novembar 2018 · koja će se tek roditi. moramo zaštititi šume za one koji ne mogu govoriti za...

K R U G M L A D I H 1

11

Novembar 2018

Budvanski časopis za mlade

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 32

CIP-Katalogizacija i publikacija:Narodna Biblioteka Crne Gore, CetinjeKRUG mladih/glavna i odgovorna urednicaZorica Radenović.-2018,br 11 (novembar)-.-Budva: Izlazi dvomjesečnoISSN 2337-067X= Krug mladihCOBISS.CG-ID 28603920

Časopis „Krug mladih“ je evidentiran u Ministarstvu kulture Crne Gore pod rednim brojem; 01-UPI-006/15-5757/2

K R U G M L A D I H 1

10

Avgust 2018

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

KRUG MLADIH, BR. 11

GLAVNA I OGDOVORNA UREDNICA:Zorica Radenović

REDAKCIJA:Jovana JagetićJelena Kovačević Miloš BoretaJasmina BigovićMarija Kaluđerović Zvjezdana GvozdenovićTea BabićLaura RadulovićMirjana KasalicaKsenija FranetaAna IvanovićMilica RadomanJelena StanićAna StanićNina RadenovićIvana Radoman

IZDAJE:NVO „Sedma sila mladih, Budva“www.krugmladih.comE-mail:[email protected]: 068 393 178

FOTOGRAFIJA:Naslovna: Ana Stanić

PRIPREMA I ŠTAMPAIVPE - Cetinje

M U D R O S T I S T A R I H I N D I J A N A C A

Moramo zaštititi šume za našu djecu, unuke i djecu koja će se tek roditi. Moramo zaštititi šume za one koji ne mogu govoriti za sebe, za ptice, životinje, ribe i drveće.

Qwatsinas

U srcima svih nas postoji skrivena cesta kojom se rij-etko putuje, a koja vodi do nepoznatog, tajnog mjesta. Stari su ljudi zaista voljeli Zemlju i na njoj su sjedili i počivali s osjećajem da su blizu majčinske snage. Svoje su šatore gradili na Zemlji, a svoje žrtvenike od Zemlje. Zemlja je umirivala, jačala, pročišćavala i liječila. Zbog toga stari Indijanac još uvijek sjedi na Zemlji, ne ustaje i ne odvaja se od njenih snaga koje život daju. Za njega sjediti ili ležati na Zemlji znači moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. On može jasnije proniknuti u tajne života i doći u bliži odnos sa životom oko sebe.

Poglavica Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux

Ponašajte se dobro prema Zemlji, ona vam nije dana od vaših roditelja, nego je posuđena od vaše djece. Ne nasljeđujemo Zemlju od naših predaka, posuđujemo je od naše djece.

Stara indijanska poslovica

Bijele ljude nikad nije bilo briga ni za zemlju, ni za jelena, ni za medvjeda. Kad mi Indijanci ubijamo zbog mesa, pojedemo sve. Kad vadimo korijenje, pravimo male rupe. Kad gradimo kuće, radimo male rupe. Mi istresamo s drveća žirove i češere. Mi ne siječemo živo drveće. Koristimo samo suho drvo. A bijelci razaraju tlo, sijeku drveće, ubijaju sve... Drvo kaže: ‘Nemoj. Boli me. Nemoj me ozlijediti.’ A oni ga sasijeku i razrežu. Zbog toga ih Duh zemlje mrzi.

Wintu

Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima, i sve pokušava biti okruglo. Nebo je okruglo, čuo sam da je i Zemlja okrug-la, a takve su i sve zvijezde. Vjetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnijezda u krugovima, jer njihova je vjera ista kao i naša. Čak i godišnja doba u svojoj izmje-ni čine veliki krug i uvijek se ponovo vraćaju tamo gdje su bila. Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetin-jstva. I tako je u svemu u čemu se kreće snaga.

Opkoljen si morem. Sjaj guste svjetlosti navire odasvud. Sjedni na „krugove“ i otpočini. I pusti vjetar, neka prolazi a da ništa od tebe sa sobom ne odnese.

Crni Los, Oglala Sioux

Indijanci izazivaju poštovanje svojom mudrošću i posebnim odnosom

prema životinjama i prirodi. Evo nekoliko primjera zašto je to tako.

O Z E M L J I . . .


“Živimo u gradu u kome ekspanzija građenja i profit uništavaju osnove kvalitete života, u kome je urbano planiranje u potpunosti marginal-izovano, u kome gradeći kule, zabo-ravljamo temelje”, kaže za je za Krug mladih arhitekta Ivana Babić.

Babić objašjava da riječ urbanizam potiče od latinske riječi urbs koja znači grad. Svaki grad treba da počiva na jakim temeljima koji se stvaraju vodeći računa o estetici i praktičim potreba-ma stanovnika.

“U osnovi to je i značenje termina urbanizam kao naučne discipline, vještina i tehnika građenja u skladu sa potrebama stanovnika. Prostori za igru, druženje, rekreaciju su sastavni dio kvalitetnog planiranja prostora, u kome se vodi računa o komforu svih generacija. Budva danas posjeduje samo nekoliko javnih zelenih površina, dječija igralista se uklanjaju radi parter-nog uređenja višespratnica, vrtići se ruše radi izgradnje kula, a djeci se kao alternativa nude beton, jednosmjerne ulice i prostori bez prirodnog osvjetl-jenja i ventilacije kao prostor za igru, rast i razvoj“, ističe Babić.

Socijalizacija je zamijenjena riječju digitalizacija, umjesto dječijih igara i sporta se nude aplikacije.

“Komfor je fraza za prodaju, a kvalitet života imaginarna riječ. Dehuman-izacija prostora je već izvršena do granica da jedino što preostaje je alter-nativni urbanistički pristup i efektnija urbana strategija, uključivanje građana u okviru naselja i njihov angažman na polju oplemenjivanja prostora prema njihovim potrebama - ozelenjavanje

betonskih površina, formiranje manjih trgova u sklopu naselja, oplemenjavan-je prostora za buduće generacije”, ka-zala je Babić i dodala da forma grada ne može nastati sama po sebi, uvijek postoji određeni stepen autonomije u

pogledu formiranja urbane sredine kao izgrađenog životnog nukleusa pojed-inca, grupe ili zajednice. Ako grad čine ljudi, treba se zapitati kakvi smo lju-di; kao kule, ostrva ili temelji?”


Ivana Babić,arhitekta

Višnja Marković,arhitekta

Ako grad čine ljudi, treba se zapitati kakvi smo ljudi; kao kule, ostrva ili temelji?

BE TON“Mera jednog grada nije čovek nego čovek sa rukom u ruci deteta. Ako to dete, koje će sutra graditi nove gradove, zatvorimo u dvadesetospratnice okružene ulicama i parkinzima, ne možemo očekivati da će izrasti u zdravog čoveka a još manje u društveno odgovornog pojedinca koji doprinosi svom okruženju, kaže za Krug mladih arhitekta Višnja Marković.

Kako Marković navodi, svakoga od nas je odrastanje odredilo a budvansku djecu formira igranje fudbala između automobi-la, vožnja bicikala između kontejnera a ako su dovoljno samostalni i sretni da odu do obližnje zelene površine /u njenom slučaju školsko dvorište/, uglavnom se vraćaju sa izmetom pasa na obući i odeći.

“Moja sreća je što živim u naselju “podma-gistrala” odnosno zloglasnom Budva-cent-ru gde još uvek postoje male oaze zelenih i slobodnih površina. Mogu reći da smo u odnosu na druga naselja gotovo privilego-vani igralištem iza crvene zgrade, školskim dvorištem i trgom ispred Opštine. Blizu su

nam plaže, park kod Gradskog bazena kao i Trg ispred Starog grada, odnosno step-enište Avale i Antička nekropola kao po-zornica/igralište“, kaže Marković.

Ona ističe da u neprestanoj jurnjavi za profitom ne primjećujemo da je grad pre-rastao sebe i svoju prvobitnu svrhu.

„Budući da je Budva geografskim položa-jem i klimatskim uslovima darovana, to nas često zaslepi pa nismo realni u pro-matranju i analizi života u Budvi uopšte, a posebno analizi javnih prostora. Potrebno nam je da se odmaknemo, da na kratko odemo iz Budve, da bismo mogli sagleda-ti sve manjkavosti života u gradu koji je konstantno u trci za brojem noćenja i pro-duženjem turističke sezone. U neprestanoj jurnjavi za profitom ne primećujemo da je grad prerastao sebe i svoju prvobitnu svrhu - kvalitetan život svojih građanja a pretvo-rio se u “spavaonicu”, kaže Marković.

Prema njenim riječima rješenje za posto-jeće stanje mora biti sistemsko.

„Potrebna je celovita strategija potpune urbane obnove grada koja mora biti im-plementirana u sve buduće planove /Plan generalne regulacije CG i Planovi detaljne regulacije/. Potrebno je da institucionalno uslovimo investitore da unutar svojih par-cela planiraju uređene zelene površine ili da im damo poreske olakšice za gradnju zelenih krovova na podzemnim garažama, za gradnju dečijih igrališta na svojim par-celama, ali prije svega potrebna nam je “in-stant” terapija a ona kreće od malih stvari; povećanje broja urbanog mobilijara /kante za smeće, klupe, rasveta, česme/, koševi i golovi na već postojećim terenima ili pla-toima, staze za vožnju skejta, bicikala, zi-dovi za crtanje grafita, zamjena dotrajalog behatona - postavljanje neke elastične pod-loge i drveće, mnogo mnogo drveća, cveća i trave“, dodaje Marković, uz napomenu da je od svega najbitnija edukacija.

„Iskoristiti moć marketinga za podizan-je svesti građana o higijeni na javnim površinama, o pristojnosti u saobraćaju, pristojnosti uopšte“.

POTREBNA NAM JE

“INSTANT” TERAPIJA


Ne mogu ni da opišem ko-liko se radujem jeseni kada nam plaže ostanu puste. Kako živim u Bečićima, u naselju kroz koje provejava prašina i buka sa gradilišta, više nego ikad, plaže su ostale jedine slobodne površine za igru. Zahvaljujući neplanskoj grad-nji imamo stambene zgrade koje zimi zjape prazne na placevima jednake površini koju zauzima zgrada. Au-tomobili su na trotoarima, a djeca, ona najsmjelija, na ulici. A danas je svaka ulica, pa i ona najuža, toliko pro-metna da se čovjeku lagano digne kosa na glavi pri samoj pomisli od toga šta može da se desi.

Rezultat alavosti i stavljanja ličnih ispred interesa zajed-nice u kojoj živimo je taj da je i drveće postalo rijetkost, a kamoli zelene površine. Čak i tamo gdje su se nalazili par-kovi niču zgrade. Čak i kad sam pomislila da u Budvi više nemamo gdje iglu da ubode-mo, a ne zgradu, one i dalje niču kao pečurke. Da pos-toje pravila, svaka stambena zgrada bi morala da ima svo-ju zelenu površinu i dovoljan broj parking mjesta.

Svi znamo koliko je važno da djeca provode vrijeme u igri sa prijateljima, na vazduhu i koliko je kontakt sa prirodom važan za razvoj djeteta. Pitam se i pitam nas KAKO TO DA IZVEDEMO? Nemam brzo rješenje, beton je brži. Mogu do prekosutra da apelujem na svijest i podsvijest onih koji donose urbanističke odluke. Da im govorim da sa svakim

odobrenjem otimaju sopst-venoj djeci prostor neopho-dan za normalan rast i razvoj. Da naš grad, na kraju krajeva, prestaje biti lijep i tim tur-istima koji plaćaju da ovdje dođu, a ne nama koji u njemu živimo. Ali, nisam ni prva ni posljednja koja je ljuta i koja to govori. I ne vidim da iko čuje niti da je ikome svijest probuđena.

Da li je moguće, da zavidim velikim gradovima, onim koji zimi ne mogu da dišu od smo-ga, na parkovima koje niko ne dira? Da u jednoj Budvi, bise-

ru Mediterana, ne samo djeci već i turistima možemo samo da ponudimo plaže za slo-bodno disanje i kretanje? Uz miris roštilja i kineske plas-tike sa šetališta? Okrnjili smo biser odavno. Žali Bože.

Djeca su nam po igraonica-ma. U kućama ispred televi-zora, tableta, sa telefonima u rukama. Rijetki sa knjigama. Srećni u društvu druge djece na skučenim terasama, a na-jsrećnija u dvorištima sopst-venih kuća. Ali, uglavnom, zatvorena. ZATVORENA. Jurimo na treninge, školske

obaveze, ostale vannastavne aktivnosti. Najmanje vreme-na provodimo na otvoren-om, na travi, među cvijećem i drvećem. Maštamo o viken-dima i odlasku na selo gdje možemo pustiti djecu da trče slobodno.

Djeca imaju urođenu potrenu za kretanjem, istraživanjem, učenjem, prirodom. Uskrati-mo li im to, oštećujemo ih tra-jno. Sve je više gojazne djece koja nose debele naočari i žive u digitalnom svijetu video igrica. Ili društvenih mreža, učeći se da lažnu st-varnost sjaja trenutaka koja, urijetko, odgovara stvarnom načinu života, predstavljamo kao normalnu. A znamo da je ona samo djelić realnosti. Premali dio nje. Posljedica imamo koliko nećemo.

Tužno je što ovo govorim vama koji ste, nit’ luk jeli, nit’ luk mirisali. A moram vama jer će neki od vas jed-nom doći na poziciju sa koje će donositi odluke da li će na jednom parčetu zemlje pusti-ti travu da niče, ili će na istom tom slobodnom dijelu zemlje podići novu zgradu.

Učili su nas da ćutimo i da se ne bunimo. Budite pametniji od nas. Od mase koja klima glavom na sve što joj se servi-ra jer je dovoljno lijena da joj je lakše da povjeruje da ništa ne može da uradi. Naš svijet za igru se ograničio na plažu, od jeseni do kasnog proljeća. I selo kod babe i dede sva-kom prilikom. Računamo se u srećne.


TatjanaKuljača,magistarmenadžmenta u turizmu

MarinaJovanović,direktoricaPPU „Vini Pu“

OSTALA NAM JE SAMO PLAŽA “Kada su u pitanju zelene površine i

igrališta u Budvi stanje je alarman-tno. Imamo veliki problem nedostat-ka zelenih povšina, kaže za Krug mla-dih Marina Jovanović” , direktorica PPU „Vini Pu“.

Ona ističe da svakodnevno sa djecom iz vrtica provode vrijeme na svježem vazduhu, ali da je nedostatak zelenih površina evidentan.

„Najlepša zelena površina, koju ujedno koristimo je kompleks Slovenske pla-že, mada nas i tamo vrlo često domari “opomenu” da decu moramo pomeriti kako ne bi gazili travu. Srećom pa je sklonjen plažni mobilijar tako da od ok-tobra meseca koristimo plažu kao me-sto za igru“, kaže Jovanović.

Što se tiče prostora za rekreaciju, sma-tra da njega ni nema.

„U naselju gde živim, a to je Rozino, moja deca često koriste teren u Dubovi-ci. Tu provode dosta vremena, ali ni on nije travnati, već betonski deo Budve.

Naša sagovornica smatra da su zelene površine važne i za drustveni život.

„U gradu iz kojeg dolazim vrlo često ćete čuti; “Da se nadjemo u dunavskom parku”. To je mesto gde možete sesti na obližnju klupicu, porazgovarati sa društvom, možda nekom simpatijom,

hraniti labudove sa decom, slušati tiho muziku, smejući se sa društvom i raz-govarajući o prolaznicima. Dunavski park je imao značajnu ulogu u mom odrastanju i zaista mi je žao što moja deca ostaju “uskraćena” za ovaj bitan deo društvenog života“, zaključuje Jo-vanović.

STANJE JE ALARMANTNO!Budvi nedostaju zelene površine

Ovo je priča o Budvi, jed-nom od najljepših gra-dova Crne Gore. Nalazi se na obali Jadranskog mora. U toku ljeta u naš grad dolaze turisti iz ci-jelog svijeta. Moj omil-jeni dio Budve je Stari grad. Čine ga zidine, uske kamene ulice i stare kamene kuće.

U Starom gradu se nalaze galerije, muzej, Citate-la, Spomen dom “Stefan Mitrov Ljubiša”, Rimski

i Antički mozaik, crkva Santa Marija In Punta...

Najljepše od svega u Bud-vi je ipak MORE! Ta pre-divna plava pučina nikog ne ostavlja ravnodušnim. Kada gledam more os-jećam se srećno. Ljeti je mirno i plavičasto, a zimi burno i valovito.

Ono što ne volim u Budvi je to što ima malo prosto-ra za igru. Mislim da tre-ba da prestanu da grade

zgrade i da naprave neko igralište.

Volim Budvu i voljela bih da u njoj ima više prosto-ra za dječju igru.

N a p r av i t e n e k o i g r a l i š t e !Piše: Jovana Vidojević (9 godina)


SandraĐurbuzović,umjetnica

Sve što je ljudska ruka u Budvi gradila do kra-

ja osamdesetih godina dvadesetog vijeka, bilo je u skladu s prirodom. Ovo je Porat sa drvenim barkama, na martovski dan 1973. okružen čudesnim obroncima Lovćena, na ko-jim se vidi šuma u obliku petokrake iznad sela Mar-kovići.

Kroz granje parka vidi se plato kafane “Park” (sadašnji Old Fisherman’s Pub), gdje su se jeli dobri ćevapi, igra-le karte i šah, a niže, preko cijele fotografije, prostire se kamena Školjera (vez za bar-ke), prije nego što su je vizio-

nari betonirali i proširili. Uz samu Školjeru počinjala je Slovenska plaža, najsitnijim pijeskom, od kojeg smo pra-vili figure, a kojeg više Bud-va ni na jednoj plaži nema. Dalje, sa strane obale je plato autobuske stanice (sadašnji restorani “Donna” i “Porto”), mislim da se u nastavku vidi kuća- kafana čuvenog i vo-ljenog Nika Mašova Liješe-vića, zatim kućica Saveznog hidrometeorološkog zavo-da (Jugoslavije), a najveća u nizu je skladna kamena ljepotica, odmaralište JRB-a (Jugoslovensko re(j)čno bro-darstvo), a dalje su kuće do-maćinske- po mjeri čovjeka.

BUDVA NEKADFoto: Vojislav Svitlica

K R U G M L A D I H8

Tokom septembra u Budvi su održa-ne Placemaking radionice - pionirski pristup revitalizaciji javnih prosto-ra u gradu, tokom kojih su učesnici imali priliku da iznesu svoje predlo-ge i sugestije za njihovu bolju valo-rizaciju.

Tim povodom su u Gradskom parku

u Budvi, predstavljeni re-zultati radionica i predlo-zi idejnih rješenja za una-pređenje tri konkretne lokacije u Budvi.

U okviru projekta ,”Bud-va GoGreen” koji relizuju opština Budva i UNDP, a

na osnovu predloga građana, idejna rješenja za valorizaciju i unapređenje odabranih lokacija je prezentovala dizajnerka prostora Jenny Donovan, direktorica urbanističke prakse u Melburnu - Inkluzivni Dizajn.

Tom prilikom predstavljene su pre-cizne lokacije, odabrane nakon temeljne analize svih ponuđenih rješenja i rezultata ankete koja je sprovedena među građanima Budve.

Projektom Budva Go Green UNDP i Opština Budva žele da podstaknu mapiranje, uređenje i bolje korišće-nje zelenih površina u našem gradu.

BUDVA GO GREEN

“Osim izražene potrebe mla-dih za zelenim površinama u gradu, evidentna je potre-ba da se čuje njihov glas. S obzirom na to da blizu 70% mladih smatra da ne mogu da utiču na promjene u gra-du, mislim da je dominantna poruka da treba “osluškivati” njihova interesovanja, jer ona često nijesu ni previše zahtjev-na niti materijalnog tipa, već usmjerena na sticanje vještina i znanja”, kaže za Krug mladih Katarina Vukadinović, savjet-nica u Kancelarije za preven-ciju bolesti zavisnosti i mlade Opštine Budva.

Vukadinović ističe da su potre-be mladih zabilježene zahva-

ljujući upitniku, sprovedenom putem društvenih mreža i u raz-govoru sa učenicima, studenti-ma i članovima organizacija, te da je izradi Opštinske strategije za mlade prethodio Javni poziv za članove Radne grupe koju je imenovao Predsjednik Opštine Budva, Dragan Krapović.

Radnu grupu je činilo 12 člano-va - predstavnika institucija i or-ganizacija koje se bave pitanjima mladih a cjelokupnim procesom izrade Strategije je koordinisao Sekretarijat za društvene djelat-nosti, tj. Kancelarija za preven-ciju bolesti zavisnosti i mlade.

“Radna grupa je osmislila i sprovela istraživanje potreba mladih, koje je obuhvatilo 307

ispitanika koji žive u Budvi, i na osnovu njihovih potreba pristu-pilo se izradi Nacrta Opštinske strategije za mlade i Akcionog plana”, kaže Vukadinović.

Članovi Radne grupe bili an-gažovani prilikom distribucije upitnika. Upitnik je dijeljen pu-tem društvenih mreža i ličnih kontakata koje Radna grupa ima sa učenicima, studentima, čla-novima svojih organizacija. Sem toga, nakon izrade Radne ver-zije Strategije, organizovan je struktuirani dijalog sa mladima, koji su davali svoje sugestije za izmjene i dopune predviđenih aktivnosti.

Akcioni plan podijeljen na 6 oblasti, i to: obrazovanje i infor-

misanje, zapošljavanje, učešće mladih, zdravlje i bezbijednost i normativni okvir. Za svaku oblast su predviđene aktivnosti koje su realistične, a njihova re-alizacija zavisi od uključenosti velikog broja aktera, tj. institu-cija i organizacija koje se bave pitanjima mladih.

Nakon Javne rasprave koja je za-vršena 6. novembra, Nacrt Op-štinske strategije za mlade biće predat Skupštini Opštine Budva na usvajanje.

Nacrt Opštinske strategije za mlade sa Akcionim planom se može naći na sajtu www.budva.me.

Pripremila: Jovana Jagetić

Sekreterijat za društvene djelatnosti Opštine Budva je pripremio Nacrt opštinske strategije za mlade za period od 2018-2021. Dokument je rezultat zajednič-

kog rada Kancelarije za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade i Radne grupe, koja je osmislila Akcioni plan, u skladu sa potrebama mladih.

NACRT OPŠTINSKE STRATEGIJE ZA MLADE

• Sve

• Obrazovanje

• Zdravstvo

• Želim da ima više kulturnih dogadjaja u gra-du, sportskih terena, u školama program da bude prilagođeniji interesovanjima mladih

• Umjesto višespratnica, kojih u poslednje vri-jeme ima sve više, potreban je veći broj ig-rališta i zelenila. Takođe, neophodni su bolji uslovi za rad u srednjoj školi.

• Zabranila bih kladionice, opijate, narkotike i noćni život nakon 23h za maloljetnike.

• Više volontiranja, više sportskih aktivnosti, vise kulturnih dešavanja

• Dodala bih park za odrasle sa spravama

• Kulturni i sportski život, kao i dodatno nefor-malno obrazovanje

• Voljela bih da Budva ima više parkova i više livada za djecu da se igraju, a i odrasle da se prošetaju. Takodje bih voljela da se orga-nizuje više koncerata klasične muzike i više predstava

• Više aktivnosti, radionica, kojima bi mladi mogli da se posvete u slobodno vrijeme

• Igralište

• Veći uticaj mladih

• Više besplatnih, sportskih sadržaja

• Voljela bih da više ima obrazovnih i kulturnih institucija/dešavanja prije nego diskoteka/seadance festivala itd.

• Da nema droge , alkohola i cigareta, nargila koje se dozvoljavaju u prodaji deci ispod 18 godina.

• Srednju skolu, vratio bi pristup poluostrvu Sveti Stefan gradjanima Budve, uveo bi ra-dionice za tinejdzere koje bi im pomogle pri odabiru fakulteta i srednje skole

• Veću uključenost mladih

• Da Opština prepozna značaj mladih u društ-vu

• Obratiti pažnju na ljude sa invaliditetom jer nemaju pristup svim ustanovama

• Počevši od stvari koje treba prilagoditi be-bama, trudnicama, djeci, roditeljima, zapos-

lenima, turistima. Bilo bi bezbroj navedenih primjera šta i kako promijeniti. Od banalnih stvari: prilagođavanja trotoara do edukacije djece o raznim vidovima nasilja. I još mnogo toga…

• Angažovao bih 20 policajaca oko škola i u gradu da se smanji prodaja droge što je na-jvažnije, i naravno zabranio bih prodaju i usluživanje alkoholom mladjima od 18 go-dina.

• Očistio grad, a pogotovo kontejnerske stan-ice. Ugradio podzemne kontejnere.

• Renovirao školu, izgradio više terena i zele-nih površina.

• Obnovila bih kulturni centar i duh kulture u starom gradu. I trudila bih se da unaprijedim kulturne sadržaje

• Napravila bi više površina na otvorenom koje bi bile prilagođene kako starijima, tako i mlađima.

• Smatram da je veliki propust što nijeste više pažnje obratili na ono što Budva nema, a to su parkovi, igrališta i uredjena šetalista.

• Izgradio bolnicu

Mišljenja o kvalitetu i načinu života mladih u Budvi su iskazana na sledeći način: Na pitanje ,,Da možeš, što bi prvo promijenio/la u Budvi?”, ispitanici su davali sljedeće odgovore:

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 11 0

Uporedo sa krajem turističke sezone i nastavkom sezone gradnje kula i vi-šespratnica, u me-tropoli crnogorskog turizma se odvijao i festival ulične umjet-nosti - „Be pArt Bud-va“. U pitanju je festi-val koji nas poziva na akciju ili preispitiva-nje postojećeg stanja i sistema.

Festival su organizo-vali Fondacija Budva i d.o.o. „Creative Lab“ iz Budve, uz finansij-sku podršku Turistič-ke organizacije opšti-ne Budva.

Za mjesec dana traja-nja festivala, Budva je dobila tri murala na atraktivnim lokacija-ma, 3D iluziju na šeta-lištu i oslikan poligon OŠ „Stefan M. Ljubi-ša“. Sve to propraćeno je muzičkim nastupi-ma lokalnih umjetnika i žurkama na otvore-nom.

Festival ulične umjet-nosti koji u svijetu već decenijama zauzima posebno mjesto kao poseban dio savreme-ne umjetnosti i urbane subkulture, počelo je 21. septembra u Rafa-

ilovićima, radom po-dgoričkog grafičkog dizajnera - Miša Jo-skića. Njegovi murali daju poseban pečat mnogim naseljima u glavnom gradu Crne Gore a sada i u Bud-vi. Joskić je ovog puta oslikao mural koji je zapravo priča o tome, kako je jedno malo ribarsko mjesto po-stalo grad apartmana i hotela bez naročitog reda.

Nakon murala u Rafa-

ilovićima uslijedilo je oslikavanje poligona OŠ „Stefan M. Lju-biša“. Sada djeca na ovom terenu mogu na iscrtanom poligonu igrati svima iz djetinj-stva poznate igre kao što su školice, izme-đu dvije vatre, kocki-ce, azbuke i još mno-go toga. Jedna velika asfaltirana površina, koja je rijetko bila u upotrebi, dobila je potpuno novu dimen-ziju, na već primjetnu radost djece koja se

u prolazu nisu mogla suzdržati od igre na još svježe ofarbanim površinama. U osli-kavanju poligona uče-stvovali su i budvanski šrednjoškolci.

A onda se Budvi do-godio još jedan mural, koji jasno ukazuje na neplansku gradnju i uništavanje prirod-ne okoline. Nalazi se u naselju kod hotela BIP, u ulici Veljka Vla-hovića, na zgradi po-red usamljene palme,

Festival „Be pArt Budva“

okružene betonom, drugim zgradama i novim gradilištem.

Ovo naselje će zasi-gurno postati prepo-znatljivo po djelu im-pozantnih dimenzija (7x10 metara), koje potpisuje Petar Po-pović – Piros, pozna-ti beogradski grafički dizajner i street artist. Oslikavanje murala pratio je muzički na-stup budvanskih mu-zičara.

Vikend nakon toga, od 12. do 14. oktobra, bosanski umjetnik Ro-mano Kuduzović stva-rao je novu turističku atrakciju – 3D iluziju na šetalištu u blizini Starog grada.

Poslednji mural pr-vog “Be pArt Budva” - škombar na Piza-ni potpisao je jedan od najeminentnijih umjetnika u regionu Andrej Žikić –Artez, čija djela krase zgrade u Evropi, Južnoj Ame-rici i Aziji.

Organizatori su veo-ma zadovoljni kako je protekao festival koji je proizvod timskog rada, vođen vizijom ljepšeg grada.

POZIV NA PREISPITIVANJE PO STOJEĆEG STANJA I SISTEMA


Jesen

,,...U jesen se zanesem

odlutam ponese me i odnese.

Lebdim negdje Između „sve bih“

I ,,ipak ništa ne bih“ dokoličarim do besvijesti

dišem jer moram. Ne traži me

u jesen kad ptice se sele ne zovi me

jer čuti te neću u jesen

slušam samo šapat lišća pričam tišinama

i hrlim daljinama. Ne zovi me

u jesen kad kiša pada i ništa me ne pitaj

jer odgovore nemam ne znam

ne mogu da ti dam. Ne zovi me

u jesen kad hladan vjetar duva ne traži me

jer nema me nisam tu

nisam ni tamo naći me nećeš

u jesen ko zna

gdje sam ja...”

Milan Stanišić Harmoničnost

Čuješ glasno more kao nečije korake

Odlaziš iz grada u grad

Umor je pokretač kad iscrpi do kraja

sreća dođe kad je ne čekaš

Drvo svako razlog ima To je harmoničnost

Kao i ljudi A obično ne vidimo

Lica su pustinje ne nužno


Slabo tijelo, srčan duh Vožd je sada nada mnom

Ideš da spavaš i ja ću za tobom

Sigurnije je kad prva Ispratiš vrijeme u tok Račvamo se na tokove

Pa u beskraj

Drvo svako razlog ima To je harmoničnost

Kao i ljudi A obično ne vidimo



Krsto StevovićZa nju

Izgledao je kao u filmu Svirali su šostakovičev Valz dva

Kada sam iznenada ugledao Dva zvjezdana oka ta.

Sve je izgledalo neopisivo Drveni kafe sa muzičarima klasike

Sjedio sam za šankom I pio stogodišnje Mastike

I onda zasvira ti, najljepši dio Što šostakovič znade stvoriti.

Srećan uskliknuh sebi Eh da sam mogao krov otvoriti.

Okrenuh se prema tebi Ti sa flautom miluješ prostorije

Sada i da izbije treci rat Zaustaviti te niko ne smije.

(2018)

K R U G M L A D I H 1 3


Rođena je u Osijeku, osnovnu i sred-nju školu završila u Budvi, diplomi-

rala i magistrirala glumu na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu u klasi prof. Vide Ognjenović i asistenta Ivana Bosiljčića.

Dobitnica nagrade „Drobni pijesak“ – najbolji paštrovski student za 2017. godinu. Trenutno radi kao saradnik u nastavi prof. Vidi Ognjenović i prof. Slobodanu Beštiću na Fakultetu savre-menih umetnosti u Beogradu, na pred-metu Gluma.

Igrala je u filmu „Jesen samuraja“, seriji „Urgentni centar“, predstavama „Jese-nja sonata“ Ingmara Bergmana, “Viza” Vide Ognjenović i „Međuigre“ po tek-stovima Migela De Servantesa, sve tri u režiji Vide Ognjenović. Snimala krat-kometražne filmove raznih reditelja. Igra i u privatnoj produkciji predstave „Cijanid u pet“ Pavela Kohouta u režiji Božidara Đurovića.

Je li se teško baviti glumom danas?

Glumci su, oduvijek bili, iako to možda na prvi pogled ne izgleda tako, jedna veoma emotivna fela ljudi. Umjetni-ci, boemi... A danas su glumci postali kao korporacija. Ista pravila važe, kao u bilo kojoj firmi. Posljednjih dvadesetak godina važan je samo novac - koliko će film zaraditi i to je jedino mjerilo “kva-liteta”. Više nije važan vaš umjetnički izraz, već su vaš javni život i popular-nost važniji od onoga što radiš. A da-nas svako može da bude javna ličnost, svako ko se pojavi u rijaliti šou postaje javna ličnost. To ne treba da važi i za glumce, oni treba da ostanu umjetnici. Sve se promijenilo, ubrzalo, novi tem-po koji je zavladao donio je i neka nova pravila, nažalost. Danas vlada ono što treba da zabavlja narod, a ne ono što ga tjera na razmišljanje. Pozorišta su prepuštena sebi, nije bitan kvalitet već veza i novac, stoga je veoma teško ba-viti se glumom i biti glumac u pravom smislu te riječi, iako je ovo predivan po-

ziv koji ne bih mijenjala ni za šta.

Kada i na koji način se rodila ljubav prema glumi?

Ljubav prema glumi se rodila kod mene jako rano, još u drugom ili trećem ra-zredu osnovne škole, dok sam učestvo-vala u raznim dječijim predstavama i priredbama. Ljudi koji me poznaju kažu da nikada nijesu čuli od mene da bih se bavila drugim poslom, tu ljubav gajim i dan-danas samo mnogo jače i posvećenije. Ne vidim se ni u jednoj drugoj profesiji.

Smatrate li da glumački poziv pruža više nego što uzima?

Zavisi kako na to gledamo. Gluma nas uvijek drži u znatiželji i nije kao svaki drugi posao gdje radiš iste stvari kao ju-čer. Gluma je poziv koji te tjera da stal-no spoznaješ sebe, i gluma je najljepši, ali i najteži posao. Ona ti dozvoljava da na neki način uvijek budeš dijete i da

se igraš. U tom smislu, gluma pruža više nego što oduzima. Ali ako uzme-mo u obzir na koji način i kako glumci danas žive kod nas i šta sve moraju da rade gluma uzima mnogo, a to su živci i zdravlje. Ipak mi ne živimo u Holivudu, već na brdovitom Balkanu.

Jeste li zadovoljni aktuelnom situaci-jom u Crnoj Gori i regionu kada su u pitanju pozorišna i filmska umjet-nost?

Kada bih rekla da sam zadovoljna situ-acijom u kojoj se nalazi kultura uopšte kako u Crnoj Gori tako i na cijelom Balkanu, lagala bih. Postoje ljudi koji su maksimalno posvećeni svom poslu i koji se krvnički bore za kulturu, ali na-žalost su u manjini i ja im skidam kapu. Smatram da konkretno Crnoj Gori fali više privatnih produkcija. Mnogo je glumaca, a malo je projekata, svuda po-stoje nekakvi klanovi, i ako ne pripadaš nijednom nema te ili te niko neće. Malo je pozorišta na toliki broj glumaca, pa bježimo van granica što je jako tužno. Konkretno, Budvi fali pozorište, mislim i na samu zgradu, na ansambl i na zapo-slene radnike. Nije mi jasno i nikada mi neće biti da mnogi mali gradovi u Srbiji imaju fenomenalna pozorišta i kultur-ne centre, a jedna „metropola“ nema. Dobro je poznato da ja nijesam jedina osoba iz Budve koja je završila glumu, ima nas sada dosta, i ne samo glumaca već i producenata, reditelja itd. i nama naš grad ne pomaže i ne ulaže u nas da ostanemo i radimo posao za koji smo se školovali, već nam u susret izlaze drugi gradovi i države. Malo se novca ulaže u filmsku i pozorišnu umjetnost i onda nema ni posla. Ja ne gubim nadu da će se situacija godinama promijeniti i da će biti posla za sve mlade ljude. Neka ovo bude moj bunt.

Kakva Vas sjećanja vezuju za petro-vačke ,,Dane mladih umjetnika“?

„Dane mladih umjetnika“ u Petrovcu sam tri godine zaredom organizovala uz pomoć divnih ljudi i mojih prijatelja: Dušana Medina, Nikole Todorovića, Katine Đoković, nevladine organizaci-je za kulturu „Bauo“ i još puno mladih ljudi koji su dobrovoljno učestvovali.

Cilj ove manifestacije je bio da se pro-movišu mladu umjetnici koji su još uvi-jek studenti umjetničkih fakulteta ili su tek završili fakultete. Manifestacija je po mom mišljenju bila veoma značaj-na ne samo za mlade ljude, već i kao turistička promocija Petrovca i Budve. Na moju veliku žalost, ove godine nije-smo mogli organizovati manifestaciju, jer nijesmo dobili novčana sredstva ni za osnovne potrebe. Nadam da će vlasti u Budvi narednih godina imati sluha i volje da pomognu, kako ovu manifesta-ciju, tako i mlade umjetnike kojima se u današnje vrijeme šansa rijetko pruža.

Postoji li izvođenje kojim nijeste za-dovoljni? Što sebi najviše zamijerate?

Uvijek sam jako kritična prema sebi, poslije odigrane predstave uvijek sebi nađem mnogo zamjerki i nikada nije-sam potpuno zadovoljna. Ali valjda je u tome čar ovog posla, truditi se i biti bolji, usavršavati se i eksperimentisati. Onog trenutka kada budem bila sto po-sto zadovoljna sobom, prestaću da se bavim glumom, jer više neće imati ni-kakvog smisla.

Na kojim projektima trenutno radi-te?

Trenutno igram u predstavama „Ci-janid u pet“, „Jesenja sonata“, „Viza“ i „Međuigre“, nedavno sam imala ulogu u seriji „Urgentni centar“ i radim sa studentima na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu kao saradnik u nastavi prof. Vidi Ognjenović i prof. Slobodanu Beštiću. U januaru ću po-četi da spremam novu predstavu sa ko-jom ću nadam se doći u Budvu, i pred-staviti se publici u mom gradu. To bih zaista voljela.

Koje ćete nastupe i saradnju sa umjetnicima pamtiti?

Postoji mnogo nastupa koje ću pam-titi i kojih se uvijek rado sjećam. Sva-ki nastup je na svoj način poseban, te mi je stoga teško odlučiti se. Ali, ipak, izdvojiću gostovanje na Festivalu pro-izvedenih predstava u Aleksincu sa predstavom „Viza“ Vide Ognjenović, svako igranje predstava na sceni Na-rodnog pozorišta u Beogradu, gostova-nje predstave „Cijanid u pet“ Božidara Đurovića u Zrenjaninu i dva gostova-nja sa predstavom „Ženidba i udadba“ i „Viza“ na festivalu Grad teatar. A pam-tiću i saradnju sa rediteljem Danilom Bećkovićem na filmu „Jesen samuraja“, saradnju sa rediteljem Božidarom Đu-rovićem na predstavi „Cijanid u pet“, kao i svaki čas proveden sa prof. Vidom Ognjenović i Ivanom Bosiljčićem.

Šta za Vas znači Budva?

Budva za mene znači djetinjstvo i Grad teatar, a tu su i moja porodica i prija-telji. Budva je grad koji mnogo volim i za koji sam jako vezana. Iako ne živim u Budvi rado bih se vratila kada bi po-stojala mogućnost zaposlenja u struci, a to je gluma. Jako sam ranjiva kada je u pitanju Budva, pa nekada znam da bu-dem gruba i ljuta na ljude koji ne vode računa o kulturi i umjetnosti i kojima je uvijek to na posljednjem mjestu. Budva je drevni grad, ima veliki broj kulturno-istorijskih spomenika, među kojima je veliki broj manastira i manjih crkava, pa je samim tim i predodređe-na da bude označena kao grad kulture i umjetnosti, a ne kao metropola kiča i šunda.

Razgovarao: Miloš Boreta

“Budvi fali pozorište, mislim i na samu zgradu, na ansambl i na zaposlene radnike. Nije mi jasno i nikada mi neće biti da mnogi mali gradovi u Srbiji imaju fenomenalna pozorišta i kulturne centre, a jedna „metropola“ nema. Dobro je poznato da ja nijesam jedina osoba iz Budve koja je završila glu-

mu, ima nas sada dosta, i ne samo glumaca već i producenata, reditelja itd. i nama naš grad ne po-maže i ne ulaže u nas da ostanemo i radimo posao za koji smo se školovali, već nam u susret izlaze drugi gradovi i države”, kaže za Krug mladih glu-mica Jovana Todorović.

Jovana Todorović

danas vlada ono šTo Treba

da zabavlJa narod, a ne ono

šTo ga TJera na razmišlJanJe


Prema predanju Paštrovića, krajem 18. vijeka, brodom iz Sankt Peterburga na obalu budvan-sku došao je visoki ofcir Carske Rusije, Jegor Stroganov. Nenajavljeno se obreo u manastiru Praskvica, u Paštroviće. Bijaše to zadnja tačka na njegovom putu koji je započeo dvobojem, a nastavio isposničkim životom i zavjetom ćuta-nja do zadnje ure. Deset godina je gradio put od Male plaže u Miločeru pa sve do Čelobrda ne bi li ćutanjem razriješio sudbinski čvor ro-diteljske odluke i odbrane časti, te tako dozvao jedinicu kćerku.

Čelobrdo je selo koje se nastanilo na Paštrov-skoj gori iznad Miločera i Svetog Stefana. Tu se nalazi pravoslavni manastir Praskvica podi-gnut u 11. vijeku, tačnije 1050. godine, na pito-moj uzvišici, okrenut da gleda put mora. Do-bio je ime po tome što se nalazi u blizini izvora čije su vode mirisale na praskve, kako mještani ovog kraja tada nazivahu breskve. Manastir su kroz vrijeme rušile silne vojske, obnavljali ga monasi i narod, pomagali iz Carske Rusije, ali je od postojanja do da na današnjeg bio utoči-šte dušama mučeničkim i nespokojnim.

Te godine, carski kapetan Aleksej, plavooki kicoš gospodskih manira, kojem je svaka riječ bila na vr’ jezika, htio je da izigra ljubav Jego-rove lijepe kćeri Elisavete Stroganove.

Mlada, luda, zaljubila se. Ponijela je slatkorje-čivost i epolete kapetanskog čina, a lukavi ki-coš bijaše već dvije godine zaručen sa drugom. Trebala mu je avantura, koja će brzo da plane i ugasi se.

Vijest o prevari je brzo došla do Jegora, stro-gog, a pravednog ofcira i oca.

Bez oklijevanja, svoga nesuđenog zeta izazi-va na dvoboj, da odbrani ljudsku i porodičnu čast.

Po pravilu, prvi je pucao prevrtljivi kapetan i već prvim trzajem ranio Stroganova u ruku. No, zdrava desna ruka Jegorova nije zadrh-tala, niti promašila – kapetan je pao smrtno pogođen.

Čovjekova lijeva strana je strana srca, a de-snom vlada glava-razumska. Tako je i Jegorov razum progovorio, te desnom presudio. Rana lijeve ruke dugo nije mogla da zacijeli. Liječili ga doktori i vidari, a ta ruka, kao da više nije pripadala njegovu biću.

Ljekari u Moskvi mu amputiraše ranjenu ruku da ne dođe do trovanja krvi, a vrijeme oporav-ka nekako prođe. Još dok je boravio u bolnici, mislio je o tome kakav će biti susret sa kćer-kom kad se vrati kući.

Čim mu rane zacijeliše, Jegor prazan rukav za-vuče u džep ofcirske uniforme i vrati se kući u Peterburg. Tamo nije zatekao kćer jedinicu. Desilo se ono čega se pribojavao i što ga lednu

16 ko ljuta zmija u njedrima. Voljela je Elisa-veta Alekseja čisto, djevojački. Govorila, da je njihova ljubav, kao vazduh što se diše, kao voda što se pije.

Punih sedam godina Jegor hodaše od manasti-ra do samostana, tražeći svoju miljenicu. Nije znao gdje se sklonila, je li živa ili mrtva, ili je griješni otac možda, pogubivši njenog izabra-

nika, pogubio i nju samu?

Prazan i raspolućen, a pritisnut vlastitom mu-kom, brodom iz Sankt Peterburga prispio je Jegor Stroganov na pristan budvanski. Uputio se do manastira Praskvica. Iguman tada bijaše Savo Ljubiša, učeni Paštrović, koji je sedam i po’ godina bio sveštenik na dvoru carice Kata-rine II u Rusiji. Reče mu Jegor da je Rus, da želi da radi u manastiru i tu ostane.

Mudrom igumanu nije promaklo plemićko držanje Stroganova, te ga lijepo primi i ugosti. On mu pravilnim ruskim naglaskom sa opšti, ko bratu rođenu, da će se zavjetovati na ću-tanje do kraja života, nakon tih izgovorenih riječi. Zamoli još i to da uzrok njegove nesreće nikome ne kaže a tajnu nikad ne oda.

Smješten u malešnoj odaji manastirskoj, Jegor je samovao, a opet osjetio posebnu vezu sa tim krajem i igumanom koji je razumio njegovu šutnju. Malo je onih poput Sava Ljubiše, koji znaju kada da gosta ništa ne pitaju, koji prepo-znaje kad od oštrih riječi može da se zanijemi, pa da samo šutnja zbori. Znali su tako nepo-mični, bez riječi da gledaju kakosu se sljubili

BUDVANSK A PRIČ A

J E G O R O V P U T

kamen i voda, kako puca vidik pun divote i kako pogledom može da se zaroni duboko u morsku pučinu.

Jegor sebi odredi zadatak: „Kamenim putem povezaću morsku obalu sa Čelobrdom, koje nadvisuje Sveti Stefan i manastir Praskvicu”.

Prema biblijskom predanju kamen se često dovodi u vezu sa vodom. Kao Mojsije koji je ulaskom i izlaskom iz pustinje otvorio vrelo udarivši u kamen, Jegor je gradivši put slagao kamene ploče na uzbrdici i time otvarao izvor svoje muke i roditeljske odluke.

Svakog jutra, osim neđelje ili svetog dana, kad bi se odmarao obuzet teškim mislima, ispo-snik je sa torbičicom na leđima u kojoj bi spre-mio samo komad hljeba i tikvu vode, odlazio u šumu šiblja da jednom rukom krči zarast. Na uzbrdici iznad mora, naoružan gvozde-nom voljom, razbija kamenje; krupnije valja u stranu, a sitnijim stepenasto povezuje stazu da se zemlja brda ne bi odronjavala. Starim ca-rigradskim maljem razbijao je ljuti primorski kamen sa željom da poveže plažu sa Čelobr-dom iznad manastira, kako bi možda pomo-gao i vjernicima da lakše dođu do tog svetilišta smještena u odabranom prirodnom prostoru.

Pristigao je tada u Praskvicu, u smiraj ljetnjeg dana, još jedan Rus, mladi golobradi momak melodičnog glasa o kojem se ništa nije znalo. Ispričao je da je boravio u kijevsko-pečerskoj lavri, manastiru u pećini, a da mu je monaško ime Jelisej. Jelisejevom dolasku u manastir pri-sustvovao je i stari isposnik Jegor. Ugledavši starca, pristiglom mladom kaluđeru zasuziše oči, što niko i ne uoči, jer uistinu, to bijaše oso-ba tužna i odsutna pogleda.

Tokom liturgije mladićevo pojanje zadivilo je sve prisutne u manastiru. Brzo je naučio naš

jezik i sa zadovoljstvom podučavao mlade Paštroviće čitanju, pisanju i pjevanju. Bijaše omiljen i drag. Iguman je htio predložiti mi-tropolitu da ga rukopoloži za jeromonaha, što je ovaj jasno odbijao govoreći da nije spreman i da mu treba još molitve da iskaje grijehe. Skoro svakog jutra pogledom je ispraćao sta-roga Jegora, neumornog graditelja puta, kako odlazi na posao.

Četvrte godine od dolaska, mladi Jelisej se raz-bolio. Kopnio je. Gasio se, kao svijeća koja na grobu dogorijeva. Zapao u bolesničku postelju bez izgleda da bi mogao kopijernuti.

Dovodili su mu travare, spravljali meleme, ali bez boljitka Njegovo lijepo lice je bolest iz-moždala, a oči mu utonule u duplje. Kao da je „svoju čašu već ispio”. Uvidjevši da mu se pri-bližava zadnja ura, zatraži da mu u ćeliju do-vedu sunarodnika, Jegora, i tu ih ostave same.

Sjede Jegor pokraj bolesničke postelje, pomi-lova žuljavom rukom Jeliseja po kosi skinuvši mu pri tom monašku kapu ispod koje se na lijevoj sljepoočnici mogao uočiti mladež veli-čine i oblika zrna kafe. U utuljenom Jeliseje-vom pogledu suznih očiju on prepozna svoju jedinicu kćerku, svoju Elisavetu radi

koje se svojevremeno i otisnuo u nepoznati svijet da tihuje pored mora i da gradnjom puta liječi rane koje ne zacjeljuju.

Ugasnu mladi život u rano zimsko jutro kad se dan od noći odvajao. Kaluđeri se snebijevahu kada pri obredu kupanja mrtvaca, u liku mla-dog, dragog Jeliseja, koga su voljeli i iskreno žalili, viđoše žensku osobu.

Sahraniše je istog dana i zavjetovaše se da će ta tajna ostati čuvana među zidinama manastira, kao što se čuva svetinja.

Slomljen i izmučen, a već oronuo starac, na-stavio je Jegor da kleše kameni put ne progo-voriši ni jednu jedinu riječ. Radio je još godi-nu, dvije, sve dok na Čelobrdu nije postavo i posljednji kamen stepenika. Posao kojim je uklesao deset godina teškog strpljivog rada, bio je konačno završen.

Deset godina trajao je proces krčenja uzbrdice, obrađivanja kamena u ploče, pravljenja stepe-nica i podzida, a iznad svega, kajanja zbog ro-ditejske greške. Nastade zmijolik kameni put kojim ugradi jednoruki Jegor i svoju muku. Ona nije trovala nego blagosiljala. Seljani put nazvaše po njemu. Jegorovim putem Miločer se poveza sa Čelobrdom. Bilo je to negdje pred sam dolazak Napoleonove vojske u ovaj kraj.

Pri završetku gradnje, Jegor nije izlazio iz svo-je sobe. Predosjećajući skoru smrt, ispovijedi se kaluđeru koji se brinuo i o bolesnom Jeli-seju, to jest njegovoj Elisaveti, te tako prekinu zavjet ćutanja. Ispriča mu je da je bio visoki carski ofcir Rusije. Život je htio posvetiti svo-joj državi, službi i kćeri jedinici. Htio je biti dobar roditelj.

Ubrzo nakon toga - zanoćio, ne osvanuo. Uda-vila ga vlastita tuga i jad.

Jegor je sahranjen u porti manastira Praskvi-ca, kao i njegova jedinica Elisaveta. Tu i danas stoji ploča na kojoj su isklesana njihova imena.

Ovo je priča o patnji i kajanju zbog roditelj-ske odluke i o tugi zazidanoj u svaku ploču pri pravljenju puta između kopna i vode, kao spo-ne između podviga i slabosti.


Iz knjige Zorice Joksimović “Od vode i kamenado priče i pričanja - po motivima budvanskih legendi“

K R U G M L A D I H 1 9

Razgovarala: Mirjana Kasalica

Osim Dušana Medina autori monografije su prof. dr Nikola Sa-mardžić, istoričar sа Filozofskog fakultetа Univerziteta u Beogra-du, dr Mila Medigović Stefanović, bibliotekarka i književnica iz Beograda, i dr Zlata Marjanović, etnomuzikološkinja iz Pančeva.

Monografija je ispisana na čak 308 stranica, i bogato je ilustro-vana. U okviru bibliotekte „Vrt“ uredili su je Zorica Stablović Bulajić i Dušan Medin, a recen-zije napisali akademik Branislav Mitrović, arhitekta, prof. dr Bo-jan Žikić, etnolog-antropolog, dr Miroslav Luketić, istoričar i maestro Bojan Suđić, istaknu-ti dirigent i muzički pedagog, rodom upravo iz Paštrovića. Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije podržalo je izdavanje ove knjige u okviru projekta Filo-zofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu „Modernizacija Za-padnog Balkana“ .

Kako je nastala monografija i po čemu je specifična?

Na samom početku, koristim priliku da Vam zahvalim na in-teresovanju za razgovor o meni i temama koje volim, odnosno o onome što mi je lično i pro-fesionalno blisko. Nakon više godina pokušali smo da pristu-pimo monografskom sagleda-vanju nekoliko ključnih atributa koji Paštroviće – stanovnike is-toimenog primorskog prostora lociranog na središtu današnjeg Crnogorskog primorja – čine tako osobenima.

Glavni motiv kojim smo se vodili prilikom nastanka ove knjige bio je da se široj javnosti – uglavnom (ali ne i jedino) iz Beograda i drugih gradova Republike Srbije, pa i CG i regiona – ponudi naučno argumentovana, a opet zanimljiva, bogato ilustrovana, ne preduga i nadasve „pitka“ storija o ovoj jedinstvenoj etničkoj zajednici koja naseljava jedan od najljepših djelova crnogorske rivijere.

Ovu knjigu preporučujemo čitalačkoj javnosti sa željom da bude sažeto „predvorje“ paštrovske kulturne baštine i povijesti prije nego da ponudi konačan pregled teme, jer bi za studiju te vrste bili neophodni tomovi, a priča, čini se, ne bi ni tada bila u pot-punosti ispričana. Razmatrajući mogućnosti koje su se ukazale kada je planirana izrada monografije o Paštrovićima – obimom

manje, ali svakako pristupačnije širem krugu čitalaca – odlučeno je da se ovom prilikom predstavi svega nekoliko od mnogih as-pekata paštrovske kulturne istorije, kojima Paštrovići već vjekov-ima nadahnjuju istraživače i pisce, pa i autore „Kulturne istorije Paštrovića“.

Za jednog mladog čovjeka imate bogatu životnu i rad-nu biografiju. Kada i kako ste spoznali svoja interesovanja?

Čini mi se da sam gotovo oduvijek pokazivao zainteresovanost za različite oblasti ljudskog stvaralaštva, posebno za umjetnost, humanističke i prirodne nauke. Roditelji su sestri i meni, dok smo bili djeca, posvećivali veliku pažnju i nastojali da udovolje raznim interesovanjima koja smo imali, što iz današnje perspektive vidim kao veliku i važnu stvar, koja je nažalost mnogima uskraćena. Sjećam se da su slikovnice, knjige za djecu, a kasnije i enciklopedije i slične publikacije za mlade (naravno, pored igračaka koje sam obožavao), često bile pokloni koje smo dobijali. Mene je to uvijek radovalo i rasplamsavalo mi maštu dok sam „putovao“ raznim krajevi-ma svijeta, bliže se upoznajući s mnogim čarobnim mjestima, stvarnim i fiktivnim likovima, običajima, kulturama, istori-jskim događajima... Kao i ču-vena „Alisa u zemlji čuda“, čiju

sam ekranizovanu Diznijevu verziju rado gledao, i ja sam (valjda kao i svako dijete) u susretu sa svojim prvim knjigama preferirao one koje su bile ilustrovane. Čak sam i u godinama koje su dola-zile podjednaku pažnju posvećivao likovnom materijalu knjige i samom tekstu. Uživao sam u bojama, figuraciji, motivima i nji-hovoj uklopljenosti u kontekst knjige. Kako tada, tako sam i danas „vizuelan tip“, koji svijet oko sebe doživljava primarno čulom vida. Pretpostavljam da je to, uz mnoštvo drugih faktora (o kojima sam već govorio i pisao za ranije intervjue), donekle uticalo na to da se profesionalno usmjerim na široko polje kulture i umjetnosti.

Na osnovnim studijama u Beogradu završili ste arheologiju. Nedavno ste upisali doktorske studije arheologije u Sloveniji. Šta Vas je usmjerilo ka ovoj nauci?

Ova zanimljiva nauka, bolje reći humanistička disciplina, nije me

oduvijek privlačila, kao što je to bio slučaj s mnogim kolegama na studijama. Naprotiv, znatno veće interesovanje pobuđivale su mi druge, manje ili više srodne odlasti ljudskog stvaralaštva kao što su istorija, istorija umjetnosti, književnost, etnologija, arhitektu-ra, dizajn, slikarstvo... S druge strane, prirodne nauke, posebno biologija, hemija i fizika, takođe su bile nešto što sam s pažnjm izučavao, razumio i u čemu sam bio dobar, kao i u geometriji (za razliku od „suve“ matematike, koja mi je teže išla). Međutim, ne-posredno pred upisivanje fakulteta nijesam tačno znao šta želim i izbor nije bio nimalo lak. Nekoliko starijih cijenjenih kolega usmjeravalo me je na arheologiju iako mi je bilo poznato samo nekoliko osnovnih informacija o svjetski poznatim lokalitetima predstavljenim u dječijoj literaturi, posebno u enciklopedijama – mom tadašnjem omiljenom štivu. Kako me je privlačila prošlost, osmjelio sam se i upisao arheološke studije. Na prvim predavanji-ma imao sam utisak da o svakoj temi znam najmanje od svih ko-lega, a bilo nas je sedamdesetak. Arheologiju sam tokom studija zavolio, a posebno kada sam uvidio mogućnosti njene primjene u kontekstu istraživanja bogate i zanimljive kulturne zaostavštine Crnogorskog primorja, što me i dalje interesuje. Naročito mi je postala bliska zahvaljujući profesorima koji su nam približavali prošlost, arheologiju i kulturnu baštinu različitim teorijskim pris-tupima da bismo što bolje razumjeli ne samo konkretni predmet interesovanja iz neke dalje ili bliže prošlosti nego i savremeni kon-tekst, pa i nas same, zainteresovane za istorijske teme, jer u svako znanje koje produkujemo o prošlosti neminovno projektujemo i znatan dio sebe, svog doživljaja svijeta i života. Teorijski aspekt bavljenja kulturnom baštinom (pa tako i arheološkom) oduvijek mi je bio zanimljiviji, inspirativniji, uzbudljiviji i važniji od puke analize i beskonačnih opisa nekog komada stare keramičke po-sude ili temelja davno napuštenog i zaboravljenog objekta. Sma-tram da je pitanje zbog čega se danas bavimo nekom temom iz povijesti značajnije za društvo u kom živimo od samog istorijskog fenomena koji nas zanima. Sve to, kao i nepregledno more mo-gućnosti i nadahnuća, pronalazim u arheologiji, kulturnoj baštini i srodnim disciplinama.

Dobitnik ste nagrade „Drobni pijesak“ – najbolji paštrovski student 2015. godine. Kažite nam nešto više o toj nagradi i odluci stručne komisije da je Vama dodjeli.

Od početka studija na stručan i naučan način istražujem i tru-dim se da razumijem razne segmente kulturne baštine, prije svega paštrovskog i budvanskog kraja. Ovu nagradu dodjeljuje istoime-no Udruženje Paštrovića i prijatelja Paštrovića u Beogradu, čiji sam sekretar i član Upravnog odbora bio više godina i koje je moju pažnju u određenoj mjeri kanalisalo upravo na različite zavičajne teme iz domena kulture i kulturne baštine. Udruženje je raspisalo konkurs za najboljeg paštrovskog studenta 2015. godine, po svom lijepom običaju koji traje već oko 15 godina. Dva glavna uslova za nagradu bila su visoka prosječna ocjena na studijama i radno iskustvo u sferi afirmacije paštrovske kulture i baštine, a kako sam oba uslova ispunjavao, tako je komisija u sastavu dr Mila Medi-gović Stefanović (predsjednica), maestro Bojan Suđić i prof. dr Jelena Milašin Anđus donijela ovakvu odluku. Sa zadovoljstvom sam se pridružio krugu laureata ove nagrade.

„Sunce tuđeg neba neće vas grijat k’o što ovo grije“ – riječi su Alekse Šantića. Nažalost, današnja omladina odlazi u in-ostranstvo u potrazi za boljim životnim uslovima. Da li Vas je ljubav prema rodnoj grudi navela da nastavite da živite i radite u Crnoj Gori?

Iako mi je žao kada čujem da mladi odlaze iz Crne Gore jer im se negdje drugo ukazala bolja životna i profesionalna prilika, mogu da ih razumijem. Društvo im često ne pruža dovoljno podrške. Međutim, gdje god izabrali da žive, smatram da svi, a posebno mladi, moraju dosta da rade, trude se da budu što bolji u poslu i

dokazuju svoje profesionalne i druge kvalitete. Moje iskustvo je u tom smislu uspješno i za sada sam zadovoljan, ali i svjestan da to, nažalost, nije čest slučaj. Dodao bih jos nešto – mislim da je lakše uspjeti u sredini koju interesuju vaši stručni kvaliteti i kom-petencije, a ne partijska, rodbinska ili neka druga veza. To pot-vrđuje moje iskustvo iz Beograda, gdje sam godinama radio kao volonter paralelno sa studijama, a posebno sa najnovijeg posla u Opštinskoj javnoj ustanovi Muzeji u Kotoru kojom odnedav-no rukovodim. No, vratimo se na ono što ste pomenuli u vezi s mojim povratkom u Crnu Goru nakon studija. Priliku da dođem u Budvu ukazalo mi je rukovodstvo Opštine Budva, spontano i sasvim neočekivano, sredinom 2016. godine. Ponudu sam prihva-tio jer u Beogradu nijesam uspio da pronađem posao kakav sam želio i koji bi mi dozvolio da se finansijski osamostalim. Međutim, razlog je bio i zanimljiv, izazovan i dinamičan posao iz oblasti medija i kulture, u Službi predsjednika Opštine, što je blisko mo-jim postdiplomskim studijama iz oblasti menadžmenta u kulturi i medijima, koje sam upravo tada završio. Potom je, početkom aprila naredne godine, uslijedila mogućnost da pređem u Direkci-ju Javne ustanove Muzeji i galerije Budve, gdje sam stekao odlično iskustvo i direktan uvid u funkcionisanje jedne veoma komplek-sne firme. Paralelno, od 2016. godine, u petrovačkoj organizaciji Društvo za kulturni razvoj „Bauo“, kojom rukovodi moja sestra Mila, obavljam poslove projekt menadžera. Priznajem, iako bih volio da u nekom doglednom trenutku odem u inostranstvo i tamo bar privremeno živim i radim, veoma me raduje što sam u svojoj opštini imao mogućnost da se profesionalno ostvarim, ali i što mi je ukazano povjerenje da radim u ustanovi kulture u susjednom Kotoru, gradu s posebnom kulturnom zaostavštinom i potencijalom za razvoj. Na koncu, divan je osjećaj kada možete da pružite sebe i svoje znanje onome što u vama budi neiscrpnu inspiraciju. U mom slučaju to su svakako naši primorski gradovi, naša zemlja i naš Mediteran.

Intervju: Dušan Medin

K U L T U R N A I S T O R I J A P A Š T R O V I Ć ANa 63. Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu promovisana je neobična i jedinstvena naučno-stručna

monografija „Kulturna istorija Paštrovića“. Jedan od autora monografije je i Dušan Medin, mladi doktorand arheologije, odnedavno direktor Opštinske javne ustanove Muzeji Kotor. Inspirisan prošlošću, tradicijom i kulturom već godinama uspješno promoviše kulturnu istoriju i običaje Paštrovića. Za Krug

mladih govori o osobenostima monografije, ali i svom profesionalnom životu i radu.


U organizaciji JU Narodna biblioteka Budve, održan je Festival stripa pod na-zivom Stripovanje. Tokom festivala otvorena je izlož-ba radova polaznika Škole stripa i ilustacije. Gosti fe-stivala bili su poznati cr-nogorski strip autori Luka Lagator i Mirko Zulić.

Prvi dio festivala bio je na-mijenjen mladima koji žele da uče kako se crtaju stripo-vi i prave ilustracije. Zvanič-ni gosti i predavači festivala Luka Lagator i Mirko Zulić, predstavili su se učesnicima u Narodnoj biblioteci Budve.

Nakon radionice sa pozna-tim strip autorima, otvorena je izložba radova polazni-ka Škole stripa i ilustracije, koja se odvija pod okriljem Narodne biblioteke Budve, a koju vodi strip autor Simon Vučković. Ova škola iznje-drila je brojne talente čiji su radovi bili izloženi u holu Akademije znanja.

Simon Vučković je kazao da je Škola stripa i ilustraije u Budvi okupila brojnu talen-tovanu djecu, čiji su radovi objavljeni u renomiranim strip izdanjima. On je na-

glasio da će izložba otvoriti novu perspektivu likovnosti Budve, te da će se na mapi Crne Gore i regiona uskoro naći kao jedan od važnijih gradova.

Poznati crnogorski kari-katirista i dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih priznanja Luka Lagator, ka-zao je da je pozitivno izne-neđen brojnošću polaznika škole, ali i kvalitetom koji iz nje proizilazi. On je naglasio da su ovakve aktivnosti od velikog značaja za pravilan razvoj djece i mladih.

Drugi dio programa festivala Stripovanje realizovan je u bioskopu Cadmus cineplex gdje je orvorena izložba po-znatih crnogostkih autora Luke Lagatora i Mirka Zuli-ća, nakon čega je održana projekcija filma Bijeli očnjak.

Organizator programa i ini-cijator Škole stripa i crtanja je Narodna biblioteka Bud-ve, a ovaj Festival su pomogli bioskop Cadmux cineplex, Udruženje strip autora Crne Gore i Turistička organizaci-ja Opštine Budva.

Festival stripa “Stripovanje”

Budvanska djeca, njih dvadesetak, od oktobra pohađaju edukativne ra-dionice filmskog i dramskog pisanja, koje organizuje Cadmus Cineplex u saradnji sa Radio televizijom Budva.

Kako nam je kazao voditelj radionice Miloš Boreta, dramaturg i član re-dakcije ,,Krug mladih”, cilj projek-ta jeste da polaznici na kreativan i praktičan način zavire u svijet pisan-ja za pozorište, film i srodne medije.

Radionica je besplatna, a namijenje-na je polaznicima uzrasta od deset do petnaest godina.

Boreta je kazao da je srećan što djeca, uz nesumnjivu kreativnost, pokazuju veliko interesovanje za teme kojima se bave. Objasnio je da radionice sadrže video projekcije i vježbanja uz kratak teorijski uvod, kao i to da su se na prvih nekoliko radionica najviše bavili vježbom pisanja biografije lika.

“ Čini mi se da je svima najzanim-ljiviji bio zadatak analize karaktera iz čuvenih serija kratkometražnih crtanih filmova, iako su se veoma uspješno oprobali i kao autori orig-inalnih likova”, kao i to, i najavio da su tokom kursa, pored dominant-

nih vježbi pisanja za film i pozorište, zastupljene i one za radio i televiziju.

Gost “Filmskog i dramskog pisma”, u okviru jedne od radionica, bio je TV novinar i voditelj Nenad Pavićević iz Budve, koji je polaznike, kroz in-terakciju, upoznao sa dobrim i lošim stranama televizije i medija uopšte, a sa njima podijelio i svoje uspomene i iskustva iz djetinjstva.

,,Svi smo voljeli Diznijeve du-gometražne filmove, kao i crtaće na domaćim televizijama, ali i one emitovane na kanalu Cartoon Net-work, zahvaljujući kojima sam lako i na zanimljiv način savladao engles-ki jezik”, kazao je Pavićević. Između ostalog, osvrnuo se na takozvane

,,srećne krajeve” brojnih sadržaja za djecu, za koje smatra da mogu neg-ativno uticati na njihovo odrastanje i život.

Prikazivanjem inserta iz kultne ju-goslovenske televizijske serije za djecu ,,Priče iz Nepričave”, upriličen je omaž nedavno preminuloj glumi-ci Mileni Dravić, koja je u ovoj seriji igrala glavnu ulogu.

Sredinom januara naredne godine planiran je javni čas, na kom će biti prezentovani najbolji scenariji za kratkometražni film, nastali za vri-jeme trajanja radionice, a susreti će, sve do završetka projekta, biti re-alizovani u budvanskom bioskopu nedjeljom u 17 sati.

Radionice “Filmsko i dramsko pismo“


Najpoznatija crnogorska sopranistkinja Sara Vujošević, čiji je uspjeh i talenat pre-poznat van granica naše zemlje, govori za Krug mladih o svojim muzičkim počeci-ma, školovanju, „Blagu Crne Gore“, oper-skoj muzici, ali i tome šta privatno voli da sluša, kako doživljava nagrade i pri-znanja i koje je uspomene vežu za Budvu i „Grad teatar“.

Nastupajući na dječjim festivalima i takmi-čenjima, gradila je svoj muzički identitet. Kasnije ga je usavršavala kroz obrazovanje u Novom Sadu i Beču, a magistarske i dok-torske studije je završila u Moskvi. Danas tamo živi iznova oduševljavajući rusku pu-bliku izvođenjem crnogorskih remek djela. Ističe da publiku stalno treba iznova osvajati, jer se upravo u tome pronalazi inspiracija i motivacija za dalji rad. Tako je i nastao sada već afirmisan autorski projekat “Blago Crne Gore”, kojim Sara uspješno promoviše crno-gorsku kulturnu baštinu širom Evrope.

Pored umjetnosti, koju toliko voli, ovu ta-lentovanu damu zanima i ekonomija. Magi-strirala je na Ekonomskom fakultetu UCG u

Podgorici, i kaže da je „Ljepota života je u pravilno upotrijebljenim bujnim kontrasti-ma“.

Kako su tekli Vaši muzički počeci?

Gledajući iz ugla sadašnjice, na sceni sam, praktično, otkako znam za sebe, ako ne računamo prvih nekoliko godina života kada čovjek usvaja osnovne principe osamo-staljivanja. Šalu na stranu, za mene povratak u djetinjstvo predstavlja dio čarolije, koja mi je dala osnov i matricu za dalje progrese i procese u profesionalnoj sferi života, koji su se čini mi se, sasvim prirodno nadovezali na moje dječije maksimalno angažovanje u umjetnosti.

Iako ste magistrirali na Ekonomskom fa-kultetu UCG u Podgorici, odlučili ste da svoj život posvetite muzici . Kako je do toga došlo?

Ekonomija je kao izbor uslijedila nakon za-vršenih četvorogodišnjih osnovnih studija na državnoj Muzičkoj akademiji u Novom Sadu. Oduvijek su me privlačila usvajanja

novih znanja. Mogu da kažem da je to bio uspješan profesionalni ‘izlet’, svakako, za mene kao individuu, plus u formiranju sve-ukupnog obrazovanja. Medjutim, umjetnost ostaje primat i fundament svega što se veže za moj dosadašnji i budući profesionalni put.

Iako ste se muzički obrazovali u Novom Sadu i Beču, tvrdite da Moskva nudi ta-lentima više u odnosu na druge velike gra-dove. U Moskvi ste završili magistarske i doktorske studije. U čemu je posebnost obrazovanja u Moskvi?

Odlično pitanje. Svuda je posebno i lijepo, gdje se saradjuje sa pravim ljudima, koji od-govaraju odredjenom senzibilitetu i imaju moć da kao mentori, kolege i saradnici pre-poznaju umjetničke potrebe i ‘domete’ kod drugih. Tokom svakog od procesa profesio-nalnog usavršavanja, imala sam tu privilegi-ju da usvajam znanja od najboljih. Na tome sam neizmjerno zahvalna vaseljeni, vjeru-jem da ništa u životu nije slučajno.

Zašto ste se odlučili za opersku muziku i po čemu je ona za Vas posebna?

Imam osjećaj da se operska umjetnost od-lučila za mene. Izmedju ostalog, pomenula bih poseban osjećaj izvodjenja svih tih isto-rijskih remek djela. Samim tim, kao uspješan izvodjač istih, postajete antikvitet. A anti-kvitet nikad nije mogao biti previše zapažen od strane široke narodne mase. Zato i ne treba da čudi zašto je naša profesija toliko neprihvaćena od strane velikog broja ljudi.

Kažu da je ruska publika veoma zahtjev-na. Kako ste je osvojili i na koji način Vas sada doživljavaju?

Svaku publiku moramo iznova i iznova osvajati, to je proces koji se ne zaustavlja, koji može da bude i motivacija, inspiracija, dakako i opomena. Sve dok nas inspiriše energija koju upijamo od ushićene publike - tad je nebo granica naših dometa.

Koje muzičke nagrade su obilježile Vašu karijeru?

Nagrade su sastavni dio karijere svakog profesionalca, drage su mi na svoj način, jer svaka od njih predstavlja mukotrpan rad, odricanja. Predstavljaju simbole, koji me neminovno vežu za odredjene faze života. Ako baš moram da izdvojim neke od njih - to bi bila Prva nagrada na medjunarod-nom takmičenju operskih pjevača u Moskvi koje nosi ime čuvenog ruskog kompozitora

„M.I.Glinka“. Što se tiče nagrada u nauci, to bi bila Prva nagrada na medjunarodnom ta-kmičenju muzikologa, koje je bilo, izmedju ostalih, pod patronatom čuvene akademije Gnjesinih, a koja pripada zvaničnom spisku kulturnih dobara Rusije.

Kako izgledaju pripreme za nastup i ko-liko vremena i truda operski pjevač treba da uloži da bi bio uspješan?

Neću Vam reći nista novo, što nijeste čuli već od bilo kod profesionalnog muzičkog izvodjača. Naša profesija nije nimalo laka. Uostalom, ako želimo da radimo uspješno ono čime se bavimo, onda ništa ne može doći samo od sebe. Odricanja su velika, kon-stantno održavanje izvodjačke, kao i fizičke forme traži svakodnevnu posvećenost, ali je ljubav prema profesiji veća od svega što po-drazumijeva pomenuto.

Kako je nastalo „Blago Crne Gore“ i kako je publika doživljava?

„Blago Crne Gore“ je osmišljeno prilikom proslavljanja uspješnog nastupa u Moskvi, u razgovoru sa kolegama koji su kasnije pri-hvatili moj predlog i postali dio istoimenog projekta. Da budem iskrena, ne želim da sa-krijem da sam negdje i očekivala lijepu reak-ciju na nešto što predstavlja - Kulturnu srž mog naroda. Projekat uvijek izvodimo sa ve-

likim entuzijazmom i neizostavno nailazimo na fantastičnu reakciju publike, što me kao Crnogorku neizmjerno raduje.

Koju vrstu muzike još volite i privatno slušate? Da li talenat i ljubav prema ovoj umjetnosti prepoznajete i kod svoje djece?

Volim da čujem sve u čemu mogu da prepo-znam kvalitet, pa ću tako sada vjerovatno i da Vas zaprepastim svojim odgovorom - da se i u popularnoj, sveopšte prihvaćenoj mu-zici mogu pronaći i da rado zapjevušim ne-što što Vam sada ne bi palo ni na kraj pameti.

U suštini, ljepota života je u pravilno upo-trijebljenim bujnim kontrastima. Što se tiče afiniteta moje djece, muzikalni jesu, imaju dara, ali primjećujem da uopšte umjetnost nije nešto što ih okupira.

Da li je teško uskladiti ulogu poznate operske dive i posvećene majke i supruge?

Hvala Vam na divnim riječima. Dobra orga-nizacija je ključ svakog pozitivnog rezultata. Na nama je da se trudimo i da uvijek poku-šamo dati najbolje od sebe.

Koje Vas uspomene vežu za Budvu i „Grad teatar“?

Obožavam crnogorsko primorje, posebno Bar - koji je grad mog djetinjstva. I Budvu posebno volim. A na festival „Grad teatar“ me podsjeća fantastična profesionalnost Mi-lene Marojević i posvećenost ljudi iz organi-zacije, neštedljive, emotivne ovacije i burni aplauzi domaće publike, čarobna akustika crkve u kojoj smo izvodili, miris mora i to-plina ulica Starog grada.

Postije li u Crnoj Gori mladi talenti kada je klasična muzika u pitanju?

Crna Gora je zemlja talentovanih ljudi. Ima-mo mnogo potencijala u mladim narašta-jima. Smatram da je neophodno ulagati u umjetnost, jer se budućnost kulture i tradi-cije, koja je identitet jednog naroda, nemi-novno mora reflektovati kroz iste.

Razgovarala: Jovana Jagetić

Sara Vujošević

Ljepota života je u pravilno upotrijebljenim bujnim kontrastima


Piše poeziju, svira gitaru, studira žur-nalistiku. Radi kao novinar na Radiju Budva. Oduvijek ga je više zanimalo ono metafizičko, traganje za dubljim smi-slom života. Zahvalan je što je rastao u svešteničkoj porodici, i što su mu rodite-lji prenijeli neka dublja stremljenja: vje-ru u Boga, širinu i ljepotu pravoslav-lja, slobodnoumnost, i imperativ da je zaista najvažnije biti dobar čovjek.

Voli filozofiju, fudbal i gradove u koji-ma je živio. Duhovna dimenzija života mu je veoma važna, pa su i stihovi koje piše prožeti njome. U pjesmama iskazu-je svoj doživljaj Boga, ljubavi i umjetno-sti. Na blogu „O trenutku, u trenucima“ možete čitati stihove ovog neobičnog i zanimljivog mladog čovjeka.

MOJI GRADOVI

Sticaj okolnosti u mom životu je bio takav

da sam živio u Beogradu, Baru, Nikšiću, Podgorici i Budvi. Svaki od ovih gradova je interesantan na svoj način. Ipak, prela-ženje iz grada u grad zna da bude kompli-kovano, stalno moraš da se prilagođavaš na nove uslove, pravila, dinamike… Lično nijesam previše vezan za mjesta, ali mi je drago što su mi te promjene pomogle da steknem neko iskustvo. Recimo da volim što sam rođen u Beogradu, u Baru, Nikši-ću i Podgorici sam proveo dio odrastanja i stekao prijatelje sa kojima sam i dan danas u kontaktu. Mislim da sam prvilegovan u smislu da su ta prijateljstva i poznanstva zaista prožeta dubinom i da se uvijek deša-va neka kreativna razmjena. Trenutno sam u Budvi i prija mi ovdašnja atmosfera. Iz dana u dan je sve više volim.

MOJE LJUBAVI

Muziku volim odavno, mada je uporedo sa tom sklonošću bio prisutan i afinitet

prema fudbalu. Naravno, fudbalski svijet je nešto što i dan danas izučavam, ali ne volim savremeni fudbal zbog toga što su finansijski i marketinški momenti preu-zeli primat nad ljepotom (estetikom) igre. Ali što je muzika postajala važnija, to sam se više odaljavao od sporta. Razlog za to je vrijeme, jer sam negdje na prelazu iz osnovne u srednju školu satima i satima samo svirao gitaru. Ponekad i po dvana-est sati dnevno. Jer sam čuo da je to radio veliki Džon Frušante (moj omiljeni gita-rista).

Od 15 do 18 godine formirao sam nekoli-ko bendova. Najperspektivniji je bio ‘’Sky Code’’. I danas mi je pomalo krivo što ta priča nije uspjela, jer smo imali maltene sve potrebne elemente.

Negdje poslije ‘’Sky Code’’ epizode done-kle sam se umorio od svega toga, ali taj umor je bio inspiracija za žvrljanje nekih stihova koji su prerastali u pjesme. U pisa-nju pokušavam da slijedim trag Oktavija Paza, Huana Ramona Himeneza, Gabri-jele Mistral, Ognjenke Lakićević, Milana Mladenovića, Nikole Vranjkovića…

Kad sam počeo ozbiljnije da pišem, već sam bio prva godina novinarstva u Podgo-rici. I vidite kako su ti svjetovi isprepleta-ni, ponovo počinje muzika i pokrećem je-dan osoben bend sa prijateljima Stojanom Terzićem i Aleksandrom Vukovićem, koji još uvijek postoji. Sad smo u fazi pravlje-nja plana za komponovanje nekih autor-skih pjesama, ali smo po prirodi lijeni i muzika je tu često propratni dio druženja.

Novinarstvo je došlo kasnije. Tokom ve-ćeg dijela studiranja mislio sam da kon-tinuirano živim u promašaju, ali onda su počeli da se dešavaju susreti sa ljudima iz svijeta medija, i negdje sam ih poslu-šao kad su mi kazali da treba da pokušam da radim (hvala im na tome). Za sad ide okej, već godinu dana sam saradnik Ra-dio Budve.

MOJA INTERESOVANJA

Moja interesovanja se, tu negdje, podu-daraju sa ljubavima. Ono što me najviše, kao pojedinca, interesuje jeste da uvijek, koliko god je moguće, pokušavam da tra-gam za dubljim smislom života. U svakoj prilici i u svakoj vrsti situacije. Svakodne-vica, ipak, nalaže drugačija, daleko kru-ća, ponekad i rigidna pravila. Ne želim

da budem pretenciozan, ali sumnjam u sopstvene mogućnosti da se njoj upo-dobim. Uvijek me više zanimalo metafi-zičko, još od, koliko mogu da se sjetim, četvrte ili pete godine, iako naravno tada to nisam mogao podrobnije da objasnim. Kod mene je srećna okolnost što sam ra-stao u svešteničkoj porodici, a moji rodi-telji su zaista uspjeli da prenesu na mene ta neka dublja stremljenja: i vjeru u Boga, i širinu i ljepotu pravoslavlja, i slobodno-umnost, i imperativ da je zaista najvažni-je biti dobar čovjek; ljubav prema umjet-nosti, filozofiji, bogoslovlju, zaista mnogo toga… Moguće je da sam za ponešto od navedenog, hvala Bogu uspio da se uhva-tim, i mogu samo da i ocu i majci budem zahvalan na njihovom trudu, požrtvova-nosti i zalaganju.

U suštini, važno je steći vrline kroz inte-resovanja, uz neophodnu dozu samokri-tike koja nam danas dakako nedostaje.

PROFESIOMALNI PLANOVI

Iako je za sada dobro ovako kako jeste, kada su profesionalni planovi u pita-nju, istakao bih želju da uvijek preda-no, posvećeno i temeljno radim svoj posao. Novinarstvo svakako to i za-htijeva. A do postizanja nekih suštin-skih novinarskih rezultata, potrebno je da prođe mnogo vremena. Dok se zanat valjano izuči i iskustvo stekne. Moj omiljeni novinar je Velja Pavlović, autor emisija ‘’Nivo 23’’ i ‘’Duhovnici’’ koje se emitiuju na beogradskoj televiziji Studio B

Milan Stanišić

Pripremio: Miloš BoretaUvijek me je više

zanimalo metafizičkoPrije tri godine u Budvi je osnovan dječji hor parohije paštrovske „Sveta Jelena Šti-ljanović“. Naziv je dobio po velikoj srpskoj kneginji i su-pruzi kneza Stefana Štiljano-vića, rodom iz Paštrovića.

Djeca koja su pohađala školu vjeronauke parohije Paštrov-ske, željela su da unaprijede svoje pjevanje i nastupaju u crkvenom horu. Otac Sini-ša Smiljić koji je u to vrije-me vodio školu vjerovauke u Tudorovićima, blagoslovio je osnivanje Dječjeg hora, a naš pedagog od tada je mla-da umjetnica Kaća Zenović Šćekić.

Svake subote sastajemo se u prostorijama manastira Pra-

skvica, a kada je lijepo vrije-me pjevamo u predivnoj ma-nastirskoj porti. U početku, bilo je dosta zainteresovane djece. Na žalost, sada nas je svega deset. To nas ipak, nije obeshrabrilo da nastavimo

da pjevamo i njegujemo du-hovnu i tradicionalnu mu-ziku. Naš cilj je prije svega razvijanje glasovnih sposob-nosti, ali i želja da se bavimo kvalitetnom muzikom, koja pozitivno utiče na razvoj lič-

nosti. Pjevamo jednoglasne i dvoglasne kompozicije, kao i a cappela (samo glasovi, bez instrumentalne pratnje). Po-red duhovne muzike pjevamo i narodne melodije, pretežno paštrovske, te na taj način čuvamo i njegujemo tradiciju našeg kraja.

Svake godine, povodom praznika Preobraženja Gos-podnjeg, na Svetom Stefanu organizuje se litija. Nakon litije biva upriličen bogat mu-zički program, kada pored poznatih izvođača narodne muzike nastupa i naš hor. To je jedinstvena prilika da ono što učimo tokom godine, pre-zentujemo publici koja nas uvijek rado sluša.

Piše: Ana Stanić

Dječji hor parohije Paštrovske “Sveta Jelena Štiljanović“


Mila Miljanjić u razgo-voru za “Krug mladih”

otkriva kako je nastala njena prva zbirka pjesama „Tra-gom duše usnule“ , u čemu pronalazi inspiraciju i zašto je umjesto modelinga iza-brala pisanje. Kaže da je u

Budvi pronašla ljubav svog života, da je porodica osno-va svakog društva kao, što je jezgro srce svakog atoma.

Kako je nastala Vaša prva kniga poezije „Tragom duše usnule“?

U knjizi „Tragom duše usnule“ patnju sam pretvo-

rila u stihove. Bila sam bla-goslovena da patnja za iz-gubljenim roditeljem izrodi stihove. Ranije nisam bila pesnički tip, ali eto kada čovek duboko pati onda pesme dodju same. Ne pi-šete ih vi, već se pišu same.

Patnjom i ljubavlju. Pesni-ci su posebna bića, ipak, mislim da ne zavređujem nazvati se pesnikom samo zbog jedne zbirke, ma kako dobre kritike dobila.

Koji su bili ciljevi i na-mjere u Vašoj knjizi?

Cilja i namere nije bilo

kada je napisan prvi stih. Pesme su se pisale same, a dolazile su mi kao uteha i odgovor na sva ona pitanja sa kojima se svako od nas suoči onog momenta kada izgubi blisku osobu. Pita-nje ima li nečega nakon

smrti je staro koliko i čo-večanstvo i nadživeće sve nas. Svako slovo napisano olakšavalo je moju bol i pokazivalo put vere da za-ista ne hodimo zalud ovim zemaljskim drumovima.

Kako je protekla promo-cija Vaše knjige u Beo-gradu?

Promocija u Beogradu bila je dirljiva. Ljudi dođu na promociju da poslušaju sti-hove, da čuju reč urednika i pisca. Na mojoj promoci-ji bilo oko 70 duša koje su ćutke slušale stihove koje je glumac Miljan Prljeta recitovao, i koje su plakale. Ako je i bilo onih koji nisu zaplakali, trepljali su puno, zadržavajući suze. Ono što je zanimljivo jeste da su svi izašli nasmejani i veseli. Bilo je to katarzično isku-stvo za sve nas koji smo bili tu, i sigurna sam da nikada nećemo zaboraviti magiju koju smo osetili.

Vašu prvu zbirku pjesa-ma objavila je izdavačka kuća „Književna omladi-na Srbije“. Kako je došlo do saradnje sa njima?

KOS je bio moj prvi izbor jer su renomirana izdavač-ka kuća koja veoma pažlji-vo bira iza koga će stati. Urednica Verica Sekirarski je osoba koja svaki rukopis čita dušom i srcem, ne raz-mišljajući da li je isplativo izdati nešto, već da li je vredno. Prvi su izdali Jero-tića, Basaru i mnoge dru-ge značajne pisce i mislila sam da će moj rukopis za-vršiti u fijoci nikada objav-ljen. Medjutim odgovor je stigao u rekordnom roku i zaista sam bila počastvo-vana.

Pored pjesama pišete priče, bajke i dramske tekstove za djecu. Kako prepoznajete momente inspiracije?

Iako pišem dramske tek-stove, priče i jedan roman privodim kraju, moja naj-veća ljubav su bajke. Bajke su svet bez kraja, svet gde možete razmahati svoja krila bez bojazni da će vam ta krila, ako ste nepodob-ni, iseći pre nego poletite. Bajka se čita sa sedam go-dina na jedan način, sa se-damdesestsedam na drugi

i uvek je poučna i uvek nas dirne. To je čarolija koju samo bajka ima.

Što se tiče inspiracije ona je uvek tu. Svaki dašak ve-tra, svaka kap kiše, svaki zrak sunca, svaka mrkla noć, svaki čovek, sve živo i neživo je u stanju da izazo-ve emociju i stoga mi samo treba da pronađem vreme-na da pišem, a inspiraciju ne nalazim, ona je tu, svu-da oko nas.

U ranoj mladosti ste se bavili modelingom. Za-što je u Vašem slučaju prevladala ljubav prema pisanju?

Modeling je bio besplatna karta za put oko sveta. Bio je to jedini način. Zahval-na sam što sam posedovala izgled koji mi je omogućio da svoje snove ostvarim, a oni nisu bili da budem manekenka. Čeznula sam za daljinama. Oduvek sam želela da putujem, ali ne kao turista već kao nomad, da upoznam ljude, kul-ture, da predjem granice poznatog i vidim taj svet o kom se priča. Da li je zao i opasan ili divan i čaro-ban? Taj nomadski život

trajao je 12 godina i doneo mi najlepše uspomene. Još uvek snimam reklame ali sada konačno mogu da se

posvetim pisanju. Skrasila sam se izmedju Beograda i Budve i sazrela. Za pisanje je potrebna zrelost.

Kako se oduprijeti svije-tu materijalizma, živjeti u skladu sa prirodom, slaviti ljubav i pisati po-eziju?

Mislim da svet nije svet materijalizma već da se materijalisti eksponiraju, što u medijima što na ulici, pa onda stičemo dojam da je svet takav i mnogi zbog toga postaju deo potrošač-ke horde koja hrli samo za materijalnim dobrima. Ali isto tako znam da ovim ulicama hoda i bezbroj onih koji žive u nekom drugom svetu, gde se neke druge vrednosti stavljaju na pijedastal. Ljudska do-brota. Ima je još. Svuda je srećem. Samo treba dobro otvoriti oči. I srce.

Kako gledate na savre-mene trendove koji uma-njuju ulogu i značaj po-rodice?

Porodica je osnova svakog društva, kao što je jezgro srce svakog atoma. Na žalost, dosta se radilo na degradaciji porodice i na-ročito, braka. To je poteklo od opšteg trenda da samo o sebi treba misliti, da si sebi najvažniji, da gledaš sebe jer te niko neće gleda-ti, od knjiga samopomoći i raznoraznih lukavih gu-rua koji ljude koji vape za porodicom guraju u ludilo uveravajući ih da su samo sebi potrebni. Narcisoidni se nazivaju samosvesnima, gramzivi sposobnima, dr-ski prodornim... Vrednosti su poremećene, ali ako po-slušamo šta imaju da kažu mudri i oni koji su ostavili traga vrednog pomena i to ne samo u duhovnom već i u materijalnom svetu, onda ćemo videti da svi zapravo smatraju porodi-cu kao najvažniju. Iz nje dolazi ljubav, snaga, moć, podrška. Sam čovek je ili preslab i ili preokrutan. Nema meru.

mila milJanJić

Tragom duše usnule


Kada si i zašto počeo da sviraš trubu? Da li je neko uticao na tvoj izbor?

Počeo sam da sviram prije osam godi-na. Najviše uticaja na moj izbor i ljubav prema muzici imao je profesor Momir Petričević.

Šta te motiviše da vježbaš?

Prije svega ljubav prema trubi i želja da postignem uspjeh. To je uslov da se na koncertima i takmičenjima predstavim u najboljem svjetlu.

Šta za tebe znače takmičenja?

Provjeru onoga što učimo na časovima. Na takmičenjima poredim svoj napre-dak sa konkurencijom.

Postoji li nagrada koja je ostavila po-seban utisak na tebe i zašto?

Na državnom prvenstvu u Podgorici 2016 - te, imao sam samo dvadeset dana da pripremim program i izađem pred komisiju. Bilo je to nakon duge pauze nastale zbog zdravstvenih problema. Ta nagrada mi je do sada najmilija, prven-stveno zbog priče koju nosi sa sobom.

Imaš li tremu pred javne nastupe?

Trema svakako postoji ali u umjerenim granicama, kako bismo rekli - pozitivna trema.

Sviraš li radije pred nepoznatom pu-blikom ili pred prijateljima i porodi-com?

Uvijek želim da pokažem svoje moguć-nosti i zato radije nastupam pred nepo-znatom publikom.

Truba je poznata i kao džez instru-ment. Jesi li se oprobao u tom muzič-kom pravcu? Ako jesi, šta preferiraš da sviraš?

Džez volim kao muzički pravac, ali za sada se najviše pronalazim u klasičnoj muzici. Kako solo tako i orkestarskoj.

Na koga se ugledaš kao muzičar?

To je moja profesorka, Sara Lakićević, koja mi pomaže u napredku i prevazila-ženju problema.

Šta je za tebe predstavljao nastup na ovogodišnjem KotorArtu?

Jedno fenomenalno iskustvo, lekcija i zabava sa prijateljima, na visokom ni-vou.

Kako provodiš slobodno vrijeme?

Pored trube, zanimaju me sport i slikar-stvo. I u tim sverama imam zapažene uspjehe.

Kakve su ti ambicije za dalje školova-nje?

Školovanje želim da nastavim na Mu-zičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon toga, težiću novim iskustvima kako bih se rangirao u Evropi i regionu kao po-znati muzičar, solista i profesor.

Boško Bismiljak

Pripremila: Ksenija Franeta

Želim visoko da se rangiram

Boško Bismiljak je maturant Srednje muzičke škole „Vida Ma-tjan“ u Kotoru. Mladi uspješni

trubač teži ka visokim ciljevima uz pomoć profesorke Sare Laki-ćević.

GITARA

Počela sam da sviram u drugom razredu osnovne škole, ali se ljubav prema gitari rodila kada sam imala samo pet godina. Imala sam plas-tičnu gitaru i voljela da sviram. Kada je trebalo da upišem muzičku školu nijesam se dvoumila. Godinama sam usavršavala sviranje i to dokaziva-la brojnim nastupima. U sedmom razredu pozvana sam da sviram u orkestru kojim upravlja profestori-ca Katarina Popović i taj poziv sam vrlo rado prihvatila. Bilo je to za mene potpuno novo iskustvo, ali sam se vrlo brzo uklopila. Nakon dvije go-dine mogu reći da podjednako volim solo i grupno sviranje.

Kada smo počeli pripreme za tak-mičenje u Negotinu, svi smo bili puni samopouzdanja. Znali smo

da ćemo biti među najmlađima, i nijesmo očekivali specijalnu na-gradu. Osjećaj kada smo čuli ime naše grupe bio je neopisiv. To iskus-vo ćemo dugo pamtiti i uvijek ga se rado sjećati.

SLIKANJE

Uglavnom se svi opredijele za jednu umjetnost, dok ja u slobodno vri-jeme volim i da slikam. Prije godinu dana odlučila sam da se isprobam slikajući na platnu. Najviše volim da slikam crteže sa porukama koje su mi motiv za dalji rad. Dok slikam slušam muziku, najčešće klasičnu jer me opušta i inspiriše.

MOJI SNOVI

Svi imamo svoje snove o budućno-sti. Ali do njihovog ostvarenja, biće još dosta uspona i padova. Moj san

je da postanem uspješna gitaristkin-ja. Znam da je za ostvarenje tog sna potreban veliki rad. Ipak, vjerujem u svoje snove,jer oni znaju svoj put.

Milica Vulanović je učenica devetog razreda Škole za osnovno muzičko obrazovanje u Budvi. Gitaru svira u klasi profesorke Ivane Cikić. Članica je orkestra kojim

upravlja profesorica Katarina Popović. Ova nadarena djevojčica za naš portal govori o svojim željama, us-pjesima, ljubavi prema muzici i slikanju.

Vjerujem u svoje snove,oni znaju svoj put

Milica Vulanović


Život svakog dana sve više pokazuje svoj smisao. Vrata koja vode u budućnost su širom otvorena. Još uvijek nesigurnim korakom krećemo ka njima. Prošlost nas zove, šapuće nam: „Vrati se, ovdje je tvoje djetinjstvo, ovdje je početak tvoje mladosti, tvoje želje su ponikle tu, prve ljubavi, snovi, nade…

Ne obaziremo se, tijelo držimo čvr-sto i uspravno. Ponosni smo, glave uzdignute prema suncu koračamo dalje. Mi smo omladina, pred nama je život, na nama ostaje svijet, ima-mo svoju dužnost. Prošlosti, nevaž-na si! Poželi nam srećan put!

A srce?! Šta je sa njim? Gdje ono jednim svojim dijelom ostaje?

Reći ćemo: ono odlazi sa nama, ci-jelo! Ne, ne vjerujte nam. Ne gov-orimo istinu. Istina je skrivena u nama.

Tu, gdje su brda i planine, gdje vjetrovi igraju svoje lude igre, gdje se dotiču vrhovi planina, a u podnožju šumi Lim, gdje smo sanjali prve snove, brali jorgovane

i maslačke, bosi hodali kraj rijeke i slušali pjesmu slavuja, tu ostaje naše srce, naša duša, naše djetinjstvo.

Jednom će sve proći, sve će se zva-ti prošlošću. Ostaće mnogo toga urezanog u nama , zapamtićemo mnogo toga i dobrog i zlog, ali po-misao na prve korake života, na ono što se zove mladost – to neće moći da uništi zub vremena, ni mećave, ni snjegovi. To neće sprati kiše.

Zauvijek ćemo dušom ostati tu.

Udisaćemo ovaj vazduh, svjež sa mirisom na travu i cvijeće. Pićemo vodu sa izvora, stajati na hladnom kamenu i maštati kao onda kada smo još uvijek bili djeca.

Istina je da nikada nećemo moći više nego sada. Naravno, svako mora imati svoju ideju i svoj cilj.

Negdje na asfaltu velikog grada, dok šum vjetra i pjesmu slavuja zamjenjuje huka automobila, pred izlogom šarenih haljina, poželjeću

da vidim ova brda, oštri crnogor-ski krš, zeleni Lim, udahnem miris spaljene trave, da vidim Goleša vrh i nedostupne pećine Sućeske. Tada ću moći da se vratim sebi u pravom smislu te riječi. Poželjeću da vidim crkvu na Knjaževcu, bijeli spome-nik, orlove…

Moraću da zatvorim oči i vratim slike iz prošlosti. One neće biti ni za nijansu bleđe, jer ono što ostavl-jam za sobom, uticalo je da se moja krila rašire, i da poletim u svijet.

Piše: Zorica RadenovićProljeće, 1995.godine. Imala sam samo 17 godina. Trebalo je spakovati kofere i poći u svijet. Daleko od ognjišta, u nepoznat

grad. Profesor maternjeg jezika u gimnaziji, zadao je temu: „Sve što sam doživjela to je krilaćenje iz ovih brda, koja stoje kao sv-

jedoci da sam postojala“. Uslije-dio je Beograd i neki novi - stu-dentski dani.

Sve što sam doživjela to je krilaćenje iz ovih brda, koja stoje kao svjedoci da sam postojala


Jednom su, skoro pa

davno, šare-nije mirisa-le lipe, bučnije odzvanjali trotoarski đonovi i znatno gracioznije tonule zvijezde padalice u prašnjave buna-re želja. Jednom sam i ja, skoro pa davno, istim pa-tikama marširao po blatu i pilotini, jureći lopte, klike-re i trag maslačka. Jednom sam, skoro pa davno, bio dijete.

Na neki način, žao mi je svu djecu prošlosti. Baš kao i svu djecu sadašnjosti, a tek djecu budućnosti. Žao mi je, jer nemaju tu mrvi-cu moći da znaju koliko je lijepo biti dijete. Ne zbog toga što je loše ili ružno biti odrastao čovjek, već zato što je, bez zareza i zagrade, magično lijepo biti dijete. Sa rukom duboko u srcu, priznajem, da na to često i sam zaboravim, jureći se sa sobom, svojim i tuđim limitima, ciljevima i kliza-vim tajnama sreće.

Međutim, ponekad, u ne-kom zapuštenom ćošku ži-vota, sa vrha poslati svitac, baci svijetlo na neku uspo-menu, koja te u istom trenu usreći pa rastuži, natjera da odložiš kostim odraslog čovjeka i ogrneš XXL ka-putić vječnog dječaka.

Ovoga časa, neshvatljivo promjenljivog julskog pod-neva, taj odozgo poslati svitac, skide nokat prašine sa knjige moga djetinjstva. Kaže … Poletarac, autora Duška Radovića. Znam da današnji ”ajfon poletarci” imaju cijeli svijet na dlanu, prije nego li im niknu prvi zubići, ali moj Poletarac je u sebi imao i više od cijelog kosmosa. Moj Poletarac je bio teži od mene samog, a kabasta baterija mu je uvi-

jek bila puna. Svaki takav Poletarac, jednako štam-pan, na kraju je bio različit, jer je svako dijete, čitajući ga, knjizi poklonilo sebe i strunu svoga odrastanja.

Stranica broj 11. ”Sve što raste, htelo bi da raste, neka raste i treba da raste. Sve što cveta, htelo bi da

cveta, neka cveta i treba da cveta.” Znao sam je napa-met, jer mi je tihi, mili glas često šaputao za laku noć. A onda listam do stranice broj 17 gdje: ”Leti pesma oko sveta, lepa, lepša nego bajka, nema deteta ni cve-ta, nema, dok ne rodi maj-ka.”

Tamo negdje oko 36. strane počinje priča o Ani i Milo-vanu. Suprotno rodnoj rav-nopravnosti, Milovan je bio taj koji je uvijek mirisao na frku, ali se, bez obzira na to, dobro znalo da će se baš ta Ana ludo zaljubiti u baš

tog Milovana i da će to zna-ti čitav svijet, pa čak i oni koji čitaju u kontra smjeru. Na 47. strani sam, osim ko zna kada ostavljene djeteli-ne, pronašao priču o Aski i Vuku, pa ne mogah da se ne sjetim kako sam tada navijao da Aska pronađe svoju slobodu. I dan danas, navijam za tu istu Asku,

samo što se ona uvijek dru-gačije zove.

Strana 72. i odlomak iz Gu-liverovih putovanja. Obo-reno tijelo velikog Gulive-ra, more sitnih ratnika po njemu i moje dječačko re-žiranje o tome kakav će biti ishod dalje borbe. A onda, na 79. strani, mnogo šalji-vih pitalica. Tada kao dje-tetu mi i nijesu nešto bile zanimlive, ali sada se jedna vješto iskrade i zagolica, polubudno, sarkastično re-bro. Kaže, ”Koliko ste plati-li onda kada ste se rodili?”

Na stranici 86, izložba ogromnih, vazdušnih, le-tećih balona i moji sati provedeni u biranju, kojeg bi najradnije zajahao i ot-plovio okeanima mašte. A onda na stranici 150, priča o mom najboljem prijate-lju, Suncu, božanstvima Sunca i njegovoj moći. Ipak od svega najdraža, 164. strana i priča o slavnim konjima svjetske istorije. Veličanstveni Pegaz, krilati Jabučilo, dobro svima po-znati Šarac, Lizipovi konji i čuveni Trojanac. Bucefal, snaga Aleksandra Make-donskog, vjerna Rozinanta zanesenjaka Don Kihota, ali i konj nad konjima, Ci-gov Putalj. Tu se kaže:

”A što pitaš hoće l’ moći

Kakav jendek da preskoči

Jendek, jendek, – kakav jendek?

Taj se nije još rodio,

Koj’ on nije preskočio,

Preskoči ga tako lako, kao da je pile neko,

I to uzduž, ne popreko.”

Na strani 210, Đura Jakšić u stihovima slika šetnju oca i sina, te poraz velikog ata misirskog od jednog sasvim običnog, jarca pe-čenog. Na strani 280, pri-ča o tada jedinoj Princezi na zrnu graška. Princezi čije potomstvo danas bro-ji, više od pola planete. Na kraju, na 457. strani, prava priča o najvećem malom umjetniku svih vremena, Volfgangu Mocartu.

Poslednja, teška korica, ukrade još jedan osmijeh. Osmijeh koji kaže da je Po-letarac donio sa sobom više istine nego bezbroj 45-mi-nutnih čekanja da ponovo zvoni. Poletarac, koji ne zna za godine. Zna samo za život. Najbolje zna.

PRIČA VJEČNOG POLETARCA

Piše:Nikola

Mijušković

Njeno ime biće upamćeno u istoriji crnogorskog ženskog boksa, kao pr-voj pripadnici ljepšeg pola koja je Cr-noj Gori donijela zlato sa Evropskog prvenstva za juniore. Time je dokaza-la da i male države poput naše mogu imati velike šampione.

Crnogorska reprezentativka u katego-riji do 50 kilograma osvojila je zlato na Evropskom juniorskom prvenstvu, iako je ispred sebe imala protivnice po godinu i po starije. U velikom fi-nalu je pobijedila Italijanku Elen Lu-ciju Ajari.Iako je mlađa od svih svojih protivnica titulu šampionke Evrope braniće i naredne godine.

„Ovo je medalja svih nas i veliki uspjeh za mene, mog trenera Nikolu Ruzića i bokserski klub “Budva”, ističe prva-kinja za Krug mladih. Bojana ne kri-je zadovoljstvo zbog osvojenog zlata, ali i ne propušta priliku da kaže da su joj na putu do uspjeha mnogo pomo-gli trener, porodica i društvo iz klu-ba. Boks je počela da trenira slučajno, prije pet godina, kada je otišla na tre-ning sa bratom.

„Iako su svi bili začuđeni što sam iza-brala da treniram boks, ubrzo su me podržali shvativši da je moja odluka

rezultat velike ljubavi prema ovoj bo-rilačkoj vještini“, kaže Bojana.

Ona vrlo dobro zna da se do uspjeha ne stiže lako, i da su preduslov za to - dobra organizacija, volja i upornost. Kaže da svakodnevno trenira dva puta, prije i poslije škole, te da su do-sadašnja odricanja u njenom slučaju krunisana na najljepši mogući način – zlatom na Evropskom prvenestvu.

BOJANA GOJKOVIĆ

Evropska šampionka u boksu

Nikola Ružić: „Više od pet godina zajedničkog rada Bojana Gojković je krunisala titulom šampionke Evrope. Vjerujem da je ovo tek početak njenog velikog puta“


SPONZORI ČASOPISA „KRUG MLADIH“I PORTALA WWW.KRUGMLADIH.COM

NVO „Sedma sila mladih, Budva“ u saradnji sa JU „Narodna biblioteka Budve“

organizuju radionice novinarskog i kreativnog pisanja, subotom, u 11 časova, u

prostorijama biblioteke. Radionice su besplatne i namijenjene uzrastu od 13 do

25 godina. Zahvaljujemo Narodnoj biblioteci na podršci i saradnji.

Deseti broj časopisa „Krug mladih“ podržalo je Ministarstvo sporta Crne Gore na osnovu

Konkursa za dodjelu sredstava omladinskim organizacijama za finansiranje i sufinansiranje

projekata za mlade u 2018.godini. Sadržaj časopisa predstavlja isključivu odgovornost

autora i ne odražava nužno stavove Ministarstva sporta Crne Gore.U prostorijama Omladinskog kluba u Budvi, povodom obilježavanja Međunarodnog dana mladih, promovisan je deseti broj časopisa „Krug mladih“ i tom prilkom upriličen okrugli sto na temu „Mobilnost mladih u Crnoj Gori, izazovi i predsrasude“. Događaj su organizo-vale NVO „Sedma sila mladih“, JU „Narodna biblioteka Budve“ i Kancelarija za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade Opštine Budva.

O tome zašto je mobilnost mladih u Crnoj Gori na niskom nivou, koji su njeni benefiti, šta je potrebno učiniti kako bi mladi u većoj mjeri koristili programe mobilnosti, da li po-stoje predrasude kada je mobilnost mladih u pitanju, koji programi mobilnosti postoje kod nas i u svijetu, govorile su Aida Perović Ivanović, predstavnica NVO „Prima“, Milena Šćepanović - NVO „Asocijacija za demokrat-ski prosperitet“ (ZID) i Katarina Vukadinović - Kancelarija za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade Opštine Budva. Utiske sa učešća na ne-kom od programa mobilnosti iznijele su Sara Slovinić, Jelena Kovačević i Polina Čečina.

Aida Perović Ivanović je kazala da „Prima“ omogućava programe mobilnosti mladima Crne Gore i Evrope, i da u većini slučajeva sa-rađuju sa organizacijama iz Evrope u okviru programa Erasmus+. Ona je dodala da po-slednjih godina u okviru Erazmus+ programa imaju najviše ostvarenih mobilnosti iz Crne Gore tj. mladih koji odlaze u Evropu na omla-dinske razmjene i treninge, kao i onih koji dolaze kod nas na seminare i obuke na temu nenasilja i antidiskriminacije, seksualno-re-produktivnog zdravlja i ljudskih prava.

Ivanović je pojasnila da je sve to prožeto onim što je osnova Erasmus+ projekta, a to je inter-

kulturalni i interreligijski dijalog, ne bi li kroz lični kontakt spriječili ono što je bio Drugi svjetski rat. „Zbog vrlo trusnog područja mora se još raditi na cilju mobilnosti mladih, iako su, na svu sreću, uglavnom neinficirani boljkama starijih“, kazala je Ivanović.

Milena Šćepanović je naglasila da kada su predrasude u pitanju, roditelji su najveći kriv-ci i to najviše iz straha zbog odlaska djeteta i bojazni da će možda tamo i dugoročno ili trajno ostati. Smatra da se svako može snaći u drugom mjestu, kao i da im je sve potrebno i neophodno obezbijeđeno, tako da nikakvog razloga za brigu nema. Kaže da danas nije vrijeme bez mobilnih telefona i interneta, kao i da je često baš zanimljivije ako se nađemo u situaciji koja je nesvakidašnja, jer su mladi većinom zaboravili na avanture. Kao jedan od najboljih i najpoželjnijih programa izdvaja EVS (European Voluntary Service) za mlade od 18 do 30 godina, koji se može iskoristiti samo jedanput u životu.

Katarina Vukadinović je rekla da u svom iskustvu ima mnogo divnih situacija, poput poznanstva koja traju, ali i da se nauči dosta toga, prije svega strani jezik, najčešće engleski koji svi koriste. „U sertifikatu Youthpass jasno piše koje ste kompetencije stekli, među koji-ma je i sporazumijevanje, pa su i poslodavci počeli kod nas da to više cijene i obraćaju pa-žnju“, kazala je Vukadinović.

Polina Čečina, dugogodišnja volonterka i aktivistkinja iz Tivta, kazala je da se njena iskustva sastoje od desetak treninga i omla-dinskih razmjena koje je realizovala preko Prime i Erasmus+ projekta i da je naučila mnogo toga, kao i da je shvatila čime bi tre-

balo u životu da se bavi, između ostalog i koji fakultet da upiše. Kaže da je dosta naučila o socijalnom preduzetništvu za mlade, filmu, izbjeglicama, kao i da su je mnoge druge teme zainteresovale...

Učenica Sara Slovinić iz Budve smatra da nje-ni vršnjaci i mladi sugrađani nijesu dovoljno aktivni, te ističe da nemaju pozitivno mišlje-nje o razmjenama, ali najviše zbog toga što nijesu ni upućeni na pravi način u sadržaje koji im se nude.

Nakon okruglog stola, uz muziku i druženje, uprličen je koktel u čast proslave desetog bro-ja i Meunarodnog dana mladih.

Međunarodni dan mladih obilježava se na inicijativu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija koja je 1999. godine u svojoj rezoluci-ji prihvatila preporuku Svjetske konferencije ministara za mlade da se 12. avgust proglasi Međunarodnim danom mladih. Prvi put obi-lježen 2000. godine, ovaj dan ima svrhu da skrene pažnju na probleme, kulturna i pravna pitanja omladine, učenika, studenata.

Časopis „Krug mladih“ izdaje NVO „Sedma sila mladih“ koja u saradnji sa JU „Narodna biblioteka Budve“ organizuju radionice novi-narskog i kreativnog pisanja. Deseti broj ča-sopisa podržalo je Ministarstvo sporta Crne Gore na osnovu Konkursa za dodjelu sred-stava omladinskim organizacijama za finan-siranje i sufinansiranje projekata za mlade u 2018. godini. Sponzori časopisa i portala su Turistička organizacije Budve i druga javna preduzeća i firme.

Promovisan deseti broj časopisa “Krug mladih” i održan okrugli sto na temu „Mobilnost mladih u Crnoj Gori,

izazovi i predsrasude“.

K R U G M L A D I H3 6

novembar 2018 · koja će se tek roditi. moramo zaštititi šume za one koji ne mogu govoriti za...

Documents