katkad i do bezličnosti. A moj je rođendan. Zašto bi

itko pametan platio kolumnu o mojem rođendanu? To je moj rođendan, samo moj. Slično je i s

poslom, naučio sam plativši iskustvom u iznosu od četrdeset punih i još par godina napojnice.

Radio sam, radio. Za različite portale. Za njih. Puniti ih tekstovima, pisati koještarije, obrađivati

fotke, sve u svemu, raditi sve što mi se kaže, bio je moj posao. Bili su tako dobri i suosjećajni da

su mi obećali i neke novce za moj rad. Kad sam uljudno, nakon puno mjeseci, pitao gdje je taj

novac, počeli su mi objašnjavati da je situacija teška, izvlačili se na mladost portala. E, moja

mladosti... Znaš kako je, portal je mlad, a mladi portali teškom mukom zarađuju. Pa nemamo. Za

tebe (čitaj: ko te jebe). Pa mi je postalo jasno da je caka u tome da ljudi pokreću stare portale. I

mogu ti onda obećati puste pare. Dok ti odradiš posao, jebi ga, portal se već pomladio. Ti moliš i

kumiš svoje pare mjesecima, mjeseci se pretvore u godine, vrijeme radi protiv tebe jer portal je

sve mlađi. I na koncu, portal nestane. Ošo u rodno mjesto. Tako to valjda ide. Brijem da sam

lagano nasjeo jer su inicijali poslodavke i urednice D.M. Pa sam, naivno pomislio – tu me cijene.

A kad ono – tamo me cijede. Ispada kako sam mjesecima kod njih kupovao praznu priču. A

nemam ih više gdje stavljati, pun mi je kurac praznih priča, ispadaju mi iz prepunog organa.

Bijesan sam, da. Nisam cijepljen protiv nepravde.

Srećom, što sam stariji, to sam i pametniji. Pa se smirim čim malo bolje razmislim. Oni su mi

velikodušno dali posao. I posao je, jelte, bio MOJ. Za koji bi kukuruzni krušac netko plaćao MOJ

posao? Plaća li netko MOJE račune? Ne. Eto, samo je trebalo pozvati logiku u pomoć i stvari

odmah postaju bistrije.

Eh, što bih dao da sam pametan kao oni... Dao bih oglas da zapošljavam sto ljudi, svakom plaća

po deset soma kuna mjesečno. Kad me nakon tri mjeseca dođu žicat lovu, začudim se, pa otkud

sad to, kao djed Mraz velim, ohoho, pa to je bio VAŠ posao. Nemam ja ništa s tim. Ja sam vam

obećao plaću od deset somića ako vi meni donesete dvadeset somića mjesečno. To je bio MOJ

posao. E onda bih vam bez problema mogao platiti deset. Ovako... Obraz i pamet očito ne idu

zajedno.

Rođendan mi je, samo što nije. Trebao bih slaviti, s veseljem i optimizmom gledati budućnost. Jer

dan poslije mog rođendana praznikje demokracije. Izbori. Svi obećavaju da će biti bolje. Ali

naučio sam čitati skrivene poruke. Kad vam kažu da će biti bolje, to zapravo znači da neće biti

dobro. A najbolje od svega je što sam ovoga puta napokon nešto i dobio od neke stranke, a ne

samo obećanja. Sjedio sam u parku, a u parku se utaborili HDZ-ovi kandidati i kandidatkinje,

aktivisti i aktivistice, volonteri i volonterke koji nisu okretali pečene volove. Ali dobio sam nešto

šarenih papirića koji danas sutra - možda već za rođendan! -  mogu poslužiti kao konfete, dvije

lizalice i slane kokice. Znajući iz iskustva da je politika otrov, dao sam najprije sinu da ih kuša.

Djeca su imuna na te otrove, nemojte odmah skakati na stražnje noge. Lizalice mu se nisu

svidjele. Protumačio sam to kao znak da ništa od slatkog života ako pobijede. Ali zato je kokice

smazao i otrčao do štanda po repete. To sam protumačio kao znak da će nam, ako pobijede, i

dalje soliti rane.

Stranke su me ščepale za ruku i u kasliću. Opet darovi! „A što je meni bitno?“, pitaju me, a usput

poklanjaju razglednicu i maramicu, „kvalitetno sredstvo za brisanje naočala“.

- Meni je bitno da ne gledam sva ta sranja - otvoreno sam rekao kasliću, - pa ću maramicu za

brisanje naočala baciti.

Razglednicu sam ipak sačuvao. Za slučaj da nekim čudom uspijem zbrisati iz ove zemlje

obećanja u neku obećanu zemlju. Pa da vas sve lijepo pozdravim.

I tako dalje. Sretan mi rođendan. Neće mi ga čestitati dužnici, a trebali bi. Što se više budala

poput mene rodi, to će njima svijet biti bolji.

Bajdgej, htio bih reći još ovo...

Ceterum censeo... Tako je nekako trebao počinjati svaki moj novi tekst. Prije svega, ili

zahtijevam, ili kako god već bilo, može i oboje, dakle, prije svega zahtijevam da mi moji

(višemjesečni, višegodišnji) dužnici (ime i prezime, firma) plate ono što su mi obećali za izvršeni

rad. Uz to bi išla poneka anegdota vezana uz neplaćene radne sate, citat, pošalica ili pak

zajedljiv komentarčić... Ovisno o tome koje bih jaje prvo toga dana kad ustanem na lijevu nogu

počešao, o notorne bih se neplatiše više ili manje očešao. No kako sam nedugo nakon male

serije fejsbuk aktivizma i borbe za pravicu odjednom dobio telefonski poziv i obećanje da će

isplata duga početi tijekom lipnja, odlučio sam (privremeno) odustati od kolumnističke katonanije.

No u vrijeme dok je još glava bila vruća, a taj se jedan poziv koji mijenja tekst mogao samo

sanjati, dobio sam packe da to tako neće ići i da mi kolumna možda neće biti objelodanjena. Da

to nije način, vrijeđati nekog. Vrijeđati?  Govoriti istinu. Istina ne vrijeđa, ona udara. Pa to malo

boli, slažem se. Nije način? Možda nije način (a možda je to i jedini način?), ali obećati čovjeku

adekvatnu naknadu za njegov rad pa se izvlačiti puste mjesece, godine čak, oprostite na izrazu,

je zločin.

Bilo bi bolje, kažu, da pišem o seksu. A kud baš o seksu... Majstori zanata – mislim na pisce, ne

na igrač(ic)e popularne igre s figuricama veneris u kojoj nema poraženih, samo pomaženih –

ponavljali su mi sve dok nisam naučio lekciju. A to je da pišem o onome o čemu znam.

A moje se znanje o seksu svodi na alanfordovsko hopa-cupa, nas dva skupa. Dakle, hopa-

cupajte kako god želite, gdje god želite, s kim god želite, hopa-cupajte tako da oboje uživate u

tome. Toliko o seksu od mene. Za vaše se seksualne maštarije slobodno obratite mom prijatelju

Alanu Frojdu, službeniku Ministarstva za istraživanje rupa i gubljenje sjemena.

A opet, popovi s oltara popuju i u malom prstu imaju sve o spolnim odnosima i braku, kao da se

povazdan samo ševe kao zečevi, a u bračne luke uplovljavaju i isplovljavaju kao brodovi u

Singapur. Anonimni komentatori po forumima znaju pak sve o svemu. Svatko tko kroči u birc misli

da zna, a svaki birtijaš koji nakon jedanaest piva ostane na nogama zna da zna složiti nogometnu

repku bolje od Štimca (ajde, možda ovo posljednje baš i nije najbolji primjer...)

Ma ne moraš znat, važno je znat srat.

Nije iscurilo ni mjesec dana od proslave mog 42. rođendana. Vrijeme leti kao kućni ljubimci iz

stanova pred godišnje odmore. Rekapitulirao sam životne tokove. Ispred mene je smrt,

nepremostiva prepreka. Što da se radi? Ako je ispred tebe zid, a ti se okreni! Pa sam se okrenuo

životu.

Utrostručio sam pohode na koncerte. Na one male i najmanje. Velike me glazbene zvijeri ne

zanimaju. Požderu ti gomilu para, a uglavnom ispljunu šprancu. Jebeš ti i specijalne kerefekte,

pedeset tona opreme u desecima kamiona, pozornice koje su veći pothvat od Pelješkog mosta.

Duša traži ono što njezina dva ogledalca vlaži. U četvrtak sam se tako našao na koncertu

Čudnoređa (http://www.myspace.com/cudnoredje/music/songs ) u Booksi. Čovjek s gitarom,

darom za stih i lagano povišenom temperaturom. Došao je svirati. Pjesme o seviseru aparata za

kavu, o djeliteljima letaka, o ljudima, čudima i ćudima. 'Hvala od srca', savršena, duhovita, životna

pjesma sklepana od obavijesti na oglasnim pločama po zagrebačkim stambenim zgradama.

Koncert pred petnaest ljudi. To je doživljaj koji se pamti. Čudnoređe, hvala. Od srca.

Osim što su mi koncerti promućkali životne sokove, potaknuli su me i da mućnem glavicom.

Došao sam do zaključka da sviranje kupcu ulaznice u pravilu nije rad. Zašto? Bend izađe na

pozornicu, „odradi“ svoje i pokupi se u bekstejđ. Bend je izvođač radova. Mi, publika, naručitelji,

platili smo ih kupnjom ulaznica. I onda mi, oduševljeni svirkom, počnemo urlikati da hoćemo još.

Bend istrči na pozornicu i opali bis, dva, tri. Daj si zamislite sljedeću situaciju. Maleru Gustavu

platio sam da mi oliči kuću za sumu novaca. Maler Gustav uzima stvar u svoje majstorske ruke i

natracka mi zidove bojom po mom ćeifu, dakle po mjeri farbenblinda. Maler Gustav baca se na

posao, radi punom parom. Javlja da je gotov. Dolazim za pet minuta, sjedio sam tri dana u kafiću

pored kuće, maler Gustav lagano posprema četke i drugi alat, hoće čovjek u birtiju na pivo,

zaslužio je. Ali ne, ja sam oduševljen radom malera Gustava i drečim se da hoću još, slinim i

dašćem da hoću još i da mi ofarba zidove u vikendici na obroncima Medvednice. I maler Gustav,

ni pet ni šest, sjeda u svoj kombi registriran zadnji put još dok je SFRJ bila živa te piči farbat moju

viksu. Halo?!

Daj, brate Denis, piši o čemu znaš, okani se fulozofije.

Znam da zahvaljujući emisijama na zahtjev Nedjeljom u dva gledam petkom u pola noći. Pa sam

aktualan kao Baščanska ploča. Kao što znate, prije tjedan je dana gostovala Mima Simić,

spisateljica, glazbenica i filmska kritičarka. Znam u kakvoj vukojebini živimo, ali svejedno sam

ostao frapiran reakcijama pučanstva na portalu jedne „velike“ dnevne tiskovine (razlika između

velikih dnevnih tiskovina na kiosku i moje male dnevne tiskovine koja izlazi da bi završila u wc

školjci, meni je sve manja). Mislim da je dovoljno spomenuti da je umjesto dobrog dijela misli vrlih

komentatora stajalo „deleted by admin“. Pored niza drugih gadosti, dobar se dio onih koji ljube

bližnjega svoga obrušio na Mimino spominjanje Isusa. Da odakle njoj pravo uzeti si za pravo da

govori o tome što bi Isus učinio ili ne bi učinio? Otkud ona, i kud baš ona, to zna? Blasfemija!

Dajem si za pravo da kažem: „Isus ti mater i dobrog dijela ovog, ne naroda nego nakota...“

Mima nema pravo znati, ali zato pater Ivan Mandurić ima pravo znati da „Isus voli pedere“ čak i

više nego što ih voli on, pater, ali da on, Isus, baš kao i pajdo mu pater, „nije za to da se pederi

međusobno žene“.

Pa pas mu pater, normalno, što se ja čudu čudim kad su i čuda moguća, a ovo nije ama baš

nikakvo čudo, on i Isus vjerojatno su sjedili u istoj klupi kad se pisala školska zadaća na temu

„Sveti Peder“. Ovaj je čak i prepisivao od patera. Učiteljica je Isuseka nekoliko puta opomenula,

čak jednom i opalila šibom po prstima. Ali ovaj je nije poslušao, nego je nastavio grozničavo

škicati u paterovu bilježnicu. Pa pater zna. Jer su to u stvari paterove riječi koje je bogec prepisao

od njega.

A tek stanovita nazovikolumnistica koja je oprala Mimu Simić jer se, o kakvog li grijeha, pojavila

na nacionalnoj televiziji „nepočešljana i nenašminkana“. I strašno je muči što Mima izgleda kao

muškarac (bajdvej, meni Mima Simić ne izgleda kao muškarac, a sve da i izgleda, who cares?). A

ona voli vidjeti žene koje drže do sebe i znaju što žele od života (Mima S., jelte, vjerojatno zato

što ima razbarušen look ne drži i ne zna), riječju, JAKE žene (jake su prema kolumnistici valjda

samo one koje mogu nositi desetak kilograma make upa na sebi). Nisam trebao potrošiti niti

ovoliko riječi na ovo, ali hajde, moje su riječi jeftine, nije bed. Izračunao sam nedavno, kartica

moga teksta vrijedi oko tri kune, plus minus koja lipa.

Sažalite se nad onima kojima je bitnije kako izgleda onaj koji govori nego ono što govori, nad

onima koji sadržaju uma pretpostavljaju sadržaj toaletne torbice...

Nisu to niti Isusove riječi, a niti su paterove. Moje su.

Objavljujem kolumnu, bjelodano je, i odjavljujem se. Do nekog sljedećeg puta madre članka,

ostajte mi zdravog razuma.

Denis Giljević