O «Razgovaranju» Antuna Senjanina – povijesni i teološki aspekt

Pred vama se nalazi esejski rad o književnom djelu „Razgovaranje” .

«Razgovaranje» je polemičko protestantsko književno djelo iz 16. stoljeća. Pisano na

hrvatskom jeziku i to istarskim čakavskim govorom. Iza imena Antun Senjanin, kako se

potpisao autor ovog djela, vjerojatno se krije neki od znamenitih hrvatskih reformatora.

Ovaj esejski rad sastoji se od tri glavna dijela. Prvi dio ovog rada bavi se upravo pitanjem

pravog autora «Razgovaranje». U drugom dijelu donosimo pregled samog sadržaja ovog

djela i govorimo o njegovom teološkom značaju, a u trećem slijedi pregled povijesnih

prilika u Istri u doba reformacije, na kraju dolazi zaključak rada.

***

Ovo djelo tiskano godine 1555. u originalu nosi naslov:

«Razgovaranje meju papistu i jednim luteran

Stumačeno po Antone Senjanine.

Štampan u Padove, miseca setembra

po Gracioze Perkačine,

Godišće M. D. LV (1555.)»

Ovo je prvo djelo na hrvatskome jeziku tiskano latinicom, i to u doba reformacije. Svoj

tisak je doživjelo iste godine kad i Trubarov: «Abecedarium. Cathechismus, Ta evangeli

svetiga Matevža i Ena molitev tih keršečenikov.» U to vrijeme u Rimu papa je bio Pavao

IV, punog imena Gian Pietro Caraffa (1555-1559), kojemu su nepotizam i inkvizicija kao

sredstvo rješavanja problema bili itekako bliski.1

Pisac «Razgovaranja» potpisuje se imenom Anton Senjanin. Premda se na samom

početku stručnog bavljenja ovim spisom Antona Senjanina se smatralo pravim autorom2,

1 Anton Senjanin Razgovaranje: pretisak djela «Razgovaranje meju Papistu i jednim Luteran(om) (Pretisak priredili i pogovore napisali Alojz Jembrih, Stanko Jambrek, Bogoslovni institut i Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2005.), 53.2 Beatrix Schmidt Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa « Razgovaranje meju papistu i jednim luteran» (Istra, 14, br. 1., Pula, !976.)

većina povjesničara slaže se s tim da osoba tog imena nije nikada postojala, ali ne mogu

se složiti tko se zapravo sakrio iza tog imena. Tako su pastor Theodor Elze3, Matija

Valjavec i Franjo Bučar držali da je pisac «Razgovaranje» zapravo Petar Pavao

Vergerije, jer je on običavao rabiti različite pseudonime. Osim što je koristio različite

pseudonime, Petar Pavao Vergerije u svojim je polemičkim spisima koristio i različita

imena i mjesta tiskara.4

Ivan Šercer smatrao je da bi «Razgovaranje» moglo biti parafraza ili prijevod s nekog

drugog jezika. Argument za takvu pretpostavku jest taj da je u to vrijeme takvih spisa bilo

i na latinskom i talijanskom jeziku. Tako je Ivan Šercer zabilježio: «O Antonu Senjaninu

nije nam ništa poznato, ali za njegovo razgovaranje se može ustvrditi, da je parafraza ili

prijevod; to nam kazuje već riječ «stumačeno», a ja bih rekao, da je prije prijevod negoli

parafraza, i to, kao što nam pokazuju neke stilističke osobine, prijevod s latinskog

jezika.» Šercer je zapravo smatrao da je «Razgovaranje» prijevod zbornika polemičkih

spisa iz 16. stoljeća pod nazivom «Pa quillorum tomi duo», koji su tiskani u Baselu 1544.

godine.5

Branko Vodnik pak je smatrao da je «Razgovaranje» mogao napisati Antun Dalmatin

koji je zacijelo bio iz Senja. Međutim, čini se kako je i mišljenje Mije Mirkovića kako je

Anton Senjanin jedan od pseudonima koji je koristio Matija Vlačić Ilirik vrlo

utemeljeno.6 Po mišljenju Mije Mirkovića «Razgovaranje» je nastalo u vremenu kad je

Matija Vlačić boravio u Magdeburgu i vodio odlučnu borbu protiv interima, cara i pape.

To je razlog očitih paralela u mislima i idejama između ovog i drugih djela iz tog

vremena. Krešimir Georgijević smatra kako to nije običan propagandistički spis, već

samostalna polemička rasprava, nastala u duhu i stilu Vlačićevih magdeburških

polemičkih spisa. Uočljiva je ista tematika, motivi, ideje, problemi i pitanja, i to ne samo

u vezi učenja, već i obreda, oko kojih su tada iz Magdeburga također vodili borbu. U tom

3 Dr. T. Elze je u Veneciji proučavao hrvatsku literaturu iz doba reformacije, i među prvima otkrio tamošnji primjerak «Razgovaranja». Nakon toga, na svoje otkriće je skrenuo pažnju Šimi Ljubiću, koji ga spominje u drugom svesku svoga djela »Ogledala književne povijesti jugoslavenske». Također, Šime Ljubić je izvršio prijepis «Razgovaranja», a Matija Valjavec ga objavio u «Starinama».4 Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća (Matica hrvatska, Zaprešić,1999.), 232.5 Ibid. 234.6 Mirković je opširno iznio dokaze o Matiji Vlačiću Iliriku kao autoru Razgovaranja u monografiji M. V. Ilirik II, na stranama 212-230.

djelu izložene su iste Vlačićeve misli i stavovi, pa čak i fraze i grdnje, koje on navodi i u

drugim svojim djelima tiskanim u Magdeburgu.7

Beatrix Schmidt također smatra da u prilog Vlačićevog autorstva postoji nekoliko

snažnih argumenata koji proizlaze iz okolnosti nastajanja, samog sadržaja spisa, iz stila,

jezika i, ponešto iz pravopisa. Znamo da su Vergerije i Vlačić bili dugo vremena u vezi

kroz prepisku i barem jedan susret. Stoga se, kao borbenom branitelju protestantizma,

Vergerije mogao obratiti Vlačiću da napiše ovaj polemički spis. Nadalje, u

«Razgovaranju» se nalazi znatan broj Lutherovih misli, uz dosta tipičnih

«flacijanističkih» misli. Ovdje nema ni traga pomirljivim idejama koje je zastupao

Melanchton. Već iz manjeg broja primjera vidi se kao je «Razgovaranje» djelo vještog

polemičara stalno svjesnog publike kojoj se obraća. Autor se ograničio na kratke ali oštre

primjedbe protiv pape ili crkve, no onda se odmah vraća na svoja teološka razmatranja. U

pogledu jezika, tekst je pisan čakavsko-ikavskim govorom, što upućuje na autora iz

istarskih krajeva. Također, s obzirom na rječnik koji koristi, možemo svakako zaključiti

da je autor porijeklom iz zapadno-sjevernih krajeva Hrvatske, a uz to koristi i niz

specifičnih labinskih izraza.8

Postoje samo dva poznata primjerka «Razgovaranja».9 Jedan se nalazi u Venecijanskoj

knjižnici Biblioteca Marciana, a drugi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Venecijanski primjerak razgovaranja jest spis koji sadrži dvadeset listova ili četrdeset

strana malog formata. Mijo Mirković smatra da je taj primjerak tiskan 1555. godine.

Knjižica je tiskana na četiri jezika: hrvatskom, slovenskom, talijanskom i latinskom.

Hrvatski tekst koji se nalazi na dvadeset i dvije stranice temeljan je i dominira po

sadržaju. Slovenski dio knjižice pod naslovom «Edna molitev keršćenikov» nalazi se na

pet stranica, a talijanski na devet stranica. Latinski dio nalazi se na samo jednoj stranici, i

to u vidu citata iz Prve Petrove poslanice. Talijanski dio teksta, koji kao i slovenski čini

samo molitva, potpisan je imenom Vergerijus, a slovenski kao Vergerije. Za razliku od

venecijanskog, zagrebački primjerak «Razgovaranja» ima dvadeset i četiri stranice. Na

prvoj stranici nalazi se naslovnica, a sadržaj knjižice nalazi se od druge do dvadeset i

druge stranice. Na dvadeset i trećoj stranici nalazi se znak tiskare Morhart-Gruppenbach

7 Ibid. 234.8 Beatrix Schmidt Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa « Razgovaranje meju papistu i jednim luteran»9 Ovaj podatak navodi Franjo Bučar u svojoj Bibliografiji hrvatske protestantske književnosti.

iz Tübingena, a na posljednjoj je stranici citat iz treće glave Prve Petrove poslanice.

Razgovaranje je pisano istarskim čakavskim narječjem, a oduševljava svojom

neposrednošću, živahnošću, duhovitošću i slikovitošću.10

***

«Razgovaranje» je prvo tiskano polemičko protestantsko djelo tiskano na hrvatskom

jeziku. Ono jasno i sažeto iskazuje dogmatske i praktične razlike između katolika i

protestanata u doba reformacije. Teološka polemička djela iz šesnaestoga stoljeća pisana

su jednostavno, argumentirano i snažno, te zahtijevaju da se čitatelj odluči za jednu od

strana u raspravi. To su djela koja pobijaju učenja suprotne strane i uvjeravaju čitatelja u

istinitost autorovih stajališta. Također su služila za određivanje granica, te onih koji su

«unutar i izvan» tih granica.11

«Razgovaranje» je kako u književnom tako i u teološkom pogledu izuzetno djelo. Pisac u

njemu iznosi temeljna i teška teološka pitanja te na njih daje odgovore koji su utemeljeni

na Svetom pismu. U formi pitanja i odgovora, u njemu su iznesena sva temeljna načela

luteranskog učenja vezana za zastranjenje Rimske crkve. Već na samom početku

primjetne su velike razlike i nepomirljive krajnosti: s jedne strane nalazi se papista, koji

je na antikristovoj strani, a s druge strane je kršćanin, koji je na Božjoj strani. Autor ovog

djela snažno naglašava ove suprotnosti te nema pomirbe između Rimske crkve, koju

zastupa učenje djelovanje pape i biskupa, i Kristove crkve, zastupljene učenjem i

djelovanjem Isusa Krista. Tako sljedbenike pape autor naziva papistima, a sljedbenike

Isusa Krista naziva kršćanima. Ta podjela mnogo je više na duhovnoj nego na crkvenoj

razini. Autor papistom smatra svaku osobu koja nastoji vlastitim djelima postići spasenje

i podržava učenje Rimske crkve s papom na čelu. On posebice kritizira pučku pobožnost

koja se očituje u štovanju svetaca, hodočašćima i raznim praznovjerjima. S druge strane,

kršćaninom naziva svaku osobu koja prihvaća učenje Svetog pisma, kao jedinog

mjerodavnog autoriteta za vjerovanje i život. Kršćanin vjeruje da je spašen milošću

Božjom po vjeri u Isusa Krista, te odbacuje sva učenja i tradicije koje ne izviru

10 Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća (Matica hrvatska, Zaprešić,1999.) 234, 235.11 Anton Senjanin Razgovaranje: pretisak djela «Razgovaranje meju Papistu i jednim Luteran(om), 59.

neposredno iz Svetog pisma. Opredjeljenje svakog čovjeka događa se prvenstveno na

duhovnoj, a ne na organizacijskoj razini. Iz toga proizlazi da su i neki pripadnici Rimske

crkve, svećenici, pa čak i biskupi, zapravo kršćani jer su svoje vjerovanje i djelovanje

utemeljili u i uskladili sa Svetim pismom. Takvi su primjerice bili braća Ivan Krstitelj i

Petar Pavao Vergerije.12

Razgovaranje je koncipirano tako da papist postavlja luteranu četrdeset najvažnijih

teoloških pitanja, a on mu na ta pitanja daje odgovore. Uočljivo je da autor spisa dobro

poznaje temeljna rimokatolička i evangelička učenja, povijest Crkve i povrh svega Sveto

pismo, koje mu služi kao jedino mjerilo istinitosti učenja. Pitanja papiste u potpunosti

odražavaju ondašnje rimokatoličke stavove. Kršćanin na ta pitanja odgovara kratkim,

sažetim i na svetom pismu utemeljenim odgovorima u kojima razlaže suštinu

reformacijskog učenja. Razgovaranje je podijeljeno na četiri glavne teme: evanđelje –

Riječ Božja, spasenje po vjeri, sakramenti i pučka religioznost kao što su molitve za

mrtve, klanjanje križu na hodočašću i štovanje Marije.13

Reformacija je isticala Sveto pismo kao Božju riječ i jedini izvor vjerskih istina, te najviši

autoritet po kojemu se čovjek treba ravnati ako želi ugoditi Bogu. Stoga, dok papist u

svojim pitanjima ističe autoritet crkvenog učiteljstva, a posebice pape kao poglavara

Crkve i namjesnika Kristovog, kršćanin pobija vjerodostojnost onoga što ovaj tvrdi

pozivajući se na Sveto pismo kao jedini autoritet vjere i življenja, te ukazuje na Krista

kao jedinu Glavu svoje Crkve. Također, kršćanin ističe da spasenje ne dolazi od dobrih

djela, već od Kristovog djela na križu, po osobnoj vjeri u njega. Spasenje se ne može

zaslužiti, već je Božji milosni dar. Bog ne prihvaća nedovršena djela, no Isus Krist je

dovršio otkupiteljsko djelo na Golgotskom križu i dovoljno je posjedovati Njegovo

svjetlo i vjeru, dovoljno je prihvatiti ga takvom vjerom pa da čovjek bude opravdan bez

vlastitih djela. Dobra djela, koja su zapovjeđena od Boga i učinjena u vjeri, služe na čast.

S druge strane, djela osmišljena od ljudi, učinjena bez vjere, te protivna Božjim

zapovijedima, za pokudu su i ne koriste spasenju.14

Dok papist smatra kako je crkva po autoritetu koji joj je dan odredila sedam sakramenata,

kršćanin mu jezgrovito odgovara da je Gospodin Isus Krist zapovjedio obdržavanje samo

12 Ibid. 59, 60.13 Ibid. 60, 61.14 Ibid. 61.

dva sakramenta, a to su krštenje i Gospodnja večera. Služeći se Svetim pismom kršćanin

obrazlaže reformatorsko viđenje krštenja i Gospodnje večere, te biblijsku neutemeljenost

ostalih sakramenata.15

Nadalje, gotovo četvrtina razgovora između papiste i kršćanina odnosi se na sveprisutnu

pučku religioznost. Radi se o nauku o čistilištu, o opraštanju grijeha i indulgencijama

(oproštajnicama), molitvi za mrtve, klanjanju križu, hodočašćima i štovanju Marije, a

kršćanin ta pitanja prosuđuje u odnosu na evanđelje. Tijekom razgovora, i papista i

kršćanin, nastoje dati objašnjenje ondašnjih društvenih i svekolikih zbivanja, a osobito

mnogobrojnih nevolja i problema. Papista smatra da uzrok nevolja i problema dolazi od

Martina Luthera i njegovih suistomišljenika koji su se pobunili protiv pape i Rimske

crkve te ne slijede vjeru otaca. Također, on tvrdi da je pomutnja i nevolja svuda gdje su

luterani, a tamo gdje je Rimska crkva vazda se živjelo u miru i veselju. Kršćanin mu na to

odgovara da nevolje i problemi pogađaju narod stoga jer ljudi zajedno s ondašnjim

svećenicima, biskupima i papom na čelu ne žive onako kako je Gospodin Isus Krist u

Svetom pismu zapovjedio i pokazao.16

***

U svezi s ranije spomenutim, smatramo potrebnim opisati i povijesne prilike u Istri

u vrijeme nastanka «Razgovaranja». Stoga ćemo posvetiti nekoliko redaka i društvenim

okolnostima i svekolikim zbivanjima, za koja papist i kršćanin nastoje dati objašnjenje.

Prema katoličkom autoru Paschiniju, protestantizam se toliko raširio u Istri da je neki

Ambrozije iz Milana 24. 6. 1549. svjedočio pred Venecijanskom inkvizicijom da su u

Puli i Vodnjanu skoro svi stanovnici luterani, te da tamo i dječaci, pastiri i kopači govore

i diskutiraju o stvarima vjere. Glavni inicijator tog evanđeoskog probuđenja u Istri bio je

koparski biskup Petar Pavao Vergerije.17

Petar Pavao Vergerije rodio se u Kopru, temeljno obrazovanje stekao je u Veneciji, a

1518. godine doktorirao je u Padovi i obnašao dužnosti profesora krivičnog prava i suca

na području Mletačke Republike. Nakon suprugine smrti Vergerije je otišao u Rim i 15 Ibid. 61, 62.16 Ibid. 62.17 Stanko Jambrek Acta Histriae VIII - «Petar Pavao Vergerije ml. i Rasgovarange megiu Papistu i gednim Luteran» (Znanstveno-raziskovalno središće Republike Slovenije, Kopar, 1999.), 3.

zaredio se za svećenika. Vrlo brzo stekao je povjerenje Vatikana, te je bio slan u

Njemačku da raspravlja i bori se protiv reformacije. Bio je i u Wittenbergu u posebnoj

misiji da privoli Luthera da dođe na crkveni sabor u Mantovu. Kao nagradu za uspjehe u

Njemačkoj Vergerije je od pape Pavla III dobio naslov biskupa od Modruša, a malo

kasnije iste godine bio je imenovan koparskim biskupom. Godine 1536. Vergerije se iz

Rima preselio u Kopar, potpuno se posvetio svećeničkoj službi, a pravo zamijenio

Biblijom. Uskoro je bio osumnjičen da je sklon protestantizmu.18

Godine 1545. Vergerije otvoreno prihvaća reformacijsko učenje. Uskoro je za

reformaciju pridobio i tršćanskog biskupa Franju II Jozefića ( koji je od 1541-1546 bio

biskup senjski) i svojeg brata Ivana Krstitelja Vergerija biskupa pulskog. Oni su

zajednički djelovali i u Istri propovijedali evanđelje. Petar Pavao Vergerije istaknuo se

kao snažan propovjednik evanđelja, čije propovijedi su rado slušali ljudi svih staleža.

Vergerije je propovijedao čistoću evanđeoskog življenja i time se zamjerio nekim

fratrima koje je korio zbog nemoralnog života. Oni su ga optužili pred mletačkom

inkvizicijom za protestantizam, te mu je inkvizicija oduzela biskupsku službu i prognala

ga iz Kopra. Protiv njega, njegova brata biskupa Ivana Krstitelja Vergerija i brojnih

intelektualaca iz Kopra i Pule inkvizicija je 1546. godine pokrenula sudski postupak.

Unatoč izgonu iz Kopra, Vergerije je i dalje brinuo za Istru i njezine stanovnike – Hrvate,

Slovence i Talijane, a Istrani su poštovali njegovo djelo propovijedanja evanđelja i muke

koje je zbog toga podnio. Sam Vergerije je, referirajući se na Sveto pismo, pisao kako

više voli biti siromah u kući Božjoj, nego bogat u domovima bezbožnika.19

Matija Vlačić opisao je stvarnost naviještanja Evanđelja u Istri i djelovanje inkvizicije u

posveti svojeg djela «O riječi i sadržaju vjere» iz 1555. godine, a koja je posvećena Petru

Pavlu Vergeriju. U toj posveti stoji: «Poštovani oče u Kristu, prvo zahvaljujem

Gospodinu Bogu našemu, zatim Gospodinu našemu Isusu Kristu, a zatim čestitam tebi i

mojoj domovini, i na kraju izražavam svoju radost, što sam razumio, da si se ti konačno i

posve odijelio od Antikrista i prešao Kristu, da si ne samo njemu (Antikristu) navijestio

rat, nego da se protiv njega čvrsto i boriš. Nadam se naime, da će to biti na slavu Boga i

od koristi za spas mnogih, i to ne samo u našoj Istri, gdje ste ti i tvoj brat poštovani g.

Ivan Krstitelj Vergerij, biskup Pule, odličan i pošten muž i mučenik Krista (koga su

18 Ibid. 2.19 Ibid. 2.

rimski nevaljalci utukli otrovom) usadili Kristovo evanđelje. Potvrdili su to tamošnji

ljudi, koji su dobro razumjeli, kako si ti postojanim držanjem, izgnanstvom i drugim

bezbrojnim nevoljama zapečatio istinu Kristovu.» Na kraju Vlačićeve posvete još stoji:

«Ovo ti, poštovani oče, pišem, kako s razloga da nešto odgovorim na tvoja najljubaznija

pisma, koja si mi upućivao, tako i da bih posvjedočio o svojoj naklonosti prema tebi, a u

isto vrijeme, da bih požalio nevolje, koje su zadesile našu domovinu. Kad sam nedavno

ponovno pročitao tvoju knjižicu, u kojoj opisuješ najokrutnije progone, pošto si ti

napustio Kopar, tamo i svojoj Istri, koje podstiču i vrše razni Grizoni i Bušdrage i onaj

odvratni papin legat Del Casa (tako «Del»), sluge Antikrista, gdje su najispravniji ljudi i

dobri stranci mučeni za volju smiješnog i svima očitog sujevjerja. Osobito me žestoko

boli, ali i čudim se tome, a sa mnom i mnogi ovdje u Njemačkoj, da su slavni dužd i

mudar Senat Venecije dali toliko slobode takvim razbojničkim huljama, da bjesne protiv

vjernih podanika.»20

Na temeljima evangeličke vjere, koje su u Istri postavili braća Vergerije i drugi, brojni

propovjednici su dalje gradili i naviještali evanđelje. Inkvizicija je desetljećima uporno

progonila evangelike, no tek je u 18. stoljeću u Istri uspjela iskorijeniti reformacijsko

učenje. Iz parnica što ih je mletačka inkvizicija vodila protiv reformatora u Istri

saznajemo kao je reformacija dotakla svako istarsko mjesto. Iz popisa procesa koji su

vođeni protiv «heretika» u Istri, uglavnom protestanata, vidljivo je koliko je Lutherov

nauk naišao na podršku i koliko se ukorijenio kod pučanstva, i to od njegovih najviših

plemičkih staleža pa do sitnih zanatlija i svećenstva. Među spisima inkvizicijskih procesa

koje je pronašao Tomaso Luciani u venecijanskom Državnom arhivu, nalaze se podaci o

ukupno 161 procesu. Najstariji proces je iz 1542. godine, a posljednji iz 1775. Najveći

broj procesa, njih preko 50, povezano je s obitelji Vergerije.21

***

Nije moguće dokazati tko je pravi pisac «Razgovaranja», no postoje mnoge činjenice

koje ukazuju na to da bi autor mogao biti Petar Pavao Vergerije mlađi. U svakom slučaju,

20 Ibid. 3.21 Ibid. 2, 3.

kakav je čovjek bio pisac «Razgovaranja», sve ukazuje na to da je baš takav bio

Vergerije.

Pisac «Razgovaranja» dobro je poznavao Istru, njezine stanovnike, kulturu i običaje.

Može se zaključiti da je to osoba koja je duže vrijeme u Istri propovijedala evanđelje te

nailazila na otpor lokalnih svećenika i laika. Također, pisac dobro poznaje rimokatoličku

i luteransku teologiju, a ugradio je u «Razgovaranje» i neke elemente autentično istarskih

argumenata protiv luterana.22

Nadalje, «Razgovaranje» je snažno prožeto idejom koja je za Vergerija bila važna kod

propovijedanja evanđelja. Petar Vrankić je istaknuo ovu osnovnu Vergerijevu misao:

«Veliki i učeni ljudi pišu doista umne knjige koje su dostupne samo malom broju učenih

ljudi, dok golema većina neukih i jednostavnih ostaje i dalje u tami praznovjerja,

bezboštva, okovana lancima, daleko od prave slobode i opravdanja po vjeri. Njegov

zadatak i poslanje postaje prosvjećivati najmanje, neuke, jer su većina.»23

Razgovaranje je pisano za neuke i jednostavne ljude bez iscrpne i teološki potkrijepljene

argumentacije. U njemu su na jednostavan, živahan i ironičan način opisane svakodnevne

životne situacije u kojima se nalazi prosječan čovjek. Kod pitanja na koja je moguće

dublje teološki odgovoriti, pisac daje vrlo jednostavne i pomalo krute odgovore, te se

stvara dojam da ga je pisac prije pravnik nego teolog. Također, može se zaključiti da je

«Razgovaranje» nastalo za potrebe evangelizacije, odnosno kao predevangelizacijsko

djelo.

Njegova teologija nalazi se u službi naviještanja evanđelja i zato nije odviše duboka i

istančana. Rječnik je pučki, jednostavan, često i vulgaran, te ima mnogo elemenata

lokalnog mentaliteta. «Razgovaranje» postavlja pitanja, potiče na razmišljanje, daje samo

načelne odgovore te ukazuje da se pravi odgovori mogu naći samo u Svetom pismu.

Po ljubavi prema Svetom pismu i Istranima kojom ovo djelo odiše, može se lako

pretpostaviti da je pisac Vergerije. To se ne može sa sigurnošću tvrditi, pa pisac

«Razgovaranja» i dalje ostaje Antun Senjanin. Naime, još uvijek ostaje prostor i za

mogućnost da se Vergerije mogao obratiti Vlačiću da napiše polemički spis za hrvatske

pristalice reformacije u Istri i u progonstvu.24 No neosporno je da se u ovom polemičkom

22 Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća 239.23 Ibid. 240.24 Beatrix Schmidt Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa « Razgovaranje meju papistu i jednim luteran»

djelu otkriva osoba koja je prihvatila reformaciju, osobno doživjela evanđeosku slobodu,

milost i ljubav, a tada i javno propovijedala evanđelje. Vergerije je bio takav čovjek.

Zato, ako i nemamo čvrste dokaze da je Vergerije napisao «Razgovaranje», nije pogrešno

kazati da je napisano tako kao da ga je pisao Vergerije.25

25 Stanko Jambrek Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća 241, 242.

Bibliografija:

Jambrek Stanko Acta Histriae VIII - «Petar Pavao Vergerije ml. i Rasgovarange megiu

Papistu i gednim Luteran» Kopar: Znanstveno-raziskovalno središće

Republike Slovenije, 1999

Jambrek Stanko Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII stoljeća Zaprešić: Matica

Hrvatska, 1999.

Senjanin Anton Razgovaranje: pretisak djela «Razgovaranje meju Papistu i jednim

Luteran(om) (Pretisak priredili i pogovore napisali Alojz Jembrih, Stanko

Jambrek), Zagreb: Bogoslovni institut i Nacionalna i sveučilišna

knjižnica, 2005.

Schmidt Beatrix Polemika oko autorstva Vlačićevog spisa «Razgovaranje meju papistu i

Jednim luteran» Pula: Istra, 14, br. 1., 1976.