Nenad Ivankovi

RATNIKpustolov i general

--------------------------------(jedna biografija)

Ovo je istinita pripovijest o ivotu generalaHrvatske vojske Ante Gotovine

Sadraj

Bijeg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

Napokon na puini. . . . . . . . . . . . . . . . 7

Amerika! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

U staroj marseilleskoj tvravi . . . . . . . . . 19

Stopedesetjednatisuaetristoosam,na vau zapovijed! . . . . . . . . . . . . . . . 25

Legionarske cure za etiri etona . . . . . . . .31

Pomorski diverzant . . . . . . . . . . . . . . . 35

Krv u pustinji . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

Salata od koje se smije . . . . . . . . . . . . 49

Komandos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53

Deva i mirage . . . . . . . . . . . . . . . . . 61

Pliana irafa . . . . . . . . . . . . . . . . . 65

Gainsbourg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71

Na nianu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

Monique . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81

Kao udarac tekom akom . . . . . . . . . . . . .85

Poetak novog puta . . . . . . . . . . . . . . . 93

Ljubav u Cartageni. . . . . . . . . . . . . . . . 97

ohari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .103

ena i ki . . . . . . . . . . . . . . . . . . .111

Opet u domovini . . . . . . . . . . . . . . . . 117

Srcem protiv elika . . . . . . . . . . . . . . 123

Plavi puch u klopci . . . . . . . . . . . . . . 135

Tenkisti u lisicama . . . . . . . . . . . . . . 141

Skliske izme . . . . . . . . . . . . . . . . . 147

A, vratio si se kui! . . . . . . . . . . . . . 153

Generale, tu je vie od devetiljada okorelih ustaa! . . . . . . . . . . . . 159

Maslenica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167

Fuka mi se za Hrvatsku i Bobetka! . . . . . . . 175

Jesi li posjetio i ostale? . . . . . . . . . . .181

Razum i intuicija . . . . . . . . . . . . . . . 187

Fenomenalan materijal, ti Hrvati! . . . . . . . 195

Zima'94 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205

Boi na Dinari . . . . . . . . . . . . . . . . 211

Knin na dlanu . . . . . . . . . . . . . . . . . 215

Tuman: Pa kako je to uspio? . . . . . . . . . .223

To je to! Svi u isto vrijeme! . . . . . . . . . .227

Oluja u kninskoj kotlini . . . . . . . . . . . .231

Takvog pjeaka nitko nema . . . . . . . . . . . 237

Na 23 kilometra od Banjaluke . . . . . . . . . .241

to sad? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .245

Bijeg

Negdje oko Uskrsa 1971. Ante i njegov prijatelj Sreko napokon su bili spremni. Bijeg je bio planiran do u najsit- niji detalj. Mjesecima prije toga radili su na sabunjaru, razmeui i tovarei pijesak. Iako jo nije imao ni esnaest godina, Ante je taj ubitano teak posao radio s energi- jom odrasla ovjeka. Trebao mu je novac i on je nakanio da ga i zaradi. Od toga ga nije moglo odvratiti nita: ni nedostatak zraka u kali broda za sparnih i vruih dana, ni mrzla voda u kojoj je stajao od jutra do mraka, ni mrtvaki umor naveer. Pred oima mu je bio samo svijet o kojem je sanjao. Amerika prije svega! Zemlja puna pus- tolovina i prostrana kao more!No se potiho spustila na pakotansku luicu, bez mjeseine i svjetlosti zvijezda. A bura se polako dizala. Momci su ekali upravo to. Finu buru. Jer samo se po buri moe pobjei, ona je vjetar slobode, ona nosi u svijet, pa ako ti se neto i dogodi, ve e nekako do- ploviti do Italije. Maestral i jugo vraaju kui, oni su kao policajci: ako ima peh, uhvate te i upropaste planove.Dok su se prikradali kaiu, u koji su nekoliko dana prije sakrili bavicu s vodom, suha rebrica, neto pruta i

1

slanih srdela, osuenu hobotnicu te pogae umotane u najlon, Anti je kroz svijest proletjelo kako su mu, malo prije negoli se rodio, zatvorili oca. I on je pokuao pobjei preko mora. S nekoliko prijatelja i Antinom majkom koja je tada ve bila trudna. Uhvatili su ih kod Kornata jedne prohladne jesenske noi, ba kada su se niz buru htjeli spustiti u Italiju. Majku su pustili, a otac je odleao par mjeseci u zatvoru. Poslije toga vie nije bjeao, moda i zbog nesree koja je pogodila obitelj. Tada su ivjeli u Tkonu na Pamanu.Majka je tog jutra mijesila kruh, a Ante, koji nije imao ni pune etiri godine, pomalo se dosaivao. Moda i zato to je majka vie panje posveivala mlaem bratu Borisu i jo mlaoj sestri Anici. U mjestu, stotinjak metara od rive, gradila se cisterna za vodu, radnici su minirali stijene i vikali mine, mine! Bio je to znak ljudima da se sklone, jer slijedi eksplozija. I tog su jutra tako vikali i to je privuklo Antinu panju.U jednom trenutku nestao je iz kuhinje i uputio se u pravcu glasova. Majka to nije odmah primijetila, no kad je opazila da maloga nema, istrala je van. Prestravila se vidjevi ga kako tri prema gradilitu. Uspjela ga je sustii, zgrabiti i baciti pod sebe. U tom su trenutku eksplodirale mine i jedan ovei kamen pogodio ju je ravno u glavu. Pala je u teku komu i tu no umrla.Ljudi su Antu izvukli ispod njena polumrtvog tijela, neo- zlijedenog, ali gotovo plavog od teine to ga je pritis- kala. Otac je poslije otiao na rad u Zagreb, a did ime uzeo je djecu k sebi u Pakotane. Kada su ga djeca kasnije pitala o majci, samo bi rekao da je ona bila njegova najdraa ki, da je na nebu, da ih voli i da se moli za njih. I zatim umuknuo. S vremenom su svi shvatili kako o toj nesrei treba utjeti, a ne govoriti.Pakotane su ve spavale kad su se pribliili utu, prvom veem otoku na putu prema otvorenom moru.

2

Ako tu ovjek plovi za lijepa dana, ini mu se da i nema mora, nego da naprosto iz jednog pitomog jezera ulazi u drugo, pa u tree, etvrto. Toliko ima otoka, otoia i hridi. Ali za loeg vremena, a pogotovo ako je i no mrkla, taj se dar prirode lako pretvara u okrutnu zamku, u prostor u kojem se more i vjetar sudaraju kao u kakvoj golemoj sobi.Bura je sve jae puhala, nije se vie vidio prst pred nosom, pa su bjegunci odluili potraiti utoite u prvoj uvali i priekati zoru. I zatim nastaviti prema Velikoj Proversi, uskom kanalu to razdvaja Kornat od Katina. Ta golema kamena gromada na desnoj strani gotovo dodiruje Dugi otok i tu tvori Malu Proversu, neto iri kanal opasan mnogim svjetionicima i obdaren smaragdnom bojom mora. Otuda se ve jasno vide Sestrice i osjea dah puine. I tek otamo moe se niz buru u Italiju.U zoru od fine bure nije ostalo nita. Bio je to opasan i snaan vjetar koji je na mahove poprimao jainu veu i od etrdeset bofora. Ante i Sreko nisu znali to uiniti. U njima je jo gorjela vatra bezuvjetnog odlaska, a iskustvo, koje su kao ribari stekli, opominjalo ih je na opasnost. No nijedan nije imao hrabrosti izustiti: Odustajemo!U zavjerenikoj utnji isplovili su u Sitski kanal kako bi dohvatili tu neminovnu Proversu. No tada je more poelo bjesniti. Bura je udarala poput leteeg malja, diui i kovitlajui morsku pjenu. Jedva su disali, pokuavajui zakloniti glavu od te hladne i opake vodene praine, no ona ih je dostizala to god inili. Studen im se uvlaila u kosti, ruke trnule od grevita dranja za bro- dicu. Ante je, kao vjetiji, bio za kormilom, borei se s morem kao da je kakva pobjenjela kobila. Pustolov u njemu jo je bio iv, ali je sve manje pruao otpor.Ako se ne razbijemo o hridi, potopit emo se, prolet- jelo mu je kroz glavu. Sreko je bio jednako blijed, uplaen i mokar. Kada bi vjetar na asak oslabio, gotovo

3

se pritajio, strah i zebnja dostizali su kulminaciju, jer iza toga je slijedio novi udar, moda jo jai, moda sudbo- nosni. Kao da je bura uzimala zalet, stalno okreui smjer i domiljajui se kako more pretvoriti u pakleno nita.U posljednjem trenutku dohvatili su zaklonjenu uvalicu na otoiu Glamo. Bacili sidro i kai vezali za stijenu. utjeli su, ne osjeajui ak ni sreu to su preivjeli. Rana neuspjeha mnogo je snanije pekla. Napokon je Sreko istisnuo kroz zube: Ne moe protiv prirode. Ne moe, odvratio je Ante, i osjetio se nekako jadnim i nemonim. A onda, kao da se tjei, dodao: Nismo se ni dobro pripremili, i to je pouka!Je li strah pobijedio pustolova? Ante u tim trenucima nije znao odgovor. Istina je, uplaio se, ali se jo vie uplaio neeg drugog. Bura je bila toliko snana i nepredvidljiva da je poeo gubiti kontrolu nad situacijom, a taj mu je osjeaj bio jednako nepodnoljiv, kao to mu je bilo pri- rodno da uvijek na neki nain vlada situacijom, da ne gubi orijentaciju. Imao je oko za uoavanje svakog de- talja, vanog za snalaenje u prostoru, pa mu se katkad inilo da se ne bi mogao izgubiti ni u najveem i posve nepoznatom gradu. A sada, sada se gotovo izgubio dese- tak milja od kue, ne dohvativi ni puinu to ju je tolike godine sanjao.I bi li ga u takvim okolnostima, kad more njemu odreuje kamo ima ii i kad ne moe podii jedro i neujno ploviti, lake uhvatila pomorska policija? I to bi onda bilo? Bi li zavrio u popravnom domu? I bi li to bio kraj svih njego- vih snova o velikom i primamljivom svijetu koji eka na njega? Takav ishod nije mogao ni zamisliti! Bilo bi gore i od smrti izgubiti drugu ansu.Dva su dana i dvije noi ekali da bura padne. Imali su dovoljno hrane i pia i kako se ini dovoljno sree. Ali malo su govorili. Ante je prikraivao vrijeme dozivajui u pamet prizore i likove iz Homerove Odiseje i Ilijade. To

4

mu je bila najdraa literatura, to je itao naduak, zamiljajui as da je vjeti i hrabri Ahilej, as da je gla- vom Odisej, koji se nakon toliko godina lutanja vraa u zagrljaj svojoj Penelopi. Gorina neuspjeha u njemu nije poljuljala elju da ode u svijet. tovie, bio je sigurniji nego ikada da e to uiniti i da e kad-tad uspjeti.Moram se samo bolje pripremiti, ponavljao je i potom tonuo u snove. Ponekad bi se sjetio dana proveenih bez oca kod djeda ime, njegove kobile Micke i fijakera koji je s toliko spretnosti i volje znao pripremiti za vonju. Ah kako je Micka bila lijepa , govorio bi u sebi, pogo- tovo kad je mijenjala dlaku i dobivala posebnu boju koja je jo bolje isticala njeno miiavo tijelo, a njenim velikim i tamnim oima davala izraz nevinosti i vjernosti. Gotovo se topio od radosti prisjeajui se kako ga je znala glavom gurkati u lea ne bi li joj dao jo sijena. A onda, kada bi joj priao i pogledao je u oi, ona bi malo okrenula glavu kao da ga moli da na nju priljubi svoje lice. I on je to redovito inio.Ali neku posebnu nostalgiju za tim danima nije osjeao. Bio je svim svojim biem okrenut naprijed, gledao je samo u budunost, eznuo za onim to ima doi. Osjeao je, po nekoj unutarnjoj logici, da u to jedino ne smije srljati, ali da je taj put neumitan kao to su to ivot i smrt.Kad se more smirilo, a surove hridi opet poprimile ob- like malih otoia, dvojica pustolova jednako su tiho is- plovili iz uvalice, kao to su to uinili i prije tri noi. Samo sada njihov cilj nije bila puina, nego mala pakotanska luica. Usput su se dogovorili kako nikome nee rei to se zapravo dogodilo, nego to da su otili loviti ribe pa ih je uhvatilo nevrijeme i sada su, hvala Bogu, ivi i zdravi, opet doma. Tako je i bilo. Putem su u more bacili provijant i sve ostalo to bi moglo pobuditi sumnje u vjerodostojnost njihove pripovijesti.

5

Otac je sasluao Antu, na asak napravio lice kao da malo sumnja u sve to, ali nita nije rekao, a ni pitao. Ni djed ime nije zabadao nos u tu pustolovinu. A ovaj je nasta- vio ii u prvi razred elektrotehnike kole u Zadru, uvjereniji nego ikada da e opet na puinu. U njegovoj enji za svijetom i avanturom nita se nije promijenilo.Puina bi i dalje u njemu pobudivala udesan osjeaj slobode, upravo ga zvala da sa sebe skine nevidljive okove i da zakorai u ta beskrajna prostranstva. Novost je bila samo u tomu to je sada na svojoj koi osjetio da puina, ako joj nisi dorastao i ako za nju nisi spreman, moe postati opasna i surova. Kao u Sitskom kanalu.

6

Napokon na puini

Miro Gotovina bio je ribar u Tkonu. ivio je teko i na- porno radio, ali je bio prilino snaan i vrst. Srednje visine, naoko mrav i koat, a zapravo vrlo ilav i izdrljiv. U ono vrijeme to je bio svojevrsni dar Boji. Neka vrst popusta na opori i sirotinjski ivot. Kad je doao onaj prvi rat (1941.) i Talijani okupirali Zadar, Miro je otiao u partizane. Najvie je ratovao po Pri-morju i Gorskom kotaru. Jednog proljetnog jutra tamo je i ranjen, zarobljen i na kraju otpremljen u ustaki logor u Zagreb, u ciglanu na rnomercu. Putem je izgubio dosta krvi, a onda i svijest. Kad su ga takvog vidjeli, proglasili su ga mrtvim. Vijest je doprla i do Tkona, gdje su za pokoj njegove due zazvonila i crkvena zvona. No neki lijenik, koji je, iz tko zna kojih razloga, jo jednom bacio pogled na tog nesudenog mrtvaca, ustanovio je da ovaj jo die, pa je tako Miro preivio i kasnije se vratio doma, u Tkon, nastavljajui loviti ribu kao da se nita nije dogo-dilo.Sa sinom Milanom esto je odlazio u Biograd i u Pakotane, gdje su prodavali ribu. Bila je to teka i bijedna nadnica. Ni oni na kopnu nisu imali novaca. Tur-

7

izma nije bilo, ivjelo se od krte zemlje i mora, bez hladnjaka i asfalta. Ljudi su bili najsretniji kada su neto mogli trampiti.Jednog toplog jutra Milan je na pakotanskoj ribarnici upoznao Anu, ki ime Mijoeva, ovjeka koji je bio sve to se u ono doba moglo biti. Za one prve, predratne Jugoslavije, bio je andar, a kad se vratio u Pakotane, podjednako teak, ribar, neka vrst mjesnog suca, pisar i uglednik kojem su u kuu dolazili i oni iz Zadra. Ljudi su ga cijenili, jer je mnogima pomogao, a pomalo su ga se i bojali, jer se, za onodobne prilike, otmjeno odijevao i no- sio. Bio je uvijek ist, uredan, poeljan i to je najvie udilo, sve je stizao, ega se god dohvatio.Kad je Milan ugledao Anu, bio je siguran da je upravo nju traio. Bila je jedna od Mijoevih sedam keri, pa je moda i to pridonijelo da je brzo otila u Tkon, pod Mi- lanov krov. Nekoliko su godina ivjeli u stisci i ljubavi, rodio im se sin Ante, a zatim i druga djeca. A onda su one proklete mine ivotu dale drugi pravac. Milan je otiao na rad u Zagreb, Ante je rastao kod dida ime u Pakotanima, itao o Kolumbu i snatrio o udesnim karavelama Santa Maria, Pinta i Nina.Kad se Ante onog travanjskog popodneva sa Srekom vratio s mora, otac Milan nije nita pitao i provjeravao. Poznavao je svog sina i znao je da na tomu nee ostati. Uhvatio ga je strah da bi mali mogao zaglaviti u nekoj no- voj buri, ili zavriti u zatvoru, kao i on i njegov otac. Na- pokon, otkako se vratio iz Zagreba, prodao kuu u Tkonu i, nedaleko Mijoevih u Pakotanima, izgradio prilino prostranu i pristojnu katnicu, obitelj se nekako sredila. Milan se oenio za tetu Milku, jednu od Aninih sestara, koja mu je rodila jo dvoje djece, pa nije htio ni- kakve nove nesree.

Ante, rekao je jednog dana, ini mi se da treba pa- so. Zatim je dodao kako misli da ga moe pribaviti,

8

premda mu sin jo nije punoljetan. Ovaj je klimnuo gla- vom, ne pokazujui preveliku zahvalnost, a ni sreu. Drao se kao da je to svojim pothvatom zasluio, dapae da tako mora biti, ako ve postoji sudbina i ako je sa sobom nosi kao popudbinu.Krajem svibnja i on i Sreko imali su putovnice. Za Sreka to i nije bilo toliko udnovato, jer je bio stariji, i kako se ini, navrio je punih osamnaest godina. Njegov prijatelj, meutim, nikada nije doznao kako je dobio taj aroban klju za svijet. A istini za volju, nije si time mnogo ni razbijao glavu.S dolarima koji su im ostali od prvog bijega, uputili su se za Trst, pa od tamo u Austriju i za Mnchen. Kad su stigli u bavarsku prijestolnicu, otili su do nekog hrvatskog sveenika, pokucali na vrata i rekli: Mi bismo neki posao. Fratar, koji je bio upnik u tamonjoj hrvatskoj misiji, pogledao ih je kao da vidi Marsijance, no ipak ih je pozvao da uu. Dao im je neto pojesti i popiti, a onda im je, ozbiljna i stroga lica, rekao kako u Njemakoj nema posla, pogotovo ne za takva dva momka, i da bi najbolje bilo da se vrate doma.Kad su se ponovno nali na mnchenskom kolodvoru, imali su neodoljiv poriv da kupe karte za Zrich. No tamo nikada nisu stigli. U pograninom Buchsu iz vlaka su ih skinuli strogi vicarski policajci, odveli u jednu malu i neuglednu prostoriju, ispitivali sat-dva i onda smjestili u neki oblinji hoteli. Drugo jutro bili su ponovno u vlaku, no ovaj put za Maribor. Tu ih je doekala jugo- slavenska milicija i smjesta strpala u zatvor. Ali samo do dolaska jedne rune i debele spodobe u uniformi, to je bazdila na alkohol, s vremena na vrijeme se podrigivala i popravljala hlae, poteui ih medu nogama. Kud ste bjeali, bando jedna, ha!, procijedio je prijetei. Ni- kamo, hladno je odgovorio Ante. Ili smo rodbini u vicarsku, htjeli smo je posjetiti i usput malo raditi. To je

9

izgovorio mirno i razgovijetno, kao da daje zapovijed. Milicajac se na trenutak zbunio, nije znao to bi odgovo- rio tom balavcu, samo je piljio u nj, a onda, kao da se dos- jetio, otegnuto rekao: Je li? Dva sata kasnije ve su bili u autobusu za Zadar.Taj drugi neuspjeh na Sreka je djelovao toliko deprimi- rajue da je odluio kako trei put nee pokuavati. Ante je to primio na znanje, no to ga nimalo nije pogodilo. Dobro, rekao je svatko ide svojim putem i svatko ima svoj posao. I jo se intenzivnije poeo pripremati za konani odlazak.Ako je godina bila dobra, bile su dobre i breskve u dida iminom vonjaku. Ante je esto s njim iao na Vran- sko jezero, gdje su bila polja i vonjaci. Dida je osobito bio ponosan na svoje breskve, to ih je briljivo nje- govao i uivao u njihovu mirisu kada bi dozrjele. Po- nekad se i njegovu unuku inilo da cijelo jezero mirie samo na njih. Ali tog ljeta mali vie nije imao vremena za didine breskve. Naao je posao na starom jedrenjaku Mikiju, koji je prevozio turiste, to su tih godina poeli dolaziti na Jadran. Radio je sve to se od njega trailo, zaradio je i podosta novaca i doivio prvu veliku ljubav.Bila je to Belgijanka, kojoj, ni mnogo godina kasnije, nije zaboravio ime. Zvala se Martine Dayse, bila je moda dvije godine starija od njega, smede kose i podjednako lijepa, kao i vatrena. S njom je proveo dvadeset dana, ug- lavnom se skrivajui od barbe i njenih roditelja, ali u svakom sluaju dovoljno da naui kako neke vatre u ovjeku gore toliko snanije, to ih se vie gasi.U meuvremenu jedan mu je prijatelj uhvatio vezu s bro- darskom kompanijom Topi, iji su brodovi plovili pod liberijskom zastavom, dok je sjedite same kompanije bilo u Monaku, u Monte Carlu. Krajem kolovoza u Pakotane je stigao i brzojav u kojem je stajalo da ga eka mjesto mornara na Jeli Topi, grdosiji od 27.000 brut-

10

toregistarskih tona, duljoj od dvjesto metara, to je prevozila rasute terete, preteno penicu. Jo je pisalo da u rujnu mora doi u Bordeaux na ukrcaj.Premda je imao putovnicu i premda je znao da e u Ge- novi dobiti potrebne pomorske papire, Ante se iz Pakotana iskrao gotovo kao tat. ak se i s ocem disk- retno oprostio, bojei se valjda da neto u posljednji tre- nutak ne pomrsi raun. Jer nedostajao je jo samo asak i san e postati java.Kada je ujutro, posljednjih dana rujna, izaao iz vlaka na bordokom kolodvoru, Atlantik i grad bili su okovani u magli. Sipila je i sitna kia, a zrak je mirisao na prostran- stva. Polako se uputio u luku, obilazei dokove kao da je na kakvoj kolskoj ekskurziji. Prvi put je vidio doista ve- like prekooceanske brodove i sve ga je to oduevljavalo i u njemu budilo snove od kojih su ga podilazili topli srsi. Nije mu smetalo loe vrijeme, nije ga muila nikakva neizvjesnost. Osjeao se kao ovjek, koji je nakon mnogo vremena provedenih u brdima, siao u dolinu i odmah nabasao na sajam. Sve mu je izgledalo areno i blistavo, usprkos dosadnom sivilu i tekoj magli. Nakon sat i po pronaao je Jelu Topi. Brod je zaista bio prava grdosija, sive boje kao i vrijeme toga dana, ali sa sjajno bijelim, jed- nako tako glomaznim, komandnim mostom i kabinama.Dobio je malu, ali istu i prilino lijepu kabinu, s okrug- lim prozorom, koji bi, za vrijeme tekog i olujnog mora, ponirao tako duboko ispod povrine, da mu se katkad inilo da nikada nee izroniti. U tim je trenucima osjeao nelagodu, pa i strah, koji je potencirala upravo sablasna kripa broda. Kao da je toj elinoj grdosiji pretijesno pa krgue i kripi, srlja u dubinu i kad izgubi nadu, ona se, kao za inat, propne i poinje izranjati, kripei i krguui jednako sablasno i prijetee.Bio je najmlai od dvadeset i sedam lanova posade, koji su svi bili njegovi zemljaci. Radio je sve poslove prim-

11

jerene obinom mornaru, sluao prie o svijetu i njegovim udima, nou izlazio na palubu i promatrao brazdu, to ju je brod ostavljao u moru. Nije se mogao nagledati te beskonanosti, te tmine, to gotovo namjerno skriva prostranstva, premda zna da e ih uskoro ipak morati ot- kriti. Nasluati tog huka, to ga stvaraju um mora i brek- tanje motora, i odvojiti oi od tog zvjezdanog neba koje je tako daleko i tajanstveno, i na kojemu je njegova majka koja ga moda upravo sada gleda i uva. Kad bi ga umorila ta ljepota, vraao se u kabinu, gdje ga je ekao Kipling ije je pripovijesti gotovo znao napamet i koje su u njemu rasplamsavale ar za pustolovinom, akcijom, au, hrabrou i stegom.Puina je u njemu do kraja oivjela pustolova i sanjara, ali ga, ini se, nije posve zavela.

12

Amerika!

Samo zaljubljeni u more znaju to je kopno. Zato mu se mornari raduju kao enama. Kad nakon mnogih jedno- linih i od dosade zamornih dana ugledaju tu tamnu silu- etu, vesele joj se kao da su ponovno vraeni u ivot.Kad se Jela Topi pribliio Houstonu, za Antu je kopno istodobno znailo i Ameriku. Zemlju, za koju je vjerovao da ju pomalo i poznaje, jer ju je toliko sanjao i jer je ona za nj bila isto to i za pticu zrane visine. Iako su se na horizontu jedva razaznavali obrisi kontinenta, to mu nije mutilo radost. Bio je na cilju!Jela Topi je polako uplovio u luku. Do grada je bilo oko dvadesetak milja. Uzdu tog puta smjestilo se bezbroj ba- rova i lokala , u prvom redu namijenjenih mornarima. Sve je bilo areno, a isti takvi bili su i mukarci i ene. Mek- siko nije bio daleko i to se osjealo na svakom koraku.Ante je odluio da najprije sam ode u grad. Volio je tu vrstu samoe. Kad god se radilo o neem novom i nepoznatom, najmirniji je bio ako se s tim mogao suoiti posve sam. Ta vuja navada bila mu je uroena. Osjeao je da samo na taj nain moe upoznati stvari i o njima donijeti pravi sud.

13

Sa sobom je uzeo novac i no. Kao i svi mornari imao je skakavac koji je s nutarnje strane hlaa, zataknuo za po- jas. Novac je stavio u lijevi dep od koulje, ali ne sav. Ostatak je zamotao u arapu, koju je u tu svrhu posebno saio, svezavi je tik ispod koljena. Ako ga napadnu i ukradu mu novac iz depa, mislio je, ostat e mu barem onaj oko koljena. Tako je i kasnije radio i nikada nije ostao bez novaca, osim kada bi ga sam potroio, a to nije bilo rijetko.U grad se odvezao taksijem. Koliko god su ga privlaili mornarski barovi i koliko god mu se inilo da u zraku os- jea miris putenosti i avanture, vrsto je odluio da najprije razgleda Houston. Bio je to ipak najvei grad ko- jem je iao u susret. Dotad je od veih gradova upoznao jedino Zagreb, gdje je krae vrijeme ivio s ocem i iao u Harambaievu kolu, te Mnchen.Taksi ga je doveo do sredita, a kada je izaao iz auta go- tovo mu se zavrtjelo u glavi od nebodera. Nikada nije vidio toliko visokih zgrada i toliko betona. U prvi mah fasciniralo ga je to udo modernog graditeljstva! Boe, kako je svijet velik, govorio je, idui sve dublje u drijelo grada. Cijeli je dan obilazio ulice i trgove, lako se orijentirajui uz pomo karte. Disao je punim pluima, gotovo fiziki utei slobodu. Ali bila je to istodobno i neka udna mjeavina osjeaja. to je dulje hodao tim teksakim gradom, bivao je i pomalo razoaran. Nekako mu je previe bilo betona i nebodera, a opet ga je sve to oduevljavalo. inilo mu se da se naao u nekoj golemoj betonskoj kutiji i da ga to sputava. A opet je na kraju bio sretan. Houston je bio i velianstven i istodobno turoban. Je li to Amerika o kojoj je sanjao?

U jednom baru, ili restoranu, kad je ve bio iscrpljen od hodanja, i kad je polako ispijao svoju Coca colu, na nj su nabasali momci s njegova broda. Pozvali su ga da s njima ode u neki lokal u centru Houstona, gdje su se

14

vrue ene skidale do gola, a mukarci, za koje je bilo teko rei kojoj rasi pripadaju, jer su nosili eire duboko nataknute na elo, ispijali otra pia. Bio je to njegov prvi striptiz i njegovo prvo izbacivanje na ulicu. Neki krupni crnac, pristojno odjeven, ali mrka lica, potapao ga je svojom tekom rukom po ramenu, a kad se Ante okrenuo, zapitao ga koliko ima godina. Umjesto odgovora dao mu je isprave, a ovaj, kada je u njih pogledao, zgrabio ga je za uho i izbacio na ulicu.Samo par mjeseci kasnije takvo to bi ve teko bilo mogue. Mali se dokazao kao pravi kompanjon, pa su ga stariji mornari cijenili. Znao je sluati, nije previe govorio, a o nekim stvarima znao je i utjeti. Nekako mu je bilo prirodno da je posao posao, a privatni ivot neto drugo. Mislio je da to dvoje ne treba mijeati, tovie da izmeu njih valja podii zid. I to je uinio. I tako se ponaao. Uz to je bio snaan i spretan, osobito s gumenim amcima, to takoer nije prolo nezapaeno. Uskoro je u takvim amcima prevozio gomile kutija cigareta s broda na kopno. Mornari su to radili kao neto sasvim normalno, a Ante je za svoj dio posla dobivao i komad od zarade.Ni u tunjavama, koje bi najee izazvali drugi, nije uz-micao. Prvi put bilo je to u Genovi, u glasovitoj Via pre, jednoj uskoj ulici koja je tekla paralelno sa irokom av- enijom, to je dijelila luku od ostalog dijela grada. U toj prilino dugoj ulici, koja se nekamo penjala, naikalo se bezbroj bordela, nonih barova, svodnika i kurvi, ulinih probisvijeta i svakakvog oloa. Bio je tu i jedan Hawai-bar, prilino prostran, u koji su svraali mornari iz cije-loga svijeta. Govorilo se svim jezicima, pila svakakva pia, a bilo je i svakojakih cura. Neki prgavi, zdepasti i zao mornar s Jele Topi, koji je malo govorio, ali se mnogo cerio, te je veeri bio osobito osjetljiv. Je li ga muio viak energije nakon tjedana provedenih na moru,

15

ili kakva loa vijest od kue, Bog bi ga znao. U svakom sluaju, neki pijani Englez ili Irac u prolazu je gurnuo prgavog Hrvata i ovaj ga je odmah odalamio akom po glavi. I opa je tua bila programirana.U prvih par minuta tukli su se mornari s Jele Topi protiv Engleza ili Iraca, a onda se u tu tunjavu ukljuilo sve ivo. ak i ene. Letjeli su stolci, pucala rebra, radile boce. Potekla je i krv. Anti je to bila prva takva tunjava. Nije ju mogao, a ni htio izbjei. Dobio je nekoliko udaraca u glavu i tijelo, kad se sa svojim dekima povlaio prema izlaznim vratima. Na samim vratima i on je dobro dohva-tio dvojicu, a onda su se zaule policijske sirene i svi su se u hipu razbjeali. Dvojica mornara s Jele Topi zavrili su u bolnici umjesto na brodu, a Ante se, nakon to je skrenuo u sporednu ulicu, popravio odjeu i malice sredio, oputeno vratio u Via pre, ovog puta posve sam. Kao da se nita neobino nije dogodilo, dapae, kao da se dogodilo neto posve normalno i zakonito. Jer u grupi, kao i na moru, solidarnost je neka vrst nepisanog zakona, ba kao to je to u samoi enja za svijetom.

***Jela Topi je bio vrlo moderan i, u svojoj kategoriji, vrlo lijep brod. Ali je imao peh. Doivio je malu havariju, koja nije bila bogzna kako ozbiljna, ali je brod ipak morao na remont. To je bilo otprilike godinu dana otkako se Ante na nj ukrcao. Remont je bio na doku u La Speziji, u Italiji. Mornari su imali dovoljno vremena da potroe novac i energiju, pa je i on uglavnom sam lutao gradom. Jednom zgodom upoznao je u nekom restoranu ljubaznog i neto starijeg gospodina. Ovaj mu je pripovijedao o svemu i svaemu i to na takav nain da je rado s njime provodio vrijeme. Pripovijedao mu je i o Legiji stranaca, o njenom glasovitom zapovjedniku Louis-Philippeu, o najslavnijoj bici Legije u dalekom Meksiku kod mjesta Camerone

16

1863., kada su svi legionari, zajedno sa svojim zapovjed- nikom, kapetanom Danjouom, u srazu s nadmonim Meksikancima, junaki izginuli, ali uspjeno izvrili zada- tak - osigurali sigurnu odstupnicu glavnini snaga. I kako je preivio samo jedan legionar, kojeg su neprijatelji, u znak divljenja i tovanja, pomilovali i darovali mu ruku mrtvog kapetana Danjoua, koja je otad simbol Legije.Sve je to sluao, upijao, a ljubazan gospodin o svemu je pripovijedao kao o bajci i avanturi, potiui u mladom ovjeku ljubav prema asti i dunosti. ivot na brodu u usporedbi sa ivotom tih pustolovnih vojnika, izgledao mu je kao dosadna proza. Plovio je ve godinu dana, stalno na relaciji Europa - Amerika, upoznao mnoge luke, ali mu se nekako inilo da svijeta ipak nije vidio. Doma ga takoder nita nije vuklo, a na brodu mu je postajalo tijesno. Ako ve plovim, onda elim ploviti na brodu na kojem u ja biti kapetan, govorio je u trenu- cima u kojima bi sam sebi otvarao duu. Istodobno je znao koliko je to nerealno, da nema ansu da to postane, osim da se vrati doma, nastavi kolovanje na kakvoj po- morskoj koli i zauvijek izgubi dragocjeno vrijeme.elim u Legiju, recite mi kako mogu tamo stii, zapitao je jednog dana ljubaznog gospodina. Ovaj, kao da je to i oekivao, pokazao je prstom prema Marseilleu, rekavi: Dovoljno je da stigne na tamonji kolodvor, tamo ti sve pie.Ante se vratio na brod i rekao kako mora hitno kui, jer ima nekih problema s obitelji. Barba je iz sefa izvadio putovnicu i oko dvije tisue dolara utedevine, pruio mu ih i zaelio mu sretan put.U Genovi je ubrzo pronaao ljude koji su bili spremni ilegalno ga prebaciti preko francuske granice, jer je jo uvijek bio maloljetan i imao putovnicu s kojom, kako je mislio, ne bi daleko stigao. Za tu je uslugu platio oko tristo dolara, a granicu je preao iznad dugakog tunela,

17

na putu Courmayeur-Chamonix, verui se po kozjim stazama na strmim obroncima Mount Blanca. Bila je no, zapravo pred zoru, kad su ve dobro zali na francusku stranu. U daljini su se vidjela svjetla Menthona. U grupi je bilo est-sedam ljudi, no nitko ni sa kime nije razgovarao, ili govorio kamo ide i zato.Ante je, kao i obino, novac drao zavezan oko lijevog koljena, dok je oko desnog imao putovnicu i brodske pa- pire. Na leima je imao mali ruksak u kojem je nosio istu koulju, nove cipele i ostale sitnice.Kad su stigli do nekog planinskog zdenca, tu se osvjeio, obukao na se istu koulju, obuo nove cipele i lagano se spustio u Menthon. Ravno na eljezniku stanicu. Tu je kupio kartu za Marseille. Susret s nepoznatim gradom i sudbinom, za koju je vjerovao da mu je zapisana, a koju jo ne zna, uzbuivala ga je do ushita. Iao je otkriti jo jedan svijet.

18

U staroj marseilleskoj tvravi

eljeznika stanica u Marseilleu nalazi se na uzvisini i do nje se moe samo dugim stepenicama. Isto se tako, samo u obrnutom smjeru, odlazi i u grad. Kada je Ante iz Men- thona stigao u Marseille, ve je bilo kasno popodne. Bio je umoran, ali ne toliko da odmah na samoj stanici ne bi zapazio vrlo privlane i vrlo lijepo uokvirene plakate, to su pozivali u Legiju stranaca. No pogledao ih je samo ovla, u prolazu. Spustio se niz stepenice i zakoraio u ulicu, naikanu malim hotelima i pansionima. Uao je u prvi, koji mu se uinio prikladnim (a to je znailo i jeftinim), iznajmio istu takvu sobicu, u kojoj je ostao tek toliko, koliko je bilo potrebno da se osvjei. A onda je krenuo u otkrivanje grada, ravno prema operi, koja je bila negdje u centru. Nije predugo lutao, premda ga je no privlaila, nego je sam sebi rekao: Sad natrag i u krevet, sutra rano ustaje i ide na posao. A zbog toga si tu!Potragu za Legijom vrlo je ozbiljno shvatio i zato je htio biti odmoran, ist, uredan, rijeju: spreman. Ne samo zato to mu se inilo da jedan budui profesionalni vojnik najelitnijih francuskih postrojbi mora biti takav, nego i stoga to je nekako slutio da se okree velika i znaajna

19

stranica u njegovu ivotu. Sve to je proao i proivio, inilo mu se beznaajnim u odnosu na ono emu sada ide ususret. Dodue, o tomu nije imao jasnu predodbu, ali jenekako bio siguran da je tomu tako.Zbog toga se nije javio ni maloj Francuskinji, koju je upoznao u vlaku za Marseille, i koja mu je ostavila broj te- lefona, rekavi: Ako ostane malo dulje u mom gradu, svakako mi se javi. Iako su za Antu tada sve djevojke bile na svoj nain privlane, ova mu se posebno dopala, jer mu se, zbog smee kovrave kose i velikih oiju, inila lijepa kao aneo. Ipak, posao je bio vaniji.Cijeli je kolodvor bio u plakatima koji su pozivali u Le- giju. Bili su vrhunski dizajnirani, marketinki savreni, uokvireni, ne preveliki, ali zato svuda uokolo. Na svim je jezicima pisalo o emu se radi, tu je bila i adresa Legije, broj telefona, a za one komotnije i obavijest da se mogu javiti u prvu andarmeriju, koja e se onda za njih pobri- nuti. S tih plakata doljake i znatieljnike gledala su snana i suncem opaljena lica legionara, s glasovitom bijelom legionarskom kapom na glavi i pogledom uperenim u daljinu i, kako se Anti inilo, pustolovinu. A ispod tog dominantnog lika bile su poredane brojne sliice, to su prikazivale legionare diljem svijeta, u najrazliitijim akcijama i situacijama.Odluio je da sam potrai regrutacijski centar Legije. On se nalazio u starom dijelu Marseillea i u jednako tako sta- roj utvrdi Fort St. Nicolas. Kad je sjeo u taksi i rekao kamo eli, ofer, a bio je to neki nasmijani Arapin, pogle- dao ga je s udenjem i istodobno sa samilou. Ponovio je adresu, ali nekako vie za sebe, kao da eli biti siguran je li dobro razumio. Na kraju je Anti poelio sreu.Na ulazu u vojarnu bila su teka i golema drvena vrata, kakva je mornar s Jele Topi vidio samo u filmovima. Poz- vonio je na ovee zvono na zidu, priekao par trenutaka, a onda su se velika vrata neujno otvorila. Na njima se

20

pojavio mladi u uniformi, ozbiljna i suha lica, legionar- ski oian, zategnut i poravnat, kao da je na smotri, i sa zelenom beretkom na glavi. Pitao ga je kratko to hoe, a kada je doljak nekako objasnio ono, to je ovome oito bilo jasno im ga je spazio, uzeo mu je putovnicu, uveo ga u predvorje dvorita i naredio mu da eka.Dok je stajao kraj straarnice, oslonjen o zid, primijetio je nekakve neobine spodobe kako se kreu dvoritem. inilo mu se da metu, ili tako neto, no na svaki nain djelovale su kao da su iz drugog svijeta. Na glavama su imale goleme, zapravo prevelike, crne beretke, a nosile su i isto takve nezgrapne hlae i vojnike bluze. Vie su nalikovale na cirkusante, negoli na vojnike. Njihova ozbiljnost i njihovi pokreti, kao u usporenom filmu, pri- zoru su davali nadrealistiki tih. Taj su dojam osobito pojaala dvojica vojnih policajaca, to su se pojavili nakon desetak minuta, u savrenim i vojniki be- sprijekorno zategnutim uniformama.Vojni su policajci Antu otpratili do oblinjeg ureda, gdje ga je primio doasnik Legije, mladi mukarac tvrda i odluna izgleda, koji je bio podjednako krt u gestama kao i u go- voru. Pravi profesionalac, pomislio je Ante. ak mu je i taj jedva primjetan osmjeh, nekako zategnut.No nije mu znao najrazgovjetnije objasniti zato je ovamo doao, pa ga je ovaj ostavio da eka slijedea dva sata, dok se nije pojavio neki etrdesetogodinjak, pros- jede kose i mrka lica, ali jo uvijek sjajnog i portskog izgleda, koji je Antu na hrvatskom pitao: Tko te poslao? Zato si doao? Koliko godina ima? Ima li kakvih problema? Trai li te netko?Ante je na svako pitanje mirno odgovorio, a kad je dolo ono o godinama, samo je rekao: Pa imate moj paso. etrdesetogodinjak, koji je po govoru mogao biti iz Bosne, sve je biljeio u jedan formular, a onda je odloio olovku i rekao: Ti sada ostaje ovdje, izlaz je zabranjen,

21

uzet emo ti sve osobne stvari, civilno odijelo, ostaje ti jedino novac, ali moramo znati koliko ga ima. Ako sve bude dobro, za nekoliko dana ide u regrutni centar. Pustolov je klimnuo glavom, prikrivajui radost to e uskoro postati legionar.Ali, stvari nisu bile tako jednostavne. Dodue, dobio je i on onu smijenu uniformu i nezgrapnu crnu beretku, i to od- mah u uredu. Tu se i presvukao, tu su mu uzeli i civilnu odjeu. Kada se presvlaio, Bosanac je primijetio da oko koljena ima zavezane arape, pa se nasmijeio, primijetivi: Ui te ivot, ui! I dodao: Prilino si snaan, bavi li se portom? Ne, odgovorio je Ante, to je od ribolova i tekih nadnica. I odmah nadovezao: Htio bih u ronioce. Polako, polako, ima vremena, odvrati Bosanac.Jo mu je kazao da ianje za sada nije obvezatno, da ima vremena da se predomisli i da moe otii kui sve dok ne ode u pravi regrutni centar. A mi emo za to vrijeme provjeriti ima li problema sa zakonom. Zatim je briljivo popisao sve Antine stvari - no, zlatni lani s kriem, sat, cipele, arape... svaki papiri, svaku sitnicu. Ovaj je potpisao da je sve ba tako i rekao kako nema ni- kakva dodatnih pitanja.No je proveo u spavaonici na prvom katu, u koju je mo- glo stati dvadesetak ljudi. Kreveti su bili jedan iznad drugoga, dobio je dvije vrlo grube deke tamnozelene boje i dugaak i okrugli jastuk, ispod kojeg je bila bijela i tvrda platnena vrea, to je sluila umjesto plahte. U toj se vrei spavalo, dakako, bez pidame, samo u gaicama i gol do pojasa. Tu no u sobi je bilo desetak momaka, dva crnca, nekolicina Arapa, a ostalo su bili bijelci. Gotovo i nisu meusobno razgovarali, drali su se nekako postrani je- dan od drugoga. Poput razliitih vrsti ivotinja koje su dole na isti izvor napiti se vode.Ujutro ih je sve doekala kia i prohladno vrijeme (bio je ve kraj listopada). Poslije doruka Ante je zavrio u kuh-

22

inji gdje je do podneva gulio krumpire, jedva ekajui da napokon pone pravi posao . Ni na to drugo nije mis- lio. Ni na svoje u Pakotanima, koji nisu pojma imali gdje je i kamo se otputio. Nije im nita rekao, jer je mislio da se to, to se s njime deava, vie nikoga ne tie. Sam je odgovoran za svoj ivot, pa ne bi bilo u redu da s njime optereuje druge. To vie to je doma bio sasvim drugi svijet od ovoga u koji je sada zakoraio.Iako je cijeli dan neto radio, prao prozore, zahode, meo dvorite, dozlaboga se dosaivao. Vrijeme kao da je stalo. Nitko nije dolazio, nita mu nisu govorili. Jedino je primijetio da ih stalno promatraju vojni policajci, kao da ih snimaju. Najgore od svega je bilo to to su neki momci u crnim beretkama odlazili, a drugi dolazili, ali nitko nije znao kamo idu i zato. Sve je to trajalo gotovo mjesec dana. Pomalo je ve gubio nadu, nije vidio nikakvu svrhu u tom, kako se njemu inilo, besmislenom gubljenju vre- mena. A postajalo je i sve hladnije.A onda, jednog jutra, poslije postrojavanja, dolazi Bosanac u drutvu vieg doasnika, zapovjednika vojne policije (Biroa sigurnosti), koja je bila u sastavu Prvog puka Legije stranaca, sa sjeditem u Aubagneu, gradu izmeu Marseillea i Toulona. Oni, koji su proli ovaj prvi test dosade i neizvjesnosti, prozvani su i nareeno im je da stanu udesno. Tada im je postavljeno pitanje: Jesi li promijenio miljenje? Ako je odgovor bio negativan, a u pravilu je bio, uslijedio je dodatak: Onda ide dalje. Svi koji su ili dalje, a meu njima je bio i Ante, ukrcali su se u kamion. Nakon sat i po vonje otvorila se cerada i oni su mogli vidjeti da su stigli na mjesto gdje je sve bilo drukije negoli u Fort St. Nicolasu.

23

24

Stopedesetjednatisuaetristoosam,na vau zapovijed!

U vojarni u Aubagneu vladala je velika uurbanost. Dvorite i poligoni bili su prepuni legionara u sveanim odorama, s bijelim kapama na glavi, crvenim epole- tama, to su poput gustih pramenova kose padale na ra- mena, te plavim platnenim opasaima. Svi su bili zategnuti i oiani na par milimetara. Jedino su na vrhu glave mogli imati malice duu kosu. Lica su im bila obrijana poput stakla, bili su isti i uredni. Bradu su nosili samo inenjerci i to je bila ne samo tradicija, nego i obveza.

U krugu i na poligonima bilo je i mnogo radnih i borbe- nih uniformi, a zrakom su se prolamale kratke i od- rijeite zapovjedi. Sve je nekako djelovalo kao u kakvu akcionu filmu, iju reiju neupueni doljak nije mogao razumjeti.

Novopridoli su postrojavani udarcima laktom u rebra, a oni koji su imali problema s orijentacijom, i nogom u stranjicu. Ponavljao se i dio dosadnih formalnosti, od zapisnika, do skidanja i uskakanja u uniformu identinu

25

onoj u Fort St. Nicolasu. Zatim su na red doli lijeniki pregledi, testovi inteligencije, obrazovanja, provjera fizike kondicije, psiho-testovi. Sve je to trajalo danima, a najgori su bili psiho-testovi. Ili su do kraja u ovjeka.

Jesi li se kada dirao s djeacima ili kasnije s mom- cima?, pitao bi psiholog. Ti si Ante imao sestru, je li? Reci mi kako si se prema njoj ponaao... A kasnije? Onda bi na red dolazile fotografije. Neka, na kojoj izbe- zumljeni mukarac i ena tuku dijete, to bespomono urlie. Kako ti se to svia? Sto misli o tomu? Grozno, odgovarao bi Ante. A onda bi pod nos dobio fotografiju sa zadavljenim psom to je visio o ici. A ovo? To mi je odvratno, nikada to ne bih uinio ivot- inji, odvratio je urno, samo da ne mora gledati dulje u fotografiju.

Ti psiho-testovi dosta su dugo trajali. Ponekad su psi- holozi traili da se dugo gleda u fotografiju i za to vrijeme biljeili reakcije. Jednom je Ante morao prilino vremena promatrati fotografiju nekog masakriranog ovjeka, to ga je rulja, negdje u Aziji, linovala. Prizor mu je bio odvratan i on je, vie iz protesta, negoli da opie to osjea, rekao: To nije fer, kad toliko njih idu na jednoga, jer nema ravnotee!

Kad je i to prolo, pojavili su se ljudi iz Biroa sigurnosti i gotovo tjedan dana unakrsno ispitivali o svemu to se ti- calo dotadanjeg ivota. Jesi li krao? Jesi li se tukao? Kako si se pri tom osjeao? Jesi li pripadao kakvoj ulinoj bandi, nekim kriminalnim skupinama, sudjelovao u reketu? to si osjeao kada ti je majka umrla? to si radio na brodu? Jesi li kome rekao da ide u Legiju? Ne, nikome nisam rekao, odgovorio je na posljednje pitanje. Sigurno? Da, ponovio je. Dobro, a jesi li probao drogu, jesi li pio alkohol? Ante je i na to odgovorio

26

nijeno, dodavi kako se nekoliko puta opio, ali da mu je alkohol inae odvratan i da ga ne pije.

Sve to je tih dana i mjeseci inio i govorio, sve se to briljivo biljeilo i unosilo u njegov dosje, koji ga je pratio poput sjene. Cijeli njegov dotadanji i aktualni ivot ut- iskivao se u fascikl, bivao je analiziran, klasificiran i ocjenjivan. Jo je samo trebao dobiti novi identitet i pot- pisati ugovor!Taj je dan doao poetkom 1973. godine. Nakon mjeseci provedenih u Fort St. Nicolasu i u administrativnorn cen- tru Prvog puka Legije stranaca u Aubagneu, poloio je is- pit i potpisao ugovor da pristupa Legiji. Dobio je novo ime i prezime i od sada se zvao Andrija Grabovac, roden 10. prosinca 1953, u Grabovcu u Jugoslaviji. Time je postao dvije godine stariji i umjesto horoskopske vage (stvarno se rodio 12. listopada 1955.) postao je strijelac.

No, ono najvanije u ugovoru, ipak nije bilo to, ve broj koji je dobio: 151408. Zapravo, on je od tog trenutka jedino i bio taj broj. Kada bi se predstavljao ili salutirao samo je smio rei: Stopedesetjednatisuaetristoosam, na vau zapovjed! To je morao izrei brzo i odrjeito kao da puca iz automatske puke, jer jedino se tako obian le- gionar smio predstavljati. Pritom retpostavljenog nije smio gledati u oi, jer se to smatralo drskou. Morao je stati mirno na udaljenosti od otprilike tri metra, izgovor- iti svoj identifikacijski broj i gledati doasnika, ili asnika, malo povie obrva. Jer nedoputeno je bilo i gledati u zemlju.

Od 120 kandidata u specijalni centar za temeljnu obuku otilo je samo njih 37! Prije nego li su napustili Aubagne, jo su jednom temeljito pregledani, no ovog puta u dosje je ula svaka brazgotina na njihovu tijelu, svaki znaajni made, ili neto slino, po emu bi kasnije mogli biti identificirani. I tek sada su postali regruti i smjeli sa sebe

27

skinuti onu nadrealistiku uniformu i nezgrapnu crnu be- retku. Dobili su zelene beretke, kape koje legionari nose u borbi ili na radu, ali bez ikakvih oznaka, jer jo nisu bili posve pravi legionari. Jo nisu poloili prisegu.

***Bonifacio je gradi na junoj obali Korzike. Po njemu je nazvan i prolaz izmeu tog francuskog otoka i Sardinije, a u njemu je i centar Legije za temeljnu obuku. Tek kad se tu doe, postaje se regrut, dobiva se kompletna oprema: od svih vrsta odore do poluautomatske puke, bodea i ostalog. Obuka traje etiri mjeseca i ubitano je naporna. Mnogi je ne zavre, ali su zato regruti pod stalnom paskom.Svakih etiri sata mijenja se instruktor. Od regruta se trai automatizam u vjetinama, da zavezanih oiju, ili u mrklome mraku, brzo rastavi i sastavi najkompliciranije oruje, da sauva prisebnost i kontrolu pod kiom pravih metaka. Pri tom nema ni milosti, a ni njenosti. Udarci lete na sve strane, disciplina i red moraju biti savreni, ak toliko da se s viskom pregledava je li oprema u or- maru dovoljno uredno sloena.U Bonifaciju je instruktor bio i jedan Nijemac. ovjek opasna i strana pogleda. Oi su mu bile plave i hladne kao led, nikada nije pokazivao emocije, nikada pokazao samilost, ali je zato uvijek bio besprijekoran, uredan i ist. Regruti su drhtali pred njime, a kad bi nekoga pogle- dao, imali su osjeaj da kroz njih struji neka opasna hlad- noa.A opet, s druge strane, govorili su da je to pravi vojnik, pravo ogledalo Legion trangre, uzor kojemu valja teiti, pravi profesionalac. Iako je bio visok samo 175 centime- tara i ve imao gotovo pedeset godina, ostavljao je dojam da je u najboljoj fizikoj formi. Moda i zato to uope nije imao vrat, glava mu je naprosto urasla u snana lea,

28

pa je djelovao kao paket zategnutih miia. Uz to je imao male ali mesnate ake s kratkim i nadasve spretnim prstima. Bio je fenomenalan u baratanju svim moguim orujem, savrena refleksa i uvijek spreman zadati pod- mukli i neoekivani udarac.Regruti su u njegovoj blizini stalno bili napeti kao lukovi, jer tko nije bio takav, smjesta bi se, od iznenadnog udarca u trbuh, naao na podu. Njegova je filozofija bila da od tih momaka, meu kojima je bilo svakojakih karaktera, probisvijeta i ugursuza, stvori vukove samotnjake koji e moi preivjeti pod svim okolnostima, ali koji e, kada su u oporu, znati potivati i pravila kolektivnog ivota.Taj je opasni Nijemac s momcima izvodio vjebe s bo- jevom municijom. Pucao je po njima da se sve prailo, tik iznad njihovih glava. Neki to nisu mogli podnijeti, pa bi se uurili u rovu, ili u panici pokuavali golim rukama iskopati jo dublju rupu kako bi se u nju uvukli. A Nije- mac je samo praio i praio iz svih moguih cijevi.Ante je takoer bio u rovu i pod kiom metaka, ali ga nije bilo strah. Za njega je to bila samo vjeba, dapae igra. Bio je siguran da instruktor nee nikoga pogoditi, da pazi na to, ma kako inae pucnjava bila neugodna. Zato se i nije osobito zaklanjao, nego je prilino napadno virio iz rova i sve to promatrao kao da je u kinu.Kada je Nijemac primijetio to njegovo neobino ponaanje, obustavio je paljbu i zagrmio: Ti tamo, smjesta dolazi ovamo!, pokazavi rukom na Antu. Ovaj je iskoio i krenuo prema njemu, a kad se pribliio na tridesetak metara, Nijemac je izvadio pitolj i poeo pu- cati kao da ga eli pogoditi.U jednom trenutku Ante je osjetio da je metak proletio tako blizu njegove desne noge da je njome makinalno trznuo, kao da eli izbjei zrno. Nijemac je to primijetio i poeo gadati jo blie, no ovaj nije stao. Iao je uspravno kao da se nita dramatino ne dogaa. Kada je doao na

29

tri metra od instruktora, stao je, izgovorio svoj identi- fikacijski broj i dodao -na vau zapovijed. Pritom je gledao Nijemca ravno u elo, iznad obrva. No ovaj mu se brzo pribliio, unio u lice, prisilivi ga da ga pogleda u oi. U tom trenutku Ante je imao osjeaj da kroz njegovo bie struji neka ledena i opasna studen. To je trajalo nekoliko asaka, a onda je Nijemac uinio korak natrag, naredio da se stopedesetjednojtisuietristoosam dade snajper i zapovjedio mu da smjesta gada u mete koje su bile otprilike dvije stotine metara daleko. Te su mete simulirale leee vojnike, kojima su se vidjele samo glave i grudi.Ante je podigao snajper, u kojemu je bilo pet metaka, nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo, na kraju na- pola zadrao dah i brzo ispucao cijeli okvir. I pogodio u sve mete! Zatim je snajper spustio uz nogu i resko, ali razgovijetno izgovorio: Stopedesetjednatisuaetristoo- sam izvrio zapovijed! jo je potrajalo nekoliko trenu- taka dok Nijemcu nisu dojavili rezultat gaanja, a onda je uzviknuo: Ha Boljevik! (jer tako ga je zvao zbog toga to je bio iz ondanje Jugoslavije) i zatim zapovjedio: Vrati se natrag!Kasnije je u njegov dosje unio: Otkucaji srca jednaki kao i prije vjebe, sabranost do kraja.

30

Legionarske cure za etiri etona

Bio je to dan koji su momci u Bonifaciju ekali s osobi-tim nestrpljenjem. Kraj obuke i polaganje prisege. Nakon etiri mjeseca krvavog rada i tekih psihikih stresova, napokon neto lijepo. Dan je bio sunan i to-pao, mirisalo je na proljee i novi ivot. Regruti su bili postrojeni u sveanim odorama. Bilo ih je 25, od 37, ko-liko je pristupilo obuci. Ispred svakog od njih stajala je stolica na kojoj je bila bijela legionarska kapa, sveane crvene epolete s oznakom Legije stranaca, isto takav crveni furaer, to se nosi preko ramena, te tamnoplavi platneni opasa. Tek nakon prisege na glavu se smjela staviti bijela kapa i ostali dijelovi sveane odore. I tek tada si bio pravi legionar.Ante je izgovorio prisegu s osjeajem kao kad se ljublje-noj eni u zanosu obea vjernost. Bio je ushien, potresen i ponosan. A kada je na glavu stavio kapu, uinilo mu se da je na vrhu svijeta s kojega treba samo skoiti u njegova prostranstva. Postao je profesionalni vojnik! I to u pro-slavljenoj Legion trangre! Kakve li asti!Tog je dana Ante prvi put nakon mnogih mjeseci mirno i obilno ruao. Nije bilo nikakvog iznenaenja, nikakvog

31

otimanja za hranu, nikakva stresa ni surovosti. Jeo je sa zadovoljstvom, posebno se veselei onome to tek ima doi. Naveer. Nakon veere, momci su otili na tuiranje, obukli se u trenirke, postrojili i trei, uz skandiranje jedan-dva-tri bum, uputili se u puf. Bio je to legionarski izraz za javnu kuu, to se nalazila u sklopu vojarne, bila ograena i nosila slubeni naziv B.M.C. Bilo je to prvi put da su do- bili pristup u carstvo snova. Neka vrst nagrade za sve to su pretrpjeli? Ili naprosto dodir sa enama Legije? U svakom sluaju, svaki je dobio etiri etona za cure i etiri etona za pivo. Za prva etiri etona moglo se sa curom ostati dvadeset minuta, a za pivske etone popiti etiri piva. Zato je to tako bilo, malo je tko znao, no kasnije su momci saznali da se za osam etona moglo biti sa en- skom cijeli sat, a za esnaest skoro pola noi. No tada su to sami plaali.Zgrada, u kojoj su bile prostitutke, bila je prilino lijepa izgleda, iznutra sasvim ugodna i pristojna i svakako uredna i ista. U hodniku, ispred soba u kojima su bile dame, visjele su njihove fotografije u izazovnim pozama, i momci su se, na temelju njih, odluivali. Ali u sobu nisu mogli samo tako. U hodniku je naime bio medicinar pred kojim si najprije morao skinuti trenirku, pokazati sve to ima, pa ako nije bilo nieg sumnjivog, ili znakova zaraze, mogao si unutra.Anti se inilo da je dvadeset minuta prolo kao tren. etona vie nije imao, nije ih mogao ni kupiti, jer takva su bila pravila u Bonifaciju. Ovdje je cure poklanjala Le- gija. Ali je zato imao etiri etona za pivo. Sjeo je za bar u salonu B M.C.-a, naruio pivo, popio gutljaj i smuilo mu se. Nikako mu alkohol nije iao, a pivo mu je bilo odvrat- nije od svega. Valjda je napravio i grimasu koja je bila u skladu s njegovim osjeajima, jer je to opazio Nijemac po imenu Barens, koji jo nije bio kod cura, ali je zato ispijao

32

svoje etvrto pivo. Za tili as Ante je s njim zamijenio etone i vratio se u hodnik s fotografijama, uavi sada na nova vrata.A to se Barensa tie, on je s istim zadovoljstvom nastavio s pivom. Taj je Nijemac kasnije bio dobar ratnik, jak kao vol, pomalo lud i usamljen. Ali ga je shrvao alkohol, pa se prialo da je propao.Legija stranaca brinula se o svemu, pa tako i o tomu da njeni ratnici uvijek imaju i ene. Kako se, poglavito u Francuskoj, nastojalo izbjei da legionari dolaze u doticaj s civilima, svaka vojarna imala je javnu kuu, u koju se uvijek moglo po odreenom redu i proceduri, i, uglav-nom, za male novce. Napokon, to god legionari inili, ma kako se troili na vjebama i u poslu, nikada ne po-troe sve ono to u njima gori i to moe ugasiti samo ensko tijelo. Ponekad moda i sama blizina tih stvorova, njihov glas, pogled ili dodir.Ali u Bonifaciju to nije bio jedini razlog zbog kojega su momci dobili etone. Nakon to je Ante potroio svoja prva etiri etona i otiao popiti pivo, njegova dvadeset-minutna izabranica uzela je u ruke olovku i u jedan for-mular ubiljeila svoje dojmove. Kako se u tih dvadeset minuta ponaao, je li imao kakvih problema, je li ih stvarao. Sve to spada u tu sferu i to bi moglo otkriti budue ponaanje i ukazati na postupke u sasvim drugim vidovima ivota, bilo je zabiljeeno. A onda je i taj formu- lar pridodan dosjeu, koji je putovao s Antom, a da on to tada nije ni slutio.Inae, bordeli su u pravilu funkcionirali drukije negoli u Bonifaciju. Bili su neka vrst institucije u Legiji. Slinu ulogu kakvu su prostitutke imale u francuskoj revoluciji (po nekima je bez njih ne bi ni bilo!?), imale su je i u Le- giji. U Calviju, na primjer, gdje je vojarna zauzimala pros- tor od nekoliko kvadratnih kilometara, bordel se nalazio desno od glavnog ulaza, poneto iza administrativne

33

zgrade, malice zabaen ali na lijepom mjestu i na doh-vatu oiju. Bio je sav okruen cvijeem u jednako draes-noj zgradi, sagraenoj u mediteranskom stilu, a po nacrtima legionarskih arhitekata.U toj kui sve je bilo tamnocrveno, samo su tepisi bili plavi. istoa i red bili su zakon, a cure, kojih je obino bilo izmeu devet i petnaest, mijenjale su se svakih est mjeseci. Iza predvorja bio je prostrani salon s foteljama od tamnocrvene koe, te polukruni bar s povienim stolicama, romantinim nonim lampama i damama iz-meu dvadeset i trideset i pet godina starosti. Tu je, po- neto diskretno, bila smjetena i kasa te fotelja za eficu.Bila je to postarija i vrlo ljubazna dama (oko pedeset go- dina), koja je karijeru poela jo u Aliru, u kojem je Le- gija bila pristuna od davne 1840., kad je na njenu elu bio legendarni maral Bugraud. Bila je uvijek maksi- malno dotjerana, i premda je sa svima postupala prijatelj- ski, imala je neupitan autoritet. Legionare je poznavala u duu, jer preko nje su se prevalile ne samo nevine due, nego i svakakve propalice, kartai, varalice, a moda i ubojice. Svi su to znali i svi su potivali red za koji se ta dama brinula.Cure su u Calviju bile neto skuplje nego drugdje (etiri etona oko 45 franaka) no to je tada, 1973., bilo rela-tivno malo, ako se uzme u obzir da je obian legionar za- raivao izmeu 2700 i 4000 franaka mjeseno (u bazi). A na terenu plaa se uveavala i do tri puta.No i tu su vladala opa pravila. U B.M.C. se moglo ui samo u odreeno vrijeme, legionar je morao biti ist, uredan, podrezanih noktiju i ulatenih cipela. A pred sobama je obavezno bio medicinar, kojem si morao pokazati s ime si doao.

34

Pomorski diverzant

Nakon cura na redu je bio dugi (legionarski) mar, a time i druga strana medalje. Momci su ustali u etiri sata uju- tro i iz Bonifacija, u punoj ratnoj opremi, krenuli za Corte, povijesni gradi u unutranjosti otoka. Put je bio dug 170 kilometara, mariralo se vojnikim korakom, a na leima nosio ruksak teak oko 25 kilograma. Za tri dana, prolazei iskljuivo kroz nenaseljene predjele, na- vopeeni legionari stigli su na odredite.Gradi je imao nekoliko tisua stanovnika, a bio je smjeten u kotlini, koju su okruivala ne previsoka, ali zato prilino nepristupana brda i vrleti. Ljeti je palila vruina, a zimi grizla studen. Jo je gore bilo na rubu grada, okrenutog prema kamenolomima u brdima, gdje se nalazio disciplinski sektor. Bio je to zatvor Legije stranaca.Leao je na povrini velikoj, otprilike, kao tri nogometna igralita, bio opasan zidom i bodljikavom icom. Izvana su se mogle vidjeti straarnice-osmatranice, sline onima iz ratnih filmova, sa specijalno obuenim vojnim policajcima. Osim osmatranica tu su bile jo i drvene ba- rake u kojima su kanjenici uglavnom samo spavali, te

35

samice. Zidovi tih potonjih bili su od grubog betona, a sama prostorija veliine metar i pol na metar i pol. Ba to- liko da se kanjenik ne moe ispruiti ni na koji nain, osim ako stoji. Prozora nije bilo, a za hranu se dva puta na dan dobivao komad kruha i voda.U Legiji je, dakako, bilo svakojakih ljudi, pa i onih s kriminalnom energijom, kadto i psihopata, ali i podosta normalnih koji su uinili kakav teak disciplinski prekraj i zavrili u zatvoru u Corteu. Jedan od najteih prekraja bio je bijeg iz Legije. A toga je bilo, jer mnogi ne bi mogli izdrati eljeznu disciplinu, surovost i napore legionar- skog ivota.Kad bi takav dospio u disciplinski sektor, kao da je doao u sam pakao. Tu nisu postojala nikakva prava, tu nisu postojale rijei, samo udarci, teki rad i kazne. Tu nisi bio ak ni broj.Zatvorenici su bili podvrgnuti iscrpljujuem prisilnom radu u kamenolomima, u kojima se sve radilo runo, bez strojeva i mina. A goleme kamene stijene ipak su se dro- bile, usitnjavale u tucanik i odvozile na trite na kojemu kupci nisu pojma imali koliko je svaki grumen, ili kvadar, bio zaliven znojem i krvlju.Neki ameriki sveuilini profesor, koji je bio oduevljen Legijom stranaca, i o njoj napisao debelu knjiurinu, ob- javio je u svome djelu i jednu ilustraciju, to prikazuje kanjavanje dezertera. To je dodue bio plakat, u kojem je Liga naroda, negdje izmeu dva svjetska rata, pozivala na borbu protiv Legije, njenog militarizma i drakonskog kanjavanja.Na tom plakatu u prvom je planu prikazan legionar, koji stoji s pukom u ruci i pogledom uprtim u kanjenika, to lei u praini, na trbuhu, i kojem su, poput divlje zvijeri, u jednoj toci svezane ruke i noge. Promatra ga s prezirom i bez ikakve suuti, pa se ovjeku ini da bi ga svaki as mogao udariti nogom ili kundakom. A u pozadini druga

36

dvojica, to korbaem tuku nekog jadnika, koji, za razliku od prvog, lei na leima i to na stolu visokom oko pola metra, kako bi udarci to bolje sjeli.Kad su momci iz Bonifacija domarirali do zatvora u Corteu, nisu ulazili unutra. Instruktori su im ga pokazali samo izvana, kratko rekavi. To je to. Tek kasnije neki od njih su saznali da su najtvrdokorniji, oni nepo- pravljivi, u tom zatvoru zimi polijevani hladnom vodom, a ljeti, za najgorih ega, dobivali je samo na zapovijed. I da mnogi nisu preivjeli: nekima je umrla dua, drugima tijelo, a treima i jedno i drugo. Ali malo ih je tko alio. Openito je vladalo miljenje da u konanici svatko do- bije ono to zasluuje, a samo rijetki doista imaju peh.Zatvor u Corteu nije bio krajnji cilj dugog mara. Momci su se okrenuli i odmarirali na suprotnu stranu grada, u ta- monju vojarnu. Tu su ostali oko tjedan dana, a onda su po njih doli kamioni i odvezli ih. Ante je, s jo etvoricom (Belgijancem, Portugalcem, panjolcem i Poljakom), ot- premljen u najelitniji puk Legije stranaca, u 2. R.E.P*. Bio je to padobransko-diverzantski puk, udarna igla Snaga za brzo djelovanje, iji su pripadnici mnogo kasnije sudjelovali i u Pustinjskoj oluji, ali i u operacijama u Bosni i na Ko- sovu.Sama Legija stranaca bila je tipina kopnena vojska, koja je u svom sastavu imala sve rodove, a bila je podijeljena na regimente ili pukove. Brojila je, prema prilikama, iz- meu sedam i osam tisua vojnika, i najee je prva ba- cana u vatru. U elitnom 2. R.E.P.-u Ante je bio najmlai legionar. Nije navrio ni punih osamnaest godina.Baza padobransko-diverzantskog puka nalazila se na za- padnoj obali Korzike, u pravom mediteranskom gradiu od nekih etiri tisue stanovnika - u Calviju. Calvi je bio i turistika meka, jer je smjeten u prekrasnoj uvali s* Regiment tranger de parachutiste

37

pjeanim plaama, na ijem desnom rubu dominira tvrava za koju domoroci dre da je u njoj, a ne u Ge- novi, roen Kolumbo. Danas je u toj tvravi, to lei na stijenama, koje se izdiu iz mora u visinu od nekih pede- setak metara, asniki klub te prostorije za odmor. Sama baza je odmah iza prvih kua, kojih tristotinjak metara od mora. iroka je oko dva, a duboka oko tri i pol kilo- metra, s poligonom za skokove iz aviona. Aerodrom takoer nije daleko, tri do etiri kilometra od baze, u ko- joj je obino bilo izmeu tisuu do tisuu dvjesto ljudi.

***

Ako je Ante vjerovao da je zavrio s obukom i da na- pokon poinje pustolovina, grdno se prevario. Ovdje ga je ekala jo luda i jo tea obuka, jo brutalnija disci- plina, pa mu se katkad inilo da onaj opasni Nijemac iz Bonifacija nije bio ni tako straan.Pripreme za prve padobranske skokove bile su teke i bez milosti. Momci su skakali s tri i pol metra visine, po- tom nastavili trati po tekom pijesku, a onda skok u jamu duboku dva i pol metra, na ijem je dnu bio opet pijesak, koji je onemoguavao normalan odraz, pa van iz te jame preko potpuno glatkog betonskog zida. Tko nije uspio iz prvog pokuaja, uz pomo zaleta i tempa, muio se s pijeskom, a neki ni nakon mnogih pokuaja nisu uspjeli izai. Nitko im nije smio pomoi, ostali bi u tim jamama dok sami nisu nekako izali. Bio je to do- bar dan u 2. R.E.P.-u !Nakon padobranske obuke i sedam uspjenih skokova, dakle nakon nekih mjesec dana, Ante je postao puno- pravni pripadnik 2. R.E.P.-a. Dobio je diplomu, uni- formu saivenu po mjeri i znaku pukovnije. Zatim je rasporeen u 3. satniju, a u toj satniji u 2. pomorsko- diverzantski vod. I opet je poela nova obuka! Ba u tre- nutku kada je pomislio da je napokon sve gotovo. Do-

38

due, time to e postati ronilac-diverzant, ispunila mu se elja iz Fort St. Nicolasa, ali se s druge strane osjeao kao ovjek koji je u vlasti nekog nepoznatog mehanizma. Poela ga je pritiskati spoznaja da ne zna i nee nikada saznati to je njegov slijedei korak, kamo e i to e initi, dok drugi, koji o njemu brinu, to unaprijed znaju. Nije ga to inilo odve turobnim, vie mu je smetalo. Kao da ima rupu u cipeli kroz koju ulazi voda, a ne moe ju otkriti.Mjesec dana je ronio (i do dubine od 70 m), trao kilo- metre i kilometre u moru do koljena, uio se borbi pod vodom, plivao na razdaljinama i do est milja, a onda su ga odvezli u Toulon. Tu se ukrcao na podmornicu i vjebao izlaske u more kroz otvore za torpeda, napade na relejne centre i komandna mjesta. U podmornicu se vraao na isti nain kako je i izaao: kroz, oko tri i pol metra duge i oko metar iroke, otvore za torpeda. Nauio je rukovati svim moguim orujem za borbu pod vodom i iznad nje, postavljati eksploziv i deaktivirati po- morske mine. I postao napokon ratnik. Profesionalac i specijalist.I tek sada imao je pravo na plau. Dodue, plaa mu je ila od dana potpisivanja ugovora, ali uzeti ju je mogao tek sada. No ne vie od jednomjesenog iznosa, iznimno dvomjesenog, za to je trebalo posebno odobrenje. Imao je sve, od zdravstvene legitimacije do iro rauna, ali je pripadao Legiji.Ona je odluivala o tomu to smije, a to ne smije, kamo e ii i kada e ii. Ona mu je uzela ime i dala broj, ona ga je zatvorila u vojarnu u kojoj je imao sve, od kina, kan- tina i bordela, ali nije mogao u grad, ako za to nije dobio posebnu dozvolu. A i onda, samo ako je bio savreno zategnut, podrezanih i istih noktiju, ulatenih cipela i izbrijana lica. Legija je bila kao majka, stroga, ponekad surova, ali pravedna i brina, a legionari kao djeca koja jo nisu postala punoljetna.

39

Ugovor kakav je Ante potpisao, i kakav su potpisali ostali legionari, bio je na pet godina. Tek nakon pet godina, ako si dogurao dalje od obinog legionara, mogao si do- biti natrag svoje ime i prezime, stei pravo na obitelj. No to je bio ve novi ugovor i privilegija doasnika i asnika. Iznimno, to je bila prava rijetkost, do toga se moglo i nakon tri godine, ali za to je ovjek morao imati vie nego sjajne preporuke.Ante tada o tomu nita nije znao, a da je i znao, najvjero- jatnije se ne bi time zamarao. Glavna mu je briga bila kad e u prvu akciju. Uskoro je doao i taj trenutak.

40

Krv u pustinji

Oko Uskrsa 1974. na aerodrom u Djibouti sletio je DC-9. Doletio je iz Salenzara na Korzici, ali iz njega nisu izali civili, nego legionari. Pripadali su borbenoj grupi (jaine satnije), a stigli su kao pojaanje 13. DIBLE, po- lubrigadi Legije stranaca, stacioniranoj u zemlji koja se tada zvala Teritorie Affars et Issas, a koja je nakon neto vie od godine dana dobila ime po svom glavnom gradu.Teritorij se nalazio izmeu Eritreje i Somalije, a nasuprot Je- menu i Saudijskoj Arabiji. Francuzi su bili tu jo iz slavnih kolonijalnih vremena, jer je Djibouti na osobito znaajnom stratekom mjestu: na samom izlazu iz Crvenog mora u Ad- enski zaljev. Dakle na vratima Indijskog oceana.Tih su mjeseci nemiri u tom podruju poprimili razmjere koji su ugroavali stabilnost tog frankofonskog podruja, nastanjenog prije svega plemenima po kojima su Fran- cuzi teritoriju dali i ime. Nezgoda je bila u tomu to su pripadnici plemena Issas zapravo bili Somalijci, a So- malija je bila pod apom ondanjeg Sovjetskog Saveza i njegovih satelita. Dovoljan razlog da Francuska zatiti svoje nacionalne interese.

41

Kada je Ante zakoraio iz aviona, Afrika mu je poeljela dobrodolicu uzavrelim zrakom koji ga je gotovo oprio, te posebnim mirisom. Mirisom Afrike. Rijei bi ga teko mogle opisati, ali nos ga je savreno identificirao. U tom neobinom zadahu nije bilo nieg neugodnog, nieg od- bojnog.Bio je to naprosto miris crnog kontinenta, kojeg je doljak osjeao jednako kao i suhou pustinjskog zraka. Tomu je bio prilagoen i vanjski svijet: sve je bilo nekako umrtvljeno, kao u usporenom filmu, jedino su ljudi mnogo gestikulirali kad bi govorili.

Djibouti je, ako se izuzme sjever zemlje, najveim dijelom pustinja, proarana niskim vulkanskim gorjem i isuenim rijenim koritima. Gorje i te mrtve rijeke doimaju se tam- nima zbog crnih i otrih stijena i razasutih hridi. Tu i tamo, kao da ih je netko razbacao, ne vodei mnogo rauna o rasporedu, nalaze se oaze. Vee, a to su u prav- ilu one s vie vode i bujnijim raslinjem, koje su i nasta- njene, te manje, to slue samo za okrjepu. Izmeu njih prolaze stari karavanski putovi kojima se od pamtivijeka prevozila sol i hai, ali i roblje za Saudijsku Arabiju. Sada se tim karavanskim putovima vercalo oruje za pobunjenike i ustanike u toj nemirnoj regiji.Antin motoriziran vod patrolirao je po tom uzavrelom terenu, najee izmedu Lac'Assala i somalijske granice. Kad bi se ovjek pribliio tom jezeru, ija je razina bila is- pod morske povrine, na asak bi posumnjao je li jo uope na ovom svijetu. Zabljesnulo bi ga plavetnilo okrueno humcima, bijelim poput najistijeg snijega. Kao da se Svevinji naalio i u to arko podneblje prenio le- deni dekor Sjevernog pola. Pritom su se bjelina i to plavetnilo slijevali u takav intenzivni sjaj da je doljak imao osjeaj kao da mu je munja sijevnula u oi. Bez tam- nih naoala Jezero soli, to ga je sunce tako intenzivno

42

isuivalo, da su se u pliacima sami od sebe stvarali brje- govi te kristalne tvari, nije se moglo normalno proma- trati. A voda je, da udo bude vee, uvijek bila hladna, ista i prozirna.Tu je i pustinja bila osobito surova. Nije bilo oaza, ali su vulkanske hridi i kamenje, poput tamnih pjega, obojili pijesak. Danju se temperatura penjala preko pedeset stupnjeva Celzijusa, a nou padala na nulu. Ako nisu sva- kih pola sata, ili sat, popili nekoliko gutljaja vode, ljudi nisu mogli govoriti, toliko bi im se osuilo grlo. Vojnici su redovito uzimali i pilule soli, kako bi odrali normalnu razinu te dragocjene tvari u tijelu. Bilo je pustinjski pak- leno, a opet nekako arobno. Ante je uivao u tiini koja je sa suncem padala na uareni pijesak.Ve je tri mjeseca svakodnevno patrolirao pustinjom. I tog predveerja njegov se motorizirani vod lagano kretao prema karavanskom putu, to je od somalijske granice vodio na Crveno more. Momci su se vozili u dipovima Willis, kojima se moglo spustiti prednje staklo i koji su bili naoruani mitraljezima kalibra 12,7 mm. Ti su mi- traljezi bili na postoljima i mogli su se okretati za 360 stupnjeva. Pravo oruje za pustinju!Desetak dipova pratila su i dva kamiona to su prevozila provijant, opremu i municiju. Nita nije govorilo da e dan biti drukiji od ostalih. A onda je izvidnica, koja je ve prola kroz jedan kanjon i izbila na pjeanu istinu, ugledala veliku karavanu. U karavani je bilo oko pedeset ljudi i oko etrdesetak teko natovarenih deva. Kamo su ili i to su nosili?im je stigla dojava da je na horizontu karavana, momci su smjesta zauzeli borbenu formaciju. Vodom je zapovije- dao vijetnamski veteran po imenu Fanchow, koji je bio stopostotni vojnik, odlian zapovjednik, ali pomalo u- dan i svakako povuen. Nikada nije htio priati o Vijet- namu, ali se s vremenom proulo da je tamo teko

43

stradao. Prigodom jednog iskakanja iz helikoptera doh- vatio ga je vijetnamski baca plamena i to ravno meu noge. Momci su kasnije vidjeli oiljke od tih tekih rana to ih je Fanchow imao po bedrima, ali ga nitko nikada nije vidio golog. Neki su bili sigurni da mu je sve izgor- jelo. U svakom sluaju, bio je vrlo ambiciozan, stalno se borio da mu deki budu najbolji, govorio je francuski s jakim amerikim naglaskom i od njega se imalo to nauiti.Ubrzo je karavana bila na dohvat. Vodi, a to je bio do- morodac, koji je poznavao ne samo teren nego i sva mo- gua lokalna narjeja, pozvao je voe karavane da polegnu deve, da svi podignu ruke u zrak i dopuste pre- gled tereta. Odgovor je uslijedio u obliku bjesomune puane i rafalne vatre.Ante se smjesta bacio na tlo, potraivi zaklon iza onie vulkanske stijene. Meci su poput bia parali zrakom, udarali svuda naokolo, raznosei sitne komadie kamenja na sve strane. Imao je osjeaj da e mu srce iskoiti iz grudi, koliko mu je snano poelo lupati. Od straha je poeo gubiti zrak, grlo mu se u hipu osuilo i postalo hrapavo kao da se nagutao pijeska. Osjeao je da mu tijelo drhti, a iz nogu kao da je neka sila iiala svu snagu. I vid mu se zamutio.U jednom djeliu sekunde poeo je gubiti kontrolu, nije vladao ni sobom ni situacijom. Trudio se da duboko die, pokuavajui na taj nain ovladati fiziologijom, smiriti srce, to je u mozak istiskivalo previe krvi, ostavljajui udove i tijelo bez ivota i snage. No nije ilo. Borio se sa samim sobom, ali se ipak dizao na zapovijed, trao do prvog zaklona, bacao na tlo i pucao. I opet juriao. To je radio automatski, upravo onako kako je nauio na dugo- trajnoj i mukotrpnoj obuci.U jednom je trenutku osjetio da ga spopada i bijes, jer ne moe povratiti kontrolu, jer se uspaniio i do kosti pre-

44

straio. Osjetio je i stid, kroz svijest mu je proletio i onaj prokleti i surovi Nijemac iz Bonifacija... I tada osjeti da mu se srce smiruje, vraa bistrina pogleda, da je on ovla- dao strahom, a ne ovaj njime. Jo mu je kroz glavu sijev- nula misao kako je ionako sve u rukama sudbine, pa ako mu je odreeno da zauvijek ostane na ovom pijesku, tako e i biti. uo je glas zapovjednika koji je vikao momcima da ostanu u liniji, kako ne bi u neredu napredovali i postali mete jedan drugome. Vratila mu se i snaga i usko- ro vie nije nita osjeao. Bio je ratnik, koncentriran samo na svoju zadau.Bitka je trajala nekih pola sata,, a onda je, kao da je netko spustio zastor, sve utihnulo. uli su se samo povremeni urlici ivotinja, to su od straha urinirale, jauci ranjenih i hropac izdiuih. A onda je i to prestalo. Neki teki mir spustio se na pustinju, pomijean s mirisom krvi i izmeta. Ante je sjeo na kamen, skinuo kacigu i izmeu nogu poloio svoje automatsko oruje P.M.9. Vatreno krtenje bilo je iza njega.Tek je sada primijetio koliko je bio izranjavan od skok- ova i bacanja po otrom vulkanskom kamenju. Sav je bridio i gorio od ogrebotina i razderotina. A onda je os- jetio kako ga obuzima neka ugodna malaksalost, kako se u njega poeo vraati spokoj. Kao da je u tom boju sve izalo van, pa je sada posve prazan i miran. Ne, sreu nije osjetio, ali neku tupu pospanost, neku zagledanost u nita, to da.Znai bilo je oruje. Da, odgovorio je neki glas i do- dao kako je oruje bilo ruskog podrijetla. A koliko je ovih? Sedamnaest, odgovorio je isti glas. Ante se ok- renuo i vidio uhienike kako sjede pognutih glava, a onda je prvi glas zapitao: A ostali? Likvidirani, odgo- vorio je onaj drugi, dometnuvi: Ima i neto ranjenih ali ne vjerujem da e preivjeti. A nai? Samo dvojica ranjenih, nita strano.

45

Ante je tek tada opazio kako Slovencu Sediku pruaju prvu pomo. Taj mu je momak bio simpatian pa i drag na neki nain, ali neku posebnu alost nije osjetio. Ni kasnije, kada su momci ginuli, smrt ga nije okirala. Gle- dao je na to kao na dio poslovnog rizika.Ako si bio profesionalni vojnik, ako si iao u rat, jer si to htio, onda je i ranjavanje, kao i smrt, bilo dio tog posla. Nema tu posebnih emocija i ne moe ih biti. To nije civilni ivot, pa nema ni prijateljstva kao tamo. Dodue, legionari su vjerovali u moto koji im je od poetaka nametnut: Svi za jednoga jedan za sve! To je vrijedilo u dobru kao i u zlu. Ako bi na nekoj tekoj vjebi jedan pogrijeio, svi bi zbog njega bili kanjeni. Ali i obrnuto. To je pravilo vrijedilo i u ratu. Legionar bi za legionara i poginuo, ali to s emocijama nije imalo veze. To je bila dunost, to je spadalo u profesionalno ponaanje.S vremenom Anti se sve vie inilo da ivi u dva posve odvojena svijeta. Biti profesionalni vojnik, znailo je pripadati ozbiljnom i surovom svijetu, kojem si se morao cijeli predati, ako si htio biti na visini, ako si htio preivjeti. Tu nije bilo mjesta za intimu srca, i tu bi pravo i istinsko prijateljstvo bilo izvor opasnosti i pogibelji.Navikao je utjeti, ak je drao da ne bi bilo fer optereivati nekom proivljenom dramom momke koji u njoj nisu sudjelovali. A kamoli osobe koje tom svijetu nisu pripadale. Vjerovao je da bi to naruilo i ravnoteu izmedu ta dva svijeta, a time i ravnoteu u njemu samome. Bio je uvjeren da samo na taj nain moe ostati psihiki stabilan i snaan. I sauvati netaknutim emocije bez ega bi bio invalid u onom drugom svijetu, koji je za nj bio svijet ljepote, ili jo jednostavnije, obian normalan ljudski svijet.Pomijeati to na bilo koji nain s vojnikim ivotom i poslovima, znailo bi uprljati sve, unititi tu ravnoteu koja ovjeku omoguava da izdri teak i opasan ivot ratnika, a

46

s druge strane, da ga i dalje dira pogled djeteta, usreuje toplina i osmjeh ene, potrese nedunost ivotinje.

47

48

Salata od koje se smije

Volio je Afriku. Ona je za nj bila avantura i poseban miris. U nju je dolazio kao vojnik i ratnik. U njoj je iskuavao sebe i otkrivao zatomljene emocije. Opinjavao ga je njen usporeni ritam, njeni kontrasti. Nita tu nije bilo ra- sporeeno s mjerom: ni voda, ni vegetacija, ni pustinja. I ljudi su bili takvi. Ogrezli u krvi i okrutnosti, ali i beskrajno blagi i nesebini. Ti su ekstremi ivotu davali posebnu boju i Ante je u Africi bio nekako vie iv.Kad jednom upozna Afriku, ona ti nedostaje, znao je rei u trenucima kada bi predugo ostajao u Francuskoj. Sav taj ivot u civilizaciji postajao mu je nekako bljutav i beskrvan. Moda su taj osjeaj pojaavali jednolini vo- jniki dani, no u svakom sluaju, u staroj i civiliziranoj Europi vrlo bi se brzo potroio.Ali kad bi bio u Africi, s vremenom bi se u njemu pojavlji- vala enja za Europom, za tim finim svijetom, njegovim rafiniranim mirisima i ljudima, s kojima je dijelio iste obiaje. Afrika je budila u njemu glad poslije koje su stara jela bila opet neodoljiva. Zato je volio vojniki ivot, prihvaao opasnost i surovost. Bila je to cijena za jake emocije i enje. Za sam ivot.

49

Iako je sluio u svim frankofonskim dravama zapadne i srednje Afrike, nigdje se nije osjeao kao u Djiboutiju. Tu je doao ponovo negdje u lipnju 1975., uoi izbora i for- malnog osamostaljenja te zemlje. Zemlje u kojoj je voda bila vrjednija od zlata, u kojoj su se na osobit nain mijeali orijent i crna Afrika i u kojoj su ene bile ljepe no igdje. Bio je ve kaplar, stari ratnik.Ali, kad god bi stigao u Djibouti, odlazio bi u tamonju luku i promatrao brodove. Bile su to mahom ribarske brodice, obojene u ive boje, u crvenu ili plavu, s jarbo- lom i karakteristinim jedrom: u obliku nepravilnog kvadrata. Brodovi i brodice bili su za svoju duljinu neuobiajeno uski, s vidljivo izdignutom krmom. Iao je u luku nekako instinktivno, da vidi ribare , kako je go- vorio. Kako love, kako im izgledaju mree.Tamo bi se na asak zaboravio, tamo bi se najee sjetio i svoje male sestrice. Nostalgiju za domom, za Pamanom i Pakotanima nije osjeao. Nije mu smetalo ni to to se nije javljao pismima, to nitko od njegovih nije znao gdje je. U Legiji je bio zakon da se ne pie nikome, to je bilo najstroe zabranjeno, nad time je bdio Biro sigurnosti.Ali slika njegove male sestrice Anice, esto mu se vraala u sjeanje. Kada je odlazio na Jelu Topi, Anica je dugo mahala za autobusom. Glavu je nagnula u stranu, izgledala je kao da se smijei, a kada je autobus ve malo odmakao, Anti se uinilo da se osmijeh stopio s nekim izrazom tuge. Na kraju je vidio jo samo njenu desnu ruicu kako izvodi pomalo nespretne pokrete...

Anica je bila mlaa od njega skoro tri godine, ali mu se, moda zato to je bila jedina curica u obitelji, inila jo mlaom, jo njenijom. Brata Borisa, polubrata Franu i drugog polubrata Branimira mnogo se rjee prisjeao. Oni su bili takoder mlai od njega, no bili su muki, bili su mukarci. Ali Anica, ona je bila neto drugo. Ona je

50

bila njegov dom, ona je bila njegov mali aneo. Kao majka koja ga je uvala i na nebu se molila za njega.

***Kada su ili u grad, legionari su se oblaili u sveanu trop- sku uniformu. Hlae do koljena, saivene od finog platna boje pijeska. Imali su istu takvu koulju kratkih rukava, te dokoljenice, takoer boje pijeska. Nosili su cipele, a na glavi bijelu legionarsku kapu. Ante je izgledao poput snanoga stepskog vuka.Bio je srednje visine, kao oba njegova djeda, ali snaniji. Noge su mu bile osobito snane, to od prirode, to od veslanja, a kasnije i od ronjenja. Gornji dio trupa doimao se kao vreteno, premda je imao prilino iroka plea. Ali je bio nekako zbijen, a opet nipoto zdepast. Glava mu je takoder bila snana, s oima koje su djelovale staloeno, ali prodorno. ovjeku se ponekad inilo da ga iz tih duplji zapravo promatra vuk, ispitivalaki i nepopustljivo. No im bi se nasmijao, nestao bi i taj dojam i opet se doimao kao mladi koji samo puca od snage i ivotne radosti.Najradije je odlazio na sredinji trg, po imenu Minelic. Grad je odatle bio jo ljepi i privlaniji. Tu je bilo i puno svijeta, a on je volio promatrati ljude, prouavati nji- hovo ponaanje, mimiku. ene su ga se osobito dojmile. Posebno one iz plemena Affars. Vrlo ih je brzo nauio razlikovati od Somalijki. Prepozna ih po ljepoti, go- vorio bi momcima koji su tek stigli u Djibouti. Svjetlije su, imaju profinjenije crte lica, a opet djeluju nekako snano. A onda bi nastavio pripovijedati o njihovim oima, to sjaje kao da u njima gore tamne eravice, o njihovoj barunastoj puti. Poznaje ih i po tomu to su njihovi mukarci sitniji, gotovo krljavi. Domeui: Kao da se Bog saalio pa im je dao barem lijepe i jake ene.

51

Neke od tih ena Anti bi znale spremiti aj koji se u toj zemlji pio i koji je on posebno volio. Bio je to vrlo aromatian aj, to se servirao u poneto uim staklenim aama, a u koje su te lijepe ene stavljale sjemenke pinije i listove od mentola. Prvi put ga je kuao nakon jedne veere u Drugoj etvrti Djiboutija, poznatoj po putenosti i razuzdanim uicima.Tu je jeo i ranjie od devina mesa. Naruio je i salatu, a konobar mu je donio cat, to je doista i bila salata. Kad je to pojeo, obuzeo ga je gotovo ludaki smijeh. Poeo se smijati bez ikakva razloga i smijao se gotovo puna dva sata. No u tomu nije bio sam. Smijao se cijeli restoran.Smijale su se i dame za suprotnim stolom. ak toliko da je sjeo do njih i poslije dobio aromatini aj. Usput je doznao da kad u Drugoj etvrti narui salatu, uvijek dobije cat. A cat je bila jedna vrst droge od koje te spopadne bezrazloni afriki smijeh. Kao to te ponekad u Europi, za kinih i turobnih dana, spopadnu tuga i oaj.

52

Komandos

Gradi Pau nalazi se s francuske strane Pirineja, u samom podnoju tog gorskog masiva. Od Biskajskog zaljeva udaljen je oko stotinjak, a od Bordeauxa oko dvjestoti- njak kilometara. U njemu nema nikakvih umjetnikih ili kulturnih znamenitosti zbog kojih bi ga netko pamtio. Nije ni osobito lijep. Ali ima kolu za specijalnu obuku u sklopu Snaga za brzo djelovanje (F.A.R.) francuske voj- ske.kola se zove E.T.A.P.* i nalazi se u sastavu elitne 11. pa- dobranske divizije. Ta divizija tvori kopnene snage F.A.R.-a, prva ide u akcije i obavlja najtee zadae. U sklopu 11. padobranske divizije nalazi se i 2. R.E.P. (padobransko-diverzantski puk). On je udarna igla divi- zije, pripada Legiji stranaca, ali je istodobno i najelitnija postrojba francuskih oruanih snaga. Tamo gdje nitko ne moe, tamo idu momci iz 2. R.E.P.-a.U francuskoj vojsci postoji i neto to je sam vrhunac u profesionalnoj karijeri vojnika: doi u E.T.A.P. i postati komandos za obavjetajne i dubinske (diverzantske) ak- cije. O tomu sanja svaki asnik francuske vojske, a to je i * cole de troupes aeroportes

53

elja mnogih njihovih kolega iz Amerike, Velike Bri- tanije, Njemake. Tko proe kroz E.T.A.P. taj je doista super-vojnik, taj postaje pripadnik specijalnog voda (C.R.A.P.), postrojbe ija uniforma vrijedi vie nego li slava svijeta.Na razini cijele francuske vojske aktivnih komandosa, to su proli kroz E.T.A.P., ima samo oko tristotinjak. Obuka je paklena i jednako tako skupa, a oni koji je zavre vraaju se u svoje pukove i njihove specijalne vodove, spremni da u svakom trenutku budu ubaeni u neprijatelj- sku pozadinu, da napadnu njegove komandne i druge vi- talne centre, da na licu mjesta navode zrakoplove u udarima na neprijateljske postrojbe ili objekte. Neki pri- povijedaju da su upravo takvi komandosi bili i u Beo- gradu i Niu, kada je NATO udarao po tim gradovima!

U kolu u Pau mogu samo asnici i vii doasnici, a iz Le- gije stranaca i nii doasnici (ali samo iz 2. R.E.P.-a), jer se openito dri da in u Legiji vrijedi barem kao dva via ina u ostalim dijelovima francuske vojske.Kada se Ante po drugi put vratio iz Djiboutija u bazu u Calvi, poslan je na obuku za nie doasnike. Nakon est mjeseci mukotrpnog rada postao je narednik i shvatio da Legija stranaca nije samo rat, avantura i egzotine ene, nego i stalno uenje, vjebanje, usavravanje, ovladavanje najsuvremenijom tehnologijom. Dok ne dobije uljeve na rukama, nogama i u glavi.Pukovnik Gupil bio je zapovjednik 2. R.E.P.-a i u najbol- jim godinama. Kasnije je postao general, to je gotovo lo- gino kad se dogura dokle je taj dogurao. Bio je apsolutni vojnik, a svoje je ljude poznavao u duu. Ne samo kroz njihove dosjee, to su pratili legionare poput kakva pro- roanstva, nego i iz osobnih kontakata. Narednie , rekao je pukovnik jednog jutra, nekoliko dana prije Boia, kada je Ante, na zapovijed, stigao u njegovu kan-

54

celariju, od danas ste kandidat za E.T.A.P. ! Izvolite to primiti na znanje, kao i injenicu da od dvanaest kandi- data samo dvojica idu u Pau.Anti se zavrtjelo u glavi, nije mogao povjerovati svojim uima. Znao je da je dobar, ali nije znao da je toliko do- bar da moe postati kandidat za kolu, ije se ime jedva usudio izustiti. Je li mogue da u postati komandos?, prostrujalo mu je kroz glavu, a onda se u hipu pribrao i gotovo hladno odvratio: Na vau zapovijed!Poelo je natjecanje u kojem si morao bez ostatka poka- zati to jesi: od psihofizikih sposobnosti, teoretskih vo- jnih znanja do besprijekornog baratanja svim pjeakim orujima, ukljuujui tu i manevarska znanja na taktikoj razini. Bila je to doslovno trka u kojoj nije bilo dovoljno ispuniti normu, morao si pobijediti, jer su svi bili u stanju trati bolje od norme.Tko je htio u Pau, morao je pod punom ratnom opre- mom otrati trideset kilometara ispod etiri sata, ali to dakako nije bilo dovoljno ako na kraju nisi bio i najbri. Tko je htio u Pau, morao se snalaziti u vodi kao i na ko- pnu i u zraku.Bacili bi te iz aviona po mrklom mraku i loem vremenu na nepoznati teren, a ti si morao pronai zadane toke, pri emu si za orijentaciju imao onoliko vremena koliko su ti ga dali drugi kandidati! Ante je to znao, kao i to da druge anse nee biti. I zato, ako je htio do cilja, nije bilo dovoljno da poznaje put. Morao se s njime stopiti, os- jeati ga pod nogama i kad ga ne vidi. Morao je vjerovati u njega kao i u sebe, morao ga je strastveno voljeti i htjeti kao to se vole i ele ljubavnici.Poetkom 1976. dvanaestorica su utrala u cilj. Ante je bio prvi, idov Gandijaz drugi, i njih dvojica, jedva shvaajui to se dogodilo, odoe u E.T.A.P. Ali jo nije bilo gotovo. Tamo se cijela pripovijest ponovila, trajala je dodue samo petnaest dana, ali su zato te posljednje

55

kvalifikacije bile tako kondenzirane, kao kad bi netko ovjeka prisilio da u nekoliko dana proivi cijeli ivot. Ante je i tu uinio isto to i u Calviju: zgrabio je sudbinu za rogove i nije ju putao ni onda dok su se drugi, umorni od tog hrvanja, odmarali. I dobio je uljeve po cijelom tijelu.Ali je uspio! Uvrten je u borbenu skupinu koja je brojila dva asnika i tri doasnika. Ti su momci cijelo vrijeme bili zajedno. Spavali su u istoj sobi, zajedno ili na ruak, u isto se vrijeme odmarali, bili na obuci. Praktiki se nisu razdvajali. Bio je to princip koji je buduim komando- sima omoguavao da se upoznaju koliko je to maksi- malno mogue, kako bi kasnije, u tekim i opasnim desantno-diverzantskim i obavjetajnim operacijama, bili toliko naviknuti jedan na drugoga, da nepredvienih reakcija i poteza ne bi bilo. tovie i visina i fizika kon- stitucija morali su biti uskladeni. Nisu smjeli biti vii od 185 centimetara, ali ni nii od 178. Morali su imati izmeu 75 i 84 kilograma. Ne samo zbog opreme i naoruanja, nego i zato