Prevela s engleskoga Mirjana Čanić

MELISSA HILL

Pišući ovu knjigu događale su mi se brojne divne stvari, a naj­važnija je, dakako, dolazak na svijet moje male Carrie. Velika joj hvala što je svojim roditeljima neznalicama olakšala one prve dane omogućivši mi da uz minimalne prekide priču privedem svome kraju.

S ljubavlju zahvaljujem i Kevinu što je s lakoćom upravljao kormilom tijekom naše »najnemirnije« godine.

Velika hvala dr. Dockerayju i divnom osoblju bolnice Mo unt Carmel, koji na sjajan način pomažu obiteljima u njihovim poče­cima, pa su i naše prve dane s Carrie učinili toliko posebnima.

Od srca zahvaljujem svojoj agentici i sjajnoj prijateljici Sheili Crowley — pravoj čarobnici — bolju nisam mogla poželjeti i toliko joj toga dugujem.

Nadalje, mojoj urednici Isobel Akenhead želim poručiti slje­deće: suradnja s tobom je prava radost i moje su priče umnogo­me bogatije upravo zbog tvojih savjeta. Hvala ti.

Iznimno sam zahvalna Bredi, Jimu, Ruth i svima u naklad­ničkoj kući Hachette Ireland koji zbog mene ulažu toliko truda.

Svima vama koji kupujete i čitate moje knjige, koji ste mi poslali toliko divnih poruka preko moje internetske stranice, že­lim poručiti da uživam u vašim riječima i da mi je svaka poruka dragocjena.

Još jednom velika hvala knjižarama diljem svijeta na pružanju izvanredne potpore mojim knjigama — iznimno to cijenim.

Naposljetku, velika hvala i mojemu nakladniku Hodderu. S njima je pravi užitak surađivati. Upravo su oni nadahnuli ovu knjigu pokazavši mi čarolije iz one plave kutijice…

ZAHVALE

S velikom ljubavlju, mojoj prekrasnoj kćerkici Carrie

1

1. pogLAVLjE

Ethan Greene bio je svjestan važnosti onoga što je namjeravao učiniti. Bio je to velik trenutak u njegovu životu; bio bi svako­

me, pretpostavio je.Ipak, probijajući se kroz bujicu ljudi na Manhattanu, i to na

onaj dan u godini kad vjerojatno baš svatko hrli u šoping, poželi da je odabrao bolje vrijeme.

Badnjak na Petoj aveniji? Zacijelo je prolupao.Duboko udahnuvši hladan zrak, osvježavajući i ne onako

vlažan kakav je obično u Londonu, pomisli kako se malo toga promijenilo otkako je posljednji put bio u ovom gradu, no ipak je sve bilo nekako drugačije.

Stigavši u New York prije svega dva dana, iznenadio je samog sebe koliko se dobro sjeća ulica i kako se s lakoćom snalazi po gradu. Veselilo ga je tiskanje u podzemnoj željeznici od Midtowna do centra i natrag, vonj istrošenih vinilnih sjedala taksija i beskrajna buka milijuna zvukova. Jedinstveni kaos toga mjesta na izvjestan mu je način pružao novi poticaj, nešto što već godinama nije osje­tio.

No, Ethan je sada bio u žurbi i svjestan kako minute prolaze, a gužva se činila sve većom. Vremena je bilo sve manje.

Koračajući uz njega, Daisy mu nakratko stisne ruku, kao da osjeća o čemu razmišlja, pa ipak, ni na koji način nije mogla znati što je naumio. Samo joj je kazao da mora još nekamo svratiti prije negoli se vrate u toplinu hotela. Svjesna koliko ne podnosi gužve (a ni šoping, usput budi rečeno) vjerojatno ga je samo htjela umiriti.

Melissa Hill

2

Kako će reagirati? Sama ideja već je neko vrijeme visjela u zraku, a nekoliko se puta dosad čak i spominjala, pa stoga danas ono što je naumio ne bi trebalo biti veliko iznenađenje. Premda se Daisy doimala oduševljenom, Ethan je upravo shvatio da je zapra­vo trebao s njom porazgovarati o tome. Nije mu bilo nalik da o takvim stvarima ne razgovara s njom, ali prava je istina bila da je bio nervozan. Što ako njezina reakcija ne bude pozitivna kao što je pretpostavljao? Grlo mu se stisne od tjeskobe. Kako bilo, ubrzo će, kad stignu na odredište, otkriti što misli o svemu.

Danas se činila osobito dražesnom, pomislio je, onako umotana u više slojeva ne bi li se zagrijala na ovoj hladnoći. Plave su joj kovrče nestašno bježale iz tamne vunene kape, a crveni joj je nosić virio nad crnim pletenim šalom. Unatoč hladnoći, obožavala je New York, baš kao što je pretpostavio, a svatko zna kako ne postoji bolje vrijeme od Božića za posjet gradu koji nikad ne spava. Da, bila je to dobra ideja, Ethan se tješio. Sve će na koncu biti kako treba.

Probivši se kroz masu kupaca, dospjeli su do ugla Pete avenije i Pedeset i sedme ulice. Pogledao je Daisy, čije se oči rašire od izne­nađenja kad ju je primio za ruku i poveo prema ulazu.

»Što se događa?« ciknula je ugledavši poznati natpis na ugla­čanom granitu pokraj ulaza, ukrašen raskošnim borovim grančica­ma. »Što mi ovdje radimo?«

»Rekao sam ti, moram nešto pokupiti«, odgovori Ethan vo­deći je i namignuvši joj dok su kroz kružna staklena vrata ulazili u »svetište« poznato kao Tiffany & Co.

Daisy je zadivljeno zurila u duge redove ostakljenih vitrina čiji je dragocjeni sadržaj primamljivo svjetlucao pod svjetlima u golemoj dvorani s visokim stropovima i stupovima.

»Ajme, sve je tako prelijepo«, prošapće sa strahopoštovanjem stojeći nasred prolaza dok je gomila podjednako očaranih kupaca i turista miljela oko nje. Draguljarnica je bila jedna rijetkih na Man­hattanu neokićena raskošnim blagdanskim dekoracijama; blistave je dragulje nepotrebno ukrašavati, a združeni s jedinstvenim roman­tičnim šarmom Tiffanyja bili su više nego dovoljni za stvaranje čarobnog božićnog ozračja.

Nešto iz Tiffanyja

3

»Doista jest«, složio se Ethan, a nervoza mu je malo spla­snula. Primi je za ruku i povede prema dizalima u stražnjem dijelu dvorane osjećajući kako mu mekani sag na podu godi umornim stopalima.

»Kamo idemo?« pitala je nevoljko koračajući. »Uspori malo! Zar ne možemo malo pogledati uokolo? Nikad prije nisam bila ovdje i… Kamo idemo?« ponovi zbunjeno dok su se vrata dizala otvarala.

»Drugi kat, molim vas«, zamoli Ethan.»Svakako, gospodine«, odvrati uniformirani liftboj, graciozno

se naklonivši. Nasmiješi se Daisy. »Mlada damo…«»Ali… zašto idemo tamo?« upitala je tišim glasom, te Ethan

zaključi kako je sa zaslona pročitala što se nalazi na drugom katu. Ovo ju je mjesto zasigurno obuzelo, ali koliko god bila očarana onim što je dolje vidjela, znao je kako će drugi kat nadmašiti sva njezina očekivanja.

Kako su se vrata dizala zatvarala, Ethanu je srce brže kucalo. Hoće li joj ovo biti O.K.? Možda ju je trebao otvoreno pitati, no mislio je kako će uživati u iznenađenju te da je važno da se i ona osjeti dijelom svega toga.

Glas mu je bio vedar: »Kao što rekoh, moram nešto poku­piti.«

Sad se Daisy zapiljila u njega otvorenih usta. »Nećeš valj­da…« izustila je, učas shvativši, ali iz izraza njezina lica Ethan još uvijek nije mogao procijeniti reakciju, pa je pretpostavio kako ne želi postavljati dodatna pitanja u prisutnosti liftboja.

Za nekoliko sekundi, vrata dizala ponovno se otvore pa on i Daisy stupe u drvom obloženu prostoriju Tiffanyjeva slavnog »dijamantnog kata«.

»Ne mogu vjerovati!« govorila je dok su prilazili vitrini od drva i stakla u obliku šesterokuta, okrećući glavom lijevo­desno i gledajući u sretne parove sa šampanjcem u rukama dok obavljaju nedvojbeno najvažniju kupnju u svojim životima. »Stvarno ne mogu vjerovati! Zbog ovoga smo došli?«

Melissa Hill

4

Ethan se nervozno nasmiješi: »Znam da sam ti trebao nešto reći, ali…«

»Tu ste, gospodine Greene«, stariji, otmjeni prodavač obrati se Ethanu prije negoli je dovršio rečenicu. »Zadovoljstvo mi je vidjeti vas ponovno. Sve je spremno i u najboljem redu. Nismo bili sasvim sigurni, a zaboravio sam vas pitati u telefonskom razgovoru želite li da vaš dar bude omotan ili biste ga radije prije pokazali dami…« Uputi osmijeh Daisy, koja je razrogačenih očiju zurila u njega.

»O da, dajte da vidim, molim vas!« uskliknula je, a zatim s izrazom krivnje prekrila usta rukom, svjesna kako bi ipak morala pokazati malo više pristojnosti, osobito na mjestu poput ovoga.

Ethan prikrije smiješak.»Dakle, evo ga«, reče stariji muškarac, glasa stišana i raz­

nježena, pokazujući im čuvenu plavu kutijicu. Svečano je spustivši na staklenu plohu ispred Daisy, povuče poklopac kako bi otkrio marquise solitaire od platine koji je Ethan odabrao nekoliko dana ranije.

Prsten je valjalo prilagoditi točnoj veličini, zato ga je i uzimao tek danas, i sad kad ga je promotrio s odmakom, bio je prilično uvjeren da je dobro odabrao. Bio je to klasičan Tiffanyjev dizajn: dijamant blago odignut od prstena, uglavljen pomoću šest zubaca od platine.

»Onda, kako ti se čini?« pitao je Daisy, no bilo je očito da je očarana prstenom, premda to zapravo i nije bila bit pitanja koje je Ethan postavio.

No, kad se okrenula i pogledala ga, izraz ushićenja na njezinu licu rekao mu je sve što je želio znati.

»Savršen odabir, tata«, uvjeravala ga je njegova osmogodišnja kći, »a Vanessa će ga apsolutno obožavati!«

Hvala nebesima na njezinoj pozitivnoj reakciji.Zadnjih mjesec dana Ethan je strahovao kako će Daisy to pri­

miti, osobito zato što je ovo putovanje u New York imalo posebno značenje za njih oboje.

Nešto iz Tiffanyja

5

Ranije toga dana, uz šalicu vruće čokolade u jednom od kafića u centru, promatrao je svoju kćer kako bira kolačić od limuna, i znao je da joj se nešto vrzma po glavi. Baš poput svoje majke, kad bi se duboko zamislila, Daisy bi zaškiljila i blago isturila bradu.

»Je li ti se svidio Times Square?« upitao ju je ispipavajući. »S onim svjetlima i svime skupa?«

»Sve je jednostavno toliko prekrasno«, odvratila je, a zatim zastala gledajući kroz prozor uličnu vrevu. »Mama je govorila kako je Manhattan u ovo doba godine kao jedno veliko božićno drvce. Bila je u pravu.«

»Zbilja se sjećaš koliko je tvoja majka govorila o ovom gra­du?« upita je.

Ona se slabašno osmjehne. »Znam da sam bila jako mala, ali sam voljela slušati te priče.«

Ethan kimne. »Dakako, bila je pravu da je poput velikog božićnog drvca. Tvoja je mama bila u pravu u mnogo čemu.«

Najednom, značaj sjedenja na tom mjestu sa svojom kćeri, u gradu koji je njezina majka toliko obožavala, preplavi Ethana i on umalo ostane bez daha. Teško gutajući, pokuša sabrati misli.

»A znaš li u čemu je još bila u pravu?« dometne Ethan, a Daisy ga usredotočeno pogleda, baš kao i uvijek kad je u pitanju bilo nešto vezano uz njezinu majku. A i inače bi njegova kći bila vrlo usredotočena i pronicljiva kad bi joj ponudio neki komadić slagalice čiji se dijelovi vjerojatno čine prilično razasuti. Ona mu je bila poput kakvog arhivara koji skuplja i slaže komadiće velikog naslijeđa stavljajući ih na svoje mjesto.

Ethan uz osmijeh nastavi: »Bila je u pravu da ćeš izrasti u pametnu i prelijepu djevojčicu.«

Daisy se nasmiješi pa se ponovno okrene prema prozoru kako bi promatrala što se sve na Badnju večer događa na prepunoj Petoj aveniji.

Prošlo je devet godina otkako su Ethan i Jane posljednji, i jedi­ni, put zajedno bili ovdje. Jane, Daisyna majka, rođena je i odrasla u New Yorku i naprosto nije mogla podnijeti pomisao da provede

Melissa Hill

6

još jedno proljeće bez »lunjanja po Central Parku dok lišće mijenja boje«. Znala bi tu i tamo izgovoriti slične dramatične stvari, na što bi Ethan obično odgovorio pitanjem je li zapravo ona, a ne on, profesor engleskoga. »Ne, profesore«, kazala bi namignuvši. »Ti si ovdje pametnjaković i kreativac, dok sam ja tek rođeni romantik.«

Janeini su se roditelji u međuvremenu preselili na Floridu pa nije stigla posjećivati rodni grad onoliko često koliko je priželjkivala.

Daisy je bila začeta u Velikoj Jabuci u vrijeme tog zadnjeg posjeta. Interna šala između Jane i Ethana — koju je, doduše, bez ustezanja dijelila s obitelji i prijateljima — bila je kako Daisyno postojanje imaju zahvaliti činjenici što su shvatili doslovce izreku kako je to grad koji nikad ne spava.

Kao osobna instruktorica fitnessa i nutricionistica, Jane se svim silama trudila održati Ethana u dobroj formi, što je bilo prilično ironično kad je doznala za tumor na jajniku te kako joj, osim ako kemoterapija ne učini čudo, preostaje još samo nekoliko mjeseci života.

Daisy je tada imala pet godina. Jane i Ethan su bili vrlo zalju­bljeni, ali se nikad nisu vjenčali, i on je to htio promijeniti, osobito kad je čuo vijest.

»Ne budi blesav, dušo. Dosad smo bili sretni. Zašto to mije­njati?« ustrajala je Jane. »Uostalom«, dometnula je šaljivo, »ubr­zo neću imati dovoljno kose za veo!«

U to je vrijeme Ethan bio spreman ispuniti joj sve što poželi, a Jane je imala nekoliko posljednjih želja.

Jedna od njih bila je da odvede njihovu kćer u New Yorku u vrijeme Božića, i to kad bude dovoljno odrasla da može cijeniti i uživati u tom posjetu. Sate i sate provela je pripovijedajući Daisy priče o čarolijama Manhattana i o njezinu vlastitu božićnom drvcu.

Kad je prije nekoliko mjeseci sama Daisy počela spominjati putovanje, Ethan je znao da je sad pravo vrijeme.

Jedne je večeri, tijekom objeda, pripomenuo to svojoj djevoj­ci Vanessi nadajući se da će im se pridružiti. Premda je znao kako će putovanje u New York imati posebno značenje za njega i Daisy

Nešto iz Tiffanyja

7

zbog povezanosti s Jane, također je osjećao kako je bilo važno uključiti i Vanessu. Njihov je odnos u proteklih šest mjeseci postao prilično ozbiljan, i možda je bilo suđeno da njih troje provedu neko vrijeme zajedno u New Yorku.

Možda bi ovo putovanje moglo biti neka vrsta obrednog pre­laska u novu fazu njegova i Daisyna života? Prošle su tri godine od Janeine smrti i Ethan je bio prilično uvjeren kako imaju njezin blagoslov da nastave dalje sa svojim životima. Jedna od njezinih posljednjih želja bila je da nipošto ne ostane sam.

»Pronađi sebi ženu koja će ti peći kruh«, smijala se, a Ethan je znao da se to odnosi na prastaru šalu o njihovim prehrambenim navikama. Zbog Janeine opsjednutosti pravilnom prehranom, rijet­ko kad su jeli prerađenu i tešku hranu poput kruha ili krumpira, s čime se obožavatelj ugljikohidrata poput Ethana teško nosio. A na koncu se pokazalo da nije bilo važno što je tko od njih dvoje jeo; rak ju je ionako odnio.

Neko vrijeme nije mogao podnijeti pomisao da živi s drugom, no kako su godine prolazile, taj je osjećaj polagano blijedio. Žena koja bi mu pekla kruh? Ethan nije bio sasvim siguran opisuje li to točno Vanessu, ali je znao da je voli i osjećao je kako bi bila savršen ženski uzor njegovoj kćeri koja je nevjerojatno brzo sazrijevala.

A kad je Ethan predložio da njih troje zajedno provedu bo­žićne blagdane u New Yorku, Vanessa je to objeručke prihvatila. Dobro je poznavala grad jer je često odlazila tamo na poslovna putovanja ili u posjete prijateljima.

»Misliš li da bi se mama ponosila mnome?« Daisy ga upi­ta vrativši ga u sadašnjost. Pogleda je znatiželjno naherivši glavu. »Uvijek bi govorila kako će se ponositi mnome svaki put kad bu­dem vjerovala u sebe i pokušala nešto novo«, nastavi njegova kći. »I evo me u njezinu omiljenom gradu, pokušavajući nešto novo.«

»Mogu ti to zajamčiti, cvjetiću«, nježno će Ethan dok su mu se plave oči ovlažile.

Potom, pogledavši na sat, shvati koliko je kasno odmaklo popodne. Pomisli na Vanessu, sjetivši se kako bi se ubrzo trebala

Melissa Hill

8

vratiti iz posjeta prijateljima, a i mora obaviti još jednu bitnu kup­nju.

Prava ludnica, pomisli. Sve u posljednji čas. Daisy je već bila umorna, u mislima sa svojom majkom, no u trgovini su ga očeki­vali.

Ethan se pitao treba li dovršiti što je naumio ili se povući u udobnost sobe u hotelu Plaza. Onaj neodređeni osjećaj poleta što ga je pratio posljednjih nekoliko dana, počeo je blijedjeti i sad je bio nervozan. Saberi se, reče sebi.

»Znaš li tko se još ponosi tobom?« upita on Daisy.»Znam«, odvrati ona bez oklijevanja prije nego će do kraja

iskapiti svoju vruću čokoladu. »Ti, a i Vanessa. Rekla mi je to u avionu.«

Ethan se nasmiješi. To je bilo sve što je trebao čuti.Sada, dok su on i Daisy čekali da trgovac iz Tiffanyja umota

njegov dar, osjeti olakšanje jer mu se učini kako sve na koncu ide prema planu. Jasno, postojala je još ta sitnica oko Vanessine reakcije na sve skupa, ali bio je prilično uvjeren u konačan ishod.

Barem zbog prstena, ako ni zbog čega drugog.Još ga je Jane naučila, ona koja je spjevala epove o Tiffanyju,

kako je slavna plava kutijica sama bit istinske njujorške romanse iz bajke. Prema njezinim riječima, nema te žene na svijetu koja bi joj mogla odoljeti, a sama draguljarnica, sa svim svojim draguljima, bila je u snovima milijuna žena.

Nešto iz Tiffanyja uvijek bi natjeralo Jane da joj zaklecaju koljena, a Ethan je strahovito žalio što nikad nije imao priliku darovati joj jedan od njihovih opjevanih dijamantnih prstena.

Nadao se samo da će Vanessa biti barem podjednako odušev­ljena, i bio je prilično uvjeren u to s obzirom na njezin istančan ukus. Svojom je posvećenom radnom etikom osigurala sebi da si može priuštiti samo najbolje, a Ethan je smatrao kako ništa manje ni ne zaslužuje.

Sjetivši se cijene prstena, proguta knedlu i još jednom zahvali na onim dionicama što su skočile prije nekoliko mjeseci. Dionice

Nešto iz Tiffanyja

9

su bile dar od oca i samo je zbog one lijepe isplaćene svotice Ethan bio u mogućnosti potrošiti toliko na dijamantni prsten, da ne spo­minjemo apartman u Plazi.

»Želite li radije našu klasičnu bijelu vrpcu na kutijici ili mož­da nešto svečanije s obzirom na blagdansko raspoloženje?« upita ga trgovac. »Crvena, možda?«

»Daisy?« ohrabri je Ethan prepuštajući njoj odluku.Ona se načas zamisli. »Definitivno bijela.«»Aha, klasičan Tiffanyjev stil«, složi se trgovac uz osmijeh.

»Dobar instinkt, mlada damo.«Daisy se ponovno osmjehne i odvrati pogled s trgovca na

oca. »Mama mi je govorila o ovom mjestu«, reče ona stidljivo. »Ka zala mi je kako je Tiffany posebno mjesto, prepuno čarolije i romantike.«

Trgovac pogleda Ethana, a ovaj se nasmiješi nijemo priznavši kako je Daisy u onoj dobi kad su ovakve pretjerane riječi vrlo bitne.

»Daisyna majka nije više s nama, ali je bila iznimno odana Tiffanyju«, reče mu. Ethan nije ni najmanje sumnjao u to da je Jane bila puna hvalospjeva o draguljarnici u svojim brojnim priča­ma o New Yorku. Ljubav njegova života bila je stara romantična duša, ona vrsta žena koje vjeruju u ćudljive stvari poput sudbine i misterija svemira.

I sve je to bilo sjajno, mislio je, ali u posljednje mu se vrijeme čini kako nešto od toga vidi i u Daisy. Opet, ona je bila osmogo­dišnja djevojčica čija je soba bila puna plakata princeza i jednoroga, pa je pretpostavio kako je to normalno.

Kako bilo, Ethanu je laknulo kad je otkrio tu maštovitu crtu kod svoje kćeri, jer zbog majčine prerane smrti znala bi katkad biti odviše ozbiljna, osjetljiva djevojčica sklona brinuti se zbog bezna­čajnih stvari.

»A tako«, čovjek kimne s razumijevanjem. Sagne se do Dai­syne visine. »Pa, ovo zbilja jest posebno mjesto i, kao što možeš vidjeti, upravo je sada ovdje doista sve prepuno romantike.« Pokaže prema drugim kupcima, svaki u svom mjehuriću od sapunice. »A

Melissa Hill

10

valja mi priznati da sam i sam doživio nekoliko čarobnih trenutaka ovdje. Kao, primjerice, danas kad sam upoznao vas, mlada damo«, dometne namignuvši, a Daisy porumeni od zadovoljstva.

Ethan je pogleda i srce mu poskoči vidjevši kako se njegova djevojčica smiješi.

Potom, kad je taj supervažni paketić bio sigurno smješten u malu plavu vrećicu, i kad ju je trgovac predao Ethanu, Daisy ga pretekne i dograbi mekane ručke vrećice. »Smijem li je ja nosi­ti?« upita gledajući u vrećicu kao da je u njoj nešto vrlo rijetko i dragocjeno.

A doista je i bilo.»Jasno da možeš.« Ethan je sjajio od zadovoljstva, nije mogao

poželjeti bolju reakciju, i osjeti više no ikad dosad kako je njihov zajednički boravak u New Yorku doista tek prvi korak na prekra­snom putovanju koje je pred njima.

Tada, primivši svoju kćer za ruku, poželi sretan Božić ljuba­znom trgovcu iz Tiffanyja, pa se on i Daisy upute vani kako bi se pridružili gomili na Petoj aveniji.