Nastanak i razvoj prvog filma

U francuskom gradu Lionu postoji «Ulica prvog filma».U toj su ulici braća Auguste i Louise Lumiere stvorili jedno od najvećih otkrića novog doba - kinematograf.Svoj su pronalazak odlučili prikazati u Parizu 1895. godine. Prve večeri najavljivač pred ulazom u Indijski salon «Grand Cafea» poziva ljude da vide izum braće Lumiere, prvi njihov film «Izlazak radnika iz tvornice». Kad je predstava počela nije bilo ni deset ljudi. Počelo je prikazivanje. Publika je na bijelom platnu vidjela radnike kako izlaze iz tvornice, konjičke akrobacije, vatrogasce kako jure na zgarište, bicikliste..., a onda se pojavila lokomotiva iz daljine, pa sve bliže, kao da će pregaziti publiku. Žene su počele vrištati, muškarci su se naginjali na stranu da ih ne pregazi. Sutradan je cijeli Pariz govorio o senzacionalnom otkriću braće Lumiere. Stvarale su se kolone za ulaznice. Bilo je to prije stotinu godina 22.12.1895. godine. Luis L. bio je autor prvih dokumentarnih filmova. Kad je financijski ojačao Louis je zaposlio još nekoliko snimatelja, koji su sami snimali, razvijali i projicirali filmove.

Za značajno otkriće braće Lumiere, zaslužan je njihov otac Antoine, koj se bavio fotografijom, te se udružuje s fotografom Fataloom i postiže velike uspjehe. Dok otac izrađuje portrete, sinovi studiraju i postižu prve razultate na području usavršavanja fotografije.

Riječ kinematograf nastala je od grč. izraza kinema, što znači pokret i graphein što znači pisati. Već smo napomenuli da su kinematografa – odnosno kameru i projektor u istoj spravi otkrili braća Lumiere, koji je omogućio prikazivanje filma, a time i razvijanje filmske industrije i umjetnosti, odnosno kinematografije. Kinematograf je bila praktična sprava, lagana i lako prenosiva, pa joj je bila osigurana popularnost i njezino korištenje cijelim svijetom. Zahvaljujući otkriću kinematografa bilo je moguće snimanje, razvijanje filma, izvlačenje, fiksiranje, pranje, sušenje i projekcija filma iste večeri. Tako su braća Lumiere za čas dobili stotinjak narudžbi iz cijelog svijeta.Prvim uspjesima kinematografa doprinjele su i vrline samog pronalazača L.Lumiera, koji je i bio jedan od najboljih fotografa svog doba, pokazujući izrazit smisao za kompoziciju.

1894. godine otac Lumiere pisustvuje demonstraciji Edisonova – kinetoscopea /prvi uređaj za prikazivanje živih slika, te sinovima prenosi novitet i daje im poticaja da usavrše taj pronalazak. Uz radove poznatih kao što su sam Edison i ostalih, Lumiere L. dodaje sistem zubaca koji pokreću filmsku vrpcu, uspije postaviti tehniku osnove kinematografa, sprave, koja je bila u mogućnosti da na 35 milimetarskoj vrpci registrira pokret koji potom na platnu i reproducira.

Kao što smo već napomenuli, prvi prikazani film bio je film «Izlazak radnika iz tvornice», La sorne des usines. braće Lumiere 1985,. godine, a prikazan je u svrhu demonstracije izuma, 22.03.1985.g. na konferenciji o unapređenju fotografske industrije u Francuskoj.

Prvi program filmova, u trajanju od 25 mm, prikazan je 28.12.1985. godine u ind.salonu Grand Cafea, te se taj datum i prihvaća kao dan kad je »rođena» nova umjetnost, KINEMATOGRAF JE ROĐEN. Projekcija je ostavila snažan dojam na publiku, koju je činilo 120 gledalaca, a cijena ulaznice bila ja 1 franak. Tako je već nakon nekoliko dana red za karte bio dugačak i do 300 metara, a projekcije su trajale i do 10 sati.

Većina prvih filmova snimana je u lyonskoj tvornici ili na očevu imanju u La Ciotatu i predstavlja određene socijalne dokumente vremena. U razdoblju od 1895. do 1897. godine od tridesetak snimljenih i prikazanih filmova pariškoj publici važno je istaknuti film «Barka napušta luku», sniman u polusvjetlu uz dočaravanje morskih valova, »Zajutrak djeteta» koji prikazuje seosku obiteljsku scenu, «Dolazak vlaka na stanici La Ciotat» gdje je prizor snimljen statičnom kamerom, ali do promjene dolazi zbog kretanja predmeta i ljudi u kadru, tako da prilaze kameri ili se od nje udaljuju, tu je i film «Poliveni poljevač» , tu na gumenu cijev staje dječak i zaustavlja protok vode, on začuđeno gleda, diže nogu i mlaz vode pogađa ga u lice. Tu su još filmovi Kovači, Rušenje zida, Posuda s crvenim ribicama, Kupanje u moru, Otkrivanje spomenika i dr.

L.Lumiere da bi popularizirao svoj izum organizira tečaj za snimatelje i ubrzo su se obučeni snimatelji razišli po svim kontinentima, te su snimali prizore koje je publika ranije mogla samo slušati. Neki od poznatih snimatelja su G.Promio, M.Sestier, F.Mesguich ili F.Doblier. Oni su zaslužni za snimateljsko rediteljske postupke, koji će zabilježiti buduću umjetnost.

Od važnog je značaja Promioovo otkriće vožnje kamere, odvijanje vrpce unazad u filmu «Rušenje zida». Lumierovi snimatelji zaslužni su i za produbljivanje i osmišljavanje osnove montaže, jednog od osnovnih elemenata filmskog postupka.

Dolaskom G.Meliesa i kompanije Pathe i Gaumont, koji mu predstavljaju veliku konkurenciju, Luis Lumiere okreće se istraživanju reljefnog platna, boje i širokog platna, tako je 1919. godine izabran za člana Academie Francaise, a 1946. godine je Francuskoj kinoteci povjerio 1800 filmova.

Temeljeno na izumu braće Lumiere nastaje kinematografija - složeni proizvodni proces stvaranja filma i njegova širenja. Pojam kinematografija poistovjećuje se pojmom filma. Kinematografija je u proizvodnom smislu reprodukcijska cjelina i jedinstveni organizacijski sustav niza ustanova i organizacija na putu od filmskog stvaraoca do filmskog gledaoca, a obuhvaća filmsku umjetnost.

Sastoji se od tri osnovne djelatnosti- proizvodnja filmova- distribucija i promet- kinoprikazivačka djelatnost.

Uz nabrojene djelatnosti kinematografije vezano je još niz popratnih aktivnosti, kao prvo školovanje stručnih kadrova.....

Isto tako možemo govoriti o više paralelnih kinematografija, npr.

profesionalnoj i neprofesionalnoj ili amaterskoj, odnosno dominantnoj i alternativnojunutar profesionalne o komercijalnoj i nekomercijalnojs obzirom na namjenu filma o umjetničkoj ,obrazovnoj, propagandnoj itd.s obzirom na format filmske vrpce o standardnoj i substandardnojs obzirom na državne i nacionalne okvire o nacionalnima i regionalnima .

Proizvodnja filmova je proces od ideje do dovršenja filma.

Unutar same proizvodnje filma zamjećujemo tri sloja

1. filmski autori i autorski suradnici2. producentura u producentskim organizacijama ili poduzećima za proizvodnju filma

gdje se prikuplja novac za film, dramaturški i organizacijski priprema i obavlja snimanje filma , odnosno okuplja se redatelj i glumci, odabire scenarij.Redatelj surađuje s producentom na scenariju, anagažiranju glumaca i najvažnijih ljudi u ekipi /snimatelj,pomoćnik snimatelja,direktor fotografije,scenograf,upravitelj gradnje,dekorater,kostimograf,šminker,snimatelj zvuka/.

3. Tehnička baza, koja tehnološki obrađuje filmove (studij, scenska oprema, snimanje i rasvjetni park.Tu veliku ulogu ima scenarist, koji radi na određenoj priči, kako bi ona privukla filmske zvijezde i sponzore.

Distribucija i promet

Obuhvaća otkupljivanje filmova od producenta i posuđivanje kinematografima. Distribucija kao veletrgovina kinematografije utječe na proizvodnju filma i na razvoj mreže kinematografa. Distribucije ili posudionice uskih 16 mm filmova zovu se još i filmoteke.U djelatnost stavljanja filmova u promet spadaju i cenzura, filmska propaganda, sajmovi filmova i sl.

Kinoprikazivačka djelatnost /prikazivalaštvo/

Pokazuje prodajnu mežu kinematografije, mjesto susreta s filmskom publikomn, te mjesto umjetničkog i komercijalnog vrjednovanja filma.

Gotova svaka kinematografija ima niz organizacija i manifestacija, koje se bave popularizacijom i vrjednovanjem filmskih djela, od filmskih kritičara i publicistike, filmskih festivala, specijalnihnacionalnih nagrada do niza filmskih škola, do filmskih tribina i klubova.Važan dio kinematografije jesu kinoteke, odnosno filmski arhiv u kojem se čuvaju filmski zapisi, odnosno baština određene kinematografije i brine o njezinoj prezentaciji.

Prvi su filmovi bili nijemi i crno-bijeli, sve do 1927. godine kada je snimljen prvi zvučni film «Pjevač jazza», s time da je ton snimljen na gramofonskoj ploči.

Najpoznatiji crno-bijeli, nijemi film je «The Kid» - Dijete, snimljen 1921.godine, a naslavniji glumac za doba nijemog filma je «Charlie Chaplin».

Prvi pravi zvučni film gdje je ton zapisan na filmskoj traci pojavio se godinu dana kasnije, a naslov filma je «Svjetla New Yorka».

1937. godine snima se prvi film u trobojnom koloru pod naslovom «Becky Sharp».

Filmovi prema dužini trajanja i sadržaju mogu biti dugometražni odnosno umjetnički, igrani ili cjelovečernji, a po sadržaju muzički, ratni, povijesni, pustolovni, kriminalistički, horor, znanstvena fantastika,akcijski, vestern..., i kratkometražni koji su po sadržaju dokumentarni, kulturni, propagandni, znanstveni,.obrazovni i dr.

Posebna su vrsta animirani filmovi u kojima se ne pojavljuju živi glumci, nego crtani likovi i lutke

Animirani oživljeni crtež nastao je prije filma, 1892. godine kada je francuz Reynaud /Reno/ pomuću oslikanih pomičnih kartona priredio predstavu, koja je trajala desetak minuta.

Kinematografija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se film pojavio nešto manje od godinu dana nakon prvih projekcija braća Lumiere, 8. listopada 1896. godine u Zagrebu, gdje je održana prva projekcija.U Zagrebu je 1906. otvoren prvi stalni kinematograf, a godinu dana kasnije i prva dostribucijska tvrtka, Urania, Furtinger i dr.. Najstariji filmski zapis nastao u Hrvatskoj je Poljaka Stanislawa noworyte, koji je 1903. snimao šibensku luku.1916. godine u Zagrebu osnovana je prva domaća produkcijska kompanija croatia, koja je 1917. godine proizvela prvi hrvatski igrani film «Brcko u Zagrebu», Arnošta Grunda. Taj film je nažalost izgubljen, kao i sva ostala filmska ostvarenja nastala u Hrvatskoj između dva svjetska rata.

Po završetku Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Zagreb postaje glavnim filmsko-kinematografsko-izdavačkim središtem kraljevine Jugoslavije. Najznačajniju filmsku produkciju u tom razdoblju održava Škola narodnog zdravlja pod umjetničkim vodstvom Milana Marjanovića.Tridesetih godina opus kratkometražnih igranih filmova stvara Oktavijan Miletić, najvažniji autor međuratnog razdoblja, a 1930. nastaje i prvi hrvatski dugometražni dokumentarni film, Durmitor Branimira Gušića.

Tijekom Drugog svjetskog rata, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, vrhunac postiže dugometražni dokumentarni film Straža na Drini skupine autora, nagrađen na venecijanskom festivalu.Državna produkcijska kuća Hrvatski slikopis 1944. proizvodi i najstariji sačuvani domaći dugometražni igrani film Lisinski, o istoimenom hrvatskom skladatelju iz sredine 19. stoljeća, kojeg je režirao Oktavijan Miletić.

Po svršetku hrvatski autor Vjekoslav Afrić režira Slavicu (1947), prvi igrani film nove Jugoslavije.Tijekom pedesetih godina hrvatski autori, a ključno autorsko ime tog razdoblja je Branko Bauer i njegov najpoznatiji film Ne okreći se, sine, 1956;te filmovi Samo ljudi, 1957; Martin u oblacima, 1961. Od ostalih igranih filmova iz tog razdoblja posebno se ističu Koncert (1954) Branka Belana, Svoga tela

Zlatko Lukman i Bert Sotlar u potresnoj završnici filma Ne okreći se, sine (1956) Branka Bauera

Milena Dravić, Relja Bašić i Stevo Žigon kao sudionici ljubavnog trokuta u filmu Rondo (1966) Zvonimira Berkovića

gospodar (1957) Fedora Hanžekovića, opora komedija iz seoskog života, te Vlak bez voznog reda (1959), Veljka Bulajića.

Šezdesete godine, paralelno sa svjetskim strujanjima, donose najistaknutija hrvatska filmska ostvarenja kao što su Breza (1967) i Mirisi, zlato i tamjan (1971) Ante Babaje, Protest (1967) i Lov na jelene (1972) Fadila Hadžića i Lisice (1969) Krste Papića. Antun Vrdoljak filmovima Kad čuješ zvona (1969) i U gori raste zelen bor (1971) . Vatroslav Mimica svojim filmovima razbija klasičnu priču, (Prometej s otoka Viševice, 1964; Ponedjeljak ili utorak, 1966), dok s druge strane režira filmove prepune motiva ljudskog zla, kao film”Kaja, ubit ću te!, 1967”. Iznimna autorska pojava je i Krešo Golik, i njegove komedije “Imam dvije mame i dva tate (1968)” i “Tko pjeva zlo ne misli (1970)” ,kojima osvaja veliku naklonost publike i kritike.

Državno osamostaljenje 1991., traumatična ratna zbivanja, društveno-ekonomska i politička tranzicija ostavili su snažan trag i u kinematografiji nezavisne Republike Hrvatske, koja se tek potkraj devedesetih počela konsolidirati. Najistaknutija nova autorska imena su Zrinko Ogresta (Krhotine, 1992; Isprani, 1995; Crvena prašina, 1999), Lukas Nola (Rusko meso, 1997; Nebo, sateliti, 2000; Sami, 2001) i Vinko Brešan (Kako je počeo rat na mom otoku, 1996; Maršal, 1999), a velike nade polažu se u mladog Dalibora Matanića (Blagajnica hoće ići na more, 2000; Fine mrtve djevojke, 2002).

Obiteljski prizor (Mia Oremović i Fabijan Šovagović) iz filma Imam dvije mame i dva tate (1968) Kreše Golika

Jagoda Kaloper i Fabijan Šovagović u sceni proslave vjenčanja u filmu Lisice (1969) Krste Papića

Oscarom nagrađeni kratkometražni crtani film Dušana Vukotića Surogat (1961)

Hrvatska je kinematografija u svijetu najpoznatija po Zagrebačkoj školi crtanog filma, izrasloj na ostvarenjima Vatroslava Mimice (Samac, 1958; Inspektor se vratio kući, 1959; Mala kronika, 1962), Dušana Vukotića (Koncert za mašinsku pušku, 1958; Surogat, 1961; Igra, 1962) i Vlade Kristla (Don Kihot, 1961). čiji su istaknuti predstavnici i Nikola Kostelac, Borivoj Dovniković, Zlatko Grgić, Nedjeljko Dragić, Boris Kolar, Zlatko Bourek, Aleksandar Marks, Vladimir Jutriša, Pavao Štalter, Zdenko Gašparović. Jedini hrvatski/jugoslavenski dobitnik Oscara upravo je crtani film Surogat Dušan Vukotića, kao prvi neamerički dobitnik nagrade . Posebno mjesto unutar domaće animirane produkcije ima Milan Blažeković, autor tri dugometražna crtana filma - Čudesni grm (1986), Čarobnjakov šešir (1989), Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997).

Kreativno najplodnije godine za dokumentarni film jesu šezdesete, a najistaknutiji autori su Krsto Papić i Zoran Tadić i Krešo Golik., Obrad Glušćević (zapažen i kao autor igranih filmova, osobito dječjih klasika Vuk samotnjak iz 1972. i Kapetan Mikula Mali iz 1974.) te napose Branko Marjanović nizom filmova o prirodi.

Slabo poznata na svjetskoj filmskoj mapi, dominantno djelujući u relativno oskudnim produkcijskim uvjetima i na marginama međunarodnih zbivanja, hrvatska kinematografija ipak ulazi u 21. stoljeće s određenim optimizmom, temeljenim kako na nedavnom ulasku u europske filmske integracije (Euroimage, Eureka), tako i na vlastitoj tradiciji koja svojom kreativnom plodnošću svjedoči da su umjetnički uzleti mogući te pruža snažno nadahnuće suvremenim autorima.

Kinematograf, također kino /skraćenica od kinematograf/ i bioskop je prostorija ili zgrada uređena za prikazivanje filmova.

Postoje različite vrste kinematografa, a razlikuju se prema režimu poslovanja, tehnološkim karakteristikama, vrstama programa i vrsti publike.

Kina se djele na javna i ona zatvorenog tipa, kao što su vojna, školska, klupska itd..

Scena koja zorno opisuje tragičan ishod kmetskog ustanka u filmu Seljačka buna 1573. (1975) Vatroslava Mimice

Zatim kina možemo jo podijeliti na stacionirana i pokretna, zatim na kinematografksa u zatvorenim dvoranama i kina na otvorenom to su ljetna i drive-in, gledanje filmova iz automobila.

Prema tehnici prikazivanja, kina možemo podijeliti na standardna i substandardna, prema broju prikazivanja filmova na non-stop i s određenim vremenom početka predstava.

Prema veličini, tj.prema broju mjesta kina se dijele na manja – 600 sjedala, srednja 600 – 1000 sjedala, koja su i najprikladnija i na velika 1000-2000 sjedala.

Kina se dijele i prema repertuaru na premijerna i reprizna.

Postoje i posebna kina, umjetnička kina, u kojima se prikazuju filmovi odabrani za znalce i publiku razvijena ukusa.

U arhitektonskom pogledu najvažniji dio dvorane je projekcijska kabina PROJEKCIJA, kinematografsko gledalište, kao i gledalište s balkonom.

Prve zgrade namijenjene za filmske projekcije počinju se graditi sredinom 10 tih godina, tako je 1907. godine u engleskog gradiću Colne projektiran Central Hall.Ubrzo slijede kazališta Empire Music Hall i Alhambra u Londonu.

Prve kino dvorane su zapravo londonski West End Cinema i Rialto iz 1912. godine.

Obzirom da su Amerikanci ubrzo prihvatili film i ocjenili njegovu materijalnu mogućnosti kao masovnu zabavu, već od 1912. godine počinje razvoj kinogradnje.Tu treba spomenuti arhitektu 300 «filmskih palača» Thomasa Lamba.

U Čakovcu dokumentacija o filmu nije poznata.

Nekada su se filmovi prikazivali u šatorima iz razloga što je film bio lakozapaljiv i eksplozivan, pa je publika lakše izbjegla česte požare u kinematografiji.

Filmovi bez prekida u Čakovcu su se počeli prikazivati dolaskom Janoša Novačeka iz Češke.On je sagradio kino-baraku na području današnjeg Kvaternikovog trga.

U isto vrijeme urar Špicer nabavlja kino-aparaturu i prikazuje kino predstave. U to doba filmovi su se prodavali u trajno vlasništvo. Film koji je Špicer posjedovao jedan je od mnogih verzija

«Muke Isosove» i to sekvencu «Isus na Golgoti». U kinemtografu nije bilo sjedala, pa je gostioničar Dajč otvorio u svojem vrtu ljetno kino – sučelice pošte.

Dolaskom Maksa Heindricha, trgovca u naš grad u današnjoj ulici Ruđera Boškovića otvara se prvo kino u Čakovcu, ČAKOVEČKO KINO.

1939. godine Josip Kropek izgrađuje kino UNION, koje se kasnije naziva UDARNIK.Kulturno umjetničko društvo NAPRIJED 1953. godine otvara KINO DOM u prostorijama današnjeg Katoličkog doma, gdje su i započele tribine ČČ /Čakovec četvrtkom/, na kojima se prikazuju premijere naših tad poznatih i slavnih režisera.

Čakovec se ponosi ŠKOLOM ANIMIRANOG FILMA, pod vodstvom Ede Lukmana, koja ima već vrlo velike uspjehe u Hrvatskoj i u svijetu.

Što na kraju reći o filmu ili ti kinematografiji ili pak kinu odnosno kinematografu.

Dovoljne su riječi slavnog Charlia Chaplina

Film ima svoj život: to je život živih ljudi