natprirodan život williama branhama - knjiga 2...natprirodan Život williama branhama knjiga 2...

NATPRIRODAN Život Williama Branhama

KNJIGA 2

Mladić i njegovo očajanje

(1933. – 1946.)

Autor: Owen Jorgensen

Prijevod: www.biblijski-vjernici.com

Ova je knjiga drugačija od svih koje ste do sada

čitali. Naravno, sadrži prirodne dramatične situacije...

Oko njega je škripila kuća dok se naginjala da se sruši. Sa stropa je padala žbuka poput kiše, a sa zidova prštala poput kokica. Hodnikom je odjeknuo glasan zvuk lomljave. Pod se zaljuljao kad se kuća pomaknula, zbog čega je Bill udario u vrata ormara. Ubrzo nakon prvog, čuo se još jedan zvuk lomljave i pucanja drveta. Zgrada se odlomila od svoga temelja.

Trčeći hodnikom, Bill je, ne znajući da se veranda upravo u potpunosti odvojila od kuće, upao kroz prednja vrata i završio u hladnoj vodi... Ali te su dramatične situacije samo početak. Zatim

dolaze natprirodne – i više ništa nije isto.

NATPRIRODAN Život Williama Branhama

_____________________________

KNJIGA 2


(1933. – 1946.)

_____________________________

Autor:

Owen Jorgensen

Prijevod: www.biblijski-vjernici.com

IZDAO:

Tucson Tabernacle 2555 North Stone Avenue

Tucson, Arizona 85705 SAD

PRIJEVOD:

www.biblijski-vjernici.com

______________

www.messagehub.info www.vjerujznaku.com

www.biblijski-krscani.com

Posveta

Negdje na svijetu iskreni tinejdžer traži odgovore na pitanja poput:

Postoji li zaista Bog? Ako postoji, tko je On? I gdje

je? I je li tom Bogu stalo do mog života?

Tebi, mladi istraživaču, posvećujem ovu knjigu.

Jer sam nekad to bio ja.

SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA VII

Sadržaj

Posveta ........................................................................................... V Predgovor autora .......................................................................... IX Sažetak prve knjige .................................................................... XIII

KNJIGA 2: Mladić i njegovo očajanje

12. Lebdenje u zraku....................................................................... 3 13. Ponovno se pojavljuje tajanstvena zvijezda ............................ 16 14. Pokazan njegov budući šator .................................................. 29 15. Spetljana prošnja ..................................................................... 34 16. Nalik šišmišu iz pakla ............................................................. 43 17. Brak pun nade ......................................................................... 48 18. Pogreška nakon Mishawake ................................................... 54 19. Spuštanje crne zavjese ............................................................ 67 20. Katastrofalna poplava ............................................................. 78 21. Hope umire ............................................................................. 84 22. Najvarljiviji trenutak njegovog života .................................... 94 23. Pokušaj povratka ................................................................... 104 24. Iscjeljenje uvijenih nogu ....................................................... 114 25. Čudo u M-i-i-i-lltownu ......................................................... 128 26. Izgubljen na planini Hurricane ............................................. 141 27. Ubojiti bik ............................................................................. 152 28. Anñeo i špilja ........................................................................ 166

NATPRIRODAN život Williama Branhama

SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA VIII

VIII

29. Znak u njegovoj ruci ............................................................. 181 30. Sužnjevi osloboñeni .............................................................. 188 Autorovo objašnjenje .................................................................. 199 Izvori i literatura ......................................................................... 203 Indeks .......................................................................................... 205 Informacije o knjigama ............................................................... 214 Narudžba knjige .......................................................................... 218

SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA IX

Predgovor autora

NEVOLJE MOGU IMATI RAZLOG. Apostol Pavao kaže: "... znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji Ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani." Ponekad Bog dopusti da proñemo kroz teške kušnje kako bi nas usmjerio prema Svome višem cilju. Tako je to bilo u životu Williama Branhama, a tako je to bilo i u mom životu.

O Williamu Branhamu sam prvi put čuo 1970., pet godina nakon njegove smrti. Bio sam zadivljen onim što sam čuo. To nije zvučalo kao priča o običnom propovjedniku, već kao da je Bog ponovno izravno i otvoreno kontrolirao situacije ljudi. Zaintrigiran, brzo sam pročitao dvije kratke biografije o njemu – od Gordona Lindsayja (1950.) William Branham, čovjek poslan od Boga i Pearryja Greena (1969.) Prorokova djela. Željan saznati više, tražio sam sve što sam mogao naći o ovom izuzetnom čovjeku. Našao sam pregršt dostupnih informacija, ali je većina detalja o njegovim neobičnim iskustvima bila raspršena po njegovim propovijedima snimljenim na kazetama. Palo mi je na pamet da bi bilo nadahnjujuće kad bi se sva ta iskustva skupila i kronološki poredala. Tada sam prvi put počeo sanjati da sam napišem biografiju.

Ali pisanje iscrpne biografije zahtijeva angažiranost i zrelost što ja, u svojim ranim dvadesetim godinama, još nisam imao. Stoga, umjesto iscrpne biografije, 1973. napisao sam podužu


SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA X

X

brošuru o Williamu Branhamu. Sam sam je tiskao i poslao nekolicini propovjednika i poznanika za koje sam mislio da će ih interesirati. Njihov me odgovor oduševio. Ljudi su počeli naručivati tisuće kopija. Ubrzo sam dobivao pisma iz zemalja po cijelom svijetu u kojima je traženo više informacija o životu i službi Williama Branhama. Nemajući vremena niti sredstava odgovoriti na sve te zamolbe, prepustio sam nekolicini kršćanskih misionarskih grupa da preuzmu tiskanje i slanje brošura. U sljedećih dvadeset godina, po cijelom je svijetu distribuirano stotine tisuća kopija u nekoliko desetaka jezika.

Zbog potražnje za ovom brošurom shvatio sam potrebu za iscrpnom, detaljnom biografijom o Williamu Branhamu. Ali činilo se da je zadaća istraživanja i skupljanja goleme hrpe informacija potrebnih za pisanje takve biografije izvan mojih mogućnosti. Radio sam puno radno vrijeme na obiteljskoj farmi – pšenično gospodarstvo s preko šesnaest tisuća hektara. Takoñer sam radio i honorarno kao pastor male crkve; sve to uz odgajanje četvero djece. Kako da nañem vremena za pisanje? Činilo se nemoguće.

Ali ako Bog želi nešto učiniti, On zna kako nas staviti u situaciju da to učinimo. U ožujku 1986., moju je obitelj zadesilo nekoliko nevolja. Prvo, moja se supruga morala podvrći riskantnoj operaciji leña. Drugo, ja sam se teško ozlijedio u nesreći na skijanju. Treće, izgubio sam svoj honorarni posao i, četvrto, zbog spora s vladom oko ugovora, mojoj je obitelji prijetio gubitak cijele naše farme. Činilo se da je to previše problema odjednom. S problemima u životu, preispitao sam svoje ciljeve i molio se za svoju budućnost. Što mi je Bog pokušavao reći? Jedina misao koja mi se neprestano vraćala bio je raniji san o pisanju detaljne životne priče Williama Branhama. Napokon, u strahu i strepnji, posvetio sam se tom zadatku.

Milošću Božjom, moja supruga i ja smo se oporavili. Takoñer smo s vremenom riješili spor s vladom bez da smo izgubili farmu.

Predgovor autora

SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA XI

XI

Kroz sve to, moja angažiranost u pisanju biografije Williama Branhama nije minula. Dvije sam godine provodio dvanaest sati tjedno istražujući za ovaj projekt. Čitao sam novinske članke o njemu, proučavao fotografije i gledao filmske vrpce s čudesima koja su se dogodila na njegovim skupovima iscjeljenja. Obišao sam i neka mjesta gdje su se pojavili natprirodni fenomeni u njegovom životu, te sam razgovarao sa svjedocima. Ali većinu sam vremena proveo slušajući stotine snimljenih propovjedi Williama Branhama. Do 1988. kad sam počeo pisati, već sam kategorizirao preko tisuću stranica bilježaka.

Ako išta dokazuje da nevolje mogu imati razlog, to je upravo ovaj dio života Williama Branhama. Kušnje i tragedije koje je doživio izmeñu 1933. i 1946. bile su instrument oblikovanja njegovog karaktera, čineći ga voljnim učiniti štogod je Bog tražio. A Bog je od njega naumio tražiti mnogo. Nakon mnogo godina, William Branham je rekao: "Karakter je pobjeda, a ne dar." Govorio je iz iskustva. Nadam se da će vas priča o pobjedi Williama Branhama nadahnuti za vaše pobjede. Moja je molitva da nakon ove knjige budete svjesni sile i blizine Isusa Krista danas, te osjetite Božju ljubav i brigu za svu Njegovu djecu.

Owen Jorgensen, 1995.

SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA XIII

Sažetak prve knjige

U SVOJEM SE DJETINJSTVU William Branham borio za opstanak. Njegov je otac, Charles, bio nepismen zbog čega je bio slabo plaćen i jedva je uspijevao prehraniti sve veći broj svoje djece. Da stvari budu gore, Charles je volio alkohol koji mu je s vremenom narušio zdravlje i onesposobio ga za bilo kakav rad. Zato je uloga skrbi za obitelji pala na Billyja, najstarijeg od desetero djece u obitelji Branham, još dok je bio jako mlad.

Billy Branham je bio nervozno dijete koje se nije najbolje uklopilo meñu svoje vršnjake. Dogañale su mu se neobične stvari, mistične i duhovne stvari koje su ga činile razdražljivim i zbunjenim. Često mu je njegova mama, Ella, govorila o čudnom svjetlu koje se spustilo u njihovu planinsku kolibu u trenutku njegovog roñenja – bilo je pet sati ujutro, 6. travnja 1909. Koliko je ta priča bila fascinantna toliko je doprinosila Billyjevoj zbunjenosti. Zašto je njegov život toliko drukčiji od života ljudi oko njega? Zašto mu je glas iz pijavice u stablu rekao da nikad ne pije, ni puši, niti okalja svoje tijelo na bilo koji način, jer za njega postoji posao kad odraste? Zašto se pijavica pojavljivala svaki put kad je pokušao biti neposlušan toj zapovijedi? I zašto je ona gatara Romkinja na karnevalu rekla da zna da je roñen pod znakom jer je vidjela da ga prati svjetlo?

Usprkos tim i drugim znakovima, Billy nije obraćao pozornost na Boga do onog dana 1931. kad je skoro umro nakon


SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA XIV

XIV

operacije slijepog crijeva. Dok mu je srce kucalo sve sporije i sporije, bolnička je soba postajala sve maglovitijom dok nije u potpunosti nestala. Odjednom je stajao na cesti ispod velike topole. Bilo je to isto mjesto gdje ga je prepao glas iz pijavice kad je bio mali dječak. Sada je meñu granama vidio vrtloženje iste pijavice; ali ovaj je put glas iz pijavice rekao: "Nikada nemoj piti, ni pušiti niti okaljati svoje tijelo na bilo koji način. Zvao sam te, a ti nisi htio ići." Izbezumljen, Billy je pitao: "Tko je zvao? Tko si ti? I što si želio da radim?" Glas je samo odgovorio: "Zvao sam te, a ti nisi htio ići." Billy je povikao: "Isuse, ako si to Ti, pusti me da se ponovno vratim na zemlju i ja ću propovijedati Tvoje Evanñelje s krovova kuća i na uglovima ulica. Svima ću reći o tome." Odjednom se vratio u svoju bolničku sobu. Čudom je preživio.

Tada je započeo iskrenu potragu za Bogom. Mjesecima je u mnogim denominacijskim crkvama tražio spasenje. Jednog je dana kleknuo u šupi iza kuće svojih roditelja da se pomoli. U očajanju duše ispovjedio je svoje grijehe kao i svoju veliku potrebu. Odjednom se u zraku ispred njega pojavio križ svjetlosti i glas mu je progovorio jezikom koji nije razumio. Umjesto da bude uplašen, osjećao se smireno i slobodno, kao da mu je s ramena palo 100 kg. Napokon je našao spasenje u križu Isusa Krista.

Nedugo nakon ovog iskustva upoznao je mladu ženu, Ameliju Hope Brumbach, koja ga je pozvala da posjeti Misionarsku baptističku crkvu u Jeffersonvilleu. Bill je tamo počeo odlaziti redovito. Pastor, dr. Roy Davis, bio je impresioniran iskrenošću i predanošću ovog mladića. Nakon što ga je promatrao nekoliko mjeseci, dr. Davis je predložio Billu da postane propovjednik. Bill nije zaboravio svoju zakletvu koju je dao kad je smrt pokucala – ako samo dobije još jednu priliku u životu, propovijedat će Evanñelje Isusa Krista s krovova kuća i na uglovima ulica. Bio je presretan što sada ima tu mogućnost.

KNJIGA 2


(1933. – 1946.)

William Branham kao mladić (crtež)

SVEZAK 1, KNJIGA 2, STRANICA 3

Poglavlje 12

Lebdenje u zraku

1933.

WILLIAMU BRANHAMU novootkrivena vjera nije bila nešto popratno, nekakav prilog, poput putra i marmelade na komadu kruha. To je bio njegov kruh. Dvadeset i četiri godine lutao je vlastitom duhovnom pustinjom, izgladnio do granice iznemoglosti – u duhovnom je smislu jeo koru drveća, lišće i travu kako bi preživio. A sada je, po prvi put u svom životu, jeo pravu hranu punu duhovnih vitamina, hranio se Isusom Kristom, Kruhom Života koji je sišao s neba podariti vječni život čovjeku na samrti. Bill je osjećao kako njegova duhovna snaga raste iz tjedna u tjedan. Odjednom je svijet imao više smisla od samo znoja, žuljeva, odbačenosti i zbunjenost. Billy je sada imao trajnu nadu, ljubav i cilj. Njegova je vjera u Isusa Krista ubrzo postala središte njegovog postojanja oko kojeg su se vrtjele sve njegove misli i djela.

Billy je čuo svog pastora kako propovijeda da je Svemogući Bog unio Svoje misli u Bibliju da bi svaki kršćanin mogao znati Božju volju za svoj život – samo treba čitati Bibliju i moliti se. To je Billu imalo smisla i on je nezasitno čitao Bibliju sa željom povećati znanje o Riječi kako bi to znanje mogao primijeniti u



4

vlastitom životu. Njemu se Biblija činila poput kuće pune blaga koju je odjednom naslijedio. Htio je ući u svaku prostoriju, pogledati u svaku ladicu, pretražiti sve ormare i vidjeti što to on sada posjeduje.

Od kad je završio sedmi razred prije deset godina nije pročitao puno knjiga, tako da je čitao loše i sporo. Razumio je dosta dobro, ali nije mogao izgovoriti ona nezgodna imena Starog zavjeta kao što su Artakserkso, Nabukodonozor, Zerubabel i Benaja, a često se mučio i s neobičnom sintaksom engleskog jezika Kinga Jamesa koja je bila poprilično drugačija od njegovog dijalekta iz Kentuckyja. Kad je propovijedao svoju prvu propovijed 1933. godine, Bill nije imao povjerenja u svoj izgovor da bi čitao Bibliju na glas. Zato je nagovorio Hope da sjedne na binu iza njega i umjesto njega pročita tekst kad joj on da znak. Njegova je tema bila Božja milost i briga u Samsonovom buntovnom životu. Hope je pročitala Billov tekst iz Knjige o sucima i Bill je počeo propovijedati. Ubrzo je želio pročitati zajednici što je Isus rekao u Ivanu 14. Dao je Hope znak i ona je počela: "Neka se ne uznemiruje vaše srce," Bill ju je prekinuo i rekao: "Čuli ste što je rekao, nemojte se uznemirivati." Ponovno je klimnuo Hope i ona je nastavila čitati: "Vjerujte u Boga i u me vjerujte," Bill ju je ponovno prekinuo rekavši: "Činite li to? Vjerujete li zaista?" I tako su se nastavili njegovi spetljani pokušaji propovijedanja. Bili su to nespretni i isprekidani pokušaji, ali sve je to nadoknadila iskrenost koja ga je činila razumljivim.

Dok je slušala u publici, Ella Branham je pomno razmišljala o riječima svoga sina. Dramatična promjena u Billyjevom životu, kao i njegovo čudesno ozdravljenje, probudila je nešto duhovno duboko u njenoj duši. Na to je ona odgovorila predajući svoj život Isusu u trideset i devetoj godini života. Presretan, Bill je krstio svoju majku u Ime Gospoda Isusa Krista.

Lebdenje u zraku


5

Ohrabren reakcijom svoje majke, Billy je počeo nagovarati oca da doñe u crkvu. Charles Branham je odbio i, unatoč svim Billovim naporima, nije krenuo u tom pravcu. To je mučilo Billyja. Nije se mogao oteti osjećaju brige za izgubljene zbog onog strašnog iskustva u četrnaestoj godini kad izgleda da je za vrijeme operacije utonuo u područje izgubljenih duša. Često se molio: "Dragi Bože, nemoj pustiti da tata ode na takvo mjesto, molim Te dopusti mu vidjeti Tvoju milost i prihvatiti Tvoj oprost."

Jedne noći nakon što je većina njegove obitelji otišla na spavanje, Billy je legao na krevet u predsoblju, moleći se za oca koji je bio u obližnjoj krčmi i pio. Dok se molio, imao je dojam da mu je glas rekao: "Ustani." Ustao je i, ne znajući zašto, izašao van – kao da ga je nešto vuklo van.

Iza kuće je puteljak prelazio preko nekoliko neobrañenih parcela prekrivenih broomsageom, što je crvenkasta trava visoka do koljena koja je vrlo česta na tom području. Billy je hodao puteljkom po mjesečini. Kad je došao do sredine polja, kleknuo je, pognuo glavu, sklopio ruke i nastavio se moliti za svog oca. Odjednom je otvorio oči i prestrašio se kad je tri metra ispred sebe vidio čovjeka – bio je to vrlo neobičan čovjek: nizak i sitne grañe, s kosom do ramena, neobrijane brade, obučen u bijelu haljinu koja se isticala na mjesečini. Čovjek je stajao bočno gledajući na istok. Bio je miran. Ruke su mu bile skupljene, a noge razmaknute – jedna je noga bila malo ispred druge. Bill je još jednom pogledao noge. Nevjerojatno, nisu doticale zemlju!

"Čekaj malo," pomislio je Bill dok se grizao za zglob toliko da ga je zaboljelo. "Ne spavam. Ne, bio sam unutra i molio se za tatu i nešto mi je reklo da izañem ovdje… a tu je ovaj čovjek."

Sve se činilo vrlo stvarno. Od istog povjetaraca koji je ljuljao visoku travu vijorila se odjeća tog čovjeka. Bill je otkinuo komadić broomsagea i stavio ga u usta poput čačkalice.



6

Razmišljao je: "On izgleda poput Gospoda Isusa. Pitam se je li to On?"

Skrenuvši s puteljka, Bill se pomaknuo da bi mogao bolje vidjeti lice tog čovjeka. Pročistio je grlo: "Uh-uh." Čovjek se nije pomaknuo. Bill je pomislio: "Ma, pozvat ću ga." Rekao je na glas: "Isuse?"

Čovjek se okrenuo i pružio ruke. To je bila posljednja stvar koje se Billy sjećao. Izgubio je

svijest i pao prema naprijed, ali ne prije nego li se to lice zauvijek urezalo u njegovo pamćenje: lice koje je odsijevalo karakter koji niti jedan umjetnik na svijetu ne može naslikati. Bilo je to lice odlučnog autoriteta. Činilo se da bi, kad bi progovorio, svijetu došao kraj, a ipak su Njegove oči odisale tolikom milošću, suosjećanjem i ljubavlju.

U zoru je, nasred polja, Bill došao k sebi drhteći zbog hladnoće jutarnjeg zraka i mokrog gornjeg djela pidžame od vlastitih suza. Otišao je kući, obukao se i pun uzbuñenja krenuo prema kući svog pastora pitati ga za njegovo mišljenje.

Dr. Davisa se taj dogañaj nije ni malo dojmio: "Billy, to će te izluditi. To je ñavao. Nemoj se zezati s takvim stvarima."

To su bile obeshrabrujuće riječi čovjeka kojeg je Bill zaista cijenio. Otišao je zbunjen i prestrašen, te je želio drugo mišljenje. Nakon toga je posjetio svog prijatelja, starijeg propovjednika McKinneyja, kojemu je rekao sve što se dogodilo. "Recite mi sada, brate McKinney, što ti misliš o tome?"

McKinney se zamišljeno uhvatio za bradu. "Pa, Billy, reći ću ti nešto. Mislim da će ti biti bolje da živiš kršćanskim životom i samo propovijedaš ono što je u Bibliji – o milosti Božjoj i tako dalje. Da sam na tvom mjestu, ne bih išao za nečim ekscentričnim."

"Gospodine, ali ja ne pokušavam ići za nečim ekscentričnim. Samo pokušavam shvatiti što je ovo."

Lebdenje u zraku


7

Propovjednik je klimnuo. "Billy, prije su u crkvi postojala takva iskustva. Ali nakon što su apostoli otišli sa scene, te su stvari prestale. Jedino što sada pokazuje takvu vrstu fenomena su demoni i spiritisti."

"O, brate McKinney, zar zaista tako mislite?" "Da." Billy je zadrhtao na samu pomisao. "O, Bože, smiluj mi se!

Brate McKinney, hoćete li mi se pridružiti u molitvi da Bog ne dopusti da mi se opet dogode takve stvari. Znate da Ga volim i ne želim biti na pogrešnom putu što se tiče tih stvari."

"Hoću, brate Billy." Njih su dvojica kleknuli na pod u propovjednikovoj kući.

McKinney se pomolio: "Nebeski Oče, molim Te da zaustaviš ove demonske pojave koje opsjedaju ovaj mladi kršćanski život."

"Da, nebeski Oče," složio se Billy u molitvi, "molim Te, nemoj dopustiti da mi se to ikada ponovno dogodi."

Ali to se svejedno nastavilo dogañati – i to redovito. Ponekad bi osjetio čudan pritisak po koži, kao da nešto (ili netko) nevidljivo stoji pokraj njega i puše u njega. Naježio bi se. Osjećaj je bio jeziv. Ponekad bi radio i odjednom bi stajao na nekom drugom mjestu i promatrao nešto što se dogaña toliko stvarno i jasno kao da sjedi u prvom redu kazališta i gleda dramu. Nakon toga bi se našao na mjestu gdje je bio prije, trans bi prošao, a život se nastavio kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ali slika bi ostala u njegovoj glavi. Bio je tamo, vidio je nešto i to nije mogao zaboraviti ili zanemariti, čak iako nije znao što to znači.

Ponovno se sjetio riječi svoga pastora: "Ako želiš znati volju Božju za svoj život, čitaj Bibliju i moli se." Bill je pronašao mjesto ispod jednog starog hrasta i molio se za svoj problem do kasno u noć. Nešto poslije ponoći stresao je sa sebe prašinu i krenuo kući. Njegova ga je majka čula kako dolazi i pozvala ga govoreći mu da mu je sestra bolesna. Bill je zastao pored sobe gdje je Delores spavala, kleknuo i pomolio se za trogodišnju



8

sestru, a zatim se popeo na kat u svoju sobu. Čim je zalupio vratima, čuo je pucketanje kao da iskri izmeñu dvije električne žice. Da se nije u sobi dogodio kratki spoj? Promatrao je zidne utičnice kad se soba ispunila čudnim žućkasto-zelenim svjetlom. Trenutak poslije, soba je u potpunosti nestala.

Billu se činilo da lebdi u zraku. Od straha mu se steglo srce. Što se dogaña? Umire li? Ili je već umro? To je svjetlo, koje je još uvijek sjalo svugdje oko njega, isijavalo iz izvora negdje iznad njega. Pogledao je prema gore otvorenih usta i široko otvorenih očiju dok se prema njemu kovitlala ogromna blistava zvijezda. Billovo je srce tuklo kao bubanj. Prsa su mu se stisnula i nije mogao disati. Pokušao je vikati, ali nije mogao izbaciti zrak iz pluća. Začudo, dok se približavala, plamena se kugla smanjivala, te sad nije bila veća od njegove šake. Udarila mu je u prsa bez ikakve vidljive sile i ušla u njegovo srce.

U tom se trenutku scena promijenila. Billy se nalazio na brežuljku prekrivenom travom. Ispred njega je na zemlji stajala starinska staklenka za slatkiše s kvadratnim dnom i okruglim poklopcem. Ali umjesto slatkih štapića i peperminta, u staklenci je bio veliki moljac koji je bijesno udarao o staklo pokušavajući se osloboditi. Želeći pogledati okruženje, Billy se okrenuo nadesno. Tamo je stajao anñeo. Izgledao je ozbiljno i moćno. Bio je obučen u bijelu haljinu koja je isijavala vlastitu svjetlost. Billy je žmirkao pokušavajući vidjeti lice anñela, ali ga nije mogao razabrati. Crte anñelovog lica su bile nejasne od svjetla.

Anñeo je rekao: "Budi oprezan. Pogledaj što ti imam pokazati," i upro je prstom u staklenku.

Billy je pogledao nazad na staklenku i taman je ugledao ruku kako baca kamen koji je pogodio staklo i razbio moljčev zatvor. Debeli je moljac pokušao uzletjeti, ali se nije mogao dići sa zemlje – tijelo mu je bilo preteško za njegova zdepasta krila. Moljac je otvorio usta i izletio je roj muha koje su ispunile zrak

Lebdenje u zraku


9

svojim ljutim zujanjem. Muhe su se raspršile na sve strane. Jedna je uletjela u Billyjevo uho, a on se trgnuo.

Anñeo je rekao: "Budi oprezan. Muhe predstavljaju zle duhove, kao što su duhovi gatanja i vračanja. Budi oprezan."

Billy nije znao kako se vratio natrag kući. U jednom je trenutku stajao na travnatom brežuljku, a već je u sljedećem trenutku bio natrag u tami svoje sobe. U meñuvremenu nije niti trepnuo. Gdje je bio? Kako je došao tamo i kako se vratio? To ga je iskustvo uznemirilo, pa je otpuzao do kreveta, ali nije mogao zaspati. Neprestano je mislio na upozorenje anñela pitajući se što ono znači?

Sljedeći je dan na poslu Bill bio iznimno oprezan, čak i nervozan. Očekivao je da će se dogoditi nešto drastično.

Za vrijeme njegove podnevne marende zaustavio se u trgovini gdje su zajedno radili George DeArk i njegov brat Ed. Bill je bio iza i prepričavao Georgeu viziju kad je na ulazna vrata ušla jedna žena. Billa je obuzeo neobičan osjećaj, isti osjećaj koji je doživio u autobusu Greyhound kad mu se obratila astrologinja. Spomenuo je to svom prijatelju. "George, nešto je čudno s tom ženom."

Zaustavljajući se kod blagajne, žena je rekla Edu DeArku: "Tražim čovjeka koji se zove Branham. Rekli su mi da je on čovjek Božji."

"Pa, posrećilo vam se. On je u trgovini." Ed je povikao: "Bill. Tu je netko tko te želi vidjeti."

Kad je Billy došao, žena ga je pitala: "Jesi li ti William Branham, prorok Božji?"

"Ja sam William Branham."

"Jesi li ti taj koji je učinio ono čudo na gospodinu Williamu Merrillu u bolnici i iscijelio Mary Der Ohanion nakon što je sedamnaest godina bila invalid?"



10

Billy je odmahnuo glavom. "Gospoño, pogrešno ste shvatili. Ja sam William Branham i bio sam tamo kad se to dogodilo, ali nisam ih ja iscijelio. Isus Krist je to učinio."

To ju je zadovoljilo. "Izgubila sam neku nekretninu i želim da je locirate."

Billy nije razumio što je ona s time htjela reći, ali je znao da je ova situacija ono na što ga je upozorila sinoćnja vizija. Rekao je: "Gospoño, došli ste pogrešnoj osobi, sigurno tražite gataru ili medija."

Činila se iznenañenom. "Niste li vi medij?" "Nisam. Mediji su od ñavola. Ja sam kršćanin i imam Duha

Božjeg."

Njezino se lice sledilo. Billy je odjednom shvatio da je i ona sama bila medij. Rekao je: "Sinoć mi je Gospod poslao anñela da me upozori na vaš dolazak i da mi kaže da budem oprezan. Posao kojim se bavite je od ñavola i žalosti Duha Božjeg."

Žena se uhvatila za srce. "Trebam lijek." "Gospoño, nemojte činite te stvari i vaše će srce biti u redu." Okrenula se na svojim petama i udarajući nogama izašla iz

trgovine. Još je uvijek bila u vidokrugu kad se ponovno zaustavila i uhvatila za srce. Vrisnula je i zgrčila se na trotoaru. Kad su Bill i Ed došli do nje, već je bila mrtva.

Vizijom su dolazile i druge poruke iako nisu uvijek bile jasno definirane. U jednoj se Bill našao kako skakuće po cesti u sumraku. Osjećao se bezbrižno i sretno – onako kako se osjećao onog dana kad je predao svoje srce Bogu. U toj je viziji poskakivao i boksao u prazno izražavajući svoju sreću. Odjednom je prema njemu potrčala velika mračna sjena, poput psa koji ga je htio ugristi. Preplašen, Bill ju je udario nogom i povikao: "Miči se, pseto!"

Lebdenje u zraku


11

Sjena se podigla. Na Billovo iznenañenje, vidio je da to uopće nije pas, već visoki čovjek obučen u crno. Čovjek je rekao ljutim glasom: "Nazvao si me psom."

"Ispričavam se gospodine," rekao je Bill, "mislio sam da ste pas jer ste hodali na sve četiri."

Čovjek je rekao, i dalje ljutim glasom: "Želiš reći da sam pas? Zbog toga ću te ubiti." Iz svog je pojasa izvukao dugačku sablju i prilazio Billu sporim, odlučnim korakom, a oči su mu bile pune mržnje.

"Molim vas, gospodine," molio je Bill dok je uzmicao, "molim vas, shvatite me. Nisam znao da ste čovjek. Zaista sam mislio da ste pas."

Izbezumljeni čovjek se nije zaustavljao, svakim je korakom sve više sličio demonu. "Ti ćeš mene nazvati psom… Ubit ću te."

Odjednom se iza Billyja pojavio ponor. Našao se u zamci. "Gospodine, ne bojim se umrijeti jer imam Isusa u srcu. Samo želim da znate da sam vas pogreškom nazvao psom."

Mračna je figura samo bezumno zarežala: "Ubit ću te." Podigao je visoko zakrivljenu sablju i namjestio se za udarac.

Billy je povikao. U tom je trenutku čuo buku odozgo i pogledao prema gore. S neba je u naletu sišao čovjek obučen u bijelo. Odlučno je stao pokraj Billa, okrenuo se prema napadaču i oštro ga pogledao. Neprijatelj se povukao – njegova je sablja, koja je još uvijek bila visoko u zraku, zadrhtala i ispala mu iz ruku. Mračan se lik okrenuo i pobjegao što je brže mogao.

Čovjek u bijelom se okrenuo prema Billu i nasmiješio – ili je barem Bill pretpostavio da je to bio osmijeh. Bill je, kao i prije, pokušao malo bolje vidjeti lice anñela, ali izgled anñela nije bio jasan niti prepoznatljiv. Zategnuo je svoj bijeli ogrtač oko sebe i vratio se u nebesa. Zatim je vizija završila.

Što je to moglo značiti? Bill nije bio siguran, ali dok se ne pojavi nešto konkretnije, pretpostavio je da to znači da će Bog



12

poslati anñela da ga zaštiti od svake zamke koju ñavao stavi pred njega.

WILLIAM BRANHAM je ozbiljno shvaćao svoju službu. Ostao je vjeran svojoj zakletvi i propovijedao je Evanñelje u svakoj prilici, iznoseći svoju vjeru u ljubav i dobrotu Isusa starim prijateljima, poznanicima i strancima. Jedna od prvih osoba koju je priveo Gospodu bio je gospodin Short, zamjenik šerifa koji je otrovao Billovog lovačkog psa Fritza. Slijedili su mnogi. Bill je konstantno svjedočio o Isusu. Nije se bojao govoriti ni na neobičnim mjestima kao što su autobusne postaje, garaže mehaničara, ulična raskrižja i gradski parkovi – gdje god bi mogao naći skupinu ljudi koji bi zastali dovoljno dugo i poslušali. Kao posljedica toga, njegova je vjera neprekidno kušana.

Jedne je nedjelje Bill propovijedao u parku maloj skupini ljudi kad je prolazio čovjek koji je živio blizu parka s vrećicom namirnica u rukama. Bill ga je poznavao. Nekad se taj čovjek školovao za rimokatoličkog svećenika, ali se razočarao općenito u religiju i sad je bio nevjernik. Zaustavio se poslušati na nekoliko trenutaka, žvačući u ustima veliki komad duhana. Konačno je rekao: "Propovjedniče, neprestano govoriš o Bibliji kao da je ona nešto dobro. Biblija je najpokvarenija knjiga ikad napisana. Toliko je zavodljiva da se ne bi trebala nalaziti u literaturi za javnost."

Bill je rekao: "Pa, ovo je slobodna zemlja. Imaš pravo na vlastito mišljenje."

Bivši je svećenik pljunuo smeñu duhansku pljuvačku i za malo promašio Billove noge. "Propovjedniče, vjeruješ li zaista da postoji Bog?"

"Da, gospodine. Vjerujem." "Vjeruješ li da je taj Isus bio ljudski Bog?"

Lebdenje u zraku


13

"Da, gospodine. Vjerujem da je Isus Krist bio čovjek i da je isto tako bio i Bog."

"Vjeruješ li da je u tom ljudskom tijelu uskršavao mrtve?" "Da, vjerujem." Čovjek je uzeo komad duhana i stavio ga u usta. "Kad bih ti

mogao dokazati da ne može postojati ljudski Bog, bi li to prihvatio?"

"Da, gospodine. Bih." Čovjek se podmuklo podsmjehnuo. "U redu, propovjedniče,

reci mi – koliko osjetila ima ljudsko tijelo?" "Ma daj, znaš koliko ih ima." "Da, ali želim da ih ti nabrojiš." Billy je krenuo: "Vid, okus, njuh, opip i sluh." "U redu, ako je Isus bio ljudski Bog, kao što tvrdiš da je bio,

tada ga mora osjetiti jedan od ovih pet osjeta. Nije li tako?" Ljudi oko njih su napeto slušali. Bill je oprezno odgovorio:

"To se čini logičnim. Zašto?"

"Jesi li ikad vidio Boga?" "Pa, da. Jedne noći, nedavno, ja…" "Onda daj da Ga ja vidim," prekinuo ga je taj čovjek. "Ja ne

govorim o vjeri. Moj vid je jednak tvome."

Bill je rekao: "Ja sam Ga vidio u viziji." "Onda daj da ja vidim viziju." "To ne mogu ja. Samo Bog može pokazati…" "Istina je da Ga nikad nisi upoznao preko bilo kojeg od svojih

pet osjeta."

"Ja Ga osjećam." "Pa, ako Ga ti osjećaš, daj da Ga i ja osjetim. Moj je osjećaj

jednako dobar kao i tvoj. Dovedi Isusa ovdje da Ga osjetim, tada ću vjerovati u Njega."

Bill je uzrujano rekao: "Ja Ga osjećam u svom srcu."



14

Čovjek je argumentirao: "Onda daj da Ga ja osjetim u mom srcu."

"Kad bi vjerovao..." "E sad, ne tvoja psihologija. Želim znati istinu." Čovjek je još

jednom pljunuo duhansku pljuvačku na Billove noge." Bill je rekao: "Molim vas, gospodine, nemojte pljuvati na

moje noge." Bivši je svećenik likovao: "Pa, propovjedniče, sad si sav

spetljan, zar ne? Nikad Ga nisi vidio, opipao, okusio, pomirisao ili čuo. Stoga, ako Ga pet čula ne osjete, onda Bog ne postoji i ti bi trebao prestati obmanjivati ove ljude svojim glupostima."

Čovjek je imao čvrst argument. Billy se u svom srcu molio za mudrost: "Gospodine, mislim da imate dobre argumente."

Čovjek se cerio. "Počinješ dolaziti k sebi, zar ne?" "Možda," rekao je Billy, "vi ste zaista pametan čovjek. Imate

dobar um." Ponovno je pljunuo i zadovoljno rekao: "Sigurno da imam

dobar um. Moja majka nije odgojila budalu." "Samo malo. Jeste li rekli da imate um?" "Pa, naravno da imam um. Nemaju li svi?" "Je li to ljudski um?" pitao je Billy.

Čovjek se činio zbunjenim. "Što je tebi, sinko? Mora da je tvoj pomućen. Naravno da je ljudski um."

Billy je rekao: "Onda, ako je ljudski um, mora ga osjetiti jedno od ljudskih čula. Nije li tako?"

"Pa, pretpostavljam…" "Jesi li ikad vidio svoj um?" Sada je na redu bila uzrujanost nevjernika. "Pa, uh, liječnici

bi mogli…" "Ne, mozak," prekinuo ga je Billy, "um. Postoji razlika

izmeñu mozga i uma. Mozak je dio koji možeš vidjeti ako

Lebdenje u zraku


15

pogledaš ispod lubanje. Um su misli koje mozak razmišlja. A ti nikad nisi vidio svoj um, zar ne?"

"Ne, pretpostavljam da nisam." "Jesi li ikad pomirisao svoj um? Opipao ga? Okusio ga? Čuo

ga? Ne, nisi nikad, zar ne? Tako da prema tvom shvaćanju ti nemaš um."

"Znam da imam um," ljutito je rekao čovjek. "A i ja znam da imam Boga," rekao je Bill, zadovoljan da je

jasno dokazao svoj stav. Tada je smislio mudar kraj. U skupini promatrača stajao je mladi momak koji je imao ružu zakvačenu na znački. Bill je posudio iglicu i rekao: "Razumiješ li sada što sam htio reći?" i bocnuo bivšeg svećenika u ruku.

"Hej!" "Jesi li osjetio to?" pitao je Billy. "Naravno," povikao je i mršteći se protrljao svoju ruku.

Billy se nasmijao. "Čudno, ja nisam ništa osjetio." Nasmijali su se i ljudi oko njega. "Daj da ja tebe ubodem iglom, pa ćeš i ti osjetiti." Sada je Billy navukao svog suparnika baš tamo gdje je htio.

"To je moj argument. Ako prihvatiš istog Krista kojeg sam ja osjetio, onda ćeš Ga i ti osjetiti na isti način na koji Ga ja osjećam."

Nevjernik je otišao ljut i nerazuvjeren. Billy se nije iznenadio. Iako je bio kršćanin samo nekoliko mjeseci, svjedočio je dovoljnom broju ljudi da shvati kako ne može dobrim argumentom promijeniti čovjekov stav. Vjera je otkrivenje koje dolazi od Boga.


Poglavlje 13

Ponovno se pojavljuje tajanstvena zvijezda

1933.

WILLIAM BRANHAM je propovijedao tri mjeseca u Misionarskoj baptističkoj crkvi kad su se on i dr. Davis porječkali. Davis je želio da Bill postavi nekoliko žena za propovjednike u lokalnoj zajednici. Bill je to izričito odbio.

"Što ti je?" uzrujano je rekao dr. Davis, ljutit zbog njegove drske neposlušnosti. "Ti si starješina ove zajednice," podsjetio ga je pastor, "tvoja je dužnost izvršavati statut ove crkve."

"Dr. Davis, s dužnim poštovanjem prema baptističkoj vjeri i svemu onome za što sam postavljen, nisam znao da je doktrina ove crkve postavljanje žena za propovjednike."

"Meñutim, to jest doktrina ove crkve." Billy ga je pitao: "Gospodine, mogu li se ispričati samo

večeras?" "Ne. Tvoja je dužnost biti tamo." S jedne je strane Bill smatrao da je dr. Davis u pravu: kao

starješina trebao bi podržavati sve što lokalna crkva radi. Billy se



17

osjećao ružno što je primoran napraviti nešto u suprotnosti sa svojim uvjerenjima.

"Hoćete li mi onda makar odgovoriti na neka pitanja?" "To hoću." "Možete li mi objasniti zašto je Pavao u 1. poslanici

Korinćanima u 14. poglavlju rekao: "Žene neka u crkvama šute, jer im nije dopušteno govoriti?"

"Naravno." Doktorovo je ponašanje bilo puno samopouzdanja. "U to su vrijeme sve žene sjedile iza u kutovima, tračale i došaptavale se, pa je Pavao rekao: 'Nemojte im to dopustiti.' Razumiješ li?"

Billyju se to objašnjenje nije slagalo s drugim dijelom Pisma kojeg je pročitao. "Onda mi objasnite 1. poslanicu Timoteju, 2. poglavlje," Billy je listao stranice Biblije dok nije našao citat gdje je Pavao rekao: "Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast nad mužem; štoviše, neka ostane u skrovitosti! Uistinu, najprije je bio stvoren Adam, onda Eva. Osim toga, Adam nije zaveden, već je žena, pošto je zavedena, upala u grijeh. Ali će se ona spasiti vršenjem majčinskih dužnosti ako ustraje sa čednošću u vjeri, ljubavi i posvećenju" Dr. Davis, ne kažem da ona želi učiniti nešto loše, ali ona je zapravo u tome zavedena. Stoga, Bog ne želi da ona bude propovjednik."

Dr. Davis se namrštio: "Je li to tvoj osobni stav?" "To je stav Pisma, koliko ja vidim." "Mladiću, zbog toga ti baptistička crkva može oduzeti

dozvolu." Billy je izvadio novčanik iz svog stražnjeg džepa. "Skratit ću

im muku i odmah je vratiti. Najbolje da se je sam riješim jer vidim da će mi biti teret."

"Ne, ne, brate Billy, nemojmo prenagliti u tome." Rasprava je završila na tom slabom znaku pomirenja. Kako

ni jedan nije htio povući svoj stav, obojica su se složili da bi Billy



18

trebao krenuti vlastitim putem i započeti svoju vlastitu službu Gospodu. Njihovu je odluku zacementirao čvrst stisak ruke i rastali su se kao prijatelji.

Pun snova i entuzijazma, Billy je iznajmio staru dvoranu Masonic Hall u Jeffersonvilleu i počeo održavati nedjeljne službe. Prve je nedjelje došla samo nekolicina ljudi čuti ga kako propovijeda, ali od tada se njegova zajednica povećavala za dušu ili dvije tjedno. Billy je neprekidno širio svoju vjeru svjedočeći novim ljudima koje je sreo na poslu, kao i onima koje je znao čitav život. Na nedjeljnoj je službi uvijek bilo novih posjetitelja jer je pozivao mnoge da doñu. Od tih posjetitelja, nekolicina bi prihvatila Krista kao svog Spasitelja i redovito dolazila na službe. Malo pomalo, njegova je zajednica postajala sve veća.

Svaki mu je novi obraćenik uzimao još malo više vremena, ali Billyju to nije smetalo. Nakon toliko godina odbačenosti, napokon je našao ljubav i prihvaćenost – kako Isusa Krista tako i male skupine ljudi koja ga je smatrala svojim pastorom. Napokon je pronašao svoje mjesto, svoju životnu svrhu i namjeravao se u potpunosti posvetiti Kristu.

U lipnju 1933. godine, Billy je iznajmio veliki cirkusni šator smješten na praznoj parceli u Jeffersonvilleu i planirao je tamo održati dva tjedna probuñenja. Nedjelju prije nego su počeli njegovi skupovi, dok se pripremao za službu u Masonic Hallu, pao je u trans kakav dotad nije doživio. Vidio je čitav svijet kako se pred njim proteže poput stolnjaka i činilo se kao da je on na neki način povezan s tijekom vremena. Vidio je vojnike maslinaste boje kože kako složno marširaju, a na puškama na ručno punjenje sjajile su im se bajunete. Zatim je vidio kako ti vojnici napadaju skupinu tamnoputih ljudi koji su se branili kopljima, vilama i kosama.

Oglasio se glas od iza s desne Billove strane, izvan njegovog vidokruga. To je bio isti onaj glas koji mu je govorio iz topole kad je imao sedam godina – dubok, rezonantni glas: "Benito



19

Mussolini će izvršiti invaziju na Etiopiju i zauzeti ju. Siromašnija će zemlja pasti pod njegove noge. Italija će onda pokušati izvršiti invaziju na druge zemlje, ali neće uspjeti i sam Mussolini će doći do sramotnog kraja."

Scena se promijenila. Bill je vidio vojsku ljudi u smeño-zelenim uniformama koja se bori protiv vojnika obučenih u sivo. Mogao je vidjeti vojne tenkove, eksplozije i veliku mrežu betonskih bunkera, topova, strojnica i bodljikave žice. Glas iza njega je objasnio: "Iz Njemačke, mladi Austrijanac, Adolf Hitler, odvući će svijet u rat. I Amerika će takoñer otići u rat, i u procesu će Franklin Roosevelt biti po četvrti put izabran kao predsjednik. Njemačka će se utvrditi iza dugačkog betonskog zida, a Amerika će platiti ogromnu cijenu u životima da bi se probila kroz ovaj zid. Ali Njemačka će biti poražena i Hitler će doći do tajanstvenog kraja."

Scena se ponovno promijenila. Bill je vidio kako se Europa pred njim rasprostire kao karta i kako se mijenjaju nacionalne granice i ponovno formiraju u nove političke blokove. Glas je rekao: "Tri se političke ideologije bore za vlast u svijetu: fašizam, nacizam i komunizam. Prve dvije će propasti, a komunizam će procvasti. Promatraj Rusiju, kralja Sjevera."

Scena se promijenila po četvrti put. Izblijedio je rat u Europi i iščeznuo u prošlosti. Umjesto njega, Bill je svjedočio nevjerojatnom razvoju tehnologije koji preplavljuje cijeli svijet. Meñu ostalim divotama, vidio je automobile s aerodinamičnim oblinama poput jaja kako putuju po dotjeranom sustavu cesta. Čak je vidio i automobil bez vozača. Ljudi u njemu su bili okrenuti od vjetrobranskog stakla i umjesto toga su se usredotočili na zabavnu igru dok je automobil sam sebe elektronički upravljao po cesti. Glas nije komentirao i scena se promijenila po peti put.

Sada je Bill vidio žene s dugim kosama i dugim haljinama kako marširaju s transparentima tražeći pravo glasa. Kad im je to pravo dano, vidio je kako za predsjednika Sjedinjenih Država



20

izabiru mladog čovjeka. Zatim je Bill gledao kako žene šišaju kosu. Neke od žena su obukle hlače, dok su druge skratile svoje suknje i napravile si oskudne bluze dok im odjeća nije bila veličine i oblika smokvinog lišća.

Vizija se izmijenila po šesti put. Bill je gledao kako se u Sjedinjenim Državama diže predivna žena, elegantno obučena. Ali unatoč njenim ljubaznim crtama lica, činilo se da u njoj postoji okrutnost koja narušava opis. Bila joj je dana velika moć i ona je dominirala zemljom svojim autoritetom.

Glas s Billove desne strane je požurivao: "Pogledaj još jednom." Bill se malko okrenuo pogledati sedmi i posljednji prizor – pred njim su se prostirale Sjedinjene Države u kaotičnim ruševinama. Karteri su izdubili tlo, a stupovi dima iz ruševina su zamračili zrak. Koliko je Bill mogao vidjeti, na zemlji nije bilo ljudskih bića. Zatim je vizija završila.

Bill je dugo vremena sjedio ukočen i zaprepašten. Kad su ga prsti opet počeli slušati, uzeo je kemijsku olovku i počeo zapisivati sedam vizija razmišljajući o njihovom značenju.

"Mussolini će napasti Etiopiju…" To bi bio neočekivani preokret dogañaja u svijetu. Bill je znao ponešto o Mussoliniju, čovjeku koji je često bio na vijestima. Mussolini je bio totalitaristički diktator Italije od 1922. godine i mnogi su ga smatrali nacionalnim spasiteljem Italije. Sredio je kaos zemlje osiromašene Prvim svjetskim ratom, stabilizirao je talijansko gospodarstvo i vratio Italiji dostojanstvo. Njegove su socijalne reforme provedene bez gubitka potpore poduzetnika ili zemljoposjednika. Mussolinija su podržavale javne osobe cijele Europe i Sjedinjenih Država, usporeñujući ga ponekad sa Cezarom, Napoleonom ili Cromwellom zbog njegovog velikog uspjeha u tranziciji i vladanju svojom državom. Zašto bi Mussolini riskirao svoj ugled da bi izvršio invaziju na tako zaostalu zemlju poput Etiopije?



21

Što se tiče Adolfa Hitlera, prošlog ga je siječnja njemački predsjednik Paul von Hindenburg postavio za kancelara što je Hitlerovu nacističku stranku dovelo na čelo njemačke politike. Ali kako on može ponovo povesti europske nacije u rat kad je prošli bio toliko razoran i donio tolike patnje? Nitko u svijetu nije želio još jedan rat. Ali vizije do tad nisu nikada pogriješile.

Bill nije razumio svjetske političke sile, ali je čitao novine i bio je svjestan da Mussolinijev fašizam počinje imati veliku potporu u Aziji i Latinskoj Americi. Fašizam je odbacio ideju individualne slobode i umjesto toga njegovi su zagovornici vjerovali da bi država trebala kontrolirati cijeli život nacije. Držali su se ideje da državu treba voditi jedna dinamična ličnost koja će nareñivati s vrhovnim autoritetom. Bill nije znao gotovo ništa o Hitlerovom nacizmu koji se tek počeo pojavljivati na vijestima. Znao je ponešto o ruskom komunizmu koji je zagovarao prava radnika i njegovoj skučenoj središnjoj vladi koju je izravno vodila elita Komunističke partije. Od svih, tada sukobljenih strana u Europi, činilo se najmanje vjerojatnim da će prevladati komunizam. Ali ipak, vizije još nikada nisu pogriješile.

Svi ti automobili koje je vidio! Tako zaobljeni i aerodinamični. Izgledali su uvelike drukčije od automobila koji su vozili cestama 1933. godine, koji su bili poput kutija. Kakve će tek divote slijediti ako znanost i tehnologija mogu izumiti tako veličanstvene strojeve! Ali ta će dostignuća nadomjestiti propadanje vrijednosti u svijetu što je u viziji predstavljeno moralnim propadanjem žena. A što je s onom ljepoticom hladnog srca koja će jednog dana dominirati Amerikom? Hoće li ona zaista biti žena ili je samo predstavljala silu? Možda ženski politički pokret ili duhovni pokret. Bill je u zagradama napisao: "Možda Katolička crkva." I na kraju je bilo ono užasno uništenje. Izgledalo je kao da su dani Amerike odbrojeni.

Bill je pročitao proročanstvo svojoj zajednici, usput komentirajući. Kad je detaljno opisivao kako će komunizam



22

progutati tri europska "izma", tražio je da ljudi ustanu i ponavljano govore: "Promatraj Rusiju. Promatraj kralja Sjevera." Nakon što je opisao sedmu i posljednju viziju, dodao je vlastito mišljenje: "Dakle, ljudi, ovaj mi dio nije rekao Gospod, ovo je moje. Ali sudeći po tome koliko sve u svijetu ide brzo, ja predviñam da će se sve to dogoditi do 1977."

Inspiriran ovim vizijama, Bill je entuzijastično propovijedao prve noći svojih skupova probuñenja u unajmljenom šatoru. Iako je i dalje trebao Hope da umjesto njega na glas pročita tekst iz Biblije, to nije omelo njegovu službu jer je žarko poticao ljude da prihvate milost spasenja Isusa Krista. Sljedeće večeri, i svake večeri nakon te, u šatoru je bilo sve više ljudi, dok je na službi posljednje nedjelje ujutro, dva tjedna kasnije, Billy Branham propovijedao pred preko tisuću duša. Pitao ih je koliko ih se želi krstiti u Ime Gospoda Isusa Krista i preko dvjesto ljudi je izašlo naprijed. Završio je propovijed i otišli su do rijeke Ohio.

Bio je to 11. lipnja 1933. godine. Do dva sata popodne skupilo se preko tisuću ljudi na obali rijeke Ohio na kraju ulice Spring kako bi gledali ova krštenja. Zemlja se pržila pod nebom bez oblačka. Nije bilo ni najmanjeg povjetarca da ohladi lica ljudi dok su pjevali: "Stojim na olujnim obalama Jordana i željno gledam prema lijepoj i sretnoj zemlji Kanaana gdje se nalazi moja baština. Ja sam vezan za obećanu zemlju…"

Kad je Billy došao do obale, vidio je Margie W-, 6 djevojku njegovih godina koja je sjedila u čamcu blizu mjesta gdje se trebalo održati krštenje. Margie je bila obučena samo u kupaći kostim. Budući da je smatrao da je kupaći kostim neumjesan i neprimjeren, Billy ju je pristojno zamolio da iziñe iz vode.

6 Svaki put kad se u ovoj biografiji pojavi prezime u ovom obliku

(W-), to znači da William Branham nije iznio prezime te osobe kad je pričao o tom dogañaju. Autor je nasumično izabrao početno slovo zbog funkcionalnijeg opisivanja dogañaja.



23

Ona je neprijazno odgovorila: "Ne moram se maknuti."

"To je točno, Margie, ne moraš. Ali da sam ja na tvom mjestu, imao bih dovoljno poštovanja prema Evanñelju da odem odavde gdje se krsti."

"Nemoj ti meni pričati o poštovanju prema Evanñelju. Ja sam učitelj nedjeljne škole, ali ne vjerujem u krštenje i ne moram izaći."

Margie se cerila dok je Billy odlazio. Billy je ušao u vodu zajedno s prvim kandidatom za krštenje.

Njih su dvojica stajali u vodi do pasa dok je voda oko njih lagano tekla svojim tokom. Površina vode je bila toliko mirna da je izgledala poput stakla rastaljenog na jakom suncu. Valovi vrućine su zamutili pogled na stabla na suprotnoj obali.

Bill je pitao: "Vjeruješ li da si upoznao Isusa Kista na ovom probuñenju?"

Čovjek je odgovorio: "Da." "Jesi li se pokajao za svoje grijehe?" "Da." "Vjeruješ li da ti je Isus Krist oprostio i da si sada spašen od

svojih grijeha?" "Da." "Pomolimo se onda." Zajedno su pognuli glave: "Nebeski

Oče, mi smo ovdje jer si nam zapovjedio da idemo meñu sve narode čineći ih učenicima, krsteći ih u Ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Amen." Zatim je Bill dignuo glavu i okrenuo se prema osobi, te rekao: "Na osnovi ispovijedanja svojih grijeha, ja te krstim, moj voljeni brate, u Ime Gospoda Isusa Krista." On se tada uhvatio za nos i Bill ga je uronio u mutnu vodu.

Dok je prva krštena osoba išla prema obali, a druga ulazila u vodu, Bill je podsjećao mnoštvo: "Zašto nam je Isus rekao da se krstimo? Pa, zbog jedne stvari: to je simbolična smrt – smrt svijetu. Simbolično, stari čovjek ide u grob tako da novi čovjek



24

može izaći i živjeti novi život u Isusu Kristu. Ali zapamtite, krštenje vas ne mijenja, to je samo vanjski znak nečega što se dogodilo iznutra. Vjernik svjedoči svijetu da ga je Isus Krist već izmijenio iznutra."

Jednog po jednog, Bill je krstio kandidate na sličan način. Sedamnaesti na redu za ulazak u vodu bio je Edward Colvin, mladić malo mlañi od Billa. Dok su obojica stajala u vodi do pasa, Bill je pitao: "Edwarde, vjeruješ li da si promijenjen na skupovima probuñenja?"

"Da," rekao je mladić. Bill je povisio glas kako bi ga čulo mnoštvo na obali: "Svi

pognite glave." Kad su ga poslušali, Bill je sklopio svoje oči, pognuo glavu i počeo se na glas moliti: "Nebeski Oče..."

Upravo tada čuo je glas koji je rekao: "Pogledaj gore." Otvorio je oči i pogledao Edwarda koji je strpljivo čekao pognute glave i sklopljenih očiju. To nisu bile njegove riječi. Bill nije znao tko je to rekao. Zbunjen, ponovno je pognuo glavu, sklopio oči i nastavio molitvu: "Nebeski Oče, dok ja krstim ovog mladića vodom, Ti ga krsti Duhom Svetim."

Ponovno je čuo glas kako kaže: "Pogledaj gore." Otvarajući oči, pogledao je okolo.

I Edward je otvorio oči, znatiželjan zbog zadržavanja. "I, brate Bill?" "Jesi li čuo to?" "Što čuo?" Bill je po treći put čuo glas kako kaže: "Pogledaj gore!" Ovaj

je put pogledao prema nebu... i ostao bez daha! S neba je silazila vatrena kugla! Iz daljine je sličila zvijezdi, mijenjajući boju izmeñu žuto-zelene i jantarne. Dok se približavala, izgledala je poput vatrenog kruga koji se vrtio – tutnjeći, okrećući se, bacajući iskre i plamen. Bill je od velikog straha zadržao dah dok je zvijezda išla ravno na njega, ali se zaustavila vrlo blizu i lebdjela



25

točno iznad njegove glave. Voda oko Billa se uzburkala i digla se fina magla od čega je nastala mala duga iznad zvijezde.

Odjednom je Bill čuo glas kako mu govori. Nije to bio melodičan glas bas, koji mu je tako često govorio u vizijama, ovaj je glas bio tenor, poznat. Rekao je: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista, tako si ti poslan s porukom da prethodiš Njegovom drugom dolasku."

Ljudi na obali rijeke su i dalje držali pognute glave u molitvi. Ali Margie je gledala iz svog čamca. Kad je ugledala svjetlo, histerično je povikala prije nego li se onesvijestila, padajući prema naprijed na pramac čamca. Zbog tog su se vriska podigle glave. U nekoliko je sekundi nastala pomutnja kad je mnoštvo pogledalo gore i vidjelo vatrenu kuglu kako lebdi iznad glave Billyja Branhama. Žene su vrištale, muškarci su uhvatili jedan drugoga, neki su paničarili i pobjegli, nekolicina se onesvijestila, a većina je samo drhtala.

Nisu svi koji su vidjeli zvijezdu čuli i glas. Ali čula ga je jedna posebna četrnaestogodišnja djevojčica. Držala je zatvorene oči i pognutu glavu dok su ljudi paničarili, jer joj je njezin pastor rekao da pogne glavu, a ona je uvijek nastojala poslušati svoga pastora. Ona je čula glas, čula je svaku pojedinu riječ i zato što je to čula, nešto se snažno usidrilo duboko u njenoj duši, kao da se u njezino dosadašnje iskustvo zakopalo sidro. Zvala se Meda Broy i bila je odreñena za vrlo važnu ulogu u Billovoj budućnosti.

Vatrena je kugla lebdjela nad Billovom glavom manje od minutu, a zatim se velikom brzinom vratila na nebo odakle je i došla. Uzburkana se voda ponovno smirila pod spokojnim modrim nebom. Billy je govorio ljudima dok se svi nisu umirili, a zatim je nastavio krstiti dok nije završio s uranjanjem u vodu dvjesto osoba u Ime Gospoda Isusa Krista.

Dok se približavao obali, okružila ga je skupina poslovnih ljudi iz Jeffersonvillea i nestrpljivo pitala: "Što je značilo to svjetlo?"



26

Bill je iskreno odgovorio: "Ne znam. Ja sam vjernik. Možda je to znak za nevjernika. Ne mogu vam reći."

SLJEDEĆEG SU JUTRA lokalne novine objavile članak o ovom dogañaju pod naslovom: "Pojavila se tajanstvena zvijezda iznad propovjednika tijekom krštavanja." Za sve druge to je bio još jedan zanimljiv dio vijesti, tema za razgovor prvog dana objave. Ali Williamu Branhamu je to značilo puno više. On je stajao ispod te pulsirajuće jantarne kugle i žmirkao zbog jačine njezinog svjetla. Vidio je kako se voda oko njega uzburkala. Jasno je čuo glas kako govori: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista, tako si ti poslan s porukom da prethodiš Njegovom drugom dolasku." Ne, to ne treba tek tako pustiti samo zato što se čini čudnim i teškim za razumjeti. Bill je to smatrao natprirodnim znakom koji zahtjeva objašnjenje. Ako je taj znak uistinu došao od Boga, vjerovao je da onda njegovo objašnjenje treba doći sa stranica Božje Riječi. Bill je sa žarom čitao svoju Bibliju u potrazi za indicijama. U blizini je držao bilježnicu i olovku da može zabilježiti dijelove Pisma koji bi se mogli odnositi na to. Na njegovo iznenañenje, otkrio ih je mnogo.

Prvi dio Pisma koji je pronašao da se u njemu Bog pojavljuje u obliku natprirodne vatre bio je Postanak 15, 17, gdje je Bog sklopio savez s Abrahamom. Mojsije je čuo Boga kako mu govori iz gorućeg grma – tu se moralo raditi o natprirodnoj vatri jer grm nije izgarao. 7 Mojsije je ponovno vidio Gospoda u oblaku svjetla koji mu je pomogao da odvede djecu Izraela iz Egipta. Poslije je sreo to svjetlo na Sinaju gdje je primio deset zapovijedi. 8 Mojsije ga je vidio još puno puta, uključujući i onda kad je posvećivao

7 Izlazak 3, 2 8 Izlazak 14, 19 – 20 i 19, 18 – 19



27

šator u pustinji, te napisao: "Jer Gospod, Bog tvoj, oganj je što proždire…" 9 Salomon ga je vidio kad je posvećivao prvi hram u Jeruzalemu. 10 Manoah, Samsonov otac, ga je vidio kad je sreo anñela Gospodnjeg. 11 Ilija ga je vidio na gori Karmel. 12 Ezekiel ga je vidio u viziji. 13 David ga je opisao u 18. Psalmu. Savla iz Tarza je, na njegovom putu u Damask da bi progonio kršćane, oslijepilo to svjetlo koje mu je reklo: "Ja sam Isus koga ti progoniš." 14 I na kraju, Daniel i Ivan su vidjeli to svjetlo utjelovljeno u Gospodu Isusu Kristu. 15

To je bio iznenañujući niz stihova koji u Billovom umu nisu ostavili mjesto sumnji u to da je zvijezda koja je sjala nad njim uz obalu prošle nedjelje imala biblijsko porijeklo koje se proteže Svetim Pismom od Postanka do Otkrivenja. Što je više mogao tražiti za potvrdu? Znao je da je to moralo doći od Boga.

Zatim je Bill obratio svoju pozornost na to da se rijeka, čija je površina bila ravna kao da je od stakla, odjednom oko njega uzburkala kad se pojavilo svjetlo. Našao je jedini sličan dogañaj u Ivanu 5, 4. Je li moguće da je svjetlo iznad njega bio isti anñeo koji je pokretao vodu Bethesde u starom Jeruzalemu? Dugo je razmišljao o toj pomisli, ali nije mogao naći daljnjih dokaza za ili protiv, tako da je to ostavio kao pitanje.

Treći i najizravniji dokaz o značenju ovog znaka došao je iz glasa: "Kao što je Ivan Krstitelj bio poslan da prethodi prvom dolasku Isusa Krista…" Bill je duboko razmišljao o ovim riječima iz svakog kuta, pokušavajući zaključiti što one točno znače.

9 Levitski zakonik 9, 24; Ponovljeni zakon 4, 24 10 2. Ljetopisa 7, 1 11 Suci 13, 19 – 20 12 1. Kraljevima 18, 38 13 Ezekiel 1, 4 14 Djela apostolska 9, 1 – 5 15 Daniel 10, 5 – 7; Otkrivenje 1, 14 – 15



28

Proučavao je život Ivana Krstitelja i bio je posebno oduševljen vezom kojom je Bog povezao proroka Ivana s prorokom Ilijom. "On [Ivan] će ići pred njim [Isusom] s Ilijinim duhom i snagom..." rekao je anñeo Ivanovom ocu. 16 Kasnije je Isus rekao o Ivanu: "On [Ivan] je, ako ćete pravo, Ilija koji je imao doći." 17 Tu se nalazilo mnogo toga i Bill je znao da će mu trebati mnogo vremena da to bolje shvati.

Razmišljao je i o drugom dijelu onoga što je glas rekao: "… tako si ti poslan s porukom da prethodiš Njegovom drugom dolasku." Bill je vjerovao u drugi Kristov dolazak jer je o tome propovijedao dr. Davis i čitao je o tome u Novom zavjetu. Ali kakve veze ima njegov beznačajan život s najvažnijim dogañajem svih vremena? Je li to natprirodno svjetlo na rijeci bilo znak? Je li nekako povezano s drugim Kristovim dolaskom? Približava li se to vrijeme? Što je glas mislio kad je rekao "poslan s porukom"? Jedina poruka koju je on imao bila je Biblija. Takve su se misli vrzle po Billovom umu. To se činilo predubokom tajnom da bi je dokučio. Ali je ipak u duši osjetio uzbuñenje zbog novonastalog iščekivanja.

16 Luka 1, 17 17 Matej 11, 14


Poglavlje 14

Pokazan njegov budući šator

1933.

OD STOTINA ljudi koji su prisustvovali prvom evanñelističkom skupu Williama Branhama u lipnju 1933. godine, većina ih se nakon večernjih skupova u šatoru vratila svojim crkvama. Ali neki novoobraćenici Kristu nisu prethodno pripadali nekoj crkvi. Mnogi od tih ljudi su počeli dolaziti na Billyjeve redovne nedjeljne službe. Unajmljena dvorana Masonic Hall ubrzo je postala premala da bi se ljudi udobno smjestili, što je Billa primoralo potražiti drugu zgradu.

Na križanju Osme i Penn ulice u Jeffersonvilleu, nedaleko od mjesta gdje je živio sa svojom obitelji, cesta je obilazila malu, plitku baru obraslu ljiljanima. Hodajući kući od dvorane Masonic Hall, Billy je kleknuo u grm kužnjaka na rubu te bare kako bi se pomolio o svom novonastalom problemu. "Gospode, što da napravim? Gdje želiš da se ova crkva preseli?"

Zagledao se u okrugle, zelene listove ljiljana koji su plutali na vodi poput tanjura. Kako su divni ti cvijetovi, neki ružičasti, neki bijeli. Ljiljani su ga oduševljavali kako kreću iz takvog mulja i blata na dnu bare, probijaju se do sunčeve svjetlosti i na kraju su



30

tako čisti i zadivljujući. To je Billa podsjetilo na njegov vlastiti život koji je nedavno izašao iz blata grijeha na sunčevu svjetlost ljubavi Isusa Krista. Kako je divan Gospod koji je mogao učiniti takvo čudo. Tada mu je sinulo, poput otkrivenja odapetog s Božjeg prijestolja: tu će biti njegova crkva – upravo tu gdje je bara ljiljana. Billy je ustao i prošao kroz trsku na rubu bare. Srce mu je uzbuñeno kucalo. Da, to će biti savršeno. Mogao bi sagraditi…

Prije nego se žbuka njegovog otkrivenja osušila, oko njegovih su ušiju već počele padati cigle sumnje. Kako može kupiti ovu zemlju i sagraditi crkvu kad jedva ima novca za sebe, svoju majku, braću i sestre? Bio je siromašan čovjek i propovijedao je zajednici siromašnih ljudi za vrijeme jedne od najgorih ekonomskih kriza u ovoj zemlji. Mnogi ljudi u njegovoj zajednici nisu bili zaposleni. Financiranje izgradnje crkve činilo se nemogućim snom. Ali ipak, ako je to otkrivenje zaista bilo od Boga, onda postoji nekakav način…

Bill je o tome porazgovarao s članovima svoje zajednice. Začudo, zajednica je dajući svoje oskudne priloge skupila dovoljno gotovine za kaparu. Dali su izraditi nacrt, osigurati kredit i isušiti baru – sve u nekoliko tjedana. U srpnju su nasuli temelje i na gradilište dovezli betonske blokove. Ali prije nego su postavili drugi sloj betonskih blokova, Bill je htio održati kratku svečanost posvećenja tijekom koje će postaviti kamen temeljac na pravokutan temelj.

To jutro kad će se održati ta svečanost, Bill se probudio oko šest sati. Vani su ptice pjevale kao soprani, dok su pčele zujale kao tenori. Stablo kozokrvnice ispod prozora njegove sobe na drugom katu ispunilo je njegovu sobu mirisnim parfemom ljeta. Bill je dugo ležao u krevetu s rukama iza glave uživajući u radosnom trenutku, razmišljajući: "O, veliki Jahve, kako si Ti divan. Prije samo nekoliko trenutaka bio je mrak, a sad je izišlo sunce i sva se priroda raduje. Uskoro će se i duhovan svijet, koji



31

je zbog grijeha toliko hladan i mračan, radovati jer će sunce pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama."

Dok je tako ležao, unutarnji glas ga je pozvao da ustane. Bill je ustao iz kreveta i stao licem prema prozoru. Odjednom je osjetio neopisivu prisutnost u sobi, poput pritiska – ali ne lošeg, prijetećeg pritiska. Ova je prisutnost izazvala sveto strahopoštovanje kao da se približio sam Gospod. Bill je pogledao tri zida u svom vidokrugu. Soba se činila praznom. Okrenuo se pogledati iza sebe i odmah je utonuo u viziju.

Nalazio se na obali rijeke Jordana gdje je Ivan Krstitelj krstio Isusa. Bill je propovijedao Evanñelje mnoštvu ljudi kad je iza sebe čuo roktanje i skvičanje. Okrenuo se i vidio veliku svinjsku staju izgrañenu pokraj rijeke. Bila je puna svinja i osjetio se jak vonj. Bill je komentirao: "Ovo mjesto je zaprljano. A nikako ne bi trebalo biti. Ovo je sveto tlo po kojem je koračao sam Isus."

Tada se ukazao anñeo Gospodnji, uzeo je Billa i odveo ga s tog mjesta na križanje Osme i Penn ulice u Jeffersonvilleu. Na mjestu gdje je nekoć bila bara s ljiljanima, sada je bila velika, betonska zgrada s natpisom na prednjim vratima "Branhamov šator". Anñeo ga je uveo unutra. Bill nije mogao vjerovati svojim očima. Zgrada je bila prepuna ljudi. Ne samo da je svako mjesto bilo zauzeto, već su ljudi sjedili i na prolazima izmeñu klupa i stajali uza zid. Na kraju prostorije su bila tri križa, jedan kod propovjedaonice i dva sa strane. U viziji je Bill došao do mjesta iza propovjedaonice i rekao: "O, to je divno, to je sjajno. Bože, kako si dobar što mi daješ ovaj šator."

Tada je anñeo Gospodnji rekao: "Ali ovo nije tvoj šator." "Naravno da je ovo moj šator," pobunio se Bill. Anñeo je ponovio: "Ne. Doñi i vidi." Anñeo je podigao Billa i

ponovno ga spustio, ovaj put pod prostranstvo vedrog plavog neba. Anñeo je rekao: "Ovo će biti tvoj šator."

Razgledavajući uokolo, Bill je primijetio da se nalazi u voćnjaku. Voćke su narasle do oko 6 m visine u dva usporedna



32

reda s prolazom izmeñu njih, a na kraju prolaza se nalazilo jedno veliko stablo, smješteno tako da je jednako udaljeno od oba reda. U jednom redu su se nalazile samo jabuke, a u drugom šljive. Neobično, ali njihovi su se korijeni nalazili u velikim zelenim kantama. I s desne i s lijeve Billove strane bile su prazne posude u ravnini sa svakim redom stabala.

Zagrmio je glas s neba: "Ljetina je zrela, ali radnika je malo."

Bill je pitao: "Gospode, što mogu učiniti?" Dok je promatrao, stabla su počela sličiti na crkvene klupe iz vizije njegovog šatora, a tri stabla na kraju prolaza su poprimila oblik križeva. Bill je pitao: "Što ovo znači? I što je s ovim praznim posudama?"

Anñeo je odgovorio: "Trebaš saditi u te dvije posude." Stojeći izmeñu ta dva reda stabala, Bill je odlomio granu sa

stabla jabuke i smjestio je u praznu kantu na toj strani. Tada je odlomio granu sa stabla šljive i zasadio je u praznu kantu na toj strani. Odmah su iz te dvije posude izrasla dva stabla i nisu se zaustavila dok nisu bila visoka koliko i druga stabla voćnjaka.

Zatim je jak vjetar zatresao stabla i glas je rekao: "Dobro si učinio. Drži ispružene ruke i beri ljetinu."

Bill je držao obje ruke ispružene. U jednu je ruku pala velika žuta jabuka, bila je tvrda i zrela, a u drugu ruku je pala velika žuta šljiva, mekana i zrela. Glas je rekao: "Pojedi plodove, ukusni su." Bill je zagrizao prvi, a potom i drugi plod. Oba su bila slatka, sočna i ukusna. Glas je ponovio: "Ljetina je zrela, ali radnika je malo."

Tada je Bill primijetio da veliko stablo na kraju prolaza, koje je još uvijek bilo u obliku križa, na svojim granama ima i jabuke i šljive. Bill je otrčao prolazom i bacio se pod to stablo plačući: "Gospode, što mogu učiniti?"

Jak vjetar je toliko zatresao stabla da su jabuke i šljive počele padati na Billa poput kiše. Glas je rekao tri puta: "Kad izañeš iz



33

ove vizije, pročitaj 2. Timoteju 4." Zatim je Bill ponovno bio u svojoj sobi.

Sunce se popelo malo više na jutarnjem nebu pokazujući da je, dok je on bio u viziji, prošlo odreñeno vrijeme. Bill je zgrabio svoju Bibliju i okrenuo 2. poslanicu Timoteju. Polako je pročitao četvrto poglavlje, razmišljajući o svakoj riječi, pokušavajući povezati svaku riječ s vizijom.

Propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili

nezgodno, kori, prijeti, opominji u svoj strpljivosti i nauci. Jer doći će vrijeme kad oni neće podnositi zdrave nauke, nego će prema svojim strastima sebi nagomilati učitelje da im škaklju uši, te će odvratiti svoje uši od istine, a okrenut će se bajkama. A ti budi razborit u svemu, podnesi patnje, vrši posao evanñeliste, svoju službu ispuni potpuno.

Bill je istrgnuo tu stranicu iz svoje Biblije i ponio je sa sobom

na svečanost posvećenja u Osmoj i Penn ulici. Budući da je bio radni dan, moglo je prisustvovati samo oko pedeset ljudi iz njegove zajednice – uglavnom žene i djeca. Dok je Major Ulrey iz Američkih volontera poveo svoj bend u veseli marš, Bill je postavio kamen temeljac na njegovo mjesto u svježem betonu. Bila je to simbolička gesta. Budući da Novi zavjet kaže da je Isus Krist Zaglavni kamen Svoje crkve, kada je Bill stavio kamen temeljac za svoju zgradu, rekao je da će crkva biti posvećena načelima Zaglavnog kamena, Isusa Krista.

Ljudi su tada ubacili kovanice, uspomene i pisane molitve u jednu limenku i stavili je u šuplji kamen temeljac. Bill je dodao stranicu koju je tog jutra istrgnuo iz svoje Biblije – stranicu koja je sadržavala te proročke riječi: "A ti budi razborit u svemu, podnesi patnje, vrši posao evanñeliste, svoju službu ispuni potpuno."


Poglavlje 15

Spetljana prošnja

1933.

IAKO je William Branham već bio pastor vlastite zajednice i iako je propovijedao svake nedjelje ujutro u staroj dvorani Masonic Hall u Jeffersonvilleu, cijelo je ljeto 1933. godine nastavio ići na službe Misionarske baptističke crkve srijedom i nedjeljom navečer. Očigledno, to mu je bio izgovor da bude sa svojom djevojkom, Hope Brumbach, a ne da bi slušao propovijedi dr. Davisa. Ali budući da je ubrzo trebala biti završena njegova zgrada, to se trebalo promijeniti, jer će i on održavati službe sredinom tjedna. Kako će onda vidjeti svoju djevojku? Bill je uvijek bio sramežljiv i nesiguran u ženskom društvu. Pomisao da će izgubiti svoj savršen izgovor da vidi Hope bi ga oblila znojem i nemirom.

Bill je cijenio svaki trenutak proveden u društvu Hope. Kad se ona smijala, on se smijao. Kad se ona veselila, on se veselio. Nije znao čime ga je očarala – ali sviñalo mu se to. Ona mu je bila sve dobro i lijepo na svijetu – zrak, i kiša, i ljeto, i cvijeće, i dobrota, i čežnja… Što je više bio s njom, sve je više želio biti s njom. Što će se dogoditi njihovoj vezi ako ne bude imao izgovor

Spetljana prošnja


35

da je vidi svaku srijedu navečer? Hoće li se udaljiti od njega? Bill je zadrhtao na samu pomisao. Što ako nañe drugog dečka? Nije mogao disati dok je razmišljao o tome. Nije mogao riskirati da je izgubi. Kako će živjeti? Ne, morao je smisliti neki drugi dobar izgovor da je redovito viña. U jednom trenutku, dok je Bill iznova i iznova razmišljao o tom problemu, sinulo mu je da je najbolji način da provede više vremena s Hope Brumbach da joj promijeni prezime u Branham.

Od trenutka kad je odlučio zaprositi Hope, počele su ga mučiti drugačije sumnje. Njezin je otac kao direktor sindikata, lokalnog Bratstva pennsylvanijske željeznice, zarañivao petsto dolara mjesečno. Billy je, s druge strane, zarañivao dvadeset centi na sat u javnoj službi i svojom je plaćom pomagao uzdržavati svoju majku, oca, sedmero braće i jednu sestru. Kako će moći uzdržavati svoju ženu? Sve što joj je mogao ponuditi bila je ljubav i privrženost. Tko je on da uzme Hope iz njenog udobnog doma i da je podvrgne mukama siromaštva? Ona je zaslužila mnogo bolje. Nakon dugog i mučnog predomišljanja, Bill je zaključio da ne može pitati Hope da se uda za njega. Previše ju je volio da joj pokvari život.

Ali ta odluka nije prekinula njegovu muku, samo je otvorila još jednu dilemu. Ako neće zaprositi Hope, kako opravdati to što joj oduzima vrijeme? Neće li joj biti bolje ako on prekine njihovu vezu? Što je prije prestane viñati, prije će ona naći nekog drugog – nekog tko joj može pružiti dobar život. Da, to je pravedno. I on to mora učiniti. Ali…

Koliko god razmišljao da je to za njeno dobro da joj kaže zbogom, nije se mogao prisiliti na to. Preispitivao je svoje financijsko stanje i mogućnosti. Neka njegova braća su sada bila dovoljno odrasla, pa su i oni pomagali kod obiteljskih računa. To je bio plus. A ostala braća nisu bila daleko od toga. Za nekoliko godina i oni će pomagati – još jedan plus. Možda bi Bill mogao postupno smanjivati svoju potporu bez da majci zada dodatne



36

probleme. Onda bi, ako bi puno radio, možda mogao priuštiti Hope lijep život. Raslo mu je uzbuñenje dok je razmatrao tu mogućnost. Da, činilo se financijski izvedivo. Treba li to učiniti? Da – da, učinit će to. Zaprosit će Hope Brumbach!

Ali donijeti odluku da je zaprosi i zaprositi ju, to su dvije različite stvari. Kako je završavao kolovoz i počinjao rujan, Bill je pokušavao skupiti dovoljno hrabrosti da postavi pitanje. Zagledao bi se u njene tamne oči i ozareno lice, i razmišljao: "O, ne bi li zajedno bili sretni?" Ali svaki put kad bi pokušao pitati, usta bi mu se osušila i knedla bi mu zapela u grlu, te ne bi mogao ni gutati, a kamo li izgovoriti razumljivu rečenicu. Svake noći kad je bio s njom pokušao bi iznova, ali riječi su odbijale izaći. Sam bi sebi rekao: "Večeras ću to učiniti! Neće proći ni deset minuta na mom satu prije nego je pitam." Nije pomoglo, vrijeme je ipak prošlo i nije se mogao natjerati zaprositi ju.

Bill je satima beskrajno promišljao o svom problemu. Ponekad bi se zaustavio u jarku gdje je radio, naslonio glavu na lopatu i samo buljio u prazno dok je u glavi tragao za odgovorom. Kako će joj ikad dati do znanja da je želi oženiti ako joj nema hrabrosti to reći? Neko je vrijeme razmišljao o ideji da je njegov prijatelj, George DeArk, pita umjesto njega. Ali to se nije činilo dobrim. Hope bi ga možda u tom slučaju odbila. Kako će to onda učiniti? Kako? Odjednom mu je sinula ideja. Tako je! Napisat će joj pismo.

Te nedjelje navečer, Bill je bio budan s olovkom i papirom do kasno u noć, naporno je radio na svakoj rečenici, sastavljajući i prepravljajući, znojeći se dok nije na dvodimenzionalni papir prenio svoje osjećaje najbolje što je mogao. Nakon tog velikog dostignuća, njegova je početna ideja bila osobno predati pismo Hope. Tada je zamislio Hope kako tiho čita pismo dok on stoji stisnutih palčeva, grizući usne, toliko nervozan da bi se mogao onesvijestiti. Ne, to neće ići. Odlučio je pismo poslati poštom. Ako pošalje u ponedjeljak, Hope će dobiti pismo u utorak tako da

Spetljana prošnja


37

mu može odgovoriti u srijedu navečer kad je bude vodio u crkvu. To se tada činilo kao dobar plan.

U ponedjeljak ujutro je Bill polizao markicu, zalijepio je na kuvertu i ubacio pismo u poštanski sandučić na putu za posao. Kasnije tijekom tog dana, dok je kopao jarak, na pamet mu je pala strašna misao: što ako se njezina majka dokopa tog pisma? Billovo se čelo orosilo kapljicama znoja i koljena su mu toliko klonula da se morao nasloniti na rub jarka. Pomislio je: "Ako njena majka pročita to pismo, gotov sam."

Bill se dobro slagao s Hopinim ocem, Charlijem, ali s njenom je majkom bila druga priča. Dotjerana i uštirkana, gospoña Brumbach se ponosila visokim društvenim položajem. Živjela je u prekrasnoj kući, nosila skupu odjeću, bila je član velike formalne crkve i nekolicine utjecajnih organizacija. Na Billa Branhama je gledala kao na još jednog šljakera – definitivno ne dovoljno otmjenog da oženi njenu kćer. Sumnjičavo je gledala i na Billova zadrta vjerska uvjerenja. Ako ona vidi to pismo, vjerojatno će se snažno usprotiviti. Možda će čak ići toliko daleko da natjera Hope da prekine s njim. Bill je strahovao od te pomisli.

U srijedu uvečer, Bill je parkirao iza Brumbachovog novog sjajnog Buicka. Ostavio je otvorena vrata svog klimavog Forda u slučaju da je gospoña Brumbach pročitala pismo i da mora pobjeći od tamo.

Pokucao je. Otvorila je Hope: "Bok, Billy. Što nećeš ući?" "O, ne," pomislio je Bill, "dovest ćeš me u prostoriju u kojoj

je tvoja majka i zatvoriti vrata. Onda ću biti u gadnoj nevolji." Malko se nasmiješio i rekao: "Hvala, Hope, ali toplo je. Čekat ću tu na verandi dok se ne spremiš."

"O, uñi. Mama i tata te žele vidjeti." Bill je pomislio: "O! Sve je gotovo." Nervozno je ušao,

skinuo šešir i stao kraj vrata, spreman na brzi bijeg. Hope je rekla: "Odi u kuhinju gdje su mama i tata. Bit ću

spremna za crkvu za nekoliko trenutaka."



38

Bill je otišao do vrata kuhinje. Hopini roditelji su sjedili za kuhinjskim stolom. "Kako ste, gospodine Brumbach? Kako ste, gospoño Brumbach?"

Charlie Brumbach je, srdačno kao i uvijek, rekao: "Bok, Billy. Uñi i popij čašu ledenog čaja."

"Ne, hvala. Nisam žedan." "Pa, hajde svejedno doñi i sjedni." Urota je bila sve dublja. Billovo je srce jako lupalo. "Ne,

hvala. Ostat ću tu ako je to u redu. Baš je divno vrijeme." Gospoña Brumbach je rekla: "Da, prekrasno vrijeme." Njih troje je ćaskalo o vremenu i drugim dogañajima dok

Hope nije sišla. Bill je disao lakše tek kad su Hope i on bili na verandi, a iza njih zatvorena vrata.

"Billy, baš je lijepa večer, hajmo pješice do crkve." Novi val straha je preplavio Billa. Mislio je: "To je to. Reći

će mi da je gotovo. Trebao bih je dobro pogledati jer je to vjerojatno posljednji put da sam s njom."

Ali na putu do crkve Hope nije spominjala pismo. Zbog toga ga je tijekom cijele službe preplavila nervoza. Nije čuo ni jednu riječ koju je dr. Davis rekao. Umjesto da sluša, vrijeme je provodio gledajući krajičkom oka Hope i razmišljajući koliko bi mu bilo mrsko izgubiti ju. Bila je zaista dobra djevojka. Te je večeri blistala više nego ikad. Nadao se da će naći nekoga tko će biti dobar prema njoj. Zaslužila je najbolje što život može pružiti.

Kad su Bill i Hope izašli iz crkve i krenuli kući, već je bio pao mrak. Na noćnom nebu je četvrtina mjeseca bila poput lampe. Svaki put kad bi izašli iz sjene stabala, bijela bi mjesečeva svjetlost naglasila kontrast Hopine tamne kose i očiju, i mekanih bijelih obraza. U Billu je buktala ljubav i čežnja.

"Pa, Billy, da li ti se sviñala služba večeras?" opušteno je pitala Hope.

Spetljana prošnja


39

"O, pa bila je u redu." Billu se činilo kao da mu je čeljust ukočena – tvrda i nepomična. Promatrao je Hopino lice i tražio gestu ili bilo koji drugi znak koji bi ga upozorio da je došao trenutak kojeg se bojao. Svaki put kad bi pomakla usta kako bi počela pričati, Bill je bio siguran da je došao kraj. Ali umjesto toga, ona bi iznijela još jedan nevezan komentar kao da joj na umu nije ništa osim uživanje u babljem ljetu.

Budući da su se približavali njenoj kući, a ona još uvijek nije spomenula pismo, Bill je počeo sumnjati da ga uopće nije dobila. Možda je zapeo u poštanskom sandučiću ili se izgubilo u poštanskom uredu. Nešto mu se sigurno dogodilo. Da ga je Hope pročitala, sigurno bi ga već spomenula. Bill se napokon pribrao i njegov se jezik razvezao.

Sad su već bili skoro pred njenom kućom. Za vrijeme spontane stanke u razgovoru, Hope je rekla: "Billy, primila sam tvoje pismo."

Billyja su prošli trnci, stvorila mu se knedla u grlu i zaustavila dovod zraka tako da je jedva disao. Snažno ju je progutao i uspio izmucati: "Jesi?"

Hope je rekla: "Aha," i nastavila hodati. Billova je neizvjesnost postajala neizdrživom. Pomislio je:

"Ženo, reci nešto prije nego se onesvijestim." Ali činilo se da se Hope sviñala njezina nedorečenost. Bill je pomislio: "Onda ja moram nešto reći, jer ćemo ubrzo biti pred njenom kućom." Skupio je svu hrabrost i rekao: "Jesi li ga pročitala?"

Odgovorila je: "Aha," i to je bilo to.

Bill je ludio od neizvjesnosti. "Da li ti se svidjelo?" Na usnama joj se potkrao mali, nestašan osmjeh. "Pa, bilo je

u redu." Bill je osjetio adrenalin. Prestao je hodati i okrenuo se prema

njoj. "Hope..." "Bill, voljela bih se udati za tebe," rekla je. "Volim te."



40

Sljedećeg su se dana Bill i Hope odvezli do grada do zlatarnice. Bill je platio osam dolara za par vjenčanih prstena. Zakačio je prsten za iglicu u svom džepu da se ne izgubi. Tada je nježno uzeo Hopin dražestan prst u svoju žuljevitu ruku i počeo na njega stavljati zaručnički prsten.

Hope ga je zaustavila. "Billy, ne misliš li da bi bilo lijepo da prvo pitaš majku i tatu?"

Bill je osjetio kako mu je srce zastalo. Mislio je: "Eto nas opet." Bojao se da bi se Hope mogla predomisliti ako se gospoña Brumbach dovoljno odlučno usprotivi. Jedva je, preko volje, rekao: "Da. Pretpostavljam da bi." Tada se dosjetio. "Slušaj Hope, nakon vjenčanja ćemo sve dijeliti po pola, zar ne?"

"Tako je. Ja ću odraditi svoj dio." "I ja svoj. Što kažeš na to da počnemo odmah – ti pitaj svoju

majku, a ja ću pitati tvog tatu?" Hope je slegnula ramenima. "To mi se čini u redu." "Možda bi trebala pustiti da ja prvo pitam tvog tatu," mudro

je predložio Bill. Htio je dobiti Charlijev pristanak prije nego gospoña Brumbach sazna išta o tome. Činilo mu se da tako ima više šanse.

"Hoćeš li ga ubrzo pitati?" "Učinit ću to u nedjelju navečer." Sljedeću nedjelju navečer, nakon što je Bill doveo Hope

natrag kući, njih dvoje su sjeli na pod dnevne sobe i slušali gramofonsku ploču Victrole. Charlie Brumbach je tipkao za radnim stolom, a gospoña Brumbach je sjedila u udobnoj Morrisovoj fotelji i heklala. Hope je mrko pogledala Billa i klimnula glavom prema svom ocu. Bill je odmahnuo glavom i klimnuo prema njenoj majci. Nije mogao sada pitati njenog oca, ne dok je njena majka sjedila u sobi. To bi bilo kao da ih pita oboje. Njena bi majka mogla izazvati neugodnosti i Bill ostati bez ičega.

Spetljana prošnja


41

Bill je ustao. "Devet i pol je. Mislim da bih trebao krenuti." Hope ga je otpratila do vrata držeći ga za ruku. Rekao je laku noć i pokušao otići, ali ona mu nije pustila ruku.

Prošaptala je: "Zar ga nećeš pitati?" "Ne mogu ga pitati dok tamo sjedi tvoja majka." "Onda ću se ja vratiti unutra, a ti ga pozovi van." To se Billu činilo smotano, ali nije imao pametniju ideju. "U

redu."

Hope se vratila natrag u dnevnu sobu. Bill je pročistio grlo. "Gospodine Brumbach, mogu li popričati s vama na nekoliko trenutaka?"

Charlie je prestao tipkati i okrenuo se u svojoj stolici. "Naravno, Bill, što želiš?"

"Mislim, tu vani, na verandi." Gospoña Brumbach je podigla pogled s vune i znatiželjno

podigla obrve. Charlie je rekao: "Naravno." Otpratio je Billa do verande i za sobom zatvorio vrata.

Bill se zagledao u mjesec koji je bio malo iznad drveća. "Baš je lijepa večer, nije li?"

"Jest," složio se Charlie. "Bilo je jako toplo posljednjih par dana."

"Je." Bill je mucao i tražio prave riječi. "Znate... Uh... Pitao sam

se... Uh..." "Možeš je imati, Bill." Osjetio je olakšanje. Poželio je zagrliti gospodina

Brumbacha, ali se zaustavio samo na rukovanju. "Charlie, vi znate da sam ja siromah. Ne mogu se brinuti o njoj tako dobro kao vi. Zarañujem samo dvadeset centi na sat. Ali, Charlie, ona ne bi mogla naći nikoga tko je voli više nego ja. I skrbit ću se za nju dok mi ruke ne prokrvare od rada. Bit ću joj vjeran i učinit ću sve što mogu da je usrećim."



42

Charlie je stavio svoju veliku ruku na Billova ramena. "Billy, znam da je voliš i znam da ona voli tebe, s obzirom na to, radije bih da je uzmeš ti nego netko tko će se prema njoj odnositi loše bez obzira koliko novca imao. Osim toga, nije bitno što imaš u životu, bitno je koliko si zadovoljan s onim što imaš."

"Hvala, Charlie. Zapamtit ću to."

Bill nije nikada pitao Hope što je rekla njena majka kad ju je ona pitala – dovoljno je znati da im gospoña Brumbach neće stajati na putu. Datum vjenčanja je zakazan za lipanj sljedeće godine.


Poglavlje 16

Nalik šišmišu iz pakla

1933. – 1934.

GRADNJA na parceli kod križanja Osme i Penn ulice je završena krajem rujna 1933. godine. Iz ljubavi i poštovanja prema svom pastoru, zajednica je izglasala da se zgrada zove "Branhamov šator". Nije izgledala poput tipične crkve. Nije imala crkveni toranj, ni veliki križ, ni strmi krov niti kupolasti strop. Bila je to jednostavna betonska zgrada s niskim krovom, fasadom i običnim pravokutnim prozorima i vratima. Neki su se ljudi iz susjedstva šalili da više sliči na garažu ili skladište nego na crkvu. Ali Williamu Branhamu je bila prekrasna. Smjestio je svoju propovjedaonicu točno na mjesto gdje je klečao kad ga je Gospod nadahnuo da kupi tu parcelu zemlje. Ispred slušateljstva je smjestio tri križa, jedan kod propovjedaonice i po jedan sa svake strane, a bili su rasporeñeni kao u viziji.

Cijeli je projekt koštao dvije tisuće dolara, a banka im je omogućila da dvadeset godina otplaćuju hipotekarni kredit. To je bilo puno novca za siromašnu zajednicu usred velike gospodarske krize. Kako bi bio siguran da će Branhamov šator moći plaćati svoje mjesečne obveze, Bill je odbio uzimati za vlastite životne



44

izdatke od desetka i dobrovoljnih priloga koje su ljudi davali, bilo mu je draže da se novac uloži u zgradu.

Bill je zadržao svoj posao u javnoj službi Indiane iako se premjestio u drugi odjel. Bio je monter elektromreže zadužen za ophodnju visokonaponskih električnih dalekovoda koji su prolazili kroz šumska područja. Na sreću, taj se posao jako dobro preklapao s njegovim lugarskim obvezama, pa je mogao raditi dva posla u isto vrijeme, jer još uvijek nije bio plaćen za posao lugara.

Jedan od načina na koji je Bill smanjio trošak izgradnje Branhamovog šatora bio je ne izgraditi pod, već na podu ostaviti zemlju. Kad bi se vani smrznula zemlja, smrznuo bi se i pod u šatoru. Jednom je prije jedne službe srijedom navečer Bill došao ranije i upalio dvije peći kako bi ugr

natprirodan život williama branhama - knjiga 2...natprirodan Život williama branhama knjiga 2...

Documents