Hermann Ignaz Bidermann

Zur Ethnographie von Dalmatien"

sterreichisch-ungarische Revue, NF, 6. Bd., 1888/89

O etnografiji Dalmacije

na srpski preveo Josip Vergil Peri

(prilikom Gundulieve sveanosti u Dubrovniku)

Predgovor od Save Bjelanovia

Drugo izdanje

Peatnja Ivana Woditzke

U Zadru

1893.

***

Predgovor

Porfirogenit je u znamenitome svome djelu zabiljeio rijeku Cetinu kao granicu izmegju Srb i H rvat, za prvoga njihova dolaska na balkansko poluostrovo, to na ovoj zapadnoj strani naega naroda, u Dalmaciji. I ozbiljniji protivnici ovoga cara-nauenjaka ne mogu oboriti ove granice. Istinitost potvrgjuje sva istorija srpskoga naroda, prije i poslije Nemanji, prije i poslije Kosova.

Ali od pobjeda turskijeh, a poraza srpskijeh, srpski narodrazmie svoje granice na sjever i zapad, dok se one po naravi dogagjaj, suavaju na istoku i jugu. Mi znamo kako odseli cvijet narodni pod patrijarsima arnojeviima. Knjiga je utvrdila ovaj dogagjaj, i ako utvrgjenesrpske privilegijeisezavaju.

U posljednje vrijeme Mane Grbi rasvijetlio je jednu stranu velikog dogagjaja knjigom Karlovako Vladianstvo", koja nas ui kad i kako i uz koje je uvjete selio srpski narod u Krajinu (bivu vojniku granicu i u Hrvatsku. Ne znamo, kako je selio srpski narodu gornju Dalmaciju!

Ne znamo mi, ljudi pismeni, koji iz knjiga uimo. Ali to zna sav narod, koji na guslama ui svoju istoriju. Zna narod, ne samo, nego se ponosi i krijepi ovom pjesmom iz Dalmacije. Jor dok u Srijemu Margita djevojka" oajava, kao i njezina nesretna druga na Polju Kosovu, i ubija se, poto joj vojvoda Rajko ne moe pomoi, ni sebi ni Srijemu, narodni epos podie se na vrhunac slave i veselja u Dalmaciji, gdje vojuje Jankovi Stojan Pjesme o Stojanu i njegovijemkotarskijem junacimaoduevljavale su na narod na Drini, Moravi, Morai, kao i na Krci, Cetini i Neretvi.

Evo sad ovdje priloga za nauno poznavanje onoga doba, u ovom djelu o etnografiji Dalmacije. Djelo je napisao ueni i nepristrasni Nijemac, sad pokojni universitestski profesorHerman Ignjac Bidemann.

Ueni profesor pokupio je malerijal: poznate podatke, istinite i neoborive. On ih je umno razbistrio. Ovaj materijal mogao bi se jo umnoiti. O iseljavanju Hrvata iz Dalmacije pred turskijem prodiranjem ima jo i drugijeh dokaza. Takogjer jo bi trebalo ovako, kao to je on radio, razbristriti ostale odnoaje u Dalmaciji, pravne, politike, crkvene, onoga doba.

Nego, evo ovdje osnove. Vidimo, kako su Hrvati mahom selili iz gornje Dalmacije, a Srbi pridolazili. O imenu i plemenu novijeh doseljenika Bidermann ne sumnja, ve odluno kae, da su oniSrbi,po porijeklu i kulturi.

Ovu tvrdnju podupiru svi dokazi.

Puste zemlje i kuita zauzimlje drugi narod. Izmegju iseljenik i doseljenik nema nikakve sveze, nikakve naravi. U krajevima, gdje su ivjeli Hrvati, hrvatska vlastela i njihovi kmetovi, podiu svoje kueslobodniteaci, koji samo priznaju dravnu vlast mletake republike.

U novome narodu nee nai traga uspomeni iz hrvatske prolosti. Hrvatski kraljevi ne znadu se ni po imenu, a, to je jo karakteristinije, ne poznaje ovaj narod, ni po imenu, onu pred njim iseljenu vlastelu ije je zemlje zauzeo. Naprotiv ive su sve uspomene, sve tradicije srpske. Slavi se krsno ime svuda, dok ga u nekijem krajevima ne zabranie rimokatoliki svetenici, gdje se njihova vlast proirila.

Republika mletaka pozivala je na narod iz susjednijeh zemalja, na selenje u Dalmaciju, ustupajui mu puste zemlje bez ikakve slube, osim one u oruju. Jo je republika davala pomo doseljenicima, u hrani i poljskom alatu, za prvijeh godina. Vogjama narodnijem davana je pomo u novcu i stalna plaa. Doseljenicima je u neko doba, dok je njihova pomo potrebita bila, priznavana sloboda vjere. Jankovi Stojan postavljen je za glavara (vojnikog i gragjanskog zapovjednika) svega Kotara (ili ti po nardnu ravnijeh Kotara"), dakle na sav gornji kraj Dalmacije, od primorja Zadarskog do Bosne, u ono doba, uz stalnu plau od 100 zlatnijeh dukata na godinu; on uregjuje jednu pukovniju dalmatinsku; republika daje mu pravo, da imenuje sve vojnike asnike do pukovnika. Po smrti njegovoj (1688) republika prenosi ovu vlast na brata njegova Saviu,vlakog straila(il terror dei Morlacchi), kako ga nazivlju mletakidukali.Stojan je bio vitez Sv. Marka, a njegove nasljednike imenovala je republikakontima(grofovima). Jankovii su postigli ova velika dostojanstva, ne mijenjajui svoje vjere.

Mi samo natuknusmo, i samo spomenusmo ovaj jedan sluaj, kako bi smo potakli koga od naijeh ljudi, da se posla prihvati, te istinitijem istorijskijem dokazima razvijetli sve prilike u Dalmaciji, za prolijeh vremena Na prosti narod blagosivao je Sv. Marka, a proklinjao je francusku vladu, koja je u Dalmaciji zamijenila republiku mletaku. Inteligencija dananja, naprotiv, proklinje prvu, a blagosiva drugu, francusku upravu Zato tako?

Nije dostojno, to ne znamo odgovarati na svako pitanje iz nae prolosti. Nije lijepo, to ekamo tugjince, da dogju u nau kuu i da da nas ue: ko smo mi i otkuda!

Nego, jedno je i glavno pitanje razbistreno. Mi moemo odgovarati, istinom u ruci.Srbi su za ovoga drugoga selenja, iz Bosne i Hercegovine i daljijeh srpskijeh zemalja, zauzeli puste zemlje u Dalmaciji. Za ovoga prelaska i zauzimanja nemaju dogovor i ugovor, sa nikim, niti ih mogu imati, nego jedino sa gospodarem Dalmacije, sa vlastima republike Sv. Marka. Srbi su obranili zauzete zemlje i jo su razmakli granice mletake Dalmacije.Ovo je odgovor istorije na pitanje: ima li Srba u Dalmaciji i kakva im se prava pristoje!

Profesor Bidermann iznosi nam ovdje jedno originalno miljenje o postankuVlah (Morlak),o kome su lomili pamet toliki nauenjaci. Njima ostavljamo konano rijeenje. Ali, koliko se tie faktinog znaenja ovoga imena i granica, nema sumnje, da suVlasimanazvani i nazivlju se jo danas oni Srbi, onitokavci,koji su doli za ovoga drugoga selenja u Dalmaciju, koji su se prostrli do primorja, na mjestima prodrli u primorje, a na mjestima preli i na ostrova. U gornjoj Dalmaciji daje se ovo ime i danas svemu narodu naemu, bez razlike vjerske, dakle pravoslavnijem i katolicima, dok neki u Dubrovniku ovako nazivlju samo pravoslavne, za porugu.

Rekao je jedan filosof: da je poznavanje sama sebe najvea mudrost. Za narode ova se rije moe izmijeniti i kazati: da je poznavanje sama sebe, svoje prolosti, prvi uvjet narodnog ivota.

Gusle nam kau to je bilo i to e biti rekao je na pjesnik. Ali uz gusle treba danas priloiti knjigu.

Gusle nam prijatelji razbijaju, a knjige progone. Ali istinom, utvrgjenom na nauci, na pravici naravnoj i zakonitoj, moemo se braniti, na izmaku devetnaestoga vijeka, ako znamo i hoemo!

U to ime postao je ovaj na prilog za poznavanje Dalmacije.

* * *

O etnologiji Dalmacije

Do sada se jo nije temeljito izuavao sastav dalmatinskog stanovnitva po porijeklu i narodnosti. Sve do polovine ovoga vijeka govorilo se, da se stanovnitvo dalmatinsko dijeli u dva dijela, Slovene i Talijane. Bilo je ve ustanovljeno, da Talijani ive na ostrovima i u primorskim gradovima, a Sloveni u unutranjosti zemlje. Pitanje pak, kakvi su to Sloveni, izbjegnuto je tim, to se reklo, da svi govoreilirskimjezikom. A da li je to jezikhrvatski, srpski ili drugo kakvo naroito dalmatinsko narjeje, o tome se nije raspravljalo, dok Pavle Jos. afarik, Vuk Karadi, Boidar Petranovi i drugi sa narodnosnog gledita ne proglasie sve Slovene dalmatinske za Srbe, i tijem ne naigjoe na otpor hrvatskih knjievnika.

Svagja je bila gotova. Da se uklone tetne poljedice te svagje i da se pomogne raznim grupama junijeh Slovena, da putem knjievne uzajamnosti do narodnog jedinstva dospiju, organizovao je Ljudevit Gaj kontra-akciju, koja je poznata pod imenom"Ilirstvo".Time je on samo sistemisao ono, to je ve od vajkada u Dalmaciji bilo u obiaju megju tamonjim Slovenima, a radi izbjegavanja narodnih razmirica. I svoju devizu, "Ilirstvo", otud je pozajmio. Pa poto je predistorija svega ovoga malo poznata, a pokuaj zabaurivanja, o kome se govori, od velike je vanosti za nau temu, to u ja ovdje najprije po gdjeta saopiti ostarijimfazama razvitka ilirizma" u Dalmaciji.

Nema sumnje, da se izjednaivanjem slovenskih dijalekata, koji se od starina u Dalmaciji govore, sa "ilirskim jezikom", htjelo obii i pitanje o porijeklu tijeh Slovena. Njih su smatrali kao prasjedioce tamo, a o njihovom porijeklu da se ne zna nita poblie. O doseljenju Srba i Hrvata u one krajeve, koje se zbilo u doba poznato istoriji, nije se htjelo spominjati, radi milog mira. Uz to jote smatrao se velikom odvanou i sam pokuaj, da se potomci jednijeh i drugijeh pronagju i razlue, ak se mislilo da je to i nemogue, pa su jedne i druge strpali u prazni pojamIlir. S druge strane ovijem se htjelo da naglasi i to, da megju Slovenima dalmatinskim ima potomaka i onijeh slovenskijeh plemena, koja su tu ivjela do doseljenja Srba i Hrvata u Dalmaciju. Ovo je odgovaralo starom nekom predanju. O istorikoj sadrini tog predanja kasnije u govoriti. Htjelo se ovijem jo i to, da se sauvaju od kritikeMorlaci,t. j. doseljenici slovenskog jezika, koji su tek u novije doba stupili na dalmatinsku zemlju, jer kritika njihovog narodnog bia mogla bi moda pomriti njihove vojnike zasluge, a i vjersko trvenje izazvati.

Pojedini spisi, koji su sastavljeni u slavu ilirskog jezika, nose opet na sebi panslavistiki peat, premda u njima nema traga politikom panslavizmu, i piscima istih bilo je glavno, da proslave u njima slovensku knjievnost dubrovaku, kao zajedniko dobro sviju Slovena. No tijem su oni samo odvraali panju pozvanijeh krugova, da se dalmatinsko Slovenstvo ne specializuje, te se u Dalmaciji o tome niko nije ni brinuo kroz itav 18. vijek, a i dalje jo. Reenovrijedi isto tako za knjigu dubrovanina Sevastijana Dolci:De illyricae linguae vetustate et amplitudine",koja je 1754 u Mlecima tampana, kao i za raspravu pijariste Fr. Mar. AppendiniDe praestantia et vetustate Linguae illyricae",koja je izala uDubrovniku 1806. godine. Prva je svakako bila napisana sa svrhom, da podstakne Dubrovane, da njeguju svoj slovenski jezik. A da je taj jezik bio poznat pod imenomlingua illyrica",o tome najbolje svjedoi poziv od god. 1783., kojim dubrovaki knjiar A.Occhi javlja ljubiteljimadella lingua illirica",da je nakanio izdati djela dubrovakih klasika u 30 svezaka, i na pretplatu ih poziva.

S druge strane oznaavani su svi slovenski dijalekti, koji se u Dalmaciji govore, zajedno sa "bogoslubenim crkveno-slovenskim jezikom jednim opim imenomlingua slava",ililingua slavonica".Niko nije ispitivao, u emu se ti dijalekti slau, u emu li razlikuju. Nemar spram toga iao je tako daleko, da su na osnovu ruskih crkvenih knjiga popravljali glagoljske tekstove, sa kojih su slovenski popovi slubu sluili. Ozbiljni ljudi nadali su se, da e od toga biti velike koristi za poznavanje slovenskog narodnog govora, i da e ga izobraeniji ljudi lake i radije moi upotrebljavati u saobraaju sa teacima. Jedan od najvigjenijih posjednika u zemlji, konte Rado Antonio Micheli-Vitturi iz Trogira, kazao je u predgovoru k spisu jednome arcidjakona Matije Sovia, koji je 1787. u Mlecima izdan, da e sa obnovljenjem staroslovenskog jezika u bogosluenju, o emu se tada osim spomenutog arcidjakona trudio jo biskup spljetski G. L. Garagnin i hvarski G. D. Stratiko, slovenski narodni jezik na novo procvjetati i da e prestati zloesti obiaj, da gospodari sa svojim kmetovima preko tumaa govore. Staroslovenski jezik imao jepostati knjievnim jezikom, kojega nije bilo, te je radi toga svaka gotovo slovenska opina u Dalmaciji govorila svojim posebnim dijalektom, tamonji slovenski svetenici ne mogoe se u svom materinskom jeziku sporazumijevati, a glagoljskom knjievnosti nije se mogao niko koristiti. Od nude je n. pr. i jezujita P. Vartolomije Kai (Cassio) oko 1638. izabraobosanski jezik"za prijevod rimskog rituala(Rituale Bomanum)i sam je rekao da se boji, da e tome biti protivni i Dubrovani i svi Dalmatinci. Ve i sami izbor pismena, t j. azbuke, sa kojima je slovenske glasove trebalo izraziti, zadavao je velikih tekoa. Ono se, istina, zakljuivalo kojeg je crkvenog pravca jedan ili drugi spisatelj, prema tome kakvim slovima pie, irilskim ili glagoljskim, aliiz toga se nije izvodila i narodnosna razlika.

Na taj nain dugo se nije motrilo na narodnosne odnoaje u Dalmaciji, bar to se tamonjih Slovena tie, tijem manje se na to pazilo, to ni pojam hrvatstva, a ni srpstva nije bio uglavljen. I danas je jo kolebanje tijeh dvaju pojmova velika neprilika, kad god se hoe pravilno da prosudi pitanje o kome govorimo. Smjelo je dakle bilo prije 40 godina tvrditi, da u Dalmaciji ive 378.676 Srba, a Hrvata da nema ni jednoga Ta tvrdnja ula je u Czrnigovu knjigu Etnografija austrijske monarhije" (I. sv. str. 248). Smotrenije se izraava Jos. Hain, u svojoj statistici austrijske carevine (I. sv. str. 248), kad 395.273 Slovena, to ih je po slubenim podacima 1846 godine u Dalmaciji bilo, nazivaSrbo-Hrvatima".Od todoba ulo je to ime u obiaj. Osobito ga hrvatski pisci rado upotrebljuju, pa ak ga je i ugarska slubena statistika primila pri popisu godine 1880., samo da nebi dobila upliva na posao popisa sumnja, da li je ko Srbin ili Hrvat. Ali, pri svem tome, imeto ne valja. Nema ovjeka, koji bi biou jednoHrvat i Srbin. Ako bi se pri smijeanome porijeklu i mogla moda zamisliti takva dvostruka priroda, ipak i u tom sluaju obino e jedna nadmaivati drugu. Kultura, koja odluuje u pitanju narod-

nedostaje str. - 6 -

nedostaje str. - 7 -

Kad bi se htjelo predstaviti etnografiju Dalmacije sanio po jezicima, koji se u njoj govore, bio bi to dosta lagan posao. Oblo uzevi, govore se u toj zemlji samo dva jezika, svak govori ili slovenski ili talijanski, veinom ioba jezika.No tee je rastaviti narod dalmatinski u njegove prvobitne sastavne dijelove i pokazati, kakvi su sve elementi u zagrnuti u zajedniku kabanicu tijeh dvaju jezika".Kohlnalazi, da u Dalmaciji ima:Grk, Talijan,Magjar,panjolaca,Turaka,Arbanasa,Francuz, Norman i Brit, Nijemaca iSlovena.Mi emo se baviti samo saSlovenima,sa dva najmnogobrojnija naroda u Dalmaciji, Hrvatima i Srbima.

I. Hrvati.

Sa hrvatske strane danas se tvrdi, da jeukupno slovensko stanovnitvodalmatinsko hrvatske narodnosti.

Tvrdnja je ta pogrjena sa gledita lingvistinoga. Izuzimajui drsku hipotezu, po kojoj su svi Dalmatinci, dakle i svi dalmatinski Sloveni, upolitikom smislu Hrvati,nema drugoga gledita, osim lingvistikog, sa kojega bi se dalo pravdati ubrajanje sviju dalmatinskih Slovena u Hrvate. Da bogme, i jezik e tada tek moi ii u prilog ovakvom identificiraju, kad se jednom pokae, da je novohrvatski jezik u zadnjoj fazi svoga razvitka postao sasvijem istovjetan srpskome i da je nestalo sviju narjeja, koja od ovog odstupaju. Nego dotle e, osobito dok nestane spomenutih narjeja, svakako protei jo koja desetina godina, a danas su najznamenitiji poznavaoci jezika u tome sloni, da je akavsko narjeje siguran znak, po kome se isti Staro-Hrvat poznaje. IFr. Raki,u svome lanku Nacrt istorije junih Slovena do IX stoljea" (Arkiv za povjestnicu jugoslovensku, Knj. V. str. 253) dri, da su tijem dijalektom govorili prastari Sloveni dalmatinski, sa kojih je preao na Hrvate, koji se kanje doselie. Na to isto izlazi i miljenje koje je iskazao arcidjakon I. apor, u knjizi svojoj Della lingua illirica", izdanoj u Spljetu 1844. godine, prestavivi Srbe i Hrvate pri dolasku njihovom u Dalmaciju tako nespretnima i nevjetima, da nijesu mogli ni novi jezik u zemlji rasprostrijeti, ta vie da su i sami primili jezik (ilirski) koji su tu zatekli. Kad bi se ovo uzelo za istinu, onda bi se moglo porei ak i slovensko porijeklo tijeh doseljenika; usvojivi ovo paradoksalno miljenje lako je protumaiti zato car Konstantin Porfirorogjeni onako teko moe da razlikuje Slovene od Avar, kao i ona pometnja, radi koje prezviter dioklejski napravi, da se sprijateljie Goti, nazvani takogje Sloveni" sa Bugarima, jer su oba naroda srodna i jednim jezikom govore (maxime quod ambo populi gentiles essent et una lingua esset omuibus). No ja neu da rasklimavam predstave, u koje se ueni i neueni svijet ve uivio, vie no to je nuno da se u pravu svjetlost stavi akavski dijalekat, kao osobina dalmatinskih Slovena, koja se najdulje sauvala u sjeditima doseljenih Staro-Hrvata i njihovih starijih kolonija. Kakvo bilo da bilo porijeklo Hrvat, ali niko ne spori, da je akavtina njihova narodna osobina, bar od onoga doba, kad su se u Dalmaciji nastanili,pa do unitenja njihove politike samostalnosti i skupnog ivota njihovog u okviru iste. Tijem je vjerovatnije, da su oni, koji danas govore tijem dijalektom, t. j. starohrvatskim jezikom, potomci osnovatelja hrvatske drave na dalmatinskom zemljitu. Akoovi nijesu donijeli taj jezik iz svoje pregjanje postojbine, ve ako su ga tek u Dalmaciji nauili od Sloven, koji su postali njihovi podanici, onda svakako lingvistiki pojam hrvatstva obuhvata i starije slovenske stanovnike dalmatinske, odnosno njihovepotomke, i onu smjesu, koja je postala iz hrvatskih doseljenika i Slovena, koje ovi u zemlji nagjoe. Megjutijem ovaj iri pojam ne mijenja na stvari nita jer se ne smiju suvie precjenjivati antropoloki uinci ovih dalekih vremena.

Ja razumijevam dakleovdje pod Hrvatima akavce, o kojih narjeju Budmanijeva Grammatica della lingua serbo-croata (illirica)" (Be 1867, str. XIII predgovora) najbolju karakteristiku daje.Oni se zovu tako po upitnoj rijeia",mjesto koje Srbi i njihovi poljednici govore to". No jo vea je karakteristika u tome to akavci mjesto tokavske konsonantske grupedj", gj"upotrebljujuj".Da se paka"uzimlje za obiljeje, to je otud, to se ta rije najprije gubi ispred tokavstine, koja napreduje, kao to mi je saopio g. M. Reetar, revni ispitiva na polju slovenske filologije, iz Spljeta. Naprotiv akavci najdulje dre glasj"(mjestodj"igj").Kad i to napuste, onda prestaju biti akavci.

Po raspitivanjima, koja je spomenuti slavista inio, ive danas akavci u ovijem krajevima dalmatinskim:

1. Du obalu u Novigradu i od Nina do Spljeta, osim nekoliko mjesta, u koja je tokavtina prodrla, te koja je u politikom kotaru Zadarskom i du obale a" istisla, a tako uspjela i na vie mjesta u ibenikom politikom kotaru. U samome ibeniku samo se stanovnici predgragja Doca (Dolac, Borgo di mare) tokavtini odupiru.

2. Na ostrovima: Rab, Pag, Olib, Silba (sa Itom), Premuda, Mulat, Sali, Velirat (sa Iom, Ravom i Krunarskim otocima), Ugljan, Paman, Murter, Zlarin (sa Prviem, Kaprijem i irijem), Drvenik Trogirski, Ostrovo ovo (Bua), Solta, Bra, Hvar, Korula (na tri poljednja ostrova tek kao izuzetak) i Lastovo.

3. U zapadnoj polovini negdanje poljike republike, u Jesenici, Podstrani, Sitnom i Srinjinama (na junom podnoju planine Mosora).

4. U zapadnoj polovini poluostrova Peljeca do mjesta Janjine. a" jeve nestalo sa cijelog poluostrova. UDubrovnikuje, kao toJagiu svojoj istoriji knjievnosti (I. knj. str. 145) misli, bila nekad akavtina u upotrebljenju, ali je jo otvoreno pitanje, da li u opem upotrebljenju. Jagi, na istom mjestu, sam napominje, da Dubrovani ne htjedoe svoj jezik zvati srpskim, ali ga ne zvahu ni hrvatskim, ve slovinskim.

Uz pripomo Geogr. statist, repertoriuma nastanjenih mjesta u kraljevini Dalmaciji", to ga je je c. k. savjetnikA. Maekgotovo spremljena za tampu ostavio i mnogogodinjim trudom vrlo usavrio, a koji je 1888. u Zadru svijeta ugledao, moe se broj stanovnika u spoinenutim krajevima, dakle i broj Hrvata u Dalmaciji ustanoviti. I bilo bi ih:

1. du primorja .... 42.7992. na ostrovima .... 81.3363. u Poljicama .... 2.7364. na poluostrovu Peljecu . 8.279Svega . 135.150

Vrijednost ovih brojeva ne odgovara sasvijem trudu, koji je uloen u njihovo razraunavanje i pronalaenje dotinih mjesta, jer u nj su uraunati i mnogi tokavci, koji ive megju ovim akavcima. S druge strane nijesu pri ovom raunu uzeti u obzir akavci iz unutarnjosti Dalmacije, kojih tu ima, i akosamo sporadino i prolazno. Osim toga nijesu raspitivanja spomenutoga ispitivaoca svuda od uspjeha bila, pa ne da se jos konano odluiti o pitanju koliko su stanovnici nekih mjesta izgubili ve pravo, da se smatraju za akavce. Meni je kazivao g. profesorBudmani, kad sam s njime u Zagrebu govorio, da se na ostrovu Peljecu akavski govorisamou Podruariju, Orebiu i u nekoliko manjih mjesta na jugu, zatijem u Trpnju i Vruici na sjeveru.

A Grgur Urli-Ivanovi pripovijeda u svom lanku o Biogradu, koji je tampan u Narodnom koledaru" Matice dalmatinske za 1886. godinu: Jezik Sloven u Biogradu jeste ikavtina; kad oni govore uje se na svakoj drugoj slovci otri naglasak, poput crnogorskog izgovora; uz to uju se i talijanski idiotizmi i staroslovenskerijei, po kojima se odmah poznaje, da je Biograd kolijevka hrvatske glagoljice: pri tome Biogragjanin Hrvat ne moe da trpi akavca te ga prezirno naziva bodulom", a o sebi s ponosom govori da je primorski Hrvat." Tu se jo kazuje, da se Biogradski Hrvati, kad su Mleii osvojili njihovo mjesto od Turaka, koji su dugo na njemu gospodarili, vratili sa ostrov i iz Kotar, kud su bili pobjegli i da su se za doba svoga bjegstva vazda drali sa uskocima i hrvatskim ajducima. Pisac nabraja najstarije porodice,koje u raznim ograncima i danas u Biogradu cvjetaju: Matkovie, Zmajii-Mrgjene, Tolie, Drakovie, Bogdanovie, Zabetie i t. d. Tu su dakle starohrvatske porodice, koje, u punoj svijesti svoga porijekla, ne e da se smatraju akavcima.

Ako je ovo istina i ako bi se isto moglo dokazati i za vie prilik, onda bi se naravno moralo podvri novome ispitu pitanje, da li se akavci na prosto smiju identifikovati sa Staro-hrvatima. No to e biti posao filolog, koji su ovo pravilo i postavili.

Dokle jo nemaresultata toga novog ispitivanja, upravo dok se ne pokae da je isti i nudan, dotle se mogu navedeni brojevi smatrati priblino istinitima.

Sa ovijem se slazu i navodi Budmanijeve gramatike (str. XIII. predgovora) o rairenju akavtine, a i razlaganjaIvana Miletia,u hrvatskom asopisu Viencu" za godinu 1880 (str. 58 i lj.)

Poljednji govori tamo na str. 170: akavtina kao stariji oblik uzmie pred mlagjom tokavtinom. U Dalmaciji ona je sad ograniena na nekoja ostrova i primorska nekoja mjesta megju Zadrom i Spljetom. Poslije 50 godina jedva e se vie moi govoriti o istoj akavtini. kola, lektira i javni ivot ubrzavaju prirodni tok stvari". Na str. 59 napominje on, da je oblast akavtine u Dalmaciji bila nekada ira, stavljajui pitanje:ko bi slobodne Dubrovane prisilio da prisvoje hrvatsko ime, kad oni odavna ve tokavski piu?

I zbilja, do XV. vijeka akavci su zauzimali u Dalmacijimnogo vei prostorno to je onaj, u kome su danas njihova sjedita. Kuge i ratovi strano su tamo bjesnili; Turci, Ugri i Mleii, spram kojih su oni bili slabi, rastjerae ih. Oni pobjegoe na sjever i zapad, poglavito na susjedna ostrova[Mletaki senat naredio je 1463. godine, da svi za vojsku nesposobni teaci tamo se presele. Tamo su morale bjeati ispred Turaka ene i djeca, ako gospodari nijesu na svom zemljitu podigli vrste kule i sela obzidali, kao to je izmegju godine 1471. i 1552. uinjeno na obali kod Trogira. Vidi Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau di Giovanni Lucio" (Mleci 1674.), p. 459 i 460.]pa ak i preko mora u Apuliju i u papinsku dravu, za tijem kopnom u planine Like i Krbave, u nizine Kupe i Save, u ugarsko brjegovlje megju tajerskom granicom i rijekom Rabom, na poljetku u pounsku upaniju, donju Austriju na Marhfeldi u ravnice za litvanskim gorama.

O toj promjeni stanita mogle bi se mnoge pojedinosti navesti, ali i nekolike samo bie dosta, da obiljee promjene, koje su se u tom pogledu dogodile. Otud emo i doznati,gdje danas treba traiti veinu Starohrvata,odnosuo veinu njihovih potomaka.

Ivan Kukuljevi, putujui 1856. g. junom Italijom, naao je u Brindizi (gdje su u XV. vijeku slovenski doseljenici imali pravo slati dvojicu svojih zastupnika u gradsko vijee) Contrada di S. Pietro degli Schiavoni", a u okolici toga grada nailazio takogje na tragove slovenskih naseobina. Odkad su te naseobine kazivala je dosta jasno relikvija sv. Jeronima u katedrali brindikoj. Tog sveca, kaoDalmatinca,tovali su mnogo njegovi slovenski zemljaci. U Rimu doznao je Kukuljevi podrobnije o toj negdanjoj slovenskoj optini (Communit della nazione illirica o schiavona), koja je bila smjetena u dio grada to se zvao Borgo vecchio di San Pietro", te je dala povod, da se osnuje utoite za Slovene u Rimu, koje je papa NikolaV. god. 1458. (kao to veli kanonik D.r Ivan Crni u jednoj raspravi tampanoj god. 1868. u Trstu) odredio iskljuivo za Dalmatica seu illirica natio", rata su i u kasnija vremena Dalmatinci imali najvie koristi od te zaklade. Kukuljevi se iz VitaloveStoria della citt di Ariano''' uvjerio, da su Hrvati stanovali i u okolici Ariana, od XV. do XVII. vijeka. U istome djelu naao je i potvrdu, da je hrvatska kolonija bila i u Pulcherino, u kojoj je 1549. bio duobrinikom fra Marko Dragovi, a 1596. dalmatinac Ivan Bigota. V. Makuev, u lanku svome o Slovenima grofije Molise u Italiji (Zapiski Akademije petrogradske, sv. XVIII.) stavlja broj 20.000 samo za one Slovene, koji su u XVI. vijeku u taj kraj doselili se. De Rubertis u pisinima, tampanim 1856.god. u Zadru, Delle Colonie slave nel regno di Napoli" donosi jedan zapis na palatskoj crkvi, po kome istu sagradie 1531. godine Dalmatiae gentes". Svakako ovi doseljenici nijesu dolazili samo iz Dalmacije, ve i iz Primorja to je na sjeveru Dalmacije. Ali nestajanje stanovnitva Dalmacije stoji najvie u svezi sa onijem seobama u Italiju. Kako se naglo umaljavalo hrvatsko stanovnitvo u Dalmaciji, vidi se najbolje iz jednog izvjetaja, kog je 26. dec. 1524. podnio konte zadarski mletakoj republici.Po tome izvjetaju spalo je stanovnitvo kontije zadarske, kojom je on upravljao, samo koliko on pamti, sa 60.000 na 5000 dua. Veina bjegunaca otilo je u Apuliju, Abruzze, u krajinu jakinsku (. Ljubi, Ogledalo II. 123). Od 280 sela koje su prije turskih ratova sainjavala teritorijuzadarsku,bilo ih je godine 1553. samo 96 pod upravom toga grada, pa od tijeh bilo ih je 11 opustilo. U ni jednom nije bilo vie od 5 do 6 kua (Raimmentatore Zaratino per 1845 p. 8). Jo alosnije je bilo godine 1575., kad je Antonije Gjustinjano po nalogu mletakog senata obilazio obalu i ostrove kraj nje. Sve zemlje grada Zadra, koje tada jo nijesu bile u turskoj vlasti, obragjivali su teaci iz grada i smjeli su samo obdan pod vojnikom straom u poljima raditi. GradNin,razoren je tada na zapovijest republike, a zemlje nije imao ko obragjivati. (V. Solitro, Documenti storici. Vol. I. 107, 114). .Teritorijaibeninikaspala je do godine 1570. sa 120 sela i katela na 14 i rukopisni jedan opis, kog je 1651. sastavio D.rFr. Difnico, opisuje ne samo dugu borbu oko 33 sela, u kojima Turci nijesu htjeli trpiti kmetova gragjana ibenikih, ve kazuje takogje, da su teaci iz toga kraja u XVI. vijeku sabili se u tvrdinje Velim, Dazline, Rakitnicu i u primorska mjesta, koja sukulama zatiena bila (In questi soli Villaggi e Castella stavano ricovrati li contadini che lavoravano non solo le Possessioni et continenze di quelle, ma ecciandio li luochi derelitti"). A kako je sudbina trogirskog stanovnitva bila slina sudbini ibenikih teaka, kazuje J. Lucije u svojim Memorie istor. di Tragurio'' (str. 460). Poinjui sa god. 1531. razbjealo se to stanovnitvo dijelom na zironski ostrov, dijelom pak na ostrovo ovo, te je tu umnoilo stanovnitvo mjest Okrug, Slatine i edno.

Usjevernim predjelima, gdje se dalmatinski iseljenici nijesu samo privremeno sklonili ispred turskih navala, ve se i stalno nastanili, ima ih najvie na desnoj obali Save do gornjo-karlovakih brda. Mnoge zadruge (megju njima slavne plemike porodice Keglevia, Drakovia, Utjeenovia, Gusia i dr.), istisnute iz Dalmacije, traile su tamo pribjeita, pa i nale su ga. Otud je mogao Juraj Kriani 1660. godine rei, da se u okolici gradova Dubovca, Ozulja i Ribnika najistije hrvatski govori (Arkiv za povjestn. Jugosl. sv. X. str. 69). Sa ovim se podudara i ono to govori Ivan Tkali u svom sastavu Sjeverne granice dalmatinsko-hrvatskog glagolizma u 15. i 16. vijeku" (Archiv fr slavische Philologie. B. IV. S. 433-441). U ostalome iz ovoga se vidi da suseobe iz Dalmacije i Bosne u spomenuti predio poeleve u polovini15. vijeka. Ve g. 1574 u Okiu i Jakuevcu duobrinici su sveenici IvanDalmatinaci MatijaDalmatinac.U spisku sveenik, koje je ljubljanski biskup Toma Hren po6ani od 1599. godine posvetio (Rukopis zagrebake kaptolske bibliot. miscell. 56), naao sam u godini 1601. Ivana Ostakovia, Dalmatinca iz Trogira (ad titulum patrimoniae), u godini 1607 dva sveenika iz trogirske biskupije i jednog iz ibenike.

Dalmatinska bujica, koja je isveenike sa sobom ponijela, opaala se dakle i u Kranjskoj. Jagi, u svojoj historiji knjievnosti (I. knj 8. str.) povlai granicu megju kajkavtinom i akavtinom od Kupe kod Karlovca preko Dragania, Kraia, Jostrebarke i t. d. do Drage. U svome arkivu za slovensku filologiju" (sv. IV. str. 80.) govori Jagi da su Rijeka i Senj sjeverne granice do kojih akavtina dopire. I. Mileti (na naved. mj. str. 154) priznaje da su Hrvati jo prije navale turske, uklanjajui se pred prodiranjem mletakim, premjestili staro svoje sredite iz Dalmacije na sjever i da je kajkavtina podlegla promjeni, osobito kad je i starohrvatsko plemstvo istijem tragom poelo uzmicati.Iz tijeh novijeh naseobinasuviak je prelazio u jo sjevernije puste krajeve, a tamo su sesklanjali i oni koji su od Turaka bili suvie pritjenjeni. Ko bi htio vie ta o tome da dozna nai e u putopisnim crtama Fr. Kuhaa Medju ugarskimi Hrvati" (Vienac" god. 1878. str. 643. i slj.), a i u mojoj raspravi Neuere slavische Siedlungen auf sddeutschem Boden", to je 1888. u tutgartu izala. Nemoe se istina tvrditi, da su sve kolonije, o kojima se tamo govori dalmatinskog porijekla, ali je vjerovatno, a u pojedinim sluajevima dade se i dokazati, da je u veem dijelu istih bilo i dalmatinskih stanovnika. To isto vrijedi i za one mnogobrojne plemike porodice sa imenom Horvth", koje su se u 16. vijeku poele nastanjivati u gornjoj Ugarskoj i u predjelu izmegju Tise i Karpat. Ba njihovo prezime Horvth", vrlo je znaajno. Sve su te porodice imale i svojeposebnoporodino ime, a ovim opim htjeli su svakako da oznae svoje narodno porijeklo. Na protestantskom sinodu u Szepes Vralja god. 1614. bio je: Gjuro Horvth de Palzca (unuk Marka Stania cognomine Chrovatus, koji je 1556. dobio Varkohova dobra u Cipsu od Ferdinauda I.), Nikola Horvth-Mladoevi (poslanik Valtazara Horvata aliter Stania de Gradecz), Ladislav Horvth-Kuevi de Lomnicza, Matija Horvth Jakovi de Polyanka, Gjuro Horvth-Lovorkovi, Stefan similiter Horvth de Grawek (Gradecz?) (K. Kuzmny: Urkundenbuch zum sterreichischen evangelischen Kirchenrecht", Be, 1856, Urk. CXXXI). U Diplomatariuu Bksiense", kog je L. Haan u Peti 1870. god. izdao, nalazimo Franju Horvtha de Petropolje 1559. god. kao povjerenika u Gyuli (str. 178), Gjuru Horvtha-Petrovia 1561. u Nmethu (str. 206), Franju Horvtha-Suzalia 1593. god. kao posjednika u Vrsegyhzi uz mnoge druge Hrvate, od kojih posebno spominjemo (sa str. 193) Matiju Bojniia de Bozita, kao potomka istoimene porodice, koja se oko 1520. godine preselila iz Plavna, kod Knina u Dalmaciji, najprije u varadinsku upaniju. Sada ima ta porodica predikat Kninski.[Stara je dalmatinska porodica i ona davno u Erdelju nastanjena porodica barun Intzdy", koja se u staroj svojoj domovini zvala Ievi (Benk, Transsylvania II. 480). Godine 1546 bio je Matija Brodari gradskim kapetanom u Hustu, u Marmrou, i predstojoikom tamonjih solan (Schmidt, Berggesetze II. d. I. 164). Da su i zanatlije sa juga dolazile na sjever moe sezakljuiti iz toga, to je 1575. godine iznimno bio primljen neki Gregasovi u jednu od zanatlijskih zadruga u emnicu (Czrnig, Etnographie II. 208). Da li jugoslovenska prezimena Kristosovi, Tobijasovi, Mikluevi, Fedorkovi i t. d., koja se spominjuu jednom ugovoru (od 1686 god.) obana gmrske upanije sa komorom u Cipsu (Schwartner, De Scultetiis, 169) dokazuju da je hrvatski narod seobom svojom do podnoja Karpata dopro, o tome ne u da razbiram, ali svakako drim da je vrijedno i to spomenuti.]Navedeni primjeri nesumnjivo svjedoe da je biljega, koju su hrvatski plemii poslije seobe sa svojega staroga ognjita isticali, obiljeavala i kakvou njihovog plemstva. Biljega ta izazivlje pomisao da je hrvatski narod ponikao iz vojnike kaste, koja je osvojenjima svojima stvorila dravu njezina imena, a u toj dravi da su ostali stanovnici bili do due hrvatski podanici ali nijesu imali prava zvati se Hrvatinia. Na taj nain moe se najlake razjasniti zato je i mletaka republika, koja je inae nerado trpila svaku reminiscenciju hrvatsku, zadrala ipak takozvane kumpanije hrvatske", kao najamniku vojsku, u kojim su kumpanijama bili sami Hrvati, te su iste sauvale uspomeuu na slino starinske vojnike zadruge.

O Slovenima iz Dalniarije, koji su preli uIstriju,nai e u valjanom djelu Defranceska L' Istria, note storiche" (Parenzo 1879) u XXXIX. glavi.

Kako jenadoknagjengubitak, koji je zadesio Dalmaciju sa iseljenjem Staro-Hrvata, iko je od druge neke narodnostiu njihovu seobu pomijean,to e pokazati slijedei odsjek.

Ovdje moram jo samoopomenuti da se iseljenje to ne smije precjenjivati.Ono je istina opustoilo unutarnjost zemlje i dovelo hrvatski elemenat do nemoi, no isti nije nestao u krajevima, koje su Turci pokorili. Mnogi Hrvati ostali su tu kao zarobljenici, koji su morali obragjivati zemlju turskim gospodarima. Da je tako svjedoe i ustanci seoskih opina, koje su se kasnije podigle protiv Turaka, naslanjajui se na Mleie. Pa kad se pomisli i na cvjetanje pojedinih mijesta, kao Zemunika, Vrane, Drnia pod vladom turskom, tad bi se i to moglo gotovo pripisati hrvatskim stanovnicima, koji su se malo po malo tu okupili. O gragjanima skradinskim poznato je, da su 1630. godine, dakle onda kad su pod Turcima bili, sklopili sa ibenanima savez, kakav se samo meu prijateljima uiniti moe. Kad se uzme jo na um, da obilati rad Franciskanaca, koji su u ono doba u unutranjosti vrili duobrinike poslove, nije iao valjda u prilog Morlacima, onda moramo doi do uvjerenja, da akavtina nije samo za to ograniena na obalu dalmatinsku i ostrova, to bi je valjda Turci u ostalini krajevima istrijebili bili, ve je tome i uzrokompreobraaj, kog su ostanci iste ovdje pretrpili pa i uzimicanje tih ostanaka.

II. Srbi i Morlaci.

Kadasam od 449.282 Srbo-hrvata dalmatinskih, koji su po zadnjem popisu s kraja 1880. godine tamo ivjeli, njih 135.160 oznaio kao Hrvate i iz ukupnog broja izluio, uinio sam to na osnovu njihova jezika u pretpostavci, da im je on naljedstvo od starih Hrvata, po kome se oni mogu poznati.

Kao to navedena izreka I. Lucija dokazuje, po tome se ve prije 200 godina inila razlika, kad se htjelo dalmatinske Slovene dijeliti u Srbe i Hrvate. Ako je to obijeje do sada vei i izgubilo togod od svoje vrijednosti, ipak se jo i sad moe rei, da veina dananjih dalmatinskih akavaca potie od prijedaka, koji su u doba Lucijevo megju Hrvate ubrajani.

Ali je istina i to, da u Dalmaciji ima akavaca, kojih su prijedci govorili drukije, naime tokavski. Na gjekojim mjestima moe se proces mijenjanja govora ak do pojedinosti uoiti. Na ostrovuoltin. pr. ivu u Maslinici (Porto Oliveto) Sloveni, koji su se tamo doselili iz Mua (u planini izmegju Klisa i Sinja). Ovi, stidei se tokavtine, koju su sa soboni donijeli, radi starosjedioca akavaca, trude se da svoju tokavtinu promjene u akavtinu. A u tome su ve postigli i uspjeha. Ista se melamorfoza opaa i na ostrovuOlibu,koje su davno ve naselili tokavci iz okruga sinjskog. Za to sam ga akavcima i pribrojao.

O stanovnicima junoga dijela ostrovaPagakazuje Sreznjevski, sada, profesor jugoslovenske knjievnosti u sveuilitu Harkovskom, u jednome pismu sa puta kroz Dalmaciju, jeseni 1841. godine, da su tokavci, a stanovnike sjevernog dijela istog ostrova proglauje za akavce Hrvate. (asopis eskho Musea Sv. IV). Na istome mjestu porie on stanovnicima ostrovaUgljanapravo, da se nazivaju Hrvatima, kao to su oni inili, jer se tome protivi njihov jezik. Od toga doba (t. j. 1841. god.), kao da se dovrio proces pretvaranja tijeh tokavaca u akavce, jer im je dojavljeno, da su na tom ostrovu danas akavci. Megju tijem dre se tokavci naVergadi,koji su se tamo doselili iz okruga benkovakog.

Ono to je Sreznjevski oPagugovorio, dade se i istorijom dokazati. Iz jednoga izvjetaja tamonjeg Giudice dirigente" od 13. marta 1803. (u arhivu namjesnitva zadarskoga) doznajeino, da su 1474. godine plemii i narod na tom ostrovu u borbi bili. Morao se u njihove svagje uplesti i takozvaniConsilium Rogatorummletaki, te je gledao da ih smiri jednom odlukom, u kojoj se veli: prosti je narod veim dijelom stranac, koji se tu dosolio iz planina (sa onostrane obale) te potpada pod vlast gospodara Hrvatske i kralja Ugarske (per la maggior parte de gente forestiera delle Montagne sudditi al Signore di Croatia e Re d' Ongaria). Neda se opredijeliti, kad je ta seoba bila. No ona po svoj prilici pada u polovinu XV vijeka, jer 1451 godine promjenjen je tatut tog ostrova, a o susjednom ostrovuRabugovori Farlati (Illyricum sacrum, V 258), da su 1463. godine primljeni na nj mnogi Bonjaci, plemii i neplemii, koji su od Turaka bjeali (Anno 1463 ... multos tum de plebe turn de nobilitate Bosnensi amissa patria profugos insula et civitas Arbensis excepit). No i na Paguina Rabu morale je biti jo od davnijeh doseljenika sa istoka. Na Pagu je ve 1071. god. (Farlati, Op cit. IV, 215) bila kolonija, koja so zvala Murovlani-Vlassici". Ko u tome imenu ne bi vidio Morlake? A zaRabkazuje izvjetaj mjesne vlasti od 4. julija1802. god. (u namjesnikom arhivu zadarskom) da je dude mljetaki 31. dec. 1422. god. izdao jednu naredbu u kojoj se spomiuje, da su poslanici doseljenik na Rab (Adventiti) doli njemu sa tubama.

Grad Zadar (Farlati, V. 111) bio jo ve u poetku XV vijeka (1404. god.) stjecite za Bonjake, koji su ovdje primili rimokatoliku vjeru, te su na skoro za tijem smjeteni tu i bosanski minoriti. Oko 1470. god. pobrinuo se isto tako i za Francikance Bonjak Grgur Margani (Mrgani), koji se u Zadru nastanio.On im je podigao manastir u Zaglavu, na ostrovu Sali (Farlati, V. 10, 22). Po ovome moe se pretpostaviti, da su mnogi Bonjaci bili ne samo u Zadru, ve i na oblinjim ostrovima. Od njih je ponikao ovaj zadarski gragjanin pop Mladosi, koji je 1504. god.bio nadbiskupski vikar (Ramment Zarat. pro 1854, p. 15), a i onaj Srbin" Jovan Zvovini (Giovanni Giovino) iz Zadra, koji je 1535. god., bio profosorom prava u Padovi i tamo za djake iz Zadra tipentije osnovao (Ramment. Zarat. pro 1853, .p. 27).

Po svemu ovome vidimo da je slovenski elemenat ina sjeveruDalmacije za rana jo pojaandoseljenicima iz Bosne.Ojugu,osobito oDubrovnikuiBoci Kotorskoj,poznato je isto. Ve su Engel (u svojoj istoriji republike dubrovake, Be 1807) iAppendini(u svojimaNotizie istor.-critiche di Ragusa, T. I, p. 2, lib. 2) opazili, da je Dubrovnik bio pribjeite za mnoge Bonjake. Nedavno jeJagi(Archiv za slov. filologiju", knj. IV, str. 217) podsjetio na jednu vijest iz godine 1371., po kojoj je tada bilo veliko doseljavanje izBosne u Dubrovniku, da su doseljenici silno blago donijeli i preuzeli vidnu ulogu u Dnbrovniku (Multi Bosnensi venero habitar a Ragusa con richezze e sono li primi del popolo"). Pojedinosti, koje dokazuju da su seobe te bivale jo u XII vijeku i da je oko 1440 godine veliki broj patricija dubrovakih porijeklom bio iz Bosne, objavio jeF. X. KronesuJelievojBiblioteca storica della Dalmazia" (1883). to se tieKotorai njegoveokolice,tu niko nije nikad ni traio Hrvate, osim ako jesve Srbe htio prekrstiti u Hrvate.

Mora se panja obratiti i na seobe bosanskih porodica i manastirlija, koje su u XV. vijeku,osim ve spomenutih,bivale u gornji kraj Dalmacije, izmegju Kotora i sjeverne granice dalmatinske.

O tim seobama govori eeDonat Fabianiu svojoj Storia dei Frati minori in Dalmazia e Bossina" (Zadar 1863-64). On pripovijeda (I, 186) da je papa Eugen IV, oko polovine XV vijeka, iz dalmatinske provincije izluio ne samo jedan minoritski konvenat u Kotoru i dva u Dubrovuiku, vei manastir di santa croce del sobborgo di Zara" i di sant' Eufemiapresso Arbe",te ih dodijelio bosanskom vikarijatu. Ovo je svakako moglo biti uragjeno u namjeri da se novim snagama ojaa taj prostrani vikarijat, koji je poslovima pretovaren bio, odnosno da se umorenim kalugjerima nova odmorita stvore, kao to je naskoro za tijem drugi jedan papa i odbio tenjubosanskih stanovnika(abitatori bossinesi) iz konvenata u Veljiji delle Paludi presso Spalato",Krapanu kod ibenika,na ostrovuPasman,naUgljanuiNovomgraduu grofovstvu zadarskom da stvore zaseban vikarijat, rekavi im, da je zahtjev pravinosti, da ti konventi ostanu otvoreni redovnikoj brai (I, 202). No kao to su ovdjeBonjaciizazvali ovu odluku papsku, tako je isto sigurno bila injihova veinau gore spomenutim manastirima uzrokom, da se isti spoje sa bosanskim vikarijatom. Da su oni tu bili, spominje se ve godine 1437 (I., 185) i naroito se naglaava, da se neto ranije doselila eta bosanskih franjevaca,koji su sa sobom vodilikatolike porodice(drapello, che seco guidava varie famiglie cattoliche) preko Knina u biskupije skradinsku i iboniku, i bogati jedan ibenanin, po imenu Toma Gjuri, da im je dao ostrovoKrapanoi tu im poeo graditi manastir, koga su njegovi naljednici godine 1436. dovrili (I., 163). Doseljavanje postalo je obilatije poslije 1463. godine, kad je ubijen poljednji kralj bosanski (I., 208). Silni doseljenici jedva su mogli stati u dalmatinske manastire, i Dalmatinci su im radosno davali sklonita i u palatama i u kolibama svojim (I., 219).

Da li subosanski plemii,koji su po svoj prilici 1444. godine republici mljetakoj pomogli da zadobije vlast nad zemljitempoljikim,te usljed toga gospodstvom u Poljicima nagragjeni bili, tek tada se tamo naselili, ili su, kao to pria kazuje, jo prije toga tamo bili, to e se jedva vie moi doznati. Ali svakako upada u oi, da se u isto doba na vie dalmatinskih ostrova dogagja prevrat, koji stoji u svezi sa novim doseljenicima i da vjerodostojna istorija republike poljike poinje upravo tu sa spomenutim pokorenjem, kao to tvrdi prof.T. Erberu drugom teaju Annuario dalmatico" (Zara 1885. str. 222). Ni protivnik spomenutog profesora, koji je 1880. godine pod pseudonimom Suburbiensis" tampao u Zadru opirnu polemiku Cenno critico", protiv njegove La Contea di Poglizza", ne moe nita da prigovori sumnji, da su se ovi Bonjaci doselilikanjeu Poljica, no to bi htjeli njihovi potomci. ta vie, on pretpostavlja (str. 35), da se bosansko plemstvo u toj republicikupilo malo po malo,i da su tome dali povoda Turci, sa svojim pritiskum. Po njegovim rijeima postoji esteso Catalogo di originarie famiglie Bosnesi ed in quali singoli villaggi di Poglizza pose la loro stabile sede e domicilio". Da su te porodice neprekidno stajale u svezi sa svojom materom zemljom, sa Bosnom, svjedoi to to su one potpadale pod bosansku biskupiju duvnjansku, i kad se stolica biskupska morala otud maknuti, radi Turaka, preneena je najprije u poljiko mjesto Podgragje.

I uprimorske gradovedalmatinske doli su ovakovi doseljenici u 14. i 15. vijeku. Radi primjera spominjem: Ivevie, Grubiie, Alaevie, Ivanievie i Pavlovie uMakarskoj;Tasovie, Resie, Marjanovie, Miljenovie i Vukoslavie (Rossignoli) uTrogiru;Kosirie; Divnie, Dragojevie, Ljubie, Jokovie, Linjie, Marnavie, Parie, Petrovie, Semovie, Taviljie, Vojkovie i Zurijatie uibeniku.[Imena su ova uzeta dijelom iz Fr. Heyer ?.RosenfeldWappenbuch des Knigreiches Dalmatien", dijelom pak iz F. A.GalvaniIl Re d' armi di Sebenico" (Mleci 1883-4.). ]O seoskim optinamaBossoglinaiCapocesto(megju Trogirom i ibeniknm) kazujeKai-Mioiu svojoj knjizi Razgovor ugodni naroda slovinskoga" (str. 199 izdanja mljetakog od 1801. godine) da su ih naselililjudi iz Bosne, koji su 1386. tamo doli i ono zemljite izmolili u gradske republike ibenike. On nabraja 18 raznih porodica, koje su se tu okuile, meu njima Pribislavie i Poznanovie. Mnoge knezove spominje on, koji su se pri raspadu bosanske drave u Dalmaciju sklonili. O knezu Matiu n. pr. kazuje (str. 149), da se sa svojima nastanio u Petrovupolju, kod Drnia, i tu su jo i u polovini 18. vijeka njegovi potomci ivjeli, a i u ipiu (?) jo su se vidjeli tragovi kule, u kojoj je on stanovao. Oprimorjupak, izmegju Neretve i dananje Makarske, pripovijeda on mnogo toga, to je kadro da posvjedoi, da su gaBonjacijo prije 4-5 stotina godina naselili.

nedostaje str. - 30 -

nedostaje str. - 31 -

zini. Furlati,u svome djelu Illyricum sacrum" (IV. 212) kazuje izrikom, da je toliki bio djelokrug biskupa rimskog (Chrobatisubicunque essent locorumomnia episcopatia officia praestare coeperunt), aM. Pavlinoviu svojima Pukim spisima" (Zadar 1876. str. 85) spominje neko predanje, po kome su ti biskupi upravljali i saHrvatimau Poljicama.

Slino neto kao da e biti i sa gospodstvomhrvatskih narodnih vladara.Njima su bila podlona plemena, koja su ih izabrala, a osim tih plemena priznavali su ih na silu jo stanovnici onih krajeva,.koje su oni osvojili, odnosno, podanici hrvatskih plemena na zemljitu, koje su ta plemena posjela.

Ako je jedno takovo pleme promijenilo svoje boravite, ako se koja plemika porodica, ili zadruga, povukla iz jednoga kraja, onda se ugasilo i hrvatsko gospodstvo nad tim krajem. Na mau svomeprenijeli su ga ti Hrvati u nova svoja sjedita,koja su tada nazivali Hrvatskom, ee pripadak lirvatski".

Da je tako, svjedoi prekrtenje zapadne Slavonije u Hrvatsku", koje se dogodilo koncem 16. vijeka. To prekrtenje stoji u svezi sa tadanjim preseljenjem Staro-Hrvata, o emu je ve govoreno. I zemljite u sjevenom uglu predjela, koje su Hrvati ve prije stoljea posjeli, nosilo je ime hrvatsko, ali to je istohrvatskoime dobio kraj izmegju Kupe i Save, a naskoro jo i sjeverniji djelovi zapadne Hrvatske, to je bilo poljedicomproirenja hrvatskog narodana sjever.[Hrvatske plemike porodice, koje se ovamo preselie, sastavljale su isvoje sabore,ave do polovice 16. vijeka. Najpoznatiji od tih sabora je izborni sabor cetinski, na kome su iste izabrale sebi za kralja nadvojvodu Ferdinanda, protiv Slavonaca, koji su stajali uz pretendenta Zapolju. Da su pak Slavonci svojevoljno pristali na spojenje sa Hrvatima, zavisie svakako i od tog, to su za ast smatrali, da se u budue zovu Hrvatima. No ipak prolo je nekoliko desetina godina, dok jo nova domovina Hrvat primila njihovo ime. PoValtazaru Ad. Kreliu,De regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae. Notitiae praeliminares" (str. 398), bilo je to oko 1587. godine. U testamentu grofa Stevana Frankopana, pisanom jo 1572. godine, veli se za njegova dobra, koja on ostavlja svome sinovcu, da su dijelom,na moru", dijelom pakna Hrvatih"(Kukuljevi, Acta Croatica", isprava 274), i to zbilja odgovarae pravom stanju stvari, isto tako govori i grof Krsto Frankopan (na istom mjestu, isprava 220), u pismu jednom od juna 1527. godine o posjedima, koje ima u Vinodolu imegju Hrvatima".Taj nain izraavanja prikazuje sliku postepenog prelaza na onu dravopravnu zamjenu,koja se kanje zbila.]Iz istoga razloga nijesu se u starije doba ni poglavice toga naroda nazivali knezovima i kraljevima Hrvatske, nego Hrvat". Istom su ugarski kraljevi i mljetaki dudevi razluili pojam hrvatske toritorije od pojma prebivalita Hrvata.Auinili su to s toga, da bi mogli svoje pravo na odnosnu zemlju i tada odrati, kad u njoj ne bi Hrvata ni bilo, pa i s toga, to sami oni nijesu bili Hrvati.

Kako je dugo stajaoposebni pojam o narodnosti hrvatskoj,kojemu je ak na suprot stavljanpojambosanske narodnosti,ak i onda, kad bosanske drave davno ve nije bilo, to se najbolje vidi izbiljeke Marina Sanudo, koji je kod god. 1518. zabiljeio obnovu mletakih naredaba od godine 1473. i 1474. po kojima je u dalmatinskim franjevakim manastirima mogao biti predstojnikom samo Mleanin, ili podanik mletake republike. Naredbe te ponovljene su spomenute godine, jer su mimo njih bili postavljeni na mnogo mjesta gvardijani di nation Bossinese et Crovati" (Arkiv za povjestn. jugosl. VIII. 41). Pri tome ako jo ne zaboravimo da je rije Hrvat", kao to sam ve rekao, bila poasni predikat, kojeg se nije htio sigurno niko odrei, ko je samo bar kakvo pravo na nj imao,[K primjerima, koje sam u prvom odsjeku naveo, dodajem jo da je ve u 15. vijeku Andrija Kuzal Liki, koji je, 1481. stekao plemiki posjed Lappitz u donjoj Austriji, od sviju zvan bio Krabat od Lappitza"; da je Gjorgje Koloni nazvani Krabath" 1483. bio gospodar zamka Mahrenberg u tajerskoj i da se 1497. megju pristalicama caraMaksa I, koijima je on podporu davao, spominju: Kiss-Krabat", der jung Krabat", Hans Krabat itd. (Ovi zadnji ubiljeeni su tako u Geschft von Hof", u namjesnikom arhivu u Insbruku).]tad je nepojmljivo, zato Hrvati nijesu doseljenike bosanske na svome staro-hrvatskom zemljitu pozdravili i nazvali imenom Hrvata, ako su u njima gledali svoje sunarodnike i predstavnike svoje kulture.

I ono, to surimokatoliki svetenicikroz ciosrednji vijek, a i kasnije jo, rado podravaliilirizamislavonizamnapolju crkvenome, ja bih isto pripisao njihovom saznanju, da dalmatinski katoliki Sloveni i oni u njihovu zaleunijesuod istoga plemena. Upravo zato su i oni crkveni zavodi, koji su bili stvoreni za unapregjenje rimokatolicizma megju junim Slovenima, nazivani ilirskim ili slavonskim, i ako su u njima veim dijelom Hrvati bili. A to se napose tie otadbine bosanskih doseljenika, to je veKukuljeviu svome Putovanju po Bosni" (Zagreb 1858. str. 115) posvjedoio, da bosanski franjevci nijesunikada promiljaliuvesti tamo slovenski jezik ubogosluenje.Bilo bi to zadiranje u prava Hrvata[Biskup modruki Nikola govori u jednom spisuiz god. 1461-1470. (Acta croatica, listina 89), da je rimska stolica dozvolila obiaje i ustanove svetoga Jeronima (a tu misli slovenski jezik u bogosluenju) mnogim crkvamamegju Hrvatimai u Dalmaciji". Kako ja sudim, ovo je bilo uzrokom, a uz ovo jo i poast koja je nekad u rijei Hrvat" leala, da je rimsko svetenstvo one izmatike, koji su rimsku vjeru primili, bez obzira na njihovo porijeklo, nazivalo Hrvatima", osobito u krajevima, gdje su Hrvati bili gospodari. Time su ih za prelaz nagragjivali. I kad je ovima dvostrukim pokrtenicima reeno, da su Hrvati, oni su se koili i ponosili time. Zagrebaki biskup Venedikt Vinkovi kae u jednom izvjetaju bekoj nuncijaturi, od 14. juna 1640: Valachi.... (in Lick et Draga Vinodolensi) .... relicto ritu et erroribus rejectis ad praesens Romanum, quem assumpserunt, retinentseque non amplius Valachos sed Croatas appellant"]i, to je jo vanije, bilo bi to protivuo raznolikome duhu narodnome, koji je u crkvenim stvarima naginjao k osobitostima, kao to je bilo i patarenstvo koje su ba Srbi iz Bosne prenosili na Dalmaciju i tamo ga odomaili, t. j. htjeli ga odomaiti,jerDalmatincima se ono nije dopadalo.Kasnije se ti doseljenicisliesa starosjediocima u Dalmaciji, kako s pogledom na vjeru, tako i u istorikim uspomenama, koje su u narodnoj pjesmi slavili. A u Poljicama, gdje su hrvatski svetenici silno uplivisali i na politiki ivot, izgubio je bosanski elemenat ve davno svoj narodnosni znaaj, te je tamonje stanovnitvo danas najugledniji stup Hrvatstva u Dalmaciji.

No jo je viepromjena u odnoajima populacije na kopnu,koja je tu nastalasa koncem 17. vijeka,doprinijela preobraaju narodnosnog karaktera onih hrabrih porodica, koje su se junaki Turcima odupirale. Tom promjenom tumai se onasmjesa tipov,koja se opaa na kopnu dalmatinskom, a koja se moe nai samo u unutranjosti balkanskog poluostrova.

Mislim ovdje na srazmjernonajnovijuseobu takozvanihMorovlaha,kojoj je izlazite opet Bosna (a pod tijem imenom razumijevam ja i Hercegovinu, koja je tek u 15. vijeku od Bosne odijeljena).

Govorei o seobama Morovlaha, moramo razlikovatitriperijode njihovog prodiranja u Dalmaciju, i to 1.) doba prije turskih navala, 2.) doba turskog gospodstva; 3.) doba poslije prestanka toga gospodstva.

Pri tome ne treba iz vida ispustiti, da su samo uprvojperijodipraviMorovlasi, u veem broju, u Dalmaciju doli, no tu je ve bilo, iVlaha,kojinijesus njima identini. Udrugojperijodi bilo je megju doseljenicimavie Vlahanego Morovlaha, a svi se spominju samo pod ovim zadnjim imenom. Utreojperijodi opet se pod imenom Morovlaha spominju doseljenici, koji bi se pravije trebali zvatiSrbiili barposrbljenipotomci ostataka raznih naroda, koje su Turci u zalegju dalmatinskom ili ve zatekli, ili su se kanje tu sakupili.

Uzimajui ovdjenajstarijetragovepravih Morovlahaza podlogu raspravljanja, moram najprije rei, da ja njih smatram zaBugare,koji ostancima rimskim iz doba rimskogaromanizirani,i nosei na sebi tragove toga upliva, ali ve i sa znacima sloveniziranja, pogjoe kao pastiri k zapadnim obalama mora, koje Balkan okruava i u gorama primorskimljetita svoja udarie.

Za Bugare drao ih je iKristijan Engel.U drugom dijelu svoje knjige ,,Geschichte des ungarisrhen Reichs und seiner Nebenlnder" (Halle, 1798) govori on: Ime (vizantijskoga cara) Vasilija bilo je Bugarima strano; bez sumnje odselili su se oni tada, (oko 1019)iz predjela ohidskog i drakog(Durazzo)u veem broju u Dalmaciju,i ponijeli su tamo sa sobom i svoje staro ime Vlasi", koje se vrlo brzo pretvorilo u Morovlasi, a ovo u Morlaci. Uzrokom tome pretvaranju imena bilo je na prosto to, to oni nijesu vie ivjeli, kao ostali Bugari, u unutranjosti zemlje, ve pri moru. Ove seobe Bugara sigurno su se ponavljale, kad su ugueni bugarski ustanci pod Deljanom i Vodinom" (str. 470).

Ovom pretpostavkom tumai on itatarske obiaje(za takve ih bar on dri), koje je putnik abat Fortis kod dalmatinskih Morlaka opazio, i koji su tu (II, 231, 234) navedeni, zajedno sa primjedbama pisca Lovria.

Ne uputajui se u popravljanje Engelovih pogrjeaka, hou samo da oputim na jednu izreku krunisane kroniskinjeAne Komnenoveo bugarskom porijeklu Morlaka, koji senajprijeu Dalmaciji pojavljuju. Izreka ta slae se sa nazorom Engelovim. Istu navodi i Jovan Lucije u svom djelu De Regno Dalmatiae" (Lib. VI cap. 5. De Vlachis). IPavle Vitez-Vitezovizabiljeio je pri koncu 17. vijeka jedno predanje Morlaka koji su bili izmegju Senja i Zrmanje, po kome su predanju njihovi prijedci doselili se tamo koncem 12. vijeka iz bugarskih krajeva. U njegovom rukopisnom djelu Illyricum" (sada u biblioteci jugoslov. akademije u Zagrebu) pie pod natpisom Dalmatia Hungarica" od rijei do rijei: Morlachia albii montis rupibus circumvallata oram maritimam Novigradum usque protenditur. Morlachi seu Mauro-Valachi id est Nigri Latini inhabitantes sunt,qui saeculo XII. ex Bulgariae-finibus huc advenisse se volunt".Pisac taj, rogjen u Senju i kao podupan upanije like i krbavske stojei u ivoj svezi sa tamonjim stanovnitvom, mogao je ovo narodno predanje pocrpsti iz sigurnog izvora.

Uz ovo miljenje pristajem ja pak najvie radi njekih putnih biljeaka, koje jeD.r Josip Zahnobjavio u Steiermrkische Geschichtsbltter" (II. knj. 4. sv. 1881.) koje je on sam izdavao.

Biljeke su te u jednoj porodinoj kronici, u kojoj su zabiljeena opaanja Vuka Andrije od Steinacha sa puta njegova god. 1583. u Carigrad. Iz istih izlazi, da su se u to doba Bugari, u svojoj domovini zvali Mori". Kao konaci tog putnikog drutva spominju se: bugarsko iliMori-selo Gisterbent" (str. 231), Mori-selo Ganigoy"(str. 232). pa i Mori-ili bugarsko selo Gurischesme". Ako u svemu ovom nema kakve grdne zabune, onda je taj pntnik oevidno uo u bugarskoj bar jo slabe zvuke ovoga imena, kojim su Grci u srednjim vjekovima Bngare zvali, naime Mavro-Vlasi". Izusta grkih mogli su Romani i Sloveni na istonoj obali Adrije uti to ime, i upotrijebiti ga za tugjinske Nomade, koji su sa svojim stadima silazili sa dinarskih Alapa, da na visoravni pred njima nagju pae za svoja stada i na moru da ih napoje.

U koliko su se Bugari, kad prodrijee s Volge na Balkan, nastanili ne samo megju Sloveniina, nego imegju Romanima,pa pojedine grupe istih i romanski jezik prisvojile, u toliko je svakako bio idobarza njih naziv crni Latini" (kao to i pop Dukljanin u 12 vijeku onu grku rije tumai).Da su oni u davna vremena,kao i svi takozvani Vlasi balkanskizaista romanski govorili, pa i kasnije, kad su romansko obiljeje slovenskim poeli zamjenjivati, da su pojedine romanske rijei zadrali, to je ueniMikloinesumnjivo dokazao.

Oni, koji suromanski jezik sasvijem zadrali, pretopili su se u Rumunje, odnosno pribrojeni su k ovima. A onima, koji su prisvojili slovenski jezik, ostalo je ime Vlasi, kao i onim ostancima rimskog stanovnitva, koje je kroz isti proces prolazilo. Obe te kategorijenalazimo ve u najstarije doba, ne samo u Dalmaciji, nego i u sjevernim Karpatima, gdje se vazda seljakaju, veim dijelom bavei se sa stoarstvom; no kako su bili vjeti i u vojnitvu, to su ih koji put i za to uzimali.

Ja mislim da su se najprije Mavro-Vlasi u Dalmaciju doselili, a potomci rimskih stanovnika sa podnoja Balkana, koje su naprosto Vlasima zvali, kanje su za njima doli. No jedva e se vie ikad moi ustanoviti red, kako su oni dolazili.

Ovo moje miljenje potkrjepljuje eksistencija naseobine na ostrovu Pagu, koja se zvae Murovlani-Vlassici" s konca 11 vijeka. Osim toga, uPolicorion-u(rukopis u namjesnikoj arkivi zadarskoj) zove se Kutun (pravilnijeKatun)jedan okrug, u kome su oko 1075. bili posjedi manastira Staro-zadarskog sv. Ivana(Raki, Documenta hist. Croat. period antiquum illustr. p. 174). A tijem imenom zvale su se naseobine Morovlake, kao sto je nedavnoKonstantin Jireekdokazao u izvjetajima kr. eskog uenog drutva (god. 1879. str. 109 i sljed.).

U slijedea dva vijeka nema nieg, iz ega bi se dalo zakljuiti, da je tada u Dalmaciji bilo Morovlaha. No jedna odluka mletakoga suda od 20. jula 1344. (Monumenta spectant. histor. Slav. merid. Zagreb 1870. II knj.) tie se Morlak (Morolaci), radi kojih se neki grof. Krbavski parbio sa grofom Kniskim. Na molbu ovoga odluila je mletaka republika, ako bi homines et animalia" njegovn sklonili se na ostrovaRab, HvariPag,treba ih tamo na miru ostaviti, ali ih nije bilo slobodno primati na gradsko zemljite na kopnu. I ti ljudi su sigurno bili Morovlasi.

Gotovo u isto doba (god. 1348.) spominju se u spisima vijea spljetskog Morlaci, koji su ispod gospodstva ugarskog pribjegli pod zakrilje mletakog grofa trogirskog (Bulletino di Archeologia e Storia Dalmata, god. 1881, str. 103). Nijesu oni tu bili mili gosti. Vidi se to iz ugovora bana Nikole de Zeech i gradske opine (u istoriji Trogira od J. Lucija), u kome ban iskae blanje postupauje sa particula gentis Morlachorum", koji su k njima doli, a za to pak uvjerava opinu da nec aliqua gens de ipsorum progenie" ne e u ibeniki kraj vie doi.

Ve i samo to toplo zauzimanje banovo za te Morlake pokazuje, koliku je on vanost polagao na to, da oni ostanu pod ugarskim gospodstvom. Hrvatski veleposjednici u Dalmaciji, a megju njima je bio i sami ban, nijesu mogli biti bez njih, ako su u ope htjeli da imadu makakve koristi od mravih panjaka u svojim posjedima. Morlaci su tek dogonili ono ega oni nijesu imali, naime marvu, a osim toga su bili ve dovoljno ovrsnuli, da mogu istrajati u siromanim tim krajevima.

A kako su se Morlaci jo i tada otro razlikovali od ostaloga stavnovnitva, to pokazuju izrazi particula gentis" i gens de ipsorum progenie".

Njih je na granici Bosne igrofije krbavske,po jednoj listini od god. 1373. (Farlati IV, 63) bilo toliko, da su na se obratili i papinu panju. Nijesu oni spadali u svezu rimokatolike crkve, i ivili su veim dijelom od stoarstva (Vlachi schismatici, quorum nonulli in pascuis et montibus habitant). No jo vie moglo ih senai du mora,megju Kotorom i Dubrovnikom(M. Orbini, Regno degli Slavi, str. 358) Tu ih je bilo vie od 100 Katun, t. j. ako su Orbinovi Vulacchi" identini Morlacima, kao to su Farlatijevi Vlasi. Godine 1392. bili su neki Vasalli morolachi" podanici dvorca obrovakog (Arkiv za povjesn. jugosl. VII. 41), a u katastru grofije zadarske iz 15. vijeka (u namjesnikom arkivu zadarskom) zabiljeeno je da su panjaci kod Nina, na podnoju dvorca novigradskog, i kod dvorca Ljube, Vlasima iznajmljeni.

Najamninata, koja je donosila dukate i druge danke, bila je uzrokom da su se ak i gragjani u primorskim gradovima otimali, da dobiju takovih zakupnika. I savjet municipijeibenikemorao je 25. februara 1383. zabraniti to, pod prijetnjom da e takvi gragjani izgubiti gragjanska prava. No ve novembra 1415., po glasu 185. odsjeka statut toga grada (tampanih 1608. u Mlecima) morala se ta zabrana ukinuti, jer nije vie bilo ni marve ni ljudi, potrebnih za ratarstvo. A jo su nuniji bili Morlaci (kao to se vidiiz mnogih listina u XII. knjizi Monum. spect. hist. Slav. merid.) za aprovizioniranje pijac: zadarske, obrovake i ibenike,kuda su oni obino donosili svakovrsnu robu.Pa i Dubrovnik je sa svojom trgovinom bio veim dijelom na Morlake upuen (K. Jiriek u spom. raspravi).

Da bogme, oni su ugonili i strah u gradove, jer su bili sposobni za svako zlo, pa im ni mletaka republika nije mnogo vjerovala" Godine 1413. lukavstvom su zadobili dvorac Ostrovicu (kod Varivoda), koji je republika tek kupila bila, a godine 1417. dobio je senat mletaki prijavu, da je hrvatski ban smislio najmiti 700 Morlaka, da napadnu na ibenik.

ive i prijateljske su bile s njima svezeDubrovnika,koji je bio okruen njihovim naseobinama, kao i gradoviErceg-noviiKotor.Dubrovnikje 1430. god. nastojao da skloni itavo jedno njihovo pleme, da se naseli u Konavle, a kad je poluostrovo Peljeac potpalo pod Dubrovnik, tad im je isti priznao to davnanje pravo utoita u ratno doba (K. Jiriek).

U kazivanju ovom o morlakim i vlakimnaseobinama u Dalmaciji, prijeturske navale,ima jedna ovea praznina. No i tu prazninu zadosta popunjuje okolnost, da sesvaselapoljikerepublike sve do najnovijega doba zovuKatuni.To dokazuje, da su u njima nekad Morlaci stanovali.[lanak 10 poljikog statuta, po kome na poljikom zemljitu ne smije ni jedan Vlah stanovati, ne dokazuje protivno. ta vie, isti odaje strah Slovena, koji su u 14. i 15. vijeku tamo do gospodstva doli, da im se ne povrate Vlasi, koje su otud potisli. Zanimiva je u ovom pogledu jedna biljeka u kronici M. Madiusa (kod Schwandtner-a, Scrip. rer. hung. III, 647), koja Vlahe i Poljiane i istovjetuje i razlikuie. U istoj se veli o banu Mladinu ( :od god. 1322): semper adhaesit amicitiae et auxilio Vlacorum et Policianorum". Naravno, ne da se opredijeliti, da li su li Vlasi bili u dananjoj Dalmaciji, ili moda u susjednoj Bosni.]Poto se jo pri koncu 15. vijeka Morlaci, a moda i Vlasi, od Slovena, naroito pak od Hrvata, toliko razlikuju, da se u jednoj listini veli: Corvato cio Schiavon et non Murlaco" (Mikloi, Wanderungen der Rumnen, str. 4) i poto se osim toga u jednome izvjetaju iz Dubrovnika od god. 1426. na hrvatskom zemljitu spominju Crohati" i Vlaci" (K. Jireek u spom. raspravi), to se iz toga ve dajevidjeti kako su tadanji etnografski odnoaji u Dalmaciji vrlo slini kasnijima.

Turcisu itava jata tih Morlaka i Vlaha rastjerali iz Dalmacije; no oni su sevazda starali da se njihova sela nastane,a isto tako su se brinuli da se nastane i ona mjesta,koja su Hrvati napustili.Mjesto podrobnoga opisivanja. Evo nekoliko primjera, koji e ovo razjasniti.

Godine 1538. nalo se u takozvanom Banadego" dalmatinskom pod ime treba razumjevati ove dalmatinske krajeve, koji su davani na uivanje svagdanjemu banu hrvatskome toliko Morlaka, da je jedan agenat mletake republike mogao ak 5000 istih od Turaka otrgnuti.[U poetku 16. vijeka Banadego (slovenski: Banovina), po jednom izvjetaju generalnog vikara Rajmonda (Farlati IV. 225) bio je okrug na kopnu istono od Zadra, u kome su bili gradovi: Karin, Korlatovi, Benkovac, Klievac, Perui, Polaa Mariani (Mor-Polaa?) Raierani i Otoac.]Njih su premjestili u Istriju, da budu od Turaka sigurniji. No oni su na novo k Turcima prebjegli i mnogo je muke trebalo, dok su jedan samo dio od njih zadobili, da posjednicima ugrofovstvu zadarskomratarske poslove obavlja. Veina ih je volila da ostane pod Turcima (Ljubi, Comissiones et Relationes Venetae II. 172. III. 19). Kad su Morlaci tako Turcima privoljevali, tad ovima nije bilo teko ispuniti ni one praznine koje su nastale u dolini Cetine, kad su se Uskoci otud povukli u Kranjsku i u Baranjsku upaniju.

Jedna biljeka francikanskog manastira Visovca spominje o jakim hrpama Morlaka, koje su oko 1577 godine pojaale Morlake na visoravni izmegju Krke, dinarskih Alapa i mora.[Za nju sam doznao dobrotom exprovincijala franjevakog O. Stefana Zlatovia u ibeniku. Ona je u rukopisu P. Vinjalia Compedio storico", koga je P. Bomman (izdavajui sebe za pisca) u Storia civile ed eccl. della Dalmcia, Croazia e Bosna" (Mleci 1775) veim dijelom odtampao. Ista glasi: questi Vlassi ora detti Morlacchi callarono in qu dai monti che dividono la Bosna dalla Liburnia e Japidia l' anno 1577. e f la prima volta che quelli del rito greco si stabilissero in Dalmazia, che per avanti era habitata da Croatti i quali erano tutti del rito latino". Da su tada istom prvi put pravoslavni doli u Dalmaciju, nije istina. No to na stvari nita ne mijenja. ]Tu biljeku potvrgjuju onekolonije Morlak u Lici i Krbavi, koje su istodobno Turci iz Dalmacije osnovali, potvrgjuje je takogje i to, to su Morlaci iz turske Dalmacije mogli vikom svojim napuniti mletake primorske gradove. Mi znamo da su patricijiibeniki,kad ono izgubie 33sela, inili kmetovski ugovor sa Morlacima, koje je skradinski beg dozvao, da bi mogli bar obraditi ono zemljita. to im je preostalo. Znamo takogje da je slino neto injeno uZadrui uTrogiru.Nije pretjerivanje, ako reemo, da je u poetku 17. vijeka unutarnjost Dalmacije, u koliko nije bila posjednuta Turcima, veim dijelom bila nastanjena Morlacima. Prostor u kome su se oni irili, bio je pod turskom vlasti. a to od Skradina gore na zapad, gdje su bila turska mjesta: Sonkovi, Rakitnica, Dasline,Velim, Vrana, Tinj (sa Goricom, Hrasniem i Prkosem), Zemunik, Poliani (Polesnik ?) i Islam. Obala izmegju Omia i Neretve, bila je turska; a iza Spljeta poinjala je turska granica ve gradom Solinom i Sasom. Trogir je srazmjerno najmanje zemljita izgubio. Pa i njegova tri sela u Zagorju bila su u rukama turskih Morlaka, od kojih je dobre volje zavisilo, hoe li ugovoreni danak dati mletakoj gospodi, ili ne. Radi popunjenja ove slike, spomenuemo, da je kod sela rnovnice (Crnija Luka ?) stanovala, upet zasebnih kua, porodica Lukanovi, koju su Mleii prognali sa zemljita Trogirskog. Tih pet kua bile su valjda hrvatske. I na vie mjesta bilo je pored Morlaka ovakovih stanovnika, ali su se oni spram mnoine Morlaka sa svijem gubili.

Napori mletaki,kojima su htjeli svoje gospodstvo u Dalmaciji proiriti, i one dijelove, toim Turci otee, natrag povratiti, ti napori opet su primoravali Morlake, t.j. sve one koji su se sada ve tim imenom zvali, da pomiu i mijenjaju svoja sjedita.

Odnosni ratovitrajali su od 1645. do l669., od 1684. do 1689. i, ne uzimajui u obzir pojedine okraje, koji su megjutim bivali, od 1715. do 1717. Za vrijeme tijeh ratova narod je mnogo stradao, nestalo je ninogo ivota i mnogo dobro. Pa i kuga je 1649. jako proredilamasu naroda. Za ovo vrijeme bila je pusto sad vee, nego li u 16. vijeku.

Noseobe iz Bosnebrzo su to sve popunile i kad je dugi mir nastupio, vidilo se da u Dalmaciji ima sad Vlaha, koje su gjuture nazivali Morlacima, vie no ikad prije. Kako su se god Turci povlaili, tako su ti doseljenici zauzimali puste krajeve, a kad je borba gdje god malaksava tad su se vraale malo po malo stare porodice, koje su nekad na izvjesnom mjestu ivile, iz svojih zbjegova, da pod novim mletakim gospodstvom mirni ivot provode.

Koliki je bio prostor, koji je na taj nain novo naseljen, to je 1845. proraunao Meneghelli. Od 984.607 austrijskih jutara, koliki je bio tada okrug zadarski, priraslo je od mira sklopljenog l669. u Kandiji 725.141; a od 890.616 jutara okruga spljetskog priraslo je od spomenutog vremena 690.131 jutro. Prirast je dakle iznosio u sjevernoj Dalmaciji 141 austr. kvadratnih milja. Od toga su stariji stanovnici oko 30 do 40 kvadratnih milja zauzeli, ostalo pak pedjeljeno je megju ove nove naseljenike.

Nasrednjem toku Cetine,onda nazapadnom obronkuProloga do svilikog polja, pa navisoravniizmegju Mosora i Svilaja sve do blizu Klisa i Labina za Trogirom, smjestile su se one bosanske porodice, koje su poveli i doveli franjevci iz bosanskog manastira Rame, kad su se u Sinj selili. Izmegju 1687. i 1723. rairile su se u tom kraju te porodice, posred ostanaka staroga stanovnitva. Ranija njihova sjedita bila su: Glamo, Kupre, Livno, Skoplje, Duvno i Rakitno. Ti franjevci mogli su ve u jednoj molbenici od 13. apr. 1706. dudu mljetakome rei: da suu vie puta svojim primjerom i svojim nagonom vie od 5000 porodica pod okrilje republike doveli (A. K. Matas u izvjetaju sinjske gimnazije, za god. 1872-3). Jedan dio zasluge te pada svakako i na raun redovnike brae iz Brona u Bosni, kojoj provediturSemitecolo 10. dec. 1696. svjedoi, da su 736 hrianskih porodica preselili u cetinsku dolinu i u upe Mu i Grab. Sami oni pak smjestili su se u manastiru ivogou, kod Igrana, na obali (A. Luli, Memorie della Francisc. Provincia del SS. Redentoro inDalmatia. Spljet 1867. str. 10). U ostalom naseljevanje cetinske dolinezapoeli susrdariNikolaiMie Vukovi,kao to se veli potomci Nemanjia, koji su prvi poveli tamo 400 porodica iz Bosne, kojima su se prikljuili i franjevci iz Rame (Kai-Mioi, Razgovor, str. 158).

Nadesnojobali Cetine osnovao je god. 1690. franjevac Fr. Radi-Budali Imoanin kolonije u Dicmu, Prugovu, Neoriu, Gizdavcu pa do Mua nekoliko kolonija od suvika stanovnitva Vrgorakog, koje je tada ispod Turaka oslobogjeno (L.Maek, Mannale del Regno di Dalmazia, Anno VI. p. 124). Za krajinuMakarskui susjednoprimorjezasluni su Zaostroki minoriti. Oni su 4000 hrianskih porodica iz Bosne krenuli da tamo pregju, a za ovima je polo jo vie stotina, nagovorom srdara Matije Bebia. Sve ove porodice, ikljuivo rimske vjere, pa i podanici ugledne porodice Nonkovia, koja ih je tamo prevela, nastanie so udolihi Neretvanskojoko Metkovia, Doljana, Draeva i t. d. (A. K. Matas, u dalm. narod. koledaru za l869., str. 103). Njima se pridrui ovdje imnogo pravoslavnih,koji su naselili Nebrievac, Crnogorce, Rade, Glavinu i Proloac. Crnogorci su se tako nazvali sigurno po poloaju svoga mjesta, a moda i s toga to su doli sa Zubaca, kod Trebinja blizu crnogorske granice. Njih su mnogi drali za Crnogorce, no oni nijesu to. Republika mletaka dala im je 1722 jednu privilegiju (Srpsko-Dalmat. Magazin za 1861. god. str. 226 i slj.)

PetrovopoljekodDrniadobilo je oko 1670. god. novih stanovnika, koje je junaki srdar Matija Naki takogje iz Bosne preveo (Nar. koledar za 1864, str. 38). Isto tako nastanjeno je iue Krkes jedne strane zaslugom franjevakog manastira Visovca, s druge pak zaslugom pravoslavnih kalugjera iz arangjelovskog manastira (Krke), koji su se pourili da nasele svojim jednovjercima naroito starinskiSkradin,kad su Turci iz njega istjerani. Selo Bratikovce, to je najstarija pravosl. parohija u tom kraju, stvorila je hercegovaka porodica Pavasovia, koja je nabrzo do velikog ugleda dola, te bila osloncem pravoslavnima u Skradinu (Nar. koledar za 1867, str. 84-88). Jo 1765. godine bilo je u biskupiji skradinskoj vie pravoslavnih nego rimokatolika; u poetku 18. vijeka bilo ih je oko 10.000 dua, megju kojima je pastirstvo obavljalo 20 kalugjera, protjeranih iz Ugarske. Ako ovo stoji, tad bi ova srpska grupa lako mogla u svezi stajati sa ranijom seobom Srb sa Balkana u junu Ugarsku. Izvjetaj, iz kojega ove podatke vadim, kazuje da su i ovi advenae Serbliani" iz Turske doli (ex partibus infidelium advolarunt) i istie jo, da se i u okolicikninskojopaa ista struja narodna (Farlati IV, 10 i 30).

U bregovitomzalegju trogirskomsmjestilo se oko god. 1684. do 500. morlakih porodica, koje su iz Turske prebjegle. Vogja im je bio Stefan udina. Tako sustarije naseobine ove vrste u Zagorju[U staroj registraturi ratnog min. bekog ima akata od god. 1579. o dogovorima arhidjakona trogirskog, Venedikta Rotondo, sa gradakim dvorom. Dogovori ti tiu se podinjenja nekihmorlakih selakod Trogira pod dom hbsburki. Spominju se tu: Ljubitovica, Bojara, Blizna, Utore, Trolokve, Rastovac, Divojevi, Kotoranja, Zagorian, Mitlo, Prapatnica, Sitno, Svatok i Bristevica. Rotondo veli u jednome pismu od 10. maja, da su Morlaci, koji trae zatitu austrijsku bili nekad podanici ugarske krune, pa s toga i ele, da se povrate opet onamo gdje su bili.]pojaane i opstanak im osigiuran (L. Maek, Manuale, Anno IV, p. 118).

Uovomdijelu Dalmacije, kao to se vidi, ostalo je stanovnitvoisto,samo se umnoilo kad su se Turci povukli. Aligrofovstvo zadarskoinegdanji kninski okrug promijenie se iz temeljau etnografskom pogledu.

Tek to su u tim krajevima Turci poraeni bili, stave se Morlaci, koji su im dotle bili podanici, na raspoloenje mletakoj republici, pojedine pak optine uinile su to ve u poetku oruanja. Oni su samo traili, da ih presele u krajeve, gdje e biti od osvete turske sigurni; a kad je republika oklijevala da taj zahtjev ispuni, poee se oni spremati, da ostave mletako zemljite. Da ovo sprijei, izda republika svome guvernaturu u Ninu i zapovjedniku nad vojskom u takozvanom Kotaru 3. maja 1647. god. nalog, da bukovike nevjerne Vlahe ili privoli na poslunost, ili da ih konjica sasjee.

Ovaj i popali kue onih Vlaha, koji su smiljali da pobjegnu u Senj (Pavlinovi, Puki spisi, str. 351). Na to se Vlasi u Kotaru zadarskom toliko uzrujaju, da je vlada mletaka morala preseliti mnoge u Istriju, a ostatak mogao se povui nasusjedna ostrova(K. Fr. vit. Bianchi, Zara Cristiana, II. sv., str. 400). Ima jedno pismo od 10. dec. 1647. (u namjesn. arhivu zadarskom), koje je generalni proveditur za Dalmaciju izdao u korist Morlaka, koji su se sklonili na ostrovoPag,naime u Kolane. Istom takvom ispravom od 8. jan. 1848. dobili su Morlaci iz Banjevaca,Stankovaca i Radoinovaca (u dananjem sudb. okrugu benkovakom) dozvolu, da se smiju preseliti na oblinju obalu, u Vodice, Srimu i Tijesno.

Zemljite koje je uljed toga ostalo prazno, posjeli su odmahpravoslavni Vlasisa Krke. Dananji pravoslavni episkop kotorski, Gerasim Petranovi, pripovijeda u svojoj Istoriji pravoslavnog obtestva zadarskog" na str. 18, da su 1648. god. doli kalugjeri iz arangjelovskog manastira sa muogo naroda u Zadar, te da bi kalugjeri mogli slubu sluiti, dao im je, proveditur Bernardo Foscolo crkvicu Madonna dell' Olivo"u Belafusi, kod Bokanjca, i crkvu sv. Jovana pred bedemima gradskim, da u njima slue za vrijeme rata. Tada se dogodilo da je 1. nov. 1648 pravosl. arhiepiskop dalmatinski na ostrovu Viru (Puntadura) kod Nina, odrekao se u ime svoje i svoga naroda od pravosl. crkve. Spisak optina za koje on veli da su priznale papu, (Farlati, VII. 130) svjedoi nam, da je tada bilo pravoslavnih ne samo u Vrlici, Sinju, Cetini i Drniu, nego i u Klisu, Skradinu, Velimu, Lachisiki (?), Kaiu, Islamu, Obrovcu, Korlatu, Popoviima, Posiloviu i Ostrovici. Ovo potvrgjuje i jedan spis iz arhiva grada Nina, po kome je 1648. god. u okolici toga grada bilo mnogo pravoslavnih, koje je rimokatoliki biskup ninski nastojao u rimsku crkvu prevesti, te su za bolji uspjeh njegovoga djela osnovane tamo dvije nove rimokatolike parohije.

Oko godine 1670. povrate se mnogipravoslavni,koji su jo kao takvi ostali, iz grofovstva zadarakogu stara svoja sjedita.I kalugjeri Krki potrae svojmanastir na Krci i oprave ga. Jedan pak dio pravoslavnih ostao je nateritoriji zadarskoj,te oni koji nehtjedoe prevjeriti, podigoe tamo i nekoliko crkava, a dobie konano i crkvicu sv. Jovana pred Zadrom. U isto doba nastojala je vlada da rasuteMorlakeu sela skui. S naredbom o tome spojio je generalni proveditur 20. maja 1672. i naredbu o imenovanju posebnog guvernatora za Morlake, kome e biti potinjeno nekoliko srdara (spis u arhivu ninskom). Megju rimokatolicima okruga ninskog postalo je zvanje srdara naljedno u porodici Smiljania, a megju pravoslavnima u porodici Mitrovia. Plemi Franjo Fanfonja izvrujui taj nalog osnovao je 1671. god. morlake opine u Draevcu, Poljicima i Vrsima (Il Dalmatino, lunario per 1881., str. 25).

Republici mletakoj svakako je moralo biti stalo do toga, da ojaarimokatolikiivalj utomekraju. S toga je radosno primila Bunjevce, t. j.rimokatolike Srbe,koji su se 1648. iz predjela neretvanskog tamo doselili. No veina ovih, ostavivi za sobom dobar broj, koji se spram bosanske granice odrao, krene se naskoro u Liku, gdje se jedan dio i nastani, a drugi se preseli u Ba-bodroku upaniju (megju Dunavom i Tisom). Potomci njihovi jo i sad su tamo poznati pod imenom Dalmatinci"[PoSt. Ivanyi-ja: A Tiszai hatrrvidek 1686-1750" (Budapeta 1885) bila je seoba bunjevaka na Tisu god. 1760. Vogje njihove zvuli su se: Markovi i Gjuro Vidakovi (str. 5, 6).Nikola Gj. Vukievi(Zemljopis za srpske kole I. sv. Panevo 1873., str. 5) veli, da su rimokatoliki Srbi u Ba-bodrokoj upaniji doselili se iz okolice Sinjske i Makarske. O sjeditimaDalmatinacauBakojprua podatke leksikon mijest kraljevine ugarske, od Gustava Emicha (Peta 1863).]Ma koliko da je samo povran bio upliv ovih Bunjevaca, koji su takoreku kroz Dalmaciju samo proli, na narodnosne odnoaje dalmatinske, ipak je isti i vaan za potpuno razumijevanje istih.

Tijem, to veina Bunjevaca brzo iz Dalmacije ode, dobili su mjestastariji stanovnici,da se u svoja stara sjedita opet nastane. Mnogi su to i uinili, pa ipak u okruju zadarskomnema veeg ostrova,na kome ne bi bilomorlakih porodica,koje nas opominju namorlakeseobe 17. vijeka.

im su se viepravi Morlacii s njima ve davno istovjetovaniVlasipo sjevernoj Dalmaciji irili,tim je sve vie otimao maha obiaj, da

nedostaje str. - 55 -

nedostaje str. - 56 -

selili hriani sa Peloponiza. No to je pogrjeno. U ostalome, Suurju udario je temelj jo 1643. god. gvardijan franjevakog manastira makarskog, P. Mato Gjuranovi-Kumbat. On je 37 porodica iz okolice svoga manastira sklonio u zaliv Arie i sagradio je, na mjestu gdje je sada selo, sklonite za fratre (P. Petar Kadi, u Arkivu za pov. jugosl. VII. 108). Zaliv taj bio je i zaostrokim franjevcima ve 1538. god. oslonacprilikom navala turskih (P. A. K. Matas u Narodn. Koledaru" za 1869. god. str. 98).

Napoljetku napomenuu, da su na ostrovo Krapan pribjegli stanovnici Vrhpoljaki, kad ih 1645. god. Turci potjerae. I tu su se slijedee godine junaki protiv Turaka drali. (Puki Spisi, str. 293-295). Ostrovo Vergada, izmegju Murtere i Pamana, naselili su, ne znam kada, stanovnici iz opota sreza Benkovakog.

Ako je naseljavanje Dalmacije teklo ovako, kao to sam opisao (a o tome ne dadu sumnjati izvori, koje sam navodio savjesnije, no to bi koji italac moda i elio) onda setijemdovoljno razjanjuje, kako jetokavtinaosvojila ne samo svuunutranjost Dalmacije,ve se tokavski govori ina obaliu Solinu i Vranjici, pa i oko Spljeta (u Mravincima, Sasu i Stobreu), u Omiu i Podgori (rogjenom mjestu Mihe Pavlinovia), kao to je prof.Reetarpokazao.Isto tako postaje pojmljivim, od kud da se naostrovimaKrapnju i Vergadi, Suurju, Zastraiu, Gdinju i Bogomolju na Hvaru, u Radiu na Koruli, pa u Sv. Martinu i pojedinim dijelovima optine Povlja na Brau tokavsko narjeje odralo, premda se tu ve mora da bori sa akavtinom.

Kako je bilo sa Maslinicom naolti,a i sa akavcima naPaguiOlibu,ve je kazano.

Samo o zadnjem ostrovu hou, za opravdanje onijeh koji ga u tokavtinu ubrajaju, a tu je i prof. Reetar, da navedem neto, to o njemu spominje zasluni za istoriju biskupije zadarske C. Fr. pl. Bianchi, u svojoj knjizi Zara Cristiana" (II, 47). On veli: U crkvenim knjigama tamonje (olibske) parohijezabiljeeno je, da su se na to ostrovo sklonili ispred Turaka god. 1476. Morlaci sa Cetine, upravo iz Vrlike, koje je vodio njihov paroh, i da su isti sa starosjediocima jednu parohiju osnovali. Bianchi dodaje, da to kazivanje potvrgjuje ijezikinonja,koja i danas tamo vlada.

Pa kako je u oi svemu tome to sam naveo i to urogjenicima mora svakako biti poznato, moglo se dogoditi, da se izagje na srijedu sa tvrdnjom, da su Sloveni u Dalmacijiiskljuivo Hrvati?Na ovo pitanje nije teko odgovoriti. I bez opasnosti da morim strpljenje itaoca, ja u pokuati na nj odgovoriti.

Zastupnici tvrdnje da su Sloveni dalmatinskiiskljuivo Hrvatiznadu sebi lako pomoi. Nailazei na razlike u govoru, oni preko njihprelaze,a preko pitanja o porijeklu raznih narjeja, ili preskoe, ili pak istiu tvrdnju, da su i prijedci dananjihtokavacanekada govoriliakavski,ako ba i ne potpuno akavski, a ono bar nekim dijalektom srednjim, izmegju oba spomenuta. Pri toj svojoj tvrdnji oslanjaju se oni na teoriju unutarnjeg razvitka jezika, koju je prvi istakaoA. Mauraniu svojoj Slovnici hrvatskoj" (Zagreb 1859) i koju je zastupao duhoviti i ueni slavistaV.Jagi.Ali, bosanski spomenici 14. i 15.vijeka, na osnovu kojih Jagi izvodi (Archiv fr slav. Philologie.Sv. VI, str, 83, 84), da je u to doba u velikom dijelu Bosne govorenaikavtina,dakle dijalekat srodan akavtini, ti spomenici ne pruajutolikodokaza zatutvrdnju,kolikosvjedoe oindividualnosti pisaca,koji su ih bilo sastavili, bilo prepisali. Starohrvati, osobito svetenici njihovi, bili su toliko sposobni, da su mogli nai zanimanja i van svoje ue otadbine, te je ne samo mogue, ve i vjerovatno, da su u spomenuto doba Starohrvati pisali te spomenike bosanske, udarajui na njih peat svoje narodnosti. Prema tome jedva bi se sa tih spomenika smjelo zakljuivati na dijalekat, kojim se govorilo u zemlji, u kojoj su oni pisani. A to se Jagi pozivlje (I. c. str. 82), za potvrdu svoje dedukcije, na franjevcaP. Jukia(Zomljopis i poviestnica Bosne, str. 14), koji veli, da su se do skora oko Lijevna, Duvna, Ljubukog, Rame, Skoplja, Fojnice, Travnika i Jajca mogli uti ikavski oblici iz usta samoga naroda, to ne znai mnogo. Jer ne treba zaboraviti, da bi ta ikavtina mogla biti plod radahrvatskih franjevacau ovim krajevima.

Neka i bude, da dananje stanovnitvo zapadnih krajeva Bosne naginje akavtini. No to jo ne svjedoi, da su bosanski doseljenici, koji u 15. i 16. vijeku u Dalmaciju dogjoe, biliStaro-hrvati.Jer ba na mjesto tijeh iseljenika dolo je novo stanovnitvo, koje su Turci s brda s dola skupili. Nema sumnje da su oni, prodirui ak do dalmatinskog primorja, zarobljivali i tamonje Starohrvate, te tijem robljem naseljivali svoja dobra u Bosni. Tijem se samo potvrgjuje ono, to jenaprijed reeno o odnosnim etnografskim promjenama. S druge strane Turci su za naseljivanje opustjelih krajeva bosanskih upotrebljivali rado jo i Morlake i Vlahe. Pa ako se dopusti, da su ovi davno ve progutali starohrvatsko roblje i ako se spomenuti upliv ne dopusti, tad bi moglo istom biti opravdano pitanje: nijesu li bosanski ikavizmi, ako ih zbilja ima, odjeci jezika, kojijem su balkanski Sloveni u 6. vijeku govorili ?

Ne da se misliti da sustarohrvatskeplemike porodice sa svojim jednoplemenim kmetovimasvojevoljnohtjele ostati uturskojBosni. Dovoljno je poznato njihovo neprijateljsko dranje spram Turaka. A ako je iznimno koja i pokorila se, kao to je bio sluaj u kraju bihakom i sitnikom, to se to strano igosalo, tako da i jo i danas znamo strane prijekore, koji su izdajicama injeni.

Svrh svega, priznao je i samiJagi(u lanku Jihoslovne", u IV. sv. eskoga Slovnik Kauny", str. 287 zasebnog izdanja, koje je tampano u Pragu 1865), da su se u historiku Hrvatsku, osobito u sjevernu Dalmaciju doselili mnogi Srbi"; da je u sjevernoj Dalmaciji, uljed doseljenja pravoslavnih Srba, od 16. vijeka nastala takva smjesa obiju konfesija, da se tamo ne da opredijeliti, ko je Srbin, a ko Hrvat", da to naroito vrijedi za okruge zadarski i spljetski i t. d.

Starohrvatskim epigonima i njihovim pristalicama u Dalmaciji da bogme nezgodno je, kad im ko god brka njihove veliko-hrvatske planove tijem to priznaje da Srbi dosiu do kapija zadarskih i to onijeh 300.000 tokavaca, koji su poljednjim popisom uvrteni u onaj ukupni broj od 440.283 Srbo-Hrvata"bez ikakva okolienja zaSrbeproglauje.No ko je u slubi nauci, i ko dunou svojom smatra da ispovjedi ono to je kao istinu saznao, taj ne smije preutati injenicu, koja se jedva moe napasti i sa strane lingvistike, naime,da je broj Srba u Dalmaciji od prilike za 170.000 vei od broja tamonjih Starohrvata.Priznajem dragovoljno, da megju tima Srbima ima i koja hiljadagenetikih Hrvata.Srazmjerno ih najvie moe biti u kotaru zadarskom, u ibeniku, Petrovupolju oko Drnia, oko Nehoria i na donjem toku Cetine.U tome me rukovode razlozi, o kojima bi preopirno bilo raspravljati, na osnovu kojih je postavio sumnju svoju jedan istorik, koji se megju Slovenima dalmatinskim istie kao strunjak i najbolji poznavalac zemlje. To je eksprovincijal O. Stefan Zlatovi. Ali mu ne mogu priznati ono, to on u svojoj najnovijoj knjizi (Franovci drave pr. odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888, str. 96) veli:da su svi takozvani Morlaci, koje franjevci u zemlju dovedoe, hrvatskog porekla.Naprotiv, obzirom na zemlju, iz koje su ti Morlaci doli, mogu mu prepustitisamo po nekoga,neka mu je lake teoretiki rekonstrujisati svoju narodnu dravu na dalmatinskom zemljitu.

U ovome pogledu pribliio se vie k istini drugi jedan istorik dalmatinski, koji tamonje Slovene ve dugo prouava. A to je Don ime Ljubi. U knjievnom prvencu njegovome Obiaji kod Morlakah u Dalmaciji" (Zadar 1846.) dalmatinski Morlaci tako suslini Srbima,da je onobiaje njihove opisivao rijeima Vuka Karadia, navodei one iste rijei, kojima jo Vuk opisivao obiaje srpske. I tako je Ljubi posvjedoio, da ni u miljenju ni u osjeanju nema razlike izmegju, Morlak i Srb. Malo prije njega je slavni ibenaninTammaseo,na koga se i Ljubi (str. 92) poziva, od prilike istu presudu izrekao. Novo, je dakle otkrie, da MorlacinijesuSrbi.

Ako senarodnostmalo bolje uzme na oko sa strane njenog psiholokog znaenja, onda se spram ovog novog otkria mora prigovoriti i to, da nema nikakve sveze izmegju prolosti dalmatinskih Morlaka, osim moda vrlo rijetkih iznimaka, i istorije Starohrvat; da se prijedci ovijeh Morlaka na pozornici starohrvatske istorije pojavljuju istom onda, kad je narodna slava Starohrvata stalablijediti i dravni im se ivot poeo raspadati.ta vie, pradjejdovi mnogih dananjih morlakih porodica, jedva su i uli za hrvatsko ime tamo, gdje se zanj do najnovijeg doba nije znalo i gdje se ono sada na neopravdan nain uskrava.Otuda Morlak ne zna zastorohrvatske pjesme,pa ako i uje da ih ko pjeva, on ih nerazumijeva, nema smisla za njih. Njegovo srce ostajehladnopri veselju Hrvata, koji u duhu hoe da podignu Zvonimirovu dravu. Da, on je spram svega toga hladan. A kako li se zagrije na pjesmu o vitekim djelima Janka Mitrovia, Petra Smiljania i drugijeh junaka! O njima munikakvopredanje ne kazuje, da sutijunaci biliHrvati.Ako bi i kazivalo, lagalo bi. Bar za ove spomenute, zna se, da su pripadalisrpsko-pravoslavnojcrkvi, dakle jednome kulturnom krugu, koji je do izvjesnog stepena u protivnosti spram hrvatske narodnosti.[Petar Smiljani doao je 1647. iz Like u Dalmaciju i tu je kao vogja hajduki udarao protiv Turaka. Njegov sin Marko polatinio se oko 1682. (Srpsko-dalmatinski magazin, god. 1841., str. 44-47). Janko Mitrovi porijeklom je iz egara na Zrmanji, i proslavio se u isto doba i na istom polju (Srp.-dalm. magazin, god. 1840, str. 30 i slj.) Njegovi potomci ostali su vjerni crkvi, kojoj je on pripadao.]Ta crkva, koja ima pripadnika po svoj Dalmaciji[O tome sam govorio u raspravi Die Griechisch-Glubigen und ihr Kirchenwesen in Oesterreich-Ungarn" u Statistische Monatsschrift", za godinu 1884.], sama ve svojim uplivom osujenje stvaranje kompaktnog hrvatstva u Dalmaciji. Biljezi koji to svjedoe, da samo tri mjesta istonog bogosluenja spomenem, jesu: crkva sv. Petra, napodnoju Promine,u kojoj su se nekad hrvatski dostojanstvenici Bogu molili, crkva na razvalinama gradabribirskoga,koji je u 14. vijeku bio centar brvatstva u Dalmaciji, i ona to se ugnjezdila u gradobrovaki,na koji se u staro doba oslanjala trula hrvatska drava na dalmatinskom zemljitu, no koji, nije mogao sprijeiti njezinu propast, kao to je ne sprijeie ni mnogi drugi gradovi juno od Velebita.

Namjerno sam do sad samo uzgredice govorio oSrbima na Neretvi,a oonima dalje na jugnijesam ni govorio.

Da jeSrpstvou tim krajevima tako reisa zemljom sraslo,to ne moe niko valjanijem razlozima porei.Jesu i protiv toga prividni razlozi isticani. I na njih se jo hou u kratko da osvrnem, prije no pregjem na antropoloke dokaze, koji ustanovljuju genetike razlike megju dalmatinskim Slovenima.

Jedan fantasta, po imenu Kurelac, koji je u ostalom pored loih imao i dobrih dosjetaka, proglasio je jo prije 30 godinaCrnogorce za korjenite Hrvate,te je onda ovako umovao. Kad Crnogorci svoje Hrvatstvo u njegovoj prirodnoj istoi tako odaju, onda su, po istome mjerilu, stanovnici june Dalmacije Hrvati, i po spoljanjoj svojoj pojavi i po unutarnjoj svojoj sutini. Kako je on zamiljao u to narodno jedinstvo Slovene, koji sjevernije ive, to ja ne znam. No nalo se smionih dijalektiara, koji su njegovim tragom poli, i jedan zagrebaki spisatelj, koji inae oprezno mjeri ta e rei, ponudio seda dokae, da sudolje nie Boke-Kotorskenekad Hrvati ivjeli. Isti je za svjedoka uzeo spomenutog ve Franjevca P. Jukia, koji u Bosanskom prijatelju" (sv. III. Zagreb 1861) tvrdi, da i na tunom srpskom Kosovupolju i u Baru imarimokatolikih Slovena,koji senazivajuHrvatima.Ne moram valjda ni spomeouti, koliko vrijednosti imadu ovakvi dokazi.

Do sada reenome pridruuje se jo jedan prividni dokaz, koji potie iz tumaeujajezinih biljega.No i taj je samo prosta igra rijei. No oni koji ga iznose, ne e od njega da odustanu.

Tako n. pr.Marcel Kuar,u jednoj knjizi koja je 1884. u Dubrovniku tampana, pod udnovatim natpisom: Povijest razvitka naega jezika, hrvatskoga ili srpskoga", nije se smio usuditi da poree opstanak Srb u junoj Dalmaciji, i da ih ne bi uvrijedio (str. 224), predlae, d