O muslimanskim formacijama tuzlanskog kraja tokom drugog svjetskog rata

(iri izvod iz izlagnja u razgovoru o knjizi Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u drugom svjetskom ratu, autora Adnana Jahia, koji je odran u Tuzli 8. juna 1996. godine)

...Ova materija, iako je bivala spomenuta uzgredno u sklopu drugih istraivanja, najee je tretirana negativno, ne ulazei u dublje razjanjavanje. Najee, slijedei ve utvrene ablone, po kojima se jedino partizanskom pokretu davala pozitivna ocjena, a sve drugo je svrstavano na drugu stranu s negativnom konotacijom. A upravo, Bosna i Hercegovina je sa svojom multietnikom i multikonfesionalnom strukturom stanovnitva, bila onaj prostor u kome su se bili upleli mnogi strani interesi, to nas, naune istraivae, obavezuje da svaki drutveni fenomen u Bosni i Hercegovini istraujemo sa mnogo vie minucioznosti, nego to je to potrebno u drugim jednonacionalnim sredinama. U Bosni se istraivanjem i nekih drutveno perifernih pitanja, sa dobro postavljenom metodologijom, moe doi do znaajnih saznanja i o onim centralnim drutvenim pitanjima. Ili da se istraivanjem pojedinih fragmenata, pomogne napraviti mozaik pomou koga e se bolje razumjeti cjelina drutvenih dogaanja u odreenom vremenu, ili bolje objasniti prethodno ili kasnije razdoblje ivota jedne narodne ili vjerske zajednice. Jedno od tih pitanja koje tome treba da doprinese jeste i istraivanje fenomena muslimankih formacija u Bosni i Hercegovini u vrijeme drugog svjetskog rata.

Za bolje razumijevanje fenomena muslimanskih formacija u Bosni i Hercegovini treba imati u vidu slijedee:

Prvo: osporavanje bonjakog nacionalnog identiteta bosanskim i sandakim muslimanima;

Drugo: osporavanje politikog i dravno-pravnog identiteta Bosne i Hercegovine s kojima je ona ula u povijest;

Tree: nacionaliziranje bonjakog naroda u Srbe i Hrvate, razliitim metodama pritisaka - uskraivanjem politikih, ekonomskih i socijalnih prava;

etvrto: pokuaji teritorijalno-administrativnog fragmentiranja Bosne i Hercegovine njenom podjelom na banovine i nacionalno ista podruja s namjerom njihovog nacionaliziranja i separisanja od Bosne i Hercegovine;

Peto: fiziko unitavanje Bonjaka kao autohtonog naroda koji batini kulturnu i politiku historiju Bosne, iji je bioloki opstanak sudbinski vezan za opstanak Bosne i Hercegovine kao posebnog politikog i dravno-pravnog entiteta;

esto: politiko fragmentiranje bonjakog naroda na razliite politike opcije, to ne mora da znai nita loe, pod uslovom da se ne radi o opcijama kojim se rui politiko, drvno-pravno i teritorijalno jedinstvo zemlje.

Posljednjih dvjesta godina, od slobodarskih ideja francuske buroaske revolucije i nacionalnih preporoda pojedinih naroda u Evropi i posebno na Balkanu, preko ustanka Husein-kapetana Gradaevia do danas, historija Bonjaka se odvijala izmeu borbe za goli bioloki opstanak i ouvanja teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u razliitim polikim oblicima kojim bi se ouvala Bosna i Hercegovina kao zaseban politiki entitet - od paaluka do zahtjeva za politikom autonomijom, obnove dravnosti 1943. i njenog meunarodnopravnog priznanja 1992. godine, kao nezavisne drave.

Ako u ovom rasponu posmatramo organiziranje vojne komponente i odbrambeni angaman bosanskih muslimana, ona se izraava u dva vida: prvo, u mobiliziranju muslimana u vojne formacije drava koje su imale suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom i drugo, vojne formacije koje su organizirali autonomno sami Bonjaci ili za ostvarivanje svoje politike autonomije, kao to je bio sluaj u vrijeme Husein-kapetana Gradaevia ili legije i zelenog kadra za ouvanje bioloke supstance naroda za vrijeme drugog svjetskog rata, do bosanske vojske 1992. godine. Uvijek je taj angaman imao dvostruku funkciju: ouvanje bioloke supstance naroda i ouvanje teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Jer je ouvanje bioloke supstance bilo ukorijenjeno u bosansku zemlju.

Ako muslimanske formacije u tuzlanskom kraju u drugom svjetskom ratu u formi legije i zelenog kadra moemo svrstati u formacije koje su organizirali muslimani da bi zatitili svoju bioloku supstancu, ostaje da se odreenim metodolokim postupkom nauno utvrdi njihovo mjesto u historiji kao i mjesto partizanskih formacija u kojima su muslimani znaajno participirali, poput 16. muslimanske brigade i drugih brigada u kojima su muslimani bili zastupljeni, kao i stvaranju muslimanske SS divizije, koju su podravali odreeni muslimanski krugovi naklonjeni Njemakoj, nadajui se da e im ona osigurati politiku autonomiju Bosne u novom evropskom poretku pod dominacijom Nijemaca.

Iako se formiranje legije i zelenog kadra uz dozvolu kvislinkog reima, a da mu se stvarno duhovno nije pripadalo, moe razumjeti i opravdati, jer se radilo o lokalnim jedinicama za ouvanje stanovnitva i vlastitog kunog praga, prije svega od etnika, pa i drugih raznih vojski, koje su zbog toga bile prinuene da zaobilaze mulimanska sela, niim se ne moe opravdati uee u stvaranju SS divizije od muslimanskih mladia, neovisno od toga protiv koga je ta SS jedinica bila borbeno usmjerena, a ona je prvenstveno bila usmjerena protiv partizana.

injenica da se muslimanskom legijom i zelenim kadrom u Bosni i Hercegovini operativno nije upravljalo iz jedinstvenog centra, kao i postojanje podrke odreenih muslimanskih krugova, podravanih iz inostranstva, te formiranje SS divizije, govori o politikom nejedinstvu Bonjaka i politikom sljepilu i obezglavljenosti u voenju jedinstvene nacionalne bonjake politike, u najteim uslovima u njihovoj dotadanjoj historiji.

Neuspjeh u ostvarivanju nacionalnog bonjakog jedinstva iz vremena ustanka Husein-kapetana Gradaevia, ponavlja se u vie navrata, da bi kulminiralo u vremenu pred drugi svjetski rat i za vrijeme samog rata. Tada je unutar bonjakog naroda nastao najdublji rascjep na one koji su saradnjom sa kvislinkim reimom i Njemakom raunali da e sauvati narod i Bosnu i Hercegovinu i one koji su podravali partizanski pokret predvoen KPJ. Objema grupama pripadala je ogromna veina muslimanskog stanovnitva. Prva im je briga bila kako preivjeti i sauvati bioloku supstancu naroda i svoje kune pragove mada sa razliitim filozofskim, politikim i ideolokim pristupima. Saradnja sa aktuelnim vlastima se svela iskljuivo do one mjere kojom bi se legitimirale te vojne formacije da ne bi bile razoruane. Meutim, manji dio muslimanskog vostva i njegovih sljedbenika bilo je indoktrinirano ustakom, etnikom i nacistikom ideologijom i slijepo slijedilo do kraja upute svojih gospodara, kako ustaa i etnika, tako i njemakih faistikih voa. Zato u ovakvom korisnom istraivanju, koje je zapoeo Adnan Jahi, navoenjem injenica, brojeva i drugih podataka, treba iznijeti pravu istinu o muslimanskim legijama i zelenom kadru i rehabilitirati muslimanski narod od njegove identifikacije, naroito sa ustaama, koju je nametala srpska historijografija.

Kao to ukljuivanje veine muslimanskog stanovnitva u legiju i zeleni kadar nije znailo i prihvatanje ustake ideologije, tako ukljuivanje muslimanskog stanovnitva u partizanske jedinice, nije istovremeno znailo i prihvatanje komunistike ideologje. Ulazak u partizanke jedinice, naroito omladine, nije inspirisan samo uspjenom partizanskom propagandom, ve i odgovorom na dati historijski trenutak, kojim su se nudile nove mogunosti potvrivanja nacionalnog i dravno-pravnog identiteta bosanskih muslimana kao zasebne etnike grupe i dravno-pravnog identiteta Bosne i Hercegovine, ime je ona obnovila svoju dravnost nakon skoro pet stotina godina potpadanja pod suverenitet drugih drava.

Zato, apriori, ne treba pri ovim istraivanjima glorificirati neto to je nastalo iz teke nude, kao to su muslimanske legije i zeleni kadar, niti davati iskljuivo negativni predznak partizanskom pokretu kojim je dominirala komunistika ideologija. I u jednom i u drugom sluaju bilo je zloupotreba u upotrebi ovih jedinica: u nekim sluajevima sukobljavanja legije i zelenog kadra sa partizanskim jedinicama, i obrnuto, nepotrebnog sukobljavanja nekih partizanskih jedinica sa muslimanskim formacijama koje su uvale svoja sela od pljake, paljevine i ubijanja nevinog stanovnitva.

Po mome miljenju, u ovakvim istraivanjima, naroito kada se ona odnose na odreenu regiju, ne treba ii na uopavanje, bilo negativnog bilo pozitivnog u njihovom ponaanju. Treba ii od sluaja do sluaja, od sela do sela, od jedinice do jedinice, i u njima otkrivati prave uzroke pozitivnog ili negativnog ponaanja. Tako se samo moe doi do istine i njenog uopavanja, kao neeg pozitivnog ili negativnog u tom vrtlogu rata, na odreenom prostoru, u odreenoj regiji, razumije se sagledavajui je u kontekstu ovakve ili onakve politike njihovih politikih protagonista, u odreenom prostoru i odreenom vremenu.

Tako je npr. bio jedan politiki kontekst kada je Hadiefendieva legija djelovala do juna 1943. Drugi je bio kada je Hadiefendi saraivao na formiranju SS divizije, neovisno od toga koliko je on stvarno u to bio involviran i zbog ega je moda trebao da odgovara, ali ne i da bude strijeljan.

S druge strane, zeleni kadar koji je nastao u ljeto 1943. godine, a zvjezdane trenutke imao 1944. godine, nije isto to i Hadiefendievi legionari 1941/1942. koji su spaavali stanovnitvo od etnika, s jedne strane, i kada se nije znala politika sudbina Bosne i Hercegovine. Sa obnavljanjem dravnosti Bosne i Hercegovine 25. novembra 1943. i sa njenim priznanjem kao posebne federalne jedinice 29. novembra 1943. godine u jugoslovenskoj federaciji, BiH je postigla najvii stupanj politike autonomije koji se moe postii u jednoj federalnoj dravi u koju je i sama ula sa svim elementima obnovljene dravnosti. Zeleni kadar se ne moe u ovakvom naunom istraivanju ocjenjivati istim parametrima kao muslimanski legionari u prve dvije godine rata. Iako se i zelenom kadru ne moe porei da je branio muslimansko stanovnitvo od etnika, njemu se ne moe odrei ni injenica da je on objektivno, neovisno od subjektivnih osjeanja naroda koji je u njemu bio mobiliziran, da je on branio i ratom uspostavljeni Paveliev kvislinki reim protiv koga su bile usmjerene partizanske jedinice, kao vojska nove vlasti uspostavljene Zavnobihom i Avnojem. Time su se muslimanski protagonisti takve politike objektivno i ne htijui stavili u jedan ahistorijski, konzervativni kontekst, neprijateljski raspoloen prema novoj vlasti, odnosno dravnopravnom poretku koji je s njom uspostavljen.

Sam je autor (Adnan Jahi) izveo razliku izmeu zelenog kadra i legije. On je ratovao pod zelenim bajrakom s kojim se nakon klanjanja namaza izlazilo iz damije i odlazilo u boj. Zeleni kadar je jednako branio svoj narod i njegovu vjeru i nosili su fesove s polumjesecom. Meu njima nije bilo onih koji su priali i izbjegavali bojite. Borba zelenog kadra, kae autor, podrazumijevala je rat za Bosnu i Bonjake u njoj. Ako ove autorove reminiscencije razmotrimo s politolokog stanovita, sa stanovita tek obnovljene dravnosti Bosne i Hercegovine, ne moemo a da tu njihovu borbu ne ocijenimo kao veliku zabludu da se Bosna i Hercegovina moe ouvati samo kao drava Bonjaka. I ovaj rat je pokazao da se Bosna i Hercegovina kao drava moe ouvati samo kao multietnika zajednica sva tri bosanska naroda. Nije, dakle, bilo dovoljno ni tada ni danas ouvati samo narod i njegovu vjeru, ve da se i narod i sloboda njegove vjere moe ouvati samo uspjenom odbranom drave Bosne i Hercegovine. To je shvatio gospodin Alija Izetbegovi, to su shvatili borci Armije R BiH, i zato su poluili uspjeh. Da su branili samo narod i vjeru, ostali bi bez drave, a potom i bez naroda i njegove vjere..

LejlaAdmin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR Wed May 28, 2008 8:26 pm

http://glasnik.gracanica.net/arhiva/broj11/rat.htm

Soko u Drugom svjetskom ratu: Pjano (Ibrahima Pjania) je pokreta i organizator zelenog kadra u srezu graanikom

(Iz knjige Graanica i okolina u NOB-u i revoluciji, Graanica 1988. godine, Odlomci iz poglavlja Zeleni kadar u borbi protiv NOP-a, str. 235-242)

Proces osipanja i raslojavanja mjesnih jedinica DOMDO pukovnije ubrzan je poslije odlaska nekih njenih oficira - domaih ljudi iz Tuzle, Bijeljine, Brkog, Gradaca i Graanice - u jedinice NOVJ, posebno u ranu jesen 1943. godine poslije osloboenja Tuzle i drugih gradova u sjeveroistonoj Bosni. Udaljena od Hadiefendia i drugih pronjemaki orijentisanih oficira, iji je tab prestao da funkcionie osloboenjem Tuzle, ova vojna formacija na podruju graanikog sreza nije predstavljala ni posebnu vojniku ni politiku snagu. O optem politikom raspoloenju muslimanskog stanovnitva u ovom kraju i o stanju jedinica DOMDO pukovnije govori izvjetaj Ureda UNS-e iz Tuzle od 18. avgusta 1943, gdje, izmeu ostalog, stoji: ,,Hadiefendieva legija krae zvana DOMDO (Domobranska dobrovoljaka legija) ne pokazuje uope ivota. Ustanovljeno je da su legionari zatajili kod Graanice, gdje nisu ni puke opalili, a kod Puraia isto tako. uje se da neki legionari prelaze k partizanima, na stranu na koju su odbjegli profesor Selimovi i drugi".[1] Na pitanje zato je takvo stanje u legiji, u ovom izvjetaju dat je sljedei odgovor: ,,Jedni tvrde zbog toga to se paktira sa etnicima koji su din dumani muslimanskog svijeta. Oni to promatraju kod Gestapoa koji politiki vodi akciju sa etnicima, pa nalaze za uzrok i taj momenat, te se vie nee javljati u SS trupe. Muslimani su izgubili povjerenje u Nijemce, a dosljedno ga gube i u Hrvatsku. Svaka se akcija kod Muslimana temelji na vjerskoj osnovi, pa je razumljivo da su puni nepovjerenja prema Hrvatima katolicima. Na toj vjerskoj osnovi osnovana i ta legija kojoj su jednaki i ,,vlasi" i ,,okci"... Sa ovima treba biti naisto (oni su samo Muslimani, pa danas nose polumjesec i zvijezdu kao znak panislamskog pokreta). Hrvati katolici izgubili su vjeru u njih"[2] U jesen 1943. pod silinom udara jedinica NOVJ, raspale su se gotovo sve kvislinke formacije na podruju sjeveroistone Bosne, a veliki broj boraca iz njihovih redova pristupa u jedinice NOVJ. To je period formiranja novih brigada i divizija NOVJ, jaanja NOP-a na ovom podruju u cjelini, pojaanog rada partijskih i skojevskih organizacija, formiranja novih organa narodne vlasti itd. Tuzla, centar ovog podruja, ivjela je 40 dana u slobodi. Sve je to u narodnim masama ubrzalo proces politike diferencijacije, a sve vie ljudi se opredjeljivalo za NOP. Ovim previranjima naroito su bile zahvaene muslimanske i hrvatske sredine koje su na razne naine izraavale promjenu politikog raspoloenja.

Poslije osloboenja Tuzle u preostalim mjesnim jedinicama DOMDO pu-kovnije, na rubovima slobodne teritorije okupator i upravno-policijski organi tzv. NDH i njene oruane snage uporno pokuavaju sprijeiti proces osipanja kvislinkih snaga. Nastoje da ih pod novim imenom obnove, reorganizuju i ojaaju za izvoenje zimskih operacija protiv snaga NOV i POJ. ()

Krajem oktobra 1943. u Graanicu je stigao komandant 2. zbornog podruja iz Slavonskog Broda domobranski general ani da pripremi domae kolaboracioniste za predstojee operacije protiv NOV i POJ. O boravku i aktivnosti tog generala u Graanici postoji izvjetaj Zapovjednitva 2. zbornog podruja, dostavljen Ministarstvu domobranstva, u kojem se navodi sljedee: ,,U Graanicu je 29. 10. 1943. godine doao zapovjednik 1. lovakog zdruga gdje je doao u kontakt sa vie ljudi koji su izbjegli iz Tuzle meu njima i sa policijskim nadporunikom. U Srebreniku se nalaze jae partizanske snage... Slabiji dijelovi ovih snaga dopiru do sela istono od Graanice. Doao je kod mene zapovjednik DOMDO sati iz Sokola sa jednim hodom. Zamolili su me da ih primim i sasluam to sam i uinio u prisustvu kotarskog predstojnika, zapovjednika DOMDO bojne, zapovjednika DOMDO sati iz Graanice. Kasnije je doao i zapovjednik DOMDO sati iz Maleia.

Pripadnici DOMDO sati iz Sokola zahtijevaju odgovor od svog zapovjednika sati i DOMDO bojne da ih vode u borbu protiv partizana ili da ih predaju drugom zapovjednitvu, jer nee svoje puke da hladne predaju partizanima. Trae da dobiju jo oruja. Oni trae najeu borbu protiv partizana, ali budui da su preslabi jer im je do sada od partizana razoruano preko 50 ljudi - nisu u stanju da se sami odupru jaim partizanskim snagama. Oni obeavaju da e se odmah prikljuiti naim i njemakim jedinicama koje bi pole u poduhvat protiv partizana i da e se i sav narod uz njih pridruiti, i da e se oni koji su silom natjerani u partizane u prvoj borbi njima vratiti i okrenuti oruje protiv partizana. Trae vie oruja, a okrivljuju jedan broj pripadnika DOMDO to do sada nisu dobili vie oruja. Ukratko pripadnici DOMDO nude se za akciju protiv partizana dok ih se prije nije moglo na to prinukati. Istina, ovo je mnjenje jednog malog dijela DOMDO, ali ima izgleda da se takvo mnjenje proiri kod svih.

Zapovjedio sam zapovjedniku DOMDO bojne Graanica da pojaa posade u selima istono od Graanice i suzbije odvoenje ljudi od partizana, a sve obveznike koji trebaju da slue u domobranstvu da meni upuuje.

Od ovoga ne oekujem neki sada vei rezultat, ali bi pri daljem razvoju duevnog stanja stanovnitva u pravcu ve iznijetih pojava moglo zaista imati koristi. S toga smatram za dobro da se sa akcijom u smjeru Tuzle jo ne uri dok se kod veeg broja stanovnitva ne vidi zaista volja za osloboenjem od partizana".[3]

Ba u to vrijeme od ostatka razbijene DOMDO pukovnije, uz pomo i podrku Nijemaca, u dolini Spree, na Majevici i oko Zvornika obrazovane su na teritorijalnom principu vojne formacije, bosanski planinci, koje su u narodu nazvane zeleni kadar.[4] Prvo su se u njih ukljuili bivi pripadnici DOMDO pukovnije u selima u gornjem dijelu Spree: Prnjavor, Petrovci, Rainci, Mea, Vukovije, Tojii, Graanica kod ivinica i dr. Njih je okupio Neet Topi, profesor iz Zvornika, koji se 1941. godine deklarisao kao ustaa. U poetku ih je bilo oko osam stotina naoruanih sa jednim mitraljezom, 3 pukomitraljeza i 372 puke, a ostali su bili bez oruja.[5] U svom izvjetaju od 16. novembra po dolasku u okupiranu Tuzlu veliki upan upe Usora i Soli pie: im su Nijemci stigli u Tuzlu, prijavio im se Neet Topi radi saradnje. Traio je municiju pa je ureeno da e im to donijeti 1. lovaki zdrug u Doboju. Kako ove postrojbe nisu priznate od naih vlasti, a nazivaju se zeleni kader potrebno je preduzeti odgovarajue mjere da se uspostavi saradnja izmeu naih vojnih vlasti i ovih odreda da se iste legalizuju i da im se prui pomo za njihovu borbu. Ima ih i ranjenih koji se po odobrenju njemakih vlasti lijee u tuzlanskoj bolnici. [6]

Naprijed je navedeno kako je Ibrahim Pjani od domobranskog generala traio pomo u oruju i predlagao to otrije mjere prema partizanima. Izmeu njegovog obraanja pomenutom generalu aniu i akcije Neeta Topia koja se odvijala ba u to vrijeme, sigurno postoji neka veza. Jedan i drugi ostatke DOMDO pukovnije reorganizuju u novu vojnu formaciju koja e sa veom priljenou sluiti okupatoru i voditi otriji kurs prema NOP-u. Oni vie ne trae oruje za zatitu sela od etnika, ve iskljuivo za borbu protiv NOV i POJ. ()

Uz podrku zelenom kadru, Nijemci su podravali obnavljanje i jaanje i etnikih jedinica. etnici su bili obnovili propagandu o pripajanju istone Bosne Srbiji i najavljivali optu mobilizaciju.

Oblasni komitet KPJ za istonu Bosnu pratio je ovo politiko previranje u jedinicama DOMDO pukovnije i meu muslimanskim stanovnitvom, nastojei da onemogui jaanje tih novih, bolje opremljenih i neprijateljski raspoloenih snaga muslimanske reakcije. Procjenjujui situaciju, Oblasni komitet KPJ za istonu Bosnu, koji je tada djelovao iz Vlasenice, u pismu Okrunom komitetu KPJ za Trebavu i Posavinu od 26. novembra 1943. godine, izmeu ostalog, konstatuje: ,,Smatram za potrebno da vam ponovo podvuem da nam aljete izvjetaj odmah o situaciji na tom sektoru jer vjerovatno i tamo je nastala diferencijacija meu Muslimanima. Tuzlanski odred poslije pada Tuzle izaao je sa etiri bataljona, neto je bilo otpadanja, ali to je nuna diferencijacija kod Muslimana. Zelenog kadra se nalazi neto na Meau i u selima oko Zvornika. Zeleni kadar je zbjeg ustaa koji do pada Tuzle nisu smjeli da diu glave. Ta diferencijacija je vjerovatno nastupila i kod vas, sigurno oko (Ibrahima n.p.) Pjania. Potrebno je da poradite da najhitnije u samom zaetku raskrinkavate te izdajice Muslimana"[7]

Odgovor na ovo pismo, koji je sekretar Okrunog komiteta za Trebavu i Posavinu Demal Bijedi uputio 1. 12. 1943. godine iz Gradaca, izmeu ostalog, potvruje injenicu da su snage koje su stvarale i uvrivale zeleni kadar imale i na ovom podruju svoje uporite i odane izvrioce. O tome je u ovom pismu napisano sljedee: Poslije naputanja Tuzle situacija se kod nas mnogo izmijenila. Svi prikriveni neprijatelji su odmah otvoreno istupili protiv nas. Skoro sva preostala legija stupila u zeleni kadar. Pjano je pokreta i organizator zelenog kadra u srezu graanikom ali njegov uticaj se iri i u ovim krajevima (Gradaac n.p.). Njegov neprijateljski stav prema NOV naroito se ispoljio poslije dolaska nekog kadije Mehinagia iz Sarajeva. Taj kadija mu je navodno donio poruku iz Sarajeva o dranju Muslimana i stavu Ulema medlisa prema NOV. Odmah su istupili sa parolom zatite islama u redovima zelenog kadra pod vostvom Pande (Muhameda). Nije im bilo teko okupiti jedan dio hoda koji su sa prikrivenim neprijateljstvom gledali nau borbu. Uspjeli su da preostalu legiju i jedan dio mobilisanih privuku na svoju stranu. Mi smo odmah sazvali u Gradacu sastanak uglednih graana i donijeli zakljuak da se po svim selima odre konferencije na kojima e se objasniti ta Muslimanima donosi zeleni kadar i kakvi su izgledi onih koji rukovode zelenim kadrom. Sa konferencijom smo dosta uspjeli, ali potpun uspjeh postii emo tek onda kada se sa Pjanom vojniki obraunamo. Pjano odraje veze i sa popom Savom s kojim je prije izvjesnog vremena imao i sastanak. Za sada nema jo vidnih znakova saradnje izmeu zelenog kadra i etnika, ali ni ta saradnja nije iskljuena ukoliko doe do akcije protiv zelenog kadra. Brza akcija to bi onemoguila jer odugovlaenje bi samo tetilo stvari. Poeli su i oni da primjenjuju iste metode kao i etnici. Oruje se na sve strane kupuje. Novac se kupi od naroda putem poreza".[8]

LejlaAdmin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR Wed May 28, 2008 8:27 pm

Neposredno pred poetak njemake zimske ofanzive na irem prostoru Trebave i Posavine, dolo je i do sporazuma izmeu predstavnika Trebavskog etnikog odreda i zelenog kadra o njihovoj zajednikoj borbi protiv jedinica NOVJ. Sporazum je sklopljen 18. decembra 1943. godine u Srednjoj Zelinji. Tako se, izmeu ostalog, desilo i to da su zelenokadrovci u Gornjoj Meei na svoje fesove stavili etnike kokarde. Kao to smo naprijed naveli, jedinice zelenog kadra su aktivno uestvovale u njemakim zimskih operacijama u okolini Tuzle i Graanice. Poslije zavretka zimskih operacija nastavlja se proces organizacionog sreivanja i naoruavanja jedinica zelenog kadra. Posebnom naredbom Ministarstva domobranstva NDH od 18. januara 1944. godine one su pod imenom ,,bosanski planinci" uli u novoformirani 10. posadni zdrug sa sjeditem u Tuzli. Pomenutom naredbom bilo je predvieno da se formira deset bojni ovog zdraga i to: Prva u Meau, Druga u ivinicama, Trea u Puraiu, etvrta u Miriini, Peta u Srebreniku, esta u Teoaku, Sedma u Zvorniku, Osma u eliu, Deveta u Graanici i Deseta u Bosanskom amcu.[9] Poto je podruje Srebrenika, Teoaka i Bosanskog amca u to vrijeme bilo pod kontrolom jedinica NOV i POJ, u njima tada nije dolo do formiranja jedinica zelenog kadra. Poetkom 1944. godine ova neprijateljska formacija imala je oko tri hiljade ljudi pod orujem.

U toku boravka jedinica 17. i 16. divizije (NOVJ) od kraja januara do poetka marta 1944. u Posavini, na Trebavi i oko Graanice, dolo je do raslojavanja - zelenog kadra. () Poetkom februara Tuzlanski NOP odred dobio je zadatak od komandanta 17. divizije da orijentie svoje jedinice ka prostoriji Graanica Soko - Meea, da razoruava pripadnike zelenog kadra i mobilie ih u Odred i Muslimansku brigadu.

O stalnoj inicijativi jedinica NOVJ na ovom podruju u to vrijeme u iz-vjetaju Velike upe Usora i Soli od 2. februara 1944, upuenom Glavaru graanske uprave u Zagrebu, pored ostalog se navodi: itavo podruje kotarske oblasti u Graanici nalazi se pod kontrolom partizana dok je samo mjesto Graanica uvijek im u ruci kada god posegnu za njom. Naa posada koja se sastoji odmjesnih legija nije u mogunosti uspjeno se suprotstaviti neprijatelju, a kamoli prei u protivnapadaj. Nije mnogo bolje stanje ni na podruju kotarskih oblasti u Doboju i Maglaju..."[10] U dosta tekoj situaciji po zelenokadrovce, njihov zapovjednik Ibrahim Pjani, po nagovoru nekih uticajnih ljudi iz Graanice, traio je sastanak i pregovore sa tabom Tuzlanskog NOP odreda. To potvruje dio izvjetaja komandanta 17. divizije NOVJ od 10. februara 1944. o situaciji na Majevici i Posavini, u kojem se kae: ,,Na sektoru Lukavac - Graanica - Srnice - Meea zeleni kadar je u raspadanju. Pjano je preko nekih Muslimana traio sastanak sa Omerom Gluhiem. (Komandant Tuzlanskog NOP odreda). Ja sam sa tabom Tuzlanskog NOP odreda imao sastanak i rekao im da, u koliko bi dolo do tog sastanka, energino zahtijevaju od Pjane razoruavanje zelenog kadra i mobilizaciju za Odred i Muslimansku brigadu, a nakon toga da se sa Pjanom postupi kao narodnim neprijateljem. " [11]

Neutvrenog datuma krajem februara ili poetkom marta dolo je do sa-stanka u Sokolu u kui Jasima Begovia, na kojem su prisustvovali predstavnici Tuzlanskog NOP odreda, predstavnici zelenog kadra iz Sokola i Graanice i nekoliko graana iz Graanice kao zagovornici pristupanja pripadnika zelenog kadra u redove NOVJ i POJ. I pored izvjesnog kolebanja, Ibrahim Pjani pristao je da sa svojim ljudstvom pree u Tuzlanski NOP odred. Dogovoreno je da se ljudstvo prikupi u Sladnoj u zaseoku Omerbaii. Ali, do toga nije dolo zbog promjene vojno-politike situacije u sjeveroistonoj Bosni koja se razvijala u korist neprijatelja. Osim toga, o ovom dogovoru bili su obavijeteni i oni ljudi u Graanici koji su po svaku cijenu nastojali zaustaviti pristupanje Muslimana NOP-u. Ti pojedinci su bili naklonjeni politici autonomije Bosne i Hercegovine u okviru Rajha i politici formiranja muslimanskih vojnih jedinica koje e im biti potrebne u svakoj varijanti ishoda rata, a podravali su i osnivanje ustake jedinice u Graanici. Za njih je svaka solucija izgledala bolje od pristupanja Muslimana NOP-u. Zato su i preduzeli sve mjere da osujete postignuti dogovor i Pjania, koji je inae bio kolebljiv, zadre na svojoj strani.

Politika previranja meu muslimanskim stanovnitvom na ovom terenu pratio je Oblasni komitet KPJ za istonu Bosnu. Na Oblasnom savjetovanju KPJ za istonu Bosnu, odranom u Bijeljini 29. februara 1944. godine, u svom referatu Cvijetin Mijatovi je rekao: ,,Ako budemo pravilno radili, moemo u najskorije vrijeme likvidirati vojniki i politiki sa zelenim kadrom. U pojedinim krajevima ve smo postigli izvjesne uspjehe. Zahvaljujui akcijama vojvoanskih jedinica i politikom radu kako drugova iz tih jedinica, tako i drugova sa terena oko Graanice, zeleni kadar je, moe se rei likvidiran." [12] Iako su se ove ocjene zasnivale na stvarnim injenicama, a posebno na pokuaju Ibrahima Pjania da se priblii i eventualno pree NOP-u, zeleni kadar ipak nije niti e do kraja rata biti potpuno likvidiran na ovom podruju. Naprotiv, proustake snage podsticane od reakcionarnih muslimanskih krugova uzimale su sve vie maha. Postepeno su poele politike i druge pripreme preformiranja Pjanieve zelenokadrovske formacije u ustaku bojnu. Tome su pogodovali i dogaaji koji su ubrzo uslijedili.

Za vrijeme odsustva jedinica NOV i POJ, od aprila do avgusta 1944. go-dine, vojno-politika situacija u graanikom kraju znatno se izmijenila i to na tetu NOP-a. Kvislinke vojne formacije su udvostruile, a negdje i utrostruile svoje brojno stanje, prisilnom mobilizacijom i primjenom terora i drugih oblika pritisaka. Mobilizacijom su obuhvatili i mladie od 17-18 godina, roene 1926. i 1927. godine. Regrutovanje vie nije vreno centralizovano nego se svaka jedinica popunjavala sa terena na kojem je izvodila operacije. Civilna vlast NDH se skoro raspala, pa su vojni komandanti imali stvarnu izvrnu vlast.

U graanikom kraju posebno, dolazi do brojnog jaanja jedinica zelenog kadra. Poto su raniji oficiri DOMDO pukovnije, koji su bili brana ustakom uticaju, otili u jedinice NOVJ ili, poslije ubistva Adema Alia, napustili Graanicu, prevagu na ovom podruju dobili su komandanti malih sposobnosti, a velikih apetita i ambicija. Meu njima se sve vie isticao Ibrahim Pjani, zelenokadrovski komandant u rejonu Soko-Doborovci. Ohrabren dolaskom esesovaca i podstaknut od ustaa koji su ga, znajui za njegove ambicije, pozvali u Zagreb i sveano mu dodijelili in satnika i zvanje Pavelievog viteza, on tokom aprila i maja 1944. godine preobrazuje svoj bataljon zelenog kadra u ustaku jedinicu i tako postepeno, formira 25. ustaku bojnu od oko 500 naoruanih ustaa. U svoju bojnu mobilie mladie iz muslimanskih sela

sjeverno od Graanice. U zapovjednitvu 25. ustake bojne bili su: aif Boji, Sulejman Toromanovi i Jusuf Dozi iz Kozluka kao taborimam. Na niim komandnim dunostima bili su bivi proustaki orijentisani legionari: Meanovi, Ibri, Skopljak i Kloki.

U isto vrijeme formirane su 14, 23. i 26. ustaka bojna, koje su ule u sastav 12. ustakog stajaeg djelatnog zdruga. Taj zdrug je operativno pokrivao podruje donjeg toka Bosne.

U gradu Graanici ostala je 9. bojna zelenog kadra, koja uz 5. bojnu iz rejona Miriina - Dobonica i 3. bojnu iz rejona Purai - Devetak ini glavnu snagu 10. posadnog zdruga, tj. zelenog kadra u ovom kraju. U to vrijeme u 9. bojni zelenog kadra bilo je oko 1100, u Petoj bojni oko 300, a u Treoj bojni oko 350 vojnika. Meu pripadnicima zelenokadrovskih jedinica i dalje je nastavljen proces diferencijacije. Dok su jedni bili na proustakim pozicijama i u partizanima vidjeli glavnog protivnika, drugi su se jo kolebali i nastojali da ostanu neutralni. To je zavisilo od ponaanja pojedinih jedinica u borbama protiv snaga NOV i POJ u ranijem periodu, zatim od politike orijentacije njihovih starjeina kao i od uticaja snaga NOP-a na sastav ovih jedinica (Sastav je bio vrlo heterogen, veinu su inili ljudi sa sela).

Za razliku od dobrog dijela pripadnika 3. bojne, koji su se pod koman-dom narednika Saita Baftia isticali u borbama protiv partizana jo od jeseni 1941. godine, mnogi pripadnici 5. 19. bojne nisu bili voljni da stupaju u borbu sa jedinicama NOV i POJ. Zato su esto pri pojavi partizana naputali svoje poloaje, skrivali se i bjeali.

Kad su uspjeli da formiraju 25. ustaku bojnu i za njenog zapovjednika postave Ibrahima Pjania, ustae su nastojale da u Graanici uvrste svoju vlast i uticaj. S tim ciljem u grad su ponovo doli Ratko i Vlado Gada i pokuali da ojaaju ustaki logor i tabor. U tome nisu uspjeli, jer se niko od graana nije htio da prihvati funkcija u ustakoj organizaciji. ()

Zbog svog poloaja Graanica je kao konica bila nabijena neprijatelj-skim jedinicama koje su nastojale da u svoje redove mobiliu to vie ljudi. Zato je vrlo teko bilo opstati van vojnih formacija, odnosno izbjei mobilizaciju u neprijateljsku vojsku. Izuzev malog broja ljudi koji su bili u javnoj slubi i upravnoj vlasti, svi ostali su morali biti na spiskovima vojnih formacija. Graani su se zbog toga opredjeljivali za manje zlo, upisivali se u zeleni kadar i ostajali kod svojih kua uz obavezu straarenja na okolnim poloajima ili objektima u gradu.

LejlaAdmin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR Wed May 28, 2008 8:28 pm

http://glasnik.gracanica.net/arhiva/broj11/stranput.htm

Ratni putevi i stranputice viteza Pjania neka obiljeja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu

Tokom Drugog svjetskog rata selo Soko dralo je takozvanu sjevernu liniju odbrane Graanice, a najvanije uporite branilaca na toj liniji bila je srednjovjekovna tvrava, koju narod i danas jednostavno zove jedmostavno gradina. Nisu ovo staro naselje bez razloga zvali sjeverna kapija Graanice. Sve dok se drao Soko, Graanica je, kau, mogla mirno spavati.

U mnogim istinitim i izmiljenim priama o Sokolu i Sokoljanima u Drugom svjetskom ratu ima raznih likova i raznih imena, vanih i nevanih, ovakvih ili onakvih. Ali se ni jedna pria sa tematikom iz Drugog svjetskog rata u ovom kraju ne moe poeti niti zavriti bez spominjanja Ibrahima Pjania, kontroverznog zapovjednika Sokola, hvaljenog i osporavanog ustakog satnika, poasnog bega i priznatog viteza Ante Pavelia, nesumnjivo najpoznatijeg emigranta sa ovih prostora.

Roen je oko 1900. godine u Sokolu, zemljoradnik, seoski majstor, samouk, duner, koji se do poetka rata ni po emu nije razlikovao od ostalih svojih komija. Nakon okupacije i proglaenja NDH, na podruju Sokola prikuplja oruje i meu prvim organizuje seoske strae, koja e prerasti u postrojbe muslimanske milicije, potom legije itd. Stavit e se u zatitu muslimanskih sela od etnike opasnosti, naroito poslije pogroma muslimana Bonjaka u istonoj Bosni i poznatih nagodbi ustake drave sa etnikim odredima na prostoru Trebave, Ozrena, Majevice, srednje Bosne. Mada je tokom itavog rata ostao na istoj liniji, njegova vojska je vie puta mijenjala nazive, ali i oznake na kapama: seoska straa ili milicija, domai domobrani (DOMDO) ili legija, zeleni kadar ili ustae.

Poetkom marta 1942. godine u Graanici se formira zapovjednitvo Hadiefendieve legije (kasnije DOMDO pukovnije) sa zadatkom da na tom prostoru formira jednu jedinicu jaine bojne (bataljona), koja e se brzo razviti u etiri satnije (ete): Graanica, Maleii, Brijesnica i Soko. Satniju Soko popunjavalo je ljudstvo iz Sokola, Doborovaca i Sladne, a dralo je poloaje prema Skipovcu i Srnicama. Za zapovjednika satnije postavljen je Ibrahim Pjani, koji se prema nekim dokumentima UDBE, u to vrijeme ve nalazio na politikoj dunosti ustakog logornika u Graanici. U tom svojstvu neposredno sarauje sa ustakim logornikom tir Ivanom komandantom 13. ustake bojne, koja je dola u Graanicu u novembru 1941. godine i ostala do pred kraj 1942. godine.

Nakon promjene vojno-politike situacije na svjetskim frontovima, prodora partizanskih jedinica u sjeveroistonu Bosnu, te regrutovanja muslimana u SS jedinice, sredinom ljeta i jeseni 1943. godine, dolazi do raslojavanja i konane propasti DOMDO pukovnije i njezinih dijelova, stacioniranih po gradovima oko Tuzle od ivinica i Kladnja, pa do Graanice.

Rastureno je i zapovjednitvo graanike bojne (mnogi odlaze u partizane), ali DOMDO satnija u Sokolu ostaje na okupu i dalje pod zapovjednitvom satnika Ibrahima Pjania, koji e je prealtati u zeleni kadar. Pod neposrednim uticajem i uz podrku njemako-ustakih jedinica stacioniranih na ovom prostoru, jedinice zelenog kadra zauzimaju otriji kurs prema partizanima u odnosu na dotadanju legiju.

Kao zapovjednik ojaane satnije zelenog kadra, u proljee 1944. godine, Pjani se morao odluiti: ili svojim momcima staviti na kapu petokraku i krenuti sa partizanima ili im staviti ponueni ustaki znak U i vezati se za sudbinu NDH - koju su ve bili otpisali i njeni saveznici. I sa jedne i sa druge strane imao je svoje mone savjetnike koji su na njega vrili pritisak i urgirali za svoju stranu. Izbor nije bio veliki: ili se prikloniti, ili se ukloniti (ali kuda).

O tim pregovorima i Pjanievim kolebanjima ni tam ni vam, mnogo tota ostalo je do danas nejasno i mutno. Ostala je u narodu kultna pria o kratkotrajnom boravku Ibrahima Pjania u Zagrebu s proljea 1944. godine, kada su ga, uz najvee poasti primili velikodostojnici NDH i dodijelili mu poasne titule Bega od Bosne i ustakog viteza. Narodna mata je toj zagrebakoj epizodi dodala jo zagrebake ekskluzivne kafane, pjevaljke i bordele. I jo poneto. Ko zna?

Ali jedno je sigurno: i u ovom sluaju odluujuu ulogu odigrala je takozvana logistika i obeanje da e Zagreb isporuiti dovoljno hrane i debane za odbranu Sokola od sve ee partizanske navale. Prevagnula je je ona politika struja u graanikoj ariji koja je vjerovala u ustaku dravu i hrvatstvo kao jedinu soluciju za bosanske muslimane. Osim toga, Pjani je bio obavijeten da s partizanima ne bi lino dobro proao jer su ga ve bili oznaili kao ustau. Postoje i dokumenti iz kojih se jasno vidi da bi partizanski komesari sa njim postupili kao sa obinim zloincem.

Politika klima na prostoru Graanice znatno se promijenila nakon postrojavanja Pjanieve 25. ustake bojne, koja e biti znaajan faktor u ratnom raspletu oko Graanice u proljee 1945. godine. U meuvremenu, rasputena je i partijska organizacija u Graanici. Obrazloenje: legijsko ponaanje, kolebljiv stav i uplitanje u pregovore oko prelaska Pjania partizanima.

A da su pregovori uspjeli?

Ko zna.

Nakon pada Sokola i Graanice, 7. aprila 1945. godine, jedni tvrde da su Pjania posljednji put vidjeli u Brijesnici, drugi u Zagrebu, trei u Austriji. Sa hiljadama drugih umornih i dezorijentisanih pripadnika poraene vojske pred partizanima su bjeali i Pjanievi momci ne dalje od Maribora, Zidanog Mosta i Blajburga, gdje ih je vjerovatno progutao mrak. Ibrahim Pjani je nastavio svoj emigrantski ivot u Austriji i Njemakoj. Iako mu je UDBA bila stalno za petama, prevario ih je i umro prirodnom smru kasnih sedamdesetih godina kao stari islueni emigrant ekstremne hrvatske fele.

Ostale su mnoge nerazjanjene injenice iz biografije tog ovjeka, razne mistifikacije i pretjerivanja. Zvanino, on je dugo bio ratni zloinac u bjegstvu. Kad je negdje kasnih ezdesetih godina malo otopilo, vlast mu skida optubu i dozvoljava povratak kui jer je bolje da je vam, nego tam. Tadanji predsjednik optine Graanica Rizah Suman alje mu garancije da nee biti uhapen i preko rodbine upuuje poruku da se vrati u zemlju U prvi mah je prihvatio poziv, ali se brzo predomislio. Ipak, nije mogao vjerovati crvenim.

Posljedice?

Dok se po muslimanskim kuama ime Ibrahima Pjania jo dugo s potovanjem, apatom i kriom izgovaralo, na javnim politikim mitinzima on se prozivao kao narodni neprijatelj i zloinac. Zavisno od optedrutvene klime, ustatvo Sokola jo dugo se Sokoljanima nabijalo na nos skoro sve do dananjeg doba. Graanica je zbog toga u svom razvoju imala goleme tete. S druge strane duboko u privatnosti naih muslimanskih kua, s koljena na koljeno prenosila se pria o vitezu Ibrahimu Pjaniu, braniocu naroda. U narodnoj mati pod tim imenom stvarao se lik koji je imao sve manje veze sa stvarnou. Mnogi su vjerovali da e se on vratiti i dovesti sa sobom one koji su sa njim odstupili. Naalost, to su bile iluzije oajnih majki, supruga djece iji su najmiliji u haosu s proljea 1945. godine zauvijek nestali. Tako valjda nastaju legende.

ivotna sudbina Ibrahima Pjania iz Sokola tipino je bonjaka muka, prepuna prevara, razoarenja, besmisla, evropske magle i domae bugije i prije njega i poslije njega i danas. Bez jasne politike orijentacije, bez nacionalnog programa, bez nacionalnog vostva, je li moglo drugaije. Branei sebe, svoju kuu u Sokolu, svoj rodni kraj, sluei sebi i svojim ljudima, a time i Bosni, kao zapovjednik DOMDO satnije u Sokolu, negdje do sredine ljeta 1943. godine, taj je ovjek, historija e kasnije pokazati, bio na pravoj strani. Onog momenta kada je bio prinuen da bira neku drugu stranu, da se stavi u funkciju ovog ili onog, on je poeo gubiti orijentaciju, odabrao je gubitniku opciju, po svemu pogrenu stranu na kojoj e ostati do kraja ivota, a njegovi sljedbenici pogubiti glave.

Selo Soko, a sa njime i Graanica, godinama poslije Drugog svjetskog rata, bit e oznaeni kao ustaka legla, kao reakcija, kao nazadnjatvo. Reperkusije se, moda, osjeaju i danas.

Soko u Drugom svjetskom ratu: to je pria koju tek valja ispriati, koju valja demistifikovati, argumentovano i strpljivo.

U svakom promiljanju na tu temu, to se Graanice tie, i u traenju odgovora na pitanje mjesta i uloge muslimansko-bonjake vojske koju je predvodio Ibrahim Pjani i njemu slini, mora se imati u vidu sljedea injenica: Tokom posljednjeg rata za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), Graanica se branila na skoro istim linijama koje je branila i Pjanieva vojska, u istim rovovima i tranejama, jer opasnost je prijetila sa iste strane.

LejlaAdmin

Naslov komentara: Re: ZELENI KADAR Wed May 28, 2008 8:30 pm

Ibrahim Piri-PjaniIzvor: Wikipedija; Nisam siguran koliko su ovi podatci tacni o Ibrahimu Pjanicu ali evo ipak.http://hr.wikipedia.org/wiki/Ibrahim_Piri%C4%87-Pjani%C4%87

Ibrahim Piri-Pjani (Soko kraj Graanice 1896. -Mnchen 1977.), ustaki pukovnik. Zapovjednik XXV. ustake bojne.

Pjani je roen 1896. godine u Sokolu kod Graanice, u zemljoradnikoj obitelji. Pohaao je puku osnovnu kolu u Graanici. U Prvom svjetskom ratu, borio se u 2. bosansko-hercegovakoj pjeakoj regimenti K.u.K. armije i stekao in narednika (Feldwebela). U periodu izmeu dva svjetska rata, bavio se dunerskim zanatom (seoskim graditeljstvom), bio je lan seoskog Dematskog medlisa (najnii organ Islamske zajednice) i mutevelija (upravitelj vakufa) Stare damije u Sokolu, te jedan od lanova i kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).

Drugi svjetski rat

Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Ibrahim Pjani prikuplja veu koliinu osobnog naoruanja odbaenog od strane jugoslavenske vojske u rasulu i skriva ga u zidine starog srednjovjekovnog grada. Krajem mjeseca travnja, na podruju svog sela osniva naoruanu milicijsku formaciju, nazvanu "Ibrahimova garda", u koju okuplja uglavnom mlae ljude iz Sokola i susjednih sela i naoruava ih sa spomenutim prikupljenim orujem. Cilj mu je bio zatiti bonjako stanovnitvo od jo uvijek naoruanih skupina propale jugoslavenske vojske, a posebno njezinih etnikih odreda, a neto kasnije i od srpskih ustanika s planine Trebave.

Nakon ustroja Graanike domobranske dobrovoljake (DOMDO) bojne, u oujku 1942. godine, koja se inae nalazila u sastavu DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadiefendia iz Tuzle, Ibrahimova Garda postaje 2. satnija Graanike DOMDO bojne i kao takva postoji sve do kasne jeseni 1943. godine, kada se cjelokupna DOMDO pukovnija uslijed prelaska dijela ljudstva u 13. Waffen-SS diviziju Handar ili masovnih dezertiranja u partizane raspala. Ibrahim Pjani, koji je u meuvremenu preuzeo i dunost ustakog logornika u Graanici, pristupa tada ustroju postrojbi tzv. Zelenog kadra i obnavlja Graaniku DOMDO bojnu, koja u veljai 1944. ulazi u sastav novoustrojene DOMDO pukovnije "Bosanski planinci" (u koju su okupljene sve dotadanje postrojbe Zelenog kadra).

Bonjake vojne formacije samozatitnog tipa, poput DOMDO bojni ili zelenog kadra, nisu se uinkovito mogle suprostavljati neprijatelju, zbog nedostatka naoruanja, streljiva i ostale opreme, kao i nerijeenih opskrbnih pitanja. To je naposlijetku motiviralo Pjania da prihvati poziv ustakih vojnih vlasti i svoje ljude prevede u sastav Ustake vojnice. Poetkom travnja, Ibrahim Pjani je posjetio poglavnika dr. Antu Pavelia u Zagrebu, gdje je odlikovan, unaprijeen u in satnika Ustake vojnice i gdje mu je, zbog zasluga u borbi protiv partizana tijekom prosinca 1943., dodijeljen orden eljeznog trolista II reda, ime je stekao pravo na poasnu titulu viteza. U Zagrebu mu je obeana logistika pomo i naoruanje. Pjani se potom vraa na podruje Graanice, gdje formira XXV djelatnu bojnu Ustake vojnice, s pet bojni i stoerom u Graanici. Ta e bojna neto kasnije biti uvrtena u sastav 12. stajaeg djelatnog zdruga. Na elu s Pjaniem, uestvovala je u tekim borbama s partizanima, sve do travnja 1945. godine. Zbog svojih zasluga, Pjani je kasnije unaprijeen u pukovnika.

Ibrahim Pjani je bio poznat u iroj okolini i prihvaen kao ugledan ovjek, unato svom skromnom seoskom podrijetlu, a bio je i vrlo religiozan. Nakon to je prihvatio dunost ustakog logornika, zaloio se za zatitu Srba i preostalih idova u Graanici. Prilikom jedne njemake racije, osobno je sakrio staru udovicu Kallman, spasivi je na taj nain od sigurne smrti. Sprijeio je, takoer, i ustae iz Plehana da izvre odmazdu u nekom srpskom selu, u vrijeme dok je boravio na tom podruju. Pjani je dva puta pregovarao s partizanima o prelasku u njihove redove, ali su pregovori oba puta propali (krivicom partizanske strane).

Potisnut od partizana s podruja Graanice u travnju 1943., Pjani se zajedno sa svojim saborcem Avdagom vitezom Hasiem, zapovjednikom 12. zdruga, povlai na podruje Odaka, a odatle se probija ka Zagrebu i dalje, u Sloveniju, s ostatkom oruanih snaga NDH. Ibrahim Pjani je izbjegao smrt na Bleiburgu i izruenje Jugoslaviji. Neko je vrijeme boravio u jednom saveznikom logoru u Italiji, a potom je otiao u Siriju. Tamo je usko suraivao s dr. Dafer-begom Kulenoviem, prof. Hakijom Hadiem i drugim "Hrvatima-muslimanima". Bio je biran i za predsjednika Drutva Hrvata u Siriji. Suraivao je i s Vjekoslavom Luburiem, koji je ivio u Madridu, mada je u sukobu izmeu Luburia i Pavelia ostao na strani Poglavnika. Poetkom 60-tih godina, Pjani se iz Sirije preselio u Mnchen, gdje je s jo nekim hrvatskim emigrantima pokrenuo list "Slobodna Hrvatska". U emigraciji se koristio i prezimenom "Piri", pa se potpisivao i kao "pukovnik Ibrahim vitez Piri-Pjani".

Jugoslavenske komunistike vlasti podigle su 1946. optunicu protiv Pjania, proglasivi ga ratnim zloincem zbog toga to su pripadnici njegove bojne strijeljali estoricu civila, vei broj zarobljenih partizana i opljakali nekoliko domova. Kasnije, kasnih 60-tih godina, ta je klimava optunica povuena, a slubenici SDB-a su preko opinskih vlasti u Graanici ponudili Pjaniu povratak u domovinu i garantirali mu sigurnost, no on se ve bio skrasio i osnovao obitelj u Mnchenu, gdje je i preminuo u svojoj 82. godini ivota.

http://www.axishistory.com/index.php?id=6586

XXV Ustasha Battalion (XXV. ustaka bojna)

Formed at the end of March or beginning of April 1942 in East Bosnia, or possibly in Ljubuki/Herzegovina. The Battalion may have been temporarily disbanded during the first half of 1943, and then reestablished in summer 1943. (1)

Operational History

(see II, V and XII Ustasha Brigades for additional information)

1 Oct 42: consisted of only a 1st and 2d Co., both in Bijeljina/E Bosnia.

1 Dec 42: Bijeljina with lst -4th Co.

27 Feb 43: 1st Co. from Hrvatska Mitrovica took part in Operation Grn in the Krndija and Dilj Mountains in Slavonia.

Aug 43: reestablished this date in Ljubuki/30 km SW of Mostar by renaming 10th Ustasha Preparatory Bn., or was being brought up to strength using assets taken from it.

31 Dec 43: in Ljubuki.

30 Jul 44: in Graanica/18 km ESE Doboj.

Aug Oct 44: Graanica with 1st 5th Co..

Oct 44: renamed IV Bn. (another source says V Bn.)/XII Ustasha Brigade in October 1944.

CommandersUst. Satnik Ibrahim Pjani (? - ? Oct 1944)

SubordinationII Ustasha Brigade (Apr 1942 - c. Mar 1943)V Ustasha Brigade (c. Aug 1943 - June 1944)XII Ustasha Brigade (July 1944 - Oct 1944)

Footnotes

1. Arhiv VII, kut. 134a, reg.br. 4/1; Coli 1977; [Vojnoistorijski institute] - Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilakom ratu jugoslovenskih naroda, Tom IV/31, p.826; IV/32; NARA WashDC: RG 242 (T-311 roll 192/276); (T-315 roll 2270/1032-36); (T-821 roll 53/367-79; roll 448/727); Narodne novine.